{"dc.title": "Pan-evropski peti koridor u funkciji uključivanja Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem", "dc.creator": "Čomić, Mirjana", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "?", "id": "dkum_28248", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=122711&dn=", "text": "<s>Mirjana Čomić, student, izjavljujem da sam autor ovog magistarskog rada koji sam napisala pod mentorstvom prof.dr.sc. Ratka Zelenike te u skladu sa 1. stavom 21.</s><s>Člana Zakona o autorskim i srodnim pravima odobravam objavljivanje magistarskog rada na internet stranicama fakulteta.</s>\n<s>RAZVOJ SAVREMENOG EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA Važnost prometnog sistema u savremenom društvu Zajednička transportna politika Evropske Unije Osnove zajedničke transportne politke</s>\n<s>Prioritetni projekti Trans-evropske transportne mreže Multimodalnost, intermodalnost i interoperabilnost Izvori finansiranja trans-evropske transportne mreže Javno fiansiranje</s>\n<s>Bosna i Hercegovina kao samostalna država Prirodno-geografsko-demografske karakteristike Bosne i Hercegovine Makroekonomski pokazatelji bosansko-hercegovačke privrede Realni sektor</s>\n<s>Uloga i značaj razvoja prometnog sistema na rast, razvoj, zaposlenost i jačanje konkurentne pozicije već su potvrđeni na primjeru intenzivnog razvoja prometne politike i uspostavljanja Trans-evropske prometne mreže u državama članicama Evropske unije.</s><s>Njihovo povezivanje sa državama Centralne, Istočne i Jugo-istočne Evrope, a preko njih i sa azijskim kontinentom i Rusijom, sve više dobija na značaju.</s><s>Aktuelni tranzicioni proces, koji se odvija paralelno sa oporavkom fizičkih i institucionalnih kapaciteta od posljedica ratnog konflikta, još uvijek nije doveo Bosnu i Hercegovinu do statusa pridružene članice Evropske unije.</s><s>Reforme su neophodne na nivou cijelokupnog politčkog, ekonomskog i socijalnog sistema, a u kontekstu ovog rada od posebnog je značaja sektor prometa.</s><s>U tom pogledu, inicijalni koraci odnose se na inkorporiranje Pan-evropskih smjernica i ciljeva u aktuelnu nacionalnu transportnu politku te strategije i operativnih aktivnosti koje proizilaze iz toga.</s><s>Upravo radi odgovora na izazove novog milenijuma i približavanje savremenim evropskim trendovima, kao i ličnog doprinosa rastu i razvoju moje domovine, odlučila sam se za sljedeću temu magistarskog rada: PAN-EVROPSKI PETI KORIDOR U FUNKCIJI INTEGRACIJE BOSNE I HERCEGOVINE U EVROPSKI PROMETNI I PRIVREDNI SISTEM.</s><s>Navedena tema predstavlja samo jedno od brojnih neistraženih i neriješenih problema čija je stručna obrada sa ekonomskog aspekta jedan od prioritetnih inputa daljem razvoju Bosne i Hercegovine.</s>\n<s>Tranzicijski proces, koji je u većini socijalističkih zemalja počeo još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, nasilno je prekinut građanskim ratom u Bosni i Hercegovini.</s><s>Ratom razrušena država, devastirana infrastruktura, privredni kapaciteti većim dijelom uništeni, stanovništvo raseljeno, rastući socijalni konflikti koji proizilaze uglavnom iz neriješenih ekonomskih pitanja, itd. uslovili su da se ova država nalazi na margini svih aktuelnih zbivanja i kretanja u procesima regionalnih i ekonomskih integracionih procesa.</s><s>Ova balkanska država je, uprkos svom izuzetno ugodnom geografskom položaju, prirodnim bogatstvima i jeftinoj radnoj snazi još uvijek realtivno daleko od svog dugoročnog cilja uključivanja u Evropsku uniju.</s><s>Međutim, perspektive daljeg razvoja Bosne i Hercegovine kao imperativ postavljaju uspostavljanje transportne, energetske i telekomunikacione infrastrukture u skladu sa smjernicama razvoja Trans-evropske i Pan-evropske mreže.</s><s>Realizacija ovako kompleksnog problema zahtijeva ne samo dijagnosticiranje postojeće sitaucije, kako u sferi prometa, tako i u svim ostalim kompatibilnim oblastima, nego i iznalaženje adekvatnog modela prevazilaženja postojeće situacije te njeno usklađivanje sa zahtijevima i potrebama savremenog društva.</s><s>U skladu sa navedenim, slijedi definisanje problema istraživanja ovog magistarskog rada: Analizom karakteristika i identifikovanjem najvažnijih faktora razvoja prometnog sistema evropskih zemalja može se utvrditi visok stepen interaktivnog dejstva ovog sektora i šireg ekonomskog, političkog i socijalnog okruženja.</s><s>Privredni i prometni sistem Bosne i Hercegovine daleko je od optimalnog te se stoga nameće potreba detaljnog uvida u činjenično stanje te na osnovu toga predlaganje adekvatnog modela valorizacije Panevropskog transportnog koridora Vc u ovoj državi.</s><s>Apstrahovanje značaja fizičkog povezivanja sa susjednim državama i širim okruženjem može biti uzrok još izražajnijeg zaostajanja Bosne i Hercegovine za savremenim trendovima, koja u svjetlu intenzivnog rasta i razvoja susjednih država može dobiti i negativan predznak.</s><s>1.2.</s><s>Predmet istraživanja</s>\n<s>Prema navedenom, identifikujemo sljedeći predmet istraživanja ovog magistarskog rada: Istražiti i utvrditi osnovne karakteristike i faktore uspostavljanja i razvoja evropskog prometnog sistema, kako unutar zemalja Evropske unije, tako i u pravcu njihovog opravdanog povezivanja sa državama Centralne, Istočne i Jugo-istočne Evrope uspostavljanjem i razvojem mreže Pan-evropskih transportnih koridora.</s><s>U tom kontekstu, potrebno je izvršiti dijagnozu postojećeg stanja privrednog i prometnog sistema Bosne i Hercegovine, sa posebnim akcentom na faktore koji su od značaja za usklađivanje istih sa savremenim evropskim trendovima i tendencijama rasta i razvoja.</s><s>Na bazi izvršene analize i uvidom u činjenično stanje, moguće je predložiti adekvatan model valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem.</s><s>1.3.</s><s>Naučna hipoteza</s>\n<s>Uvidom u karakteristike Trans-evropske i Pan-evropske transportne mreže i njihov direktan i indirekatn uticaj na rast i razvoj prometnog i privednog sistema evropskih zemalja u cjelini, sa jedne strane, te postojećih pokazatelja i vrijednosti makroagregata prometnog sistema Bosne i Hercegovine, sa druge strane, moguće je dati prijedlog razvoja univerzalnog modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem.</s><s>Osnovnu hipotezu moguće je dopuniti i većim brojem pomoćnih hipoteza: Sumiranjem rezultata dosadašnjih istraživanja u domenu uloge i značaja koju prometni sistem ima u razvoju cjelokupnog privrednog sistema kako pojedinačne države tako i šire zajednice, bez obzira da li je riječ o razvijenim, tranzicijskim ili nerazvijenim državama, može se potvrditi opravdanost intelektualnih i materijalnih ulaganja u ovaj sektor.</s>\n<s>Proces uspostavljanja i razvoja Pan-evropske transportne mreže treba biti zasnovan na iskustvima i modelima primjenjenim u ostalim evropskim državama u realizaciji ciljeva kreiranja Trans-evropske i Pan-evropske transportne mreže.</s><s>Napredak u implementaciji projekata razvoja Pan-evropske transportne mreže u susjednim državama Jugo-istočne te Centralne i Istočne Evrope doprinjeo je marginalizaciji statusa Bosne i Hercegovine u kontekstu opšteg ekonomskog prosperiteta.</s>\n<s>Analizom i prikazivanjem osnovnih faktora i pokazatelja privredne razvijenosti Bosne i Hercegovine, može se utvrditi da je svaki dalji napredak nemoguć bez sticanja uslova za zadovoljavanje “kopenhagenskih kriterija” koji predstavljaju jedan od inicijalnih uslova za ulazak u Evropsku Uuniju.</s><s>Analizom postojećeg stepena razvijenosti prometnog sistema u Bosni i Hercegovini može se utvrditi da on kao takav djeluje kao jedan od limitirajućih faktora privrednog razvoja ove države, kako sa ekonomskog aspekta, tako i u pogledu rješavanja socijalnih problema i političkih pitanja njenog uspješnog i što skorijeg uključivanja u evropske integracione procese.</s><s>Razvojem modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u Bosni i Hercegovini možemo utvrditi značaj koji isti ima u uspješnoj realizaciji poboljšanja pokazatelja konzistentnosti prometnog sistema ove države sa Pan-evropskim standardima, što će indirektno uticati na poboljšanje opštih privrednih prilika.</s><s>Argumenti gore navedene osnovne i pomoćnih hipoteza su sljedeći: Savremene tendencije globalizacije i integracije bitno mijenjaju dosadašnji način funkcionisanja svih sfera socijalno-ekonomskog života te je u tom pogledu, neophodno izvršiti prilagovđavanja novim procesima, a na bazi usvojenih izmjenjenih sistema i standarda.</s>\n<s>Ostvarivanje osnovnih sloboda, kao jedan od početnih stadija savremenih globalizacionih i integracionih procesa, nemoguće je bez akcentiranja uloge i značaja prometnog sistema, koji u tom pogledu postaje problem čije je rješavanje od prioritetnog značaja za svaku državu.</s>\n<s>Nizak stepen razvijenosti Bosne i Hercegovine, kome se, respektujući istorijske podatke, može pripisati i karakteristika hroničnosti, još više dolazi do izražaja po okončanom građanskom ratu, neusklađenim i više puta prekidanim tranzicionim procesom, niskim nivoom makroekonomske stabilnosti, sve-prisutnom sivom ekonomijom, neriješenim socijalnim i političkim problemima i sl. te je iz tog razloga imperativ današnjice usklađivanje postojećih sistema i struktura sa evropskim.</s><s>Visok stepen međusobnog uticaja prometnog i privrednog sistema potvrđen na primjeru državaa Evropske unije argument je budućeg doprinosa izgradnje i razvoja Pan-evropskog transportnog koridora Vc usklađivanju prometnog sistema Bosne i Hercegovine sa Pan-evropskom i Trans-evropskom transportnom mrežom.</s><s>Implementacija projekata izgradnje i razvoja Pan-evropske transportne mreže može biti donekla usporena finansijskim ograničenjima, u koju su svrhu oformljeni posebni instrumenti podrške u okviru brojnih ekonomskih i regionalnih organizacija, institucija i inicijativa, kao i hibridni načini finansiranja.</s><s>Negativne manifestacije, koje su sastavni dio svakog, pa tako i procesa uspostavljanja i razvoja Pan-evropske transportne mreže se, eksploatacijom raspoloživog intelektualnog kapitala i razvojem savremenih informacionih i transportnih tehnologija, može u najmanju ruku ublažiti, čemu bi velika podrška bilo prisustvo političke i socijalne volje.</s><s>1.4.</s><s>Svrha i cilj istraživanja</s>\n<s>U skladu sa prethodno prezentovanim problemom i predmetom istraživanja te postavljenom osnovnom i pomoćnim hipotezama, svrha i cilj istraživanja u okviru ovog magistarskog rada je sljedeća:</s>\n<s>Potvrditi validnost postavljene hipoteze na bazi predloženog modela valorizacije Panevropskog transportnog koridora Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem te na osnovu naučno-utemeljenog istraživačkog procesa postaviti glavne smjernice u reformi istog, a sve u cilju sticanja uslova za uspješno i što skorije uključivanje prometnog i privrednog sistema Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.</s>\n<s>Neka od važnijih pitanja na koje je, u ostvarenju svrhe i cilja ovog naučno- istraživačkog rada, neophodno dati adekvatan odgovor su sljedeća pitanja: Koja je uloga prometnog sistema u savremenom društvu?</s><s>Koji su stubovi zajedničke transportne politike Evropske unije?</s><s>Koje su aktivnosti prethodile uspostavljanju Trans-evropske transportne mreže?</s><s>Kako i na koji način aktuelni procesi liberaliacije i globalizacije utiču na tržište transportnih usluga?</s>\n<s>Koji su izvori finansiranja Trans-evropske transportne mreže?</s><s>Koje su inicijative za proširenje Evropske unije?</s><s>Kako prometni sistem odgovara na procese evropskih integracija?</s><s>Koje su karakteristike i značaj Pan-evropske transportne mreže?</s><s>Koji su osnovni izvori finansiranja izgradnje Pan-evropskih transportnih koridora?</s><s>Koji su osnovni makroagregati evropskog prometnog sistema?</s><s>Na šta upućuju osnovni pokazatelji privrednog i prometnog razvoja u BiH?</s><s>Kakvo je postojeće stanje razvoja prometnog sistema BiH?</s><s>Da li postoji i ako postoji koji je put uspostvaljanja prometnog sistema u Bosni i Hercegovini koji će biti kompatibilan sa zajedničkom prometnom politkom Evropke unije, tj. smejrnicama razvoja Trans-evropske i Pan-evropske transportne mreže?</s>\n<s>Kakvi su sinergijski efekti Pan-evropskih koridora u BiH?</s><s>Koji su osnovni elementi modela valorizacije Pan-evropskih koridora u BiH?</s><s>Da li se može ocijeniti značaj i upotrebljivost predloženog modela?</s><s>1.5.</s><s>Ocjena dosadašnjih istraživanja</s>\n<s>Iz obrađene literature i izvora jasno je da postoji veliki broj djela koja se na različite načine i u različitom obsegu bave predloženom tematikom ovog magistarskog rada.</s><s>Međutim, cjelovit pristup aktuelnoj problematici bosansko-hercegovačkog prometnog sistema i njegovog uključivanja u Pan-evropsku transportnu mrežu ne postoji.</s><s>Stoga smatram da će tema magistarskog rada Pan-evropski koridor Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem u velikoj mjeri doprinijeti osvjetljavanju i dubljoj analizi ove problematike.</s><s>1.6.</s><s>Naučne metode</s>\n<s>Proces istraživanja, formulacije i prezentovanja rezultata u okviru ovog magistarskog rada zahtijeva primjenu kako pojedinačnih, tako i kombinovanih metoda naučno-istraživačkog rada.</s><s>U tom pogledu, neizostavna je upotreba induktivne i deduktivne metode, metode analize i sinteze, metaoda apstrakcije i konkretizacije, metaoda generalizacije i specijalizacije, statističke metode, istorijske metode, metode modeliranja, metode klasifikacije i metode deskripcije, sa posebnim akcentom na njihovoj objektivnosti, pouzdanosti, preciznosti, sistematičnosti i uopštenosti.</s><s>1.7.</s><s>Struktura magistarskog rada</s>\n<s>Magistarski rad je sasatavljen iz osam zaokruženih cjelina i zaključka koji predstavlja sintezu svega naprijed navedenog, a koje ću ukratko obrazložiti u nastavku.</s><s>U prvom dijelu UVODU prezentovan je problem istraživanja, svrha i cilj istraživanja, data ocjena dosadašnjih istraživanja, opisane metode naučno-istraživačkog rada primjenjene pri njegovoj izradi te prikazana struktura djela.</s><s>Drugi dio magistarskog rada pod nazivom RAZVOJ SAVREMENOG EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA daje prikaz uloge i značaja prometnog sistema u savremenom evropskom društvu i hronološki prikaz uspostavljanja i razvoja zajedničke transportne politike Evropske unije.</s><s>Pored toga, ukratko su prikazane osnovne karakteristike Transevropske transportne mreže, kao i izvori finansiranja njenog uspostavljanja i razvoja.</s><s>Treće poglavlje nosi naziv TRANS-EVROPSKA TRANSPORTNA MREŽA U SVJETLU PROŠIRENJA EVROPSKE UNIJE i u njemu je dat kratak prikaz osnova proširenja Evropske unije na države Centralne i Istočne i Jugo-istočne Evrope, sa posebnim akcentom na ulozi i značaju međunarodnih organizacija i institucija te regionalnih i ekonomskih inicijativa u tom procesu.</s><s>Sektor prometa se preko Transevropske i Pan-evropske transportne mreže uključuje u savremene integracione procese, a osnove su postavljene na Pan-evropskim transportnim konferencijama.</s><s>Naravno, neizostavno je prikazati osnovne izvore finansiranja uspostavljanja i izgradnje Panevropskih transportnih koridora.</s>\n<s>U četvrtom poglavlju prikazana je kompozicija PAN-EVROPSKE TRANSPORTNE MREŽE sa posebnim osvrtnom na mrežu Pan-evropskih transportnih koridora i unutar nje Pan-evropskog transportnog koridora Vc.</s><s>U petom poglavlju pod nazivom ANALIZA MAKROAGREGATA EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA dat je detaljan opis i izvršena analiza svih faktora koji imaju uticaj na razvoj prometnog sistema kako na nivou zemalja Evropske unije tako i na nivou država Centralne i Istočne i Jugo-istočne Evrope.</s><s>U cilju dublje i sveobuhvatnije analize prometnog sistema Bosne i Hercegovine nepohodno se osvrnuti na PRIVREDNI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE, što je učinjeno u šestom poglavlju ovog rada.</s><s>U okviru toga, prikazani su osnovne karakteristike Bosne i Hercegovine sa geografskog, demografskog i ekonomskog aspekta, sa posebnim osvrtom na ulogu međunarodne zajednice u uspostavljanju mira i stabilnosti u ovoj državi.</s>\n<s>MAKROAGREGATI PROMETNOG SISTEMA BOSNE I HERCEGOVINE detaljno su analizirani u sedmom poglavlju ovog rada, što uključuje prometnu infrastrukturu, suprastrukturu, robne i putničke tokove, savremene transportne tehnologije, pravne izvore, informacione sisteme, inetelektualni kapital i eksterne troškove.</s><s>Kruna prethodno izvršenog naučnog istraživanja je osmo poglavlje koje predstavlja MODEL VALORIZACIJE PAN-EVROPSKOG KORIDORA Vc U BOSNI I HERCEGOVINI u kome je, na bazi matematičkog modela matrice rasta prikazana projekcija budućeg dejstva uspostavljanja i razvoja Pan-evropskog transportnog koridora Vc na cjelokupni prometni i privredni sistem Bosne i Hercegovine.</s><s>U zadnjem dijelu ovog rada, ZAKLJUČKU prikazani su rezultati istraživanja te na osnovu toga i potvrđena postavljena hipoteza.</s><s>RAZVOJ SAVREMENOG EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA Aktuelni trendovi regionalnih i ekonomskih integracija neizostavno uzrokuju brojne promjene i zahtijevaju modifikacije u svim segmentima socijalno-ekonomskog života.</s><s>U kontekstu ovog rada od posebnog je značaja prometni sektor koji se smatra krvotokom svake države i šire te glavnim preduslovom za obavljanje ostalih privrednih aktivnosti.</s><s>U prometnom sektoru navedene promejne se reflektuju kroz kreiranje zajedničke transportne politike koja će doprinijeti uspostavljanju integrisanog i efikasnog prometnog sistema usmjerenog na podršku razvoja evropske ekonomije i evropskog blagostanja.</s><s>Ovo je poglavlje namijenjeno opisu uloge i značaja prometnog sektora u savremenom evropskom društvu te osnova zajedničke transportne politike, uključujući i evolutivan prikaz njenog razvoja.</s><s>Pored toga, biće ukratko prikazane osnovne karakteristike Transevropske transportne mreže, kao i osnovni vidovi finansiranja njenog razvoja.</s><s>2.1.</s><s>Važnost prometnog sistema u savremenom društvu Tradicionalna uloga prometnog sistema može se posmatrati kroz prizmu: Ekonomske politike, sa respektom socio-ekonomske efikasnosti i pravila i zahtijeva poslovne ekonomije (konkurentnosti, logistike i sl.).</s><s>Uspostavljanja regionalne i socijalne jednakosti, sa posebnim akcentom na omogućavanje mobilnosti svim regionima i socijalnim strukturama.</s><s>Okruženja i sigurnosti, što uključuje minimiziranje štetnih uticaja prometa na ljude i na prirodu, prilagođavanje izgradnji i očuvanju okruženja i prirodnih resursa.</s><s>Drugim riječima, postojanje čvrste veze između prometa, transporta i cjelokupnog privrednog sistema argumentuje podatak da učešće prometnih i transportnih usluga u prodajnoj cijeni proizvoda u primarnim proizvodima iznosi prosječno 30%, u sekundarnim 40%, tercijarnim 30% te kvartarnim i kvintarnim po 25%.</s><s>Nemoguće je govoriti o sinergijskim efektima prometa i transporta bez naglašavanja njihove uloge u zaštiti okruženja, razvoju nerazvijenih područja te održivom razvoju u najširem smislu te Prometni sistem dobiva i dodatnu dimenziju u kontekstu procesa globalizacije, gdje ubrzani ekonomski rast i razvoj mora propratiti odgovarajuća prometna i transportna mreža, posebno u pogledu ostvarenje tri od “četiri” slobode jedinstvenog tržišta.</s><s>Značaj sektora transporta potvrđuje činjenica da je njegov udio u ukupnom BDP-u Evropske unije (u daljem tekstu EU) 7%, koliko je u zaposlenosti, 40% investicija EU usmjereno je u ovaj sektor, a 30% je njegovo učešće u ukupnoj energetskoj potrošnji.</s><s>Potražnja za transportnim uslugama konstantno raste u poslednjih 20 godina po prosječnoj stopi 2,3% godišnje za robu i 3,1% za putnike U 2000. stopa rasta BDP-a u EU bila je 3,4%, industrijske proizvodnje 4,8%, a putničkog transporta (u ptk/km) 0,8%, odnosno</s>\n<s>teretnog int/comm/energy_transport/etif/transport_general/growth.html , 18.03.2003.) Promjene BDP-a, putničkog i teretnog transporta u EU u periodu 1985.-2010. prikazano je na Grafikonu 2.1., s tim da su promjene u periodu 2001.-2010. bazirane na procjenama.</s><s>Grafikon 2.1.: Porast BDP-a, putničkog i teretnog transporta u EU, 1985.-2010.</s><s>Izvor: Trans-European Transport Network, TEN-T Priority Projects, 2002., str.4. Kao što iz Grafikona 2.1, možemo zaključiti sve tri posmatrane kategorije bilježe porast u odnosu na baznu godinu 1985. sve do 2005.</s><s>Rast putničkog prometa (mjereno putnik/km) prednjači nad rastom BDP-a i teretnog prometa (mjereno ton/km) sve do 2005. kada će, prema procjenama, primat u rastu preuzeti teretni promet, a BDP će ostati na nivou između ove dvije kategorije.</s>\n<s>2.2.</s><s>Zajednička transportna politika Evropske Unije EU dostiže svoje planirane ciljeve sa tačno određenim i usklađenim mehanizmima na osnovu izvođenja cjelovite zajedničke politike (poljoprivreda, ribarstvo, transport, spoljna trgovina, konkurencija, razvoj, regionalna politika, energija i carinski savez) i zajedničkih akcija ili programa (R&D, telekomunikacije, koordinacije ekonomske politike država članica za dostizanje privredne i socijalne kohezije, socijalna politika, ekonomski i Osnove zajedničke transportne politike</s>\n<s>Uspostavljanjem jedinstvenog tržišta došlo je do ubrzanog rasta prometa, a time i do inicijative za restruktuiranjem postojećeg stanja i njegovog prilagođavanja novonastalim potrebama.</s><s>S obzirom na činjenicu da porast prometa nije bio jednako zastupljen u svim vidovima transporta došlo je i do eskalacije brojnih negativnosti kao npr. zagušenja, zagađenja, povećanog broja prometnih nezgoda, kao i velikih problema socijalnog sektora.</s>\n<s>Za period prije integracije svaka od država današnjih članica imala je zasebnu nacionalnu transportnu politiku prilagođenu individualnim potrebama i definisanu na osnovu potražnje za uslugama transporta.</s><s>Pored toga, struktura prometnih mreža je bila fragmentirana, sa velikim međusobnim tehničkim i tehnološkim razlikama.</s><s>Poseban problem predstavljali su eksterni troškovi prometnog sektora, koji su u nekim slučajevima dostizali i nivo ukupnih prihoda u istom.</s><s>Iniciranjem procesa integracije, diskriminatorne nacionalne politike sve više bivaju potisnute zajedničkom transportnom politikom, prvenstveno iz razloga što njihova implementacija postaje previše skupa i neizvodljiva u kontekstu evropskih integracija.</s><s>Rimski Ustav1 definiše osnove zajedničke politike zemalja potpisnica, uključujući poljoprivredu, transport, konkurenciju i ekonomsku politiku, istovremeno uspostavljajući zajedničko tržište sa respektom ekoloških, socijalnih, regionalnih, obrazovnih te tehnološko-istraživačkih područja.</s><s>Rimski Ustav je definisao širok okvir za dugoročnu saradnju za integraciju u generalnom smislu, ali bez preciziranja i identifikovanja konkretnih projekata.</s>\n<s>Iako su Jedinstvenim aktom2 otvorene granice za slobodno kretanje ljudi i kapitala nisu uklonjene sve prepreke u međusobnoj komunikaciji između zemalja.</s><s>U toj se situaciji uspostavljanje i razvoj adekvatne prometne infrastrukture javlja kao jedna od ključnih mjera u obezbjeđenju fizičkih uslova za jačanje ekonomske i socijalne kohezije kroz ostvarenje gore navedenih sloboda.</s>\n<s>Ustav EU3 iz 1992. predstavlja legalnu osnovu za razvoj Trans-evropske mreže za transport, energetiku i komunikacije (u daljem tekstu: TEN).</s><s>Identifikovana je potreba umrežavanja transportne, energetske i telekomunikacione infrastrukture na način koji će omogućiti svim dijelovima, uključujući i ostrva, udaljene i periferne regione, uživanje prednosti zajedničkog tržišta.</s><s>Februara 1992. objavljena je Zelena knjiga “Uticaj transporta na okruženje – strategija Zajednice za održivi razvoj”4. Iste godine je objavljena je i prva Bijela knjiga “Budući razvoj zajedničke transportne politike”5. Druga Bijela knjiga “Rast, konkurentnost i zaposlenost”6 iz 1993. stavlja poseban akcenat na ulogu koju EU ima u integrisanju nacionalnih operacija u širi kontekst zajedničkih interesa.</s><s>Naglašena je uloga transporta kao generatora novih radnih mjesta, ne samo u sektoru infrastrukture, nego i u širem kontekstu ekonomskog rasta i razvoja.</s><s>Identifikovano je 26 prioritetnih projekata u transportnom sektoru, 8 u sektoru energije te 9 sektorskih akcija za informacioni sistem brzih puteva.</s><s>Narednu godinu obilježilo je nekoliko događaja od značaja za ovaj sektor: Kristofersonova (Christoperson) i Bangemanova (Bangemann) grupa su podnijele izvještaje na osnovu kojih je juna u Korfu, a decembra u Esenu, na bazi studija izvodljivosti i definisanja finansijskih potreba, identifikovano 14 prioritetnih projekata u sektoru transporta i 9 u sektoru energije.</s><s>Iste je godine ustanovljen je Evropski investicioni fond7 (u daljem tekstu: EIF) i Kohezioni fond8.</s>\n<s>Godine 1995. objavljene su dvije Zelene knjige “Gradska mreža – ispunjavanje potencijala javnog putničkog transporta u Evropi”9 i “Ka fer i efikasnom cjenovnom sistemu transportne politike – opcije za internalizaciju eksternih transportnih troškova u U skladu sa prijedlogom Komisije iz 1994. o usvajanju inicijalnog plana za uspostavljanje i razvoj multimodalne transportne mreže, Evropski parlament i Savjet su, 23.07.1996. usvojili Odluku 1692/96/EC (OJ L 228, 09.09.1996, str. 1-104) čija je svrha da “uspostavi Smjernice koje će pokrivati ciljeve, prioritete i širok spektar mjera koje se trebaju primjeniti na području TSN-T; ove Smjernice identifikuju projekte od zajedničkog interesa, čija će implementacija doprinijeti razvoju mreže u cijeloj Zajednici”.11 U narednoj godini objavljena je Zelena knjiga pod naslovom “Morske luke i pomorska infrastruktura”12.</s>\n<s>Smjernice kreirane na bazi Odluke 1692/96/EC postavljaju ambiciozan cilj integrisanja nacionalnih transportnih mreža u jedinstvanu Trans-evropsku mrežu do 2010.godine.</s><s>Prema Članu 21.</s><s>Smjernica, od Komisije sa zahtijeva da nakon pet godina od početka implementacije ovih projekata, podnese izvještaj u cilju prilagođavanja postojećih Smjernica “ekonomskom razvoju i tehnološkim dostignućima u oblasti transporta, sa posebnim osvrtom na željeznički transport” ŠCOM (2001)544final 2001/0229 (COD), Parlament i Savjet su Odlukom 1346/2001/EC (OJ L 185, 06.07.2001, str. 1-36) dopunili Odluku 1692/96/EC proširenjem na na pomorske luke i riječne luke.</s><s>U skladu s tim, Komisija je objavila Bijelu knjigu pod nazivom “Evropska transportna politika za 2010: vrijeme za odluke”13 koji prikazuje relanu sliku postojećeg stanja te postavlja ambiciozan program sastavljen od preko 60 mjera koje trebaju biti implementirane.</s><s>Cilj i zadaci zajedničke transportne politike Ekonomska i tehnološka konkurentnost kao globalni cilj zajedničke transportne politike postiže se kompatibilnom i konzistentnom realizacijom sljedećih zadataka: ▫ Eliminisanjem prepreka za funkcionisanje prometnog sistema; ▫ Zaštitom okruženja i očuvanjem / unapređenjem kvaliteta života građana; ▫ Uspostavljanje intermodalnog transportnog sistema.</s><s>Pod eliminisanjem prepreka podrazumjeva se sticanje uslova za neometano funkcionisanje prometnog sistema, bez nepotrebnih zadržavanja na graničnim prelazima, uz upotrebu standardizovane dokumentacije i razvoj međunarodnih transportnih mreža.</s><s>9 Green paper: The citizens’ network – Fulfilling the potential of public passanger transport in Europe ŠCOM(95)601, novembar, 1995.</s><s>Ć</s>\n<s>2.3.</s><s>Liberalizacija transportnog tržišta Inicijalni cilj zajedničke transportne politke bio je formiranje zajedničkog transportnog tržišta, što je prvenstveno značilo libreralizaciju transportnog sistema.</s><s>Liberalizacija je uključivala određivanje realne cijene transportne infrastrukture, zabranu antikonkurentnih sporazuma na međunarodnom transportnom tržištu, respekt sigurnosti u transportu, definisanje tehničkih standarda, uzimanje u obzir socijalnog osiguranja radnika, planiranje transportne mreže, redukcija buke i ostalih negativnih uticaja transporta na okruženje.</s>\n<s>Liberalizacija u sektoru transporta omogućava “hvatanje u korak” sa savremenim evropskim razvojnim trendovima, sa posebnim akcentom na rastuću potražnju za transportnim uslugama te, posljedično, probleme zagušenosti i saturacije.</s><s>Druga polovina devedesetih godina nosi sa sobom promjene u pogledu aktivnog inkorporiranja ekoloških, socijalnih i ekonomskih problema koji su uzrokovani porastom prometa, rastućom zagušenosti i ubrzanim razvojem internog tržišta u zajedničku transportnu politiku.</s><s>Međutim, liberalizacija je kompleksan proces čija uspješna implementacija zahtijeva istovremeno poštivanje i uzimanje u obzir: Socijalnog aspekta, koji znači liberalizaciju socijalnih uslova obavljanja transportnih usluga, definisanje jedinstvenih pravila za obavljanje istih kao i potrebnog nivoa kvalifikacija.</s>\n<s>Ekonomskog aspekta, u okviru koga treba uspostaviti sistem koji će osigurati da finansiranje održavanja i razvoja transportne infrastrukture od strane različitih korisnika bude u skladu sa njihovim stepenom uportebe istih.</s><s>Održavanje neprekidnosti ruta između glavnih i perifernih centara.</s><s>Liberalizacija u sektoru drumskog prometa u državama EU počela je 01.01.1993. omogućavanjem operaterima iz jedne države članice obavljanje usluga teretnog transporta u drugoj bez prethodnog pribavljanja odobrenja na bazi bilateralnih sporazuma ili kvota – sistem kabotaže.</s><s>U sektoru putničkog transporta, nije bilo potrebe za uvođenjem posebnih zakonskih mjera koje bi liberalizovale ovo tržište.</s><s>Razloge treba tražiti u relativno slobodnom obavljanju ovih usluga i prije toga.</s><s>Aktivnosti Komisije su uglavnom usmjerene ka uspostavljanju jedinstvenih kriterija za sticanje statusa međunarodnog operatera te harmoniziranju standarda za bavljenje ovom profesijom.</s><s>Pored toga, akcenat je na poboljšanju sigurnosti na putevima.</s><s>U sektoru željeznica, aktivnosti su uglavnom usmjerena ka uvođenju licence operatera koji će obavljati usluge željezničkog transporta te istovremeno omogućiti nediskrimatornu alokaciju infrastrukturnih kapaciteta.</s><s>Neizostavno je racionalizirati finansijsku situaciju, obezbjediti slobodan pristup svim javnim i privatnim servisima, promovisati integraciju nacionalnih sistema i uskladiti socijalne aspekate.</s><s>Obavljanje usluga pomorskog transporta je tradicionalno bez ograničenja, a u okviru transportne politike EU postavljene su osnove razvoja konkurentne politike, uspostavljanja adekvatnog sistema naplate, usvajanje standarda za obavljanje ove vrste usluge, transport opasne robe, sigurnost putnika i sl.</s><s>Liberalizacija obavljanja transportnih usluga unutarnjim vodnim tokovima (u daljem tekstu: riječni promet) nije zabilježila značajne promjene, osim sve-opšte koristi od liberalizacije kabotaže.</s><s>Kada je riječ o vazdušnom prometu, liberalizacija podrazumijeva rješavanje pitanja pristupa tržištu, kontrolu kapaciteta, sistema naplate i operativnih licenci za kompanije.</s><s>Liberalizacija je inicirana još 1980. i odvijala se u tri faze do 01.04.1997.</s><s>Rezultati procesa ogledaju se u kreiranju zajedničkog tržišta za vazdušni transport, koje uključuje uspostavljanje zajedničkih tehničkih i socijalnih standarda za sticanje licence operatera, jedinstvene licence za sve učesnike u obavljanju transportnih usluga, zajedničkih pravila konkurencije, sigurnosti i sl.</s>\n<s>Poglavlje 15, Član 154-156 Ustava EU14 kao jedan od zadataka EU postavlja uspostavljanje Trans-evropske mreže za trasnport, energetiku i telekomunikacije te u tom kontekstu politika transportne infrastrukture postaje dio šireg konteksta razvoja infrastrukturne mreže EU, čiji je cilj postizanje ekonomske i socijalne kohezije, kao i povezivanje ostrva, udaljenih i perifernih regiona sa centralnim regijama Zajednice.</s>\n<s>Trans-evropska transportna mreža (u daljem tekstu: TEN-T) sastoji se iz transportne infrastrukture, sistema prometnog menadžmenta i pozicioniranja i navigacionih sistema.</s><s>Transportna infrastruktura obuhvata drumsku, željezničku i mrežu unutarnjeg vodnog prometa, pomorske luke, luke unutarnjih vodnih tokova i ostale vezne tačke.</s><s>14 bivše Poglavlje 12, Član 129b-129d</s>\n<s>Sistem prometnog menadžmenta te pozicioniranje i navigacioni sistemi uključuju neophodne tehničke instalacije i informacione i telekomunikacione sisteme, a u cilju osiguranja harmonizovanih operacija mreže i efikasnog prometnog menadžmenta (Cf.</s><s>Potreba za uspostavljanjem i razvojem evropske transportne mreže identifikovana je još po završetku II svjetskog rata kada je osnovana Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu15 (u daljem tekstu: UN/ECE) koja je, u okviru svojih domena djelovanja, imala i uspostavljanje evropske transportne infrastrukturne mreže.</s><s>Očekivni rezulati integracije individualnih transportnih sistema u jedinstvenu TEN-T su: Ekonomske koristi, koje se mogu posmatrati kao direktne i indirektne koristi.</s><s>Direktne koristi se uglavnom odnose na koristi od implementacije i realizacije projekata.</s><s>Indirektne koristi uključuju sve što nastaje kao logična posljedica kompletiranja jedinstvenog tržišta, porast trgovine zbog olakšanog transporta po nižim troškovima, djelotvorno planiranje u cilju izbjegavanja koncentracije bogatstva i populacije i sl.</s>\n<s>Sigurnost, koja se ostvaruje primjenom jedinstvenih, savremenih tehnologija informisanja vozača o stanju na putevima, bržoj hitnoj službi te elektronskim navođenjem na alternativne puteve.</s>\n<s>Poštivanje ekoloških zahtijeva, što se postiže kroz iznalaženje optimalne kombinacije postojećih transportnih modova (multimodalnost), a u cilju poboljšanja njihovog funkcionisanja i redukovanja njihovog štetnog uticaja na okruženje te upotrebom telematics sistema koji favorizuje ne-drumski saobraćaj i implementaciju fer-sistema naplate u skladu sa principom “korisnik plaća”16.</s><s>To bi automatski dovelo do smanjenja zagušenja, redukovanja zagađenja vazduha i buke.</s><s>Pored toga, proizvođači vozila bi proizvodili čistija i tiša vozila.</s><s>Osnovni ciljevi koje TEN-T treba ostvariti su: (i) Obezbjediti mobilnost ljudi i tereta; (ii) Obezbjediti korisnicima visoko-kvalitetnu infrastrukturu; (iii) Kombinovati različite transportne modove; (iv)Dozvoliti optimalno korištenje postojećih kapaciteta; (v) Obezbjediti interoperabilnost svih komponenti; (vi) Pokriti cijelu teritoriju EU; (vii) Omogućiti proširenje na države EFTA-e, CEE i mediteranske države.</s><s>Boks 2.1.: Planirani efekti Trans-evropske transportne mreže 15 United nations / Economic Commision for Europe – UN/ECE 16 Prema principu “korisnik plaća” (“user pays”) naknada za korištenje transportnih kapaciteta se naplaćuje od svih korisnika (operatera i krajnjih kupaca) za nivo troškova koji oni uzrokuju ili što je moguće bliže nivou koji koriste.</s><s>Taj bi princip trebao biti primjenjen za sve transportne modove u svim državama EU i njegovom adekvatnom primjenom bi se uštedilo EUR 30-80 bio godišnje.</s><s>U skladu sa Odlukom 1692/96/EC i Odlukom 1346/2001/EC, TEN-T će do 2010.godine sadržati: 75.200 km puta; 78.000 km željezničkih pruga; 330 aerodroma; 270 međunarodnih pomorskih luka; 210 luka na unutanjim vodnim tokovima; sistem prometnog menadžmenta, sistem korisničkih informacija i sistem navigacionih servisa.</s>\n<s>Prioritetni projekti Trans-evropske transportne mreže Savjet Evrope je, preliminarno, predložio 34 infrastrukturna projekta i pet projekata prometnog menadžmenta.</s><s>Selekcija je izvršena na bazi veličine projekta, ekonomske i finansijske izvodljivosti, potencijalne privlačnosti za privatne investitore i perioda realizacije.</s>\n<s>Na bazi toga, decembra 1994. u Esenu je izvršena selekcija 14 projekata (Cf.</s><s>Zemljovid 2.1.) od zajedničkog interesa koji su automatski dobili status prioriteta (The TransEuropean Transport Network, Transforming a Patchwork into a Network, EC, Brussels, Luxembourg, 1995., str.16) : (i) Brzi voz / kombinovani transport Sjever/Jug; (ii) Brz voz Istok; (v) Konvencionalna željeznica/ kombinovani transport: Betuwe linija; (vi) Brzi voz / kombinovani transport Francuska – Italija; (vii) Grčki autoput Pathe i Via Egnatia; (viii) Multimodalni link Portugal – Španija – Centralna Evropa; (ix) Konvencionalni željeznički link Cork – Dublin – Belfast – Larne – Stranraer (završeno); (x) Malpensa aerodrom Milan (završeno); (xi) Øresund fiksna drumska/željeznižka veza između Danske i Švedske (završeno); (xii) Nordijski trougao drum / željeznica; (xiii) Irska/Velika Britanija/Benelux drumska veza; (xiv) Zapadna obala- glavna linija ( željeznica).</s><s>EC je u 2001 dala prijedlog za proširenje prioritetne liste sa saljedećim projektima: (xv) Globalni navigacioni i pozicioni satelitski sistem Galileo; (xvi) Željeznica visokog kapaciteta preko Pirineja; (xvii) Kombinovani transport / brzi voz u istočnoj Evropi; (xviii) Rehabilitacija toka rijeke Dunav između Vilshofena and Šraubinga; (xix) Interoperabilnost brze željeznice na poluotoku Iberianl (xx)Fehmarn Belt: fiksna veza između Njemačke i Danske.</s>\n<s>Prioriteti su bazirani, uglavnom, na iznalaženju alternative za drumski saobraćaj (oko 80% projekata predstavlja investiciju u željezničku infrastrukturu, 9% za kombinovani drumsko-željeznički saobraćaj, a samo 10 % za drumsku infrastrukturu).</s><s>Danas, TEN-T uključuje skoro polovinu svih putničkih i teretnih tokova u EU.</s><s>Neki od glavnih projekata su već završeni17, a značajan je napredak postignut u uspostavljanju interoperabilnosti željeznica i izgradnji nedostajućih veza (Cf.</s><s>Boks 2.2.).</s><s>Veliki broj projekata treba biti završen do 2010. što je posebno slučaj sa skupim i tehnički komplikovanim projektima izgradnje velikih tunela ili mostova radi savladavanja prirodnih barijera ili uklanjanja smetnji daljem razvoju, posebno željezničkog prometa.</s><s>Boks 2.2: Implementacija prioritetnih projekata Trans-evropske transportne mreže 2.5.</s><s>Multimodalnost, intermodalnost i interoperabilnost U realizaciji postavljenih ciljeva, neophodno je uzeti u obzir i osnovne karakteristike TEN-T tj. multimodalnost, intermodalnost i interoperabilnost.</s><s>Multimodalnost znači postojanje više nezavisnih, alternativnih transportnih modova duž jednog koridora.</s><s>Ovaj koncept direktno doprinosi unapređenju funkcionisanja transportnog sistema jer nudi više opcija (vrijeme putovanja, troškovi, sigurnost, pouzdanost, komfor i sl.) i povećava kapacitet pojedinačnih koridora.</s><s>Intermodalnost podrazumijeva promjenu najmanje dva transportna moda u toku jednog putovanja, a u svrhu skraćivanja vremena putovanja i/ili transportnih troškova, kao i povećanja komfora i sigurnosti.</s><s>Posebno je značajna primjena ovog principa u kreiranju mreže urbanog transporta.</s><s>Mjera Zajednice o intermodalnosti i intremodalnom transportu robe u okviru EU ŠCOM (97) 243finalĆ uključuje pitanja uspostavljanja logističkih sistema za transport robe, razvoj strategija i aktivnosti za promovisanje efikasnosti, adekvatnog nivoa usluga i održivog razvoja.</s><s>Interoperabilnost znači usklađenost svih vrsta usluga koje pružaju različiti operateri u intermodalnom transportu te stoga predstavlja i preduslov za njegovo obavljanje.</s><s>Drugim riječima, cilj interoperabilnosti je uklanjanje institucionalnih, finansijskih, fizičkih, tehničkih, kulturnih i političkih barijera te povećavanje intergracije između transportnih modova i usluga.</s>\n<s>17 Fiksna veza između Danske i Švedske preko Oresunda, novi aerodrom u blizini Milana, brzi voz između Londona, Pariza i Brisela, željeznička veza između Belfasta, Dablina i Korka koja povezuje sjevernu Irsku i Republiku Irsku.</s><s>Komisija je 03.06.1998. usvojila dokument podnazivom TEN-T “Izvještaj o napretku i implementaciji 14 Esen projekata 1998.” (Report on progress and implementation of the 14 Essen projects 1998) ŠCOM (98) 356 finalĆ prema kome su tri projekta bili blizu završetka, a najveći broj bi trebao biti završen do 2005.</s><s>Pored toga, države članice imaju obavezu da do 2004. obavijeste Komitet TEN-T o svojim nacionalnim planovima i programima čija će realizacija imati direktnog ili indirektnog uticaja na razvoj TEN-T ŠCOD/2001/0229Ć. Prva procjena napretka u postizanju interoperabilnosti TEN-T sistema brze željeznice prezentovana je u Izvještaju od 2.6.</s><s>Izvori finansiranja Trans-evropske transportne mreže Komitet za finansijsku pomoć TEN vrši alokaciju finansijskih resursa na sva tri specifična područja TEN: transport, energetiku i telekomunikacije.</s><s>U oblasti transporta, ova sredstva su namjenjena prvenstveno finansiranju 14 prioritetnih projekata, prometnom menadžmentu te ostalim projektima od zajedničkog interesa.</s><s>Što se tiče forme intervencije, pomoć je usmjerena izradi studija izvodljivosti, odnosno mjerama za tehničku pomoć, direktnim grantovima i umanjenju kamatnih stopa.</s><s>Uspostavljanje TEN-T zahtijeva visoke investicije, koje će prema procjenama Komisije do 2010. dostići nivo od EUR 400-500 bio u okviru čega na prioritetne projekte otpada blizu EUR 91 bio, a raspoloživi modaliteti su: javno, privatno i/ili kombinovano finansiranje.</s>\n<s>Regulativa (EC) 2236/95 (OJ L228, 23.09.1995., str.1-7) dopunjena Regulativom (EC) 1655/1999 (OJ L197, 29.07.1999. str 1-7) postavlja generalne uslove za dodjelu finansijske pomoći Zajednice za uspostavljanje i razvoj TEN-T.</s><s>Kategorija javnog finansiranja podrazumijeva finansiranje iz Fondova EU: Budžeta EU, Strukturnih fondova, Kohezionog fonda, Evropske investicione banke18 (u daljem tekstu: EIB) i EIF (TransEuropean Networks 2000, 2002., ŠCOM(2002)344final,str.15-19Ć. Sredstva iz budžeta EU su na raspolaganju isključivo za izradu studija izvodljivosti, garancije i pomoći kod otplata kamata na zajmove, ali istovremeno služe za privlačenje ostalih finansijera.</s><s>Donacije se daju samo u veoma posebnim slučajevima.</s><s>Sredstva iz ovog izvora su namjenjena finansiranju sektora željeznica, prometnog menadžmenta i sektora drumskog prometa.</s><s>EU budžet za period 1996.-2000. bio je EUR 2,3 bio, a za period 2000.-2006.</s><s>EUR 4,6 bio.</s><s>Ostali izvori su za period 1995.-2000. obezbjedili EUR 14 Strukturni fondovi, kao npr. Evropski fond za rekonstrukciju i razvoj19 (u daljem tekstu: ERDF) služe finansiranju projekata u najnerazvijenijim regijama, dok su sredstva Kohezionog fonda usmjerena isključivo na Španiju, Portugal, Grčku i Italiju.</s><s>Za period 2000.-2006.</s><s>Strukturni fondovi su obezbjedili EUR 4-6 bio, a Kohezioni fond EUR 9 bio.</s><s>EIB je finansijska institucija EU, sa sjedištem u Luksemburgu, sa posebnim ciljem finansiranja velikih infrastrukturnih projekata te, u skladu s tim, predstavlja osnovni izvor kredita.</s><s>Prioritetni TEN-T projekti su uglavnom finansirani iz ovog izvora.</s><s>EIF je ustanovljen juna 1994. sa inicijalnim kapitalom od ECU 2 bio.</s><s>EIF je, djelimično, u vlasništvu privatnih finansijskih institucija, a čija je osnovna funkcija obezbjeđenje garancija za kredite namjenjene realizaciji TEN-T projekata.</s><s>18 European Investment Bank - EIB</s>\n<s>19 European Reconstruction and Development Fond - ERDF Kao što se može i pretpostaviti, javno finansiranje nije dovoljno za adekvatno i pravovremeno finaliziranje postavljenih ciljeva su uzaludni, posebno respektujući činjenicu da je u cilju zadovoljavanja uslova monetarne unije mogućnost deficita njihovih budžeta20 svedena na minimum.</s>\n<s>Zajednica je usvojila Višegodišnji indikativni program21 (u daljem tekstu: MIP) za finansiranje razvoja TEN-T u periodu 2001.-2006. ukupne vrijednosti EUR 2.780 mio (Trans-European Transport Network 2001 – 2006, 2001.,str.1.) Privatno finansiranje</s>\n<s>Privlačenje privatnih investicija u ovaj sektor značilo bi zadovoljavanje visokih finansijskih kriterija, posebno profitabilnosti.</s><s>Za razliku od javnog sektora, koji uzima u obzir prvenstveno ekonomsku izvodljivost projekta u smislu ekonomskih koristi za društvo, za privatne investitore je od velikog značaja i finansijska opravdanost ulaganja (prihodi veći od rashoda i zadovoljavajuća stopa povrata).</s><s>Pošto je procjenjena stopa povrata sredstava na relativno niskom nivou (svega 3-8%), dug je period povrata (minimalno prvih šest godina bez ikakvih prihoda), teško je predvidjeti buduće prometne tokove, moguće su i velike greške pri prognoziranju budućih prihoda.</s><s>Prema iskustvima, a u pogledu projekata drumskog prometa, uspjeh privatnog finansiranja je prilično rijedak i zavisi od jake struje prihoda sa visokim nivoom prometa i prihvatanjem plaćanja od strane korisnika, propraćenim odgovarajućim nivoom investicija.</s>\n<s>S obzirom na nemogućnosti i/ili tešku primejnu gore navedenih modaliteta, u praksi je došlo do kreiranja tzv. hibridnog sistema finansiranja pod nazivom Javno-privatnopartnerstvo22 (u daljem tekstu: PPP), gdje javni sektor kombinuje vlastite resurse sa resursima privatnog sektora.</s><s>Akcenat je na definisanju, alokaciji i raspodijeli rizika.</s><s>U okviru koncepta PPP, moguće su dvije opcije: saradnja i partnerstvo, kojima je zajedničko delegiranje odgovornosti javnog na privatni sektor.</s><s>Razlika je što su u slučaju ugovora o saradnji definisna je uloga privatnog partnera, trajanje ugovora, njegovo finansijsko učešće pa čak i kazne u slučaju neizvršavanja ugovorenih obaveza.</s><s>Ugovor o partnerstvu je korak ispred jer definiše i prava i obaveze javnog partnera (uključujući kazne za neizvršavanje ugovorenih obaveza).</s><s>Još uvijek nije usvojen optimalan model alokacije projektnih (tehničkih i komercijalnih te rizika vremenskog izvršenja projekta) i strukturnih (rizici planiranja, pribavljanja odobrenja i dozovla, politički i regulatorni rizici) rizika između privatnog i javnog sektora, što se smatra ključnim elementom uspjeha PPP.</s><s>20 Godišnji budžetski deficit mora biti manji od 3% godišnjeg BDP-a (Kumar, A., 2001a, str.23) 21 Multiannual Indicative Programme - MIP 22 Public Private Partnership - PPP</s>\n<s>Države Centralne, Istočne i Jugo-istočne Evrope nisu ostale imune na trendovske integracione procese u zapadnoevropskim državama.</s><s>Interesi su obostrani, što potvrđuje i slučaj sa prometnim sektorom.</s><s>Drugim riječima, nemoguće je ostvariti zacrtane ciljeve TEN ukoliko njeno uspostavljanje i razvoj posmatramo van sve-evropskog (i šire) konteksta.</s><s>Izolovani tretman i/ili status pojedinih regiona i država može rezultirati u obostranim gubicima, ali je neophodna politička, socijalna i ekonomska volja svih strana za zajednički pristup rješavanju problema.</s><s>U ovom će poglavlju biti prikazani inicijalni koraci proširenja EU na države CEE i SEE, aktivnosti podrške međunarodnih organizacija i institucija u rješavanju neizbježnih problema tranzicionog procesa te proširenje TEN-T na ostale evropske države.</s><s>3.1.</s><s>Proširenje Evropske unije</s>\n<s>Inicijative za proširenje Evropske unije Željezna zavjesa koja je u periodu poslije Drugog svjetskog rata obojila ekonomski, politički i socijalni život u Evropi i šire konačno je uklonjena rušenjem Berlinskog zida 1998.</s><s>Osnaženi radikalnim geo-političkim promjenama inicirani su tranzicioni procesi u državama Centralne i Istočne Evrope (u daljem tekstu: CEE) i Jugo-istočne Evrope (u daljem tekstu: SEE) koji su rezultirali raspadom velikih multinacionalnih zemalja: Sovjetskog Saveza, Socijalističke Federative Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SFRJ) i Čehoslovačke.</s>\n<s>Međutim, problemi kreiranja novih nezavisnih država te njihovog prilagođavanja savremenim tržišnim zahtjevima zahvatili su cijeli evropski kontinent.</s><s>Osnova za to su čvrste kulturne i istorijske veze između zemalja zapadne i istočne Evrope, kombinovane sa zajedničkim interesima u pogledu formiranja i razvijanja zajedničkog tržišta.</s><s>U tom pogledu, EU je preuzela ulogu inicijatora i pomagača u procesima ekonomske stabilizacije i rekonstrukcije.</s>\n<s>Prema članu 49.</s><s>Ustava EU, svaka evropska država koja aplicira za članstvo u EU mora preuzeti obaveze koje proizilaze iz članstva te aktivno učestvovati u realizaciji ciljeva ekonomske, monetarne i političke unije. “Acquis communaitaire” predstavljaju sve regulative, odluke i sl. definisane Ustavom i sve odluke donesene od njenog osnivanja.</s><s>Svaka država, u cilju sticanja uslova za punopravno članstvo u EU, mora uskladiti svoje nacionalno zakonodavstvo prema referencama definisanim Ustavom EU, sekundarno zakonodavstvo proizašlo Ustava te poštivati međunarodne sporazume čiji je EU potpisnik .</s><s>U periodu 1994.–1996. deset zemalja CEE i SEE23 (u daljem tekstu: AC10) podijnelo je prijavu za pristup EU.</s><s>Na osnovu “kopenhagenskih kriterija” iz 1993., tj. ekonomskih i političkih uslova koje mora zadovoljiti svaka država koja želi pristupiti EU i 23 Estonija 24.11.1995, Litvanija 08.12.1995, Bugarska 14.12.1995., Poljska 05.04.1994, Češka Republika 17.01.1996., Slovenija 10.06.1996., Latvija 13.10.1995., Slovačka Republika 27.06.1995., Rumunija 22.06.1995. i Mađarska 31.03.1994.</s>\n<s>Osnovne karakteristike regiona pred-pristupnih strategija usvojenih u Madridu 1995. za postepenu i harmonizovanu integraciju ovih zemalja izvršena je procjena ostvarenog napretka u istim.</s>\n<s>Pridružene članica EU (u daljem tekstu: AC) prostiru se na površini od 1.822.000 km2, a broje 170,9 mio stanovnika.</s><s>Površina AC10 je 738 592 km2, što čini 23.15% današnje površine EU, a prema podacima iz 2001., ukupan broj stanovnika ovih zemalja je 74,8 mio, tj. 19,75 % današnje populacije EU (URL:http://www.europa.eu.int/comm/ Public/datashop.html, 29.12.2002.).</s>\n<s>Kada je riječ o pokazateljima privrednih aktivnosti, bruto domaći proizvod (u daljem tekstu: BDP) AC10 u 2001.</s><s>Iznosio je EUR 403,9 bio, što predstavlja 4.6% BDP-a EU iz tog perioda.</s><s>Udio uslužnih djelatnosti u ukupnom BDP-u u AC je 62,6%, industrije respektivno (URL:http://www.europa. eu.int/comm/Public/datashop.html, 29.12.2002.).</s><s>SEE pokriva površini od 645.000 km2, sa populacijom od oko 55 mio stanovnika (što čini oko 15% stanovnika EU) i obuhvata: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu (u daljem tekstu: BiH), Hrvatsku, Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju (u daljem tekstu: Makedonija), Državnu Zajednicu Srbije i Crne Gore24 (u daljem tekstu: DZ SCG), Rumuniju i Bugarsku.</s><s>U 1998. ukupan BDP ovih zemalja iznosio je US $ 99.9 bio (The Road to Stability and Prosperity in South East Europe, 2000., str.21.) Topografski, ovaj region je kombinacija planinskog reljefa i visokih platoa te bazena u dolini rijeke Dunava, a koji se protežu od Alpa na sjevero-zapadu i Karpata na sjeveroistoku do Balkanskih planina na jugu.</s><s>Rijeka Dunav predstavlja hidrološku kičmu ove regije i značajan je oslonac unutarnjih vodnih tokova.</s><s>Najzančajnija jezera su Ohrid, Prespa i Skoder.</s>\n<s>Poslednja dekada tranzicionih reformi ostavila je jak pečat na razvoj zemalja SEE, sa posebno izraženom rastućom disproporcijom u stepenu razvijenosti između njih i ostatka Evrope (uključujući i države CEE).</s><s>Osnovni razlozi zabrinutosti su opadajući životni standard propraćen visokim stepenom siromaštva, rastućom nezaposlenošću te socijalnom nejednakošću.</s><s>Jedan od glavnih pokazatelja nezadovoljavajuće situacije na Balkanu je nivo BDP-a koji je u 1998. iznosio USD 1000 – 170025 per capita, sa izuzetkom Hrvatske (USD 4000 per capita).</s><s>U 1998.</s><s>BDP ovog regiona iznosio je EUR 100 mld, što je 1,4% istog pokazatelja u EU u toj godini.</s><s>Osnovni uzroci lošeg stanja u ovim državama su sljedeći: (i) Neizbalansirana industrijska stuktura, slabe institucije i podijeljeno civilno društvo kao nasljeđe socijalističkog sistema; (ii) Direktne i indirektne posljedice ratnih sukoba u pogledu podjele društva i devastiranja postojećih kapaciteta i infrastrukture, onesposobljavanja ekonomskih aktivnosti, uništenja poslovne klime i uzrokovanja političke nestabilnosti; (iii) Neadekvatne makroekonomske stabilizacione politike; (iv) Slabe politike strukturne 24 Državna zajednica Srbije i Crne Gore je novi naziv (od 01.01.2003.) za bivšu Saveznu Republiku Jugoslaviju.</s><s>Ustavna povelja je usvojena 04.02.2003. 25 U bivšoj SFRJ prosječan BDP per capita je iznosio oko USD 3500. reforme, sa negativnim odrazom na liberalizaciju trgovine, privatizaciju, strukturne reforme i razvoj finansijskog sektora.</s>\n<s>3.2.</s><s>Aktivnosti međunarodnih organizacija i institucija S obzirom na gore navedene probleme sa kojima su suočene države u tranziciji, pomoć međunarodne zajednice na uspostavljanju mira, stabilnosti i prosperiteta u regionu se može shavatiti i kao njen zadatak, ali i kao prijeka potreba.</s><s>Generalno, pomoć je usmjerena ka realizaciji sljedećih ciljeva: (i) Razvoj privatnog sektora, trgovine, finansija okruženja; (ii) Smanjenje siromaštva i razvoj socijalnog sektora; (iii) Institucionalni razvoj, razvoj vladinog i javnog sektora, anti-korupcija; (iv) Obnavljanje i uspostavljanje adekvatne infrastrukture; (v)Upravljanje okruženjem.</s><s>U kontekstu ovog rada, baziraću se na identifikaciji uloge onih predstavnika međunarodne zajednice čije se akivnosti (između ostalog) odnose na prometni sektor.</s>\n<s>Prisustvo organizacija i institucija EU može se argumentovati obostranim interesima: sa strane zemalja regiona kojima je usmjerena tehnička, finansijska i humanitarna pomoć, ali i sa strane EU zainteresovanom za teritorijalno proširenje, koje ide ruku pod ruku sa širenjem političkih, ekonomskih i socijalnih interesa.</s><s>Osnovni vidovi pomoći regionu realizuju se kroz brojne programe Evropske Komisije26 (u daljem tekstu: EC) uz finansijsku podršku EIB.</s>\n<s>PHARE27 program predstavlja izraz nastojanja EU da u AC podrži procese ekonomskih, a u kasnijoj fazi i političkih reformi radi njihove što skorije punopravne integracije u EU.</s><s>Pored toga, PHARE program pruža pomoć i još trima državama (Albaniji, BiH i Makedoniji) u njihovoj tranziciji u demokratsko društvo te u tržišnim reformama.</s><s>Ukupna pomoć namjenjena izgradnji transportne infrastrukture iznosi oko EUR 920 mio.</s><s>Od toga je u 1998.-1999. u okviru projekta LSIF28 alocirano blizu EUR 110 mio.</s><s>U okviru PHARE programa, februara 1997. je pokrenut je i TINA29 projekat sa osnovnim zadatkom iniciranja razvoja multi-modalne transportne mreže na području Estonije, Latvije, Litvanije, Češke Republike, Mađarske, Slovenije, Rumunije, Bugarske i Kipra.</s>\n<s>Godine 2000.</s><s>PHARE program proširen je na dodatna dva projekta: SAPARD, koji obezbjeđuje pomoć za razvoj poljoprivrede i ruralni razvoj i ISPA30 koji pruža pomoć u domenu finansijskih investicija u okruženje i transport.</s><s>Kroz ova tri programa, u ciljne države će biti usmjereno EUR 3 bio godišnje.31 26 European Commission - EC</s>\n<s>27 Pologne – Hongrie Assistance la Reconstruction Economique - Nastanak ovog programa 1989. vezan je za dvije države, Poljsku i Mađarsku, da bi se sa širenjem i ubrzavanjem tranzicionih procesa u bivšim socijalističkim državama njihov broj rapidno povećao.</s>\n<s>28 Large Scale Infrastructure Facility - LSIF 29 Transport Infrastructure Needs Assesment - TINA 30 Instrument for Structural Policies for Pre-accession – ISPA, Council Regulation (EC) 1267/1999 (OJ L161 od U okviru ISPA projekta, svaka je država dužna pripremiti Nacionalnu ISPA transportnu strategiju u okviru koje će identifikovati generalne prioritete i definisati projekte za period 2000.-2006. uključujući i finansijsku konstrukciju istih.</s><s>Ukupan ISPA budžet za 2000.-2006. iznosi blizu EUR 7 bio, a alokacija se vrši prema broju stanovnika, nivou BDP-a per capita i površini države.</s><s>ISPA finansira maksimalno 75% svakog projekta32 te je u njihovoj realizaciji nepohodno učešće ko-finansijera.</s><s>Pakt stabilnosti33 potpisan 10.06.1999. predstavlja prvi ozbiljan pokušaj međunarodne zajednice da u formi političke inicijative ohrabri i ojača saradnju između zemalja SEE, kao i da usmjeri napore ovih zemalja ka ekonomskoj i sigurnosnoj integraciji u EU.</s><s>Osnovni partneri Pakta stabilnosti su države članice EU, države ovog regiona i njihovi susjedi34, ne-evropske članice G-835, ostale države36, međunarodne organizacije37, međunarodne finansijske institucije38 te regionalne inicijative39.</s><s>Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju40 (u daljem tekstu: SAP) je instrument kojim Pakt stabilnosti realizuje postavljene ciljeve, a potpisan je sa svih pet zemalja regiona.</s><s>Na Prvoj regionalnoj donatorskoj konferenciji, marta 2000. usvojeni su projekti izgradnje infrastrukture:</s>\n<s>Brzi paket41 (u daljem tekstu: QSP): 35 projekte čija je implementacija otpočela do 30.03.2001. od čega projekti transportnog sektora participiraju sa 91%.</s><s>Kratkoročni paket42 (u daljem tekstu: NTP): 50 projekti čija je implementacija ekonomski opravdana, iako oni ne predstavljaju glavne rute te za koje treba ubrzati pripremu, sa učešćem transportnog sektora od 62%.</s><s>Srednjeročni paket43 (u daljem tekstu: MTP): projekata koji zahtijevaju detaljniju analizu u okviru Regionalne studije transportne infrastrukture44 (u daljem tekstu: TIRS), Programa olakšavanja transporta i trgovine45 (u daljem tekst: TTFP) i Studije infrastrukture avio-prometa46 (u daljem tekstu: ATIRS).</s><s>32 U posebnim slučajevima i do 85%.</s>\n<s>33 Stability Pact – SP: Osnova organizacione strukture Pakta stabilnosti je specijalni koordinator sa timom od 30 ljudi.</s><s>Osnovni ciljevi Pakta stabilnosti realizuju se kroz tri Regionalna stola: prvi se bavi pitanjima demokratizacije i ljudskih prava, drugi ekonomskom rekonstrukcijom, operacijama i razvojem, a treći pitanjima sigurnosti.</s><s>34 Češka Republika, Mađarska, Poljska, Rumunija, Slovačka Republika, Slovenija, Turska i Moldavija.</s><s>35 Sjedinjene američke države, Kanada, Japan i Rusija.</s><s>36 Norveška i Švedska.</s>\n<s>44 Transport Infrastructure Regional Study-TIRS: EIB je vodeća implementaciona agencija.</s><s>Cilj projekta/studije je definisanje transportne mreže koja će podržati ekonomski razvoj u dinamičnoj regionalnoj perspektivi, a da pri tome ostane finansijski izvodljiva i održiva.</s><s>45 Transport and Trade Facilitation Programme-TTFP : Za implamentaciju je odgovorna WB, a cilj je redukovanje troškova trgovine i transporta, smanjenje krijumčarenja i korupcije na graničnim prelazima te jačanje regionalnog partnerstva, a u cilju proširenja regionalne trgovine.</s><s>46 Air Traffic Infrastructure Study-ATIRS: EIB je zadužena za razvijanje dugoročne strategije razvoja, uspostavljanje adekvatnog menadžmenta u sektoru vazdušnog prometa, identifikaciju potreba i načina finansiranja uspostavljanja aerodromskih kapaciteta te kreiranje odgovarajućih projekata i koordiniranje njihove implementacije.</s><s>U kontekstu ovog rada, interesantna je činjenica da Albanija, BiH i Makedonija zajedno učestvuju sa 35% od svih projekta koji pripadaju prva dva paketa.</s><s>Na Drugoj Regionalnoj konferenciji, oktobra 2001.godine, alocirano je EUR 2.4 bio na 27 infrastrukturnih projekata – transport, vazdušni promet, energetika i vodni resursi.</s><s>Na istoj je konferenciji dogovoreno da se oformi Infrastrukturna nadzorna grupa 47(u daljem tekstu: ISG) sastavljena od predstavnika EIB, EC, EBRD, WB, Savjeta EDB i kancelarije Specijalnog koordinatora Pakta stabilnosti.</s><s>Mandat ISG se odnosi na utvrđivanje konzistentnosti projekata sa postavljenim kriterijima, te podsticanje razvoja odgovarajućih institucionalnih, regulatonih i sektorskih okvira koji će ubrzati formiranje regionalnog tržišta.</s>\n<s>U okviru Pomoći Zajednice u rekonstrukciji, demokratizaciji i stabilizaciji48 (u daljem tekstu: CARDS). u periodu 2000.-2006. biće alocirano EUR 4.65 bio u cilju podrške reformi u odnosnim državama.</s><s>U sektoru transporta, ovaj će program dati podršku nastavku TIRS studije pod nazivom Regionalna studija infrastrukture na Balkanu49 (u daljem tekstu: REBIS), čiji je početak planiran polovinom 2002., potom Olakšavanje pripreme projekata transporta50 (u daljem tekstu: TPPF) sa početkom u drugoj polovini 2003. te Sigurnost avijacije i kontrola vazdušnog prometa51 (u daljem tekstu: ASATC) koji će istovremeno obuhvatiti pet zemalja regiona.</s><s>Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu Aktivnosti na promovisanju saradnje između evropskih zemalja i ekonomske saradnje i razvoja na evropskom kontinentu, inicirane su od strane Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu52 još 1950. uvođenjem mreže E-puteva53.</s><s>U sektoru transporta, najveći doprinos je u razvoju Trans-evropskog auto-puta sjever-jug 54(u daljem tekstu: TEM) u 1977. i Trans-evropske željeznice55 (u daljem tekstu: TER) u 199056.</s><s>Osnovni ciljevi oba projekta mogu se sažeti u sljedeće (Adamantiadis, M., 2001, str.2.): (i) Unapređenje kvaliteta i efikasnosti transportnih operacija; (ii) Pomoć u procesu integracije u evropske transportne infrastrukturne sisteme; (iii) Razvoj međunarodnog drumskog prometa te koherentnih i efikasnih međunarodnih željeznica i kombinovanog sistema transporta; (iv) Balansiranje postojećih gapova i neravnoteža transportne infrastrukture.</s>\n<s>Evropski savjet ministara transporta59 (u daljem tekstu: ECMT) je visoko – politička međuvladina organizacija osnovana 1953. koja predstavlja forum u okviru koga ministri odgovornih za prometni sektor mogu sarađivati, razmjenjivati iskustva, koordinirati aktivnosti te vršiti monitoring napretka, istovremeno osiguravajući kompatibilnost transportne politke u okviru cijele Evrope.</s><s>ECMT, na taj način, predstavlja prvi korak ka integraciji zemalja regiona u EU.</s>\n<s>Mostovi projektovani i ispitani za šemu: UIC71; Minimalna dužina perona u glavnim stanicama: 250 m;</s>\n<s>Prevoz putnika: ustanoviti sistem obavljanja granične kontorle u vozu u pokretu uz kratka zaustavljanja na graničnoj stanici iz tehničkih /administrativnih razloga.</s>\n<s>Prevoz robe: kompletirati sistem zajedničkih stanica da bi se izbjeglo dupliranje graničnih kontrola; racionalizirati procedue kontrole na postojećim zajedničkim graničnim stanicama; uvesti granične kontrole za blok vozove u terminalima susjednih željeznica gdje je to moguće.</s>\n<s>Prevoz robe i putnika: uvesti korištenje vučnih vozila na teritorijama susjednih TER zemalja kada god je moguće.</s>\n<s>Uloga međunarodnih finansisjskih institucija svodi se na usmjeravanje sredstava bez kojih bi ostvarenje gore navedenih ciljeva bilo nemoguće.</s><s>Od posebnog je značaja uloga Svjetske banke60 (u daljem tekstu: WB), Evropske banke za obnovu i razvoj61 (u daljem tekstu: EBRD) i EIB koje svoje aktivnosti u pogledu ekonomske rekonstrukcije, saradnje i razvoja u posmatranom regionu uglavnom realizuju u okviru ISG-a Radne grupe II Pakta stabilnosti.</s>\n<s>Jadransko-jonska inicijativa62 (u daljem tekstu: AII), osnovana je maja 2000. na inicijativu Italije63 sa ciljem saradnja zemalja Jadransko-Jonskog regiona u razvoju sigurnosti, ekonomije, turizma, zaštite okruženja i morskih resursa, kulture i borbe protiv organizovanog kriminala.</s>\n<s>Ekonomska kooperacija crno-morskog bazena64 (u daljem tekstu: BSEC) je osnovana 1992. u cilju transformacije regiona Crnog mora u zonu mira, stabilnosti i prosperiteta, jačanjem ekonomske saradnje (International and European Organisations, 2001., str.27.).</s><s>Centralno-evropska inicijativa65 (u daljem tekstu: CEI) osnovana je 1989. a njeni osnivači su bili Austrija, Italija, Mađarska i bivša SFRJ, sa ciljem pripreme zemalja za pristup EU.</s><s>Danas CEI broji 17 članova66, sa radnim grupama za svaki sektor.</s><s>Dunavsku kooperaciju67 su u 2002. osnovale Austrija i Rumunija68 sa ciljem obezbjeđenja političke i ekonomske saradnje i rješavanje pitanja od interesa za države bazena Dunava.</s><s>Inicijativa za saradnju zemalja Jugo-istočne Evrope69 (u daljem tekstu: SECI) je osnovana 1996. radi jačanja saradnje između zemalja članica70 te pružanju podrške njihovoj integraciji u evropske strukture.</s><s>Pred kraj 1999., oformljena je SECI Projektna grupa IV za Razvoj transportne infrastrukture duž glavnih međunarodnih linija71 sa zadatkom da implementira transportne projekte sa Liste72 “A” i “B”.</s><s>Projekti uključeni u ove dvije liste moraju: (i) Doprinositi ekonomskom razvoju regiona; (ii) Doprinositi integraciji u EU; (iii) Biti locirani duž glavnih transportnih osa uključujući Pan-evropske transportne koridore i Pan-evropska transportna područja.</s><s>61 European Bank for Reconstruction and Development - EBRD 62 Adriatic - Ionian Initiative - AII</s>\n<s>68 Pored osnivača, uključuje: BiH, Bugarsku, Češku Republiku, Hrvatsku, Mađarsku, Moldaviju, Njemačku, Sloveniju, Slovačku Republiku, Ukrajinu, EC i Pakt stabilnosti.</s><s>69South-East European Cooperative Initiative - SECI 70 Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Mađarska, Moldavija, Rumunija, Slovenija, Makedonija i Turska.</s><s>71 Project Group IV Transport infrastrucutre Development along Main International Routes 72 Na prethodnoj Konferenciji, oktobra 1999.</s><s>Donesena je odluka o pokretanju dva projekta: Lista “A” i “B”.</s><s>Lista “A” uključuje manje kratkotrajne projekte čiji je početak predviđen u 2000.</s><s>Lista “B” uključuje projekte većih dimenzija, za značajnijim zahtjevima u pogledu finansiranja.</s><s>3.3.</s><s>Proširenje Trans-evropske transportne mreže Aktuelni procesi evropskih integracija kreiraju želje i potrebe velikog broja zemalja za aktivno učešće u tim procesima.</s><s>U cilju sticanja statusa članice EU svaka od zemalja mora, između ostalog, uz respekt osnova zajedničke transportne politike EU, obezbjediti funkcionalnu i jedinstvenu fizičku vezu sa ostalim državama regiona i šire.</s><s>Sa aspekta EU, proširenje je neophodno iz sljedećih razloga: (i) Moraju biti uspostavljeni fizički kapaciteti za povećani transport putnika i robe između EU i njenih novih članica, a u cilju realizacije jednog od principijelnih ciljeva proširenja EU; (ii) Današnja struktura EU je takva da je povezivanje država članica fizički nemoguće bez tranzita kroz države CEE i SEE (npr. EU i Grčka); (iii) Skoro sve države CEE su tradicionalno tranzitni putevi između EU i Istoka.</s>\n<s>Sa aspekta CEE i SEE dovoljno je reći da “Ništa više ne simboliše niti ima veći uticaj na integraciju u Evropu nego fizičko povezivanje transportnih sistema i ništa nije važnije za kandidatkinje za pristup EU od uspostavljanja efikasne infrastrukture” (Kinnock, N., Evropski sporazumi su jedna od determinanti cjelokupne, pa i transportne politike u AC.</s><s>Pored toga, čvrstu osnovu predstavljaju TEM i TER, TINA procjene, rezolucije ECMT, deklaracije Pan-evropskih transportnih konferencija i aktivnosti transportne radne grupe organizovane u okviru G-24, kojom se ustanovljava Pan-evropski forum za jačanje finansijskih institucija i privatnog sektora.</s><s>S obzirom na činjenicu da se geografsko proširenje EU nije desilo odjednom, niti pod istim uslovima za nove (potencijalne) članice, to i proširenje TEN-T treba posmatrati u tom kontekstu, te prilagoditi strategiju uključivanja za svaku državu, ako ne i regiju, posebno.</s><s>3.4.</s><s>Pan-evropske transportne konferencije Prva Pan-evropska transportna konferencija (Konferencija ECMT) održana je u Pragu, 29-30.10.1991.</s><s>Praška deklaracija je rezultat rastuće potrebe za kompatibilnim razvojem različitih dijelova Evrope, što se prvenstveno odnosi na rekonstrukciju infrastrukture i restruktuiranje transportne ekonomije u državama CEE koja će doprinijeti njihovom bržem integrisanju u EU.</s>\n<s>Pored toga, rastući broj žrtava u prometu, alarmantno zagađivanje životne sredine, rastuće zagušenosti te opadajuće infrastrukturne investicije ukazuju na opasnost kolapsa tadašnjeg prometnog sistema.</s><s>Praškom deklaracijom su postavljeni zajednički ciljevi Panevropske transportne politike, defnisani načini i oblici evropske saradnje u oblasti transporta, postavljene smjernice i glavni koraci koje trebaju poduzeti relevantna tijela.</s><s>Druga Pan-evropska transportna konferencija održana je na Kritu, 14-16.03.1994.</s><s>Imajući u vidu ekonomske, tehnološke, ekološke i sigurnosne izazove sa kojima su suočene sve evropske države, kao i potrebu za njihovom što bližom saradnjom i ujednačenim razvojem, identifikovane su potrebe za harmonizacijom nacionalnih transportnih regulativa, graničnih prelaza, koordiniranog razvoja infrasturkture i ubrzanog razvoja.</s><s>Kritskom deklaracijom definisani su inicijalni koraci razvoja sve-evropske transportne politike i osnovne smjernice daljih aktivnosti njenog razvoja.</s><s>Ustanovljeno je devet Panevropskih transportnih koridora (u daljem tekstu: PETrC) u CEE i SEE..</s><s>Ukupne investicije bi u periodu do 2015. iznosile EUR 50-70 bio te se iz tog razloga nametnulo pitanje prioriteta u njihovoj izgradnji.</s><s>Primjenjeni su sljedeći kriteriji izbora: Kroz svaku državu mora prolaziti bar jedan koridor.</s><s>Proces identifikacije prioritetnih koridora je evolutivan proces, koji podrazumijeva ažuriranje postojećeg stanja u skladu sa novonastalim situacijama.</s><s>Mogućnost za uspostavljanje koridora postoji samo ako postoji njihova ekonomska opravdanost i ako postoji realna perspektiva za finansiranje njihovog razvoja u odgovarajućem nivou do 2010.</s>\n<s>Koridori trebaju biti konzistentni sa konceptom cjelokupne mreže, unutar koje će svaki od njih razvijati svoju individualnu održivost.</s><s>Na Kritskoj konferenciji, BiH nije bila uključena u formalno uspostavljenu Pan-evropsku transportnu mrežu (u daljem tekstu: PETrN).</s><s>Treću pan-evropsku konferenciju u Helsinkiju održanu 23-25.06.1997. krunisala je Helsinška deklaracija kojom je definisan cilj Pan-evropske transportne politike: “Promovisanje održivog, efikasnog transportnog sistema koji će zadovoljiti ekonomske, socijalne, ekološke i sigurnosne poterebe evropskih građana, doprinijeti smanjenju regionalnih nejednakosti i osposobiti evropski biznis za efektivno takmičenje na svjetskom tržištu” (Helsinki Declaration, 1997., str.2.).</s><s>Potvrđena je uloga i značaj uspostavljanja devet PETrC, kao i njihova interakcija sa TENT sa nekoliko bitnijih izmjena.</s><s>Naime, postojećoj mreži PETrCs priključen je još jedan, deseti koridor.</s><s>Izvršeno je proširenje već identifikovanih Koridora II, V i VI, a uspostavljena su i četiri Pan-evropska transportna područja (u daljem tekstu: PETrA).</s><s>Zahvaljujući saradnji i zajednički razvijenoj studiji, BiH i Hrvatska su formalno identifikovane kao relevantne za uključivanje u PETrN.</s><s>Najzad, Pan-evropska transportna konferencija o unutarnjem vodnom prometu održana je Roterdamu 05-06.09.2001.</s><s>Roterdamskom deklaracijom postavljeni su osnovni ciljevi integrisanog i ubrzanog razvoja unutarnjeg vodnog prometa, sa akcentom na sigurnosti, održivosti i efikasnosti te razvoj transparentnog i integriranog Pan-evropskog tržišta unutranjeg vodnog prometa baziranog na recirprocitetu, slobodnoj konkurenciji, slobodi navigacije i jednakom tretmanu svih korisnika.</s><s>Definisane su i osnovne aktivnosti za njihovu realizaciju u domenu infrastrukture, harmonzicije zakonodavstva i pristupa tržištu, sigurnosti i održivosti.</s>\n<s>3.5.</s><s>Izvori finansiranja Pan-evropskih transportnih koridora Problemi javnog finansiranja uspostavljanja i razvoja transportnog sistema u državama CEE i SEE daleko su intenzivniji od istih u razvijenim zemaljama EU, što argumentuje činjenica da je većina zemalja ovog regiona suočena sa budžetskim deficitom, prisustvom monetarnog odbora te aktivnoj superviziji Međunarodnog monetarnog fonda73 (u daljem tekstu: IMF).</s><s>Moguća su tri tipa javnog finansiranja: direktno državno finansiranje, državno ko-finansiranje koje podrazumijeva aktivno učešće međunarodnih finansijskih institucija74 (u daljem tekstu: IFI) i ograničeno državno finansiranje koje se odnosi isključivo na davanje garancija, tj. pokrivanje rizika koji ne može biti pokriven tipičnim ekonomskim i/ili komercijalnim sredstvima.</s><s>Iako vlade zemalja favorizuju privatno finansiranje, teško ga je pronaći u čistom obliku.</s><s>Razvijena je ideja o učešću osiguravajućih društava u finansiranju projekata izgradnje infrastrukture (Grüter, J., 2000. str.16.).</s><s>U tom bi slučaju bilo moguće uskladiti prihode od infrastrukturnih investicija u vrijeme kada je to potrebno osiguravajućim društvima za pokriće njihovih obaveza.</s>\n<s>Iskustvo je pokazalo da je kombinacija privatnog i državnog finansiranja optimalno rješenje, a ono se može realizovati kroz PPP ili koncesije (operativne ili BOT75).</s><s>PPP je za državu relativno skupo, ali je velika prednost u tome što je novac pravovremeno na raspolaganju, a uključena je i izvjesna tehnička pomoć.</s><s>U principu, privatna participacija zavisi od ekonomskog i regulatornog okvira, a usmjerena je uglavnom na drumski i željeznički promet.</s><s>Dugo je bilo prisutno mišljenje da je najbolji način raspodjele rizika takav da privatni sektor preuzme odgovornost za koncepciju, dizajn, konstrukciju, operacije, menadžment i kompletno finansiranje projekta u periodu od nekoliko godina, a da ga potom prepusti javnom sektoru.</s>\n<s>Međutim, praksa je pokazala upravo suprotno, što je dovelo javne vlasti do traženja adekvatnog načina za ko-participiranje u projektima.</s><s>Otvorene su mogućnosti za razne forme grantova, novčane pomoći, garancija, poreskih olakšica i realokacije postojećih sredstava.</s>\n<s>Prema procjenama, optimalno bi bilo kada bi svaka od zemalja izdvajala 2% svog BDP-a na godišnjem nivou, što bi iznosilo, u prosjeku EUR 2,4 mld godišnje za cijeli region.</s><s>Za realizaciju planiranih projekata bi, u skladu s tim, bilo potrebno dodatnih EUR 5 mld godišnje, za koje bi se države regiona zadužile kod međunarodne zajednice.</s><s>Iz navedenog je jasno da ne postoji idealan model finansiranja.</s><s>U principu, svaka od zemalja treba težiti ka iznalaženju najprimjerenijih mjera za privlačenje direktnih stranih investicija, što bi smanjilo opterećenje državnog bužeta.</s><s>Ne treba zanemariti raspoloživu pomoć programa EU, posebno ISPA programa, namjenjenih isključivo tim svrhama.</s><s>73 International Monetary Fund - IMF</s>\n<s>Trans-evropska transportna mreža na području EU; Deset Pan-evropskih transportnih koridora u državama CEE, SEE i dalje; TINA mreža, koja je sastavljena od deset PETrC i dodatnih komponenti mreže u Četiri pan-evropske transportne zone (u daljem tekstu: PETrA); Četiri euro-azijska transportna koridora.</s><s>Imajući u vidu već izloženo o TEN-T, u ovom ću se poglavlju bazirati na detaljnijem prikazu i analizi PETrC, sa posebnim osvrtom na Pan-evropski transportni Koridor V te ukratko prikazati osnovne karakteristike TINA mreže, PETrA i euro-azijskih transportnih koridora.</s>\n<s>Izvor: URL:http://www.bulletin.rec.org/bull103/default.html, (20.10.2002.) 76 Za svaki PETrC, resorni ministri odnosnih zemalja potpisuju Memorandum o razumijevanju i formiraju Upravni odbor kojim predsjedava predstavnik jedne od zemalja.</s>\n<s>PETrC V se proteže na oko 1.600 km drumova i željezničkih pruga.</s><s>Glavna grana počinje u Veneciji i Trstu (italijanske luke) i Kopru (slovenačka luka), odakle se, preko Ljubljane pruža sve do Budimpešte, gdje se sastavlja sa svoje dvije grane, granom B koja počinje u hrvatskoj luci Rijeka i granom C sa početkom u luci Ploče.</s><s>Iz Budimpešte, prolazeći preko tromeđe Mađarske, Slovačke Republike i Ukrajine PETrC se završava u Užgorodu, gdje se sastavlja sa granom A, koja vodi iz Bratislave.</s>\n<s>Glavna grana auto-puta polazi iz Venecije, preko Trsta, Ljubljane i Maribora i dolazi do mađarske granice.</s><s>U mjestu Letenje spaja se sa granom B, koja ide iz Rijeke preko Zagreba.</s><s>Iz Letenja, jedan dio auto-puta proteže se duž istočne obale jezera Balaton, do Budimpešte, odakle nastavlja do ukrajinskog grada Užogord (Cf.</s><s>Zemljovid 4.2., str.30).</s><s>Na ovom je koridoru potrebno dograditi jedan dio puta na teritoriji Slovenije i Mađarske.</s><s>U okviru slovenačkog Nacionalnog programa za izgradnju auto-puteva u Republici Sloveniji iz 1995. planirana je izgradnja dva auto-puta: prvog sa početkom sjeverno od Maribora, koji povezuje mađarsku i austrijsku granicu sa lukom Kopar i italijanskom granicom (preko Trsta i Gorice) i drugog koji povezuje slovenačko-austrijsku granicu sa slovenačko-hrvatskom granicom.</s><s>Prvi auto-put je značajan jer uključuje sekciju od graničnog prelaza Ferentiči-Ferneti (preko Trsta) do slovenačko-mađarske granice sa zapadnom granom iz Kopra.</s><s>Još nije završen manji dio puta između Ljubljane i Maribora, kao i nešto duža dionica između Maribora i mađarske granice.</s><s>Prema planu, ove sekcije auto-puta bi trebale biti završene do 2004.</s><s>Mađarska je suočena sa nešto težim problemima, posebno sa aspekta usvajanja adekvatnog nacionalnog plana razvoja transportne infrastrukture.</s><s>Godine 2000. usvojen je tzv. Széchényi Plan koji kao prioritet predviđa proširenje puta M-3 (BudimpeštaUkrajina) i poboljšanje otpočetih radova na putu M-7 (Budimpešta-Slovenija/Hrvatska).</s><s>77 Krajem 1996. donesena je odluka o proširenju PETrC V na Granu C, tj. PETrC Vc kojim se BiH i Hrvatska uključuju u PETrN.</s>\n<s>Zemljovid 4.2.: Drumska mreža Pan-evropskog transportnog koridora V Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/corridorV_road.htm , (05.03.2003.) U okviru PETrC V planirana je izgradnja kružnog toka oko Budimpešte (M-0), rekonstrukcija puta od Budimpešte do Zamardija, proširenje auto-puta od Zamardija do hrvatske granice , kao i izgradnja 20 km auto-puta (M-70) od Letenja do slovenačke granice i sekcija puta od Budimpešte do Ukrajine .</s><s>Grana A PETrC V polazi iz Slovačke i sa glavnom granom se spaja u Užogordu Ukrajini.</s><s>Prema TINA preporukama, ISPA bi trebala finansirati izgradnju dvije sekcije auto-puta D-61 od Bratislave do Žiline: sekcija Bratislava – Bečki put – luka Bridge i sekcija Sverepec - Žilina.</s><s>Pored toga, predložena je i rekonstrukcija sekcije auto puta D-1 Mengusovce – Janovice u području visokih Tatri.</s><s>Grana B PETrC V polazi iz hrvatske luke Rijeka, preko Zagreba do Letenja, gdje se spaja sa glavnom granom.</s><s>Ukupna dužina auto-puta kroz Hrvatsku je 243 km, od čega je operativno 86 km (od 147 km) između Rijeke i Zagreba i oko 73 km (od 96 km) između Zagreba i mađarske granice.</s><s>Na ovoj liniji postoje dva prekida, jedan južno od Karlovca, dužine oko 60 km i drugi južno od Varaždina, dužine od oko 23 km.</s><s>Hrvatski nacionalni program za izgradnju puteva planira finaliziranje kompletne linije do kraja 2004.</s><s>Pored toga, u planu je i modernizacija luke Rijeka i njeno prilagođavanje savremenom i konkurentnom transportnom tržištu te smanjenju vladinih subvencija.</s><s>Grana C PETrC V ima početak u hrvatskoj luci Ploče pa se preko Mostara, Sarajeva i Osjeka proteže do Budimpešte.</s><s>Drumska linija E-73, tj. njeni dijelovi D-7 kroz Hrvatsku dužine 137 km, M-17 kroz BiH dužine 433 km te D-9 od Metkovića do Ploča dužine 23 km ujednos su i veza sjevera Evrope sa jadranskom obalom.</s><s>U 2001. je u Hrvatskoj počela implementacija projekta rekonstrukcije dionice auto-puta Beli Manastir – Osijek BiH granica u dužini od 87 km i još 10 km od BiH granice prema jugu.</s><s>U BiH, prioritet u izgradnji drumske infrastrukture u funkciji PETrC Vc je sekcija puta ukupne dužine 304, 84 km.</s><s>Auto-put bi trebao biti usklađen sa TEM standardima.</s>\n<s>Željeznička mreža počinje postojećom prugom Venecija - Trst - Kopar - Ljubljana, na koju se nastavlja pruga do slovenačko-mađarske granice.</s><s>Kroz Mađarsku, pruga se proteže zapadno od jezera Balaton sve do Budimpešte (Cf.</s><s>Zemljovid 4.3., str.32.).</s><s>Pruga Venecija - Ljubljana je duplog kolosijeka, ali ograničenih kapaciteta te se u tom smislu planira proširenje za oko 40 km od Ronchija do Trsta.</s><s>Taj plan je u skladu sa planom italijanske vlade za uspostavljanje željeznica visoke klase kroz cijelu državu, a trebao bi biti realizovan do 2015.</s>\n<s>Prema Nacionalnom planu za izgradnju željezničke infrastrukture u Sloveniji iz 1995. planirana je modernizacija postojeće pruge koja polazi od italijanske granice/Kopar, preko Ljubljane i Murske Sobote do mađarske granice, sa posebnim akcentom na dionici Sežana - Ljubljana i dionici od Pragerskog preko Ormoza, Murske Sobote do Puconcija.</s><s>Planirana je izgradnja duplog kolosijeka na liniji od oko 46 km koja povezuje Kopar sa linijom Trst - Ljubljana.</s>\n<s>Zemljovid 4.3.: Željeznička mreža Pan-evropskog transportnog koridora V Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/corridorV_rail.htm , (05.03.2003.) U Mađarskoj je i u sektoru željeznica, prisutan problem neadekvatnog menadžmenta i nedostatka finansijskih sredstava.</s><s>Radovi na PETrC V uključuju modernizaciju i elekrifikaciju linija između Zalalova i Bobe – oko 80 km (do 2006.) i između Bobe i Székesfehérvara – oko 114 km.</s><s>Modernizovane su dvije linije prema hrvatskoj granici.</s><s>Grana A PETrC V polazi iz slovačkog grada Bratislave preko Žiline, Košica, do Užogorda u Ukrajini.</s><s>Projekat modernizacije željeznica na ovoj grani podijeljen je u tri faze.</s><s>Prva bi trebala biti završena do 2005. i odnosi se na sekciju Bratislava-Žilina, a koja bi se odvijala paralelno sa rekonstrukcijom PETrC IV78.</s><s>Poslije 2005. bile bi realizovane i ostale faze: druga do Žiline i treća do Čierne nad Tisou.</s><s>Grana B PETrC V uključuje željezničku liniju od Rijeke preko Zagreba i Korpivnice u Hrvatskoj te Gyékényesa, Dombóvara do Budimpešte u Mađarskoj.</s><s>Prema Strategiji za razvoj prometa u Republici Hrvatskoj u toku su radovi na dogradnji oko 100 km pruge od Zagreba do mađarske granice (Koprivnica), a dugoročno je planirana izgradnja potpuno nove željezničke linije dužine od oko 229 km od Rijeke do Zagreba.</s><s>U 2001. usvojen je projekat izgradnje željezničke linije državna granica - Botovo - Zagreb -Rijeka, koja prema AGC i AGTC predstavlja liniju visokog značaja.</s><s>U okviru ovog projekta planirana su tri pod-projekta: (i) Botovo - Dugo Selo, dužine 79 km, popravak pruge; (ii) Botovo - Zagreb - Rijeka, modernizacija telekomunikacionog i kompjuterskokontrolnog sistema; (iii) Moravice - Rijeka, modernizacija elektro-instalacija.</s><s>PETrC Vc se sa granom B PETrC V spaja u Hrvatskoj.</s><s>U toku je implementacija projekta na rekonstrukciji linije Beli Manastir - Vrpolje - Slavonski Šamac dužine od 78 km.</s><s>Izvršena je rekonstrukcija mosta koji povezuje Slavonski Šamac i Šamac.</s><s>Kroz BiH, pruga polazi iz Šamca, preko Sarajeva do Metkovića i istovremeno predstavlja dio TER mreže.</s><s>Od Šamca do Sarajeva, preko Doboja i Zenice, uspostavljena je željeznička linija dužine 235 km, koja je prije rata bila potpuno elektrificirana.</s><s>Danas, elektrificirani su segmenti Visoko-Zavidovići i Doboj-Šamac.</s><s>Kompletna linija je otvorena za teretni promet, dok su za prevoz putnika operativne neke od linija: SarajevoVisoko; Sarajevo-Visoko-Kakanj; Visoko- Zenica; Zenica-Zavidovići; Maglaj-Doboj; Doboj-Šamac.</s><s>Od maja 2001. uspostavljena je međunarodna željeznička linija na relaciji Sarajevo-Zagreb preko sekcije Sarajevo- Doboj.</s><s>Linija Sarajevo - Jablanica - Mostar Gabela, u dužini od 173 km potpuno je elektrificirana i operativna je i za putnički i za teretni promet.</s><s>Sekcija Bradina - Konjic je prilično kompleksna jer se na dužini od oko 25 km nalazi dosta tunela i krivina.</s>\n<s>Dalje, od Metkovića do Ploča, Koridor Vc opet prolazi kroz Hrvatsku.</s><s>U okviru QSP odobrena su sredstva za rekonstrukciju željezničkih tračnica luke Ploče.</s><s>Riječ je o blizu 6 km pruge koja povezuje Ploče sa hrvatskom željezničkom mrežom i koja treba biti zamijenjena.</s><s>Važnost ovog projekta potvrđuje uloga koju luka Ploče ima, ne samo za Hrvatsku i BiH, već i za sve države kroz koje prolazi PETrC V i šire.</s><s>78 Ova sekcija ujedno predstavlja dio TINA mreže.</s><s>Ostali Pan-evropski transportni koridori Pan-evropski transportni koridor I</s>\n<s>Helsinki - Talin - Riga – Kaunas- Varšava - Gdansk - Kalingrad Ovaj koridor sadrži 445 km ceste i 550 km željeznice.</s><s>Počinje u Finskoj pa, prolazeći kroz Estoniju, Latviju, Litvaniju i Poljsku, završava u Rusiji.</s>\n<s>Ukupna dužina ovog koridora je 1.830 km cesta i željeznica, koje se, najvećim dijelom, pružaju paralelno.</s><s>Koridor počinje u Njemačkoj, prolazi kroz Poljsku i Belorusiju te završava u Rusiji.</s>\n<s>PETrC III se pruža na dužini od 1.640 km, a sastavljen je iz paralelnih drumskih i željezničkih linija kroz tri države: Njemačku, Poljsku i Ukrajinu.</s>\n<s>Ovaj koridor je sastavljen od 3.285 km cesta, željeznica, a uključuje i trajekte, aerodrome i luke, a povezuje EU sa državama SEE.</s><s>PETrC IV počinje u Njemačkoj odakle prolazeći kroz Češku i Mađarsku, pa duž granice sa Rumunijom dolazi do Arada.</s><s>U Aradu se koridor dijeli u dva dijela: istočna grana koja kroz Konstantu izlazi na Crno more i glavna grana koja, prolazi kroz Grčku i završava u Turskoj.</s><s>Kao što iz gore navedenog možemo zaključiti, Koridor IV najvećim dijelom svoje dužine prolazi kroz AC te se on može smatrati okosnicom produženje TEN-T na istok i jug.</s>\n<s>PETrC VI ukupne dužine 1.800 km druma i željeznica u Ostravi se spaja sa Koridorom IV, a prolazi kroz: Poljsku, Slovačku Republiku i Češku Republiku.</s>\n<s>PETrC VII je specifičan jer predstavlja tok rijeke Dunav.</s><s>Rijeka Dunav je plovna na oko 2.300 km, sa brojnim hidroelektranama i dovoljnom dubinom za transport.</s>\n<s>Dures - Tirana - Skopje - Bitola -Dimitrovgrad - Burgas - Varna PETrC VIII dužine 1.300 km druma i željeznica povezuje južnu obalu Jadranskog mora sa Crnim morem.</s><s>Ovaj Koridor prolazi kroz tri države: Albaniju, Makedoniju i Bugarsku.</s>\n<s>Koridor IX je najduži koridor od 6.500 km i predstavlja vezu Baltičkog mora, Crnog mora i Mediterana sa raširenom mrežom grana koje same po sebi mogu predstavljati jednu mrežu79.</s>\n<s>Niš - Sofija - Dimitrovgrad - Istambul preko Koridora IV Veles - Prilep - Bitola - Florina - Igoumenitsa Ovaj koridor se proteže na dužini od 2.360 km druma i željeznica.</s><s>Za razliku od prethodnih, ustanovljen na Helsinškoj konferenciji 1997. kao plod njegove tradicionalne uloge veze između zapadne Evrope, Grčke i Turske.</s><s>Juna 1997. u Beču je osnovan Sekretarijat TINA mreže sa mandatom da identifikuje transportne proritete u državama potencijalnim članicama EU.</s><s>Implementacija TINA projekta vrši se u tri regionalne grupe u dvije faze: prva je identifikacija i definisanje prioritetnih komponenti mreže, a druga identifikacija investicionih mjera kojima bi one bile realizovane.</s>\n<s>Osnovni kriteriji TINA mreže su sljedeći Mreža treba biti u skladu sa kriterijima iz Smjernica EU za razvoj TEN;</s>\n<s>Helsinška deklaracija je prvi pokušaj evropske transportne politike da definiše poseban pristup uspostavljanju i izgradnji transportne mreže u priobalnim morskim područjima, što je posljedica specifičnog uticaja ovih vodnih površina.</s><s>Pri tome, nisu uzete u obzir samo morske luke kao krajnje tačke drumskih i/ili željezničkih linija, nego i pomorski promet.</s>\n<s>Cilj evropske transportne politike nije samo proširenje TEN-T na države SEE, CEE nego i dalje na istok, što se javlja kao logična posljedica podržavanja tradicionalne ekonomske povezanosti, posebno u domenu trgovine, sa azijskim državama i Rusijom.</s><s>U tom su cilju, a prema odluci Druge međunarodne Euro-azijske konferencije o transportu (St.</s><s>Petersburg, 12-13.09.2000.) pokrenuti ambiciozni projekti razvoja sljedećih Euro-azijskih transportnih koridora koji povezuju PETrC sa državama Centralne, Južne i Istočne Azije:</s>\n<s>U toku je razmatranje uspostavljanja još jednog koridora u okviru ove mreže koji bi preko Irana i Centralne Azije povezivao PETrC IV sa Kinom.</s><s>Posebnu ulogu Euro-azijski transportni koridori imaju za razvoj Balkana, jer bi se njihovim uspostavljanjem ovo poluostrvo našlo u središtu između istoka i zapada te stoga predstavljalo važnu kariku u transportnom lancu.</s><s>80 TRAnsport Corridor Europe Caucasus Asia je jedan od načina obnove istorijskog Puta svile.</s><s>Zemljovid 4.5.: Drumska infrastukturna mreža Pan-evropskih transportnih koridora Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/roadcorr_over.htm , (05.03.2003.) Zemljovid 4.6.: Željeznička infrastrukturna mreža Pan-evropskih transportnih koridora Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/railcorrover.htm , (05.03.2003.) 5. ANALIZA MAKROAGREGATA EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA Na razvoj prometnog sektora utiču fizički, ekonomski i politički faktori.</s><s>Među fizičkim faktorima, reljef ima najznačajniju ulogu: planinski regioni i široke riječne doline mogu imati negativan uticaj za razliku od nizinskih, suvljih predjela.</s><s>Ekonomski faktori dolaze do izražaja u pogledu identifikacije projekata za izgradnju i alokacije potrebnih resursa.</s><s>Politički faktori su značajni radi neophodne kontinuelne i jake podrške vladajućih struktura u uspostavljanju adekvatnog prometnog sistema.</s><s>S obzirom da se na prvi od navedenih faktora ne može u velikoj mjeri uticati, bitno je stvoriti konomsku i političku klimu koja će pogodovati usmjeravanju razvoja prometnog sektora.</s><s>Ovo je poglavlje namjenjeno identifikaciji i analizi najvažnijih makroagregata prometnog sistema u evropskim državama sa posebnim akcentom na region Balkana: prometne infrasturkture i suprastrukture, robnih i putničkih tokova, pravnih izvora, savremenih transportnih tehnologija, informacionih sistema i eksternih troškova prometnog sektora.</s>\n<s>Prometnu infrastrukturnu mrežu EU karakteriše dominacija drumskog nad ostalim prometnim modovima.</s><s>U poslednjoj deceniji, najveće infrastrukturne investicije bile su usmjerene upravo u izgradnju puteva, posebno auto-puteva i brzih željeznica.</s><s>U 1999. ukupna dužina auto-puteva u EU iznosila je 49.233 km, što u odnosu na 1990. predstavlja porast za 25,46%.</s><s>Najdužu mrežu auto-puteva imaju Njemačka (11.427 km), Francuska (9.303 km) i Španija (8.257 km), dok su prema gustini mreže auto-puteva na prvom mjestu države Beneluksa.</s>\n<s>Godine 1999. ukupna dužina željezničke mreže u EU iznosila je 153.640 km, što u odnosu na 1990. predstavlja smanjenje za 3,98%, gdje su na prvom mjestu bile Njemačka (38.126 km), Francuska (31.727 km) i Velika Britanija (16.847 km).</s><s>Krajem 2000., dužina željezničke mreže bila je 168.000 km2, od čega je 44% bilo elektrificirano, a 38% pruge duplog kolosijeka.</s><s>Gustina željezničke mreže najveća je u Belgija, Njemačka i Luksemburg.</s>\n<s>Ukupna dužina unutarnjih vodnih tokova u EU u 1999. bila je 29.818 km, što je povećanje za 6,11% u odnosu na 1990.</s><s>Najdužu riječnu mrežu ima Njemačka (7.339 km), a potom slijede Finska (6.245 km) i Francuska (6.051 km).</s><s>Rijeke Sena, Ron i Rajna su okosnice riječnog prometa, a riječni tokovi samo šest zemalja EU su međusobno povezani (Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Nizozemska).</s><s>Godine 1999. države EU brojale su 320 glavnih pomorskih luka, gdje je prednjačila Danska (46), Velika Britanija (51) i Italija (41).</s><s>U ukupno transportovanoj količini robe deset najvećih luka u 1999. (898,7 mio t) luke su Roterdam, Antverpen i Marselj imale su učešće od 56,20%.</s><s>U ukupnom broju komercijalnih aerodroma u EU u 1999. bio je 141, najveće učešće imale su Velika Britanija (25), Španija (20) te Njemačka i Italija (po 17).</s><s>Aerodromi London Heathrow, Paris Charles de Gaulle i Frankfurt Rhein-Main učestvovali su sa 48,52% u ukupnom broju transportovanih putnika deset najvećih aerodroma u 1999. (280,7 mio). (Strelow, H., 2002, str.2Drumski promet</s>\n<s>Osnovna prednost drumskog prometa je u leksibilnosti, dok se nedostaci manifestuju kroz zagađenje okoline, visokoj stopi prometnih nezgoda te prometnom zagušenju.</s><s>Ukupna dužina drumske mreže u AC10 u 1999. iznosila je 1,2133 mio km.</s><s>Najdužu drumsku mrežu imala je Poljska (380.000 km), a potom Mađarska (211.000 km) i Rumunija (198,5 km).</s><s>Najgušću drumsku mrežu imala je Mađarska (2,27 000km/km2), Češka Republika (1,61 000km/km2) i Poljska (1,22 000km/km2), dok su Slovačka Republika (0,86 000km/km2), Rumunija (0,83 000km/km2) i Bugarska na posljednjem mjestu</s>\n<s>omm/energy_transport/ tif/transport_infrastructure/oec_infrastructure.html , 18.03.2003.).</s><s>Za razliku od zemalja EU koje su u periodu 1990.-1999. bilježile prosječan godišnji porast mreže auto-puteva za preko 1000 km, u državama AC10 je isti pokazatelj bio ispod 100 km.</s><s>Ukupna dužina mreže auto-puteva u AC10 u 1999. iznosila je 2.850 km, tj, za 32,62% više nego u 1990.</s><s>Na prvom mjestu bile su Češka (499 km), Mađarska (448 km) i Litvanija (417 km) (Strelow, H., 2002, str.2-6).</s><s>Prosječna gustina mreže auto-puteva u AC10 iznosila je 2,64 km/km2, sa znatnim istupanjem Slovenije (19,66 km/km2) koja je nadmašila čak i prosjek EU.</s><s>Najmanju gustinu mreže imaju Poljska (0,86 km/km2) i Rumunija (0,83 km/km2), dok Latvija uopšte nema auto-puteva.</s><s>Tabela 5.1. prikazuje ukupnu drumsku infrastrukturnu mrežu u SEE.</s><s>Tabela 5.1.: Drumska infrastrukturna mreža u SEE u 1997. vidi, sedam zemalja</s>\n<s>Dužina glavne drumske mreže održavanja dostiže prilično visoke razmjere, što potvrđuje i podatak da je u DZ SCG samo 30% ukupne mreže na zadovoljavajućem nivou, a najveći dio investicija realizovan je 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka.</s><s>U periodu 1993.–1995. od ukupnih investicija u transportnu infrastrukturu u AC, 51% je u puteve i to u izgradnju nove infrastrukture.</s><s>U 1997. ukupna izdvajanja za održavanje puteva u svih sedam zemalja SEE bila su EUR 362 81 Samo je DZ SCG imala viši nivo izdvajanja za održavanje puteva - oko 2,5% BDP-a, dok su ostale države izdvajale 1% ili manje.</s><s>BiH je poslednja na ljestvici, jer uopšte nije bilo alokacije sredstava za tu namjenu.</s>\n<s>Ubrzan razvoj brzih željezničkih pruga opravdan je brzinom, sigurnošću i ekološkom prihvatljivošću.</s><s>Nedostaci se ogledaju, prvenstveno u velikim izdacima pri transportu robe, skupim održavanjem željezničkih tračnica te smanjenom fleksibilnosti.</s><s>Ukupna dužina željezničke mreže AC 10 u 1999. iznosila je 65.400 km, što u odnosu na 1990. predstavlja samnjenje za 5,74%.</s><s>Najdužu mrežu ima Poljska (22.891 km), iza koje slijedi Rumunija (10.981 km) te Češka Republika (9.444 km).</s><s>Prosječna gustina željezničke mreže u AC 10 je neznatno veća od prosjeka EU, u čemu prednjače Češka Republika, Mađarska i Slovačka.</s><s>Kada je riječ o korištenju željezničke mrežeza transport robe, na prvom su mjestu Estonija, Latvija, Slovačka i Poljska, čiji su pokazatelji iznad prosjeka EU.</s><s>Sa druge strane, korištenje željezničke mreže u funkciji putničkog transporta je u EU za oko tri puta veće od prosjeka u AC 10 (Strelow, H., 2002, str.2-6).</s><s>Iako je reljef SEE relativno nepovoljan za razvoj željeznice, ona predstavlja bitnu komponentu privrednog razvoja.</s><s>Ukupna dužina i struktura željezničke infrastrukturne mreže u državama SEE u 1997. prikazana je u Tabeli 5.2.</s><s>Tabela 5.2.:Željeznička infrastrukturna mreža u SEE u 1997.</s>\n<s>Slabo održavanje i nedovoljne investicije doveli su do opadanja kvaliteta infrastrukture, zastarjelih vagona i lokomotiva te nedovoljnih tehničkih inovacija u pogledu signalizacije i telekomunikacija.</s><s>Očigledan je i uticaj političke fragmentacije, pada teške industrije, kao i pre-orijentacije putničkog transporta na privatne automobile, a teretnog na kamione.</s>\n<s>Promet je slabog intenziteta, 10-20 vozova dnevno, što zahtjeva minimalne kapacitete ovih veza.</s><s>Elektrificirane pruge duplog kolosjeka dozvoljavaju brzinu do 160 km/čas, ali one odgovaraju intenzitetu od preko 100 vozova dnevno.</s>\n<s>Prednost vodnog prometa je što se transport velikih količina kabaste, masivne robe može izvršiti po relativno niskim cijenama na duže relacije, ekološka prihvatljivost, sigurnost i ekonomičnost sa aspekta pogonske snage.</s><s>Ograničenje su raspoloživi lučni kapacitete i troškovi daljeg transporta robe do krajnjeg odredišta.</s><s>Ukupna dužina riječnih tokova u AC 10 u 1999. iznosila je 8.960 km, što je manje za 20,26% manje u odnosu na stanje iz 1990.</s><s>Slovenija i Latvija82 nemaju unutarnjih vodnih tokova, za razliku od Poljske (3.813 km), Rumunije (1.779 km) i Mađarske (1.373 km) čije Unutarnji vodeni tokovi SEE su uglavnom vezani za rijeku Dunav koja je u proteklom periodu predstavljala ključnu riječnu arteriju.</s><s>Države zapadne Evrope i države SEE imaju dugogodišnju tradiciju u transportu proizvoda od čelika, rafinerija ulja, cementara te petrohemijske industrije i sl. korištenjem riječnog prometa jer se troškovi kreću od 1/3 do 1/5 od troškova željeznica ili drumskog prometa.</s><s>Izgradnjom kanala Rajna–MajnaDunav značaj rijeke Dunav je naglo porastao, jer je time uspostavljena veza između Crnog mora (Konstanta), preko Rumunije, Bugarske, Srbije, Mađarske, Austije, Njemačke i Sjevernog mora (Roterdam).</s><s>Najveći korisnici ovog transportnog moda su Raspad bivše SFRJ i sankcije nametnute tadašnjoj SR Jugoslaviji ostavile su velike posljedice na promet Dunavom.</s><s>Shodno nastalim štetama, direktnim i indirektnim, postoji veliki pritisak od strane evropskih poslovnih krugova za re-otvaranjem Dunava za promet83.</s><s>Najugroženije su, svakako velike kompanije iz Istočne Evrope čija se poslovna aktivnost svodila na prevoz robe i putnika Dunavom od Centralne Evrope do Crnog Pomorski promet</s>\n<s>U AC ima ukupno 19 glavnih pomorskih luka, od čega najviše u Poljskoj (5), Bugarskoj (4) te Estoniji i Latviji (po 3).</s><s>Luke Ventspils, Konstanta i Talin učestvuju sa 52,54% u ukupno transportovanoj količini robe unutarnjim vodnim tokovima najvećih deset luka u Države SEE imaju izlaz na Jadransko more preko luka Rijeka, Zadar, Split i Ploče u Hrvatskoj, Bar u DZ SCG i Dures u Albaniji.</s><s>Izlazi na Crno more su luke Burgas i Varna u Bugarskoj i Konstanta u Rumuniji.</s><s>Neke od ovih luka predstavljaju i krajnje tačke PETrC.</s><s>Njihov značaj se ogleda u transportu kabaste i ostale masivne robe, iako se postepeno razvija i kontejnerski transport.</s><s>Van ovog regiona, luka Tesaloniki u Grčkoj je od izuzetnog značaja za Makedoniju i Kosovo.</s><s>Rumunija i Hrvatska imaju najveći komercijalni pomorski promet u regionu - 40 mio t, a iza njih je Bugarska sa 20 mio t (Transport and Energy Infrastructure in South Eastern Europe, 2001, str.7-8.) 83 Međunarodna organizacija odgovorna za plovidbu Dunavom (Danube Commission) je januara 2000. usvojila projekat pod nazivom “Čišćenje plovnog dijela rijeke Dunav” koji predviđa uklanjanje ruševina i neupotijebljenog oružanog materijala.</s>\n<s>Luka sa najvećim kapacitetom je Konstanta koja, pored postojećih 40 miliona tona prometa, ima izgrađene dodatne kapacitete za skladištenje 250 miliona tona robe.</s><s>Perspektive za potpuno iskorištavanje kapaciteta su otvaranje rijeke Dunav za plovidbu, razvoj zona slobodne trgovine i aktivnosti u okolini luke, korištenju novih ruta za izvoz ulja iz novoosnovanih Kaspijskih zemalja te traženje zaobilaznice do Bosfora.</s><s>Pored Konstante, bitno je pomenuti i sljedeće luke: Varna (5,5 miliona tona), Nesebar (mala luka uglavnom za trajekte) i Mangalia (mala luka koja je u fazi razvoja).</s><s>Na Jadranskom moru, najzančajnije luke su Trst (Italija), Kopar (Slovenija) i Rijeka (Hrvatska).</s><s>Luka Rijeka ima izuzetan položaj, ali zbog lošeg menadžmenta i niskog stepena održavanja promet je uglavnom orijentisan na Kopar i Trst.</s><s>Postoji još nekoliko luka na obali Jadranskog mora, ali zbog polu-planinskog reljefa duž obale, drumske i željezničke veze sa njima su prilično loše.</s><s>To su luke: Šibenik, Split, Ploče i Dubrovnik u Hrvatskoj, Kotor i Bar u Crnoj Gori i Dures u Albaniji.</s><s>Jedino luka Ploče ima značajnije kapacitete za kargo transport.</s>\n<s>Vazdušni promet se uglavnom koristi za transport putnika iz razloga njegove izuzetne brzine i velike udobnosti.</s><s>Međutim, s obzirom da troškovi korištenja ovog transportnog moda uključuju i nabavku aviona, njihovo održavanje, kao i opremanje i održavanje aerodroma, to je njihova visina relativno velika i predstavlja ograničenje za neke korisnike.</s><s>Radi obezbjeđenja efikasnog korištenja evropskog vazdušnog prostora, uveden je koncept Jedinstvenog upravljanja vazdušnim prostorom84(u daljem tekstu: ATM).</s><s>Države AC 10 raspolažu sa 21 komercijalnim aerodromom.</s><s>Najveći broj aerodroma ima Poljska (6), a iza nje su Rumunija, Bugarska i Češka (po 3).</s><s>Najveći aerodromi su Prag, Budimpešta i Varšava čije je učešće u ukupnom broju prevezenih putnika deset najvećih Region SEE je jako značajan sa aspekta međunarodnog vazdušnog prometa, jer predstavlja vezu sa državama Srednjeg istoka i Azijskim kontinentom.</s><s>Evidentirana je i velika potražnja za rute prema Bliskom istoku i dalje.</s><s>S obzirom da se DZ SCG nalazi u centru, a zbog skorih konflikata u istoj, međunarodni vazdušni promet bio je usmjeren uglavnom na drumski promet kroz Italiju i Grčku, odnosno kroz Mađarsku i Rumuniju.</s><s>Kao posljedica snažnih preokreta u ekonomskom, političkom i socijalnom smislu, došlo je i do naglog i velikog pada broja avionskih polazaka, što je posebno bilo izraženo u Bugarskoj i Rumuniji.</s><s>Zagrebački aerodrom je, takođe, zabilježio osjetan pad: broj od 650.000 putnika u 1991. već se u narednoj godini više nego prepolovio.</s><s>U poslednjoj deceniji, stopa rasta vazdušnog prometa u regionu kretala se između 5-7%, a tendencija porasta se očekuje i u budućnosti.</s>\n<s>Sredinom 90-tih godina prošlog vijeka došlo je do početka porasta vazdušnog prometa posmatranog regiona, što ilustuje Tabela 5.3 . na narednoj stranici.</s><s>84 Air Transport Management – ATM</s>\n<s>U 1998. broj prevezenih putnika u SEE bio je oko 6 miliona, a u CEE-5 broj putnika bio 13,8 mio85.</s><s>Iste godine, pokazatelji prometa najznačajnijih aerodroma na Balkanu su sljedeći: dva aerodroma u Bukureštu ostvarila su oko 30.800 letova, aerodrom u Sofiji oko 21.000 letova te aerodrom u Ljubljani 17.041 let.</s><s>Iz navedenog vidimo da je i vazdušni promet osjetio posljedice skorih zbivanja na ovim prostorima.</s><s>Naime, veliki broj usitnjenih država sa sopstvenim avio-centrima doveo je do nekonzistentnosti dizajna vazdušnog prostora kao i smanjene efektivnosti avio-prometa, čija je posljedica nizak nivo integracije ATM.</s><s>Pored toga, poseban problem predstavlja neusklađeno korištenje avio-sistema za vojne i civilne svrhe.</s><s>I najzad, investicione odluke su uglavnom vezane za političke i/ili nacionalne interese, što umanjuje mogućnost intergralog razvoja cjelokupnog sistema (ATIRS for SEE, 2001).</s><s>Poseban akcenat je na finansijskoj nemoći pojedinih država da uspostave adekvatan avio-sistem, opremljen na nivou očuvanja sigurnosti i profesionalnosti.</s><s>Samofinansiranje zahtijeva nivo od 1,5 miliona putnika godišnje što iz današnje perspektive izgleda jako daleko.</s><s>Poštni promet i telekomunikacije u kontekstu ovog rada neće biti detaljnije analizirani.</s><s>5.2.</s><s>Prometna suprastruktura</s>\n<s>Godine 1998. u državama EU evidentirano je 168,98 mio putničkih automobila, što u odnosu na 1970. predstavlja porast za 278%.</s><s>U istoj godini registrovano je 510.000 autobusa (153,61% više nego u 1970.), 19, 377 teretnih vozila -kamiona i traktora (261,56% više nego u 1970.).</s><s>U sektoru željeznica, evidentirano ne 25.720 lokomotiva, 74.279 putničkih vagona i 552.000 teretnih vagona (45,23%, 23,26% i 63,39% manje nego 85Godine 1998. francuski aerodrom Marselj imao je promet oko 5,5 miliona putnika, a italijanski Milane Linate oko 13,6 miliona</s>\n<s>Broj putničkih automobila per capita je u AC12 (osim Turske) porastao sa 146/1000 stanovnika u 1990. na 291/1000 stanovnika u 1999.</s><s>Na prvom mjestu je Malta sa 513, a odmah iza nje Slovenija sa 428, Kipar sa 377 te Estonija sa 335 automobila/1000 stanovnika.</s><s>Na poslednjem mjestu je Turska sa 59,5, a ispred nje Rumunija sa 129 automobila/1000 stanovnika.</s><s>Prosječna starost putničkih automobila u 1996. u AC bila je 11,5 godina.</s><s>U 1999.ukupan broj putničkih automobila u AC10 bio je 23,95 mio, što je povećanje za 1.798% u odnosu na 1970.</s><s>Prosječan broj putničkih automobila u AC10 u 1999.iznosio</s>\n<s>europa.eu.int/ comm/energy_transport/etif/transport_means road /oec_cars.html, 18.03.2003.).</s><s>Broj teretnih vozila je, kao rezultat povećane trgovine i transfera od željezničkog ka drumskom prometu, zabilježio porast za 41%.</s><s>Prosječna godišnja stopa rasta broja teretnih vozila je 7,1%, a broj teretnih vozila po jedinici BDP-a je u 1998. bio za 2,8% veći u AC nego u EU.</s><s>U 1999. ukupan broj teretnih vozila u AC10 bio je 3,3235 mio.</s><s>Države AC su zbog nižih nadnica konkurentne u pogledu pružanja usluga teretnog transporta, što je uzrok opozitnog rasta broja teretnih vozila i teretnog prometa86.</s><s>U posmatranom periodu, ukupan broj autobusa u državama AC10 je ostao relativno stabilan i u 1999. je iznosio 253, 6 mio.</s><s>Poljska sa 78,7 mio, Rumunija sa 47,3 mio i Bugarska sa 42,7 mio autobusa prednjače na ljestvici, dok poslednja tri mjesta pripadaju Kipru sa 2,8 mio, Sloveniji sa 2,3 mio te Malti sa 2,1 mio autobusa i vagona (URL: http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/transport_meanroad/oec_commerci 5.3.</s><s>Robni tokovi</s>\n<s>Roba, čiji se transport vrši infrastrukturnom evropskog prometnog sistema u skladu je sa nomenklaturom NST/R 87ili CST88 nomenklaturom.</s><s>U robnim tokovima u EU u 1998. dominantno učešće imao je drumski promet u kome je ostvareno 1.170.000 mio ton/km.</s><s>Učešće nacionalnog transporta bilo je 77%, međunarodnog 20%, prekograničnog oko 2% te kabotaže 0,2%.</s><s>U strukturi robe, dominantno učešće u nacionalnim robnim tokovima imale su rude i prerađeni minerali (oko 47%), a u međunarodnim mašinerija, transportna oprema, i sl. (42%) (Hedbrand, A., 2001, str.1-5).</s><s>Od posebnog je značaja porast udjela kabotaže od 646.000 ton/km u 1991. do 6.754 mio ton/km u 1999., gdje vodeću ulogu ima Njemačka (68%) i Francuska (13%) (Oberhausen, J., 2002, str.4.).</s><s>Broj tona robe transportovane željeznicom u periodu 1985.-1998. zabilježio je osjetan pad, dok je po broju ton/km registovan porast.</s><s>Ukupan broj ton/km nacionalnih robnih tokova željeznicom u 1998.</s><s>EU iznosio je 122.292 mio, a internacionalnih u EU 85.849 mio ton/km.</s><s>Istovremeno, nacionalni robni promet unutarnjim vodnim tokovima iznosi je 28.405 mio, a internacionalni 251.785 mio ton/km 86 Npr. Latvia, Rumunija i Slovenija bilježe porast broja teretnih vozila od 40%, 43% i 49%, dok se obim drumskog teretnog prometa smanjio za 30%, 46% i 31%, respektivno.</s><s>87Standard Goods Nomenclature for Transport Statistics/revised – EUROSTAT 88 Commodity Classification for Transport Statistics in Europe UN/ECE Za CEE i SEE je bio karakterističan visoko razvijen intenzivan teretni promet što je posljedica socijalističkog načina proizvodnje: velika količina outputa, bez obzira na profit.</s><s>Krajem 80-tih zabilježen je značajan pad teretnog prometa, da bi već od 1992., otvaranjem granica prema EU, isti počeo postepeno da raste89.</s><s>Neke od zemalja (npr. baltičke države) bile su na tranzitnom putu te su velike količine robe samo prolazile kroz njih, dok je u Češkoj, Poljskoj i Slovačkoj razvijena industrija bila uzrok intenzivnog teretnog transporta.</s>\n<s>Izvor:TERM 2002 13AC – Freight transport demand, EEA, str.1. U državama CEE i SEE91 u 1998. drumski transport je bio dominantan u robnim tokovima, što potvrđuje realizacija 177.642 mio ton/km, sa dominantnim učešćem Poljske Godine 1998. u AC10 drumom je prevezeno 2.072,3 mio t, odnosno ostvareno je 160,7 mio ton/km.</s><s>Nacionalni transport je učestvovao sa 53%, internacionalni sa 41%, a prekogranični sa 6% u ukupnom broju ton/km.</s><s>Slovačka je imala najveće učešće međunarodnog robnog transporta (56%), a Rumunija najniže (30%).</s><s>Preko 77% ukupnih nacionalnih robnih tokova (u tonama) bilo je na razdaljini ispod 49 km, blizu 15% na razdaljini 50-149 km, blizu 8% na razadljini 150-499 km, a nešto više od 1% preko 500 km.</s><s>Struktura robnih tokova slična je strukturi u EU, što znači dominantnu poziciju ruda i prerađenih minerala, građevinskih materijala, mašinerije i sl. (Allen, J., 1999., str.1-5).</s><s>Željeznice su u CEE i SEE92 u 1998. ostvarile 157.896 mio ton/km, gdje primat imaju Poljska (69.543 mio ton/km) i Češka Republika (33.911 mio ton/km) .</s><s>Nacionalni transport učestvuje sa 55%, a međunarodni sa 45% u ukupnom broju ton/km.</s><s>Najveće učešće međunarodnog robnog transporta imaju Latvija i Makedonija (97%), a najniži 89 U 2000.</s><s>AC su 57% ukupnog izvoza ostvarile u EU, a 55% ukupnog uvoza vodi porijeklo iz EU.</s><s>90 Češka Republika, Mađarska, Estonija, Latvja, Litvanija, Poljska i Rumunija 91 Osim DZ SCG i BiH</s>\n<s>U istom periodu i navedenoj grupaciji zemalja unutarnjim vodnim tokovima ostvareno je Slovačka (1.527 mio ton/km) zauzimale prva tri mjesta u ukupnom broju ton/km.</s><s>Prosječno učešće međunarodnog robnog transporta u ovom prometnom modu iznosilo je 92%, gdje su robni tokovi u Rumuniji i Bugarskoj u potpunosti bili orjentisani ka inostranstvu, za razliku od Litvanije u kojoj međunarodnih robnih tokova ovim prometnim modom uopšte nije bilo.</s>\n<s>U pomorskom transportu ostvareno je 136,736 mio ton/km, sa najvećim učešćem Poljske Prosječno učešće međunarodnih robnih tokova u ukupnoj veličini iznosilo je 94%, od čega su samo pokazatelji za Hrvatsku (80%) i Poljsku (99%) ispod maksimalne vrijednosti.</s>\n<s>Učešće cjevovoda u robnom transportu raste, što potvrđuje podatak o realizovanih 38.010 mio ton/km u 1998. u navedenoj grupaciji zemalja sa prosječnim učešćem međunarodnog transporta od 82%.</s><s>Poljska (18.448 mio ton/km) i Latvia (6.569 mio ton/km). imale su vodeće mjesto u korištenju cjevovoda za transport robe, dok su cjelokupni robni tokovi Češke Republike, Latvije i Litvanije orjentisani ka inostranstvu.</s><s>U vazdušnom prometu je u 1998. ostvareno 170.000 ton/km, a najbolje pokazatelje imale su Poljska (59.000 ton/km) i Češka Republika (34.000 ton/km).</s><s>Međunarodni robni tokovi činili su 94% ukupne veličine, s tim da su ukupni robni tokovi vazdušnim modom sedam Poređenjem ukupno ostvarenih 178,5 mio ton/km u AC10 u 1999. sa istim pokazateljem iz 1994. u drumskom prometu zaključujemo da je zabilježen pad za 26,36%, dok podaci za željeznice iz 2000. o realizovnih 145,9 mio ton/km govore o smanjenju za 12,63% u odnosu na 1994.</s><s>Na drugoj strani robni tokovi mjereni 8,52 mio ton/km u unutarnjim vodnim tokovima te 79,7 mio ton/km cjevovodima predstavljaju porast za 32,71%, odnosno za 138,62% u odnosu na 1993.</s><s>Sličan je slučaj sa utovarenom/istovarenom robom 10 najvećih pomorskih luka93 u AC10 koja je u 2000. iznosila 191,6 mio t, što je za 6,5% više nego u 1996., odnosno 12 najvećih aerodroma94 sa 170.2 mio t utovarene/istovarene robe u 2001., tj. rastom za 9,66% u odnosu na 1998.</s><s>U 1999. najveće učešće u ukupnom broju ostvarenih ton/km u drumskom prometu imale su Bugarska (75,9%) i Češka Republika (65,6%), u željezničkom prometu Estonija (63,8%) i Slovačka Republika (62,9%), u prometu unutarnjim vodnim tokovima Slovačka (URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transpot/etif poslednje vrijeme, poseban značaj u okviru transportne politike dat je prevozu opasnog tereta, koji bilježi relativno brz i velik porast95.</s><s>93 Ventpils, Konstanta, Talin, Gdank, Szceczin, Klaipeda, Riga, Bourgas, Gdinia i Koper.</s><s>94 Budimpešta, Varšava, Prag, Bukurešt, Sofija, Ljubljana, Riga, Vilnius, Talin, Bratislava, Katovice i Vroclav.</s><s>95 Tako npr. u periodu 1998.-2000. transport opasnog tereta u Latviji porastao je za 9%.</s><s>U 1998. njen udio u ukupnom transportovanom teretu u drumskom prometu iznosio je 3%, dok je u željezničkom sa 48% u istoj godini porastao na 52% u 2000.</s>\n<s>Mobilnost je jedan od imperativa savremenog načina života evropskog građanina.</s><s>Taj cilj je tradicionalno ostvarljiv kroz sistem javnog prevoza96 te korištenjem putničkih automobila.</s><s>Sve veći broj građana se odlučuje da svoju potrebu za mobilnosti ostvaruje korištenjem putničkog automobila.</s><s>Taj vid transporta ima brojne prednosti nad svim ostalim, prvenstveno sa aspekta osjećaja nezavisnosti, fleksibilnosti, dok sa druge strane, uzrokuje velike troškove u pogledu zagušenosti saobraćaja, zagađenja vazduha i okoline, velikom broju prometnih nezgoda, što utiče kako na one koji koriste automobile, tako i na one koji ih ne koriste.</s><s>Sa druge strane, evidentno je drastično opadanje broja putnik/km javnim prevozom (željeznica, autobus, i sl).</s><s>Ukupan broj ptk/km u državama EU povećao se sa 2,142 mio u 1970. na 4,839 mio u 2000.</s><s>Od toga, najveći porast zabilježio je vazdušni promet (70%), a iza njega slijedi prevoz putničkim automobilima (16%), treće mjesto dijele željeznica, tramvaj i metro (10%), a samo jedan procenat niži rast ostvaren je u prevozu putnika autobusima.</s><s>U 2000. učešće putničkih automobila u putničkim tokovima dominiralo je sa 78,3%, a daleko ispod je prevoz autobusima sa učešćem 8,5% iza čega slijedi željeznica sa 6,3%, vazdušni promet</s>\n<s>Kao što vidimo iz Grafikona performabnce_by_mode.html, 10.01.2003.).</s><s>Situacija u CEE i SEE se znatno razlikuje od one u razvijenim zapadnim državama, što se djelimično može objasniti nus-pojavom tranzicionog procesa.</s><s>U 2001. u CEE, SEE i baltičkim državama došlo je do opadanja broja putnik/km u željeznici za 4,62%, dok je istovremeno zabilježen porast u drumskom prometu i to putnički automobili za 3,49% i autobusi za 0,77% (www.1oecd.org/cem/stst/trends/east.htm, 11.01.2003.).</s><s>Analizom stanja u AC dolazimo do sličnih zaključaka, što je vidljivo iz Grafikona 5.2.</s><s>Grafikon 5.2.:Putnički tokovi u AC97, 1990.-1999.</s>\n<s>Izvor: TERM 2002 12 AC – Passanger transport demand by mode EEA, str.2. 96 Autobus, trolejbus, kombi, tramvaj, voz, i sl. 97 Podaci o broju putnik/km za javni prevoz autobusom odnose se samo na AC6: Češku Republiku, Slovačku Republiku, Latviju, Litvaniju, Poljsku i Sloveniju.</s><s>Imajući u vidu da adekvatna statistička evidencija o učešću putničkih automobila u CEE i SEE98 ne postoje, najveće učešće u ukupnom broju ostvarenih ptk/km u 1998. imali su autobusi (89.491 mio tokn/km) i željeznica (66.662 mio ton/km),sa dominantnim učešćem Poljske u oba prometna moda (34.035, odnosno 25.664 mio ton/km, respektivno) (Strelow, H., 2000, str.5-6).</s><s>U 1999. ukupan broj ostvarenih ptk/km javnim prevozom u AC10 bio je 80 mio, što predstavlja smanjenje za 28,25% u odnosu na 1994. dok je u 2000. u željeznici 61,4 mio ton/km smanjenje za 26,29% u odnosu na 1994.</s><s>Prosječan broj ptk/km</s>\n<s>(URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/ , 18.03.2003.).</s><s>Vazdušnim prometom je u istoj godini prevezeno 20.153 putnika, gdje prednjači Poljska (4.901), a pomorskim putem 19.613 putnika, sa Hrvatskom na prvom mjestu (12.751).</s><s>Broj putnika prevezenih na 7 aerodroma99 u navedenoj grupi zemalja u 2001. bio je 20,34 što</s>\n<s>(URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/ , 18.03.2003.).</s><s>Primarni cilj zajedničke transportne politike je preusmjeravanje putničkih tokova od privatnih automobila ka javnom prevozu čija bi mreža trebala biti dostupna svima, sigurna, multimodalna i intermodalna, finansijski pristupačna, a red vožnje prilagođen potrebama građana.</s><s>U cilju podrške razvoju drumskog putničkog prometa, u pripremi je Pan-evropski sporazum pod nazivom INTERBUS100 čiji je cilj liberalizacija transportnih putničkih usluga, harmonizacija tehničkih standarda, kao i socijalnih i fiskalnih aspekata.</s><s>5.5.</s><s>Savremene transportne tehnologije</s>\n<s>Funkcionisanje prometnog sistema u uslovima brojnih finansijskih, vremenskih i prostornih ograničenja nemoguće je bez primjene savremenih transportnih tehnologija kao što su: paletizacija, kontejnerizacija, Roll on–Roll-off (u daljem tekstu: RO-RO), Lift on–Lift off (u daljem tekstu: LO-LO), njihova kombinacija RO-LO, Float on–Float off ili LASH tehnologija transporta (u daljem tekstu: FO-FO), Huckepack tehnologija transporta i bimodalna tehnologija transporta (Zelenika, 2001, str. 487).</s><s>Evropske države imaju stogodišnje iskustvo u paletizaciji, a manipulativni i transportni troškovi paletizirane u odnosu na nepaletiziranu robu su za oko 15% niži.</s><s>Paletizacija je kompatibilna sa ostalim transportnim tehnologijama, a neophodna sredstva za funkcionisanje paletnog sistema su viljuškar, razna kolica, police i sl.</s><s>Pedesetogodišnje iskustvo u kontejnerizaciji doprinijelo je njenoj uspješnoj primjeni u svim transportnim modovima i uštedi na manipulativnim i transportnim troškovima oko 25%.</s><s>Kontejneri101 su kompatibilni sa ostalim transportnim tehnologijama, a dodatna sredstva neophodna za njihovo funkcionisanje se razlikuju u zavisnosti od transportnog 99 Prag, Varšava, Budimpešta, Bukurešt, Sofija, Varna i Ljubljana.</s><s>100 European Agreement on International Occasional Carriage of Passangers by Bus 101 Danas se u evropskim državama uglavnom upotrebljavaju ISO-kontejneri dužine 10’, 20’, 30’ i 40’, visine 8’ i Transportne tehnologije RO-RO, LO-LO, RO-LO te FO-FO su karakteristične za vodni promet i njegovu vezu sa kopnenim prometom.</s><s>RO-RO transportnu tehnologiju karakteriše horizontalno ukrcavanje, odnosno iskrcavanje kopnenih prevoznih sredstava sa ili bez tereta na posebne RO-RO brodove.</s><s>LO-LO ima slične odlike kao i RO-RO, sa razlikom što se ovdje radi o vertikalnom ukrcavanju i iskrcavanju tereta pomoću lučke i/ili brodske mehanizacije na specijalne LO-LO brodove.</s><s>Ove dvije transportne tehnologije uspješno se kombinuju u RO-LO transportnu tehnologiju.</s><s>FO-FO ili LASH transportna tehnologija podrazumijeva horizontalni i/ili vertikalni ukrcaj iskrcaj manua sa teretom na posebne LASH brodove.</s>\n<s>Huckepak transportna tehnologija se počela primjenjivati u Njemačkoj, gdje je do današnjeg dana dostigla najveći stepen razvoja.</s><s>Razlikujemo Huckepack tehnologiju A ili Rolling highway koja podrazumijeva utovar kamiona sa prikolicom ili šlepera sa poluprikolicom sa ili bez tereta na željezničke vagone sa spuštenim podom.</s><s>Pored toga, postoji i tehnologija A-naglavce koja podrazumjeva prevoz željezničkih vagona posebnim drumskim vozilima.</s><s>Huckepack tehnologija B ili Semi-trailer je utovar prikolice ili poluprikolice sa ili bez tereta na željezničke vagone, a Huckepack tehnologija C ili Swapbody je utovar specijalizovanih zamjenjivih sanduka sličnih kontejnerima na željezničke vagone.</s><s>Iako je ušteda na manipulativnim i transportnim troškovima Huckepack tehnologije svega 15%, zabilježen je njen ubrzan razvoj, a na osnovu brojnih prednosti sa aspekta drumskog i željezničkog prometa, ali i krajnjeg korisnika.</s><s>Bimodalna transportna tehnologija omogućava pretvaranje drumskih poluprikolica sa teretom u željezničke i obrnuto, što doprinosi povezivanju drumskog i željezničkog prometa bez pretovara te svih troškova koje on posljedično uzrokuje.</s><s>PACT program102 je pilot projekat čija implementacija trajala pet godina (01.01.1997.31.12.2001.), ukupne vrijednosti EUR 5 mio.</s><s>Osnovni ciljevi projekta bili su (i) Povećavanje konkurentnosti kombinovanog transporta u pogledu cijena i kvaliteta usluga, (ii) Promovisanje korištenja savremenih transportnih tehnologija; (iii) Unapređenje nivoa raspoloživog kombinovanog transporta.</s><s>MARCO POLO program103 je logičan prošireni nastavak PACT programa kreiran sa ciljem zadovoljenja rastuće potražnje za uslugama međunarodnog teretnog transporta, kao i rješavanja problema zagušenosti i negativnih uticaja na okruženje.</s><s>Ovaj program obuhvata sve transportne modove, a podrazumijeva i postepeno uključivanje kandidatkinja za pristup EU, čime je potvrđen njegov internacionalni karakter.</s><s>Prema tome, tri su osnovna cilja ovog programa: (i) Preusmjeravanje drumskog teretnog transporta na ostale modove; (ii) Podrška pokretanju i/ili vršenju transportnih usluga od strateškog evropskog interesa; (iii) Podsticanje saradnje kroz kreiranje funkcionalne mreže operatera.</s>\n<s>Planirana operativnost programa MARCO POLO je 2003.</s><s>U međuvremenu, za 2002. odobren je mini budžet od EUR 2 mio za finansiranje pilot projekata (48% za pomorski transport na kratke relacije, 31% na željeznice i 7% na unutarnje vodne tokove).</s><s>Komisija je dala prijedlog da se u periodu 2003.-2007. odobri EUR 115 mio u cilju transfera planiranog porasta potražnje za uslugama drumskog transporta na navedene transportne modove.</s>\n<s>5.6.</s><s>Pravni izvori evropskog prometnog sistema Zakonodavne mjere EU koje se odnose na drumski promet uključuju tri specifična područja: pristup tržištu i opšte mjere u drumskom prometu, tehnologiju i bezbjednost te fiskalno i socijalno usaglašavanje.</s>\n<s>Počevši od 01.01.1993. svaki prevoznik koji zadovolji kriterije postavljene Direktivom 74/561/EEZ (OJ L3087 od 19.11.1974., str.17) i Direktive 74/562/EEZ (OJ L3087 od 19.11.1974., str.23-27) o pristupu profesiji drumskog prevoznika u nacionalnom i međunarodnom drumskom prevozu ima pravo obavljanja trasportnih usluga unutar EU.</s><s>Direktivom 77/796/EEZ (OJ L334 od 24.12.1977., str.37-39, corrigendum OJ L032 od 03.02.1978., str.35) regulisano je uzajamno priznavanje diploma, potvrda i drugih kvalifikacija za drumskog prevoznika.</s><s>Zadovoljavajući nivo profesionalizma definiše Direktiva 89/438/EEZ (OJ L212 od 22.07.1989., str.101-105, corrigendum OJ L 298, U okviru tehnologije i bezbjednosti, zakonodavstvo se prvenstveno odnosi na garantovanje podjednake bezbjednosti i ekološke zaštite.</s><s>Prvi korak predstavlja usvajanje standarda za teška teretna vozila i autobuse u skladu sa Direktivom 77/143/EEZ (OJ L 47, 18.12.1977., str.47-51), a potom slijedi proširivanje ovih mjera na kategoriju ostalih drumskih vozila u skladu sa Direktivom 85/3/EEZ (OJ L2 od 03.01.1985., str.14.) i 3821/85 (OJ L 370, 31.12.1985, str.8) i njenim amandmanom Uredbom (EEZ) 3688/92 (OJ L 374, 22.12.1992, str.12) definisana je kontrolna oprema u drumskom transportu.</s><s>Tehničke specifikacije novih digitalnih tahografa definisane su u Uredbom (EC) Pored navedenih, od značaja za drumski promet su Direktiva 91/439/EEZ (OJ L 237, 24.08.1991., str.1) o vozačkim dozvolama, Direktiva 89/684/EEZ (OJ L 398, 30.12.1989., str.33) o profesionalnoj obuci vozača za drumski transport opasnih tereta te Direktiva 94/55/EEZ (OJ L 319, 12.12.1994., str.7.) o usaglašavanju propisa država članica o drumskom transportu opasnih tereta.</s><s>Obavezno instaliranje uređaja za kontrolu brzine u kamionima i autobusima uređuje Direktiva 92/6/EEZ (OJ L 57, 02.03.1992., str.27.), dok je Direktivom 91/671/EEZ (OJ L 373, 31.12.1991., str.26.) propisana obavezna upotreba sigurnosnih pojaseva u vozilima težine do 3,5 tona.</s><s>U pogledu fiskalnog usaglašavanja, od značaja je Direktiva 93/89/EEZ (OJ L279/32, 12.11.1993., str.32-38, corrigendum OJ L071, 15.03.1994., str.26) o oporezivanju vozila za drumski transport robe, drumarini i taksama usaglašava navedene kategorije između država.</s>\n<s>Socijalno usaglašavanje podrazumijeva definisanje zajedničkih propisa koji određuju maksimalne periode vožnje i minimalne periode odmora te utvrđivanje minimuma kontrole za poštovanje zajedničkih propisa u koju je svrhu usvojena Direktiva str.36-39 ) definiše minimum obuke za neke kategorije vozača u drumskom transportu.</s><s>Zakonodavna osnova razvoja željezničkog prometa postavljena je Direktivom amandman Direktiva 2001/12/EC (OJ L75, 15.03.2001., str.36-39).</s><s>Direktiva 95/18/EC 15.03.2001., str. 26-28) definišu neophodne uslove za sticanje licence operatera u željezničkom prometu.</s><s>Direktiva 2001/14/EC (OJ L75, 15.03.2001., str.29-46) zamjenjuje Direktivu 95/19/EC (OJ L143, 27.06.1995., str.75.-78.) o alokaciji željezničkih infrastrukturnih kapaciteta.</s>\n<s>U pogledu riječnog prometa, od značaja je Direktiva 82/714/EEZ (OJ L301, 28.10.1982., str.1-66) kojom se propisuju tehnički zahtjevi za riječne plovne objekte i Direktiva OJ L344, 08.12.1987., str.14) o pristupu profesiji prevoznika robe u riječnom prometu i uzajamnom priznavanju diploma, potvrda i drugih dokaza o posjedovanju formalnih kvalifikacija.</s>\n<s>Slobodan pristup tržištu među državama članicama u pomorskom prometu uspostavljen 93/75/EEZ (OJ L247, 05.10.1993., str.19-27) postavljeni minimalni zahtjevi glede brodova koji prevoze opasan ili zagađujući teret.</s><s>Minimum obuke za pomorca postavljen je Direktivom 94/58/EC (OJ L319, 12.12.1994., str.28-58, corrigendum OJ L110, 28.04.1999., U sektoru vazdušnog prometa, Uredba (EEZ) 2407/92 (OJ L240, 24.08.1992., str.1-2) postavlja uslove za izdavanje licenci avio-prevoznicima, dok su tehničke i administrativne procedure usaglašene Uredbom (EEZ) 3922/91 (OJ L373, 31.12.1991., str.4-8, 104 A New Package for the Railway Sector 27.06.1997., str.92) uređuju kreiranje TEN-T za kombinovani transport, drumsku mrežu i mrežu unutarnjih vodenih tokova, respektivno.</s><s>U skladu sa multimodalnim pristupom usvojena je Odluka 1692/96/EC (OJ L228, 09.09.1996., str.1-104 ) i Odluka 1346/01/EC (OJ L185, 06.07.2001., str.1.-36.) o lukama i intermodalnim terminalima.</s><s>Uticaj implementacije projekta razvoja prometnog sektora na okruženje uređeno je Direktivom 85/337/EEC (OJ L 175/40, 05.07.1985., str.40-48, corrigendum OJ L216, 03.08.1991. str.40) te njenim amandmanom Direktivom 97/11/EEC (OJ L73/5, 14.03.1997., str. 5-15).</s><s>Annex I Direktive 85/337/EEC sadrži listu projekata za koje treba izvršiti procjena uticaja na okruženje105 (u daljem tekstu: EIA).</s><s>Pored toga usvojena je Direktiva 2001/42/EC (OJ L197, 21.07.2001., str.30-37) prema kojoj se uređuje proces procjene efekata implementiranih planova i programa razvoja prometne mreže na okruženje.</s><s>5.7.</s><s>Informacioni sistemi</s>\n<s>U cilju postizanja maksimalne interoperabilnosti brojnih prometnih sistema te povećanja mrežnih kapaciteta i sigurnosti nametnula se potreba razvoja tzv. Inteligentnog transportnog sistema106 (u daljem tekstu: ITS) koji bi pokrivao sferu prometnog menadžmenta, korisničkih informacija, satelitske navigacije i pozicione sisteme, a implementacija bi se prvenstveno odnosila na drumski, vazdušni i željeznički prometni sistem.</s><s>S obzirom na ubrzan razvoj informacionih i komunikacionih sistema, neophodna je koordinirana i pravovremena podrška sa najvišeg nivoa EU.</s><s>Blizu 10% sredstava MIP-a namijenjeno je ITS projektima drumskog i željezničkog prometa (Trans-European Transport Network 2001–2006, 2001, str.1.).</s><s>U okviru pet projekata od zajedničkog intresa, TEMPO107 je kreiran u funkciji razvoja ITS-a u sektoru drumskog prometa.</s><s>Ostali se odnose na eliminisanje prepreka u funkcionisanju željezničkog prometa, preko-graničnih projekata i vazdušnog prometa.</s><s>Primjena ITS u drumskom prometu odnosi se prvenstveno na Galileo projekat.</s><s>Galileo je satelitski radionavigacioni program u okviru Globalnog navigacionog satelitskog sistema108 (u daljem tekstu: GNSS) i uključuje 30 satelita i državane stanice koji pokrivaju cijelu planetu.</s><s>Ovaj sistem omogućava prijem signala u svakom trenutku, a tiče se položaja korisnika u mnogim sektorima kao što je transport (lokacija vozila, identifikacija rute, kontrola brzine, i sl., socijalnih usluga, carinske usluge, javnih radova i sl.).</s><s>Razvoj ovog sistema zahtijeva odgovor na potrebe i zahtijeve korisika i tržišne trendove, minimiziranje razvojnih i operativnih troškova, minimiziranje rizika implemnetnacije projekta te obezbjeđenje interoperabilnosti sa ostalim GNSS sistemima (GPS109, Glonass110) i ne-GNSS sistemima.</s>\n<s>107 Trans-European intelligent transport systeMs PrOjects - TEMPO 108 Global navigation satellite system - GNSS 109 Američka radio-navigaciona satelitska mreža 110 Ruska radio-navigaciona satelitska mreža Galileo program se impelemntira u četiri faze: prva je studijska do kraja 2001., druga je test faza do 2005. kada će biti lansiran prvi satelit, treća je razvojna do 2007. kada će biti lansirano ostalih 29 satelita i poslednja, tj. operativna od 2008. (White paper: European transport policy for 2010: time to decide, 2001., str.95.).</s><s>EU je u okviru MIP-a odobrila finansijsku podršku i podršku u smislu tehničke koordinacije ovog programa u vrijednosti od EUR 550 mio (Trans-European Transport Network 2001–2006, 2001, str.1.).</s><s>Sistem za upravljanje evropskim željezničkim prometom111 (u daljem tekstu: ERTMS) je odraz primjene ITS-a u sektoru željeznica.</s><s>Cilj ovog programa je tehnička harmonizacija kontrolnog i komandnog sistema željeznica (za razliku od današnjih 11 različitih sistema) koji će omogućiti vozovima slobodan prolaz granica bez zaustavljanja.</s><s>ERTMS se sastoji iz Evropskog kontolnog sistema za vozove112 (u daljem tekstu: ETCS) i Globalnog sistema za mobilnu komunikaciju u željeznicama113 (u daljem tekstu: GSM-R), koji zajednički djeluju u funkciji interoperabilnosti.</s>\n<s>Intelektualni kapital čini skup ljudi sa svojim znanjima, sposobnostima, kreativnostima, inventivnostima, vještinama, iskustvima, kulturama, motivacijama i sl., informatičke mreže koje služe za prenos znanja i informacija, softvera, baza podataka, patenata, licenci, kultura kompanija, prava te informacija o kupcima i kvalitetu odnosa sa tržištem.</s><s>Sinonimi za intelektualni kapital su nevidljiva imovina, ljudski kapaciteti, strukturni kapital, ineteligentna preduzeća i sl.</s><s>Intelektuani kapital se sastoji iz: Ljudskog ili humanog kapitala, koji obuhvata know-how, sposobnosti, vještine, iskustvo i drugo što se odnosi na osobine pojedinaca.</s><s>Strukturni kapital, koji čine sistemi neophodni za prenos znanja, a uključuje informacione sisteme, distribucione kanale, organizacionu stukturu, ISO-certifikate, laboratorije i sl.</s>\n<s>Kapital međuodnosa ili kapital klijenata, koji obuhvata mrežu uspostavljenih odnosa sa klijentima, odnosno spoljnim saradnicima, a podrazumjeva njihovu lojalnost, tržišne segmente i sl.</s>\n<s>U još širem smislu, intelektualni kapital čini i inovacijski kapital, procesni kapital, imidž kompanije, marka i sl.</s><s>Za preduzeće najveći značaj ima strukturni kapital jer je on jedini u vlasništvu istog.</s><s>Međutim, u procesu stvaranja dodatne vrijednosti, interaktivno učestvuju sve tri komponente te se kao jedna od globalnih funkcija menadžmenta postavlja</s>\n<s>113 Global System for Mobile Communications – Railways – GSM-R Za adekvatno i konkurentno obavljanje transportnih usluga nepohodno je uspostavljanje optimalne kadrovske strukture krenuvši od top-menadžmenta do prostih izvršilaca posla.</s><s>Pitanje broja zaposlenih u sektoru prometa, kao i njihova produktivnost, od krucijalnog su značaja za uspostavljanje čvrste baze za njegovo funkcionisanje.</s><s>Za ovaj je region karakterističan prevelik broj zaposlenih radnika, neadekvatnih kvalifikacija, stručnosti i vještina.</s>\n<s>Eksterni troškovi u prometu nastaju u slučajevima kada učesnici u prometu ne plaćaju punu cijenu svoje aktivnosti (prometne nesreće, negativan uticaj na okruženje, zagušenost).</s><s>U 1996. eksterni troškovi prometnog sektora u državama EU iznosili su 4% BDP-a ostvarenog u toj godini.</s><s>Po komponentama, na zagađenje vazduha je otpadalo 0,4%, na prometne nesreće 1,5%, buku i vibracije 0,2% te zagušenje 2%, od čega se skoro 90% odnosi na drumski promet (Towards Fair and Efficient Pricing in Transport, 1995., Prometna sigurnost</s>\n<s>U 2000. je u EU zabilježeno 1,2956 mio drumskih prometnih nesreća, što je u odnosu na 1970. za 7% manje.</s><s>Od tog broja, evidentirano je 40.812 smrtnih slučajeva, za 27% manje nego u 1990.</s><s>U istoj godini, godišnji broj nesreća u drumskom prometu bio je 3,4 /1000 stanovnika.</s><s>Najveći broj nastradalih je u putničkim automobilima (55,17%), na motorima (17%), a potom slijede pješaci (15,86%).</s><s>U sektoru željeznica, ukupan broj smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama u 1998. iznosio je 953, od što je za 53% manje u odnosu na 1970.</s><s>U 2000. zabilježena su 92 smrtna slučaja među putnicima, dok je u avionskim nesrećama taj broj iznosio 114.</s><s>U 2001. u pomorskom prometu je 306 osoba izgubilo život.</s>\n<s>U AC u periodu 1990.-1999. broj drumskih prometnih nesreća je porastao za oko 10 %, dok je istovremeno broj smrtnih slučajeva zabilježio pad za 18%.</s><s>Ipak, 21.000 nastradalih i 300.000 povrijeđenih i dalje predstavlja razlog za brigu.</s><s>Poboljšanje gore navedenih pokazetalja uslovljeno je uvođenjem savremenih tehnologija, tehničke opremljenosti u novijim vozilima, kvalitetnijim cestama, poboljšanom dizajnu puteva i oznaka na putevima, strogom kontrolom ljudskog faktora, poštivanjem ograničenja brzine i sl.</s>\n<s>Ubrzani ekonomski razvoj, propraćen razvojem prometnog sistema ostavlja veliki trag na okruženje.</s><s>Riječ je uglavnom o negativnim uticajima čije su manifestuju kroz sljedeće: (i) Prometni sektor se javlja kao jedan od najvećih potrošača energije; (ii) Zagađenje vazduha, posebno izraženo kod drumskog prometa; (iii) Zagađenje vode; (iv) Svjetlosno zagađenje (npr. veliki dio Engleske nema više tamno nebo po noći); (v) Velika rascjepkanost državišta; (vi) Uništenje flore i faune; (vii) Proizvodnja velikih količina otpada; (vii) Buka i vibracije.</s>\n<s>Evropske željeznice, trošeći 3% ukupne energije, obavljaju 23% robnog i 9% putničkog prometa.</s><s>Drumski promet troši 85% ukupne energije i prevozi 61% robe i 84% putnika, dok vazdušni promet učestvuje sa 10% u ukupnoj energetskoj potrošnji i prevozi 7% U 2000. u EU, sektor transporta učestvovao je sa 29% u ukupnoj količini emitovanog drumskog prometa 24%, vazdušnog prometa 4%, unutarnjih vodnih tokova 1% te željeznica 0%.</s>\n<s>Učešće transporta i drumskog prometa u ukupnim količinama emitovanih štetnih materija u EU u 1999. prikazano je na Grafkonu br. 5.3.</s><s>Grafikon 5.3.: Emisije štetnih materija u EU u 1999.</s>\n<s>Izvor:URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/environment/emission/pollutant.html(18.0 LIFE je program EU pokrenut 1992. sa ciljem podrške implementacije zajedničke ekološke politike i zakonodavstva, u čiju je korist alocirano EUR 640 mio za period 20002004, odnosno po tematskim jedinicama: LIFE-okruženje 47%; LIFE-priroda 47%, LIFE-treće</s>\n<s>Poseban problem sa eksternim troškovima imaju bivše socijalističke države, posebno s obzirom na činejicu da su u proteklom periodu bile “skladište” za zastarjele tehnologije zapadnih zemalja.</s><s>Pored toga, povećani broj putničkih automobila kao posljedica višeg životnog standarda još više doprinosi ovim negativnim trenodovima.</s><s>Napredak je učinjen u pravcu uvođenja alternativnih vrsta goriva i smanjenja njegove potrošnje.</s><s>Pored toga, redukovanje štetnih uticaja na okruženje može se postići i uvođenjem adekvatnog sistema naplate korištenja prometne infrastrukture, reorjentacijom na korištenje željeznica te uspostavljanjem intermodalnog sistema koji će biti u funkciji putničkih i robnih tokova.</s><s>114 Nitrogen oxyde - NOx</s>\n<s>BiH je bila jedna od najnerazvijenijih republika bivše SFRJ i patila od svih bolesti socijalističkog samoupravnog privrednog sistema.</s><s>Paket tranzicionih reformi iniciran 1989. rezultirao je neuspjehom.</s><s>Odstustvo političkog jedinstva je onemogućio implementaciju ovog stabilizacionog programa te dovelo do otpočinjanja sukoba 1992.</s><s>Specifična etnička sturktura i u vezi s tim struktura vlasti uslovili su dramatičnu istoriju stvaranja samostalne države te ostavile nesagledive dugoročne posljedice na socijalnoekonomski razvoj BiH.</s>\n<s>U ovom ću se poglavlju osvrnuti na sadašnju poziciju BiH, sa ilustrativnim prikazom osnovnih makroekonomskih pokazatelja njene privrede, sa akcentom na ulozi i značaju međunarodne zajednice u uspostavljanju mira, stabilnosti i prosperiteta u BiH.</s><s>Na taj će način biti predstavljene osnove ekonomskog i regulatornog okvira za razvoj promentog sistema BiH u funkciji opšteg privrednog razvoja, kao i viših ciljeva regionalne integracije i globalizacije.</s>\n<s>6.1.</s><s>Bosna i Hercegovina kao samostalna država Opštim mirovnim sporazumom dogovorenim u Dejtonu 21.11.1995., a potpisanim u Parizu 14.12.1995. uspostavljane su osnove mira i stabilnosti te na bazi toga i izgradnje državne i zakonodavne strukture BiH u okviru postojećih, međunarodno priznatih granica (Cf, Zemljovid 6.1.).</s><s>Od tada, BiH egzistira kao kompleksna država koju sačinjavaju dva entiteta: Federacija BiH (u daljem tekstu: FBiH) sa 51% teritorije, nastanjene uglavnom Muslimanima i Hrvatima i Republika Srpska (u daljem tekstu: RS) sa 49% teritorije u kojoj dominira stanovništvo srpske nacionalnosti.</s><s>U organizaciji administrativnog aparata, RS karaketriše centralizovan pristup, dok je FBiH, zbog davanja izvjesne autonomije kantonima, relativno decentralizovana.</s>\n<s>politika, monetarna politika, imigracija i azil te međuentitetska infrastruktura.</s><s>Na državnom nivou se iz oblasti transporta rješavaju pitanja uspostavljanja i funkcionisanja komunikacija, regulisanje</s>\n<s>Izvor:URL:http://www.ebrd.org/country/index.htm (08.03.2003.) 6.2.</s><s>Prirodno - geografsko -demografske karakteristike Bosne i Hercegovine BiH se prostire na površini od 51.129 km2.</s><s>Granična linija je 1.537 km, od čega je 762,5 km kopnena, 751,1 km riječna i 23,4 km morska granica.</s><s>BiH graniči sa Republikom granica BiH se u većem dijelu proteže duž rijeke Save, dok na jugu ima izlaz na Jadransko more u Neumu.</s><s>Reljef BiH je uglavnom visoko-planinski, sa prosječnom nadmorskom visinom od 150 m. Klima je uglavnom umjereno-kontinentalna i u manjem dijelu mediteranska.</s>\n<s>Prema popisu stanovništva iz 1991. u BiH je bilo 4,35 miliona, od čega je bilo 44% Bošnjaka (po tadašnjoj kategorizaciji Muslimana), 31% Srba, 17% Hrvata , 5% Jugoslovena i 3% ostalih 25 nacionalnosti.</s><s>Danas, BiH broji blizu 3,893.800 stanovnika118, sa prosječnom godišnjom stopom rasta (1995.-2001.) od 1,3%.</s><s>Od toga, blizu 2,382.300 U periodu do 2010. može se očekivati porast stanovništva po prosječnoj godišnjoj stopi od državnog prosjeka.</s><s>Naredni petogodišnji period će pratiti nešto niža prosječna stopa demografskog rasta (0,58%), dok iza toga slijedi drastično opadanje na nivo od 0,14% prosječno godišnje (BiHTMAP, Vol.</s><s>I, 2001., str.4-21).</s><s>6.3.</s><s>Makroekonomski pokazatelji bosansko-hercegovačke privrede Neposredno po završetku rata, BiH je napravila obećavajuće pomake u domenu uspostavljanja</s>\n<s>Međunarodna zajednica, je u proteklom periodu uložila blizu US$ 5,1 bio u razne projekte podrške implementaciji mira i uspostavljanja stabilnosti, od kojih je blizu 80% već implementirano ili je u fazi implementacije.</s><s>Međutim, proces implementacije reformi ne odvija se planiranom brzinom što ilusturje podatak da je, prema procjenama WB, BiH u 2002. trebala dostići predratni nivo BDP-a.</s><s>Sadašnja situacija govori u prilog tome da bi se, po optimalnom scenariju, taj projekat mogao relizovati do 2010.</s>\n<s>Osigurati povoljnu klimu za domaća i strana ulaganja; Ojačati finansijski sektor i ubrzati privatizaciju; Osigurati vladavinu prava i stvoriti efikasne mehanizme za borbu protiv korupcije i kriminala.</s>\n<s>118 Prema podacima FBiH zavoda za statistiku i Republičkog zavoda za statsistiku RS, u 2000. ukupan broj stanovnika u BiH iznosio je 4.270.031, ali će se za potrebe ovog rada, zbog uporedivosti podataka koristiti izvor BiHTMAP.</s>\n<s>Prema podacima iz 1991.</s><s>BiH je ostvarila BDP od blizu US$ 10,6 mld.</s><s>Za ratni period ne postoje tačni podaci o privrednim kretanjima, a promjene BDP-a u periodu 1998.– 2003. (prog) prikazuje Grafikon 6.1.</s>\n<s>Izvor: Bosnia and Herzegovina: First Review Under the Stand-By Arrangement and Request for Waiver of Performance Criteria, IMF, 2003, str. 23-28, BDP per capita je prije rata iznosio US$ 2.495 da bi do 1994. ostvario pad na US$ 500.</s><s>Prema podacima iz 2001.</s><s>U periodu 1997.-2000.</s><s>BDP per capita na nivou BiH ostvario je rast sa US$ 889 na US$ 1.042 per capita, od čega je u FBiH ostvaren porast od 10,79%, a je US$ 1.089, ali je primjetna razlika između entiteta: u RS je za oko 1/3 niži nego u FBiH Struktura BDP-a u 2001. u BiH bila je sljedeća: poljoprivreda je učestvovala sa 11,2%, industrija sa 25,3%, prerađivačka industrija sa 15,3 % a uslužne djelatnosti sa 62,8%.</s><s>Hronološkim presjekom, možemo utvrditi da je prosječna stopa rasta poljoprivrede i 7,1%.</s><s>Sektori industrije i prerađivačke indiustrije zabilježili su drastičnije promjene: odnosno 5,0%, respektivno.</s>\n<s>U 2001. ukupna industrijska proizvodnja u FBiH ostvarila je rast od 12,2% u odnosu na prosječno ostvarenu u 2000., od čega najveće učešće pripada prerađivačkoj industriji sa dominantnom ulogom proizvodnje hrane i pića te proizvoda od metala, osim mašina i opreme.</s><s>Istovremeno, u RS industrijska proizvodnja zabilježila je pad od 12,9% , čemu je, opet, uzrok prerađivačka industrija, tj. prerada obojenih metala, hemikalija i hemijskih proizvoda, prerada i proizvodnja drveta i plute te proizvodnja koksa i naftnih derivata (Godišnji izvještaj CBBiH za 2001., str.27).</s><s>2000</s>\n<s>U Boksu 6.1. dat je kratak pregled svih industrijskih postrojenja čija je strukturna reforma započeta i/ili već završena u proteklom periodu te koji imaju status ključnih nosilaca privrednih kretanja i predstavljaju izvrstan potencijal za kumuliranje novih radnih mjesta.</s>\n<s>Prisustvo monetarnog odbora i vezivanje KM za EUR (odnosno za DEM prije toga) rezultiralo je u stišavanju inflatornih kretanja.</s><s>U decembru 2001. stopa inflacije, mjerena stopom rasta cijena na malo u odnosu na decembar prethodne godine, bila je 0,3% u FBiH, odnosno 2,2% u RS.</s><s>U prvih devet mjeseci 2002. inflacija u BiH zabilježila je Nezaposlenost</s>\n<s>Krajem septembra 2002. u BiH je evidentirano 624.289 zaposlenih i 430.307 nezaposlenih, tako da je stopa nezaposlenosti, prema zvaničnoj statistici iznosila 40,8%, a uključivanjem procjenjenog broja zaposlenih na sivom tržištu, stopa nezaposlenosti iznosila je 31,3%.</s><s>U FBiH, zvanižna stopa nezaposlenosti iznosila je 42,3%, a u RS 38,1%.</s><s>Prosječna bruto plata u BiH119 iznosila je KM 674 (FBiH:KM 747; RS:KM 534), a neto KM 454 (FBiH:KM Monetarna kretanja</s>\n<s>Prema Ustavu BiH Centralna banka BiH nema pravo voditi kreditnu politiku šest godina po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, za koje će vrijeme monetarni odbor preuzeti sve kompetencije iz te oblasti.</s><s>Od 11.08.1997. nacionalna valuta BiH je konvertibilna marka jedino zakonsko sredstvo plaćanja u BiH.</s><s>U okviru aranžmana monetarnog odbora, od 05.09.2002 KM se vezuje za EUR po zvaničnom kursu je KM 1 = 0.5113 EUR.</s><s>119 Bez Distrikta Brčko.</s>\n<s>Čeličana u Zenici je, uprkos Kuvajtskoj investiciji u 1999. već duže vreme u krizi.</s><s>Daimler Chrysler – Debis International je izrazio intereovanje za učešće u BiH u razvoju elektro-inženjeringa, hemijske industrije i rudarstva.</s><s>Heidelberger Zement je kupio 51% cementare u Kaknju.</s><s>Alas International je potpisao sporazum o kupovini 51% državnih dionica u Cementari Lukavac u blizini Tuzle.</s><s>Zajedničko ulaganje između Volkswagen-a i UNISA je privedeno kraju.</s><s>Slovenački proizvođač Prevent je zauzeo mjesto UNISa.</s><s>Bosnalijek je otpočela saradnju u oblasti hemijske industrije sa Lek-om.</s><s>SODASO iz Tuzle takođe intenzivira svoje međunarodne aktivnosti.</s><s>Litavnska investiciona banka ima 64% udio u dionicama fabrike za proizvodnju glinice Birač iz Vlasenice.</s><s>Danas, najznačajniji industrijski centri u BiH su: Banjaluka (metalna, drvna, papirna industrija, poljoprivreda); Zenica (metalurgija, metalna industrija, proizvodnja uglja); Tuzla (rudnici uglja, elektro-energetska postrojenja, proizvodnja soli, hemikalija); Mostar (vojna oprema, aluminijum, metalna i drvna industrija); Doboj (proizvodnja kompresora); Bijeljina (poljoprivreda); Bihać (vojna oprema, proizvodnja metala); Travnik (tekstilna i drvna industrija, poljoprivreda);Goražde (hemijska industrija, proizvodnja metala); Trebinje (proizvodnja metala, drvna industrija); Orašje (hemijska industrija, proizvodnja metala, poljoprivreda); Pale (drvna industrija); Prijedor (željezna ruda); Brčko (prehrambeni proizvodi, proizvodnja metala, tekstilna industrija).</s><s>Na dan 30.09.2002. novčana masa (M2) iznosila je KM 5.013 mio, gdje je učešće novca u depozita u inostranoj valuti 34,7%, depozita po viđenju u domaćoj valuti 25,2% te oročenih i štednih depozita u domaćoj valuti 4,8% novčane mase.</s><s>U odnosu na stanje na dan 31.12.1998. agregat M2 je zabilježio rast za 224%, a u odnosu na stanje 31.12.2001. za Prosječne kamaptne stope u BiH u prvih devet mjeseci 2002. iznosile su 12,83% na kratkoročne, a 10,87% na dugoročne kredite privatnim preduzećima i udruženjima, odnosno 1,38% na depozite stanovništva po viđenju, a 4,58% n oročene i štedne depozite Javne finansije</s>\n<s>Fiskalna politka BiH je relativno restriktivnog karaktera.</s><s>Grafikonu 6.2. daje prikaz promjena procentualnog učešća budžetskih prihoda i rashoda te inveticija i donacija u BDP-u te inesticija , budžetski deficit smanjen sa 7,8 % BDP-a u 1998. na programiranih Iz Grafikona 6.2. vidimo da je od</s>\n<s>Izvor: Bosnia and Herzegovina: First Review Under the Stand-By Arrangement and Request for Waiver of Performance Criteria, IMF, 2003, str. 29.</s><s>Na dan 30.09.2002. budžetski deficit BiH iznosio je KM 59.530.903, u okviru čega je deficit FBiH iznosio KM 121.902.674, dok su RS i Distrikt Brčko ostvarili suficit u iznosu od KM 19.294.207, odnosno KM 43.077.564, respektivno.</s><s>Osnovne uzroke neželjenim kretanjima treba tražiti u znatno nižem nivou domaćih prihoda i višem nivou javne potrošnje, visokom nivou potrošnje u nekim sektorima (vojska, zdravstvo, policija, obrazovanje i socijalna zaštita), opadajućem nivou stranih grantova i zajmova, obimnim javnim službama (izdaci za plate su oko 20% BDP-a), kompleksnoj strukturi vlasti (98% javne potrošnje je na entitetskim, a 56% na kantonalnim i opštinskim nivoima), velikom broju funkcija koje se preklapaju i sl. 1998</s>\n<s>Aktuelni poreski sistem je destimulativan za razvoj privatnog sektora, iako su učinjeni znatni napori u reformi istog.</s><s>Kruna ovog procesa biće uvođenje poreza na dodatnu vrijednost, koji bi predstavljao direktne prihode za državni budžet.</s><s>Kako i kod carina, osnovni problem je uspostavljanje zajedničkog računa za oba entiteta na državnom nivou.</s><s>Od 2000. učinjen je značajan napredak u kontroli javnih rashoda.</s><s>Oktobra 2000. na državnom nivou je formirano Ministarstvo trezora, dok je unutar entitetskih ministarstva finansija uspostavljeno Odjeljenje za trezor i jedinstven račun za sve nivoe vlasti.</s><s>Na taj je način obezbjeđena veća fiskalna transparentnost i kontrola.</s><s>Budžetska izdvajanja za sektor transporta i komunikacija u RS, odnosno u FBiH prikazan je na Grafikonu 6.3.</s><s>Grafikon 6.3.: Budžetska izdvajanja za transport i komunikacije u BiH Budžetska izdvajanja za posmatrani</s>\n<s>Izvor: Bosnia and Herzegovina: First Review Under the Stand-By Arrangement and Request for Waiver of Performance Criteria, IMF, 2003., str. 32.</s><s>Spoljna trgovina, platni bilans, spoljni dug BiH se, u okvriru Pakta stabilnosti, obavezala da će do kraja 2002. potpisati sporazume o uspostavljanju zona slobodne trgovine sa svim državama regiona.</s><s>Do sada su potpisani sporazumi sa DZ SCG, Hrvatskom, Slovenijom, Makedonijom i Turskom, a u toku su pregovori sa Albanijom i Rumunijom.</s><s>Ovim su sporazumima obuhvaćeni svi industrijski i poljoprivredni proizvodi, a dogovoreno je i ukidanje carina za uvoz proizvoda u BiH iz navedenih zemalja.</s>\n<s>BiH uživa povlastice preferencijalnog trgovinskog režima120 kod izvoza u EU, što podrazumijeva izuzeće od carinskih dadžbina i ukidanje kvantitativnih ograničenja za sve industrijske i poljoprivredne proizvode.121 Januara 2004., na osnovu pregovora koji su u toku, BiH bi trebala stupiti u WTO.</s>\n<s>Ukupna vrijednost izvoza iz BiH u 2001. iznosila je KM 2,370.013, sa učešćem FBiH od 73,7%, a uvoza KM 7.062.382, sa učešćem FBiH od 72,4%.</s><s>Procenat pokrivenosti izvoza uvozom u 2001. u BiH bio je 33,6%, što je za 13,2% više nego u 1998.</s><s>Deficit tekućeg računa platnog bilansa povećan je sa KM 4.077 mio u 1998. na KM 4.692 mio u 2001. 120 General System of Trade Preferences – GSTP 121 Izuzev vina, nekih vrsta ribe i teletine (robe koje su predme carinskih kvota) 100</s>\n<s>Izvor: Godišnji izvještaj CBBiH, 2001., str.28-30.</s><s>BiH je djelimično riješila problem spoljnog duga koji je u 2001. iznosio US$ 2,226 mio, tako što je obnovom članstva u WB i IMF-u konsolidovala svoja dugovanja prema njima, uz istovremeno postizanje sporazuma o smanjenju duga sa Pariškim (od 67%) i Londonskim (od 73%) klubom kreditora.</s><s>Ostalo je neriješeno pitanje US$ 609 mio zaostataka u isplati predratnih kredita i zaostalih kamata.</s><s>BiH spada u kategoriju srednje zaduženih zemalja.</s><s>Najveći kreditor je WB sa okoUS$ 1,1 bio kredita, dok sredstva EU iz istog perioda iznose EUR 127.431 mio, od čega je u sektor transporta uloženo 26,9%.</s>\n<s>Priliv inostranih investicija122 (u daljem tekstu: FDI) jedan je od indikatora uspješnosti tranzicije od ratne na tržišno orjentisanu ekonomiju.</s><s>FDI su, uprkos lošoj investicionoj klimi, uglavnom usmjerene u bankarski i finansijski sektor.</s><s>Osnovana je Agencija za promociju inostranih ulaganja koja još nije počela sa radom., a entiteti su uskladili zakone o stranim investicijama.</s><s>Pored toga, razvijaju se zajedničke strategije na državnom nivou, uspostavlja se jedinstvena baza podataka, izrađen je nacrt anti-korupcionog plana, a uklonjeno je i preklapanje nadležnosti finansijske policije i poreske administracije.</s>\n<s>Izvršenje strukturnih reformi i tranzicija imperativ su budućeg razvoja BiH.</s><s>Prvi koraci ka tome su liberalizacija cijena i privatizacija.</s><s>Liberalizacija cijena je velikim dijelom ostvarena, što se odnosi na kamatne stope, ali ne i na usluge javnog sektora.</s><s>Ostvarena je i potpuna konvertibilnost tekućeg računa.</s><s>Implementacija strukturnih reformi bilježi znatne zaostatke u napretku.</s><s>Masovnom privatizacijom je država namjeravala vratiti svoj dug prema građanima čime im je omogućila učešće u preuzimanju vlasništva nad dijelom državnog kapitala.</s>\n<s>Cilj direktne prodaje akcija bio je privlačenje stranog kapitala, što je uglavnom pokazalo loše rezultate.</s><s>Najveći dio privatizovanih preduzeća ima usitnjenu vlasničku strukturu, što otežava njihovo prestruktuiranje.</s><s>Jedan od ključnih problema predstavlja tenderska privatizacija strateških preduzeća.</s><s>Do kraja prve polovine 2002, izvršena je privatizacija 27% državnog kapitala, tj. od 1.450 preduzeća privatizovano je 58%. (Cf.</s><s>Boks 6.2.).</s><s>Boks 6.2.: Finansijski efekti privatizacije u BiH Prvi korak ka pozicioniranju bankarskog sektora u srce finansijskog sistema bilo je ukidanje Službe platnog prometa.</s><s>Reforme finansijskog sektora odnosile su se na unapređenje institucionalnog i regulatornog okvira, likvidaciju nesolventnih banaka, privatizaciju preostalih državnih banaka, pojačanu superviziju i uspostavljanje mehanizama za osiguranje depozita.</s><s>Od 38 banaka u FBiH, deset je u rukama privatnih investitora, pet je u postupku likvidacije ili stečaja, jedna je pod prinudnom upravom, a za ostale je proces privatizacije u toku.</s><s>Sve državne banke u RS su do danas privatizovane, od čega je osam prodano ili pripojeno drugim bankama, dvije su zatvorene, a u toku je privatizacija poslednje preostale.</s>\n<s>6.4.</s><s>Aktivnosti međunarodne zajednice u prometnom sektoru u Bosni i Hercegovini Neposredno po zaustavljanju ratnog konflikta i formiranju samostalne države otpočeo je period obnove i rekonstrukcije BiH.</s><s>Prvi koraci su se bili usmjereni na političku pacifikaciju, re-izgradnju institucija i rekonstrukciju osnovne infrastrukture.</s><s>Prema Dejtonskom sporazumu implementacija vojnih i civilnih pitanja teče odvojeno.</s><s>Za implementaciju vojnih pitanja zadužene su NATO mirovne snage pod nazivom Implementacione snage123 koje su 1996. zamijenjene Stabilizacionim snagama124.</s><s>Mirovna misija ovih snaga je bila implementacija mira u državi u cilju sticanja uslova za politički i ekonomski oporavak.</s><s>Civilni aspekt rekonstrukcije izvodi se od strane različitih međunarodnih institucija pod okriljem Visokog predstavnika Ujedinjenih nacija.</s><s>Neposredno nakon rata, međunarodna zajednica je je u okviru Prioritetnog programa rekonstrukcije125 izdvojila US$ 5.1 mld za četvorogodišnji period 1996. –1999. u svrhu: (i) Obnove postojećih kapaciteta ekonomske i socijalne infrastrukture; (ii)Pokretanja ekonomskih aktivnosti kroz programe usmjerene na određene sektore; (iii)Ukidanja ad hoc ratnih institucija i njihove zamjene sa mirnodopskim institucijama; (iv)Iniciranja tranzicionih reformi ka tržišnoj ekonomiji; (v)Reintegracije izbjeglica i raseljenih lica.</s><s>123 Implementation Force - IFOR</s>\n<s>125 Priority Reconstruction Programme – PRP Privatizacija do sada nije uspjela privući veliki broj stranih investitora.</s><s>U FBiH je na 215 tendera samo 25 otišlo u ruke stranim investitorima.</s><s>Pored toga, finansijski rezultati nisu zadovoljavajući jer od državnog kapitala vrijednosti KM 6,9 mld u gotovini je uplaćeno svega 4,3%.</s><s>Dogovorene su investicije u vrijednosti od KM 627 mio, od čega je 57,58% iz inostranstva.</s><s>Struktura privatizovanih preduzeća govori da je riječ uglavnom o onima koji su dobro pozicionirani na domaćem tržištu.</s><s>U RS privatizacija teče nešto sporije.</s><s>Od 830 preduzeća, 78% je privatizovano vaučerskom ponudom, a 71% je izvršio preregistraciju.</s><s>Licitacijom, direktnom ponudom i tenderom je privatizovano 388 preduzeća.</s><s>Ostvareni prihod je, izuzimajući vaučere, KM 103 mio (76%) u staroj deviznoj štednji i KM 17 mio (13%) u gotovini.</s><s>Od cjelokupne pomoći međunarodne zajednice 55 % je bilo usmjereno izgradnji fizičkih kapaciteta kao što su transport, telekomunikacije, vode i obrazovanje (WB, 1999).</s><s>Postratne prilike u BiH inicirale su aktivnosti brojnih predstavnika međunarodne zajednice, od kojih je, za investicije u sektoru transporta, najzančajnije prisustvo EU i WB.</s><s>U okviru QSP u BiH je planirana implementacija tri projekta ukupne vrijednosti EUR 99,5 mio, od čega su dva u sektoru transporta (Stability Pact – Infrastructure Projects, 2001., str.2.).</s><s>U paketu NTP u BiH planirana je implementacija tri projekta ukupne vrijednosti EUR 140,7 mio.</s><s>U okviru CARDS programa za BiH za 2001. planirana je alokacija EUR 105, 23 mio, od čega je sektoru transporta namijenjeno EUR 14, 27 mio.</s><s>Februara 2003. vrijednost projekata u BiH nad kojima je monitoring vršila ISG bila je EUR 217,5 mio.</s><s>U sektoru transporta radi se o tri projekta koja se odnose isključivo na BiH te nekoliko od usmjerenih na cijeli region.</s><s>U okviru prve grupe, projekti su seerecon.org/infrastructure/infrastructure-feb03.htm,16.03.2003.): (i)Rehabilitacija glavnih puteva i mostova126 vrijednosti EUR 120 mio; (ii) Rekonstrukcija mostova127 vrijednosti EUR 17,5 mio; (iii)Projekat oporavka željeznica128 vrijednosti U okviru projekata WB u periodu 1996.–2002. u BiH su implementirana dva programa u okviru Strategije pomoći državi129, koji uključuju čitav niz hitnih projekata rekonstrukcije u sektoru transporta, energije, i sl.</s><s>U sektor transporta je, u okviru projekata WB do 01.07.2002. plasirano 8.74% od ukupnih sredstava namjenjenih BiH od čega su posebno značajna sljedeća dva projekta: Hitni projekat rekonstrukcije transportnog sektora130 (u daljem tekstu: ETRP) i njegov logičan nastavak Drugi hitni projekat rekonstrukcije transportnog sektora131 (u daljem tekstu: SETRP) .</s><s>ETRP je iniciran 1995. sa ciljem rehabilitacije puteva, rekonstrukcije mostova i nabavke osnovne opreme za izgradnju puteva.</s><s>Planirana je rehabilitacija i rekonstrukcija 2.165 km puta, od čega 1.480 u FBiH a 685 km u RS.</s><s>U periodu do polovine 2000. završeni su radovi na 1.600 km (od planiranih 1681 km) magistralnih puteva i 332 km (od 484 km) regionalnih puteva, kao i na 48 (od 60) mostova.</s><s>Ukupna vrijednost projekata (rehabilitacije puteva i rekonstrukcije mostova) je US$ 91,97 mio, odnosno 83,85 mio, respektivno.</s><s>Marta 2002.</s><s>WB je odobrila US $ 30 mio za Projekat upravljanja i sigurnosti na putevima132 (u daljem tekstu: RMSP) za BiH sa ciljem unapređenja prometnih tokova i redukovanja broja prometnih nesreća kroz obnovu puteva koji su u lošem stanju i koji bilježe višu stopu udesa.</s>\n<s>Od regionalnih inicijativa, veliko učešće u sektoru prometa ima SECI u okviru koje je od projekata sa Liste “A” u BiH planirana implementacija tri projekta ukupne vrijednosti 126 Main Roads and Bridges Rehabilitation 127 Bridges Reconstruction</s>\n<s>130 Emergency Transport Reconstruction Project - ETRP 131 Second Emergency Transport Reconstruction Project - SETRP 132 Road Management and Safety Project - RMSP 7. MAKROAGREGATI PROMETNOG SISTEMA BOSNE I HERCEGOVINE Predratni prometni sistem BiH karakteriše usklađenost svih njegovih komponenti sa potrebama bivše SFRJ.</s><s>Ratne posljedice bile su vidljive i u prometnom sektoru BiH: 28% cjelokupne drumske infrastrukturne mreže zahtjevalo je hitnu rekonstrukciju; blizu 70 mostova je uništeno, od kojih je preko 25 bilo van upotrebe133; željeznički promet u FBiH skoro da nije ni funkcionisao, dok se u RS odvijao slabim intenzitetom samo unutar entiteta; aerodrom u Sarajevu je bio u upotrebi samo za potrebe vojnih mirovnih snaga; luka Ploče je uglavnom služila za vojne potrebe i za prenos humanitarne pomoći; institucionalna podrška u najširem smislu je bila jako slaba, što je logična posljedica gubitka osoblja, zastarjele opreme i sl.</s><s>U ovom poglavlju biće analizirano stanje prometne infrastrukture i suprastrukture, robni i putnički tokovi, zakonodavstvo, transportne tehnologije, informacioni sistemi, intelektualni kapital te eksterni troškovi u funkciji razvoja prometnog sistema BiH.</s><s>7.1.</s><s>Prometna infrastruktura</s>\n<s>Dužina primarne drumske mreže u BiH iznosi 4.043 km, od čega je u FBiH 2.024 km, u RS 1.990 km, a u Distriktu Brčko 29 km.</s><s>Od ukupne dužine sekundarnih puteva od 5.108 km, kroz FBiH prolazi 2.724 km, a kroz RS 2.384 km.</s><s>Pored toga, u BiH postoji oko 14.000 km puteva lokalnog karaktera (Cf.</s><s>Tabela 7.1.).</s><s>Tabela 7.1.: Drumska infrastrukturna mreža u BiH u 2000.</s>\n<s>Učešće E-puteva u primarnoj mreži iznosi 24.61%, s tim da kvalitet varira u zavisnosti od održavanja prije rata, posljedica rata, vrsti post-ratne rehabilitacije i specifičnih uticaja134.</s><s>133 Svih 10 mostova koji su povezivali BiH i Hrvatsku je srušeno.</s><s>134 Ne postoje ažurirane i jedinstvene informacije o statusu puteva, kao ni o stanju njihovog površinskog i podpovršinskog sloja .</s>\n<s>E-73: (hrvat.gran.)Šamac–Doboj–Lašva–Sarajevo–Mostar–Doljani(hrvat.gran.); E-761: Bihać–Petrovac – Jajce - Sarajevo – Višegrad – Vardište (gran.</s><s>DZ SGC); Jedini PETrC u BiH je PETrC Vc koji se pokalapa sa E-73.</s><s>Na jugu, preko luke Ploče PETrC Vc ima izlaz na jadransko more, dok se sa glavnom granom spaja u Budimpešti.</s>\n<s>Prema RUC studiji135, godišnji troškovi održavanja magistralnih puteva iznose KM 62,2 mio, a regionalnih i kantonalnih KM 36,6 mio (odnosno za FBiH KM 51,8 mio, a za RS KM 47,0 mio).</s><s>Od toga bi se za rutinsko održavanje magistralnih puteva izdvajalo KM 4.250/km, a regionalnih KM 3.000/km.</s><s>Zamjena površinskog sloja, sa faktorom periodičnosti 7,5 godina, iziskuje godišnje KM 4000/km za magistralne, odnosno KM 1.500/km za regionalne puteve.</s>\n<s>136U periodu 1996.-1998. prosječno izdvajanje za magistralne puteve na nivou BiH iznosilo je oko KM 30 mio (48,23% od predviđene potrebne sume), a za regionalne/kantonalne KM 30 mio (81,96% od predviđene potrebne sume)137.</s><s>U poslijeratnoj rekonstrukciji drumske infrastrukturne mreže, veliku ulogu odigrala je međunarodna zajednica (Cf.</s><s>Boks 7.1.).</s><s>Boks 7.1.: Rekonstruisane sekcije drumske infrastrukturne mreže u BiH, 1996.-2001.</s>\n<s>Željeznice u BiH imaju istorijsku funkciju kao dominantni vid transporta koji podržava razvoj teške industrije kao i industrijskih grana rudarstva i kamenoloma, a koje su najčešće smještene u blizini željezničkih koridora.</s><s>Prva željeznička pruga u BiH (Dobrljin – Banjaluka) datira još iz 1872.</s><s>Do 1918., u BiH je razvijena mreža od 1.611 km pruga uskog kolosijeka, čija je zamjena prugama standardnog kolosijeka trajala 1946.-1978.</s><s>U toku rata, devastacija i razaranje svih komponenti željezničkog sistema prouzrokovala je totalni kolaps u željezničkom prometu.</s><s>Direktnu štetu na željezničkoj infrastrukturi možemo sažeti u sljedećem: (i) uništeno je 14 mostova, od kojih su najvažniji oni na rijeci Savi u blizini Brčkog, Šamca i Srpskog Broda te most na Neretvi u blizini Mostara; (ii) devastirane su poslovne zgrade, zgrade željezničkih stanica, skladišta, upravne zgrade, i sl.; (iii) blizu 190 km nadzemnih linija je bilo potpuno ili djelimično uništeno, kao i interni i eksterni signalni i telekomunikacioni uređaji, centri za daljinsku kontrolu saobraćaja i električna prevozna sredstva, prevozne podstanice i električne sekcione postaje te mobilni kapaciteti.</s><s>Navedena oštećenja i/ili uništenja željezničke infrastrukturne mreže ukomponovana sa nedostatkom održavanja u periodu rata, ostavili su vidne posljedice ne samo na prometni sektor, nego i na šire privredne aktivnosti.</s><s>135 Road User Charges in Bosnia and Herzegovina, Sarajevo: ETRP, EBRD, 2001. 136 Godišnji troškovi oblaganja površinskog sloja, koje bi se trebalo obavljati svakih 15 godina su KM 7.333/km za magistralne, odnosno KM 3.000/km za regionalne puteve.</s><s>137 Primjetan je porast investicija u puteve RS (prema budžetu iz 2000. planirana su izdvajanja od KM 50 mio).</s><s>Najznačajniji projekti namjenjeni izgradnji i rekonstrukciji drumske infrastrukturne mreže su sljedeći: ß Dva od tri projekta QSP u BiH: (i) Projekat izgradnje puteva – Koridor Vc (Izgradnja 10 km puta, 1x2 trake, koji se pruža od jugozapada Sarajeva duž puta E-73, povezujući Ploče, Mostar, Sarajevo i Tuzlu; Zamjena postojećeg improvizovanog drvenog mosta sa jednom trakom na Neretvi, u Čapljini, sa mostom sa dvije trake i stazom za pješake, koji povezuje gradove na putu E-73; Rehabilitacija/održavanje i dogradnja postojeće drumske mreže u RS i po mogućnosti održavanje puteva u FBiH.) (ii) Rekonstukcija mostova: (Drumski i željeznički most u Šamcu na rijeci Savi; Most u Jasenovcu na rijeci Uni.) ß U okviru ETRP-a i SETRP-a je (do kraja 2000.) izvršena rekonstrukcija oko 1.656 km magistralnih (plus 26 km u toku) i 500 km regionalnih puteva, 46 mostova (plus 8 u pripremi). ß Projekti sa Liste “A” SECI: (Rekonstrukcija glavnog puta M18 Tuzla – Sarajevo (sekcija Olovo Čevljanovići); Rekonstrukcija tunela Crnaja na glavnom putu M-17 Jablanica – Donja Jablanica; Rekonstrukcija glavnog puta M-18 Tuzla – Sarajevo, sekcija Podpaklenik – Olovo.) Industrijske aktivnosti ubrzavaju proces urbanizacije duž glavnih željezničkih koridora, što potvrđuje činjenica da je preko 70% ukupnih naseobina smješteno duž njih (Cf.</s><s>Zemljovid 7.2. : Željeznička infrastrukturna mreža u BiH Izvor: Report on Overall Situation in Raiways Sub-Sector, 1999. str.3. Ukupna dužina željezničkih pruga BiH iznosi 1.031,461 km, od čega je 607, 39 km, tj. pružnih kolosijeka, a 777,006 km, odnosno 75% je elektrificirano, u FBiH 438,763 ili ove pruge su locirane uglavnom na brdsko-planinskim područjima i uključuju 174 tunela ukupne dužina 50,5 km, 339 mostova ukupne dužine 15,3 km te 231 službene postaje Pored toga, željeznička infrastrukturna mreža sadrži četiri savremena manevarska kolodvora, 8 željezničkih stanica za lokomotive, 6 radionica za opravku i održavanje putničkih i teretnih vagona te jednu radionicu za održavanje konstrukcija i elektronske mehanizacije.</s>\n<s>Novi Grad– Bihać – Martin Brod – Hrvatska (tzv. Unska pruga138).</s><s>Linija (i) je dio Koridora Vc, dok je linija (ii) linija paralelna Koridoru X. BiH željeznička mreža preko hrvatske luke Ploče ima izlaz na Jadransko more, a preko luka Šamac i Brčko na rijeku Savu i luke Metković na rijeku Neretvu (Cf.</s><s>Zemljovid 7.2., str.70.).</s><s>Međunarodna zajednica je uložila znatna finansijska sredstva u rehabilitaciju željezničke Boks 7.2. : Rekonstruisane sekcije željezničke mreže u BiH, 1996.-2001.</s>\n<s>Prije 1990. sljedeće rijeke u BiH su imale značajnu komercijalnu, društvenu i rekreacionu plovna dužinom od 4 km od Metkovića do Gabele; (iii) Ušća Une, Bosne i Drine koja su korištena za transport građevinskog materijala.</s><s>Jezera Modrac, Jablanica, Salakovac, Grabovica, Hutovo Blato, Husko i Pliva imali su sportsko-rekreativnu funkciju.</s><s>138 Sastavni dio glavnog pravca Zagreb – Split Od proljeća 1996. u okviru ETRP-a realizovani su sljedeći projekti: (i)Sarajevo - Čapljina (BiH granica), u okviru koga je izvršena rekonstrukcija 3 mosta, jedan na Ilidži i dva u Mostaru; na sekciji od Sarajeva do Pazarića, izvršena je opravka prekinutih tračnica, finalizirana je prva faza površinskog sloja na cijeloj liniji, izvršene su neophodne popravke na poslovnim zgradama kao i potrebna opravka signalnog sistema; (ii)Sarajevo–Šamac, gdje su rekonstruisana dva mosta, u Vogošći i Lješevu, opravljene prekinute tračnice na sekciji Sarajevo–Visoko i Žepče–Doboj, izvršena opravka signalnog sistema, obnovljene radionice za poravku lokomotiva i automobila u Rajlovcu, obnovljena OCL, signalni i telekomunikacioni sistem, dok je kompletiranje EC DG-1A programa (budžet 1997) odložen, a u okviru njega i obnavljanje OCL, uništenih mostova, nabavka mehanizacije i neophodnih sredstava za održavanje željezničke linije Sarajevo–Doboj; (iii) Živinice–Zvornik, gdje je izvršena rehabilitacija prekinutih tračnica, odrona u blizini Zvornika, tračnica u tunelu Križevci; (iv)Doboj-Tuzla, gdje je je izvršena rekonstrukcija dva mosta na relaciji Doboj-Petrovo, i neophodne popravke telekomunikacije; (v) Doboj- Novi Grad, što je uključilo obnovu tunela Ljeskove vode i Tromeđa, neophodne opravke signalnog sistema te obnovu tračnica ; (vi)Dobrljin-Novi Grad –Bihać – Marin Brod – granca BiH, gdje je urađena rekonstrukcija mostova na Uni: Dobrljin, Ripac, Kulen Vakuf, Martin brod, izvršena neophodna rehabilitacija signalnog sistema, obnova tračnica i odrona na putevima, rehabilitacija prekida telekomunikacionog kabla Krupa na Uni – Kulen Vakuf; (vii) Brčko – Banovići, gdje je izvršena obnova mostova na rijeci Savi te tri manja mosta, popravak prekinutih tračnica od Bukvika do Brčkog te odrona u blizini Srebrenika kao i obnova prekinutih telekomunikacionih kablova Krupa na Uni – Kulen Vakuf.</s><s>Transport rijekama odvijao se u skladu sa evropskim standardima: (i) Klasa IV: od ušća rijeke Save u Dunav (Beograd) rkm 00 do Brčkog rkm 221/225; za brodove nosivosti 2.000 t i deplasmanom od 2,5 ml; (ii) Klasa III: Od Brčkog rkm 221/225 do Slavonskog Broda rkm 365; za brodove nosivosti 1.000 t i deplasmanom od 1,8 m. U povoljnim hidroklimatskim uslovima, brodovi su mogli ploviti sve do Jasenovca rkm 507; (iii)Klasa II: od Slavonskog Broda rkm 365 do Galdova rkm 588 i Rugavice rkm 653 i do ušća rijeke Kupe u rijeku Savu rkm 00 do Siska rkm 5. Ova klasa dopuštala je promet za brodove nosivosti Uprkos raspoloživim kapacitetima, riječni promet je u predratnom periodu imao malo učešće u ukupnom prometu, svega 3,1%.</s><s>Rat, ekonomska kriza i neadekvatno održavanje umaanjili su uslove za navigaciju, a promet u glavnim lukama je obustavljen.</s><s>Po završetku rata nije učinjeno mnogo na rehabilitaciji plovnih kapaciteta rijekama.</s><s>Prije izgradnje porušenih mostova, riječni tokovi su uglavnom korišteni za prevoz putnika i vozila sa jedne obale na drugu.</s><s>U 1998. i 1999. prevezeno je blizu 6,3 mio putnika i 2,3 Značaj toka rijeke Save, koji predstavlja blizu 1/100 ukupne evropske riječne mreže je po raspadu bivše SFRJ znatno porastao s obzirom da predstavlja vezu tri države: Hrvatsku, BiH i DZ SCG.</s><s>Pored toga, na njoj su locirane najznačajnije luke: Brčko, Šamac, Slavonski Brod, Srpski Brod (terminal za naftu), Sisak (na Kupi) i Zagreb (Rugvica).</s><s>Tuzla, Doboj, Mostar, Sarajevo, prirodno gravitiraju lukama Brčko i Šamac, što je ujedno i njihova veza sa Koridorom X, odnosno Beogradom, Zagrebom i Ljubljanom.</s><s>Luka Brčko, površine 14 ha, izgrađena je u periodu 1952.-1962., a nezavisnost je stekla u 1973.</s><s>Predratni kapacitet luke Brčko je bio 670.000-750.000 t/god, a operativna je bila 260 dana u godini.</s><s>Koso pristanište ove luke je 150 m dugačko i 15 m široko, a vertikalno pristanište ima dužinu od 76 m. Luka Šamac, rkm 304, površine od 85 m2 ciljnog kapaciteta oko 5 mio t/god te slobodnom carinskom zonom od 20 ha.</s><s>Operativna je 220 dana/god.</s><s>Vertikalno pristanište luke Šamac je dužine 304 m i širine 40 m, sa nosivošću od 80 t/km2.</s><s>Luka raspolaže i sa dva skladišta površine oko 3.600 m2.</s><s>Obe luke su povezane sa željezničkom i drumskom mrežom.</s>\n<s>BiH je međunarodno verifikovana kao pomorska država, nasljedila je članstvo iz bivše SFRJ u ILO i IMO139, a potpisnica je nekoliko konvencija, rezolucija, direktiva i ugovora koji se odnose na pomorski transport140.</s><s>Kompetencije BiH uključuju magistralni put M17 od 739+065 km prema Neumu i 748+200 km prema Dubrovniku, sa poluotokom Klek te more i obalne vode Jadranskog mora unutar granica BiH.</s><s>Sporazumom između FBiH i Hrvatske iz maja 1995.</s><s>BiH je odobren izlaz na Jadransko more kroz hrvatsku teritoriju preko luke Ploče.</s><s>Godine 1998. iste strane su potpisale sporazum o slobodnom protoku robe kroz hrvatsku teritoriju između BiH i luke Ploče, kao i kroz teritoriju BiH između Neuma i Ploča.</s>\n<s>140 U periodu 1964.-1978.</s><s>BiH je upravljanje svojim morskim kapacitetima delegirala Hrvatskoj.</s><s>Luka Ploče ima veoma ugodnu poziciju u odnosu na jugo-istočne ekonomske centre u državi i predstavlja prirodan izlaz BiH za prekomorsku trgovinu.</s><s>Od 1982. luka Metković je sastavni dio luke Ploče.</s><s>Luka Ploče je povezana sa gradovima Mostar i Sarajevo drumom i željeznicom..</s><s>Njeni kapaciteti141 su daleko ispod današnjeg prometa.</s><s>Luka raspolaže i sa 70.000 m2 zatvorenog skladišta, 50.000 m2 natkrivenog skladišta i 300.000 m2 otvorenog skladišta.</s>\n<s>Jedini aerodrom osposobljen i opremljen za civilnu avijaciju u predratnom periodu u BiH bio je aerodrom u Sarajevu.</s><s>Danas, BiH ima četiri aerodroma: Sarajevo, Banjaluka, Tuzla Zemljovid 7.3.: Aerodromi u BiH</s>\n<s>Sarajevski aerodrom je smješten u kotlini u blizini rijeke, okružen planinama na nadmorskoj visini od 520 m. Zimske mjesece, posebno decembar i januar karakteriše velika magla, sa temperaturom -6 C0 do –25 C0 te velike snježne padavine.</s><s>Zbog specifičnosti reljefa, uzlijetanja i slijetanja aviona moraju biti u suprotnom smjeru.</s>\n<s>Izgradnja banjalučkog aerodroma trajala je 1981.1985.</s><s>U 1998. aerodrom je otvoren za civilni promet142.</s><s>S obzirom da je ovo jedini aerodrom u RS, naglašen je njegov politički i ekonomski značaj.</s>\n<s>Mostarski aerodrom je u fazi izgradnje svojih kapaciteta.</s><s>Katoličko hodočašće Međugorje povećava njegov značaj posebno u pogledu čarter letova.</s><s>Tuzlanski aerodrom je bivše vojno uzletište.</s><s>Tuzla se nalazi u središtu poljoprivrednog i industrijskog regiona te su potencijali za razvoj kargo transporta veliki.</s><s>141 Terminal za opšti kargo, dužine 705 m i 9,2 m dubine, sa kapacitetima za prijem i do nekoliko kontejnera;terminal za kabastu robu, dužine 510 m, dubine 10,55 m, sa kapacitetom za brodove do 40.000 DWT; terminal za težni teret dubine 12 m sa kapacitetima za skladištenje mazuta (40.000 m3), NaOH od 55% (17.000 m3), petrol D2 ortohelena (20.000 m3) i petrohemijskih proizvoda (15.000 m3); terminal za rinfuzni teret dužine 180 m i dubine 10 m, terminal za tranzit drveta sa pristaništem dužine 110 m i morske dubine od 9,2 m te terminal za petrol dužine 80m i dubine 9,2 m.</s>\n<s>Godine 2000. ukupan broj registrovanih vozila u BiH je iznosio 699.293, od čega je u RS bilo 275.731, a u FBiH 423.562.</s><s>Od toga, registrovan je 632.461 putnički automobil Drugim riječima, u FBiH je bilo 158,9 putničkih automobila, 1,3 autobusa i 15 kamiona na 1000 stanovnika, dok je u RS stanje bilo sljedeće: 168,1 putnički automobil, 1 autobus te 17,6 kamiona na 1000 stanovnika (BiHTMAP, Volume II, 2001, str. 2-161).</s><s>U 2000. u BiH je bilo aktivno 1.012 operatera, sa voznim parkom od 3.065 kamiona.</s><s>Od toga je 487 Euro 1, 389 Euro 2 i 2.189 standardnih.143 Ne postoje precizni podaci o vlasništvu, ali se procjenjuje da je blizu 25% voznog parka u rukama privatnih lica.</s><s>U 1999. 643 operatera su imala dozvole za izvozno-uvozne aktivnosti, sa voznim parkom od 1.981 kamion (243 Euro 1, 156 Euro 2 i 1.582 standardni) 144.</s><s>Od ukupnog broja kamiona, 154 je imalo kapacitet ispod 6 tona, 650 između 6-20 tona te 1.177 su vučne jedinice - kabine.</s><s>Vozni park se sastojao iz 1.515 prikolica, od kojih je 407 pravih prikolica i 1.108 polu-prikolica.</s><s>Blizu 2% kamiona je bilo starije od 21 godine, 45% između 11-20 godina, 36% između 6-10 godina te 17% mlađe od 6 godina, što slično važi i za prikolice.</s><s>7.2.2.</s><s>Željeznički promet</s>\n<s>Prema podacima BHŽJK ukupni vozni park željeznica BiH u 2000. raspolagao je sa 49 električnih lokomotiva serija 441 (ŽBiH 24; ŽRS 25), 24 dizel lokomotive (ŽBiH 4; ŽRS 20); 3 električna train-set-a (ŽBiH 3); 53 putnička dvo-osovinska vagona (ŽBiH 43; ŽRS 10); 144 putnička 4-osovinska vagona (ŽBiH 94; ŽRS 50) i 764 teretna vagona (ŽBiH 364; Signalni sistemi su još na početku rata bili u relativno lošem stanju Post-ratni programi rekonstrukcije uključuju rekonstrukciju siganlizacije uz opremanje dionica automatskim pružnim blokovima, putnim prelazima, auto-stopom i sistemom kontrole položaja voza.</s><s>Postojeći kapaciteti ukazuju na maksimalno dozvoljenu brzinu od 50-70 km/h, ali su zbog lošeg stanja tehničkih elemenata pruge prosječne postojeće brzine za putničke vozove 39,7 km/h, odnosno za teretne 34,0 km/h. Danas, najviša brzina je na liniji Doboj – Novi Grad (55,1 km/h u prevozu putnika, a 43,5 km/h u prevozu robe).</s><s>Najsporije saobraća putnički voz na liniji Petrovo – Zvornik (30,0 km/h), odnosno teretni voz na liniji Kada je riječ o elektrifikaciji, glavna linija Sarajevo–Mostar-Ploče je kompletno elektrificirana, kao i linija Visoko–Zenica–Zavidovići.</s><s>U RS, potpuno je elektificirana linija Doboj–Banjaluka- Novi Grad i linija Šamac-Doboj-Rječica (čiji nastavak MaglajSarajevo nije elektrificiran).</s>\n<s>143 Nisu uključeni operateri koji rade u Sloveniji, Hrvatskoj i DZ SCG.</s><s>144 Analiza prijevoza tereta u međunarodnom prometu i iskorištenje jednokratnih inostranih dozvola za prijevoz tereta u FBiH, Federalno ministarstvo prometa i komunikacija, sektor prometa, Mostar, novembar 1999. 7.2.3.</s><s>Riječni i pomorski promet</s>\n<s>Koso pristanište luke Brčko opremljeno je sa dva lučna krana na željezničkim šinama kapaciteta 5/5t i preko 30 m dužine.</s><s>Vertikalno pristanište opremljeno je sa 6 forkliftova i 3 utovarivača.</s><s>Luka Šamac raspolaže sa dva pokretna krana (željezničke šine) od 5/6t i preko 34 m dužine.</s>\n<s>Operater Air Bosna raspolaže sa jednim avionom MD-91 (132 sjedišta), jednim avionom Fokker 27-50 (50 sjedišta) za transport putnika te jednim avionom CASA 212 za transport tereta.</s><s>Kapaciteti operatera Air Srpska su jedan avion ATR-72 (60 sjedišta) za transport putnika koji je posuđen od JAT-a, ali postoji opcija da Air Srpska dobije još dva Robni tokovi</s>\n<s>Prema podacima PHARE studije145 prosječni troškovi teretnog transporta u BiH u 2000. iznosili su KM 0,55 po ton/satu, jedinični operativni troškovi vozila146 iznosili su za putničke automobile KM 0,39/km, za autobuse KM 1,801/km, za kamione KM 0,888/km te za šlepere KM 1,691/km.</s>\n<s>Robne tokove možemo podijeliti prema finalnoj destinaciji na unutrašnje i međunarodne147.</s><s>Kategorija međuentitetetskog transporta ne postoji s obzirom da je zagarantovana sloboda kretanja kamiona unutar države.</s><s>Ministarstvo komunikacija Vlade BiH odgovorno je za izdavanje odobrenja za prevoz tereta kamionom u inostranstvo.</s><s>Osnova za izdavanje odobrenja su bilateralni sporazumi koje BiH potpisuje sa drugim državama i CEMT sporazum.</s><s>Bilateralni sporazumi se potpisuju na recipročnoj bazi, a odobrenja se izdaju za jedno putovanje u dva smjera za tačno određenu robu, s tim da se na ulazu u ciljnu državu vrši njihovo poništavanje, sa rokom trajanja od jedne godine.</s><s>CEMT sporazum predviđa izdavanje jednogodišnjih odobrenja za sve države potpisnice CEMT za neograničen broj putovanja (osim za Italiju i Austriju).</s><s>U 2000. na osnovu bilateralnih sporazuma izdato je ukupno 19.375 odobrenja, od čega je najviše za Austriju (30,3%) i Italiju (25,03%).</s><s>Za Albaniju, Hrvatsku, Mađarsku, Švedsku, Švajcarsku, Tursku te od od 2001. za Sloveniju i Makedoniju nisu potrebna odobrenja.</s><s>U BiH se svake godine izda 120 CEMT odobrenja plus 25 za trogodišnji period 1998.-2000.</s><s>Dodatna CEMT odobrenja se mogu izdati za Euro1 i Euro 2, a njihov broj u 2000. bio fiksan na nivou od 251.</s>\n<s>147 Za unutrašnji promet ne postoje precizni podaci o tipovima usluga, prenesenom teretu i radu operatera.</s><s>Isti podaci su za međunarodni transport raspoloživi.</s><s>U Tabeli 7.2. prikazani su ukupni registovani teretni tokovi u BiH u periodu 1996.-1999.</s><s>Tabela 7.2. : Drumski robni tokovi u BiH, 1996.-1999.</s><s>Broj tona prevezenog tereta rastao je po zabilježio pad od 4%, dok je broj ton/km poslijeratnom periodu, prosječan udio</s>\n<s>drumskog prometa na tržištu usluga transporta tereta u tonama bio je 40,8%, a U strukturi ukupno transportovane robe u 2000. kamionima je prevezeno 26% sirovina, materijala za preradu i građevinskih materijala, 22,6% mašinerije, transportne opreme, manufakturnih proizvoda i 19,6% hrane, a šleperima 31,6%, 17,8% te 15,9% respektivno.</s><s>U 2000. je prosječan dnevni transport tereta bio je 88.747 t, odnosno 10,246.400 ton/km.</s><s>Prosječan teret po vozilu iznosio je 7,3 t. 7.3.2.</s><s>Željeznički promet</s>\n<s>Učešće željeznica u predratnom transportu tereta raslo je skoro dvadeset godina (70-te i 80-te).</s><s>Kriza u državi uzrok je pada teretnog transporta u periodu 1985.-1990., što mjereno tonama, iznosi 4,1%, odnosno ton/km 9,4% godišnje.</s><s>U 1985. i 1990. željeznice su učestvovale sa 82%, odnosno 83% u ukupnom transportu sljedećih vrsta robe: ugalj i koks; željezna ruda i staro željezo; crna metalurgija; ne-metali, mineali, sirovine; đubrivo i sirovine za đubrivo; drvo.</s><s>U granicama države transportovano je 91% robe.</s><s>Najveći korisnici željeznica za teretni transport u 1990. bili su Željezara Zenica (u okviru koje je prevožena željezna ruda iz rudnika u Tomišnici, Omarskoj, Ljubiji i Varešu - 3,3 mio t) sa utovarenih i istovarenih 7,2 mio t; rudnik uglja u Tuzli i srednje-bosanski rudarski bazen sa 6,4 mio t i koksara Lukavac sa 2,9 mio t. Značajno učešće imali su i Tvornica za proizvodnju natrijum hidroksida i papira iz Maglaja (0,6 mio t) i Aluminijska tvornica Mostar (0,4 mio t).</s><s>Međutim, djelimično usljed ratnih dejstava, kao i opštih trendova u prometnom sektoru, došlo je do smanjenja udjela željeznica u robnim Tabela 7.3.: Željeznički teretni tokovi u BiH, 1990.-1999.</s>\n<s>Najveći korisnici željeznica za transport robe u 1999. bili su Termoelektrana iz Tuzle uključujući prevoz iz rudnika uglja u Banovićima, Đurđeviku, Ljubači, Lukavcu i Kreki (1,8 mio t), termoelektrana Kakanj- uključujući rudnik Breza i Zenica (335.000 t), Aluminijski kombinat Mostar (240.000 t) i rudnik uglja Stanari.</s><s>7.3.3.</s><s>Riječni i pomorski promet</s>\n<s>Prije rata, skoro 76% robnih tokova rijekom transportovano je Savom, sa posebnim značajem luka Brčko, Šamac i Brod148.</s><s>Po sticanju statusa nezavisnosti 1973. godišnji promet robe u luci Brčko dostizao je 1 mio t. S obzirom na optimistička predviđanja u pogledu prometa robe149 planirana je intenzivna tehničko-tehnološka ekspanzija.</s><s>Međutim, nagli preokreti uslovili su drastičan pad prometa sa 740.000 t u 1984. na 77.000 u 1990. i 16.000 t u 1991.</s><s>I pored toga, udio luke Brčko u robnim tokovima Savom u 1990. bio je 53%.</s><s>Luka Brčko je u najvećoj mjeri korištena za prevoz građevinskog materijala, uglja, željezne rude, čelika, poljoprivrednih proizvoda, drveta i đubriva.</s><s>Najveći korisnik je bio tuzlanski i posavinski region te grad Brčko, tj, željezara Zenica i Koksno-hemijski kombinat, Tuzla.</s>\n<s>Prosječni godišnji promet robe u luci Šamac u periodu 1985.-1999. bio je oko 500.000 t, a najznačajniji klijenti su bili željezara u Zenici, preduzeća iz Prijedora i Modriče, a tim je putem išao i uvoz opreme za miniranje iz Njemačke.</s><s>Danas su robni tokovi rijekom Savom svedeni transport šljunka duž obala od Rače do Brčkog150 (prosječno godišnje blizu 200.000 m3) što predstavlja korištenje 15% raspoloživih kapaciteta.</s><s>Luka Ploče je i prije rata opsluživala privredu BiH, kao i istočne dijelove Mađarske i Rumuniju, te manjim dijelom Sloveniju.</s><s>Ekspanziju rasta luka Ploče je ostvarila obimom prometa od 4,607 mio t u 1988.</s><s>U 1992. promet je bio 1,947 t, od čega je 70% otpadalo na suhi teret, 17% na težni i 13% na opštu robu.</s><s>Najveći klijenti bili su Aluminijska fabrika u Mostaru, željezara u Zenici i Energopetrol.</s><s>Sa 317.000 t u 1993. obim prometa se povećao na 934.000 t u 1999, od čega je 19,16% tečni teret, 36,51% suhi teret te 44,32% opšta roba.</s><s>Pomaci udjela opšte robe odraz su sadašnjeg stanja privrede BiH, kao i prekinutih veza sa Mađarskom.</s><s>7.3.4.</s><s>Vazdušni promet</s>\n<s>Ovaj transportni mod nije u velikoj upotrebi u teretnom transportu, što ilustruje podatak da je u 1996. prevezeno blizu 600 t robe i to samo sa aerodroma u Sarajevu.</s><s>U 1999. situacija se nešto promjenila i to u korist aerodroma u Tuzli kojim je transportovano blizu 1.200 t robe i aerodroma u Sarajevu sa obimom teretnog transporta od oko 1.000 t. 148 Hrvatske luke Sisak i Županja su u 1990. imale 27% udjela u robnim tokovima rijekom Savom.</s><s>150 Transport vršI preduzeće za upravljanje vodnim tokovima Sava, Gradiška Putnički tokovi</s>\n<s>Prema analizama JICA Study Team-a, u 2000 je 44,6% putničkih tokova bilo iz poslovnih razloga, 53,0% iz ličnih razloga a 2,4% ostalo.</s><s>Procjenjeni prosječni troškovi po putniku u jedinici vremena u 2000. iznosili su KM 0,91. 7.4.1.</s><s>Drumski promet</s>\n<s>Ukupan drumski putnički promet u BiH u periodu 1996.-1999. zabilježio je porast od 67,78% u broju prevezenih putnika, odnosno 24,93% u broju putnik/km (Cf.</s><s>Tabela 7.4.).</s><s>Tabela 7.4.: Drumski putnički promet u BiH, 1996.-1999.</s>\n<s>Javni autobuski promet vrši usluge međunarodnog, međuentitetskog, međukantonalnog, međuopštinskog i unutaopštinskog transporta putnika.</s><s>Sporazumi o pružanju usluga transporta putnika na međunarodnim linijama se, po sklopljenom dogovoru između operatera, verifikuju na državnom nivou.</s><s>Sa Belgijom, Danskom, Nizozemskom, Njemačkom, Švajcarskom i Švedskom postoje redovne linija dok sa Austrijom, Češkom Republikom, Hrvatskom, Italijom i Slovenijom i redovne i vanredne.</s><s>Između BiH i DZ SCG ne postoje zvanično usklađeni redosljedi vožnje, ali zbog specijalnih odnosa između RS i DZ SCG nema većih problema po tom pitanju.</s><s>Prema autobuskom redu vožnje 1998.-2000.</s><s>U FBiH od 140 operatera, od kojih 40 saobraća vanredne a 100151 redovne linije, ukupan broj dnevnih polzaka bio je 867, ukupne dužine ruta od 19.410 km i dnevno pređenih 87.598 km (Autobuski red vožnje federalnih linija BiH).</s><s>Blizu 120 operatera, sa flotom od oko 500 autobusa pruža usluge transporta na među-opštinskim linijama u RS.</s><s>Linije preko 50 km uključuju one unutar RS (oko 35%) čija je prosječna dužina 93 km, kao i između RS i DZ SCG.</s><s>Ukupan broj međuopštinskih linija ispod 50 km je blizu 110152 sa brojem putovanja u dva smjera preko 151 Od 100 operatera koji saobraćaju redovnwe linije, 62 su registrovani u bazi podataka, a od tog broja, 44 saobraćaju među-kantonalno, a 18 unutar kantona.</s><s>152 Ne postoje precizni podaci za regiju Trebinje i Srpsko Sarajevo.</s>\n<s>U predratnom periodu, ukupan obim putničkog prometa željeznicom prikazuje Tabela Tabela 7.5.: Predratni obim putničkih tokova željeznicom u BiH Predratni</s>\n<s>Dokaz izmjenjene situacije u odnosu na predratni period ilustuje Tabela 7.6.</s><s>Tabela 7.6.: Putnički tokovi željeznicom u BiH, 1990.-1999.</s>\n<s>Riječni i pomorski promet tradicionalno bilježe nisko učešće u ukupnim putničkim tokovima u BiH.</s><s>Prije rekonstrukcije porušenih mostova, rijeka Sava služila je za prevoz 7.4.3.</s><s>Vazdušni promet</s>\n<s>Prosječan broj putnika u periodu 1996.-1999. na sarajevskom aerodromu je 280.000 godišnje.</s><s>U 2000. promet na istom je bio 340.000 putnika, a u 2001. 320.000 (rezultat napada na SAD).</s><s>U 1999. ukupan promet na ostala tri aerodroma iznosio je blizu 36.000 putnika.</s>\n<s>Uvidom u činjenično stanje, možemo konstatovati da se savremene transportne tehnologije u BiH primjenjuju izuzetno malo ili nikako.</s><s>Raširena je samo upotreba paleta, i u jako rijetkim slučajevima kontejnera, dok se RO-RO, LO-LO, FO-FO, LOFO, Huckepack i Bimodalna transportna tehnologija upošte ne primjenjuju.</s><s>Primjena kontejnerizacije posebno u željezničkom prometu uveliko bi doprinijela povećanju njegove efikasnosti.</s><s>Pošto se željeznica uglavnom služi za manje destinacije za lokalnu industriju, nema karakteristike intermodalnog transporta.</s><s>Luka Ploče do neke mjere upotrebljava kontejnere za transport robe, ali je suočena sa jakom konkurencijom luka Trst i Kopar.</s><s>Ove dvije luke su u prednosti jer su prometnije i opremljene savremenijom i efikasnijom opremom.</s><s>Ugodan položaj riječnih luka Brčko i Šamac, kao i morske luke Ploče, ne može biti komparativna prednost za državu ukoliko ostanu sadašnjem nivou tehnološke opreme za transport.</s>\n<s>Pravna regulativa u sektoru prometa donosi se odvojeno za oba entieta, dok su zajedničke aktivnosti regulisane međusobnim sporazumima.</s><s>Važnija pitanja iz sektora drumskog prometa su u Republici Srpskoj, uređena Zakonom o prevozu drumskom U FBiH, istu materiju uređuju Zakon o putevima (SL SRBiH, br.10/90 i SG RBiH, br.21/92, 13/94 i 33/95), Zakon o bezbjednosti javnih puteva (SL SRBiH, br.3/90 i 11/90 i SL RBiH, br.2/92 i 13/94) te Zakon o osnivanju javnog preduzeća za puteve RBiH (SL RBiH, br.13/94).</s><s>Pored toga, još je na snazi Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima (SL SFRJ, br.501/88, 80/89 i 11/91) sa novim izmjenama (SL RBiH, Željeznički promet je u RS uređen Zakonom o željeznicama RS (Sl.</s><s>G.RS, br. 58/011193), Zakonom o obezbjeđenjeu sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog prometa (SG RS, br.15/96-640), a u FBiH Zakonom o sigurnosti željezničkog prometa posebno u vezi problema sa cestama i cestovnim prometom (SL RBiH, br.33/95).</s><s>S obzirom na kontekst ovog rada, zadržaću se samo na prvanoj regulativi drumskog i željezničkog moda, posebno iz razloga što je aktuelano zakonodavstvo u procesu reforme i stalnih izmjena, tako da prikazani podaci ne bi imali trajniju vrijednost.</s><s>Ono što je bitno naglasiti jeste da je pravna regulativa neusklađena između entiteta, a još manje sa evropskim standardima.</s>\n<s>Uvidom u činjenično stanje, izvodi se zaključak da je primjena informacionih sistema na niskom nivou u BiH.</s><s>Međuim, u toku su intenzivne aktivnosti na uvođenju GPS sistema koji će olakšati prometnu komunikaciju i pružiti širok spektar usluga korisnicima.</s>\n<s>Uspostavljanje, održavanja i razvoj transportnog sektora u skladu sa sveropskim standardima nezamisliv je bez odgovarajućih ljudskih resursa.</s><s>Imunitet ovog sektora prometnog sistema na ratna zbivanja je bio jako slab te se danas osjećaju posljedice kroz: (i) Emigraciju velikog broja stručnjaka u toku i po završetku rata; (ii) Nedovoljno edukovane i obučene raspoložive kadrove, čije znanje nije upotpunjeno svaremenim naučnim i tehničko-tehnološkim dostignućima; (iii) Bolje uslove za rad u evropskim državama zbog kojih se domaći kadrovi koji su u međuvremenu obučeni i edukovani u skladu sa savremenim trendovima odlučuju da ostanu u inostranstvu.</s><s>Činjenica je da je intelektualni kapital kao “skrivena vrijednost” nosilac kvaliteta pružanja transportnih usluge, treba mu se posvetiti posebna pažnja.</s><s>Kadrovi kao temeljni faktori o kojima zavisi “skrivena vrijednost” transportne usluge, moraju biti sposobni uspje no upravljati svim logističkim procesima, koordinirati njima te individualnim naporima, komuniciranjem i motivisanjem, uskladiti pojedinačne potrebe i interese s interesima savremenog evropskog prometnog sistema.</s>\n<s>Sigurnosno stanje na drumovima BiH je, u svjetlu međunarodnih standarda, na jako niskom stepenu.</s><s>Osnovni razlozi za to su: (i) Neadekvatno održavanje puteva u poslednjih 10 godina; (ii) Nedovoljna alokacija sredstava za opravku i održavanje puteva, posebno u FBiH; (iii) Nepoštivanje i neefikasna kontrola propisanog opterećenja i brzine; (iv)Konstantan rast prometa (7% godišnje) uzrokovan ekonomskim oporavkom; (v) Ljudski faktor.</s>\n<s>Ekonomski uticaj prometnih nesreća u BiH iznosi oko KM 116 miliona ili KM 31 per capita godišnje.</s><s>Broj smrtnih slučajeva je relativno mali u odnosu na ukupan broj umrlih (prema procjenama 315 od 19.000 godišnje, ili 1,7%).</s><s>Međutim, uticaj na životni vijek imaju i teške povrede u prometnim nesrećama koje ostavljaju trajne posljedice, a treba uzeti u obzir činjenicu da veliki broj mladih ljudi nastrada u njima.</s><s>U BiH ne postoji odgovarajući jedinstven sistem za sakupljanje i obradu podataka o prometnim nesrećama.</s><s>Na bazi egzaktnih podataka za Kanton Sarajevo za 2000. rađene su procjene za cijelu BiH čiji su rezultati sljedeći: Od ukupnog broja prometnih nesreća najviše onih bez posljedica po lica (81,92%), zatim onih sa lakšim povredama lica (11,79%) te težih povreda 5,8%; procenat smrtnih ishoda prometnih nesreća iznosi 0,4% (Bosnia and Herzegovina: Road Management and Safety Project, 2002., str.65.).</s>\n<s>Ekologija postaje glavna tema posljednjih decnija prošlog vijeka.</s><s>Učesnici transportnih, prometnih i privrednih sistema postaju sve svjesniji potreba za poduzimanje odgovarajućih mjera kojima bi se spriječilo dalje uništavanje prirode.</s><s>Takve mjere čine: mjere ograničavanja zagađivanja atmosfere izduvnim gasovima i drugim otrovnim supstratima, mjere očuvanja resursa kao to su papir i drvo, mjere koje se odnose na proizvodnju proizvoda i ambalaže koji su ekolo ki prihvatljivi, formuliraju politiku Iako su prirodna bogatstva BiH njena velika komparativna prednost u odnosu na ostale evropske države, postoji objektivna opasnost degradiranja njihove vrijednosti iz kog je razloga nepohodno razviti preventivnu strategiju očuvanja postojećih resursa.</s><s>Današnja situacija djelimično je i odraz negativnih tendencija bosansko-hercegovačke privrede koje se manifestuju kroz nizak nivo aktivnosti industrijskog sektora.</s><s>Kada govorimo o prometnom sektoru kao izvoru zagađenja okoline, u BiH je prisutan problem zastarjele suprastrukture koja nije prilagođena savremenim evropskim standardima, mada je primjećena tendencija porasta potrošnje onih vrsta goriva sa smanjenim štetnim uticajem na okruženje.</s>\n<s>Ovo je poglavlje namjenjeno sumiranju rezultata analiza izvršenih u prethodnim poglavljima ovog rada, koristeći ulogu i značaj PETrC Vc kao bazu za projekciju njegovog direktnog i indirektnog uticaja na razvoj prometnog i privrednog sistema.</s><s>S obzirom na kompleksnost i čvrste međusobne odnose makroagregata prometnog sistema biće razvijen model zasnovan na matrici rasta čije će komparativne prednosti u odnosu na druge matematičke modele biti potvrđene na ovom slučaju.</s><s>Drugim riječima, sveobuhvatna analiza dinamičke promjene ekonomskih pojava neizostavno uključuje međusobno interaktivno dejstvo svih sektora, odnosno agregata koji utiču na njen razvoj.</s><s>To znači da bi zaključci analize izvedene samo na osnovu ispitivanja direktnih stopa rasta biti nepotpuni i u kontekstu savremenih kompleksnih socio-ekonomskih prilika neupotrebljivi te se nameće potreba posmatranja i onih relacija koje izražavaju indirektne promjene rasta aktivnosti.</s>\n<s>Model valorizacije PETrC Vc u funkciji integracije BiH u evropski prometni i privredni sistem razvijamo na osnovu sljedećih elemenata: (i) prometna infrastruktura; (ii) prometna suprastruktura; (iii) robni tokovi; (iv) putnički tokovi; (v) savremene transportne tehnologije; (vi) pravni izvori; (vii) informacioni sistemi; (viii) intelektualni kapital; (ix) eksterni troškovi.</s>\n<s>Model je dinamički, što znači da ćemo vrijednost definisanih elemenata posmatrati kroz tri sukcesivne faze.</s><s>Prvu fazu, odnosno sadašnje stanje, modela reprezentuje inicijalna vrijednost inputa pojedinih komponenti prometnog sistema BiH153.</s><s>Druga faza je period zaključno sa 2010. u kojoj se očekuje veliki napredak u impelemntaciji projekata ekonomskog oporavka i tranzicionih reformi kao i sticanje statusa pridružene članice EU.</s><s>U prometnom sektoru to bi značilo rehabilitaciju i stabilizaciju postojećeg stanja, što se posebno odnosi na finaliziranje reformi institucionalne strukture i prometne politike.</s><s>Kada je riječ o socio-ekonomskim pokazateljima, u ovoj se fazi očekuje porast populacije za 0,83%, povećanje vrijednosti154 BDP za 84,55% (u 2010. će dostići vrijednost KM 16.245.957), dok će se vrijednost BDP per capita uvećati za 77% (u 2010. će dostići vrijednost od KM 4.002 per capita) Treća faza ovog modela odnosi se na petogodišnji period 2010.-2015. kada bi BiH stekla status punopravnog člana EU.</s><s>To bi ujedno podrazumijevalo inoviranje i restruktuiranje proizvodne baze te optimiziranje i moderniziranje prometnog sektora čija bi posljedica bila integracija BiH u Trans-evropsku transportnu mrežu.</s><s>U socio-ekonomskom smislu promjene bi se reflektovale u povećanju broja stanovnika za 2,9% u odnosu na 2010., 154 U 000 KM po cijenama iz 2000.</s>\n<s>Drumska infrastrukturna mreža BiH čini 5,5% mreže posmatranog regiona, odnosno oko 10% magistralnih i oko 4% regionalnih puteva, dok auto-puteva u BiH nema.</s><s>Gustina drumske mreže u BiH (mjereno km/000km2) je za oko 28% niža od prosječne gustine u regionu SEE156.</s><s>Precizni podaci o kvalitativnom stanju drumske infrastrukturne mreže u BiH ne postoje, ali se na generalnom nivou može ocjeniti kao nezadovoljavajuće, čemu su razlog nedovoljna izdvajanja za opravku i održavanje i investicije.</s><s>Iako je u okviru projekata ETRP i SETRP izvršena rehabilitacija većeg dijela dionica na PETrC Vc, nije postignuta kompatibilnost sa standardima brzih puteva E-mreže.</s><s>U okviru projekata unapređenja drumske infrastrukture PETrC Vc u BiH u toku je izgradnja zaobilaznice oko Sarajeva dužine 15,9 km, čiji je logičan nastavak projekat izgradnje auto-puta Sarajevo – Zenica na dionicama Vlakovo- Tarčin i Zenica jug Jošanica dužine 72 km.</s><s>Postojeći infrastrukturni kapaciteti oko Doboja i Mostara neće moći odgovoriti na zahtjeve intenzivnijeg prometa na PETrC Vc te će biti neophodna izgradnja zaobilaznica oko ovih gradova dužine 15 km, odnosno 20 km respektivno.</s><s>Pored toga, neophodna je rekonstrukcija i rehabilitacija puteva E-mreže, kao i proširenje prioriteta u pravcu povezivanja primarnih i administrtivnih centara u BiH.</s>\n<s>Željeznička infrastrukturna mreža čini 4,19% ukupne dužine željezničkih pruga zemalja posmatranog regiona.</s><s>Gustina mreže (mjereno km/000km2) je za 70% niža od prosjeka u istom, a po procentulanoj elektrifikaciji BiH zauzima ubjedljivo prvo mjesto157.</s><s>Razmatrajući tri kamena temeljca željezničkog prometnog sistema: mrežnu povezanost, sigurnosni sistem i adekvatne operacije, možemo zaključiti da stanje u BiH nije za pohvalu.</s><s>Razlog tome su isprekidane linije, zastarjela signalizacija i komunikacione tehnologije, te vidljivi tragovi niskih investicija u tekuće održavanje.</s><s>Trenutno su sve aktivnosti usmjerene na normalizaciju stanja, da bi potom uslijedila faza oporavka i jačanja kapaciteta.</s><s>Ilustraciju stanja raspoloživih kapaciteta daje podatak o prosječnoj brzini željeznica u BiH od 39,7 km/h za putničke, odnosno 34 km/h za teretne vozove.</s><s>PETrN u sektoru željezničkog prometa u BiH možemo posmatrati kroz dvije linije: PETrC Vc (pruga Šamac – Ploče) ukupne dužine od 426 km i paralelni X koridor (pruga Novi Grad – Zvornik) ukupne dužine 285 km.</s><s>Prioriteni projekti rehabilitacije željezničke infrastrukture odnose se upravo na ove dvije linije, a uključuju: željezničke stanice na graničnim prelazima u Šamcu, Čapljini, Dobrljinu i Zvorniku, rekonstrukciju tunela Jedrinje, modernizaciju signalnih, komunikacionih i informacionih sistema te uređaja za daljinsku kontrolu prometa i nabavku opreme za tekuće održavanje infrastrukture.</s>\n<s>Rijeka Sava, koja se proteže duž sjeverne granice BiH sa Hrvatskom u dužini od 751,1 km od krucijalnog je značaja za ovu državu jer predstavlja direktnu vezu sa Dunavom.</s><s>Današnji promet rijekom Savom simboličnog je pomena, a dugoročni cilj postizanja udjela u ukupnom transportu u CEE iz 1980. od 3% izgleda skoro nedostižan.</s><s>Ostali unutranji vodni tokovi daju još slabije pokaztelje.</s><s>Perspektive razvoja ovog prometnog moda vide se u izgradnji Kanala Sava – Dunav.</s>\n<s>S obzirom na geografsku poziciju BiH, učešće pomorskog prometa u ukupnom sistemu je od minornog značaja, posebno respektujući činjenicu da je dugi niz godina Hrvatska upravljala pomorskim kapacitetima BiH.</s><s>Ne treba zanemariti izlaz BiH na Jadransko more preko luke Ploče, iako su njeni kapaciteti i tehnološka osavremenjenost komparativno slabiji od konkurentnih luka Rijeke i Trsta.</s><s>U skladu sa potpisanim sporazumima između BiH i Hrvatske158 Neum će dalje ostati turističko sjedište, dok će sva roba iz BiH biti usmjerena na luku Ploče.</s>\n<s>Površina BiH, broj stanovnika te ostali pokazatelji socio-ekonomskih kretanja, kao i neizbježna konkurencija susjednih aerodroma u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Beogradu upućuju na pesimističke procjene u pogledu budućeg razvoja ovog prometnog moda.</s><s>Svaki od četiri postojeća aerodroma zahtijeva visoke investicije u implementaciji projekata unapređenja sigurnosti u cilju zadovoljavanja međunarodnih ICAO standarda.</s><s>Analizirajući sadašnje stanje drumske i željezničke infrastrukture, kao reprezentativnih indikatora uspješnosti itegracije u PETrN, nameće se zaključak o izuzetno slaboj kondiciji iste te analogno i niskoj vrijednosti inicijalnog inputa ovog elementa modela: samo 20.</s><s>Druga faza bi nosila sa sobom rekonstrukciju oko 2064 km primarne drumske infrastrukturne mreže, gdje je od posebne važnosti finaliziranje započetog projekta izgradnje zaobilaznice oko Sarajeva i dionice Vlakovo-Tarčin, kao i velikog dijela radova na izgradnji auto-puta na PETrC Vc.</s><s>Zajedno sa prioritetnim projetkima rehabilitacije željezničke infrastukturne mreže PETrC Vc, biće inicirani i radovi na rekonstrukciji mreže unutarnjih vodnih tokova, posebno rijeke Save te posljedičnom povećanju vrijednosti ovog elementa modela na 35.</s>\n<s>U periodu do 2015. u planu je otpočinjanje radova na izgradnji preostale dvije zaobilaznice na drumskoj liniji PETrC Vc, dok se u sektoru željeznica očekuje zamjena površinskog sloja pruga što bi, uz propropratne investicije, dovelo do povećanja maksimalno moguće brzine željeznica do 120 km/h. U slučaju uspješne implementacije planiranih reformi, realno je očekivati da će vrijednost elementa prometne infrastrukture na kraju ove faze dostići 50.</s>\n<s>Proizvodnja transportne usluge vrši se simultanim i sinhronizovanim kori tenjem suprastrukture i infrastrukture.</s><s>Stanje suprastrukture u BiH u skoro svim prometnim modovima je lo e.</s>\n<s>BiH je u proteklom periodu pratila trendove ubzanog porasta broja putničkih automobila, iako je broj putničkih automobila per capita i dalje 56% od istog pokazatelja u AC, odnosno 35,54% u EU..</s><s>Broj autobusa per capita u BiH je relativno usklađen sa istim u AC i EU, dok je stanje u pogledu broja, tonaže i starosti teretnih vozila daleko ispod evropskog prosjeka.</s>\n<s>Ukoliko izvršimo poređenje raspoloživog voznog parka BiH željeznica sa istim od prije rata primjetićemo drastičan pad kako u pogledu brojnosti, tako i prosječne starosti putničkih i teretnih vozila.</s><s>Nabavka novih vozila i uvođenje savremenih lokomotiva i vagona jo uvijek je samo u planovima.</s>\n<s>Stanje prometne suprastrukture u riječnom prometu može se poistovijetiti sa stepenom iskorištenosti kapaciteta.</s><s>Nabavka savremenih brodova, koji bi bili u skladu sa uvođenjem i primjenom savremenih transportnih tehnologija nisu čak ni u srednjoročnim planovima.</s><s>Slično je stanje i u sektoru pomorskog prometa.</s>\n<s>Stanje suprastrukture vazdušnog prometa je, s obzirom na kompleksnu situaciju razvoja ovog prometnog moda jako slabo.</s><s>Postojeća flota je relativno skromna, a radi se uglavnom o posuđenim starijim modelima avionima.</s><s>Da bi se prometni sistem BiH mogao uspje no uključiti u evropski prometni sistem, neophodno je osavremenjivati i suprastrukturu, odnosno prevozna i pretovarna sredstva, čija je današnja vrijednost ocijenjena sa 15.</s><s>Do 2010. intenzivniji međunarodni tokovi zahtijevaće modernizaciju postojeće suprastrukture, posebno u pogledu teretnih vozila, autobusa te manjim dijelom putničkih automobila, što će usloviti porast vrijednosti ovog elementa modela na 30.</s><s>Većim rasterećenjem drumova i nabavkom specijalih prikolica, poluprikolica i vagona koji se koriste u primjeni kopnenih tehnologija (Huckepack i Bimodalnoj) vrijednost elementa suprastrukture u 2015. mogla bi se vrednovati inputom 50.</s><s>I dalje će socijalni faktor bitno uticati na prosječnu starost vozila, za koju se ne očekuje bitan pomak na bolje.</s>\n<s>Intenzivni robni tokovi neminovno prate razvijen privredni i prometni sistem.</s><s>Stanje robnih tokova po prometnim modovima u BiH izgleda ovako: Drumski promet</s>\n<s>Dominacija drumskog nad ostalim prometnim modovima (40,8% u transportovanim tonama, 82,55% u ton/km) karakteristična je za u BiH kao i za većinu evropskih zemalja i ona je posebno došla do izražaja u protekloj deceniji.</s><s>Visoko učešće trgovine u ostvarenom BDP-u karakteristično za ratni i post-ratni period u BiH rezultiralo je u nešto intenzivnijim robnim tokovima, međutim taj trend bilježi lagan pad.</s><s>Kada je riječ o međunarodnom transportu robe, izraženi su problemi sa dobivanjem dozvola za transport, što uprkos relativno niskim nadnicama na evropskom nivou, onemogućava operatere iz BiH da pružaju svoje usluge van granica države.</s>\n<s>S obzirom na pad industrijskih aktivnosti i relativno slabo stanje željezničkih kapaciteta, robni tokovi ovim prometnim modom svedeni su na minimum.</s><s>Za ilustraciju navedenog, najbolje će poslužiti podatak da su teretni tokovi željeznicom u 1999. smanjeni za 87,63% (u tonama), odnosno za 96,35% (u ton/km) u odnosu na 1990.</s><s>Paralelno sa privrednim oporavkom, što se posebno odnosi na sektor industrije i rudarstva159, očekuje se i povećanje udjela ovog prometnog moda u ukupnim robnim tokovima.</s>\n<s>S obzirom da su riječni teretni tokovi bili oslonjeni uglavnom na industriju, uprkos raspoloživim prirodnim resursima i povoljnim vezama sa Dunavom, stepen korištenja kapaciteta za svrhe teretnog transporta sveden je na 15%.</s><s>Izgradnjom kanala Sava Dunav realno je očekivati poboljšanje ovih pokazatelja.</s><s>Ugodan položaj luke Ploče, kao i njeni raspoloživi kapaciteti za teretni transport, ne mogu nadomjestiti narušene ekonomske odnose sa susjednim državama, posebno Mađarskom čiji su robni tokovi danas i formalno usmjereni na luku Rijeka.</s>\n<s>Tradicionalno, ovaj prometni mod nije imao veliko učešće u transportu tereta.</s><s>Buduće trendove je teško predvidjeti s obzirom da se mora uzeti u obzir tip i vrijednost tereta, razvoj izvozno orjentisane lokalne industrije, dostupnost i raspoloživost ostalih prometnih modova, porast BDP-a, porast kupovne moći i sl.</s><s>Ekspanzija prometa je vjerovatna samo na aerodromu u Tuzli zbog industrijskih potencijala, velike gustine naseljenosti te potencijala za formiranje zone slobodnog preduzetništva.</s><s>Prema svemu navedenom, možemo zaključiti da je stanje robnih tokova u BiH u relativno dobrom položaju u odnosu na ostale elemente modela, što je uzrok njegov e inicijalne vrijednosti 20.</s>\n<s>159 Do 2005. stopa rasta BDP-a sektora industrije i rudarstva pratiće rast ukupnog BDP-a, dok će do 2010., odnosno 2015. stope rasta biti 5,9%, odnosno 4,4% respektivno (BiHTMAP, Volume II, str.3-25) U očekivanju finaliziranja strukturnih reformi i posljedično, intenziviranja privrednih aktivnosti, kao i učvršćivanju ekonomskih i političkih veza sa ostalim državama regiona, može se predvidjeti i postepeno povećanje vrijednosti ovog elementa modela na 35 do 2010.</s><s>Pozitivni pomaci u povećanom učešću proizvodnje u BDP-u mogu donekle usporiti rast vrijednosti ukupnih robnih tokova.</s><s>Realno je očekivati veće učešće željeznice.</s><s>Daljom liberalizacijom tokova roba i usluga, prilivom inostranog kapitala te boljom organizacijom prometnog sistema u 2015. ovaj element bi mogao imati vrijednost 45. 8.1.4.</s><s>Putnički tokovi</s>\n<s>Pokazatelji putničkih tokova reprezentuju širok spektar interaktivnog dejstva brojnih faktora socijalno-ekonomsko-političkog karaktera.</s><s>Stanje u BiH izgleda ovako: Drumski promet</s>\n<s>Kao rezultat rastućeg standarda u poslijeratnom periodu u BiH je došlo do nagle ekspanzije broja putničkih automobila, što se odrazilo i na porast učešća drumskog prometa u putničkim tokovima.</s><s>Prosječan broj dnevno prevezenih putnika je u periodu prosječnog dnevnog transporta putnika 83% je bilo putničkim automoblima, a njihovo učešće u prosječnom dnevnom broju putnik/km iznosilo 80,33%.</s><s>Postoji razgranata mreža operatera javnog prevoza koji pružaju širok spektar usluga unutarnjeg i međunarodnog prevoza putnika.</s>\n<s>S obzirom da su željeznice u BiH tradicionalno imale ulogu nosioca teretnog transporta, njihovo učešće u putničkim tokovima je od manjeg značaja160.</s><s>Interesantno je da pokazatelji putničkih tokova još prije rata bilježe značajan pad, da bi u 1999. oni bili na nivou od 10% od ukupnog broja prevezenih putnika, odnosno samo 3,9% od ukupnog broja pređenih putnik/km u 1990.</s><s>Danas su operativne skoro sve linije za unutarnji putnički promet, a uspostavljene su i nove međunarodnog karaktera (Zagreb, Ljubljana, Beograd).</s><s>S obzirom da putnički tokovi, za razliku od robnih, nisu ovisni isključivo o nivou BDP-a, teško je izvršiti egzaktnu procjenu budućih kretanja.</s>\n<s>Tradicionlano, upotreba ova dva prometna moda u prevozu putnika u BiH nije zastupljena te se očekuje slično stanje i u narednom periodu.</s>\n<s>Iako je zabilježeno povećanje putničkih tokova, posebno na aerodromu u Sarajevu, današnja situacija je daleko od optimalne.</s><s>S obzirom na tijesnu vezu sa životnim standardom, u narednom bi se periodu moglo očekivati intenziviranje upotrebe ovog prometnog moda, iako postoji objektivna mogućnost preusmjeravanja putničkih tokova na susjedne konkurentne aerodrome.</s>\n<s>160 Interesantan je podatak da je u 1996. učeše željeznica u ukupnim putnik/km u BiH bilo 6%, a u Evropi 5,8%.</s><s>Putnički tokovi u BiH najvećim dijelom se odvijaju unutar njenih granica, iako je u poslednje vrijeme primjetan trend porasta broja eksternih destinacija.</s><s>Razlog tome su, uglavnom, pomaci u pogledu liberalizacije prometnih usluga načinjeni potpisivanjem bilateralnih sporazuma .</s><s>Ipak, sadašnje stanje putničkih tokova se ocjenjuje relativno niskim inputom, svega 15.</s><s>Razloge tome treba tražiti, u ograničenim potrebama za mobilnošću stanovništva BiH s obzirom na slabe poslovne i privredne veze unutar države i sa inostranstvom, nerazvijene turističke kapacitete, kao i restriktivan vizni režim.</s><s>Sa daljim ekonomskim oporavkom i rastom realno je očekivati i stabilizaciju demografskih kretanja te vezivanje poslovnih aktivnosti stanovništva za mjesto boravka.</s><s>Pomak u pogledu aktivniranja industrijskih kapaciteta te poboljšanja veza i odnosa sa inostranstvom mogli bi doprinijeti intenziviranju putničkih tokova, sa posebnim akcentom na povećano učešće vazdušnog prometa.</s><s>Putnički tokovi drumom i željeznicom će takođe zabilježiti apsolutni i relativni porast, dok će usluge javnog prevoza autobusom ostati na približno jednakom nivou.</s><s>Stoga, na kraju druge faze vrijednost elementa putničkih tokova mogla bi dobiti ocjenu 35.</s>\n<s>finaliziralo uspostavljanje adekvatnih infrastrukturnih i suprastrukturnih kapaciteta, što bi posebno doprinijelo intenziviranju međunarodnih putničkih tokova sa akcentom na atraktvnim turističkim destinacijama.</s><s>Realno je očekivati i integraciju u evropsko tržište transportnih usluga te bi se, shodno tome i vrijednost inputa povećala na 45.</s>\n<s>8.1.5.</s><s>Savremene transportne tehnologije Upotreba savremenih transportnih tehnologija trebala bi biti okosnica razvoja transporta u prometnom sistemu BiH.</s><s>Međutim, stepen današnje primjene savremenih transportnih tehnologija upućuje na ekstremno nisku vrijednost ovog elementa modela: svega 5. Evidentno je da je u duhu opštih privrednih i prometnih reformi današnje stanje neodrživo.</s><s>Jedan od preduslova budućih spoljno-trgovinskih aktivnosti je usklađivanje sistema transportnih tehnologija sa izvoznim, odnosno uvoznim destinacijama.</s><s>Početni koraci podrazumijevali bi uvođenje kontejnera i RO-RO transportne tehnologije, što neminovno vodi i povećanju vrijednosti ovog elementa modela na 25 na kraju druge faze.</s><s>U cilju sticanja konkurentne pozicije na tržištu brojni operateri će pristupiti osavremenjivanju raspoloživih kapaciteta i uvođenju Huckerpack i Bimodalne transportne tehnologije.</s><s>S obzirom na brojna ograničenja, prvenstveno finansijske prirode, ova pojava neće uzeti masovne razmjere, ali će, ipak, doprinijeti porastu vrijednosti ovog elementa na 50 do 2015. 8.1.6.</s><s>Pravni izvori prometnog sistema</s>\n<s>Funkcionisanje elemenata prometnog sistema BiH regulisano je nacionalnim, bilateralnim i multilateralnim propisima, zakonima, pravilnicima, obrazcima, odlukama, naredbama te uputstvima.</s><s>Pored toga, prisutne su i različite pravne regulative za dva entiteta, čemu su uglavnom razlog usitnjene institucionalne strukture.</s><s>Neki od zakonskih akata datiraju još iz bivše SFRJ.</s><s>Danas evropski pravni izvori imaju malo značenje u prometnoj realizaciji u BiH, jer ih gotovo i nema u bosansko-hercegovačkim pravnim propisima.</s><s>Pošto se danas savremenom evropskom pravu u BiH pridaje malo značenje, početnu vrijednost ovog elementa modela ocjenjujemo sa svega 10.</s><s>Sticanje statusa pridružene članice zahtijevaće intenziviranje aktivnosti na uvođenju novih i harmonizaciji postojećih pravnih propisa, što će biti uzrok znatnog porasta vrijednosti ovog inputa u 2010. na 60.</s><s>Važno je napomenuti da će reforma pravnog sistema bila usmjerena na postupno postizanje kompatibilnosti sa evropskim standardima, čemu u velikoj mjeri doprinosi prisustvo Visokog predstavnika međunarodne zajednice na ovim prostorima.</s><s>To ujedno podrazumijeva i uspostavljanje adekvatnih institucionalnih kapaciteta na državnom nivou te usklađivanje nacionalnih politika svih zemalja regiona, a i šire.</s><s>Treća faza je logičan nastavak započetog u kojoj bi akcenat bio na iniciranju procesa zamjene postojećih bilateralnih i multilateralnih sporazuma evropskom legislativom, a u skladu sa planiranim punopravnim članstvom u EU te bi stoga vrijednost inputa u 2015. dostigla nivo od 90.</s><s>Naravno da će i dalje ostati otvoreno pitanje implementacije usvojene legislative.</s>\n<s>Predratni period u BiH karakteriše alarmantna situacija u pogledu teničko-tehnološkoinformacione osavremenjenosti prometnog sistema.</s><s>Uprkos rapidnom širenju znanja i dostignuća savremenog informatičkog društva, njihova upotreba u posmatranom sektoru u BiH je na minimumu, kako iz razloga finansijskih poteškoća u pogledu njihove nabavke, tako i ljudskih resursa za njihovo opsluživanje.</s><s>Iz istog razloga inicijalna vrijednost elementa informacioni sistemi dobija vrijednost 10.</s><s>S obzirom raspoložive kapacitete te skoro uvođenje GPS sistema realno je očekivati povećanje vrijednosti ovog elementa na 40 u drugoj fazi.</s><s>Razlog tako visokog skoka jeste postojeća visoko-kapacitetna mreža operatera koja će biti u funkciji intenzivne implementacije savremenih dostignuća iz ove oblasti.</s><s>Tehnička kompatibilnost GPS-a i Galileo sistema otvoriće nove mogućnosti usklađivanja informacionih sistema sa ostalim državama evropskog kontinenta.</s>\n<s>U trećoj bi fazi Galileo sistem trebao biti potpuno operativan, sa svih svojih 30 satelita i državanim prijemnicima.</s><s>Jasno je da BiH neće dostići evropski nivo razvoja i primjene savremenih informacionih sistema, ali neće ni ostati ostrvo izolovano od aktuelnih trendova u okruženju.</s><s>Vrijednost ovog elementa modela na kraju treće faze možemo ocijeniti sa 60, sa velikim potencijalom daljeg razvoja.</s><s>8.1.8.</s><s>Intelektualni kapital</s>\n<s>Kvalitet intelektualnog kapitala angažovanog u prometnom sistemu varira u zavisnosti od nivoa i složenosti funkcije na kojoj se nalazi.</s><s>Manjak kadrova edukovanih u duhu savremenih evropskih trendova, ukomponovan sa smanjenim tehničko-tehnološkim mogućnostima za njihovo praćenje dovode do situacije kada se, čak i na državnom nivou, mogu donijeti pogrešne odluke u vezi kreiranja i razvoja prometne politike.</s><s>Davanje primata zaštiti nacionalnih i entitetskih interesa stavlja u sekundarni plan rješavanje problema od krucijalnog značaja za ovaj sektor.</s><s>Pored toga, u prethodnom periodu je u okviru pomoći međunarodne zajednice angažovano nekoliko inostranih konsultantskih kuća za analizu stanja i identifikaciju prioriteta razvoja ovog sektora.</s><s>Nažalost, rezultati su bili poražavajući tako da je jedan od pokušaja transfera know-how rezultirao neuspjehom.</s><s>Na osnovu izloženog, inicijalni input može ocijeniti vrijednošću 10.</s>\n<s>U skladu sa razvojnim planovima te forsiranju edukovanja kadrova i transfera know-howa iz drugih evropskih zemalja, ovaj makroagregat može dostići vrijednost 30 još u drugom periodu.</s>\n<s>Treća faza nosi sa sobom i postepenu zamijenu garniture edukovane u duhu socijalističkog sistema sa mlađim, evropski orijentisanim kadrovima, što će otvoriti put formiranju intelektualne elite te podizanje vrijednosti ovog inputa na 50 u 2015. 8.1.9.</s><s>Eksterni troškovi</s>\n<s>Nezadovoljavajuće stanje drumske infrastrukture i suprastrukture pokazuje nizak nivo sigurnosti u prometu, te je neophodno poduzeti hitne mjere u pravcu rješavanja tog problema.</s><s>Poseban problem je zastarjela prometna suprastruktura i nezadovoljavajući kvalitet infrastrukturne mreže.</s><s>Udio smrtnih slučajeva u ukupnom broju prometnih nesreća je 0,4%, što još uvijek ne dostiže alarmantan nivo.</s><s>Ekonomski troškovi iznose KM 31 per capita godišnje.</s>\n<s>Jedno od najvećih bogatstava BiH predstavljau upravo njeni visoko-kvalitetni i rasporostranjeni prirodni resursi.</s><s>Iako stepen zagađenja niti problemi koji nastaju u vezi sa tim generalno nisu dostigli zabrinjavajući nivo, neophodno je uvođenje preventivnih mjera u cilju sprečavanja budućih negativnih trendova.</s><s>U sektoru prometa to znači smanjenu upotrebu putničkih automobila, korištenje ekološki prihvatljivih vrsta goriva, upotrebu savremenih transportnih tehnologija i sl. koji će, pored pozitivnog uticaja na ekološki aspekt uveliko doprinijeti racionalizovanju i ubrzavanju prometnog sistema u cjelini.</s>\n<s>Uvidom u činjenično stanje u domenu prometne bezbjednosti i zaštite okruženja, može se izvesti zaključak da je ovaj element u komparativno najugodnijoj poziciji u posmatranom modelu te se stoga početna vrijednost inputa može ocijeniti sa 50.</s><s>Investicije u izgradnju i održavanje postojeće infrastrukture te zamjena starijeg voznog parka novijim doprinijeće povećanju sigurnosti na putevima.</s><s>Pored toga, obavezno inkorporiraje “zelenih” klauzula u sve segmente socijalno-ekonomskog života usloviće jačanje svijesti o prijekoj potrebi očuvanja raspoloživih resursa i njihovom unapređenju.</s><s>Vrijednost elementa modela eksternih troškova u drugoj fazi će dostići 75.</s><s>U trećoj bi fazi došlo do uspostavljanja objektivnih okolnosti po kojima će se povećati sigurnost u prometu, poboljšati dizajn drumske mreže, uvesti viši nivo sigurnosnih standarda u automobile, kontrola brzine, kao i buđenje ljudske svijesti i savjesti u pogledu opreznije vožnje, prilagođene uslovima puta.</s><s>Rast industrije mogao bi neznatno uticati na zagađenje vodnih resursa i vazduha, ali se ipak vrijednost elementa eksternih troškova u 2015. može ocijeniti sa 90.</s>\n<s>Pretpostavićemo da se da se prometni sistem sastoji na n međusobno povezanih elemenata.</s><s>Vrijednost i-tog elementa (i = 1,.., n) u periodu t, odnosno t-1 označićemo sa yit, odnosno yi,t-1.</s><s>Prirast vrijednosti i-tog elementa prometnog sistema izračunavamo kao Indirektna stopa rasta i-tog elementa odnosu na j-ti (j =1, 2, …, n) definiše se kao odnos prirasta vrijednosti i-tog elementa , ∆ yit, u odnosu na promjenu vrijednosti inputa j-tog elementa prometnog sistema u periodu t, odnosno Indirektne stope rasta mogu se izraziti u obliku matrice rasta elemenata modela: gdje</s>\n<s>8.2.</s><s>Formulisanje modela elementi na glavnoj dijagonali označavaju direktne (i = j), a ostali (i ≠ j) indirektne stope rasta.</s><s>Elementi u i-tom redu označavaju rast vrijednosti i-tog elementa modela u odnosu na vrijednosti drugih elemenata u periodu t. Elementi u i-toj koloni označavaju rast vrijednosti svih elemenata modela u odnosu na vrijednost i-tog elementa u periodu t. Iz ovoga se može zaključiti da je svaki element u matrici rasta predstavljen jednim redom i jednom kolonom, sa elementima koji izražavaju indirektne ili relativne odnose rasta161.</s><s>161 Npr. u prvom redu izražen rast vrijednosti prvog elementa modela u odnosu na ostale elemente, a u prvoj koloni rast ostalih elemenata u odnosu na vrijednost prvog elementa; drugi redovi i kolone odgovaraju drugim elementima modela.</s>\n<s>Indirektne stope rasta mogu se definisati i u odnosu na inpute j-tog elementa modela u Veza između indirektne stope rasta (2) i (4) može se uspostaviti preko sljedećih relacija: Matrica rasta može se odrediti i preko vanjskog vektorskog proizvoda elementa modela, što je korisno za praktično izračunavanje matrice rasta.</s><s>Vektor prirasta elemenata modela može se izraziti kao:</s>\n<s>8.2.</s><s>Formulisanje modela i vektor recipročnih vrijednosti elemenata modela kao: Vanjski proizvod vektora rasta vrijednosti elemenata modela i vektora recipročnih vrijednosti definišu matricu rasta modela162.</s><s>Direktne stope rasta prikazuju rast jednog elementa nezavisno od svih drugih.</s><s>Međutim, rast elementa nemoguće je posmatrati uz izolovano i apstrahovanjem sinergijskih učinaka promjena vrijednosti ostalih elemenata modela.</s><s>Upravo iz tog razloga uzimamo u obzir i indirektne stope rasta, tj. rast i-tog elementa u odnosu na j-ti (i,j = l,..., n).</s><s>Istovremenim izražavanjem direktnih i indirektnih stopa moguće je pratiti kako promjene intenziteta rasta elemenata tako i njihove strukturne odnose.</s>\n<s>162 Matrica rasta Rpt je pravougla matrica rasta (m x n)-tog reda.</s><s>Za m=n vrijedi kvadratna matrica definisana izrazom (3).</s><s>Matrica rasta je singularna i ima rang 1. 8.3.</s><s>Mogućnosti primjene matrice rasta u modelu valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc</s>\n<s>Na osnovu hipotetičkih vrijednosti koeficijenata elemenata modela moguće je odrediti učešće posmatranih elemenata u realizaciji uključivanja BiH u PETrN. (Cf.</s><s>Tabela 8.1.).</s><s>Tabela 8.1.: Vrijednost elemenata modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc</s>\n<s>Kao što Grafikon 8.1. prikazuje, inicijalna vrijednost pojedinačnih elemenata modela je relativno niska, u čemu prednjače savremene transportne tehnologije.</s><s>U drugoj fazi se očekuje povećanje vrijednosti svih elemenata modela, s tim da će najveći porast zabilježiti element pravni sistemi.</s><s>Na krajuu treće faze skoro optimalnu vrijednost ostvariće elementi pravni sistemi i eksterni troškovi, dok će poslednje mjesto dijeliti robni i putnički tokovi.</s>\n<s>Vektor rasta elementa modela i vektor recipročnih vrijednosti modela valorizacije PETrC Proizvod vanjskog vektora ∆y'2015 i 1/y2015 određuje matricu rasta modela valorizacije PETrC Vc u BiH u odnosu na sadašnje vrijednosti: R2015=</s>\n<s>Provedenim istraživanjem i vrednovanjem elemenata prometnog sistema, dobivene direktne stope rasta modela za period 2003.-2015. prikazane su na Grafikonu 8.2.</s><s>Grafikon 8.2.: Direktne stope rasta elemenata modela valorizacije PETrC Vc u BiH Izvor: Izradila magistrandica</s>\n<s>Kao što iz Grafikona 8.2. možemo zaključiti, rezultati istraživanja su sljedeći: Direktna integracija BiH u PETrN preko drumske i željezničke mreže PETrC Vc te indirektna preko izlaza na PETrC X i PETrC VII preko rijeke Save doprinijeće porastu vrijednosti elementa prometne infrastrukture za 60%.</s><s>Prometna suprastruktura ostvariće porast od 70% u najvećoj mjeri kao rezultat modernizacije postojećeg voznog parka u skladu sa standardima i zahtijevima PETrN.</s>\n<s>Imajući u vidu opšti privredni oporavak te smanjenje relativnog učešća trgovine u BDP-u realno je očekivati porast robnih tokova po stopi od 56 % sa i dalje dominantnim učešćem drumskog prometa.</s>\n<s>Specifičnosti mnogobrojnih faktora koji utiču na vrijednosti putničkih tokova usloviće njihov porast za 67%, sa tendencijom promjene učešća pojedinih modova.</s><s>Kako se u dana nje vrijeme savremene transportne tehnologije gotovo i ne koriste integracija u PETrN rezultiraće u porastu vrijednosti ovog elementa modela za 90 Reformom postojećeg pravnog sistema u pravcu njegovog usklađivanja sa aktuelnim zakonodavstvom EU obezbjediće se porast vrijednosti ovog elementa modela za 89 Raspoloživi kapaciteti i izvjesna realizacija ambicioznih planova predstavljaju izvrstan potencijal za porast vrijednosti elementa informacioni sistemi za 83%.</s>\n<s>Primjenom savremenog sistema obrazovanja, prekvalifikacije i dokvalikacije, kao i aktivnije praćenje evropskih trendova omogućiće kreiranje nove generacije stručnjaka u sektoru prometa te posljedično i porast vrijednosti elementa intelektualni kapital za 80%.</s>\n<s>Komparativna prednost BiH u odnosu na druge države u prometnom sektoru jeste relativno nizak nivo eksternih troškova.</s><s>U razvoju prometnog sistema kao cjeline treba paziti na ne-narušavanje navedenih odnosa, tome prilagoditi zakonodavstvo i sve buduće aktivnosti pa se stoga očekuje porast vrijednosti ovog elementa za 44%.</s><s>Prema postavljenom modelu, može se izvršiti analiza indirektnih stopa rasta vrijednosti elementama modela valorizacije PETrC Vc u BiH.</s><s>Na Grafikonu 8.3. je prikazan uticaj koji porast vrijednosti j-tog elementa ima na i-ti element modela valorizacije PETrC Vc u Grafikon 8.3.: Uticaj rasta j-tog na i-ti element modela valorizacije PETrC Vc u BiH Infrastruktura</s>\n<s>Iz Grafikona 8.3. možemo izvesti sljedeće zaključke: Analizirajući uticaj koji će porast vrijednosti ostalih elementa modela imati na infrastrukturu, uočljiv je rast od 67% u odnosu na robne i putničke tokove, 60% u odnosu na suprastrukturu, savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital.</s><s>U poređenju sa informacionim sistemima, odnosno pravnim izvorima i eksternim troškovima, infrastruktura će zabilježiti porast od 50%, odnosno 33%.</s><s>Suprastruktura će u odnosu na rast vrijednosti robnih i putničkih tokova porasti za 78%, a u odnosu na infrastrukturu, savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital 70%.</s><s>Porast vrijednosti informacionih sistema usloviće rast vrijednosti ovog elementa za 58%, a pravnih izvora i eksternih troškova za 39%.</s><s>Robni tokovi će porasti za 56% pod uticajem porasta putničkih tokova, dok će rast od 50% zabilježiti u odnosu na infrastrukturu i suprastrukturu te savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital.</s><s>Rast vrijednosti informacionih sistema, odnosno pravnih izvora i eksternih troškova odraziće se kao porast robnih 100</s>\n<s>U poređenju sa promjenom vrijednosti robnih tokova povećaće se vrijednost putničkih tokova za 67%, dok će se porast vrijednosti infrastruktura i suprastruktura, savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital odraziti na pozitivnu promjenu vrijednosti ovog elementa za 60%.</s><s>Isti će zabilježiti porast od 50% u odnosu na informacione sisteme, odnosno 33% u odnosu na pravne izvore i eksterne troškove.</s>\n<s>Robni i putnički tokovi usloviće porast vrijednosti savremenih transportnih tehnologija za 100%, dok će se promjena vrijednosti infrastrukture, suprastukture i intelektualnog kapitala pozitivno odraziti na ovaj element kao porast od 90%.</s><s>U poređenju sa informacionim sistemima, savremene transportne tehnologije će porasti za 75%, a u odnosu na pravne izvore i eksterne troškove za 50%.</s><s>Indirektni uticaj porasta robnih i putničkih tokova pozitivno će se odraziti na promjenu vrijednosti pravnih izvora za 178%, infrastrukture, suprastrukture, savremeneih transportnih tehnologija i intelektualnog kapitala za 160%, informacionih sistema za 133% a eksternih troškova za 89%.</s><s>U poređenju sa porastom robnih i putničkih tokova, informacioni sistemi zabilježiće porast za 111%, a u odnosu na promjenu vrijednosti infrastrukture, suprastrukture, savremenih transportnih tehnologija i intelektualnog kapitala za 100%.</s><s>Rast vrijednosti pravnih izvora i eksternih troškova pozitivno će se odraziti na vrijednost ovog elementa modela za 56%.</s>\n<s>Porast vrijednosti intelektualnog kapitala odraziće indirektna stopa rasta od 89% u odnosu na robne i putničke tokove te 80% u odnosu na infrastrukturu, suprastrukturu i savremene transportne tehnologije.</s><s>U odnosu na informacione sisteme, intelektualni kapital će zabilježiti porast od 67%, a u odnosu na pravne izvore i eksterne troškove porast od 44%.</s><s>Promjena vrijednosti robnih i putničkih tokova usloviće porast vrijednosti eksternih troškova</s>\n<s>Prednost modela matrice rasta nad ostalim matematičkim modelima ogleda se, između ostalog i u tome što se može izvršiti ocjena uticaja povećanja vrijednosti i-tog elementa na svaki j-ti element, za šta je dat ilustrativan prikaz na Grafikonu 8.4. 101</s>\n<s>Kao što je prikazano na Grafikonu 8.4., uticaj promjene vrijednosti j-tog na i-ti element modela valorizacije PETrC u BiH možemo sažeti u sljedećem: Porast infrastrukture imaće najveći uticaj na porast vrijednosti pravnih izvora za 160%, informacionih sistema za 100%, savremeneih transportnih tehnologija za 90%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 80%, suprastrukture za 70%, putničkih tokova za 60% te robnih tokova za 50%.</s><s>Porast vrijednosti suprastrukture imaće pozitivan uticaj na porast vrijednosti pravnih izvora za 160%, informacionih sistema za 100%, savremenih transportnih tehnologija za 90%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 80%, infrastrukture i putničkih tokova za 60% i robnih tokova za 50%.</s><s>Upoređujući indirektnu stopu rasta ostalih elemenata u odnosu na rast robnih tokova, najveći porast zabilježiće pravni izvori sa stopom od 178%, a potom slijede informacioni sistemi sa stopom od 111%, savremene transportne tehnologije sa stopom od 100%, intelektualni kapital i eksterni troškovi sa stopom od 89%, suprastruktura sa stopom od 78% te infrastruktura i putnički tokovi sa stopom od Iz indirektnih stopa rasta ostalih elemenata, vidljivo je da će porast pravnih izvora u odnosu na putničke tokove biti 178%, informacionih sistema 111%, savremeneih transportnih tehnologija 100%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova 89%, suprastrukture 78%, infrastrukture 67% i robnih tokova 56%.</s><s>Porast vrijednosti savremenih transportnih tehnologija pozitivno će se odraziti na porast vrijednosti pravnih izvora za 160%, informacionih sistema za 100%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 80%, suprastrukture za 70%, infrastrukture i putničkih tokova za 60% te robnih tokova za 50%.</s>\n<s>Indirektne stope rasta ostalih elemenata u odnosu na promjenu vrijednosti pravnih izvora pokazuju rast vrijednosti informacionih sistema za 56%, savremenih transportnih tehnologija za 50%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 44%, suprastrukture za 39% te infrastrukture i putničkih tokova za 33%.</s><s>Upoređujući indirektnu stopu rasta ostalih elemenata u odnosu na rast informacionih sistema, najveći porast zabilježiće pravni izvori sa stopom od 133%, a potom slijede transportne tehnologije sa stopom od 75%, intelektualni kapital i eksterni troškovi sa stopom od 67%, suprastruktura sa stopom od 58%, infrastruktura i putnički tokovi sa stopom od 50% te robni tokovi sa stopom od Pozitivan uticaj povećanja vrijednosti eksternih troškova odraziće se kroz porast pravnih izvora za 89%, informacionih sistema za 56%, savremenih transportnih tehnologija za 50%, intelektualnog kapitala za 44%, suprastrukture za 39%, putničkih tokova i infrastrukture za 33% te robnih tokova za 28%.</s><s>103</s>\n<s>Pozitivini pomaci u evropskim integracionim procesima potvrđuju se konstantnim proširenjem EU ne samo na razvijene države Zapadne Evrope, nego i na bivše države socijalističkog bloka.</s><s>Demokratizacija društva, poštivanje ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i slova zakona, postizanje određenog stepena makroekonomske stabilnosti te usvajanje zajedničkih pravila, standarda i politika Zajednice okvirni su uslovi koje sve države moraju zadovoljiti u cilju sticanja statusa punopravnog člana EU.</s><s>Međutim, za sada je samo deset zemalja ispunilo postavljene kriterije za pridruživanje u narednoj godini, dok je status ostalih zavistan od napretka u implementaciji reformi.</s><s>Od pet zemalja Jugo-istočne Evrope, Hrvatska i Makedonija su već u izvjesnoj mjeri iskoristile prednosti potpisanih Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, odnosno prednosti cjelokupnog procesa, dok Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori i Albaniji predstoje aktivnosti na implementaciji definisanog seta ekonomskih i političkih reformi.</s><s>Uspostavljanje savremenog prometnog sistema predstavlja imperativ regionalne i međunarodne mobilnosti što posljedično ima veliki uticaj na ujednačavanje ekonomskog rasta i razvoja, sa posebnim akcentom na uspostavljanju ekonomskih i jačanju socijalnih i političkih veza i odnosa centralnih i perifernih regiona evropskog kontinenta.</s><s>U tom kontekstu, implementacija projekata izgradnje i razvoja Pan-evropske transportne mreže na području zemalja Cerntralne i Istočne i Jugo-istočne Evrope u skladu sa odredbama Pan-evropskih transportnih konferencija na Kritu 1994., odnosno u Helsinkiju 1997. predstavlja značajan korak integracije u Trans-evropsku transportnu mrežu koja pokriva teritoriju EU.</s><s>Šest od deset Pan-evropskih koridora prolazi kroz region Jugoistočne Evrope.</s><s>Pored toga, dvije države ovog regiona, Bugarska i Rumunija, uključene su u TINA mrežu.</s>\n<s>Specifičan položaj Bosne i Hercegovine u regionu argumentovan je njenim ranim uključivanjem u tranzicioni proces, ali sa značajnim zaostatkom u rezultatima.</s><s>Tome je znatno doprinijeo građanski rat čije su dugoročne posljedice reflektovane prvenstveno na demografskom i ekonomskom planu.</s><s>Aktivno prisustvo predstavnika međunarodne zajednice dalo je snažnu podršku procesu implementacije mira, stabilnosti i prosperiteta u državi, što se odrazilo na poboljšanje ključnih pokazatelja ekonomskih aktivnosti u BiH.</s><s>Godine 2001. ostvareni BDP iznosio je KM 10.233 mio, sa dominantnim učešćem uslužnih djelatnosti od 62,8%, iza kojih slijedi industrijska proizvodnja sa 25,3%, prerađivačka industrija sa 15,3% i poljoprivreda sa 11,2%.</s><s>Inflatorna kretanja su stišana zahvaljujući aktivnom prisustvu monetranog odbora te uvođenju nacionalne valute konvertibilne marke i njenim vezivanjem prvo za DEM, a potom za EUR.</s><s>U 2002. je čak zabilježena i deflacija u visini od 1.4%.</s><s>Zvanična stopa nezaposlenosti u 2002. od 40,8%, odnosno 31,3% uključivanjem procjenjenog broja zaposlenih na sivom tržištu i dalje ukazuje na brojna neriješena pitanja iz sektora ekonomije, a njen rastući trend ne ostavlja prostora za optimističke prognoze opšte privredne situacije u državi.</s><s>U domenu javnih finansija, već duži niz godina BiH bilježi budžetski deficit koji je u 2001.iznosio 5,7% BDP-a iz iste godine.</s>\n<s>Uzevši u obzir da BiH teritorijalno čini samo 7,9% ukupne površine Jugo-istočne Evrope, a da je njena ekonomska snaga još manja, perspektive daljeg razvoja su u unapređenju i razvoju spoljne trgovine, sa posebnim osvrtom na dugo prisutan deficita tekućeg računa platnog bilansa koji je u 2001. iznosio KM 4.692 mio, kao i problem vraćanja spoljnog duga.</s><s>Potpisani bilateralni sporazumi o spoljnotrgovinskoj liberalizaciji sa susjednim državama predstavljaju značajan korak naprijed, iako su, respektujući činjenicu da je samo 30% izvoza i 22% uvoza u Bosne i Hercegovine u 2001. ostvareno sa susjednim državama Jugo-istočne Evrope, neophodne aktivnosti na ubrzavanju i intenziviranju ovog procesa.</s>\n<s>Slabi indikatori kretanja u makroekonomskoj, monetarnoj, fiskalnoj i spoljnotrgovinskoj sferi uzrok su slabom prilivu inostranih investicija, čemu još više doprinosi spor proces privatizacije i neokončane strukturne reforme.</s><s>Današnje stanje i pozicija BiH u kontekstu odnosa sa susjednim državama, što podrazumijeva izvjesno pomjeranje postojećih granica EU na istok i jug kontinenta, je neodrživo.</s><s>Jasan prospekt budućeg razvoja definisan Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju iz 1999. uključuje niz reformi i značajnu ekonomsku, finansijsku, institucionalnu, humanitarnu i konsultansku pomoć EU u procesu rekonstrukcije infrastrukture, povratka izbjeglih i raseljenih lica, demokratizacije, socijalne kohezije i razvoja, izgradnje institucionalnih kapaciteta te ekonomskog oporavka Bosne i Hercegovine.</s><s>Ignorisanje i inertnan stav prema otvorenim mogućnostima olakšanog pristupa EU inicira objektivnu opasnost da ova država ostane na margini svih dešavanja i savremenih trendova.</s>\n<s>U kontekstu navedenog, jedan od inicijalnih koraka ka evropskim integracijama predstavlja izgradnja, uspostavljanje i razvoj savremene infrastrukturne mreže (transport, energetika, telekomunikacije i vode) koja će omogućiti fizičko povezivanje Bosne i Hercegovine sa susjednim državama kao i dalje sa državama EU.</s><s>S obzirom na predmet ovog rada, od posebnog je značaja proces izgradnje i razvoja Pan-evropske transportne mreže do 2010. koja će biti u funkciji ekonomskog i socijalnog razvoja ove države.</s><s>Aktivno učešće u Pan-evropskim procesima može se smatrati jednim od preduslova za privlačenje, zapošljavanje i pravilnu alokaciju lokalnih, nacionalnih i internacionalnih resursa, razvoj privatnog sektora i jačanje veza sa susjednim državama i šire, odnosno ključnim inicijatorom i faktorom održivog razvoja BiH.</s><s>BiH je u Pan-evropsku transportnu mrežu uključena tek 1987.</s><s>Helsinškom deklaracijom kojom je Pan-evropski transportni koridor V proširen Granom C. Grana C iz hrvatske luke Ploče prolazi kroz BiH kroz Mostar, Sarajevo, Zenicu, Doboj i u Šamcu ponovo ulazi u Hrvatsku da bi se u Budimpešti spojila sa glavnom granom Pan-evropskog transportnog koridora V. Ulogu i uticaj aktivnog učešća BiH u Pan-evropskoj transportnoj mreži kako na prometni, tako i na cjelokupni privredni sistem države ne možemo ocijeniti jedinstvenim pokazateljem.</s>\n<s>Iz tog je razloga u ovom radu, a na bazi analiziranog stanja u državama EU, pridruženim članicama EU te državama Jugo-istočne Evrope, sa posebnim osvrtom na BiH, razvijen model valorizacije Pan-evropskog koridora Vc u funkciji integracije BiH u evropski prometni i privredni sistem.</s>\n<s>Model je baziran na matematičkom modelu matrice rasta koja omogućava dinamičko praćenje razvoja i interaktivnog dejstva posmatranih elemenata: prometna infrastruktura, prometna suprastruktura, robni tokovi, putnički tokovi, savremene transportne tehnologije, pravni izvori, informacioni sistemi, intelektualni kapital i eksterni troškovi.</s><s>Na bazi identifikovanog stanja, svakom od navedenih elemenata dodijeljena je inicijalna hipotetička vrijednost koja se, u skladu sa predviđenim promjenama veličine i strukture makroekonomskih agregata, broja stanovnika (porast za 0,83% do 2010., onosno za 2,9% do 2015.) te napretka u implementaciji strukturnih reformi i približavanja evropskim integracijama, povećava kroz obe posmatrane faze: prvu do 2010., do kada bi BiH trebala steći status pridružene članice EU i drugu do 2015., do kada je relano očekivati i punopravno članstvo.</s>\n<s>Značaj drumske i željezničke mreže Pan-evropskog koridora Vc u BiH potvrđuje činjenica da on prolazi kroz glavne privredne centre u državi, osim Banjaluke te predstavlja, sa jedne strane, izlaz na Jadransko more, a sa druge u Hrvatsku gdje se spaja sa Pan-evropskim transportnim koridorom X. Pan-evropski transportni koridor X ima posebno značenje za BiH u pogledu fizičkog povezivanja sa Zagrebom, Beogradom i Ljubljanom, kao i sa Trans-evropskom transportnom mrežom preko Graza i Salzburga.</s><s>Pored toga, Pan-evropski transportni koridor X siječe Pan-evropski transportni koridor VIII čime BiH dobija indirektan izlaz na Crno i Egejsko more preko Bugarske, Rumunije, Makedonije i/ili Grčke.</s>\n<s>Grana C Pan-evropskog transportnog koridora V spaja se sa glavnom granom u Budimpešti, gdje se uspostavlja direktna veza sa Pan-evropskim transportnim koridorom IV te indirektna sa Pan-evropskim transportnim koridorima I, II, III, VI i IX, odnosno sa državama CEE, Rusijom i Trans-evropskom transportnom mrežom.</s><s>Pored toga, Panevropski transportni koridor Vc u Šamcu izlazi na rijeku Savu koja je jedna od glavnih pritoka Dunava te se tim putem uspostavlja indirektna veza i sa Pan-evropskim transportnim koridorom VII u Beogradu, čime je obezbijeđena veza riječnim tokom do rumunske luke Konstanta na Crnom moru.</s>\n<s>Drumska mreža Pan-evropskog transportnog koridora Vc poklapa se sa jednim od šest puteva E-mreže u BiH: E-73.</s><s>U okviru projekata QSP, ETRP i SETRP te SECI projekata sa Liste A izvršena je rekonstrukcija i rehabilitacija prioritetnih sekcija drumske mreže i mostova na Pan-evropskom transportnom koridoru Vc u BiH.</s><s>106</s>\n<s>Prema Master planu, aktivnosti na izgradnji i uspostavljanju planiranih kapaciteta drumske mreže Pan-evropskog transportnog koridora Vc mogle bi biti okončane do 2020. finaliziranjem zaobilaznica oko Sarajeva dužine 15,9 km, Doboja i Mostara ukupne dužine 35 km te izgradnjom dijela auto-puta na dionicama Vlakovo-Tarčin i Zenica jugJošanica dužine 72 km.</s>\n<s>Specifičnost drumske mreže BiH ogleda se u činjenici da ona ne sadrži niti jedan kilometar auto-puta, dok je njeno učešće u ukupnoj dužini drumske mreže zemalja Jugoistočne Evrope svega 5,5%, od čega oko 10% u magistralnim i oko 4% u regionalnim putevima.</s><s>Gustina drumske mreže od 153 km/ 000 km2 predstavlja samo 72% prosjeka istog pokazatelja u državama Jugo-istočne Evrope.</s><s>Pan-evropsku transportnu mrežu željezničkih pruga u BiH čini linija Šamac-Ploče na Panevropskom transportnom koridoru Vc te linija Novi Grad-Zvornik, kao paralela Panevropskom transportnom koridoru X. Vitalna željeznička mreža u BiH uključuje još dvije kraće pruge koje imaju izlaz u Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku.</s><s>Stepen elektrifikacije mreže od 75, 27% je za 85% viši od prosjeka u državama Jugoistočne Evrope, dok je gustina mreže od 20 km/ 000 km2 za 70% niža od prosjeka u istom.</s><s>Pruge duplog kolosijeka čine svega 8,4% ukupne dužine mreže od 1.032 km.</s><s>Pored navedenih slabih kvantitativnih pokazataelja, kvalitativna raspoređenost mreže ne omogućava povezanost svih primarnih i administrativnih centara u državi te su, prema tome, potrebne visoke investicije za postizanje optimalnog stanja.</s><s>Kako je u poslijeratnom periodu najveći dio sekcija željezničkih linija bio onesposobljen za promet, projekti međunarodne zajednice su dali značajan doprinos noramlizaciji stanja.</s><s>Međutim, oni su bili usmjereni uglavnom na rehabilitaciju uništene infrastrukture, dok je donekle zanemarena suprastuktura bez koje je nemoguće iskorištavanje komparativnih prednosti željeznica nad ostalim prometnim modovima.</s><s>Iako postoje dobri potencijali za njihov razvoj, stanje prometne infrastrukture u ostalim prometnim modovima je nezadovoljavajuće,.</s><s>To se posebno odnosi na mrežu unutarnjih vodnih tokova, u okviru koje samo rijeka Sava protiče kroz BiH u dužini od 751,1 km.</s><s>Pomorski promet je slabije razvijen, iako BiH ima izlaz na Jadransko more preko luke Ploče, za kargo transport, i preko Neuma, koji je uglavnom u funkciji eksploatacije turističkih kapaciteta.</s><s>Uprkos činjenici o postojeća četiri aerodroma, infrastrukturni kapaciteti vazdušnog prometa oslikavaju nizak stepen investicija, čije su perspektive razvoja, s obzirom na relativno malu veličinu države, kao i blizinu susjednih aerodroma u Zagrebu, Beogradu i sl. realtivno male.</s>\n<s>Prema modelu valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH razvijenom u ovom radu, današnje stanje infrastrukturnih kapaciteta ocijenjeno je sa 20, s tim da se do 2010. očekuje porast vrijednosti ovog elementa na 35, odnosno na 50 u 2015.</s><s>Drugim riječima, u posmatranom periodu prometna infrastruktura će zabilježiti direktnu stopu 107</s>\n<s>U kontekstu drumskog prometa to uključuje, pored investicija u izgradnju i dogradnju sekcija na Pan-evropskom transportnom koridoru Vc i rekonstrukciju i rehabilitaciju ostalih puteva E-mreže, kao i uspostavljanje adekvatne vezu između Banjaluke i Doboja.</s><s>U navedenom bi se slučaju, eventualno, moglo govoriti o uvođenju nove grane Panevropskog transportnog koridora X koja bi se od glavne grane odvojila u Okučanima u Hrvatskoj.</s><s>Ova bi se grana u BiH u prvom dijelu od Gradiške do Banjaluke poklapala sa E-661, a potom bi se preko Prnjavora i Dervente spojila sa Pan-evropskim transportnim koridorom Vc u Šešlijama kod Doboja.</s>\n<s>Samo u slučaju primjene navedenog pristupa mogli bi doći u prvi plan i sinergijski efekti Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH jer bi na taj način bila uspostavljena jedinstvena drumska infrastrukturna mreža koja bi povezala primarne i administravne centre BiH u cjelovit sistem te omogućila intenzivnije, racionalnije, efikasnije i efektivnije robne i putničke tokove.</s>\n<s>U sektoru željeznica, malo je vjerovatno da će biti realizovane značajnije investicije u pogledu proširenja postojeće željezničke infrastrukturne mreže.</s><s>Napredak se očekuje, eventualno, u zamjeni površinskog sloja pruga, modernizaciji signalnih, informacionih i telekomunikacionih sistema, sistema za daljinsku kontrolu prometa i sl. što bi doprinijelo povećanju današnje prosječne brzine od 39,7 km/h za putničke, odnosno 34 km/h za teretne vozove na nivo minimalne nominalne brzine TER mreže od 120 km/h. Međutim pozitivni efekti uključivanja BiH u Pan-evropsku transportnu mrežu neće se odraziti samo na drumski i željeznički promet, negi i na ostale prometne modove, posebno unutarnje vodne tokove.</s><s>Povećanje uloge i značaja toka rijeke Save argumenuje se njenom direktnom vezom sa drumskom i željezničkom mrežom Pan-evropskog transportnog koridora Vc, tako i planiranom izgradnjom Kanala Sava-Dunav u Hrvatskoj.</s>\n<s>Aktivno uključivanje BiH u Pan-evropsku transportnu mrežu zahtijevaće modernizaciju i osavremenjavanje postojeće te nabavku nove suprastrukture u kako u drumskom tako i u željezničkom prometnom sistemu.</s><s>To se posebno odnosi na zamjenu zastarjelog voznog parka, gdje su već pokrenute značajne aktivnosti u pogledu zabrane uvoza putničkih automobila starijih od 10 godina.</s><s>U BiH ima, prosječno 163,5 putničkih automobila na 1000 stanovnika, 1,15 autobusa te 16,3 kamiona.</s><s>U sektoru željeznica, postojeća suprastruktura omogućava maksimalnu brzinu od 50-70 km/h. Na bazi navedenog može se izvesti zaključak o početnoj vrijednosti elementa modela suprastrukture od 15 te predvidjeti njen porast na 30 do 2010.</s><s>Na kraju posmatranog perioda vrijednost elementa suprastrukture bila bi izjednačna sa vrijednošću elementa infrastrukture, sa direktnom stopom rasta od 70%.</s><s>Element robni tokovi ima relativno najveću početnu vrijednost od 20 u okviru posmatranog modela.</s><s>Međutim, i u ovoj su državi izraženi aktuelni trendovi dominantnog učešća drumskog prometa u ukupnim robnim tokovima u poslijeratnom periodu: sa ukupno prevezenih 1.838.000 tona robe u 1999. drumski promet je imao tržišno učešće od 36,1%, dok je sa ostvarenih 363,788.000 ton/km učešće istog iznosilo 71,4%.</s><s>108</s>\n<s>Sa druge strane, promet željeznicom je u poslednjoj deceniji smanjen za 87,63% u tonama, odnosno za 96,35% u ostvarenim ton/km.</s><s>U 1999. tržišno učešće željeznica sa preveznih 3,247.000 tona robe iznosilo je 63,9%, a sa ostvarenih 146,054.000 ton/km Opšti privredni oporavak, sa naglaskom na spoljnotrgovinskoj liberalizaciji i uspostavljenim fizičkim vezama sa ostalim evropskim državama preko Pan-evropske i Trans-evropske transportne mreže usloviće porast međunarodnih robnih tokova.</s><s>Istovremeno, kao posljedica trenda smanjenja udjela uslužnih djelatnosti u BDP-u, može doći do latentnog pada unutarnjih robnih tokova.</s><s>Rezultanta dva opozitna procesa je porast vrijednosti ovog elementa na 35 u 2010., odnosno 45 u 2015., čiji je odraz direktna stopa rasta od 56% u posmatranom periodu.</s><s>Ovaj bi pokazatelj imao još veću vrijednost da nisu narušene dugogodišnje ekonomske veze sa Mađarskom čijim je robnim tokovima upravo Pan-evropski transportni koridor Vc predstavljao izlaz na Jadransko more preko luke Ploče.</s><s>Inicijalne aktivnosti u pogledu povećanja vrijednosti ovog elementa modela bi, u svakom slučaju, podrazumijevale uspostavljanje jedinstvene baze operatera na nivou države koja bi omogućavala pravilnu raspodjelu kvota te ažurno praćenje i evidenciju nacionalnih robnih tokova.</s><s>Sticanjem statusa pridružene članice, bile bi otvorene mogućnosti za potpisivanje tzv. tranzitnog sporazuma, kao što imaju Bugarska i Rumunija, a koji bi predstavljajo nadopunu postojećeg bilateralnog kvota sistema te doprinijeo bržem usvajanju evropskih standarda.</s>\n<s>Iako je u periodu 1996.-1999. zabilježen porast ukupnog broja prevezenih putnika za 67,78%, a broja putnik/km za 24,93%, početnu vrijednost ovog elementa modela ne možemo ocijeniti sa više od 15.</s><s>Sa ukupno prevezenih 37.039.000 putnika u 1999. drumski promet je imao tržišno učešće od 96,2%, dok je sa ukupno ostvarenih 1,190.270.000 putnik/km tržišno učešće iznosilo 95,90%.</s><s>Sa druge strane, željeznice su sa 1,481.000 prevezenih putnika imale tržišno učešće od 3,8%, dok je sa ostvarenih 51,104.000 putnik/km taj pokazatelj iznosio 4,1%.</s>\n<s>Rezultat približavanja evropskim integracijama dovešće do porasta vrijednosti brojnih parametara od kojih zavisi obim putničkih tokova što će se odraziti kroz porast vrijednosti ovog elementa na 35 do 2010., odnosno na 45 u 2015.</s><s>Drugim riječima, direktna stopa rasta elementa putnički tokovi u posmatranom periodu biće 67%, sa posebnim akcentom na međunarodnim putničkim tokovima.</s><s>Uslov za povećanje komponente ovog elementa koji se odnosi na putničke tokove unutar granica države je stvaranje poslovne klime za privlačenje inostranih investicija, čime bi oni dobili poslovni karakter, kao i obnova i izgradnja atraktivnih turističkih kapciteta.</s><s>Kompatibilnost sa evropskim trendovima zahtijevaće povećano učešće javnog prevoza u cilju redukovanja zagušenosti i smanjenja štetnih uticaja na okolinu te transfer sa drumskog na ostale prometne modove, prvenstveno željeznicu što će automatski uzrokovati smanjenje upotrebe putničkih automobila i povećenje sigurnosti na putevima.</s><s>109</s>\n<s>Pored toga, realno je očekivati liberalizaciju usluga putničkog prevoza potpisivanjem međunarodnog sporazuma INTERBUS, što će doprinijeti harmonizaciji tehničkih standarda te socijalnih i fiskalnih aspekata, čije će se sinergijsko dejstvo odraziti kako na porast kvaliteta usluga, tako i na pozitivne pomake u pogledu putničkih tokova.</s><s>Implementacija principa intermodalnosti u razvoju prometnog sektora u EU rezultirala je intenzivnom primjenom kombinovanog transporta, što se prvenstveno odnosi na reorjetaciju sa drumskog na željeznički promet, gdje je, uprkos brojnim prednostima, očigledno zaostajanje zemalja Jugo-istočne Evrope.</s><s>Potencijali za razvoj ovog vida transporta u BiH ogledaju se u paralelnoj drumskoj i željezničkoj mreži Pan-evropskog koridora Vc kao i njihovoj vezi sa Pan-evropskim koridorom VII preko rijeke Save.</s><s>Međutim, bez uvođenja savremenih RO-RO, LO-LO, RO-LO, FO-FO, Huckepack i Bimodalne savremene transportne tehnologije besmisleno je govoriti o razvoju kombinovanog transporta.</s><s>Prema modelu valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH, inicijalna vrijednost ovog elementa je svega 5. Intenziviranje spoljnotrgovinskih veza i odnosa sa inostranstvom neminovno će zahtijevati povećanje vrijednosti istog na 25 do 2010. te na 50 do 2015.</s><s>Drugim riječima, u posmatranom periodu direktna stopa rasta elementa modela savremene transportne tehnologije biće 90%, što je argumentovano izuzetno niskom inicijalnom vrijednošću inputa te nužnošću usklađivanja sa savremenim evropskim trendovima.</s><s>Cjelokupni pravni sistem BiH stoji na labilnim osnovama, posebno respektujući činjenicu da su još uvijek na snazi i neki zakoni iz bivše SFRJ.</s><s>Približavanje evropskim integracijama podrazumijeva i kompletnu usklađenost zakonodavnog okvira države sa acquis communitaire , te u tom pogledu Bijela knjiga o pripremi pridruženih zemalja Centralne i Istočne Evrope za integraciju u unutrašnje tržište Unije, treba postati imperativ i osnovna smjernica svih budućih reformi.</s><s>Činjenično stanje upućuje na nisku inicijalnu vrijednost inputa, svega 10.</s><s>Uz veliku podršku i napore Visokog predstavnika međunarodne zajednice, realno je očekivati porast vrijednosti ovog elementa modela na 60 do 2010., odnosno na 90 do 2015.</s><s>Direktna stopa rasta od 89% u posmatranom periodu upućuje na zaključak o hitnosti reformi pravnog sistema te na visok stepen kompatibilnosti sa evropskim propisima u 2015.</s><s>Međutim, prekidanje tradicije eskiviranja implementacije usvojenih zakonskih pravila podrazumijevalo bi izmjenu svijesti naroda koji živi na ovim prostorima, za šta je, ipak, potreban duži vremenski period.</s>\n<s>Izvrsni potencijali za razvoj i primjenu savremenih informacionih sistema, što na prvom mjestu uključuje visoko-kapacitetne operatere, danas su neiskorišteni.</s><s>Uvođenjem GPS-a otvara se mogućnost povećanja početne vrijednosti sa 10 na 40 u 2010. odnosno na 60 u 2015.</s><s>Prema tome, direktna stopa rasta ovog elementa biće 83%.</s><s>Tehnička kompatibilnost GPS-a i Galileo sistema omogućiće Bosni i Hercegovini relativno brzo uključivanje u savremene evropske satelitske radio-navigacione sisteme bez velikih finansisjskih ulaganja.</s>\n<s>Sa druge strane, tehnička harmonizacija kontrolnog i komandnog sistema željeznica u okviru ERTMS-a, kao imperativ razvoja ovog prometnog moda u EU, nije dostigla zadovoljavajući stepen napretka ni u pridruženim članicama te je stoga i realno da u BiH to bude tek dugoročni cilj.</s><s>Međutim, postati dio Trans-evropske transportne mreže znači i učiniti pomake u okviru ovog programa.</s>\n<s>Degradiranost intelektualnog kapitala kao elementa modela i jednog od primarnih potencijala ove države, uslovljena je prvenstveno socijalističkim sistemom obrazovanja, ukomponovanim sa znatnim zaostatkom u praćenju savremenih trendova edukacije, prekvalifikacije, do-kvalifikacije i obuke, kao i emigracije velikog broja stručnjaka.</s><s>Pored toga, izraženo je političko pozicioniranje kadrova na odlučujuće funkcije, što zbog njihove nekompetentnosti može dovesti do eskalacije negativnih posljedica širih razmjera.</s><s>Navedeno upućuje na nisku početnu vrijednost inputa od 10.</s><s>Međutim, opsluživanje i funkcionisanje sistema tržišne ekonomije zahtijevaće visok nivo znanja i sposobnosti, što će usloviti i reformu postojeće kadrovske strukture te posljedično i porast vrijednosti ovog elementa modela na 30 do 2010. te na 50 do 2015. što prevedeno u procente daje direktnu stopu rasta od 80% u posmatranom periodu.</s><s>Pored toga, od značaja je i sticanje međunarodnih licenci za obavljanje transportnih usluga van granica države, što se u Evropskoj uniji već manifestuje kao povećani udio kabotaže u ukupnim robnim tokovima.</s>\n<s>Iako je početna vrijednost elementa eksternih troškova od 50 argument relativno dobrog stanja u pogledu nivoa prometne sigurnosti i ekološke očuvanosti okruženja, u duhu opštih reformi prometnog sistema i uključivanja u Pan-evropsku transportnu mrežu, neophodno je poduzeti preventivne mjere očuvanja postojećeg stanja i sprečavanja njegove degradacije.</s>\n<s>sigurnosne opremljenosti novijih modela vozila, izgradnje kvalitetnije drumske infrastrukture, sa poboljšanim dizajnom auto-puteva i oznaka na putevima te kontrole ljudskog faktora počeli su se širiti i na područje BiH.</s><s>To će u velikoj mjeri amortizovati negativne manifestacije</s>\n<s>uslovljene uključivanjem u Pan-evropsku transportnu mrežu, na sigurnost učesnika u prometu.</s><s>Iako su ratna dejstva u velikoj mjeri degradirala stanje raspoloživih prirodnih resursa, sa posebnim akcentom na neracionalnoj potrošnji energetskih izvora, ekološka slika BiH je u poređenju sa ostalim evropskim državama na zadovoljavajućem nivou.</s><s>Uprkos tome, evidentno je uvođenje “zelenih klauzula” u sve segmente ekonomskog i socijalnog života, što je u kontekstu preventivne i razvojne strategije pozitivan pomak.</s><s>Od posebnog je značaja maksimalna eksploatacija raspoloživih finansijskih sredstava u okviru LIFE projekta EU za uspostavljanje administrativnih struktura za upravljanje okruženjem, očuvanje prirodnih resursa i promovisanje održivog razvoja u trećim državama.</s><s>111</s>\n<s>Visoka inicijalna vrijednost prometne sigurnosti i ekološkog faktora te pravovremeno poduzete aktivnosti usloviće rast vrijednosti ovog elementa modela na 75 u drugom razdoblju te na 90 do 2015.</s><s>Drugim riječima, direktna stopa rasta od 44% usloviće dostizanje skoro optimalne vrijednosti na kraju posmatranog razdoblja.</s><s>Pored navedenih direktnih, u radu su prikazane i indirektne stope međusobnog interaktivnog dejstva pojedinih elemenata modela, koje su istovremeno i uzrok i posljedica povećanja vrijednosti istih.</s><s>Na taj je način kreirana vizija budućeg uticaja uspostavljanja i razvoja Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH te njegovog dejstva na postizanje kompatibilnosti prometnog sistema ove države sa tehničkim, ekonomskim, ekološkim i finansijskim kriterijima Pan-evropske i Trans-evropske transportne mreže, a sve u funkciji održivog razvoja.</s><s>S obzirom na sadašnje stanje makroagregata prometnog sektora, uspostavljanje međunarodnih veza i odnosa sa ostalim evropskim državama preko ekonomski racionalne i funkcionalne transportne infrastrukture, konkurentnog intermodalnog transportnog sistema, adekvatnog pravnog sistema, intelektualnih potencijala te savremenih dostignuća informacione tehnologije mora biti provedeno u širem kontekstu ekonomskih, socijalnih i političkih reformi, kako na nacionalnom tako i na regionalnom nivou, što upućuje na zaključak o tačnosti osnovne naučne hipoteze ovog magistarskog rada.</s><s>112</s>\n<s>BRANKOVIĆ, N.: Kombinovani transport Bosne i Hercegovine i Hrvatske na evropskim transportnim koridorima, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 5 str.</s>\n<s>ČEKIĆ, Š.: Mreža evropskih transportnih koridora i ciljevi evropske transportne politike, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 11 str.</s><s>DADIĆ, I.: Kombinirani prijevoz između Panonske nizine (Podunavlja) i Jadrana, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 3 str.</s><s>Declaration: Accelerating an-european Co-operation Towards a Free and Strong Inland Waterway Transport, Rotterdam: Pan-european Conference on Inland Waterway Transport, 2001. 5 str.</s>\n<s>GAČANIN, E.: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskoj transportnoj mrežI, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, GRÜTER, J.: Developing Pan-European Transport Corridors, London: Land and Water International 98, 2000. 29 str.</s>\n<s>KARAHEMTOVIĆ, F.: et al.: Veze plovnih puteva Bosne i Hercegovine i Hrvatske sa europskim riječnim koridorima, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 6 str.</s>\n<s>122.</s><s>ZELENIKA, R. et al.: Multimodalna ekologija – čimbenik djelotvornoga uključivanja Hrvatske u europski prometni sustav, Zbornik radova, X.međunarodno znanstvenostručno savjetovanje «Promet i okoli », Opatija, 18.-19.travnja 2002. 26 123.</s><s>ZUPANČIĆ, M.: Pan-evropski koridorji v funkciji vključevanja Slovenije v evropski gospodarski in prometni sinstem (magistarsko delo), Ljubljana: Ekonomska fakulteta, 97 str.</s>\n<s>Zakon o prevozu drumskom saobraćaju (SG RS, br.4/00-85 i 26/01-567) Zakon o bezbjednosti javnih puteva (SL SRBiH, br.3/90 i 11/90 i SL RBiH, br.2/92 i Zakon o osnivanju javnog preduzeća za puteve RBiH (SL RBiH, br.13/94) Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima (SL SFRJ, Zakon o obezbjeđenju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog Zakonom o sigurnosti željezničkog prometa posebno u vezi problema sa cestama i cestovnim prometom (SL RBiH, br.33/95)</s>\n<s>Drumska infrastrukturna mreža u SEE u 1997.</s><s>Željeznička infrastrukturna mreža u SEE u 1997.</s><s>Promet na važnijim aerodromima SEE u periodu 1995.-1996.</s>\n<s>Željeznički teretni tokovi u BiH, 1990.-1999.</s><s>Drumski putnički promet u BiH, 1996.-1999.</s><s>Predratni obim putničkih tokova željeznicom u BiH Putnički tokovi željeznicom u BiH, 1990.-1999.</s><s>Vrijednost elemenata modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc</s>\n<s>Tehnički i operativni parametri TEM i TER mreže Strukturna reforma industrijskog sektora u BiH Finansijski efekti privatizacije u BiH</s>\n<s>Rekonstruisane sekcije drumske infrastrukturne mreže u BiH, Rekonstruisane sekcije željeznižke infrastrukturne mreže u BiH, 15.</s><s>SPISAK GRAFIKONA</s>"}
{"dc.title": "Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije", "dc.creator": "Sjekloća, Anita", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "?", "id": "dkum_28258", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=122662&dn=", "text": "<s>Študentka Anita Sjekloća izjavljam, da sem avtorica tega magistrskega dela, ki sem ga napisala pod mentorstvom prof. dr Vesna Žabkar in skladno s 1. odstavkom 21. člena Zakona o avtorskih in sorodnih pravicah dovolim objavo magistrskega/specialističnega dela na fakultetnih spletnih straneh.</s>\n<s>2.3.1.1.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za garanciju konkurentne sposobnosti........</s><s>31 2.3.1.2.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za očuvanje dugoročnog razvoja turističke 32 3.5.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije......</s><s>66 4. ANALIZA IMIDŽA I UGLEDA CRNE GORE KAO TURISTIČKE 4.1.3.</s><s>Analitička metoda upotrijebljena pri analiziranju imidža i ugleda Crne 4.2.</s><s>Rezultati istraživanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije .........</s><s>71 4.2.1.2.</s><s>Opisne promjenjive mjerenja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke 4.2.2.</s><s>Multipla regresijska analiza za oblikovanje odgovarajuće promjenjive 4.2.3.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke 4.2.3.1.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različitog poznavanja Crne Gore od strane predstavnika 4.2.3.2.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različite udaljenosti predstavnika turističke grane od Crne 4.2.3.3.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke 8. PRILOZI</s>\n<s>Slika 1: Varijable koje određuju atraktivnost turističke destinacije Slika 2: Turizam-globalni konceptualni okvir Slika 3: Destinacijski koncept turizma</s>\n<s>Slika 5: Konstrukcija željenog proizvoda Slika 6: Svijet odmora u kontrastu svijeta svakodnevnice Slika 7 : Krugovi vrsta turističke potražnje Slika 8: Sastavni elementi svijeta svakodnevnice i odmora Slika 9: Ciljne grupe u zavisnosti od grana turizma Slika 10: Kooperativne funkcije turističke destinacije Slika 11: Posebnosti marketinga turističke destinacije Slika 12: Proces formiranja i prodaje paket aranžmana Slika 13: Turistička ponuda i potražnja u kreiranju imidža POPIS TABELA</s>\n<s>Tabela 1: Standardne strategije pozicioniranja turističkih destinacija Tabela 2 : Posjetioci iz pojedinih evropskih zemalja i njihov odnos na ukupan broj stranih gostiju</s>\n<s>Tabela 3: Bilans obale Crnogorskog primorja Tabela 4: Osnovne opisne promjenjive o prepoznatljivosti Crne Gore u procentima Tabela 5 :Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkolon (SO) za pojedine crnogorske regije</s>\n<s>Tabela 8 : Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) značaja komponente odnosno faktora komponente prepoznatljivosti imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Tabela 9: Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za navedene osjećaje, koji mjere osjećajnu komponentu imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 10 : Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za komponente ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Tabela 12: Najčešći odgovori anketiranih na pitanje o turističkoj promociji, kao komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 13: Aritmetička sredina (AS) i standardni otklon (SO) ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Tabela 15: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog imidža pojedinih karakteristika komponente prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 16: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog ugleda od pojedinih karakteristika komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 17: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 18: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 19: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa exYU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 20: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa exYU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije 1.UVOD</s>\n<s>1.1.</s><s>Predstavljanje predmeta proučavanja Odgovarajuće definisanje pojma imidža pojedinog objekta (preduzeća, destinacije, proizvoda), u današnjem okruženju postaje sve više aktuelna tema.</s><s>Ideja o imidžu polazi od marketinške prakse i privlači njegove istraživače još od sredine dvadesetog vijeka.</s><s>Najprije se, ovaj pojam u pedesetim godinama upotrebljavao kao oglašavajući koncept, gdje je njegov utemeljivač David Ogilvy smatrao, da ako damo proizvodu osobenost, pridobijamo tržišni uspjeh.</s><s>Njegova misao vodilja je, da ljudi ne kupuju proizvode, već robne marke i da sa imidžom gradimo željenu areolu oko objekta robnu marku (Jančić, 1998, str.1030).</s><s>Kasnije se pojam počeo širiti i na druga područja upravljačkih nauka i upotrebljavati pri koorporativnom komuniciranju preduzeća i na nivou države.</s><s>Sa njim su se istinski bavili istraživači, komunikolozi, kao i menadžeri.</s><s>Imidž je tako dobio veći, kompleksniji i simbolički značaj.</s><s>Poslednje proučavanje imidža destinaacije postalo je važno područje destinacijskog menadžmenta.</s>\n<s>U okviru stručne literature autori navode više definicija imidža.</s><s>Ako preuzmemo definiciju Kotlera (1996, str. 599), po kome je imidž niz uvjerenja, ideja i utisaka, koje ima čovjek o nekom predmetu, dobit ćemo grubu predstavu o samom pojmu.</s><s>Van Riel (1995, str. 56) smatra, da interes za imidž proizilazi prvenstveno iz pretpostvke, da je pozitivan imidž prvi uslov za uspostavljanje prodajnog odnosa sa različitim ciljnim skupinama.</s><s>Crompton (1979, str.18) definiše imidž turističke destinacije kao skup uvjerenja, ideja i utisaka, koje ima pojedinac o određenoj destinaciji, dok Gartner (1986, str.635) smatra, da se radi o prepoznavanju pojedinca o mogućnostima, koje određena destinacija nudi.</s><s>Imidž i ugled su međusobno tijesno povezani pojmovi, ali se ne smiju zamjenjivati.</s><s>Ugled je definisan kao pojedinačna ocjena, odnosno vredovanje imidža određenog objekta (Dowling, 1994, str. 8).</s><s>Dowling smatra da je ugled ciljno usmjeren (vredovanje sa određenom namjenom), a da je imidž širi pojam, koji sadrži razlišite vrste ugleda, koji je prisutan kod različitih ciljnih skupina.</s><s>Jedan od autora koji ima najviše uticaja na tom području je C.J.Fombrun (1996, str.37) i on definiše ugled preduzeća kao ukupnu ocjenu, kaja dolazi od udionika preduzeća.</s><s>Po njegovom stavu ugled preuzeća predstavlja zbir emocionalnih ili osjećajnih reakcija – dobrih ili loših, moćnih ili slabih – potrošača, investitora, zaposlenih i šire javnosti na ime preduzeća.</s><s>Ključna rasprava je u tome, da ugled prirodno uključuje vredovanje, dok je imidž neutralan pojam.</s><s>Ugled (dobro ime, autoritet) pripisujemo osobama, krajevima…dok je imidž po Bromleyu (1993, str.126), prije svega povezan sa poslovnim organizacijama i proizvodima – sredstvo za širenje i povećavanje mreže komuniciranja (oglašavanje, odnosi sa javnošću).</s><s>Samo definisanje turističke destinacije, veoma je značajno jer se odnosi na problematiku ovog rada.</s><s>Definicija koja je najviše prihvatljiva u ovom slučaju je po Biegeru (2000, str.74), koji određuje turističku destinaciju kao geografski prostor (mjesto, regija, naselje), koji određeni gost ili segment gostiju izabere kao svoj cilj putovanja.</s>\n<s>Poslednjih deset godina dat je akcenat na odgovarajuće mjerenje imidža turističke destinacije (Echtner & Ritchie, 1993; Driscoll, Lawson & Niven, 1994).</s><s>Ustanovljeno je, da većina analiza obuhvata strukturisana pitanja sa unaprijed pripremljenim odgovorima ili je ponuđena mogućnost odgovaranja na nestrukturisana, otvorena pitanja.</s><s>Osjećajnu komponentu i komponentu prepoznavanja imidža turističke destinacije, stručnjaci su mjerili pomoću semantičkog diferencijala i-ili Likertove višestepene skale za ocjenjivanje.</s><s>Echtner & Ritchie (1993) predložili su kombinaciju strukturisanih ili nestrukturisanih pitanja, koja omogućavaju ukupnu ocjenu imidža turističke destinacije.</s>\n<s>Kada je u pitanju mjerenje ukupnog ugleda preduzeća, destinacije, ona mora biti prepoznatljiva, velika i poznata.</s><s>Kod mjerenja ugleda, određena destinacija se upoređuje i ocjenjuje sa drugim destinacijama iz iste grane.</s><s>Zato moraju anketirani dobro poznavati većinu konkurentskih destinacija prisutnih na turističkom tržištu.</s><s>Jedan od mogućih metoda mjerenja ugleda turističke destinacije je i Pristopov dijamant, koji grafički prikazuje određenu destinacuju, verifikovanu od strane stručnjaka iz te oblasti (Gruban, Verčič, Zavrl, 1997, str.19).</s><s>Istraživanje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije je zanimljiv, ali i težak zadatak.</s><s>Ni jedno istraživanje na ovu temu nije obavljeno do sada i zato je potrebno obuhvatiti i izvesti cjelokupno istraživanje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, prepoznatljive sa vidika stranaca.</s><s>1.2.</s><s>Namjen i cilj rada</s>\n<s>Crna Gora u plasmanu svog turističkog proizvoda treba da se pouzda na domaće i regionalno tržište i velike turoperatore.</s><s>Velike turističke agencije kontrolišu tržište, dok turoperatori nemaju finansijski stimulans da dugoročno održe odnose i spremni su da promijene svoje programe ukoliko uoče i najmanji problem.</s><s>Kvalitetan i prepoznatljiv imidž najbolja je pomoć turoperatorima za prodaju aranžmana u turističkoj destinaciji kakva je Crna Gora.</s>\n<s>Namjen magistarskog rada je da: na osnovu istraživanja efekata među predstavnicima turističke grane odredi imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije; pomoću</s>\n<s>vrednuje komponente imidža Cne Gore kao turističke destinacije, njenog kompletnog ugleda kao i atraktivnosti i specifičnosti njene turističke ponude; odredi faktore koji domanantno utiču na kreiranje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s>\n<s>Cilj magistarskog rada je da na osnovu istraživanja i analize dobijenih rezultata, studije imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije pronađe adekvatno oružje marketinške komunikacije za cjelokupno oblikovanje i predstavljanje novog imidža Crne Gore kao turističke destinacije u inostranstvu.</s><s>Analiza imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije ukazaće na osnovne pravce i metode marketinške komunikacije sa turistički emitivnim tržištima.</s><s>Segmentiranjem turističke ponude i kompariranjem sa analizom imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije pokazaće efikasnost marketinške strategije primijenjene na izbirljivim inostranim tržištima.</s><s>U magistarskom radu provjeravamo 7 hipoteza o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije:</s>\n<s>Hipoteza 1: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod predstavnika turističke grane, koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na predstavnike turističke grane koji to još nijesu.</s>\n<s>Hipoteza 2: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od posjete Crnoj Gori, različit je kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru i predstavnika turističke grane koji to još nijesu</s>\n<s>Hipoteza 3: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od lokacije predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Hipoteza 4: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od lokacije predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije s vidika predstavnika tuđih organizatora putovanja i njihovog poznavanja Crne Gore: Hipoteza 5: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 6: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 7: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije u velikoj mjeri zavisi od ocjene kvaliteta promotivnih aktivnosti turističkih radnika iz Crne Gore na međunarodnim sajmovima i turističkim berzama.</s><s>1.3.</s><s>Metoda proučavanja i struktura rada Pri izradi magistarskog rada je upotrijebljena raspoloživa domaća i inostrana stručna literatura za proučavanje teorijskih osnova i nadgradnje, adekvatne problematici turističkog imidža i ugleda.</s><s>Prilikom izrade magistarskog rada koristimo izvore koji su dostupni kod organizacija neposredno zaduženih za koordinaciju i marketinško predstavljanje Crne Gore u inostranstvu i kvantificiranje promotivnih efekata.</s><s>Inostrana i vrlo oskudna domaća stručna literatura koristi se u mjeri neophodnoj za teorijski prikaz turističkih fenomena.</s><s>Predstavljanje turističkog proizvoda Crne Gore kao turističke destinacije oslanja se na domaće izvore institucija koje su posredno odnosno neposredno uključene u statističku valorizaciju postignutih rezultata.</s><s>Perspektive Crne Gore kao turističke destinacije date su na osnovu planskih dokumenata nadležnih državnih institucija.</s><s>U nedostatku sveobuhvatnih anketa o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije sprovedeno je posebno istraživanje.</s>\n<s>Istraživanje o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije, bilo je izvedeno na dvije Međunarodne turističke berze, u Ljubljani (Sajam Alpe-Adria od 20 do 23 marta 2003) i Beogradu (IFTS od 9 do 12 aprila 2003), kao i putem elektronske pošte.</s><s>Izbor mjesta sakupljanja podataka je bio relativno odgovarajući, dok je elektronskim putem bio nezadovoljavajući.</s><s>Posjeta berze u Ljubljani a kasnije i u Beogradu, bila je uslovljena slabim odzivom ispitanika koji su putem elektronske pošte bili pozvani, i trebali da odgovore na proslijeđeni anketni upitnik (od ukupnog broja ispitanika, 77, mail-om je odgovorilo 7).</s><s>U cilju adekvatne obrade sprovedenog anketnog istraživanja korišteni su programi za obradu podataka i izradu statističkih izvještaja SPSS i Excell.</s>\n<s>Magistarski rad je podijeljen na pet poglavlja.</s><s>U prvom dijelu rada je predstavljen predmet proučavanja, namjena rada, cilj i metode proučavanja i struktura rada.</s><s>Drugi dio je posvećen Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji tj. funkcionisanju cjelokupnog turističkog sistema, organizacionom nivou kao i kooperativnim funkcijima turističke destinacije i marketinškoj prezentaciji turističkih potencijala.</s><s>Treći dio rada predstavlja teorijsku osnovu imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Četvrti dio predstavlja jezgro magistarskog rada sa posebnim akcentom na analizu imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije i obradu rezultata istraživanja sprovedenog među turističkim poslenicima koji učestvuju u inostranom plasmanu njenih turističkih proizvoda.</s><s>Na završetku magistarskog rada autorica je izvela sopstvenu viziju imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa predlogom aktivnosti i mjera na njegovom poboljšanju.</s><s>2. CRNA GORA – TURISTIČKA DESTINACIJA</s>\n<s>Prve definicije pojma i pojave destinacije koje nalazimo u teorijskim turističkim radovima, svode se na određenu prostornu cjelinu ili jedinicu pod nazivom “turisticka destinacijska zona” (“tourist destination zone “) ili “ turističko destinacijsko područje” (“tourist destination area”).</s><s>Kao osnovni kriterijumi korišćeni su: privlačna snaga i opremljenost za dolazak i boravak turista u određenom definisanom O tačnom i jednostavnom određivanju pojma turističke destinacije u literaturi vlada polemika.</s><s>Mnogi autori definisali su turističku destinaciju na osnovu svojih stavova i gledišta po posebnim kriterijumima.</s>\n<s>Protezanje izvornog značenja riječi i pojma destinacija na novo područje znanstvenog interesa u turizmu imalo je svoje začetke u radovima poznatog američkog autora Clare Gunna koji je svoja stajališta izložio u poznatom radu “Vacationscape” (1972.).</s><s>Gunn (1972) je u okviru svoje koncepcije izložio klasifikaciju “turističkih destinacijskih zona” i to prema strukturnim modelima koje je nazvao urbanim, radijalnim i proširenim zonama.</s><s>U središtu koncepcije urbane zone je grad kao odredište turističkog putovanja, pojam radijalne zone proširuje urbanu zonu uglavnom na razmacima koje su turistima dostipne vazdušnim prevozom tokom istog dana.</s><s>I konačno, pojam proširene zone predstavlja znatno šire područje kao odredište dolaska turista, područje u kojem s jedne strane dominira grad, a na drugoj strani takvog širokog prostora smješten je neki atraktivni turistički kompleks dostipan vazdušnim prevozom.</s>\n<s>Smit (Hall, 2000, str.161) navodi brojne kriterijume, koje moramo uvažavati pri određivanju i identifikaciji destinacija: Destinacija treba da uključuje skup kulturnih, fizičkih i socijalnih značaja, koji zajedno grade regionalni identitet.</s>\n<s>Destinacija bi trebala biti veća kao jedna cjelina ili privlačnost.</s><s>Destinacija bi trebalo da uključuje postojeće privlačnosti ili da ima potencijal za potporu razvoju uspješnih privlačnosti, da bi privukla turiste.</s><s>Destinacija bi trebala biti sposobna potpirati planiranje i marketing tog područja, što znači imati vodilju i podsticaj budućem razvoju.</s><s>Destinacija treba biti dostupna velikom broju posjetioca.</s><s>Dostupnost je omogućena preko drumskog, vazdušnog i vodenog transporta.</s><s>Biger (2000, str. 74) definiše turističku destinaciju kao geografski prostor (kraj, regiju, područje), kojeg određeni gost ili segment gostiju izabere za putovanje.</s><s>Ipak je potrebno naglasiti , da je gledanje određenog geografskog prostora kao turističke destinacije jedan od mnogih vidika posmatranja tog prostora.</s><s>Prostor sadrži svu neophodnu opremu i objekte za noćenje, zaštitu, zabavu i poslovne stvari.</s><s>Tako se turistička destinacija javlja kao samostalni proizvod, kao konkurentska jedinica, koja mora biti vođena kao strategijska poslovna jedinica.</s><s>Na ovoj definiciji turističke destinacije oslanjat će se sadržaj ovog rada.</s><s>Inskeep određuje turističku destinaciju kao područje, koje je relativno dovoljno da garantuje širok opseg turističkih mogućnosti i usluga, posebno onih, oblikovanih za rekreaciju i odmor, mogućnosti za pridobijanje raznih iskustava i očuvanje zdravlja Keller definiše turističku destinaciju kao cilj putovanja, koju turist želi obići radi određenih privlačnosti, koje destinacija nudi.</s><s>Te privlačnosti mogu biti prirodne ili su rezultat čovjekovog rada, postojeće pred turizmom i turistima ili suprotno urađene posebno za turiste (Keller, 1998, str.17).</s><s>Očigledno je, da je gledanje određene destinacije kao turističke destinacije samo jedan od mogućih vidika opažanja.</s><s>Turisti mogu predstavljati jedan od mnogih segmenata u ukupnoj strategiji oblikovanja i pozicioniranja pojedinačne destinacije.</s><s>Pri oblikovanju, marketing strategije destinacije imamo kao glavne ciljne skupine, pored posjetioca i turista, takođe prebivaoce i zaposlene, pojedinačna preduzeća, industriju i investitore kao i izvoznike (Kotler et al., 1999, str. 33).</s><s>Problemi u destinaciji najčešće proizilaze iz kordinacije raznih faktora.</s><s>Destinacije su vrlo promjenjive ne samo da se mijenjaju usled pritiska turizma nego i zbog »zastarelosti« ponude.</s><s>Osnovni ciljevi turističke destinacije su: osigurati kvalitet gostima i dugoročnu egzistenciju domicilnog stanovništva.</s><s>Uvjek treba imati na umu da destinacije nisu statične, one se mijenjaju i razvijaju u skladu s preferencijama Iz navedenih definicija uputno je zagovarati izraz »destinacija«.</s><s>Pod njim podrazumijevamo optimalno kombinovan i tržišno prilagođen prostor koji razvojem važnih i dominantnih sposobnosti u destinaciji svjesno stvara pretpostavke koje će joj omogućiti da u usporedbi s konkurencijom dugoročno postiže dobre turističke Svjetska turistička organizacija (WTO, 1995, str.7), je za statističke svrhe definisala turističku destinaciju kao značajno mjesto koje se posjećuje tokom putovanja i kod koga je razlikovala tri vrste takvih destinacija: udaljenu destinaciju, glavnu destinaciju i motivirajuću destinaciju.</s>\n<s>Pitanje: treba li turistička destinacija imati svoje granice, teorijsko je pitanje .</s><s>Granice turističke destinacije odredit će tržište, one se formiraju ''kroz izraz tržišne Da bi management mogao pravilno funkcionisati, destinaciji je potrebno sistemsko vođenje koje se može podijeliti na tzv. tri nivoa upravljanja: 1. politika destinacije obuhvata odluke što globalno utvrđuju budući razvoj kao cjeline;</s>\n<s>2. planiranje u destinaciji kojim se na osnovu odluka o politici destinacije određuju konkretni dugoročni, srednjeročni i kratkoročni ciljevi, mjere i proračun;</s>\n<s>3. operacionalizacija koja obuhvata dnevno rukovođenje, najčešće usmjereno prema neposrednim izvrsnim aktivnostima i kontroli.(Magaš, 1990, str.55) Dugoročno osiguranje uspješnosti i održanje vitalnosti i sposobnosti preživljavanja turističke destinacije najboljim mogućim zadovoljavanjem želja gostiju i zahtjevima društva u uslovima dinamičnog okruženja, glavni je cilj pronalaženja strategija, kao dijela strateškog menadžmenta.</s>\n<s>2.1.1.</s><s>Karakteristike Crne Gore kao turističke destinacije U Crnoj Gori su planinski predio i Sredozemno more spojeni na najužem prostoru.</s><s>Ona se može ubrojati u najatraktivnije destinacije Sredozemlja.</s><s>Šarolikost prirodnih ljepota na malom prostoru povećavaju atraktivnost za turiste i izazivaju različite impresije.</s>\n<s>Malo je zemalja u Evropi koje se mogu pohvaliti raznolikošću prirodnih i društvenih resursa kao što ima Crna Gora.</s><s>Bogatstvo prirodnih atraktivnosti na kojima se gradi primarna turistička ponuda, Crnoj Gori pruža neograničene mogućnosti u razvoju brojnih vrsta i oblika turističkih kretanja.</s><s>Sekundarna turistička ponuda, temeljena na društvenim ili antopogenim resursima, takođe predstavlja visoko vrijednu i prepoznatljivu komponentu pri animiranju turista u trenutku neodlučnosti gdje otputovati i utrošiti svoje vrijeme i novac.</s><s>Ukupno, potencijal Crne Gore nudi okvir, o kojem sanjaju tržišta: “udaljenost od svakodnevnice i egzotiku” , kao i odlične osnovne preduslove.</s><s>U prvoj liniji je ta mala zemlja (13.812 sqm) cilj kupališnog turizma.</s><s>Sa ovim oblikom odmora povezuju se četri predstave okvirnih uslova: čista, bistra voda i more;</s>\n<s>Mediteransko ljeto i 293,5 km duga jadranska obala čine glavni turistički potencijal.</s><s>Na svom dijelu obale Crna Gora posjeduje četiri izuzetna prirodna unikata, koji pažljivo obrađeni i razvijeni, mogu da budu trajna baza za djelotvoran turizam: • Boka Kotorska najduži i najslikovitiji fjord na Sredozemnom moru, na čijim obalama stijene više od 1000 m strše uspravno ka nebu.</s><s>Uporedivo sa švajcarskim sjeverno italijanskim jezerima, čovjek može da oko Boke Kotorske zamisli čitav niz malih i srednjih turističkih objekata.</s><s>Slikoviti Bokokotorski zaliv je od antickog doba bio magnet za trgovce, mornare,umjetnike i turiste.</s>\n<s>• Skadarsko jezero je najveće slatkovodno jezero (395 km) u neposrednoj blizini Sredozemnog mora.</s><s>Jezero superlativa: jedno od poslednjih staništa pelikana u najvećem rezervatu ptica u Evropi.</s><s>Ono je ne samo idealno izletište za kupališne turiste; već i zamisliva varijanta »eko turizma«: posmatranje ptica, upoznavanje biljka, pješačenja, izleti biciklom, vožnje kanuom, surfing, eko kampiranje itd.</s>\n<s>• Velika Plaža, je do sada gotovo neizgrađena pješčana plaža u Ulcinju (13 km duga, 60 m široka).</s><s>To je jedina pješčana plaža na čitavoj jadranskoj obali od italijanske do albanske granice, koja predstavlja jedinstvenu prodajnu vrijednost (USP).</s><s>Ona predstavlja najvažniji razvojni potencijal za budući, sa ekonomskog aspekta, ključni bazni proizvod. • Divlje-romantični planinski svijet zaleđa podržava i povećava vrijednost, u principu idealnih preduslova za ljetni kupališni odmor.</s><s>U uzbudljivim varijantama i brzo se smjenjujući, posjetilac nailazi na krševite visoravni, guste šume, duboke klisure, 4 nacionalna parka kao i kulturno veoma različite akcente: pravoslavne manastirske crkve (Morača, Ostrog, Pivski manastir), džamija u Pljevljima, kraljevski minijaturni grad-prestonica Cetinje.</s><s>Planinski svijet se nudi ne samo kao veoma atraktivno izletište, nego on posjeduje potencijal za regionalne i međunarodne segmente turističkih niša: planinarenje, skijanje, jahanje, “kulturna putovanja” itd.</s><s>Crna Gora – crna je samo u imenu, na javi je plava po bistrom moru i vedrom nebu, zelena je po nepreglednim pašnjacima i borovim šumama i bijela po snijegu planinskih vrhova, a crvena je po vreloj krvi junačkoj (Magazin, 2003).</s><s>Ovaj potencijal zaslužuje da bude otkriven, međutim, on je sada jedva pristupačan!</s><s>2.1.1.1.</s><s>Atraktivnost destinacije</s>\n<s>Turističke destinacije se izdvajaju od drugih turističkih prostora po svojem zaokruženom atraktivnom sadržaju koji u dužem razdoblju osigurava interes i posjećenost većeg broja turista.</s>\n<s>Atraktivnost destinacije (privlačnosti – eng. Attractions) podrazumijeva širok spektar prirodnih i društvenih pogodnosti na jednoj destinaciji.</s><s>To je onaj širi spektar izvornih faktora (klima, flora, fauna, kulturno-istorijsko nasleđe, antropogeni faktori i sl.) koji, u osnovi, predstavljaju podlogu za stvaranje imidža date destinacije (Bakić, 2000, Tako, može se reći da postoji veći broj varijabla koje utiču na atraktivnost turističke destinacije Slika 1:</s>\n<s>Slika 1: Varijable koje određuju atraktivnost turističke destinacije Koji će od pojedinih faktora dobiti na značaju na konkretnoj turističkoj destinaciji zavisi kako od: a) raspoloživosti datih faktora, tako i od b) motiva za preduzimanje turističkih putovanja.</s><s>Kompozicija atraktivnih faktora, pored ostalog, značajno utiče i na stvaranje imidža date destinacije.</s>\n<s>Ritchie i Zins (1978, str.256-267) su rezultat istraživanja predstavili sledećom podjelom i rangom atraktivnosti u privlačenju turista u pojedinu turističku destinaciju: • klima i prirodne ljepote,</s>\n<s>• kapaciteti za sport, rekreaciju i edukaciju.</s><s>Zbog turističkih privlačnosti turisti kupuju turističke proizvode, koji su prostorski vezani za destinaciju.</s><s>Privlačnosti su:</s>\n<s>U okviru prirodnih privlačnosti spadaju npr. lijepa pokrajina, plaže, ugodno podneblje i druge geografske značajnosti.</s><s>Izgrađene privlačnosti ubrajamo u okviru prirodne (izgrađene) okoline i tu ubrajamo parkove, šetališta, spomenike, marine, uređena skijališta, golf igrališta.</s>\n<s>Kulturne značajnosti destinacije, koje su privlačne za turiste, su istorijske značajnosti, folklor, religija, umjetnost, teatri i muzeji.</s><s>U ovu skupinu spadaju i posebni događaji, festivali i susreti.</s>\n<s>Turističke destinacije su za turiste takođe privlačne zbog socijalnih značajnosti, a to je zbog posebnog načina života lokalnog stanovništva, jezika i mogućnosti druženja sa njima.</s>\n<s>Sve navedene privlačnosti mogu lako biti i «neprivlačnosti», koji turiste odbijaju (npr.prljave plaže i voda, cjetanje mora, visoki stepen kriminaliteta, mržnja turista, Privlačnost mjesta sama po sebi ne garantuje da to mjesto može postati i turističko mjesto.</s><s>Privlačnost je preduslov, da se mjesto (regija) turistički razvije.</s><s>Turistički razvoj započinje izgradnjom receptivnih sposobnosti i sa razvojem komunikacijskih uslova, koji omogućavaju dostupnost do mjesta.</s><s>Tako je moguće oblikovati turističku ponudu mjesta ili regije, koji pored privlačnosti obuhvata ponudu namjenski izgrađenih turističkih preduzeća (Mihalič, 2001, str.77).</s><s>2.1.1.2.</s><s>Pristupačnost destinacije</s>\n<s>Pristupačnost je veoma značajna pri opredeljivanju turista za turističku destinaciju.</s><s>Ovo je razumljivo jer troškovi transporta, pored smještaja i ishrane, spadaju u grupu osnovnih turističkih izdataka na koje je, imajući u vidu cjenovnu elastičnost, tražnja vrlo osetljiva (Bakić, 2000, str.153).</s>\n<s>Kada je prisutno svjesno opredeljivanje za tkz. “ekonomsku distancu”, radi se o raspoloživim informacijama koje turista stiče bilo formalnim obrazovanjem, bilo kroz kontakte sa prijateljima ili putem masovnih medija komunikacija.</s><s>Međutim, “ekonomska distanca”je samo jedno od brojnih pitanja koja se mogu raymatrati u kontekstu barijera sa kojima se turista susreće kod odlučivanja za jednu ili drugu turističku destinaciju.</s><s>Gledano očima potrošača, pored prirodne barijere, podrazumijeva se i savladavanje i političkih barijera, jezičkih barijera, etničkih razlika 2.1.1.3.</s><s>Uslovi za boravak</s>\n<s>Pod uslovima za boravak treba podrazumijevati ukupnu turističku ponudu kako u domenu osnovnih usluga smještaja, ishrane, tako i ostalih usluga iz domena zabave, razonode, rekreacije i sl.</s>\n<s>Njegova analiza omogućava sagledavanje svih onih problema koji proizilaze iz potrebe sadržinskog određivanja asortimana proizvoda pojedinačnih nosilaca turističke ponude koja treba da uključi utvrđivanje osobenosti takvog proizvoda, kvaliteta, mogućnost njegove modifikacije, razvoj novog proizvoda, te odnose sa drugim instrumentima poslovne politike.</s>\n<s>Riječ je, u stvari, o poterebi promjene proizvodnog programa parcijalnog turističkog proizvoda privrednih i neprivrednih subjekata koji se uključuju u pružanje usluga domaćim i stranim turistima.</s>\n<s>Proizvođači parcijalnog turističkog proizvoda, polazeći od tržišne orjentacije, moraju biti svjesni činjenice neophodnosti harmoničnih veza koje turisti traže da nađu na relaciji: parcijalni proizvođač-okruženje-infrastruktura (Bakić, 1995, str.112).</s>\n<s>Prvo, jer prirodna kao i izgrađena atraktivnost, uopšteno posmatrajući, opredjeljuje globalni okvir za mogući asortiman proizvoda.</s><s>Drugo, jer se kroz izgradnju ovih atraktivnosti u parcijalne turističke proizvode omogućava njihova konverzija u ekonomska dobra, što se u krajnjem ogleda u mogućoj višoj (ako je destinacija atraktivna.), ili nižoj cijeni (ako je destinacija hendikepirana sa stanovišta atraktivnosti).</s><s>2.2.</s><s>Određivanje turističkog sistema</s>\n<s>Turizam posmatramo kao zaseban sistem ili kao element privrednog i šire društvenog sistema.</s><s>To nije alternativni već komplementarni pristup analizi i konceptualizaciji turizma.</s><s>Struktura turističkog sistema u užem smislu (koji se može definisati i kao sistem primarnih veza) može se rasčlaniti na tri osnovna elementa: potrošače (kupce) koje obično identifikujemo kao turiste, proizvođače ili-i isporučitelji proizvoda i usluga (ugostiteljstvo, trgovina, lokalni promet, komunalne djelatnosti), ili turistički servisi posrednike ili medijatore sistema, gdje se uključuju posrednici između proizvođača i potrošača turističkih dobara, trgovci na veliko i malo ili agenti i prevoznici u vazdušnom, željezničkom, drumskom, pomorskom i sl. prometu.</s><s>Analitička vrijednost turističkog sistema ne nalazi se u određivanju njegovih elemenata, već u odnosima među elementima.</s><s>Od tih odnosa zavise razvojni učinci, način funkcionisanja i reprodukovanja sistema.</s><s>To znači da struktura turističkog sistema, bez obzira kako se široko definiše, ne pokazuje njegovu bit, način funkcionisanja i reprodukovanja, već veze koje se uspostavljaju između elemenata sistema i višeg sistema.</s><s>Iz tih se veza generiraju uticaji na razvoj i ravnotežu sistema (Dulčić, 2001, str.115).</s><s>Turizam, dinamičnost sistema ostvaruje interakcijom sa mnogim drugim disciplinama iz kojih prikuplja, odnosno kojima daje informacije, što ujedno predstavlja njegovu otvorenost.</s>\n<s>Aktivnim učešćem velikog broja individua turizam u svakom momentu ostvaruje interakcije i relacije, apsorbujući ulazne i proizvodeći izlazne informacije, što ukazuje na dinamilku i otvorenost turističkog sistema.</s><s>Turizam kao sistem veza i odnosa kojima treba upravljati predstavljen je na (Slici 2).</s><s>Slika pokazuje globalnu funkcionalnu percepciju turističkog sistema prema kojemu se mogu razvijati mehanizmi ili modeli upravljanja pojavom i posledicama koje turizam generira u društvenom sistemu.</s><s>To je prikaz turističkog sistema na makronivou.</s><s>Slika 2: Turizam-globalni konceptualni okvir Izvor: Dulčić, 2001, str.117</s>\n<s>Teritorijalni pristup turističkom sistemu, obično se svodi na administrativno definisane regionalne prostore, pa se u biti i ne razlikuje od nacionalnog pristupa, elemenata samo je teritorijalni kriterijum ili obuhvat uži.</s><s>Destinacijski koncept sadrži sve elemente sistemskog pristupa upravljanju, budući da spoznaje destinaciju kao složen društveni (pod)sistem (manjeg ili većeg teritorijalnog obuhvata) koji objedinjuje različite resurse i aktere u međusobnim interaktivnim odnosima.</s><s>Iako ovaj sistem sadrži sve elemente kao i globalni sistem, njegova je vrijednost u tome što omogućava preciznije (na nižem nivou apstrakcije) upoznavanje karakteristika pojave i prirode odnosa koje turizam izaziva u konkretnom okruženju.</s><s>Na (Slici 3) je prikazan osnovni konceptualni i funkcionalni okvir turizma kao sistema koji se percipira na nivou destinacije.</s><s>Koncept je postavljen tako da pokazuje međuzavisnost dinamičnih, statičnih i pojedinačnih elemenata turističkog sistema.</s>\n<s>Pri određivanju turističkog sistema polazimo od opšte sistemske teorije, kao “ukupnosti opštih metoda, posebnih tehnika i argoritmova za analiziranje sistema...”(Černe 1981,str. 22).</s><s>Takav pristup nam omogućava razlaganje strukture, povezivanja i ponašanje sistema.</s>\n<s>Po opštoj sistemskoj teoriji je sistem definisan kao “cjelokupnost među sobom povezanih elemenata” (Černe 1981, str. 22).</s><s>Sistem je otvoren, ako razmjenjuje materiju, energije i informacije s drugim sistemima ili sa svojom okolinom.</s><s>Elementi sistema grade podsistem, koji je sastavni dio sistema.</s><s>Turistički sistem je sastavljen iz dva glavna podsistema, iz podsistema turističke tražnje i podsistema turističke ponude.</s><s>Neki autori pored glavnih podsistema odvajaju i još prenosni podsistem, koji uključuju fizički prenosni podsistem (transport) i organizacijski prenosni podsistem (organizatori putovanja, turističke agencije, itd.).</s><s>S takvim pristupom ograničavaju podsistem turističke ponude.</s><s>Drugi autori navedene prenosne sisteme uključuju u podsistem turističke ponude (Mihalič, 1995, str.9).</s><s>Suština je da turizam predstavlja složen sistem, koji ima svoje podsisteme i svoje zakonitosti funkcionisanja.</s><s>Turistički sistem predstavlja skup pojava i odnosa u kojima ovaj fenomen egzistira.</s><s>Turizam predstavlja otvoreni sistem, kojeg karakterišu veze sa ekonomskom, tehnološkom, socijalnom, kulturnom, ekološkom i drugim Po Kasparju je turistički sistem sastavljen iz dva podsistema i to iz podsistema turistički subjekat i podsistema turistički objekat.</s><s>Podsistem turistički objekat je sastavljen iz tri institucionalna podsistema, iz podsistema destinacije, podsistema turističkih preduzeća i podstistema turističkih organizacija.</s><s>Njegovo određenje podsistema turistički subjekat odgovara određivanju podsistema turističke tražnje.</s><s>Podsistem turistički objekat uključuje sve elemente, koje drugi autori udružuje u podsistem turističke ponude.</s><s>Turistički sistem, po autoru, ne predstavlja samo otvoreni sistem, koji razmjenjuje energiju, materije i informacije sa drugim sistemima, koji se nalaze u njegovom okruženju, već sistem čiji se elementi povezuju i ukrštaju sa elementima drugih sistema.</s><s>Na Slici 4. prikazani su osnovni elementi turističkog sistema te njegovi odnosi sa okruženjem i to u prvom redu ekonomskim i socijalno-kulturnim a zatim tehnološkim, političkim i ekološkim okruženjem.</s><s>Slika 4. prikazuje i interakciju turističkih podsistema.</s>\n<s>U odnosu na okolinu, turistički sistem je otvoreni sistem, jer opstaje dvosmjerna komunikacija među elementima turističkog sistema i elemenata okruženja.</s><s>2.2.1.</s><s>Turistička ponuda Crne Gore</s>\n<s>Govoriti o turističkoj ponudi znači prije svega govoriti o ogromnom broju učesnika koji nalaze svoje mjesto i imaju određenu ulogu u kreiranju tog dijela turističkog tržišta.</s><s>Najjednostavnije, svaki učesnik tržišta, koji nastoji prodati svoju robu ili usluge turistima, na određeni je način predstavnik odnosno subjekt turističke ponude.</s><s>Turista je zainteresovan i voljan kupiti sve, što mu u tom trenutku izgleda privlačno, Ekonomska</s>\n<s>organizacije korisno ili platežno prihvatljivo, odnosno što će u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe i predstavljati mu uspomenu na dotični boravak (Pirjevec, Kesar, To istovremeno otvara ogroman prostor za plasman “svega i svačega” i to u punom smislu te riječi.</s><s>Turistička receptivna zemlja upravo u tom širokom interesu turista, može sagledati višestruke koristi od očekivane turistiške potražnje, odnosno može ocijeniti značaj potrebe, da u svakom pogledu omogući optimalan razvitak “turističke” ponude.</s>\n<s>U skladu s opštim ekonomskim određivanjem ponude, turistička ponuda se definiše “kao količina turističkih dobara, koju su ponuđači spremni prodati pri datom nivou cijena...”(Planina, 1997, str.152).</s><s>Od opšte ekonomske definicije, definicija turističke ponude se razlikuje, jer su turistička dobra specifična i razlikuju se od drugih vrsta roba odnosno dobara.</s>\n<s>Kod navedenog autora prisutna je podjela turističke ponude na primarnu i sekundarnu ponudu, gdje primarna turistička ponuda obuhvata dobra, koja nisu rezultat rada ili ona koja se ne mogu više proizvesti u istom kvalitetu.</s><s>Obuhvata dvije kategorije dobara: prirodna dobra (npr. Grand Canyon) i antropogena dobra (npr.egipatske piramide).</s>\n<s>Sekundarna turistička ponuda obihvata ona turistička dobra, koja su proizvod rada i mogu se proizvesti ponovo istog kvaliteta.</s><s>Obuhvata tri skupune: infrastrukturu, turističke objekte i turističke proizvode i usluge.</s><s>Izraz konverzacijska funkcija se odnosi na promjenu turističkih atraktivnosti, koja su slobodna ili javna dobra i kao takva nemaju cijenu, u dobra, koja na turističkom tržištu posredno dobijaju cijene.</s><s>Drugim riječima: konverzija znači, da se turističke privlačnosti (kulturne, prirodne, socijalne) mijenjaju u elemente primarne turističke ponude pomoću razvoja sekundarne turističke ponude.</s><s>Npr. lijepe plaže, ugodna klima ili kulturne privlačnosti sami po sebi ne nastupaju na tržištu i nemaju cijenu.</s><s>Ali pomoću turizma, razvojem sekundarne turističke ponude, dolazi do tkz. turističke valorizacije tih privlačnosti.</s><s>Na turističkom tržištu dobijaju neki turistički proizvodi i usluge (elementi sekundarne turističke ponude), zbog prisutnih ograničenih atraktivnosti veću cijenu (Mihalič, 2002, str.32).</s><s>Značajno za turistička dobra odnosno turistički proizvod je, da je s vidika turista ”turistički proizvod ukupni doživljaj, povezano sa putovanjem i boravkom van mjesta stalnog bivanja.</s><s>Turistički proizvod za turista nije noćenje u hotelskoj sobi, polupansion ili razgledanje mjesta, već je skup brojnih sastavnih proizvoda” (Mihalič, Za Crnu Goru turizam je strateška privredna grana.</s><s>U dosadašnjem razvoju, prevashodno je baziran na klasičnoj, tradicionalnoj, ponudi «sunca, mora i pijeska», tj. «3S» (eng. sun, see, sand), a koji se razvija tokom ljetnje kupališne sezone.</s><s>Crna Gora po brojnosti, kvalitetu, komplementarnosti i turističkoj vrijednosti prirodnih i antropogenih turističkih faktora, spada među najatraktivnije krajeve Mediterana, samim tim i Evrope.</s><s>Poznato je da se temeljne turističke vrijednosti nalaze na Crnogorskom primorju i dijelu sjeverne Crne Gore (sa Cetinjem i Skadarskim jezerom).</s><s>Postojanje dvije po mnogo čemu sasvim kontrasne turističkogeografske zone omogućava obezbjeđenje vrlo kompetitivne, jedinstvene ponude Crne Gore.</s>\n<s>Crna Gora kao receptivna turistička zemlja, nastoji što bolje iskoristiti svoje prirodne resurse i društvene potencijale.</s><s>Nastoji izgraditi što raznovrsnije i kvalitetnije uslove za brži i udobniji dolazak turista do turističkih mjesta, i sa svojim prihvatljivim kapacitetima nastojati što duže zadržati turiste na privremenom boravku u tom turističkom mjestu.</s>\n<s>Kao aktivni činioci ponude u okviru turističke ponude Crne Gore su: Rijetko visok kvalitet prirodnih i antropogenih elemenata Koncentracija prirodnih vrijednosti u malom prostoru (more, jezera, rijeke, visoke planine)</s>\n<s>Nacionalni parkovi, Crna Gora- Ekološka država Objekti svjetske prirodne i kulturne baštine (UNESCO)- NP”Durmitor”i Kotor sa kotorsko risanskim zalivom</s>\n<s>Bogata prošlost, tradicija, gostoprimstvo Folklor, moderne priredbe kulture, zabave i sporta (“Praznik mimoze”, Budva“Grad teatar” i dr.razni festivali, izložbe) Realna mogućnost intenzivnog razvoja različitih vidova turizma Receptivni i komunikativni uslovi za takvu ponudu su: Kompleksno dizajnirani turistički centri-mjesta Obimna ponuda smještajnih kapaciteta</s>\n<s>Inicirana izgradnja malih (porodičnih) hotela koji obezbjeđuju intimu Kvalitetna hrana i piće, nacionalna kuhinja Zadovoljavajuća snabdjevenost</s>\n<s>Nedostaci u okviru turističke ponude Crne Gore (Uskoković, 2000.) manifestuju se preko sledećih pokazatelja u dijelu infrastrukture: nesavremenim drumskim saobraćajnicama (sa zagušenošću prometa i mnoštvom “crnih tačaka” i sl.), neodgovarajućim i savremeno opremljenim aerodromima (posebno imajući u vidu da je Crna Gora na inostranom tržištu izrazita aviodestinacija) kao i slabom koordinacijom ostalih vidova saobraćaja.</s><s>Poseban problem predstavlja i nekvalitetno riješen sistem vodosnabdijevanja na Crnogorskom primorju.</s><s>U dijelu uslova za boravak u turističkim mjestima limitirajući faktori mogu biti nedovoljno učešće visokokvalitetnih hotelskih objekata, dominacija substandardnih vrsti objekta, nedostatak apartmanskih naselja i malih hotela, nedostatak ponude savremenih timesharinga centara i franšizing poslovnih relacija, zaostatak u uvođenju upravljanja sistemom kvaliteta (ISO 9000), slaba opremljenost smještajnih kapaciteta kao i oskudni objekti zabave, sporta i rekreacije.</s><s>U promotivnom dijelu može se konstatovati da je promocija opštog tipa, bez zadovoljavajuće Internet prezentacije, izostanka iz kataloga svjetski poznatih agencija a što sve može biti i direktna posljedica nedovoljnog budžeta koji se izdvaja za promotivne i propagandne aktivnosti.</s>\n<s>Cjenovnu politiku karakteriše slaba koherentnost u odnosu na kvalitet, loša diferencijacija po kvalitetu ponude, sezonskom karakteru i segmentima tražnje kao i njena nestabilnost.</s>\n<s>Osnovni kanali prodaje su preko malog broja velikih turističkih agencija (operatera) i u osnovi dominantan organizovani (alotmanski) turizam u korišćenju osnovnog smještaja.</s>\n<s>U domenu specifičnih segmenata turističke ponude izuzev kupališnog, zdravstvenog, kongresnog, naturizma, bazičnih priprema sportista, sportskog lova i splavarenja, nijesu fokusirane tržišne mete (Uskoković, 2000, str.75).</s><s>U slučaju Crne Gore, očigledno je da posebne napore treba preduzimati u domenu uspona kvaliteta i strukture objekata smještaja, unapređivanja turističko-komunalne infrastrukture, a naravno i na izrastanju komponenti turističkog proizvoda koji bitno opredjeljuju zadovoljstvo turista.</s><s>Povoljne mogućnosti izrastanja kvaliteta turističke ponude treba, pored ostalog, vidjeti u naporima koji se ulažu da se unaprijedi kvalitet krupne infrastrukture, u započetom procesu sveukupne transformacije turističke i ostale privrede, u formiranju slobodne ekonomske oblasti (eng. off-shore biznisa u smislu poreskog raja), punoj afirmaciji Crne Gore kao ekološke države, u spretnom povezivanju agrara sa turističkim privređivanjem.</s><s>Ostaje nada da će u relativno kratkom roku biti realizovana puna rehabilitacija ponude, povraćeno povjerenje inostrane turističke tražnje u proizvodne sposobnosti turizma Crne Gore, i da će, samim tim, turizam nadalje odigrati ulogu značajnog pravca društveno-ekonomskog razvoja ovog prostora.</s><s>2.2.1.2.</s><s>Orijentacija turističkog proizvoda Analizirajući pitanje što je predmet razmjene u turizmu, postavlja se i pitanje, što de facto znači, danas toliko korišten pojam “turistički proizvod”?</s><s>Pojam turističkog proizvoda ušao je u sve pore turističke terminologije i koristi se na relacijama turističkog proizvoda države do turističkog proizvoda nekog malog mjesta koji ima turističke ambicije (Pirjevec, Kesar, 2002, str.130).</s><s>Slovenački autori Bunc i Planina, svaki s vlastitih polazišta, pokušali su definisati ovaj pojam i dati mu adekvatno teorijsko obrazloženje.</s><s>Bunc je razvio originalnu teoriju “montaže turističkog proizvoda” od samog korisnika tog proizvoda, gradeći svoje stavove na određenoj analogiji ponašanja privrednih subjekata – proizvođača u industriji.</s><s>Međutim, Bunc nije našao dovoljno znanstveno fundiranih elemenata kojima bi opravdao te svoje stavove i znanstveno potvrdio ispravnost takve teorije (Vukonić, Keča, 2001,str.28).</s><s>Planina je turistički proizvod posmatrao s tri aspekta: s aspeka proizvođača, prodavača i potrošača, pokušavajući definisati pojam turističkog proizvoda, posebno sa svakog od spomenutih aspekata.</s><s>Međutim, sa stajališta ekonomske teorije neprihvatljivo je rasčlanjivanje (razbijanje) bića proizvoda i neko njegovo “dualističko” ponašanje jer proizvod ostaje proizvod po svom sadržaju i ekonomskom bitku, bez obzira na aspekt posmatranja (Vukonić, Keča, 2001, str.28).</s><s>Turistički proizvod s vidika turista imenujemo integralni turistički proizvod (eng. total tourism product), jer je gledanje turističkog proizvoda «kroz naočare» potrošača sa vidika zadovoljenja njegovih potreba najbolje smisleno, i definišemo ga najčešće onako kako ga vidi individualni proizvođač (Planina, 1990, str.206).</s><s>Turistički proizvod, koji se definiše sa vidika pojedinačnog proizvođača, naziva se parcijalni turistički proizvod (eng. partial tourism product) (Mihalič, 2002, str. 71).</s><s>U objašnjenje pojma turističkog proizvoda, možemo poći s dva stajališta: sa stajališta turističke ponude i sa stajališta turističke potražnje.</s><s>Sa stajališta turističke ponude, turistički se proizvod se definiše kao ukupnost ponude jedne prostorne cjeline koja se posmatra u odnosu na veću prostornu cjelinu.</s><s>Tako imamo turistički proizvod npr. Crne Gore (u kontekstu Evrope), Primorje (u kontekstu Crne Gore), Budva (u kontekstu budvanske rivijere), Grad teatar (u kontekstu grada Međutim, očito je, da se može govoriti o samo jednom turističkom proizvodu jedne prostorne jedinice, koju nazivamo turističkim mjestom ili turističkom destinacijom.</s><s>Ukupna turistička ponuda neke turističke destinacije sastavljena je od mnogobrojnih subjekata koji traže i nalaze svoju tržišnu poziciju manje ili više uspješno.</s><s>Prema tome postavlja se pitanje, kako je moguće govoriti o jednom «proizvodu», kad je poznato da turista, čak i teorijski teško, nikada ne kupuje samo jednu jedinu uslugu za vrijeme svog boravka u nekom mjestu.</s><s>Dakle, u pravilu, turistički proizvod nekog mjesta čine svi nosioci usluga tog mjesta, dok je njegova kompozicija umjetna, nevidljiva, jer se govori o jedinstvu proizvoda, a istovremeno pri tome se misli na što veću moguću različitost usluga, koje čekaju kupca.</s><s>Sa stajališta turističke potražnje, turista-potrošač iz cijelog asortimana različitih roba i u sluga sam sebi izabira, prema svojim sklonostima, a prvenstveno prema svojim mogućnostima, različite usluge i proizvode iz prezentirane ponude i tako formira svoj vlastiti turistički proizvod.</s>\n<s>Prema tome diverzifikovana ponuda je temelj potrošaču za stvaranje njegovog jedinstvenog, sveukupnog turističkog proizvoda, kao rezultante njegove ukupne potrošnje nakon privremenog boravka u turističkom mjestu.</s><s>Najbolji dokaz takvih tvrdnji jeste proizvod što ga na tržištu nudi turistička agencija i turoperator.</s><s>Naime, na određenom stepenu razvijenosti turističkog tržišta ti su organizatori putovanja, prije objave teorijskih objašnjenja, shvatili bit problema, naučili kako zadovoljiti turističku potražnju, uočili kako turiste od potencijalnih pretvoriti u stvarne kupce.</s><s>Ispočetka agencija, a kasnije i turoperator ponudili su tržištu takav sumar ili zbir kompatibilnih elemenata, odnosno takav sastavljeni proizvod u kojem je organizator u ime potencijalnog korisnika već napravio izbor atraktivne destinacije i (temeljnih) usluga nužnih turistu za boravak u toj destinaciji.</s><s>Agencije su takav proizvod nazvale turističkim (agencijskim) aranžmanom ili, prema određivanju</s>\n<s>odnosno jednostavnije, paketom usluga (eng.package tours) pokazujući tako i samim nazivom da je riječ o skupu elemenata koji treba zadovoljiti potrebe potencijalnih kupacaturista (Vukonić,1997, str. 156-194).</s>\n<s>Pojam paušalnog proizvoda je blizu pojma integralnog turističkog proizvoda.</s><s>U pojedinim primjerima ova dva pojma bi se mogla i izjednačiti, ako bi turista kod organizatora putovanja zakupio sve usluge, koje mu trebaju u vremenu od trenutka, kad je napustio mjesto prebivališta, do trenutka povratka.</s><s>Paušalni proizvod je standardizovan paket usluga, koji se sastoji iz najmanje dvije usluge, koje su unaprijed proizvedene za neznanog kupca i za tržište, objavljene u štampanim i dr. medijima i ponuđeni po javno objavljenoj paušalnoj cijeni, tako da cijene pojedinačnih, u paket povezanih turističkih usluga, nisu raspoznate (Mihalič, Turistička privreda Crne Gore mora da se sa svojim pojedinačnim proizvodima prilagodi “hibridnom potrošaču”, čije odluke vezane za putovanja i aktivnosti za vrijeme godišnjeg odmora postaju sve kompleksnije.</s><s>Zajedno sa sve većim zahtjevima što se tiče konfora, servisa i turističke infrastrukture, očekivanja postaju sve veća.</s><s>Turista očekuje perfekciju i iluzije.</s><s>Glavni motiv je želja za odmorom.</s><s>To je praćeno još čitavim nizom dodatnih motiva za putovanje.</s><s>Turistički motivi variraju prema sociodemografskim karakteristikama (starost, obrazovanje, prihodi), prema sklonostima, ličnim i porodičnim prilikama (fizičko stanje, djeca) i prema obliku odmora (hotel, klub, stan, kamping).</s><s>Zavisno od orjentacije ciljnih grupa stvaraju se bezbrojne mogućnosti varijacija pri oblikovanju ponude.</s>\n<s>Ali osnovna struktura očekivanja je uvijek ista.</s><s>Ponuđač može da “konstruiše” svoj proizvod, kao sto je prikazano na (Slici 5): Slika 5: Konstrukcija željenog proizvoda Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>Šarena raznolikost ponude proizilazi iz mnoštva individualnih menadžerskih odluka pri orijentaciji na određene grupe i iz reakcija na tipične motive za putovanja, koje imaju odabrane grupe gostiju kao što je prikazano na (Slici 6).</s><s>Slika 6: Svijet odmora u kontrastu svijeta svakodnevnice Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>odnosno opšte potrebe na odmoru: odmor & opuštanje svijet godišnjeg odmora u kontrastu prema svijetu svakodnevnice psihičko</s>\n<s>Kao što je prikazano na Slici 6. turizam predstavlja suprotnost svijetu svakodnevnice u kojem brojni potrošači turističkih usluga u skladu sa svojom preferencijama mogu zadovoljavati potrebe za odmorom i opuštanjem.</s><s>2.2.2.</s><s>Turistička potražnja Crne Gore</s>\n<s>Turistička potražnja predstavlja skup potencijalnih turista-potrošača koja svojim stavovima, navikama, željama i mogućnostima određuje količine, kvalitet i cijene pojedinih roba i usluga na turističkom tržištu (Pirjevec, Kesar, 2002, str.79).</s><s>Po definiciji turistička potražnja je “spremnost turista, da mijenjaju odnosno pridobiju određenu količinu turističkih dobara za određenu količinu novca”(Kaspar, 1996, Zbog lakšeg sagledavanja i praćenja ponašanja turističke potražnje kroz turistička kretanja, odnosno na turističkom tržištu bitno je navesti karakteristike turističke potražnje a to su:</s>\n<s>mobilnost tražnje sezonski karakter tražnje (Pirjevac, Kesar, 2002, str.86) Turistička potražnja je, u pravilu, prostorno odvojena od turističke ponude.</s><s>Ta odvojenost može biti od nekoliko kilometara do nekoliko hiljada kilometara, što prvenstveno zavisi od geografske pozicije mjesta stalnog boravka i njegove udaljenosti od odabranog turističkog odredišta.</s><s>Dislociranost potražnje od turističke ponude potvrđuje nužnost putovanja od mjesta stalnog boravka do mjesta privremenog boravka tj. turističke destinacije, odnosno značaj i ulogu prometa u turizmu.</s>\n<s>Ovom prilikom vrlo važno je osvrnuti se i na vrste turističke potražnje (Marković, 1972, str. 77), čiju postavku “…turistička se potražnja može teoretski podijeliti na 3 kruga: idealni, potencijalni i realni”, smatramo poterebnim proširiti za još jednu skupinu, pa se pod vrstama turističke potražnje smatraju slijedeći segmenti: • potencijalna,</s>\n<s>Idealnu masu, čini ukupno stanovništvo jedne regije koja gravitira na određeno turistički receptivno područje, uz neka ograničenja.</s><s>Ta se ograničenja ogledaju kroz izuzimanje potpunih apstinenata iz navedene mase zbog ojektivnih nemogućnosti kretanja, odnosno odlaska na putovanje, pogotovo ne u turističke svrhe.</s><s>Ova masa za turističke stratege ne predstavlja predmet rasprave, jer ima više teoretskoinformativno značenje o veličini tržišta s kojeg dolazi ciljni segment turističke potražnje.</s>\n<s>Potencijalnu skupinu turističke potražnje predstavljaju svi oni koji imaju mogućnosti zadovoljiti neke svoje turističke potrebe, dakle imaju vremena i novca za odlazak na turističko putovanje, ali još nijesu donijeli odluku na čto ih utrošiti.</s><s>Realni segment turističke potražnje, čini onaj dio potencijalne turističke potražnje, koji je donio odluku o utrošku svog vremena i vička novčanih sredstava za zadovoljenje turističkih potreba.</s><s>Na ovu skupinu treba marketinški vrlo sofisticirano i intezivno djelovati, ali se tu više ne radi o uticaju na odluku o uključivanju u turistička kretanja, već na usmjeravanje tih kretanja prema izabranoj receptivnoj destinaciji.</s><s>Efektivna potražnja je konačni učinak tržišnog djelovanja.</s><s>Taj učinak se posmatra s aspekta prostorne distribucije turističkog prometa, a uključuje nekoliko bitno različitih nivoa: receptivna zemlja u cjelini, određena turistička regija, određeno turističko mjesto i određeni hotel.</s>\n<s>Grafički vrste turističke potražnje bi se mogle prikazati na sledeći način, gdje se svaka vrsta po svojim karakteristikama “izvlači” kao podskupina iz veće skupine (Slika 7): Slika 7 : Krugovi vrsta turističke potražnje Izvor: Pirjevec, Kesar, 2002, str.99</s>\n<s>Različitost ili heterogenost turističke potražnje definisana je neodređenim skupom ljudi, koji imaju različite turističke potrebe, koje se zadovoljavaju na različite načine, u različitim turističkim odredištima i u različito vrijeme.</s><s>Ta različitost rezultat je velikog broja faktora koji različitim intezitetom djeluju na donošenje odluke o uključivanju odnosno izboru pojedine turističke aktivnosti ili čak, kod donošenja ocjene kvaliteta pojedine usluge.</s><s>Ti faktori pomažu stratezima marketinških aktivnosti da cjelokupno tržište turističke tražnje podijele na ciljne segmente i to: psihografske</s>\n<s>geografske faktore faktore ponašanja turista na turističkom putovanju (Vukonić, Čavlek, 2001, Psihografski faktori su vezani uz životni stil pojedinca, njegovu ličnost, te stepen svijesti i percepcije o samom sebi i društvu kojem pripada.</s><s>To direktno implementira način na koji ljudi provode svoje slobodno vrijeme, čto smatraju važnim i kakva su njihova mišljenja s obzirom na različite vrste turističkih putovanja.</s><s>Geografski faktori se u Evropskim okvirima najčešće koriste prilikom segmentiranja tržišta inostrane turističke potražnje, gdje se govori o podjeli geografskog prostora na manje cjeline.</s><s>Cjeline ne moraju pratiti državne granice, već se s obzirom na udaljenost emitivnih i receptivnih područja, te samih karakteristika pojedinog prostora, cjeline mogu sastojati i od posjednih gradova.</s><s>Poslednja skupina faktora heterogenosti turističke potražnje, jeste skupina faktora predodređenih ponašanjem turista na turističkom putovanju.</s><s>Za potrebe segmentiranja turističke potražnje, bitni faktori determinisani ponašanjem turista su: stavovi i znanja turista o turističkoj destinaciji u inicijalnoj fazi, ponašanje pojedinaca pri donošenju odluke o kupovini i realizaciji turističkog putovanja, ponašanja turista za vrijeme boravka u turističkoj destinaciji, te “postkupovnim” ponašanjem, odnosno stepenu zadovoljstva onoga što je turista vidio, doživio, kako se proveo, te cijeli niz ostalih reakcija temeljenih na turistovim ličnim impresijama (Vukonić, Čavlek, 2001, str.</s><s>Govoreći o ponašanju turista za vrijeme boravka u turističkoj destinaciji, pogodno je ponoviti podjelu Cohena (1982, str.236), koji je iznio interesantnu tipologiju turista prema različitosti ponašanja na turističkom putovanju, pa razlikuje: • organizovane masovne turiste,</s>\n<s>2.2.2.1.</s><s>Kompleksne grupe motiva i aktivnosti U turističkom ponašanju što se potražnje tiče, mogu se uočiti dva glavna trenda: kompleksne grupe motiva i aktivnosti i diverzifikacija ciljnih grupa.</s><s>Ako potrebu definišemo kao stanje narušene biološke ili socijalne ravnoteže, motiv predstavlja podsticaj čovjeku na određenu aktivnost u cilju zadovoljenja nastale potrebe.</s><s>Dakle, turistički motivi su unutrašnji podsticaj čovjeku da se uključi u turističke tokove, iz čega slijedi da je turistička motivacija ponašanje čovjeka koji je podstaknut tim unutrašnjim pobudama za uključivanjem u turističku aktivnost s konačnim ciljem, da se zadovolji neka turistička potreba (Pirjevec, Kesar, 2002, U okviru grupe motiva, centralni motiv je odmaranje.</s><s>Treba dodati i motive uživanja, druženja, čulno doživljavanje, zdravlje, kretanje i proširivanje vidika.</s><s>Upravo, da bi razjasnili što znači splet motiva koji podstiču turiste na kretanje prema odabranim turističkim destinacijama, savremena psihologija motive najčešće dijeli na biološke, društvene i lične.</s><s>Svaka od tih skupina ima svoj smjer djelovanja, a sam intezitet zavisi od psihološke i fizičke ravnoteže svakog pojedinca (Petc, 1974. str.10).</s><s>Biološki motivi proizilaze iz temeljnih (primarnih) ljudskih potreba koje se moraju zadovoljiti u turističkoj destinaciji.</s><s>Takvi motivi uključuju gastonomiju (lokalni specijaliteti), nautiku (spavanje na brodu), psihičku i fizičku relaksaciju itd., ali ovaj put s “turističkom” notom.</s>\n<s>Motivi koji se smatraju društvenim za turizam su i najvažniji, jer u prvi plan guraju čovjekovu neprestanu želju za kontaktima s drugim ljudima i unapređivanjem međuljudskih odnosa.</s><s>To je posebna karakteristika turista koji dolaze iz velikih emitivnih centara.</s>\n<s>Lični motivi su okrenuti prema samom turisti, a ističu zadovoljenje njegove potrebe za samodokazivanjem (vlastita organizacija putovanja), samopotvrđivanjem (sticanje ugleda boravkom u mondenom ljetovalištu), upoznavanjem novih prostora i kultura.</s><s>Nezavisno od individualnih motiva za odmor kao i posebnih zahtjeva i očekivanja što se tiče sadržaja odmora, postoje osnovne potrebe, čije se ispoljavanje, intezitet i nivo razlikuju, zavisno od porijekla, starosti, obrazovanja, ličnosti, stila života i nacionalnosti.</s>\n<s>Turista je osoba koja želi nešto da doživi, koja za vrijeme odmora želi da doživi nešto sasvim drugačije od onoga što doživljava svakodnevno.</s><s>Turista traži drugačiju atmosferu i drugačiji svijet, koji se veoma razlikuju od okruženja gdje on stanuje, radi i od industrijskih zona.</s><s>Slika 8, ilustrativno prikazuje dva svijeta iz domena turiste.</s><s>Slika 8: Sastavni elementi svijeta svakodnevnice i odmora Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>Turista se najviše boji dosade, iako ne slijedi neku konkretnu želju za doživljajem, ako izuzmemo fiksirane turiste (jedriličare, ronioce, mountain-bikere, pasionirane zaljubljenike u prirodu i kulturu).</s><s>Zato obećanja doživljaja predstavljaju privlačnost kojoj se ne može odoljeti.</s><s>Toj rastućoj potražnji za doživljajima ponuđači izlaze u spoljnji</s>\n<s>hektik susret nudeći raznolikost proizvoda.</s><s>Osim raznolikosti ponude koja je obavezna, turistički proizvod koji želi da zauzme i zadrži prednje mjesto, mora da posjeduje komponente, koje se ne mogu kopirati, koje su bezvremene i autentične.</s><s>U to se ubrajaju:</s>\n<s>• vizuelna integracija okoline (stakla za razgledanje panorame, stvari koje privlače pogled, aktiviranje spoljnih djelova kompleksa), • formiranje egzotičnih bašti, prijatna unutrašnjost i harmonični oblik objekta, • posezanje za stilskim elementima koji su tipični za zemlju, koji su za gosta strani i koji održavaju njegove snove (san o idiličnom selu: Sveti Stefan), • servis kao važan reklamni faktor, pri čemu servis znači više nego profesionalnost, naime vrijeme za gosta i njegove individualne želje (Master 2.2.2.2.</s><s>Diverzifikacija ciljnih grupa</s>\n<s>Pripadanje socijalnim i demografskim grupama se u međuvremenu pokazalo kao gruba karakteristika klasifikacije turističkog tržišta.</s><s>Razlikuju se grupe prema njihovom stilu života i motivima, a one imaju i svoje podgrupe.</s><s>Ponuđači su reagovali na promjenu turističke strukture motiva, ponašanja na putovanjima i kod ciljnih grupa sa više strategija.</s><s>Standardizacija: Ovaj trend na razlišitim nivoima cijena i usluga postoji širom svijeta.</s><s>Njegov uspjeh počiva na više prednosti sa stanovišta klijenta: efikasnost, predvidivost, mogućnost upoređivanja i kontrola.</s><s>Specijalizacija: Upadljive su raznolike strategije specijalizacije u hotelskom golf-, baby-hoteli, hoteli za djecu i hoteli za ljubitelje jahanja.</s><s>Oni bi mogli da od klasičnih hotela za sve svrhe naprave marginalne pojave.</s><s>Stvaranje kompleksnih ponuda: Multifunkcionalni turistički objekti kao reakcija na današnje kompleksne grupe motiva i aktivnosti.</s><s>Takvi objekti nude savremenu i raznoliku ponudu i mogućnost za druženje, uživanje i zabavu.</s><s>Inscenacije: Klasična ponuda, let i smještaj, sve manje je dovoljna da zadovolji turistu.</s><s>Umjesto toga traže se inovativne turističke ponude, koje pored osnovnog standarda nude i neobična iskustva, iznenađenja i podsticaje.</s><s>Turista sve više očekuje ugođajnu, odnosno emocionalnu dodatnu korist (ambijent, doživljaj, razonoda, zabava, avantura, autentičnost).</s><s>2.2.3.</s><s>Specifičnost okoline turističkog sistema Turistički sistem nije zatvoren sistem.</s><s>On je otvoren, jer na njega ima spoljnih uticaja i sam povratno utiče na okolinu.</s><s>Kaspar (1996) dijeli okruženje turističkog sistema na ekonomsko, socijalno-kulturno, političko, tehnološko i ekološko.</s><s>Uticaji ekonomskog okruženja na razvoj turizma su pozitivni, ali mogu biti i negativni.</s><s>Kaspar među pozitivne ubraja raspoloživost dohotka, bolju raspodjelu dohotka, stabilnu valutu i privredni rast.</s><s>Negativni faktori ekonomskog okruženja su: privredna kriza, nazadovanje industijske produkcije, nestabilna valuta i usporen privreni rast (Kaspar, 1996, str.29).</s>\n<s>Po drugoj strani takođe turizam utiče na ekonomski sistem, a kao najčešći uticaji turističkog sistema na ekonomski sistem su: turizam daje mogućnost za zapošljavanje</s>\n<s>ostvaruje ekonomsko blago prebivanja omogućava regionalni razvoj, regionalizaciju urbanih područja i redistribuciju dohotka među bogatijim i sirimašnim područima, ima moćan multiplikativan učinak na druge privredne grane kao izvozna djelatnost ima važan uticaj na platni bilans države (Kaspar, 1996, str.30; Murphy, 1985, str.4; World Tourism Organiyation, 1998, str.14).</s><s>Upravo zbog navedenih uticaja turističkog sistema na ekonomski sistem, uticaj političkog sistema je takođe važan. '' U osnovi da se zaključiti, da turizam po jednoj strani posredno ili neposredno ispunjava političke funkcije i po drugoj strani daje podsticaj političkom sistemu “ (Kaspar, 1996, str.33).</s><s>Turistički sistem je važan privredno politički faktor države.</s><s>Tako je neposredno povezan sa:</s>\n<s>ostvaruje ekonomsko blago prebivanja prometnom politikom države (gradnja cesti, tarifna politika..) socijalnom politikom (zakonsko određivanje praznika i radnog vremena) prostornom politikom</s>\n<s>Iako se na prvi pogled čini, da je turistički sistem i njegov rszvoj u prvom redu zavisan od ekonomskog sistema, nije tako.</s><s>Socijalno-kulturno okruženje utiče na čovjekovo ponašanje, njegove vrijednosti i ciljeve te, na njegovo prepoznavanje i odnos do kulture turističke destinacije.</s><s>Po drugoj strani turistički sistem moćno utiče na socijalno-kulturno okruženje.</s><s>Njegovi uticaji su lako pozitivni, ako se turistički sistem temelji na očuvanju socijalnokulturnih značaja turističke destinacije.</s><s>Suprotno turistički sistem negativno uticati na socijalno-kulturno okruženje, ako prouzrokuje , da se autohtona kultura “iskomercijalizira, obrt promijeni u ki;, navike I obi;aji se prilagode turistu” (Mihalić, 1995, str.53).</s><s>Turizam može uticati na povećanje kriminala, prostitucije i upotrebe droge u turističkoj destinaciji.</s>\n<s>Tehnološki sistem, prije svega razvoj najvažnijih elemenata turističkog okruženja (prometa, komunikacija), veoma utiče na razvoj turističkog sistema.</s><s>Uticaj tehnološkog okruženja na tom području je pretežno pozitivan i doprinosi dostupnosti turističke destinacije, većoj mobilnosti turista.</s><s>Turistički sistem povratno utiče na tehnološko okruženje.</s><s>Dobar primjer za to je gradnja cesta u teškim razmjerama do udaljenih destinacija.</s><s>Posebno okruženje turističkog okruženja je ekološko okruženje.</s><s>U literaturi se pod pojmom ekološko okruženje u užem smislu podrazumijeva prirodno okruženje, kao “cjelina prirodnih darova čovjekovog životnog prostora”(Mihalić, 1995, str.47).</s><s>Ekološki sistem je bitnog značaja za razvoj turističkog sistema.</s><s>2.2.4.</s><s>Ciljne grupe i regionalna diferencijacija Glavna ciljna grupa Crne Gore je ljetnji kupališni gost sa domaćih tržišta i sa tržišta zapadne i sjeverne Evrope, a u budućnosti sve više i gost iz istočne Evrope.</s><s>Iz Zapadne i Sjeverne Evrope dolaze u obzir sljedeće grupacije: turisti-avanturisti, planinari, turisti zainteresovani za kulturu i za zdravstveni turizam, skijaši, sportski U grupu kupališnih turista postoji najviše podgrupa.</s><s>One se razlikuju prema preferiranim vrstama smještaja, načinima provođenja godišnjeg odmora i ponašanja pri trošenju.</s><s>Na ovim grupama se trenutno bazira turistička privreda Crne Gore.</s><s>Za nju je potrebno, prije svega u hotelskoj oblasti, napraviti niz projekata.</s><s>S obzirom na kvalitet ponude, Crna Gora u tom segmentu trenutno može da iz Zapadne Evrope privuče samo malo turista.</s>\n<s>Nasuprot tome, pažnju bi trebalo posvetiti grupi turista koji vole kulturu i putovanje, pod preduslovom da je kvalitet putničkih autobusa prihvatljiv.</s><s>Crna Gora nudi dovoljno veliku raznolikost doživljaja, jer turisti tada imaju osjećaj da nailaze na autentičnost i da su «otkrivači».</s>\n<s>Kao druga grupa već sada dolazi u obzir «banja & zdravlje» u Igalu.</s><s>Moguće je da se taj centar sa malo sredstava podigne na moderniji standard.</s><s>Igalo je već imao međunarodno tržište u Skandinaviji, Arabiji.</s><s>Ono se može povratiti.</s><s>Odlučujući argumenti su komfor, ambijent, šetnja, kultura, a za Skandinavce takođe golf.</s><s>Treća, već aktivirana ciljna grupa dolazi sa regionalnih tržišta: planinarenje ljeti, skijanje zimi.</s><s>Planinarenje za pasioniranog Srednjoevropljna može biti atraktivno, povezano sa kupanjem, ali i bez toga, čim se stvori infrastrukura tipična za zemlju (smještaj, staze za pješačenje).</s><s>To isto važi za izlete biciklom, ali nedostaju obilježeni putevi za bicikliste, na kojima nema saobraćaja (Boka Kotorska, Skadarsko jezero).</s><s>Slika 9: Ciljne grupe u zavisnosti od grana turizma Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>Za ostale ciljne grupe postoji prirodni potencijal.</s><s>Ali i tu nedostaje infrastruktura koja je dovoljno kvalitetna sport i zabava (diskoteke, krčme) postoje i u špici sezone.</s><s>Ali sami za sebe ne predstavljaju razlog za bukiranje, jer to turista danas nalazi u svakoj destinaciji.</s><s>Radi se o jednoj važnoj dodatnoj koristi, koja aktivira ponudu tek onda, kada je osnovna usluga- najčešće strukture kupališnog turizma-kvalitativno odgovarajuća</s>\n<s>2.3.</s><s>Organizovanje na nivou turističke destinacije 2.3.1.</s><s>Razlozi za organizovanje turizma na nivou turističke destinacije Osnovni razlozi za organizovanje turizma na nivou turistilke destinacije proizilaze iz specifičnosti turizma, koji se održavaju u turističkom doimanju turističke ponude kao mixa pojedinih turističkih usluga turističke destinacije, radi čega mora biti »pojedinačna usluga integralnog turističkog proizvoda, kojeg nudi pojedini turistički ponuđač, kordinira kroz posebnu organizacijsku strukturu, turističku organizaciju, koja kordinira radne funkcije pojedinih turističkih preduzeća» (Kaspar, 1996, str.91).</s><s>Kordinacija na nivou turističke destinacije je potrebna radi toga što velik broj ponuđača pojedinih turističkih usluga «nije sposobna, da sama zadovolji ciljeve turističke politike destinacije, uspostavi ravnotežu među turističkom ponudom i potrebama turista te time doprinosi koristima turističke destinacije» (Pearce, 1995, Radi uključenosti prirodnih, kulturnih i socialnih privlačnosti turističke destinacije u turističku ponudu, garantovanje različitih vrsta javnih usluga (primjer: informacijski servis za goste, prohodni putevi, spoljna uređenost destinacije) i zahtjev turističke potražnje po obimnoj i raznovrsnoj turističkoj infrastrukturi, koja nije uvjek profitna i zanimljiva za privatne investitore, mora se u turističku aktivnost uključiti takođe i javni sektor kao skrbnik primarne turističke ponude destinacije, proizvođač pojedinačnih turističkih usluga, koje nisu zanimljive za privatne ponudnike turističkih usluga, te usmjerivač i nadzornik razvoja turizma destinacije.</s><s>Turista prilikom izbora putovanja upoređuje među sobom razlišite turističke destinacije, koje nude različite turističke usluge, i između njih odabere onu, koja u svojoj ponudi turističkih usluga u najvećoj mjeri omogućava zadovoljiti njegove potrebe.</s><s>Integralni turistički proizvod, kojeg turist kupi ili potroši, su ustvari usluge te turističke destinacije (Bieger, 2000, str.79).</s><s>Važna značajnost turističke destinacije kao integralnog turističkog proizvoda, kojeg turista želi kupiti i potrošiti, postavlja turističku destinaciju kao jednu između konkurentskih jedinica na ukupnom turističkom tržištu.</s><s>Na turističkom tržištu ne konkurišu pojedini turistički ponuđači, već turističke destinacije.</s><s>Uspostavljanje odgovarajuće organizovanosti turizma na nivou turističke destinacije kako pojedinom ponuđaču turističkih usluga tako i destinaciji kao cjelini nudi mogućnost za očuvanje dugoročne konkurentske sposobnosti, za očuvanje dugoročnog razvoja turističke destinacije kao i na veću učinkovitost i uspješnost poslovanja pojedinih turističkih ponuđača.</s><s>2.3.1.1.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za garanciju konkurentne sposobnosti turističke destinacije</s>\n<s>Dugoročnu konkurentsku spopsobnost, turističke destinacije moguće je zagarantovati stalnim prilagođavanjem mixa turističkih proizvoda potrebama turista (Biager, 2000, str.76).</s><s>Na konkurentsku sposobnost destinacije utiču tržište, ponuđači turističkih usluga, lokalni prebivaoci, kao i ekonomsko, socialno, ekološko i političko okruženje destinacije (Bieger, 2000, str.79).</s>\n<s>Na konkurentsku sposobnost turističke destinacije utiče takođe i proces globalizacije.</s><s>Uvođenje tržišne privrede i liberalizacija međunarodne trgovine je u mnogim novim državama i u državama u razvoju po jednoj strani doprinosi povećanju međunarodnog turističkog prometa.</s><s>Po drugoj strani s tim je došlo do pojave brojnih novih turističkih destinacija, radi čega se povećala konkurencija među njima.</s><s>Zog toga se povećala potreba po strateškom usmjerenju turističkoj politici, gdje je glavni cilj po Kelleru poboljšati kanale za predstavljanje konkurentskih prednosti turističke destinacije, garantovati bolju upotrebu postojećih konkurentskih prednosti ako je moguće, ostvariti nove konkurentske prednosti (Keller, 1998, str. 3) 2.3.1.2.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za očuvanje dugoročnog razvoja turističke destinacija</s>\n<s>Pored povezivanja pojedinih turističkih ponuđača privatnog sektora, s vidika garantovanja dugoročnog razvoja turizma u turističkoj destinaciji važno je takođe povezivanje i sarađivanje među privatnim ponuđačima turističkih usluga i javnim sektorom, prije svega lokalnom upravom, na području gdje se oblikuje integralni turistički proizvod.</s>\n<s>Povezivanje privatnog i javnog sektora u turističkoj destinaciji je nužno prije svega radi potrebe po usklađivanju dugoročnog planiranja na nivou turustičke destinacije u kojoj se oblikuje integralni turistički proizvod, i potrebe za očuvanje odnosno zaštitu prirodnih, socijalnih i kulturnih privlačnosti turističke destinacije kao osnove turističke potražnje.</s>\n<s>Organizovanju turizma na nivou turističke destinacije pored specifičnosti turističke djelatnosti uslovljava takođe trend u razvoju turističke potražnje.</s><s>Glavni element turističke potražnje postaje motivacija turista za putovanja.</s><s>Turista oblikuje mix turističkih usluga i na toj podlozi upoređuje među sobom različite turističke destinacije, koje mu nude željeni mix turističkih usluga.</s><s>Osnovna odluka je znači izbor turističke destinacije.</s><s>One postaju funkcionalne jedinice, koje međusobno konkurišu na tržištu (Bieger, 1996, str.430).</s><s>Turizam je znači kompleksna djelatnost, gdje tržišni mehanizmi ne mogu sami “bez vodeće ruke managerja turističke destinacije” (Bodlender, 1991, str.60) garantovati uspješnost poslovanja i dugoročnog razvoja turističke destinacije. “Privatni i javni sektor moraju u turizmu povezati svoje napore i oblikovati politiku, strukturu i strategiju, koji bi garantovali turistički razvoj, koji bi ekonomski bio privlačan, socialno prihvatljiv i koji bi garantovao dugoročno očuvanje okruženja“ (Gannon, b.l., 2.4.</s><s>Kooperativne funkcije turističke destinacije Zbog specifičnih karakteristika turizma neophodno je izvođenje poslovnih funkcija na nivou turističke destinacije.</s><s>Autori navode različite poslovne funkcije i naglašavaju potrebu za oblikovanje posebne, centralne organizacije.</s><s>Nacionalna turistička organizacija na nivou turističke destinacije brine za koordinaciju i izvođenje kooperativnih funkcija.</s>\n<s>Različite definicije autora daju naglasak prije svega značaju, koji se pripisuje pojedinoj funkciji.</s><s>Freyer (1993, str.201), naglašava funkciju oblikovanja turističke ponude na nivou turističke destinacije i funkciju marketinga turističke destinacije, dok Kaspar (1996, str.201) pored ove dvije funkcije dodaje i funkciju zastupanja interesa turizma.</s><s>Inskeep (1991, str.98) naglašava prije svega funkciju planiranja, marketinga i oblikovanja turističke ponude.</s><s>Svjetska turistička organizacija s vidika značaja uloge javnog sektora u turizmu i garantovanja dugoročnog razvoja, naglašava funkciju planiranja, posebno funkciju obrazovanja svih učesnika u turizmu (World Tourism Organization, 1998).</s>\n<s>Heath i Wall (1992, str.166) pri određivanju kooperativnih funkcija turističke destinacije polaze od potrebe po strateško marketinškom planiranju na nivou turističke destinacije i naglašava sledeće zadatke: izradu koordinirane strategije turizma destinacije ili regije saradnji sa lokalnom javnom upravom i drugim partnerima u destinaciji zastupanje interesa destinacije i regije na nacionalnom nivou i interesa turizma u destinaciji odnosno regiji</s>\n<s>promjenjivim zahtjevima tržišta marketing destinacije sa garancijom prijema i informacijskog servisa za goste u destinaciji, izradu i nabavku turističkih publikacija i obavljanjem raznovrsnih promocijskih aktivnosti.</s>\n<s>Bieger (2000, str. 84) kooperativne funkcije navedenih autora združuje u četri glavne funkcije: funkciju planiranja, funkciju oblikovanja ponude, funkciju zastupanja interesa i funkciju marketinga (Slika 10).</s><s>Slika 10: Kooperativne funkcije turističke destinacije Pri tome Bieger naglašava, da mora svaka turistička destinacija zadatke, koje izvodi unutar pojedine glavne skupine funkcija, prilagoditi svojim posebnostima.</s><s>2.4.1.</s><s>Planiranje na nivou turističke destinacije Imperativ mjesta je oduvjek bio važan.</s><s>Glavna snaga destinacije su atrakcijski kompleksi koji imaju dvije funkcije – privući gosta i ispuniti njegova očekivanja.</s><s>Izraz kompleks koristi se iz razloga što postoji vrijednost u skupinama kompatibilnih (spojivih) atrakcija.</s><s>Za proces planiranja destinacije podjednako su važna dva Funkcija zastupanja</s>\n<s>Funkcija marketinga pristupa: projektno planiranje i kontinuirano planiranje (Vukonić, Keča, 2001, str.</s><s>Projekt destinacijskog planiranja uključuje sledeće važne korake: utvrđivanje sponzora i voditelja, postavljanje ciljeva, istraživanje prednosti i nedostataka, razvijanje preporuka, utvrđivanje zadataka i strategije, apostrofiranje prioriteta i odgovornosti, provođenje stimuliranog i usmjerenog razvoja analizom povratnih Pravilan-racionalni planski prices koji se ističe kod destinacijskog planskog projekta ima racionalni pristup koji se fokusira na rješavanje problema koristeći proces koji obećava implementaciju specifičnih zadataka.</s><s>Kod takvog procesa vidljivi su ovi koraci: identifikacija problema i izgleda, postavljanje cilja, analiza cijelog područja, analiza lokalnog prostora, detaljne studije, planski koncepti i opcije, smjernice, edukacija i uključivanje lokalnog stanovništva, detaljni dizajni, implementacija, administracija i evaluacija.</s>\n<s>U okviru funkcije planiranja se izvode sledeći zadaci: dogovaranje sa političkim strukturama u destinaciji pri određivanju ciljeva turističkog razvoja destinacije</s>\n<s>Funkcija marketinga tekuće analiziranje konkurentske situacije destinacije, gdje je uključena analiza tržišta, neposredne i posredne konkurencije, potražnje, dobavljača i grane;</s>\n<s>destinacije na tržištu; prilagođavanje konkurentske strategije destinacije sa savjetom turističkih preduzeća i aktivnim menadžmentom promjena i menadžmentom inovacija.</s><s>Funkcija u vezi turističke ponude destinacije obuhvata izvođenje sledećih zadataka: garantovanje javne ponude kao prohod kanala, animiranje gostiju, informacijska služba</s>\n<s>destinacije u paušalne proizvode izgradnja novih oblika turističke ponude sa savjetovanjem i davanjem podsticaja posebnim turističkim ponuđačima ili oblikovnje i izvođenje vlastitih turističkih usluga;</s>\n<s>destinacije u paušalne proizvode kontrola kvaliteta turističke ponude destinacije.</s><s>U okviru funkcije marketinga ide se za izvođenje sledećih zadataka: izrada marketing strategije destinacije</s>\n<s>U okviru funkcije zastupanja interesa, Bieger navodi sledeće zadatke: podsticanje lokalnog prebivališta ka pozitivnom odnosu do turizma; koordiniranje interesa grane;</s>\n<s>informisanje potencijalnih gostiju. zastupanje intersa turizma u političkoj i drugoj javnosti (Bieger, 2000, str.</s><s>Dugo su vremena turistička teorija i praksa zagovarale planiranje nacionalnog turističkog razvoja na dva nivoa: kao prostorni plan turističkog razvoja i kao generalni ili master – plan.</s><s>No u savremenom turizmu nestale su te razlike odnosno stopile su se u jedan jedinstveni nacionalni plan u kojem se razmatraju i planiraju sve moguće implikacije turističkog razvoja podjednako na prostornom, privrednom ili kakvom drugom planu (sociološkom, kulturnom, ekološkom itd.).</s><s>Takav se plan naziva glavnim ili master – plan odnosno kad je turizam u pitanju glavni ili master – plan turizma.</s>\n<s>Ministarstvo turizma Republike Crne Gore je u novembru 2001. godine usvojila Master plan, pripremljen od strane Njemačkog društva za investicije i razvoj (Deutsche Investitions- und Entwicklungsgesellschaft mbH- DEG), Ministarstva turizma i domaćih i međunarodnih eksperata.</s><s>U okviru plana definisana je Strategija razvoja turizma do 2020. godine.</s><s>Strateški ciljevi Master plana su: • Crna Gora –“visokokvalitetna Majorka”u ljetnjoj polovini godine • Kvalitetna ponuda specijalnih proiyvoda tokom zime • Hotelski smještaj (kreveti)- 50.000 do 2010.god. • Povećanja broja noćenja – 11,4 mil za 2010. god.</s><s>U skladu sa Strategijom razvoja turizma usvojen je i novi marketing koncept- Crna Gora –prepoznatljiva i jedinstvena turistička destinacija sa bogastvom različitosti.</s><s>2.5.</s><s>Marketing turističke destinacije Crne Gore Praksa pokazuje da je uspješnost poslovanja u turističkoj privredi postala sasvim zavisna od sposobnosti nosilaca aktivnosti da se prilagođavaju savremenim zahtjevima tržišta, odnosno od stepena zadovoljenja potreba turista kao potrošača.</s><s>Marketing, u suštini, podrazumijeva tržišno poslovanje za ostvarivanje moguće razmjene radi zadovoljenja ljudskih potreba i želja.</s><s>Jedna od definicija marketinga u turizmu je: “Marketing je sistemsko i koordinirano prilagođavanje poslovne politike turističkih preduzeća i turističke politike države na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, da bi se dostiglo optimalno zadovoljenje potreba odredenih grupa potrošača i tako ostvario odgovarajući profit”(Bakić, Unković, 1991, str. 23-30).</s><s>Marketing Crne Gore kao turističke destinacije usmjeren je na dvije regije: domaće tržište, tj. zemlje bivše Jugoslavije i zapadnu - sjevernu Evropu.</s><s>Dok će domaće tržište doći samo, tržišta zapadne i sjeverne Evrope treba osvajati.</s><s>Troškovi bi trebali da budu srazmjerni onom što je moguće učiniti, što je usko ograničeno hotelskim kapacitetom i kvalitetom.</s><s>Iz toga slijedi da se Crna Gora najprije mora koncentrisati na glavna tržišta unutar zapadne i sjeverne Evrope- na srednju Evropu.</s><s>Za srednju Evropu trebalo bi uzeti u obzir tri stvari: volumen tržišta jeftinog kupališnog turizma za koji Crna Gora može da primi 1-3.000 kreveta</s>\n<s>informisanje potencijalnih gostiju. specijalizovano turističko tržište kojr se orjentiše na kulturu i prirodu I druge specijalnosti, i manje grupe, koje je teže obuhvatiti (planinari, kanuing, freeclimbing)</s>\n<s>informisanje potencijalnih gostiju. srednjoročno stvaranje imidža da bi se pokrili budući segmenti tržišta Prekookeanska tržišta (Sjeverna Amerika, Azija) Arapske zemlje i Afrika dolaze u obzir kao dopunske niše (posjete rođaka, obilasci kulturnih znamenitosti u kontekstu sa Dubrovnikom- Mostarom) ili specijalne ponude (Igalo-zdravstveni centar-golfkružna putovanja, ornitolozi).</s><s>Oni nemaju značaja za kupališni turizam.</s><s>U poslednjih deset godina crnogorska turistička privreda je isključivo živjela od turista iz same Crne Gore i Srbije.</s><s>Registrovana i neregistrovana noćenja (4 mil.) 1997.god. bila su skoncentrisana 85-90% na jeftine oblike smještaja (privatne sobe, ljetovališta I odmarališta preduzeća, kampove, vikend kuće), kao i na mali broj nedjelja za vrijeme glavne sezone.</s>\n<s>U ovom poglavlju stavljamo težište na makro aspekt, odnosno makromarketing turizma u Crnoj Gori, polazeći i od uvjerenja da se marketing koncept u turizmu, s obzirom na “totalni proizvod” ne može “zatvoriti” u okviru preduzeća u turizmu, već se obavezno razvija i na višim nivoima gdje se vodi turistička politika.</s><s>2.5.1.</s><s>Posebnost marketinga turističke destinacije Koncept marketinga turističke destinacije polazi od osnovne ideje, da se mora destinacija marketinški perdstavljati kao i proizvod, odnosno grupa proizvoda kod Marketing je «društveni i vodstveni proces, koji omogućava pojedincu i skupini, da dobiju to što žele i trebaju, tako da ostvaruju, nude i sa drugim razmjenjuju proizvode, koje imaju vrijednost» (Kotler, 1996, str.6).</s><s>Marketing turističke destinacije zahtijeva posebno proučavanje.</s><s>Posebnosti proizilaze iz turističkog proizvoda, razvoja turizma kao i same strukure turističke destinacije Slika 11: Posebnosti marketinga turističke destinacije formiranja</s>\n<s>Posebnosti turističkog proizvoda proizilaze iz karakteristika usluga, gdje ljudi i procesi odnosno postupci, igraju veoma važnu ulogu.</s><s>Usluge imaju četiri glavne karakteristike što u velikoj mjeri utiče i na izradu marketinških programa (Kotler, 1999, str.575).</s><s>Usluge su neopipljive.</s><s>Da bi smanjili neizvjesnost, kupci će potražiti pobliži opis ili dokaz o kvalitetu usluge.</s><s>O kvalitetu će, određene usluge doći do zaključka na osnovu onoga što vide, odnosno na osnovu mjesta, osobe, opreme, informacija, simbola ili cijene.</s>\n<s>Usluge se istovremeno pružaju i konzumiraju.</s><s>Ako uslugu pruža neka osoba, tada je ona i dio usluge.</s><s>Budući da je i klijent prisutan prilikom pružanja određene usluge, interakcija između davaoca usluge i dotičnog klijenta postaje posebnom značajkom marketinga usluga .</s>\n<s>Nepostojanost usluge je sledeća karakteristika i ona zavisi od toga ko, kada i gdje je pruža.</s><s>U okviru turističkog sektora provodi se kontrola kvaliteta pružanja uluga kroz tri faze.</s><s>Prva je – ulaganje u dobar izbor i edukaciju kadrova, zatim, standardiziranje procesa izvođenja usluge i na kraju praćenje zadovoljstva turista sistemom za predloge i pritužbe, anketa turista i upoređivanjem kupovine što omogućava da se loša usluga otkrije i ispravi.</s>\n<s>Značajna karakteristika usluga je nemogućnost njenog skladišćenja.</s><s>Kod kod turističkih proizvoda je važno naglasiti značaj emocionalne komponente, koja se razlikuje s obzirom na stanje, u kojem je pojedinac (radni dan, dan dopusta).</s><s>U okviru ovog domena je i mix pojedinačnih usluga, gdje nužnost kordinacije na nivou * posebnost usluga:</s>\n<s>Od posebnosti, koje proizilaze iz razvoja turizma, potrebno je izložiti značaj segmentiranja i pozicioniranja tržišta.</s><s>Pomoću segmentacije razdijelimo ukupano potencijalno tržište turista za pojedinačnu turističku destinaciju na podskupine odnosno na pojedinačne segmente.</s><s>Na taj način se lakše rasporede marketing aktivnosti i zagarantuje veća uspješnost marketinga pojedinačne turističke destinacije.</s><s>Pomoću pozicioniranja destinacije naglašavamo karakteristike destinacije, zbog kojih se destinacija najbolje razlikuje od konkurentskih destinacija za pojedinačni segment turista (Žabkar, 2001).</s>\n<s>Poslednji sklop posebnosti proizilazi iz same strukture turističke organizacije i njenog ograničenog uticaja na proizvode, određivanje cijena i upotrebu martetinčkih instrumenata.</s><s>Pored toga prouzrokuje prisutnost različitih interesnih skupina (prije svega političkih stranaka, dugoročnih planera i pojedinih turističkih ponuđača), nejasnu sliku pozicioniranja turističke destinacije i oblikovanje njene dugoročne marketing strategije.</s>\n<s>Prvi zadatak u okviru funkcije marketinga turističke destinacije je izrada marketing strategije odnosno marketing koncepta, sa kojim se određuje način ponašanja turističkih ponuđača i destinacije, prema konkurentima s ciljem očuvanja konkurentske sposobnosti.</s><s>Marketing koncept je podloga za oblikovanje marketing instrumenata i planiranje kratkoročnih aktivnosti turističkih poniđača i turističke organizacije.</s>\n<s>Za postizanje ciljeva, definisanih u marketing strategiji, upoterebljavaju se marketing instrumenti, koje po Mc Carthyju svrstavamo u četri glavne, imenovane 4P. To su proizvod, prodajne cijene, distribucija i marketing komunikacija (Kotler, 1994, str.</s><s>Noviji pristup ka oblikovanju marketing mix-a u tirizmu ukljućuje klasifikaciju elemenata marketing mix-a po Boomsu & Bitnerju, koji navode 7 elemenata marketing mix-a – 7P, koji postojećim 4P dodaju još ljude, fizičke dokaze i postupke (Mihalič, 1999b, str.90).</s><s>Značaj ljudskog faktora i procesa kao karakteristika marketinga turističkih destinacija navodi takođe Bieger (Slika 11, str. 37).</s><s>S vidika turističke destinacije se marketing instrumenti razumiju kao ovladive promjenjive, koje turistička organizacija i pojedina turistička preduzeća u destinaciji upoterebljavaju za postizanje turističkih ciljeva na unaprijed određenim ciljnim tržištima (Heath, 1991, str.125).</s>\n<s>U vezi sa upotrebom marketing instrumenata u marketingu turističke destinacije se postavlja pitanje, ko će izvoditi marketing turističke destinacije i pojedine zadatke u njegovom okviru.</s><s>S vidika određivanja turističke destinacije kao proizvoda mora tu funkciju na nivo destinacije preuzeti turistička destinacija.</s><s>Zbog toga u praksi dolazi do problema, koji proizilaze iz nemogućnosti uticaja turističke organizacije na pojedine instrumente marketing mixa.</s>\n<s>Tako ima turistička organizacija zbog nezavisnosti turističkih ponuđača veoma mali uticaj na politiku integralnog turističkog proizvoda i na politiku cijena.</s><s>S obzirom na to, da imaju veća turistička preduzeća (prije svega hoteli) uobičajno svoje prodajne sisteme, ima turistička organizacija takođe ograničen uticaj na distribuciju.</s><s>Njen najveći uticaj je na tržišno komuniciranje (Biger, 2000, str.215).</s><s>Posebnosti turističkog proizvoda proizilaze iz posebnosti usluga, gdje igraju ljudi i procesi odnosno postupci veoma važnu ulogu.</s><s>Značajnost usluge je takođe nemogućnost njenog skladištenja.</s><s>Kod turističkih proizvoda je potrebno prikazati osjećaj emocionalne odnosno razumske komponente, koje se razlikuju po stanju, u kojem je pojedinac.</s><s>Dugoročnost turističkog proizvoda, predstavlja dugoročno planiranje kao i nužnost koordinacije na nivou turističke destinacije, koje mora biti transparentno.</s>\n<s>Marketing turističke destinacije ne odvija se samo u turističkim organizacijama i kod pojedinih turističkih ponuđača, već se određene marketing aktivnosti izvode na višem nivou, na regionalnom i nacionalnom.</s><s>U skladu sa tim neophodna je koordinacija i organizacija marketing aktivnosti na svim nivoima, koji omogućava usklađeno izvođenje marketing aktivnosti.</s><s>Koliko pojedina turistička destinacija individualno izvodi marketing aktivnosti, je po Biegerovom mišljenju zavisno od tržišne moći destinacije (od poznavanja njene robne marke), te od finansijskih sredstava, koje za tu namjen ima na raspolaganju (Bieger, 2000, str. 238-240).</s><s>2.5.2.</s><s>Marketing koncept</s>\n<s>Tržišna orjentacija znači, da Crna Gora mora da se ne samo pri oblikovanju svoje ponude , nego i pri prodaji orjentiše na sadašnje i buduće turističke motive svojih gostiju i mora istovremeno da uzme u obzir njihove finansijske mogućnosti i njihovu spremnost na trošenje.</s><s>Pri tome je potrebno posebno istaći one karakteristike ponude važne su i podesne za turistu, koje ga motivišu na bukiranje, nadovezuju se na elemente ponude sa kojima Crna Gora ostvaruje jedinstvenu poziciju (USP= unique selling points) i</s>\n<s>Istraživanje najvažnijih instrumenata u turizmu Crne Gore je pretpostavka obezbjeđenja njegove praktične optimalne kombinacije u okviru marketing miksa (turističke usluge -proizvod, cijene, promocija i kanali prodaje) za pojedine tržišne segmente.</s><s>Da bi se ostvarili željeni rezultati u primjeni marketinga, od osobite je važnosti ostvariti koncepciju integralnog marketinga 2.5.2.1.</s><s>Strategija marketinga</s>\n<s>Postavljene ciljeve marketinške aktivnosti nosioci marketinga u turizmu mogu ostvariti na različite načine, od kojih svaki odgovara određenoj karakterističnoj situaciji na tržištu, specifičnostima određenog turističkog proizvoda, poziciji proizvoda na turističkom tržištu itd.</s><s>Različite puteve kojima se nastoji dostići unaprijed utvrđeni cilj nazivamo strategijom marketinga (Senečić, Vukonić, 1997, Izrada marketing koncepta i kasnije marketing strategije, sa kojom se određuje način ponašanja turističkih ponuđača i destinacije protiv konkurencije, s ciljem očuvanja dugoročne konkurentske sposobnosti, predstavlja važnu ulogu u okviru funkcije marketinga.</s><s>Marketing strategija kasnije služi kao podloga za oblikovanje marketing instrumenata i planiranja kratkoročnih aktivnosti turističkih ponuđača i turističke organizacije (Bieger, 2000, str.184&185).</s><s>Marketing strategije primjerene za turističke destinacije po Hillu & Rieserju (Bieger, 2000, str. 186) udružujemo u tri skupine: strategiju usredotočenja na ciljno tržište, strategiju konkurencije i strategiju marketing instrumenata.</s><s>Roth (Bieger, 2000, str. 187), razlikuje strategiju razvoja tržišta, strategiju usredotočenja , strategiju segmentiranja i strategiju podjele tržišta.</s><s>Ključnu ulogu pri oblikovanju odgovarajuće marketing strategije Crne Gore kao turističke destinacije zauzimaju sledeće strategije: segmentacija tržišta turističke tražnje, diferenciranje integrisanog (destinacijskog) turističkog proizvoda, te strategija profilisanja imidža i pozicioniranja u svijesti turista/potrošača (Uskoković, 2000, str.</s><s>Strategija segmentacije tržišta u osnovi znači podjelu ukupnog tržišta na višemanje homogene grupe turista, odnosno djelove, segmente tražnje.</s><s>Ovdje je, u ustvari, riječ o primjeni tvz. diferenciranog marketinga, nerijetko fokusa (koncetrisanog marketinga) na sasvim ograničene tržišne segmente, polazeći od uvjerenja da je turističke usluge sopstvene destinacije najpovoljnije njima nuditi (plasirati).</s>\n<s>Izvjesno je da Crna Gora može osigurati širok spektar ovih (specijalizovanih) proizvoda uz odgovarajući kvalitet servisa.</s><s>Moguće je, međutim, što je u praksi poslovanja naše turističke privrede uobičajno, da se ova strategija ne inplementira, već se tržištu pristupa frontalno, nediferencirano, pa se takav pristup naziva i “loto” (lijenom) srategijom.</s><s>Otuda je ponuda Crne Gore, pa i ostali instrumenti marketinga, koncipirana po logici - za svakog po nešto, malo za koga sve!</s><s>Posledica je poznata: mali broj zadovoljnih turista i niska «stopa vjernosti», što znači da se ne ispunjavaju osnovni zahtjevi marketinga.</s>\n<s>Strategija diferenciranja turističkog proizvoda (ponude) je logična posledica, diktat, prethodno naznačene strategije.</s><s>Diferenciranje ponude, u odnosu na konkurenciju tj.postizanje superiornih performansi, prilagođenih fokusiranim segmentima tražnje, čini je specifično razvijenom ponudom, rezultirajući visok stepen satisfakcije turista kao potrošača.</s><s>To znači, da u krajnjoj liniji ispunjava ciljnu funkciju turističkog razvoja jednog područja- obimna i sadržajno bogata turistička potrošnja.</s><s>Na taj način je jedino i moguće prevladati probleme iz, uz nas dominantnog «horizontalnog» (spavališnog) turizma.</s>\n<s>Ova strategija počiva na razlikama vlastitog proizvoda, i to posebno onim svojstvima koja su pozitivna u odnosu prema sličnim (konkurentskim) proizvodima.</s><s>U turizmu je ovo česta strategija za kojom posežu nosioci marketinga, jer su moguće mnoge adaptacije proizvoda ili usluga, iako je formiranje novog proizvoda mnogo teži zadatak.</s><s>Uglavnom je riječ o kvalitativnim promjenama, jer kvantitativne promjene teško se mogu provesti u “jednom trenutku”, da bi odgovorile nekom modnom trendu ili “hitu” potencijalnih turističkih korisnika.</s><s>Strategija izgradnje (pozitivnog) imidža je, takođe, od neospornog značaja, budući da turističku destinaciju, odnosno “totalni” ili “parcijalni” turistički proizvod, treba bolje “locirati” u svijesti turista, u pamćenje gostiju, kao područje koje se rado posjećuje (ako obezbjeđuje punu satisfakciju turističkih potreba).</s><s>Ne treba mnogo dokazivati da kvalitetno pozicioniranje destinacija u svijesti turista ima za posledicu visoku stopu lojalnosti, odnosno učestalost dolaska istih posjetilaca.</s><s>Kvalitet se, dakle, dugo pamti: njemu se iskazuje vjernosti i, što je veoma važno naglasiti, ovi turisti postaju promoteri konkretnih destinacija, što stimuliše uspon turističkog prometa.</s><s>Strategija izgradnje (pozitivnog) imidža treba da uzme ime zemlje CRNA GORA kao opšti znak.</s><s>Sa ovim opštim znakom treba stvoriti sljedeću predstavu godišnjeg • Jedinstveno lijepom i još netaknutom području, • Raznovrsnost, egzotika i autentičnost – prirode, kulture i ponude uopšte. • Jadranske plaže i sunčana klima,</s>\n<s>• Visoki kvalitet i izbor u svim oblastima usluga Kod pozicioniranja turističke destinacije možemo se usmjeriti na osjećajno ili opažljivo poimanje turističke destinacije.</s><s>Moguća je takođe kombinacija poimanja obije komponente.</s><s>Naglasak je zavisan i od vrste turističkog proizvoda (kompleksan, nestandardan proizvod nasuprot jednostavnom, standardnom proizvodu).</s><s>Kombinacija standardnih strategija pozicioniranja obije komponente predstavljamo u Tabeli 1: Tabela 1: Standardne strategije pozicioniranja turističkih destinacija OPAŽANJE</s>\n<s>U Tabeli 1 su predstavljene četiri standardne strategije pozicioniranja turističke destinacije.</s><s>U primjeru jakih osjećajnih potreba za proizvodom ili istovremeno visokog interesa za informacijama o željenoj destinaciji, odlučujemo se za mješovitu strategiju pozicioniranja turističke destinacije, jer naglašavamo i osjećajnu i opažljivu komponentu.</s><s>Doživljeno pozicioniranje je primjereno u situaciji, gdje dajemo naglasak osjećajima i ne toliko informacijama.</s><s>U primjeru velikog interesa za informacijama o određenoj destinaciji i manjeg interesa naglašavanja osjećaja, odlučujemo se za strategiju pozicioniranja stvarnog značaja, aktivnosti destinacije.</s><s>Kod slučaja manjeg naglaska osjećajnih potreba i informacija, najprihvatljivija je strategija podsticanja prepoznatljivosti robne marke destinacije.</s><s>U tom primjeru želimo sa robnom markom turističke destinacije upozoriti na njen opstanak i istovremeno podsticati želju turista za sledeću posjetu (Konečnik, 2001, str.16 & 17).</s><s>Pored navedenih strategija u izgadnji cjelokupne marketing strategije Crne Gore, nezaobilazna je i strategija komunikacije, čiji je cilj ostvariti najveći stepen djelovanja sa najnižim izdacima.</s><s>Sa ciljevima komunikacije mora težiti paralelno: stvaranje imidža</s>\n<s>Ove oblasti se moraju ravnopravno razviti i realizovati na pravom nivou u svakoj fazi kako bi se maksimiralo ukupno djelovanje.</s><s>Strategijski model piramide podrazumijeva kontinuirana postupanja koja mora biti adekvatna aktivnom stanju proizvoda i obezbjeđuje da se sve mjere komunikacije svrsishodno dopunjuju.</s><s>Dakako, mogućih puteva uvjek ima više, pa se izboru strategije pridaje važnost na nivou najvažnijih odluka u koncepciji (politici) marketinga.</s><s>Pri direktnom odlučivanju možemo se opredijeliti za jednu strategiju ili kombinaciju strategija.</s><s>Svakako neophodno je primijeniti temeljno načelo: da je uslov ispravnog ili optimalnog izbora strategija pecizno definisani cilj.</s>\n<s>2.5.2.2.</s><s>Opšti dizajn marketing koncepta Kad se u savremenom svijetu spomene pojam i termin dizajn, za prosječnog čovjeka to uglavnom znači pomisao na posebno oblikovane predmete iz naše svakodnevnice.</s><s>Po definiciji Papaneka (Senečić, Vukonić, 1997, 126): «Planiranje i oblikovanje bilo koje radnje usmjerene na željeni, predvidivi cilj, proces je dizajniranja».</s><s>Dobar dizajn mora biti društveno (moralno, kulturno i etički), ekološki, ekonomski, tehnički, tehnološki i individualno (estetski, psihološki) prihvatljiv i opravdan.</s><s>Te važne konstatacije za izvorni pojam dizajna identične su i pojmu dizajna u koncepciji planiranja na nivou destinacije.</s>\n<s>Govoreći o dizajnu u turizmu kod nas, većina će prosječnih turista pomisliti na suvenir kao jednu od temeljnih, a za mnoge manje upućene i jedinu preokupaciju dizajna u turizmu.</s>\n<s>Bit dizajna u turizmu je oblikovanje novih proizvoda, shvaćajući taj pojam vrlo široko, naročito kada se tom aktivnošću nastoji zadovoljiti neka posebna ili nova potreba, privući novi segment posjetioca, povećati potrošnja gostiju i sl.</s><s>On može biti snažno sretstvo u pronalaženju i rekonfirmaciji nacionalnog identiteta i socijalnog integriteta slojeva koji su pod negativnim uticajem drugih tržišnih akcija nosioca turističke ponude.</s>\n<s>Kriterijum dizajna je nužnost njegove individualnosti.</s><s>Biti različit u čitavom poslovnom svijetu, pa tako i u turizmu, definitivno je rizik, ali ujedno i jedan od temeljnih načela razvoja turizma.</s><s>To je razlog više za isticanje kreativnosti dizajnera.</s><s>Autentičnost pojačava poterebu za senzibiliziranjem svih subjekata turističke ponude (turističke destinacije) za takvom autentičnosti i paralelno zahtijeva isticanje posebnih karakteristika okruženja.</s>\n<s>U primjeru Crne Gore, kao turističke destinacije, do nedavno, akcenat je bio stavljen na dizajn promotivnog nastipa, odnosno na medijsku prepoznatljivost u učima potencijalnih i budućih turista.</s>\n<s>Postojeći logo «Montenegro» ima isuviše jednostrano usmjerenje na primorski turizam i stoga ne prenosi poruku o čitavom turističkom potencijalu Crne Gore koji podstoji i u drugim interesnim područjima.</s><s>On više ne odgovara modernoj prezentaciji i nudi samo standardni odmor.</s><s>Posledica ove spoznaje je da se logo preselio na zadnju stranu publikacija i da zbog toga više ne igra ulogu u potrošačevom doimanju.</s>\n<s>Dopadljivi dizajn ovog loga nije pogodan da razlikuje Crnu Goru od drugih ponuda, kao npr. Hrvatske, i da u svijesti potrošača zauzme monopolsko mjesto.</s><s>Dizajn ovog loga danas uglavnom djeluje zastarelo i nije više adekvatan.</s><s>Prema tome, postojeći logo se već povlači sa tržišta i ako novog još nema, tako da za potrošača u krajnjoj liniji, u stvarnosti ne postoji nikakav logo.</s><s>Sposobnost učenja- Opšti dizajn nekog zaštitnog znaka je vizuelna konstanta koja se ponavlja, pod kojom ovaj znak treba da bude identifikovan u svakom tržišnom nastupu.</s><s>Osnovna pretpostavka je visok stepen samostalnosti, koja se u smislu zadatka i pozicioniranja može i naučiti.</s><s>Samostalnost- Karakter je dakle važniji od tzv. «ljepote», koja se doživljava samo vrlo subjektivno i na ekstremno različit način.</s><s>U «koncertu» sa konkurencijom, opšti dizajn bi trebao da napravi što jasnije vizuelno razgraničenje i određenje mjesta.</s><s>Dugovječnost- Pošto se opšti dizajni mogu prihvatiti samo kroz konsekventne i dugoročne procese kao nešto što se ponovo vraća i uvjek je isto, oni treba da budu oslobođeni kratkoročnih modnih pojava a da ipak budu vrlo efikasni u svom obliku prilagođavanja.</s>\n<s>Ekonomičnost- Postavljanje stvari uvjek u istom vizuelnom obliku stvara u ekonomičnosti nedvosmislene prednosti i recionalnost, sigurnost u djelovanju i mogućnost identifikovanja kod saradnika.</s><s>Sadržajnost- U idealnom slučaju, opšti dizajn sa svojim elementima oblikovanja, prenosi što je moguće vizuelno preciznije sadržaje proizvoda i zaštitnog znaka.</s><s>Na taj način nastaju «unutrašnje slike» koje i kod posmatrača, bez prethodnog predznanja mogu stvoriti asocijacije u poželjnom pravcu.</s><s>2.5.2.3.</s><s>Reklamni nastup</s>\n<s>Reklamni nastup www.visit-montenegro.com ima drugačiji koncept dizajna od aktuelnih brošura tako da se ne garantuje ponovna prepoznatljivost na osnovu opštih dizajn elemenata.</s>\n<s>Za osvajanje zapadnoevropskog tržišta važno je da se trajno obezbijedi ponovna prepoznatljivost Crne Gore i da se stvori samostalni nastup koji je čini različitom od drugih destinacija.</s><s>U tom kontekstu logo igra izuzetno važnu ulogu u ponovnom prepoznavanju i vezuje se za pamćenje potrošača.</s><s>Kupovinom određene marke, potrošač poklanja ponuđaču povjerenje u odnosu na uslugu koju od njega očekuje.</s><s>Upravo kod putovanja ovaj aspekt povjerenja igra značajnu ulogu u razmišljanju potrošača, tako da je vrlo umjesno stvaranje zaštitnog znaka «Montenegro».</s>\n<s>Na taj način što je zaštitni znak kao što će se i Crna Gora razlikovati u konkurenciji sa drugima.</s><s>To je razlog da se zaštitni znak izdvoji iz mase i da bude posebno prihvaćen od strane potrošača.</s>\n<s>Karakteristike zaštitnog znaka moraju biti od posebne važnosti za potrošača a kako bi ih on mogao ponaosob registrovati u svojoj svijesti.</s>\n<s>Ponovnom kupovinom zaštitnog znaka nastaje povjerenje u taj znak.</s><s>Ime MONTENEGRO su riječi u nizu neobične dužine, koja se ne može skratiti.</s><s>Podjela na dvije riječi - pojma MONTE i NEGRO doprinosi lakšem čitanju ove druge riječi.</s><s>Za nepoznavaoce riječ se doima kao «italijanska», a ni u kom slučaju slovenska.</s><s>Zbog dužine riječi MONTENEGRO, ne bi bilo dobro da se toj riječi doda još neki naknadni znak ili logo.</s><s>Što više, ona nudi mogućnost da se od ove «mane» napravi konstruktivni-strategijska prednost i pri tome samu riječ u zaštitni znak (bez dodatnog znaka) (Koncept marketinga za Republiku Crnu Goru, 2002).</s>\n<s>Pored djelovanja zaštitnog znaka na ciljno tržište treba raditi na stvaranju domaće svijesti, kako bi se i kod stanovništva Crne Gore stvorio adekvatan odnos prema znaku:</s>\n<s>Crna Gora na maloj površini nudi za cijelu jadransku obalu izuzetno veliku raznovrsnost predjela sa 4 unikata visoke atraktivnosti: Ulcinjska plaža</s>\n<s>Ovi unikati čine suštinski iskaz zaštitnog znaka Crne Gore.</s><s>Oni su, s jedne strane veliki okvir za turistički razvoj Crne Gore, a dodatno nude i potreban potencijal za razlikovanje Crne Gore od drugih turističkih destinacija.</s><s>Oni se mogu sažeti u jedno odmjereno obećanje «Proizvod je nešto što prodajete, a znak je ono što jeste i iza čega Opšti izraz se koncetriše na opis unikatnih predjela u dvijema riječima »Divlja ljepota».</s><s>Tako način na koji je logo ispisan i slogan postaju obećanje, Crna Gora «Divlja ljepota».</s>\n<s>Iako turistička potražnja u globalnom smislu bilježi stalni porast, konkurentski odnosi između pojedinih destinacija (zemlje, regije, turističkih mjesta) postaju sve intezivniji.</s><s>Dok zemlja i regije mogu da potpomažu prodaju reklamiranjem imidža, plasman je uglavnom u privatnim rukama: kod ponuđača u zemlji, tj. hotelima, kampinzima i onima koji privatno izdaju sobe, kod turoperatora u inostranstvu i kod putničkih agencija.</s>\n<s>Može se reći da se u pojedinim emitivnim turističkim zemljama ostvaruje veći stepen konkurentskog odnosa između turoperatora nego između turističkih destinacija, odnosno da je konkurencija između destinacija zapravo “ugrađena” u konkurenciju među turoperatorima.</s>\n<s>Ova preduzeća su zapravo najistaknutija prema tržištu čime preuzimaju i glavni rizik u prodaji turističkog proizvoda određene destinacije.</s><s>Turoperatori su zainteresovani za određenu destinaciju dok im ona pruđa osnovu za profitno poslovanje.</s><s>Možemo zapravo govoriti o svojevrsnoj dihotomiji u turističkom marketingu.</s><s>S jedne strane postoji promocija određene turističke destinacije od posebnih turističkih preduzeća i institucija koje u prvom planu naglašavaju atraktivnost destinacije, a ne pojedine turističke aranžmane, i s druge strane promocija koju provode turistički posrednici i ostala turistička preduzeća promovirajući određeni turistički proizvod i turistički paket što ga nude na određenoj destinaciji (Goodall, Ashwort, 1995, U tom se kontekstu može postaviti pitanje: Treba li promotivne napore, koji čini određena turistička destinacija, usmjeriti prema krajnjim potencijalnim potrošačima u emitivnoj zemlji ili prema turističkim posrednicima, uvjeravajući ih da je određena destinacija atraktivna za formiranje profitnog turističkog paketa?</s><s>Međutim kada je u pitanju promocija imidža turističke destinacije, treba imati u vidu činjenicu da je gotovo svaka turistička destinacija multifunkcionalna odnosno da u turističkoj potražnji postoji multimotiviranost potrošača prilikom izbora određene destinacije odnosno da postoji naglašena heterogenost tržišta s obzirom na želje, motive, potrebe i preferencije pojedinih potrošačkih segmenata.</s><s>Prema tome, javlja se problem: prema kojem tržišnom segmentu promovisati imidž destinacije odnosno može li se na određenom tržištu u okviru emitivnih turističkih zemalja identificirati ciljna tržišna skupina i kakav imidž treba promovisati pojedinim tržišnim segmentima?</s>\n<s>Domaći ponuđači raspolažu velikim dijelom zastrašujuće malim prodajnim materijalom: loši prospekti, loše slike na lošem stranom jeziku, slab kvalitet štampe.</s><s>Njihov kvalitet je često ispod kvaliteta proizvoda.</s><s>Osim toga nejasno je, kako te reklamne brošure treba da dospiju do klijenata.</s><s>Direktan marketing jedva je poznat, ali on je teško sprovodljiv iz Crne Gore u Zapadnu Evropu.</s><s>Marketinške kooperacije su jedan odgovor, korišćenje interneta drugi.</s><s>Internet doduše dobija na značaju, ali trenutno je još neefikasan kao kanal prodaje.</s><s>Koristi se prije svega za informisanje.</s>\n<s>S obzirom na karakter poslovanja, turistički posrednici, generalno, mogu se podijeliti na tzv. organizatore putovanja ili turoperatore i turističke agencije ili retailere.</s><s>Najveći teret prodaje je na turoperatorima.</s><s>Kod čarter aviodestinacija oni imaju glavnu riječ.</s><s>Poslednjih godina došlo je do razantnog procesa fuzioniranja i koncentracije u kompletnoj oblasti prodaje, tako da danas nekoliko turoperatora organizovani vertikalno kroz sve nivoe branše putovanja - može da ima dominantan uticaj.</s>\n<s>Moćna pozicija evropskih turoperatora i njihov uticaj na sve prodajne kanale (putničke agencije, ponuda u zadnjoj minuti last-minute, Internet), na trajanje i gustoću čarterskih lanaca, a time i na sezonu i na reklamiranje i formiranje cijena, a time i na imidž i poziciju na tržištu, traži usku saradnju, ako Crna Gora želi da pokrije najvažnija evropska tržišta.</s><s>To znači, da producenti - u prvoj liniji hotelijeri - moraju da se prilagode zahtjevima turoperatora (Master plan, 2001).</s><s>Oni se marginalno razlikuju od jedne do druge preduzetničke grupacije žele da zarađuju od svih segmenata koji čine lanac prihoda a osim toga oni poznaju želje i pritiske tržišta.</s><s>Shodno tome zahtijevaju standardne i specijalne ponude, dodatne elemente usluge i standardizovane kapacitete.</s><s>Prednost za destinaciju se sastoji u tome, da lociranje velikog turoperatora u destinaciji predstavlja garanciju za to, da ce se on angažovati za tu regiju i da će se truditi da ostvari pokrivenost tržišta.</s><s>Eventualna zavisnost od jednog moćnog turoperatora može se preduhitriti time, da se traži i forsira kooperacija sa što više turoperatora, da bi se time stimulisale kompetitivne snage.</s><s>Crna Gora kao turistička destinacija prisutna je u ponudi vodećih evropskih turoperatora, Neckermana und Reisen i TUI-a (Touristik Union International GmbH & KG).</s><s>Neckerman je danas pojam za jeftinija putovanja i prodaje paušalne proizvode konačnim potrošačima dijelom neposredno i to putem vlastite prodajne mreže a dijelom i posredno preko drugih turističkih turističkih agencija.</s><s>U 1990 godini, preduzeće je imalo oko 100 vlastitih i oko 2500 poovlašćenih putničkih agencija, koje su nudile njegove proizvode.</s><s>TUI je trenutno najveći njemački organizator putovanja, čiji tržišni udio iznosi cca 25% njemačkog emitivnog turističkog tržišta.</s><s>On se na tržištu pojavljuje za sledećim robnim markama: Touropa, Sharnow, TransEuropa, Hummel, Dr.Tigges, Twen-tours, Hit, Airtours International Pored kooperacije sa turoperatorima značajno je formiranje domaćih hotelskih grupacija, koje su na osnovu svojih hotelskih kompleksa i svojih rezultata dovoljno jaki, da nastupe kao ravnopravni partneri.</s><s>Ali hotelske grupacije ne bi trebalo da se stvaraju na osnovu lokalnih aspekata, nego prema strukturi ponude, da bi imali šansu za stvaranje «markiranog» proizvoda.</s>\n<s>Odlučujući je sopstveni turistički profil, tako da neće biti moguće zamijeniti Crnu Goru kao destinaciju, nego će ona biti jedinstvena.</s><s>2.5.3.1.</s><s>Primjena integralnog marketinga kod organizatora putovanja (turoperatora) i turističkih agencija</s>\n<s>Organizatori putovanja (turoperatori) kao savremeni oblik organizovanja turističkih agencija, svoj sopstveni proizvod na tržište plasiraju «paušalna putovanja», tj. popularno nazvane paket aranžmane.</s><s>To je pažljivo odabrana kombinacija različitih parcijalnih turističkih usluga (smještaj, ishrana, prevoz, zabava) koja se na tržište plasira pod posebnim uslovima i jedinstvenoj cijeni.</s><s>Organizator putovanja kombinuje atraktivnost destinacije, različite usluge, pristupačnost, imidž i cijenu.</s><s>S razvojem paušalnog turizma razvijale su se i nove vrste paušalnih proizvoda: uobičajni raspisani paušalni proizvodi, koji su javno objavljeni za tržište nepoznatog kupca,</s>\n<s>2.5.3.</s><s>Plasman i organizatori putovanja specijalni paušalni proizvodi, koji su unaprijed pripremljeni za određene uže segmente i prodaju se preko uže specijalizovanih turističkih preduzeća, naručeni paušalni proizvodi, koji su proizvedeni za poznatog kupca po narudžbi.</s>\n<s>U okviru uobičajnih paušalnih proizvoda spadaju paušalna putovanja, paušalni odmori, organizovana križarenja s lađom itd.</s><s>To važi za proizvode velikih organizatora putovanja, koji dva puta godišnje putem kataloga na turističkom tržištu raspisuju i nude milione paušalnih odmora za ljeto i zimu potencijalnim, tj. neznanim kupcima.</s><s>Programi su unaprijed određeni i nepromjenjivi.</s><s>U kategoriju raspisanih paušalnih proizvoda spadaju i tkz. raspisani sastavljeni paušalni programi, koje potrošač može u okviru date cijene iz raspoloživih opcija, sastaviti sam (npr. fly and drive programi).</s>\n<s>Specijalni paušalni proizvodi su unaprijed pripremljeni za zatvoren skup korisnika sa određenom namjenom.</s><s>Tako imaju npr. konferenske organizacije i hoteli pripremljene standardne “pakete”, koje su prilagođene različitim skupinama korisnika i nude ih po unaprijed poznatom programu i paušalnoj cijeni.</s><s>Ti paušalni proizvodi ne nastupaju na turističkom tržištu , ali postoje brošure, koje potencijalni kupac može dobiti.</s><s>Naručena paušalna putovanja pravilom ne sastavljaju veliki organizatori putovanja, već manji putnički agenti.</s><s>Za njih je značajno, da se prodaju po jedinstvenoj (paušalnoj) cijeni i da su cijene pojedinačnih, u paket uključenih usluga kupcu nepoznate (Mihalič, 2001, str.74).</s>\n<s>Paušalni proizvod uključuje i usluge u mjestu stalnog boravka i to savjetovanje i posredovanje odnosno rezervacije, koje se navodno kupcu nude od organizatora putovanja povlašćeni turistički posrednik, koji paušalni proizvod u imenu i na račun organizatora putovanja proda neposredno kupcu (Mihalič, 2001, str.75).</s><s>Uspjeh organizatora putovanja na tržištu gotovo je nezamisliv bez primjene integralnog marketinga.</s><s>Imajući u vidu njihovo ukupno poslovanje može se konstatovati da potrebu za primjenom integralnog marketinga uzrokuju tri faktora: • priroda samog proizvoda koji je uvjek manje ili više integrisani proizvod; • poslovni odnosi organizatora putovanja i drugih učesnika sa kojima sarađuje u kreiranju paket aranžmana (hotelijeri, avio-kompanije) i • formiranje posebnih kanala prodaje za plasman paket aranžmana.</s><s>Da bi se formirao (standardizovan) paket aranžman, koji se tržištu plasira od sezone do sezone, potrebno je raspolagati brojnim elementima koji će biti kreativno ukomponovani u cjelinu.</s><s>Proizvod se plasira na tržište putem kataloga, snažno promoviše kroz različita sredstva promocionog miksa uz paušalnu-jedinstvenu cijenu, pri čemu troškovi svakog pojedinačnog elementa nisu poznati krajnjem korisniku.</s><s>Ove elemente organizator putovanja obezbjeđuje na bazi sopstvenih ili zakupljenih kapaciteta.</s><s>Na tim osnovama kreira proizvod i plasira ga, najčešće, kroz indirektne kanale prodaje, tj. prodajnu mrežu većeg broja malih putničkih agencija (retaliler-a).</s><s>Ovaj složeni proces formiranja i prodaje paket aranžmana može se i šematski prikazati na Slici 12.</s>\n<s>Složenost procesa i isprepletanost veza ne znači da taj proces nije logičan i koherentan.</s><s>Naprotiv, logikom primjene integralnog marketinga u poslovanju ovih subjekata na tržištu postiže se značajni efekati: • olakšava se preduzimanje turističkog putovanja; • mnoge zemlje i turističke destinacije u njihovim okvirima postaju dostupne; • cijene su stimulativne, budući da se radi o nižim cijenama za integrisani proizvod (paket aranžman), nego ako bi se kupovali pojedinačni elementi i u sopstvenoj režiji kreirao proizvod;</s>\n<s>Proizvod se planira tako da je striktno namijenjen određenom segmentu potrošača.</s><s>Pri tome, organizator putovanja u sopstvenoj kreativnoj ideji diferencira proizvod po različitim osnovama i nastoji da taj proizvod “uklopi u tržišta”.</s><s>Poslednjih godina, kako tržište organizovanih putovanja ulazi u fazu zrelosti, strategija pozicioniranja i profiliranja imidža je sve značajnija u integralnom marketingu.</s><s>Posebno su ove strategije dobile na značaju posle poznatih «cjenovnih ratova» velikih organizatora putovanja koji su izazvali “sindrom kupovine u poslednji momenat”(«last minute booking»).</s><s>Oni su za posledicu imali, kao i svi ratovi, samo štetu – neki organizatori su nestali sa tržišta, drugi su bili (finansijski) iscrpljeni i sl. 2.6.</s><s>Usponi i padovi crnogorskog turizma Crnogorski turizam je u 120-tak godina postojanja, kalendarski ušao u treći vijek, što ga zbog dešavanja na ovim prostorima čini interesantnim za statistiku.</s><s>Međutim, mi ćemo se bazirati na poslednjih 25 godina koje obiluju različitostima, usponima i padovima turizma i ukupnog socijhalnog stanja u Crnoj Gori.</s><s>Jer, ono kroz što je prošao crnogorski turizam za ovih dvadeset pet godina mnoge turističke zemlje, na njihovu sreću nijesu i neće doživjeti.</s><s>Godine 1978.</s><s>Crna Gora je neosporno imala svoje mjesto kao turistička destinacija za domaćeg (SFRJ!) i stranog gosta.</s><s>Sa privatnim smještajem, kapaciteti u ugostiteljstvu se kreću oko 120.000 ležaja.</s><s>Po posjetilaca, 1978. se može svrstati u pet najuspješnijih godina crnogorskog turizma.</s><s>Na žalost, uspon je zaustavio katastrofalni zemljotres koji je crnogorsko primorje zadesio aprila 1979. godine.</s><s>Pomoć je bila kratkoročna (hitre mjere) i dugoročna od strane cijele privrede Jugoslavije.</s><s>Već naredne godine, rezultati u turizmu pokazuju porast.</s><s>Te godine crnogorsko primorje je bilo jedno veliko gradilište…</s>\n<s>Turizam SFRJ 1987.god. se bazira na ljetnjem turizmu, a hrvatsko i crnogorsko primorje čine njegovu osnovu.</s><s>Domaći gosti iz Srbije su bili najbrojniji gosti koji su posjećivali crnogorsko i hrvatsko primorje.</s><s>U navedenoj godini, gosti iz Srbije učestvuju sa 43% od ukupnog broja ili 63% od broja domaćih gostiju, dok gosti iz Bosne i Hercegovine učestvuju sa 8% u ukupnom broju ili 11% u broju domaćih turista.</s><s>Kada su u pitanju ino-gosti, njihov broj (iz zemalja Zapadne Evrope) je iznosio 75%, dok je na Istočnu Evropu otpadalo 23%.</s><s>Broj ležaja iznosi 146.379, a sezona traje do 120 dana.</s><s>Sunce, more, smještaj, zabava, bezbjednost – sve je bilo kako se samo poželjeti može.</s>\n<s>Devizni prihod od turizma u 1990. godini bilježi rekordnih 144 miliona dolara, čime se sa uspjehom završava decenija uspona crnogorskog turizma (osam godina za redom – preko milion posjetilaca).</s><s>Međutim, politička previranja koja su kulminirala raspadom zemlje i ratnim sukobima, otvorila su zadnju dekadu XX vijeka i crnogorski turizam bacila u ambis.</s><s>Rat je na pragu – turizma nema.</s><s>Turističko posrtanje se nastavlja jer: Savjet bezbjednosti uvodi sankcije, i Crna Gora ulazi u izolaciju.</s><s>I pored toga, domaći gost bilježi od 400.000 do 600.000 posjeta, dok stranih gostiju nema.</s>\n<s>A onda, nezaboravno poglavlje: od 11. aprila do 23. januara 1994. godine, dnevna promjena kursa, a ukupnu inflaciju u 1993. godini niko nije uspio da pročita jer je iznosila 116.545.906.563.330, i to bez dvadeset nula koje su tokom godine otklonjene denominacijom.</s><s>Početkom 1994. godine dinar i marka uspostavljaju paritet 1:1 što se neminovno odrazilo i na turističke prihode.</s><s>Godina 1999. bilježi rezultate koji se u paketu mogu svrstati u najgore u novoj istoriji crnogorskog turizma.</s><s>Broj ležaja je iznosio 75.484 ležaja – najmanji u ovom periodu; fizički pokazatelji najgori; prihod od turizma iznosi 3,10 miliona dolara (opet najmanje)…</s><s>A da pored stranih ex-domaćih gostiju nije bilo «bijelih» (posmatračkih misija) ne bismo gledali strance u Crnoj Gori te godine.</s><s>Glavni razlog za sve ovo jeste bombardovanje SR Jugoslavije, koje je trajalo 77 dana, od aprila do juna.</s><s>Poslije svega…polako, crnogorski turizam iz godine u godinu bilježi bolje rezultate.</s><s>2000. godinu karakteriše broj od 448.200 turista, od čega je 84% domaćih a samo 16% stranih.</s><s>Naredna godina bilježi porast u broju turista na 554.040 od čega je 80% domaćih a 20% stranih gostiju a akcenat je na procentualnom povećanju inostranih gostiju.</s><s>Usvaja se Master plan razvoja turizma i novi marketing koncept.</s><s>Očekivanja od turističke sezone u Crnoj Gori 2002. godine bila su veća.</s><s>Prema zvaničnim podacima Ministarstva turizma ukupan broj turista koji su posjetili Crnu Goru u prvih devet mjeseci 2002. godine, iznosi 504.968, a realizovano je oko 3.535.654 noćenja.</s><s>U strukturi turista, domaćih je bilo 378.285 (75%), a stranih 126.683 (25%).</s><s>U poređenju sa prethodnim devetomjesečnim periodom ostvareno je 3% manje dolazaka i 8% manje noćenja.</s><s>Pad turističkog prometa izražen je kod domaćih gostiju (10% manje turista i 17% manje noćenja), dok je evidentno povećanje broja ino-gostiju –25% više posjetioca, odnosno 32% više noćenja. (Prilog Što se tiče finansijskih pokazatelja, ostvaren je visok rast ukupnog prihoda od turizma u odnosu na isti period (devet mjeseci) prethodne godine.</s><s>Prema zvaničnim podacima Centralne banke Crne Gore, ukupan prihod od turizma u ovom periodu iznosi 102,7 miliona USD, dok je prethodne godine ostvareno 82,4 miliona USD.</s><s>Dakle, ukupan turistički prihod u prvih devet mjeseci 2002. godine porastao je za 24,8% u odnosu na isti period 2001. godine.</s><s>Glavni razlog ovako značajnog rasta ukupnog prihoda je povećan broj ino-turista.</s><s>Naime, dok je prihod od turista iz Srbije ostao na približnom nivou, ukupan prihod koji je ostvaren od ino-turista iznosi 54 miliona USD, što je za 67% više nego prethodne 2001. godine.</s>\n<s>U prvih devet mjeseci 2002. godine u Crnoj Gori je boravilo oko 20.000 Čeha (rast od 13.000 Slovaka (138% više u odnosu na 2001. god.).</s><s>Ono što je veoma bitno je, možba i najbitnije, jeste da se 2002. godine vratilo tradicionalno njemačko tržište (12.000 gostiju i 102.754 ostvarena noćenja).</s><s>Tabela 2 : Posjetioci iz pojedinih evropskih zemalja i njihov odnos na ukupan broj stranih gostiju</s>\n<s>Izvor: Statistički godišnjak Crne Gore po godinama (1982.-2001.) Predsezona je obećavala jako dobre rezultate, koji u sezoni, na žalost, nisu ostvareni.</s><s>Zvanični podaci za 2002. godinu pokazuju pad broja turista za 7,6% u odnosu na 2001. godinu (Zavod za statistiku CG).</s><s>Pad se prevenstveno odnosi na posjete turista iz Srbije, koji su se prethodne sezone većinom preselili na obale Crnog mora, prije svega Bugarsku.</s>\n<s>Crnogorski turizam treba usmjeriti u pravcu razvoja elitnog, a ne masovnog turizma.</s><s>U cilju razvoja elitnog turizma, treba privući domaće i inostrane strateške investitore.</s><s>Oni bi svojim ulaganjima trebalo da poboljšaju kvalitet crnogorske turističke ponude i povećaju broj stranih gostiju.</s><s>Jedan od prvih koraka kako u razvoju turizma, tako i u razvoju crnogorske privrede, su institucionalne reforme i reforme pravnog sistema.</s><s>3.IMIDŽ I UGLED TURISTIČKE DESTINACIJE</s>\n<s>3.1.</s><s>Definicija imidža turističke destinacije i njegov značaj Pojam imidž od strane brojnih autora različito je definisan.</s><s>Pod ovim pojmom se u stručnoj literaturi podrazumijeva skupina zamisli i simbola koje osoba svjesno ili nesvjesno, doživljava u vezi sa određenim pojmom.</s><s>Imidž je niz uvjerenja, ideja i utisaka, koje čovjek ima o nekom predmetu (Kotler, 1996, str.599).</s><s>Brezovac, (2000) definiše imidž kao sklop predstava o preduzeću (takođe o uslugama, događaju, osobi ili destinaciji), koje pojedinci (ili javnost) stiču na osnovu različitih informacija.</s><s>Imidž je jedan od ključnih faktora u procesu izbora destinacije, hotela, ogleda predstave.</s>\n<s>Značenje imidža u turizmu proističe iz činjenice što se u fazi prodaje turistički proizvod može prezentirati turističkom korisniku samo pomoću turističke propagande.</s><s>Tako postaje jasnija činjenica da se na turističkom tržištu vrlo često nudi i prodaje imidž kao supstitut ili reprezentant originalnog ili konkretnog turističkog proizvoda.</s><s>Uskoković (2000) je definisao imidž kao skup uvjerenja turista o kvalitetu turističke ponude.</s>\n<s>Posebno je određen pojam imidža turističke destinacije kao skup uvjerenja, ideja i utisaka, koje ima pojedinac o određenoj destinaciji (Crompton, 1997, str.18) ili upoznavanje pojedinca o mogućnostima koje određena destinacija nudi (Gartner, Važnost imidža u turističkom marketingu bitna je iz razloga što pozitivan imidž, kao ukupnost predodžbi o proizvodu i organizaciji (destinaciji), jedan je od bitnih faktora koji utiču na vjernost potošača.</s><s>Osim ostvarenja pozitivnog imidža među turistima, potrebno je ostvariti i pozitivan imidž u turističkim agencijama i turoperatorima Brojna istraživanja poslednjih trideset godina potvrđuju značaj imidža turističke destinacije kako s vidika istraživača i akademika tako i sa vidika privrednika i marketara.</s>\n<s>Rastući značaj moguće je objasniti porastom broja međunarodnih turista, koji imaju mogućnost izbora različitih turističkih destinacija.</s><s>Rezultati istraživanja ukazuju, da je konkurenčnost tijesno povezana sa ostvarivanjem dobrog imidža u očima potencijalnih turista na ciljnom tržištu.</s><s>Danas je istraživanje destinacijskog imidža veže se za oblast strateškog managementa – strateški management imidža (eng. strategic image management – SIM ) (Kotler et al.,1999, str. 161).</s><s>Područje proučavanja obuhvata segmentaciju različitih skupina, pozicioniranja privlačnosti destinacije za potporu željenog imidža i privlačnosti komunikacije sa ciljnim skupinama.</s>\n<s>3.2.</s><s>Podjela, vidici i komponente imidža Brojni autori govore o različitim vidicima imidža.</s>\n<s>• o imidžu destinacije (zemlje, regije, mjesta i sl.) • o imidžu preduzeća (touroperatora, turističkih agencija, hotela ili lanaca hotela U svojoj osnovi imidž je determinisan turističkom potražnjom i ponudom kako to pokazuje sledeća (Slika 13):</s>\n<s>Treba imati u vidu da ne postoji imidž u «praznom prostoru» što znači da se imidž jedne receptivne zemlje ostvaruje u procesu upoređenja s ostalim destinacijama (mjestima, regijama, državama).</s><s>Prema tome, dimenzije i faktore koji čine imidž IMIDŽ</s>\n<s>Imidž određene receptivne turističke zemlje najvećim dijelom je oblikovan na podlozi individualnih i grupnih potreba, želja, očekivanja i zahtjeva.</s><s>Integrisanjem svih tih očekivanja i zahtjeva dobije se «idealni profil» neke receptivne turističke zemlje.</s><s>Podjela imidža turističke destinacije na prepoznatljivu i osjećajnu komponentu prisutna je u potpori brojnih autora, koji se bave ovom tematikom (Dobni & Zinkhan, 1990; Gartner, 1993).</s><s>Kod autora (Lynch, 1960; Golledge, 1987), naglašena je samo prepoznatljiva komponenta, dok druga skupina autora daje prednost osjećajnoj komponenti imidža turističke destinacije (Craik, 1971; Russel, 1980; Russel & Prat, 1993).</s><s>I ako je prisutna razlika izmeću ovih komponenti, među njima postoji i povezanost.</s><s>Ta povezanost među njima je zadatak novih istraživanja (O Nell & Jasper, 1992).</s><s>Pored ograničenja pojedinih komponenti, imaju destinacije i opšti imidž, koji se javlja kao kombinacija i prepoznatljive i osjećajne komponente Imidž je kombinacija kako pozitivnih tako i negativnih uvjerenja; predstavlja realnost još prije nego li se turista konačno odluči o svojoj ciljnoj destinaciji (Milman & Pizan, 1995).</s><s>U slučaju, da pozitivni imidž preseže negativni imidž, postoji mogućnost, da potencijalni turista posjeti određenu destinaciju (McLellan & Foushee, 1983; Fakeze Echtner & Ritchie (1991, 1993) su razvili teoriju imidža destinacije, koja dokazije da je imidž destinacije sastavljen iz dvije komponente: objektivne i subjektivne spoznaje; da ima svaka komponenta funkcionalne (opipljive, jasne) i psihološke (apstraktne) karakteristike; te da imidž destinacije obuhvata kako opšte tako veoma posebne (unikatne) karakteristike.</s>\n<s>Kada je riječ o korišćenju imidža turističke destinacije u promociji, Senečić (1998) razlikuje faze: kreiranje, prijenos i prihvaćanje imidža.</s><s>Što se tiče kreiranja imidža određene destinacije, značajno je uočiti da imidž koji stvaraju zadužene i specijalizovane javne turističke institucije u jednoj zemlji, dakle imidž koji bi se mogao nazvati “službenim” imidžom, nije uvijek i najznačajniji izvor ideja i spoznaja koje oblikuju potencijalni turisti o određenoj destinaciji.</s><s>Ponekad je takav imidž gotovo irelevantan.</s><s>Imidž oblikovan javnim medijima, ličnim iskustvom turista na podlozi ranijih posjeta destinaciji, ličnim dodirom, zapravo je značajniji od onoga što ga oblikuju službene i dr. organizacije.</s><s>To i nije poseban problem dok ne nastane ozbiljan konflikt između razlišitih izvora koji oblikuju imidž destinacije.</s>\n<s>Izvjesne poteškoće nastaju i u izboru elemenata imidža i njihove povezanosti s osnovnim marketinškim ciljevima.</s><s>Učinkovitost imidža destinacije zavisi o lakoći njegovog shvacanja i njegove usklađenosti s predizpozicijama koje ima recipijent.</s><s>U kreiranju i oblikovanju imidža destinacije kritičan je i izbor između opštih i posebnih atributa.</s><s>U izboru posebnih atributa postoji rizik stvaranja razlike između obećanog i stvarnog turističkog doživljaja, jer turisti vrlo brzo uoče ako im nisu ispunjena očekivanja uobličena na podlozi promotivnog imidža.</s><s>Sigurnija opcija je kreiranje opšteg imidža, tako da se spriješi diferencijacija promovisane destinacije od mnogih drugih koje nude isti ili slični turistički proizvod.</s><s>Izloženost turista porukama promocije imidža destinacije ne znači ujedno i učinkovitost informacija sadržanih u poruci.</s><s>Imidž koji se kod turista stvara o određenoj destinaciji, nije samo u funkciji promotivnih napora odgovarajućih za to zaduženih organizacija, nego je analogan imidžu koji se stvara na dva nivoa: organskom imidžu izvedenom od neturističkih informacija i induciranom imidžu koji je rezultat ostvarenog iskustva turista i svjesnog napora turističkih organizacija i preduzeća (Senečić, 1998, str. 193).</s>\n<s>Posebnom atraktivnošću ističe se obala Crnogorskog primorja, koja svojom dužinom od 239,5 km., zalivima, mnoštvom zatona, uvalama, plažama i žalima, predstavlja temeljni faktor turističke ponude, veoma konkurentan na domaćem i inostranom turističkom tržištu.</s>\n<s>Polazeći od ukupne dužine, odnosno površine prirodnih plaža i prosječnog standarda od 5 do 6 m prostora plaže po kupaču, Crnogorsko primorje omogućava istovremeni prihvat oko 300.000 kupača.</s><s>S obzirom na optimalne razvojne mogućnosti i nivo dostignutog razvoja od oko 150.000 ležaja, potpuno korišćenje potencijala moguće je ostvariti tek u dugom roku.</s>\n<s>Kreiranje imidža Crne Gore kao turističke destinacije prepoznatljive po pješčanim plažama kod potencijalnih turista budi prirodna osjećanja.</s><s>Prepoznatljive plaže bude emocije kod turista koji su ranije bili u Crnoj Gori a sasvim sigurno i kod onih koji se na osnovu iskustava i divne prirodne slike koju im predoče prijatelji i sl. koji su već posjetili Crnu Goru, pripremaju da uživaju u prirodnim ljepotama i nekim od najljepših pješčanih plaža na Mediteranu.</s><s>Dvije dimenzije ukupnog imidža Crne Gore, prepoznatljivost i osjećanja, su se stopile u jedinstvenu dimenziju karakterističe za primorsku destinaciju.</s>\n<s>Za aktivne turiste, Crna Gora je i puna izazova.</s><s>U najspektakularnije vrste sporta spada paragliding.</s><s>Planine se uzdižu par stotina metara iznad obale i zahvaljujući vjetrovima koji dolaze sa mora nude optimalne uslove za letanje.</s><s>Najpoznatije destinacije za ovu vrstu sporta su Brajići na obali i Vrmac i Dizdarice u Bokokotorskom zalivu.</s><s>Brajići sa svojom trasom za uzletanje na 760 m nadmorske visine i doletištem na Bečićkoj plaži, daje prelijep pogled na Crnogorsku obalu i slikovita primorska mjesta kao što su Budva, Petrovac i Sveti Stefan.</s><s>3.2.2.</s><s>Planinska destinacija</s>\n<s>Mada se svrstava u grupu mediteranskih zemalja, Crna Gora predstavlja i tipično planinsko područje u kome prostori iznad 1.000 metara nadmorske visine zauzimaju 60,5% ukupne teritorije.</s><s>Crnogorski planinski vijenac, ispresijecan veličanstvenim kanjonima Pive, Tare i Morače, sa preko 35 živopisnih jezera, predstavlja jednu od ekološki najočuvanijih planinskih regija Evrope.</s><s>Već u neposrednom zaleđu morske obale ređaju se formacije planina i planinskih lanaca.</s><s>Izvanredno dramatičan reljef sastavljen je tektonskih, fluvijalnih, jezerskih, kraških i glacijalnih elemenata.</s><s>Na ovom, sjevernom, području Crne Gore nalazi se 29 (glavnih) planinskih vrhova sa preko 2000 n/m. Oni imaju osobito povoljne uslove za raazvoj svih vidova planinskog turizma (zimsko-sportskog, planinarstva, lovnog, ribolovskog, seoskog i dr.).</s><s>Izvjesno se može tvrditi da bitni prirodni uslovi turističkog razvoja kontinentalnog dijela Crne Gore višestruko nadmašuju zahtjeve tražnje, tj. da se, samim tim, njihova turistička valorizacija može ostvariti tek u sasvim dugom roku.</s>\n<s>Pod uticajem izrazite disekcije reljefa, velikih razlika u nadmorskoj visini (od nivoa mora do alpskih visina planinskih masiva), klimatskih prilika i pedološkog sastava, na teritoriji Crne Gore biljni svijet je prilično bogat i raznovrstan (posjeduje 2.833 biljne vrste i podvrste, od čega 212 predstavlja balkanske endemite, u čemu su 22 endemita Po sebi je razumljivo da u uslovima sve prihvaćenijeg “eko”-turizma, nacionalni parkovi i drugi prirodni objekti pod različitim oblicima ekološke kontrole (28% prostora Crne Gore), dobijaju osobito značajnu ulogu.</s><s>S obzirom da su nacionalni parkovi najdragocijeniji turističko-rekreacioni resursi, oni mogu, pretpostavljajući obezbijeđenost osnovnih receptivnih uslova, zadovoljiti čovjekovu prirodnu potrebu za neposrednim kontaktom sa izvornom prirodom.</s><s>Postajući aktivan faktor korišćenja nacionalnih parkova, pravilno usmjeren razvoj turizma postaje istovremeno i činilac zaštite ovog prostora, preuzimajući uz to i ulogu popularizatora.</s><s>Zbog svojih iskonskih prirodnih, estetskih, naučnih, kulturnih, obrazovno-vaspitnih, turističko-rekreativnih vrijednosti, četiri prostorne cjeline (kompleksa) na području Crne Gore su proglašeni nacionalnim parkovima: “Durmitor” (39.000 ha), ha).</s><s>Sada se 908 km ili 6,6% teritorije Crne Gore nalazi u okviru nacionalnih parkova.</s><s>Ocjenjuje se da oko 8% teritorije Crne Gore treba da bude uključeno u nacionalne parkove, a samim tim i režim zaštite koji se u njima obezbjeđuje.</s><s>Da Crna Gora raspolaže sa izuzetno vrijednim turističko-rekreacionim resursima, najbolje govori činjenica da se pod međunarodnom zaštitom (na Spisku svjetske prirodne i kulturne baštine – UNESCO) do sada nalaze: bazen rijeke Tare, NP “Durmitor”, Kotorsko-risanski zaliv i grad Kotor, a sasvim je izvjesno da će u doglednom periodu biti uvećan broj ovih objekata.</s><s>Turistička ponuda planinskog dijela Crne Gore pruža mogućnost da se na relativno malom prostoru i za kratko vrijeme kombinovano osjete sve čari divnih pješčanih plaža i planinskih vrhova koji su u njihovoj neposrednoj blizini.</s><s>Kombinacijom na izgled različitih prirodnih sadržaja u turističkoj ponudi, pruža se mogućnost komplementarnog i sadržajnog odmora po čemu Crna Gora kao turistička destinacija može postati prepoznatljiva i na najprobirljivijim turističkim tržištima.</s><s>Očuvanje prirodne osnove predstavlja conditio sine qua non razvoja turizma.</s><s>U suprotnom, ako se prirodna sredina ne bude na pravi način sačuvala, umjesto devastacije čak humanizovala, “sjeći će se grana” na kojoj se temelje opravdane ambicije koje se polažu u razvoj turizma u Crnoj Gori.</s><s>3.2.3.</s><s>Nautičko odredište</s>\n<s>Crna Gora raspolaže izrazitim komparativnim prednostima za razvoj nautičkog turizma.</s><s>Neke od njih jesu prirodni resursi, relativna razuđenost obale, pogodna klimatska obilježja, niz gradova, gradića i manjih naselja pravilno raspoređenih s obzirom na plovidbu- a veoma zanimljivih za posjetioca, pogodan geografski položaj s obzirom na emitivne evropske turističke zemlje i njihovu mogućnost da lako dođu u Crnu Goru, mali je broj marina, opremljenih malih luka, sigurnih sidrišta i zaklona u slučaju nevremena, raznolikost prirodnog primorskog pejzaža privlačnog za različite vrste manifestacija i aktivnosti na moru.</s><s>Karakteristike materijalne osnove nautičkog turizma u Crnoj Gori su: razvoj nautičkog turizma kod nas, uz sve uspješne programe i rezultate u poslednje vrijeme, je još nedovoljan</s>\n<s>Izvor: Uskoković, 2000, str.107 dosadašnji razvoj nije dovoljno komplementaran i strukturno “povoljan” društveno- privredne pretpostavke i uslovi privređivanja u razvoju nautičkog turizma nisu dovoljno stimulativni i konzistentni u poslovanju vlada, uz primjetna poboljšanja, priličan organizacijski, pravni i poslovni nered i nesigurnost.</s>\n<s>Inventar i materijalna osnova nautičkog turizma u Crnoj Gori danas, poslije mnogobrojnih početnih sumnji i nesporazuma, u razdoblju tekućih godina doživljava svoj procvat, tako da se može smatrati da definitivno postaje poznat i konkurentan turistički proizvod zemlje na osjetljivom i sve zahtjevnijem svjetskom turističkom tržištu.</s>\n<s>uravnoteženom polufunkcionalnom, etapnom, policentričnom načelu u kojem će se morati postići optimalni “kompromis” i uvažiti zahtjevi društveno – ekonomske logike: ekološki imperativi, socijalni i demografski kontekst, infrastrukturni optimum, restrukturiranje i nova organizacija postojećih i nivih preduzeća u nautičkom turizmu.</s><s>Da bi se još više pojačao šarm i poboljšao kvalitet crnogorskog nautičkog turizma, dalja ulaganja bi se trebala usmjeravati prema gradnji motonautičkih parkova, ekomarina, nautičkih klubova, jedriličarskih i jahtaških manifestacija, povećanjem logistike, prodaje nautičke robe i opreme, usluga spašavanja, osiguranja i zastupanja.</s><s>S obzirom na dosadašnji stepen razvoja i promet u nautičkom turizmu, te njegova organizacijska, poslovna, tehnička i tržišna obilježja, posebnu pažnju u poslovanju i nautičko-turističkoj politici i strategiji treba pokloniti ovim faktorima: izgradnji i daljem oblikovanju crnogorskog turističkog i nautičko-turističkog identiteta, profiliranju turističkih luka, oplemenjivanju sveukupne ponude u nautičkom turizmu i podsticanju njegove (domaće i inostrane) potražnje, liberalizaciji dotoka inostranog kapitala, marketinškoj koncepciji, kategorizaciji turističkih luka, davanju nautičkom turizmu statusa privredne djelatnosti, problemima (obalne plovidbe), koncesiji, organizaciji plovidbe, oživljavanju malih jadranskih turističkih i drugih mjesta, usklađivanje cijene usluga s konkurencijom na Sredozemlju, poboljšanju paketa pansionskih i vanpansionskih usluga.</s>\n<s>3.2.4.</s><s>Neophodnost izgradnje modernog turističkog imidža Nastajanje unutrašnjih i spoljnih faktora, koji su Crnoj Gori davali karakter nesigurne ili politički nestabilne destinacije, nametnuli su potrebu kreiranja novog turističkog imidža.</s><s>Ulazak u evropske institucije sistema, posebno prijem u Savjet Evrope, vraća povjerenje u sigurnost i dezbjednost destinacije.</s><s>Liberalizacija graničnih formalnosti će uslijediti kao posljedica globalizacije, evropskih i evroatlanskih integracija a primjenom šengenskih standarda zaštite potrošača vratiće povjerenje gostiju u kvalitet turističke ponude Crne Gore.</s>\n<s>Raznovrsnost, bogatstvo i visoki kvalitet turističko-rekreativnih prodajnih i stvorenih vrijednosti, omogućava kompetitivan razvoj mnoštva vidova turističkog prometa u Crnoj Gori.</s><s>U dosadašnjem razvoju, međutim, turizam je prevashodno baziran na klasičnoj, tradicionalnoj, ponudi «sunca-mora-pijeska» (poznato kao “3S”), odnosno uslovima za odvijanje kupališnog vida turizma.</s><s>Postalo je , konačno, očigledno da se potpunije korišćenje izdašnih atraktivnih faktora može ostvariti razvojem i niza drugih oblika prometa (zimski, banjski, seoski i dr.), što će pored ostalog, prostor Crne Gore učiniti više homogenim, obezbjeđujući željenu integrisanost turističkog proizvoda kao zbira, simbioze, ukupnih pogodnosti boravka na Crnogorskom primorju i planinskom području.</s>\n<s>Maksimalno uspješno zadovoljavati potrebe turista i posljedično ostvarivati viši nivo kvaliteta ekonomije, znači obezbijediti odgovarajući marketing napor na svim nivoima, tj. sa uspjehom preduzimati sve aktivnosti u domenu izučavanja i zadovoljavanje potreba po tržišnim segmentima.</s><s>Izvjesno je, da nadalje samo dosljedna primjena marketing- koncepta, odnosno kvalitetno djelovanje osnovnih instrumenata marketinga i njihova optimalna konfiguracija, može osigurati pozitivan imidž kao pretpostavku daljeg dinamičnog uspona turizma u Crnoj Gori.</s><s>Najčešće se do sada, o turističkom imidžu Crne Gore zaključivalo imajući u vidu: nešto nepovoljnu globalnu strukturu smještajnih kapaciteta; vrednujući ostvareni obim i strukturu turističke potrošnje (konstatujući prosječno nisak obim, nisko učešće vanpasionske potrošnje, suviše visok udio ugostiteljskih usluga u njoj i dr.); kvalitet pojedinih receptivnih faktora itd.</s><s>Kako sa ovim učincima nijesmo bili zadovoljni, “izlaz” se nalazio u “prirodnim krasotama”…koje se …”sa svim krasotama svijeta dostojno uporediti mogu” (Uskoković, 2000, str.82).</s><s>Crna Gora se posebno od ino-turista, doživljava kao destinacija naročito povoljna za odvijanje masovnog turizma, sa kupanjem i sunčanjem kao glavnim sadržajem odmora, posebno i zato jer obezbjeđuje cjenovnu konkurentnost, ali, dakako, i kao destinacija u kojoj se ne mogu u velikoj mjeri ostvariti željene aktivnosti, odnosno ispuniti mnoga zadovoljstva, želje za novim, želja za avanturom, sportom, izletima, zdrastvenim programima i dr. Problem je, dakle, u tome što se turistički proizvod doživljava kao sterotipan i neaktivan, sa malo je događaja, bez oformljene posebnosti, sa mnogo deficitarnosti, uz to i sa uslugama nezadovoljavajućeg kvaliteta.</s><s>Turisti su nezadovoljni monotonijom, jednoličnom ishranom, lošom opremljnošću plaža, problemima nečistoće, neljubaznost, neodmjerene cijene vanpansionskim uslugama itd.</s><s>Ovakvo stanje, uz probleme koji su se javili poslednjih godinaočigledno je , ne može – uprkos uvjek visoko vrednovanim prirodnim elementima pa i, u osnovi, cjenovnim povoljnostima – rezultirati sintetizovano visoko mišljenje, visiko rangiranu predstavu tj. pozitivan imidž o turizmu Crne Gore.</s><s>Kada se želi turistički proizvod kvalitetno pozicionirati u svijesti potrošača (riječ je o pozitivnom imidžu) sa posljedicom na povećanje tržišnog udjela, nužno je osigurati da se Crna Gora može u svemu porediti sa kvalitetnim destinacijama na Mediteranu, pri čemu, neće imati njihove nedostatke iz domena masovnog turizma, odnosno visokog stepena saturacije prostora.</s><s>Kada se takav cilj ostvari biće olakšano argumentovati da je izgrađen moderan turistički imidž Crne Gore, a što je bitna pretpostavka ostvarivanja efikasnijeg privređivanja u ovoj oblasti.</s><s>3.3.</s><s>Definicija ugleda i značaj</s>\n<s>Imidž i ugled destinacije su među sobom tijesno povezani pojmovi, ali se ne mogu zamjenjivati.</s><s>Ugled je ciljno usmjeren (npr. Vredovanje sa određenom namjenom), dok je imidž širi pojam, i može da sadrži različite vrste ugleda, koji uživa u različitim ciljnim skupinama (Fombrun, 1996, str.37).</s><s>Kembriški leksikon (1995, str. 1206) označava ugled kao nešto, što ljudi uopšteno misle ili govore o nekom ili nečem, takođe, koliko je nešto ili neko omiljen, osjećajan ili poštovan na podlozi proteklih događaja ili značaja.</s><s>Proces oblikovanja ugleda destinacije je dosta kompleksan.</s><s>Potrebno je naglasiti da se on oblikuje duži vremenski period i kad se stekne teško ga je promjeniti.</s><s>Ugled destinacije je ishodište već izgrađenog imidža, odnosno njegova nadgradnja.</s><s>3.4.</s><s>Podjela, vrednovanje i komponente ugleda Kao i imidžu, ugledu destinacije potrebno je posvetiti posebnu pažnju jer njen položaj je zavisan od predstave, koju turisti imaju o destinaciji, pouzdanosti turističkog proizvoda, kvalitetu, inovativnosti.</s>\n<s>Sam odnos između imidža i ugleda, odnosi se na odnos između pojedinca i socijalne grupe, kojoj on pripada ili javnosti.</s><s>Ako pojedinac, u ovom slučaju turista, na podlozi manjeg broja informacija, koje dobija iz različitih izvora, konstruiše imidž, i provjerava pravilnost, skladnost i kohezivnost svoje konstrukcije u socijalnoj grupi, kojoj pripada.</s><s>Traženje slaganja njegove konstrukcije sa socijalnom grupom nazivamo proces akreditacije.</s><s>S tim pojedinac takođe utiče na to, da skup prihvati određeni dio atributa njegove konstrukcije.</s><s>Tako je ugled prije svega socijalna kategorija, nekakav apstrakt, koji kroz vrijeme samostalno opstaje, do kad ga želi određeni skup ljudi.</s><s>Fombrun (1996, str.) za mjerenje ugleda destinacije navodi pet dimenzija.</s><s>U prvom redu to je opažanje kvaliteta, inovativnosti, pouzdanost turističkih proizvoda, koje destinacija nudi.</s><s>U okviru osjećajnog odziva su prisutni odgovori na pitanja: da li je dopadljiva, osjećajna, poštovana destinacija?</s><s>Veoma važna dimenzija koju treba mjeriti jeste finansijska uspješnost, koja je izražena kroz dobit, pouzdanost i rizik.</s><s>Društvena odgovornost je važna kroz opažanje kako destinacija brine za okruženje i lokalno prebivalište.</s><s>Na kraju, dimenzija čije prisustvo je izuzetno važno za mjerenje kompletnog ugleda, jeste radna okolina, a u okviru nje kvalitet zaposlenih kao i činjenica kako je biti zaposlen u samoj destinaciji.</s><s>Jedna od mogućih metoda za mjerenje ugleda destinacije je metoda Pristopov dijamant.</s><s>To je jedna od savremenih metoda koja je prisutna u radu i iskustvima slovenačkih stručnjaka na području odnosa sa javnošću.</s><s>To je metoda grafičkog predstavljanja ugleda određene destinacije.</s><s>Ugled je operacionalizovan kroz osam promjenjivih a to su:</s>\n<s>Kada je u pitanju ugled Crne Gore kao turističke destinacije, odnosno komponenta kvaliteta i pouzdanosti turističkog proizvoda, do sada je važio atribut jeftine turističke destinacije.</s><s>U novoj viziji koja bi trebala da prati destinaciju treba da vlada princip “vrijednost za novac”.</s><s>Pri tome treba imati u vidu da će u narednom periodu turisti sve više preferirati turistički proizvod baziran na konceptu “zabava – uzbuđenje edukacija” (eng.entertainment – excitement – education), već poznatom kao “3E”.</s><s>U domenu osjećajnog odziva i društvene odgovornosti, Crna Gora treba da bude psihološki bliska destinacija svim turistima sa različitih govornih, nacionalnih, etničkih ili regligioznih područja, i naklonjena prema standardima, kriterijumima, kvalitetu usluga i proizvoda, mjerama zaštite turista kao potrošača, cijenama usluga, proizvoda i prevoza, jednako kao i svaka članica EU.</s><s>U strukturi ponude, neophodne su promjene koje se odnose na kvalitet i karakter smještajnih objekata i sadržaj boravka turista.</s>\n<s>Vrijeme političkih turbulencija na ovim prostorima je iza nas i turistički ugled ubuduće će više kreirati radnici iz te oblasti, a ne političari.</s><s>Osoblje bi trebalo da bude ljubaznije, profesionalnije, efikasnije, a starosna struktura zaposlenih u turizmu povoljnija.</s><s>Takođe treba povesti računa o inoviranju sadržaja boravka turista i praćenju trendova a problem bi mogao predstavljati obuka pojedinih profila kadrova, a posebno njihova materijalna stimulacija da bi se profesionalno odnosili prema poslu.</s><s>3.4.1.</s><s>Ekološka oaza</s>\n<s>Činjenica je da savremeni čovjek doživljava ekologiju kao problem – spominju se ekološki problemi današnjice – rječito govori o našoj percepciji ekologije pa i čovjekove okoline u cjelini, ali i svijesti čovječanstva o tome što ekologija znači za život čovjeka.</s><s>Ekološko mišljenje, a pogotovo ekološko ponašanje, još uvjek su breme za čovječanstvo, teret koji prihvaćamo samo zato jer nam podsvijest govori da bez ekološkog razmišljanja naš opstanak ipak dolazi u pitanje.</s><s>Čini se da u nama potreba za ekološkim ponašanjem još uvijek dobrim dijelom proizilazi iz podsvjesnog straha od nepoznatih posljedica nego iz racionalnih razloga.</s><s>Danas se u razvoju turizma, često pojavljuju zagađenja ili devastacije prirodnog resursa koja se ne mogu u potpunosti pripisati neznanju, nemaru ili čak neodgovornosti.</s><s>Problem se zapravo pojavljuje u svim onim predjelima gdje se ne uvažavaju objektivne mogućnosti i uslovi za razvoj koje pruža prirodna sredina.</s><s>Često je razlog tome želja da se po svaku cijenu ostvari brzi rast i materijalni razvoj.</s><s>U turizmu i izvan njega, potrebno je višestruko balansirati i tražiti optimum u procesu razvoja, između ekoloških potreba i potreba zaštite prirodnih resursa s jedne, te stvaranja što kvalitetnijih uslova za život čovjeka, s druge strane.</s><s>Prirodne vrijednosti i rijetkosti u Crnoj Gori, po svome specifičnom značaju, zaslužuju da im čovjek posveti dužnu pažnju, da ih zaštiti od ugrožavanja, raznih vidova degradacije ili pak potpunog uništavanja i da omogući njihovo proučavanje, unapređivanje, čuvanje i zaštitu, a po mogućnosti, i obnavljanje i umnožavanje ako njihova priroda to omogućava.</s>\n<s>Teško je u Evropi, a vjerovatno i u svijetu, naći manju zemlju sa više različitosti, kontrasta, surovosti i ljepote njene prirode, zemlju bogatijeg kulturnog i istorijskog nasljeđa na manjem prostoru, zemlju tajni, zemlju pitke vode, kao što je Crna Gora.</s><s>Priroda je malo gdje, na tako neznatnim udaljenostima i malom prostoru, pružila toliko bogastva, reprezentativnosti, vrijednosti i rariteta, kao što je u Crnoj Gori.</s><s>Kada govorimo o prirodnim rijetkostima u Crnoj Gori sa sigurnošću možemo tvrditi da je cijela teritorija Crne Gore prirodna rijetkost.</s><s>Ono što Crnu Goru čini specifičnom u smislu prirodnih rariteta jeste veliko prisustvo endemičnih i reliktnih predstavnika biodiverziteta kao i prostora koji su praktično nepoznati široj javnosti.</s><s>To su u prvom redu neprohodne i surove, ali veličanstvene kanjonske doline brojnih crnogorskih rijeka, neki od planinskih vrhova pogotovo u graničnom prelazu sa Albanijom, čija visina prelazi i preko 2500 m, i brojini geomorfološki, hidrološki, hidrografski i drugi prirodni fenomeni koji se u Crnoj Gori nalaze, praktično, na svakom koraku.</s>\n<s>U izgradnji ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa navednim prirodnim ljepotama i ekološkim sadržajima najznačajnija komponenta u ovom trenutku je svakako perspektivnost.</s><s>Razvojem turističke ponude ostale komponente ugleda turističke destinacije, kao što su kvalitet vođstva, kvalitet usluge, stabilnost i dr. vremenom će adekvatnom kombinacijom i racionalnom valorizacijom pokazati uticaj i na profitabilnost kao osnovu dugoročnog kreiranja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa prepoznatljivim ekološkim sadržajima.</s><s>3.4.2.</s><s>Divlja ljepota</s>\n<s>Kao destinacija Crna Gora u inostranstvu nema ime, niti nudi zahtjevan proizvod.</s><s>Zbog toga je neophodan «novi početak».</s><s>Na početku stoji razvoj proizvoda sa strateškim ciljevima: kvalitetna destinacija i segmentiranje proizvoda i on glasi: Pošto potencijal proizvoda Crne Gore trenutno u pogledu kvaliteta teško može zadovoljiti zahtjeve srednjoevropskih tržišta, treba istovremeno razvijati i proizvode i marku, pri čemu je u početnoj fazi glavno težište na otkrivanju «unikata».</s><s>Glavna ciljna grupa ove faze su ljudi koji više važnosti pridaju autentičnom doživljaju otkrivanja, nego uobičajnom turističkom komforu.</s><s>Ova ciljna grupa će se vratiti zadovoljna i neće biti razočarana ukoliko joj o komforu davali lažna obećanja.</s><s>Sa nastajanjem i izgrađivanjem proizvoda mogu se sve više animirati i druge ciljne grupe koje, prije svega, spadaju u kategoriju doživljaja i uživanja.</s><s>Prema tome, Crnu Goru treba najvjerodostojnije predstaviti u njenoj izvrsnosti, ljepoti i jednostavnosti.</s><s>Pri tome su glavne atrakcije: • prirodnost- jednostavnost</s>\n<s>• pješčane plaže izuzetne ljepote na istočnoj strani Jadrana Različite pravce proizvoda treba razvijati analogno osnovnim temama – podjeli tržišta i segmentiranju ciljnih grupa, djelimično paralelno sa njima, a djelimično u uzajamnom redosledu.</s><s>U okviru ovih proizvodnih linija pojedine ponude se dalje specijalizuju i uvode za potrebe pojedinih ciljnih grupa.</s><s>Izraz divlja ljepota je adekvatan danas, sjutra i za budućnost.</s><s>Ako se odnosi na sadašnjost, divlju ljepotu Crne Gore treba otkriti, za nekoliko godina će se ove turističke usluge doživljavati kao unikat, a kasnije će se u Crnoj Gori uživati kao u destinacijama sa gotovo nenadmašnim raznovrsnostima.</s>\n<s>obećanje, zvuči pošteno i uvjerljivo i u svako doba može ispuniti dato obećanje (tj.već ne upotrebljava, se prema istraživanjma ni u jednoj od konkurentskih destinacija,</s>\n<s>Kreiranje ugleda Crne Gore kao turističke destinacije «Divlje ljepote» može biti perspektivno u narednom periodu.</s><s>Da bi Crna Gora stvorila ugled destinacije divlje ljepote moraju biti napravljeni kvalitetni pomaci u kreiranju turističkih proizvoda, adekvatnom menadžerskom funkcijom i sve «agresivnijim» promotivnim kanalima distribucije.</s><s>Ponuda Crne Gore kao turističke destinacije «Divlje ljepote» može djelovati inovativno u odnosu na konkurentske nacionalne turističke ponude i na tom polju turistička Crna Gora mora tražiti svoju šansu koristeći komparativne prirodne prednosti.</s>\n<s>3.5.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije Namjena ovog rada jeste testiranje istraživačkih hipoteza o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Istraživačke hipoteze postavaljamo u skladu sa prethodnim istraživanjima.</s><s>Pomoću postavljenih istraživačkih hipoteza analiziramo faktore, koji utiču na opažanje i oblikovanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Godine 1975 je Hunt ustanovio, da ljudi koji su posjetili SAD, u prosjeku imaju bolje mišljenje o SAD nego ljudi, koji ovu derstinaciju nisu posjetili.</s><s>Fakeye & Crompton su analizirali razlike o imidžu destinacije između budućih, jednokratnih i višekratnih posjetioca.</s><s>Među njima otkrili statističke razlike u dimenzijama, koje utiču na imidž.</s><s>Različiti utisak imidža turističkih destinacija s vidika posjetioca ili neposjetioca potvrđuju Fridgen (1987), Chon (1990), Hu & Ritchie (1993) te Baloglu & McCleary Na podlozi navedenih istraživanja postavljamo hipoteze o opažanju imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije u skladu s poznavanjem (nepoznavanjem) Crne Gore kao turističke destinacije:</s>\n<s>Hipoteza 1: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod predstavnika turističke grane, koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na predstavnike turističke grane koji to još nijesu.</s>\n<s>Hipoteza 2: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od posjete Crnoj Gori, različit je kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru i predstavnika turističke grane koji to još nijesu</s>\n<s>Hipoteza 3: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Hipoteza 4: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije s vidika predstavnika tuđih organizatora putovanja i njihovog poznavanja Crne Gore: Hipoteza 5: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 6: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 7: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije u velikoj mjeri zavisi od ocjene kvaliteta promotivnih aktivnosti turističkih radnika iz Crne Gore na međunarodnim sajmovima i turističkim berzama i njihove saradnje sa turističkim radnicima koji su posjetili Crnu Goru i od onih turističkih radnika koji nisu posjetili Crnu Goru.</s>\n<s>4.1.</s><s>Metodologija istraživanja imidža i ugleda Crne Gore Istraživanje o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije, bilo je izvedeno na dvije Međunarodne turističke berze, u Ljubljani (Sajam Alpe-Adria od 20 do 23 marta 2003 godine) i Beogradu (IFTS od 9 do 12 aprila 2003 godine), kao i putem elektronske pošte.</s><s>Izbor mjesta sakupljanja podataka je bio relativno odgovarajući, dok je elektronskim putem bio nezadovoljavajući.</s><s>Posjeta berze u Ljubljani a kasnije i u Beogradu, bila je uslovljena slabim odzivom ispitanika koji su putem elektronske pošte trebali da odgovore na proslijeđeni anketni upitnik (od ukupnog broja ispitanika, Kada je u pitanju struktura posjećenosti i prezentacija turističkih radnika na obije turističke berze, može se dati ocjena slabog obziva i zainteresovanosti stručnjaka iz ove oblasti.</s><s>Evidentno je bilo prisustvo zemalja sa emitivnog tržišta, uz relativno nizak procenat prezentacija zemalja sa receptivnog područja.</s><s>U okviru sajma Alpe-Adria u Ljubljani, predstavilo se 105 različitih predstavnika turističkih organizacija (kako nacionalnih tako i regionalnih i lokalnih), organizatori putovanja, turističke agencije, hoteli, turističko informativni centri i ostali predstavnici turističke grane iz pojedinih država.</s><s>Međunarodni sajam turizma (IFTS 2003) u Beogradu ugostio je 238 izlagača iz 21 zemlje regiona i jugoistočne Evrope a izlagački profil sastojao se od predstavnika nacionalnih i regionalnih turističkih organizacija, predstavnika kongresnih turističkih biroa, predstavnika zdravstvenog turizma i hotelijerstva i turističkih agencija.</s><s>Turističke posrednike, možemo smatrati kao jedne od važnih izvora pridobijanja informacija.</s><s>U različitim stručnim radovima, oragnizatori putovanja i turističke agencije smatrane su kao formalni izvori (Goodal, 1990), formalni međunarodni izvori (Hsiesh & O’Leary, 1993), spoljni formalni izvori (Gitelson & Crompton, 1983), komercionalni izvori (Mill & Morrison, 1985) i profesionalni izvori (Baloglu & Brinberg, 1997).</s><s>Zbog obavljanja funkcije promocije i savjetovanja, turističke posrednike možemo smatrati kako formalne tako i lične izvore informacija.</s><s>Najizrazitija je uloga turističkih posrednika kod promovisanja i oblikovanja imidža međunarodnih turističkih destinacija, zbog prirode međunarodnih putnika, koji pri odabiru ciljne turističke destinacije najčešće koriste usluge turističkih posrednika.</s><s>Zaključiti je, da imidž i ugled turističke destinacije s vidika turističkog predstavnika jednako važan kako imidž i ugled te destinacije u očima potencijalnog turiste.</s><s>Imidž turističkih stručnjaka utiče na imidž turiste, imidž turiste istovremeno oblikuje imidž turističkih stručnjaka o određenoj turističkoj destinaciji.</s><s>4.1.2.</s><s>Istraživački instrumenti o imidžu i ugledu Crne Gore Istraživački instrument sadrži pitanja, koja se odnose na mjerenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, kao i pitanja koja se odnose na sociodemografske karakteristike anketiranih osoba (Prilog A).</s><s>Zbog preglednosti predstavljamo sadržaj istraživačkog instrumenta po sadržajnim sklopovima ankete.</s><s>4.1.2.1.</s><s>Uvodni dio pitanja</s>\n<s>Uvodni dio pitanja (pitanja od 1-5) obuhvata prepoznavanje Crne Gore kao turističke destinacije (pitanje 1), odnosno njeno prepoznavanje kao dijela nekadašnje Jugoslavije (pitanje 2).</s><s>Pitanje 3 odnosi se na prethodne posjete anketiranih, Crnoj Gori, dok pitanje 4 daje ocjenu ukupnog utiska o Crnoj Gori.</s><s>Pitanje 5 obuhvata postojeću podjelu crnogorske regije s obzirom na preporuku Turističke organizacije Crne Gore (TOCG).</s><s>Anketirani moraju odlučiti, koje su tipične regije po važnosti za Crnu Goru, kao turističku destinaciju.</s><s>Likertovu pet stepensku skalu upotrebljavamo za sledeće regije: more i plaže, lječilišta i banje, planine i jezera i istorijske gradove.</s>\n<s>4.1.2.2.</s><s>Mjerenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Pitanja od broja 6 do 16, odnose se na stvarno mjerenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Jednostavnim postupkom imidž određene destinacije možemo izmjeriti u dva koraka.</s><s>Prvi korak predstavlja izbor ciljne grupe, dok u drugom koraku mjerimo primjetljivost određene destinacije.</s><s>Kotler et at. (1999, str. 165) navodi tri pristupa mjerenja imidža: mjera svjesnosti i naklonjenosti do određene destinacije, semantički diferencijal i pristup pomoću mape za ocjenu imidža određene destinacije.</s>\n<s>Odgovarajućem mjerenju imidža turističkih destinacija su u prethodnoj deceniji posvećivali pažnju sledeći autori (Echtner & Ritchie, 1993; Driscoll, Lawson & Niven, 1994).</s><s>Ustanovljeno je, da je većina analiza obuhvatila samo strukturirana pitanja sa unaprijed pripremljenim odgovorima ili ponudila mogućnost odgovaranja na nestrukturirana, otvorena pitanja.</s><s>Prepoznatljivu i osjećajnu komponentu imidža turističke destinacije su stručnjaci prikazali pomoću semantičkog diferencijala i/ili Likertove višestepenske ocjenjivačke skale (Lynch, 1960; Craik, 1971; Russel & Prat, Snodgrass, 1987; Gartner, 1989; Hanyu, 1993; Milman & Pizam, 1995; Baloglu & Brinberg, 1997).</s><s>Neki autori su upotrijebili kvalitativni pristup kod mjerenja imidža pomoću nestrukturisanih (otvorenih) pitanja (Embacher & Buttle, 1989; Reily, 1990; Walmsley & Jenkins, 1993; Dann, 1996; Tapachai & Waryszak, 2000).</s><s>Pomoću nestrukturisanih pitanja određuje se imidž turističke destinacije, onako kako ga doživljava pojedinac.</s><s>Echtner & Ritchie (1993) predlažu kombinaciju tipa strukturisanih i nestrukturisanih pitanja, koji dovode do ukupne ocjene imidža turističke destinacije.</s><s>Kombinaciju oba tipa pitanja uključuju u svojoj studiji Choi, Anketni upitnik (Prilog A) je koncipiran prema upitniku (Konečnik, 2001) i prilagođen pitanjima koja se odnose na Crnu Goru, uz dodatna pitanja kojima se ocjenjuje ugled Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Pitanje 6 odnosi se na mjerenja imidža destinacije, ali je postavljeno u formi strukturisanog pitanja (s opcijom jednog, od više ponuđenih odgovora), dok je pitanje 7 postavljeno kao nestrukturisano pitanje i odnosi se na ugled Crne Gore kao turističke destinacije i mjeri opažanje kvaliteta, odnosno inovativnost i pouzdanost turističkog proizvoda.</s><s>Pitanje 8 daje mogućnost anketiranom da navede više odgovora, a odnosi se na atmosferu, odnosno osjećaj prilikom doravka u Crnu Goru.</s><s>Prepoznatljiva komponenta imidža Crne Gore kao turističke destinacije (pitanje 9) uključuje 15 karakteristika odnosno faktora Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Svih 15 karakteristika odnosno faktora, anketirani su morali nanizati na pet stepenskoj Likertovoj skali, gdje je broj 1 označavao, da Crna Gora nudi te karakteristike u malom obimu, dok je suprotnost predstavljao broj 5, koji je prikazivao prisutnost tog faktora u destinaciji u većem obimu.</s>\n<s>Osjećajna komponenta imidža Crne Gore kao turističke destinacije (pitanje 10) predstavljaju četiri bipolarne sedam stepenske ljestvice za mjerenje osjećajne komponente imidža (Russel, 1980; Russel & Pratt, 1980; Russel, Ward & Pratt, 1981; Russel & Snodgrass, 1987; Baloglu & Brinberg, 1997).</s><s>Parovi ograničene ljestvice su sledeći: prijatno – neprijatno, živahno – ravnodušno, opuštajuće – napeto, uzbudljivo Pitanje 11, odnosi se na mjerenje ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, a obuhvata dimenzije ove kategorije: osjećajnu odzivnost, društvenu odgovornost, radnu okolinu (kvalitet zaposlenih).</s><s>Za mjerenje je korišćena peto-stepena Likertova skala.</s>\n<s>Sa pitanjem 12 zaključujemo mjerenje ukupnog imidža (Gartner, 1986), a ono uključuje korišćenje Likertove sedmostepene skale, gdje broj 1 predstavlja vrlo negativan ukupan imidž odnosno broj 7 veoma pozitivan ukupni imidž Crne Gore kao turističke destinacije.</s>\n<s>Finansijska uspješnost, kao dimenzija ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, mjerena je i predstavljena u strukturnom obliku (pitanje 13) dok je ukupan ugled, kao i imidž ocijenjen pomoću Likertove skale od sedam stepeni (pitanje 14).</s><s>4.1.2.3.</s><s>Sociodemografske karakteristike Poslednji sklop pitanja (od 15 do 21) uključuje osnovne sociodemografske karakteristike anketiranih.</s><s>Najvažnija pitanja odnose se na vrstu preduzeća, u kojem je anketirani zaposlen (pitanje 16) i marketingu, odnosno ponudi Crne Gore kao jedne od turističkih destinacija njegovom turisti (pitanje 15).</s><s>Ostala pitanja obuhvataju opšte karakteristike kao što su pol, starost, obrazovanje i država, iz koje je anketirani.</s>\n<s>Prilikom obrade podataka imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, korištena je metoda multipla regresijska analiza (Prilog C).</s><s>U nekim primjerima, moguće je ustanoviti da iz međusobnog odnosa među pojavama, jedan od posmatranih odjekata je zavisna promjenjiva (y) a druga, nezavisna promjenjiva (x).</s><s>Analiza takve zavisnosti naziva se regresijska analiza, gdje zavisnu promjenjivu nazivamo regresand, a nezavisna promjenjiva je regresor.</s><s>Cilj regresijske analize je analizirati, kako se zavisna promjenjiva mijenja u odnosu na promjenu nezavisne promjenjive (Košmelj, 2000, str.4).</s><s>Kod uključivanja nezavisnih promjenjivih u regresijski model možemo upotrijebiti dva načina:</s>\n<s>Oblikujemo samo jedan skup nezavisnih promjenjivih i za njega izaberemo samo jednu metodu uključivanja nezavisnih promjenjivih u regresijski model.</s><s>Oblikujemo više skupova nezavisnih promjenjivih i za svaki skup promjenjive određujemo metodom uključivanja nezavisnih promjenjivih u regresijski model.</s><s>Možemo birati među metodama enter, remove, forward, backward i Ovdje opisujemo samo metodu enter i stepwise, koje upotrebljavamo u magistarskom radu.</s><s>Metoda enter uključuje u model istovremeno sve promjenjive u skupu, međutim kod metode stepwise promjenjive iz skupa postepeno (jednu po jednu) u skladu sa kriterijumom uključivanja, ukljućujemo u model.</s><s>Po uključivanju svake nove nezavisne promjenjive provjeravamo, da li koja od uključenih nezavisnih promjenjivih ispunjava kriterijum isključivanja i u tom primjeru je isključimo iz 4.2.</s><s>Rezultati istraživanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>4.2.1.</s><s>Opisni pregled imidža i ugleda Crne Gore Prije testiranja postavljenih istraživačkih hipoteza predstavljamo opisne promjenjive pojedina pitanja, uključena u istraživački instrument o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije.</s>\n<s>4.2.1.1.</s><s>Opisne promjenjive uvodnog dijela U Tabeli 4 predstavljamo odgovore na prva tri pitanja o prepoznatljivosti Crne Gore.</s><s>Tabela 4: Osnovne opisne promjenjive o prepoznatljivosti Crne Gore u procentima</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje Od uzorka 77 predstavnika turističke grane sa Crnom Gorom kao turističkom destinacijom upoznato je 93,6 procenata anketiranih.</s><s>Što se tiče prepoznatljivosti, ove destinacije, kao sklopa nekadašnje Jugoslavije, a danas članice zajednice Srbije i Crne Gore, sa pozitivnim odgovorom bilo je 79,5 procenata anketiranih.</s><s>Crnu Goru je u prošlosti posjetilo 79,5 procenata anketiranih, od ukupnog uzorka 77 anketiranih osoba.</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 5 Od nabrojanih regija (prema podjeli TOCG), anketirani su ocijenili more i plaže kao najbolje tipičnu regiju sa aritmetičkom sredinom 4,04 i standardnim otklonom 1,2.</s><s>Zatim slijedi regija planina i jezera (3,71), istorijskih gradova (3,69) i na poslednjem mjestu lječilišta i banje (2,71).</s><s>Intervali povjerenja za nabrojane regije se prekrivaju, što ukazuje na veliku varijabilnost u odgovorima.</s>\n<s>Pitanje 6 (zatvorenog tipa) i pitanje 8 (otvorenog tipa) udružujemo i nabrajamo najčešće odgovore anketiranih na pitanje karakteristika imidža Crne Gore kao turističke destinacije (Tabela 6).</s>\n<s>Kod otvorenog pitanja, anketirani su mogli navesti više odgovora.</s><s>Tabela 6: Najčešći odgovori anketiranih na otvoreno i zatvoreno pitanje imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>75,4 procenata anketiranih je svoj prvi utisak i dojam o Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji, najprije povezalo sa suncem i morem.</s><s>Nakon toga slijedi divlja ljepota prirode (42,9 procenata), destinacija za provod i zabavu (18,2 procenta), prekrasne pješčane plaže (14,3 procenta) kao i nezaobilazno gostoprimstvo (11,7 procenata).</s>\n<s>5,2 procenata anketiranih, Crna Gora kao turistička destinacija, asocira na Adu Bojanu, Sveti Stefan, Boku Kotorsku, Skadarsko jezero.</s><s>Relativno mali procent (3,9) ispitanika je Crnu Goru prepoznaje kao sportsku destinaciju i povezuje je sa rekreacijom – rafting Tarom.</s>\n<s>Pojedini anketirani (jedan ili dva predstavnika turističke grane) prepoznaju Crnu Goru po prljavim plažama, neredu i gužvi, a navode je i kao nesigurnu državu.</s><s>Pitanje 7 je otvorenog tipa i odnosi se na karakteristike ugleda Crne Gore kao turističke destinacije (opažanje kvaliteta ponude), sa mogućnošću anketiranim da navode više odgovora (Tabela 7).</s>\n<s>Tabela 7: Najčešći odgovori na otvoreno pitanje ugleda (opažanje kvaliteta ponude) Crne Gore kao turističke destinacije Loš servis zaposlenih</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 7 Što se tiče odgovora na ovo pitanje anketirani su bili nezainteresovani za odgovore, tako da je mali broj ispitanika odgovorio.</s><s>17, 7 procenata anketiranih je navelo da Crna Gora ima loš servis u svojoj ponudi, navodeći i neljubaznost zaposlenih u turističkom servisu.</s><s>Pojedini odgovori (njih dva ili tri ), odnosili su se na lošu infrastrukturu i nefleksiobilnost okruženja.</s><s>U Tabeli 8 navodimo karakteristike odnosno faktore prepoznatljive komponente imidža Crne Gore kao turističke destinacije u očima predstavnika turističke grane.</s>\n<s>Tabela 8 : Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) značaja komponente odnosno faktora komponente prepoznatljivosti imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 9 Karakteristike odnosno faktori, koje Crna Gora kao turistička destinacija najviše nudi odnosno favorizuje, po kriterijumu aritmetičke sredine idu sledećim redom: prelijepa priroda (4,43), povoljna klima (4,20), kristalno plavo more (4,13).</s><s>Ove faktore predstavnici turističke grane prepoznaju veoma pozitivno i u većem obimu.</s><s>Nasuprot njima, predstavljaju kulturne aktivnost (2,97), smještaj (2,84), niske cijene (2,68) i sigurnost i bezbjednost (2,57) kao faktore, koje Crna Gora po mišljenju anketiranih nudi u manjem obimu.</s><s>Prema njihovom prepoznavanju najviše je zastupljen neutralan odnos do određenih karakteristika same destinacije (ocjena 3 na ljestvici od 1 do 5).</s><s>Predstavljanje parova mjerenja osjećajne komponente imidža Crne Gore kao turističke destinacije je prikazan u Tabeli 9. Tabela 9: Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za navedene osjećaje, koji mjere osjećajnu komponentu imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije», 2003. pitanje 10 Od osjećanja, koja anketirani pripisuju Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji, najbolje istupa par na ljestvici neprijatni-prijatno s aritmetičkom sredinom 4,52 i standardnim otklonom 1,67.</s><s>Predstavnici turističke grane prepoznaju atmosferu u Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji najviše, kao prijatnu i opuštajuću.</s><s>Tabela 10 prikazuje komponente ugleda Crne Gore kao turističke destinacije u očima predstavnika turističke grane.</s>\n<s>Tabela 10 : Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za komponente ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Razonoda, predah</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 11 Karakteristike, odnosno komponente ugleda, koje Crna Gora kao turistička destinacija prikazuje, poređane su po kriterijumu aritmetičkih sredina i slijede ovako: razonoda i ljestvici od 1 do 5 niže ocijenjeni, prilagodljivost (2,94), bezbjednost (2,81) i servis U Tabeli 11 je prikazana aritmetička sredina za ukupni imidž.</s><s>Tabela 11: Aritmetička sredina (AS) i standardni otklon (SO) za ukupni imidž Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 12 Aritmetička sredina ukupnog ili opšteg imidža o Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji je 3,82 od najveće moguće ocjene 7. Standardni otklon je u ovom primjeru 1,43.</s><s>Ovaj rezultat se ne može smatrati pozitivnim, već neutralnim u odnosu na postavljenu ljestvicu ocjenjivanja od 1 do 7.</s>\n<s>Promocija turističke ponude Crne Gore kao turističke destinacije (sastavna komponenta ugleda) ponuđena je u formi zatvorenog pitanja i obrađena je pod pitanjem 13 .</s><s>Rezultati su prikazani u Tabeli 12.</s>\n<s>Tabela 12: Najčešći odgovori anketiranih na pitanje o turističkoj promociji, kao komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije PROMOCIJA</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 13 Od ukupnog uzorka 77 predstavnika turističke grane, na pitanje 13, koje se odnosi na promotivne akcije crnogorskih turističkih radnika, rezultat je na nezavidnom nivou.</s><s>24,4 procenta ispitanika dobiven je pozitivan odgovor, dok je njih 28,2 procenata negativno ocijenilo promotivne akcije zaposlenih u turizmu.</s><s>Bez odgovora ili neutralni stav, zauzelo je 47,4 procenta anketiranih.</s><s>Rezultati ankete pokazuju da jasna vizija promotivnih aktivnosti turističkih poslenika Crne Gore u očima njihovih inostranih kolega i partnera nije najuvjerljivije predočena te da na tom polju moraju biti usmjerene dodatne aktivnosti.</s>\n<s>U Tabeli 13 je prikazana aritmetička sredina za ukupni ugled.</s><s>Tabela 13: Aritmetička sredina (AS) i standardni otklon (SO) ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 14 Aritmetička sredina ukupnog ili opšteg ugleda Crne Gore kao turističke destinacije je 3,65 od najveće moguće ocjene 7. Standardni otklon u ovom primjeru je 1,35.</s><s>Rezultat je neutralan u odnosu na postavljene ocjene na ljestvici od 1 do 7. 4.2.1.3.</s><s>Opisne promjenjive sociodemografskih karakteristika U Tabeli 14 prikazujemo promjenjive sociodemografskuh karakteristika anketiranih kao što su vrsta preduzeća, marketing Crne Gore kao turističke destinacije kod organizatora putovanja, položaj anketiranih u preduzeću, njihovo obrazovanje, država iz koje dolazi, kao i starost i pol anketiranih.</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanja Organizatori putovanja predstavljaju nepunih 30% svih anketiranih.</s><s>Od njih 53,9% uključuje Crnu Goru kao jednu od prodajnih destinacija u svojoj ponudi.</s><s>Najveću skupinu anketiranih predstavljaju predstavnici turističkih agencija 47,4%.</s><s>Ostali anketirani su predstavnici povezanih turističkih preduzeća (turističke organizacije, predstavnici avio saobraćaja, predstavnici hotela i istraživačkih instituta za turizam) S obzirom na položaj u preduzeću ima najviše anketiranih funkciju operativnog menadžera (24,4%) ili generalnog menadžera (23,1%).</s><s>Više od polovine anketiranih ima visokoškolsko obrazovanje.</s>\n<s>U datom primjeru kao zavisnu promjenjivu upotrebljavamo ukupni ili opšti imidž Crne Gore (ankertirani su ga ocijenili pod pitanjem 12).</s><s>Nezavisne promjenjive predstavljaju pojedine karakteristike ili faktore komponente prepoznavanja.</s><s>Sa upotrebom linearne regresije i metode stepwise dobijamo rezultate, koje predstavljamo u Tabeli 15.</s>\n<s>Tabela 15: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog imidža pojedinih karakteristika komponente prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “ Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003 Pomoću regresije, gdje zavisnu promjenjivu predstavlja ukupni imidž, nezavisne promjenjive su prijateljski ljudi i večernja zabava i provod.</s><s>To možemo zapisati pomoću multipla linearne regresije funkciju za komponentu prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije u sledećem obliku: Imidž komponenta = f (prijateljski ljudi, večernja zabava i provod) Imidž komponenta = 1,495 + 0,449* prijateljski ljudi + 0,308*večernja zabava iprovod</s>\n<s>Iz regresijske funkcije je evidentan važan uticaj prijateljskih ljudi, dok večernja zabava i provod imaju manji uticaj kod oblikovanja promjenjive imidž komponente.</s><s>Drugi primjer odnosi se na pojašnjenje komponenti ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije i prikazivanje rezultata dobijenih pomoću multipla linearne regresije.</s><s>U datom primjeru zavisna komponenta je ukupni ili opšti ugled Crne Gore (anketirani su ga ocijenili pod pitanjem 14).</s><s>Nezavisne varijable su sastavne komponente ukupnog ugleda.</s><s>Sa upotrebom linearne regresije i metode stepwise dobijamo rezultate, koje predstavljamo u Tabeli 16.</s><s>Tabela 16: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog ugleda od pojedinih karakteristika komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Model</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003 Pomoću regresije, gdje je ukupni ugled zavisna promjenjiva, nezavisne promjenjive su: prilagodljivost, osjećanja, servis zaposlenih i promocija.</s><s>Možemo zapisati multipla linearnu regresiju za ukupni ugled Crne Gore kao turističke destinacije sledeće: Ugled komponenta = f (prilagodljivost, osjećanja, servis zaposlenih, promocija) Ugled komponenta = 0,724+0,496*prilagodljivost+0,403*osjećanja+0,273*servis zaposlenih+0,261*promocija</s>\n<s>4.2.3.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije među predstavnicima turističke grane 4.2.3.1.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različitog poznavanja Crne Gore od strane predstavnika turističke grane</s>\n<s>Prepoznavanje imidža i stečenog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različitog poznavanja Crne Gore kao turističke destinacije provjeravamo u skladu sa postavljenom prvom i drugom hipotezom.</s><s>Poznavanje (nepoznavanje) Crne Gore u datom primjeru je određeno kao posledica prethodne posjete (neposjete) ovoj turističkoj destinaciji.</s>\n<s>U datom primjeru provjeravamo razlike u imidžu anketiranih, koji su posjetili Crnu Goru kao turističku destinaciju, sa onima koji to nisu.</s><s>HΟ: Imidž (koji su posjetili) = Imidž (koji nisu posjetili), i Osnovna promjenjiva (zavisna) jeste ukupni imidž, koji je ocijenjen pod pitanjem broj 12.</s><s>Nezavisne promjenjive su varijabla koja predstavljaju turističke predstavnike koji su posjetili Crnu Goru i varijabla koja predstavlja one turističke predstavnike koji nisu posjetili Crnu Goru.</s><s>Hipotezu ćemo lako potvrditi upoređenjem srednjih vrijednosti ukupnog imidža kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na one predstavnike turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru ali su ocijenili ukupan imidž ( Tabela 17).</s>\n<s>Tabela 17: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Crnu Goru ukupno je posjetio 61 predstavnik turističke grane, od čega je njih 50 ocijenilo ukupan imidž Crne Gore kao turističke destinacije sa srednjom vrijednost (aritmetička sredina- AS) 3,76, dok 16 predstavnika turističke grane nije posjetilo Crnu Goru ali je ukupan imidž ove destinacije ocijenilo sa AS = 4,25.</s><s>Može se zaključiti da predstavnici koji još nisu posjetili Crnu Goru daju u prosjeku bolju ocjenu imidžu, nego anketirani koji su je posjetili.</s><s>Ovom tvrdnjom dokazujemo alternativnu hipotezu H1.</s>\n<s>Hipoteza 2 odnosi se na ocjenu ukupnog ugleda Crne Gore od strane turističkih predstavnika koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na one predstavnike koji to nisu uradili.</s><s>Zavisna promjenjiva jeste ukupan ugled (ocijenjen pitanjem 14), koji je u funkciji nezavisnih varijabli, prestavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru i varijable predstavnika koji nisu posjetili Crnu Goru (prikazuje Tabela 18).</s><s>H0 : Ugled (koji su posjetili) = Ugled (koji nisu posjetili) i H1 : Ugled (koji su posjetili) = Ugled (koji nisu posjetili) Tabela 18: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Od 61 predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru, ocjena ukupnog ugleda je aritmetičke sredine 3,47, a od 16 osoba koji nisu posjetili Crnu Goru ukupni ugled je srednje vrijednosti 4,31.</s><s>Predstavnici turističke grane pojedinačno mogu uticati na promjenu ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, jer su vrijednosti približne.</s><s>I u ovom slučaju ukupni ugled Crne Gore kao turističke destinacije je bolji u očima predstavnika turističke grane koji još nisu posjetili ovu destinaciju.</s>\n<s>4.2.3.2.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različite udaljenosti predstavnika turističke grane od Crne Gore Prepoznavanje imidža i stečenog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različite udaljenosti predstavnika turističke grane provjeravamo u skladu sa postavljenom trećom i četvrtom hipotezom.</s><s>Skupine predstavnika turističke grane su zbog različite udaljenosti od Crne Gore određene kao: Predstavnici turističke grane iz zemalja bivše SFRJ Predstavnici turističke grane iz evropskih i neevropskih zemalja Ove dvije grupe predstavnika, predstavljaju nezavisne varijable, dok je ukupan imidž u njihovoj funkciji.</s>\n<s>Hipotezu 3 postavljamo kao i prethodne, s tim što provjeravamo razlike u prepoznavanju imidža Crne Gore kao turističke destinacije kod anketiranih iz zemalja bivše SFRJ i evropskih i neevropskih država (prikazuje Tabela 19).</s><s>H0 : Imidž (zemlje ex SFRJ) = Imidž (zemlje evropske i neevropske), i H1: Imidž (zemlje ex SFRJ) = Imidž (zemlje evropske i neevropske) Tabela 19: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa ex-YU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Osnovna</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Kod provjere hipoteze o različitim imidžima predstavnika turističke grane iz zemalja ex SFRJ i evropskih i neevropskih država, statistički tvrdimo da je imidž predstavnika turističke grane iz zemalja ex SFRJ sa aritmetičkom sredinom 4,20 (n=45) različit od imidža predstavnika turističke grane iz evropskih i neevropskih zemalja sa aritmetičkom sredinom 3,00 (n=21).</s><s>Uzimajući u obzir navedenu komponentu, imidž Crne Gore s vidika predstavnika iz ex SFRJ prostora u prosjeku je bolji nego kod predstavnika iz ostalih evrposkih i neevropskih država.</s><s>Hipoteza 4 se odnosi na provjeru ocjene ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije kog predstavnika turističke grane sa prostora ex SFRJ i predstavnika iz ostalih evropskih i neevropskih zemalja (prikazuje Tabela 20).</s><s>H0 : Ugled (zemlje ex SFRJ) = Ugled (zemlje evropske i neevropske), i H1 : Ugled (zemlje ex SFRJ) = Ugled (zemlje evropske i neevropske) Tabela 20: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa ex-YU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Osnovna</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Statistički prikazano evidentna je razlika u ocjeni ukupnog ugleda, koji je zavisna varijabla u odnosu na nezavisne varijable, predstavnike iz zemalja sa ex SFRJ teritorije u odnosu na predstavnike iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Aritmetička sredina ukupnog ugleda predstavnika sa prostora ex SFRJ je 3,94 (n=54), dok je srednja vrijednost ukupnog ugleda kod predstavnika iz ostalih evropski i neevropskih država 2,90 (n=22).</s><s>Evidentna je razlika u ocjeni ukupnog ugleda iz ugla dvije strane predstavnika sa različitih teritorija i u prosjeku bolji je kod predstavnika sa ex prostora SFRJ.</s>\n<s>4.2.3.3.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije od strane inostranih organizatora putovanja Prepoznavanje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije s vidika inostranih predstavnika organizatora putovanja i njihovog različitog poznavanja Crne Gore kao turističke destinacije provjeravamo u okviru pete, šeste i sedme hipoteze.</s><s>Poznavanje (nepoznavanje) Crne Gore s vidika predstavnika organizatora putovanja promocijom (ne promovisanjem) Crne Gore i prethodnom posjetom (ne- posjetom) predstavnika organizatora putovanja.</s><s>Grupe predstavnika organizatora putovanja su određene na sledeći način:</s>\n<s>• Predstavnici organizatora putovanja, koji su posjetili Crnu Goru • Predstavnici organizatora putovanja, koji nisu posjetili Crnu Goru U okviru pete hipoteze provjeravamo imidž Crne Gore kao turističke destinacije kod organizatora putovanja, koji promovišu Crnu Goru kao turističku destinaciju, i onih koji to ne rade, odnosno ne uključuju Crnu Goru u svoju ponudu.</s><s>Pod pojmom organizatora putovanja, koji promovišu Crnu Goru kao turističku destinaciju, podrazumijevamo inostranog organizatora putovanja, koji uključuje Crnu Goru u svoj katalog i kasnije prodaje crnogorske paušalne proizvode potencijalnim turistima u državi, gdje ima svoje preduzeće.</s><s>Hipotezu možemo potvrditi na osnovu statističkih podataka koji se odnose na aritmetičke sredine predstavnika turističke grane koji su posjetili (ne posjetili) Crnu Goru kao turističku destinaciju a nude (odnosno ne nude) Crnu Goru u svojim katalozima.</s><s>Od 41 predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru njih 32 ocijenilo je imidž aritmetičkom sredinom 3,87 dok je srednja vrijednost predstavnika turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru a nemaju u ponudi ovu destinaciju (n=34) 3,85.</s><s>Evidentno je da su relativno mala odstupanja u ocjeni ukupnog imidža kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Gori odnosno onih koji nisu posjetili ovu turističku destinaciju.</s><s>Do sličnog zaključka može se doći i posmatrajući rezultate ankete kod predstavnika turističke grane koji u svojoj ponudi nude Crnu Goru kao turističku destinaciju odnosno onih čija ponuda ne sadrži Crnu Goru.</s><s>Na sličan način obrađena je i hipoteza 6, koja se odnosi na ocjenu ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije od strane predstavnika turističke grane koji u svojoj ponudi imaju Crnu Goru kao turističku destinaciju kao i onih koji su već posjetili Crnu Goru u odnosu na one koji još nijesu.</s><s>Statistički rezultati dobijeni analizom potvrđuju alternativnu hipotezu H1 .</s><s>Aritmetička sredina ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Gori i imaju ovu destinaciju u svojoj ponudi je 3,68, (n=41), dok je srednja vrijednost kod predstavnika turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru i nemaju ovu destinaciju u ponudi 3,61, (n=36).</s><s>Može se zaključiti da su ukupan ugled Crne Gore kao turističke destinacije na sličan način ocijenili predstavnici turističke grane koji su je posjetili i u čijoj ponudi je ona zastupljena kao i predstavnici turističke grane koji nisu posjetili ovu destinaciju i čija ponuda je ne sadrži.</s>\n<s>Hipoteza 7 odnosi se na ocjenu ukupnog ugleda Crne Gore kroz kvalitet promotivnih aktivnosti turističkih promotera Crne Gore na međunarodnim berzama od strane predstavnika turističke grane koji su posjetili odnosno nisu posjetili Crnu Goru.</s><s>H0 : Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst. koji su posjetili) = Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst.koji nisu posjetili), i H1 : Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst. koji su posjetili) < > Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst.koji nisu posjetili ) U ovom primjeru zavisna varijabla jeste ukupan ugled Crne Gore kao turističke destinacije dok su u njenoj funkciji nezavisne varijable definisane kao predstavnici turističke grane koji su pozitivno, negativno i neutralno zauzeli stav prema kvalitetu promotivnih aktivnosti Crnogorskih promotera na međunarodnim berzama.</s><s>Od predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru (n=14) aritmetička sredina za pozitivnu ocjenu ugleda sa vidika promotivnih aktivnosti je 4,07.</s><s>Predstavnici turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru (n=24) a pozitivno su ocijenili ukupan ugled sa srednjom vrijednošću 4,80.</s><s>Predstavnici turističke grane koji su posjetili Crnu Goru (n=19) a negativno su ocijenili njen ugled sa aspekta promotivnih aktivnosti srednja vrijednost iznosi 2,42.</s><s>Predstavnici turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru (n=2) a negativno su ocijenili ukupan ugled sa srednjom vrijednošću 3,00, uz primjedbu da taj rezultat nije zabrinjavajući s obzirom da je broj anketiranih svega 2. Predstavnici turističke grane (n=28) bili su neutralni u ocjeni ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa aspekta kvaliteta promotivnih aktivnosti.</s><s>Može se zaključiti da su promotivne aktivnosti, iako oskudne, ipak pozitivno ocijenjen ali je zabrinjavajuće visok broj predstavnika turističke grane koji su u svojim ocjenama bili neutralni.</s>\n<s>Oblikovanje i postavljanje odgovarajućeg imidža i definisanje stečenog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, uprkos izvedenom istraživanju, nije nimalo lak zadatak.</s><s>U grubim crtama predstavljamo opšti imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije sa vidika predstavnika turističke grane.</s><s>Crna Gora kao turistička destinacija podsjeća na malu državu sa prelijepom divljom prirodom i kristalno plavim morem uz povoljnu klimu i prijatne osjećaje.</s><s>Stečeni ugled nije na zavidnom nivou jer ga prate atributi neljubaznosti i lošeg servisa zaposlenih u turističkoj privredi uz visoke cijene cjelokupne ponude i loše stanje prateće infrastrukture i minimalnu podršku turističkih promotera.</s><s>Imajući u vidu osnovne mega-trendove u razvoju turizma (globalizacija, segmentacija, standardizacija i dr.); zatim uočena usmjerenja međunarodnih turističkih kretanja (prema planinskim centrima ali i toplim morima čije su obale sačuvane od eko problema, zatim porast putovanja iz zdravstvenih razloga i dr.), kao i osnovne determinante turističkog razvoja Crne Gore (krupne promjene društvenopolitičke karte koja rezultira krupnu redistribuciju turističkih tokova sa područja prethodne Jugoslavije; zatim, zathjeve koji proizilaze iz oblikovanja ekološke države, te tekuće promjene privrednog sistema i njihov snažan uticaj na promjene u menadžmentu); vrednujući, dakako, i dosadašnju izgrađenost materijalne osnove turističke privrede usklađeno rasporedu atraktivnih činilaca, čine se realnim prihvatiti sljedeći scenario turističkog razvoja u budućem roku: • Sa skorim prevladavanjem političko-razvojnih problema zemlje, uslijediće ubrzana rehabilitacija postojećih perfomansi turističke privrede Crne Gore.</s><s>Riječ je o uspostavljanju kvalitetnih poslovnih veza sa tradicionalnim i novim posrednicima u turizmu, što će rezultirati novim početkom razvoja turizma, odnosno njegovo zadovoljavajuće repozicioniranje na ino-tržištu; • Potpunije korišćenje raspoloživih prirodnih resursa kroz pokretanje razvoja selektivnih vidova turizma.</s><s>Nužno je, pored ostalog, prevladati problem još uvijek dominantnog «horizontalnog» (spavališnog, nežustrog) turizma; • Razvojem</s>\n<s>interregionalnih disproporcija u razvoju Crne Gore na način što će biti posebno stimulisan njegov razvoj u kontinentalnom («zelenom»), planinskom području; • Kontinuirano unaprijeđivanje turističko komunalne infrastrukture, budući da zaostajanje u ovom domenu već predstavlja ozbiljnu prijetnju u nastojanjima da se dizajnira što kvalitetniji integrisani destinacijski turistički proizvod;</s>\n<s>• Posebna pažnja biće posvećena primjeni sistema kvaliteta (ISO 9000, 9004), budući da turistički proizvod predstavlja «srce» marketinga; Realizacijom navedenih aktivnosti može se očekivati da Crna Gora bude integrisana kao značajna turistička destinacija u međunarodnu zajednicu.</s><s>Dodatnim investicijama u turizma u srednjem roku treba očekivati raspoloživost do 150.000 kreveta u turizmu od čega bi bar 25% trebalo da bude kvalitetno prilagodljivu izbirljivom inostranom tržištu.</s>\n<s>Magistarski rad pod nazivom «Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije» obrađuje veoma usko područje u okviru marketinga turističkih destinacija.</s><s>I ako je oblikovanje i održavanje primjerenog imidža turističke destinacije samo jedan od elemenata ukupnog marketinga određene destinacije, ono predstavlja i prepoznavanje destinacije u očima potencijalnih turista pri njegovom izboru ciljne destinacije.</s><s>Prilikom prve posjete određenoj destinaciji, turisti se prilikom traženja informacija u velikoj mjeri pouzdaju na mišljenja profesionalnih izvora.</s><s>Predstavnici turističke grane utiču na izbor namjerne destinacije i sa svojim stavom o određenoj destinaciji utiču na prepoznavanje destinacije u očima turista.</s><s>I ako proces nije jednosmjeran, turisti sa povratnim informacijama utiču na samooblikovanje imidža destinacije kod predstavnika turističke grane.</s>\n<s>U okviru samog rada, a sa preporukom (Echtner & Ritchie, 1993) oblikovana je anketa koja je uključila kombinaciju strukturnih i nestrukturnih pitanja, sa kojima je obuhvaćena osjećajna i komponenta prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Kada je u pitanju struktura ugleda na isti način su obuhvaćene i sve dimenzije ovog pojma.</s>\n<s>Kada bi se jednom rečenicom iskazali imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije sa vidika predstavnika turističke grane ona bi izgleda ovako: Crna Gora kao turistička destinacija podsjeća na malu državu sa prelijepom divljom prirodom i kristalno plavim morem uz povoljnu klimu i prijatne osjećaje.</s><s>Stečeni ugled nije na zavidnom nivou jer ga prate atributi neljubaznosti i lošeg servisa zaposlenih u turističkoj privredi uz visoke cijene cjelokupne ponude i loše stanje prateće infrastrukture i minimalnu podršku turističkih promotera.</s><s>Prilikom testiranja istraživačkih hipoteza imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije bilo je potrebno definisati odgovarajuće promjenljive mjerenja imidža i ugleda Crne Gore.</s><s>Kao osnovne promjenljive (zavisne) bile su ukupan ugled i ukupan imidž Crne Gore kao turističke destinacije Nezavisne varijable prilikom tesitiranja hipoteza bile su posjeta Crne gore (odnosno prema tome podieljeni turistični predstavnici u dve grupe turističkih predstavnika koji su posjetili odnosno nisu posjetili Crnu Goru), ponuda Crne Gore kao destinacije (turistički predstavnici koji u svojoj ponudi sadrže Crnu Goru te oni u čijoj ponuda Crna Gora nije zastupljena), lokacija predstavnika turističke grane (oni koji dolaze sa prostora ex SFRJ kao i onih iz ostalih evropskih i neevropskih država, kao i predstavnici turističke grane sa međunarodnih tržišta).</s>\n<s>Svakako najvažniji faktor koji ima uticaja na prihvaćanje Crne Gore kao turističke destinacije predstavlja posjeta inostranog predstavnika turističke grane.</s><s>Predstavnici turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru u prosjeku bolje ocjenjuju imidž Crne Gore kao turističke destinacije što upućuje na zaključak da imidž pada sa posjetom Crnoj Gori što je rezultat loše organizacije i niza slabosti koje ima turistička privreda.</s><s>Slične rezultate daje i ocjena ukupnog ugleda koji prostiče iz već stečenog imidža pa ove ocjene upućuju na neophodnost promjene na unutrašnjem planu u ukupnom funkcionisanju turističke privrede (ponuda, kvalitet servisa i sl.).</s><s>Razlike u prepoznavanju imidža i ugleda Crne Gore opstaju zbog posjete predstavnika turističke grane sa prostora ex SFRJ i ostalih evropskih i neevropskih država (hipoteze 3 i 4).</s><s>U prosjeku turistički predstavnici koji dolaze sa prostora ex SFRJ ocjenjuju ove dimenzije boljom ocjenom za razliku od predstavnika koji su iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Ova razlika se može posmatrati u kontekstu geografske udaljenosti a i slabijih zahtjeva turističke tražnje na prostoru ex SFRJ u odnosu na ostale evropske i neevropske države.</s>\n<s>Ocjene ukupnog imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije od strane predstavnika turističke grane koji su posjetili odnosno još nisu Crnu Goru te onih koji nude u svojim katalozima ovu destinaciju odnosno to još ne rade ne pokazuju značajnija odstupanja (hipoteze 5 i 6).</s><s>Zbrinjavajućim se čini ocjena promtivnih aktivnosti turističkih poslenika Crne Gore na međunarodnim berzama posebno činjenica da je veliki broj njihovih kolega ove aktivnosti ocijenio neutralno (hipoteza Cijeneći rezultate ove ankete može se doći do zaključka da su pravi problemi u turizmu u Crnoj Gori na unutrašnjem planu i da će u narednom periodu biti problem održavanje i sadašnjeg imidža i ugleda ove turističke destinacije a sve to imajući u vidu i rezultate ocjene promotivnih aktivnosti na međunarodnim turističkim berzama.</s><s>Dalje unapređenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije umnogome determiniše posjeta inostranih gostiju i predstavnika turističke privrede a ona će dominantno zavisiti od kvaliteta servisa koji pruža ponuda turističkih kapaciteta.</s><s>7. LITERATURA I IZVORI</s>\n<s>Numerički prikaz podataka i struktura gostiju po podacima Statističkog godišnjaka Crne Gore (1982-2001) Tabela A : Promjene u broju i strukturi gostiju u periodu 1982-2002 ukupno</s>"}
{"dc.title": "Kaznena djela računalnog kriminaliteta u novom kaznenom zakonu Republike Hrvatske", "dc.creator": "Škrtić, Dražen", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "?", "id": "dkum_28498", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=74541&dn=", "text": "<s>Deskriptivnom metodom i komparativnom analizom obuhvadene su odredbe Novog kaznenog zakona, Kaznenog zakona, poredbenog prava i međunarodnih pravnih izvora kojima su definirani okviri kaznenih djela računalnog kriminaliteta.</s>\n<s>Kazneni zakon Republike Hrvatske iz 1997. godine, zamijenjen je Novim kaznenim zakonom čija primjena počinje 2013. godine.</s><s>Kaznena djela povreda tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka, programa ili sustava Glave sedamnaeste (XVII.) - kaznena djela protiv imovine Kaznenog zakona izdvojena su i uvrštena u Glavu dvadeset petu (XXV.) - kaznena djela protiv računalnih sustava, programa i podataka u okviru koje su propisana kaznena djela neovlaštenog pristupa, ometanje rada računalnog sustava, oštedenje računalnih podataka, neovlašteno presretanje računalnih podataka, zloporaba naprava i teška kaznena djela protiv računalnih sustava, programa i podataka.</s><s>Novi kazneni zakon ne uvodi bitne novosti u definiranju kaznenih djela računalnog kriminaliteta niti značajniju usklađenost s međunarodnim pravnim izvorima.</s>\n<s>Ograničenje predstavlja širina područja kaznenih djela računalnog kriminaliteta stoga demo se ograničiti na opdi prikaz navedenih odredbi kaznenog i poredbenih zakona.</s>\n<s>U preglednom članku daje se poredbeni prikaz odredbi Novog kaznenog zakona, Kaznenog zakona i poredbenih zakona te opde naznake trendova propisivanja kaznenih djela računalnog kriminaliteta u poredbenom pravu.</s>\n<s>Predstavljene u odredbe Novog kaznenog zakona i trendovi u propisivanju kaznenih djela računalnog kriminaliteta u poredbenom pravu.</s><s>Ključne besede: računalni sustav, računalni podaci, računalni programi, računalni kriminalitet, computer system, comupter data, computer program, cyber crime.</s>\n<s>Osnovne naznake kaznenopravne reakcije na zlouporabe računala u vidu inkriminacija zlouporaba računala i računalnih sustava nalazimo u kaznenim zakonima s početka devedesetih godina prošlog stoljeda, a odredbe o kaznenim djelima računalnog kriminaliteta postale su sastavni dio gotovo svih suvremenih kaznenih zakona.</s><s>Usvajanjem i stupanjem na snagu Konvencije o kibernetičkom kriminalu inicirano je proširenje broja i opsega odredbi kojima su u kaznenim zakonima definirana kaznena djela računalnog kriminaliteta i njihova harmonizacija na europskom prostoru.</s>\n<s>Konvencija o kibernetičkom kriminalu računalni kriminalitet dijeli u pet odvojenih kategorija: kaznena djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava, kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti, klasična (tradicionalna) kaznena djela počinjena uporabom računala, kaznena djela povezana sa sadržajem, kaznena djela povezana s kršenjem autorskih i srodnih prava.</s><s>Deskriptivnom analizom obuhvatit demo samo kaznena djela koja se odnose na povredu tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava i kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti jer su navedena djela propisana Konvencijom o kibernetičkom kriminalu i Okvirnom odlukom i Prijedlozima Direktiva.1 Konvencija propisuje kaznena djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava u člancima 2 - neovlašteni pristup cijelom ili dijelu računalnog sustava, 3 - neovlašteno prisluškivanje uporabom tehničkih sredstava, nejavnog prijenosa računalnih podataka iz računalnog sustava koji prenosi računalne podatke, 4 oštedenje, brisanje, pogoršanje, mijenjanje ili potiskivanje računalnih podataka, 5 - neovlašteno ozbiljno ometanje funkcioniranja računalnog sustava unošenjem, odašiljanjem, oštedenjem, pogoršavanjem, mijenjanjem ili potiskivanjem računalnih podataka i 6 - izrada, prodaja, nabavljanje za uporabu, uvoz, distribucija ili činjenje dostupnim na drugi način ili posjedovanje naprava, uključujudi i računalni program, stvoren ili prilagođen za počinjenje bilo kojeg navedenog kaznenog djela\" ili \"računalnih zaporki, pristupnih kodova ili sličnih podataka koji omoguduju pristup računalnom sustavu ili nekom njegovom dijelu“.</s><s>Okvirna odluka propisuje kaznena djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka odnosno kaznena djela neovlaštenog pristupa informacijskom sustavu u članku 2., neovlaštenog utjecaja na rad informacijskog sustava u članku 3., neovlaštenog utjecaja na podatke u članku 4, odnosna kaznena djela propisana člancima 2, 4. i 5. Konvencije.</s><s>Prijedlog Direktive iz 2010. godine i Prijedlog Direktive iz 2011. godine, u članku 3. propisuje kazneno djelo neovlaštenog pristupa informacijskom sustavu, u članku 4. neovlaštenog utjecaja na rad informacijskog sustava, u članku 5. neovlaštenog utjecaja na podatke, u članku 6. neovlašteno prisluškivanje i u članku 7. izrada, prodaja, nabavljanje za uporabu, uvoz, distribucija ili činjenje dostupnim na drugi način sredstava za počinjenje navedenih kaznenih djela.</s><s>Komparativnom analizom obuhvatiti demo odredbe članaka 2-6 Konvencije i članke 3-7 Prijedloga Direktive.</s>\n<s>Način i opseg propisivanja kaznenih djela i broja kaznenih djela ovisi o pravnoj tradiciji i unutarnjem ustrojstvu kaznenih zakona.</s><s>Komparativnom analizom odredbi nekih kaznenih zakona europskih država i dinamiku njihovih izmjena u određenim vremenskim intervalima utvrdili smo tri osnovna modela propisivanja kaznenih djela koja se odnose na povredu tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava i kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti.</s><s>Njemački kazneni zakon navedena kaznena djela propisuje prema zaštidenom pravnom dobru, a izmjene i dopune odredbi odnose se na promjene koje su bile nužne prilagodbe stvarnim potrebama i razvoju informacijsko komunikacijske tehnologije.</s><s>Kazneni zakon nekih država (Švicarske i Bivše jugoslavenske republike Makedonije), propisuju navedena kaznena djela u okviru glave kaznenih djela kojima se propisuju kaznena djela protiv imovine ili kaznenih djela protiv javnog reda i mira (Slovenije).</s><s>Izmjene i dopune odredbi navedenih kaznenih zakona, početkom ovog desetljeda kredu se u rasponu od promjena nužnih prema stvarnim potrebama i razvoju informacijsko komunikacijske tehnologije do propisivanja navedenih kaznenih djela (i 1 Iako je Okvirna odluka još uvijek formalno na snazi, usvajanjem prijedloga Direktiva, nedvojbeno je iskazana politička volja da se Okvirna odluka zamijeni Direktivom.</s><s>Prijedlozi Direktiva nisu usvojeni i objavljeni kao službeni pravni dokumenti EU, ali oba Prijedloga na usporediv način propisuju kaznena djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava i kršenja privatnosti. ostalih kaznenih djela računalnog kriminaliteta) u okviru posebne glave kaznenog zakona.</s><s>U ovom radu analiziramo odredbe njemačkog kaznenog zakona, francuskog, švicarskog, i slovenskog kaznenog zakona te kazneni zakon postranzicijske Rumunjske te kaznenih zakona tranzicijskih država Jugoistočne Europe.</s>\n<s>Krajem 2011. godine u RH donesen je Novi kazneni zakon, čija primjena počinje 01. siječnja 2013. godine, a koji kaznena djela koja se odnose na povredu tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava i kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti i druga kaznena djela računalnog kriminaliteta propisuje u okviru posebne glave kaznenog zakona.2 U radu dajemo sumarni pregled odredbi Novog kaznenog zakona i komparatvni pregled s odredbama aktualnog kaznenog zakona.</s>\n<s>Propisivanje kaznenih djela u nekim europskim kaznenim zakonima Komparativnom analizom odredbi nekih kaznenih zakona europskih država i dinamiku njihovih izmjena u određenim vremenskim intervalima utvrdili smo tri osnovna modela propisivanja kaznenih djela računalnog kriminaliteta, propisivanje kaznenih djela računalnog kriminaliteta prema zaštidenom pravnom dobru, propisivanje kaznenih djela računalnog kriminaliteta u okviru jedne glave kaznenog zakona ili u okviru više glava kaznenog zakona te propisivanje kaznenih djela u okviru glave kaznenog zakona u kojoj su propisana isključivo kaznena djela računalnog kriminaliteta.</s>\n<s>Propisivanje kaznenih djela prema zaštidenom pravnom dobru Kaznena djela Konvencije o kibernetičkom kriminalu implementirane u njemački kazneni zakon StGB prema kriteriju zaštitnog objekta.</s><s>Odredbe članka 2. Konvencije implementirane su u odredbe § 202a StGB u Petnaestoj glavi - kaznena djela portiv kršenja privatnosti u § 202a sukladno stajalištu Njemačkog saveznog ustavnog suda koji je povodom preispitivanja Zakona u ustavnom ustrojstvu Sjeverne Rajne-Vestfalije, donio odluku o novom temeljnom pravu koje je Savezni sud izveo iz opdeg prava osobnosti.</s><s>\"Opde pravo osobnosti (članak 2. stavak 1. u vezi s člankom 1. stavak 1. Temeljnog zakona) sadržava u sebi temeljno pravo na jamstvo povjerljivosti i integritet informacijsko-tehničkih sustava\" - “das Grundrecht auf Gewährleistung der Vertraulichkeit und Integrität informationstechnischer Systeme (Kutscha, 2008).</s><s>Njemački kazneni zakon inkriminira neovlašteni pristup računalnim podacima koji osobi nisu namijenjeni i koji su posebno zaštideni od neovlaštenog pristupa.</s><s>Neovlašteni pristup računalnim podacima odnosi se i na pristup sigurnosnim kopijama računalnih podataka.</s><s>Zaštita od neovlaštenog pristupa podrazumijeva kontrolu pristupa zaporkama, enkripcijom, logičkim petljama i drugim oblicima zaštite od pristupa.</s><s>Pristup elektroničkoj pošti koja je pohranjena na računalu, a koja je dostupna tek nakon prijave korisnika na računalni sustav (logiranje) je kazneno djelo iz §202a njemačkog kaznenog zakona (Wabnitz i Janovsky, 2007).</s><s>Pristup podacima definiran je namjerom \"neovlaštenog pribavljanja podataka za sebe ili drugoga zaobilaženjem zaštitnih mjera\".</s><s>Dakle, ovo djelo može se smatrati počinjenim ako počinitelj vidi podatke na zaslonu, pa se na taj način upoznaje s njima, ali uključuje i intelektualne sadržaje i pohranjivanje informacija na medij za pohranu informacija.</s><s>To je razlog zbog kojeg se i u 2 Naziv novog Kazneni zakon ne razlikuje se od naziva aktualnog Kaznenog zakona.</s><s>U tekstu komentara uz Konačni prijedlog kaznenog zakona, autori za aktualni Kazneni zakon koriste skračenicu KZ97.</s><s>No bilo bi potrebno novom kaznenom zakonu dati službenu oznaku po uzoru na novi Kazenski zakon R Slovenije koji nosi naziv Kazenski zakonik-1 (KZ-1) stoga je stari i novi kazneni zakon R Slovenije mogude jednostavno razlikovati.</s><s>U ovom radu, aktualnom kaznenom zakonu dodati demo oznaku KZ97. kontekstu §202 njemačkog kaznenog zakona ostvareno djelo smatra kad počinitelj sačini kopiju podataka ili informacije koje se pojavljuju na zaslonu ili ih fiksira rukom pisanim bilješkama.</s><s>Nedvojbeno je da je počinitelj pribavio informacije ako je pohranio podatke na medij za pohranu podataka.</s><s>Posebno je pitanje je li pojava podataka na zaslonu dovoljna da bi se djelo smatralo počinjeno.</s><s>Smatra se da počinitelj mora biti u mogudnosti u bitnim dijelovima rekonstruirati sadržaj podataka.</s><s>To bi se moglo postidi samo stvaranjem kopija velikih količina podataka.</s><s>Nasuprot tome \"čitanje\" bi bilo dovoljno tek kada se upozna s dovoljno bitnih podataka da se upozna sa sadržajem podataka (Wabnitz i Janovsky, 2007).</s><s>Upoznavanje sa sadržajem podataka narušava povjerljivost računalnih podataka.</s><s>Povjerljivost je svojstvo informacije (podatka) da nisu dostupne ili otkrivene neovlaštenim subjektima.</s><s>Izmjenama i dopunama njemačkog kaznenog zakona, zbog usklađivanja s odredbama Konvencije, kazneno djelo neovlaštenog pristupa (hacking) je u značajnoj mjeri izmijenjeno.3 Iz opisa kaznenog djela izbačen je uvjet da počinitelj računalnim podacima mora pristupiti s namjerom pribavljanja računalnih podataka.</s><s>Tom izmjenom otklonjen je uvjet da se računalnom sustavu pristupa s namjerom pribavljanja računalnih podataka (Ernst, 2007).</s><s>Ostali uvjeti za kriminalizaciju neovlaštenog pristupa računalnom sustavu, radi pristupa podacima koji mu nisu namijenjeni i pristup unatoč zaštitnim mjerama ili prevladavanjem zaštitnih mjera, nisu mijenjani.</s><s>Odredbe članka 3. Konvencije implementirane su u Petnaestoj glavi - kaznena djela protiv kršenja privatnosti u odredbi § 202b StGB.</s><s>Njemačko kazneno pravo propisuje kazneno djelo neovlaštenog prisluškivanja računalnih podataka.</s><s>U §202b njemačkog kaznenog zakona propisuje se kazneno djelo neovlaštenog prisluškivanja (intercept) podataka tehničkim sredstvima koji su pohranjeni ili prenošeni u elektroničkom obliku ili magnetnom obliku ili drugom obliku u kojem ih nije mogude izravno percipirati, u nejavnoj obradi podataka ili elektromagnetskoj emisiji uređaja za obradu podataka.</s><s>Kazneno djelo je supsidijarnog karaktera i primjenjuje se ako počinitelja nije mogude kazniti za teže kazneno djelo prema drugim odredbama njemačkog kaznenog zakona.</s><s>Kazneni progon za kazneno djelo iz § 202b njemačkog kaznenog zakona, prema posljednjim izmjenama i dopunama § 205 njemačkog kaznenog zakona za kaznena djela počinjena u odnosu na računalne podatke od posebnog javnog interesa, provodi se po službenoj dužnosti.</s><s>Kaznena djela iz članka 4. i 5. Konvencije implementirane su Glavi dvadeset i sedmoj – Kaznena djela oštedenja StGB, u odredbama § 303a i § 303b. Odredbe članka 4. Konvencije implementirane su u odredbe § 303a StGB kojom je propisana kaznenopravna zaštita cjelovitosti i integriteta računalnih podataka na način koji je usporediv s kaznenopravnom zaštitom fizčkih predmeta od oštečenja i uništenja.</s><s>Odredbe §303 njemačkog kaznenog zakona odnose se na imovinu, ali ne i na podatke.</s><s>Zakonodavac je propisao kaznena djela zaštite od ometanja rada računalnih sustava kako bi bili na raspolaganju gospodarstvu i administraciji.</s>\n<s>Odredbe članka 5. Konvencije implementirane su u odredbe § 303b StGB.</s><s>Počinitelj kaznenog djela iz § 303b njemačkog kaznenog zakona ne može biti osoba koja ometa vlastiti računalni sustav.</s><s>Operater centra za obradu podataka može biti počinitelj kaznenog djela u smislu § 303b njemačkog kaznenog zakona.</s><s>Počinjenje § 303b njemačkog kaznenog zakona mora dovesti do poremedaja obrade podataka na način da značajno utječe na nesmetano funkcioniranje obrade podataka.</s><s>Potpuni prekid rada računalnog sustava je bez sumnje značajno utjecanje na nesmetan rad računalnog sustava.</s><s>Štete na hardveru kao što su na primjer nefunkcioniranja pojedinih funkcija ili uređaja (monitori, pisači) redovito bi trebali dovesti do poremedaja rada računala, ali računalo i dalje može funkcionirati.</s><s>Isto vrijedi i za znatno smanjenje brzine računala ili neizvršavanje pojedinih programa ili aplikacije, kao posljedica učinka virusa.</s><s>Odredbe članka 6. Konvencije implementirane su u Petnaestoj glavi - kaznena djela protiv kršenja privatnosti u odredbi § 202c StGB.</s><s>Njemački kazneni zakon u odredbi § 202c inkriminira 3 Tekst odredbe StGB uključuje izmjene i dopune do 22.12.2010. godine prikupljanje i posjedovanje zaporki i drugih pristupnih kodova.</s><s>Inkriminaciju neovlaštenog pribavljanja, posjedovanja, prodaje ili činjenje drugom dostupnih korisničkih imena, zaporki, sigurnosnih kodova i drugih računalnih kodova za pristup računalnom sustavu.</s><s>Njemački ustavni sud donio je odluku prema kojoj samo posjedovanje i uporaba računalnih programa namijenjenih počinjenju kaznenih djela iz § 202c ne može biti dostatan uvjet za utvrđivanje elemenata kaznenog djela.</s><s>Sud smatra da posjedovanje računalnih programa namijenjenih počinjenju kaznenih djela računalnog kriminaliteta može biti legitimno za korisnike koji se profesionalno bave projektiranjem i provođenjem zaštitnih mjera ili povedanjem razine računalne sigurnosti.</s><s>Mišljenje je doneseno na temelju navoda da je nemogude programirati učinkovitu zaštitu računalnog sustava ukoliko se ne upoznaju s programima namijenjenim počinjenju kaznenih djela.</s><s>Stoga sud zaključuje da osim činjenice da netko posjeduje programe namijenjene isključivo počinjenju kaznenih djela, mora postojati i namjera počinjenja kaznenog djela koja se objektivno manifestira (koju je mogude objektivno utvrditi).</s><s>Korištenje i razvoj sigurnosnog softvera ne može biti kažnjivo osim ako je počinjeno s nezakonitom namjerom (Bundesverfassungsgericht, 2009).</s><s>I propisivanje kaznenih djela računalne prijevare i računalnog krivotvorenja izvršeno je prema kriteriju zaštidenog pravnog dobra.</s><s>Kazneno djelo računalne prijevare propisano u § 263a u Glavi dvadeset i drugoj StGB – prijevare i pronevjere (utaje).</s><s>Kazneno djelo računalnog krivotvorenja propisano - u Glavi dvadeset i tredoj – krivotvorenja.</s><s>Kroz odredbe § 270 krivotvorenje u pravnim slučajevima tretira se kao neovlašten utjecaj na obradu podataka.</s><s>Odnosi se prije svega na neistinite informacije ili dokumente koji se unose izravno u računalo s namjerom obmane u pravnim odnosima.</s><s>Računalno krivotvorenje zakonodavac propisuje u § 274 stavak 1. točka 2. StGB kojim je inkriminirano brisanje, potiskivanje, činjenje neuporabljivim ili mijenjanje pravno relevantnih podataka (koji su pohranjeni ili prenošeni elektronički, magnetski ili na drugi način koji nije izravno opaziv).</s>\n<s>Propisivanje kaznenih djela u okviru jedne ili više glava kaznenog zakona Švicarski kazneni zakon kaznena djela iz članka 2. i 3. Konvencije propisuje u Glavi drugoj -kaznena djela protiv vlasništva, u članku 143 bis, kaznena djela iz članka 4 - 6 Konvencije u članku 144 bis iste glave.</s><s>Kazneni zakon Bivše jugoslavenske republike Makedonije kaznena djela propisana člancima 2-6 Konvencije propisuje u Glavi 23.</s><s>Kaznena djela protiv imovine u članku 251 oštedenje i neovlašten ulaz u računalni sustav.4 Slovenski Kazenski zakonik (KZ-1) u glavi dvadeset i tredoj – kaznena djela protiv imovine, propisuje u članku 221. – kazneno djelo napad na informacijski sistem, odnosno kaznena djela iz članka 2 - 5. Konvencije, a u glavi dvadeset i devetoj – kaznena djela protiv javnog reda i mira, u članku 306. stavak 3. propisuje kazneno djelo iz članka 6. Konvencije.</s><s>Propisivanje kaznenih djela u okviru posebne glave kaznenog zakona Rumunjski kazneni zakon u Glavi X – kaznena djela protiv računalnih podataka i sustava, u I. poglavlju propisuje kaznena djela protiv povjerljivosti i integriteta računalnih podataka i sustava.</s><s>U članku 440. propisano je kazneno djelo neovlaštenog pristupa računalnom sustavu, u članku 441. kazneno djelo neovlaštenog prisluškivanja prijenosa računalnih podataka, u članku 442. kazneno djelo utjecaja na integritet (mijenjanje) računanih podataka, u članku 443. kazneno djelo ometanje rada računalnog sustava i u članku 444. kazneno djelo neovlaštene uporabe računala i računalnih programa.</s><s>Navedena kaznena djela su implementacija odredbi članaka 2-6 Konvencije i usporediva su odredbama članaka 3-7 Prijedloga Direktive.</s><s>Pored navedenih kaznenih djela u 4 Na usporediv način Hrvatski kazneni zakon propisuje kaznena djela iz članak 2-6 Konvencije u članku 223. aktualnog Kaznenog zakona.</s>\n<s>Glavi X, poglavlje II propisana su u članku 445. kazneno djelo računalnog krivotvorenja i u članku 446. kazneno djelo računalne prijevare.</s><s>U poglavlju III iste glave propisane su zajedničke odredbe – u članku 447. kažnjavanje za pokušaj, u članku 448. kazne za pravne osobe i u članku 449. definicije računalnog sutava, računalnog programa, računalnih podataka, zaštitnih mjera i neovlaštenog postupanja.</s>\n<s>Krivični zakonik R Srbije u Glavi dvadeset sedmoj propisuje Krivična dela protiv bezbednosti računarskih podataka.</s><s>U članku 298 propisano je kazneno djelo oštedenje računarskih podataka i programa, u članku 299. kazneno djelo računarske sabotaže, u članku 300. kazneno djelo pravljenja i unošenja računarskih virusa, u članku 302. kazneno djelo neovlašdeni pristup zaštidenom računaru, računarskoj mreži i elektronskoj obradi podataka, u članku 303. kazneno djelo sprečavanje i organičavanje pristupa javnoj računarskoj mreži, u članku 304. kazneno djelo neovlašceno korišdenje računara ili računarske mreže i u članku 304a. kazneno djelo Pravljenje, nabavljanje i davanje drugom sredstava za izvršenje krivičnih dela protiv bezbednosti računarskih podataka.</s><s>Krivični zakonik u navedenoj glavi propisuje kaznena djela iz članka 2 i članaka 4-6 Konvencije i usporediva su odredbama člankom 3 i člancima 5 -7 Prijedloga Direktive.5 Krivični zakonik Crne Gore u Glavi dvadeset osmoj propisuje krivična djela protiv bezbjednosti računarskih podataka.</s><s>U članku 349. propisuje kazneno djelo oštedenje računarskih podataka i programa, u članku 350. propisuje kazneno djelo računarska sabotaža, u članku 351. propisuje kazneno djelo pravljenje i unošenje računarskih virusa, u članku 353. propisuje kazneno djelo neovlašdeno korišdenje računara ili računarske mreže, u članku 354. propisuje kazneno djelo Ometanje funkcionisanja elektronske obrade i prenosa podataka i računarske mreže, u članku 355. propisuje kazneno djelo Neovlašdeni pristup zaštidenom računaru i računarskoj mreži, u članku 356. propisuje kazneno djelo sprječavanje i organičavanje pristupa javnoj računarskoj mreži.6</s>\n<s>Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine u Glavi XXXII propisuje kazna djela protiv sustava elektronske obrade podataka.</s><s>U članku 393. propisuje kazneno djelo Oštedenje računalnih podataka i programa, članku 396. propisuje kazneno djelo Ometanje rada sustava i mreže elektronske obrade podataka, u članku 397. propisuje kazneno djelo Neovlašteni pristup zaštidenome sustavu i mreži elektronske obrade podataka.</s><s>Kazneno djelo iz članka 6. Konvencije odnosno članka 7. Prijedloga Direktive propisano ju u odredbama članka 393. stavak 5.7 Kaznena djela računalnog kriminaliteta u novom kaznenom zakonu Velika reforma kaznenog zakonodavstva 1997. u okviru glave kaznenog zakona u kojoj su propisana kaznena djela protiv imovine, u hrvatsko kazneno pravo uvodi prvu generaciju odredbi o računalnom kriminalitetu - kazneno djelo računalnog kriminaliteta, u članku 223. - Oštedenje i uporaba tuđih podataka.</s>\n<s>Odredbe o računalnom kriminalitetu znatno su proširene u noveli Kaznenog zakona iz 2004. godine predstavljaju djelomičnu implementaciju odredbi Konvencije o kibernetičkom kriminalu VE prema kojim su propisana kaznena djela, uključuje definiranje temeljnih pojmova - računalnog sustava, računalnih podataka i računalnih programa u opdem dijelu Kaznenog zakona, a kaznena djela računalnog kriminaliteta čine grupaciju kaznenih djela u glavi sedamnaestoj, izmijenjen i 5 Pored navedenog, u članku 301. propisano je kazneno djelo računalne prevare.</s><s>6 Pored navedenog, u članku 351. propisano je kazneno djelo računalne prevare.</s><s>7 Pored navedenog, u članku 394. propisano je kazneno djelo računalnog krivotvorenja, u članku 395. propisano je kazneno djelo računalne prevare i u članku 398 kazneno djelo računalne sabotaže. dopunjen članak 223. i kaznena djela računalnog krivotvorenja u članku 223.a i računalne prijevare u članku 224.a, u posebnom dijelu Kaznenog zakona.</s><s>U Novom kaznenom zakonu, pored djelomično izmijenjenih odredbi u opdem dijelu, u posebnom dijelu, kaznena djela računalnog kriminaliteta grupirana je u Glavi dvadeset i petoj i temelje se na potpunijoj ali ne i punoj implementaciji odredaba ratificirane Konvencije VE i privremenih dokumenata EU - Okvirnoj odluci o napadima na informacijske sustave iz 2005. godine za koju je donijeta odluka o ukidanju i Prijedlogu direktive o napadima na informacijske sustave iz mjeseca rujna 2010. godine, koja u vrijeme donošenja Kaznenog zakona još nije stupila na snagu.</s><s>Obzirom na novi Prijedlog direktive o napadima na informacijske sustave iz mjeseca svibnja 2011. godine, vrlo je vjerojatno da Prijedlog direktive iz mjeseca rujna 2010. godine nede stupiti na snagu.</s><s>Odredbe o kaznenim djelima Konvencije VE, koju je ratificiralo samo 17 od 27 članica EU i Okvirne odluke 2005/222/JHA odnosno Prijedloga direktive o napadima na informacijske sustave su slične (odredbe Okvirne odluke i Prijedloga direktive osim kaznenih djela propisuju i kazne za pojedina kaznena djela).</s><s>Europska komisija snažno preporuča zemljama članicama implementaciju odredbi Konvencije VE u domada zakonodavstva, a navedeni dokumenti su doneseni kako bi Europskoj komisiji dobila efikasno sredstvo da prisili zemlje članice na implementaciju nužnih odredbi o računalnom kriminalitetu u domada kaznena prava.</s><s>Novi kazneni zakon objavljen u Narodnim novinama 07. studenog 2011. godine, stupa na snagu 01. siječnja 2013. godine, definira pojmove vezane za računalni kriminalitet u opdem dijelu i propisuje kaznena djela protiv računalnih sustava, programa i podataka u glavi dvadeset i petoj.</s>\n<s>Kazneni zakon definira temeljne pojmove računalni podaci i računalni program na isti način kao i kazneni zakon.</s><s>Definicija računalnog sustava je proširena sukladno odredbama Prijedloga direktive i odnosi se na svaku napravu ili skupinu međusobno spojenih ili povezanih naprava, od kojih jedna ili više njih na osnovi programa automatski obrađuju podatke, kao na računalne podatke koji su u njega spremljeni, obrađeni, učitani ili preneseni za svrhe njegovog rada, korištenja, zaštite i održavanja.8</s>\n<s>Zakon donosi novine glede neovlaštenog pristupa, osnova za kazneni progon visine i vrste kazne.9 Pojam neovlašten nije posebno definiran.</s><s>Trebao bi obuhvadati svaki pristup koji nije odobrio vlasnik ili druga osoba koja je ovlaštena dati odobrenje ili svaki pristup koji je zabranjen zakonom.</s><s>Temeljno kazno djelo neovlaštenog pristupa računalnom sustavu (hacking) prošireno je kriminaliziranjem neovlaštenog pristupa računalnim podacima, čime je kaznenopravna zaštita proširena i na računalne podatke koji su pohranjeni na medijima za pohranu računalnih podataka izvan računalnog sustava.</s><s>U odredbu ipak nije implementirana odredba Konvencije kojom se 8 Članak 87. (17) Računalni sustav je svaka naprava ili skupina međusobno spojenih ili povezanih naprava, od kojih jedna ili više njih na osnovi programa automatski obrađuju podatke, kao i računalni podaci koji su u njega spremljeni, obrađeni, učitani ili preneseni za svrhe njegovog rada, korištenja, zaštite i održavanja. (18) Računalni podatak je svako iskazivanje činjenica, informacija ili zamisli u obliku prikladnom za obradu u računalnom sustavu. (19) Računalni program je skup računalnih podataka koji su u stanju prouzročiti da računalni sustav izvrši određenu funkciju.</s><s>9 Neovlašteni pristup Članak 266. (1) Tko neovlašteno pristupi računalnom sustavu ili računalnim podacima,kaznit de se kaznom zatvora do jedne godine.</s><s>(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini u odnosu na računalni sustav ili računalne podatke tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, javne ustanove ili trgovačkog društva od posebnog javnog interesa,kaznit de se kaznom zatvora do tri godine.</s><s>(3) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinitelj de se kazniti. .</s><s>(4) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni se po prijedlogu.</s>\n<s>Neovlašteni pristup sankcionira neovlašten pristup dijelu računalnog sustava.</s><s>Odredba o neovlaštenom pristupu računalnim sustavima tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, javne ustanove ili trgovačkog društva od posebnog javnoga interesa nije mijenjana.</s><s>Za sva kaznena djela neovlaštenog pristupa propisana je samo kazna zatvora.</s><s>Novost je da se kazneni progon neovlaštenog pristupa računalnom sustavu poduzima temeljem prijedloga oštedene fizičke ili pravne osobe, a za neovlašten pristup računalnim sustavima tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, javne ustanove ili trgovačkog društva od posebnog javnoga interesa, po službenoj dužnosti.</s><s>Brisana je odredba prema kojoj neovlašten pristup mora biti počinjen „unatoč zaštitnim mjerama“.</s><s>Postojanje zaštitnih mjera tempore criminis, utvrđuje se naknadno.</s><s>Konvencija VE taj uvjet propisuje kao fakultativnu mogudnost, međutim Prijedlog direktive iz 2011. godine, taj uvjet propisuju kao obvezatan element kaznenog djela, a to je praksa i gotovo svih europskih kaznenih zakona.</s><s>No, i ovako izmijenjena odredba ne kriminalizira pribavljanje, kopiranje, računalnih podataka čije pribavljanje nije kriminalizirano odredbama o zaštiti autorskih prava i osobnih podataka kao i odavnje službene, vojne i poslovne tajne.</s>\n<s>Kvalificirani oblik kaznenog djela propisan je u odredbi članka 266. stavak 2. za neovlašteni pristup, povredom mjera zaštite, računalnom sustavu ili računalnim podacima tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, javne ustanove ili trgovačkog društva od posebnog javnog interesa.</s><s>Odredba u odnosu na Kazneni zakon KZ97 nije bitno mijenjana.</s><s>Odredba članka 266. u Kaznenom zakonu u odnosu na postojedu odredbu u članku 223. stavak 1. je, opdenito znatno prihvatljivija.</s><s>Međutim, implementacija odredbi Okvirne odluke i Prijedloga Direktive je, samo djelomična iako ih Direktiva u članku 1. propisuje kao minimalna pravila koja se između ostalog odnose i na kazneno djelo neovlašteno pristupa.</s><s>Ukupno gledano, odredba članka 266.</s><s>Kaznenog zakona je bolja od postojedih odredbi članka 223.</s><s>Kaznenog zakona KZ97, ali smatramo da je propuštena prilika da se donošenjem novog kaznenog zakona kazneno djelo neovlaštenog pristupa cjelovito i sistematski uredi implementacijom odredbi Konvencije, poredbenog prava i tehnološkog i predvidivog tehnološkog napretka informacijske i komunikacijske tehnologije.</s>\n<s>Odredba inkriminira onemogudavanje ili otežavanje rada ili korištenja računalnog sustava, računalnih podataka ili programa ili onemogudavanje ili otežavanje rada ili korištenja računalne komunikacije, na istovjetan način kao i Kazneni zakon KZ97.10 Kazneno djelo sankcionira ometanje rada računalnog sustava, računalnih podataka ili programa i računalne komunikacije na način da se ovlaštenim korisnicima onemogudi nesmetano korištenje i dostupnost svih mogudnosti računalnog sustava ili njihova međusobna komunikacija.</s><s>Svrha odredbe je sankcioniranje DoS ili DDoS napada.</s><s>Pojačan interes javnosti za pristup određenim internet stranicama u kradem vremenskom periodu koji znatno nadmašuje kapacitet servera, nije kažnjiv.</s><s>Botnet napadi uključuju široki raspon napada koji mogu biti izvedeni prema velikom broju računala ili uključuju znatnu štetu poremedajem rada servisa, financijskim gubitkom ili gubitkom osobnih podataka.11</s>\n<s>Radnja počinjenja kaznenog djela eksplicitno je određena.</s><s>Inkriminira neovlaštenu uporabu računalnih podataka ili programa radi ometanja rada sustava za obradu podataka.</s><s>Naime, svrha 10 Ometanje rada računalnog sustava Članak 267. (1) Tko onemogudi ili oteža rad ili korištenje računalnog sustava, računalnih podataka ili programa ili računalnu komunikaciju, kaznit de se kaznom zatvora do tri godine. (2) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj de se kazniti.</s><s>11 U tom kontektstu „big botnet“ ima sposobnost prouzročenja velike štete, a največi botnet napadi procijenjeni su na realizaciju 40.000 do 100.000 konekcija odnosno zaraženih računala tijekom 24 sata. ove odredbe nije propisivanje kaznenog djela kojim bi bilo sankcionirano bilo kakvo ometanje ili otežavanje rada i korištenja sustava za obradu podataka.</s><s>Rad sustava za obradu podataka mora biti ometan unosom, prijenosom, oštedenjem, brisanjem, mijenjanjem ili činjenjem neuporabljivim računalnih podatka ili programa s namjerom da se onemogudi normalno funkcioniranje sustava za obradu podataka.</s><s>Ometanja rada računala koja bi bila uzrokovana oštedenjem fizičkih komponenti (hardvera), infrastrukture, komunikacijske mreže ili dijelova komunikacijske mreže, energetske mreže za napajanje sustava, obuhvadena su odredbama kojim se sankcionira oštedenje ili uništenje tuđe stvari.</s><s>Djelovanjem računalnih podataka i programa, ne dolazi do fizičkog oštedenja sustava za obradu podataka.</s><s>Uklanjanjem malicioznih deformacija računalnih podataka ili programa ili onemogudavanjem rada i dostupnosti DDoS napadom ili SPAM napadom, sustav za obradu podataka normalno funkcionira jer su uklonjeni uzroci otežanog rada sustava, bez intervencije ili zamjene hardvera.</s><s>Ovako definirana odredba u potpunosti isključuje preklapanja s odredbom članka 222.</s><s>Kaznenog zakona KZ97.</s><s>Kazneno djelo mogude je počiniti s izravnom namjerom.</s><s>Skloni smo stajalištu njemačkog kaznenog prava da bi za kaznenu odgovornost trebala bila dostatna i neizravna namjera.</s><s>Na taj način, odredbom članka 267. ne bi bile obuhvadena ponašanja koja su posljedica nehaja i incidenta.</s><s>Propisana kazna za kazneno djelo iz članka 267. stavak 1. odgovara prirodi kaznenog djela i izazivanje opasnosti za ispravno funkcioniranje sustava za obradu podataka.</s><s>Nerijetko izaziva visoke troškove reinstaliranja sistemskih i operativnih programa sustava za obradu podataka koje nije mogude u potpunosti specificirati i naknadno postaviti imovinsko pravni zahtjev za naknadu štete.</s><s>Kvalificirani oblik kaznenog djela, propisan je odredbom članka 273.</s><s>Kazenog zakona.</s><s>Bez obzira na to da li je riječ o pojedinačnim računalima koja nisu obuhvadena kvalifikatornim oblikom kaznenog djela, ostaje otvoreno pitanje razlikovanja kaznenopravne zaštite pojedinačnog računala, računalnog sustava koji obuhvada odrediv broj pojedinačnih računala, sustava za obradu podataka koji obuhvada neodrediv broj pojedinačnih računala ili odrediv dio virtualnog prostora na računalnoj mreži (internet stranice određenih sadržaja).</s><s>Posljedice ometanja rada pojedinačnog računala, odredivog broja računala, neodredivog broja računala ili dijela virtualnog prostora na računalnoj mreži nisu usporedive.</s><s>Definiranje ili kaznenopravna zaštita svake od navedenih skupina, ali i nekih od skupina koje nisu navedene, rezultiralo bi gomilanjem definicija od kojih bi neke, zbog tehnološkog razvoja informacijske tehnologije ved u vrijeme donošenja zakona bile zastarjele.</s>\n<s>Opseg ometanja rada sustava za obradu podataka definiran je opsegom propisane kazne na način da se posebno definiraju sustavi za obradu podataka koji uživaju pojačanu kaznenopravnu zaštitu prema njihovoj osnovnoj namjeni (informacijski sustavi kritične informacijske infrastrukture) i prema opsegu ometanja rada sustava za obradu podataka (broj ometanih pojedinačnih informacijskih sustava ili opsegom ometanog dijela virtualnog prostora na računalnoj mreži).</s><s>Ovaj pristup podrazumijeva propisivanje dovoljnog raspona propisanih kazni koje bi pokrivale ometanje pojedinog informacijskog sustava i ometanje rada kritične informacijske infrastrukture u mjeri koja je usporediva s fizičkim uništenjem dijela realne infrastrukture.</s><s>Odredbe Kaznenog zakona KZ97, de lege lata, to ne osiguravaju.</s><s>Raspon propisane kazne, novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine nije dostatna da bi pokrivala i kaznena djela ometanja rada sustava za obradu podataka koja bi bila ekvivalent fizičkom uništenju sustava za obradu podataka počinjenom terorističkim metodama.</s>\n<s>Obzirom na opasnosti i posljedice koje mogu biti izazvane počinjenjem kaznenog djela, a koje usporedivo s fizičkim uništenjem ili nekog od objekata od posebne važnosti za javnu i nacionalnu sigurnost kao i za ekonomsku snagu zemlje, predlaže s propisivanje relativno visoke kazne zatvora (za usporedbu, njemački kazneni zakon za navedeno kazneno djelo propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do deset godina).</s>\n<s>Visina materijalne štete prouzročene počinjenjem kaznenog djela iz članka 267. stavak 1. bila bi i dalje određena izrazom \"znatna šteta\".</s><s>Visinu štete, koja se odnosi na \"znatnu štetu\" trebalo bi definirati odlukom Vrhovnog suda.</s>\n<s>Odredba propisuje kaznenopravnu zaštitu integriteta i cjelovitosti računalnim podacima i programima kakav uživaju i drugi fizički predmeti.12 Odredba je usklađena s člankom 4. Okvirne odluke.</s><s>Svrha propisivanja navedenog kaznenog djela je zaštita integriteta računalnih podatka ili programa, pri tom je nebitno da li se neovlašteno djelovalo na sve (u cijelosti) ili samo dio (djelomično) računalnih podataka ili programa.</s><s>Cjelovitost podataka je narušena kad se podatak ne može koristiti za obradu u računalnom sustavu.</s><s>Njegov integritet ne može biti narušen samo djelomično.</s><s>On je prikladan za obradu u računalnom sustavu.</s><s>Isto se odnosi na računalni program.</s><s>Djelovanje na integritet dijela računalnog programa, na samo određenu skupinu računalnih podataka narušava se cjelovitost programa i njegovo funkcioniranje.</s><s>Za postojanje kaznenog djela potrebno je utvrditi da li je bilo neovlaštenog djelovanja na integritet računalnih podataka bez obzira da li računalni podaci sadrže određene informacije ili su dio računalnog programa.</s><s>Utvrđivanje da li je integritet računalnog podatka narušen djelomično ili u cijelosti dovelo bi do teškoda u utvrđivanju kaznenog djela.</s><s>U poredbenom pravu, kao što smo naveli, definirane su situacije u kojima je djelovanjem na integritet podataka djelo dovršeno.</s><s>Smatramo potpuno nepotrebnim diferenciranje djelovanja na integritet podataka u cijelosti ili djelomično.</s><s>Odredba članka 268.</s><s>Kaznenog zakona izmijenjena je u odnosu na odredbu članka 223. stavak 3. Kaznenog zakona KZ97.</s><s>Prva izmjena se odnosi na neovlašteno oštedenje, izmjenu, brisanje, uništenje, činjenje neuporabljivim ili nedostupnim tuđih računalnih podataka ili programa djelomično ili u cijelosti.</s><s>Brisan je alternativni način izvršenja „na drugi način“.</s><s>Odredba je dopunjena modalitetom počinjenja kaznenog djela prikazivanjem nedostupnih tuđih računalnih podataka i programa, a u ostalom dijelu identična je odredbi članka 223. stavak 3. Kaznenog zakona KZ97.</s><s>Brisanjem načina počinjenja kaznenog djela „na drugi način“ odredba postaje potpuno određena.</s><s>Međutim, tako definirana odredba primjenjiva je samo na poznate modalitete neovlaštenog djelovanja na integritet i dostupnost računalnih podataka ili programa.</s><s>Smatramo da bi navedeni termin trebao biti dio odredbe članka 268. jer bi pokrivao djelovanje na integritet i dostupnost računalnih podataka uvjetovanog razvojem informacijske i komunikacijske tehnologije pro futuro.</s>\n<s>Kazneno djelo je mogude počiniti u cijelosti ili djelomičnim neovlaštenim oštedenjem, izmjenom, brisanjem, uništenjem, činjenjem neuporabljivim ili nedostupnim ili prikazivanjem nedostupnim tuđih računalnih podataka ili programa.</s>\n<s>Modalitet počinjenja kaznenog djela prikazivanjem nedostupnim računalnih podataka ili programa odgovarao bi terminu Konvencije potiskivanje računalnih podataka ili programa.</s><s>U tom slučaju nije bilo djelovanja na integritet računalnih podataka, ali oni nisu dostupni osobi koja posjeduje ili kontrolira računalne podatke ili programe.</s><s>Diskutabilna je razlika između termina činiti nedostupnim ili prikazivati nedostupnim</s>\n<s>Kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 273. stavak 1. Prijedloga kaznenog zakona, osim što je dodatno inkriminirano i počinjenje kaznenog djela u odnosu na računalne sustave i računalne podatke tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, identičan je kvalificiranom obliku kaznenog djela u članku 223. stavak 5. Kaznenog zakona KZ97.</s><s>Pored navedenog, kao 12 Oštedenje računalnih podataka Članak 268.(1) Tko neovlašteno u cijelosti ili djelomično ošteti, izmijeni, izbriše, uništi, učini neuporabljivim ili nedostupnim ili prikaže stavka 1. ovoga članka počinitelj de se kazniti.nedostupnim tuđe računalne podatke ili programe, kaznit de se kaznom zatvora do tri godine. (2) Za pokušaj kaznenog djela iz počinitelj de se kazniti.</s>\n<s>Oštedenje računalnih podataka kvalifikatorna okolnost propisano je počinjenje kaznenog djela prikrivanjem stvarnog identiteta i kojim je ošteden stvarni vlasnik identiteta.</s><s>U odnosu na odredbe Kaznenog zakona KZ97 posebno teške okolnosti počinjenja kaznenog djela predstavlja počinjenje kaznenog djela sredstvom namijenjenim za izvršenje napada na vedi broj računalnih sustava ili je prouzročena znatna materijalna šteta.</s><s>Za sve kvalificirane oblike počinjenja kaznenog djela propisano je kažnjavanje za pokušaj prema kriteriju propisane kazne i na sve kvalificirane oblike primjenjive su odredbe članka 325.</s><s>Kaznenog zakona – počinjenje kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja.</s><s>Odredbom članka 266. stavak 2. propisano je kažnjavanje i za pokušaj.</s><s>Pokušaj kvalificiranih oblika kaznenog djela propisanih člankom 271. kažnjiv je prema kriteriju visine propisane kazne.</s><s>Neovlašteno presretanje računalnih podataka Odredbom je sankcionirano neovlašteno presretnje ili snimanje nejavnog prijenosa računalnih podataka, uključujudi i elektromagnetsku emisiju računalnog sustava, ili činjenje drugome dostupnim tako pribavljenih podataka.13</s>\n<s>Odredba članka 269.</s><s>Kaznenog zakona u odnosu na odredbu članka 223. stavak 4. Kaznenog zakona KZ97 ne inkriminira presretanje prijenosa računalnih podataka prema računalnom sustavu, iz njega ili unutar njega niti je postojanje kaznenog djela uvjetovano presretanjem podataka koji nisu namijenjeni osobi koja je presrela prijenos računalnih podataka.</s><s>Izbacivanjem inkriminacije presretanja prijenosa računalnih podataka prema računalnom sustavu, iz njega ili unutar njega narušava se cjelovitost inkriminacije na način na koji je ona definirana odredbom članka 6. Konvencije, članka 223. stavak 4. Kaznenog zakona KZ97 i članka 6. Prijedloga Direktive.</s><s>Iz odredbi članka 267.</s><s>Kaznenog zakona proizlazi da se sankcionira neovlašteno presretanje komunikacije između udaljenih računalnih sustava.</s><s>Smatramo da je navedena intervencija potpuno neopravdana, te da odredba treba biti kao i odredba članka 223. stavak 4. Kaznenog zakona KZ97, potpuna implementacija članka 6. Konvencije i članka 6.</s>\n<s>Kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 273. stavak 1. Prijedloga kaznenog zakona, osim što je dodatno inkriminiran i počinjenje kaznenog djela u odnosu na računalne sustave i računalne podatke tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, identičan je kvalificiranom obliku kaznenog djela u članku 223. stavak 5. Kaznenog zakona KZ97.</s><s>Pored navedenog, kao kvalifikatorna okolnost propisano je počinjenje kaznenog djela prikrivanjem stvarnog identiteta i kojim je ošteden stvarni vlasnik identiteta.</s><s>U odnosu na odredbe Kaznenog zakona posebno teške okolnosti počinjenja kaznenog djela predstavlja počinjenje kaznenog djela sredstvom namijenjenim za izvršenje napada na vedi broj računalnih sustava ili je prouzročena znatna materijalna šteta.</s>\n<s>Za sve kvalificirane oblike počinjenja kaznenog djela propisano je kažnjavanje za pokušaj prema kriteriju propisane kazne i na sve kvalificirane oblike primjenjive su odredbe članka 325.</s><s>Prijedloga kaznenog zakona – počinjenje kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja.</s><s>Odredbom članka 269. stavak 2. propisano je kažnjavanje i za pokušaj.</s><s>Pokušaj kvalificiranih oblika kaznenog djela propisanih člankom 273.</s><s>Kazenog zakona kažnjiv je prema kriteriju visine propisane kazne.</s><s>Stavak 3. propisuje obavezno uništenje podataka koji su nastali počinjenjem kaznenog djela.</s>\n<s>13 Neovlašteno presretanje računalnih podataka Članak 269. (1) Tko neovlašteno presretne ili snimi nejavni prijenos računalnih podataka, uključujudi i elektromagnetsku emisiju računalnog sustava, ili drugome učini dostupnim tako pribavljene podatke, kaznit de se kaznom zatvora do tri godine. (2) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj de se kazniti. (3) Podaci koji su nastali počinjenjem kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka de se uništiti.</s>\n<s>Kazneno djelo zlouporabe naprava inkriminaciju izrade nabave, prodaje, posjedovanja ili činjenja drugome dostupnih uređaja ili računalnih programa ili računalnih podataka stvorenih ili prilagođenih za počinjenje kaznenih djela računalnog kriminaliteta iz Kaznenog zakona KZ97 proširuje i na računalne lozinke, pristupne šifre ili druge podatke kojima se može pristupiti računalnom sustavu s ciljem njihove uporabe za počinjenje kaznenih djela iz članaka 266. do 271.</s><s>Kaznenog zakona i u biti čini potpuniju implementaciju odredbi Konvencije, Okvirne odluke i Prijedloga direktive.</s><s>Visina propisane kazne veže se uz namjeru počinjenja određenog kaznenog djela propisanog u Glavi dvadeset i petoj Kazenog zakona i limitirana je visinom propisane kazne za to kazneno djelo.</s><s>Za pribavljanje pristupnih kodova za pristup računalnom sustavu propisana je ista kazna bez obzira na namjeru počinitelja Za izradu i pribavljanje hardware i software, propisana je višestruko veda kazna koja de ovisiti o namjeri počinitelja da neovlašteno pristupi računalnim podacima ili sustavu ili da počini računalnu prijevaru.</s><s>Ova de odredba u praksi stvoriti potrebu razgraničenja svrhe pribavljanja sredstava za počinjenje kaznenih djela i utvrđivanje stvarne namjere za počinjenje određenog kaznenog djela.14 Prema tim odredbama za pribavljanje hardware, software za počinjenje kaznenog djela neovlaštenog pristupa bit de mogude izredi maksimalnu kaznu zatvora do jedne godine odnosno kaznu koja je propisana i za počinjenje navedenog kaznenog djela, a za počinjenje računalne prijevare kazna zatvora do tri godine.</s><s>Odredba je usklađena s člankom 6. Konvencije o kibernetičkom kriminalu.</s>\n<s>Posebnom odredbom definirana su teška kaznena djela ometanja rada računalnog sustava, oštedenje računalnih podataka, neovlašteno presretanje prijenosa računalnih podataka i računalnog krivotvorenja počinjena u odnosu na računalni sustav ili računalne podatke tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, javne ustanove ili trgovačkog društva od posebnog javnog interesa i kaznena djela neovlaštenog pristupa ometanja rada računalnog sustava, oštedenje računalnih podataka i neovlašteno presretanje prijenosa računalnih podataka počinjena prikrivanjem stvarnog identiteta i uzrokovanjem zablude o ovlaštenom nositelju identiteta.</s><s>Inkriminirano je i ometanje rada računalnog sustava, oštedenje računalnih podataka, neovlašteno presretanje prijenosa računalnih podataka počinjeno sredstvom namijenjenim za izvršenje napada na vedi broj računalnih sustava ili kojim je prouzročena znatna šteta.15 Odredba je usklađena s člankom 10. stavak 2. i 3. Prijedloga Direktive 14 Zloporaba naprava Članak 272. (1) Tko izradi, nabavi, proda, posjeduje ili čini drugome dostupne uređaje ili računalne programe ili računalne podatke stvorene ili prilagođene za počinjenje kaznenih djela iz članka 266., članka 267., članka 268., članka 269., članka 270. i članka 271. ovoga Zakona s ciljem da ih se uporabi za počinjenje nekog od tih djela,kaznit de se kaznom zatvora do tri godine. (2) Tko izradi, nabavi, proda, posjeduje ili čini drugome dostupne računalne lozinke, pristupne šifre ili druge podatke kojima se može pristupiti računalnom sustavu s ciljem da ih se uporabi za počinjenje kaznenih djela iz članka 266., članka 267., članka 268., članka 269., članka 270. i članka 271. ovoga Zakona, kaznit de se kaznom zatvora do jedne godine. (3) Počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka nede se kazniti kaznom strožom od one koja je propisana za kazneno djelo koje je počinitelj imao za cilj.</s><s>(4) Posebne naprave, programi iz stavka 1. ovoga članka de se oduzeti, a podaci iz stavka 1. i 2. ovoga članka de se uništiti.</s><s>15 Teška kaznena djela protiv računalnih sustava, programa i podataka Članak 273. (1) Tko kazneno djelo iz članka 267. do članka 270. ovoga Zakona počini u odnosu na računalni sustav ili računalne podatke tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, javne ustanove ili trgovačkog društva od posebnog javnog interesa, kaznit de se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Kaznom iz stavka 1. kaznit de se tko kazneno djelo iz članka 266. do članka 269. ovoga Zakona počini prikrivajudi stvarni identitet i uzrokujudi zabludu o ovlaštenom nositelju identiteta. (3) Tko kazneno djelo iz članka 267. do članka 269. ovoga Zakona počini sredstvom namijenjenim za izvršenje napada na vedi broj računalnih sustava ili kojim je prouzročena znatna šteta, kaznit de se kaznom zatvora od jedne do osam godina.</s>\n<s>Teška kaznena djela iz 2010.</s><s>U Prijedlogu Direktive iz 2011. godine, navedene odredbe su znatno izmijenjene.</s><s>Prijedlozi za povečanje propisanih kazni su kazenopravna reakcija na ozbiljne DDoS napada usmjerene na važne dijelove kritične informacijske infrastrukture u privatnom i javnom sektoru.16 Zaključak</s>\n<s>Komparativni pregled modela propisivanja kaznenih djela računalnog kriminaliteta u kaznenim zakonima pokazuje da različiti modeli propisvanja kaznenih djela nisu jedini i isključivi čimbenik koji utječe na sankcioniranje počinitelja navedenih kaznenih djela.</s><s>Ipak, evidentan je trend promjene odredbi u kaznenim zakonima dijela država ex federacije, uz određene razlike, u smjeru propisivanja kaznenih djela računalnog kriminaliteta u posebnoj glavi kaznenih zakona.</s><s>Taj trend slijedi i novi Kazneni zakon R Hrvatske.</s><s>Propisvanjem kaznenih djela u posebnoj glavi kaznenog zakona, R Hrvatska je napustila koncept prema kojem su kaznena djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava i kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti propisana u okviru kaznenih djela protiv imovine i svrstala se u skupinu tranzicijskih država Jugoistočne Europe i Rumunjsku koje kaznena djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava i kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti i ostalih kaznenih djela računalnog kriminaliteta propisana u posebnoj glavi kaznenog zakona.</s>\n<s>Propisivanje kaznenih djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava i kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti i ostalih kaznenih djela računalnog kriminaliteta primjerenije je provesti minimalnim intervencijama u okviru jedne od postoječih glava kaznenog zakona prema modelu koji je bio primjenjivan u Kaznenom zakonu KZ97 ili prema modelu koji je primjenjen u njemačkom kaznenom zakonu.</s>\n<s>Komparativnom analizom odredaba novog Kaznenog zakona, Konvencije o kibernetičkom kriminalu, Okvirne odluke, Prijedloga Direktive iz 2010., koje su prema komentaru uz Konačni prijedlog Kaznenog zakona implementirane u odredbe novog Kaznenog zakona te Prijedloga Direktive iz 2011. godine pokazuje slabosti implementacije odredbi iz međunarodnih pravnih izvora za koje je donesena odluka o njihovoj zamjeni – Okvirna odluka i onih koji nisu stupili na snagu – Prijedloga Direktive.</s>\n<s>Obzirom na privremenost Okvirne odluke i Prijedloga Direktiva EU i budude članstvo u EU te odredbe Konvencije o kibernetičkom kriminalu, odredbe Kaznenog zakona kojima su propisana kaznena djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka i sustava, kaznena djela povezana s kršenjem privatnosti i ostalih kaznenih djela računalnog kriminaliteta biti de potrebno u vedoj mjeri implementirati odredbe Konvencije i nove Direktive EU.</s>"}
{"dc.title": "Da li je Titova država bila \"totalitarna\"?", "dc.creator": "Flere, Sergej", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "?", "id": "dkum_28716", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=180013&dn=", "text": "<s>Sabor Hrvatske 2006. godine i Ustavni sud Slovenije prošle godine označili su celokupno uređenje iz vremena „Titove Jugoslavije“ (1945-1990) kao „totalitarno“, bez vremenskih ili sadržinskih ograničenja svoje kvalifikacije.</s><s>Slovenački sud je na osnovu toga zabranio dalju upotrebu Titovog imena prilikom davanja naziva ulica i trgova u Sloveniji.</s><s>Pri tome, nijedno od ta dva tela nije se pozivalo na sistematska razmatranja totalitarizma, niti su analizirali taj pojam niti njegovo prisustvo.</s><s>Teško je negirati da je Jugoslavija 1945. godine formirana pretežno kao totalitarna država.</s><s>U ovom razmatranju se negira da bi uređenje u Jugoslaviji posle sredine 60-ih godina bilo totalitarno, u pogledu bilo kojeg od elemenata koje pružaju Fridrih (Friedrich) i Bžežinski (Brzezinski) u svojoj klasičnoj studiji iz 1956. godine.</s><s>U Jugoslaviji 60-ih godina je izlazilo više miliona primeraka verske štampe godišnje, a privredna preduzeća nisu funkcionisala u okviru naturalne planske privrede.</s><s>Što se tiče političkog uređenja, koje je zvanično bilo jednopartijsko, republike (a od 1971. i pokrajine) delovale su kao autonomni politički sistemi, brinule su za svoje interese, čak se oko njih i sukobljavale.</s><s>Iako je Tito bio imenovan za predsednika sa stalnim mandatom i mada se gajio njegov kult, njegova vlast bila je ograničena suprotstavljenim federalnim karakterom države.</s><s>Ključne reči: totalitarizam, Jugoslavija, komunizam, autoritarizam, poliarhija Uvod</s>\n<s>Mada je upotreba izraza „totalitaran“ česta u publicistici i političkom diskursu, za označavanje perioda 1945-1990. u istoriji naroda nekadašnje Jugoslavije, samo u dva slučaja je došlo do zvaničnog označavanja od strane merodavnih organa.</s><s>Hrvatski sabor je 30. juna 2006. usvojio Deklaraciju1 1 http://narodne-novine.nn.hr/default.aspx Orginalni naučni rad</s>\n<s>„o osudi zločina počinjenih u toku totalitarnog komunističkog uređenja u Hrvatskoj, 1945-1990“.2 Ustavni sud Republike Slovenije je 26. 9. 2011. usvojio rešenje kojim je poništio odluku Gradske opštine Ljubljana, kojom je put u izgradnji dobio ime po Josipu Brozu Titu.</s><s>Mada je sam Sud izrazio rezervu u tom smislu, on je ipak ovim svojim rešenjem izvšio izvesno vrednovanje slovenačke i šire društvene istorije, pošto u presudi polazi od toga da se radi o „Titovom simboličkom značenju“ koje se vezuje za „posleratni totalitarni komunistički režim“, naglasivši da „Tito simbolizuje totalitarni režim“.</s><s>Titu se u toj presudi prigovara i sa drugih stanovništa, ali je kvalifikacija o „totalitarnosti“ nekadašnjeg političkog uređenja imala najveću težinu.</s><s>Time je Sud, kao uostalom i Hrvatski sabor, službeno označio uređenje koje je u periodu 1945-1990. postojalo u Sloveniji i Jugoslaviji, preuzevši odgovornost za promenu istorijskog narodnog sećanja.</s><s>Ovde nije namera da se oceni u celini, još manje da opravdava to političko uređenje, već samo da se utvrdi koliko je oznaka „totalitarno“ za političko uređenje Titove Jugoslavije bila primerena.</s>\n<s>U političkoj nauci najviše je afirmisano shvatanje pojma totalitarizma prema Fridrihu i Bžežinskom, izneto u čuvenoj knjizi Totalitarna diktatura i autokratija (1956).</s><s>Ovde ćemo se i mi baviti pojmom Fridriha i Bžežinskog, pre svega zato što je, mada je i sam bio predmet kritike (Lefort, 1988), poslužio u korist organima u Hrvatskoj i Sloveniji.</s><s>Uzećemo u obzir sve elemente koje ovi autori navode kao konstitutive u pogledu pojave totalitarizma.</s><s>Ti elementi su kumulativni, njihova celina važi u okviru sledećeg modela: službena ideologija, za koju se smatra da sadrži ostvarenje „savršenog stadijuma čovečanstva“; masovna partija, koja je hijerarhijski organizovana, sa državnom birokratijom, koju vodi jedan čovek; monopol masovnih medija; sistematska policijska kontrola i centralna kontrola ukupne privrede (Friedrich i Brzezinski 1956, 9-10).</s><s>Ta definicija se uzima kao najmerodavnija (Heywood 2007, 73-4; Apter Fridrih i Bžežinski, kao i Kirkpatrikova (1979), smatraju da su pri tom komunistička uređenja nepopravljiva, da se ne mogu transformisati ni u smislu racionalizacije, a još manje u smislu liberalizacije, već mogu da 2 Ta deklaracija poziva se na Deklaraciju Parlamentarne skupštine Saveta Evrope iz 1996. o istom pitanju (1096), gde se kao prva oznaka totalitarizma navodi ‘hipercentralizacija’, koja se na Jugoslaviju, u periodu koji se razmatra, nikako ne može odnositi, a to se objašnjava u daljem delu ovog teksta.</s><s>Takođe, u raspravi prilikom donošenja te deklaracije Jugoslavija nije pominjana. (http://assembly.coe.int/main.asp?Link=/documents/adoptedtext/ta96/eres1096.htm) Sergej Flere</s>\n<s>Da li je titova država bila totalitarna postanu, kako prva dvojica pišu, samo još više „totalna“ (Friedrich i BrzeNema sumnje da su komunisti nakon pobede 1945. u Jugoslaviji nameravali da uvedu uređenje koje bi imalo totalitarna svojstva.</s><s>Takva namera proizilazi iz: (1) uklanjanja višestranačkog uređenja i pre svega političke opozicije (Koštunica i Čavoški 1983) i formiranja avangardne političke stranke vlasti; (2) masovnih vansudskih ubistava neposredno posle rata (mada to nije bila specifičnost Jugoslavije, ali je po broju takvih slučajeva, koji su poprimili karakter masovnog zastrašivanja, ona značajno prevazišla npr. Francusku (Judt, 2007), što je bio prvi korak ka uvođenju državne bezbednosne službe, tipa tajne policije; (3) uređivanja privrede oduzimanjem privatne svojine i lutanja u oblasti poljoprivrede s katastrofalnim posledicama (Borak 2002); (4) podređivanja masovnih medija (Koštunica i Čavoški 1983), (5) formiranja JNA kao podređene partiji i (6) zvanične komunističke ideologije shvaćene kao spasonosne, koja u javnom životu ima prilično monopolni položaj ne samo kao politička ideologija već i kao osnov zvanične kulture (Jančar 1998; Cvetković 2011; Rodić 1995).</s><s>Time se praktično zaokružuje pojam totalitarizma.</s><s>Za ocenu da li je stvarno tokom celog perioda 1945-90. uređenje u Jugoslaviji bilo totalitarno osvrnućemo se na neke elemente koji se sadržinski slažu sa onima o kojima pišu Fridrih i Bžežinski. a. Političko uređenje i politička policija Određenje prirode političkog uređenja je osetljivo pitanje, jer se o njemu ne može suditi na osnovu njegove spoljašnjosti, tj. samo na osnovu institucija.</s><s>Institucije mogu biti i prikrivajuće u odnosu na osnovne poluge vlasti, a Fridrih i Bžežinski tvrde da su ustavi u totalitarnim sistemima pre svega „ukrasi“ (Friedrich i Brzezinski 1956, 48), mada je u političkoj nauci analiza isntitucija često ishodište celokupne analize, a u Smelserjevoj i Baltesovoj Međunarodnoj enciklopediji u tom pogledu piše: „bez institucija ne bi moglo da bude organizovane politike.</s><s>U odsustvu institucija ne bi moglo biti organizacija uopšte… (bio bi to) hobsovski pakao“ (Steinmo 2005, 7554-5).</s><s>Dakle, institucije u elementarnom značenju s pravilima formiranih organizacija pretpostavka su svake politike.</s><s>U Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata institucionalno je poštovana zastupljenost naroda, odnosno republika, u saveznoj izvršnoj vlasti.</s><s>To je kasnije postao i službeni princip (Ustav SFRJ 1963), koji je bio primetan već od 1945. godine.</s><s>Još je na II zasedanju AVNOJ-a 1943. godine određeno da to buduća tvorevina bude federativna, savezna država naroda.</s><s>Već 1943. godine, usred bosanske šume, znao se tačan broj republika, koji se kasnije nije menjao (osim što je 1946. došlo do izvesne korekcije uvođenjem autonomnih jedinica).</s>\n<s>Višenacionalna stvarnost s različito percipiranim privrednim interesima doveli su prilično brzo do sukoba koji su trajali sve do raspada zemlje.</s><s>Već 1962. godine, na sednici Izvršnog komiteta CK SKJ, ocenjujući tok sednica savezne vlade gde su se donosile razne privredne mere, kao i demonstrativno napuštanje sednice od strane poslanika jedne savezne jedinice (Slovenije), Tito je izjavio:</s>\n<s>„kakve su to rasprave!</s><s>Dođe do toga da se čovjek pita, da li je ova naša država sposobna da preživi, da se ne raspadne?’“ (Zečević 1998, 32), To baca određeno svetlo kako na integraciju Jugoslavije, tako i na odnose unutar vladajuće elite, gde je očito od početka svako uvek ‘vukao na svoju stranu’, mada daleko od očiju javnosti.</s><s>Pomenute reči nisu reči nekog totalitarnog diktatora, nadahnutnog ideološkom misijom, već zabrinutog vođe.</s><s>A svakako takvi odnosi nisu karakteristični za totalitarizam, gde su regionalni funkcioneri samo tehnički izvođači naređenja totalitarnog diktatora (Friedrich i Brzezinski 1956, 19-20).</s><s>Pri tome, sve ovo se dešava 1962. godine, punu deceniju pre definitivnog uređenja Jugoslavije, u kakvom će ona dočekati osnivačevu smrt (Ustav iz 1974, kojim su republike definisane kao države i opremljene i sa ministarstvima za inostrane i odbrambene poslove).</s><s>Dakle, već 1962. se pojavljuje kriza za koju se može reći da je prestala raspadom zemlje, iako se odvijala daleko od očiju javnosti.</s>\n<s>Ustav iz 1963. nije ojačao republike (i pokrajine), već je do toga došlo u pokušajima ekonomskih reformi tokom 60-ih godina, kada su se republike „osamostaljivale“, mada u okvirima u suštini redistributivnog koncepta privrede.</s><s>Službeno se karakter savezne države promenio s ustavnim amandmanima iz 1971, kojim u suštini otpočinje savez država koje se o svemu ‘dogovaraju’.</s><s>Savezna državna vlast postaje kolektivna, iako se Titu ne oduzimaju dotadašnje nadležnosti i položaj (čeka se njegov prirodni odlazak).</s><s>Stvar se maskira kultom Tita, koji i njemu samom godi (Simić 2006; Matunović 1997).</s>\n<s>Unutar Saveza komunista, kao i u državnim organima, postoji složen sastav, s izvesnim karakterom poliarhije u smislu legitimnog zagovaranja sopstvenih interesa (Bertsch 1977; Burg 1984).</s><s>Ta kompleksnost odlučivanja iskazuje se npr. u načinu sastavljanja organa savezne vlasti.</s><s>Nije „totalitarni vođa“ sam imenovao članove (saveznih i republičkih) vođstava, već se radilo o dugotrajnjim „dogovaranjima“ usklađivanjima i manipulisanjima.</s><s>Za jedno od iskrenijih svedočenja vidi u Končar i Boarov, gde S. Doronjski svedoči o „kadrovskim dogovaranjima“ u početku 70-ih godina, koja su bila naročito komplikovana u Vojvodini, gde su subjekti „dogovaranja“ bile elite iz pokrajinske, republičke i savezne vlasti, pa i sam vođa, Sergej Flere</s>\n<s>Da li je titova država bila totalitarna što je trajalo mesecima3).</s><s>To je samo jedna crta, mada ne označava punu poliarhiju.</s><s>„Svaki član organizacije izvodi radnje za koje se pretpostavlja da predstavljaju izraz preferencije unutar niza varijanti“ (Dahl 1972, 84).</s><s>Ovde ne tvrdimo da se radilo o nekakvoj idealnoj tipskoj poliarhiji, već o situaciji kompleksnog odlučivanja sa mnoštvom aktera (pri čemu su osnovni akteri republike), ali svakako bez slepog, bezuslovnog i neupitnog usvajanja vođinih odluka.</s><s>Odbrana partikularnih interesa teče pod maskom ideološkog jedinstva u kome je izražavanje često moralo da bude „ezopovsko“.</s><s>Svakako da nije bilo političke opozicije u pravom značenju reči, što je pretpostavka političke demokratije (Ionescu, Madariaga 1968), kao što nije bilo ni preglasavanja na saveznom nivou.</s><s>Jović piše da je princip „konsenzusa“ (republika i pokrajina) (u službenoj upotrebi od 1971) značio da je manjina uvek mogla da opstruiše većinu (2009, 207)4. Time je dostignuta kompleksnost i neki elementi poliarhije, iako nije bilo klasične opozicije.</s><s>Republike su obilato jedna drugoj oponirale, ali i „koalirale“ (te koalicije su bile prilično prikrivene, a osmočlano predsedništvo se jasno ‘razotkrilo’ tek početkom 19915 (vidi Nikolić i Petrović 2011).</s><s>Za funkcionisanje totalitarnog političkog sistema politička, odnosno tajna policija, ima izuzetan, mada ne i odlučujući značaj.</s><s>To je važilo i za Jugoslaviju.</s><s>Krajem rata osnovani su OZNA i KNOJ, nešto kasnije ih je zamenila UDBA.</s><s>One su vršile zadatke svojstvene političkoj policiji u totalitarnom uređenju (Jančar 1998; Cvetković 2011).</s><s>Ipak, vremenom je došlo do jasnog zaokreta.</s><s>S padom A. Rankovića 1966. godine je došlo do suštinske reorganizacije, koja je onemogućavala funkcionisanje političke policije kakva je svojstvena totalitarnim uređenjima, nasuprot onome što Fridrih i Bžežinski pišu da su delatnosti političke policije i čistke usmerene na to da jačaju i potvrđuju centralnu vlast (Friedrich i Brzezinski 1956, 115).</s><s>Suština promene je nastupila 1966. kad je formirano šest odvojenih republičkih političkih policija, uz dodatak sedme, savezne, koje su trebale da sarađuju.6 Ne samo da je, nakon pada Rankovića i drugova, zbog navodnih zloupotreba političke policije, došlo do zakonskog uređivanja policije, nego u stvari došlo do prvog republičkog zakonskog uređivanja materije unutrašnjih poslova.</s><s>To je stvorilo nove uslove.</s><s>Novokonstituisane 3 Istina, Doronjski ne govori o tome da su svi čekali smrt vođe.</s><s>4 Jović takođe piše: (oko g. 1970)...</s><s>'Srpske vođe iznenađujuće su bili negativni prema Titovoj pragmatičkoj politici, držeći se principa, kako su ih sami razumevali…nisu bili lagani pregovarači…tvrdi su bili u neprihvatanju Kosova kao sedme republike.' (2009, 104) 5 Istina, ustavnim promenama na Ustav Srbije je Milošević promenio sastav i ravnotežu Predsedništva g. 1989.</s>\n<s>članci i studije republičke policije nisu mogle neobuzdano da deluju, jer nisu bile pod neposrednim vođstvom totalitarnog diktatora koji bi izdavao naredbe, već su mogle i međusobno da se kotrolišu.</s><s>U Sloveniji je 1967. godine donet Zakon o unutrašnjim poslovima, bez oslanjanja na prethodno republičko zakonodavstvo.</s><s>U njemu se određuje i ustrojstvo državne bezbednosti, tako da se sve iz ovog domena završavalo u republici.</s><s>Ministar je bio odgovoran republičkoj skupštini (član 21).</s><s>Ništa nije precizirano o saradnji sa saveznim ili drugim republičkim ogranima, već samo o izvršavanju republičkih i saveznih propisa od strane određenog republičkog organa.</s><s>Svakako da to ne znači da je ostvarena puna parlamentarna kontrola, ali je suštinski promenjen okvir delovanja.</s><s>To je, svakako, važilo i za druge republike.</s><s>To je bio vrlo značajan korak države ka napuštanju totalitarizma, jer je delovanje postalo zakonski uokvireno, na republičkom nivou.</s><s>To je, dakako, u punoj suprotnosti sa modelom koji su ponudili Fridrih i Bžežinski.7 Napomenuli bismo da je tada bitno smanjena i mreža špijuniranja i obim čuvanih dosijea.</s><s>Obim dosijea je, npr. u Sloveniji, smanjen sa 270.000 na 1.000 metara dužine i ograničen navodno samo na „neprijateljsku delatnost“ (Cvetković 2011, 115).</s><s>To ne znači da više nije bilo kršenja međunarodnih standarda ljudskih prava, ali se ipak radilo o novoj situaciji.</s><s>Više nije postojala neobuzdana politička policija, koja je mogla da oduzme slobodu, imovinu, čak i život.</s><s>Svi dalji postupci bili su krivični postupci, koji su možda bili vođeni ispod nivoa međunarodno priznatih standarda.</s><s>I mreža za špijuniranje je opstala, ali nije više imala nekadašnji značaj, funkciju i organizaciju.</s><s>Saradnja među republikama nije bila primerna, što proizilazi iz već navedenih Titovih reči (jer tada je situacija iz privrede samo mogla da se proširi i na policijske poslove).</s><s>Više nije bilo neprikosnovenog autoriteta kakav je ranije postojao (Kavčič 1988, 476-78), jer je normativna osnova počela da se odnosi na republiku.</s>\n<s>U pogledu shvatanja suštine privrede u Titovoj Jugoslaviji, stvar se komplikuje po pitanju upravljanja privrednim entitetima, tj. po pitanju ko je bio njihov formalni, a ko stvarni gospodar.</s><s>Ne možemo verovati službenim tvrdnjama da su radnici u celosti i neposredno upravljali privrednim entitetima, mada iz istraživanja Županova (1977) prozilazi, da je i ova kompo7 O stanju duhova i saradnji među republikama govore teme pripisane elitama: brojanje zastupljenosti u saveznim organima, proučavanje cena sa stanovišta ‘eksploatisanosti’ sopstvene republike (Zukin, 1987).</s>\n<s>8 Kavčič idealizuje Rankovića kao ‘savest partije’, koji je neopravdano smenjen, jer je bio veran ‘principima’ i stoga je doživeo veličanstveni ispraćaj (1988, 476-7).</s>\n<s>Da li je titova država bila totalitarna nenta bila jasno zastupljena, mada ne i preovlađujuća.</s><s>Takođe, ocena o karakteru privrednog života ne može biti jednaka za sve periode.</s><s>Zanimljiv je veliki broj istraživanja i objava zapadnih ekonomista o jugoslovenskoj privredi od 60-ih godina nadalje (Chowdhury, Estrin, Furbotn, Grubaugh, Stollar Plummer, Fleming i Sertic, Ward, Vanek, D’Andrea Tyson, posebno Marschak, i dr.).</s><s>Mada niko nije utvrdio neki čisti model privrede, niti priznao njenu efikasnost, ipak je uočena autonomnost privrednih subjekata i odsustvo komandne privrede, pa je D. Rusinow još 1967. godine tvrdio da tu državu, u pogledu njene privrede, „ne možemo razumno nazvati totalitarnom“ (Rusinow 1967, 21).</s><s>Već samo istraživanje privrede od strane tolikog (i još većeg od navedenog) broja stranih ekonomista u potpunoj je suprotnosti s onim što, kad je reč o totalitarnim sistemima, navode Fridrih i Bžežinski povodom ‘tajanstvenosti’ podataka o privrednim tokovima, koji su namenjeni samo najvišim vođama i ‘frizirani’, (Fridrih i Bžežinski 1956, 198).</s><s>Svakako su u Jugoslaviji privredni entiteti (preduzeća) bili strukturisani, imali su autonomne nadležnosti i očigledno, u 60-im godinama, nisu delovali onako kako je svojstveno totalitarnim uređenjima - kao izvršioci ukaza nekih centralnih birokratskih instanci, bez uticaja novčane privrede.</s><s>Nije bilo ni traga o ‘kvotama’, koje se oređuju preduzećima da ih ostvare i u zamenu dobiju drugu robu, o čemu pišu Fridrih i Bžežinski (Fridrih i Bžežinski 1956, 203) kao o svojstvu totalitarne privrede.</s><s>U privredi su nadležnosti imale kako savezne tako i republičke vlasti, naročito u pogledu investicija.</s><s>Međutim, opšti investicioni fond ukinut je 1963, a ostalo je finansiranje nerazvijenih područja savezne države, čemu se ne može prigovoriti da je bio totalitarni instrument.</s><s>Svakako je privredno uređenje bilo komplikovano, i nesumnjivo neefikasno (Borak 2002), ali je upravo njegova kompleksnost bila strana totalitarizmu.</s>\n<s>Od sredine 60-ih godina u Jugoslaviji nije bilo nastojanju za uređivanjem privrede u smislu planske privrede.</s><s>Nije bilo ni stvarne kontrole centralne države, pa je 1961-62. čak došlo do ozbiljne i neočekivane recesije (u suprotnosti sa smernicama ‘plana’ 1961-65. i tekuće privredne politike (Borak 2002, 59).</s><s>Taj plan je bio napušten i svi kasniji ’planovi’ bili su ’indikativni’ (Borak 2002, 49), kasnili su s donošenjem (Borak 2002, 53), a čak su ’bili zasnovani na društvenim dogovorima’ (Borak 2002, 58).</s><s>U odsustvu državne kontrole i vlasti države na saveznom nivou, delovali su drugi mehanizmi, među kojima i tržišni (Županov 1977), socijalni, partitokratski, i dr.</s>\n<s>Američki ekonomista Flakierski (1988) smatrao je da je početkom 80-ih godina funkcija federacije u privredi bila previše mala i da je zbog toga Političke perspektive</s>\n<s>članci i studije privreda bila neefikasna9.</s><s>Totalitarna vlast nije bila, kao što bi po definiciji morala da bude, na centralnom nivou, što dovoljno ukazuje na stanje stvari.</s>\n<s>I o medijskom monopolu moglo bi se dosta raspravljati.</s><s>Da li su i kada bili dopušteni otkloni od navodnog komunističkog jednoumlja?</s><s>Svakako možemo da kažemo da je kulturni život bio bogat, da su se štampale knjige, izvodile pozorišne predstave, što nije bilo spojivo sa komunističkim stanovištima.</s><s>U pogledu štampe, analiza bi morala da bude zahtevna, ulazeći u ezopovsku tananost međurepubličko-pokrajinskih šifri identiteta i animoziteta odevenih u marksističku frazeologiju.</s><s>Stoga ćemo se stvari latiti sa nešto osetljivijeg i stoga indikativnijeg kraja.</s><s>Za određivanje totalitarizma je značajan i odnos prema verskim zajednicama, jer totalitarna ideologija, kao i organizacije koje se na nju oslanjaju, isključuju druge poglede na svet.</s><s>Ni Jugoslavija nije bila model poštovanja ljudskih prava u tom pogledu.</s><s>No, da li je ipak bila totalitarna i kako se to pokazuje na ovom području?</s><s>Zakonodavstvo iz 70-ih godina koje se odnosilo na verske zajednice dozvoljavalo je registraciju bez ikakvih sadržinskih uslova.</s><s>Broj verskih zajednica je narastao, što je već samo po sebi u suprotnosti sa totalitarizmom.</s>\n<s>U pogledu verske štampe, koja je na ovom stepenu tehnološkog razvoja bila od centralnog značaja kao medij, verske organizacije su 1965. godine izdavale 65 listova sa ukupnim tiražem od 3.591.000 primeraka (Statistički biliten, XVI), a 1987. godine ‘verska društva, udruženja i crkve’ izdavali su 99 listova sa tiražem od preko 3.700.000 primeraka (Statistički bilten 1987).</s><s>Verski subjekti izdavali su i brojne druge periodičke i druge publikacije.</s><s>To znači da ne samo da je verska štampa bila dostupna, već i da su građani mogli da budu i pod velikim informativnim uticajem verskih zajednica, u vreme kada nije bilo ni prvih znakova raspadanja komunističke države.</s><s>Ta aktivnost verskih subjekata na medijskoj pozornici jasno negira tvrdnju o medijskom totalitarizmu (Friedrich i Brzezinski 1956, 107), pošto se vidi da su čak i komunizmu najudaljenije opcije imale prilične mogućnosti za medijsko delovanje.</s><s>U Titovoj Jugoslavije nije sve vreme bilo tako, ali je ipak pluralizam, mogli bismo čak reći zavidan, postojao već sredinom 60ih godina10.</s><s>Moguće je da verske novine nisu bile uvek i svuda dostupne 9 Namerno ne navodimo domaće rasprave o tom pitanju.</s><s>10 Ipak, ne bi valjalo smatrati da je Titov režim to činio iz nekih razloga mazohističke prirode.</s><s>S jedne strane, velike verske zajednice su se izborile za osnovna glasila, s druge strane naročito su se protestanske zajednice služile štampom, u šta je komunistički režim polagao određene nade u smislu smanjenja uticaja tradicionalnih zajednica.</s>\n<s>Da li je titova država bila totalitarna na kioscima, ali nije zabeleženo da je bila sprečavana njihova distribucija poštom.</s><s>Iako je, dakako, bilo arbitrarnih zabrana pojedinih brojeva i sankcija protiv pojedinih autora, svakako se ne može govoriti o monolitnoj totalitarnoj medijskoj blokadi.</s><s>Građani Titove Jugoslavije imali su ne samo pristup verskoj štampi, već i veliku mogućnost izbora takvih publikacija, za razliku od Sovjetskog Saveza gde je do 1990. godine izlazio samo „Žurnal Moskovske pravoslavne patrijaršije“.</s>\n<s>Na prvi pogled se čini da je u službenoj ideologiji bio trajno prisutan jugoslovenski marksizam, ideološki monolit koji je u vreme Tita bio nametan od strane državnih ‘ideoloških aparata’.</s><s>Ipak, pogled u stanje iz 60-ih godina pokazuje da nije bilo baš tako.</s>\n<s>Prema nekim mišljenjima u društvenim naukama, umesto zvanične ideologije funkcionisala je zapravo ‘civilna religija’, koja je je bila sinkretizam službene zvanične ideologije i nekih tradicionalnih elemenata egalitarizma i autoritarnosti (Flere 2007).</s><s>Flere nalazi da je, u suštini, pored formalne službene ideologije, funkcionisala svest sastavljena od elemenata službene ideologije i egalitarnih, protivpreduzetničkih i autoritarnih elemenata tradicionalne svesti.</s>\n<s>Ipak, značajnije je da li je u javnom izražavanju dolazilo do bitnijih razlika.</s><s>To je teško utvrditi, jer je način izražavanja bio ‘ezopovski’, sakriven iza službenih floskula.</s><s>Ovde ćemo se ograničiti na to da ilustrujemo nešto drugo - da je u nekim slučajevima ostalo nekažnjeno zagovaranje bitnog odstupanja od postojećeg uređenja socijalizma.</s><s>Tako je npr. S. T. Vukmanović zagovarao da se odlučivanje ostvaruje u najnižim radnim jedinicama, što je bilo i neostvarivo i moglo imati vrlo negativne ekonomske posledice.</s><s>On se zalagao za radikalno ‘izjednačanje uslova privređivanja’, što bi značilo izjednačavanje prihoda među republikama (Vukmanović 1985, I).</s><s>Fridrih i Bžežinski tvrde da je u Sovjetskom savezu proletarijat zamenio ono što u demokratskom društvu pripada naciji.</s><s>Bez dublje analize nalazimo da se u jugoslovenskim službenim ideološkim tekstovima piše o ‘radničkim klasama naših naroda’, mada sam Tito nije prestajao da govori o ‘bratstvu i jedinstvu’.</s><s>Dakle, apstraktni eshatološki pojam proletarijata nije zamenio etnos i naciju.</s>\n<s>Čitajući ideološke tekstove iz tog vremena stalno nailazimo na stav da ‘socijalizam zapravo potpuno afirmiše nacije’, i da je ‘navodni internacionalizam’ zapravo ‘lažni avangardizam’ (Rezolucija Osmog kongresa SKJ), ili da je unutar Jugoslavije, ‘poštovanje nacionalne suverenosti i ravnopravnosti’… ‘temeljni uslov’ ‘za saradnju među republikama’ (Deveti kongres SKJ), isto kao što možemo da pročitamo i ocene o nedostatku takve saradnje.</s><s>Ovde valja naglasiti da ishodište ovoga nije nekakav jugoslovenski esencijalizam, Političke perspektive</s>\n<s>članci i studije i da on ne proizilazi iz izvornosti savezne države, a uspravo to bi bila logička pretpostavka za totalitarnu vlast u njoj (Jović 2007)11.</s><s>Zbilja je postojao neki ideološki monopol (službeno učenje) i razlike su se izražavale alegorijski, bez izričitog odricanja ‘marksističke istine’.</s><s>Ipak, kulturni život u zemlji u to vreme, u periodu od sredine 60-ih godina, bio je šarolik i višestruk.</s><s>U slovenačkim pozorištima su predstavljeni avangardni zapadni dramatičari Jonesko, Miler, Kami, Ozborn, Albi (Poniž 2010), a u Beogradu je još od 1956. godine kontinuirano delovao Atelje 212, pozorište posvećeno najavangardnijim tendencijama.12 Prevođene su i objavljivane u vreme komunističkog sistema knjige strane vladajućoj ideologiji, knjige Kamija, Sartra, Šumpetera i čak Markuzea, koji je negirao samu radničku klasu, centralni stub marksističke dogme (1968).</s><s>Ipak, neka odstupajuća i suprotna ideološka stanovišta nisu otvoreno zagovarana sve do pred sam kraj Titove Jugoslavije, kada je došlo do eksplozije ‘prava čoveka’ i nacionalizma.</s><s>Uprkos tome, postoji obilje dokaza da je od 60-ih godina kulturni život sadržavao šarenilo tvorevina nespojivih s komunizmom.</s>\n<s>Krajem Drugog svetskog rata formirana je Jugoslovenska armija, na prvi pogled totalitarna tvorevina.</s><s>Ipak, 1968. godine zvanično su formirane, mada su zameci postojali i ranije, jedinice teritorijalne odbrane, kao vid oružane sile republika (Bubanj, 1972).</s><s>Svakako da, bar u tom periodu, nije bio ispunjen uslov totalitarnosti Fridriha i Bžežinskog (1956, 9-10).</s><s>Nameću se i druga pitanja, u literaturi pominjana kao elementi totalitarizma, zbog kojih bi moglo da se tvrdi da je Titova vlast bila totalitarna.</s><s>Takva je tvrdnja da je izvodio ‘čistke’, da je samo bilo potrebno da ‘trepne’ da bi bile smenjene neke komunističke vođe (Fridrih i Bžežinski 1956, 155).</s><s>Danas znamo da sistem nije tako funkcionisao, svakako ne posle sredine 60-ih godina i da smene koje su se dogodile u vreme Tita nisu bile proizvodi njegovog ‘hira’:</s>\n<s>· Slovenačko političko vođstvo odbranilo je Kardelja, koji je time ostao njegov ‘najbliži saradnik’ i ‘arhitekta ustavnosti’.</s><s>Naime, 1962. godine Tito je nameravao da u vreme privredne krize smeni Kardelja i izolovao ga je, ali ga je slovenačko vođstvo odbranilo (Matunović 1997, 272; Pirjevec 11 Pored toga, pozivanje na saradnju republika ukazuje na stvarnu stalnu krizu tih odnosa.</s><s>12 http://www.atelje212.rs/pozoriste/istorija/ Sergej Flere</s>\n<s>· Titova smena hrvatskog rukovodstva 1971. godine usledila je tek nakon nemira među hrvatskom omladinom, ne zbog toga što je rukovodstvo pokrenulo rasprave o nacionalnim odnosima, već zbog toga što mu je situacija izmakla kontroli13 (Tripalo 1990, 121-79), · Srpsko vođstvo je smenjeno 1972. godine, tek posle dugog spora između srpskog vođstva i Tita, u kome srpsko republičko vođstvo nije bilo spremno da ukloni sa beogradskog univerziteta osam nastavnika koji su se ‘suprotstavljali Titu’ i označavali njegovu vlast ‘harizmokratičnom’ (Simić U vezi s gore navedenim, H. Arent (takođe klasični teoretičar totalitarizma, 1961), navodi da totalitarizam drobi, atomizuje društvo, stvarajući ili održavajući bezličnu pasivnu masu, a ne stvara strukture.</s><s>Arent istu misao izražava kad tvrdi da totalitarna uređenja uništavaju institucije, dok se autoritarna oslanjaju na njih, a naročito na ‘represivno pravo’ (2002, 486).</s><s>Arentova u tom smislu čak suprotstavlja Lenjina, koji je radio na konstituisanju nacija, Staljinu, koji je ‘atomizovao’ (Arent 1961, 305-479).</s><s>Svakako, Titova vladavina, mada nije mogla da bude primer podsticanja razvoja civilnog društva, podsticala je razvoj republika i pokrajina, pa tako i ostale institucije i kvazi-institucije, čije je ‘bogatstvo’ poprimalo groteskni karakter (stepeni organizacija udruženog rada, samoupravne ineteresne zajednice sa svojim većima).</s>\n<s>Ustavni sud Slovenije, još manje Hrvatski sabor, nisu dokazali ono što se ne može dokazati: da je Titova vladavina bila totalitarna sve vreme i bez ograničenja.</s><s>Ako je tako, kom tipu je pripadao politički sistem Titove države?</s><s>Naveli smo razloge zbog kojih bi ga bilo nemoguće uključiti među autoritarne, što bi značilo da je bio manje kruto protivdemokratski, ali sa tradicionalističkom notom.</s><s>Linc i Stepan, vrlo ugledni politikolozi u proučavanju tranzicije u demokratsko društvo, u svom klasičnom radu, s poštovanjem navode da „teoretičari demokratije svrstavaju (Titovu – SF) Jugoslaviju u kategoriju drugačiju od drugih komunističkih sistema, jer su verovali da je radničko samoupravljanje oblik demokratije i da je moglo pozitivno da se razvija“ (1996, 314).</s><s>Ti autori su, međutim, izbegli da razmatraju Jugoslaviju, odnosno postjugoslovenske države, u posebnom poglavlju, kao što su učinili za druge druge zemlje koje prelaze iz nedemokratije u demokratiju.</s><s>To svakako nisu učinili zbog nezanimljivosti teme.</s>\n<s>Jugoslaviju iz vremena Tita skoro da nije moguće uklopiti u neki od poznatih tipova, utoliko više što je raskrajanje zemlje bio dugotrajan proces koji je sprečavao formiranje političkog sistema sa jasnim karakteristikama.</s><s>Danas i ustanovljavanje kolektivnog državnog rukovodstva, u kome su zastupljene sve federalne jedinice, možemo da vidimo kao korak u tom smislu (up.</s><s>Nikolić i Petrović 2011).</s><s>Fridrih i Bžežinski takođe ćute o Jugoslaviji, uz izuzetak jedne marginalne napomene o odnosima sa Bugarskom (Fridrih i Bžežinski 1956, 48).</s>\n<s>I brojni politkolozi na zapadu utvrdili su, još u vreme Tita, specifičnost Jugoslavije.</s><s>Pored već pomenutih, možemo da navedemo Joneskua i Madarijagu koji su smatrali da Jugoslavija ne spada ni u demokratske ni u totalitarne sisteme, već, isto kao i Frankova Španija, predstavlja „poseban slučaj“ (Ionescu, Madariaga 1968).</s><s>To uređenje je tipološki skoro neodredivo: sadržavalo je elemente poliarhije, od 60-ih godina, istina bez efikasne demokratske odgovornosti, ali interesi etničkih grupa i istorijskih regija su bili zagovarani i branjeni, zavisno već od toga kako su ti interesi bili shvatani, dok se sistem progresivno urušavao, što je dovelo i do njegovog konačnog raspada (o tome postoji obimna literatura, vidi Wachtel i Bennett 2009).</s><s>Naša rasprava nije dosegla celovito predstavljanje ni vlasti, a još manje društva u vreme Titove države.</s><s>Nismo se naročito upuštali u specifičnosti situacija u republikama i pokrajinama, što bi zahtevalo još prostora.</s><s>Uprkos tome, pri oslikavanju da li se radi o totalitarnom uređenju dotakli smo se nekih bitnih crta tadašnjeg uređenja.</s><s>Pri tome smo donekle doveli u pitanje trvrdnje Kirkpatrikove (1979) i Fridriha te Bžežinskog o tome da komunistički totalitarizam ne može da se transformiše, tj. da može da postane samo još više „totalan“, i da ne može da se racionalizuje u Veberovom (Weber) značenju, a još manje da se liberalizuje.</s><s>Istina, jugoslovenski slučaj ne možemo da uopštavamo, ne samo zbog toga što se tu radilo o višenacionalnoj zajednici, već i zbog njenog postepenog raskrajanja.</s><s>Svakako da su jugoslovenski vladajući komunisti ‘olako uzimali svoje reči’ o dobrovoljnom i u suštini ugovornom karakteru Jugoslavije (Jović, 2007), i time pridoneli raspadu države, mada je do smrti došlo, kako pišu Vahtel i Benet, zbog međusobno povezanog otkazivanja većeg broja organa Sergej Flere</s>"}
{"dc.title": "Zbornik radova", "dc.creator": "?", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "?", "id": "dkum_28868", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=76612&dn=", "text": "<s>Osnovni pojmovi i koncepti sociologije rizika U suvremenoj se sociologiji moderno društvo definira i kao „društvo rizika“.</s><s>Konceptualizacije društva u takvoj perspektivi polazi od stajališta da se rizici „proizvode“ na dnevnoj razini u različitim segmentima društva, ali da s porastom svakodnevne proizvodnje rizika, raste i „proizvodnja“ metoda, uređaja i sredstava za suprotstavljanje neželjenim posljedicima povećanog civilizacijskog rizika u svakodnevici.</s><s>U tom se smislu može reći da su suvremeni rizici neizbježni, ali da suvremena tehnologija i ekspertiza razvija paralelno efikasne načina suprotstavljanja rizicima.</s><s>Osim pojma „društvo rizika“, uvriježio se i pojam „kultura rizika“ čime označavamo specifično kulturno okruženje rizicima, s kojima živimo u svakodnevici (vidi preciznije u Čaldarović, 1995, 1997a.).</s><s>Jedna od osnovnih dilema koja su u perspektivi sociologije postavlja je da li se na rizik može gledati kao na objektivan ili subjektivan fenomen, da li je rizik akcidentalan ili je strukturno proizveden?</s><s>Odgovor na prvu dilemu bi bio sljedeći: rizik je objektivna činjenica, on postoji neovisno o tome da li ga je društvo (već) registriralo, ali je istovremeno i društvena činjenica po tome što se i sam „socijalno konstruira“, odnosno nekim elementima našeg svakodnevnog civilizacijskog okruženja pridaju se elementi rizika, iako objektivno to ne mora biti istina.</s><s>U toj optici govorimo o „socijalnoj konstrukciji rizika“ koja nastaje neovisno o tome da li stvarni rizik postoji, koje su njegove dimenzije, kakve su njegove posljedice te koliko je stupanj kontrole nad percipiranim rizičnim pojavama (vidi preciznije u Čaldarović, 2005a).</s><s>Problemi koji najčešće proistječu iz takve konceptualizacije mogu se naći u pojavi sindroma „NIMBY“ (Not in my backyard), u porastu nepovjerenja prema ekspertnim prosud* Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1 Pozivno uvodno predavanje za znanstvenu konferenciju „DANI KRIZNOG UPRAVLJANJA“, Veleučilište Velika Gorica, Velika Gorica, 25.-26. 05. 2011. bama o stvarnimm karakteristikama rizika, o njegovim dimenzijama kao i o mjerama prevencije posljedica.</s><s>Moglo bi se reći da u uređenijim društvima, vlada i veće povjerenje najšire javnosti prema prosudbama eksperata u odnosu na ona „manje uređena“ društva u kojima vlada veća razina nepovjerenja prema prosudbama bilo kakvih autoriteta, pa i onih koji se bave procjenom rizika (Čaldarović, 1995; 2005b.).</s><s>Različiti rizici su i neočekivani – udar meteorita, svemirska katastrofa, potresi, tsunami, itsl., ali i očekivani (rizik zagađenja vode, onečišćenje prirode) (Čaldarović, 2006), mogu biti samostalno izabrani (primjerice, paragliding, ekstremni sportovi), ali i nametnuti “izvana” (svi oni rizici koje sami ne biramo, najčešće dogovoreni na institucionalnim razinama vuiših razina).</s><s>Mogli bismo stoga reći da u modernom društvu postupno dolazi sve više do umnožavanja vrsta i tipova rizika.</s><s>Također, i pored razvoja tehnologije detektiranja pojave različitih rizika i razvoja načina prevencija posljedica rizičnih pojava, još uvijek postoje mnogobrojne nesigurnosti, neodređenosti i različite procjene o potencijalnim učncima rizika.</s><s>Značajan problem u kojem se kriju i važne etičke dileme možemo naći i u ocjeni o tome tko zapravo preuzima pojedinačan ili složeni rizik u konkretnom društvu, odnosno kako prihvaćeni (odobreni) rizik u nekoj sredini (državi) može imati različite posljedice na uži i širi teritorij, odnosno na druge države, ljude i situacije.</s><s>U tom se smislu može govoriti i o načelu „raspodjela odgovornosti“ o tome tko, kada i zašto ima pravo unijeti rizik u neki konkretan habitat a koji ima potencijalno štetan utjecaj na užu i širu okolicu (Čaldarović, 1995; 1997a.).</s><s>Vać smo napomenuli da je za društvene znanosti najinteresantnija percepcija rizika, čime se osobito bavi psihologija ali i sociologija.</s><s>Naime, interesantna činjenica da različite osobe na različit način percipiraju iste ili različite stvari-fenomene pobuđuje pažnju istraživača u raznim zemljama i disciplinama.</s><s>Percepcija (uočavanje) rizika je uvjetovana nizom varijabli koje su mnogobrojnim istraživanjima testirane.</s><s>U ovom radu nemamo prostora nabrajati mnogobrojne varijable u navedenom smislu, nego ćemo se orijentirati prema procjeni osnovnih etičkih dilema u procjenjivanju rizika u suvremenom društvu.</s><s>Rizici su svakako značajno povezani s vrednovanjem, odnosno s vrijednostima koje postoje u nekom društvu, koje su prihvaćene među stanovništvom neke zemlje i koje se uzimaju kao elementi zauzimanja stavova u mnogim dimenzijama društvenog života pa tako i u rizicima.</s><s>Vrednovanje je pak direktno vezano i uz etičke dimenzije – što je za ljudski život važnije, postavlja se u tom smislu osnovno pitanje?</s><s>Navedene Ognjen Čaldarović</s>\n<s>sociološke dileme1 dileme etičke naravi postavljaju se posebno u onim slučajevima kada treba donijeti odluke o različitim aspektima lociranja pojedinih postrojenja koja kriju i mogućnosti pojave različitih dimenzija tehnoloških rizika.</s><s>Da li je etički ispravno – u načelu – donositi odluke o smještanju potencijalno rizičnih postrojenja u nečije „tuđe dvorište“ (a ne u „moje“)?</s><s>Naravno, racionalna logika odlučivanja polazi od ocjene mogućnosti prihvata nekog rizika u nekoj lokalnoj sredini s obzirom na kalkuliranje mnogobrojnih indikatora, prvenstveno tehničke naravi, a mnogo manje „humane prirode“.</s><s>No, lokalna sredina u najvećem broju slučajeva ne razumije tehničku racionalnost i buni se protiv izbora lokacije.</s><s>Stvaraju se različite varijante „teorije urote“, postavljaju se pitanja zašto baš „nama“ a ne „njima“?</s><s>Takve je dileme teško riješiti samo tehničkom ekspertizom, a mnogo više dobrim komunikacijskim alatima, odnosno situiranjem rizičnih pojava u jasne dimenzije javnosti s kojom se komunikacija ostvaruje.</s>\n<s>Sasim je razumljiva potreba o tome da se rizici jasno i nedvosmisleno dobro komuniciraju javnosti (vidi u Čaldarović, 1995; 1997a; 2005b; 2001c; 2004;), te da je potrebno primijeniti mnogobrojne tehnike komuniciranja, primijeniti znanstvene spoznaje o tehnologiji komuniciranja ali se ne smije izostaviti i općenitija razina koja podrazumijeva razumijevanje odnosa politike rizika pojedine države.</s><s>Naime, etička dilema se mora postaviti i na najopćenitijoj razini (kako pojedina država, primjerice, vidi razvoj svoje energetske politike; da li će se oslanjati prvenstveno na nuklearne elektrane ili će razvijati obnovljive izvore energije?), a ta najopćenitija razina „završava“ na kraju na razini mikrozajednice, u kojoj žive konkretni ljudi u blizini neke buduće nuklearne elektrane ili termoelektrane.</s><s>Dakle, etička dimenzija u ovom slučaju odnosi se na činjenicu da pojedina država stavlja „svoje građane“ u specifičan položaj „rizika“ izborom određenog tipa razvoja energetskih potencijala, odnosno energetskom politikom.</s>\n<s>Etička se pitanja postavljaju i u svim onim slučajevima kada se razmišlja o rizicima i budućnosti.</s><s>Da li primjerice mi već sada živimo s nekim rizicima a o tome ne znamo dovoljno?</s><s>Da li će neka buduća istraživanja potvrditi da je naš okoliš opterećen nekim supstancama, stanjima ili pogonima koji su rizični, a da to do danas još nismo ustvrdili?</s><s>Stoga možemo potvrditi jednu od tvrdnji u teoriji rizika da „rizici dolaze iz budućnosti“.</s><s>Drugim riječima rečeno, budućnost je već u velikoj mjeri definirana u smislu rizika s obzirom na njenu današnju transformaciju i opterećenost.</s><s>No, još uvijekm oszaje „tajnom“ što će se u budućnosti Ognjen Čaldarović</s>\n<s>S obzirom na mnogobrojne dileme koje se odnose na procjenu rizika (Čaldarović 2005a) u društvenim znanostima, posebno u sociologiji razvijeni su različiti pristupi analizi rizika kao fenomena suvremenog društva.</s><s>U tom je smislu razvijeno nekoliko osnovnih pristupa koje možemo svrstati pod opći naziv „socijalna teorija i rizici“ a koja obuhvaća psihologijsku paradigmu, kulturološki pristup, teoriju o „socijalnoj areni rizika“, teoriju o „socijalnoj drami rizika“, kontekstualnu teoriju te sociologijsku teoriju rizika u užem smislu.</s><s>Sociološka analiza se prihvatila i analize “sigurnosne kulture” kao cjeline oblika ponašanja koja se očekuju od strane stanovništva s obzirom na postojanje rizika.</s><s>Pojam koji se počeo prvo primijenjivati u poslovanju radnika zaposlenih u nukelarnim elektranama, danas se proširio na mnogo šire područje očekivanih ponašanja stanovnika u slučajevima akcidentalnih situacija.</s><s>Upravo je to i tema našeg savjetovanja gdje se razmatraju elementi upravljanja krizama a u kojima se – sa sociološkog stajališta – očekuje pretpostavljeno ponašanje piojedinaca, grupa i širih zajednica u krizinim situacijama.</s><s>Dakle, radi se o predviđanjima, ali i o stvaranju solidnih pretpostavki za razvijanje očekivanih oblika ponašanja stanovništva koje će se naći u nekoj kriznoj situaciji (Čaldarović, 2001b).</s><s>2. Rizik i vrijednosti</s>\n<s>Uobičajena je zabluda da se rizik treba razmatrati kao neutralna “činjenica”.</s><s>Rizik je senzacija, impresija, zamišljaj, percipiran na različite načine, objektivno ili subjektivno, koji izaziva emotivne, aktivističke i nepovjerljive reakcije šire i uže javnosti u nekom konkrentom kontekstu.</s><s>Rizik treba biti shvaćen kao situacija u kojoj se kao osobe, stanovnici nekog konkretnog teritorija izlažu potencijalnom gubitku nečega što vrednuju, što cijene.</s><s>Postavlja se pitanje – a što to i na koji način vrednujemo?</s><s>Ovdje ćemo samo ukratko podsjetiti da su vrijednosti kompleksne prosudbe o koristima ili nedostacima situacija koje držimo vrijednima a koje često postoje neovisno o objektivnim procjenama o tome štio je to „vrijedno“.</s><s>Osim uobičajenih znanja i spoznaja o tome štom je to „vrijedno“ (zlato, novac, dragulji, nekretnine, pokazni elementi statusa,... itsl.) treba poštovati i činjenicu da se visoko mogu vrednovati i sasvim materijalno na izgled „beznačajne stvari“ kakve su vrijednost ljudskog ponašanja, Ognjen Čaldarović</s>\n<s>druga do sada neregistrirana opasnost? vrijednost „date riječi“, vrijednost prijateljstva, ljubavi, poštovanja...</s><s>Ovom kratkom nabrajanju možemo pridodati i pojam okoliša (mog, našeg, njihovog...) kao neupitne vrijednosti.</s><s>Ugrožavanje mog okoliša – primjerice, prijedlog o smještanju nekog potencijalnog rizičnog pogona – možemo doživjeti jedino kao ugrožavanje „mog habitata“, našeg okoliša, kao smetnju i kao napad na određeno vrednovanje krajolika.2 Stoga s punim uvjerenjem možemo ustvrditi da vrijednosna neutralnost u prosuđivanju rizika zapravo ne postoji.</s><s>Svako vrednovanje je „vaganje“ alternativa – gdje, koliko, kada i s kakvim posljedicama.</s><s>Nema tog pogona, instalacije ili situacije koja nema posljedica na lokalni, ali najčešće i na širi okoliš.</s><s>Ukliko se razmotri rizike kao vrijednosti onda ćemo vrlo brzo shvatiti da se radi o emocijama obogaćenim konstrukcijama koje se individualiziraju u svakoj konkretnoj situaciji (lokacija, kontekst, prostor, vrijeme) te da se najčešće i “socijalno uokviruju” što znači da se kontekstualno određuju u perspektivi pojedinaca ali i zajednice (naselja, kvarta) u kojem se rizik dožvljava opasnim i prijetećim.</s><s>Također, pridaju im se različita značenja, osnovana na prošlim događajima i percepcijama, kognicijama, strvorenim slikama, situacijama i zamišljajima situacija, sadašnjih i budućih.</s><s>Percepcija rizika u konkretnoj situaciji počiva na različitim vrijednosnim pretpostavkama i sustavima vrijednosti koje su univerzalne ali i lokalizirane naravi.</s><s>Možemo se stoga ukratko upitati što su to vrijednosti uopće?</s><s>Vrijednosti, kratko rečeno, kao i specifični vrijednosni sustavi, su temeljni stavovi koji upravljaju ljudskim ponašanjem, a pojedinac ih stječe socijalizacijom, “nosi ih” cijeli život te ih u pravilu ne mijenja.3 Važno je uočiti da se stavovi koji se oslanjaju na neke vrijednosti vrlo teško i rijetko mijenjaju – čovjek najčešće ostaje dosljedan „svojim vrijednostima“ do kraja života, neovisno tome kako ih možemo prosuditi izvana.</s><s>Razlikujemo u tom smislu implicitne (internalizirane) i eksplicitne vrijednosti koje djeluju kao dobro ugođeni orkestar koji upravlja ljudskim ponašanjem, pa i u pitanjima rizika.</s><s>Vrijednosti su utemeljene na moralnim normama (npr. pravednost, korisnost, sloboda) koje opstoje u konkretnom društvu u presjeku konteksta prostora i vreOgnjen Čaldarović</s>\n<s>2 Primjerice, ukoliko netko ima vikendicu u lijepom krajoliku, ambijentu, a kroz neko se vrijeme izgradi neka tvornica u blizini, tada će postojeći krajolik biti stigmatiziran s takvom tvornicom.</s><s>Prijatelji će vlasnika vikendice zapitati – „a nije li tvoje vikendica sada u blizini tvornice?“.</s><s>Dakle, predjel više neće biti prepoznat kao „lijepi kraj“ nego kao mjesto „u kojem se nalazi ta tvornica“!</s>\n<s>3 Navedeno se ne odnosi na promjene političkih stranaka u suvremenoj Hrvatskoj.</s><s>„Prebjezi“ iz stranke u stranku su postali toliko tipični da nisu više nikakav izuzetak!</s><s>Zanimljivo je razmotriti, sa stajališta etičkog prosuđivanja, da li možemo i na koji način shvatiti okoliš kao vrijednost?</s><s>Okoliš se najčešće shvaća kao “vrijedno dobro” koje uključuje procese posvajanje i identifikacije s njim pa se u slučaju njegovog ugrožavanja ili doživljaja ugrožavanja postavlja opravdano pitanje tko ima pravo ugrožavati „moj“, „naš“ okoliš?</s><s>Lokalni se okoliš najčešće želi “kontrolirati”, on predstavlja svakodnevnu perceptivnu okolicu svakodnevice te u tom smislu “sam za sebe” ima specifičnu vrijednost.</s><s>U tom smislu, ugrožavanje “mog” okoliša najčešće se doživljava kao ugrožavanje mojih vrijednosti vezanih uz okoliš “kao takav” (Čaldarović, 2006;).</s><s>Također, gubitak kontrole nad okolišem doživljava se kao gubitak okoliša, ali i kao gubitak nad vrijednostima, nad životom općenito – „mojim“, „našim“.</s><s>Okoliš kao vrijednost predstavlja vrlo zanimljivu polazišnu točku za razumijevanje i razmatranje problematike etičkih dimenzija rizika o čemu ćemo raspraviti u sljedećem poglavlju.</s>\n<s>Kako smo vidjeli iz dosadašnjeg izlaganja, etički aspekt rizika sadržan je o procjeni opravdanosti procjena različitih subjekata, aktera i dimenzija socijalnog sistema.</s><s>Osnovne dimenzije etičkih aspekata rizika sadržane su u sljedećem:</s>\n<s>2. Da li je procjena posredovana ekspertnim sustavima?</s><s>3. Da li su ekspertni sustavi ili procjenitelji rizika uzeli u obzir razmatranja o tome da li je moguće postići podjednakost raspodjele posljedica rizika?</s><s>Da li je takva situacija uopće moguća?</s><s>Mogu li biti „svi teritoriji“ neke zemlje podjednako “ugroženi” ili pak „neugroženi“?</s><s>Ekspertno prosuđivanje rizika često zanemaruje i pravo na osobnu valorizaciju pojma “kvaliteta ljudskog življenja” te na postojanje mogućnosti različitih procjena pojmova “normalnosti”, “pravednosti” i “jednakost” u raspodjeli rizika i njegovih potencijalnih posljedica.</s><s>Etička dimenzija sadržana je svakako i u razmatranju mogućnosti postizanja “principa jednakosti”, odnosno podjednakosti zaštićenosti od rizika – da li ju je moguće postići?</s><s>Moraju li uvijek postojati (ipak) “dobitinici” i “gubitU ekspertnim prosudbama rizika i njegovih potencijalnih posljedica često se preferiraju kvantitativni nad kvalitativnim aspektima prosudOgnjen Čaldarović</s>\n<s>rani ili impersonalni autoritet? be rizika.</s><s>Kvalitativne aspekte mnogo je teže „izmjeriti“, ljudsku prirodu teško je analizirati, kao i neočekivane ljudske reakcije.</s><s>Gotovo je nemoguće postići stanje “jednakosti nejednakosti” (teritorija, ljudi) koji su izloženi nekom riziku.</s><s>Stoga se etička dilema prelama kroz neobičnu „fizičku dimenziju“ – svijest o nužnom postojanju nejednakosti teritorija, odnosno uvjeta života koji su, unosom nekog rizika više ili manje potencirani ili tek potaknuti.</s>\n<s>Opravdano je upitati se također da li postoji etička ispravnost “dodavanja” viška nejednakosti (rizika) u bilo koji teritorij zbog percipiranog porasta „nejednakosti“ u uvjetima života.</s><s>Najčešća reakcija, kako smo to ranije napomenuli, je reakcija NIMBY sindroma koja zapravo pokazuje razinu nepovjerenja u ukupan socijalni sistem nekog društva.</s><s>NIMBY sindrom jednostavno pokazuje etičku dilemu iskazanu kroz nepovjerenje u „pravednost“, a govori i o aspektima distributivne nejednakosti kroz (različitu) distibuciju rizika .</s><s>Takvim se postupcima – koji su neosporno neizbježni - nužno povećava stupanj nejednakosti teritorija, odnosno uvjeta života zbog dodatnog unosa dodatnog rizika u konretan teritorij, naselje, uvjete života.</s>\n<s>Da li danas postoji nužnost etičkih dilema u distribuciji rizika?</s><s>Po našem sudu, ta nužnost postoji zbog jednostavne činjenice da unos nekog rizika u neki konkretan okokliš trajno mijenja njegovu narav, image, percepciju.</s><s>Mogli bismo reći da su – u mnogim okolnostima – donosioci odluka krajnje neosjetljivi na postojeću prirodu nekog okoliša koji će unosom neke instalacije biti trajno izmijenjeni.</s><s>Drugim riječima, postavlja se pitanje tko su i kakvi su subjekti donošenja odluka, najčešće eksperti i političari.</s><s>U svim donošenjima odluka o rizičnim postrojenjima krije se implicitnija ili ekspklicitnija etička dilema – tko je taj koji ima pravo prosuditi o globalnim etičkim dilemama koje se tiču određivanja obrisa budućnosti zbog današnjih odluka?</s><s>U svim tim dilemama, sigurno se može detektirati utjecaj globalnih i lokalnih elemenata u odlučivanju.</s><s>Odlučivanje će biti racionalnije, razumnije i odgovornije, pa i etički primjerenije u onoj situaciji u kojoj možemo reći da nam je razvijeno civilno društvo i da Ognjen Čaldarović</s>\n<s>rizika? živimo u uređenom društvu koje je – konačno – završilo tranziciju.</s><s>Tada će biti svakako manje primisli o “teoriji urote” koja predstavlja racionalizaciju zavjereničkog ponašanja elita, klika i halapljivih poduzetnika.</s><s>Jedno od ključni pitanja vezano je uz percepciju bilo kojeg rizika, koji treba smjestiti u neku lokalnu okolicu.</s><s>Da li će taj “višak rizika” ikada biti moguće racionalizirati u tom smislu da neće izazivati osjećaj nanošenja „viška nepravde“ nekom lokalnom okolišu i njegovim stanovnicima?</s><s>Dosadašnja iskustva govore u prilog tezi da će to biti vrlo teško postići jer se distribucija rizika najčešće doživljava kao specifičan osjećaj o koncentriranoj šteti na jednoj strani i o disperziranim koristima (“mi” i “oni”) na drugoj strani.4 Iskustva dakle govore o tome da nužna nejednakost distribucije rizika mora postojati, da je različitost teritorija neke zemlje s obzirom na rizike također neizbježna te da je “poštena raspodjela rizika” i njihovih učinaka zapravo nemoguća.</s><s>Etičke dileme stoga ostaju, uvijek su prisutne ne samo kao koncepti nego i kao rezultati ljudskog ponašanja vezanog uz distribuiju i lociranje rizika.</s><s>Etičke se dileme ne mogu „riješiti“ vjerojatno nikada, ali se mogu djelomično anulirati kroz naknade, odnosno kompenzacija koje mogu „sanirati“ potencijalne posljedice rizičnih situacija.</s><s>Pitanje je naravno do koje granice?</s><s>Da li se etičke dileme miogu kompenzirati novčanim iznosima?</s><s>Da li se država može pojaviti kao globalni koordinator i zaštitnik interesa svakog građanina?</s><s>Navedeno pitanje se može kontekstualizirati jedino u efektivnoj politici države koja će više ili manje poštovati etičke principe i dileme.</s><s>Stoga se etička dimenzija u racionalnoj raspravi o rizicima uvijek mora vezivati uz elemente poštenja, priznanja problema i razloga zabrinutosti najšireg građanstva, uz posebno razumijevanje problema lokalnog stanovništva.</s><s>Navedeno pretpostvlja postojanje racionalnog procesa donošenja odluka, jasne moralne vrijednosti i poštenu tehničku ekspertizu uz tradiciju poštovanja autoriteta i osnovno povjerenje u organe vlasti.</s><s>Tranzicijsko društvo još uvijek ne pruža mogućnosti za takvu situaciju.</s>\n<s>4 Dobar primjer može biti električna centrala koja postoji u nekloj mikrilokaciji, proizvodi električnu energiju koja se distribuira i prodaje cijelom svijetu.</s><s>Ona u ovoj optici predstavlja primjer koncentrirane štete za lokalnu okolicu (trajno, svojim djelovanjem, i stigmatizacijom, a posebno u hazardnoj situaciji), ali i disperzirane koriti – prodana i raspršena električna energija u zemlji i međunarodnoj zajednici gdje proitira kompanija a indirektno i država, a najmanje lokalna zajednica, izuzev ako nije dogovorila dobre kompenzacije.</s><s>7. Literatura</s>\n<s>Finalno razrješavanje svake ozbiljne krize podrazumijeva i neku opću suglasnost o pitanjima njezinih uzroka, te o krivici i odgovornosti pojedinih aktera.</s><s>Nakon što je operativni dio suočavanja s krizom završen, nastaje svojevrsna bitka za značenja, odnosno tumačenja proteklog događaja, te mjesta i uloge lidera i njihovih organizacija u protekloj krizi u kojoj su potrebna sasvim drugačija znanja i vještine od onih koje je podrazumijevao operativni dio krize.</s><s>Od ishoda te bitke, odnosno od toga tko će biti i u kojoj mjeri proglašen krivim za nastanak krize ili za nekompetentno suočavanje s njom ovise sudbine političkih lidera, najviših administrativnih dužnosnika ili menadžera koji su na vrhu upravljačke ljestvice u korporacijama, kao i reputacija, kredibilitet i legitimitet organizacija i agencija na čijem se čelu oni nalaze.</s><s>U radu će biti razmotrene dimenzije odgovornosti, glavni sudionici u utvrđivanju odgovornosti, taktike koje oni najčešće koriste, te situacijski i konteksutalni faktori od značaja za utvrđivanje odgovrnosti.</s><s>Ključne riječi: krizna, krivica, igre oko odgovornosti * Dr. sc. Želimir Kešetović, Fakultet bezbednosti, Beograd, prof. mr. sc. Ivan Toth, Veleučilište Velika Gorica, dr. sc. Nedžad Korajlić, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Sarajevo, mr. sc. Semir Šut, MUP BIH KRIZNO UPRAVLJANJE:</s>\n<s>1. Općenito o odgovornosti za krizu i igrama oko nje Finalno razrješavanje svake ozbiljne krize podrazumijeva i neku opću suglasnost o pitanjima njezinih uzroka, te o krivici i odgovornosti pojedinih njezinih aktera.</s><s>Nakon što je operativni dio suočavanja s krizom završen, nastaje svojevrsna bitka za značenja, odnosno tumačenja proteklog događaja, te mjesta i uloge pojedinih aktera, lidera i njihovih organizacija u protekloj krizi u kojoj su potrebna sasvim drugačija znanja i vještine od onih koje je podrazumijevao operativni dio krize.</s><s>Od ishoda te bitke, odnosno od toga tko će biti i u kojoj mjeri proglašen krivim za nastanak krize ili za nekompetentno suočavanje s njom ovise sudbine političkih lidera, najviših administrativnih dužnosnika ili menadžera koji su na vrhu upravljačke ljestvice u korporacijama, kao i reputacija, kredibilitet i legitimitet organizacija i agencija na čijem se čelu oni nalaze.</s><s>Valja naglasiti da ovdje, kao i često u životu, sama istina i činjenice nisu od presudnog značaja, već se u prvom redu radi o tumačenju, odnosno interpretaciji činjenica i njihovom smještanju u različite značenjske kontekste.</s><s>Nije, naime, od presudnog značaja je li netko doista radio dobro ili loše svoj posao za koji je kompetentan, odgovoran i plaćen, nego kako i koliko je uspio oblikovati značenje i tumačenje proteklih događaja i svoje mjesto i ulogu u njima.</s><s>U mnogim slučajevima krizom pokrenuti procesi utvrđivanja odgovornosti proizvode pravu krizu poslije krize u kojoj se postavljaju teška pitanja o vladanju, rukovođenju i sposobnosti.</s><s>Naime, ovi procesi podižu i premještaju početni skup događaja s operativnog nivoa u političku arenu.</s><s>Ono što je počelo kao akcident ili serija incidenata pretvara se u priču o moći, kompetentnosti, rukovođenju i legitimnosti (ili njenom nedostatku).1 Osim toga, često može doći do pokretanja znatno šireg kruga tema i problema od onih koje su vezani za sam inicijalni događaj.2</s>\n<s>U suvremenom svijetu brojne afere, problemi, izvanredne i krizne situacije izazivaju pažnju medijia koji ukratko opisuju događaj i, kao centralno, postavljaju pitanje tko je za to odgovoran, odnosno kriv.</s><s>U kontekstu borbe za povećanje gledanosti/čitanosti za autore tekstova često je važnije utvrditi Fakultet bezbednosti, Beograd, 2010. str. 92. 2 Tako su, na primjer, nakon uragana Katrina u New Orleansu pokrenuta pitanja sigurnosti “obojenih” i najsiromašnijih građana SAD-a pred terorizmom i prirodnim katastrofama, odnosno problemi ekonomske nepravde, siromaštva, rasizma, neosjetljivosti vlade prema najranjivijem dijelu populacije i neodgovornost prema okolišu.</s><s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut tko je kriv i koga eventualno treba kazniti, nego li izvijestiti o patnjama ljudi koje je situacija uzrokovala, kao i o njezinim dubljim strukturalnim uzrocima i uvjetima, potencijalnim rješenjima i mjerama koje treba poduzeti kako bi se u budućnosti spriječilo ponavljanje sličnih situacija.3 Odgovornost, ili još preciznije krivica, se utvrđuje i u građanskim, odnosno kaznenim sudovima koji se bave samo na zakonski način utvrđenim činjenicama, odnosno pravnom istinom, ne ulazeći u socijalnu i ljudsku pozadinu i okolnosti koje su do konkretnog događaja dovele.</s><s>Okrivljavanje drugoga i/ili skidanje odgovornosti sa sebe je konstanta političkog života u koju su uključeni službeni državni organi i agencije, pojedini dužnosnici i političke stranke.</s><s>Od ovih općih tendencija nije izuzet ni poslovni svijet, osobito u uvjetima kada su dominantna “percepcijska poduzeća” čiji je osnovni kapital reputacija.4 Ponekad se stječe dojam da pronalaženje žrtve, u izvjesnom smislu, čini da se svi osjete bolje i da nakon toga svi ubrzo mogu zaboraviti što se dogodilo i krenuti dalje.5</s>\n<s>Napori koji se poduzimaju u cilju oblikovanja javnog razumijevanja događaja obično počinju još usred akutne faze krize, ali ono dolazi u centar interesa tek kad se slegne prašina.</s><s>Niti jedan profesionalni sudionik u krizi ne može sebi dopustiti izbjegavanje ove igre, tako da su sasvim u krivu oni koji bezbrižno i samozadovoljno misle da je dovoljno to što su oni dobro radili i da njihova djela govore sama za sebe.</s><s>Uljuljkani u osobni uspjeh oni mogu, onda kada već bude prekasno, shvatiti da proces utvrđivanja odgovornosti može kriti neugodne posljedice kada, nakon operativnog, započne političko upravljanje krizom.</s><s>Davanje objašnjenja o tome što se zapravo dogodilo podrazumijeva taktičku mješavinu činjeničnih rekonstrukcija, manipulacija slikama i izvlačenja pouka.</s><s>U navedenom kontekstu sastavni dio svake krize, osobito na njezinom kraju, jest nastojanje aktera u negiranju kriznog događaja, izbjegavanju, uklanjanju ili značajnom umanjivanju vlastite odgovornosti za protekli krizni događaj, odnosno u pokušaju prebacivanja krivice na nekog drugog, ili 3 Sklonost ka traženju odgovora na pitanje TKO, prije nego li na pitanje ŠTO često dolazi do izražaja nakon pada zrakoplova, požara, rušenja zgrada i drugih katastrofa koje nisu uzrokovane prirodnim faktorima.</s><s>Prema Drabecku i Quarantelliju, personalizacija krivice na ovaj način nije samo standardni odgovor, već je i sasvim u suglasnosti s moralnim okvirom američkog društva.</s><s>Drabeck, T.E. and Quarantelli, E.L.”Scapegoats, Villains and Disasters” 4 O tome više u Novak, B. Krizno komuniciranje, Binoza press, Zagreb, 2001. 5 Hein, M., he Blame Game, www.heinsights.com/sitebuildercontent/sitebuilderiles/theblamegamev2.doc</s>\n<s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut barem podjele odgovornosti.</s><s>Svi ovi pokušaji se često označuju sintagmom “igre oko odgovornosti” (eng. blame game),6 što je termin koji se široko i donekle neodređeno koristi u političkim raspravama.7 Primjenjujući ovu sintagmu na područje kriznog menadžmenta Boin i suradnici navode da se ona odnosi na interakciju između sudionika koji su spremniji štititi svoje sebične interese prije nego li služiti zajedničkom dobru.</s><s>Kada se pokušaji istraživanja kriza pretvore u igre oko odgovornosti, pronalaženje istine kroz dijalog i raspravu gubi se pred obrambenom racionalizacijom („mi nismo ništa pogriješili“), namjernim prešućivanjem i iskrivljavanjem činjenica.</s><s>Ukoliko bi svi akteri krize (pojedinci i institucije) bili potpuno spremni maksimalno objektivno u iskrenom i ravnopravnom dijalogu i kroz svestranu analizu činjenica i razmjenu snage argumenata (a ne argumenata snage) istražiti svi aspekte kriznog događaja i djelovanje svakog pojedinačnog aktera s ciljem utvrđivanja njihovih učinjenih propusta i pogrešaka, pa sukladno tome i njihove krivice i odgovornosti i prihvatiti konzekvence koje idu zajedno s tim, onda ne bi ni bilo igara oko odgovornosti.</s><s>To je, međutim, u realnosti koju i pojedinci i institucije percipiraju i u kojoj djeluju prije svega kroz prizmu svojih interesa i pozicija moći, vrlo rijedak slučaj.</s><s>Naime, igre oko odgovornosti se ne događaju uvijek i nužno.</s><s>U nekim postkriznim kontekstima javljaju se i oblici suradnje koji nisu opsjednuti pripisivanjem krivice ili obnovom narušenog imidža ili reputacije.8 Ovakve organizacije su sposobne stvoriti okvir događaja koji pojačava motivaciju onih koji su pogođeni krizom i potiče suradnju s drugima i njihovu podršku.</s>\n<s>6 Bukvalni prijevod glasio bi igre krivice, ili igre oko krivice što upućuje u prvom redu na pravnu, odnosno sudsku krivnju.</s><s>Međutim, ovu je sintagmu prilično teško adekvatno prevesti na hrvatski jezik.</s>\n<s>7 Istraživači u političkim znanostima često igre oko odgovornosti shvaćaju kao skup interakcija izabranih političara i opće javnosti ili glasača u najširem smislu.</s><s>Postoje najmanje tri opća načina na koja političari upravljanju odgovornošću i krivicom iako ih nije moguće uvijek precizno razgraničiti.</s><s>Prvi je kroz prezentaciojske strategije tako što se izabiru argumenti da bi se minimizirala ili izbjegla krivica, na primjer kroz izbor između isprike koja treba umanjiti odgovornost i opravdanja koje treba preobratiti odgovornost u povjerenje.</s><s>Drugi je kroz strategije politike - npr. izbor između politika koje podržavaju kreatore rizika i onih koje podržavaju žrtve rizika.</s><s>Treći način upravljanja odgovornošću se odnosi na agencijske strategije odnosno izbor institucionalnih aranžmana da se minimizira odgovornost kao što je primjerice izbor između direktne kontrole i njezina prenošenja.</s><s>Hood, C., “he Risk Game and the Blame tional change, failure and renewal”</s>\n<s>, Journal of Organizational Change Management, Vol.</s><s>18 No.</s><s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut Igra oko odgovornosti uključuje interakciju između dvije skupine sudionika – onih koji okrivljuju i onih kojih prebacuju odgovornost s jedne strane, i okrivljenih odnosno onih na koje se prebacuje odgovornost, s druge strane.9 Ukoliko se u istrazi poslije krize otkriju greške u sprečavanju kriznog događaja ili reagiranju na njega, tada situacija postaje politički delikatna i izaziva dvije vrste reakcija.</s><s>U centru rasprava koja nužno uslijede u političkoj areni može biti isticanje potrebe za učenjem na greškama, redefiniranjem politike i unapređenjem organizacije u skladu s tim, ili se pak ona može koncentrirati na pitanja odgovornosti i krivice kao svojevrsni produžetak krizne politike.10 Ova se dva pristupa često sasvim isključuju, iako su u određenim slučajevima moguće i njihove kombinacije, odnosno sinergija.</s>\n<s>Brändstörm i Kuipers opisuju igre oko odgovornosti nakon krize kao drvo odlučivanja koje se sastoji od sudionika koji se suočavaju sa strateškim izborima u procesu utvrđivanja odgovornosti.</s><s>Svi sudionici odlučuju na temelju slijedeće tri dimenzije:</s>\n<s>Sudionici prvo moraju procijeniti događaje: koje vrijednosti i interesi su u pitanju i u kojim aspektima su one narušene/ugrožene.</s><s>Ukoliko oni sami zaključe da su narušene bitne vrijednosti, ili kada među drugim moćnim sudionicima prevlada mišljenje da je tako, postaje neophodno objasniti vlastito ponašanje i ponašanje drugih ljudi.</s>\n<s>Drugo ključno pitanje jest može li se situacija promatrati kao incident uzrokovan ad hoc greškama na operativnoj razini – ili kao simptom pogrešno postavljene politike.</s><s>U ovom drugom slučaju kriza se obično opisuje kao „očekivani slučaj“ za koji ne treba optuživati ni operativce niti izvršne organe i agencije tional change, failure and renewal”</s>\n<s>, Journal of Organizational Change Management, Vol.</s><s>18 No.</s><s>10 Ovo važi i za manje krize koje se događaju u okviru jedne organizacije.</s><s>Kojim će putem stvari nakon krize krenuti dobrim dijelom ovisi i od toga prevladava li u organizaciji kultura učenja ili kultura okrivljavanja (blame culture).</s><s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut već, u prvom redu, funkcionare i institucije koje su kreatori sporne politike (strukture, pravila, procedura) koji su doveli do krize.</s><s>Treće pitanje glasi koliko je bitan pojedinačni sudionik (osoba ili organizacija) u stvaranju krizne situacije.</s><s>Jesu li ključne radnje i propusti izvedeni od strane jedne organizacije ili cijele mreže organizacija?</s><s>Dominantna procjena koja proizlazi iz kombinacije izbora koje čine različiti sudionici u određivanju odgovornosti može imati četiri oblika (ishodi A-D na slici).</s><s>Kada sudionici stignu do ishoda A (ispaštanje), krivica se usmjerava prema speciičnom sektoru ili agenciji nadležnoj za postupanje u kriznim situacijama (vidi dalje dolje).</s><s>Kada se kolektivno odluče za neuspjeh mreže (ishod B), sankcije protiv cijelog opsega operativnih organizacija postaju moguće.</s><s>To može pripremiti pozornicu za podešavanje i prilagođavanje politika, pravila i procedura kojima se uređuje mreža za provođenje u dotičnom sektoru politike.</s><s>Slika 1 Politika upravljanja krizama str. 96.</s><s>Politički najeksplozivniji ishod, barem sa stanovišta krivice, jeste C, odnosno slučaj kada se kriza deinira kao proizvod grešaka i propusta konkretnih nositelja političkih funkcija na višim pozicijama.</s><s>Iz pozicije nepristranog istraživača ishod D je možda najistaknutiji.</s><s>Zaključak je taj da nije problem u pojedinačnim ljudskim greškama ili slaboj odgovornosti već da je to mana političkog sustava ili izvršnih tijela koja se nalaze u centru krize.</s><s>„Kada su krize deinirane na ovakav način, teško je izbjeći neke vrste institucionalne reforme i velike promjene u politici, bez obzira na političku sudbinu aktualne elite.“ Do ove procjene ne dolazi se jednostavnim uzimanjem dokaza, pristojnim arŽelimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut gumentima i racionalnom odlukom.</s><s>Odgovornost za krizu treba shvatiti kao dio visoke politike, gdje nije bitna samo karijera pojedinih dužnosnika već budućnost cijele organizacije i politike upravljanja mrežama koje su uključene.</s><s>Politički pronicljivi akteri su izrazito svjesni svojih uloga (ali ne i svaka grupa ili agencija koja je uključena u krizu) i djeluju u cilju zaštite vlastitih interesa.</s><s>3. Sudionici u igrama oko odgovornosti</s>\n<s>Ukoliko bi se utvrđivanje odgovornosti ograničilo samo na raspravu u parlamentu gdje vladajuće snage imaju većinu ono bi se svelo na ritual ispražnjen od smisla.</s><s>Međutim, igre oko odgovornosti se ne odigravaju samo u kontroliranim uređenjima parlamenata gdje vladajuće stranke imaju većinu, već i u promjenjivom stanju javnog mnijenja, koje može biti mnogo opasnije za političare.</s><s>Najvažniji činitelji u ovim igrama su mediji, izvršni i upravni organi i agencije, agencije za reagiranje u kriznim situacijama, zakonodavni organi, ad hoc komisije, istražni odbori, građani, žrtve i interesne skupine.</s><s>Političko preživljavanje političkih lidera, kao i onih koji neposredno rukovode krizom ovisi u znatnoj mjeri od pozicioniranja pojedinih sudionika u procesu utvrđivanja odgovornosti za krizu.</s>\n<s>U suvremenom svijetu socijalno konstruirane stvarnosti masovni mediji u procesu utvrđivanja odgovornosti distribuiraju nove informacije o rizicima, opasnostima, nesretnim slučajevima, neuspjesima, i tokovima koji mogu održavati ili promijeniti tekuću priču o aktualnoj krizi.</s><s>Stoga je razumljivo da predstavnici medija imaju značajnu ulogu u oblikovanju prevladavajućeg shvaćanja koje će proizaći iz procesa utvrđivanja odgovornosti.</s><s>Oni zapravo daju tumačenja i interpretacije proteklog kriznog događaja svodeći složene analize uzroka i posljedica na jednostavne životne priče o herojima i zločincima.</s><s>Pored novinskih izvjestitelja uključuju se, ovisno od situacije koja je u pitanju, po potrebi i različiti stručnjaci, pri čemu su izvješća pojedinih medija prilično objektivna i ostavljaju publici prostor da sama donese objektivne zaključke, neki zauzimaju aktivniji stav pokušavajući doći do biti? slučaja (tzv. istraživačko novinarstvo), a ima i otvoreno pristranih medija koji se pretvaraju u križare, koristeći otvorenost procesa utvrđivanja odgovornosti, kako bi dokazali svoju unaprijed zauzetu poziciju.</s><s>Također, svi mediji su otvoreni za anonimne izvore koji postoje u svim krizama i koji mogu biti i zlonamjerni, tako da vođe ne trebaju imati iluziju da je proces utvrđivanja odgovornosti proces rekonstrukcije činjenica.</s><s>U svakoj većoj krizi na ozbiljan ispit su stavljeni izvršni i upravni organi (ministarstva i sl.) i agencije i političari koji su postavljeni na čelo ovih institucija.</s><s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut One u normalnim uvjetima sukcesivno na profesionalnoj osnovi rješavaju slučajeve po uhodanoj birokratskoj proceduri, dok ih akutna faza krize u kojoj se daje neposredan odgovor na situaciju izbacuje iz svakodnevne rutine, zahtijeva transformaciju i istovremeno bavljenje mnoštvom problema i poslova u okviru čvrsto povezanih međuorganizacijskih mreža u uvjetima vremenske stiske.</s><s>Proces utvrđivanja odgovornosti može donijeti dva tipa zadaća.</s><s>Ukoliko je riječ o krizi u nacionalnim granicama ove se institucije optužuju što je nisu predvidjele i spriječile eskalaciju problema dok su bili mali.</s><s>Tako je primjerice kritizirana američka obavještajna zajednica nakon napada 11. rujna, ili kineske zdravstvene ustanove zbog umanjivanja opasnosti od SARS-a.</s><s>Međutim, čak i onda kad institucija nema nikakve veze s izbijanjem krize već je pozvana pomoći u njenom suzbijanju, ona može biti kritizirana kao slabo pripremljena, spora i nekooperativna u odgovoru na krizu.</s><s>Tako se specijalizirane organizacije za borbu protiv kriza kao što su policija ili vatrogasne postrojbe često se žale na dezorganiziranu ili rigidnu birokratsku prirodu nežurnih uslužnih djelatnosti (poduzeća za stambene usluge, socijalnu skrb, javni prijevoz, javne radove) s kojima moraju raditi tijekom velikih nesreća.</s><s>Svakako da puno toga ovisi od formalne podjele posla i odgovornosti između kreatora politike i izvršnih organizacija.</s><s>Kada, sukladno decentralizaciji, delegiranju i outsource-ingu koje proklamira doktrina novog javnog menadžmenta (new public management), punomoć za provođenje politike i obavljanje usluga dobiju privatni akteri, kvazineovisne organizacije, ili niže razine upravljanja, onda je kreatorima politike i regulatornim tijelima relativno lako prebaciti krivicu na njih.</s><s>Nositelji moći i kreatori politike neće oklijevati u isticanju činjenice da oni više nisu oni koji određuju prirodu, nivo i kvalitetu provođenja politike, preusmjeravajući pitanja odgovornosti i krivice na aktere provođenja.</s><s>Uspješnost ovakve strategije skretanja krivice ovisi od mnogih činitelja.</s><s>Za agencije za reagiranje u kriznim situacijama kriza predstavlja istovremeno i izazov i blagoslov.</s><s>One su upravo stvorene i dizajnirane za krizne situacije i kriza je osnovni razlog njihovog postojanja i prilika da se dokaže njihov značaj i potvrdi sposobnost njihova djelovanja.</s><s>Krize su prilika za testiranje kapaciteta agencije, učenje iz kriza i poboljšanje performansi.</s><s>Bez takvih prilika ove organizacije su suočene s problemom da nikada neće doći u poziciju naučiti uspješno djelovati jer organizacijska memorija vremenom blijedi, a zapovjednici koji su iskušani u krizama odlaze na druge položaje ili u mirovinu.</s><s>Dakle organizacije za reagiranje na krize mogu mnogo toga dobiti iz kriza i procesa 12 O ovome detaljnije vidjeti u Hood, C.,”he Risk Game and the Blame Game” , Government</s>\n<s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut utvrđivanja odgovornosti koji slijede – pod uvjetom da su dobre u izvršavanju svojih dužnosti.</s><s>One tada mogu istaknuti svoje uspjehe i povećati svoj ugled među poreznim obveznicima, novinarima, i u javnosti uopće.</s><s>Ali kada njihove operacije naiđu na probleme, proces utvrđivanja odgovornosti nije više prilika, već naprotiv postaje velika prijetnja.</s><s>Neuspijeh u savladavanju kriza ozbiljno narušava njihovu legitimnost i daje njihovim konkurentima priliku da ih diskredituju.</s><s>Svjesne toga, napadnute agencije i njihovi čelnici mogu u toku procesa utvrđivanja odgovornosti pribjegavati taktikama prikrivanja, izbjegavanja i svaljivanja krivice.</s>\n<s>Za zakonodavne organe proces utvrđivanja odgovornosti nakon krize predstavlja igru u kojoj su motivi pomiješani.</s><s>U parlamentu kao zakonodavnom tijelu izvjesne grupe ( u prvom redu oporbe) i pojedinci (ambiciozni politički akteri) u njima koriste krize kao prilike za vlastitu promociju ili izazivanje pukotina u redovima političkih protivnika.</s><s>Također zakonodavno tijelo može koristiti krizu kako bi pokazalo svoju sposobnost nadziranja i kontroliranja vlade i dokazalo svoju čvrstinu kao snage protuteže izvršnoj vlasti.</s><s>Međutim zakonodavci mogu zauzeti ovaj proaktivan stav samo kada u svojoj ulozi (ko) regulatora nisu bili uključeni u stvaranje i odobravanje politike i statuta agencija koje žele kritizirati u svijetlu kriznog iskustva.</s><s>Istine radi treba reći da se ponekad dogodi i obrnuto - da u uvjetima krize postanu oštri kritičari zakona lako zaboravljajući da su još juče bili njegovi kreatori, čime se izlažu opasnosti da ih mediji (izvana) i politički suparnici (iznutra) optuže za hipokriziju.</s><s>Ove unutarnje svađe i borba za moć i poboljšanje pozicije u biračkom tijelu mogu značajno utjecati na napore istrage, formuliranje njezinih rezultata i izvođenje političkih zaključaka iz tih nalaza.</s>\n<s>U cilju davanja „sveobuhvatne“ i „neovisne“ procjene krize često se formiraju specijalno izabrane ad hoc komisije.</s><s>One deiniraju parametre procjene političke, pravne i inancijske odgovornosti s ambicijom da daju službeno potvrđenu verziju jednog značajnog dijela skorije nacionalne povijesti.</s><s>Međutim, ni one nisu u stanju spriječiti da se politika strančarenja i defanzivnosti ispolji u procesu utvrđivanja odgovornosti.</s><s>Upravo zbog njihove uloge zastupnika istine, menadžera političkih sukoba i autora institucionalnih programa, sastav, mandat i modus operandi kriznih komisija se lako pretvara u predmet političkih borbi.</s><s>Kada njihov istražni rad ili rezultati do kojih su u istrazi došli postanu kontroverzni, u potaknutoj fazi krize prikupljaju se tvrdnje i protutvrdnje, što samo održava različite verzije priča o krizi kojima su u osnovi suprotstavljeni interesi njihovih tvoraca.</s>\n<s>Vlade, u različitim zemljama i različitim sektorima (transport, čuvanje hrane, javno zdravstvo i dr.) postavljaju stalna istražna tijela s različitim mandatima i Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut stupnjevima neovisnosti od nadležnih ministara u čiji sastav ulaze stručnjaci, a koja često raspolažu znatnim inancijskim sredstvima za provođenje istraživanja.</s><s>Ova tijela mogu provoditi istraživanja na vlastitu inicijativu ili po vladinim ili parlamentarnim zahtjevima, a izvješća podnose jednoj ili objema stranama.</s><s>Pretpostavlja se da ova tijela trebaju dati neovisnu, nepristranu, profesionalno valjanu analizu i formulirati preporuke.</s><s>Što se više percipiraju kao neovisna, vjerojatnije je da će se njihova izvješća smatrati autoritativnim od svih zainteresiranih strana.</s><s>Položaj istražnih tijela poslije krize je sličan položaju agencija za odgovor na krizu.</s><s>Dio njihovog posla je da na visokokvalitetan način sudjeluju u procesu utvrđivanja odgovornosti i učenja poslije krize, i stoga se nalaze pod pritiskom da rade brzo, pouzdano, točno i uspješno, što ne ide uvijek zajedno.</s><s>Situacija postaje još složenija kada se u posao uključi više istražnih tijela: suparništvo među njima će ubrzati istražni proces, ali ne mora nužno unaprijediti i kvalitetu istrage.13</s>\n<s>Čini se da s napretkom demokracije i jačanjem civilnog društva raste i uloga običnih građana, žrtava i interesnih skupina u procesima utvrđivanja odgovornosti poslije krize.</s><s>Dok su do nedavno bili prilično marginalizirani, danas se građani više čuju, mogu se brže i lakše organizirati u interesne skupine i imaju više prilika za oglašavanjem i uporabom izvora svoje organizacije kada tretman koji dobivaju od privatnih i javnih sudionika uključenih u odgovor na krizu ne odgovara njihovim standardima.</s><s>Građani su se naučili organizirati, privlačiti medijsku pozornost, osnivati koalicije s drugim segmentima građanskog društva, kao i pojedinim političkim akterima u težnji da pozovu kreatore politike i funkcionare da polože račune za krizu i da je ponovo otvore, ili da kreiraju neku novu.</s><s>Pri tom novinari, oporbeni političari, aktivisti interesnih grupa, i odvjetnici imaju mnogo poticaja kao i prilike da zastupaju građane, a na raspolaganju im je jedno prilično novo oružje - mogućnost kreiranja internetskih stranica na kojima se objavljuju liste preživjelih.14 Suvremena politička klima favorizira restorativno pravo, što žrtvama daje više šanse da svoju patnju i traume postave visoko na javnim programima.</s><s>Oni ne moraju čekati slijeganje prašine i početak formalne istrage i procedura obeštećenja, već se pojavljuju odmah na televiziji kako bi dali izjave ili doveli svoj slučaj do suda: za nekoliko sati od građanina i žrtve postaje se netko tko se bori za svoja prava preko suda.</s><s>K. (eds.) Managing Crises:hreats, dilemmas, opportunities, Charles C. homas, Springield, 14 Na primjer Paddington Survivors Group www.paddingtonsg.org.uk Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut 4. Taktike u igrama oko odgovornosti</s>\n<s>U igrama oko odgovornosti nakon krize svi akteri će, sukladno svojim pozicijama, interesima i idejama, koristiti niz različitih strategija kojima će nastojati obraniti svoje djelovanje u krizi i smanjiti svoju krivicu.</s><s>Akteri mogu pokušavati:</s>\n<s>• prikazati događaj kao ugrožavanje ključnih vrijednosti • krizu prezentirati kao izolirani poremećaj ili jedan od simptoma dubokih sistemskih grešaka ili pogrešne politike, i • konstruirati krivicu kao povezanu s nekim akterima ili raširenu između složenih mreža aktera.15</s>\n<s>• Ograničavanje uvjeta obavljanja istrage • Izbor predsjedavajućeg i članova koji su bliski poziciji vlade • Odbijanje davanja dokaza; odbijanje davanja određenih informacija ili davanje dokaza pod određenim uvjetima • Intervencije kojima je cilj diskreditiranje tekuće istrage • Korištenje zvanične statistike da se retrospektivno umanji značaj krize • Korištenje i pojačavanje postojećih procedura i normi da bi se suzbio kriticizam</s>\n<s>Nema garancija da će ovakve taktike funkcionirati u korist elita koje ih primjenjuju.</s><s>Dosta ovisi od načina na koji su priroda krize i njene posljedice prezentirane u javnoj i profesionalnoj raspravi.</s><s>Također dosta ovisi i o tome koje potencijalne lekcije privlače podršku unutar i izvan vlade, a koje ne.</s><s>Bitka za tumačenje krize odvija se u istoj areni kao i učenje i traženje odgovornosti.</s><s>U liberalnoj demokraciji puno aktera se uključuje u ovu bitku.</s><s>Oni koji uspiju pridobiti najveću podršku za svoje deiniranje situacije i rješenja koja ga prate imati će najveći utjecaj na određivanje sudbine političkih lidera, javnih institucija i javne politike.17</s>\n<s>16 Elliot, D., and McGuiness, M. WPublic inquiry: panacea or placebo?</s><s>WJournal of Contingencies and Crisis Management 10(1) 2002,pp.14–25.; Tot, B., and Reynolds, S. Learning from disasters: a management approach.</s><s>3rd edn.</s><s>Perpetuity Press, Leicester, UK, 2005. 17 Boin, A., McConnell, A., and ‘t Hart, P. Governing ater Crisis - he Politics of Investigation, Accountability and Learning,Cambridge University Press, Cambridge 2008 Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut Kada proces istraživanja krize uđe u političku arenu i njegovi ishodi postanu značajni za aktere, tada sudionici počinju primjenjivati širok opseg retoričkih taktika i argumenata koji se međusobno ne isključuju, već mogu biti komplementari.</s><s>Oni se odnose na sve tri ranije opisane dimenzije odgovornosti: težinu, doprinos i odgovornost u užem smislu i prikazani u donjoj tabeli.</s><s>Treba istaknuti da se održivost neke pojedine taktike ili argumenta mijenja: kada se koriste (vrijeme), gdje se koriste (forum), tko ih koristi (kredibilitet), i koliko dobro su prikazani (predstavljanje).</s><s>One se koriste istovremeno u različitim forumima na kojima se upućuju različita pitanja odgovornosti.</s><s>Također, one se mogu koristiti uzastopno, na primjer kada naglasak u igri međusobnih optuživanja postepeno prelazi s pitanja uzroka na pitanja odgovornosti, ili kada su se ranije primjene pojedinih taktika pokazale neuspješnima.</s><s>Slika 2 Igre izbjegavanja odgovornosti: argumentativne taktike Tijekom istrage krize, na političkoj sceni akteri mogu primjenjivati širok spektar retoričkih argumenata i taktika.</s><s>Primjena određenih taktika ili argumenata varira: kada se koriste (tajming, vrijeme), gdje se koriste (rasprave), zbog čega se koriste (kredibilitet) i kako su navedeni (prikazani, primijenjeni).</s><s>One se mogu koristiti povezano kada je riječ o igri krivice koja postepeno pomiče Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut pitanje odgovornosti na agencije ili, na primjer, kada je riječ o određenoj taktici koja se odavno pokazala kao neeikasna.</s>\n<s>Kad je riječ o težini krize, odnosno o tome koje su bitne vrijednosti ugrožene, odnosno narušene, akteri igara mogu poricati da se bilo što loše dogodilo, ili pak umanjivati dimenzije pričinjene štete, odnosno isticati da je ona nadoknađena, ili da je bila neminovna, pa čak i da ima pozitivnu konotaciju.</s><s>Glede promatranja situacije kao pojedinačnog izoliranog incidenta ili simptoma pogrešno koncipirane politike moguće je potpuno pobijanje ili umanjivanje odgovornosti, odnosno tvrđenje da su stvari bile izvan kontrole, ili se pak može pobijati sama moć utjecaja na procese bilo kroz nedostatak informacija ili praktične mogućnosti da se donose neophodne odluke, a mogu se optužiti i prenositelji poruke ili diskvaliicirati sam proces istrage i njegovi rezultati.</s><s>Najzad kad je riječ o značaju pojedinca odnosno organizacije za nastanak krize moguća su različita opravdanja i izgovori, traženje žrtvenog jarca, izbjegavanje etiketiranja tvrdnjom da je riječ o atipičnom ponašanju, te kajanje zbog onoga što se dogodilo i uvođenje promjena na simboličkom nivou.</s><s>Nešto detaljnije ćemo opisati izgovore i opravdanja nakon krize.</s><s>Kako ukazuje Kathleen McGraw izgovorima je cilj odvajanje javnog službenika od problema, odnosno distanciranje od situacije u kojoj se ne može pobijediti i to je ono što izgovore razlikuje od sličnog koncepta poricanja.</s><s>Izgovor se fokusira na uzročno-posljedičnu vezu između aktera i ishoda i uključuje djelomično ili potpuno negiranje odgovornosti (ako akter nije potpuno odgovoran, ne pripisuje mu se krivica, ili je ona manja).18 S druge strane opravdanja priznaju uzročnoposljedičnu vezu između aktera i ishoda, ali pokušavaju stvoriti alternativnu političku stvarnost, odnosno “redizajnirati? nepoželjan ishod prikazujući ga u povoljnijem svjetlu”</s>\n<s>Ova autorica identiicira pet izgovora i sedam opravdanja koja su, međutim, bila namijenjena istraživanju reakcija glasača u odnosu na odgovornost političara, pa ih je Olson prilagodio za potrebe istraživanja katastrofa.20 On navodi šest izgovora za katastrofu koje najčešće koriste državni dužnosnici: 1. Kriviti događaj.</s><s>U slučaju uporabe ovog izgovora tvrdi se da je bilo nemoguće predvidjeti posljedice događaja, jer se radi o nečemu izuzetno velikom, lošem i intenzivnom što je izvan svih standarda i što nas onda vraća na važno pitanje deiniranja događaja (slično kao što je nekada 18 McGraw, K., M. “Managing Blame: An Experimental Test of the Efects of Political Accounts.” American Political Science Review 85, 1991p. 1135. 20 Olson, R.S., “Toward a Politics of Disaster: Losses, Values, Agendas, and Blame, International Journal of Mass Emergencies and Disasters, 18(2) , 2000, pp.</s><s>265–287.</s><s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut korišten pojam „Božja volja“).</s>\n<s>2. Kriviti prethodnike.</s><s>Ovim se izgovorom pokušava pomaknuti fokus na “politiku prethodne uprave.” Bit je da su mandati političara i vlasti relativno kratki, a da se katastrofe ponavljaju u dužim intervalima tako da je moguće kriviti prethodnike za glupost, pohlepu i/ili nedostatak vizije.</s><s>3. Kriviti kontekst, ili ja bih to volio, ali...</s><s>Uporabom ovog izgovora se pokušava skrenuti pozornost na nedostatak resursa nasuprot dobrim namjerama.</s>\n<s>4. Svi smo krivi.</s><s>Ono što McGraw naziva izgovorom zasnovanim na “horizontalom rasprostiranju odgovornosti,” a čija je bit u tome da se krivica ne može i ne treba pripisati jednom ili nekolicini pojedinaca ili čak jednoj agenciji pošto je u krizni događaj uključeno mnogo ljudi i institucija.</s><s>Široko je primjenljiv u složenim modernim sustavima.</s><s>5. Kriviti nadređene/podređene Ovu taktiku McGraw naziva “vertikalnim rasprostiranjem odgovornosti”</s>\n<s>, a sastoji se, na primjer, u okrivljavanju pretpostavljenog ili podređenog.</s><s>Omiljena je neposredno nakon katastrofe kada se odgovor na nju nađe na meti kritike.</s><s>U slučaju uragana Andrew lokalno stanovništvo je krivilo državu i federalne vlasti, osobito FEMA-u za spor i neorganiziran odgovor i nedovoljnu brigu prema žrtvama.</s><s>S druge strane Washington je krivio državu, odnosno guvernera Chilesa jer nije dovoljno brzo uputio formalni zahtjev za pomoć. .</s><s>Citirajući Ronalda Reagana McGraw objašnjava ovu strategiju kao službenu izjavu da on/ona nisu željeli ili predvidjeli nepoželjne posljedice”</s>\n<s>.</s><s>U katastrofama ovakve izjave mogu biti učinkovite ukoliko se kombiniraju s nekom od prethodnih taktika, u prvom redu s okrivljavanjem događaja.</s>\n<s>Dok se prethodni tipovi McGraw-ovih? političkih strategija koncentrirani na „izgovore“ prilično jasni, postupak „opravdavanja“ katastrofa neophodno je potkrijepiti argumentima, djelomično i zato što su opravdanja u kontekstu katastrofe rjeđa.</s><s>Međutim, ova opravdanja mogu biti prilično iznenađujuća: 1. Vidjeti nevidljivu korist.</s><s>Prema McGraw-u prva strategija uključuje ukazivanje na neprepoznate koristi povezane s nepoželjnom odlukom (u ovom slučaju katastrofom).</s><s>Ova autorica je promatrala javne dužnosnike u trenucima neopreznosti kada su primjenjivali Malthusianski pristup katastrofama, ukazujući da su gubici prihvatljivi budući da su koncentrirani u nižim slojevima društva, među manjinama i/ili stoga što su ponudili ranije nezamislive mogućnosti za redizajniranje/obnovu gradskih područja.</s>\n<s>Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut 2. Povijest će me osloboditi krivice.</s><s>Ovaj argument naglašava buduće koristi od političkih odluka i naročito je koristan u analiziranju pokušaja ublažavanja krize.</s>\n<s>3. Prošli smo i lošije.</s><s>Jedan od načina za ublažavanje situacije jest da se promjeni referentna točka i mehanizme usporedbe koji aktualnu situaciju čine podnošljivijom.</s><s>Nakon uragana Hugo 1989., stanovnike Južne Caroline su podsjetili da je sličan uragan 1883. ubio tisuće ljudi, te da bi trebali biti utješeni, ako ne i zahvalni.</s><s>4. Drugima je teže (negdje drugdje).</s><s>Ponovo je promjena referentnog okvira u uspoređivanju, pri čemu se na drugim mjestima traže ljudi koji pate.</s><s>Primjer je uragan Hugo: pošto je Loma Prieta zemljotres udario na područje San Francisca ubrzo nakon što je Hugo pogodio Južnu Carolinu, građani ove države su tješeni da je uragan nanio manje zla nego potres.</s><s>5. Drugima je teže (ovdje).</s><s>Često je slučaj da najmarginaliziraniji nisu uvijek i najglasniji u adresiranju krivice za svoj položaj.</s><s>Nakon katastrofe preživljavanje ima prioritet u odnosu na političku mobilizaciju za siromašne i marginalizirane.</s><s>Dužnosnici tada mogu ukazati na pojedince i grupe koji su patili više od onih koji su bili glasni, ali nisu dizali puno buke.</s><s>6. Moglo je biti gore.</s><s>McGraw navodi da je konačna komparacija u sferi hipoteze.</s><s>Ma kako da je situacija sada teška moglo je biti daleko gore da je potres bio jači, ili da se dogodio tokom špica kad se ljudi vraćaju s posla, da je epicentar bio bliže gradu i slično tome.</s><s>Kako tvrdi McGraw sva ova opravdanja“uključuju pokušaje da se promjeni percepcija ishoda”</s>\n<s>.</s><s>Ona čine i znatno više, a četiri “opravdanja putem usporedbe” su vrijedna spomena: svatko nastoji delegitimizirati medije, skupine i/ili pojedince koji nastoje pozicionirati krivicu, a time i odgovornost i mjesto na kome je potrebna promjena ili reforma.21</s>\n<s>Nakon svake krize, kada se operativni napori na njenom gašenju završe počinje njezino tumačenje i analiza koji uključuju i pripisivanje zasluga i/ili krivice pojedinim sudionicima u kriznom događaju.</s><s>U tom speciičnom traganju za istinom nakon krize svaki od učenika ulazi sa svojom percepcijom događaja, a na njegovu interpretaciju svakako utječu i interesi i pozicija svakoga od aktera.</s><s>Mali je broj ljudi (ali i organizacija) koji će odmah prihvatiti krivicu za svoje pogrešne odluke i htjeti otvoreno o tome pričati, te stoga oni koriste razne igre i taktike kako bi sa sebe skinuli odgovornost ili je makar značajno umanjili.</s><s>Najčešće u igrama oko odgovornosti stanovništvo tvrdi da su političari krivi za krize, političari krivicu svaljuju na organizacije i agencije koje sudjeluju u krizama, ovi pak nalaze izgovore i opravdanja vraćajući krivicu na političare i stanovništvo.</s>\n<s>Prikrivene napetosti koje inače postoje u svakoj zajednici između javnih, opozicijskih i vladinih interesa ne nestaju tijekom kriza, već naprotiv, budući da su vidljivost i politički ulozi krize tako visoki, ove napetosti postaju još izraženije nego u normalnim (nekriznim) uvjetima.</s><s>Krize izazivaju i povećavaju podjele ne samo unutar i između (segmenata) društva i vlade već i između službenika, grupa i organizacija unutar vlade.</s><s>U tom smislu je jedna od najočiglednijih pukotina ona koja se stvara između operativnih jedinica, njihovih zapovjednika i voditelja u stožerima i njihovih političkih ili birokratskih vođa na vrhu vladine hijerarhije.</s><s>Dok vođe na nacionalnoj razini tijekom krize teže centralizirati vlast i moć donošenja odluka, čim se pojave problemi oni ističu da se ne mogu smatrati odgovornim za aktivnosti i postupke koje su svojim odlukama povjerili, odnosno prenijeli na druge organizacije i lokalne organe vlasti.</s><s>Ni oni na koje su prenijeta ovlaštenja i odgovornosti nisu tek tako spremni prihvatiti krivicu te “vraćaju lopticu” ističući da uz ovlasti nisu dobili neophodna (inancijska i druga) sredstva i/ili faktičku slobodu nesmetanog djelovanja.</s><s>U ovakvoj situaciji objektivno postoji veliki rizik da obje strane završe u podjeli krivice i gubljenju dijela svog kredibiliteta.</s>\n<s>Krize stavljaju na provjeru i demokratsku autentičnost sustava vladanja u društvu u kojem se javljaju.</s><s>U uvjetima postojanja nedemokratskog sustava igre oko odgovornosti se ne bi ni odvijale u javnoj sferi već bi javnosti samo bio priopćen rezultat, odnosno službena ocjena događaja koju daju nositelji političke moći (vođa ili stranka).</s><s>Ipak, čak i u demokratskim sustavima, vrlo je teško, ako ne i nemoguće biti otvoren i transparentan kada dođe do polaganja računa za djela i propuste učinjene tijekom krize, ali s druge strane kriza Želimir Kešetović, Ivan Toth, Nedžad Korajlić, Semir Šut ipak provjerava snagu institucionalnih mehanizama da elite polože račune, pogotovo kada one same više vole ne razmišljati o onome što se dogodilo.22 Konačna prosudba i ocjena proteklog kriznog događaja i mjesta i uloge pojedinih aktera u njima je rezultanta djelovanja, umješnosti, argumentacije i utjecaja kako glavnih kriznih aktera tako i izvršne vlasti, političke oporbe, medija i spin doktora koji ih koriste, nevladinog sektora i posebno formiranih tijela.</s><s>Ulog u ovoj igri je velik i stoga se u njoj koriste sva sredstva, uključujući i prikrivanje, preuveličavanje ili umanjivanje, pa i otvorenu manipulaciju.</s><s>Ovaj dinamički proces se ne rukovodi u prvom redu principima pravičnosti, uspješnosti, zakonitosti ili dobrobiti građana, već više partikularnim interesima pojedinih aktera.</s><s>Stoga i njegov rezultat nije objektivna evaluacija protekle krize i pravedno pripisivanje zasluga i odgovornosti svakom od kriznih aktera.</s><s>Naime, proces utvrđivanja odgovornosti je samo jednim dijelom dijalog u traženju istine, a drugim dijelom on prerasta u inkviziciju i igru izbjegavanja odgovornosti.</s><s>Današnje krize su višedimenzionalne, ne mogu se jasno identiicirati i ograničiti i obuhvaćaju širok krug sudionika.</s><s>Moguće je predvidjeti kako će se određena kriza odvijati, ali ne i kako će se završiti i tko će snositi odgovornost.</s><s>Osobito je bitno sačuvati od politizacije proces evaluacije krize i izvlačenja pouka, ali je to vrlo teško u uvjetima kada političari u velikim krizama igraju uloge staratelja.</s>\n<s>People do not act according to objective information on realities around us and in us, but based on our perceptions of them.</s><s>This is also true when natural disaster is threatening or has already occurred.</s>\n<s>Let’s consider, therefore, that specialization is inevitable, holism likewise is.</s><s>Systems theory and cybernetics support holism as defined by developing and applying</s>\n<s>Iztok Podbregar, Nejc Podbregar, Teodora Ivanuša with others, because we are specialized in diferent areas?</s><s>7. Whether now that I’m pursuing a selected task, am I considering, making decisions and acting in such a way to consider the clear task distinction as a precondition for good cooperation?</s>\n<s>8. Whether now that I’m pursuing a selected task, am I considering, making decisions and acting in such a way to consider that each one of us rendered a fragment of the entire interlacement of occupations and now have to be logically integrated and represented shortly and clearly?</s><s>9. Whether now that I’m pursuing a selected task, am I considering, making decisions and acting so that I’m/we’re combining partial tasks/cognition as a Dialectical System, therefore, with restriction to the essential features only while taking into account all the essential features not only some?</s><s>10.</s><s>Whether now that I’m pursuing a selected task, am I considering, making decisions and acting in such a way to take into consideration that I’m working within previously identiied/created basic premises and therefore, learn only within their context that is why I’m able to draw conclusions within this context only?</s>\n<s>Mulej, M., e tal. (2000).</s><s>Dialektična in druge mehkosistemske teorije – podlage za celovitost in uspeh managementa.</s><s>Maribor: Univerza v Mariboru, Ekonomsko-poslovna fakulteta.</s>\n<s>Upravljanje krizom u širem smislu obuhvaća spektar aktivnosti organizacije usmjerenih od preventivnog djelovanja prije pojave krize, preko upravljanja krizom u užem smislu, sve do učenja novih načina mišljenja i djelovanja uslijed krize.</s><s>Organizacija mora posvetiti pozornost obilježjima kriznog razdoblja te izgraditi instrumente učinkovitog upravljanja poslovnom krizom i njima se koristiti.</s><s>Kriza može pogoditi bilo koju organizaciju bez obzira na veličinu, i u bilo koje vrijeme, i dovesti je u situaciju koja prijeti njezinu opstanku.</s><s>Najvažnije je da se krizno razdoblje prepozna što ranije, na adekvatan način prevlada, i omogući organizaciji put prema novim poslovnim uspjesima.</s>\n<s>Kako se društvo razvija, i tehnologija napreduje i postaje sve dostupnija i kompliciranija, ljudska vrsta suočava se sa sve raznovrsnijim i brojnijim krizama.</s><s>Nažalost, kreatori politike najčešće iz ovih događaja ne izvlače pouke i ne pripremaju na odgovarajui način ni sebe ni javnost.</s><s>Napredak tehnike i tehnologije donosi mogućnosti za nastanak katastrofalnih događaja.</s><s>Posljedica toga jeste spoznaja da je naša planeta postala “svijet rizika” u kojemu aktivnosti jedne države imaju dramatičan utjecaj i na populaciju izvan njezinih granica.</s><s>Primjerice: devastirajuće krize kao što su prirodne katastrofe, međunarodni i unutarnji poremećaji u opskrbi ključnim proizvodima i uslugama, industrijski i nuklearni akcidenti, požari, akcidenti na avionima i brodovima, laboratorijski eksperimenti koji su izmaknu kontroli, neredi i drugi socijalni konflikti, teroristički napadi na istaknute vođe i obične građane, otmice vlakova, aviona, brodova, glad i epidemije zaraznih bolesti.</s>\n<s>Simptomi poslovne krize mogu biti: a) unutarnjeg okruženja (strategija organizacije, vrsta rabljene tehnike i tehnologije, struktura i sposobnosti zaposlenika, stupanj raznovrsnosti proizvoda, usluga, radnih procesa, veličina organizacije, lokacija, tradicija vanjskog okruženja (globalne društvene vrijednosti, institucionalni odnosi koje određuje politički i gospodarski sustav, tržište roba, usluga, kapitala i rada, razvoj znanosti, tehnike i tehnologije itd.).</s>\n<s>Simptomi poslovne krize mogu biti: a) tržišni - pad prodaje u realnim cijenama i pad tržišnog učešća inancijski - pad proitabilnosti, porast zaduženosti, pad likvidnosti i restiktivna politika isplate dividendi</s>\n<s>Simptomi poslovne krize mogu biti: c) menadžerski - korištenje neprihvatljivih računovodstvenih postupaka, strah uprave, rapidno napuštanje organizacije od strane ključnih stručnjaka, nedostatak planiranja i strateškog razmišljanja Utjecaj krize na menadžment očituje se na sljedeće načine: — ograničava se potraga za informacijama — signali krize se ignoriraju</s>\n<s>— menadžeri reagiraju u skladu sa svojim prošlim iskustvom — odlučivanje postaje manje integrirano i strateško, a više inkrementalno</s>\n<s>— sužava se vremenska perspektiva na sadašnje i neposredne probleme.</s><s>Reakcije menadžmenta na krize mogu biti sljedeće: — “odbijanje krize” - menadžment odbija vidjeti znake krize - kriza postoji, ali je skrivena</s>\n<s>— “objašanjavanje krize” - kriza postaje vidljiva, ali menadžment pronalazi objašnjenja za vjerovanje da je kriza prolazna - akcija izostaje — produbljavanje krize i dezintegracija poduzeća - akcija se poduzima, ali se podcjenjuje potreban stupanj promjene — kolaps organizacije – odlaze najbolji ljudi, smanjuje se sposobnost donošenja odluka.</s>\n<s>U kriznim situacijama najvažnije jeste održati poslovni kontinuitet organizacije.</s><s>To zahtijevaju i očekuju korisnici, zaposlenici, dobavljači, jednom riječju društvo u cjelini.</s>\n<s>Promjene u okruženju koje uzrokuju krizu utječe i na konkurenciju.</s><s>Svi imaju isti problem, ili im se pružila ista prilika.</s><s>Uspjeti mogu oni koji su sposobni promijeniti se.</s><s>Pretvoriti krizu u šansu znači biti jak prije nego što se kriza razvije.</s><s>Biti jači znači “...biti sposoban uspješno se izboriti s promOrganizacija ne smije čekati da se problem javi, već se treba za njega unaprijed pripremiti.</s><s>Najgore je ne učiniti ništa.</s><s>I u krizi treba činiti.</s><s>Jake organizacije poduzimaju mjere da postanu još jače, dok slabe čekaju odnosno ne znaju što im je činiti.</s><s>Ili poduzimaju djelomične mjere koje u konačnici vode ipak u krizu.</s>\n<s>Na koji način organizacija može rješavati krizu?</s><s>Ne treba se zavaravati da se to može postići na bezbolan način.</s><s>Ukoliko nije pripremljena za krizu, i ne posjeduje krizni plan, njezino prevladavanje zavisit će od mudrosti ljudi koji upravljaju organizacijom.</s><s>Kriza je samo još jedna u nizu promjena.</s><s>A sustav se po definiciji protivi promjeni.</s><s>Ne postoji promjena čijom će provedbom svi stakeholderi (zaposleni, sindikati, lokalna samouprava, bankarski sektor, konkurencija itd.) biti zadovoljni.</s><s>Sustav mora ostati integriran.</s><s>U normalnim uvjetima poslovanja organizacija postavlja određene vrijednosti i ciljeve za koje se zalaže.</s><s>Može li se tim ciljevima težiti i u kriznim situacijama?</s><s>Ključna je stvar u prevladavanju kriznih situacija redefiniranje misije, vizije i ciljeva organizacije.</s><s>Ako je organizacija navikla, primjerice, na godišnji rast od 5%, mala je vjerojatnost da će to postići u kriznim vremenima.</s>\n<s>Prvi je korak u otkrivanju mogućih rizika znati gdje treba tražiti uzroke moguće krize.</s><s>Iza toga slijedi sustavno istraživanje uzroka kako bi se uočilo što u budućnosti može izazvati probleme.</s><s>Posebnu pozornost treba posvetiti kvantifikaciji rizika u odnosu na njegove moguće posljedice i vjerojatnost da se ostvari.</s><s>To će omogućiti da se odrede rizici koji se mogu učinkovito neutralizirati vlastitim djelovanjem ili osiguranjem.</s><s>U situacijama kad nije moguće svesti moguće posljedice, ili vjerojatnost nekih kriza na prihvatljivu razinu, potrebno je izraditi plan za izvanredne situacije (“contingency planing”).</s><s>Za učinkovit plan Luecke (v. 2005., str. 69.- 80.) predlaže sljedeće aktivnosti odnosno korake: sastavljanje skupine za planiranje, prosudbu razmjera problema, izradu plana, iskušavanje te ažuriranje plana.</s>\n<s>U cilju rješavanja krize potrebno je brzo i odlučno djelovati, otvoreno komunicirati, rabiti tehnike upravljanja projektima te imati čvrsto vodstvo (v.</s>\n<s>— razvijanje pozitivnog stajališta prema krizi i nastaloj situaciji — postavljanje poslovnih aktivnosti organizacije u skladu s očekivanjima okruženja</s>\n<s>S obzirom da je ugled krhka i narušiva kategorija, treba biti pozoran u kriznoj situaciji.</s><s>Javnost stvara sliku o organizaciji na temelju komunikacije.</s><s>Neophodna je temeljita priprema za aktivnosti izvješćivanja javnosti.</s><s>Ukoliko uprava organizacije nije pripremljena za kriznu situaciju, a naročito za komunikacijske aktivnosti tijekom krize, ugled organizacije može se uništiti za samo nekoliko minuta.</s>\n<s>Uspješno rješavanje krize postaje društveno koristan resurs.</s><s>Ukoliko organizacija ostvari komunikaciju izbjegavajući sukobe, konflikte i krize, ili barem ovladavajući njima, to će se pozitivno odraziti na njezin uspjeh.</s><s>Organizacija koja je zapala u krizu treba istinito prikazati situaciju u javnosti i preuzeti odgovornost, osigurati stalno i potpuno obavještavanje javnosti o mogućim rizicima, iznositi sve raspoložive informacije, čak i kad situacija ide neželjenim tijekom te pokazati svoje nastojanje da kontrolira, ukloni ili umanji potencijalne opasnosti.</s>\n<s>“Učenje iz iskustva treba biti dio svake operacije završavanja krize.” (Čendo Metzinger, 2009., str. 39.) Kad je kriza prevladana, treba koristiti svaku priDragutin Funda, Tomislava Majić</s>\n<s>— traženje prilika i šanse u krizi. godu za učenje.</s><s>Mali je broj onih krizu vide i kao šansu, a ne samo kao prijetnju.</s><s>I koji iz kriza uče na koji način postupati kako bi se u budućnosti spriječile ili ublažile njihove negativne posljedice i planirala buduća kretanja odnosno događaji koji mogu imati najveći potencijalni rizik.</s><s>Učinkovita zašitita od nove krize može biti alternativno (kontingencijsko) planiranje koje osigurava poduzimanje specifičnih akcija kad se ostvare događaji odnosno okolnosti koji nisu planirani u formalnom procesu plan2.</s><s>Kriza kao paradigma; posljedice krize Riječ “paradigma” grčkog je podrijetla.</s><s>U početku je označavala znanstveni pojam, a “danas češće označuje model, teoriju, percepciju, pretpostavku ili referentni okvir.</s><s>Općenito, to je način kako “vidimo” svijet, ne očima, nego preko doživljavanja, shvaćanja i tumačenja.” (Covey, 1998., str. 17.) Termin “promjena paradigme” uveo je Thomas Kuhn u svome temeljnome djelu “Struktura znanstvenih revolucija”.</s><s>Kuhn je utvrdio da je gotovo svako značajno otkriće u znanosti najprije bilo raskid s tradicijom, starim načinima razmišljanja, starim paradigmama.</s><s>Za velikog egipatskog astronoma Ptolomeja Zemlja je bila središte svemira.</s><s>Nikola Kopernik promijenio je paradigmu stavljajući Sunce u središte, što je izazvalo dosta otpora i progona.</s><s>Jer, odjednom je za sve postojalo drukčije tumačenje.</s>\n<s>Mehanička paradigma, Newtonovski model fizike, još uvijek je temelj suvremenog strojarstva.</s><s>Nedostaci su mu što je parcijalan i nepotpun.</s><s>Znanstveni je svijet revolucionarizirala paradigma relativiteta Alberta Einsteina, dajući veću mogućnost predviđanja i tumačenja.</s><s>Do nastanka teorija o bakterijama, velik je broj žena i djece umirao pri porodu, a da se nije znalo zašto.</s><s>U vojnim je sukobima veliki broj muškaraca umirao od beznačajnih rana i bolesti, znatno više nego od posljedica ozljeda na ratištima.</s><s>Čim su otkrivene bakterije, kao nova paradigma, omogućena su značajna poboljšavanja u medicini.</s>\n<s>Prema postavkama tradicionalne filozofije, “kvaliteta je stanje proizvoda koje se ustanovljuje kontrolom na kraju procesa, kad je proizvod već gotov i kada je teško bilo što učiniti glede njihova poboljšanja.” (Skoko, 2000., str. 84.) Suvremeni pristup kvaliteti traži i uklanja greške u samome začetku, odnosno nastoji zaštitnim aktivnostima spriječiti njihovo nastajanje.</s><s>Paradigmu kontrole kvalitete na kraju procesa zamjenjuje paradigma uklanjanja grešaka na samome začetku.</s>\n<s>Ovih nekoliko primjera pokazuje bit poimanja “promjene paradigme”, kako je to nazvao Kuhn.</s><s>Kad u određenome povijesnom trenutku neka koncepcija postane prevladavajuća, nastaje etapa “znanstvene revolucije”. “Kada nove, ranije prihvaćene ideje i saznanja ovladaju starim, tada dolazi do dramatičnih promena u društvu, a tako je i u organizacijama.</s><s>Stare paradigme se odbacuju i ostvaruju se nove, koje će biti uzor narednom razdoblju ponašanja društva i organizacija.” (Černiček, Tot, 2004., str. 152.) Posljedice krize zapravo su oslobođenje iz zapletene situacije.</s><s>Sa stajališta evolutivnog razvoja Kuhn definira krizu kao pripremu puta za ostvarenje neke novine, jer nam ona pokazuje kad i gdje treba poduzeti duboke promNa posljedicu krize utječu vanjski i unutarnji subjekti.</s><s>U unutarnje subjekte ubrajaju se zaposlenici i vlasnici organizacija, a u vanjske svi oni koju su poslovno ili na drugi način povezani s organizacijom.</s><s>Posljedice krize mogu biti propadanje, prestanak rada organizacije, zaokret i oporavak te smanjivanje organizacije.</s>\n<s>Osmanagić, Bedenik (v. 2003., str. 15. – 17.) posljedice krize dijeli na destruktivne i konstruktivne.</s><s>Destruktivne posljedice djelovanja krize prikazuje se kao neostvarivanje ili nedovoljno ostvarivanje ciljeva dviju najvažnijih skupina unutar organizacije koje su nositelji aktivnosti, a to su zaposlenici i oni koji su uložili vlastiti kapital.</s><s>Kod destruktivnih posljedica krize dolazi do smanjenja stope ukamaćivanja kapitala vlasnika ili do pada vrijednosti stečenih prava.</s><s>Vlasnici mogu izgubiti dio ili cijeli uloženi kapital, a ako su zaposleni u organizaciji i gubitak radnog mjesta i primanja.</s><s>Kad je riječ o društvima s ograničenom odgovornošću postoji, uz ostalo, opasnost gubitka privatne imovine.</s>\n<s>Organizacija zaposlenicima osigurava osobnu i obiteljsku egzistenciju, mogućnost napredovanja, nastavka obrazovanja i ostvarivanje socijalnih kontakata.</s><s>Poslovna kriza za zaposlene može značiti potpuno novu orijentaciju u poslovnom i osobnom životu.</s><s>Može dovesti do ukidanja ili skraćivanja radnog vremena i ukidanja dobrovoljnih socijalnih aktivnostsi zaposlenika, gubljenja socijalnih veza za tipično destruktivno djelovanje krize (primjerice, prostorno premještanje ili ukidanje radnih mjesta)..</s><s>Krizom su zahvaćeni i poslovni partneri organizacija, vlasnici tuđeg kapitala, njezini dobavljači, korisnici pa čak i konkurencija.</s><s>Poslovni partneri trebat će redefinirati svoje ciljeve, a postoji i opasnost da budu egzistencijalno ugroženi.</s><s>Kriza može, primjerice, poremetiti plaćanje, odnosno podmirenje dugova vlasnicima tuđeg kapitala.</s><s>Dobavljačima poslovna kriza može napraviti zastoj u plaćanjima sve do neplaćanja isporuke.</s><s>Poslovna kriza može značiti i gubitak korisnika što za male i srednje organizacije može dovesti Dragutin Funda, Tomislava Majić</s>\n<s>Dragutin Funda, Tomislava Majić u pitanje njihovu opstojnost.</s><s>Konkurencija može u početku imati koristi od krize organizacije.</s><s>Međutim, ako kriza zahvati šire područje djelatnosti, nastat će i za njih negativne posljedice jer se mogu povući investitori ili vlasnici tuđega kapitala.</s>\n<s>U konačnici, destruktivne posljedice krize utječu i na cjelokupno gospodarstvo ponajprije kroz financijske gubitke vezane za nesolventnost koji se kao takva bilježi i u službenoj statistici.</s><s>Ako se kriza shvaća kao dio poslovnog procesa, otvara se prostor za konstruktivna rješenja kriznih situacija.</s>\n<s>Konstruktivne posljedice krize očituju se ako se kriza shvati kao šansa i pozitivni preokret te ako se uzme u obzir i njezin optimistički aspekt.</s><s>Krizna situacija može osloboditi dodatne snage i pojačati spremnost okoštalih organizacijskih struktura na promjene, inicirati inovacije proizvoda i procesa, stila vođenja, načina surađivanja, potaknuti stvaralačke potencijale zaposlenika.</s>\n<s>Uspješno savladana kriza organizacije, koja omogućava daljnje poslovanje, većinom ostavlja za sobom duboke tragove i vodi prema značajnoj varijaciji materijalnog i ljudskog potencijala organizacije.</s><s>Krize organizacije u stanju su osloboditi inovativne snage koje do tada nisu bile poznate i savladati prepreke protiv uvođenja nužnih promjena.</s><s>Konstruktivna promjena koja je omogućena pretrpljenom krizom postaje relevantna za okruženje pogođene organizacije.</s><s>Za konstruktivno djelovanje generalno vrijedi poboljšana mogućnost ostvarivanja cilja imajući u vidu krizom pogođenu organizaciju.</s><s>Za korisnike konstruktivno djelovanje krize organizacije razvidno je kroz bolje osiguranje izvora snabdjevanja.</s><s>Organizacija mora posvetiti pozornost obilježjima kriznog razdoblja te izgraditi instrumente učinkovitog upravljanja poslovnom krizom i njima se koristiti.</s><s>Kriza može pogoditi bilo koju organizaciju bez obzira na veličinu, i u bilo koje vrijeme, i dovesti je u situaciju koja prijeti njezinu opstanku.</s><s>Karakteristično za sve krize je da one u sebi skrivaju izvjesnu prijetnju i opasnost za organizaciju.</s><s>Što je kriza dublja to ju je teže ovladati.</s><s>Uznapredovala kriza često dovodi do restrukturiranja organizacije.</s><s>Neke se preorijentiraju na drugu djelatnost, neke prodaju dio, neke prestaju raditi s dijelom poslovnog sustava ili u potpunosti mijenjaju vlasničku strukturu.</s><s>U najgorem slučaju organizacija prestaje u potpunosti s radom.</s><s>Najvažnije je da se krizno razdoblje prepozna što ranije, na adekvatan način prevlada, i omogući organizaciji put prema novim poslovnim uspjesima.</s>\n<s>3. Strategije za rješavanje kriznih situacija Nažalost, misao o krizama posebice na našim prostorima još je u začetku, a praktično postupanje u kriznim situacijama neosmišljeno i panično odnosno sliči instinktivnim reakcijama.</s><s>Praktičari u raznim oblastima, počevši od politike, preko ekonomije, do zaštite životne okoline, i na različitim razinama (od državnog, preko regionalnog do lokalnog) na krize odgovaraju najčešće reaktivno, situacijski i ishitreno, bez strateške vizije i bilo kakvog kratkoročnog ili dugoročnog plana.</s><s>Posljedice po državu i građane mogu biti pogubne.</s>\n<s>U kriznim situacijama treba težiti ostvarivanju pretpostavki za opstanak organizacija.</s><s>Razvojna strateška usmjerenja ostavljaju se po strani jer se organizacija mora orijentirati prema načinima vlastita oporavka.</s><s>Ako ne postoji strateška isplativost opstanka organizacije potrebno je razmotriti neku od izlaznih strategija.</s>\n<s>Strategije za rješavanje kriznih situacija zapravo su skup menadžerskih aktivnosti i odluka kojima se uvode promjene usmjerene u pravcu zaustavljanja procesa propadanja i oporavka organizacije.</s><s>U kriznim situacijama rabe se strategije kao odgovor na krizu ponajprije radi očuvanja ugleda organizacije (v. Tomić, Milas, 2007., str.144.).</s><s>Kao odgovor na krizu Heath i Coombs (v. 2006., str. 205.) navode sljedeće strategije: — strategije poricanja (napad i tužitelj, poricanje, ispaštanje za tuđe grijehe) — strategije umanjenja (isprika, opravdanje) — strategije ponovne izgradnje (nadoknada, ispričavanje) — strategije pojačanja (potpomaganje, laskavost).</s><s>Hofer (v 1980., str. 19. – 31.) razmatra dvije skupine strategija zaokreta: — poduzetničke strategije (strategije generiranja prihoda i strategije refokusiranja proizvoda i tržišta</s>\n<s>— značajniju redukciju troškova i imovine — čvršću inancijsku kontrolu i inancijsku injekciju — transformacijske promjene</s>\n<s>— unaprjeđivanje operativne učinkovitosti — uštede (izvan otpuštanja zaposlenika).</s><s>U rješavanju kriznih situacija primjenjuju se (v. Buble i dr. 2005, str. 120. - 125.) strategija konsolidacije (strateški zaokret, probir i fokusiranje, kontrakcija) i strategija napuštanja djelatnosti (strategija ubiranja plodova, prodaja, gašenje) o kojima će biti više riječi u nastavku.</s><s>1. Strategija konsolidacije i obnavljanja Svrha je strategije konsolidacije i obnavljanja preživljavanje organizacije u ključnim djelatnostima podizanjem njezine konkurentske sposobnosti.</s><s>Ako trenutni položaj organizacije nije stabilan nužno je provesti akcije za promjenu postojećeg stanja.</s><s>Organizacija može promijeniti temeljnu strategiju, povećati operacijsku djelatnost ili se rasteretiti nepotrebnih poslovnih i organizacijskih balasta.</s><s>Konsolidacija ili strateško obnavljanje temelji se na identifikaciji zdrave poslovne jezgre koju treba sačuvati, poslovnih jezgri koje treba odbaciti i poslovnih jezgri koje treba razvijati te izgraditi scenarije i strategije odbacivanja, obnavljanja i razvoja.</s>\n<s>Cilj strateškog zaokreta je uspostaviti narušeni sklad između organizacije i njezine okoline promjenom njegove strateške pozicije.</s><s>Strateški zaokret se poduzima kad je poslovna kriza očita i kad je ugrožena egzistencija organizacije zbog pada profitabilnosti ili pada prodaje, kao i pogoršanja relativnih pokazatelja uspješnosti.</s><s>Svrha je preokrenuti negativne trendove i vratiti organizaciju na stazu uspjeha.</s>\n<s>Cilj je povećati profit u kratkom roku i poboljšati dugoročne izglede za opstanak organizacije.</s><s>Probir predstavlja koncentraciju napora i resursa u industrijama koje su posebno aktivne i u kojima poduzeće ima umijeća iskoristiti ih.</s><s>Katkad probir prerasta u strategiju fokusiranja kojom se organizacija orijentira na ekskluzivno usluživanje jednog industrijskog segmenta.</s>\n<s>Kontrakcija je strategija kojom se smanjuje veličina organizacije.</s><s>Cilj je ponovno svrstavanje resursa i imovine kako bi se stvorile pretpostavke za kvalitetno strategijsko repozicioniranje organizacije.</s><s>2. Strategije napuštanja djelatnosti</s>\n<s>Ako se strateškom analizom utvrdi da neka od djelatnosti nema izglednu budućnost, onda ju organizacija može napustiti bilo prodajom, gašenjem ili preorijentacijom poslovanja u drugu djelatnost.</s>\n<s>To je posebna vrsta izlazne strategije kojom se žele maksimizirati kratkoročni poslovni rezultati organizacije.</s><s>Sastoji se od kontroliranih dezinvesticija u organizaciji kako bi se poboljšao cash flow u razdoblju izlaska organizacija iz djelatnosti.</s><s>Menadžment smanjuje kapitalna ulaganja, održavanje, propagandu, istraživanje, distribucijske kanale, broj proizvoda u asortimanu, eliminira manje korisnike, kako bi smanjio troškove i time povećao novčane primitke organizacije u kratkom roku.</s><s>Navedena strategija većinom završava prodajom ili likvidacijom organizacije ili poslovne jedinice.</s><s>Prodaja organizacije ili njezinog dijela Strategija brzog napuštanja djelatnosti prodajom organizacije ili njezinog dijela izbor je kad ne postoji održiva konkurentska prednost organizacije, kad se znatno mijenja njezina misija i vizija ili ako postoje posebni financijski motivi vlasnika.</s>\n<s>Gašenje (likvidacija) organizacije ili njezinog dijela Ako je izlazak iz industrije jedina strateška opcija, tad se može provesti likvidacija, zapravo gašenje organizacije ili njezinog dijela.</s><s>Likvidacija znači obustavljanje postojanja organizacije ili njezinog dijela, putem rasprodaje imovine i obustavljanjem kompletnih operacija.</s><s>Navedena strategija rabi se tek kad nijedna druga nije dala rezultat.</s><s>4. Uloga kriznog menadžmenta u rješavanju poslovnih kriza</s>\n<s>Ne postoji pouzdana formula za život u kriznom okružju jer krize stavljaju na kušnju sve što je ranije naučeno.</s><s>Suočavanje s promjenama i mnogim nepoznanicama nadilazi ključne kompetencije uprave organizacija u prevenciji i upravljanju krizama.</s><s>Potreba da se upravlja neizvjesnostima ukazuje da je kvalitetno upravljanje rizikom najbolji krizni menadžment i da je u temelju kulture kriznog menadžmenta razumijevanje menadžmenta kao procesa koji vodi izbjegavanju krize.</s>\n<s>Krizni menenadžment je niz međusobno povezanih prosudba ili ispitivanja vrsta kriza i snaga koje mogu predstavljati veliku opasnost za glavne proizvode organizacije, procese, zaposlenike, okružje i zajednicu.</s><s>Krizni menadžment obuhvaća i niz aktivnosti dizajna, redizajna i primjene ključnih planova, procedura i mehanizama za otkrivanje, sprječavanje, pripravnost, zaustavljanje, oporavak i učenje.</s>\n<s>Upravljanje krizom u širem smislu obuhvaća spektar aktivnosti organizacije usmjerenih od preventivnog djelovanja prije pojave krize, preko upravljanja krizom u užem smislu, sve do učenja novih načina mišljenja i djelovanja uslijed krize.</s>\n<s>Strategijski krizni menadžment mora riješiti strategijske probleme, operativni krizni menadžment propuste u ostvarivanju ciljeva razini pojedinih poslovnih funkcija organizacije, financijski krizni menadžment akutne financijske probleme itd.</s>\n<s>Aktivni krizni menadžment podrazumijeva sprječavanje da se kriza dogodi odnosno usmjerava se protiv etapa krize pomoću smišljenih mjera opreza i kompenzacija koje su orijentirane prema budućnosti.</s><s>Dijeli se na anticipativni i preventivni krizni menadžment.</s>\n<s>Reaktivni način rješavanja krize polazi od tendencija koje izazivaju krizu u razvoju organizacije odnosno od latentne ili manifestirajuće krizne sitDragutin Funda, Tomislava Majić</s>\n<s>Dragutin Funda, Tomislava Majić uacije (klasično istraživanje nesolventnosti, teorija nesolventnosti, taktički krizni menadžment, savladavanje krize kod utemeljenja organizacije itd.).</s><s>Reaktivni krizni menadžment ima pasivni karakter, a zadatak mu je suzbijanje nastale krize organizacije ili ublažavanje njezinih neizbježnih događanja.</s><s>Može se podijeliti na repulzivni i likvidatorni krizni menadžment.</s><s>Uvjeti suvremenoga tržišta stavljaju sve brojnije i složenije zahtjeve pred organizacije.</s><s>Traži se inovativnost, brzo i pravovremeno reagiranje, fleksibilnost, profitabilnost i dosljednost u zadovoljavanju različitih potreba korisnika.</s><s>Navedeno nije moguće ostvariti bez učinkovitog kriznog menadžmenta.</s>\n<s>Krizni menadžment mora djelovati brzo kako bi utvrdio uzrok krize, uklonio ga i u konačnici, uz što manju štetu, riješio krizu.</s><s>U tom smislu, krizni menadžment je dio šireg sustava organizacijskog upravljanja rizikom (v. Uspješni krizni menadžment obuhvaća sve etape krize organizacije: potencijalna kriza, latentna kriza, akutna/savladiva kriza i akutna/nesavladiva kriza.</s>\n<s>Anticipativno upravljanje krizom (preventivno djelovanje) najbolji je način upravljanja krizom (v. Osmanagić, Bedenik, 2003., str. 59.).</s><s>Ostvaruje se, ponajprije, jačanjem indivudualne i socijalne kompetentnosti uprave te uporabom instrumenata koji omogućavaju prijelaz na novi smjer.</s><s>Osmanagić Bedenik u najvažnije instrumente anticipativnog upravljanja krizom ubraja upravljanje rizicima, bonitet organizacije, politika fleksibnosti te sustav ranog upozorenja.</s>\n<s>Svrha je preventivnog djelovanja uspostavljanje visoke spremnosti prema latentno prisutnim i budućim promjenama temeljnih varijabli te jačanje kompetentnosti menadžmenta.</s>\n<s>Krizni menadžment prati sve etape kriznog razvoja, nastoji preventivno djelovati, a u krajnjem slučaju djeluje kad je kriza već nastupila.</s><s>Krizni menadžment pomaže u izbjegavanju strateških kriza te preventivnim djelovanjem ublažava posljedice krize uspjeha i likvidnosti.</s><s>Učinkoviti krizni menadžment pomaže da se: na najvišu razinu dovede blagostanje i produktivnost svih zaposlenika, zaustave povrede ljudi, pojava bolesti i smrtnih slučajeva kroz radne aktivnosti, poboljša ugled organizacije kod korisnika, konkurenata, isporučitelja i drugih interesnih skupina, izbjegnu štetni učinci poslovanja, potaknu bolji odnosi s izvođačima i učinkovitije realizaju aktivnosti, minimizira mogućnost pravnih postupaka i zakonskih kazni kao posljedica neadekvatnog upravljanja.</s>\n<s>U kriznim situacijama treba težiti ostvarivanju pretpostavki za opstanak organizacija.</s><s>Razvojna strateška usmjerenja ostavljaju se po strani jer se organizacija mora orijentirati prema načinima vlastita oporavka.</s><s>Ako ne postoji strateška isplativost opstanka organizacije potrebno je razmotriti neku od izlaznih strategija.</s>\n<s>Organizacija mora posvetiti pozornost obilježjima kriznog razdoblja te izgraditi instrumente učinkovitog upravljanja poslovnom krizom i njima se koristiti.</s><s>Kriza može pogoditi bilo koju organizaciju bez obzira na veličinu, i u bilo koje vrijeme, i dovesti je u situaciju koja prijeti njezinu opstanku.</s><s>Karakteristično za sve krize je da one u sebi skrivaju izvjesnu prijetnju i opasnost za organizaciju.</s><s>Što je kriza dublja to ju je teže ovladati.</s><s>Uznapredovala kriza često dovodi do restrukturiranja organizacije.</s><s>Neke se preorijentiraju na drugu djelatnost, neke prodaju dio, neke prestaju raditi s dijelom poslovnog sustava ili u potpunosti mijenjaju vlasničku strukturu.</s><s>U najgorem slučaju organizacija prestaje u potpunosti s radom.</s><s>Najvažnije je da se krizno razdoblje prepozna što ranije, na adekvatan način prevlada, i omogući organizaciji put prema novim poslovnim uspjesima.</s><s>Krizni menadžment ne treba shvaćati kao nešto nepotrebno, već kao bitni i sastavni dio odgovornog upravljanja organizacijom u kojemu se u mnoštvu poslovnih odluka prosuđuju rizici i šanse te u kojemu se, osobito pri povećanoj nesigurnosti i brzim promjenama, ne mogu isključiti krizne situacije.</s><s>Prepoznavanje postojećih potencijala, osim sagledavanja grešaka i nedostataka, odlučujuće je za ovladavanje krizom.</s>\n<s>Luecke, R.: Upravljanje kriznim situacijama, Zgombić&Partneri, Zagreb, 2005.</s><s>Lukić, S., M., Živanović, N., Bakić, R.: Upravljanje rizikom kao zaštita od potencijalne krize tvrtke, zbornik radova III. međunarodne konferencije “Dani kriznog upravljanja”</s>\n<s>Jedno od osnovnih svojstava posebnih bezbednosnih problema, ali i zadataka kojima se oni rešavaju predstavlja složenost.</s><s>U zavisnosti od osnovih obeležja složenosti posebnih bezbednosnih problema i zadataka, kao odgovora na njih, primenjuju se odgovarajuće koncepcije složenosti.</s><s>Radi se o logičkoj, teoretsko-informacionoj, algoritamskoj, teoretsko-množinskoj i statističkoj koncepciji.</s><s>U zavisnosti od primenjene koncepcije složenosti varira struktura procesa odlučivanja o načinu angažovanja snaga određenih za rešavanje konkretnog posebnog bezbednosnog problema, kao i ishodi tog procesa.</s><s>S tim u vezi, postavlja se pitanje posledica izbora odredjenje koncepcije složenosti na proces i ishod odlučivanja u uslovima rešavanja posebnih bezbednosnih problema.</s><s>Značaj odgovora na ovo pitanje je u pravilnom shvatanju koncepcija složenosti i njihovog uticaja na odlučivanje povodom rešavanja posebnih bezbednosnih problema.</s><s>Odgovorom na ta pitanja olakšaće se edukacija u oblasti bezbednosnog menadžmenta s jedne strane i primena stečenih znanja u toj oblasti, s druge strane.</s><s>Ključne riječi: složenost, odlučivanje, posebni bezbednosni zadaci * Dr. sc. Dane Subošić, Kriminalističko - policijska akademija, Beograd 1 Ovaj rad je rezultat realizovanja naučnoistraživačkog projekta pod nazivom Razvoj institucionalnih kapaciteta, standarda i procedura za suprotstavljanje organizovanom kriminalu i terorizmu u uslovima međunarodnih integracija.</s><s>Projekat finansira Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije (br. 179045), a realizuje Kriminalističko-policijska akademija u Beogradu (2011−2014).</s><s>Rukovodilac projekta je prof. dr Saša Mijalković.</s>\n<s>Aktuelne društvene okolnosti usložavaju bezbednosnu problematiku, kako raznovrsnošću načina, tako i intenzitetom ugrožavanja bezbednosti..</s><s>Neuobičajenost oblika ugrožavanja bezbednosti uzrokuje posebne bezbednosne zadatke, kao odgovor na istovrsne bezbednosne probleme.</s><s>Donošenje odluke o načinu odlučivanja u takvim okolnostima predstavlja ozbiljan problem, jer od njegovog rešavanja u velikoj meri zavisi ishod posebnog bezbednosnog zadatka.</s>\n<s>Postoje brojni pristupi rešavanju problema izbora načina odlučivanja.</s><s>U uslovima posebnih bezbednosnih zadataka zajednička im je analiza složenosti, jer od njenog shvatanja zavisi valjanost izbora načina odlučivanja.</s><s>Koncepcije složenosti (logička, teoretsko-informaciona, algoritamska, teoretskomnožinska i statistička) omogućuju objašnjenje pojedinih procedura odlučivanja, izbor odgovarajućih medju njima (po mogućstvu one koja je optimalna u konkretnim uslovima), ali i njihovo objašnjenje, što je od značaja za edukaciju rukovodilaca.</s><s>S tim u vezi, struktuiran je glavni deo ovog saopštenja, koji je operacionalizovan sledećim celinama: Osnovna obeležja posebnih bezbednosnih zadataka, Složenost kao obeležje posebnih bezbednosnih zadataka i Objašnjenje procesa odlučivanje u zavisnosti od primenjene koncepcije složenosti.</s>\n<s>Osnovna obeležja posebnih bezbednosnih zadataka Posebni bezbednosni problemi mogu biti uzrokovani negativnim i pozitivnim bezbednosnim događajima (npr. demonstracijama i manifestacijama, odnosno protivljenjem i podrškom).</s><s>U svakom slučaju, radi se o problemima koji zahtevaju povišen i neuobičajeno visok nivo predizimanja bezbednosnih mera.</s><s>Posebni bezbednosni problemi mogu nastati kao posledica terorističkih akata, nasilnih javni skupova, pobuna zatvorenika, otmica vazduhoplova, držanja talaca ili posete visokih stranih državnika, svečanosti, sportskih manifestacija, ali i objektivnih uzroka, odnosno dejstva viših sila (zemljotresa, poplava, lavina, klizišta, epidemija, hemijskih i bioloških akcidenta i sl.).2</s>\n<s>Odgovor na posebne bezbednosne probleme su posebni bezbednosni za2 Uporedi: Stevanović O, Rukovodjenje u policiji, Policijska akademija, Beograd, 2003, str.</s>\n<s>Dane Subošić daci.</s><s>Eskalacija novih oblika ekstremno nasilnog ugrožavanja bezbednosti ljudi i država zahteva dinamičnost i promene u organizacionom razvoju i postupanju snaga bezbednosti, čemu mora biti posebno primeren i sistem rukovođenja pri izvršavanju posebnih bezbednosnih zadataka.</s><s>Posebni bezbednosni zadaci su aktivnosti bezbednosnih snaga kojima se rešavaju istovrsni problemi (posebni bezbednosni), primenom operativnotaktičkih mera i radnji koje ne spadaju u svakodnevnu delatnost, već se planiraju i izvode po ukazanoj potrebi ili po posebnom naređenju.</s><s>Te zadatke posebno karakterišu neuobičajenost, povremenost, teža predvidljivost, angažovanje privremenih sastava policije i drugih bezbednsnih struktura i uspostavljanje posebnog sistema rukovođenja unutar njih i to za svaki od tih zadataka posebno.</s><s>Izvršavaju se radi sprečavanja vršenja i otkrivanja izvršilaca krivičnih dela, njihovog pronalaženja, hvatanja i privođenja nadležnim organima, održavanja i uspostavljanja javnog reda kada je narušen u većem obimu i dr.3 U posebne bezbednosne zadatke najčešće se ubrajaju: lišavanje slobode opasnih kriminalaca (pripadnika terorističkih grupa, odmetnika i sl.); održavanje javnog reda na javnim skupovima (vanredna obezbeđenja); složeniji slučajevi asistencija; suzbijanje građanskih nereda,4 izvršenje posebnih operativno-taktičkih mera (blokada, racija, zaseda, potera, pretresanje terena), pružanje pomoći građanima i institucijama u spasavanju ljudi i imovine i u otklanjanju posledica elementarnih nepogoda i akcidenata i slični zadaci.</s><s>U posebnu kategoriju posebnih bezbednosnih zadataka spadaju specijalni bezbednosni zadaci, koji se odnose na rešavanje posebno složenih bezbednosnih problema, kao što su: otmica vazduhoplova i drugih prevoznih sredstava, talačke situacije, terorističke akcije, pobune u kaznenim ustanovama i zatvorima, slučajevi pružanja otpora vatrenim oružjem i slično.5</s>\n<s>Posebni bezbednosni zadaci su uslovljeni posebnim bezbednosnim problemima i izvršavaju se radi rešavanja tih problema, koji najčešće nastaju: 1) prevazilaženjem uobičajenog bezbednosnog stanja, odnosno uobičajenog 4 Na primer, do narušavanja javnog reda u većem obimu došlo je u Beogradu 10. oktobra tokom održavanja „Parade ponosa“ koja je brojala oko 1000 učesnika nasuprot oko 5000 do 6000 protivnika parade i izgrednika koji su pokušali nasilno da spreče održavanje skupa.</s><s>Pripadnici policije tom prilikom iskazali visoku profesionalnost, osposobljenost i odlučnost u zaštiti prava svih građana na okupljanje što je svakako primer za pohvalu, ali ujedno i model postupanja i za druge policije sveta.</s><s>Prilikom uspostavljanja javnog reda, povrede su zadobila 173 policijska službenika (šestorica teške telesne povrede) i 31 građanin (pet teške), a među povređenima su i dva strana državljana (Najznačajniji rezultati MUP-a Republike Srbije u 5 Stevanović O, Rukovodjenje u policiji, Policijska akademija, Beograd, 2003, str. 238.</s>\n<s>Dane Subošić obima i intenziteta ugrožavanja bezbednosti na određenom prostoru i u određenom vremenu i 2) kada redovne jedinice snaga bezbednosti, redovnim i uobičajenim načinom obavljanja poslova nisu u mogućnosti da spreče ili zaustave nastajanje po bezbednost štetnih posledica ili da obezbede povišen nivo bezbednosti na određenom prostoru i u određenom vremenu.</s><s>Prema tome, složenost je osnovno obeležje posebnih bezbednosnih problema i zadataka.</s><s>Dedukcijom, dolazi se do zaključka da je složenost osnovno obeležje i upravljačke funkcije bezbednosne organizacije, posebno one koja je usmerena na rešavanje posebnih bezbednosnih problema, odnosno zadataka kojima se oni rešavaju.</s><s>Složenost kao obeležje posebnih bezbednosnih zadataka</s>\n<s>Složenost kao obeležje posebnih bezbednosnih zadataka može u teorijskom smislu da se objasni koncepcijama složenosti.</s><s>Osnovne koncepcije složenosti su: logička, teoretsko-informaciona, algoritamska, teoretsko-množinska i statistička.</s><s>Logičkom koncepcijom složenosti određuje se mera nekih svojstava odnosa medju promenljivim (uprošćavanje/usložavanje).</s><s>Teoretskoinformacionom koncepcijom složenosti entropija6 se poistovećuje s merom složenosti sistema.</s><s>Algoritamskom koncepcijom složenosti, složenost se određuje svojstvima strukture (algoritma)7 kojom se rekonstruiše objekat koji se istražuje.</s><s>Teoretsko-množinskom koncepcijom složenosti, složenost se objašnjava snagom mnoštva elemenata od kojih se sastoji objekat koji se proučava.</s><s>Statističkom koncepcijom složenosti povezuje se složenost sa verovatnoćom stanja sistema.8</s>\n<s>Opšte svojstvo navedenih koncepcija je pristup odredjenju složenosti, kao posledice nedostatka informacija, za željeni kvalitet upravljanja sistemom.</s><s>U određivanju nivoa složenosti sistema odlučujuća je uloga subjekta istraživanja, nosioca, istraživača.</s><s>Realno, postojeći objekti poseduju 6 Entropija sistema predstavlja meru nereda, haosa i dezorganizacije, čemu organizacioni i tehnički sistemi prirodno teže (Isto, str. 46.).</s><s>7 Algoritam - (arap., grč. rythmos odnos) 1. veština računanja, četiri osnovne računske radnje i udžbenik o tome (izraz potiče od arapskog matematičara Mohameda ibn Musa Alharizmi); 2. logički algoritam pokušaj da ce logičke operacije zamene ciframa i računskim metodama, dakle, pokušaj jedne matematičke ili simboličke logike; opšte usvojen način pripreme za digitalne računare; u srednjem veku upotrebljavali su ce i izrazi algorizam, algaritam (Vujaklija M, Rečnik stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1996/7, str. 30.).</s><s>8 Ivanova J.T, Prihodko I.V, Teorija organizacije, drugo stereotipno izdanje, (prevela Zora Simović Lekić), Fakultet zaštite na radu, Niš, 2007, str. 42, 43.</s>\n<s>Dane Subošić dovoljnu sistemnost, kategorija „složenost sistema“, pojavljuje se zajedno sa pojavom subjekta istraživanja.</s><s>Kao složen ili jednostavan sistem, subjektu se predstavlja samo koliko on hoće i može da ga vidi kao složen ili jednostavan predmet mišljenja.</s><s>To što je za nekoga složen elementaran objekat, za nekog drugog može da bude jednostavan elementaran objekat.9 Na primer, za senzibilasanog službenika, proces odlučivanja može da bude jednostavan elementarni objekat, dok za nekoga ko nije takav, taj isti proces može da bude veoma složen.</s><s>Način na koji neko postaje senzibilasan za odredjenu vrstu pojava je kompleksan, a čini ga kombinacija intelektualnih sposobnosti, intuicije, iskustva i obrazovanja.</s><s>Time je načelno apsolvirana samo logička koncepcija složenosti.</s>\n<s>Teoretsko-informaciona koncepcija objašnjava složenost dezorganizacijom, dezintegracijom, odnosno haotičnim ponašanjem predmetnog entiteta.</s><s>Težnja ka dezorganizaciji dešava se pod dejstvom prirodnih ali i ljudskih i organizacionih sila.</s><s>Okruženje često deluje na sistem tako da ugrožava njegov opstanak odnosno dezorganizuje ga.10 Primera radi, korupcija u bezbednosnim službama, posebno povodom pripreme i realizacije posebnih bezbednosih zadataka, negira svrhu njihovog postojanja (odnosi se na službe) i realizacije (odnosi se na zadatke).</s><s>Konkretnije, kakvi su efekti racije, kao posebnog bezbednosnog zadatka, za koju objekat racije zna pre njene realiazacije?</s><s>Svakako da pozitivni efekti u takvim uslovima izostaju, čime se dovodi u pitanje finkcionisanje delova službe, a ono što ne funkcioniše nije sistem (jer struktura ne funkcioniše, tj. ne stvara rezultate zbog kojih postoji).</s><s>Na taj način, služba nije deo rešenja, već je deo bezbednosnih problema.</s><s>Pri tome, problem je veći nego što je bio pre takvog angažovanja službe, pre svega zbog činjenice da služba podstiče (razvija) deliktno ponašanje.</s>\n<s>Algoritamska koncepcija složenosti ukazuje na svojstva strukture u poststrukturalističkom smislu, odnosno na osnovna obeležja procedure koje navedene strukture realizuju.</s><s>Transformacijom strukture u proceduru dolazi se do niza tehnološki zavisnih faza kojima se izvršava odredjena radna aktivnost (posao, zadatak, npr. poseban, bezbednosni).</s><s>Algoritamska analiza složenosti moguća je u procedurama sa kvantifikacijom ishoda, pri čemu njihova složenost raste s rastom vremenske i prostorne distribucije angažovanih resursa.</s><s>Na primer, ako se u procesu odlučivanja povodom posebnog bezbednosnog zadatka koriste komandno-informacioni ili geo10 Stevanović O, Rukovodjenje u policiji, Policijska akademija, Beograd, 2003, str. 47.</s>\n<s>Dane Subošić grafski-informacioni sistemi u svrhu podrške tom procesu (konkretno kroz ekspertski podsistem), onda trajanje algoritma do njegovog okončanja i količina prostora koja je potrebna da se on okonča (u memorijskom smislu), ukazuju na vremensku i prostornu složenost istraživane pojave.</s><s>Teoretsko-množinska koncepcija složenosti ukazuje na to da složenost ne čini samo mnogobrojnost elemenata koji predmetno mnoštvo čine, jer se time dolazi samo do velikih sistema.</s><s>Da bi se oni objasnili složenim, sa aspekta teoretsko-množinske koncepcije, razmatrani elementi pored mnogobrojnosti treba da imaju i svojstvo snage (kličina energije u jedinici vremena), usled čega je kontrola snage mnoštva bezbednosni problem.</s><s>Navedena teškoća čini taj problem složenim.11</s>\n<s>Statističkom koncepcijom objašnjava se složenost problema kroz dodelu verovatnoća njegovim pojedinim stanjima.</s><s>Dakle, ovom koncepcijom složenost objašnjava se rizikom i neizvesnošću.</s><s>Rizik je situacija u kojoj su činjenice o stanju problema nepoznate, ali postoje empirijska i/ili objektivna evidencija o problemu, što obezbeđuje dodelu verovatnoće nastupanja različitim stanjima problema.</s><s>Kada se kaže da su stanja prirode nepoznata, ne misli se na to da je struktura tih stanja nepoznata, već se ne zna koje od njih će se dogoditi.12 Dakle, situaciju odlučivanja pri riziku karakteriše: poznavanje akcija koje nam stoje na raspolaganju, stanja prirode, kao i verovatnoće nastajanja stanja prirode.</s><s>Pri tome, zbir verovatnoća budućih stanja jednaka je 1,0.</s>\n<s>Uslovi neizvesnosti su oni u kojima su činjenice o stanju problema nepoznate i kada su nepoznate sve informacije na osnovu kojih bi se mogle 11 Na primer, ono što posebno karakteriše stanje bezbednosti u Republici Srbiji u 2010. godini, jeste to da je održano je 44.748 sportskih skupova što je nešto iznad njihovog broja u 2009. godini (43.692), ali je broj slučajeva ozbiljnijeg narušavanja javnog reda na ovim skupovima smanjen za oko 20% (sa 130 na 102).</s><s>Nije bilo slučajeva nasilničkog ponašanja navijača sa smrtnom posledicom, a broj povređenih lica smanjen je za oko 40% (sa 192 na 119).</s><s>Broj intrevencija policije prilikom održavanja sportskih skupova je na prošlogodišnjem nivou (110:111), dok je broj krivičnih dela izvršenih nad policijskim službenicima zaduženim za bezbednost sportskih manifestacija smanjen gotovo za polovinu (sa 40 na 23), a broj povređenih policijskih službenika prilikom intervencija za 65% (sa 45 na 16).</s><s>Registrovano je povećanje napada na sportske sudije (sa 75 na 100), a zbog narušavanja javnog reda, prekinut je isti broj sportskih priredbi kao i prethodne godine (69).</s><s>Ipak, mora se pomenuti da ovu sliku narušava nasilničko ponašanje naših navijača na stadionu “Marasi” u Đenovi, usled kojeg je prikinuta fudbalska utakmica između reprezentacija Italije i Srbije, što je uslovilo dodatna policijska angažovanja na sprovođenju navijača nakon njihovog povratka u zemlju (Najznačajniji rezultati MUP-a 12 Čupić E. M, Tumala R. M. V, Savremeno odlučivanje – metoda i primena, Naučna knjiga, Dane Subošić</s>\n<s>Dane Subošić dodeliti verovatnoće nastupanja pojedinih stanja.</s><s>Za razliku od situacije rizika, angažovanje bezbednosnih snaga u uslovima neizvesnosti karakteriše odsustvo objektivne ili empirijske evidencije o verovatnoćama nastupanja budućih stanja razmatranih pojava.</s><s>Neizvesnost je posledica: (I) nedostatka podataka, (II) nemogućnosti uticanja na pojedine faktore (1) upravljačke i (2) izvršne funkcije organizacije i (III) nepoznavanja zakonitosti razvoja pojava u konkretnom slučaju.13</s>\n<s>Kada se radi o nedostaku podataka, treba imati u vidu da se takva situacija može generisati: 1) malom količinom podataka, 2) dovoljnom količinom nepouzdanih podataka, 3) njihovom kombinacijom.</s><s>Načini rešavanja navedenih problema jesu povećanje količine pouzdanih i relevantnih podataka.</s><s>Složenost takvog rešenja ovog problema je u tome što zahteva dodatna materijalna ulaganja (navedena zavisnost prikazana je narenim grafičkim 13 Subošić D, Organizacija i poslovi policije, Kriminalističko-policijska akademija, Beograd, Grafički model 1 Međuzavisnost troškova i pouzdanosti informacija Objašnjenje procesa odlučivanje u zavisnosti od primenjene koncepcije složenosti</s>\n<s>Rukovodna (upravljačka) aktivnost u oblasti bezbednosti, ali i šire najčešće se poistovećuje s odlučivanjem.</s><s>Pristupe i procese odlučivanja o posebnim bezbednosnim zadacima moguće je formalizovati u vidu algoritama i procedura postupanja njenih rukovodnih (upravljačkih) struktura među kojima se posebno izdvajaju: 1) naučni pristup procesu donošenja odluka, 2) sistemski proces odlučivanja, 3) odlučivanje pri neizvesnosti, 4) proces Dane Subošić</s>\n<s>Grafički model 2 Simetričnost naučnog pristupa istraživanju i procesa odlučivanja racionalnog odlučivanja, 5) proces rada komandi i štabova na donošenju odluka, kao i 6) formiranje, vrednovanje, predlaganje i izbor varijanti.</s><s>Osnovna obeležja posebnih bezbednosnih zadataka uzrokuju poseban sistem rukovodjenja snagama koje se angažuju za njihovo izvodjenje.</s><s>Poseban sistem rukovodjenja radi izvršavanja posebnih bezbednosnih zadataka podrazumeva: 1) jedinstven pristup bezbednosnom problemu koji treba da bude rešen, 2) uvažavanje neizvesnosti kao velike verovatnoće nastanka iznenadjenja, 3) štabni metod rada i 4) optimizaciju odluka.</s><s>Sledi kraća analiza pojednih pristupa rukovodjenju (odlučivanju) povodom posebnih bezbednosnih zadataka i to: 1) naučni pristup procesu donošenja odluka, 2) odlučivanje pri neizvesnosti, 3) proces rada komandi i štabova na donošenju odluka, kao i 4) formiranje, vrednovanje, predlaganje i izbor varijanti.</s><s>Naučni pristup odlučivanju primenjiv je u uslovima posebnih bezbednosnih zadataka, jer se takva angažovanja snaga bezbednosti mogu shvatiti kao jedinstven poduhvat (projekat).</s><s>Naime, ako bez problema nema istraživanja u nauci, onda bez problema nema ni zadataka kojima se oni rešavaju u oblasti bezbednosti.</s><s>Dakle, istraživanje (projekat) u nauci ima ekvivalent u bezbednosnom zadatku.</s><s>Navedena simetrija izmedju navedenih srodnih pojava u nauci i struci prikazana je narednim grafičkim modelom.</s>\n<s>Odlučivanje je prošlo kroz različite faze razvoja, dok nije poprimilo obeležja naučnosti.</s><s>Najpre je postojao tradicionalistički pristup odlučivanju, u okviru koga je postojalo uverenje da je za valjano donošenje odluka potreban talenat.</s><s>Zapravo se na ovaj način favorizovala intuicija, odnosno sposobnost pojedinica da donose valjane odluke u uslovima manjka informacija.</s><s>Pristupom odlučivanju kojim se favorizovalo iskustvo, ističe se vremenom razvijena sposobnost pojedinica za valjano donošenje odluka na bazi znanja o aktuelnom problemu, koje je stečeno radom na rešavanju istih ili sličnih problema.</s><s>Zdravorazumski pristup odlučivanju favorizuje logičku analizu, kao metod donošenja odluka.</s><s>Najzad, naučni pristup odlučivanju obuhvata intuiciju, iskustvo i logičku analizu, ali favorizuje primenu naučnih metoda, kao načina valjanog odlučivanja.</s><s>Prethodnom analizom može se zaključiti da je na naučni pristup odlučivanju posebno primenjiva logička koncepcija složenosti.</s><s>Njom se uočava da je proces odlučivanja može modelovati shodno predznanju donosica odluke, da je moguće odrediti meru u složenosti procesa donošenja odluka i da je prisutna mogućnost odlučivanja o nepoznatom na osnovu poznatog, kao što se u istraživanju dolazi do znanja o nepoznatom na osnovu poznatog.</s><s>Suštinu odlučivanja pri neizvesnosti predstavlja transformacija neizvesnosti u rizik (verovatnoću nastupanja bezbednosnih problema i njihovih posledica),14 uzorkovanje i problematizacija pravila odlučivanja, odnosno izbor kriterijuma, kao merila stepena ostvarenja cilja (vidite sledeći grafički model).</s>\n<s>Struktuiranje problema omogućuje njegovo razgraničenje od sličnih problema.</s><s>Time se stvaraju uslovi za formulisanje mogućih alternativa za rešavanje problema.</s><s>Nakon toga, analizira se neizvesnost (moguća iznenađenja), pri čemu se dodeljuje verovatnoća budućim stanjima problema (neizvesnost se transformiše u rizik).</s><s>Time se stvaraju uslovi za rangiranje alternativa po efektima koji se njima ostvaruju.</s><s>Nakon toga, bira se alternativa kojom se obezbeđuje ostvarivanje cilja po najvažnijem kriterijumu (ili više njih, medjusobno ponderisanih), čemu sledi njena provera, kojom može da se ona prihvati, oformi u vidu odluke i dalje primenjuje, odnosno da se od nje odustane i da se navedeni proces ponovi, nakon prikupljanja i obrade novih informacija.</s><s>Iz navedene anlaize uočljivo je da objašnjenju odlučivanja pri neizvesnosti najviše odgovara statistička koncepcija složenosti (zbog „dodele verovatnoća budućim stanjima problema“).</s><s>Komande i štabovi predstavljaju rukovodna tela (organizacione jedinice za rukovođenje), koja su namenjena za pripremu i realizovanje upravljačke funkcije organizacije (organizacione jedinice) u čijem su sastavu.</s><s>Štabovi nastaju onda kada posao rukovodioca kroz istoriju postaje toliko složen da prevazilazi mogućnosti pojedinca da valjano donosi odluke.</s><s>Formiranjem štabova komandanti dobijaju pomoćnike za pojedine oblasti rada.</s><s>Njihov zadatak je da kao stručnjaci za specifičnu problematiku pomognu, svako u okviru svoje struke, da komandant donese valjanu odluku i da je kao takvu sprovede u delo.</s><s>Pri tome, oni nemaju status rukovodioca u punom kapacitetu, već samo onoliko, koliko ih za to ovlasti komandant (u odnosu na zadatak, vreme, prostor i dr.).</s><s>Komandama rukovodi komandant jedinice neposredno ili posredstvom sopstvenog zamenika, a štabovima rukovode rukovodioci štabova (npr. komandant ili načelnik štaba).15 Komande i štabovi mogu da rade na potpun i nepotpun način.</s><s>Analogno tome, ishod njihovog rada može da bude potuna i nepotpuna odluka (sledeći grafički 15 Komande su složenija rukovodna tela od štabova.</s><s>Nastaju kasnije od štabova i na njihovom čelu su komandanti.</s><s>Stuktuirane su tako da u svom sastavu mogu da imaju štab, što ukazuje na to da se prema njima odnose kao opšte prema posebnom.</s><s>U komandama koje imaju štab postoje i pomoćnici komandanta za određene poslove, koji su strukturno pozicionirani van štaba (na primer, pomoćnik komandanta za logistiku i dr.).</s><s>Načelnici štabova ujedno su zamenici komandanata jedinica.</s><s>Komande koje nemaju stalne štabove sastoje se iz komandanta, zamenika pomoćnika i odeljenja, struktuiranih tako da njima u organizacionom smislu rukovode komandant i zamenik, a u stručnom pomoćnici (na primer, Komanda Žandarmerije u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije).</s><s>Komande bez stalnih štabova mogu po potrebi da formiraju povremene (višekratne) i privremene (jednokratne) štabove.</s>\n<s>Potpun proces odlučivanja primenjuje se u uslovima postojanja dovoljno vremena za realizovanje svih faza koje su prikazane srednjom kolonom prethodnog grafikona.</s><s>S druge strane, nepotpuno odlučivanje posledica je nedostaka vremena ili stila komandanta, koji je sklon samostalnom donošenju odluka (leva kolona grafičkog modela 4), odnosno skraćivanju postupka dolaska do njih (desna kolona istog grafičkog modela).16 Proces rada komandi i štabova može da se objasni različitim koncepcijama složenosti, medju kojima dominira algoritamska.</s><s>Naime, algoritamskom koncepcijom složenosti precizno mogu da se objasne strukturna svojstva odlučivanja komandi i štabova (npr. u štabnom metodu rada), pri čemu navedene strukture variraju od složenih (zbog problema i hitnosti), preko složenijih, do najsloženijih.</s><s>S tim u vezi, naglašena je mogućnost primene logičke koncepcije složenosti, zbog složenosti problema o čijem rešavanju se odlučuje (odluka je složenija za složenije zadatke i obrnuto), s jedne strane i raspoloživog vrema za donošenje odluke, s druge strane.</s>\n<s>Formiranje, vrednovanje, predlaganje i izbor varijanti predstavlja proces donošenja odluke koji počinje procenom uticaja determinističkog spleta eksternih i internih činilaca krizne situacije.</s><s>Eksterni činioci se najčešće odnose na uzroke, a interni na sposobnost nadležne organizacije da zakonito i uspešno izvrši zadatke na otklanjanju ili redukciji kriza i njenih posledica.</s><s>U navedenoj strukturi, pod odlukom se podrazumeva opredeljenje rukovodioca za jednu od dopustivih varijanti angažovanja, oformljenje te varijante u formi akta rukovođenja, izradu planskih i naredbodavnih akata, kao i primenu te odluke.</s><s>Odluku priprema štab ili drugo rukovodno telo (uprava, komanda), a kada je rukovodilac odobri, štabni stručnjaci, zamenik, odnosno pomoćnici (zavisno od rukovodnog tela koje je pripremilo odluku) je sprovode, svako u okviru sopstvene specijalnosti.</s>\n<s>Čest problem rukovodne aktivnosti u uslovima posebnih bezbednosnih zadataka je ne razumevanje položaja funkcionalnih rukovodilaca.</s><s>Ovo je posebno prisutno u uslovima donošenja (formiranja, vrednovanje, predlaganje i izbor varijanti) odluka i još više u fazi njenog sprovodjenja.</s><s>Naime, pomoćnici rukovodilaca predstavljaju administratore poslova na nivou cele organizacije ili njene organizacione jedinice.</s><s>Njihov posao je da u navedenim (i ne navedenim) procedurama pruže pomoć glavnom rukovodiocu u pripremi i sprovođenju onog dela odluka koji spada u njihov delokrug rada, što je često predmet spora na relaciji pomoćnik rukovodioca – izvršilac.</s><s>Problemi formiranja, vrednovanja, predlaganja i izbora varijanti, kao procesa 16 Algoritam je izveden na osnovu: Milovanović, Odlučivanje u borbenim dejstvima, Vojna akademija, Beograd 2004, str. 171, 173.</s>\n<s>17 Ivanova J.T, Prihodko I.V, Teorija organizacije, drugo stereotipno izdanje, (prevela Zora Simović Lekić), Fakultet zaštite na radu, Niš, 2007, str. 42. donošenja odluka su entropijskog karaktera, tako da se mogu objasniti teoretsko-informacionom koncepcijom složenosti.</s><s>Naime, upravljačkom funkcijom sistema integrišu se ljudi, sredstva, pravila i postupci u sistemu, sprečava se entropija sistema (dezintegracija, haotično ponašanje) i postižu postavljeni ciljevi.</s><s>Upravljanjem sistemima pored ostalog sprečava se njihova entropija, odnosno težnja ka dezorganizaciji čime se obezbeđuje opstanak sistema kao jedan od opštih i prvih ciljeva svakog sistema.</s>\n<s>Pravilno shvatanje složenosti ima protiventropijski karakter.</s><s>Naime, složen sistem se samoorganizuje, razvijajući se u pravcu smanjenja entropije, bez mešanja viših hijerarhijskih nivoa.17 Konkretno, navedeni spor na relaciji pomoćnik rukovodioca – izvršilac u složenom sistemu treba da bude rešen bez intervencije zamenika rukovodioca ili samog rukovodioca organizacione jedinice u kojoj dolazi do takvih pojava.</s><s>Edukacija je jedan od načina da se takvi problemi reše na valjan način.</s>\n<s>Osnovno obeležje posebnih bezbednosnih zadataka je složenost.</s><s>Pošto o načinu njihove realizacije treba da se donese odluka, proces odlučivanja o realizaciji posebnih bezbednosnih zadataka takodje ima sva obeležja složenosti.</s><s>Pri tome, složenost odluke treba da odgovara složenosti zadatka, tako da važi zavisnost: „Što je zadatak složeniji, to je i odluka složenija“ i obrnuto.</s><s>Valjanost odluke o načinu izvršavanja posebnog bezbednosnog zadatka izmedju ostalog zavisi od pravilnog načina njenog donošenja.</s><s>Pošto način odlučivanja treba da odgovara složenosti, kao osnovnom obeležju posebnih bezbednosnih zadataka, rukovodilac treba da prouči i shvati zadatak na način da u njemu identfikuje ono što ga čini problemom, odnosno teško rešivim pitanjem.</s><s>U odgovoru na to pitanje, donosiocu odluke mogu od koristi da budu znanja o osnovnim obeležjima koncepcija složenosti.</s><s>Logička, teoretsko-informaciona, algoritamska, teoretsko-množinska i statistička koncepcija složenosti ne samo da omogućuju razumevanje kompleksnosti problema i načina odlučivanja o njihovom rešavanju, već i objašnjavaju istraživanu pojavu, tako da omogućuju edukaciju donosilaca odluka.</s><s>Zbog toga, navedene koncepcije treba da budu uvrštene i značajno zastupljene u organizacionim, upravljačkim i drugim teorijsko-saznajnim disciplinam koje se izučavaju u visokoškolskim obrazovnim institucijama koje školuju kadrove u oblasti bezbednosti.</s>\n<s>Milovanović, Odlučivanje u borbenim dejstvima, Vojna akademija, Beograd Najznačajniji rezultati MUP-a Republike Srbije u 2010. godini, MUP RS, BeoStevanović O, Rukovodjenje u policiji, Policijska akademija, Beograd, 2003.</s><s>Subošić D, Organizacija i poslovi policije, Kriminalističko-policijska akademVujaklija M, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1996/97.</s><s>Complexity concepts as factor in decision-making about special security tasks</s>\n<s>- To promote sharing of intelligence information with NATO in order to be better predicted when crises may occur, and best ways how to prevent their occurrence;</s>\n<s>History abounds with many accidents and disasters, which unfortunately have caused unforeseeable consequences and great suffering of human civilization.</s><s>Such phenomena are not rare even today, because, as ever, the world mobilize and undertake joint efforts to reduce the effects of such phenomena, which are becoming more frequent, more aggressive and cause great casualties and material losses, on all continents.</s><s>The modern world is increasingly facing non-traditional types and forms of risks such as terrorism with world-scale, drug trafficking, arms and people, threats of using weapons for mass destruction, infectious diseases, and epidemics of greater extent, unemployment, and poverty consequences of global climate changes, natural hazards and disasters from natural phenomena, environmental degradation, technological disasters and more.</s><s>Their Marjan Djurovski, Lazar Gjurov</s>\n<s>Krizno upravljanje kao novi aspekt poslovanja javlja se u gospodarstvu nakon Domovinskoga rata, a aktualizira u kontekstu gospodarske krize, katastrofa izazvanim klimatskim promjenama i antropogenim djelovanjem, kao i porasta različitih oblika terorizma u svijetu.</s><s>To je i u lingvističkome smislu relativno novo područje koje nema ustaljeni temeljni naziv, nego je u paralelnoj uporabi više njegovih inačica.</s><s>Naziv krizno upravljanje doslovna je prevedenica anglizma crisis management odnosno emergency management.</s><s>U novije se vrijeme rabe i nazivi upravljanje krizom, upravljanje krizama te upravljanje u kriznim uvjetima, odnosno njihove inačice.</s><s>Od naziva u široj uporabi potrebno je odabrati i predložiti jednoznačni naziv koji je najprimjereniji hrvatskome jezičnom sustavu.</s><s>Ključne riječi: krizni menadžment, krizno upravljanje, upravljanje krizom, posuđenica, prevedenica</s>\n<s>Krizno upravljanje sustavni je i kontinuirani proces predviđanja, planiranja, pripreme i djelovanja u uvjetima različitih oblika ugroze ljudi, okoliša ili proizvodnog procesa, bilo na razini pojedinca, skupine ili cjelokupne zajednice.1 Ovaj je izraz nastao na temeljima izrazâ civilna obrana koji se svojedobno odnosio na zaštitu civila od vojnog napada i civilna zaštita koji danas ima široku uporabu unutar Europske unije i odnosi se na zaštitu civilnog stanovništva u prirodnim i antropogenim nesrećama, s naglaskom na sveopću sigurnost.</s>\n<s>Kao novi aspekt poslovanja u gospodarstvu nakon Domovinskoga rata, krizno upravljanje aktualizira se u kontekstu gospodarske krize, katastrofa izazvanim klimatskim promjenama i antropogenim djelovanjem, kao i porasta različitih oblika terorizma u svijetu.</s><s>To je i u jezičnome smislu relativno novo područje koje nema ustaljeni temeljni naziv niti stručnu terminologiju, nego je u paralelnoj uporabi više izraza.</s><s>Budući da je dosta stručne literature iz ovoga područja napisano na engleskome ili prevedeno s engleskoga, tako je i nazivlje pod njegovim snažnim utjecajem.</s><s>Sam izraz krizno upravljanje doslovna je prevedenica anglizma2 crisis management odnosno emergency management, a u praksi se rabi i niz njegovih inačica, od kojih neke navodimo u sljedećim definicijama: „Upravljanje u krizama (upravljanje u izvanrednim situacijama)3 je disciplina koja se bavi rizicima i njihovim izbjegavanjem.</s><s>Uključuje pripreme za katastrofe prije nego se one dogode, odgovor na njih (npr. hitna evakuacija, karantena, masovna dekontaminacija itd.), kao i potporu društvu te njegovu ponovnu izgradnju nakon prirodnih ili antropogenih nesreća.</s><s>Općenito govoreći, svako upravljanje u krizama kontinuirani je proces u kojem svi pojedinci, grupe i zajednice upravljaju rizicima radi izbjegavanja ili ublažavanja učinka katastrofa koje nastaju navedenim rizicima.</s><s>Upravljanje u kriznim uvjetima4 je postupak odlučivanja o potrebi poduzimanja odgovarajućih mjera zaštite i spašavanja stanovništva, imovine i okoliša odnosno oblik zapovijedanja postavljen na principima 1 http://hr.wikipedia.org/wiki/Upravljanje-u-kriznim-situacijama 2 U lingvističkoj se literaturi paralelno rabe izrazi anglicizam, koji je istovjetan nazivu za preuzetu englesku riječ u ostalim svjetskim jezicima (Filipović 1990:16) i anglizam koji je terminološki prihvatljiviji i sukladan ostalim hrvatskim nazivima za jezičnu jedinicu preuzetu iz nekoga jezika (Mihaljević 1994:16), npr. germanizam, latinizam itd., pa se zato rabi u ovome članku.</s><s>3 http://hr.wikipedia.org/wiki/Upravljanje-u-kriznim-situacijama 4 Državni plan i program mjera zaštite od ionizirajućeg zračenja te intervencija u slučaju izvanrednog događaja.</s>\n<s>102 jednonadređenosti i subordinacije koji obuhvaća i informiranje lokalne i opće javnosti o nastalom izvanrednom događaju, kao i davanje uputa o mjerama zaštite i spašavanja koje se poduzimaju.</s><s>Uspješno upravljanje krizom5 uključuje nekoliko koraka: analizu potencijalnih problema i slabosti, planiranje aktivnosti u slučaju krize, određivanje kriznih timova za sprečavanje i rješavanje krize odnosno za djelotvorno upravljanje krizama i njihovo kontinuirano usavršavanje.</s><s>Krizni menadžment6 uključuje sve funkcije sigurnosti (zaštita, obrana i spašavanje), kao i sva područja sigurnosti (zaštita na radu, zaštita od požara i eksplozija, zaštita okoliša, tjelesna i tehnička zaštita osoba i imovine, civilna zaštita, zatim obrana i zaštita informacijskih sustava, financijska zaštita, osiguranje i sl.) te funkcije i uloge menadžmenta, kao i međunarodne norme za sustave upravljanja sigurnošću, rizicima i kontinuitetom poslovanja.“ Budući da je jednoznačnost važna u komunikaciji, pokušat ćemo analizirati postojeće nazivlje i predložiti naziv koji je najprimjereniji ovome području i hrvatskome jezičnom sustavu.</s>\n<s>Poznato je da svaki jezik može posuđivati riječi koje označavaju nove predmete i pojave, a taj proces počinje transferom modela odnosno riječi iz jezika davatelja u jezik primatelj, pri čemu dolazi do njegove prilagodbe sustavu jezika primatelja na različitim jezičnim razinama, odnosno primarne i sekundarne adaptacije te nastanka kompromisne replike, oblika koji sadrži elemente obaju jezika i na kraju replike ili posuđenice.7 Proces posuđivanja završava kada se posuđenica u potpunosti integrira u sustav jezika primatelja.</s>\n<s>- prevedenice ili kalkovi8 - riječi koje nastaju reprodukcijom unutrašnje strukture, ali ne i vanjskoga oblika stranoga modela domaćim riječima (npr. krizni menadžment, krizno upravljanje); - posuđenice ili primljenice odnosno replike - riječi stranoga podrijetla koje je književni jezik prihvatio, osobito ako nemaju odgovarajućih zamjena 5 http://wmd.hr/rjecnik-pojmovi-u/web/upravljanje-krizom 6 Menadžment i sigurnost (2009:1)</s>\n<s>(npr. autopilot, ruta, operativna licenca, hidroplan); - tuđice ili barbarizmi - strane riječi za koje postoji zamjena pa ih književni jezik ne prihvaća (npr. rezimé, operabilan, konzalting, briing); - internacionalizmi ili međunarodnice odnosno europeizmi - posuđenice koje u više jezika imaju isto osnovno značenje i u svojoj osnovi isti izraz riječi (npr. shema, optimalan, maksimalan, radio, politika).9 2. Jezična analiza</s>\n<s>Jezično je posuđivanje prisutno u velikoj mjeri i na području kriznoga upravljanja, što potvrđuje niz posuđenica različitih kategorija koje su u paralelnoj uporabi.</s><s>Da bi se odredilo koje su od njih najzastupljenije, provedena je kratka jezična analiza inačica temeljnoga naziva krizno upravljanje koji se rabe na Internetu.</s><s>Analiza je provedena 14. siječnja 2011. i zabilježeni su sljedeći pojavni oblici temeljnoga naziva: Jadranka Majić, Marina Manucci</s>\n<s>Zabilježeno je četrdeset šest različitih sintagmi i njihovih izvedenica od kojih ćemo ovdje analizirati one koje se na području kriznoga upravljanja najčešće rabe ili su u kontekstu jezičnoga posuđivanja najzanimljivije.</s><s>Kao polazište analize uzet ćemo njihove definicije:10 1. doslovna prevedenica je svaka riječ u kojoj je provedena potpuna supstitucija stranih sastavnica domaćim elementima, kao što je izraz krizno upravljanje11 i njegove izvedenice, npr. krizni upravitelj.</s><s>Da je riječ o doslovnoj prevedenici, potvrđuje i njezina pojava u više jezika.</s><s>Tako je ekvivalentni izraz za anglizam crisis management u njemačkome Krisenmanagement, u francuskome la gestion des crises, u španjolskome gestión de crisis , a u talijanskome gestione delle crisi.</s><s>2. poluprevedenica je svaki, obično dvočlani, izraz u kojem je jedna sastavnica preuzeta u izvornome obliku, a druga prevedena po uzoru na model iz jezika davatelja, kao što je izraz krizni management ili krizni menadžment, sa stranom sastavnicom na kraju sintagme12 i izvedenice krizni manager, krizni menadžer, manager krize ili menadžer krize.</s><s>3. djelomična prevedenica je svaka riječ odnosno izraz s jednim elementom prenesenim doslovno iz stranoga jezika, a drugim slobodno, što je rezultiralo novostvorenim oblikom kao nepreciznom reprodukcijom stranoga uzora, kao što su izrazi upravljanje opasnostima ili upravljanje katastrofama.</s><s>Ovdje se postavlja pitanje izvornoga naziva, budući da nismo sigurni jesu li govornici izraz crisis management poistovjetili sa sintagmama hazard management ili disaster management.</s><s>4. neologizam ili novotvorenica je svaki novi domaći izraz koji je stvoren prema stranome uzoru i mogućnostima domaćega vokabulara, ne oponaša strani predložak i predlaže se kao njegov ekvivalent ili zamjena, sukladno purističkim zahtjevima hrvatskoga jezika, kao što su prevedenice upravljanje krizom, upravljanje krizama, upravljanje u kriznim uvjetima, upravljanje u izvanrednim situacijama, upravljanje u hitnim situacijama itd.</s><s>Od duljih se izraza teže rade izvedenice odnosno sintagme, pa se teže uklapaju u govoreni jezik, npr. studij upravljanja u kriznim uvjetima, stručni prvostupnik inženjer upravljanja u kriznim uvjetima ili upravitelj u krizama.</s>\n<s>Posuđenice su naglasno, glasovno i sklonidbeno prilagođene sustavu hrvatskoga jezika, dok tuđice krše njegova fonološka i morfološka pravila, 10 Muhvić-Dimanovski (1992:141-145).</s>\n<s>11 U jezičnome smislu, glagoli upravljati i rukovoditi su nesvršeni neprelazni glagoli, bez objekta u akuzativu i po značenju su sinonimi (Anić, 2003:1255, 1676), pa ćemo stoga ovdje rabiti samo glagol upravljati.</s>\n<s>107 bilo neprilagođenim glasovnim skupom, tuđim načinom tvorbe ili vrstom naglaska,13 u što se naziv menadžment uklapa neprilagođenim načinom tvorbe i glasovnim skupom (-ment).</s><s>Prema tome terminološkom načelu posuđenice se upotrebljavaju samo onda kada za njih nemamo ekvivalentne nazive u hrvatskome, što se ne može odnositi na područje kriznoga upravljanja, budući da imamo dovoljno izraza koji bi bili potencijalna zamjena za posuđenice.</s>\n<s>Fonološki oblik replike odnosno posuđenice određuje se prema izgovoru ili ortografiji modela.</s><s>Ta pojava dokazuje različiti stupanj njihove adaptacije u morfološki sustav hrvatskoga jezika i nužan je proces u stvaranju prevedenica, a ujedno potvrđuje da se radi o prevedenici.14 Tako je model crisis management u procesu integracije u hrvatski kao jezik primatelj prolazio kroz dvije vrste adaptacije: primarnu, koja je obuhvaćala transfer modela sve do integracije u hrvatski jezični sustav i sekundarnu, koja se odnosila na njegove daljnje jezične promjene.15</s>\n<s>Na taj je način na stupnju primarne adaptacije poluprevedenica krizni management sa stranom sastavnicom prenesenom u izvornome obliku postupno prešla u poluprevedenicu krizni menadžment u kojoj je morfološka adaptacija sastavnice menadžment provedena prema načelima hrvatskoga jezika, dok je fonološki oblik replike određen prema izgovoru.</s><s>Iz nje je konačno na stupnju sekundarne adaptacije modela izvedena doslovna prevedenica krizno upravljanje.</s>\n<s>Različite stupnjeve morfološke adaptacije dokazuje i sljedeći primjer.</s><s>Na stupnju primarne adaptacije modela od poluprevedenice management u krizi, sa stranom morfološki neadaptiranom sastavnicom na početku, dobili smo izraz menadžment u krizi, poluprevedenicu s morfološki adaptiranom sastavnicom, a nakon toga niz doslovnih prevedenica odnosno neologizama: upravljanje u krizi/krizama > upravljanje krizom/krizama > upravljanje u kriznim uvjetima > upravljanje u kriznim situacijama, što je rezultat sekundarne adaptacije modela u hrvatski kao jezik primatelj.</s><s>Neki od navedenih izraza koji se paralelno rabe na području kriznoga upravljanja teže se prihvaćaju u svakodnevnoj komunikaciji, što potvrđuje i čestoća njihove uporabe.</s><s>Paralelna uporaba nazivlja prisutna je u svakodnevnoj komunikaciji, medijima i u stručnoj literaturi, čime se odražava osobni stav govornika prema neprihvaćanju prevedenica odnosno njihovo 13 Filipović (1990:28-29).</s>\n<s>108 opće neprihvaćanje u jeziku ove struke, a to potvrđuju sljedeći naslovi: Civilna izvanredna stanja i krizno upravljanje,16 Krizni menadžment,17</s>\n<s>Traže se optometristi, krizni menadžeri i automehatroničari,22 Uloga i djelovanje Mađarske udruge civilne zaštite u prevenciji i upravljanju u slučajevima katastrofa,23</s>\n<s>Vođenje i upravljanje u kriznim situacijama.25 Paralelna uporaba različitih oblika prevedenica i njihovih izvedenica prisut- studija, npr. Stručni studij upravljanja u kriznim uvjetima i Specijalistički diplomski stručni studij kriznog menadžmenta na Veleučilištu Velika Gorica,</s>\n<s>- struka i zanimanja, npr. stručni prvostupnik inženjer upravljanja u kriznim uvjetima, stručni specijalist inženjer kriznog menadžmenta, krizni upravitelj, upravitelj u krizama, krizni manager, krizni menadžer, manager krize, menadžer krize itd.</s>\n<s>- stručnih konferencija, npr. Dani kriznog upravljanja, Krizni menadžment, Upravljanje u kriznim situacijama u 21. stoljeću itd. - institucija, npr. Međunarodno udruženje upravitelja u krizama (International Association of Emergency Managers - IAEM) ili Ured za upravljanje u hitnim situacijama.</s>\n<s>Kod utvrđivanja prioriteta u uporabi istoznačnih naziva u nekoj struci polazi se od određenih terminoloških načela koja se isto tako mogu primijeniti i za sređivanje nazivlja na području kriznoga upravljanja.</s><s>Pri tome, prednost u uporabi trebaju imati:</s>\n<s>109 b) nazivi koji su usklađeni s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim sustavom hrvatskoga književnog jezika, c) nazivi latinskog i grčkog podrijetla pred nazivima iz ostalih jezika, d) rašireniji, prihvatljiviji i kraći nazivi, e) nazivi od kojih se lakše izvode tvorenice, f) nazivi sukladni pojmu kojem su pridruženi, o čemu odlučuje predmetni stručnjak.26</s>\n<s>Ova načela odražavaju tendenciju jezične čistoće ili purizma koji je u većoj ili manjoj mjeri prisutan u gotovo svakome jeziku, pa tako i u hrvatskome.</s><s>Najčešće se definira kao otpor prema velikome broju posuđenica odnosno prevedenica, ali uključuje i pozitivni aspekt koji se manifestira kao aktiviranje tvorbenih mogućnosti vlastitoga jezika i nužan je preduvjet za stvaranje prevedenica.</s><s>Pri tome razlikujemo spontani purizam kao sinonim za jezičnu kulturu i dogmatski purizam koji se manifestira kao isključivost prema tuđicama.27</s>\n<s>U pravilu, domaća riječ ima prednost pred usvojenicom, posuđenicom i na kraju tuđicom.</s><s>Slijedom toga, možemo zaključiti da se tuđice i posuđenice upotrebljavaju samo onda kada za određene pojmove nemamo dobrih domaćih riječi ili ih ne možemo načiniti, dok se strani nazivi mogu nalaziti u hrvatskome znanstvenom tekstu pisani u navodnicima ili kurzivom, ali se ne smiju prihvatiti kao hrvatski nazivi, kao npr. tuđica management.</s><s>Ako od navedenih načela izdvojimo ona koja možemo potkrijepiti primjerima iz analize, proizlazi da se i na području kriznoga upravljanja u skladu s purističkom tradicijom i tendencijama hrvatskoga jezika prednost može dati raširenijem, prihvatljivijem i kraćem domaćem izrazu.</s><s>U tu kategoriju možemo svrstati nazive krizno upravljanje i upravljanje krizom/krizama jer su u potpunosti prilagođeni jezičnome sustavu hrvatskoga i odražavaju njegova puristička načela.</s>\n<s>Naziv krizno upravljanje ima sve predispozicije da bude usvojen kao najprimjereniji naziv jer svojom kratkoćom i potpunom jezičnom integriranošću zadovoljava najvažnije od navedenih načela, dok se od naziva upravljanje krizom i upravljanje krizama teže rade izvedenice, kao i od neologizama upravljanje u kriznim uvjetima, upravljanje u kriznim situacijama, upravljanje u izvanrednim situacijama itd., koji se zbog duljine teže integriraju u govoreni jezik i sprečavaju nesmetano odvijanje komunikacije.</s><s>Svaka od navedenih prevedenica treba proći određeno razdoblje prilagodbe u kojem je treba prihvatiti što veći broj govornika.</s><s>Koji će od predloženih 26 Mihaljević (1998:77-79).</s>\n<s>Zaključak naziva zaživjeti, ovisi o nizu čimbenika, prije svega o broju korisnika koji će ga rabiti i na taj način postupno popularizirati,28 kao i o njegovoj zastupljenosti u akademskoj zajednici, stručnoj literaturi i različitim medijima.</s>\n<s>Na području kriznoga upravljanja zabilježen je veliki broj inačica temeljnoga naziva, od kriznoga menadžmenta, upravljanja krizom ili krizama do upravljanja u kriznim uvjetima, upravljanja u izvanrednim situacijama, upravljanja opasnostima, rukovođenja krizom i niza drugih prevedenica odnosno neologizama koji su u paralelnoj uporabi, bilo u svakodnevnoj komunikaciji, medijima ili u stručnoj literaturi.</s><s>Ta je pojava odraz osobnoga stava govornika prema neprihvaćanju prevedenica, kao i tendencije njihovoga općeg neprihvaćanja u jeziku ove struke.</s><s>Budući da je jednoznačnost jedan od temeljnih načela komunikacije, potrebno je predložiti naziv koji bi sukladno terminološkim načelima najbolje odgovarao ovome području djelatnosti.</s>\n<s>Prema navedenim načelima, prioritet u uporabi stručnoga nazivlja trebaju imati rašireniji, prihvatljiviji i kraći domaći nazivi koji su usklađeni s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim sustavom hrvatskoga književnog jezika.</s><s>Posuđenice se trebaju upotrebljavati samo onda kada za njih nemamo ekvivalentne nazive u hrvatskome, što se ne može odnositi na područje kriznoga upravljanja, budući da imamo dovoljno izraza koji bi bili potencijalna zamjena za posuđenice.</s>\n<s>Od naziva koji se rabe u našem području, izraz krizno upravljanje ima sve predispozicije da bude usvojen kao najprimjereniji naziv jer svojom kratkoćom i potpunom jezičnom integriranošću zadovoljava najvažnija terminološka načela i odražava purističke stavove hrvatskoga jezika, dok se od naziva upravljanje krizom i upravljanje krizama teže rade izvedenice, kao i od dugačkoga izraza upravljanje u kriznim uvjetima te ostalih prevedenica: upravljanje u kriznim situacijama, upravljanje u izvanrednim uvjetima, upravljanje u izvanrednim situacijama itd.</s><s>Svaka od navedenih prevedenica treba proći određeno razdoblje prilagodbe u kojem će je prihvatiti određeni broj govornika i postupno popularizirati.</s><s>Usvajanje nekog od predloženih naziva ovisit će o nizu čimbenika, prije svega o broju korisnika, učestalosti uporabe i o njegovoj zastupljenosti u Jadranka Majić, Marina Manucci</s>\n<s>111 akademskoj zajednici, stručnoj literaturi i medijima.</s><s>Predmetni stručnjaci mogu zaključno od Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika zatražiti stručno mišljenje i prijedlog naziva koji bi najprimjerenije odražavao njihovo područje rada.</s>\n<s>Novak, B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima: priručnik za krizne odnose s javnošću.</s><s>Binoza Press, Zagreb, 2001.</s><s>Sučević, D.: Krizni menadžment: vodič kroz planiranje, prevenciju i oporavak, s primjerima iz prakse.</s><s>Lider, Zagreb, 2010.</s><s>Turk, M.: Leksički i semantički kalkovi u hrvatskome jeziku.</s><s>U: FluminenPropisi</s>\n<s>Državni plan i program mjera zaštite od ionizirajućeg zračenja te intervencija u slučaju izvanrednog događaja.</s><s>Narodne novine, br. 49/2008.</s>\n<s>Today’s big climatic changes, sudden development of new, potentially dangerous technologies in the world industries, human unintentional failures in handling dangerous materials or intentional planned activities such as terrorism, all of these endanger our environment with increasing intensity and frequency.</s>\n<s>Stalni napredak tehnologije na području digitalne kartografije i geoinformacijskih sustava doveo je do brže razmjene informacija i podataka za vrijeme krizne situacije.</s><s>Time je istaknuta još jedna važna uloga kartografije – kartografija u službi ranog upozoravanja i upravljanja u kriznim situacijama.</s>\n<s>U radu je ilustrirana golema raznolikost kartografskih rješenja koja se pojavljuju kao podrška pri odlučivanju u kriznom upravljanju.</s><s>Na odabranim kartografskim primjerima (karte rizika i karte za planiranje i pripravnost prije krizne situacije, krizne karte za djelovanje i evakuaciju za vrijeme trajanja krizne situacije, karte za ublažavanje posljedica nakon krizne situacije) koji su nastali pod utjecajem različitih inovativnih tehnologija poput interneta, multimedije i telekomunikacijskih usluga analizirana je uloga kartografskih proizvoda i usluga u kriznom upravljanju.</s><s>Kroz iste primjere istaknuta je uloga kartografskih stručnjaka koji su izvježbani za apstrahiranje složenosti stvarnog svijeta, modeliranje prostornih objekata i odnosa među njima.</s><s>Te su vještine prijeko potrebne za buduću učinkovitu vizualizaciju i uporabu digitalnih prostornih podataka, te proces kartografske komunikacije u službi ranog upozoravanja i upravljanja u kriznim situacijama.</s>\n<s>Tehnologija, znanost i društvena okolina u kojoj kartografija djeluje, a u kojoj se karte proizvode i koriste, posljednjih se godina znatno promijenila.</s><s>Tiskane karte sve su češće pod utjecajem novih tehnologija i medija, te zbog suvremenih zahtjeva korisnika nadopunjene novim oblicima kartografskih Web-kartografija, mobilna kartografija, sveprisutna kartografija, 3D modeliranje, GPS-uređaji, PDA-uređaji, mobiteli i suvremene tehnologije za prikupljanje i obradu podataka doveli su do novih oblika kartografskih prikaza i novih načina njihove upotrebe.</s><s>Takvi sustavi osiguravaju različite kartografske prikaze i pružaju različite mogućnost interaktivnog istraživanja i analiza za stručnjake iz raznih područja, stoga i za stručnjake koji djeluju u kriznim situacijama.</s>\n<s>Prepoznajući važnost geoinformacija u kriznim situacijama, međunarodne i nacionalne organizacije poput Međunarodnoga kartografskog društva (ICA) (URL 1), Međunarodne mreže kriznih kartografa (International Network of Crisis Mappers (CM*Net) (URL 2), Otvorenoga geoprostornog konzorcija (OGC) (URL 3), Radne skupine za domovinsku sigurnost Povjerenstva za geografske podatke, (GDC HSWG) (URL 4), kanadske tvrtke za otvorena geoprostorna rješenja Refraction Research (URL 5), europskog projekta za arhitekturu otvorenih servisa za upravljanje rizikom ORCHESTRA (Open Service Architecture for Risk Management) (URL 6), te mnogi kartografi rade na tom području, kartirajući pojave povezane s rizicima i nesrećama, istražujući najbolje načine za oblikovanje takvih kartografskih prikaza i načine na koji ih ljudi interpretiraju.</s><s>Time je istaknuta još jedna važna uloga kartografije – kartografija u službi ranog upozoravanja i upravljanja u kriznim situacijama.</s>\n<s>U ovome radu, najprije se daju definicije karte i kartografske (geo)vizualizacije.</s><s>Zatim se, na odabranim kartografskim primjerima (karte rizika i karte za planiranje i pripravnost prije krizne situacije, krizne karte za djelovanje i evakuaciju za vrijeme trajanja krizne situacije, karte za ublažavanje posljedica nakon krizne situacije) koji su nastali pod utjecajem različitih inovativnih tehnologija poput interneta, multimedije i telekomunikacijskih usluga ilustrira golema raznolikost kartografskih rješenja koja se pojavljuju kao podrška pri odlučivanju u kriznom upravljanju, te se analizira uloga kartografskih proizvoda i usluga u kriznom upravljanju.</s><s>Na kraju je istaknuta uloga kartografskih stručnjaka koji su izvježbani za apstrahiranje složenosti stvarnog svijeta, modeliranje prostornih objekata i odnosa među njima.</s><s>Te su vještine prijeko potrebne za buduću učinkovitu Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 126</s>\n<s>Uvod vizualizaciju i uporabu digitalnih prostornih podataka, te proces kartografske komunikacije u službi ranog upozoravanja i upravljanja u kriznim situacijama.</s>\n<s>Karta je, prema definiciji prihvaćenoj na 10.</s><s>Generalnoj skupštini Međunarodnoga kartografskog društva, kodirana slika geografske stvarnosti koja prikazuje odabrane objekte ili svojstva, nastaje stvaralačkim autorskim izborom, a upotrebljava se onda kada su prostorni odnosi od prvorazredne važnosti.</s><s>Definicije za npr. digitalnu kartu, virtualnu kartu, realnu kartu, animiranu kartu, multimedijsku kartu, elektronički kartu mogu se pronaći u (Frančula i Lapaine 2008).</s><s>U općenitim slučajevima, karte se koriste za navigaciju, pronalaženje lokacije ili rješavanja geoproblema (Cartwright i dr. 1999).</s><s>Prije doba geoinformacijskih sustava (GIS), papirnate karte i statistička računanja bila su vjerojatno najznačajnija pomagala raznim stručnjacima poput agronoma, ekologa, geografa, geologa, urbanista, šumara i mnogih drugih, koji rezultate svojih mjerenja i istraživanja žele prostorno definirati – geokodirati.</s><s>Za rad s papirnatim kartama, razvili su analitičke i druge tehnike, koje danas možemo pronaći kao naredbe ugrađene u raznim GIS softverima.</s><s>Danas, pomoću GIS-a, isti stručnjaci mogu prikupljati, povezivati, analizirati i prikazivati podatke svojih istraživanja, te rukovati i upravljati podacima koji su prostorno referencirani u odnosu na Zemlju.</s><s>Široko rasprostranjena upotreba geoinformacijskih sustava u posljednja dva desetljeća znatno je povećala broj izrađenih karata.</s><s>Mnoge od tih karata nisu izrađene kao krajnji proizvod, već prije kao međuproizvod s ciljem da se pomogne korisniku u radu s njegovim prostornim podacima.</s><s>Tako je karta dobila potpuno novu ulogu: ona nije samo sredstvo za komunikaciju već također sredstvo za pomoć korisnikovu (vizualnom) procesu mišljenja 2. Kartografska (geo)vizualizacija</s>\n<s>Meng (2003) tvrdi da su se promijenile ne samo kartografske metode, već cijeli kontekst stvaranja karata, ali i koncepcija upotrebe karata.</s><s>Iako je došlo do pomaka u kontekstu upotrebe prema nevizualnom prijenosu informacija, koncepcija vizualizacije ostaje ključna za kartografiju.</s><s>ButAna Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 127</s>\n<s>Uvod tenfield i Mackaness (1991), te Reichenbacher (2004) daju definiciju vizualizacije: Vizualizacija je proces preglednog prikaza informacija u svrhu raspoznavanja, komunikacije i interpretacije prikazanih oblika i struktura.</s><s>Obuhvaća računalne, spoznajne i mehaničke čimbenike generiranja, organiziranja, rukovanja i shvaćanja prikazanog.</s><s>Prikaz može biti načinjen u simboličkom, grafičkom ili slikovnom obliku i uglavnom se razlikuje od drugih oblika izražavanja (tekstualni, verbalni i sl.) svojstvima preglednosti i kvalitetom.</s>\n<s>Geovizualizacija je vizualizacija prostornih podataka.</s><s>Geovizualizacija je uži pojam od pojma vizualizacije, a razlika između geovizualizacije i vizualizacije je upravo u tome da se kod vizualizacije može prikazati bilo koja vrsta i oblik informacija, dok se kod geovizualizacije prikazuje točno određena vrsta informacija – prostorna informacija (Župan 2008).</s><s>Zašto se usredotočiti na geovizualizaciju?</s><s>Procjenjuje se da danas 80% svih digitalnih podataka koji se generiraju u svijetu ima neki oblik prostornih odnosa (npr. geografske koordinate, adresu, poštanski broj i sl.).</s><s>To nam omogućuje integraciju različitih vrsta geopodataka.</s><s>Istodobno se veličina i kompleksnost različitih vrsta prostornih podataka mogu staviti pod zajednički nazivnik međusobnog prostornog povezivanja (URL 7).</s><s>Geoinformacijska tehnologija na današnjem stupnju razvoja pruža brojne mogućnosti za pomoć prije i tijekom krizne situacije, te za oporavak od posljedica npr. industrijskih nesreća, klizišta, potresa, poplava i sličnih katastrofa ljudi i dobara.</s><s>Pružatelj pravodobne informacije postaje centar događanja i svojom uslugom olakšava percepciju javnosti usred katastrofičnog događaja.</s>\n<s>3. Karte za upravljanje u kriznim situacijama na webu Web je jedan od novijih medija za prikazivanje i širenje prostornih podataka, posebno u kombinaciji s multimedijalnim elementima.</s><s>U tom procesu karta igra ključnu ulogu i može imati više funkcija.</s><s>Karte mogu odigrati svoju tradicionalnu ulogu, npr. pružiti uvid u prostorne odnose.</s><s>No, zbog prirode weba, karte također mogu poprimiti funkciju sučelja za dodatne informacije.</s><s>Položaj na karti može biti povezan s, primjerice, fotografijama, tekstom, zvukom ili drugim kartama.</s>\n<s>Web-kartografija je relativno nova grana kartografije (postoji od pojavljivanja interneta i weba), a uključuje objavljivanje i uređivanje pojedinih karata na webu.</s><s>Web-karte dijele se na statične i dinamične, a obje vrste mogu biti samo za gledanje ili interaktivne (Frančula i Lapaine 2008).</s><s>Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 128</s>\n<s>3.1.</s><s>Statične, dinamične i interaktivne karte za upravljanje u kriznim situacijama na webu Statične karte objavljene na webu vrlo su često zapravo analogne karte pretvorene skeniranjem u digitalni oblik.</s><s>To je ujedno i njihov najveći nedostatak jer je gustoća informacija vrlo velika i stoga mogu biti nečitke.</s><s>Obično se takve karte koriste za prikaz povijesnih karata koje bi inače korisnicima bile teško dostupne, a u nekim slučajevima (poput kriznih situacija kada vrijeme igra ključnu ulogu) skeniranje postojećih papirnatih karta i njihovo objavljivanje na webu može biti jedino rješenje da se takve karte učine dostupnima širem krugu korisnika u svrhu brzog i jednostavnog pružanja prostornih informacija sadržanih na analognoj karti.</s>\n<s>Primjer takvog rješenja može se pogledati na stranicama projekta SAFER – servisi i aplikacije za hitno djelovanje (Services and Applications for Emergency Response (URL 8) koji je nastao u okviru inicijative GMES – globalnog praćenja za okoliš i sigurnost (Global Monitoring for Environment and Security).</s><s>Na tim stranicama dostupne su za pregledavanje i preuzimanje rasterske slike karata nastalih nakon nedavnih kriznih situacija u svijetu.</s><s>Na slici 1 dan je isječak statične topografske karte dostupne na (URL 8).</s><s>Kartu je moguće pregledavati približavanjem (zumiranjem) ili pomicanjem karte (pan).</s><s>Karta je izrađena nakon poplava u siječnju 2009. godine koje su uzrokovale obilne kiše u zapadnim, južnim i središnjim dijelovima Republike Irske.</s><s>Poplavljeno područje ucrtano je na topografskoj karti Ordnance Surveya u mjerilu Kod interaktivnih statičnih karata korisnik ima mogućnost pokretanja Slika 1 Isječak karte poplavljenog područja (ucrtano plavom bojom) Balinasloe, Shannon Basin, Irska na dan 30. studenoga 2009. godine.</s><s>U podlozi je list topografske karte Ordnance Surveya u mjerilu 1:50 000 (smanjeno približno 2 puta) Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 129</s>\n<s>Slika 3 Interaktivna karta na kojoj su prikazane krizne situacije različitim državama svijeta.</s><s>Prelaskom pokazivača preko karte otvaraju se prozori s dodatnim informacijama (URL 10) određenih radnji pritiskom na kartu (ili neki njezin dio) (slika 2) ili pak prelaskom pokazivača preko karte (slika 3).</s><s>Ta aktivnost u pravilu donosi neke nove informacije – informacije o zalihama pitke vode u različitim dijelovima svijeta (slika 2) ili o vrsti krize koja se odvija u nekoj državi (slika 3).</s><s>Da bi takav pristup bio učinkovit, autor takve karte mora se pobrinuti da kartografski znakovi na karti imaju izgled koji korisnike poziva da kliknu na njih (Cartwright Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 130</s>\n<s>Interaktivnost na karti može se očitovati i na druge načine: kroz mogućnost pristupa novim sadržajima, izbora prikazivanja željenog sadržaja ili odabira boja i kartografskih znakova na karti.</s><s>Mogućnost pristupa nekim novim sadržajima prikazana je na interaktivnoj karti potresa i tsunamija u Japanu u ožujku 2011. godine (URL 11).</s><s>Klikom na određeni znak na karti otvara se nova internetska stranica ili dokument (slika, zvuk, video) koji svjedoče o razornim posljedicama potresa i tsuSlika 4 Interaktivna karta potresa i tsunamija u Japanu (desno).</s><s>Klikom na određeni znak na karti otvara se nova internetska stranica ili dokument (slika, zvuk, video) (lijevo) (URL 11) Mogućnost odabira određenih slojeva na karti za prikaz željenog sadržaja prikazana je na interaktivnoj karti krize sigurnosti u Meksiku (slika 5) (URL 12).</s><s>Korisnik na karti samostalno prikazuje željene informacije o npr. ubojstvima zbog kriminala u protekle 3 godine, saznaje koja područja države pripadaju kriminalnim kartelima i kojim pravcima putuje droga.</s>\n<s>Slika 5 Interaktivna karta krize sigurnosti u Meksiku.</s><s>Klikom na kartografske znakove u legendi izabrani sadržaj se prikazuje na karti (URL 12) Slika 6 Dinamična karta nuklearne krize u Fukushimi.</s><s>Animacijom je prikazano širenje radijacije plinova i pare u određenom vremenskom razdoblju (URL 13) Dinamične karte samo s mogućnošću gledanja su digitalne karte koje sadržaj vizualiziraju putem animacija.</s><s>Korisne su za prikazivanje određenog tematskog sadržaja i procesa koji imaju vremensko obilježje pa se stoga često koriste za izradu karata u meteorologiji, npr. karte naoblake i kretanja zračnih masa.</s><s>Primjer upotrebe animacije na karti za krizne situacije može se pogledati karti krize u Fukushimi na slici 6 (URL 13).</s><s>Opću geografsku podlogu čini jednostavna karta s ucrtanim granicama države, a animacijom je prikazano širenje radijacije plinova i pare u određenom vremenskom razdoblju (u ožujku 2011. godine).</s>\n<s>Koncept weba druge generacije (Web 2.0) predstavio je O’Reilly 2005. godine (URL 14).</s><s>Web 2.0 zamijenio je do tada dominantan publicirajući oblik web aplikacija s dinamičnim, interaktivnim i fleksibilnim web servisima.</s><s>Korisnici više nisu pasivni primatelji informacija, već aktivno sudjeluju u stvaranju, nadopuni, izmjenama i prenošenju novih sadržaja i znanja.</s><s>Osnovna svojstva nove paradigme weba su stalna povezanost, suradnja te razmjena resursa između korisnika (eng. crowdsourcing).</s><s>Pojam Web Mapping 2.0 odnosi se na one Web 2.0 aplikacije koje imaju prostorni referentni okvir (Gartner 2009).</s><s>Kod takvih aplikacija moguće je: pretraživanje rezultata s obzirom na prostornu udaljenost, geotagiranje (virtualno referiranje na objekte u realnom prostoru ili na kartama), geoblogiranje (dodavanje prostorne reference blogovima ili fotografijama) i kreiranje mješavine (eng. mashups) – hibridne web-aplikacije koje kombiniraju podatke iz više internetskih izvora, a često uključuju i prostornu/ kartografsku komponentu.</s>\n<s>Web 2.0 i WebMapping 2.0 aplikacije ovise o više različitih tehnologija, a istraživanja su pokazala (URL 15) da su najpopularniji mješavine implementirani na Google Maps API (Application Programming Interface) – aplikacijskom programskom sučelju primarno namijenjenom integraciji Google Mapsa u internetske stranice i prilagodbi vlastitim potrebama.</s><s>Stranici se može pristupiti sa svakog računala na svijetu, a za prikaz sadržaja potreban je samo web-preglednik.</s>\n<s>Dakle, s obzirom na to da tehnologija više nije ograničavajući čimbenik pri razvoju WebMapping 2.0 aplikacija, na webu se može pronaći mnoštvo mješavina kreiranih za različite namjene, a prepoznata je i njihova uloga u kriznim situacijama.</s>\n<s>U kriznim situacijama, mješavine su osmišljeni za praćenje osjetljivih, relevantnih informacija koje se tijekom krizne situacije brzo mijenjaju, te s ciljem da se takve informacije učine dostupnima službama koje djeluju u kriznim situacijama, ali i članovima šire javnosti.</s><s>Jedna od značajki koja utječe na popularnost mješavina je dvosmjerno komuniciranje.</s><s>Protok informacija s terena – mjesta na kojem se odvija krizna situacija do karte, te natrag na teren omogućeno je web-alatima za prikazivanje željenih informacija na karti.</s><s>U usporedbi s većinom profesionalnih tehnika za kartiranje sadržaja na kartama, za izradu mješavina obično ne treba posjedovati posebna znanja i vještine.</s><s>Stoga mješavine omogućuju brzu i jednostavnu vizualizaciju različitih vrsta podataka, te na taj način Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 133</s>\n<s>Na primjer, požar u San Diegu 2007. godine (URL 16) (slika 7) i požar u Los Angelesu 2009. godine (URL 17) (slika 8) potakli su stvaranje mješavina koristeći Google My Maps kao kartografsku podlogu.</s><s>Za vrijeme trajanja tih požara korisnici su na karti obilježavali širenje požara u realnom vremenu, geokodirajući razne informacije s terena i na taj način stvarajući krizna izvješća.</s>\n<s>Slika 7 Mješavina (eng. mashup) požara u San Diegu – Google My Maps kao kartografska podloga za ucrtavanje informacija s terena (URL 16) Slika 8 Mješavina (eng. mashup) požara u San Diegu – informacije s terena ucrtavaju se na kartografskoj podlozi pomoću odgovarajućih kartografskih znakova, a koji su popisani u tumaču zakova.</s><s>Klikom na određeni znak otvaraju se prozori s dodatnim informacijama (URL 17) Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 134</s>\n<s>Mješavine na Twitteru (eng. Twitter map mashups), poput mješavina kreiranih u doba epidemije svinjske gripe u SAD-u (URL 18) i Iranskog protesta (URL 19), koriste georeferencirane informacije povezane s korisničkim Twitter profilom za automatsko kartiranje korisničkih poruka Za razliku od navedenih primjera mješavina koji su osmišljeni za kartiranje kriznih informacije za vrijeme trajanja ili neposredno nakon krizne situacije, u nastavku navodimo primjere mješavina koji pružaju podatke o katastrofi koja se dogodila u povijesti, te primjer mješavina u kojem se kartiraju potencijalne krizne situacije.</s><s>Istraživači ledenjaka koji djeluju u organizaciji Extreme Ice Survey kreirali su mješavinu koja prikazuje fizičke promjene geografije različitih ledenjaka prikazujući videozapise iz različitih vremenskih razdoblja otapanja ledenjaka na Google Earthu kroz višegodišnji period (URL 20).</s><s>Slika 9. prikazuje mješavinu sa simulacijom povećanja razine mora koje prijeti obalnim gradovima SAD-a može se pogledati na (URL 21).</s><s>Slika 9 Mješavina (eng. mashup) sa simulacijom povećanja razine mora koje prijeti obalnim gradovima SAD-a (URL 21)</s>\n<s>Slika 10 Crowdmap – karta koja je nastala kao rezultat virtualne internetske vježbe „X24 Europe“.</s><s>Informacije s terena koje dojavljuju sudionici vježbe razvrstavaju su u odgovarajuće kategorije i prikazuju odgovarajućim kartografskim znakom na karti (tumač znakova desno) Tehnološki napredak i evolucija virtualnog umreženja doveli su do stvaranja fenomena koji nazivamo crowdsourcing – u kojim će razne organizacije koje djeluju u kriznim situacijama kroz društvene internetske mreže moći angažirati javnost kako bi im pomogla u rješavanju problema.</s><s>Zanimljiv primjer crowdsourcinga u kriznom upravljanju je virtualna internetska vježba “X24 Europe” Centra za istraživanja državnog sveučilišta u kalifornijskom gradu San Diegu, koja je održana od 28. do 31. ožujka 2011. godine (URL 22).</s><s>U toj vježbi znanstvenici iz San Diega postavili su scenarij za virtualnu katastrofu, kao podlogu za globalnu vježbu reagiranja, komunikacije i spašavanja u kriznim situacijama.</s><s>Na virtualnom primjeru potresa s epicentrom u Crnoj Gori koji će uzrokovati tsunami na Jadranskoj obali znanstvenici iz San Diega pozivaju organizacije, vlade, pojedince da svojim sudjelovanjem – slanjem fotografija ili poruka s mobitela – pomognu složiti detaljnu sliku razorenog područja, koja potom postaje osnovni materijal i referentna točka svih spasilačkih ekipa na terenu.</s><s>Sve s ciljem istraživanja moći društvenih medija, telekomunikacijskih usluga i korištenja mogućnosti interneta i Web 2.0 Mapping aplikacija tijekom operacija za ublažavanje posljedica od katastrofa (slika 10).</s><s>Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 136</s>\n<s>Razvoj tehnologija u području mobilne i bežične komunikacije otvorio je vrata novoj perspektivi upravljanja u kriznim situacijama u pogledu jednostavnijeg i bržeg pristupa informacijama s bilo kojeg mjesta na terenu.</s><s>Riječ je o lokacijskim servisima (Location Based Services – LBS) koji pomoću mobilne telekomunikacijske infrastrukture korisnicima dostavljaju potrebne podatkovne i informacijske usluge ovisno o mjestu na kojem se korisnici nalaze.</s><s>Lokacijski servisi mogu se promatrati kao splet novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u koje ubrajamo mobilni telekomunikacijski sustav, tehnologiju za pozicioniranje, geoinformacijski sustav te bazu s prostornim podacima (URL 23).</s><s>Osim spomenutih tehnologija, lokacijski sustav čine još i servisi pružatelja usluga te servisi pružatelja sadržaja.</s>\n<s>Mobilni komunikacijski sustav načinjen je od mobilnog uređaja i bežične komunikacijske mreže.</s><s>Mobilni uređaj, najčešće u obliku mobilnog telefona ili osobnog digitalnog pomoćnika (Personal Digital Assistant – PDA), korisniku omogućuje slanje zahtjeva te primanje traženih informacija i usluga putem bežične komunikacijske mreže.</s><s>Glavni ulazni podatak lokacijskog servisa kod obrade zahtjeva je točna pozicija korisnika koji je zatražio određenu uslugu (URL 23).</s>\n<s>Veličina kartografskog prikaza na PDA-uređajima pravi je izazov u kartografiji zbog ograničavajućih faktora takvih uređaja, npr. veličina ekrana, procesorska snaga, boje, rezolucija, i sl.</s><s>Zbog toga se određeni čimbenici i pravila klasične kartografske vizualizacije u tom slučaju mijenjaju (Frangeš Primjer ranog otkrivanja i prevencije potencijalnih nezgoda upotrebom PDA-uređaja moguće je vidjeti u radu (Župan i dr. 2009) gdje se opisuju lokalne nesreće, koje su svakako manjeg opsega, ali za pojedinca mogu biti jednako traumatične i stresne kao i globalne.</s><s>Primjer uključuje svakodnevne mobilne radnje za koje turisti sve više upotrebljavaju mobilna pomagala, kao npr. PDA-uređaje i na njima položajne usluge.</s><s>U tom primjeru prikazano je alarmiranje korisnika od strane mobilnog uređaja u trenutku nastanka potencijalne rizične situacije (slika 11 i slika 12).</s><s>Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 137</s>\n<s>Računalno generirani trodimenzionalni modeli krajolika s ugrađenim kartografskim sadržajem (3D karte) danas su široko rasprostranjeni i koriste se za različite svrhe.</s><s>Razvoj softverskih tehnologija, kao i dostupnost različitih geopodataka omogućava izradu takvih kartografskih prikaza.</s><s>Budući da perspektivni prikaz generaliziranog i simboliziranog prostora često nudi bolje razumijevanje prostornih odnosa (Haeberling 2005), takvi kartografski modeli pronašli su primjenu u upravljanju u kriznim situacijama.</s>\n<s>Ovisno o stupnju složenosti zadatka i svrsi kojoj će vizualizacija služiti, za trodimenzionalno prikazivanje mogu se primijeniti različite razine vizualizacije mrežni model, sjenčani model, model u hipsometrijskoj skali boja, te preklapanje slika iz različitih izvora na model.</s><s>Projiciranjem sadržaja topografske karte na digitalni model terena moguće je izraditi trodimenzionalni prikaz koji sadrži sve informacije o mjesnim prilikama prikazanog područja, a u kojem se podatak o topografiji ne mora čitati s karte, nego se može shvatiti intuitivno (slika 13).</s><s>Vizualizacija topografske karte u tri dimenzije izaziva dojam prostornosti i omogućava tematskim podacima s visinskom komponentom da budu prikazani u formatu koji više sliči prirodnim uvjetima.</s><s>Planiranje rute, određivanje smjera sjevera i mjerenje visina na takvim prikazima moguće je izvršiti klasičnim načinima, dok je mjerenje udaljenosti, kao i kod većine statičnih perspektivnih prikaza izvjestan problem.</s><s>Preklapanjem sadržaja ortofotoslike Rave s digitalnim modelom reljefa istog područja izrađena je trodimenzionalna vizualizacija otoka, koja prilično vjerno odgovara stvarnom izgledu (slika 14).</s><s>Slika 13 Vizualizacija otoka Rave dobivena preklapanjem lista TK25 s DMR-om istog područja Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 139</s>\n<s>Takve vizualizacije mogu se obogatiti i dodatnim tematskim sadržajem koji je bitan za djelovanje u kriznim situacijama, npr. modelima kuća, crkve, škole i drugih izgrađenih objekata, nazivima mjesta, ulica i sl. i ugraditi u neki od programa (3D preglednika) koji podržavaju interaktivno pregledavanje sadržaja modela.</s><s>Rezultat je kartografski prikaz u trodimenzionanom prostoru koji nema jedinstveno mjerilo, ali sav sadržaj izražen je u stvarnim jedinicama – metrima.</s><s>Takvi 3D preglednici obično posjeduju i alat za mjerenje udaljenosti, pa takav kartografski prikaz pruža mogućnosti interaktivnog istraživanja i analiza za stručnjake.</s><s>Interaktivnost znači da se sadržaj i kartakteristike prikaza mijenjaju prema zahtijevima korisnika, dajući korisniku slobodu izbora vrste prikaza, detalja i mjerila te čitav niz opcija za dobivanje dodatnih informacija.</s><s>Kod takve interaktivne trodimenzionlne kartografske vizualizacije stvara se dojam prostornosti, visine se shvaćaju intuitivno, što dovodi do boljeg razumijevanja reljefa i zemljišnih oblika, a 3D simboli su shvatljivi bez upotrebe legende (Cartwright i dr. 1999).</s><s>Sve navedeno može biti od velikog značaja pri primjeni takvih 3D modela u kriznim situacijama.</s><s>Zbog ograničenja u prikupljanju podataka za izradu trodimenzionalnih modela terena, oni su našli primjenu u simulacijama potencijalnih kriznih događaja (npr. karte poplavljivanja područja, simulacije širenja vatre), te za trening i obuku stručnih osoba za djelovanje u kriznim situacijama.</s><s>Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 140</s>\n<s>Razvoj digitalne kartografije snažno je uvjetovan razvojem informacijske i komunikacijske tehnologije, i obratno.</s><s>Neprestano se razvijaju nova područja kartografije, poput svepristune (eng. ubiquitous mapping) i sveprožimajuće (eng. pervasive mapping) kartografije, virtualne stvarnosti i pojačane stvarnost (eng. augmented reality).</s>\n<s>U tim područjima stručnjaci još istražuju vještine, sposobnosti i spremnosti korisnika da razumiju takve karte i koriste se njima u kriznim situacijama (Konecny i dr. 2010).</s><s>Budući da je takva rješenja moguće prilagoditi svim sudionicima krizne situacije: geostručnjacima, službama za spašavanje koje djeluju na terenu i u kriznom stožeru, civilima i drugima, za očekivati je da će takvi sustavi u budućnosti pronaći primjenu i u upravljanju u kriznim situacijama.</s>\n<s>Na odabranim kartografskim primjerima koji su nastali pod utjecajem različitih inovativnih tehnologija poput interneta, multimedije i telekomunikacijskih usluga ilustrirana je golema raznolikost kartografskih rješenja koja se pojavljuju kao podrška pri odlučivanju u kriznom upravljanju.</s><s>Iz navedenih primjera očito je da se različiti sustavi za rano upozoravanje i upravljanje u kriznim situacijama u mnogočemu razlikuju, ali njihova je svrha zajednička – spašavanje ljudskih života i ublažavanje materijalnih posljedica.</s><s>Zbog toga je potrebno provoditi daljnja istraživanja i testiranja navedenih kartografskih prikaza, posebno u prirodnom okruženju krizne situacije kako bi se otkrilo koliko su korisne pojedine kartografske aplikacije i kakvo je ponašanje korisnika s njima u uvjetima krizne situacije.</s><s>Suvremene kartografske vizualizacije treba testirati, prilagoditi i posebno razvijati upotrebom vizualizacijskih tehnika koje su primjerene uzimajući u obzir sve mogućnosti i ograničenja web-kartografije, mobilne kartografije, PDA-uređaja, mobitela i dr. Pri tome treba istaknuti ulogu kartografskih stručnjaka koji su izvježbani za apstrahiranje složenosti stvarnog svijeta, modeliranje prostornih objekata i odnosa među njima.</s><s>Te su vještine prijeko potrebne za buduću učinkovitu vizualizaciju i uporabu digitalnih prostornih podataka, te proces kartografske komunikacije u službi ranog upozoravanja i upravljanja u kriznim situacijama.</s><s>Ana Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 141</s>\n<s>Međunarodno kartografsko društvo, http://icaci.org (1. 3. 2011.) Međunarodna mreža kriznih kartografa (International Network of Crisis Otvoreni geoprostorni konzorci (OGC), http://www.opengeospatial.org (1. Radna skupina za domovinsku sigurnost Povjerenstva za geografske poKanadska tvrtka za otvorena geoprostorna rješenja Refraction Research, Europski projekt za arhitekturu otvorenih servisa za upravljanje rizikom ORCHESTRA (Open Service Architecture for Risk Management), http:// VIS Agenda, http://kartoweb.itc.nl/icavis/pdf/visagenda.pdf (6. 12. 2007.) Projekt SAFER (Services and Applications for Emergency Response, http:// safer.emergencyresponse.eu/site/FO/scripts/myFO_contenu.php?noeu_ BBC News – svjetska kriza pitke vode, http://news.bbc.co.uk/hi/english/ static/in_depth/world/2000/world_water_crisis/default.stm (1. 3. 2011.) Crisis Center – interaktivna karta, http://www.trust.org/alertnet/crisisChannel4 News – interaktivna karta potresa i tsunamija u Japanu, http:// www.channel4.com/news/japan-earthquake-and-tsunami-interactive-vidAna Kuveždić Divjak, Robert Župan, Miljenko Lapaine 143</s>\n<s>Vježba za izvanredne situacije je planska aktivnost kojom se oponaša izvanredan događaj s ciljem edukacije i uvježbavanja kadrova, te provjere planova zaštite i spašavanja, procedura, tehnika i opreme radi postizanja učinkovitog funkcioniranja i koordiniranog djelovanja sustava zaštite i spašavanja u stvarnim krizama, velikim nesrećama i katastrofama.</s><s>Događanja na vježbi se bilježe i dokumentiraju, a dobivanje valjanih vježbovnih rezultata ovisi u velikoj mjeri o tome kako su dokumentirana i interpretirana događanja na vježbi, stoga je važan dio planiranja, pripreme i provedbe vježbi za izvanredne situacije upravo njihova evaluacija.</s><s>Evaluacija je proces promatranja i bilježenja vježbovnih aktivnosti, uspoređivanja izvođenja radnji sudionika s unaprijed napisanim očekivanim rezultatima i vježbovnim ishodima, a izvodi se u predvježbovnim aktivnostima, vježbovnoj fazi i postvježbovnim aktivnostima.</s><s>Evaluacijska metodologija je procedura i strategija koja se koristi kako bi se vrednovala vježba, a uključuje: strukturu evaluacijskog tima, parametre koji će se mjeriti i evaluacijske liste.</s><s>Plan za prikupljanje podataka uključuje vježbovne ishode, točke nadzora i liste za bilježenje rezultata.</s><s>Ključne riječi: vježba za izvanredne situacije, evaluacija, evaluacijska metodologija</s>\n<s>Velike nesreće i katastrofe se u stvarnom životu događaju, na sreću, vrlo rijetko, no kada se dogode postavljaju pred sustav zaštite i spašavanja izazove s kojima se u tim izvanrednim uvjetima, ponekad i nije lako nositi.</s><s>Procjena potencijalnih rizika i njihova razrada u procjenama ugroženosti i planovima zaštite i spašavanja u operativnom smislu olakšava djelovanje snaga zaštite i spašavanja u stvarnim uvjetima, ali da bi te snage učinkovito funkcionirale, prilikom suočavanja s određenom ugrozom, moraju u fazi pripreme za djelovanje periodički provoditi edukaciju svojih kadrova, a znanja stečena tijekom edukacija i obuka se moraju transformirati u vještine izvođenja određenih operacija na terenu.</s><s>No, dobro napisan i teorijski razrađen plan zaštite i spašavanja nije uvijek garancija da je on provediv i da će kadrovi učinkovito funkcionirati na terenu.</s><s>Funkcioniranje sustava zaštite i spašavanja nemoguće je provjeravati u stvarnim kriznim situacijama, velikim nesrećama ili katastrofama, budući da su svi sudionici zaštite i spašavanja, od zapovjednih struktura do operativne razine usmjereni na što učinkovitije postupanje.</s><s>Isto tako, po završetku određene krizne situacije, a uslijed djelovanja pod velikim stresom i vremenskim pritiskom, većina sudionika se ne može usmjeriti na procjenjivanje vlastitog djelovanja u tim uvjetima.</s><s>Jedan od oblika pripremanja sudionika zaštite i spašavanja je planiranje, organizacija i provedba vježbi za izvanredne situacije kojima se, u prvom redu, uvježbavaju i usavršavaju određene vještine, provjeravaju planovi zaštite i spašavanja i operativne procedure, a u konačnici i provjerava učinkovitost sustava zaštite i spašavanja s ciljem zaštite i spašavanja života i zdravlja ljudi, imovine veće vrijednosti i čovjekova okoliša.</s><s>Općenito se može definirati da je vježba za izvanredne situacije plansko oponašanje stvarne izvanredne situacije u što je moguće realnijem okruženju s ciljem uvježbavanja kadrova za djelovanje ili u cilju provjere operativnih planova zaštite i spašavanja, procedura, tehnika i opreme, te koordiniranog djelovanja cjelokupnog sustava zaštite i spašavanja.1 1 Mihalić, M.:Diplomski rad „Vježbe za krizne situacije i njihov značaj u zaštiti i spašavanju“, Velika Gorica, Veleučilište Velika Gorica 2010. ,str. 21.</s>\n<s>1. Uloga i značaj vježbi za izvanredne situacije Osnovna zadaća vježbi za izvanredne situacije je procjena sposobnosti i spremnosti svake pojedine službe i organizacije koje su sastavni dio sustava zaštite i spašavanja, te se njima mogu i utvrditi ona područja djelovanja kojima su nužno potrebna poboljšanja ili promjene.</s><s>Sudionici zaštite i spašavanja, u pravilu, u kriznoj situaciji reagiraju sukladno onim vještinama koje su stekli vježbom.</s><s>Vježbe se mogu koristiti i kao alat za uočavanje nedostataka u zakonima i pravilima koje donose predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili nacionalni politički autoriteti, a kojima je uspostavljena odgovornost pojedinih službi i organizacija, kao i nedostataka u pravilima, organizacijskim strukturama i procesima koji su usmjereni na očuvanje sigurnosti građana, javnih institucija i kritične infrastrukture.</s><s>Lekcije koje su naučene u vježbi daju smjernice za buduća planiranja, a učinkovita priprema rezultira učinkovitim funkcioniranjem sustava zaštite i spašavanja tijekom stvarne krizne situacije, velike nesreće ili katastrofe.</s>\n<s>Uz ovu njihovu temelju zadaću, vježbama se mogu i demonstrirati kapaciteti kojima raspolaže sustav zaštite i spašavanja i njegova sposobnost za učinkoviti odgovor na izvanrednu situaciju što može utjecati na povećanje samopouzdanja kadrova sudjelujućih službi i osjećaja sigurnosti stanovništva i zajednice.</s>\n<s>U stvarnim izvanrednim situacijama pogrešne odluke mogu dovesti do gubitaka ljudskih života, te do ogromnih financijskih gubitaka uzrokovanih posljedicama koje su pogodile kritičnu infrastrukturu.</s><s>Isto tako, u stvarnom događaju nema prilike za ispravljanje pogrešaka uslijed donošenja loših odluka, tako da se može reći da je vježba alat kojim se premošćuje ta praznina.</s><s>U simuliranim i dobro planiranim uvjetima svim sudionicima zaštite i spašavanja se stvara okruženje slično stvarnim uvjetima s jednom bitnom razlikom da zbog pogrešno donesene odluke neće stradati ljudski životi i imovina veće vrijednosti,2 već će ta pogrešna odluka biti zabilježena od strane evaluatora, a temeljem njihovih nalaza i preporuka će se i poduzimati aktivnosti za ispravljanje utvrđenih nedostataka u odlučivanju i djelovanju, kao i na ispravljanju ili upotpunjavanju planova zaštite i spašavanja i operativnih procedura, kako se takva pogreška ne bi dogodila u stvarnoj situaciji.</s>\n<s>Rezultati vježbi mogu ukazati na potrebu revizije planova ili na potrebu za dodatnim uvježbavanjem kadrova.</s><s>Dobivanje valjanih rezultata ovisi u velikoj mjeri o tome kako su dokumentirana i interpretirana događanja na vježbi.</s><s>Evaluatori3 trebaju jasno shvatiti važnost svoje uloge u vježbovnom procesu, a u koliko se to ne dogodi, nisu u mogućnosti osigurati značajne rezultate ili, što je još važnije njihove procjene mogu rezultirati pogrešnim promjenama planova i vježbovnih programa.4 Kako ne bi došlo do ovoga evaluatori moraju biti detaljno upoznati s ciljevima vježbe, scenarijem, razvojnim situacijama, evaluacijskim parametrima i dokumentacijom.</s><s>Budući da je ovo vrlo zahtjevna aktivnost osmišljavaju se posebni edukativni sastanci za evaluatore, koji se održavaju prije izvođenja vježbe i na njima se prezentiraju sve relevantne informacije, njihovi zadaci, te se detaljno raspravlja o scenariju i razvojnim situacijama.</s><s>Christine A. Klimczak tvrdi da je vježba za izvanredne situacije provjera ili, konkretnije, ona je sustavna procedura za evaluaciju ponašanja.</s><s>Ponašanje je odgovor na izvanrednu situaciju, a evaluacija je izvanredna situacija vježbe.5</s>\n<s>Ova izvanrednost je relativno lako objašnjiva, budući da su sudionici pod povećanom razinom stresa već zbog samog sudjelovanja na vježbi i zbog potrebe da dobro prezentiraju rad svoje službe ili organizacije, te da pokažu svoju učinkovitost djelovanja.</s><s>Ako se sudionicima jasno da do znanja da će se njihovi, kako ispravni, tako i neispravni postupci evidentirati to će dodatno pojačati potrebu pojedinaca za samodokazivanjem i dokazivanjem učinkovitosti službe kojoj pripadaju, ali i povisiti razinu stresa koji može biti uzrok dodatnih pogrešaka koje možda čak ni ne bi učinili u stvarnim situacijama.</s><s>Stoga je vrlo važno upozoriti sudionike da će njihova izvedba biti procjenjivana kako bi se oni mogli unaprijed pripremiti za djelovanje u tim izvanrednim, evalutivnim uvjetima.</s>\n<s>Vodeća agencija za teorijsku razradu brojnih koncepata, pa tako i za strategiju razvoja vježbovnog sustava, koji uključuje i detaljnu razradu evaluacije vježbi, je američka FEMA.6 Proučavajući njihovu literaturu može se steći dojam da će ova agencija, sukladno teorijskoj razradi vježbovnog sustava, u trenutku događanja velike nesreće i katastrofe učinkovito djelovati sukladno uvježbanosti i obučenosti svojih snaga.</s><s>3 Ocjenjivači vrijednosti postupaka i aktivnosti na vježbi, franc.evaluation, Klaić, B.:Rječnik stranih rijeći, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1990, str.400 4 „Evaluation/Controller Practicum for US Department of Energy Emergency Exercises“, Aragone National Labaratory and U.S. Department of Energy, 1997. 5 Klimczak, C. A. – Report „Emergency exercises methodology“, Aragonne National Labaratory 6 Federal Emergency Management Agency – Američka savezna agencija za izvanredne situacije Melita Mihalić, Nikola Lebeda</s>\n<s>No, postoji nekoliko primjera7 koji dokazuju da teorijska razrada nužno ne dovodi i do učinkovitog funkcioniranja sustava zaštite i spašavanja u koliko se znanja stečena na raznim obukama ne transformiraju u vještinu funkcioniranja na terenu, te ako se lekcije naučene u vježbi ne implementiraju u planove i djelovanja.</s>\n<s>Iako se FEMA percipira kao svjetski lider za projektiranje i evaluaciju vježbi, brojni su primjeri da su za pripremu specifičnih vrsta vježbi i njihovu evaluaciju odgovorne druge asocijacije koje se udružuju u ovom području djelovanja sukladno djelatnosti koja im je zajednička, a koja predstavlja potencijalnu ugrozu kako za stanovništvo, tako i za okoliš.</s><s>Tako je primjerice, Agencija za nuklearnu energiju (NEA)8, razvila Strategiju za razvijanje i izvođenje vježbi za radiološke i nuklearne nesreće, s osobitim osvrtom na evaluaciju vježbi, Nacionalni laboratorij iz Argonne-a (Illinois) američkog Ministarstva energije razvio je evaluacijsko/kontrolorski praktikum za provođenje vježbi u okviru nadležnosti Ministarstva energije (DOE) s ciljem poboljšavanja pripreme za izvanredne situacije, a Centar za mornaričke analize je, sukladno PREP programu9 (Preparedness for Response Exercise Program) razvio Metodologiju za evaluaciju vježbi u kojoj je naglašeno da bi se evaluacija trebala usmjeriti na organizacijske probleme i na sposobnost odgovora sudjelujućih službi i organizacija za izvršenje raznovrsnih planova.</s><s>Isto tako, evaluacijom treba provjeriti kako je organizirana zapovjedna struktura i koliko se brzo i učinkovito formira, funkcionira li učinkovito nakon formiranja, te utvrditi stupanj sposobnosti sudjelujućih organizacija za izvršenje dužnosti i prioriteta iz planova.</s><s>Iz ovih primjera se može zaključiti da agencije u čijoj je nadležnosti industrija, koja je potencijalno opasna za živote, imovinu i okoliš, udružuju svoje djelovanje u cilju poboljšavanja operativne učinkovitosti i upravljanja potencijalno opasnim i ugrožavajućim postrojenjima, te da se pozornost usmjerava gotovo u istom omjeru na pripremu i organizaciju vježbi i njihovu evaluaciju.</s>\n<s>7 Od kojih je jedan, primjerice, uragan Katrina u New Orleansu, tijekom i nakon kojeg je FEMA optuživana u političkim raspravama i medijima za spor i neučinkovit odgovor na humanitarnu katastrofu</s>\n<s>8 NEA je osnovana (1958.) kao Europska agencija za nuklearnu energiju, no nakon priključivanja Japana (1972.) njeno područje djelovanja se proširilo na brojne države, tako da danas članstvo u NEA-i ima 28 država Europe, Amerike i Azije.</s><s>9 PREP je rezultat suradničkog rada Američke obalne straže, Agencije za zaštitu okoliša, Ministarstva prometa i Službe za upravljanje mineralima kojemu je bio cilj umrežiti i usavršiti djelovanje službi i organizacija prilikom izlijevanja nafte u vodene tokove.</s>\n<s>Pojam evaluacije se često u literaturi, kao u i prijevodima s drugih jezika, miješa s pojmom mjerenja, no evaluaciju je nužno promatrati kao proces, dok je mjerenje uspoređivanje nečega s određenim standardom, što znači da je to jednokratni postupak u cjelokupnom procesu evaluacije.</s><s>U priručniku Dokimologije10 se mjerenje definira kao uspoređivanje nečega s jedinicom ili nekim standardnim iznosom, odnosnom količinom određene stvari, kako bi se utvrdilo koliko je puta taj iznos sadržan u sadržaju koji se mjeri.</s><s>Osnovna mu je funkcija informativna, dok evaluacija predstavlja metodološki i tehnički složeniji postupak.11 Temeljne značajke vježbovne evaluacije su objektivnost i otvorenost.</s><s>Evaluacija mora otkriti i istaknuti jesu li aktivnosti, koje su predviđene planom, realno izvodive i jesu li kadrovi sposobni izvršiti zadaće iz plana.</s><s>Osnovno pravilo evaluacije vježbi za izvanredne situacije je da je bolje na vježbi saznati što ne funkcionira, nego to otkriti tek u stvarnom događaju jer su onda posljedice katastrofalne i pogubne, a troškovi ogromni i teško nadoknadivi.</s>\n<s>Opći evaluacijski proces obuhvaća zapažanje (promatranje i nadziranje) događaja i prikupljanje podataka, rekonstrukciju događaja koji su se odvijali na vježbi i analizu što je bilo dobro, a što je pošlo u lošem smjeru, te dokumentiranje rezultata i izvješćivanje o njima.</s><s>Svrha evaluacije je što detaljnije dokumentiranje aktivnosti koje su se događale tijekom vježbi, a osnovni cilj je utvrđivanje djelovanja sustava i njegovih taktičkih sastavnica, a ne sama izvedba ili promatranja pojedinaca iz skupine.12 „Evaluacija nije samo tehnika za prikupljanje podataka.</s><s>To je sustavan proces koji ima značajnu ulogu u učinkovitom učenju…</s><s>Započinje s identifikacijom predviđenih rezultata učenja i završava s prosuđivanjem u kojoj su mjeri postignuti ti očekivani rezultati.</s><s>“13</s>\n<s>151 za izvanredne situacije može se zaključiti da proces evaluacije započinje kada i samo planiranje vježbe, dakle puno prije aktivnosti izvođenja vježbe, a mjerenje se odvija tijekom vježbe i daje informaciju o tome jesu li ispunjeni očekivani rezultati.</s><s>Knippenburg-Gillis ističe da s obzirom na pitanja uacija započinje već tijekom projektiranja vježbe i razvojnih faza.14 Isto tako mjerenje završava u trenutku završetka njenog izvođenja, a evaluacijski proces završava tek nakon detaljne analize vježbe, kada se donose zaključci jesu li postignuti postavljeni ciljevi.</s>\n<s>Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) je identificirala dvije osnovne vrste evaluacije.</s><s>Procesna evaluacija je usmjerena na cjelokupan postupak i jesu li sudjelujuće organizacije sposobne ostvariti odgovor sukladno definiranim ciljevima.</s><s>Druga vrsta je evaluacija na temelju rezultata i usmjerena je da praćenje postupaka ispunjenja određenog zadatka i mjerenja vremena u kojem je taj postupak izveden.</s><s>Evaluacija na temelju rezultata se oslanja na ciljeve koji su jasno definirani i mjerljivi u odnosu na organizacijske planove i procedure.</s><s>Procesna evaluacija je važna jer je sustav više od zbroja njegovih dijelova.</s><s>Od vitalnog je značaja da različiti elementi sustava mogu funkcionirati zajedno kako bi se postigli ukupni ciljevi organizacije.</s><s>Evaluacija na temelju rezultata je ključna za dijagnosticiranje uzroka uočenih problema i njihovo rješavanje kroz korektivne aktivnosti.15 Budući da evaluacija mora biti svrsishodna, sveobuhvatna i ciljana nikako ju se ne smije shvaćati olako u cjelokupnom vježbovnom procesu jer daje vrijedne informacije o učinkovitosti postupanja sudionika zaštite i spašavanja.</s><s>No brojni primjeri iz vježbovne prakse pokazuju da to baš i nije tako.</s><s>Borodzicz naglašava da mjerenje učinkovitosti vježbi može biti dosta teško jer je u nekim simulacijama teško identificirati stvarnu svrhu vježbe.</s><s>Razlog tomu mogu biti promjene u procesu planiranja, ali i u činjenici da mnoge vježbe imaju višestruku svrhu.16 Stoga bi se prilikom razvijanja početne ideje o organizaciji vježbe prvo trebalo pozabaviti konkretnom mišlju što se vježbom želi postići, pa sukladno tome i vrstu vježbe prilagoditi tom zaključku, a onda s time uskladiti i proces evaluacije.</s><s>Evaluaciji vježbi za krizne situacije, osobito na lokalnim nivoima i u manjim službama i institucijama se posvećuje malo ili čak i nimalo pozornosti.</s><s>14 Borodzicz, E. i Haperen, K. – „Individual ang Group Learning in Crisis Simulations“, Discussion Papers in Management, University of Southamptoh, 2002. – str. 11 15 „Strategy for Developing and Conducting Nuclear Emergency Exercises, Radiological Protec16 Borodzicz, E. i Haperen, K. – „Individual ang Group Learning in Crisis Simulations“, Discussion Papers in Management, University of Southamptoh, 2002. – str. 13 Melita Mihalić, Nikola Lebeda</s>\n<s>Razlog tome možda počiva u činjenici da se na području Republike Hrvatske uglavnom izvode pokazne vježbe kojima se demonstriraju kapaciteti i koje su više usmjerene na promociju određene službe ili organizacije, a manje na vježbu kao na aktivnosti kojom se usvajaju određena znanja i usavršavaju vještine.</s><s>Pokazne vježbe imaju određenu vrijednost, jer sudionici zaštite i spašavanja demonstriraju vlastite sposobnosti čime se učvršćuje povjerenje građana da će sustav zaštite i spašavanja reagirati pravovremeno i učinkovito u određenoj izvanrednoj situaciji, ali suvremeno poimanje vježbi sve više istiskuje ovakav oblik demonstracije snage kao korisnu i vrijednu aktivnost za organizacije i službe.</s><s>Nadalje, u ovakvim oblicima demonstracije je najčešće obuhvaćeno previše elemenata prikaza rada službi, organizacija i institucija, a u takvim uvjetima s previše elemenata, sudionika i opreme koja se želi prikazati više nema mjesta za kvalitetnu evaluaciju.</s>\n<s>Gredler tvrdi da evaluacijom treba, u prvom redu, sagledati kriznu situaciju, potom procijeniti uloge u donošenju odluka i kao treće izvršiti evaluaciju dinamike vježbe.</s><s>On nadalje pravi razliku između timskih simulacija manjeg obima i velikih grupnih simulacija, ali evaluacija svih postvježbovnih aktivnosti se provodi po vrlo jednostavnom obrascu; analiziranjem grupne postvježbovne diskusije sudionika vježbe i praćenjem postvježbovnog procesa.17</s>\n<s>Hofstedea i Petersen upozoravaju da vrijeme za evaluaciju ne smije biti skraćivano, a “kada se suočavamo s vremenskim ograničenjima učinkovitije je pojednostaviti scenarij vježbe, nego skratiti vrijeme za evaluaciju”.18 To, svakako, treba utvrditi već u početnoj fazi planiranja vježbe i određivanja njenog obima.</s>\n<s>Dobro planiran i proveden evaluacijski proces može pomoći sudionicima zaštite i spašavanja u identificiranju nedostataka u postupanjima.</s><s>Nadalje, evaluacija može ukazati na potrebu za poboljšanjem djelovanja u određenom segmentu (primjerice funkcioniranje zapovjedništva ili cjelokupne službe), treba li upotpuniti ili izmijeniti planove, procedure i standardne operativne postupke, treba li upotpuniti opremu novim i suvremenijim sredstvima.</s><s>Važan segment evaluacije je i procjena znanja i sposobnosti kadrova, te rezultati evaluacije mogu ukazivati na potrebu dodatne edukacije s ciljem upotpunjavanja ili usvajanja novih znanja i vještina.</s><s>Isto tako, rezultati evaluacije bi trebali utjecati na političke autoritete i predstavnička tijela ukoliko su tijekom vježbe uočene ozbiljne nesukladnosti zakonskih i podzakonskih regulativa, što bi u konačnici trebalo rezultirati 17 Ibid</s>\n<s>153 izmjenama i dopunama zakona i podzakonskih akata.</s><s>No, u stvarnosti je situacija ponešto drugačija, tako da službe i organizacije u postvježbovnim aktivnostima još i ugrađuju iskustva stečena u vježbama u buduća djelovanja, no predstavnička i zakonodavna tijela dosta teško prihvaćaju promjene.</s><s>Najčešće se postupak izmjene toliko odugovlači u raznim procedurama tako da postoji nekoliko primjera kada je tek stvarna katastrofa utjecala na izmjene i dopune zakona.</s>\n<s>Primjer dobre prakse su događanja nakon katastrofe tankera Exxon Valdez (1989.) koja je otkrila brojne nedostatke u nacionalnim sposobnostima za borbu s većim izlijevanjem nafte i rezultirala dopunom Zakona o zagađenju naftom (1990.) Revizija Zakona je odvojila djelovanje u uvjetima izlijevanja nafte od onih zagađenja koji se odnose na zagađenja drugim toksičnim tvarima.</s><s>Općenito, Zakon o naftnom zagađivanju iz 1990. godine je pozvao na povećanu spremnost i na održavanje periodičnih vježbi, kao i njihovu pomnu evaluaciju.</s><s>Kao odgovor na te zahtjeve za provođenje periodičnih vježbi Američka obalna straža, Agencija za zaštitu okoliša, Istraživački odjel za sigurnost cjevovoda i Služba za upravljanje mineralima su razvile Program za vježbovnu pripremu djelovanja19 (PREP).</s><s>Zakonski je propisana obveza održavanja vježbi, a njih su dužne projektirati i provoditi glavne sudjelujuće službe i organizacije koje su predviđene planom za djelovanje.</s><s>Utvrđene su i temeljne smjernice i vježbovni ciljevi koje se moraju ugrađivati u vježbu, kao i sama evaluacija vježbi.</s><s>Ti vježbovni ciljevi su: uzbunjivanje, mobilizacija, djelovanje u okviru zajedničkog zapovjednog sustava svih službi, procjena, sprečavanje širenja naftne mrlje, oporavak, zaštita, zbrinjavanje i uklanjanje opasnih tvari, komunikacija, osoblje za potporu, oprema, sudjelovanje i dokumentacija.20</s>\n<s>Zakonska i podzakonska regulativa u Republici Hrvatskoj dosta neprecizno i maglovito definira područje vježbi i njene evaluacije, a budući da nema jasne određenosti vježbi za krizne situacije nema niti jasne određenosti evaluacijskog procesa i procesa praćenja poboljšanja ili pogoršanja u odnosu na prethodne vježbe.</s>\n<s>Evaluacijska metodologija je procedura i strategija koja se koristi kako bi se vrednovala vježba, a uključuje: strukturu evaluacijskog tima, parametre koji će se mjeriti i evaluacijske liste.21 Članovi tima za evaluaciju se imenuju iz tima za projektiranje vježbe, budući da su upravo oni osmislili cijelu vježbu i upoznati su sa svakim njenim elementom i ciljevima koji se žele postići.</s><s>Veličina tima ovisi o veličini, opsegu i složenosti vježbe.</s><s>Vježbe manjeg obima mogu imati samo jedan tim za evaluaciju i vođu tima, a velike zahtijevaju daleko veći broj evaluatora koji se raspoređuju na svaku lokaciju izvođenja vježbe.</s>\n<s>kriznog menadžmenta u praćenje i evaluaciju vježbi mogu biti uključeni razni unutarnji i vanjski stručnjaci,22 a korisno je ako sakupljači podataka i evaluatori posjeduju stručna znanja o području koje će pratiti.23 Vrlo je značajno to da svi članovi tima moraju imati visoko razvijene Melita Mihalić, Nikola Lebeda</s>\n<s>155 vještine evaluacije pod kojima se podrazumijevaju; prikladna tehnička znanja u evaluaciji, komunikacijske vještine, organizacijske sposobnosti, sposobnost uviđanja povezanosti između razvojnih situacija i očekivanih rezultata sposobnost prilagodbe različitim situacijama, senzibilitet, objektivnost, sposobnost istinitog izvješćivanja (iskrenost u izražaju) i sposobnost čuvanja povjerljivosti, moraju poznavati područje koje se testira (funkcije, opremu, vještine) kao i plan izvođenja vježbe.24 Priprema članova evaluacijskog tima obavlja se orijentacijskim seminarom gdje im se prezentira scenarij vježbe, „pravila igre“, očekivani rezultati, evaluacijski zahtjevi i postupci, evaluacijske liste, a osobito je važno upoznavanje evaluatora s općim i specifičnim operacijama koje će se nadzirati.</s><s>Evaluatori moraju biti upoznati s cjelokupnim scenarijem i razvojnim situacijama, generalnim ciljem i parcijalnim ciljevima vježbe, aktivnostima koje će biti izvođene tijekom vježbe, očekivanim akcijama i vježbovnim ishodima.</s><s>Vrlo je važno njihovo upoznavanje i s pravnom i organizacijskom nadležnošću svake pojedine sudjelujuće službe i organizacije,25 te s pojedinačnim dužnostima i odgovornostima službi i organizacija.26 Tim za evaluaciju vježbe bi trebao i utvrditi zašto su se određene stvari dogodile, i zašto su donesene određene odluke.</s><s>Kako bi to mogli učiniti moraju analizirati podatke koji su povezani s problematikom i procesom donošenja odluka.</s><s>Evaluatori trebaju izbjeći subjektivne napomene koje nemaju potporu u primjerima ili činjenicama.27</s>\n<s>Temeljno pravilo prilikom izbora članova evaluacijskog tima i njegovog ustrojavanja je da on mora imati dovoljan broj članova kako bi se omogućila evaluacija svih parcijalnih ciljeva, sudjelujućih organizacija i sve lokacije izvođenja vježbe.</s><s>Ovo se osobito odnosi na sveobuhvatne terenske vježbe koje imaju veliki broj sudjelujućih službi i organizacija i koje se odvijaju na većem broju lokacija.</s><s>Njihova je zadaća i identificiranje problema zašto određeni vježbovni ishodi nisu postignuti.</s><s>Promatraju se isključivo aktivnosti koje sudionici izvode, bilježe se i pozitivna i negativna zapažanja, informiraju kontrolore o bilo kojem uočenom i značajnom problemu tijekom vježbe, pripremaju kratko izvješće koje prezentiraju tijekom procesa analize vježbe koje je sastavni dio elaborata analize vježbe.</s><s>Dužni su i predložiti 24 „Exercise Design, Independent Study “ The Federal Emergency Management Agency, Emergency Management Institute, 2003.</s>\n<s>156 preporuke koje će se ugraditi u ispravljanje budućih djelovanja.28 Članovi tima za evaluaciju moraju biti upozoreni da od samog početka vježbe ne smiju na sebe privlačiti pozornost kako ne bi ometali tijek izvođenja vježbe.</s><s>Christine A. Klimczak je u Metodologiji vježbi za krizne situacije naglasila da se ciljevi vježbe utvrđuju nakon što se proučio plan za djelovanje u izvanrednim situacijama.</s><s>Ciljevi su ključne točke na temelju kojih će se provoditi evaluacija vježbe i trebaju se temeljiti na sadržaju plana za izvanredne situacije.</s><s>Neki od ciljeva mogu biti obavješćivanje i aktiviranje osoblja ili službi, upravljanje i kontrola, donošenje odluka, komunikacija, procjena akcidenta, ispravna uporaba opreme, informiranje javnosti, ali i brojni drugi koji su predviđeni određenim planom za izvanredne situacije i koji su utvrđeni da će se provjeravati određenom vježbom.29 Temeljni cilj svake vježbe bi trebao biti poboljšanje pripravnosti za djelovanje u izvanrednim situacijama, velikim nesrećama i katastrofama, a osnovno pitanje koje si trebaju postaviti organizatori je „Zašto služba ima potrebu za provođenjem određene vrste vježbe?“ Sukladno ovom odgovoru, odnosno nakon što je definiran generalni cilj vježbe, započeti će se s definiranjem parcijalnih ciljeva koji moraju biti izazov za službu ili organizaciju, ali u isto vrijeme moraju biti ostvariti i dostižni.30 FEMA31 je u priručniku za projektiranje vježbi naglasila da svaki cilj mora biti pozitivan, jasan, sažet i ostvariv, a jedna je njegovih temeljnih značajki je da mora biti mjerljiv.</s><s>Generalni cilj vježbe je na neki način neovisan od parcijalnih ciljeva vježbe, i konačan rezultat vježbe se najčešće daje kao opisna ocjena je li postignut ili nije generalni cilj.</s><s>Parcijalni ciljevi vježbe proizlaze iz konkretnog scenarija vježbe i njegovih razvojnih situacija.</s><s>Temeljem parcijalnih ciljeva sastavlja se lista očekivanih akcija i vježbovni ishodi, odnosno pozitivna očekivanja što se očekuje od pojedine službe u ispunjavanju svojih dužnosti.</s><s>Temelje se na izvedbi zadaća, a potrebni su kako bi se moglo zaključiti da li je svaka pojedina služba izvršila očekivane zadaće, odnosno postigla parcijalni cilj, te je li, u konačnici, postignut generalni cilj vježbe.</s>\n<s>Pisanjem ishoda vježbe istovremeno započinje i proces identifikacije evaluacijskih kriterija, koji će se koristiti kako bi se utvrdila uspješnost vježbe.</s><s>Ovi kriteriji su povezani razvojnim situacijama, očekivanim akcijama i vježbovnim ishodima, a utvrđuju se u istom trenutku kada se pišu i razvojne situacije, odnosno prilikom planiranja vježbe.</s><s>Temeljem određenih kriterija i vježbovnih ishoda evaluatori tijekom vježbe prate i vrednuju postignuća sudionika, a tijekom analize vježbe sudionicima se ukazuje na one ishode koji nisu postignuti, kako bi popravili svoje djelovanje.</s><s>Svaki dobro osmišljen vježbovni ishod treba imati slijedeće elemente: TKO bi trebao učiniti ŠTO u kojim UVJETIMA u skladu s određenim STANDARDOM!33</s>\n<s>Grafički bi to izgledalo ovako (Slika 2.): 32 Pišu sukladno SMART principu.</s><s>Svaki ishod treba biti jednostavan (eng. Simple), kratak i razumljiv, mora biti mjerljiv (eng. Measureable).</s><s>Mjerljivost ne mora biti uvijek kvalificirani standard, već je ponekad dovoljno da se može zaključiti je li ostvaren.</s><s>Za generalni cilj se može konstatirati je li ostvaren ili nije, dok se za parcijalne ciljeve najčešće određuju kvalificirani standardi.</s><s>Budući da samo realna očekivanja daju i realne rezultate svaki ishod mora biti ostvariv (eng. Achievable) i realističan (eng. Realistic).</s><s>U koliko se postave nerealna očekivanja postoji mogućnost da neke službe ili organizacije neće moći sudjelovati u vježbi, a u stvarnoj situaciji će se očekivati njihovo sudjelovanje.</s><s>Posljednji zahtjev o kojem treba voditi računa je taj da on mora biti usmjeren na zadaću koja će se izvršavati (eng. Task oriented).</s><s>33 „Emergency Exercise Development“, World Health Organization, 2009.</s><s>Slika 2 Prikaz elemenata za pisanje vježbovnih ishoda (Izvor: Emergency Exercise Development, World Health Organization, 2009. – usklađeno s hrvatskim službama i terminologijom) Melita Mihalić, Nikola Lebeda</s>\n<s>Evaluacijska dokumentacija se sastoji od plana za prikupljanje podataka koji uključuje vježbovne ishode (definirani su u scenariju u okviru razvojnih situacija), popis točaka nadzora i liste za procjenu.</s><s>Podaci i rezultati se mogu prikupljati bilježenjem u liste za provjeru, ali evaluatori mogu i snimati audio ili video materijal koji će kasnije prezentirati kako bi potkrijepili svoje nalaze ili ukazali na nedostatke.</s><s>Najvažniji dokumenti za evaluaciju vježbe su lista provjere u koje se upisuju opažanja tijekom vježbe, opisno izvješće konkretnih uočenih problema prilikom izvođenja aktivnosti s prijedlogom korektivnih akcija i evaluacijski listić koji ispunjavaju svi sudionici vježbe odmah nakon vježbe.</s><s>Temeljem tih dokumenata se provodi analiza vježbe i predlažu aktivnosti za poboljšanje djelovanja.</s><s>No, u određenim uvjetima se može zahtijevati od samih sudionika vježbe da provode evaluaciju svojih postupanja.</s><s>To je svakako iznimka od pravila, a odnosi se na međusobnu komunikaciju sudionika vježbe različitim komunikacijskim sredstvima (telefon, radio uređaji, dostava pisanih poruka, usmeno itd.), budući da je ta komunikacija relativno brza.</s><s>S ciljem praćenja komunikacije sudionika vježbe osmišljava se evaluacijska lista komunikacije u koju sami sudionici bilježe protok informacija.</s><s>Osnovna činjenica za rekonstrukciju vježbe i njenu evaluaciju je da razina kvalitete evaluacije ovisi o kvantitetu i kvaliteti informacija koje su bile dostupne evaluacijskom timu.34 Kolumbijsko sveučilište (SAD) je u priručniku za provođenje i evaluaciju vježbi javno-zdravstvenog sektora upozorilo na nužnost održavanja predvježbovnih sastanaka s evaluatorima (čiji broj i složenost timova ovisi o veličini i složenosti vježbe).</s><s>Nakon vježbe se provodi detaljna analiza podataka i procjena performansi i to tako da se identificiraju uzroci različitosti kritičkim razmišljanjem kako bi se utvrdio uzrok zašto su se neke stvari odvijale tako kako jesu, te da bi se utvrdio nacrt postakcijskog izvješća.</s><s>Paralelno s tim se identificiraju prilike za implementaciju naučenih lekcija.</s><s>Temeljem postakcijskog izvješća se dobivaju smjernice za razvoj i poboljšavanje provjeravanog plana.</s><s>Razvojem poboljšanog plana se naučene lekcije iz vježbe pretvaraju u mjerljive korake koji će rezultirati poboljšanjem odgovora svih kapaciteta.35 34 Filadelfo, R. „A Methodology for Evaluation of PREP Area Exercises“, Center for Naval Analy35 „Public Health Emergency Exercise Toolkit - Planning, Designing, Conducting, and Evaluating Local Public Health Emergency Exercises” , Columbia University, School of Nursing, Center for Health Policy, 2007.</s>\n<s>Učinkovita priprema za djelovanje u izvanrednim situacijama nije moguća bez pažljivo planiranih i osmišljenih vježbi, kojima se ujedno i testiraju planovi pripremljeni za krizne, odnosno izvanredne situacije.</s><s>Temelj za planiranje i provedbu vježbi za izvanredne situacije moraju biti prethodno stečena znanja i vještine koja se dobivaju kroz edukaciju, seminare i obuku.</s><s>Tek kada su usvojena znanja (seminari i edukacije), kada su jasno razgraničene uloge i odgovornosti (radionice, teorijske vježbe), može se prijeći na višu razinu uvježbavanja, odnosno na organizaciju i provedbu funkcionalnih i sveobuhvatnih terenskih vježbi.</s><s>Može se primijetiti da s postupnim prelaskom s jednostavnijih na zahtjevnije oblike vježbi i proces evaluacije postaje sve zahtjevniji i kompliciraniji.</s><s>Unatoč općoj usuglašenosti o principima i pravilima kako se vježbe trebaju organizirati, često se, osobito u manjim lokalnim zajednicama i službama, događa da se one organiziraju u dosta kratkom vremenu, uz vrlo malo planskih priprema i radnji, te bez jasno utvrđenog cilja i svrhe što se njima želi postići, tako da se ponekad svode na ritualne igre kojima se samo umiruje savjest i pokazuje da se nešto radi na podizanju razine pripremljenosti.</s><s>Ovakav način pripreme vježbi najčešće ne dovodi do značajnih poboljšanja u funkcioniranju sustava zaštite i spašavanja budući da, na ovakav način organizirane vježbe, nemaju razrađen evaluacijski plan niti definirane vježbovne ishode, što je nužno kako bi se svi utvrđeni izvedbeni nedostaci mogli korigirati, a te korekcije ugraditi u buduća djelovanja.</s><s>Upravo iz tog razloga niti jedna vježba se ne bi smjela provoditi bez detaljnog evaluacijskog plana u kojem su definirani svi vježbovni ciljevi i načini za mjerenje njihovih postignuća i koji treba biti sastavni dio vježbovnog plana.</s><s>Kako bi se ovo postiglo nužno je i jasnije zakonsko definiranje vježbi za izvanredne situacije.</s>\n<s>Autori su ovim radom nastojali ukazati na značaj evaluacije i na razloge zbog kojih ju je nužno provoditi u cjelokupnom vježbovnom procesu.</s><s>Za uspješnu evaluaciju osobito je značajno da sami evaluatori razumiju važnost svoje uloge, ali, isto tako, da tu ulogu shvate i na pravi način prihvate i svi ostali sudionici vježbovnih aktivnosti.</s><s>Evaluatori također moraju biti upoznati s ciljevima vježbe, scenarijem, razvojnim situacijama, evaluacijskim parametrima i dokumentacijom.</s><s>Što potpunijem ostvarivanju uloge evaluatora može pridonijeti njihova edukacija i održavanje pripremnih sastanaka.</s><s>Pored toga, da bi evaluacija bila uspješna važno je i adekvatno dokumentiranje i interpretiranje događanja na vježbi.</s>\n<s>Mnoge tvrtke uviđaju značaj interne komunikacije tek u kriznoj situaciji, dok se nekima, upravo u toj situaciji, višestruko isplatilo što su ulagali u svoje zaposlene, jer su zahvaljujući njima uspjele sačuvati ugled tvrtke u krizi.</s>\n<s>Sve što se radi u eksternoj komunikaciji, trebalo bi započeti unutar tvrtke.</s><s>Uspješnost tvrtke na duži vremenski period te njezino poslovanje u krizi, direktno je povezano sa kvalitetom komunikacije unutar zaposlenika.</s><s>U ovom radu će biti na obrađena važnost interne komunikacije u kriznim situacijama kroz teoriju i nekoliko primjera iz prakse.</s><s>Ključne riječi: interna komunikacija, tvrtka, kriza * Mr. sc. Željka Zavišić, Visoka poslovna škola Zagreb, mr. sc. Ivana Bilić, Kandit d.d.</s><s>Osijek, Senka Zavišić, mag. hist. et. phil., Visoka poslovna škola Zagreb KRIZNO KOMUNICIRANJE</s>\n<s>Interna komunikacija predstavlja planirano korištenje komunikacijskih alata i sadržaja radi sustavnog utjecaja na znanje, stavove i ponašanje zaposlenika određene organizacije.1 Interna komunikacija je sastavnica definiranih strategija i upravljanja promjenama.</s><s>Kriza je nepredviđeni i iznenadan događaj koji svojim sadržajem ozbiljno prijeti ugledu kompanije, institucije itd.</s><s>Kriza izaziva stres, a očituje se kroz nesigurnost i nesvakidašnje ponašanje.</s><s>Zbog straha od novonastale situacije sva pažnja se usmjerava na krizni događaj, a zapostavlja se uobičajeni posao, što također negativno se reflektira na poslovanje.</s><s>U kriznim situacijama važno je strateški razmišljati i uspostaviti nadzor nad prijetnjama ugledu poduzeća.</s><s>Za uspješno vladanje kriznom situacijom važno je:</s>\n<s>Neznanje, nedostatak pravih informacija od onih od kojih se očekuje predstavljaju glavne razloge za izazivanje panike i stvaranje priča koje još više potpiruju nastalu napetost među zaposlenicima.</s><s>Također neinformirani zaposlenici mogu biti glavni generator paničnog ponašanja, a samim tim i glasina koje negativno utječu na rješavanje krizne situacije nastale unutar tvrtke.</s>\n<s>Loš publicitet negativno se odražava i na financijsko poslovanje i otežava prevladavanje krize.</s><s>Gubitak vjerodostojnosti i povjerenja u poduzeću može imati ozbiljne posljedice i stoga je potrebno dosljedno promatrati događaje iz okoline i pravodobno djelovati u novonastaloj situaciji.2 Dobra informiranost omogućuje stvaranje „zajedništva“ u nastaloj negativnoj situaciji i omogućuje djelatnicima da znaju što se od njih očekuje.</s><s>Prenošenje negativnih vijesti često je popraćeno i ublažavanjem, tako da do korisnika informacije dolaze „pročišćene“ informacije i ne prikazuje se stvarno stanje stvari u kojima se tvrtka nalazi.</s><s>Naravno vrijedi i obrnut smjer kada informacije dobivaju na „težini“ i „ozbiljnosti.</s><s>1 Stauss B; Hoffman, F: Internal Marketing – Directions for Management, London/New York, 2 Novak, B: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima - priručnik za krizne odnose s javnošću, 2001.</s>\n<s>1. Općenito o internoj komunikaciji i kriznoj situaciji Interna komunikacija je posebno značajna u vrijeme kriza, reorganizacije, otpuštanja, prije i tijekom javnih ponuda i natječaja, tijekom pokretanja velikih reklamnih i komunikacijskih kampanja, te kod lansiranja novih proizvoda.</s><s>Velika je greška ako zaposlenik neku činjenicu iz svoje tvrtke prvo sazna iz novina.</s>\n<s>Jedan od najprisutnijih izazova sa kojima se suočavaju tvrtke je šutnja njihovih internih interesnih grupa.</s><s>Kada zaposleni razgovaraju sa kolegama o tome treba li rukovodstvu skrenuti pozornost na nešto, često se može čuti izreka „nije vrijedno truda“.</s><s>Strategija interne komunikacije treba ohrabriti zaposlenike da daju svoje komentare i mišljenja o bitnim stvarima, koji bi mogli štetiti ugledu tvrtke.</s><s>Dobar komunikator treba imati spoj kredibiliteta i povjerenja.</s><s>Poznato je da, bez obzira koliko su uspješno razvijeni odnosi u korporaciji, ukoliko ne postoji povjerenje prema ljudima koji u njoj rade, tvrtka je u opasnosti.</s>\n<s>Komuniciranje sa zaposlenicima i njihovim obiteljima najkompleksniji je oblik krizne komunikacije.</s><s>Ukoliko su zaposlenici neinformirani može doći do raznih glasina koje će negativno utjecati na rješavanje krize unutar tvrtke.</s><s>Potrebno je da uprava stvori osjećaj „zajedničkog problema“ sa zaposlenicima.</s>\n<s>Iz iskustva se zna kako kriza, kao uostalom i bilo koji neželjeni događaj dolaze iznenadno i bez najave.</s><s>Bez obzira na iskustvo da je potrebno biti pripremljen, iz mnogobrojnih primjera iz prakse vidljiva je nespremnost organizacija na promptnu reakciju i kvalitetno komuniciranje.</s><s>Kriza kao i bilo koji dio životnog ciklusa obuhvaća nekoliko faza (početakizbijanje kriznog događaja, uspon-razvoj negativne situacije, vrhunac-manifestira se panikom, pad i kraj).</s><s>Obujam refleksije podataka na vanjski svijet ovisi o spremnosti poduzeća na reakciju.</s><s>Ignoriranje situacije uzrokuje stvaranje top vijesti za medije i daljnje upravljanje događajem postaje sve više u vlasti medija koji će diktirati snagu i potencijal događaja , a tvrtka u kojoj se događa incident sve više gubi mogućnost vladanja događajem.</s><s>Kriznoj situaciji potrebno se prilagoditi kako ona ne bi narušila imidž tvrtke.</s><s>Do rasplamsavanja sumnji i interesa medija najčešće dolazi zbog šutnje ili inercije odgovornih odnosno zaduženih za informiranje.</s><s>Šutnja, šture informacije javnosti predstavljaju neželjenu poruku – poruku da se nešto krije.</s>\n<s>Svrha pripremljenosti na krizu je mogućnosti promptnog reagiranja i mogućnosti da se neočekivana situaciju pretvoriti u predvidljivu, u kojoj će akteri događaja imati svoje definirane uloge i djelovati skladno u razrješenju.</s><s>Željka Zavišić, Ivana Bilić, Senka Zavišić 165</s>\n<s>U kriznim situacijama važno je strateški razmišljati i uspostaviti nadzor nad prijetnjama ugledu poduzeća.</s><s>Plan koji se primjenjuje za eksternu komunikaciju, gotovo isto je potrebno primijeniti i u internoj komunikaciji kriznog događaja.</s>\n<s>Karakteristika dobro pripremljenih organizacija je da osim dobro pripremljenog plana, imaju priliku i taj plan testirati tj. simulirati ga na nekoj situaciji i shodno uočenome i korigirati.</s>\n<s>Za potpuno vladanje situacijom i davanje relevantnih podataka potrebno je prije svega imati punu informaciju o nastalom događaju (što se točno i kada dogodilo, tko je u događaju sudjelovao, a kako biste mogli učinkovito komunicirati u novonastaloj situaciji, što znači da na prve naznake nekog možebitno kriznog događaja, svaki djelatnik kompanije mora znati kome prosljeđuje informaciju o tome te na koji način i tko s kime komunicira u vrijeme trajanja krize.)</s>\n<s>• Rješavanje krize (ili njeno produbljivanje) • Ostvarivanje cilja (ili krah, gubitak) 2. Značaj interne komunikacije u kriznoj situacji Interna komunikacija u kriznoj situaciji je od izuzetne važnosti.</s><s>Da bi se kriza mogla kontrolirati potrebno je puno informacija o tome što se točno dogodilo, kada se dogodilo i tko je u događaju sudjelovao, a kako bi se moglo učinkovito komunicirati u novonastaloj situaciji, što znači da na prve naznake nekog možebitno kriznog događaja, svaki djelatnik kompanije mora znati kome prosljeđuje informaciju o tome, te na koji način i tko s kime komunicira u vrijeme trajanja krize.</s><s>Razvijanjem internog komuniciranja pridonosi se boljoj interakciji i razumijevanju između menadžmenta i zaposlenika koja za posljedicu ima veću privrženost organizaciji</s>\n<s>Za rješavanje krize je prvo bitno odrediti „Što se dogodilo?“, a zatim 3 Javorović, B: Krizni menadžment poduzeća ili upravljanje poduzećem u uvjetima krize, Defimi, Željka Zavišić, Ivana Bilić, Senka Zavišić 166</s>\n<s>• Vođenje-upravljanje krizom rješavati krizu kroz 10 koraka, među kojima je 4. korak „Definiranje komunikacijskih kanala unutar tvrtke“4 tj. kriza se može zamijetiti na bilo kojoj razini, ali bitno je da postoji uspostavljeni kanal, tj. osoba koja zamijeti krizni događaj mora znati koga obavijestiti kako bio PR team mogao početi sa djelovanjem.</s>\n<s>Tvrtka na krizni događaj treba reagirati: • putem plana za rješavanje krizne situacije • kroz kriznu komunikaciju</s>\n<s>1. realan prikaz situacije i vremenski okvir 2. menadžeri preuzimaju ulogu glasnogovornika 3. važnost interne komunikacije u kriznoj situaciji • hitno upoznati zaposlene s novonastalom situacijom • razjasniti tokove informacija unutar organizacije • upozoriti na nepotpune ili neistinite informacije 4. deinirati poruke prema različitim internim javnostima ( sindikati, zaposleni u različitim dijelovima , stupanj naobrazbe, potencijalna mobilnost i stari nerazriješeni odnosi)</s>\n<s>Ispreplitanje interne i eksterne komunikacije najviše dolazi do izražaja u trenutku kriznog događaja.</s><s>Poljuljano povjerenje u organizaciju pojačava utjecaj eksterne komunikacije na interno.</s><s>Svaka interna, potencijalno rizična situacija postaje vanjska prijetnja i pretvara se nerijetko u krizni događaj.</s><s>Krizna situacija osim na financijsku poljuljanost ima utjecaja i na smanjenje ugleda tvrtke i slabljenja pozicije u odnosu na konkurenciju.</s><s>Prilikom izgradnje interne krizne komunikacije od izuzetne važnosti je: • povjerenje koje zaposlenici imaju</s>\n<s>• brzina komunikacije koja se odnosi na ublažavanje kratkoročnih materijalnih i dugoročnih psiholoških posljedica krize • neposrednost komunikacije</s>\n<s>• prilika za otvoreni razgovor, odnosno ublažavanje paničnog straha.</s><s>Na hrvatskom i svjetskom tržištu postoje brojne tvrtke koje su se suočile sa problemima u internoj komunikaciji u kriznim situacijama.</s><s>U ovom radu ćemo izdvojiti tri primjera.</s>\n<s>Tvrtka Pliva je 2006. godine poslovala kao uspješna hrvatska tvrtka sa velikim izvoznim potencijalom.</s><s>Nedugo zatim u medijima se počinje kalkulirati o njezinoj prodaji inozemnim tvrtkama.</s><s>Te iste godine (2006), američka tvrtka Barr kupuje Plivu.</s><s>Nakon dvije godine (2008) tvrtka Teva kupuje 4 Tomić, Z: Odnosi s javnošću, teorija i praksa, Synopsis Zagreb-Sarajevo 2008., str. 375 Željka Zavišić, Ivana Bilić, Senka Zavišić 167</s>\n<s>Plan za krizno komuniciranje: američkog konkurenta u čijem vlasništvu se nalazi i Pliva.</s><s>Među zaposlenicima u Plivi je postojao strah od masovnih otkaza zbog racionalizacije poslovanja, strah od smanjenja dobiti zbog mogućnosti gašenja proizvodnih linija.</s><s>Konkurenti su špekulirali najavama o zapošljavanju/preuzimanju otpuštenih stručnjaka.</s>\n<s>Situacija u osječkoj tvornici Sloboda/Karolina do 2002. godine je bila takva da su i radnici posjedovali upravljačka prava u tvornici.</s><s>Te iste godine tvrtka Koestlin kupuje dionice tvrtke Karolina.</s><s>Kod radnika je zavladao strah od masovnih otkaza zbog racionalizacije poslovanja, zbog istovrsnosti industrije, te strah od gašenja tradicionalnog osječkog branda i tvornice.</s><s>U istoj godini predvođeni dijelom upravljačke strukture dionice od radnika počinje otkupljivati i tvrtka Lura d.d. koja postaje većinski vlasnik Slobode d.d. i počinje proces restrukturiranja.</s><s>Godine 2003.</s><s>Sloboda d.d. mijenja ime u Lura - Keksi d.o.o. i postaje dio korporacije Lura d.d.</s><s>Povijest tvrtke Swarovski počinje sa austrijskim staklarom i izrađivačem nakita Danielom Swarovskim koji je 1892. godine patentirao električni stroj za rezanje kristala.</s><s>Tvrtka je osnovana 1895. godine i još uvijek izuzetno uspješno posluje širom svijeta.</s><s>Sa generacije na generaciju prenosila se tradicija da su zaposleni najvažniji u kompaniji.</s><s>Pomagalo se ne samo njima, već i njihovim obiteljima.</s><s>Zahvaljujući ovakvoj vrsti komunikacije, u vrijeme ratova i kriza, kada je tvrtka morala zaustaviti proizvodnju, zaposlenici su iskazali nevjerojatnu lojalnost i nisu je napustili.</s><s>Tadašnjim vlasnicima to je dalo želju i snagu da proizvodnju prilagode potrebama tadašnjeg tržišta i da nadiđu krizu i nastave dalje - uzlaznom linijom.5 3. Prijedlozi za poboljšanje interne komunikacije u krizi</s>\n<s>Prenošenje negativnih vijesti često je popraćeno i ublažavanjem, tako da do korisnika informacije dolaze „pročišćene“ informacije i ne prikazuje se stvarno stanje stvari u kojima se tvrtka nalazi.</s><s>Naravno vrijedi i obratan smjer kada informacije dobivaju na „težini“ i „ozbiljnosti“ U informiranju ciljne javnosti (interna javnost)6 potrebno je u načinu informiranja voditi računa o:</s>\n<s>• Cilju i svrsi koja se želi postići danom informacijom • Istinitom i realnom objašnjavanju mogućnosti nastanka krizev odn.</s><s>5 http://www.profitmagazin.com/izdanja/broj_6.57.html 6 Vitas, P: Krizni menadžment, Defimi, 2004.</s><s>Željka Zavišić, Ivana Bilić, Senka Zavišić 168</s>\n<s>• Obliku u kojem se informacija priprema odnosno plasira u javnost • Planiranje vremena trajanja publiciranja tako pripremljenih informacija</s>\n<s>Prilikom informiranja interne javnosti pripremljene informacije će biti prihvaćene ukoliko su: točne, pouzdane, jednostavne i razumljive, pravovremene, prije nastanka krize, prezentirane na jednostavan i zanimljiv način, kratke.</s>\n<s>Kriza je situacija ili stanje čiji ishod može rezultirati boljim ili lošijim stanjem u tvrtci.</s><s>Na pitanje koliko osoba za odnose s javnošću ima tvrtka, idealan odgovor bi trebao biti: „ Onoliko koliko ima zaposlenika“.</s><s>Naravno, određeni pojedinci su stvarni glasnogovornici organizacije, ali to ne sprječava tajnicu tvrtke, pripravnika, suradnika da iznese svoju verziju događaja svojoj obitelji, prijateljima, partnerima i drugima.</s><s>Interna komunikacija je u kriznoj situaciji možda još važnija od eksterne komunikacije, prvenstveno zbog procesa planiranja, odnosno, trebaju se formulirati ključne poruke (informacije) ne samo za zaposlenike, nego i za druge bliske suradnike, koje organizacija smatra „unutarnjim“, npr. stalne konzultante i velike dobavljače.</s>\n<s>Interni zaposlenici se mogu pripremiti za krizu na nekoliko načina: - Osmisliti jednu do tri ključne informacije o situaciji koje su svima jednostavne za shvatiti, zapamtiti i koristiti u svakodnevnoj uporabi.</s><s>U posebno delikatnoj situaciji, poruke trebaju biti iskazane kroz nekoliko tvrdnji: ohrabrujuće izjave poput „nemam komentara“, „ovo se neće nimalo odraziti na naše svakodnevno poslovanje“, „znamo da će se situacija povoljno riješiti kad sve činjenice budu iznesene“, ili „vrlo smo dobra tvrtka i ponosan sam što radim ovdje“. - Ukratko izvijestiti sve zaposlenike o tome što se događa i redovito ih obavještavati o stanju.</s><s>Kratki dopis sadržaja „mi brinemo o Vama“ nije baš idealno rješenje, jer poruka nije dovoljno osobna ali ponekad je i pisana komunikacija bolji način komunikacije sa zaposlenicima nego nikakva, dok bi oni o problemima čitali u lokalnim novinama. - Identiicirati svoje najbolje tzv. neslužbene glasnogovornike i tzv brbljavce.</s><s>Neslužbeni glasnogovornici su ljudi od povjerenja koji znaju važnost situacije i koji mogu drugima prenijeti takav osjećaj.</s><s>Brbljavci su osobe koje uz informacije prenose i neslužbene i nepotvrđene glasine.</s><s>Takve osobe treba izolirati od osjetljivih informacija. - Kreirati sustav kontrole glasina.</s><s>Odrediti nekoliko pouzdanih Željka Zavišić, Ivana Bilić, Senka Zavišić 169</s>\n<s>• Mogućim troškovima zaposlenika koji će davati odgovore ostalim zaposlenicima.</s><s>Također postaviti oglasnu ploču ili mail sa anonimnim pitanjima zaposlenika, te ohrabriti zaposlenike za takav način komunikacije.</s><s>Uspješni program provedbe interne komunikacije program će prenositi ključnu poruku bolje, više i dalje nego većina vanjske komunikacije, dok nedostatak interne komunikacije u potpunosti može potkopati i najbolju eksternu strategiju.</s>\n<s>Suvremeno poslovanje, bilo u velikim ili u malim organizacijama, često se više temelji na različitim načinima komunikacije nego na izvršenju standardiziranih postupaka.</s><s>Zbog toga su mnoge tvrtke posebno tijekom krize ulagale u poboljšanje komunikacijskih vještina i kanala među zaposlenima, kao osnovnu infrastrukturu za daljnji razvoj poslovanja.</s><s>U razvijenim zemljama se osim, naravno razvoja tehnologije, upravo interna komunikacija smatra jednom od najvažnijih sredstava u vođenju organizacije.</s><s>Neuvažavanje ove važne funkcije u svakodnevnom poslovanju organizacije gotovo obavezno dovodi do loše produktivnosti i loših tržišnih rezultata, što u kriznim situacijama može rezultirati velikim kaosom i urušavanjem cijelog poslovnog sustava.</s>\n<s>Imidž dobre i uspješne tvrtke ili organizacije počinje u samoj organizaciji.</s><s>Stupanj zadovoljstva i motivacije zaposlenika mjerljiv je i stalan proces na koji se može utjecati.</s>\n<s>Kako bi se spriječila neefikasnost, internu komunikaciju je potrebno osmisliti, isplanirati odnosno kreirati interni plan komunikacije.</s><s>Program internog komuniciranja može dati odgovore na većinu izazova u suvremenom poslovnom komuniciranju.</s><s>Za organizaciju vrlo je važno kako izraditi komunikacijski plan internog komuniciranja, odnosno istražiti kako izmjeriti zadovoljstvo zaposlenika internom komunikacijom, kako pripremiti interni bilten, kako oblikovati kanale distribucije vijesti (intranet, oglasne ploče, Q&A box-ovi, interni komunikatori), na koji način steći potrebna znanja za osmišljavanje i provođenje evenata za jačanje korporacijske svijesti i pripadnosti organizaciji.</s><s>Poslovne organizacije imaju veliki interes kada je riječ o uređivanju interne komunikacije kroz plan komunikacije zato što moderno društvo sve više postaje informatičko društvo što omogućuje bolju internu komunikaciju, linije zapovijedanja nisu idealan način rukovođenja, samo zadovoljan kupac je pravi kupac, a samo zadovoljan zaposlenik pruža maksimum u svakoj situaciji, pa tako i u krizi.</s><s>Željka Zavišić, Ivana Bilić, Senka Zavišić 170</s>\n<s>Javna komunikacija tijekom izvanrednih i kriznih situacija danas je nezamisliva bez odnosa s javnošću.</s><s>U suvremenim uvjetima, koji su bitno obilježeni rastućim komunikacijskim tehnologijama i demokratizacijom društvenih zajednica, odnosi s javnošću trebali bi biti vjerodostojan i stručan tumač nastalih događaja koji neki vide i kao filtar koji se postavio u komunikacijskom toku između događaja i medija.</s><s>Proaktivno djelovanje odnosa s javnošću nije usmjereno na reduciranje informativnih činjenica niti opstrukciju javne komunikacije u bilo kojem smislu, već na pravodobno i usmjereno djelovanje prema ključnim javnostima.</s><s>Upravo na tim osnovama, javnost biva obaviještena o svima važnim činjenicama temeljem kojih se lakše orijentira u svom širem društvenom okruženju, zauzima stavove i donosi odluke.</s><s>S druge strane odgovorni pojedinci, organi, organizacije i institucije, pridobivaju nužno povjerenje i vjerodostojnost pred javnošću prema kojoj u demokratskim zajednicama imaju posebno istaknutu dužnost, ali i odgovornost.</s>\n<s>Kad se danas govori o nastanku odnosa s javnošću kao posebnom području unutar znanosti o komuniciranju, teško se oteti dojmu da je njihov nastanak i daljnji razvoj bio, a u budućnosti će biti i više, značajno obilježen i potican demokratizacijom društvenih zajednica i brzim razvojem komunikacijskih tehnologija.</s><s>Ovo posebno valja imati na umu kad se govori o odnosima s javnošću usko povezanim s izvanrednim i kriznim događajima.</s><s>Naime, sve češće smo svjedoci kako se upravo u tim situacijama ponajprije javljaju glasnogovornici organizacija, ustanova ili službi, kao njihovi predstavnici, obavještavajući i tumačeći javnosti novonastale okolnosti.</s><s>Kriznih je događaja oduvijek bilo, nekad više nekad manje, međutim, za mnoge nekad uopće nismo saznavali, pa kao i da se nisu dogodili.</s><s>Danas je to zamalo nemoguće zahvaljujući suvremenim komunikacijskim tehnologijama.</s><s>Vijest o događaju na jednoj strani svijeta, zamalo u realnom vremenu proširit će se na drugu.</s><s>Među prenositeljima svakako prednjače mediji masovne komunikacije, među kojima je svakako najznačajniji internet, ali niti drugi u tome ne zaostaju.</s><s>Kreiranje informacija, nekad je bio ekskluzivno „pravo“ profesionalnih novinara i izvjestitelja.</s><s>Međutim, u komunikacijskim društvima, ekskluzivnost se prenosi zamalo na svakog građanina koji brojnim raspoloživim komunikacijskim tehnologijama ( npr. snimanje mobitelom i odašiljanje SMS-om i MMS-om) distribuira informaciju o događaju čineći nam na taj način dostupnim sve ono što nije u našem neposrednom iskustvu.</s>\n<s>Na prvi pogled, rekli bi smo ništa neočekivano, ništa loše.</s><s>Svaka informacija je dobrodošla.</s><s>Više informacija, iz više izvora, o nekom događaju, veća mogućnost za boljim informiranjem i boljem orijentiranju svakog građanina.</s><s>Pa ipak, valja se zapitati jeli baš tako?</s><s>Više informacija ne znači biti istovremeno i dobro informiran.</s><s>Višak informativnih činjenica ili obilatost informacija, mogu uzrokovati zbunjenost ili naprosto dilemu, ili u konačnici izazvati sasvim suprotan efekt, koji nije pogrešno nazvati dezinformiranošću.</s><s>Uostalom, u komunikacijskom procesu, koji je otpočeo odašiljanjem prve informacije, pogrešno je zanemariti i namjeru proizvođača informacije.</s><s>Ako se, sasvim neopravdano, zanemari i ta činjenica, još uvijek ostaje otvorenim niz pitanja, poput, kakve su mogućnosti kreatora informacije da vjerno dočara viđeno, s obzirom na njegovo prethodno znanje i vještine, mogućnost prijenosa informacije bez šuma u kanalu komunikacije ili deformiranja informacije do destrukcije, itd.</s>\n<s>Uostalom i dosadašnja istraživanja1 ukazala su kako se upravo u kriznim situacijama mogu javiti greške s nesagledivim posljedicama, od krivo objavljenih podataka imena ili broja stradalih, do prejudiciranja rada istražnih i pravosudnih tijela, ili do namjernog ili slučajnog dezinformiranja javnosti, upravo u situacijama kad se očekuje brza, pravovremena i vjerodostojna informacija.</s><s>Da stvar bude i gora, sve se to dešava u medijima masovne komunikacije u kojima rade profesionalni komunikatori (novinari) obučeni i osposobljeni za medijsko praćenje, koje se često poziva na etično, odgovorno i uravnoteženo izvještavanje u skladu s novinarskim standardima opisanim u profesionalnim kodeksima.</s>\n<s>Nerijetko, upravo novinarsko izvještavanje, utemeljeno na senzacionalizmu i nevjerodostojnosti može značajno utjecati na javno mnijenje,2 u potpunosti promijeniti daljnji tijek razvoja događaja, ili na bilo koji način utjecati, kako na sudbinu pojedinaca, tako i grupa, organizacija i sl.</s><s>Upravo stoga, kad govorimo o izvanrednim i kriznim događajima, smatramo potrebnim založiti se za profesionalniju i odgovorniju komunikacijsku aktivnost tijekom kriza i u izvanrednim situacijama, koja bi u cijelosti zadovoljila potrebu javnosti za informacijom i komunikacijom, a sve u duhu postignuća najbolje demokratske prakse.</s>\n<s>Razvoj komunikacijske prakse u odnosima s javnošću Zalaganje za profesionalniju i odgovorniju komunikacijsku aktivnost, dovodi nas do pojma odnosa s javnošću koji u sebi sadržava brojne i kompleksne aktivnosti pojedinaca, danas već i posebnih službi, odjela ili agencija, osmišljenih s ciljem sustavnog javnog komuniciranja s javnošću.</s><s>Albert Oeckl definira odnose s javnošću kao “svjesno planirano i trajno nastojanje… da se sagrade i njeguju međusobno razumijevanje i povjerenje u 1 Više pogledati u radovima: Perinić, J.: Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu, Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, god. 1, Dubrovnik, 2007., 2., p. 47-66.; PERINIĆ, .: Društvena odgovornost medija u izvještavanju o akcidentima i kriznim situacijama, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa „Mediji i turizam“, Zadar-Nin, 20.-22.</s><s>Ožujka 2009.,Sveučilište u Zadru, p. 129-144.; Perinić, J.; Žlof, K.; Hadžić, S.: Vjerodostojnost tiskanih medija u studiji slučaja „svinjska gripa“, Zbornik međunarodne znanstvene konferencije “Vjerodostojnost medija“, Fakultet političkih znanosti Zagreb, Sveučilište u Zagrebu, (u tisku) 2 Više o tome u: Perinić, J.: Mogući utjecaj medija u kriznim situacijama na javno mnijenje oblikovanjem sadržaja, Zbornik radova III Međunarodna konferencija „Dani kriznog upravljanja“, Veleučilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2010., p 151-175.</s>\n<s>175 javnosti”.3 Često ih se miješa s marketingom, publicitetom, oglašavanjem, i sl., međutim svi navedeni pojmovi, kao i mnogi drugi, tek su sveobuhvatnije funkcije upravljanja organizacijom, poznate kao „odnosi s javnošću“.4 Njihov zadatak je omogućiti javnosti – građanima da lakše dođe do potrebnih informacija.</s><s>Kao takvi, oblikovani početkom 20. stoljeća, u funkciji su poslovnih organizacija koje preko njih informiraju javnost i odgovaraju na kritike istinito, kako je to već istakao Lee I. Ledbetter u Deklaraciji o načelima odnosa s javnošću iz 1906. u kojoj je rekao: “… naš plan je da iskreno i otvoreno … pružamo tisku i javnosti SAD-a brze i točne informacije o predmetima o kojima javnost želi znati više”.5 Samo na taj način, odnosi s javnošću, mogu vršiti važnu društvenu funkciju, zamjene neznanja znanjem.6 Oni se doduše postavljaju između događaja i medija javne komunikacije, koji uobičajeno izvještavaju javnost, međutim, samim time, pogrešno ih je shvaćati kao filtar.</s><s>Odgovorni i profesionalni odnosi s javnošću, dapače, potiču javnu komunikaciju, dajući pravovremene, istinite i potpune informacije o događajima koji se nalaze u području njihove odgovornosti.</s>\n<s>S početkom 20. stoljeća odnosi s javnošću javili su se kao tiskovne agenture 3 Oeckl, A.: Handbuch der Public Relations: Theorie und praxis in der öffentlichkeitsarbeit in Deutschland und in der Welt , Süddeutscher Verlarg, München, 1964., p. 43.</s>\n<s>Jadran Perinić i promicatelji publiciteta organizacije (engl.</s><s>Press Agentry/publicity).7 Prema tom modelu, kojeg je identificirao James E. Grunig,8 odnosi s javnošću stvaraju publicitet, odnosno usmjereni su na izazivanje medijske pozornosti.</s><s>Ovaj, s komunikološkog stajališta, jednosmjeran komunikacijski model, u svom fokusu prije svega ima propagandnu funkciju.9 Ako takvo shvaćanje stavimo u kontekst izvanrednog i kriznog događaja, njihov zadatak bi bio prikrivanje neželjenih informacija uz istovremeno isticanje poželjnih informacija prema mjerilima njihovih naručitelja.</s><s>Stoga i Mario Plenković,10 s pravom ističe da je takav sustav javnog komuniciranja, zapravo informiranja (diseminacija informacija), zatvoren, jednosmjeran i kao takav može biti samo u službi propagande.</s><s>Grunig11 ovakve odnose s javnošću modelski prikazuje kao Public Information model ili model javnog informiranja.</s><s>Pa ipak, James E. Grunig i Todd Hunt12 naglašavaju da se ovdje, za razliku od modela tiskovnog agenta, vjeruje organizaciji.</s><s>Organizacija se sama trudi objektivno informirati javnost o sebi, a rijetko se, nude negativne informacije.</s><s>Iz ovoga proizlazi kako su ipak takvi odnosi s javnošću ništa drugo do jednosmjerna komunikacija čija je svrha uvjeravanje drugih, odnosno, „uvijek je u pitanju proces strukturiranja javnosti i javnog mnijenja“.13 U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata definicije odnosa s javnošću sadržavaju elemente dvosmjerne komunikacije i međusobnih odnosa.</s><s>Uključuju se riječi poput recipročno, uzajamno i između.</s><s>Drugim riječima odnosi s javnošću počinju se shvaćati kao funkcija uspostave i održavanja obostranog razumijevanja između neke organizacije i njenih javnosti.</s><s>Prema Alebertu Oecklu njihovo se djelovanje svodi na “…rad u javnosti, rad za javnost i rad s javnošću”.14 Drugim riječima, stavlja se naglasak na komunikaciju koja sama po sebi podrazumijeva interaktivan odnos uključenih subjekata.</s><s>Njihova funkcija se opisuje kao “planirano nastojanje 8 Cf.: Dozier, D.M. et. al..: Manager’s Guide To Excellence In Public Relations and Communication Management, Lawrence Erlbaum, New Jersey, 1995., p. 13. 9 Cf.: Grunig, J.E.; Hunt, T.: Managing Public Relations, Holt, Rinehart and Winston, New York, 10 Plenković, M.: Holistička analiza odnosa s javnostima (javnošću), Informatologia 34, 2001, 11 Cf.: Dozier, D.M. et. al..: Manager’s Guide To Excellence In Public Relations and Communication Management, Lawrence Erlbaum, New Jersey, 1995., p. 13. 12 Grunig, J.E.; Hunt, T.: Managing Public Relations, Holt, Rinehart and Winston, New York, 13 Plenković, M.: Teorija i praksa javnog komuniciranja, Izdavačko instruktivni biro, Zagreb 1983., 14 Oackl, A.: PR-Praxis: Der Schlüssel zur Öffentlichkeitsarbeit, Econ, Düsseldorf, 1976, p. 34.</s>\n<s>177 da se dobrim karakterom i odgovornim nastupom utječe na tuđe mišljenje, zasnovano na uzajamno zadovoljavajućoj dvosmjernoj komunikaciji”.15 Ovakve pristupe odnosima s javnošću odražavaju simetrični komunikacijski modeli koje je identificirao Grunig.16 Prema modelu dvosmjerne asimetričnosti (Two-Way Asymmetric model), protok informacija između organizacija i njenih javnosti je neuravnotežen.17 Svrha ovakvog pristupa je uvjeravanje i mijenjanje stavova javnosti, jednom riječju, manipulacija javnošću s krajnjim ciljem navođenja različitih javnosti da se ponašaju prema očekivanjima organizacije.</s><s>Suprotno tome, model dvosmjerne simetričnosti (Two-Way Symmetric) podrazumijeva uravnoteženu komunikaciju.</s><s>Model pretpostavlja više dijaloga i manje ili ništa monologa, cjenkanje i pregovaranje s aktivnom javnošću te korištenje raznih strategija rješavanja sukoba kako bi se postigla simbiotska promjena u idejama, stavovima i ponašanjima organizacije i njenih javnosti.18 Modeli su često kritizirani, posebice model dvosmjerne simetričnosti.</s><s>Odgovarajući na kritike, Grunig19 i Hunt i sami su priznali kako su komunikacijski modeli neizbježne apstrakcije stvarnosti i kako niti jedan komunikacijski model ne može obuhvatiti svu šarolikost prakse odnosa s javnošću.</s><s>Nadovezujući se na četiri modela odnosa s javnošću J. E. Grunig, L.A. Grunig i D. Ann M. Dozier razvili su opći situacijski model izvrsnih odnosa s javnošću.</s><s>Model polazi od definicije da su odnosi s javnošću menadžment komunikacije između organizacije i njenih javnosti.</s><s>Komunikacijska izvrsnost, prema istim autorima, opisuje se kao “… idealno stanje u kojem upućeni komunikatori sudjeluju u sveukupnom strateškom upravljanju organizacijama, tražeći simetrične odnose pomoću upravljanja komunikacijom s ključnim javnostima o kojima ovise opstanak i rast 16 Dozier, D. M. i dr.: Manager’s Guide to Excellence in Public Relations and Communication Management, Lawrence Erlbaum, New Jersey, 1995., p. 13. 17 Grunig, J.E.; Hunt, T.: Managing Public Relations, Holt, Rinehart and Winston, New York, 19 Na tom tragu, u jednoj raspravi o simetričnom komunikacijskom modelu, Grunig je zaključio: “Vrijeme je krenuti dalje … treba razviti sveobuhvatnu teoriju koja nadilazi tipologiju predstavljenu uz pomoć četiri modela … vjerujem da smo moje kolege i ja krenuli prema takvoj teoriji u razvijanju novoga dvosmjernog modela izvrsnosti ili dijaloških odnosa s javnošću” to move on …. to develop a comprehensive theory that goes beyond the typology represented by the four models . . .</s><s>I believe my colleagues and I moved toward such a theory in developing the new two-way model of excellent, or dialogic, public relations” Symmetrical Public Relations: Past, Present and Future Cf.: HEATH, R.L (urednik.): Handbook of Public Relations, Thousand Oaks, Sage Publications, 2001., p. 29 Jadran Perinić</s>\n<s>178 organizacija”.20 Pregovaranje i kompromis koriste se za rješavanje sukoba između organizacija i interesnih skupina (engl. stakeholders), čemu se pridodaje i etički aspekt javne komunikacije, a sve s ciljem postizanja win-win (pobjeda-pobjeda) rješenja.</s>\n<s>U prethodnom poglavlju, sagledali smo neka temeljna obilježja profesije odnosa s javnošću, i kako se njihova praksa i shvaćanje mijenjalo tijekom vremena.</s><s>Primijetili smo kako se u brojnim definicijama često ističe pojam organizacije.</s><s>To je stoga što se odnosi s javnošću ipak najčešće povezuju s poslovima marketinga, publiciteta, oglašavanja i sl., drugim riječima povezuje se s poslovnim organizacijama.</s><s>Naravno i takve organizacije imaju svoje krizne situacije uzrokovanih različitim promjenama u poslovanju, promjena na tržištu, nezadovoljstvom zaposlenika i dr. Slijedom toga, i u takvim organizacijama postoji potreba promišljanja svrsishodnih odnosa s javnošću tijekom kriza.</s><s>Međutim, u ovom radu želimo posebno istaknuti, odnose s javnošću koji se javljaju tijekom kriza uzrokovanih, naravno i ljudskom aktivnošću, ali i prirodnim silama.</s><s>To su svakako, onako kako ih u svojoj sistematizacija mogućih uzroka kriza vidi Timothy Coombs,21 prirodne katastrofe (Natural disasters) koje se često u sadržajima masovnih medija nazivaju i „višom silom“ („acts of God“), ili „različite ugroze voda, zraka, tla, šuma, mora, vinograda, voćnjaka, zasijanih oranica, organizacija...</s><s>“22 i sl.</s><s>Dakle sva moguća neželjena stanja koja mogu izazvati krizu i pri tome zahvatiti pojedinca, grupe, društvo, lokalnu samoupravu, naselje, selo, grad, državu ili čak međunarodnu zajednicu.</s><s>Ovome bi smo svakako dodali i krize koje se izazivaju u društvenim zajednicama, izazvanim, terorističkim napadima, ali i gospodarskim, političkim i inim dubiozama, koje se manifestiraju u obliku demonstracija, nereda, pa sve do ratova i revolucija, o čemu upravo i ovih dana svjedočimo kroz događanja na afričkom kontinentu.</s>\n<s>Naravno da se i u ovim kriznim situacijama osjeća potreba za aktivnim kriznim djelovanjem službi za odnose s javnošću, koje ovaj put djeluju unutar različitih službi, uprava, ili odjela, usko povezano s djelovanjem centralne države, odnosno njenih upravnih jedinica.</s><s>Neosporno je, naime, da upravo u tim situacijama javnost ima potrebu za informacijama, posebno onima koje se ne plasiraju s ciljem manipulacije i dezinformacije, a sve zbog postizanja partikularnih ciljeva i interesa pojedinih aktera u kriznoj situaciji.</s><s>U tom trenutku posebno do izražaja dolazi ono što su Cutlip, Center i Broom,23 nazvali odnosima s medijima i plasiranje informacija.</s><s>Upravo putem medija javnost dobiva najviše informacija, bilo da su one prikupljene od službi za odnose s javnošću ili su nastale kao proizvod istraživačkog rada novinara.</s><s>Odnosi s medijima i plasiranje informacija obuhvaćaju: kontaktiranje dnevnika, elektroničkih medija, časopisa, nedjeljnih novinskih priloga, novinara - slobodnjaka i stručnih publikacija, kako bi naveli da se objave ili emitiraju vijesti ili reportaže važne za organizaciju (lokalnu zajednicu, državu i sl.), odgovorili na medijsko traženje informacija, verificirali novinarske priča te osigurali pristup mjerodavnim izvorima informacija.</s><s>Ovome svakako treba pridodati i kontakte čime je obuhvaćeno posredovanje između organizacije i medija, ali i lokalne zajednice te ostalih unutarnjih i vanjskih grupa (slušanje, pregovaranje, premoštavanje sukoba te postizanje suglasnosti između organizacije i njenih važnih javnosti), te savjetovanje koje obuhvaća konzultiranje s upravom (vodstvom) o tome kako izbjeći krizu ili reagirati na izbijanje krize te kako izraditi strategiju reagiranja na kritična i osjetljiva pitanja.</s>\n<s>Svaki izostanak proaktivnog djelovanja kriznih odnosa s javnošću otvara širok, nestabilan i nepredvidljiv prostor u kojem su moguće različite spekulacije, manipulacije i u konačnici različite interpretacije onoga što se dogodilo, s ponekad nesagledivim posljedicama.</s><s>Prije svega u tom su dijelu aktivni sami mediji masovne komunikacije, za koje smo već istaknuli kakva je njihova moć i brzina u suvremenim uvjetima života.</s><s>Njihovo djelovanje i moć, svojevremeno je uvidio i sam Napoleona Bonapartea.</s><s>Iziritiran onim što je u tadašnjem tisku mogao pročitati, založio se u Senatu Republike 1809., za ograničavanje slobode rada tiska, ovim riječima.: „Gospodo, ja mislim da se vi slažete da su štamparija i štampa vrlo opasan izum koji ne smije biti u rukama neodgovornih pojedinaca.</s><s>Onaj tko ima novine, Jadran Perinić</s>\n<s>180 kao pojedinac javno govori tisućama ljudi.</s><s>Pretpostavljam da se slažete da vladar ne smije dozvoliti bilo kome da uznemirava građane“.24 Sasvim sigurno, danas ne možemo zagovarati, bilo kakvo ograničavanje rada medija, ali možemo u komunikacijski tok ubaciti odnose s javnošću koji će upravo medije opskrbljivati odgovarajućim točnim i stručnim informacijama, a sve s ciljem izbjegavanja krivih interpretacija i dezinformiranja građana.</s><s>Naravno, takvim odnosima s javnošću samo će biti na pomoći, ako se u skladu s odgovornom komunikacijom paralelno provode i usklađene konkretne akcije vođenje od organizacije i organa.</s><s>Kaže se da su „djela glasnija od riječi“, što hoće reći da sama komunikacija nije u stanju riješiti većinu problema u odnosima s javnošću.</s><s>Kroz djela se potvrđuju komunicirani sadržaji i obrnuto, kroz komunikaciju se najavljuje ono što je realno i ostvarivo.</s><s>Uzajamno potvrđivanje dovodi do razine razumljivosti i vjerodostojnosti poduzete akcije, kao i prihvaćanja organizacije u javnostima.</s><s>Usprkos svemu, čini nam se kako se danas uopće ne govori o ovoj mogućnosti.</s><s>Svakodnevna praksa upozorava nas da su teorijska razmatranja i preporuke koje iz toga proizlaze za praksu odnosa s javnošću, samo dobre želje.</s><s>U komunikacijskom kanalu ne samo da su zaobiđeni izvrsni odnosi s javnošću, već se pokušava ograničiti i sloboda rada medija.</s><s>Na jedan brutalan način to je recimo napravio i Egipatski Predsjednik Hosni Mubarak, kad je naredio napade na novinare početkom 2011.,25 nezadovoljan izvještavanjem novinara o protuvladinim prosvjedima u njegovoj zemlji, kojima je bio za cilj svrgnuti ga nakon 30-to godišnje vladavine.</s><s>Zamalo dvije godine ranije, u lipnju 2009., također su bili aktualni protuvladini prosvjedi u Iranu.</s><s>Prema vrlo sličnom scenariju, izgrađena je vrlo djelotvorna informativna blokada.</s><s>Iz te zemlje su se doslovno kriomice prenosile vijesti, a svjetska javnost ostala zgrožena tom činjenicom.</s><s>Međutim jedna situacija, kad je u vrijeme prosvjeda ubijena (navodno od strane prorežimske milicije) studentica Neda Salehi Agha Soltan, pokazala je da se i takvim blokadama može doskočiti.</s><s>Snimke slučajno snimljene mobitelom, proširile su se, zamalo u realnom vremenu, internetom i na taj način pokazale ostatku svijeta svu brutalnost sukoba koji se tamo dešavao.</s><s>Na ovom posljednjem primjeru uočavamo kako i pored namjere da se ne podržavaju efektivni odnosi s javnošću, a k tome ograničava i djelovanje medija, postoji još jedan novi moment u vidu tzv. građanskog novinarstva.</s><s>Svakom građaninu danas stoji na raspolaganju različita tehnologija za do24 Cf.: Radojković, M.: Kodeksi profesionalne etike u novinarstvu.</s><s>U: Begović, B., Živković, M., Radojković, M. i dr.: Etika javne reči u medijima i politici, Centar za liberalno-demokratske studi25 Cf.: http://www.znet.hr/2011/02/egipat-mubarak-naredio-napade-na-novinare/ (18.3.2011.) Jadran Perinić</s>\n<s>181 kumentiranje događaja i internet kao medij koji će vrlo brzo prenijeti informaciju u svaki djelić svijeta.</s><s>Naravno da su toga svjesni svi oni koji se brinu o tome da informacije ne cure.</s><s>Možda bismo u tom svjetlu mogli tumačiti i odluku koju je donio američki Senat na isti dan kad je u Egiptu „ugašen“ internet.</s><s>Naime, Senat je izglasao zakon o takozvanom „Kill Switch-u“26 kojim se ozakonjuje zaustavljanja internet prometa u cijelom SAD-u.</s><s>Nešto preciznije, američki Predsjednik ima ovlasti u slučaju opasnosti (npr. cyber napada) jednim pozivom zaustaviti internet prometa u cijelom SADu.</s><s>Teško je iz ove pozicije procjenjivati težinu i važnost ove odluke, ali se jednako tako teško oteti dojmu kako bi u slučaju sličnih događanja, kao u Iranu, Egiptu, a i drugdje, bilo moguće probiti informativnu blokadu dok ovakav zakon postoji.</s>\n<s>Suprotno ovim primjerima, treba spomenuti i jedan koji je još uvijek aktualan, a prema onome što se može za sad čuti i vidjeti, vjerojatno bi ga mogli bez problema svrstati u klasičan primjer angažiranog javnog komunikativnog djelovanja tijekom kriznih situacija.</s><s>Naime, razoran potres koji je potresao Japan u ožujku ove godine, uzrokovao je razoran tsunami, a kao posljedicu je imao i, pored velikih stradanja ljudi i njihove imovine, narušavanje sigurnosnih sustava u nekim od nuklearnih elektrana.</s><s>Naravno, teško je uspoređivati štete, iako je ljudski život svakako najvrjedniji, ali eksplozije koje su nastale u nuklearki Fukushima, nakon čega je došlo do curenja radijacije u okoliš, osjećat će se još dugo nakon toga, ali nažalost ne samo na strogo ograničenom prostoru.</s><s>Na taj način nuklearke su postale prijetnja ne samo stanovnicima Japana, već ukupnom svjetskom stanovništvu.</s><s>Usprkos težini stradanja i prijetnji koja će još dugo biti prisutna niti jednog trenutka nije se osjetilo da se želi prekriti bilo kakve činjenice.</s><s>Informacije o trenutnom stanju daju se u kontinuitetu iz sata u sat, bilo da je riječ o vlasniku, kompaniji Tokyo Electric Power koja se redovito oglašava preko svog glasnogovornika, ali i kroz izjave japanskog premijera, kao i ministra Banri Kaieda, za kojeg možemo reći da je upravo zbog svoje dnevne dostupnosti postao poznat putem medija širokoj svjetskoj javnosti.</s><s>26 Cf.: http://www.4dportal.com/index.php?option=com_content&view=article&id=1143%3Ao bama-dobio-ovlast-gaenja-interneta-u-sad-u-poela-diktatura&catid=41%3Abizarno&Itemid=9 Jadran Perinić</s>\n<s>Naprijed opisana recentna praksa, koja ne samo da ne pribjegava izvrsnim odnosima s javnošću, već čini i korak dalje, ograničavajući djelovanje medija svakako ne bi smjela postati praksom.</s><s>Ako ništa drugo ono zbog toga jer su nam ishodi više-manje poznati, pa bi barem radi toga bilo pametno promišljati alternativne pristupe.</s><s>Stoga ćemo u ovom dijelu našu pažnju usmjeriti na promišljanje efikasnih odnosa s javnošću koji se provode u nenadanim, ili kako smo ih već definirali, kriznim situacijama.</s><s>Kao što smo istaknuli, posebno su nam interesantne aktivnosti odnosa s javnošću koje provode javne, odnosno državne službe.</s><s>Poput ostalih, i hrvatska država osigurava brojne usluge koje pojedinci nisu u stanju pružiti, kao što su policijska zaštita, vatrogasna služba, obrana nacionalnog teritorija, itd.</s><s>Navedeni, ali i drugi oblici osiguravanja javne usluge i servisa u neposrednoj su funkciji osiguravanja svakodnevnice građana.</s><s>Naravno, možemo samo zamisliti kakve su prirode i koje sve potrebe u različitim kriznim situacijama, bilo da su izazvane ljudskim djelovanjem ili je riječ o elementarnim nepogodama, i sl.</s><s>S obzirom na predmet istraživanja, u svezi s navedenim, važno je istaknuti kako su „svi aspekti državnih institucija usko vezani i ovisni o odnosima s javnošću, kojima svrha odgovara svrsi same demokracije“.27 Iz ovog je vidljivo, kako upravo u demokratskim društvima, rad navedenih institucija, a mi ćemo dodati, posebno u kriznim situacijama, značajno ovisi o tome kako će u danom trenutku komunicirati svoje aktivnosti, jer je njihovo djelovanje usmjereno prema građanima, a njihov budući rad ovisan o javnosti kojoj stoje na usluzi.</s>\n<s>Ne komunicirati nastali događaj, kako u fazi nastanka, tako i u fazama analize i razrješenja, može imati za posljedicu nezadovoljstvo građana koje će tinjati sve do rasplamsavanja.</s><s>Posljedice toga mogu biti primjetne kako na strani pojedinaca, tako i na strani organizacija, organa, ustanova, pa sve do državnih institucija.</s><s>Obično se za takva stanja krivnja nalazi na strani izostavljene komunikacije s relevantnom javnošću ili skroz pojednostavljenoj retorici koja je lišena dubljeg poznavanja i razumijevanja aktualne problematike.</s><s>Upravo stoga u kriznim situacijama, koje su same po sebi složene, velik dio odgovornosti pada na stručnjake za odnose s javnošću u strukturama vlasti, čija će uspješnost ovisiti i o tome koliko su „praktičari odnosa s javnošću pripremljeni za neočekivane situacije“.28</s>\n<s>Spomenuli smo kako se upravo u krizama najteže dolazi do informacija i činjenica, međutim, mediji istovremeno upravo tada vape za činjenicama.29 Ukoliko informacije nisu dostupne, mediji se ponekad prepuštaju diseminaciji spekulacija.</s><s>Posebno taj problem osjeća publika koju Jantol30 identificira kao ciljanu (engl.</s><s>Target public) i pozornu publiku (engl.</s><s>Attentive public).</s><s>Pozorna publika i inače predstavlja publiku koja pažljivo prati sva izbivanja, posebno politička i javna u svom okruženju, dok se ciljana identificira prema određenom trenutku, situaciji, predmetu i sl.</s><s>U kriznom događaju to mogu biti svi uključeni operativni i službeni subjekti, članovi obitelji stradalih i sl., odnosno one skupine koje su komunikatori u odnosima s javnošću iz svojih razloga i posebnih komunikacijskih ciljeva izdvojili iz neodređene cjeline takozvane opće publike, da bi samo njima ili poglavito njima usmjerili svoje poruke.</s>\n<s>Drugi veliki problem je prisutnosti velike količine stereotipa koji se u danom trenutku u vezi s događajem evociraju i oživljavaju u ljudskoj memoriji, utječući tako na strukturiranje javnog mnijenja.</s><s>Prosečnom građaninu danas je već pozicija vlasti i medijske prisutnosti govornika dovoljan argument „za vjerovanje na riječ“.</s><s>Upravo stoga, važno je u komunikacijskim aktivnostima staviti naglasak na zadovoljavanje nekih korespodentih zahtjeva koji će doprinijeti prihvaćanju iskaza: razumljivost, iskrenost i istinitost.31 Ovaj ideal komunikacijskog djelovanja pretpostavlja horizontalnu (između građana) i vertikalnu (između građana i vlasti) liniju komunikacije.</s><s>Osim toga, kada su u pitanju odnosi s javnošću u kriznim situacijama, onda im se kao važan komunikacijski zadatak postavlja „pridobivanje pažnje ciljane publike, poticanje interesa za sadržaj poruke te usmjeravanje postupaka onih koji se ponašaju u skladu s porukom.</s><s>To je nužno stoga, jer je komuniciranje intencionalno simboličko djelovanje slijedom kojega komunikator svojom porukom priopćuje komunikantu što od njega zahtijeva ili očekuje, a komunikant na poruku reagira prihvaćanjem, odbijanjem ili problematiziranjem priopćenog.32 Pri tome, važno je znati kako je upravo simetrična komunikacija, temeljena na pretpostavci slušanja, pregovaranja i postizanja kompromisa, najbolja praksa za praktičare u odnosima s javnošću, Najbolja praksa odnosa s javnošću događa se kad organizacija poduzme sve potrebne pripreme za moguće krize i ima plan za djelovanje u svim razdo31 Cf.: Habermas, J.: Javno mnijenje, Kultura, Beograd, 1969. 32 Jantol, T.: Politička javnost, Birotisak, Zagreb, 2004., p. 26.</s>\n<s>184 bljima povezanim s mogućom krizom.33 „Kad se kriza predviđa, s vremenom sve krize postaju rutina“.34 Iz tako postavljenih planova proizlaze akcije odnosa s javnošću kao društveno odgovorne radnje koje poduzimaju odjeli za odnose s javnošću.</s><s>Strategija podrazumijeva promjenu organizacijskih politika, procedura, ponašanja i sl.</s><s>Strategije su popratne akcije koje služe uzajamnim interesima organizacije i njenih javnosti.</s><s>One u praksu uvode ono što se naziva otvoreno-sustavskim modelom (funkcionalni pristup) ili dvosmjerno simetrični odnosi s javnošću, kojima je cilj izazivanje promjena u okolini, ali i u organizaciji, kao rezultatu inputa iz okoline, što sve zajedno dovodi do pojma uspješnog upravljanja krizom kroz komunikaciju.35 Aktivnosti odnosa s javnošću tijekom krize, prema Cutlipu i dr.,36 uključuju koordinaciju osoblja organizacije u implementaciji specifičnih zadataka, utvrđivanje bitnih činjenica o krizi, pripremanje i iniciranje izjava, uključujući i predviđanja o interesu medija o svim dostupnim činjenicama, javljanje ključnim javnostima, upravljanje medijskim istraživanjima, kontrolu medijskog pokrivanja, selektiranje i informiranje zaposlenika za medijske intervjue.</s><s>Ovo stoga jer mediji predstavljaju ključan kanal komunikacije s velikim utjecajem na javnost, a „medijska agenda djeluje kao povećalo koje nemilosrdno prodire i do najsitnijih detalja“37</s>\n<s>U praktičnom smislu, a posebno zbog mogućeg širenja glasina, kao i zbog potrebe osiguravanja autentičnih informacija, tijekom kriznog razdoblja preporuča se osnivanje informacijskih centara.</s><s>U vezi s time možda je važna i napomena Petera F. Druckera38 koji je rekao „da u kriznoj situaciji netko mora preuzeti nadzor“.</s><s>Ovo se čini zbog toga jer je upravo u krizama jedna od slabih točaka dostupnost informacija.</s>\n<s>33 Quarantelli, E. L.: Disaster Crisis Management: A Summary of Research Findings, Journal of 34 Drucker, P. Cf.: Tudor, G. i dr.: Učinkoviti menadžer, Menadžerski priručnik, M.E.P. Consult, 35 „Uspješno upravljanje krizom podrazumijeva minimaliziranje potencijalnog rizika prije prijelomnog događaja.</s><s>Kao reakcija na neočekivani događaj, uspješno upravljanje krizom uključuje improvizaciju i interakciju s ključnim nositeljima interesa, u kojoj se rekonstruiraju individualna i kolektivna svijest te zajedničko poimanje problema i uloge.</s><s>Nakon prijelomnog događaja, uspješno upravljanje krizom obuhvaća ispravljanje temeljnih (individualnih i organizacijskih) pretpostavki, kao i odgovore na razini ponašanja i emocija koji podupiru oporavak i reorgani36 Cutlip, S. M.; Center, A. H.; Broom, G.M.: Effective Public Relations, osmo izdanje, Prentice hall, Upper saddle River, New York, 2000.</s>\n<s>Preporuka je da ovakvi centar imaju dva dijela.</s><s>Jedan dio izravno komunicira s javnostima, slušajući pitanja i odgovarajući na njih, dok drugi djeluje kao koordinacijski ured, odnosno kao kontaktna točka između informacijskog centra te osoblja i ureda organizacije.</s><s>Tako ustrojeni informacijski ili činjenični centar, koji u normalnim uvjetima djeluje tijekom dugog razdoblja, omogućava brz i uspješan prijenos informacija, kako unutar institucije Neka od važnih načela u djelovanju takvih centara mogu se pronaći u kriznom komunikacijskom modelu „5C“40 za kojeg se smatra da je najbolji način i metoda za upravljanje komunikacijom tijekom krize.</s><s>Model obuhvaća:</s>\n<s>• Care (hr. briga) – sve komunikacijske aktivnosti trebaju pokazati da organizacija suosjeća s oštećenom publikom; • Commitment (hr. angažiranje) – organizacija treba deklarirati i demonstrirati volju za rješavanjem problema, utvrđivanjem uzroka i poduzimanjem akcija na prevenciji ponovnog događanja; • Consistency (hr. dosljednost) – poruke koje se komuniciraju tijekom 40 Cf.: Seymour, M.; Moore, S.: Effective Crisis Management: Worldwide Principles and Practice, Jadran Perinić</s>\n<s>186 krize moraju biti konzistentne i informirati svaku grupu istim porukama; • Coherence (hr. usklađenost) – sva komunikacija treba napredovati na logičan način, i</s>\n<s>• Clarity (hr. jasnoća) – sve teme moraju biti jasno i razumljivo iznesene.</s><s>Ono što svakako ne bi trebali činiti u nekoj kriznoj situaciji možda se najbolje vidi u upozorenjima koje daju Cutlip, Center i Broom41 u popisu uobičajenih pogrešaka koje se čine sa strane odnosa s javnošću u pristupu krizama.</s><s>Svako oklijevanje u javnosti se može tumači kao zbunjenost, bešćutnost, nesposobnost i nepripremljenost.</s><s>Drugi problem je smetenost koja se tumači kao nepoštenje i neosjetljivost, kao i izmotavanje koje stvara najveći problem, budući da ništa ne može zamijeniti istinu.</s><s>Jednako tako nije preporučeno niti propovijedanje nedvojbeno upućuje na bahat pristup bez stvarnog tretiranja aktualnog problema.</s><s>Svaka konfrontacija pruža drugima pregled nad krizom i stvara platformu za daljnje reakcije.</s><s>Nadalje, kao loši koraci navodi se moguća odmazda koja može samo pojačati napetost i emocije umjesto da ih ublaži, te eventualno parničenje koje jamči još veći uvid i može eliminirati razumnija rješenja.</s>\n<s>Iznenadni događaji, koji se u literaturi opisuju kriznim postali su zamalo svakodnevnica u ljudskoj svakodnevnici.</s><s>Za razliku od nekih ranijih vremena, koja su bitno bila obilježena nerazvijenošću komunikacijskih tehnologija, danas se upravo u takvim situacijama stavlja naglasak na potrebu razvijanja smišljenih i produktivnih komunikacijskih aktivnosti.</s><s>Ovo stoga, jer se u svim tim situacijama traži informacija više, kako sa strane medija tako i ukupne javnosti, koja će upravo temeljem dobivenih informacija stvarati svoje slike viđenja nastalog događaja i temeljem toga graditi mnijenje na individualnoj, kolektivnoj ili grupnoj razini, kako o samom događaju, tako i o pojedincima involviranim u događaj, organizacijama, ustanovama i sl.</s>\n<s>U suvremenim uvjetima, upravo zbog navedenog, javna komunikacija tijekom izvanrednih i kriznih situacija danas je nezamisliva bez odnosa s javnošću.</s><s>Svaki izostanak organiziranih i smišljenih odnosa s javnošću ostavlja slobodan prostor za proizvoljna nagađanja i tumačenja viđenog, pojedincima, skupinama, ali i novinarima masovnih medija, za koje je Jadran Perinić</s>\n<s>187 višekratno utvrđeno kako su počesto nevjerodostojni, neprecizni, ali i počesto senzacionalistički usmjereni.</s><s>Upravo stoga, jedna od važnijih zadaća odnosa s javnošću, usmjerena je ka opskrbljivanju javnosti, ali i medija, valjanim i pravovremenim informacijama.</s><s>Na taj se način provodi proaktivno komunikativno djelovanje koje nije usmjereno na reduciranje informativnih činjenica niti opstrukciju javne komunikacije u bilo kojem smislu, već na pravodobno i usmjereno djelovanje prema ključnim javnostiU tu svrhu, tijekom vremena, razvijani su različiti modeli komunikativnog djelovanja čiji je zadnji doseg opći situacijski model izvrsnih odnosa s javnošću.</s><s>Komunikacijska izvrsnost opisuje se kao idealno stanje u kojem upućeni komunikatori sudjeluju u sveukupnom strateškom upravljanju bilo kavim organiziranim djelovanja koje prepoznajemo u ljudskoj zajednici, pri čemu stavlja naglasak na simetričnim odnosima u komunikaciji s ključnim javnostima o kojima ovisi i njihov opstanak.</s><s>Naravno da su to i preporuke koje trebaju važiti za komunikacijsku aktivnost i u kriznim situacijama izazvanim u društvenim zajednicama, npr. terorističkim napadima, ali i gospodarskim, političkim i inim dubiozama, koje se manifestiraju u obliku demonstracija, nereda, pa sve do ratova i revolucija, o čemu svjedočimo i ovih dana diljem svijeta, a posebno na afričkom kontinentu.</s><s>Pa ipak, u tim i sličnim situacijama, kao što smo vidjeli u nekoliko primjera, u komunikacijskom kanalu, ne samo da su zaobiđeni izvrsni odnosi s javnošću, već se pokušava ograničiti i sloboda rada medija.</s><s>To nastojanje otišlo je toliko daleko da je čak i američki Senat donio zakon po kojem je moguće u određenim situacijama zaustaviti internet promet.</s><s>Drugim riječima, ako netko procjeni iz nekih razloga, moguće je onemogućiti cjelokupni sustava informiranja i komuniciranja samo jednim stiskom prekidača.</s><s>Ovo je posebno važno kad znamo da je u suvremenom načinu života upravo internet postao važnim komunikacijskim kanalom, putem kojeg doslovno svaki građanin može preuzimati ulogu aktivnog komunikatora.</s>\n<s>Usprkos tome, ne smatramo da je bilo kakvo onemogućavanje javne komunikacije tijekom kriza, dugoročno dobro.</s><s>Naprotiv svako izostavljanje komunikacije s relevantnom javnošću ili skroz pojednostavljena retorika, koja je lišena dubljeg poznavanja i razumijevanja aktualne problematike dugoročno nosi nesagledive štetne posljedice svim uključenim akterima.</s><s>Upravo stoga, u ovom smo se radu založili za proaktivne odnose s javnošću, na svim razinama i oblicima organiziranog ljudskog djelovanja, a posebno u krizama, za koje se treba uvijek dosljedno pripremati i razvijati pripadajuće strategije, temeljem kojih se, kroz brojne simulacije, osposobljavaju i Jadran Perinić</s>\n<s>Literatura pripremaju praktičari odnosa s javnošću.</s><s>Najbolja praksa događa se kad organizacija ima plan za djelovanje u svim razdobljima povezanim s mogućom krizom, a temelji se na usklađivanju uzajamnih interesa organizacije i njenih javnosti.</s><s>U praksi se taj model naziva otvoreno-sustavski model odnosa s javnošću, kojem je cilj izazivanje promjena u okolini, ali i u organizaciji, kao rezultatu inputa iz okoline, što sve zajedno dovodi do pojma uspješnog upravljanja krizom kroz komunikaciju.</s><s>Njihova zadaća obuhvaća koordinaciju osoblja organizacije u implementaciji specifičnih zadataka, utvrđivanje bitnih činjenica o krizi, pripremanje i iniciranje izjava, uključujući i predviđanja o interesu medija o svim dostupnim činjenicama, javljanje ključnim javnostima, upravljanje medijskim istraživanjima, kontrolu medijskog pokrivanja, selektiranje i informiranje zaposlenika za medijske intervjue.</s><s>Svakako, u toj su funkciji i tzv. informacijski centri sastavljeni od dijela koji izravno komunicira s javnostima, slušajući pitanja i odgovarajući na njih, dok drugi djeluje kao koordinacijski ured, odnosno kao kontaktna točka između informacijskog centra te osoblja i ureda organizacije.</s>\n<s>Oeckl, A.: Handbuch der Public Relations: Theorie und praxis in der öffentlichkeitsarbeit in Deutschland und in der Welt , Süddeutscher Verlarg, München, 1964.</s>\n<s>Perinić, J.: Mogući utjecaj medija u kriznim situacijama na javno mnijenje oblikovanjem sadržaja, Zbornik radova III Međunarodna konferencija „Dani kriznog upravljanja“, Veleučilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2010., Perinić, J.: Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu, Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, god. 1, Dubrovnik, 2007., 2., p. Perinić, J.; Barović, V.: Društvena odgovornost medija u izvještavanju o akcidentima i kriznim situacijama, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa „Mediji i turizam“, Zadar-Nin, 20.-22.</s><s>Ožujka 2009.,Sveučilište u Perinić, J.; Žlof, K.; Hadžić, S.: Vjerodostojnost tiskanih medija u studiji slučaja „svinjska gripa“, Zbornik međunarodne znanstvene konferencije “Vjerodostojnost medija“, Fakultet političkih znanosti Zagreb, Sveučilište u Plenković, M.: Holistička analiza odnosa s javnostima (javnošću), InformaPlenković, M.: Krizno komuniciranje i teorija odnosa s javnostima, Media, culture and public relations, br.1., Zagreb, 2001.</s><s>Plenković, M.: Teorija i praksa javnog komuniciranja, Izdavačko instruktivni biro, Zagreb 1983.</s>\n<s>Budući da živimo u eri društvenih medija, bili smo primorani naučiti da se dobre vijesti Internetom šire jako brzo, a loše još brže.</s><s>Sa pojavom društvenih mreža brzina širenja informacija postala je nevjerojatna te je to potpuno očito u slučaju kada se pojavi izvanredna situacija ili kriza.</s><s>Kriza može uključivati bilo što – od jednostavnog prekida rada web stranice do negativnog publiciteta.</s><s>Facebook, najveća društvena mreža svijeta, je dao kriznom komuniciranju potpuno novu dimenziju.</s><s>Ovaj rad će pokazati kako koristiti Facebook u vrijeme krize te navesti neke teorijske primjere koji otkrivaju kako najbolje iskoristiti ovu društvenu mrežu kao spas u kriznoj situaciji.</s>\n<s>Poslovne krize nisu neuobičajene, no svakako su posljednje što želi menadžment i što žele zaposlenici tvrtke.</s><s>Prva pomisao na prednosti korištenja Facebooka za posao, su uspjesi u marketingu, no ta društvena mreža jednako je tako moćan alat i za poboljšanje procesa komunikacije u krizi.</s><s>U vremenu naglog razvoja Facebooka mnogi su brendovi doživjeli neuspjehe u krizama iz nebrojenih razloga, bilo zbog potpunog izostanka reakcije ili jednostavno arogancije tijekom štetnih situacija.</s><s>Upravo zato tvrtka mora razmišljati o tome kako svoje kanale na društvenim mrežama što bolje iskoristiti u krizi.</s>\n<s>Imidž tvrtke predstavlja ono što javnost misli o organizaciji, zajednički dojam ili slika koju javnost stvara o organizaciji.</s><s>Znači, riječ je o preslici identiteta u javnosti, što su ga ostvarile komunikacijske aktivnosti organizacije.1</s>\n<s>Društvene mreže dopuštaju korisnicima da brzo i daleko prošire svoje dojmove o (ne)uspješnoj online komunikaciji.</s><s>Naime, što mreža bolje kotira na ljestvici moći, postavlja sve zahtjevnije uvjete svojim korisnicima te upravo imidž organizacije na Facebooku, ili kapital povjerenja, predstavlja najvrjednije mrežno dobro, budući da se uz njegovu pomoć na društvenu mrežu privlači pozornost, a time i novi fanovi.2 Usmena predaja i društvena pretraga dva su jaka razloga zbog kojih je potrebno voditi računa o imidžu na Facebooku.</s>\n<s>Facebook dopušta bilo kome da bude utjecajan u zajednici.</s><s>Bilo koji klijent koji prođe kroz vrata određene tvrtke možda ima stotine ili tisuće sljedbenika u regiji, ili ako ne on, onda njegovi prijatelji.</s><s>Marketing putem usmene predaje može doprijeti do publike u cijelom svijetu preko Facebook-a, dakle, jedno loše iskustvo može se nadaleko prepričavati.3 1 Božidar Novak, Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza press, Zagreb 2001., 2 Alexander Bard, Jan Soderqvist, Netokracija, Differo, Zagreb 2003., str. 200.-202. 3 http://www.socialmediaexaminer.com/how-to-use-social-media-for-crisis-management/ Senka Zavišić, Željka Zavišić</s>\n<s>Googleova nedavna implementacija Facebooka u rezultate pretraga daje još jednostavniji te masoviji pristup informacijama o brendovima, tj. korporacijama.</s><s>Naime korisnici Facebooka posebno rado koriste rezultate Google-a koji ih vode na određenu Facebook stranicu.</s><s>2. Upravljanje krizom</s>\n<s>Jedan od bitnih činitelja uspješnog upravljanja krizom je i sama koncepcija komuniciranja koja obuhvaća ova pitanja: Kada koga informirati?</s><s>Tko to mora učiniti?</s><s>Što želimo tražiti i od koga?</s><s>Dobra koncepcija komuniciranja obuhvaća sve primatelje informacija, dokumentira kada i kako je tko informiran i određuje kada će tko i dalje dobivati kakve informacije te na koji način.4 Iako se uzroci negativnih posljedica u krizama na društvenih mrežama mogu pripisati lošem planiranju u komuniciranju, činjenica da se događaji u online zajednicama kao što je Facebook odvijaju u stvarnom vremenu dala je upravljanju krizom potpuno novu dimenziju.</s><s>Loše vijesti šire se kao šumski požar u online svijetu pa sve više brendova i tvrtki mora razmišljati o tome kako što bolje iskoristiti svoju Facebook stranicu za rješavanje krize.</s>\n<s>• Reakcija na informaciju u stvarnom vremenu – činjenica da se društvena mreža neprestano osvježava s najažurnijim vijestima koje se tiču praktički svega – od Interneta do stvarnog svijeta - znači da je iznimno važno za brendove da koriste online zajednice kao transparentan okoliš za komunikaciju i prenošenje informacija javnosti o tome što se točno poduzima u krizi, i, što je još važnije, kako brend reagira na krizu.</s><s>U protivnom situacija se može postupno pogoršati, može biti sve više nepotrebnih pitanja, i u krajnjem slučaju može doći do gubitka ugleda brenda u online svijetu.</s>\n<s>• Kontrolirani izlazak – izlazak brendova u kanale društvenih mreža može biti pažljivo planiran i izvršen u okolišu nad kojim imaju više kontrole.</s><s>Ne zato da brendovi ne bi bili transparentni u krizi, nego kako bi se ljudima mogle dati jasne i koncizne informacije glede neke situacije.</s><s>Mogućnost obavještavanja javnosti koristeći prave fraze može biti dragocjena pri 4 Nidžara Osmanagić Bedenik, Kriza kao šansa, Školska knjiga, Zagreb 2003., str. 211.</s>\n<s>• Izravni odgovor – brendovi mogu nadzirati svoje online zajednice tijekom kriznog razdoblja, i identiicirati individualne slučajeve gdje je izravan odgovor od iznimne važnosti.</s><s>Iako izravan odgovor nekim korisnicima može biti presedan drugima, to je puno bolje nego ne reagirati na hitne situacije.</s><s>Društvene mreže mogu pomoći pri takvom izravnom odgovoru na brojne načine, primjer je ostavljanje komentara na Facebooku. • Korištenje bogatih medija – Osim što su korisni za stvaranje interesa u zajednicama kao što je Facebook, bogati mediji mogu imati ključnu ulogu u upravljanju krizama na društvenim mrežama.</s><s>Korištenje slika može imati veliki utjecaj na online zajednice.</s><s>Recimo da dođe do velikog požara, i neki brend ili tvrtka čini sve što može kako bi ga stavila pod kontrolu.</s><s>Slike mogu korisnicima jasno pokazati što se događa, kako tvrtka radi na rješavanju problema ili situacije kao i učinke tog rada na primjerima.</s><s>Bilo preko slika ili videa, korištenje pažljivo odabranih bogatih medija može značajno utjecati na proces upravljanja krizom.5 Mnoge su tvrtke počele maksimalno koristiti društvene mreže kako bi poboljšali proces komunikacije u krizi, bilo preko svojih digitalnih odnosa s javnošću i stručnjaka za društvene mreže ili preko agencije za društvene mreže.</s><s>U svakom slučaju danas se podrazumijeva da brendovi moraju misliti na svoj izlaz u online zajednicu tijekom upravljanja kriznim situacijama.</s><s>3. Krizna komunikacija na primjeru Nestle-a Bilo tko tko se odluči koristiti društvenim mrežama kao alatima zasigurno će naići na krizne trenutke – neki od njih bit će veliki kao u slučaju Dominovog fijaska, a neki će biti manji kao naprimjer klasično internetsko prepiranje dvaju osoba.</s>\n<s>S pojavom Facebooka brzina širenja informacija postala je zapanjujuća, jer svatko se može uključiti u raspravu gotovo u istom trenu, stoga se ne treba čekati da se komunikacijska kriza dogodi prije nego li je nošenje s posljedicama kada nešto (neizbježno) pođe po zlu isplanirano.</s><s>Naime, Greenpeace i Nestle imali su manje nesuglasice oko Kit Kat čokoladica i palminog ulja.</s><s>Anti-Nestle kampanja prelila se na Nestleove Facebook stranice te je postala previše za tvrtkin tim za društvene mreže.</s><s>Nestleov tim bio je tragično nenazočan u trenutku kada je njihov zid na5 http://socialmediatoday.com/index.php?q=alex-smith/201206/using-your-facebook-page-crisis</s>\n<s>195 padnut 19. ožujka prošle godine, što je dovelo do teških napada na brend koji su trajali ne satima, već danima.</s><s>To je bio vrlo loš primjer znanja, profesionalnog umijeća i u krajnjem slučaju prisutnosti.</s><s>Upravo ovdje će biti prikazano na koje se načine Nestle mogao nositi s ovakvom katastrofom, tj. kako treba djelovati ukoliko Facebook stranicu napadnu aktivisti ili ljutiti komentatori: 1. Biti prisutni: Ne može se uspostaviti kontrola nad situacijom ukoliko se situacija konstantno ne nadgleda.</s><s>Treba uvijek očekivati napade i krize, i biti spremni djelovati.</s><s>Također treba imati dobro smišljen i leksibilan plan za reagiranje u slučaju moguće opasnosti.</s><s>Tko god da je bio plaćen da vodi računa o stranici Nestle-a nije ništa poduzeo dok su ju stotine korisnika okupirale s, u mnogim slučajevima, opravdanim pritužbama na koje je trebalo odgovoriti.</s><s>Nestle Facebook tim je bio apsolutno neprisutan.</s>\n<s>2. Pažljivo, ali brzo preuzeti kontrolu nad situacijom: Važno je shvatiti da „odgovoriti“ nije dovoljno.</s><s>Kako bi bili učinkoviti, mora se učiniti više nego jednostavno reagirati.</s><s>Mora se preuzeti kontrola nad situacijom.</s><s>Mora se preuzeti inicijativa.</s><s>Ukoliko se to ne učinit, korporacija će se nalaziti u obrambenom položaju danima, i ništa se neće riješiti.</s><s>3. Predstaviti se.</s><s>Staviti lice, ime i ulogu na svoju javnu prisutnost.</s><s>Ne treba samo odgovarati s bezličnim korporativnim identitetom i avatarom.</s><s>Treba razgovaratis komentatorima na osobnom nivou.</s><s>Nestleova „prisutnost“ na Facebooku 19. ožujka prošle godine bila je iznimno korporativna.</s><s>To nije pomoglo pri uspostavi odnosa potrebnih za pravu diskusiju.</s><s>Čak i da se Nestle snažnije uključio njihova bezlična metoda komunikacije stavila ih je u loš položaj od početka.</s><s>Humanizacija njihove prisutnosti bila bi odličan prvi korak.</s><s>4. Naglasiti kako pozdravljate komentare.</s><s>Pozvati ih.</s><s>Ustrajati u tome.</s><s>Ovo je važno.</s><s>Pojavljivati se svaka tri sata s komentarom nije dovoljno.</s><s>Treba preuzeti ulogu čuvara činjenica.</s><s>Ne propagande nego činjenica.</s><s>Ukoliko netko nešto tvrdi o vašoj tvrtki ili proizvodu, a što nije točno, treba odgovoriti na njihov komentar poveznicom do činjenica koje će im pomoći da razmisle o svojim stavovima.</s><s>Na komentar o formuli za dojenčad sa Nestleovog zida (one s tvrdnjama da nema hranjivih tvari) mora se odgovoriti.</s><s>Nestleov prvi pokušaj ulaska u raspravu fokusirao se na nepravilno korištenje njihovog korporativnog logoa u avatarima komentatora.</s><s>To je bio vrlo loš način za započeti raspravu u pravom smjeru I jednostavno, skretanje s teme.</s><s>Nakon nekoliko nespretnih razgovora Nestle se povukao i zašutio, čime Senka Zavišić, Željka Zavišić</s>\n<s>5. Napraviti posebni dio Facebook stranice za diskusije.</s><s>Ovo će dopustiti temama za diskusiju da imaju svoje trake na stranici, i biti će mjesto gdje ljudi mogu započeti i sudjelovati u diskusijama koje ne moraju nužno završiti na zidu.</s>\n<s>6. Nastavak djelovanja.</s><s>Što počne na Facebooku ne završava kada se aktivnosti počnu smirivati.</s><s>Nakon što je kriza izbjegnuta, mora se iskoristiti povjerenje i suradnja koju ste dobili od protivnika (i nadređenih).6 Zaključak</s>\n<s>Iz navedenoga može se zaključiti da je postojanje Facebook stranice, odličan način da se preko društvenih medija korisnicima pruže odgovori kada su najpotrebniji – u krizi.</s><s>Slijediti sve navedene korake uspješnog komuniciranja u krizi nije nimalo jednostavno, i što je veća organizacija, što je više korporativna, što je hijerarhija vertikalnija, zasigurno će biti teže ostvariti sve navedeno.</s><s>Ne postoji čarobna forumula, niti aplikacija ili program koji će preko moći riještiti sve probleme - kako postojeće tako i potencijalne.</s><s>Uspjeh zahtjeva težak rad.</s><s>Zahtjeva potpunu posvećenost.</s><s>Zahtjeva viziju, vodstvo, hrabrost.</s><s>Od upravljanja krizom do upravljanja zajednicom te do promjene u menadžmentu put je vrlo jednostavan.</s><s>Dvije su ključne stvari: odluka da se sprovede u djelo te sprovođenje u djelo.</s><s>6 http://thebrandbuilder.wordpress.com/2010/08/30/facebook-crisis-management-101-how-tomake-sure-your-facebook-page-doesn%E2%80%99t-become-a-pr-trojan-horse/ Senka Zavišić, Željka Zavišić</s>\n<s>sis-management/ http://thebrandbuilder.wordpress.com/2010/08/30/facebook-crisis-management-101-how-to-make-sure-your-facebook-page-doesn%E2%80%99tbecome-a-pr-trojan-horse/</s>\n<s>Od medija se uvijek, a osobito u najosjetljivijoj komunikaciji – onoj kriznoj – očekuje vjerodostojno izvještavanje.</s><s>U literaturi, ali i u praksi, vjerodostojnost medija često se povezuje s profesionalnošću novinara koji u njima rade.</s><s>Profesionalnost novinara temelji se na profesionalnim standardima izvještavanja.</s><s>Da bismo utvrdili vjerodostojnost medijskih objava, na temelju profesionalnih standarda medijskog izvještavanja, te u skladu s definicijama i teorijskim postavkama, odredili smo sastavne elemente pojma vjerodostojnosti te sastavili ljestvicu vjerodostojnosti kojom smo izmjerili vjerodostojnost medijskih objava u kriznoj komunikaciji.</s><s>U ljestvicu smo ugradili kriterije: istinitost, poštenje, uravnoteženost, točnost, nepristranost, pravodobnost i najmanje dva neovisna imenovana izvora.</s><s>Utvrdili smo da se vjerodostojnost može stupnjevati te da se do vjerodostojnosti dolazi s pomoću reprezentativnog broja relevantnih elemenata.</s><s>Ključne riječi: krizna komunikacija, ljestvica vjerodostojnosti, vjerodostojnost izvještavanja</s>\n<s>Komunikacija u krizi smatra se najzahtjevnijim oblikom komunikacije.</s><s>Zbog toga, u kriznoj komunikaciji, svaka riječ ima dvostruku težinu.</s><s>Teoretičari medija, koji su se bavili profesionalnim načelima novinarstva, nastojali su utvrditi vrijednosti kojima bi se novinari trebali voditi žele li etično, pošteno i stručno obavljati svoj posao, odnosno vjerodostojno izvještavati.</s><s>Ali, nerijetko su u definiranju tih vrijednosti nailazili i na teškoće, jer neki se pojmovi ne mogu jednoznačno odrediti.</s><s>Ne samo da je vjerodostojnost vrlo kompleksna kategorija, kompleksni su i njezini sastavni elementi.</s><s>U ovom radu, na primjeru kriznog događaja - bliskog susreta dvaju zrakoplova - prikazali smo primjenu ljestvice vjerodostojnosti, kojom smo mjerili vjerodstojnost medijskih objava.</s><s>Na temelju teorijskih postavki najprije smo definirali pojam vjerodostojnosti i odredili njegove sastavne elemente, koji su ujedno i kriteriji vjerodostojnosti.</s><s>Na tim je postavkama izrađena ljestvica vjerodostojnosti kojom smo izmjerili vjerodostojnost objava u medijima o temi bliskog susreta zrakoplova Croatia Airlinesa i Germanwingsa.</s>\n<s>U suvremenom društvu, kriza i krizna komunikacija sve češće postaje dijelom svakodnevice.</s><s>Kako teoretičari krizne komunikacije često navode, zrakoplovna industrija jedna je od najosjetljivijih na krizu.</s><s>Pišući o kriznoj komunikaciji Zoran Tomić u knjizi Odnosi s javnošću, teorija i praksa, među najosjetljivijim granama za izbijanje krize na prvome mjestu spominje zračni promet, zatim pomorski, pa željeznički, kemijsku industriju, nuklearne elektrane, preradu i prijevoz nafte, elektrane, naftovode i plinovode, rudarstvo, građevinarstvo i dr. „Zbog sve većeg broja nesreća i kriza, krizno komuniciranje u posljednjih nekoliko godina ima strateško mjesto u životu poduzeća i institucija.“ (Tomić, 2008:362) U priručniku Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima Božidar Novak, navodeći različite krizne događaje i opisujući poželjno ponašanje u takvim situacijama, također na prvome mjestu spominje primjer iz zrakoplovstva.</s><s>„Treba odrediti konkretne znakove ili pokazatelje postojanja krize.</s><s>Najočitiji je primjer nesreća: npr. sruši se avion, mrtvi su neki članovi Ksenija Žlof</s>\n<s>200 posade i putnici; došlo je do požara ili eksplozija u tvornici, ozlijeđeni su radnici, oštećena je imovina, onešišćen je okoliš.“ (Novak, 2000: 136) U članku o minskim nesrećama s naslovom „Krizno izvještavanje i mediji: izvještavanje tiska o minskim nesrećama“, objavljenom u časopisu Medijska istraživanja, Nada Zgrabljić Rotar i Josip Čerina pišu o važnosti službenih izvora u kriznoj komunikaciji te o potrebi za etičnim informiranjem i u javnim i u privatnim medijima.</s><s>Ističu kako se novinar ne smije povoditi za nagađanjima i pretpostavkama, nego se mora oslanjati na informacije koje dolaze iz službenih izvora.</s><s>U kriznom komuniciranju pravodobna informacija službenih izvora novinarima omogućuje učinkovitost.</s><s>Ipak, kako navode, „temelje li se samo na službenim izvorima, medijske objave mogu postati monotone “ (Zgrabljić Rotar i Čerina, 2009:148).</s><s>Jasno je stoga da će mnogi predstavnici medija, osim kod službenih izvora, odgovore potražiti i kod drugih izvora informacija izvan kompanije kojoj se dogodila kriza te da će se služiti i neslužbenim i anonimnim izvorima.</s><s>Novinari će nerijetko suprotstavljati službene i neslužbene izjave.</s><s>U zrakoplovnoj nesreći, na primjer, neslužbeni izvori mogu biti sudionici nesreće, očevici, prijatelji i članovi obitelji stradalih, hitne službe, aktivisti i dobrovoljci koji pomažu, političari, predstavnici sindikata, internet (Žlof, 2010:211).</s><s>Anonimni izvori po pravilu obogaćuju izvještavanje, ali samo ako se rabe kao dodatni izvori imenovanima, jer u protivnom narušavaju profesionalne standarde izvještavanja.</s><s>Dakle, kako bi se sačuvala vjerodostonost, anonimni izvori dopustivi su samo kao dodatni izvori imenovanim izvorima (a potpuna vjerodostojnost ne može se ostvariti bez najmanje dva međusobno neovisna imenovana izvora).</s>\n<s>S aspekta odnosa s javnošću, službeni izvori (glasnogovornici, predstavnici za odnose s javnostima i stručnjaci iz tvtke kojoj se dogodila kriza) nastoje se nametnuti kao relevantni te kao oni od kojih se dobivaju najvjerodostojnije informacije.</s><s>Scott M. Cutlip, Allen H. Center i Glen M. Broom u Odnosima s javnošću navode nekoliko nezaobilaznih oblika ponašanja za ostvarivanje dobroga međusobnog odnosa predstavnika za odnose s javnošću (kao službenih izvora) i predstavnika medija: govori otvoreno, budi na usluzi, nemoj zasipati informacijama, nemoj moliti i kuditi, nemoj tražiti da se priča zataji (Cutlip, Center i Broom, 2003:326).</s><s>Slično ističe i Lydia Bjornlund u knjizi Komuniciranjem do rezultata, razmatrajući kako PR-profesionalci stječu vjerodostojnost.</s><s>Autorica izdvaja smjernice koje će, kako smatra, pomoći uspostavljanju vjerodostojnosti.</s><s>Osim što valja biti iskren i otvoren, Bjornlund predstavnicima za odnose s javnošću i drugim službenim izvorima poručuje: budite proaktivni, odgovarajte na upite, izKsenija Žlof</s>\n<s>201 bjegavajte vođenje poslovanja izvan oka javnosti, izbjegavajte izgovarati sintagmu „bez komentara“, ne ulazite u sukobe, priznajte loše vijesti, ne pokušavajte ubiti priču, priznajte kada nešto ne znate, poštujte načelo ekskluzivnosti, poštujte ciljeve i plan rada medija, poštujte integritet novinara Majda Tafra-Vlahović u Upravljanju krizom naglašava važnost razvijenih odnosa sa stručnjacima za krizno komuniciranje prije nego što ikakv kriz izbije, jer tako u trenutku krize oni već otprije imaju spoznaja o tvrtki, njezinoj kulturi, proizvodima, stilu vodstva i slično (Tafra - Vlahović, 2011:161).</s><s>To će, nedvojbeno, olakšati komunikaciju u krizi.</s><s>Naime, u kriznim situacijama svaki se postupak, zbog posljedica koje može izazvati, promatra pod povećalom.</s><s>Stoga komunikator koji daje izjavu mora biti upućen u to kako učinkovito komunicirati i prenositi poruke, s ciljem da se ne samo njemu, nego u prvom redu tvrtki kojoj se dogodila kriza, osigura vjerodostojnost.</s>\n<s>Božo Skoko u Razumijevanju odnosa s javnošću navodi: „Javnost ima pravo znati što se dogodilo.</s><s>Ukoliko nema dovoljno informacija pojavit će se tračevi, nagađanja, dezinformacije pa i panika.</s><s>Moramo im osigurati pravodobne informacije, jer ćemo tako pružiti pravu sliku u javnosti i biti vjeroSastavni elementi vjerodostojnosti i</s>\n<s>Vjerodostojnost medija povezuje se s profesionalnošću novinara koji u njima rade.</s><s>U Osnovama novinarstva Stjepan Malović ističe profesionalna načela novinarske struke koja uključuju istinitost, poštenje, uravnoteženost, točnost i nepristranost (Malović, 200: 19-46).</s><s>A Miroslav Vujević u Političkoj i medijskoj kulturi u Hrvatskoj napominje da kvalitetna komunikacija, uz istinitost, cjelovitost i jasnoću, obuhvaća još i pravodobnost (Vujević, 2001:132).</s><s>Za ocjenu vjerodostojnosti odlučujuće je važna i identiikacija izvora od kojih su novinari dobili informacije.</s><s>U kvalitetnom novinarstvu sve informacije i tvrdnje, osim očitih, morale bi se pripisati nekom izvoru.</s><s>Očitima se smatraju one informacije, tvrdnje ili situacije koje su prihvaćene kao opće istine i nepovredive su činjenice.</s><s>U protivnom, uza svaku tvrdnju morao bi biti naveden izvor.</s><s>Pitanje izvora istodobno je i pitanje odgovornosti.</s><s>Zbog toga su dva neovisna imenovana izvora nezaobilazna odrednica kvalitetnoga novinarstva (Žlof, 2007:83).</s>\n<s>Spomenute profesionalne standarde izdvještavanja i elemente kvalitetne komunikacije izdvojili smo kao temelje za kreiranje ljestvice vjerodostojnosti kojom se može ocijeniti vjerodostojnost medijskih objava.</s><s>U prvom redu ljestvica vjerodostojnosti namijenjena je profesionalcima odnosa s javnošću i trebala bi poslužiti za njihov argumentirani dijalog s novinarima i urednicima, osobito onda kad postoje prijepori oko narušavanja profesionalnih standarda izvještavanja ili oko razine vjerodostojnosti medijske objave, ali njome se mogu koristiti i drugi medijski stručnjaci.</s>\n<s>Slika 1 Kriteriji/elementi vjerodostojnosti objava Sastavni su elementi (a možemo ih nazvati i kriterijima) ljestvice vjerodostojnosti: istinitost, poštenje, uravnoteženost, točnost, nepristranost, pravodobnost i najmanje dva imenovana izvora, a vjerodostojnosti se dobiva s pomoću reprezentativnog broja relevantnih elemenata (Žlof, 2007: 86-87).</s><s>Da bi se uopće moglo govoriti o minimalnom stupnju vjerodostojnosti, objava mora imati reprezentativni broj relevantnih elemenata, odnosno više od polovine kriterija na ljestvici vjerodostojnosti.</s><s>Od njih počinje najmanja moguća vjerodostojnost.</s>\n<s>Objave koje imaju manje od četiri relevantna sastavna elementa/kriterija, nevjerodostojne su.</s><s>Objave koje imaju svih sedam, vjerodostojne su.</s><s>A između ta dva ekstrema provodi se stupnjevanje.</s><s>Dakle: - objave s manje od četiri potrebna kriterija nevjerodostojne su i dobivaju ocjenu 1</s>\n<s>- objave s četiri kriterija uglavnom su nevjerodostojne i dobivaju ocjenu 2 - objave s pet potrebnih sastavnih elemenata mogu se smatrati donekle vjerodostojnima i dobivaju ocjenu 3</s>\n<s>Medijske objave ocijenjene vjerodostojnima i uglavnom vjerodostojnima smatramo objavama s višim stupnjem ili višom razinom vjerodostojnosti.</s><s>Medijske objave ocijenjene kao nevjerodostojne ili uglavnom nevjerodostojne smatramo objavama s nižim stupnjem ili nižom razinom vjerodostojnosti, a objavama srednjeg stupnja ili srednje razine vjerodostojnosti smatramo donekle vjerodostojne objave.</s>\n<s>Postavlja se pitanje kako procijeniti svaki od elemenata vjerodostojnosti.</s><s>Najteže je procijeniti istinitost, pa je upravo taj pojam mnoge teoretičare različitih znanstvenih područja kroz povijest poticao na istraživanje, a njime se često bave i suvremeni medijski analitičari i praktičari.</s><s>Ne dvojimo i da svaki čovjek polazi od svoje istine1 te da istinitost može uljučivati i elemente subjektivnosti (i novinara i njihovih izvora, pa i istraživača).</s><s>Ipak, vjerujemo da postoje pokazatelji koji upućuju na to da neka medijska objava ne zadovoljava temeljni uvjet novinarstva - istinitost.</s><s>U knjizi Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999.–2000. godine, pišući o narušavanju etičkih načela, Gordana Vilović kao sastavnice neistinitog izvješavanja ističe „svjesno iskrivljavanje činjenica, proizvoljna predviđanja i špekulacije koje su utemeljene na glasinama a ne na činjenicama…“ (Vilović, 2004: 146) Svakako, upravo ti pokazatelji mogu upozoravati na (ne)istinitost sadržaja u medijima.</s><s>Slično navodi i Vujević.</s><s>Stoga smo se oslonili i na pojam istine u javnom komuniciranju kako ga je postavio taj istraživač: „Istinitost sadržaja komuniciranja je u podudarnosti tog sadržaja s onim na što se on odnosi.</s><s>Međutim, često se sadržaj komunikacije stvara mimo onoga na što se odnosi“ (Vujević, 2001:133).</s><s>Prema tome, da bi se sadržaj objava smatrao istinitim, mora se temeljiti na provjerenim činjenicama te istodobno biti lišen nagađanja, insinuacija, glasina, proizvoljnih zaključaka i procjena bez argumenata, tvrdnji i podataka koji se 1 Više o tome: Vreg, F.: Medijske teorije i stvarnost, Informatologia, Hrvatsko komunikološko društvo, Zagreb, 37., 2004., 3, Vujević, M.: Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Školska knjiga, Zagreb, 2001., str.133 te Malović, S.: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička Ksenija Žlof</s>\n<s>204 ne mogu provjeriti, izraza poput navodno i sl., te uporabe kondicionala pri izricanju tvrdnji.</s><s>Također, ne smije biti utemeljen isključivo na neimenovanim izvorima.</s>\n<s>Istinitost medijske objave u cjelini mora se temeljiti na istinitim tvrdnjama.</s><s>Stoga smo istinitost objava o kriznom događaju utvrđivali na temelju istinitosti pojedinih tvrdnji i činjenica koje se u njima pojavljuju.</s><s>Da bi se tvrdnja mogla smatrati istinitom, mora biti provjerena i provjerljiva.</s><s>Jedan od pokazatelja istinitosti tvrdnje jest i to pozivaju li se novinari u svojim objavama na relevantne dokumente i izvore kojima se potkrepljuje istinitost tvrdnje.</s><s>Ako se u medijskoj objavi pojavljuju neke istinite tvrdnje, a neke ne, tada se takva medijska objava može smatrati samo poluistinitom, pa za istinitost ne može biti pozitivno ocijenjena.</s><s>„Poluistinom se označava točna činjenica koju ne obilježava tendencija što se pojavljuje uz većinu činjenica iste vrste.“ (Vujević, 2001:207) Poštenje uključuje cjelovitost i sveobuhvatnost prezentiranja sadržaja (ne smiju se isključiti podaci nužni za razumijevanje događaja), relevantnost (nevažne činjenice ne smiju se pretpostaviti važnima), iskrenost prema čitatelju, slušatelju ili gledatelju (medijsku publiku ne smije se navoditi na pogrešne zaključke), jasnoću izvještavanja (izbjegavanje teških riječi i izraza, primjerice da je netko nešto priznao, umjesto da rekao, kao i nepotrebnih ukrasa i semantički obojenih kvaliikacija) te odvajanje činjenica od komentara.</s><s>Uravnoteženost razumijeva predstavljanje svih strana koje sudjeluju u događaju, usklađenost teksta i naslova te objavljivanje i pozitivnih i negativnih podataka.</s><s>Kad je riječ o predstavljanju pozicije svih strana na koje se sadržaj odnosi, treba naglastiti da - ako je isključen onaj izvor na koji se medijska objava najviše odnosi - ni dva stručna imenovana izvora ne jamče vjerodostojnost.</s><s>Ali, ako nema sukoba, sudjeluje li u događaju samo jedna strana te izostane li druga strana, objava ipak ne mora nužno dobiti negativnu ocjenu zbog narušavanja uravnoteženosti.</s>\n<s>Točnost znači precizno navođenje provjerenih informacija, bez tiskarskih pogrešaka, netočno napisanih imena i pogrešno navednih podataka.</s><s>Nepristranost je nezauzimanje strana, neopredjeljivanje, neutralno (a ne navijačko) izvještavanje te jezik bez vrijednosnih sudova, kao i bez prikrivenog oglašavanja.</s>\n<s>Nepristranost je nezauzimanje strana, neopredjeljivanje, neutralno (a ne navijačko) izvještavanje te jezik bez vrijednosnih sudova, kao i bez prikrivenog oglašavanja.</s>\n<s>Pravodobnost razumijeva tretiranje aktualnih tema, a ne zastarjelih, promptno izvještavanje, ali ne i unaprijed, te provjeru prije objavljivanja je li se najavljenji Ksenija Žlof</s>\n<s>205 događaj uistinu i dogodio.</s><s>Također, tema mora biti objavljena u primjerenome vremenskom roku pošto se događaj dogodio.2 Kad je riječ o izvorima, utvrđivali smo postojanje odnosno nepostojanje izvora u pojedinoj objavi, a izvore smo podijelili na imenovane (službene i neslužbene) te neimenovane (anonimne i objave bez navedenih izvora).</s><s>Julije Katančević u članku „Analiza izvora informacija u lokalnom novinarstvu“, objavljenom u zborniku radova Utjecaj globalizacije na novinarstvo, deinira izvore kao „sve osobe i mjesta od kojih se, odnosno na kojima se, mogu dobiti podaci o činjenicama koje zanimaju novinare“, a službeni izvor kao onu osobu koja, „po naravi svoga posla i zahvaljujući njemu, ima pristup informacijama, što ne znači da je ta osoba i na vodećoj poziciji“ (Katančević, 2006:146).</s><s>Da bi se medijska objava mogla smatrati vjerodostojnom, mora se temeljiti na najmanje dva međusobno neovisna imenovana izvora.</s><s>Ocjena vjerodostojnosti medijskih objava o temi Bliski susret zrakoplova Croatia Airlinesa i Germanwingsa</s>\n<s>U literaturi se bliski susret (near miss, close call, near collision) u širem značenju deinira kao neplanirani događaj koji je mogao imati za posljedicu ozljedu, bolest ili štetu, ali se takvo što ipak nije dogodilo.</s><s>Kad je riječ o komercijalnom zrakoplovstvu, pod bliskim susretom razumijeva se međusobno približavanje zrakoplova na manju udaljenost i 1,6 kilometara.</s><s>Takve situacije uključuju približavanje dvaju zrakoplova od kojih je jedan u zraku (na slijetanju ili polijetanju), a drugi na zemlji (poslije slijetanja, prije polijetanja, za vrijeme taksiranja ili dok je parkiran na stajanci), kao i dva zrakoplova u letu.3 Prema deiniciji krize iz priručnika IATA-e4, Međunarodne udruge za zračni promet, tiskanom za potrebe konferencije o kriznom komuniciranju u zrakoplovstvu, koja se u svibnju 2000.g. održala u Münchenu, pod krizom se razumijeva svaka situacija koja može dugoročno uzdrmati povjerenje u kompaniju ili u njezine proizvode ili koja može uvelike ugroziti kompanijsko poslovanje.</s><s>Krizu u zrakoplovnoj industriji mogu uzrokovati: zrakoplovne nesreće ili incidenti, sabotaže, otmice, ozljede ili bolesti putnika, tehnički problemi, štrajkovi 2 Primjerice, medijsko objavljivanje u portalima i u elektronskim medijima treba uslijediti isti ili sljedeći dan, a u tjednicima i u mjesečnicima u prvom broju pošto se događaj dogodio.</s><s>3 Više o tome: http://www.skybrary.aero/index.php/Mid-Air_Collision, 25. ožujka 2011. 4 IATA Crisis Communication Manual, IATA, München, 2000.</s>\n<s>206 ili prekidi rada, velike štete na kompanijskoj imovini, prirodne katastrofe, građanski nemiri i nesreće poslovnih partnera.</s><s>Bliski susret zrakoplova mogao bi se okarakterizirati kao incident.</s><s>Takav se događaj zbio u zagrebačkoj zračnoj luci 7. svibnja 2006., a mediji su o njemu izvještavali od 8. do 12. svibnja.</s><s>Tema je, očito, privukla višednevnu pozornost medija, a izdvojili smo je zbog osobitosti koje proizlaze iz krizne komunikacije.</s><s>Stoga smo je odlučili obraditi, osim kvantitativnom, i kvalitativnom metodom analize sadržaja.</s><s>Analizirali smo 12 medijskih objava koje mogu poslužiti kao primjer ocjenjivanja vjerodostojnosti medijskog izvještavanja o kriznom događaju.</s><s>Naime, na primjeru medijskih objava u kojima je riječ o bliskom susretu zrakoplova Croatia Airlinesa i Germanwingsa prikazali smo primjenu ljestvice vjerodostojnosti.</s>\n<s>Najprije su se, 8. svibnja, pojavile medijske objave na Otvorenom radiju („Otvoreno“), portalu www.monitor.hr, („Bliski susret aviona na Plesu“), Jutarnjem listu („Pilot izbjegao da avion iz Bonna sleti na Airbus“) Večernjem listu („Isprepadani putnici Germanwingsa“), i 24 sata („Pilot u zadnji tren spriječio sudar aviona“).</s><s>Sljedeći dan vijest je objavila i Slobodna Dalmacija („Pilot ‘Germanwingsa’ nije slušao upozorenje“), a istom se temom 9. svibnja nastavio baviti i Večernji list („Kontrolori: ne vidimo sve avione“) te 24 sata („Koliko smo (ne)sigurni?“).</s><s>Toga dana tekst s naslovom „Sretni let Köln – Zagreb“ objavio je i časopis Grazia.</s><s>Sigurnost zračnog prometa i kontrole letenja bila je i tema televizijske emisije Otvoreno 11. svibnja, u kojoj je objavljen i prilog („Avion prije slijetanja na pistu u ZLZ morao ponovno uzletjeti“,) a sljedeći dan u Poslovnom dnevniku izašao je i tekst s naslovom „Kontrola leta tvrdi da je zračni promet Koristeći se ljestvicom vjerodostojnosti, najprije smo svim objavama dodijelili ocjene od 1 do 5, prema tome koliko od sedam potrebnih sastavnih elemenata (kriterija) objava sadržava.</s>\n<s>Od ukupno 12 objava, koje su obrađivale temu Bliski susret, zabilježene su četiri nevjerodostojne objave, tri vjerodostojne te po dvije uglavnom vjerodostojne i donekle vjerodostojne objave.</s><s>Pojavila se i jedna uglavnom nevjerodostojna objava.</s>\n<s>Kao nevjerodostojne ocijenjene su objave na Otvorenom radiju, 24 sata („Pilot u zadnji tren spriječio sudar aviona“) , Večernjem listu („Kontrolori: ne vidimo sve avione“ i „Isprepadani putnici Germanwingsa“), a kao uglavnom nevjerodostojna ocijenjena je objava „Sretni let Köln – Zagreb“ (Grazia).</s><s>Donekle vjerodostojne bile su objave „Bliski susret aviona na Plesu“ (monitor.hr), i „Pilot izbjegao da avion iz Bonna sleti na Airbus“ (Jutarnji list).</s><s>Objava „Kontrola leta tvrdi da je zračni promet siguran“ (Poslovni dnevnik) ocijenjena je kao uglavnom vjerodostojna, isto kao i objava „Pilot ‘Germanwingsa’ nije slušao upozorenje“ (Slobodna Dalmacija), a zabilježene su i tri vjerodostojne objave: tekst „Koliko smo (ne)sigurni“ (24 sata) i dvije objave na Hrvatskoj televiziji.</s>\n<s>Pojmom suprotnim od vjerodostojnosti može se smatrati pojam senzacionalizma.</s><s>Većina medija, točnije svi osim tri (portala www.monitor.hr., Slobodne Dalmacije i časopisa Grazia) naslovili su ili najavili medijsku objavu o bliskom susretu zrakoplova prilično senzacionalistički.5 Razlika je u tome što su se neki usredotočili na strah putnika, a drugi hvalili pilota Germanwingsa, prikazavši ga kao junaka koji je izbjegao sudar.</s><s>Poznato je, naime, da u kriznim situacijama, koje su uvijek prožete visokom dozom emotivnosti, mediji, kako bi pojačali dramu i intenzitet doživljaja, traže (češće) krivca ili (rjeđe) junaka.</s><s>I jedno i drugo u spomenutom slučaju bilo je pretjerano.</s><s>Jedino je Slobodna Dalmacija, različito od svih ostalih medija, intonirala naslov negativno za pilota Germanwingsa, ali ne i senzacionalistički.</s><s>Večernji list i 24 sata istom su se temom bavili dva dana za redom.</s><s>Drugi su dan temu proširili istražujući stručnu kompetenciju i tehničku opremljenost kontrole letenja te, posljedično, sigurnost u zračnom prometu.</s><s>Prvi dan oba su medija događaj opisala kao vrlo dramatičan i oba su dobila ocjenu nevjerodostojno: Večernji list za tekst objavljen 8. svibnja s naslovom „Isprepadani putnici Germanwingsa“, a 24 sata za tekst „Pilot u zadnji tren spriječio sudar aviona“, i to unatoč tomu što je novinar citirao više izvora.</s>\n<s>Večernji je list i drugi put temi pristupio prilično senzacionalistički te je za 5 Prema Vladimiru Aniću (1998.), pridjev senzacionalistički odnosi se na izazivanje senzacija i iskrivljavanje činjenica u tu svrhu, a prema Vladimiru Aniću i Ivi Goldsteinu (1999.), senzacionalizam je okarakteriziran kao način novinarskog pisanja, pretjerivanja u senzacionalnim činjenicama te inzistiranje na skandaloznom.</s>\n<s>208 tekst s naslovom „Kontrolori: ne vidimo sve avione“ dobio ocjenu nevjerodostojno.</s><s>Ali, novinar 24 sata, dan poslije, poštivao je sve profesionalne standarde izvještavanja, te se koristio i trima imenovanim izvorima (glasnogovornice kontrole letenja, resornog ministarstva te Croatia Airlinesa) a također i dodatnim anonimnim izvorom, pa je zato za tekst „Koliko smo (ne)sigurni“ dobio ocjenu vjerodostojno.</s><s>U tom je, inače relativno smireno intoniranom tekstu (osobito s obzirom na tematiku kojom se bavi), prikazan i širi kontekst događaja, a spomenute su i neke veće nesreće zrakoplova u svijetu uz napomenu da su nesreće nad Hrvatskom vrlo rijetke.</s><s>Tako je dnevni list 24 sata od kojega bi se, prema iskustvu, mogao očekivati prekomjerni senzacionalizam, za razliku od većine drugih medija temu obradio profesionalno.</s>\n<s>Zanimljivo je da su neki mediji dobili nižu ocjenu na ljestvici vjerodostojnosti zbog nedostatka kriterija točnosti, odnosno netočno navedenog imena zagrebačke zračne luke, čije ispravno ime glasi Zračna luka Zagreb, a ne Zračna luka Pleso (primjerice Jutarnji list, monitor. hr, Večernji list za Medijska objava u Slobodnoj Dalmaciji, ocijenjena kao uglavnom vjerodostojna, dobila je ocjenu 4, a ne 5 zbog nedostatka uravnoteženosti, unatoč tomu što se u njoj pojavljuju dva imenovana izvora.</s><s>Naime, nije korišten izvor iz Croatia Airlinesa, iako se tekst odnosi na događaj u kojemu je izravno sudjelovao pilot i zrakoplov te aviokompanije.</s><s>Zbog istog razloga smanjena je i vjerodostojnost teksta u Jutarnjem listu, a u monitoru hr. također nema navedenih izvora iz Croatia Airlinesa, ali ni drugih imenovanih izvora.</s><s>Za razliku od toga, u tekstu Večernjeg lista „Kontrolori; ne vidimo sve avione“ navode se čak četiri izvora - tri imenovana (od kojih je ime glasnogovornice Croatia Airlinesa netočno napisano) i jedan anonimni ali čak ni izvori nisu mogli spasiti tu medijsku objavu od ocjene nevjerodostojno, jer narušeni su svi ostali kriteriji vjerodostojnosti i standardi profesionalnog izvještavanja osim pravodobnosti.</s><s>Isto se dogodilo i s tekstom iz novina 24 sata „Pilot u zadnji tren spriječio sudar aviona“.</s><s>U njemu se doduše navode četiri izvora (dva službena imenovana i dva anonimna), ali osim toga jedini je zadovoljeni kriterij vjerodostojnosti pravodobnost.</s>\n<s>Tablica 3 Svi izvori u objavama teme Bliski susret zrakoplova U svim objavama osim jedne autori su se pozivali na više od dva izvora.</s><s>Najviše je objava bilo s dva izvora (5), zatim s četiri izvora (3), a s jednim i tri izvora zabilježene su po dvije objave.</s><s>Tablica 4 Vrste izvora u temi Bliski susret zrakoplova Autori objava najčešće su se pozivali na službene izvore.</s><s>Službeni izvori iz Croatia Airlinesa zabilježeni su u tri objave, ostali službeni izvori u 11 objava.</s><s>U sedam su objava zabilježeni anonimni izvori, a u četiri neslužbeni.</s><s>Objava u kojima izvor nije naveden nije bilo.</s><s>Zabilježeno je, dakle, ukupno 18 objava s imenovanim izvorima (službenima i neslužbenima zajedno) i sedam s neimenovanima.</s>\n<s>Tablica 6 Službeni izvori izvan Croatia Airlinesa – broj izvora i ocjena vjerodostojnosti u temi Bliski susret zrakoplova Službeni izvori koji nisu iz Croatia Airlinesa navode se u ukupno 11 objava.</s><s>Jedan takav izvor pojavljuje se u četiri nevjerodostojne objave, dvije vjerodostojne, jednoj uglavnom vjerodostojnoj i jednoj donekle vjerodostojnoj objavi.</s><s>Dva izvora pojavljuju se u po jednoj vjerodostojnoj, uglavnom vjerodostojnoj i donekle vjerodostojnoj objavi, a u ostalima ih nema.</s><s>Tablica 7 Neslužbeni izvori – broj i ocjena vjerodostojnosti u temi Bliski susret zrakoplova</s>\n<s>Anonimni su se izvori pojavili u objavama ocijenjenima nevjerodostojno, donekle vjerodostojno i vjerodostojno.</s><s>Jedan se izvor pojavljuje u tri nevjerodostojne objave, dvije vjerodostojne i jednoj donekle vjerodostojnoj objavi.</s><s>Tri anonimna izvora javila su se u pojednoj nevjerodostojnoj objavi.</s>\n<s>Iz provedene analize medijskih objava o kriznom događaju bliskog susreta zrakoplova Croatia Airlinesa i Germanwingsa proizlazi da su novinari, izvještavajući o kriznom događaju, polovično poštovali profesionalne standarde izvještavanja te izvještavali s polovičnom vjerodostojnošću.</s><s>Naime, zabilježen je podjednak broj objava više i niže razine vjerodostojnosti.</s><s>Najbrojnije su bile nevjerodostojne objave, kojih je bilo četiri, ali ukupno je zabilježeno i pet objava više razine vjerodostojnosti (tri objave ocijenjene su kao vjerodostojne i dvije kao uglavnom vjerodostojne).</s>\n<s>Prema vrstama izvora, očito je da su se novinari najviše koristili službenim izvorima, onima izvan Croatia Airlinesa, koji su se pojavili u 11 objava, a službeni izvori iz Croatia Airlinesa pojavili su se u tri objave.</s><s>Od te tri objave, dvije su ocijenjene vjerodostojnima, a jedna nevjerodostojnom.</s><s>Najčešći su izvori u nevjerodostojnim objavama anonimni.</s><s>Neslužbeni izvori, koji su se pojavili u četiri objave, ravnomjerno su se rasporedili na sve razine vjerodostojnosti (jedino ih nema u uglavnom nevjerodostojnim objavama).</s><s>Zanimljivo je da o ovoj temi, koja je bila uzrokom krizne komunikacije, nije zabilježena ni jedna medijska objava bez navedenih izvora.</s><s>Ali, iako je jedna od strana u događaju bio Croatia Airlines, novinari su u većini objava zaobišli tamošnje službene izvore i izvještavali posredno, oslanjajući se na druge izvore informacija, što je umanjilo vjerodostojnost.</s>\n<s>Skoko, Božo: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium proTafra-Vlahović, Majda: Upravljanje krizom, Visoka škola za poslovanje i upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“, Zaprešić, 2011.</s><s>Tomić, Zoran: Odnosi s javnošću, teorija i praksa, Synopsis, ZagrebSarjevo, 2007.</s>\n<s>Krizne su situacije sastavni dio okoline u kojoj organizacije i institucije djeluju.</s><s>One su za organizacije okolnost u kojima više ne mogu normalno djelovati.</s><s>Komunikacija u krizama test je kušnje za svaku organizaciju, bilo iz javnog ili privatnog sektora.</s><s>Kada se pojavi krizna situacija, dionici koji su njome zahvaćeni imaju veliku potrebu za svim vrstama informacija.</s><s>Zaposlenici, mediji, kupci, dobavljači, poslovni partneri, a i drugi zainteresirani dionici, žele znati zašto je došlo do krize, kako će se organizacija nositi sa kriznom situacijom i kako će stvari izgledati kada krizna situacija završi.</s><s>Od načina upravljanja kriznom situacijom i kriznim komuniciranjem zavisi u kojoj će mjeri organizacija imati negativne posljedice, kao i da li će krizni upravljački tim na krizu gledati samo kao na opasnost ili će trenutnu kriznu situaciju iskoristiti kao novu priliku.</s><s>Svaka se kriza izravno povezuje s neočekivano lošim publicitetom.</s><s>Vrlo često upravo negativno izvješćivanje u medijima može „pokopati“ organizaciju s velikim posljedicama.</s><s>Krizno komuniciranje se stoga priprema i upravlja s posebnom pozornošću.</s><s>Ključne riječi: upravljanje, komunikacija, komunikacijski alati, krizna situacija</s>\n<s>Bez obzira govorimo li o sferi privatnog života ljudi, javnog djelovanja organizacija, tržišnog djelovanja kompanija ili političkog djelovanju stranaka, nitko se ne voli susresti sa krizom.</s><s>No to što su krize nevoljene i neželjene, ne čini ih ništa manje prisutnima u životima pobrojanih aktera.</s><s>Učestalost i često razorne posljedice koje neminovno nose sa sobom, kriznim situacijama zapravo i daju snažnu negativnu percepciju u očima svih nas.</s><s>Mogli bismo otići i korak dalje te ustvrditi da je kriza za svaku kompaniju, za svaku organizaciju, za svaku svjetsku vladu, jednom riječju za svakoga od nas, uvjerljivo prva na listi nepoželjnih stanja u kojima se uopće možemo zateći.</s>\n<s>Osim toga, krize imaju još jednu karakteristiku koja nikome ne ide u prilog.</s><s>One u prostoriju ulaze bez prethodnog kucanja, nenajavljene.</s><s>Kako se onda uopće možemo pripremiti za takvu pojavu?</s><s>Ima li se uopće smisla pripremati za nešto za što ne znamo hoće li doći, kada će doći, u kakvom obliku te koje će posljedice sobom donijeti?</s><s>S druge strane, smijemo li biti toliko neodgovorni, gurnuti glavu u pijesak i bez postojanja plana B ili čak C, čekati?</s>\n<s>Jednom davno, jedan je rimski general rekao: „Ako želite mir, pripremite se za rat“.</s><s>Ako smo dobro pripremljeni za rat, možda do njega ni ne dođe jer se druga strana, svjesna naše dobre pripreme, u ratnu avanturu neće upustiti.</s><s>Ukoliko pak do rata i dođe, dobro pripremljeni, uspješnije ćemo kontrolirati ratne posljedice i učiniti kraćim vrijeme do ponovne uspostave mira te imati veće izglede za konačan pozitivan ishod.</s><s>Slično je i s krizom.</s><s>Ignoriranje mogućnosti njene pojave nije ispravan put.</s><s>Ignoriranjem možemo sve izgubiti.</s><s>S druge strane, ako smo dobro pripremljeni, krizu možemo čak i izbjeći, a ako ne u potpunosti izbjeći onda se s njenim posljedicama možemo daleko uspješnije nositi.</s><s>Također, ako imamo kvalitetan plan što raditi tijekom krizne situacije, iz nje možemo izaći čak i jači.</s><s>Kriza ne mora nužno biti negativna, ona može biti i prilika kako navodi B.Novak.</s><s>„Kriza je preokret u životu organizacije i ujedno prilika za izgradnju boljeg ugleda.</s><s>Ona je odlična prilika da uprava nekog poduzeća promijeni način razmišljanja, uvede potrebne organizacijske promjene, „okrijepi“ vođenje, osnuje nove odjele, napravi reviziju uloga i odgovornosti članova uprave, poboljša ustave nadzora uvede novu organizacijsku kulturu.</s><s>”1 Hoćemo li i kako iskoristiti tu priliku, uvelike ovisi o nama samima.</s>\n<s>Kad nastupi krizna situacija, od vitalne je važnosti koliko je krizom pogođena organizacija pripremljena upravljati krizom i uspješno komunicirati u uvjetima krize.</s><s>Hoće li kompanija u većoj ili manjoj mjeri smanjiti štetan utjecaj ovisi i o tome koliko je uspješno upravljala krizom i prije nego što se ona pojavila.</s><s>Za uspješno rješavanje krize potrebno je imati unaprijed pripremljen plan rješavanja krize i plan komunikacije u kriznoj situaciji.</s>\n<s>Kompanije u kriznim situacijama mogu izgubiti značajna financijska sredstva, ali ukoliko misle uspješno prebroditi krizu i opstati na tržištu, ne smiju dozvoliti gubitak ugleda.</s><s>Ugled i reputacija su odlike koje se grade godinama, često i desetljećima.</s><s>Ponekad je ugled sve što je ostalo, ali on je najčvršći temelj za ponovni rast.</s><s>Ugled je najdragocjenija imovina svake organizacije.2 Paradoksalno je da najuglednijima, najuspješnijima, najvećima, najznačajnijima, dakle upravo svima onima koji su dugi niz godina uspješno prevenirali krizne situacije kako bi stekli te naj atribute, nastupajuća kriza može najviše naštetiti.</s>\n<s>Iz tog je razloga, uz plan rješavanja krize, od jednake važnosti za očuvanje ugleda i uspješno saniranje štete upravo krizno komuniciranje.</s><s>Prema definiciji krizno je komuniciranje dijalog između krizom pogođene organizacije i zainteresirane javnosti prije, za vrijeme i nakon pojave krize, s ciljem smanjenja štete koja prijeti ugledu organizacije.</s><s>Kada nema prave informacije, javnost sama stvara sliku o nekom događaju, a ta slika često može biti i pogrešna.</s><s>„Prenosite samo činjenice koje postoje – ni više ni manje.</s><s>Na taj ćete način lakše popuniti informacijski vakuum, ostavljajući manje mjesta za glasine i nagađanja.</s><s>“3 Nažalost, jednom kad se u javnosti formira slika teško je stvari vratiti na početak.</s><s>Organizacija pogođena krizom jednostavno mora imati dovoljno hrabrosti od samog početka komunicirati sa svim zainteresiranim stranama i podastrijeti im pravodobnu, jasnu i iskrenu informaciju.</s><s>Međutim, ne postoji unificirani način komunikacije u krizi. “ Neke će situacije tražiti da se komunicira kontinuirano i agresivno sa svim ključnim dionicima – prije svega sa zaposlenicima, dobavljačima, kupcima i ostalim dionicima.</s><s>Druge će situacije težiti da se komunicira sa svim javnostima jer bi to problem koji je donekle bio pod nadzorom moglo pretvoriti u incident s kojim je nemoguće upravljati“.4 Martina Mihalinčić</s>\n<s>Iskrenost je ovdje ključ.</s><s>Gospodarske, a još i više političke elite, sklone su plasiranjem spinova i netočnih informacija, postizati kratkoročne ciljeve.</s><s>Na njihovu žalost, krize nikad ne traju kratko.</s><s>Laganje na duže staze nije dobar izbor.</s><s>Prije je napisano da se novac još i može izgubiti, ali ugled i reputacija ne.</s><s>Laganje najviše šteti upravo ugledu i reputaciji.</s><s>Ukoliko zainteresiranoj javnosti ne pružimo jasnu i točnu informaciju, ukoliko se služimo isprikama, ukoliko krivnju svaljujemo na treću stranu, javnost će takve naše postupke doživjeti kao prepotenciju, nesposobnost, neodgovornost i najgore od svega kao nebrigu za njih.</s><s>A za kompanije javnost su i kupci njihovih proizvoda i usluga, za političke stranke javnost su glasači…</s><s>Nadajmo se da će akteri našeg društva učiti iz grešaka svojih prethodnika i komunicirati iskrenije i društveno odgovornije kako zbog svog tako i zbog našeg dobra.</s><s>Jedino će takvim komuniciranjem sačuvati ugled koji uživaju u javnosti.</s>\n<s>Izbjegavanje medija, spora reakcija, nepriznavanje pogrešaka, isprike, nedostatak iskrenih informacija najčešće su i najteže komunikacijske pogreške koje uopće možete napraviti u kriznim uvjetima.</s><s>Takva vrsta komuniciranja prema javnosti poznata je kao defanzivna strategija komuniciranja.</s><s>Suprotno njoj ofanzivna strategija komuniciranja podrazumijeva cjelovitu i pravodobnu informaciju te iskren nastup u javnosti.5 Savjet stručnjaka za krizno komuniciranje je recite to brzo i recite to prvi.</s><s>Ukoliko sami ne ponudimo informaciju što se događa mediji će pronaći drugi izvor informacija.</s>\n<s>Mediji nisu neprijatelj već partneri koji plasiraju informaciju prema javnosti.</s><s>U kriznim situacijama moramo biti proaktivni i preko medija komunicirati u našu korist.</s><s>Prema Novaku njihova je korist u krizi višestruka: • pomažu u osposobljavanju prije krize;</s>\n<s>Također, prilikom plasiranja informacija moramo voditi računa o komunikacijskim alatima kojima obavještavamo javnost.</s><s>Najčešći i najdjelotvorniji komunikacijski alati su izjava za javnost i konferencija za novinare.</s><s>Koji Martina Mihalinčić</s>\n<s>219 ćemo od komunikacijskih alata koristiti kod kriznog komuniciranja odlučit ćemo nakon što smo segmentirali publiku.</s><s>Dakle, u zavisnosti što želimo komunicirati i kome, naglasak pri plasiranju informacija staviti ćemo na pojedine komunikacijske alate, ali ukoliko želimo doprijeti do većine javnosti ne smije nam se dogoditi da neke komunikacijske alate previdimo.</s><s>2. Posljedice dobrog i lošeg kriznog komuniciranja na primjerima iz prakse</s>\n<s>Dok nastaje ovaj članak, dešava se katastrofalan potres u Japanu koji u konačnici izaziva nuklearnu katastrofu.</s><s>Divimo se Japancima kao naciji dok dostojanstveno i hrabro prolaze kroz jednu od najgorih kriza u njihovoj povijesti, a u životima ljudi direktno zahvaćenih tom prirodnom i posljedično nuklearnom katastrofom, vjerojatno i najgoru.</s><s>Njihovo komuniciranje i komuniciranje njihove vlade u kriznoj situaciji fascinira i pobuđuje empatiju cijelog svijeta.</s>\n<s>Nemoguće je ne povući paralelu sa sličnom situacijom u Černobilu i ne sjetiti se manjka informacija o stvarnoj situaciji u toj nuklearnoj elektrani.</s><s>Komuniciranje tadašnje vlade Sovjetskog Saveza prema svijetu i sve informacije koje tada nismo dobili, a vremenom smo ih saznali iz drugih izvora učinile su veliku štetu ugledu i vjerodostojnosti ne samo toj nestaloj državi, već i novonastalim državama slijednicama.</s><s>I nažalost, poučeni takvim iskustvom, dva puta ćemo razmisliti o točnosti informacija o nekim eventualnim budućim prirodnim, političkim, ekološkim ili nekim drugim kriznim situacijama koje će dolaziti iz tih država.</s><s>Osnovni cilj komunikacije u krizi jest postići povjerenje između organizacije u krizi i njene zainteresirane javnosti.</s><s>Prema Töpferu postoje četiri stupnja komunikacije u krizi: 1. Povećati poznatost – karakteristike stupnja su jednostrane informacije i nedovoljno poznavanje primatelja informacija.</s><s>2. Informirati tisak - karakteristike stupnja su dobro pripremljena informacija koja sadrži visok stupanj istinitosti.</s><s>Informiranje se obavlja putem priopćenja ili konferencije za tisak.</s><s>Iako bolji od prvog stupnja, i ovaj stupanja karakterizira jednosmjerno komuniciranje.</s><s>3. Uvjeravanje – ima za cilj informiranje javnosti te uvjeravanje iste o stanjima organizacije bez spremnosti promjene vlastitog stava 4. Bolje obostrano razumijevanje – najviši stupanj komunikacije u krizi.</s><s>Karakterizira je dvosmjerna komunikacija u kojoj su i organizacija i javnost upoznate s potrebama druge strane.</s>\n<s>Za uspješno krizno komuniciranje potrebno je mnogo finesa.</s><s>Covello i Allen spominju neke od njih, točnije, govore o sedam ključnih pravila komunikacije u kriznim situacijama.</s>\n<s>• Vaš rad pažljivo planirajte, zatim ga evaluirajte Različita publika, različiti mediji – različiti pristupi • Osluškujte javnost</s>\n<s>Jednom izgubljeno povjerenje teško je povratiti • Sa ostalim vjerodostojnim izvorima – surađujte Komunikaciju s javnostima otežavaju nesuglasice između organizacija • Zadovoljite potrebe medija</s>\n<s>Svaka organizacija ima svoju zainteresiranu javnost i svaka organizacija može puno izgubiti ukoliko nema jasan plan djelovanja u kriznoj situaciji i plan kriznog komuniciranja prema toj javnosti.</s><s>Ovisno o razmjerima krizne situacije šteta nastala lošim ili nikakvim kriznim komuniciranjem može imati dalekosežnije posljedice na percepciju države od strane svjetske javnosti i takva država kreće iz debelog minusa u nastojanju da povrati povjerenje svijeta.</s><s>Navedeni primjeri iz prakse, primjeri su kriznih situacija s globalnim utjecajem na cjelokupnu svjetsku javnost, no slično je i na nižim razinama.</s><s>Prije svega, dobra priprema te jasna i brza komunikacijska strategija, osnovni su preduvjeti za uspješno upravljanje krizom.</s><s>Svjesni toga da takav pristup nosi sa sobom i pozitivne posljedice, postavlja se pitanje, zašto se ne primjenjuje u svim kriznim situacijama?</s><s>Odgovor nam mogu dati samo pojedinci koji razmišljaju kratkoročno i vode se mišlju da se krize događaju drugima.</s><s>221</s>\n<s>Krizno upravljanje je aktivno upravljanje kriznom situacijom.</s><s>Efikasno krizno upravljanje obuhvaća i proaktivno upravljanje, odnosno upravljanje koje obuhvaća predviđanje potencijalnih kriznih situacija i planiranje akcija koje će umanjiti moguće posljedice krize.</s><s>Samo upravljanje nekom trenutnom kriznom situacijom ujedno predstavlja i proces prepoznavanja stvarne prirode krize kao i planiranje postupaka koji će pomoći izlasku iz krize i koji će minimizirati eventualnu štetu.</s><s>U bilo kojoj kriznoj situaciji, organizacije i institucije obvezno moraju obratiti pozornost i na jačanje komunikacije u smislu sprječavanja narušavanja ugleda, ali i jačanja povjerenja dionika u odluke koje donosi krizni upravljački tim i koje vode ka izlasku iz krize.</s><s>Pri tome je vrlo važno razumijevanje različitosti u percepciji javnosti, kao i predvidivosti mogućih reakcija javnosti.</s><s>Uključivanje svih zainteresiranih dionika u komunikaciju i dijalog olakšava krizno upravljanje i evaluaciju donesenih mjera.</s><s>Dvosmjerni sustav komunikacije je jedan od ključnih elementa efikasnog kriznog upravljanja.</s><s>Ključne riječi: kriza, interaktivna komunikacija, krizno upravljanje, krizni tim, neizvjesnost</s>\n<s>Sa pojmom „krize“ se susrećemo gotovo svakodnevno, a vrlo često je razumijevanje sadržaja pojma „krize“ posve nejasno i nerazumljivo, ili pak sam pojam poprima neko posebno značenje.</s><s>Pojam krize se sagledava i proučava sa mnogih aspekata i u različitim znanstvenim disciplinama.</s><s>Riječ kriza potječe iz grčkog jezika i uopćeno označava svaki iznenadni prekid do tada neprekidnog funkcioniranja, a u užem smislu, pojavu koja označava zaokret odnosno vrhunac opasnog razvoja.</s><s>Kriza ima posvuda i u različitim oblicima, a naročito ih ima u organizacijama.</s><s>Nema toga dijela poslovanja u kojem se kriza ne može pojaviti.</s><s>Često su to iznenadne i velike krize.</s><s>Neke krize često tinjaju godinama ispod površine da bi u nekom trenutku postale maksimalno medijski eksploatirane.</s><s>Ne postoji tipična ili standardna kriza, nego je svaka krizna situacija poseban slučaj za sebe.</s><s>Zato krizu treba shvatiti kao dio poslovnog okruženja organizacije.</s><s>Kako god se definira, krizu moramo promatrati kao stanje koje ugrožava neki sustav, onemogućava njegovo normalno funkcioniranje i djelovanje ili trajno narušava njegov opstanak.</s><s>Iako se gotovo svaki sustav, po svojoj definiciji, suprotstavlja promjenama, kriza je jedan od rijetkih elemenata, koji djeluje razarajuće i destruktivno na sustav.</s><s>Kada se pojavi kriza u nekoj organizaciji, javlja se potreba za velikim brojem različitih informacija.</s><s>Investitori, kupci, dobavljači, dioničari, zaposlenici, mediji i druge zainteresirane strane, žele saznati zašto je do krize došlo, kako će se organizacija boriti sa kriznom situacijom, i hoće li funkcioniranje organizacije biti uspješno nastavljeno kada krizna situacija prođe.</s><s>Da bi se to ostvarilo potrebno je stalno stručno usavršavanje menadžmenta, standardizacija poslovnih procesa kao i certificiranje za odgovarajuće standarde kvalitete.</s>\n<s>Od načina upravljanja menadžmenta kriznom situacijom i kriznim komuniciranjem zavisi u kojoj će mjeri organizacija imati negativne posljedice, kao i da li će za menadžere kriza biti samo opasnost ili će je iskoristiti kao povoljnu priliku.</s>\n<s>Potrebe menadžmenta za informacijama u kriznim situacijama su preduvjet za odlučivanje koje se pomiče sa povijesnih podataka prema procjenama, projekcijama, predviđanjima i inovativnom planiranju.</s><s>Menadžment u kriznim situacijama ima potrebu za obrađenim, sažetim podacima iz različitih izvora.</s><s>Važno je naglasiti da informacijske tehnologije koje su od postanka vezane za promjene, predstavljaju potencijal za smanjivanje efekata kriznih situacija, jer se pomoću njih brže, lakše i jednostavnije Branko Mihaljević, Martina Mihalinčić</s>\n<s>225 dolazi do informacija koje su važne za funkcioniranje u kriznim situacijama.</s><s>Uključivanje svih zainteresiranih dionika u komunikaciju i dijalog olakšava krizno upravljanje i evaluaciju donesenih mjera.</s><s>Dvosmjerni sustav komunikacije je jedan od ključnih elementa efikasnog kriznog upravljanja, a interaktivna komunikacija je dvosmjerna komunikacija.</s><s>Riječ je o vrsti komunikacije u kojoj primatelj poruke bez poteškoća prelazi u ulogu pošiljatelja poruke koristeći isti komunikacijski medij.</s><s>1. Planiranje kriznih situacija</s>\n<s>Svi poslovni procesi pa i komunikacija moraju se unaprijed planirati, a posebno u vrijeme kriznih situacija.</s><s>Zahvaljujući već unaprijed planiranoj komunikaciji za vrijeme kriznih situacija organizacija mora preuzeti nadzor i ovladati kriznom situacijom, kako bi onemogućila njeno daljnje pogoršavanje.</s><s>U samom pristupu planiranja za slučaj kriznih situacija, vodstvo organizacije mora biti svjesno svih preuzetih rizika.</s><s>Imajući u vidu karakteristike kriznih situacija, potrebno je imati na umu činjenicu da vrlo često nedostaju potpune informacije o kriznom događaju i da vodstvo nema potpuni uvid u ono što se događa na terenu.</s><s>Naravno, trebamo uzeti u obzir i neke osobine ponašanja ljudi u kriznim situacijama, kao što su panika, konfuzija i zbunjenost.</s><s>Organizacija se mora pobrinuti da zaposlenici, a ukoliko je potrebno i njihove obitelji, budu u potpunosti upoznate sa cjelokupnom situacijom.</s><s>Kao jedna od ključnih karika u lancu uspješne strategije za ovladavanje kriznom situacijom, oni se nikako ne smiju ostaviti po strani.</s><s>Krizne situacije nose sa sobom uvijek i određene potencijale da se zaposlenici pridobiju ili postanu nezadovoljni, posebno zaposlenici koji su usko vezani za novonastalu situaciju i mogu biti na različite načine uključeni u nju: od jednostavne neprijatnosti do ozbiljne povrede ili čak nekog tragičnog događaja.</s><s>U ovakvim i sličnim situacijama svaki zaposlenik može postati veleposlanikom kompanije.</s>\n<s>U zavisnosti od same prirode krize, veliku pomoć mogu pružiti simpatizeri organizacije koji su spremni pružiti potporu i afirmativno govoriti o pogođenoj organizaciji.</s><s>Istraživanja su pokazala da, iako je organizacija u središtu pozornosti – a ne pojedinac, zapanjujuće je koliko kriza može biti izolirana i kojom brzinom ljudi formiraju utiske i dojmove ako su svjedoci jedne takve situacije.</s><s>Uvijek treba imati na umu što javnost generalno, i posebno ciljana javnost, može misliti.</s><s>Upravo zato krizu i treba planirati.</s>\n<s>Svaka promjena ima različite manifestacije.</s><s>Samo praćenje promjena u okruženju nije dovoljno jer organizacija ne može sve spriječiti, pa se zbog toga mora pripremati za moguće konflikte i krizne situacije.</s><s>Ispravno ponašanje organizacije u kriznoj situaciji zahtjeva pravovremeno planiranje.</s><s>Planiranje komunikacije prije same krizne situacije zahtjeva odgovarajuće pripreme od svake organizacije i to da: • Predvidi i prepozna potencijalne krizne situacije. • Formira tim koji će voditi organizaciju kroz krizu i biti zadužen za komunikaciju.</s>\n<s>• Odredi ciljane javnosti u kriznom položaju. • Oblikuje strategije i taktike komunikacije u krizi. • Odredi i oblikuje najeikasniji način za smanjenje štete za image kompanije.</s>\n<s>• Pripremi check listu za eventualnu krizu.</s><s>Kako bi se izbjeglo stvaranje velike krize destruktivnih razmjera dobro je da svaka organizacija formira portfolio kriza.</s><s>Organizacija bi trebala odabrati barem jednu kriznu situaciju i onda izgraditi strategiju za njeno savladavanje.</s>\n<s>No, plan može samo djelomično pripremiti organizaciju za kriznu situaciju.</s><s>Mnogi autori ističu odnos organizacije prema problemu kada do njega dođe kao određeno objektivno mjerilo uspjeha.</s><s>Svaka kriza je drugačija i samim time ju je teško predviđati.</s><s>Međutim, pod pretpostavkom da sve krize imaju dovoljno zajedničkih karakteristika, logično je zaključiti da se unaprijed mogu postaviti temeljne smjernice postupanja u slučaju njihovog izbijanja.</s><s>Postoje brojne krizne situacije koje nisu predvidive.</s><s>No, to ne znači da za njih organizacije ne trebaju imati pripremljenu strategiju.</s><s>Preventivno planiranje mora sadržavati sljedeće elemente: • Plan izvješćivanja, u kojem je propisano tko koga mora informirati kada dođe do krizne situacije.</s>\n<s>• Određivanje odgovornih osoba za odnose s medijima.</s><s>U kriznoj situaciji se ne smije dogoditi da PR menadžer bude nedostupan. • Informativni materijal (opis proizvodnih linija, proces proizvodnje, opis proizvoda) mora biti isto tako pripremljen kao i priopćenja za javnost, koja se dodatno mogu dopunjavati u odnosu na vrste kriza. • Održavanje redovitih treninga koji će osigurati uigravanje zaposlenika, ali i njihovo testiranje i provjeru.</s><s>Treninzi trebaju dati odgovore na pitanja jesu li zaposlenici, koji su zaduženi za komunikaciju tijekom krize, sposobni Branko Mihaljević, Martina Mihalinčić</s>\n<s>227 pravovremeno i ispravno reagirati.</s><s>Potrebno je obučiti zaposlenike koji će primjenjivati plan komunikacija i uvježbavati mjere koje se obvezno moraju provoditi.</s><s>Ovo uključuje prije svega top menadžment, kao i zaposlenike zadužene za komunikaciju sa medijima.</s><s>Kriznim planiranjem se razvija strategija koja točno definira procedure osmišljene kako bi se savladao svaki realistični problem.</s><s>U idealnim situacijama, ništa ne treba prepuštat slučaju.</s><s>Krizni plan treba biti sveobuhvatan i toliko opsežan, da se moraju predvidjeti katastrofe koje se mogu dogoditi tijekom noći, kao i one tijekom radnog vremena, pa čak i vikendima ili onda kada su zaposlenici odsutni tijekom blagdana.</s><s>Plan mora biti opsežan, povjerljiv i otporan na nepredviđene udare i izazove.</s><s>Izrada kriznog plana ne poznaje riječ „pretjerivanje“!</s>\n<s>Mnoge organizacije obično izbjegavaju simulacije realnih situacija, jer vijesti mogu biti vrlo loše, a opasnost da se pojavi panika vrlo realistična.</s><s>Na to je veliki broj organizacija vrlo osjetljiv smatrajući kako su svjesni i da zapravo znaju što bi se moglo dogoditi, ali im nije od velike važnosti da to i službeno priznaju.</s><s>Ipak je neophodno proći kroz takve pripreme, ma koliko one bile naporne i bolne, jer se među zaposlenicima mora stvoriti prikladni stupanj sigurnost.</s>\n<s>Poteškoće, problemi i prepreke na koje organizacije moraju ozbiljno računati prilikom izrade plana kriznog postupanja mogu biti: • Nespremnost zaposlenika da se prilagođavaju promjenama i da kontinuirano uče.</s>\n<s>• Nespremnost vodstva organizacije da zatraže pomoć eksperata. • Masovna panika koja može obezvrijediti i najbolje planove. • Nespremnost na brze reakcije.</s>\n<s>• Nezadovoljstvo i bijes zbog velikog interesa novinara. • Zlonamjerne pretpostavke i spekulacije o razlozima za zadovolja vanje medija ili nekih osobnih motiva.</s>\n<s>Uspješno definirana strategija organizacije u komunikaciji s javnošću stvara pozitivnu sliku o samoj organizaciji.</s><s>Organizacije svojim navedenim postupcima pokazuju transparentnost i otvorenost, što ih bolje pozicionira kod svih medija.</s>\n<s>Što predstavlja strategija komunikacije?</s><s>Strategija komunikacije je sredstvo kojim se definiraju ciljevi koje jedna organizacija želi ostvariti u komunikaciji s javnošću.</s><s>Ona predstavlja temelje za izradu plana aktivnosti koje će se provoditi tijekom određenog vremenskog perioda (jedne ili više godina) kako bi se javnosti pružile sve potrebne informacije, unaprijedila efikasnost rada i stvorila odgovarajuća prepoznatljivost u javnosti.</s><s>Komunikacijska strategija predstavlja jednostavan dokument u kojem organizacija mora odgovoriti na nekoliko pitanja: • Tko su ciljane grupe?</s>\n<s>• Na koji način pružati ili dobiti informacije? • Koliko često informacije treba pružati?</s><s>Tri su ključna elementa strategije komunikacije: informiranje, preporuka i promocija.</s><s>Jasno i kvalitetno formulirana komunikacijska strategija jamči da se jednom dogovorene, realistično planirane aktivnosti, provode tijekom određenog vremenskog perioda, bez obzira na svakodnevne probleme u radu svake organizacije.</s>\n<s>Suštinu kriznog komuniciranja predstavlja sposobnost organizacije da „iskomunicira“ pozitivne elemente krizne situacije.</s><s>Na taj način se jasno pokazuje da krizna situacija može predstavljati jedan produktivni proces, a ne samo neugodnu i negativnu pojavu.</s>\n<s>Na koji način organizacije mogu u kriznim situacijama javnosti ponuditi neke valjane i uvjerljive argumente?</s><s>Strategije za savladavanje krizne situacije zahtijevaju napuštanje rutine i uvođenje inovativnih aktivnosti, a za to je potrebna visoka spremnost menadžmenta organizacije za inovacijama.</s><s>Svaka strategija komunikacije u kriznim situacijama mora uključivati i razvoj sadašnjosti, ali i budućnosti.</s>\n<s>229 sivna – defanzivna i aktivna - ofenzivna strategija.</s><s>Njihova međusobna kombinacija se nikako ne preporučuje.</s><s>Takva kombinacija može u javnosti izazvati i stvoriti negativnu sliku o organizaciji.</s><s>U takvom slučaju bi organizacija nakon krizne situacije morala uložiti znatno više napora kako bi popravila svoj ugled.</s>\n<s>Osim dvije temeljne postoje i sljedeće strategije kriznog komuniciranja koje organizacije primjenjuju u kriznim situacijama: • Temelj strategija.</s>\n<s>• Strategija reakcijskog odziva na promjene. • Strategija prilagođavanja na promjene. • Strategija dinamične reakcije na promjene. • Strategija otpora.</s>\n<s>Komunikacija sa zaposlenicima i njihovim obiteljima predstavlja najkompleksniji oblik krizne komunikacije.</s><s>Interna komunikacija u kriznim situacijama je uglavnom zapostavljana kao područje proučavanja, iako je od velike važnosti za svaku organizaciju provedba komunikacije sa zaposlenicima.</s><s>Zaposlenici mogu biti neposredno uključeni u kriznu situaciju ili mogu biti na neki način izloženi njenom utjecaju.</s><s>Zaposlenici predstavljaju veleposlanike svojih organizacija i tijekom krizne situacije vrlo često dolaze u priliku da interpretiraju događanja svojim obiteljima, prijateljima, poznanicima, medijima ili korisnicima usluga.</s><s>Zbog toga oni moraju imati pristup informacijama koje je organizacija prikupljala za potrebe medija.</s><s>Važno je naglasiti, da zaposlenici ne smiju prvo doći do nekih informacija preko medija.</s><s>Na taj način se sprječava pojava glasina, a ujedno se zaposlenici javljaju kao faktor pomoći u uklanjanju Branko Mihaljević, Martina Mihalinčić</s>\n<s>Postoje brojne ključne javnosti (rodbina, prijatelji, poznanici, članovi obitelji…) koje iz radoznalosti od zaposlenika žele dobiti informacije o krizi u kojoj se našla organizacija u kojoj su oni zaposleni.</s><s>Njihov moral ili ponos mogu biti ugroženi ako osjete ili saznaju da je njihov poslodavac odgovoran za krizu.</s><s>Od posebne je važnosti da zaposlenici imaju i osjećaju pripadnost i lojalnost organizaciji, što je moguće ukoliko organizacija ima pošten, iskren i već dobro izgrađen odnos prema zaposlenicima.</s><s>U cilju njihovog obavješćivanja i informiranja organizacija mora upotrijebiti i sve dodatne kanale komunikacija.</s><s>Zaposlenici mogu biti informirani putem elektronske pošte, SMS poruka, pismena, tiskanih obavijesti, obavijesti na oglasnim pločama ili pak telefonskim putem.</s><s>Plan komunikacije u kriznim situacijama mora biti predočen zaposlenicima.</s><s>Time organizacija pokazuje svoju iskrenost, dobre i poštene namjere, transparentnost i otvorenost.</s><s>Zaposlenici koji imaju dovoljno dobrih i kvalitetnih informacija dolaze u prigodu da zajedno sa kriznim timom rješavaju nastali problem i svojim konstruktivnim prijedlozima mogu pomoći efikasnijem i efektivnijem postupanju sa kriznom situacijom.</s><s>Najvažnije je stvoriti situaciju u kojoj je novonastali problem „zajednički problem“.</s><s>Zaposlenici moraju biti svjesni ozbiljnosti situacije i onoga što se od njih očekuje.</s><s>Ako zaposlenicima prilaze novinari i mole ih za neke komentare događaja, oni bi trebali odgovoriti da nisu baš najprikladnije osobe za davanje izjava i uputiti ih na PR odjel.</s><s>Tom prigodom se novinarima može dati i broj telefona od glasnogovornika.</s><s>Ako su zaposlenici oštećeni ili povrijeđeni kriznom situacijom, menadžment se mora pobrinuti za naknadu štete.</s><s>Najvažnije je potvrditi prisutnost odnosno odsutnost djelatnika na samom mjestu događaja i proslijediti te informacije obiteljima zaposlenika, jer bi se u protivnom situacija okrenula protiv organizacije.</s><s>Obitelj i rodbina zaposlenika će se interesirati o povredama zaposlenika, kada i gdje mogu vidjeti svoje najdraže i kako im organizacija može pomoći u tome.</s><s>Ukoliko je krizna situacija izazvala smrtne slučajeve, informacije se ne smiju nikako priopćavati telefonom, već isključivo osobno.</s>\n<s>Članovi kriznog tima se moraju pobrinuti da se u planovima kriznog djelovanja redovito ažuriraju popisi djelatnika sa imenima najbližih članova obitelji.</s>\n<s>Razumijevanje javnog mnijenja je od posebne važnosti za krizno komuniciranje.</s><s>Javno mnijenje integrira onaj dio javnosti, na koji krizni PR sa svojim aktivnostima treba utjecati.</s><s>Jednom oblikovano javno mišljenje je teško mijenjati.</s><s>Ovo saznanje je od presudne važnosti za organizaciju i njen PR u kriznim situacijama.</s>\n<s>Javnost zahtjeva uvid u poslovanje organizacije – transparentnost, jer se tako može pripremiti na promjene koje ona pokrene.</s><s>Suradnja organizacije i javnosti omogućava bolje praćenje događaja u vlastitom okruženju.</s><s>Što se prije otkriju prvi znaci krize, utoliko se efikasnije mogu donijeti odluke i tako utjecati na javno mnijenje.</s><s>Može biti prekasno ukoliko organizacija čeka da javnost sama oblikuje svoje stavove i mnijenje.</s><s>Zato je vrlo važno uključivanje javnosti u pripreme za krizne situacije, time se omogućava njihovo uspješno rješavanje.</s>\n<s>Najvažniju ulogu u kreiranju javnog mnijenja imaju mediji.</s><s>Odnosi s medijima predstavljaju jednu od važnijih funkcija PR-a.</s><s>Mediji su često najvažnija „karika“ i preduvjet za stvaranje dobrog ugleda.</s><s>Najvećem broju ljudi, mediji su jedino sredstvo informiranja.</s><s>Najveći dio onoga što se objavi u tiskovinama i elektronskim medijima, potječe iz djela organizacije koji je zadužen za PR.</s>\n<s>Mediji proizvode mišljenje, a novinari su za vrijeme krize ponekad i agresivni.1 Informacije iz medija mogu oslabiti ili pojačavati mišljenja i stavove određenih društvenih grupa.</s><s>Time se ne prezentira potpuna slika o realnosti, nego jedna selektirana i interpretirana forma, koju zapravo prikazuju mediji.</s><s>Organizacije moraju kalkulirati sa ovakvom realnošću, a koja nastaje upravo kroz navedenu selekciju.</s><s>Takvi pokušaji organizacija bivaju uspješni samo kada su pravila selekcije fokusirana prema novinarima.</s><s>Predstavnicima medija treba pružiti sve ono što traže, u prikladnom obliku (audio, video, elektronski) i točno u dogovoreno vrijeme.</s><s>Osim toga, ne bi se trebalo događati da neka „neslužbena“ izjava dovede do nesporazuma i da se iskoristi bez navođenja izvora informacije.</s><s>1 Tafra-Vlahović, M.: Upravljanje krizom, VPŠ Zaprešić, 2011. str. 205.</s>\n<s>3.1.</s><s>Vrste interakcije sa medijima u kriznoj situaciji Mediji traže odgovore na pet pitanja: tko, što, gdje, kada i zašto.</s><s>Međutim, važno je napraviti razliku između tiskanih i elektroničkih medija.</s><s>U tiskanim medijima organizacijama stoji više prostora koji može biti iskorišten za prenošenje poruka.</s><s>U suradnji sa dnevnim tiskovinama rokovi se moraju uzeti u obzir, jer se novine u određeno vrijeme zatvaraju za nove vijesti.</s><s>To isto vrijedi i za konferenciju za tisak - sazivanjem u 15.00 sati, sigurno se neće postići objavljivanje vijesti u sutrašnjem broju tiskovina.</s><s>Prilikom davanja intervjua tiskanim medijima, uvijek je dobro obaviti autorizaciju teksta kako bi se izbjegle eventualne pogrešne interpretacije.</s><s>Elektronički mediji, na drugoj strani, se odlikuju velikom brzinom u stvaranju vijesti, ali se u njima ne dobije toliko „prostora“ kao i tiskovinama.</s><s>Nastupi u elektroničkim medijima traju od tridesetak sekundi do jedne minute, rijetko kada duže, osim ako nije riječ o gostovanju u studiju.</s><s>Međutim, minutu na elektroničkim medijima ne treba shvatiti kao beznačajnu mogućnost za priopćenje poruke.</s><s>Uz dobru pripremu, poruka se može vrlo efikasno prenijeti.</s><s>Predugo pričanje daje novinarima mogućnost da oni odlučuj što je bitno.</s><s>Zato poruka treba biti decidirana, jasna i konkretna bez nejasnoća i dilema, zabuna i ostalih problema koji prate odnose sa medijima, a posebno u kriznim situacijama.</s><s>Za nastupe na radiju je bitan govor, intonacija i sposobnost menadžera da slikovito objasni i približi problem slušateljima.</s>\n<s>Poželjno je da se izjave za televiziju daju stojeći, u nekom dinamičnom okruženju (ispred proizvodnog pogona, u hodniku poslovne zgrade), jer to ostavlja bolji utisak na gledatelje.</s><s>Time se auditoriju šalje poruka da je organizacija aktivna i da je tu zbog svojih javnosti.</s><s>Ukoliko se izjava za televiziju daje sjedeći u uredu, takvom porukom će se u svijesti gledatelja stvoriti slika da je organizacija previše zatvorena.</s><s>U kriznim situacijama, gotovo svakoj organizaciji stoji na raspolaganju nekoliko vidova komunikacije:</s>\n<s>• Intervjui ili kraće izjave za radio, TV, novine i časopise. • Nastupi na javnim i stručnim skupovima koje prenose mediji. • Telefonska uključenja u radijski ili televizijski program.</s>\n<s>Nakon krize, odjel za odnose s javnošću, kao i ostali dijelovi organizacije, moraju osigurati spremnost za bolje rješavanje krizne situacije koja bi se mogla ponovo dogoditi.</s><s>Nakon toga se moraju ojačati sposobnosti organizacije, te ispitati i utvrditi nova potencijalna žarišta kriznih situacija.</s><s>Organizacije koje su već imale iskustva sa kriznim situacijama imaju više svijesti o mogućnostima ponovnog pojavljivanja i djelovanja neke krize.</s><s>Takve organizacije shvaćaju potrebu i važnost priprema kao ključnog faktora za uspješno rješavanje neke krizne situacije.</s><s>Najbolje vrijeme za pripremanje plana za novu kriznu situaciju je ono kada se tek riješi postojeća krizna situacija.</s><s>Ljudi su tada motivirani, a znanje i iskustvo koje su stekli je još uvijek svježe i aktualno.</s>\n<s>Nakon završetka krize, organizacija se brzo mora vratiti u normalni tijek funkcioniranja.</s><s>Kriza predstavlja zaokret u životu jedne organizacije, ali je treba shvatiti kao priliku i šansu za postizanje boljeg ugleda.</s><s>Kriza je stimulacija i motivacija za obnavljanje, poboljšavanje i transformaciju organizacije.2 Stres, trauma i negativni aspekti krize su već pripremili zaposlenike i automatski znače smanjenje otpora, mogućnosti protivljenja i opiranja promjenama.</s>\n<s>Ukoliko je riječ o krizi koja je nastupila spontano, onda je to odlična prilika za menadžment kompanije da promijeni način razmišljanja.</s><s>Slijedi definiranje potrebnih organizacijskih promjena, učvršćuje vođenje organizacije, formiraju novi sektori, prekontroliraju se uloge i odgovornosti menadžera, poboljšava monitoring i uvodi nova organizacijska struktura.</s><s>Sa analizom situacije treba započeti odmah nakon završetka krize.</s><s>Ne treba odugovlačiti sa njom, jer se u međuvremenu pojavljuju nove obveze i novi zadaci, koji predstavljaju izazov za organizaciju.</s><s>4.1.</s><s>Analiza kriznih situacija</s>\n<s>Prvo pitanje na koje treba odgovoriti tijekom rješavanja konkretne krizne situacije odnosi se na sposobnost i spremnost zaposlenika organizacije da 2 Novak, B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza Press, Zagreb, 2001. str.</s>\n<s>234 se suoče sa nastalim problemom.</s><s>Nakon toga slijede pitanja.3 • U kojoj fazi procesa krize se nalazi organizacija? • Koji su potencijali organizacije, koji mogu poslužiti kao osnova za rješavanje krize?</s>\n<s>• Sa kojim slabostima se organizacija suočava? • Od kojih interesnih grupa se može očekivati potpora? • Sa kojim otporima se mora računati?</s>\n<s>Odgovorima na ova pitanja dobije se takozvana gruba analiza trenutne situacije.</s><s>Osim toga, organizacija treba raspolagati i informacijama, koje trebaju obuhvatiti sljedeće.4</s>\n<s>• Je li organizacija zaista bila pogođena novonastalom situacijom?</s><s>Ako je odgovor pozitivan, koje konsekvence proizlaze iz toga? • Da li je razvoj krize proizveo velike ili male posljedice? • Je li formiranje kriznog stožera neophodno? • Koji su proizvodi ili aktivnosti bili zahvaćeni krizom? • Koje problematične činjenice vezane za porijeklo, proizvodnju, pa kiranje, zalihe i već isporučene proizvode treba razmotriti?</s><s>Kada se efekti krize mogu jasno razaznati, menadžment nerijetko nastoji da ih prikrije unutar organizacije, a zatim i izvan nje.</s><s>Onda kada su simptomi krize očigledni i prilično snažni, često nedostaje objektivnosti menadžmenta prilikom ocjene trenutnog stanja.</s><s>Iako postoje opća pravila i obilježja koja odlikuju jednu kriznu situaciju, moraju se uzeti u obzir i faktori koji su specifični za određenu organizaciju i faktori koji su specifični za novonastalu situaciju.</s>\n<s>Da bi organizacija formirala strategiju, osim analize događaja i analize trenutne situacije, svaka organizacija mora odgovoriti i na sljedeća pitanja.5 • Je li organizacija sposobna za komunikaciju, odnosno koji komunikacijski kanali stoje na raspolaganju i jesu li oni još uvijek otvoreni? • Koje informacije dolaze do ciljanih grupa u komunikaciji? • Tko je sve pogođen krizom i tko se sve osjeća ugroženim? • Kakav utjecaj imaju različite ciljane grupe? • Na temelju čega se iznose kritike na račun organizacije?</s><s>3 Gabele, E.: Anasatzpunkte fur eine betribwirschtliche kriesenmanagement, Zeitschrit fur organization, Nr.3/1981, str. 56-58.</s>\n<s>Analiza krizne situacije je u nadležnosti kriznog stožera, ali je preporučljivo da analizu krizne situacije paralelno provede i nezavisna skupina izvan organizacije, kao što su konzultanti i eksperti za komunikaciju.</s><s>Analiza mora obuhvatiti sve zaposlenike koji su sudjelovali u krizi, javno mnijenje, kupce, press-clipping, materijalne i druge štete, pravne aspekte i sl.t. Na ovaj način će krizni tim doći do spoznaja o pojavljivanju u medijima i naklonost pojedinih medija i novinara.</s>\n<s>Većina organizacija nakon krize nastavlja sa istim poslovnim aktivnostima kao i prije krizne situacije.</s><s>Najveću grešku organizacije čine kada zaborave na krizu.</s><s>Iskustva mogu biti ne samo korisna, već i poučna i vrlo primjenjiva, ukoliko se situacija kvalitetno analizira.</s><s>U takvim okolnostima situacijska analiza predstavlja važan element krizne komunikacije.</s><s>Ona gradi i postavlja temelje za sve ostale aktivnosti organizacije u krizi i olakšava formiranje strategija za ovladavanje krizom u budućnosti.</s><s>Analizom situacije se uvodi sistematičnost u sagledavanje novonastale situacije i događaja.</s>\n<s>Nakon krize, menadžment organizacije mora utvrditi što je u krizi bilo djelotvorno, a što nije.</s><s>Isto tako, organizacija mora sagledati sve sudionike krizne situacije.</s><s>Ukoliko je krizni tim upravljao krizom prema unaprijed pripremljenom kriznom planu, neophodno je utvrditi koji su dijelovi plana bili dobro strukturirani, a koji su lošije izvedeni.</s><s>Najvažnije pitanje u analizi se odnosi na to, je li organizacija pravovremeno detektirala kriznu situaciju i shvatila njezin značaj.</s><s>Krizni tim mora utvrditi je li se krizna situacija mogla izbjeći i na koji način.</s>\n<s>Krizne situacije se uvijek odvijaju pod pritiskom vremena i rokova, pregovaranja i donošenja odluka.</s><s>Mišljenja se formiraju na temelju nepotpunih informacija koje dolaze od raznih sudionika u kriznoj situaciji.</s><s>Svaki pojedinac formira svoje mišljenje o organizaciji i o načinu njenog ponašanja, u zavisnosti od informacija koje su mu dostupne.</s><s>Neki autori ovakvu situaciju nazivaju „trgovinom informacijama“ – informacijama, koje su u pravilu raspoređene u tri grupe.6</s>\n<s>• Na organizaciju, koja nastoji korigirati pogreške i smanjiti štetu koja nastaje narušavanjem ugleda zbog krizne situacije. • Na novinare, kojima su potrebne brze, aktualne i kvalitetne informacije.</s><s>Oni izvješćuju kritički o događaju kojim je zahvaćena organizacija. • Na grupe, koje spontano i uopćeno reagiraju na kriznu situaciju (in Branko Mihaljević, Martina Mihalinčić</s>\n<s>236 icijative građana) ili ciljano orijentirane grupe (društvo za zaštitu životinja, udruge za zaštitu životne sredine).</s><s>Na kraju, krizni tim mora upoznati sve zaposlenike sa rezultatima i pokazateljima provedene analize.</s><s>Na tim spoznajama, svi će biti u prigodi da uče na osobnim pogreškama.</s>\n<s>Krize su sastavni dio okruženja u kojoj organizacije djeluju, krize predstavljaju preokret u životu organizacije i istovremeno novu prigodu za ostvarivanje boljeg ugleda.</s><s>Iako kriza predstavlja za organizaciju faktor iznenađenja, ona za nju mora biti zapravo normalna pojava.</s><s>Nijedna organizacija ne smije zanemariti upravljanje komunikacijama, prije, tijekom i poslije krizne situacije, jer to direktno utječe na njen image.</s><s>Krize se uglavnom pojavljuju u neželjeno doba: noću, vikendima ili blagdanima.</s><s>One djeluju intenzivno i šire se velikom brzinom.</s><s>Zbog toga je važno da se pripreme odgovarajući planovi kriznog postupanja, kako bi organizacija trenutno mogla odgovoriti na krizne izazove.</s><s>Osnova za upravljanje kriznom situacijom je njeno planiranje, odnosno predviđanje onoga što će se dogoditi.</s><s>Krizni PR uključuje aktivnosti koje se odnose na to što je moguće uraditi da se takva situacija spriječi.</s><s>Važno je osigurati i omogućiti stalni priliv informacija, čak i kada je situacija nepromijenjena ili se kreće u željenom pravcu.</s><s>Svojom transparentnošću i dugoročnim aktivnostima, organizacija demonstrira svoje stavove i brigu za sigurnost pojedinaca i šire društvene zajednice.</s><s>Krizno komuniciranje mora izbjegavati situacije uvjeravanja i manipuliranja sa svojim javnostima.</s><s>Dobro vođenje i upravljanje aktivnostima odnosa s javnošću u kriznim situacijama ukazuje na činjenicu da se organizacija suočava i sukobljava sa krizom i zbog toga zaslužuje razumijevanje, povjerenje i potporu javnosti.</s><s>Upravo zbog toga, organizacije u kriznim situacijama moraju voditi interaktivnu komunikaciju na svim razinama.</s><s>Jedno je sigurno: u kojoj mjeri je organizacija efikasno savladala kriznu situaciju, u tolikoj mjeri je krizni PR dobro odradio svoj posao.</s>\n<s>Osmanagić-Bedenik, N.: Kriza kao šansa, Školska knjiga, Zagreb, 2007.</s><s>Tafra-Vlahović, M.: Upravljanje krizom, VPŠ Zaprešić, 2011.</s><s>Significance and role of interactive communication in crisis management</s>\n<s>Mediji su glavni distributeri informacija od javnog značaja, a organizacija u krizi i javne institucije trebaju biti glavni izvori informacija.</s><s>Organizacija koja je u krizi treba provodbno i istinito informirati javnost o stanju i poduzetim mjerama.</s><s>Ukoliko se novinari oslanjaju na druge izvore, takvo medijsko izvještavanje povlači sumnju javnosti u sposobnost kriznog menadžmenta za rješavanje novonastale situacije.</s><s>U radu se raspravlja o odnosu između organizacije u krizi i medija za vrijeme tri dramatična događaja: minski incident, vatrogasna i željeznička nesreća.</s><s>Analiza je pokazala da su se političari za vrijeme vatrogasne i željezničke nesreće stavili u ulogu nositelja komunikacije umjesto da su to preuzele najodgovornije osobe organizacije koja je u krizi.</s><s>Mediji su se oslanjali i na druge sugovornike kako bi se privukla pažnja javnosti na događaj.</s><s>Predstavnici vlasti trebaju biti uključeni u rješavanje problema, ali ne i potpuno preuzeti odgovornost za njegovo rješavanje osim u slučaju kada to očigledno nije u stanju rješiti organizacija koja je u krizi.</s><s>Društvena odgovornost medija i organizacije u krizi temelji se na zajedničkoj odgovornosti za medijsko izvještavanje.</s>\n<s>Čovjek i priroda dva su glavna izvora nastanka nesreća s ljudskim žrtvama.</s><s>Prirodni izvori za njihov nastanak su požari, seizmološki i meteorološki poremećaji, a ljudi ih uzrokuju tehničko-tehnološkim pogreškama, različitim vrstama onečišćenja okoliša i oružanim sukobima.</s><s>Zanimanje medija za nesreće je veliko jer su ugroženi ljudski životi i/ili nastaje velika materijalna šteta.</s><s>Novak (2001.: 165) navodi pet najvažnijih događaja koji sačinjavaju dobru novinarsku priču: katastrofe, krize, sukobi, zločini i korupcija.</s><s>Budući da je načelo događaja osnovna pretpostavka za pokrivanje dnevnih vijesti, nesreće se u pravilu objavljuju kao vijesti te „ostaju u našoj Za opisivanje razmjera nesreće služimo se pojmovima incident i katastrofa.</s><s>Kada govorimo o maloj nesreći onda se misli na incident u kojem je moglo doći do stradavanja ili je stradao mali broj ljudi sa ili bez materijalne štete.</s><s>Međutim, riječ katastrofa se upotrebljava u svakodnevnom govoru s različitim pojmovnim značenjem.</s><s>Primjerice, smanjenje plaće i uvođenje kriznog poreza ili gubitak posla je katastrofa za radnike slabijeg imovinskog stanja, prometna nesreća samo s materijalnom štetom je katastrofa ako je automobil kupljen na kredit i nema odgovarajuće osiguranje i slično.</s><s>Pojam katastrofa se odnosi na nesreće koje imaju velike posljedice za organizaciju i društvenu zajednicu, ističe se veliki opseg nesreće.</s><s>Dakle, velika nesreća je katastrofa1 koja ima potencijal za stvaranje velikih ljudskih i/ili gospodarskih gubitaka za društvo.</s><s>„Iako se na katastrofu tradicionalno gleda kao na jedan veliki događaj koji uzrokuje iznenadnu promjenu – poput potresa ili terorističkog napada – možemo proširiti definiciju da uključimo instance gdje se stvara akumulacija mnogo malih incidenata, možda potaknutih od istog uzroka, vodi do istog opsega štete/gubitka; takvi događaji se zapravo ne moraju prepoznati kao katastrofe dok ne protekne dugo vremensko razdoblje i nagomilaju se veliki gubitci“ (Banks, 2005.: 5).</s><s>Polazeći od definicije katastrofe kao događaja koji je karakterističan po velikom broju žrtava ili materijalnim gubitcima takvih razmjera te da je prekinuto normalno funkcioniranje društva i nemogućnost rješavanja novonastale situacije vlastitim 1 Zakonom o zaštiti i spašavanju (NN 174/04) katastrofa je definirana kao svaki prirodni ili tehničko-tehnološki događaj koji, na području Republike Hrvatske, opsegom ili intenzitetom ili neočekivanošću ugrozi zdravlje ili ljudske živote ili imovinu veće vrijednosti ili okoliš, a čiji nastanak nije moguće spriječiti ili posljedice otkloniti redovitim djelovanjem nadležnih tijela državne uprave i postojećih operativnih snaga zaštite i spašavanja s područja jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na kojem je događaj nastao, neovisno o tome je li proglašena elementarna nepogoda.</s><s>Katastrofom, u smislu ovoga Zakona, smatraju se i posljedice nastale ratnim razaranjem i terorizmom.</s>\n<s>240 snagama, Republika Hrvatska nije imala takvih katastrofalnih događaja u posljednje vrijeme osim Domovinskog rata.</s><s>U dokumentu Procjena ugroženosti Republike Hrvatske od prirodnih i tehničko-tehnoloških katastrofa i velikih nesreća definirane su vrste prirodnih i civilizacijskih katastrofa.</s><s>Prema ovom dokumentu, u Republici Hrvatskoj su najčešći uzroci nesreća sa smrtnim posljedicama šumski požari, vremenske nepogode, udar groma i poplave, a materijalne štete su uglavnom nastale kao posljedica vremenskih nepogoda i požara.</s><s>Štete se uglavnom odnose na financijske gubitke zbog meteoroloških poremećaja i požara.</s><s>Prema vrstama nesreća najveći udio u financijskim gubitcima se odnosi na štete: suša 42 %; oluje u Procjeni.</s><s>U posljednjih deset godina najviše štete je zabilježeno u 2007. godini kada su opožarene velike površine duž cijelog Jadrana zbog suše i ljudskog nemara te šteta koju su prouzročile dvije velike poplave u 2010. godini.</s><s>Kada se dogodi nesreća s ljudskim žrtvama javnost se oslanja na medije.</s><s>Državna uprava za zaštitu i spašavanje (DUZS) i Regionalni centar za pružanje pomoći i uklanjanje posljedica katastrofe (RCADR) u Hrvatskoj imaju obvezu preko medija pravodobno, točno i iscrpno informirati o razmjeru nesreće i dati naputak za sigurno ponašanje u takvim situacijama.</s><s>U tome procesu se prvenstveno oslanjaju na javne medije kao što je to Hrvatska radiotelevizija (HRT) i Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA).</s><s>Oni su glavni distributeri informacija od javnog značaja i prema tome imaju najveću odgovornost za javno informiranje građana u slučaju nesreće s ljudskim žrtvama.</s>\n<s>Za medijsko izvještavanje o nesrećama veoma je važno što prije izvijestiti o događaju.</s><s>Službeni izvori informacija su „ključni subjekt novinskog izvještavanja“ (Poler Kovačić, 2005: 10).</s><s>Ukoliko zakažu službeni izvori informacija javlja se informacijska praznina, izvještava se da se nešto dogodilo na temelju malo informacija.</s><s>„U početku se većina razgovora svodi na puka nagađanja jer su izvjestitelji spremni govoriti bilo što, samo da emisija ide.</s><s>Imate li sumnje u vezi s iznesenom tvrdnjom, uključite televizor ili radio sljedeći put kada se dogodi neka nesreća, izbije rat ili politički skandal“ (Luecke, 2005.: 114).</s><s>„Ključ uspješne komunikacije u kriznim situacijama je uspostavljanje organizacije u središtu krize kao jedinog autoritativnog izvora informacija o tome što se dogodilo i što se radi na tom pitanju“ (Regester Josip Čerina</s>\n<s>Kada dođe do krize, onda nastupa krizno upravljanje novonastalom situacijom ili stihija.</s><s>Vijesti koje građani dobivaju posredstvom medija su „primarni izvor informacija u kriznim situacijama – i to u fazi pripravnosti i odgovora“ (Bjornlund, 2006.: 10).</s><s>Javlja se problem kako postupiti, odnosno što treba poduzeti da se loša situacija ne pogorša.</s><s>Richard Luecke (2005.) predlaže pridržavanje sljedećih pravila: djelujte brzo i odlučno, neka vam ljudi budu na prvom mjestu, budite prisutni na mjestu događaja i neumorno komunicirajte.</s><s>Važno je znati da ljudi za vrijeme krize traže jakog vođu.</s><s>Na početku je malo podataka, a djelovanje mora biti brzo ili se riskira još veća kriza.</s><s>Pretpostavimo ratnu situaciju u kojoj ste zapovjednik brigade koja je dobila iznenadnu zapovijed na napadna bojna djelovanja.</s><s>Početni uspjesi su mali, neprijatelj pruža jaki otpor, a niži zapovjedni kadar na glavnom smjeru djelovanja ne provodi zapovijed za napredovanje prema zacrtanom planu.</s><s>Ukoliko dođe do odstupanja po vremenu i prostoru mogu se ugroziti susjedni položaji i dodatno pogoršati situacija.</s><s>Informacija je malo, a stanje je očajno.</s><s>Zapovjednik brigade ne smije dopustiti da ga takvo stanje paralizira u donošenju odluka već uvodi pričuvne snage prije nego što se situacija pogorša.</s><s>Ako nam je povjereno da budemo vođa za vrijeme krize, svoju zadaću trebamo izvršiti na najbolji mogući način.</s><s>Nesreće se dešavaju trenutačno ili u veoma kratkom vremenskom roku, a posljedice mogu biti ljudske žrtve i/ili velika materijalna šteta.</s><s>Novonastala situacija uzrokovana nesrećom zahtijeva hitne mjere i postupanje kako bi se gubitci sveli na najmanju moguću mjeru.</s><s>Kod ovakvih događaja postoji potreba za žurnom organizacijom i djelovanjem kako bi se pokrenulo zbrinjavanje unesrećenih, sanacija materijalnih šteta i slično.</s><s>U prvim satima nakon događaja poželjno je da se na mjestu nesreće pojave vodeći ljudi i preuzmu kontrolu.</s><s>„Fizička prisutnost šalje glasnu i jasnu poruku: Ti ljudi misle da je situacija krajnje važna.</s><s>Njihova odsutnost šalje suprotnu poruku, a to je da su im u tom trenutku važnije druge stvari“ (Luecke, 2005.: 110).</s><s>Krizni stožer koji se ustrojava u slučaju katastrofe, između ostalih zadaća, posebnu pozornost treba posvetiti informiranju javnosti o svima poduzetim aktivnostima zaštite i spašavanja kao i pravovremeno najaviti nove mjere i postupke.</s><s>Komunikacija treba imati za cilj promicanje sigurnog ponašanja na kriznom području i ostavljanje dojma da se poduzimaju maksimalni napori u zaštiti i spašavanju.</s><s>Za uspješnu komunikaciju s različitim javnostima, posebno s medijima, najodgovorniji je krizni menadžment.</s><s>Prema Novaku (2001.) proces rada kriznog menadžmenta može se podijeliti na tri razdoblja: razdoblje prije krize (stanje neprestane spremnosti kriznog Josip Čerina</s>\n<s>242 menadžmenta), razdoblje krize (kaotično stanje) i razdoblje poslije krize (povratak u normalno stanje).</s><s>Prije krizne situacije treba imati procjenu rizika s kojom se organizacija može suočiti kako bi krizni menadžment mogao biti što spremniji za upravljanje kriznom situacijom.2 Veoma je važno prije krizne situacije imati procjenu rizika s kojom se društvo može suočiti i vršiti trenaže i probe po određenim scenarijima kako bi se lakše moglo djelovati u kriznoj situaciji.</s><s>O percepciji rizika ovisi ponašanje ne samo kriznog menadžmenta već i šireg okruženja organizacije koja je u krizi.</s><s>„Percepcija ima višestruki povratni utjecaj na rizik: može biti prepreka željenim promjenama u rizičnom ponašanju, utječe na definiranje granica prihvatljivosti rizika i utječe na sliku koju imaju ugrožene grupe i zajednice o prioritetima za postupanje s rizikom“ (Lisica, 2006.: 34).</s><s>Nastankom krizne situacije, krizni menadžment treba upravljati tijekom informacija za ključne javnosti, posebno za medije.</s><s>Komunikacija postaje veoma važan dio implementacije odluka u praksi bilo da se informira, bilo da se promiče sigurno postupanje.</s><s>Po završetku krizne situacije potrebno je izvršiti analizu prethodne krizne situacije kako bi se izvukle pouke za daljnje djelovanje organizacije.</s><s>Svaka kriza zahtijeva hitne mjere i test je upravljačkih sposobnosti kriznog menadžmenta.</s>\n<s>Razvoj medijske tehnologije promijenio je prirodu prikupljanja vijesti i povećao pritisak na izvjestitelje od kojih se očekuje žuran izvještaj.</s><s>Za elektroničke medije je nastupilo vrijeme izvještavanja u realnom vrmenu.</s><s>Novo medijsko okružje ostavlja vrlo malo vremena za prikupljanje informacija o događaju i obradu vijesti pa zbog toga televizijski novinari učestalije započinju svoja izvješća o nesrećama riječima „neslužbeno doznajemo...“ „prema nepotvrđenim podatcima...“, ili „pretpostavljamo da se radi o...“ i slično u vrijeme izbijanja krize.</s><s>Za vrijeme velikih nesreća ograničava se pristup i objava informacija s mjesta događaja te je prisutno uljepšavanje slike stanja (Tumber, 2004.).</s><s>Ograničavanjem pristupa mjestu 2 Državna uprava za zaštitu i spašavanje je izradila Procjenu ugroženosti Republike Hrvatske od prirodnih i tehničko-tehnoloških katastrofa i velikih nesreća u svibnju 2009. godine od koje se polazi u izradi planova pripravnosti i okupljanju snaga za djelovanje u slučaju dramatičnog događaja i katastrofe.</s><s>Ona ima zakonsku obvezu pripremanja društvene zajednice za moguće katastrofe; vođenje i koordinaciju sa svim sudionicima zaštite i spašavanja: vatrogastva, civilne zaštite, postrojbi oružanih snaga, obalne straže, crvenog križa, gorske službe za spašavanje, zdravstvenih ustanova, humanitarnih organizacija i drugih.</s>\n<s>243 događaja i izvorima informacija izravno se utječe na vjerodostojnost medijskog izvještavanja o nesrećama.</s><s>Prema Tayloru (2009.) ključan čimbenik za medijsko izvještavanje je mogućnost pristupa mjestu događaja jer nema objektivnog i nepristranog izvještavanja ako se ograničava rad novinara.</s><s>Tradicionalno se ograničava pristup mjestu nesreće s ljudskim žrtvama, a to se opravdava potrebom osiguranja neometanog rada istražitelja i zaštitom privatnosti sudionika događaja.</s>\n<s>Iako se općenito smatra da informativno izvještavanje na temelju informacija dobivenih samo od službenih izvora „teži postati autoritativnim diskursom“ (Deacon, 2009.: 112), u kriznim su situacijama za učinkovitost medija najvažnije pravovremene informacije od službenih izvora.</s><s>Državne institucije zadužene za upravljanje kriznim stanjem i organizacije u krizi su najvažniji izvor informacija.</s><s>Od njih se očekuju konkretne informacije o sigurnom postupanju s ciljem zaštite života i imovine.</s><s>Najvažnije su informacije za građansku sigurnost i njihova prava na zaštitu života i imovine.</s><s>Javnost očekuje pravovremene informacije o nesreći i poduzetim mjerama, posebno su važne informacije o mogućem utjecaju krize na njih i kako preventivno djelovati.</s><s>Ako na mjestu nesreće nema mjerodavne osobe za davanje službenih izjava počet će razne špekulacije o svemu što se događa i može vrlo brzo nastati nepopravljiva šteta jer će mediji prikupiti informacije od drugog izvora.</s><s>Način na koji organizacija reagira na kriznu situaciju „ostavlja dugotrajan dojam na publiku“ (Rouse i Rouse, 2005.: 237).</s><s>Potrebe javnog informiranja u slučaju nesreće s ljudskim žrtvama nije moguće zadovoljiti bez oslanjanja medija na službene izvore informacija koji će pružiti važne informacije o nesreći i uputiti građane na sigurno ponašanje u takvoj situaciji.</s>\n<s>Novinske agencije kao izvor informiranja imaju važnu ulogu u tome da se javnost pravodobno, točno i iscrpno informira o nesrećama posebno za one koje su udaljenije i nisu pokrivene domaćim medijima.</s><s>Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA) je glavni distributer informacija od javnog značaja i prema tome ima najveću odgovornost za javno informiranje građana o različitim vrstama nesreća.</s><s>U izvore informacija spadaju informacije objavljene na internetu jer se novinari sve češće služe internetom za traženje informacija o događaju.</s><s>Internet omogućuje pristup informacijama bez obzira koliko smo udaljeni od mjesta nesreće, a to znači da neki novinari ne moraju ići na mjesto događaja kako bi dobili sliku i prikupili informacije s terena.</s><s>Na internet portalima objavljuju se različite informacije i komentari.</s><s>Međutim, takve informacije je potrebno provjeriti prije objave i proširiti informacijama iz drugih izvora, primjerice izjavom mjerodavnog stručnjaka o procjeni uzroka nesreće.</s><s>Novinari se oslanjaju i na druge izJosip Čerina</s>\n<s>244 vore, prvenstveno na sudionike i očevidce događaja kako bi upotpunili svoju priču.</s><s>U nedostatku službenih izvora novinari se oslanjaju i na izjave „komercijalnih sugovornika“.</s><s>Radi se o sugovornicima koji tumače uzroke događaja na svoj način, odnosno daju izjave za koje ne snose odgovornost.</s><s>Mediji imaju nezamijenjivu ulogu i moć u stvaranju javnog mišljenja i promicanja sigurnijeg ponašanja.</s><s>„Slike u našim glavama su slike koje su nam najviše usađene pomoću medija i naši stavovi prema tim slikama, naša definicija njihova značenja – naše prepoznavanje njihovih stvarnosti – ovisi puno o onome što su mediji izabrali, ispustili, oblikovali i interpretirali“ (Watson, 2008.: 6).</s><s>Može se očekivati da će se mediji ponašati odgovorno ako se u pružanju informacija o događaju postupa na otvoren i povjerljiv način.</s>\n<s>Za potrebe ovog rada analizirali smo komunikaciju s medijima u slučaju tri nesreće s ljudskim žrtvama: minski incident, vatrogasna nesreća i željeznička nesreća.</s><s>Postavili smo slijedeća radna pitanja: Je li novinarima omogućen pristup mjestu događaja?</s><s>Koji izvori informacija daju krila krizi?</s><s>Na kome je društvena odgovornost za informiranje građana o kriznom stanju?</s><s>Namjera je ukazati na važnost pristupa mjestu događaja i informiranju javnosti o događaju te utvrditi postoje li indicije da bi se promjenom izvora informacija i uređivačke politike moglo kvalitetnije i društveno odgovornije izvještavati o nesrećama.</s>\n<s>Minski incident: U blizini naselja Veljane na području Grada Benkovca u Zadarskoj županiji 4. ožujka 2007. godine smrtno je stradao lovac u legalnom lovištu na području koje nije minski sumnjivo, ali se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini.</s><s>Poslijepodne je prijavljen njegov nestanak.</s><s>Nakon višesatne i opsežne potrage, oko 23 sata beživotno tijelo stradalog je pronađeno u polju.</s><s>Novinari će u želji za „dobrom novinarskom pričom – ekskluzivom“ odmah izići na mjesto nesreće i početi prikupljati podatke (Sheridan Burns, 2009.).</s><s>Tražit će podatke iz službenih izvora – od menadžmenta Hrvatskog centra za razminiranje (HCR).</s><s>Kako se radi o djeladbenom području Podružnice HCR-a Zadar, predstojnik podružnice Josip Čerina je tijekom jutra dao kratku izjavu za medije: „Mi ćemo tijekom dana obilježiti šire područje minske nesreće tablama upozorenja te nakon toga, terenskim radom, utvrditi možebitnu miniranost na tom području“ (vijesti na HRT-u Josip Čerina</s>\n<s>245 krizni menadžment treba što je moguće prije dati izjavu za medije, a djelatnici za odnose s javnostima imaju zadatak osmisliti daljnju komunikaciju za različite javnosti.</s><s>„Službe bi trebale djelovati prije, za vrijeme i poslije nesreće, održavati zanimanje građana, pridonositi boljoj obaviještenosti građana, poticati preventivno djelovanje kako građana tako i medija te u slučaju nesreće, biti pouzdan izvor informacija za medije.</s><s>Na taj način, pridonijelo bi se potrebi da se na prikladan i društveno odgovoran način analiziraju razlozi nesreće i djeluje preventivno da se to više ne ponovi (Čerina i Zgrabljić, 2009.).</s><s>Mediji o incidentima izvještavaju prigodno kad se dogodi nesreća i ne raspravlja se njegova šira društvena problematika.</s><s>Vatrogasna nesreća: Prilikom gašenja dana 30. kolovoza 2007. godine u Nacionalnom parku Kornati, na otoku Kornat na mjestu nesreće je stradalo šest vatrogasaca dok su njih šestorica u narednim danima podlegla teškim ozlijedama.</s><s>Samo jedan vatrogasac je preživio ovu nesreću nakon teškog i neizvjesnog liječenja.</s>\n<s>Očekivano ponašanje vatrogastva je da po dojavi o požaru žurno krene u akciju uz prethodno sačinjen operativni plan gašenja požara.</s><s>Potrebno je aktivirati sve komunikacijske kanale, posebno prema javnosti koja očekuje pravodobne informacije.</s><s>„Prvi dan nakon tragedije, vladala je opća informativna zbrka.</s><s>Objavljene vijesti zbunjivale su čitatelje.</s><s>Nitko nije mogao biti siguran kolike su stvarne žrtve nemilog događaja“ (Perinić, 2007.: 56).</s><s>Novinari su teško dolazili do službenih informacija.</s><s>Predstavnici lokalne vlasti, župan Šibensko-kninske županije Goran Pauk i gradonačelnica Grada Šibenika Nedjeljka Klarić nisu bili u mogućnosti dati izjavu za medije o broju stradalih vatrogasaca jer ni oni nisu bili informirani.</s><s>Zakazao sustav javnog informiranja vatrogasne zajednice.</s><s>U nedostatku službenih informacija mediji su se oslanjali na izjave očevidaca, svjedoka nesreće, članova obitelji stradalih i na druge izjave kako se ne bi dogodila informacijska praznina.</s><s>Počela su nagađanja javnosti o posljedicama vatrogasne intervencije.</s><s>Kako bi privukli pažnju na događaj, mediji preuranjeno donose vijesti o tome da li je vatrogasna intervencija bila opravdana, tko je zakazao u zapovjednom lancu, tko je odgovoran i slično.</s><s>Izjave političara ponekad mogu dodatno pogoršati kriznu situaciju kao što to učinio predsjednik RH-a Stipe Mesić.</s><s>Izjavom, bio je to „banalni slučaj, nitko nije trebao stradati“ potaknuo je javnost na duboku sumnju na pravilnu upotrebu vatrogasnih snaga (24 sata, 1.9.2007.).</s><s>Posredstvom medija poziva se na odgovornost osobe koje su loše pripremile i vodile akciju gašenja požara Josip Čerina</s>\n<s>Josip Čerina na otoku Kornatu.</s><s>Slijedom toga, županijskog vatrogasnog zapovjednika Dražena Slavicu se preuranjeno istaklo kao krivca, bez prava na obranu.</s><s>Zbog nedostatka službenih informacija mediji su tražili izjave i komentare očevidaca i javnih osoba prije službene istrage.</s><s>Vijesti o stradalim vatrogascima i njihovim članovima obitelji danima su bile na udarnim stranicama tiska i u glavnim vijestima elektroničkih medija.</s><s>Nakon što je službena istraga završena javnost je upoznata s rezultatima istrage o uzrocima vatrogasne nesreće.</s><s>Utvrđeno je da se nesreća dogodila spletom različitih okolnosti na koje se nije moglo utjecati, odnosno da je uzrok stradavanja vatrogasaca eruptivni požar.</s><s>Međutim, obitelji stradalih vatrogasaca još uvijek sumnjaju u službenu istragu, a javnost je podijeljena jer se i nadalje misli se da se nešto skriva o uzrocima vatrogasne tragedije na otoku Kornatu.</s><s>Takvom mišljenju su doprinijeli brojni medijski izvještaji u kojima je prekršen novinarski kodeks (Perinić, 2007.).</s><s>Novinarski kodeks jasno postavlja zahtjev o istini, ne dopušta nezakonita i nepoštena sredstva pri prikupljanju informacija, objavljivanje neutemeljenih optužbi, a nalaže poštivanje poslovne tajne i slično.</s><s>Novinarski kodeks je „referentna točka za profesiju kao cjelinu i polje na kojem se testiraju opcije postupanja“ (Bivins, 2004.: 67).</s><s>Željeznička nesreća: Dana 24. srpnja 2009. godine, na teško pristupačnom terenu, kod mjesta Rudine u Splitsko-dalmatinskoj županiji došlo je do iskliznuća nagibnog vlaka iz tračnica.</s><s>Šest osoba je poginulo, a 55 ih je teže i lakše ozlijeđeno.</s><s>Zamalo se dogodila još jedna tragedija kad je istim tračnicama stiglo pružno vozilo koje se nije moglo zaustaviti.</s><s>Zahvaljujući prisebnosti ljudi koji su pomagali unesrećenima, nije se dogodila još veća tragedija jer su svi skočili s tračnica i tako se spasili.3 Neposredno nakon same nesreće, iz Ureda za korporativne komunikacije HŽ Holdinga poslana je prva obavijest svim uredništvima sljedećeg sadržaja: „Danas, 24. srpnja u 12:08 na pruzi Knin – Split, između kolodvora Labin Dalmatinski i Kaštel Stari iz tračnica je iskočio nagibni vlak ICN 521 koji se kretao iz Zagreba prema Splitu.</s><s>Sve mjerodavne ekipe predviđene u takvim situacijama su na terenu kako bi se utvrdili uzroci i saniralo mjesto nesreće.</s><s>Zbog te nesreće prekinut je promet na pruzi Knin - Split, a putnici će do daljnjega biti prevoženi autobusima.</s><s>O novim informacijama obavijestit ćemo vas čim ih budemo imali.“ Novinari su izišli na mjesto nesreće, pri3 Prema dokumentu Procjena ugroženosti Republike Hrvatske od prirodnih i tehničkotehnoloških katastrofa i velikih nesreća iz 2009. godine ova nesreća ima obilježja katastrofe s obzirom na ljudsko stradavanje i materijalnu štetu.</s>\n<s>247 kupili su dovoljno informacija za novinarsko izvješće, ali im je nedostajala izjava od člana Uprave HŽ Holdinga.</s><s>Više novinara je pokušalo stupiti u kontakt s predsjednikom Uprave HŽ Holdinga Zoranom Popovcem, međutim bez uspjeha.</s><s>Izjavu nije dao nitko ni od članova Uprave poduzeća HŽ Holdinga Infrastruktura u prvim satima nesreće niti tijekom sutrašnjeg prijepodneva što je dodatno pogoršalo kriznu situaciju.</s><s>Ako je organizacija odgovorna za nesreću „ona javno mora prihvatiti odgovornost“ (Fox, 2006.: 205).</s><s>Javnosti se obratio ministar mora, prometa i infrastrukture Božidar Kalmeta u Vladi RH-a nešto prije 14 sati u izvanrednim vijestima, a premijerka Vlade RH-a Jadranka Kosor u 19:30 sati na dnevniku (HRT, 24.7.2009).</s><s>Tijekom dana, Ured za korporativne komunikacije HŽ Holdinga odaslao je još tri pripoćenja za javnost s osnovnim informacijama o poduzetim mjerama te su izrazili duboko žaljenje zbog teške tragedije koja se dogodila.</s><s>Nedostatak informacija o događaju na samom početku krizne situacije od organizacije koja se našla u krizi dovelo je do informacijske praznine koja pogoduje raznim špekulacijama od toga da je strojovođa kriv jer je vozio prebrzo, da nagibni vlak nije redovito servisiran, da pruga nije prilagođena za ovaj tip vlaka itd.</s><s>Mediji se oslanjaju na komercijalne sugovornike u tumačenju uzroka nesreće, a to dodatno pogoršava krizno komuniciranje.</s><s>Prostor za špekulacije pokušao se suziti angažiranjem stručnjaka.</s><s>Tako je za tumačenje mogućeg uzroka nesreće pozvan Nenad Dujmović, ekspert za željeznička vozila koji je izjavio „da nesreću ni na koji način ne bi trebalo povezivati s tehnikom nagibnih vlakova te da je još preuranjeno govoriti o uzrocima nesreće dok se ne ispitaju sve okolnosti“ (Jutarnji list, 26. 7. 2009.).</s><s>Zbog željezničke nesreće i svih okolnosti koje su dovele do te tragedije smijenjeni su svi članovi Uprave poduzeća HŽ Infrastruktura: predsjednik Mijat Kurtušić te članovi Stjepan Bestijanić i Božo Cerovečki.</s><s>Prema rezultatima službene istrage uzrok nesreće je upotreba retardanta kojim su prskane i tračnice, a to je za posljedicu imalo otkazivanje kočionog sustava vlaka.</s><s>Više osoba je bilo privedeno na saslušanje vezano za okolnosti koje su prethodile iskliznuću nagibnog vlaka.</s><s>Među prvima su privedeni i saslušani direktor poslova ekologije i zaštite u HŽ Infrastrukturi Ivan Medak, šef zaštite od požara HŽ-a Drago Ivanković i voditelj zaštite od požara u splitskoj Sekciji HŽ-a Drago Rogulj te direktor tvrtke Intradea koja je isporučila sporni retardant HŽ-u Ivan Tomašković i njegov savjetnik Jozo Bazina.</s><s>„Medak i Rogulj su osobe koje su trebale vršiti nadzor prskanja pruge s robela.</s><s>Medak tamo nije niti bio, dok je Rogulj gledao kako retardant pada po šinama, a ne samo uz prugu, ali nije odreagirao.</s><s>Tomašević je nabavio retardant preko poduzeća registriranog za uvoz i izvoz, no koje nije registrirano za protupožarnu zaštitu.</s><s>Bazina je također trebao vršiti Josip Čerina</s>\n<s>Josip Čerina nadzor kao inženjer zaštite na radu, ali nije bio na robelu“ (Jutarnji list, 29. 7. 2009.).</s><s>Njih se sumnjiči da su odgovorni za željezničku nesreću.</s><s>Čekanje, zbog straha da ih mediji krivo ne predstave, dok se ne pripreme odgovori na potencijalno najteža pitanja bilo je katastrofalno.</s><s>Predsjednik Uprave HŽ Holdinga Zoran Popovac bio je na mjestu nesreće, ali je propustio dati izjavu za medije o tome što se dogodilo i što će se poduzeti na planu zbrinjavanja unesrećenih i putnika.</s><s>Mogao je biti „viđen“ i ostaviti dojam da je preuzeo kontrolu nad novonastalom situacijom.</s><s>„Na početku krize sadržaj informacije ne mora biti potpun, ali je važno da komunikacija u krizi započne odmah s vrha organizacije“ (Čerina i Zgrabljić Rotar, 2009.: 151).</s><s>Kada dođe do krize, medije obično zanimaju odgovori na tri pitanja: Što se dogodilo?</s><s>Zašto se dogodilo?</s><s>Što će se poduzeti?</s><s>Ignoriranje medija u kriznoj situaciji uvijek će se pokazati kao loše postupanje kriznog menadžmenta.</s><s>„Mediji će doći na mjesto nesreće poput najezde skakavaca koje treba nahraniti.</s><s>Ako ih ne hrani organizacija koja se nađe, bilo kako, slučajno, u središtu krize, hranit će se iz ruku drugih.</s><s>I postati duboko sumnjičavim prema ruci koja ih očito ne hrani“ (Regester i Larkin, 2005.: 173).</s><s>Ovu pogrešku rade organizacije koje su inače već u teškoj situaciji.</s><s>HŽ Holding su već nekoliko mjeseci prije toga „tresle“ afere u poslovanju i imenovanju menadžera o kojima su mediji izvještavali, a javnost je postala sumnjičava prema trošenju državnih sredstava.</s><s>Namjerno prikrivanje informacija je potpuno neopravdano jer će one prije ili kasnije biti otkrivene i situacija će se dodatno pogoršati zbog zataškavanja informacija.</s><s>„Mediji će prije stvoriti javnost kada je riječ o nečemu negativnom“ (Gregory, 2006.: 113).</s><s>Zanimanje medija je izraženije kada se vjeruje da organizacija u središtu krize ne daje dovoljno informacija o događaju.</s><s>„Kada treba izvjestiti o nekoj kriznoj situaciji, najbolje je da odjednom kažete sve loše vijesti.</s><s>To je bolje i poštenije nego iznositi ih malo-pomalo.</s><s>Isto tako, kad su iznijete sve loše vijesti, izgledno je da će naknadnim priopćenjima prevladati dobre vijesti“ (Luecke, 2005.: 116).</s><s>Nakon objavljivanja svega što je uzrokovalo krizno stanje i poduzimanja svih raspoloživih mjera u cilju normalizacije stanja potrebno je nastaviti komunikaciju s javnosti sve dok se ne vrati izgubljeno povjerenje.</s>\n<s>Zajedničko za kriznu komunikaciju nakon nesreće s ljudskim žrtvama je ista javnost.</s><s>U slučaju vatrogasne i željezničke nesreće bilo je izraženo oslanjanje na izjave političara i tumačenje uzroka nesreće od strane drugih sugovornika.</s><s>Novinarima takve izjave najčešće služe za popunjavanje medijskog prostora i senzaciju.</s><s>Zbog toga treba posebnu pozornost dati pravovremenom i točnom izvještavanju javnosti o događaju od strane službenih izvora.</s><s>Ključ uspješne komunikacije za vrijeme nesreće s ljudskim žrtvama je taj da se u središte postavi organizacija kao jedini mjerodavan izvor informacije o onome što se dogodilo, što se već poduzelo i što će se još poduzeti u zaštiti ljudi i materijalnih dobara.</s><s>Potrebno je imati pripravan krizni stožer za male nesreće na razini pojedine organizacije ili lokalne zajednice, a u slučaju katastrofe nacionalni stožer za krizno upravljanje.</s><s>Za vrijeme krize u javnom sektoru se očekuje više problema jer mogu curiti informacije zbog konkurencije političke ili stručne javnosti koja se smatrala boljom za određenu javnu djelatnost.</s><s>Ako se dogodi nesreća u javnom sektoru ne treba čekati da političar daje izjavu prije najodgovornije osobe iz te tvrtke.</s><s>Prostor će se suziti ukoliko krizni menadžment odmah preuzme odgovornost za krizu i njeno rješavanje.</s><s>Nastankom krize mora se djelovati brzo, učinkovito i odgovorno kako bi se smanjili ljudski i materijalni gubitci.</s><s>Najviše pozicionirane osobe u organizaciji trebaju se uputiti na mjesto nesreće kako bi preuzeli kontrolu i dali jamstvo da će se sve poduzeti u cilju normalizacije života i rada.</s><s>Novinari nas neće uvijek razumjeti, odnosno krivo će nas ponekad shvatiti pa zbog toga treba izbjegaveti nastup „mi“ i „oni“ već graditi saveznički odnos.</s><s>Uz dobru suradnju s medijima, kroz kvalitetan rad kriznog menadžmenta koji će medijima pružati pouzdane i pravovremene informacije u kriznim situacijama, može se pridonijeti kvaliteti medijskog izvještavanja o nesrećama s ljudskim žrtvama.</s>\n<s>Gregory Anne, Odnosi s javnošću: planiranje i upravljanje kampanjama, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, Zagreb, 2006.</s><s>Lisica Darvin, Upravljanje rizicima u planiranju protuminskih akcija, Ministarstvo civilnih poslova, Komisija za deminiranje, Sarajevo, 2006.</s><s>Luecke Richard, Upravljanje kriznim situacijama, Zgombić i partneri, ZaNovak Božidar, Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza press, Zagreb, 2001.</s>\n<s>Tumber Howard, Prisoners of news values?: Journalists, professionalism, and identification in times of war, Reporting war: journalism in wartime, Routledge, London, New York, 2004.</s>\n<s>Proces sigurnosne integracije europskog prostora započet s oblikovanjem Organizacije briselskog ugovora i kasnije ZEU, dostigao je svoj vrhunac potpisom Mastrihtskog sporazuma i formuliranjem drugog stupa – zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP).</s><s>Kriza u bivšoj Jugoslaviji ukazala je na potrebu oblikovanja vlastitih vojnih i civilnih kapaciteta EU, radi suprotstavljanja suvremenim ugrozama, kao što su međuetnički konflikti, terorizam te gospodarske i ekološke krize.</s><s>To je rezultiralo oblikovanjem europske sigurnosno-obrambene politike (ESOP), unutar koje se koncem devedesetih godina prošlog stoljeća počinju razvijati vojni i civilni kapaciteti za izvođenje misija kriznog upravljanja.</s><s>Područje civilnog djelovanja (upravljanja i vođenja) bilo je utvrđeno u okviru Europskog vijeća u Santa Marii de Feiri, a uključivalo je misije vladavine prava, civilne uprave, civilne zaštite i policijske misije, kojima su kasnije pridružene još i nadzorne misije i djelovanja u potpori posebnim predstavnicima EU.</s><s>Kao jedan od najvažnijih ciljeva i prioritetnih zadataka spomenutih misija u okviru Europske sigurnosne strategije postaje stabilizacija prostora europskog susjedstva, što je i jedan od temeljnih sigurnosnih interesa EU.</s><s>Kako će se RH uskoro naći u društvu članica EU, rad ima za cilj da prikaže temeljne karakteristike koncepta civilnog kriznog upravljanja i obveze članica EU, koje iz njega proizlaze, sa svim prijeporima i izazovima.</s><s>Ključne riječi: koncept civilnog kriznog upravljanja, javna uprava i krizno upravljanje, civilne misije, financiranje kriznog upravljanja Sveučilišta u Splitu</s>\n<s>Europski prostor tijekom dvadesetog stoljeća prošao je kroz izuzetno turbulentno razdoblje.</s><s>Uz dva velika svjetska vojna sukobljavanja, poseban trag je ostavio period hladnog rata, koji je trajao do simboličnog pada Berlinskog zida.</s><s>Konac II. svjetskog rata je u međunarodnoj zajednici doveo do niza promjena.</s><s>Osim promijenjene ravnoteže moći, na prostoru europskih država se pojavila nova ugroza, ugroza prodora komunističkog utjecaj na njegov zapadni dio.</s><s>S povećavanjem ugroza došlo je do porasta sigurnosnoobrambenih organizacija, koje su se nastojale povezati, radi boljeg suprotstavljanja ugrozama.</s><s>Početke povezivanja na europskom prostoru bilježimo s oblikovanjem Organizacije Briselskog sporazuma, koja se nakon neuspjeha realizacije ideje o Europskoj obrambenoj zajednici, 1954. godine, preoblikovala u EEZ.</s><s>Uporedo s europskim integriranjem razvijala se i intenzivna suradnja i povezivanje u okviru NATO saveza, koji je vremenom preuzeo primarnu ulogu u očuvanju sigurnosti zapadnoeuropskih država.</s><s>Pojam sigurnosti se u periodu hladnog rata razvijao na način da je obuhvatio i ekonomsku sferu, koja se intenzivno razvijala u okviru EZ, a posebno u okviru Europske političke suradnje, koja je prethodila Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici (ZVSP).</s>\n<s>Konac hladnog rata predstavljao je novu prijelomnicu unutar europskog prostora.</s><s>Nestanak jasnog neprijatelja zatresla je konceptualne temelje saveza NATO, što je imalo za posljedicu da europske države motivira da krenu u vođenje samostalnije i aktivnije uloge glede vlastite sigurnosti.</s><s>Mastrihtski ugovor 1992. godine predstavlja novi i značajan korak prema snažnijem integriranju europskih država.</s><s>Ugovorom je uspostavljena struktura tri stupa europske integracije, od koji je drugi stup – ZVSP, predstavljao izraz predanosti država potpisnica za zajedničkim nastupanjem na političko-sigurnosnom planu.1 Kako EU u svojim početcima nije imala razvijene strukture, koje bi omogućile samostalno nastupanje na obrambenosigurnosnom planu, ZEU je našla svoje mjesto u europskom prostoru kao obrambena dimenzija EU i njena poveznica s NATO savezom.2 Dinamična narav pojma sigurnosti, tijekom devedesetih godina prošlog 1 O značaju ZVSP vidi: Smith, Michael E., Europe’s Foreign and Security Policy: The institutionalization and cooperation, Cambridge University Press, 2004 2 Iako se u teoriji javnog upravljanja kao jedna od tendencija u upravi spominje ograničenje prinude u upravi, pokazalo se, da je, za razliku od drugih tendencija, reverzibilnost razvoja prema ograničenju prinude u upravi izraženija nego kod drugih tendencija.</s><s>Svaka kriza koja ugrožava državu ili vlastodržac koji snaži ideološki angažman u društvu, dovodi do povećanja prinude.</s><s>O Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 254</s>\n<s>Uvod stoljeća, pokazala se u najboljoj maniri.</s><s>Nedostatak jedinstvenog neprijatelja omogućio je da se otkrivaju nove ugroze sigurnosti, koje su uključivale ugroze unutardržavnih konflikata, prigušenih konflikata, ekoloških ugroza i ugroza okoliša, ekonomskih kriza i terorističkih aktivnosti.</s><s>Nekadašnja glavna ugroza, moguća vojna invazija s Istoka, sada se premješta na druge oblike ugroze, koje prvu crtu obrane prenose na prostor europskog susjedstva.</s><s>EU je tako počela svoju sigurnost tražiti i izjednačavati sa sigurnošću svoga susjedstva, a to je tražilo cjelovit pristup, odnosno usklađeno vojno i civilno djelovanje.</s><s>Za takvo djelovanje je trebalo uspostaviti i razviti potrebnu zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, na što je posebno ukazala kriza na prostorima bivše Jugoslavije.3 Amsterdamski ugovor i zaključci doneseni u Petersbergu trasiraju put prema aktivnijoj i učinkovitijoj suradnji država članica EU na planu jačanja europske sigurnosti, posebno u njihovom uključivanju u misije kriznog upravljanja radi uspostavljanja i održavanja mira.4 Takvo djelovanje, u prvom redu, pretpostavlja usklađene postupke i zajednički odaziv država članica EU, zbog čega su, kao rezultat više sastanaka Europskog vijeća, uspostavljene stalne strukture, koje imaju za cilj da osiguraju provođenje zajedničkih aktivnosti, čime su udareni institucionalni temelji Europske sigurnosnoobrambene politike (ESOP).</s><s>U okviru ESOP-a EU je započela proces razvoja kapaciteta za provođenje širokog spektra misija kriznog upravljanja, da bi u Helsinkiji 1999. godine konačno došlo do povezivanja civilnih i vojnih kapaciteta.5 Sastanci u Santa Marii de Feiri i Geteborgu utvrdili su područja civilnog djelovanja ESOP-a, koje uključuje policijske misije, aktivnosti civilne zaštite, civilne uprave, misije vladavine prava, da bi kasnije ta područja bila proširena uključivanjem nadzornih misija te misija potpore posebnim predstavnicima EU.</s><s>Osim aktivnosti u okviru drugog stupa EU (ZVSP), djelovanje na civilnom području bilježimo i u okviru mehanizama EZ.</s><s>Posebno su bile značajne aktivnosti na humanitarnom planu, na području civilne zaštite, provođenju promatračkih misija, te brojne akcije 3 O sigurnosnim izazovima, pred kojima se našla EU devedesetih godina prošlog stoljeća, vidi: Grizold, A., Evropska varnost, Ljubljana, Fakulteta za družbene vede, 1999; Eliassen, Kjell A., (ur.), Foreign and Security Policy in the European Union, London itn.: Sage Publications, 1998., pp.</s><s>1-8. 4 Vidi: Petersberg Declaration na: http://www.weu.int/documents/920619peten.pdf 5 O razlozima uspostave, ulozi, značaju i postignutim rezultatima vidi: ESDP:an Overview,Paris, EU Institute for Security Studies, 2002., na http://www.iss-eu.org/esdp.pdf, i Lindstrom, Gustav et al., ESDP:From Cologne to Berlin and beyond:Operations-Institutions-Capabilities, Paris, EU Institute for Security Studies, 2007., na:http://www.iss-eu-org/activ/content/berlin09.pdf Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 255</s>\n<s>Sve radnje, aktivnosti i mjere, koje su bile usmjerene na uspostavu struktura i kapaciteta, u okviru drugog stupa EU, dobile su svoj konačni epilog donošenjem Europske sigurnosne strategije, kojom su 2003. godine utvrđene temeljne ugroze EU, pri čemu se kao imperativ nameće sigurnost europskog susjedstva i naglašava nužnost usklađenog pristupa svih stupova EU i uporaba civilnih i vojnih sredstava.7 1. Civilno krizno upravljanje u EU</s>\n<s>Ekonomska i politička suradnja zapadnoeuropskih država, koja je započela potpisom Rimskog ugovora 1947. godine, kao normativnog temelja EEZ, i kasnije suvremene EU, dosegla je vrh potpisom Mastrihtskog ugovora i oblikovanjem drugog stupa - Zajedničke vanjske i sigurnosne politike.</s><s>Proces reformi vanjskog djelovanja pratila je transformacija procjene sigurnosti i pojava novih ugroza, koje su prijetile EU.</s><s>Širenjem Unije i otvaranjem vrata novim državama članicama EU se približila regijama koje opterećuju političke, humanitarne i gospodarske krize, te primireni ili aktivni konflikti, čime se stvarala svijest o velikom značaju nevojnih aktivnosti radi uspostave ili održavanja mira i stabilnosti.</s><s>Tako se uz vojni aspekt rješavanja konflikata, sve više javljala potreba za jačanjem civilnih kapaciteta koji su trebali odgovoriti na niz izazova od policijskih misija i vladavine prava, civilne uprave i civilne zaštite, do nadzornih misija i humanitarnih akcija.</s><s>U tom smislu, počeo se formulirati koncept civilnog kriznog upravljanja.</s><s>Za razliku od vojnog kriznog upravljanja, civilno krizno upravljanje je manje precizno definirano, jer obuhvaća puno veći raspon politika, instrumena6 Ovdje valja napomenuti kako se početna vojna i policijska prinuda, zasnovana na primjeni fizičke prisile kao gotovo jedine metode djelovanja, postupno širila, mijenjala i rasla.</s><s>Uz vojsku i policiju, razvili su se i drugi klasični resori državne uprave, s nenasilnim metodama, te zamci javnih službi.</s><s>Zatim se razvija i sustav javnih službi tijekom druge polovice i potkraj devetnaestog stoljeća.</s><s>S razvojem institucija socijalne države, kao i pod utjecajem novog javnog menadžmenta, javna se uprava toliko diferencirala, razgranala i na više načina povezala s nedržavnim, civilnim ili privatnim sektorom, da se počinje govoriti o javnom sektoru.</s><s>O tome više u Koprić, I.: Građani i uprava, u Koprić, I.(ur.):Javna uprava.</s><s>Nastavni materijali, Društveno veleučilište u Zagrebu i 7 Vidi: A Secure Europe in a Better World, European Security Strategy na: http://www consilium. europa.eu/uedosc/cmsUpload/78367.pdf</s>\n<s>256 ta i aktivnosti, te uključuje osim međuvladinog stupa EU – ZVSP i onaj EZ.8 Odsutnost precizne definicije pojma rezultat je, s jedne strane, nepreciznog utvrđivanja opsega aktivnosti, koje se izvode u okviru pojmova civilno održavanje mira (civilian peacekeeping) i civilne izgradnje mira (civilian peacebuilding), i s druge strane, institucionalne podjele instrumenata civilnog kriznog upravljanja i nadležnosti, koje među sobom dijele Vijeće EU i Europska komisija.9 Ipak, kako je institut civilnog kriznog upravljanja, s vremenom, počeo biti sve više primjenjivan u praksi, danas se može pod tim pojmom podrazumijevati intervencija nevojnog osoblja u nasilnu ili nenasilnu krizu s namjerom sprječavanja daljnje eskalacije krize i pospješivanja razrješenja, odnosno intervencija u (humanitarnoj) krizi koja ugrožava ili se odvija u državi, regiji ili društvu kao posljedica konflikta ili ekološke katastrofe.10 U različitim stupnjevima konflikata primjenjuju se civilni ili vojni kapaciteti, s time da se civilno krizno upravljanje usredotočuje na policijske djelatnosti, civilnu zaštitu, jačanje vladavine prava, zadatke civilne uprave i humanitarne aktivnosti.</s><s>U najopćenitijem smislu civilno krizno upravljanje određujemo kao instrument ili politiku namijenjenu upravljanju krizama nevojne prirode.</s><s>1.1.</s><s>Razvoj koncepta civilnog kriznog upravljanja Proces razvoja civilnih kapaciteta započeo je na prijelazu stoljeća sjednicom Europskog vijeća u Santa Maria de Feiri definiranjem prioritetnih područja djelovanja, kao što su policijske djelatnosti, misije vladavine prava, misije civilne uprave i civilne zaštite, kojima su kasnije pridodate i nadzorne misije te potpora posebnim predstavnicima Unije.</s><s>Države članice su prvih godina razvoja koncepta civilnog kriznog upravljanja EU iskazale pozitivnu političku volju, pri čemu su do 2004. godine, osiguravši odziv više od 12000 stručnjaka – dragovoljaca, ne samo postigle, već i premašile postavljene ciljeve.</s><s>U tom periodu EU je napravila i prvi aktivni pozitivni pomak na području civilnog kriznog upravljanja provođenjem misije EUPM u Bosni i 8 O prijeporima glede utvrđivanja pojma – civilno krizno upravljanje – tijekom posljednjeg desetljeća bavilo se niz autora i analitičara EU.</s><s>Vidi npr.,: Nowak Agnieszka (ur.), Civilian crisis management:The EU way, Paris, European Union Institut for Security Studies, 2006., pp.</s><s>15-36., na: http://www.iss-eu.org/chaillot/chai90.pdf., Gourlay, Catriona, Civil-Civil Coordination in EU Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 257</s>\n<s>Hercegovini.</s><s>Uz svu dobru volju i pozitivan stav država članica, glede misija civilnog kriznog upravljanja, pojavile su se dileme u svezi praktične sposobnosti razmještaja civilnih stručnjaka, mogućnosti njihovog uzdržavanja na području djelovanja, a javila se i potreba formiranja i razvoja civilnih kapaciteta koji se mogu brzo angažirati i razmjestiti, te koji će biti prilagođeni stvarnim kriznim potrebama, radi postizanja najučinkovitijih rezultata.</s><s>Razvoj koncepta civilnog kriznog upravljanja nastavlja se donošenjem Akcijskog plana civilnih aspekata kriznog upravljanja,11 i posebno, usvajanjem razvojnog dokumenta Civilian Headline Goa 2008.,12 2004. godine, kojim se, u skladu s Europskom sigurnosnom strategijom, posebno naglašava značaj preventivnog i usklađenog djelovanja kako vojnih i civilnih elemenata, tako i, posebno, između Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU i EZ.13 Radi osiguravanja brzog odgovora i akcije, koji bi sprječavali daljnju eskalaciju krize, u skladu s navedenim dokumentima započet je proces formiranja Civilnih grupa za reakciju na krize.</s><s>Te grupe su trebale pružiti pomoć u formuliranju aktivnosti koje je potrebno poduzimati u pojedinoj kriznoj situaciji, kao i u procesu učinkovitog planiranja akcija, a bile bi angažirane i u potpori civilnim misijama.</s>\n<s>11 Action Plan for Civilian Aspects of ESDP, 17-18. 06. 2004, vidi na:www.consilium.eu/cmsUpload/Action%20Plan%20for%20Civilian%20Aspects%20of%20ESDP.pdf 12 O značaju dokumenta vidi: Lindstrom, Gustav, The Headline Goal 8, Paris, EU Institute for Security Studies, 2007., dostupno na:www.iss-eu.org/esdp/05-gl.pdf.</s><s>13 Europska sigurnosna strategija, donesena 2003. godine, pretpostavlja sveobuhvatan pristup k izvođenju misija kriznog upravljanja.</s><s>Usklađenost (civilnih i vojnih) postupaka i mjera, a posebno međuinstitucionalna koordinacija, neophodna je u svim fazama misije od prikupljanja informacija, planiranja, oblikovanja strateško-političkih koncepata do neposredne implementacije planova.</s><s>Na žalost, postojeća struktura stupova EU nije najprimjerenija za usklađenu reakciju na krize.</s><s>U okviru reakcije na pojedine krize javlja se utjecaj brojnih područja politike (vojne, ekonomske, humanitarne), od kojih neke spadaju u prvi stupa a neke u drugi, i u isključivoj su nadležnosti Vijeća EU ili EZ.</s><s>Na stupanj usklađenog djelovanja utječe i činjenica da su za izgradnju mira nadležni i Vijeće EU, ali i Europska komisija, kao što su područja civilne zaštite, vladavina prava i reforma sigurnosnog sustava.</s><s>Jedna vrsta razdvojenosti djelovanja otežava usklađeni pristup, a javlja se i određeni stupanj konkurencije između tih institucija.</s><s>Tako Europska komisija iskazuje svoju sposobnost bržim odlučivanjem i iskustvom na području planiranja, provođenja dugoročnih mjera i promatračkih misija, a Vijeće EU inzistira na činjenici da je vođenje misija u isključivoj nadležnosti te institucije, odnosno da su odlučivanje i nadzor misija u nadležnosti država članica, jer se time osigurava međuvladin nadzor nad vanjskopolitičkim aktivnostima sa sigurnosnim implikacijama.</s><s>Neprecizna podjela nadležnosti se posebno ispoljava u fazi planiranja misije, što se neminovno ispoljava u fazi implementacije.</s><s>Vidi o tome npr. Europska komisija, Reform of the Management of External Assistance, na: www.ec.europa.eu/external_relations/reform/intro/ip04_1151.htm; Europska komisija, The Community mechanism for civil protection, na: www.ec.europa.eu/environment/civil/prote/mechanism.hmt, ili: European political cooperation, na: www.europa.eu/scadplus/glossary/european_political_cooperation_en.htm Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 258</s>\n<s>U narednim godinama, sve do naših dana, traje permanentni proces razvoja civilnih kapaciteta, koji je trajno aktualan i traži snažniji i veći angažman, posebno u svezi s pronalaženjem potrebnog kadra na području pravosuđa i kaznenog sustava.14 Bez obzira na izneseno, o stvarnoj i značajnoj ulozi civilnih aktivnosti EU na području kriznog upravljanja dovoljno govori činjenica da se u većini dosadašnjih misija u okviru ESOP-a,15 civilne ili vojno-civilne prirode, uloga civilnih aktivnosti, na temelju okvira i zadataka koji su postavljeni Europskom sigurnosnom strategijom, širi na područje preventivnog djelovanja.</s><s>U skladu s tim, možemo zaključiti da civilno djelovanje EU, u okviru vanjske politike EU nema sekundarnu ulogu, ili ulogu potpore vojnim akcijama (kao npr. u misijama NATO saveza!), već se vojne aktivnosti stavljaju u ulogu potpore civilnim aktivnostima.</s><s>Činjenica da je EU angažirana u većem broju mirovnih misija samo dokazuje njenu sposobnost za djelovanje na području ˝meke strategije˝.</s><s>Isto tako, zadaci civilnih stručnjaka na području policijskih djelatnosti (mentorskih ili izvršnih), uspostavljanja vladavine prava ili civilne uprave ukazali su da iste značajno pomažu u širenju demokratskih procesa i dugoročnoj izgradnji mira na nestabilnim područjima.</s><s>Na temelju dosadašnjih iskustava, glede civilnog kriznog upravljanja, može se zaključiti da su sve misije bile legalne i legitimne, jer su se, i još uvijek se izvode u skladu s mandatom VS OUN i na temelju Zajedničkih zaključaka država članica zastupljenih u Vijeću EU, i ono što je posebno važno, sve te misije su se provodile, ili se još uvijek provode na zahtjev ili uz pristanak država ugroženih političkom, gospodarskom ili humanitarnom krizom.</s><s>Dosadašnje civilne misije EU predstavljaju aktivnu komponentu ESOP pri suočavanju s kompleksnim zadaćama civilnog kriznog upravljanja, pri čemu treba posebno naglasiti, one značajno pomažu međunarodnoj stabilnosti i sigurnosti, uspostavom demokratskih institucija i procesa.</s><s>Također, iz dosadašnjeg iskustva može se zaključiti da su za trajno poboljšanje kriznih situacija potrebne dugoročne mjere, jer su pitanja uspostave demokracije, vladavine prava i poštivanje ljudskih prava procesi, koji se ne mogu ostvariti ˝preko noći˝.</s><s>S obzirom na to, civilne misije ESOP-a (većinom kratkotrajne) se moraju shvaćati isključivo kao dio šireg vanjskopolitičkog djelovanja EU.</s><s>U tom smislu EU je, radi postizanja bolje učinkovitosti pristupila i preoblikovanju financijskih mehanizama donijevši plan financiranja za period od 2007. do 2013. godine.16 14 Tome je svoj doprinos dala i revizija Europske sigurnosne politike, 2008. godine, koja uz postojeće utvrđuje i nove prijetnje kao npr.: cyber sigurnost, Energetsku sigurnost, klimatske promjene i piratstvo.</s>\n<s>15 Trenutno je u tijeku 12 ESOP misija širom svijeta, od ukupno 23 koliko je do sada aktivirano.</s><s>Najveće i najsloženije misije su one na Kosovu (EULEX-European Union Rule of Law), Iraku (European Union Rule of Law Mission) i u Afganistanu (EUPOL-European Union Police Mission).</s><s>Podaci o tim i drugim misijama dostupno na:www.consilium.europa.eu/uedosc/cms Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 259</s>\n<s>U okviru sveukupnih aktivnosti civilnog kriznog upravljanja policijska djelatnost, u dosadašnjem periodu, ima vodeću ulogu.</s><s>Na zasjedanju Europskog vijeća u Santa Maria de Feiri utvrđeno je da je za učinkovitu realizaciju ove vrste djelatnosti potrebno osigurati 5000 policajaca, koji bi bili stalno spremni za upućivanje u međunarodne policijske misije, od kojih bi 1000 policajaca bilo spremno za angažman u roku od 30 dana.</s><s>Upućivanje svojih policijskih službenika svaka država bi provodila na dragovoljnoj osnovi i u okviru vlastitih mogućnosti, pri tome vodeći računa o njihovom znanju, vještinama i obučenosti.</s><s>Studija, koja je bila osnova za donošenje odluka na tom zasjedanju, utvrdila je glavne ciljeve slanja i razmještanja policijskih snaga.</s><s>Tako, osim općih zadataka osposobljavanja, savjetovanja, promatranja i izvršnih aktivnosti, policijske snage, kao vrlo mobilne postrojbe, trebaju osigurati sprječavanje ili primirivanje međunarodnih kriza u nestabilnoj regiji s ciljem uspostave reda te kao potpora lokalnim policijskim snagama.17</s>\n<s>U Geteborgu, 2001. godine, usvojen je Policijski akcijski plan koji je naglasio potrebu planiranja na političko-strateškoj razini, interoperabilnost policijskih snaga, sposobnost brzog osnivanja operativnog stožera i sposobnost formiranja tzv. Integriranih policijskih snaga.20 Integrirane snage su trebale biti korištene u područjima sa slabim sigurnosnim institucijama i velikim civilno-sigurnosnom problemima.</s><s>Koncem 2001. godine je održana prva konferencija o policijskim kapacitetima Unije i donesena je deklaracija kojom se pozivaju sve države članice za osposobljavanje i pripremu policijskih službenika radi osiguravanja ciljeva utvrđenih u Santa Maria de Feiri.</s><s>U konačnici ti su ciljevi bili ostvareni određivanjem 5761 policijskih službenika za policijske misije.</s>\n<s>2004. godine se na prijedlog Francuske, Italije, Španjolske, Portugala i Nizozemske pristupilo formiranju Europske žandarmerije (European Gendarmerie Force), kao policijske postrojbe s vojničkim statusom.</s><s>Zamišljena je kao komplementarno sredstvo unutar civilnog kriznog upravljanja, pripremljeno za izvođenje operacija EVOP.</s><s>To je bio rezultat dotadašnjih iskustava na kriznim područjima, jer je EU trebala uz vojnu intervenciju trebala osigurati i javnu sigurnost.21</s>\n<s>20 Takve snage su bile predlagane već u Santa Maria de Feiri kao ˝brzo razmještene, prilagodljive i interoperabilne snage, sposobne da izvršavaju zadaće uspostave mira u nestabilnom području˝.</s><s>21 Europsku žandarmeriju čini stalni sastav od 800 ljudi, iz zemlje koja te godine ima zapovjedništvo nad tim postrojbama i u svojoj zemlji, spremnih za operacije u roku od 30 dana, kojima se može naknadno priključiti još 2300 pripadnika, deklariranih u okviru Helsinškog kataloga.</s><s>One se angažiraju za vrijeme ili neposredno nakon konflikta, pod vojnim ili policijskim zapovjedništvom, s ciljem uspostave javnog reda, istraživanja kriminalnih djelatnosti, prikupljanja informacija i posredovanja između vojnih i policijskih snaga.</s><s>Europskom žandarmerijom zapovijeda Zapovjednik europske žandarmerije, a uz njega sudjelujuće države određuju operativnog zapovjednika u konkretnoj misiji.</s><s>Srpnja 2006. godine Europska žandarmerija je postala operativna.</s><s>Vidi o tome šire u: Grizold, A., Oblikovanje skupne europske obrambe, Zbornik o Europskoj uniji, Ljubljana, Fakulteta za družbene vede, 2007., str. 764-766.</s><s>Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 261</s>\n<s>U Santa Maria de Feiri, uz bok policijskim djelatnostima bila je postavljena i djelatnost uspostave vladavine prava.</s><s>Misije vladavine prava uključuju ponovnu uspostavu kaznenog i pravosudnog sustava, kao uvjet za uspješno provođenje policijskih djelatnosti.</s><s>Za tu zadaću EU je trebala usvojiti mjerila za selekciju i pripremu potrebnog broja pravosudnih stručnjaka te uspostavu kataloga 200 pravosudnih stručnjaka.22 Na skupu u Geteborgu Europsko vijeće je uz Policijski akcijski plan utvrdilo i temeljne ciljeve misija vladavine prava.</s><s>Tako bi zadaci u okviru supstitucije i potpore trebali uključivati i jačanje lokalnih institucija preko osposobljavanja , nadzora ili provođenja izvršnih naloga.</s><s>Također je odlučeno da se osnuju pravosudne grupe za brzi odziv, koje bi mogle biti angažirane u roku od 30 dana.</s><s>Te grupe bi imale zadatak da osiguraju prethodne pretpostavke za provođenje misija vladavine prava.23 U Brislu, 2002. godine na konferenciji su se države članice dogovorile da bi trebalo osnovati katalog od 282 stručnjaka za pravosuđe, od kojih bi 60 bilo stalno na raspolaganju za brzo angažiranje.</s><s>Na istoj konferencije je prihvaćen i koncept misija vladavine prava koji je trebao razdvojiti misije vladavine prava od misija promjene-nadogradnje pravosudnog sustava u situacijama gdje pravosudne institucije ne postoje ili su u procesu nestajanja.24 Na konferenciji 2004. godine utvrđeno je da su države članice stavile na raspolaganje EU 631 pravosudnog stručnjaka.</s><s>2005. godine EU je prvi put angažirala svoje pravosudne stručnjake u misiji EUJUST LEX u Iraku, s ciljem potpore lokalnom pravosudnom sustavu.25</s>\n<s>O okviru socijalnih, etničkih i političkih kompleksnih konflikata posebno mjesto zauzima civilna uprava, jer takvi konflikti zahtijevaju usklađen pristup ne samo policijskih i pravosudnih djelatnosti, već i stabilizaciju administrativnih organa i njihovih aktivnosti.</s><s>U misije civilne uprave u tranzicijske države s nerazvijenim sustavima državne uprave, prema odlukama u Santa Maria de Feiri, trebali bi se slati upravni službenici država članica s ciljem osposobljavanja lokalnih službenika kako bi se uspostavio upravni sustav i njegovo vođenje i upravljanje prepustilo lokalnim državnim službenicima.</s><s>Za razliku od policijskog djelovanja i uspostave vladavine prava, problematika civilne uprave je bila na marginama konferencije u Geteborgu, gdje je samo utvrđeno da bi se trebao osnovati katalog državnih službenika iz uprave koji bi bili spremni provoditi misije širokog spektra na području legalizacije i registracije vlasništva, provođenja izbora, porezne politike, socijalne i zdravstvene zaštite te izgradnja potrebne infrastrukture upravnog sustava.26 Misije civilne uprave bi trebale uključivati i djelatnosti i pristup EZ, kao na primjer uporabu Mehanizma brzog odziva.27 U okviru konkretne misije predviđena je uspostava niza organa i agencija koje bi privremeno provodile dnevne upravne postupke i aktivnosti.</s><s>Takva vrsta misije civilnog kriznog upravljanja može biti i rezultat mandata Vijeća sigurnosti OUN ili kao odziv na zamolbu lokalnih vlasti.28 26 Dakle, ovdje bi reforma upravnih službi bila provođenja sukladno suvremenim upravnim doktrinama, kao što su novi javni menadžment (new public management) i dobra uprava (good governance).</s><s>O navedenim konceptima više u Lozina, D. – Klarić, M.: Nova javna uprava, Pravni fakultet u Splitu, Split, 2003., str. 22. 38. i Koprić, I.: Reforma javne uprave u Hrvatskoj: okviri, iskustva i perspektive, Koprić, I.(ur.): Javna uprava.</s><s>Nastavni materijali, Društveno veleučilište u Zagrebu i Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2006., str. 354. – 355. 28 Kao preteča aktivnostima civilne uprave, u okviru civilnog kriznog upravljanja, bila je misija pokrenuta 1994. godine na temelju odluke Vijeća EU o pružanju potpore gradu Mostaru u rješavanju posljedica međuetničkih sukoba u prethodnom periodu, prvenstveno preko tehničkoekonomske obnove i političkog i socijalnog ujedinjavanja.</s><s>Među ciljevima u dvogodišnjem razdoblju bila je uspostava zajedničkih policijskih snaga.</s><s>Na žalost, očekivanja se nisu tada ostvarila jer su razjedinjenost i narušen suživot ostavili predubokog traga.</s><s>Tome je pripomoglo i neusklađeno djelovanje EU i ZEU.</s><s>Misija se završila relativno neuspješno, posebno zbog nedostatka instrumenata prisile i pomanjkanja analitičnog pristupa planiranja misije.</s><s>Vidi: Kjell A. Eliassen (ur.), Foreign and Security Policy in the European Union, London itn.: Sage Publications, 1998., pp.</s><s>55.-56.</s><s>Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 263</s>\n<s>Područje najvećeg prijepora, odnosno najvećeg protivljenja, u proteklom periodu bila je civilna zaštita.</s><s>Među prvim pitanjima javilo se dvoumljenje o tome da li civilna zaštita predstavlja zasebno područje civilnog kriznog upravljanja ili spada u djelatnost civilne uprave.</s><s>Isto tako, Komisija EU protivila se razvoju civilne zaštite unutar ESOP, argumentom da su aktivnosti civilne zaštite snažno povezane s humanitarnom pomoći, te se kao takve ne bi trebale zasnivati na političkim odlukama, već na temelju stvarnih potreba u kriznim situacijama.</s><s>Unatoč početnom protivljenju, u Santa Maria de Feiri civilna zaštita je uključena u prioritetna područja civilnog kriznog upravljanja u okviru stupa Zajedničke vanjske i sigurnosne politike.</s><s>Na zasjedanju Europskog vijeća u Geteborgu, u okviru zaključaka o konceptima civilnog kriznog upravljanja, civilnoj zaštiti se utvrđuje značajna uloga u kompleksu prirodnih ili antropogenih kriza, ne samo u okviru akcija EU, već i onih humanitarnih akcija koje EU treba provoditi u suradnji s Uredom OUN za koordinaciju humanitarnih pitanja, kao vodećim tijelom u usklađivanju globalnih humanitarnih aktivnosti.29 Kao posebna uloga civilne zaštite utvrđena je njezina asistencija humanitarnim akterima pri uspostavljanju uvjeta za preživljavanje pogođenog stanovništva (spašavanje, izgradnja izbjegličkih kampova, provođenje logističke potpore i sl.).20 U Geteborgu su tako utvrđeni sljedeći ciljevi civilne zaštite: - formiranje 2-3 grupe po 10 stručnjaka za procjene i usklađivanje, koji bi bili sposobni da se upute u krizno područje u roku od 3-7 sati.</s><s>Za te zadaće države članice moraju osnovati katalog 100 stručnjaka; - formiranje interventnih postrojbi od 2000 pripadnika s mogućnošću brzog razmještanja;</s>\n<s>- osiguravanje potrebnih specijaliziranih sredstava za različite vrste kriza.</s><s>Posljednji ciljevi su realizirani već 2002. godine, a 2004. godine ministri vanjskih poslova država članica su deklaracijom proglasili da su države članice za potrebe civilne zaštite ukupno izdvojile 4988 pripadnika.</s><s>Odlukom Vijeća EU 2002. godine je osnovan Mehanizam EU za civilnu zaštitu31 s zadaćom da kordinira aktivnosti civilne zaštite u slučajevima 29 Europska unija je u okviru nadogradnje civilnih aspekata za djelovanje u krizama, a radi učinkovitijeg djelovanja u misijama među svoje prioritete postavila potpisivanje memoranduma o razumijevanju s NATO savezom i OUN, koji bi radi izbjegavanja dupliciranja aktivnosti, definirali nadležnosti za postupanje, poboljšali međusobnu suradnju i koordinaciju za djelovanje u kriznim situacijama.</s>\n<s>264 većih kriza.</s><s>U svom radu ovom tijelu pomažu: Centar za nadzor i informiranje (Monitoring and Information Centre), kao operativno središte Mehanizma i izvršava zadaće povezivanja kadrova i sredstava s vlastima država pogođenih krizom.</s><s>Centar djeluje 24 sata dnevno, a upravljanje centrom je u nadležnosti Europske komisije; Zajednički krizni i informacijski sustav (Common Emergency and Information System) za upozoravanje i komuniciranje u krizama; Program osposobljavanja, kojemu je svrha interoperabilnog osposobljavanja kadrova civilne zaštite.32 2005. godine Europska komisija je u cilju poboljšanja djelovanja Mehanizma, odnosno Centra za nadzor i informiranje, utvrdila niz mjera, od kojih je od posebnog značaja osnivanje Instrumenta za brzi odgovor i pripremljenost, a pripremila je i prijedlog novog načina financiranja civilne zaštite za period od 2007. do 2013. godine.</s>\n<s>Posljednjih godina u okviru Mehanizma za civilnu zaštitu EU organizirano je više projekata, koji se većim dijelom sredstava financiraju iz proračuna EU (Financijski instrumenti za civilnu zaštitu), od kojih su najvažniji SERM projekt (Concept for European Support for Evacuation, Reception and Movement), s ciljem definiranja zajedničkog europskog pristupa za jačanje nacionalne pomoći svojim građanima koji su pogođeni velikim nesrećama ili katastrofama u trećim državama, te GMES projekt (Global Monitoring for Environment and Security), kao europska inicijativa za uspostavu europskih kapaciteta za promatranje Zemlje (monitoring kopna, mora, atmosfere te odgovor na izvanredne situacije i sigurnost).</s><s>Koordinaciju i upravljanje ovim projektom provodi Europska Komisija, a koji bi trebao osigurati korisnicima pouzdane i aktualne informacije prije i tijekom kriznih situacija.</s><s>Korisnici će dobijati potrebne informacije kroz sustavni monitoring.</s><s>Od svog osnivanja, pa sve do danas, Mehanizam je priskrbio pomoć na području civilne zaštite u brojnim prirodnim i antropogenim krizama, a samo 2005. godine je zaprimio 14 zamolbi za pomoć te proveo nadzor u 20 kriza.</s><s>Te godine je, radi suočavanja s krizama, osnovan Krizni centar koji bi u uvjetima krize trebao združiti sva značajna sredstva i kapacitete Europ31 U sklopu Mehanizma za civilnu zaštitu EU, uz 27 država članica sudjeluju još Norveška, Island, Lihtenštajn i Hrvatska.</s><s>The Community mechanism for civil protection, dostupno na: www. ec.europa.eu/environment/civil/prote/mechanism.html 32 Od kad je pokrenut 2004. godine, program se kroz godine razvijao i sad uključuje 12 vrsta tečajeva.</s><s>Do danas je oko 1000 stručnjaka završilo barem jedan od tih 12 tečajeva.</s><s>Tečajevi su kombinacija teoretskih znanja i praktičnih vježbi na terenu, kako bi se polaznici, radi slanja u misije, upoznali s međunarodnim standardima i operativnim procedurama.</s><s>U 8. ciklusu programa obuke, koji se provodio tijekom 2010. godine (ciklus traje godinu dana!), obuhvaćeno je 42 tečaja.</s><s>Dosadašnji program obuke ponudio je vrlo konkretne rezultate u jačanju kapaciteta EU za djelovanje u misijama civilne zaštite.</s>\n<s>265 ske komisije.</s><s>U skladu s tim, uloga Europske komisije na području civilne zaštite proširila se s dobijanja nadležnosti planiranja vođenja operativnih centara u kriznim situacijama.33</s>\n<s>Kako je djelovanje na području civilne zaštite bilo podijeljenu u dva prva stupa EU, Europsko vijeće je na skupu u Sevilji donijelo odluku da Vijeće EU može samostalno odlučiti da se u intervencije koriste isključivo kapaciteti drugog stupa, koji su pod pravnim mandatom Ugovora o EU, odnosno kapaciteti država članica koji su namijenjeni koordinacijskom mehanizmu unutar Vijeća EU, a može aktivirati Mehanizam EZ za civilnu zaštitu s ciljem usklađivanja aktivnosti i postupaka u intervenciji civilne zaštite.34 1.2.5.</s><s>Nadzorne misije</s>\n<s>Ovu vrstu djelatnosti u okviru civilnog kriznog upravljanja, osim onih koje su ranije spomenute, čine nadzor na području razoružanja, razvojačenja i reintegracije.35 U svezi s tim zadaćama Vijeće EU je, uz potvrdu Europske komisije, koncem 2006. godine usvojilo Koncept EU za potporu razoružanju, razvojačenju i ponovnoj integraciji,36 kojim se utvrđuju zadaće civilnih djelatnosti na spomenutim područjima.</s><s>Te djelatnosti su utvrđene kao ključno područje u okviru postkonfliktne uspostave mira.</s><s>Potpora EU se provodi preko instrumenata EZ i ZVSP/ESOP u svim fazama procesa a uključuje:</s>\n<s>- široke pripreme za proces razoružanja, demobilizacije i ponovne integracije (planiranje, konzultiranje, dijalog s ciljanom državom o razoružanju i razvojačenju, pomoć pri uspostavljanju potrebnih institucija te usmjeravanje inancijskih sredstava);</s>\n<s>- razoružavanje (djelovanje EU u okviru ESOP kao potpora razvojačenju i razoružavanju može uključivati vojne, odnosno koordinirane civilno-vojne aktivnosti, pri čemu civilno djelovanje uključuje nadzor, savjetovanje i Vidi</s>\n<s>Management:preparing for flexible and rapid response 2006, dostupno na: www.isis-europe.org/ftp/Downolad/ESR25-CCM%20final.pdf.</s><s>35 Razoružanje, demobilizacija i reintegracija se provodi u okviru intervencije s ciljem demilitarizacije legalnih ili paravojnih oružanih snaga.</s><s>Postupak obuhvaća ponovno uključivanje bivših pripadnika u civilno društvo preko nuđenja socijalne pomoći i drugih alternativa radi osiguravanja preživljavanja.</s><s>Razoružanje je najčešće uključeno u širi okvir mandata OUN za izvođenje mirovnih operacija te kao aktivnost Razvojnog programa OUN.</s><s>36 EU Concept for Support to Disarmament, Demobilisation and Reintegration 2006., dostupno na: www.eplo.org/documents/EU_Joint_concept_DDR.pdf Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 266</s>\n<s>Management:preparing transport, skladištenje ili uništavanje oružja i streljiva); - razvojačenje (nadzor, prijam, registracija, medicinska i socijalna pomoć); - ponovna integracija u društvo (potpora bivšim pripadnicima oružanih skupina u smislu osiguravanja hrane, savjetovališta, izobrazbe, kreditiranja, pomoć pri zapošljavanju).</s>\n<s>EU je od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća uključena u veliki broj programa razoružanja kroz aktivnosti EZ i bilateralnu suradnju država članica.</s><s>Pri tome se vodi temeljnim stavom Koncepta da su razoružavanje i integracija kompleksni procesi koje se najčešće treba provoditi unutar šire mirovne misije ili reforme sigurnosnog sektora.</s><s>1.2.6.</s><s>Potpora posebnim predstavnicima</s>\n<s>Ovo područje civilnog kriznog djelovanja EU obuhvaća mnoge djelatnosti i može obuhvaćati odnose s javnošću, vojna ili pravna pitanja, reitegraciju pripadnika oružanih snaga, djelatnosti povezane s nadzorom granice, uklanjanje mina te reforme sigurnosnog sektora.</s><s>Aktivnosti posebnog predstavnika i njegovog ureda su zadnjih godina iz političko predstavničke uloge prerasle u uloge operativnog karaktera.37 1.2.7.</s><s>Reforma sigurnosnog sektora38</s>\n<s>Djelovanje na području sigurnosnog sektora, u dosadašnjoj praksi, bilo je često razapeto između instrumenata ZVSP/ESOP i EZ, radi čega se ovo djelovanje razvijalo odvojeno pod oba stupa EU.</s><s>Posljednjih godina oba stupa su, u suradnji, razvili zasebne koncepte te ih pokušali udružiti u zajedničkoj strategiji EU na području reformi sigurnosnog sektora.</s><s>Bez obzira na to, i dalje se javlja potreba za usklađenijim pristupom u vanjskim djelovanjima EU na tom području, što se isto tako odnosi i na djelovanje EU/ EZ u odnosu sa državama članicama i njihovim bilateralnim ugovorima.</s><s>Koncept reforme sigurnosnog sustava obuhvaća proces promjena u državama u kojima je razvoj otežan ili ograničen zbog nerazvijenih i slabih pravo37 U tom smislu, kao zoran primjer, možemo spomenutu ulogu i značaj kojega ima posebni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini ali, na žalost, i sve prigovore na račun te institucije EU u 38 Ovaj pojam je u više navrata pogrešno shvaćan kao aktivnost usmjerena prema izgradnji vojne organizacije i razvoju protuterorističkih djelatnosti.</s><s>Vidi o tome: Security Sector Reform:From Concept to Practice, 2006., na:www.isis-europe.org/ftp/Download/SSR_implementation.pdf Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 267</s>\n<s>Management:preparing sudnih i sigurnosnih institucija, što je praćeno nedostatkom demokratskog nadzora.</s><s>Reforme sigurnosnog sektora predstavljaju politički proces usmjeren ka promociji mira, demokratskoj vladavini i poštivanju ljudskih prava.</s><s>U okviru ove civilne krizne djelatnosti provodi se široka paleta programa pomoći, kao što su razvoj pravne regulative i prakse u sigurnom sustavu, nadzor nad uništavanjem lakog naoružanja i oružja malog kalibra, promocija civilnog nadzora nad vojskom te reforme policijske djelatnosti i pravosuđa.</s><s>Za uspjeh reformi od posebnog je značaja samo lokalno stanovništvo, jer se polazi od toga da mjere reforme ne smiju biti nasilne, jer se radi u osnovi o političkim procesima a ne agresivnom djelovanju.</s><s>Zato, aktivnosti EU, na ovom području, moraju biti rezultat stalnog i konstruktivnog dijaloga s vlastima ciljne države, koje moraju aktivno biti uključene u provođenje reformi.39</s>\n<s>2. Financiranje civilnog kriznog upravljanja Proračun Europske unije je financijski instrument u kojem se iskazuju svi prihodi i rashodi Unije.</s><s>On je zapravo jedini “centralizirani” instrument provođenja fiskalne politike na razini Europske unije.40 Pravna osnova proračunske politike proizlazi iz odredbi članaka od 310 do 325.</s><s>Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a u tom kontekstu treba također gledati članke 28. i 41.</s><s>Ugovora o funkcioniranju Europske unije.</s><s>Proračun Europske unije je u mnogim svojim segmentima specifičan u odnosu na “klasične” proračune suvremenih država.</s><s>U usporedbi s klasičnim nacionalnim proračunima te se razlike, prema H. Šimović, ogledaju u sljedećim osobinama proračuna Europske unije: 1. prihodna i rashodna strana proračuna Europske unije razlikuje se od proračuna nacionalnih država, 2. proračun Europske unije je relativno malen u odnosu na veličinu gospodarstva koje pokriva, 3. strože i čvršće je reguliran, iz čega proizlazi činjenica da je strogo uravnotežen te s tim u skladu, 4. iz njega je izuzeto zaduživanje, ali i pozajmljivanje sredstava korisnicima proračuna.41 Proračunskim pravom (proračunom) Europske unije ne financiraju se samo javne potrebe vezane za održivi razvoj (konkurentnost i zaposlenost), 39 O zadaćama i ciljevima koncepta reforme sigurnosnog sektora vidi: Developing an EU Strategy for Security Sector Reform, na:www.isis-europe.org/ftp/download/article%203%20-%20ssr.pdf 40 Podrobnije vidjeti u: Šimović, J. i drugi: Hrvatski fiskalni sustav, Narodne novine, Zagreb, 2010., 41 Šimović, H., Proračun Europske unije, Financijska teorija i praksa, br. 3/05., Zagreb, 2005., str.</s><s>Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 268</s>\n<s>Management:preparing upravljanje i zaštitu prirodnih resursa, građanstvo, slobodu, sigurnost i pravdu, administraciju, kompenzaciju za nove članice, nego se financiraju i javne potrebe vezane za koncept civilnog kriznog upravljanja (npr. rashodi za zaštitu granica, imigracijska politika i politika azila, vanjska i sigurnosna politika, odnosno europska sigurnosna i obrambena politika).</s><s>Proračun Europske unije počiva na nekoliko temeljnih načela: 1) Jedinstvo - svi prihodi i rashodi zajednički se iskazuju u jedinstvenom dokumentu.</s>\n<s>2) Univerzalnost - temelji se na: 1. pravilu nenamjenskih prihoda koji nisu unaprijed određeni za pojedine vrste izdataka i 2. pravilu bruto proračuna prema kojem se evidentiraju puni iznosi svih prihoda i rashoda, bez međusobnih prebijanja.</s>\n<s>3) Godišnje razdoblje - proračunski iznosi odnose se na proračunsku godinu u trajanju od 1. siječnja do 31. prosinca.</s><s>Budući da se sve veći dio rashoda odnosi na višegodišnje projekte, stavke proračuna usporedno se iskazuju na dva načina.</s><s>Rashodi prema obračunskom načelu (engl. commitment appropriations) predstavljaju troškove koji proizlaze iz aktivnosti izvedenih (obračunatih, fakturiranih) tijekom financijske godine.</s><s>Rashodi prema gotovinskom načelu (engl. payment appropriations) obuhvaćaju iznose plaćanja za aktivnosti izvedene iste godine, ali uključuju i plaćanja po osnovi obveza iz prethodnih razdoblja, a ne uključuju iznose koji se odnose na istu godinu i na naplatu dospijevaju kasnije.</s><s>4) Ravnoteža - planirani rashodi (prema gotovinskom načelu) trebaju biti jednaki prihodima koji se planiraju prikupiti te godine.</s><s>Nije dopušteno pozajmljivati sredstva za pokrivanje deficita, a proračunski suficit prenosi se u iduće razdoblje.</s>\n<s>5) Specifikacija - za rashode se mora navesti točna svrha kako bi se izbjegle nedoumice pri njihovu odobravanju ili izvršenju.</s><s>6) Monetarna jedinica - od 1. siječnja 1999. iznosi se izražavaju u eurima.42 Osnovna je svrha financijske perspektive 2007.-2013. postavljanje sedmogodišnjih političkih prioriteta i obuzdavanje ukupnog porasta rashoda.</s><s>To se postiže određivanjem dvostrukih plafona: (1) za ukupne rashode i (2) za svaku pojedinu proračunsku glavu (engl. heading) i ne 42 Osim navedenih načela proračun Europske unije posluje i prema drugim temeljnim načelima: 1) načelo proračunske točnosti, 2) načelo transparentnosti i 3) načelo razumnog financijskog upravljanja.</s><s>O načelima proračuna Europske unije podrobnije vidjeti u: Šimović, J. i Šimović, H., Fiskalni sustav i fiskalna politika Europske unije, Pravni fakultet Zagreb, Zagreb, 2006., str. 51.</s><s>Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 269</s>\n<s>Management:preparing dopušta se prelijevanje sredstava iz jedne proračunske glave u drugu.</s><s>U razdoblju 2007.-2013. tri su prioriteta Europske unije: 1) Korištenje jedinstvenog tržišta za šire ciljeve održivog rasta.</s><s>Sredstva za postizanje tog cilja deinirana su u novim proračunskim glavama 1 i 2, a tiču se konkurentnosti, kohezije te očuvanja i upravljanja prirodnim resursima.</s>\n<s>2) Jačanje koncepta europskog građanstva (čime se bavi proračunska glava 3).</s><s>3) Jačanje uloge Europe u svijetu u smislu preuzimanja regionalne odgovornosti, promicanja održivog razvoja i doprinosa civilnoj i strateškoj sigurnosti, (proračunska glava 4).43</s>\n<s>Europski parlament je 15 prosinca 2011. godine na plenarnoj sjednici u Strasbourgu izglasao zajednički proračun Europske unije za 2011. godinu u skladu s Lisabonskim ugovorom.</s><s>Proračun iznosi 126,5 milijardi eura, i veći je za 2,9 posto od proračuna za 2010. godinu.</s><s>Uspoređujući javne prihode i javne rashode u proračunu Europske unije za 2010. godinu i 2011. godinu može se zaključiti: a) da rashodi financiranja civilnog kriznog upravljanja iznose 0,8 milijardi eura za slobodu, sigurnost i pravdu (imigracijska politika, politika azila, zaštita granica, javno zdravs43 Vidjeti internet stranice: http://www.entereurope.hr/, preuzeto 15. ožujka 2011.</s><s>Tablica 1 Prikaz javnih rashoda u proračunu Europske unije za 2011. godinu Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 270</s>\n<s>Management:preparing tvo i slično) odnosno da su veći za 10,1% u odnosu na 2010. godinu, dok rashodi za civilnu i stratešku sigurnost, vanjsku sigurnosnu i obrambenu politiku (rashodi Europske unije kao globalnog partnera) iznose 7,2 milijarde eura i manji su za 7,1% u odnosu na 2010. godinu, c) rashodi održivog razvoja – konkurentnost za rast i zaposlenost (inovacije, istraživanje, tehnološki razvoj i slično) veći su za 11,7% u odnosu na 2010. godinu, dok su rashodi – kohezija za rast i zaposlenost (smanjivanje razlika u stupnju i razvoju među slabije razvijenim regijama i zemljama članicama Europske Kao što je već navedeno izvori financiranja civilnog kriznog upravljanja koji se odnose na civilnu i stratešku sigurnost, vanjsku sigurnosnu i obrambenu politiku Europske unije smanjeni su za 7,1% u odnosu na proračun iz 2010. godine.</s><s>S druge strane Europska komisija je 24. veljače 2011. predložila da se iz Europskog fonda solidarnosti dodijeli Hrvatskoj 1,17 milijuna eura, a Sloveniji 7,46 milijuna eura pomoći za pokrivanje dijela troškova sanacije šteta od poplava iz rujna prošle godine, nakon izlijevanja rijeke Save.</s><s>Republika Hrvatska je već dobila blizu 4 milijuna eura za poplave iz svibnja i lipnja prošle godine u Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji.</s><s>Ne treba zanemariti činjenicu da je Europska sigurnosna i obrambena politika (ESOP, engl.</s><s>European Security and Defence Policy – ESDP) sastavni dio Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP, engl.</s><s>Common Foreign and Security Policy - CFSP).</s><s>Njezino temeljno obilježje jest da ovom politikom države članice Europske unije nastoje zauzeti zajedničko stajalište prema najvažnijim sigurnosnim izazovima današnjice i u skladu sa zajedničkim stajalištem djelotvorno se s tim izazovima suočiti.</s><s>Ako sve države članice Europske unije o tomu jednoglasno odluče, Europska unija je spremna uputiti vojnu ili civilnu misiju u područje gdje je izbila kriza kako bi spriječila eskalaciju sukoba, ili ako je za to kasno, kako bi pomogla razriješiti nastalu sigurnosnu krizu.</s><s>To se ne odnosi samo na krize u bližem ili daljem susjedstvu Europske unije, već i na krize na udaljenim lokacijama koje ne predstavljaju izravnu ugrozu sigurnosti Europske unije, što održava namjeru Europske unije da se afirmira kao prepoznatljiv čimbenik Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 271</s>\n<s>Management:preparing međunarodne sigurnosti.44,45 Europska unija je započela upućivati vojne i civilne misije u krizna područja jugoistočne Europe (Makedonija, BiH), a kasnije i područja Bliskog istoka, Azije i Afrike.</s><s>Civilne misije i vojne operacije Europske unije provode se s ciljem ispunjena “peterberških zadaća” (humanitarne i operacije spašavanja, operacije očuvanja mira, razrješavanje kriznih situacija i operacije uspostave mira).</s><s>Za njihovu provedbu Europska unija može koristiti sposobnosti država članica, Europske unije te za potrebe vojnih operacija NATO-a.</s><s>Do danas Europska unija je pokrenula ukupno 22 misija i operacija, a trenutno su u tijeku 2 vojne operacije i 10 civilnih misija.46 Dugoročni cilj politike Europske unije prema Bliskom istoku je postizanje sveobuhvatnog mirovnog ugovora.</s><s>Europska unija je imenovala posebnog izaslanika za Bliski istok te usko surađuje sa SAD-om i Rusijom kako bi se našlo trajno političko rješenje.</s><s>Osim toga, Europska unija financira infrastrukturnu i administrativnu potporu Palestincima te na godinu izdvaja 100 milijuna eura pomoći Agenciji UN-a koja skrbi za palestinske izbjeglice.</s><s>Pokretanjem Europske sigurnosne i obrambene politike Europska unija započinje svoj angažman kao globalni čimbenik ne samo u ekonomskom, nego i u sigurnosno-obrambenom smislu, stoga bi bilo nužno izdvajati više novčanih sredstava iz proračuna Europske unije za 2012. godinu za sigurnosnu i obrambenu politiku.</s><s>44 Vidjeti internet stranice: http://www.consilium.europa.eu/showPage.aspx?id=261&lang=en, preuzeto 9. ožujka 2011.</s>\n<s>45 Pravni temelj budućem razvitku ESOP-a stvoren je Ugovorom iz Maastrichta iz 1993. koji je uveo Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te uključio odredbe o odgovornosti Europske unije za sva pitanja koja se odnose na njezinu sigurnost, “uključujući eventualno formiranje zajedničke obrambene politike, koja s vremenom može voditi zajedničkoj obrani” (članak J.4).</s><s>Ugovor je predvidio da će Europska unija, budući da nema vlastitih vojnih mogućnosti, zatražiti od Zapadnoeuropske unije primjenu planiranih vojnih mjera u njezino ime.</s><s>Ugovor iz Amsterdama iz 1997. uvrstio je u čl. 17 “petersberške zadaće” (engl. “Petersberg tasks”) Zapadnoeuropske unije, a to su: humanitarne i operacije spašavanja, operacije očuvanja mira, razrješavanje kriznih situacija, operacije uspostave mira te time osigurao pravni okvir za operativni razvoj ESOP-a.</s><s>Vidjeti internet stranice: http://www. consilium.europa.eu/showPage.aspx?id=266&lang=EN, preuzeto 15. ožujka 2011. godine.</s><s>46 Od 2005.</s><s>Europska unija je započela pozivati hrvatske službene predstavnike na sastanke koji su se održavali u sklopu ESOP-a (sastanci EU Trojke za države kandidate, sastanci Vojnog odbora EU (EUMC) u proširenom formatu i dr.), a već 2007.</s><s>Hrvatska se sa svojim policijskim predstavnicima prvi puta uključila u jednu od ESOP-ovih misija: EUPOL u Afganistanu, čiji je cilj pomoć izgradnji učinkovite civilne policijske službe u Afganistanu.</s><s>Uslijedilo je kao sljedeći korak sudjelovanje predstavnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u operaciju EUFOR u Čadu i Srednjeafričkoj Republici (izvidnički tim i dva stožerna časnika) od listopada 2008. do ožujka 2009.</s><s>Počevši od studenog 2008. hrvatski policijski i pravosudni predstavnici uključuju se u sastav civilne misije uspostave vladavine prava na Kosovu EULEX, a od srpnja 2009. u prvu pomorsku vojnu operaciju koju je Europska unija pokrenula EU NAVFOR Atalanta uz somalijske obale.</s><s>Hrvatska također kontinuirano pruža logističku podršku (korištenje pomorskih i zračnih luka te dr.) provedbi operaciji EUFOR ALTHEA u susjednoj Bosni i Hercegovini.</s><s>Vidjeti internet stranice: http://www.consilium.europa. eu/showPage.aspx?id=266&lang=EN, preuzeto 15. ožujka 2011. godine.</s><s>Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 272</s>\n<s>Konac hladnog rata predstavljao je veliku prijelomnicu unutar europskog prostora.</s><s>Nestanak jasnog neprijatelja zatresla je konceptualne temelje saveza NATO, što je imalo za posljedicu da europske države motivira da krenu u vođenje samostalnije i aktivnije uloge glede vlastite sigurnosti.</s><s>Dinamična narav pojma sigurnosti, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, pokazala se u najboljoj maniri.</s><s>Nedostatak jedinstvenog neprijatelja omogućio je da se otkrivaju nove ugroze sigurnosti, koje su uključivale ugroze unutardržavnih konflikata, prigušenih konflikata, ekoloških ugroza i ugroza okoliša, ekonomskih kriza i terorističkih aktivnosti.</s><s>Amsterdamski ugovor i zaključci doneseni u Petersbergu trasiraju put prema aktivnijoj i učinkovitijoj suradnji država članica EU na planu jačanja europske sigurnosti, posebno u njihovom uključivanju u misije kriznog upravljanja radi uspostavljanja i održavanja mira.</s><s>Takvo djelovanje, u prvom redu, pretpostavlja usklađene postupke i zajednički odaziv država članica EU, zbog čega su, kao rezultat više sastanaka Europskog vijeća, uspostavljene stalne strukture, koje imaju za cilj da osiguraju provođenje zajedničkih aktivnosti, čime su udareni institucionalni temelji Europske sigurnosnoobrambene politike (ESOP).</s><s>U okviru ESOP-a EU je započela proces razvoja kapaciteta za provođenje širokog spektra misija kriznog upravljanja, da bi u Helsinkiji 1999. godine konačno došlo do povezivanja civilnih i vojnih kapaciteta.</s><s>Sastanci u Santa Marii de Feiri i Geteborgu utvrdili su područja civilnog djelovanja ESOP-a, koje uključuje policijske misije, aktivnosti civilne zaštite, civilne uprave, misije vladavine prava, da bi kasnije ta područja bila proširena uključivanjem nadzornih misija te misija potpore posebnim predstavnicima EU.</s><s>Osim aktivnosti u okviru drugog stupa EU (ZVSP), djelovanje na civilnom području bilježimo i u okviru mehanizama EZ.</s><s>Posebno su bile značajne aktivnosti na humanitarnom planu, na području civilne zaštite, provođenju promatračkih misija, te brojne akcije financiranja i pružanja dugoročne pomoći, koje pomažu u uspostavi dugotrajnog mira.</s>\n<s>Širenjem Unije i otvaranjem vrata novim državama članicama EU se približila regijama koje opterećuju političke, humanitarne i gospodarske krize, te primireni ili aktivni konflikti, čime se stvarala svijest o velikom značaju nevojnih aktivnosti radi uspostave ili održavanja mira i stabilnosti.</s><s>Tako se uz vojni aspekt rješavanja konflikata, sve više javljala potreba za jačanjem civilnih kapaciteta koji su trebali odgovoriti na niz izazova od policijskih misija i vladavine prava, civilne uprave i civilne zaštite, do nadzornih misija i humanitarnih akcija.</s><s>U tom smislu, počeo se formulirati Saša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 273</s>\n<s>Proces razvoja civilnih kapaciteta započeo je na prijelazu stoljeća sjednicom Europskog vijeća u Santa Maria de Feiri definiranjem prioritetnih područja djelovanja, kao što su policijske djelatnosti, misije vladavine prava, misije civilne uprave i civilne zaštite, kojima su kasnije pridodate i nadzorne misije te potpora posebnim predstavnicima Unije.</s><s>Države članice su prvih godina razvoja koncepta civilnog kriznog upravljanja EU iskazale pozitivnu političku volju, pri čemu su do 2004. godine, osiguravši odziv više od 12000 stručnjaka – dragovoljaca, ne samo postigle, već i premašile postavljene ciljeve.</s><s>U tom periodu EU je napravila i prvi aktivni pozitivni pomak na području civilnog kriznog upravljanja provođenjem misije EUPM u Bosni i Hercegovini.</s><s>Uz svu dobru volju i pozitivan stav država članica, glede misija civilnog kriznog upravljanja, pojavile su se dileme u svezi praktične sposobnosti razmještaja civilnih stručnjaka, mogućnosti njihovog uzdržavanja na području djelovanja, a javila se i potreba formiranja i razvoja civilnih kapaciteta koji se mogu brzo angažirati i razmjestiti, te koji će biti prilagođeni stvarnim kriznim potrebama, radi postizanja najučinkovitijih rezultata.</s><s>U narednim godinama, sve do naših dana, traje permanentni proces razvoja civilnih kapaciteta, koji je trajno aktualan i traži snažniji i veći angažman, posebno u svezi s pronalaženjem potrebnog kadra na području pravosuđa i kaznenog sustava.</s><s>Bez obzira na izneseno, o stvarnoj i značajnoj ulozi civilnih aktivnosti EU na području kriznog upravljanja dovoljno govori činjenica da se u većini dosadašnjih misija u okviru ESOP-a, civilne ili vojno-civilne prirode, uloga civilnih aktivnosti, na temelju okvira i zadataka koji su postavljeni Europskom sigurnosnom strategijom, širi na područje preventivnog djelovanja.</s><s>U skladu s tim, možemo zaključiti da civilno djelovanje EU, u okviru vanjske politike EU nema sekundarnu ulogu, ili ulogu potpore vojnim akcijama (kao npr. u misijama NATO saveza!), već se vojne aktivnosti stavljaju u ulogu potpore civilnim aktivnostima.</s><s>Činjenica da je EU angažirana u većem broju mirovnih misija samo dokazuje njenu sposobnost za djelovanje na području ˝meke strategije˝.</s><s>Isto tako, zadaci civilnih stručnjaka na području policijskih djelatnosti (mentorskih ili izvršnih), uspostavljanja vladavine prava ili civilne uprave ukazali su da iste značajno pomažu u širenju demokratskih procesa i dugoročnoj izgradnji mira na nestabilnim područjima.</s><s>Na temelju dosadašnjih iskustava, glede civilnog kriznog upravljanja, može se zaključiti da su sve misije bile legalne i legitimne, jer su se, i još uvijek se izvode u skladu s mandatom VS OUN i na temelju Zajedničkih zaključaka država članica zastupljenih u Vijeću EU, i ono što je posebno važno, sve te misije su se provodile, ili se još uvijek provode na zahtjev ili uz pristanak država ugroženih političkom, gospodarSaša Šegvić, Mirko Klarić, Zoran Šinković 274</s>\n<s>koncept civilnog kriznog upravljanja. skom ili humanitarnom krizom.</s><s>Dosadašnje civilne misije EU predstavljaju aktivnu komponentu ESOP pri suočavanju s kompleksnim zadaćama civilnog kriznog upravljanja, pri čemu treba posebno naglasiti, one značajno pomažu međunarodnoj stabilnosti i sigurnosti, uspostavom demokratskih institucija i procesa.</s><s>Također, iz dosadašnjeg iskustva može se zaključiti da su za trajno poboljšanje kriznih situacija potrebne dugoročne mjere, jer su pitanja uspostave demokracije, vladavine prava i poštivanje ljudskih prava procesi, koji se ne mogu ostvariti ˝preko noći˝.</s><s>S obzirom na to, civilne misije ESOP-a (većinom kratkotrajne) se moraju shvaćati isključivo kao dio šireg vanjskopolitičkog djelovanja EU.</s><s>U tom smislu je EU, radi postizanja bolje učinkovitosti pristupila i donošenju više dokumenata ali i preoblikovanju financijskih mehanizama, usvojivši plan financiranja za period od Literatura</s>\n<s>http://www.iss-eu.org/esdp.pdf http://www.iss-eu-org/activ/content/berlin09.pdf http://www.iss-eu.org/chaillot/chai90.pdf www. ec.europa.eu/environment/civil/prote/mechanism.htm http://www.entereurope.hr/</s>\n<s>Eu and challenges of civil crisis management political, administrative and financial aspects Abstract</s>\n<s>Tema rada je sagledavanje problema u razvoju područja upravljanja krizama u okviru eu.</s><s>Analiziraju se tri područja upravljanja krizama unutar EU – tradicionalno područje civilne zaštite (prirodne katastrofe), vanjsko djelovanje EU (ESDP), te područje povezano sa sigurnosnim ugrozama poput terorizma ali i narušavanja stabilnosti financijskog sustava.</s><s>Premda EU na sva tri područja posjeduje značajne sposobnosti, i dalje ne postoji koordinacija u djelovanju između ovih područja upravljanja krizama.</s><s>Unutar EU ne postoji ni jedinstveno prihvaćeno određenje krize i krizne situacije.</s><s>Iako se unutar eu poduzimaju napori za prevladavanjem navedene situacije, napredak je spor (vidljivo je suprotstavljanje niza članica naporima za jačanje ovlasti tijela EU na području upravljanja krizama).</s><s>Situacija prisutna u Republici Hrvatskoj uspoređuje se sa stanjem u EU.</s><s>I u hrvatskom slučaju prisutni su problemi koji postoje na razini EU (nepostojanje jasno definiranih pojmova krize i krizne situacije; sposobnosti su dostupne ali su nekoordinirane u različitim tijelima državne uprave); kao i u slučaju EU, rješenje je u njihovom integriranju.</s><s>Ključne riječi: eu, upravljanje krizama, usporedba s hrvatskom * Mr. sc. Robert Barić, MORH, stavovi izneseni u ovom radu predstavljaju mišljenje autora, i ne mogu se uzeti kao pogledi ili stavovi bilo koje institucije Vlade Republike Hrvatske.</s><s>278</s>\n<s>Intenziviranje angažiranja Europske unije na području upravljanja krizama2 započelo je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća potaknuto kombinacijom nekoliko činilaca.</s><s>Na području same EU to je bio niz prirodnih i tehnoloških katastrofa koje su dovele do napora za poboljšavanjem postojećih i stvaranjem novih mehanizama djelovanja u takvim situacijama.</s><s>Praktično, poslije svake krize postavilo se pitanje što EU kao organizacija može uraditi na razrješavanju i prevenciji kriza na teritoriju zemalja-članica unije.</s>\n<s>Može se reći kako su različite vrste kriza stalno prisutne unutar EU.</s><s>To su prirodne i tehnološke nesreće i katastrofe, ekonomski poremećaji, poremećaji transportnog sistema, ali i prijetnje poput terorističkih napada i posljedica djelovanja međunarodnog organiziranog kriminala (od ilegalnih migracija do sve sofisticiranijih financijskih prevara).</s><s>Ovim “unutarnjim” krizama treba dodati i vanjsko djelovanje unije - sve veće angažiranje EU na međunarodnoj sceni, u rješavanju kriza koje prijete regionalnoj stabilnosti (djelovanje EU na području bivše Jugoslavije) Praktično nakon svake ozbiljnije krize koja je u zadnja dva desetljeća ugrozila mehanizme EU postavilo se pitanje što EU kao organizacija može uraditi na prevenciji i razrješavanju kriza, pošto se pokazalo kako napori i sredstva na nacionalnoj razini nisu dovoljna, posebno kada su pojedine države nastojale umanjiti i djelomično prikriti razmjer pojedine krize zbog mogućnosti velike štete za pojedine ekonomske sektore3.</s><s>Također, veliki ekološki incidenti izazvani potonućem brodova-tankera (npr. potonuće tankera Erika 1999. godine ili tankera Prestige tri godine kasnije) pokazali su potrebu bolje suradnje članica u rješavanju ovakvih katastrofa.</s><s>Intenziviranje vanjskog djelovanja EU na području ispunjavanja petersberških zadaća pokazalo je potrebu razvijanja odgovarajućih vojnih i civilnih sposobnosti radi uspješnog djelovanja.</s><s>Ovakvo djelovanje EU bilo je potaknuto nizom neuspješnih akcija - neuspjehom unije u zaustavljanju sukoba na području bivše Jugoslavije između 1990. i 1999. 2 Upravljanje krizama, eng. crisis management.</s><s>Premda se često koristi izraz krizno upravljanje, on se može tumačiti vrlo usko (kao djelovanje samo u određenoj vrsti kriza, ili u pojedinačnim slučajevima).</s><s>S obzirom na široki spektar izazova i zadaća koji danas obuhvaća ovo područje autor smatra kako je izraz upravljanje krizama primjereniji u razmatranju ovog pitanja .</s>\n<s>3 Primjeri takvog ponašanja država-članica unije su slučaj bolesti kravljeg ludila (BSE) 1996. godine u Velikoj Britaniji ili skandal sa dioksinom 1999. godine (Belgija - dioksin otkriven u maslacu što je bila posljedica činjenice kako su belgijski poljoprivrednici koristili stočnu hranu u kojoj prisutan i dioksin) koji se ponovio u Njemačkoj 2010. godine.</s>\n<s>279 godine, neadekvatne reakcije za vrijeme krize u Albaniji 1997. godine4, ili nespremnosti za rješavanje izbjegličke krize na području Kosova, Makedonije i Albanije izazvane intervencijom NATO-a na području Kosova 1999. godine5.</s>\n<s>Napokon, možemo izdvojiti i treću skupinu izazova djelovanju EU na području upravljanja krizama.</s><s>To je borba protiv terorizma i organiziranog kriminala, te potreba zajedničke reakcije članica u slučaju globalnih ekonomskih poremećaja.</s><s>Teroristički napadi izvedeni u Madridu 2004. godine i Londonu 2005. godine, te nekoordinirana i nedovoljna reakcija EU na posljedice globalne ekonomske krize na području Europe 2008.2009. godine primjer su izazova koji na području upravljanja krizama stoje pred unijom na navedenom području.</s><s>Svi ovi primjeri pokazuju raznovrsnost kriza sa kojima se susreće EU.</s><s>Navedeni primjeri pokazuju i činjenicu da upravljanje krizama unutar EU nije jedno jedinstveno područje, već obuhvaća tri područja: 1. Zajednički mehanizam u okviru EU za poticanje suradnje na području civilnog upravljanja krizama (u slučaju prirodnih i tehnoloških katastrofa); u biti to je klasično područje djelovanja civilne obrane.</s><s>2. Upravljanje krizam a predstavlja dio ESD P-a - putem razm ještaja snaga za očuvanje mira, pružanjem humanitarne pomoći, te razvijanje civilnih sposobnosti u međunarodnim misijama</s>\n<s>3. Zajednička suradnja otklanjanju različitih vrsta prijetnji – od pitanja zaštite potrošača, kontrole kvalitete hrane pa do suradnje u protuterorističkom djelovanju i uklanjanju posljedica ekonomskih kriza.</s><s>U ovoj situaciji postavlja se nekoliko pitanja.</s><s>Prvo pitanje je – kada je neka kriza relevantna za EU, odnosno kada unija treba reagirati, a kada se kriza može rješavati na razini članice unije?</s><s>Sljedeće pitanje je kako bolje koordinirati djelovanje radi ostvarivanja uspješnog djelovanja na svim područjima upravljanja krizama (identificiranje potencijalnih kriza, planiranje resursa za djelovanje, upravljanje operacijama usmjerenim na rješavanje krize i njezinih posljedica).</s><s>Da li u EU postoje mehanizmi za uspostavu sustava upravljanja krizama koji bi obuhvatio ova tri područja, te omogućio koordinirano djelovanje članica unutar EU ali i u zadaćama izvan unije?</s><s>Praksa pokazuje kako su mnoge krize dovele do reakcije na razini EU.</s><s>4 EU kao organizacija nije se involvirala u zaustavljanje ekonomske i političke krize u Albaniji.</s><s>Dvije članice EU, Italija i Grčka, samostalno su inicirale pokretanje operacije Alba, kako bi izbjegle posljedice mogućeg potpunog kolapsa Albanije.</s><s>5 Kosovska izbjeglička kriza predstavljala je test za mehanizme EU uspostavljene sporazumom iz Amsterdama 1997. godine (novi zakoni o azilu i migraciji koji su stupili na snagu 1999. godine) koji unija nije položila.</s>\n<s>Tako je nakon britanskog i belgijskog skandala (BSE i dioksin) EU osnovala agenciju European Food Safety Authority (EFSA), koja je dobila zadaću prikupljanja i analize podataka o prehrambenim proizvodima za potrebe Europske komisije.</s><s>Nakon madridskih i londonskih terorističkih napada članice EU zajednički su poduzele strože protuterorističke mjere.</s><s>Međutim, usprkos postignutim uspjesima, ozbiljna zapreka naporima EU na ovom području predstavlja nepostojanje specifičnog institucionalnog okvira unutar EU za razvoj i provođenje upravljanja krizama.</s><s>Još uvijek ne postoji djelotvorni okvir koji bi koordinirao napore raznih članica EU na ovom području, te suradnju EU sa drugim državama i međunarodnim organizacijama.</s>\n<s>Osnovni problem u razmatranju područja upravljanja krizama je u nepostojanju jasno definiranog odgovora na pitanje koji su to rizici i prijetnje ugroze za EU, odnosno koje su to krizne situacije u čijem se rješavanju ne mogu primijeniti nacionalne sposobnosti .</s><s>U okviru EU do danas nije formuliran konsenzus po pitanju kada je neka kriza relevantna za EU, a time i potrebna zajednička reakcija članica.</s><s>U okviru unije ne postoji općeprihvaćena definicija krize, već definicija krize ovisi o subjektivnim pogledima svake članice.</s><s>To znači da ne postoji i konsenzus članica po sljedećim pitanjima: - Koje su ključne prijetnje prema glavnim vrijednostima EU? - Kada neka kriza predstavlja krizu za cjelokupnu EU? - Tko procjenjuje kada je neka prijetnja neposredna (može se materijalizirati svakog trenutka)?</s>\n<s>Navedene dileme mogu se ilustrirati reakcijom članica unije na terorističke bombaške napade u Madridu 2004. godine.</s><s>Na pitanje – da li su teroristički bombaški napadi u Madridu 2004. godine predstavljali krizu za cjelokupnu EU – mogle su se izdvojiti dvije vrste odgovora.</s><s>Zagovornici negativnog odgovora navodili su kako se EU se nije trebala miješati već je trebala sav posao prepustiti Španjolskoj, pošto unija kao cjelina nije bila ugrožena (napadi su bili izazvani španjolskim angažiranjem u Iraku).</s><s>Cijela stvar trebala je ostati u nadležnosti španjolske vlade (uz vjerojatnu suradnju sa drugim državama), ali bez izravnog angažiranja EU.</s><s>Zagovornici pozitivnog odgovora navodili su kako je taj napad bio kriza za Robert Barić</s>\n<s>281 cijelu EU, jer je ugrozio zajedničke vrijednosti koje su temelj postojanja i djelovanja EU, stoga se EU mora izravno angažirati.</s><s>Problemi u određivanju jasne definicije krize vidljivi su u razlici pristupa ovom pitanju između akademskih i političkih krugova.</s><s>Za članove akademske zajednice karakteristična su nastojanja razvoja sveobuhvatnog i logičnog koncepta krize.</s><s>Ali, u političkim krugovima definicija krize ovisi o trenutnoj situaciji i ostvarivanju određenih političkih ili organizacijskih interesa, te spremnosti ili nespremnosti za poduzimanje akcije u određenim situacijama.</s><s>Na primjer, moguće je neku krizu proglasiti toliko ozbiljnom da se za suzbijanje njezinih posljedica traži hitna reakcija i osiguravanje potrebnih sredstava za suzbijanje krize, iako zapravo ni kriza a ni njezine potencijalne posljedice ne zahtijevaju tako snažnu reakciju.</s><s>Moguća je i obrnuta situacija – određena prijetnja može dovesti u budućnosti do ozbiljne krizne situacije, ali ona se od strane političkih krugova može iz različitih razloga namjerno zanemarivati.</s><s>Na primjer, dugoročna prijetnja globalnog zagrijavanja može imati teške posljedice ali visoka ekonomska cijena poduzimanja odgovarajućih protumjera dovela je u nizu zemalja do neadekvatnog provođenja prihvaćenih mjera sporazumom iz Kyota ili do nepristupanja ovom sporazumu.</s><s>Svaka definicija krize6 treba jasno navesti ključne prijetnje, stupanj njihove opasnosti i mogućnost kontroliranja krize izazvane tim prijetnjama.</s><s>Na osnovi navedenog treba procijeniti jesu li postojeći mehanizmi i institucije za krizna stanja dovoljni za borbu protiv percipiranih prijetnji, te ako nisu na koji ih način treba promijeniti.</s><s>Do danas unutar EU nije prihvaćena jedinstvena definicija krize.</s><s>To je s jedne strane posljedica različitih pogleda i koncepata zemalja-članica, odnosno teškoća u njihovom usklađivanju radi poduzimanja zajednički aktivnosti na području upravljanja krizama.</s><s>Ali, glavni problem je u činjenici kako je EU supranacionalna institucija koja je i dalje u procesu transformacije – još uvijek nije jasno da li će EU i dalje predstavljati samo okvir za provođenje međudržavne koordinacije i suradnje, ili će se razvijati u smjeru političke zajednice koja će predstavljati određenu vrstu višerazinskog upravljanja u kojoj će se kombinirati aktivnosti supranacionalnih institucija EU, državnih organizacija zemalja-članica i nedržavnih organizacija.</s>\n<s>Drugi problem je u činjenici da su institucije EU razvijene u procesu zapadnoeuropske integracije započetom početkom pedesetih godina prošlog stoljeća izgrađene sa primarnim ciljem sprječavanja obnove rivaliteta i ratnih sukoba između zemalja-članica.</s><s>Sve do Maastrichtskog sporazuma 1991. godine razvoj procesa europske integracije – od Zajednice za ugljen i čelik do Europske zajednice – usprkos očekivanjima prisutnim u šezdesetim godinama prošlog stoljeća - nije doveo u pitanje suverenitet država-članica.</s><s>Premda su na određenim područjima članice prenijele dio njihovog suvereniteta (funkcionalna područja, povezana sa ekonomskom suradnjom), područje vanjske politike i nacionalne sigurnosti ostalo je u nadležnosti članica EU.</s><s>I nakon Maastrichtskog sporazuma i uvođenja koncepta Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (te 1999.</s><s>Europske sigurnosne i obrambene politike), upravo je ovo područje ostalo u primarnoj nadležnosti članica a ne EU kao supranacionalne organizacije.</s><s>Opisana situacija izuzetno otežava donošenje odluka i zajedničko djelovanje članica na području upravljanja krizama.</s><s>Kao što je ranije navedeno, ovo područje u EU danas obuhvaća široki spektar zadaća – od zadaća koje potpadaju pod tradicionalno djelovanje sustava civilne obrane, sudjelovanja u međunarodnim operacijama potpore miru pa do područja na kojima članice i dalje nastoje zadržati suverenitet (protuteroristička borba, područje prehrambene sigurnosti, odnosno osiguravanja kvalitete hrane i zaštite potrošača, zaštita financijskog sustava).</s><s>Snažni nacionalni interesi članica (a posebno velikih članica) i danas sprječavaju uspostavljanje funkcionalnog sustava planiranja, koordiniranja i djelovanja EU na svim područjima upravljanja krizama.</s><s>Političko odlučivanje na razini EU nije identično sustavu političkog odlučivanja na razini država-članica.</s><s>EU nema formalni autoritet kojim bi članice prisilila da provedu mjere donesene na razini EU, osim ako članice izravno ne delegiraju dio svog suvereniteta EU.</s>\n<s>Ipak, usprkos navedenim problemima navodi se kako je unutar EU razvijen “refleks koordinacije” - članice sve više koordiniraju djelovanje na nizu područja na razini unije.</s><s>Prema ovim pogledima, navedeni refleks koordinacije može se prenijeti i na područje upravljanja krizama ako članice EU kroz duže vremensko razdoblje koordiniraju planiranje i djelovanje njihovih nacionalnih struktura za civilno i vojno upravljanje krizama.</s><s>Ukoliko bi se to ostvarilo, rezultat bi mogao biti razvoj zajedničkog pogleda na sigurnosne prijetnje i krize koji bi poslužio kao temelj za definiranje krize na razini unije kroz pronalaženje odgovora na sljedeća pitanja: 1. Koji događaji predstavljaju krizu za cjelokupnu EU?</s>\n<s>2. Koje su ključne vrijednosti EU ugrožene pojedinom krizom?</s><s>3. Da li se broj kriza povećava, i ako se povećava zbog čega?</s><s>4. Na koji način pojedina kriza predstavlja prijetnju?</s><s>5. Da li na području kriznog upravljanja treba dati veće ovlasti članicama EU, ili je poželjno razvoj usmjeriti u suprotnom smjeru (kao dio procesa europske integracije EU sve više preuzima nadležnosti od članica na području kriznog upravljanja)?</s><s>O mogućnosti postizanja sinergije članica na području upravljanja krizama govori zajedničko djelovanje članica na području civilne obrane.</s><s>To je bila koordinacija djelovanja članica za vrijeme velikih poplava na području srednje Europe 2002. godine, ili u slučaju izljeva otrovnog mulja u Mađarskoj u listopadu 2010. godine.</s>\n<s>S druge strane, postoje i primjeri sukobljavanja među članicama kada se postavi pitanje zaštite unutarnjeg tržišta pojedinih članica.</s><s>Na primjer, danska reakcija na krizu sa dioksinom, te britanska u slučaju kravljeg ludila u devedesetim godinama prošlog stoljeća - obije države nastojale su u početku radi zaštite svojih proizvođača prikriti razmjere problema.</s><s>Kao reakciju na takvu situaciju, druge članice EU su i prije odluke Europske komisije unilateralno zabranile uvoz zaraženih proizvoda iz obije zemlje ne samo zbog zdravstvene opasnosti već i činjenice da su ekonomski profitirale od zabrane (što je itekako bilo primijećeno u Belgiji i Britaniji).</s><s>U navedenoj situaciji postavlja se pitanje kako odrediti vodstvo u koordiniranju napora na području upravljanja krizama - da li putem zakonodavnih rješenja na razini EU (koja bi svaka članica morala primijeniti pod pritiskom organa EU) i/ili stvaranjem središnjeg tijela EU za upravljanje krizama, ili održavanjem dotadašnjeg statusa quo.</s><s>Sposobnosti EU na području upravljanja krizama Drugo pitanje koje traži jasan odgovor je: koje sposobnosti i mehanizme usklađivanja na području upravljanja krizama EU ima u ovom trenutku, te da li sa njima mogu obavljati zadaće iz tri područja povezana sa upravljanjem krizama.</s><s>Da li su postojeće sposobnosti dovoljne ili se moraju razviti i nove?</s><s>Koje sposobnosti će razvijati pojedine članice, a koje će postojati na razini EU kao organizacije?</s><s>Institucije EU izgrađene su na temelju iskustava iz II svjetskog rata, odnosRobert Barić</s>\n<s>284 no potrebe prevazilaženja podjela nastalih u prvoj polovici XX. stoljeća.</s><s>Stoga je njihov glavni cilj bio razvoj suradnje između bivših protivnika na temelju zajedničkog interesa.</s><s>Ova suradnja stvorila je supranacionalne strukture EU koje su se usredotočile na djelovanje protiv poznatih prijetnji u hladnoratovskom razdoblju koje bi mogle ugroziti konačno postignuto jedinstvo i suradnju u Zapadnoj Europi - od vojnih (mogući napad snaga Varšavskog ugovora radi čega je razvijen NATO kao sustav kolektivne obrane), do zaštite stanovništva u slučaju rata te prirodnih i industrijskih katastrofa (civilna obrana).</s><s>Međutim izgrađene institucije i mehanizmi pokazali su se nefleksibilni u odgovoru na posthladnoratovske probleme povezane sa područjem upravljanja krizama.</s><s>Do sada u okviru unije najbolji rezultati postignuti su na području civilne zaštite.</s><s>Niz mehanizama i institucija koje postoje na ovom području uslovili su potrebu njihovog boljeg koordiniranja.</s><s>Stoga je EU je 2001. na području civilne zaštite osnovala Mehanizam civilne zaštite zajednice (Community Civil Protection Mechanism, CCPM), sa ciljem poticanja i koordiniranja suradnje članica u otklanjanju prirodnih katastrofa.7 U okviru ove institucije osnovan je poseban Centar za nadzor i razmjenu informacija8 (Monitoring and Information Centre, MIC) kao kontaktna točka za sve članice.</s><s>Tijekom nekoliko nedavnih prirodnih katastrofa pojedine članice iskoristile su navedeni mehanizam za traženje pomoći od drugih članica.</s><s>Godine 2007. u zadaće CCPM-a uz postupanje u slučaju prirodnih katastrofa (zbog čega je i CCPM osnovan) dodano je djelovanje i u slučaju nesreća izazvanih ljudskim djelovanjem te nesreća nastalih kao posljedica terorističkog čina.</s>\n<s>Međutim, usprkos svim promjenama u djelovanju CCPM-a, primarna odgovornost je i dalje na nacionalnoj razini (kod članica), a ne na razini EU.</s><s>Države članice odlučuju o tome hoće li koristeći mehanizme CCPMa (MIC) ponuditi pomoć i tražene sposobnosti kada dobiju zahtjev za pružanjem pomoći, ili će odbiti sudjelovanje.</s><s>Uloga MIC-a je ograničena na poticanje i provođenje koordinacije operacija država-članica na razini EU (izbjegavanje dupliciranja napora država-članica) u njihovom djelovanju unutar granica unije ali i izvan njih (tako je 1998. godine MIC poslužio kao tijelo koje je koordiniralo nacionale odgovore članica u evakuaciji i medicinskom zbrinjavanju građana članica EU nakon terorističkog na7 Za prikaz zadaća i načina djelovanja CCMP vidi: The Community mechanism for civil protection (http://ec.europa.eu/echo/civil_protection/civil/prote/mechanism.htm).</s><s>8 MIC ima tri uloge: praćenje katastrofa koje su u toku, razmjena informacija, te koordinacija djelovanja članica, posebno u slučajevima djelovanja izvan granica EU.</s><s>Vidi: http:// ec.europa.eu/echo/civil_protection/civil/prote/mic.htm.</s>\n<s>Na području vanjskog djelovanja EU, odnosno ispunjavanja petersberških zadaća, nesposobnost unije bila je očita tijekom procesa raspada Jugoslavije, te krize u Albaniji 1997. godine.</s><s>Kao odgovor na uočene nedostatke EU je pokrenula proces razvoja ESDP-a te u okviru nje razvoj vojnih sposobnosti za izvođenje petersberških zadaća u okviru rješavanja kriza koje izbijaju u zemljama izvan područja EU, kako bi se spriječila ili umanjila mogućnost da rezultati ovih vanjskih kriza dovedu do unutarnjih sigurnosnih prijetnju u članicama EU (ilegalne imigracija, terorizam, organizirani kriminal isl.)</s>\n<s>Ova povezanost vanjskog djelovanja radi prevencije unutarnjih prijetnji je eksplicitno naznačena u prvoj Sigurnosnoj strategiji EU donesenoj 2003. godine.</s><s>Sigurnosna strategija EU je identificirala širok raspon prijetnji (terorizam, proliferacija oružja masovnog uništenja, regionalni sukobi, posljedice raspada neuspjelih država, organizirani kriminal) koje utječu na sigurnost EU i protiv kojih se EU mora boriti izvan njezinih granica.9 Ali, sposobnost EU za angažiranje u petersberškim misijama i dalje su ograničene.</s><s>Dosadašnji napori u razvijanju operativnih sposobnosti unije na ovom području nisu dali željene rezultate. na summitu u Helsinkiju 1999. godine usvojen je ambiciozan plan stvaranja snaga EU za brzu intervenciju veličine korpusa (50.000-60.000 ljudi) do 2003. godine.</s><s>Cilj je bio preambiciozan, pošto članice EU nisu bile spremne uložiti sredstva potrebna za formiranje ovih snaga.</s><s>Kao alternativa, razvijen je znatno manje ambiciozan koncept borbenih skupina EU (manje modularno organizirane borbene skupine veličine ojačane bojne), koje su korištene u određenom broju slučajeva.</s><s>Iskustvo iz primjene borbenih skupina je ponovno ukazalo na probleme u koordinaciji djelovanja na području upravljanja krizama.</s><s>Premda se u misijama u kojima su angažirane borbene skupine EU traži usklađeno djelovanje vojne i civilne komponente u misijama, zapovjedni lanci vojne i civilne komponente su i dalje su ostali razdvojeni.</s><s>Prema mnogim mišljenjima navedeni problemi mogu se riješiti samo kroz integriranje civilnih i vojnih sposobnosti članica EU na području upravljanja krizama.10 Također, i na ovom području je i dalje 9 A secure Europe in a better world - European security strategy, Bruxelles, 12.12.2003. (http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cmsUpload/78367.pdf).</s><s>10 Kao primjer takvog razmišljanja, vidi: - Drent, Margriet i Zandee, Dick, Breaking Pillars: Towards a civil-military security approach for the European Union, Netherlands Institute of International Relatioons Clingendael, The Hague 2010. - Driver, Darrell, The European Union and the Comprehensive Civil-Military Approach in Euro-Atlantic Security: Matching Reality to Rhetoric, Strategic Studies Quarterly 4(3), 2010., Robert Barić</s>\n<s>286 vidljiv primat nacionalnih interesa pojedinih članica kao i nespremnost za razmještajem borbenih skupina u kriznim situacijama11.</s><s>Idući otvoreni problem je odnos sa NATO-om.</s><s>Premda je sporazum Berlin plus iz 2002. godine pozdravljen kao okvir za razvoj suradnje između NATO-a i EU na sigurnosnom i obrambenom području, praksa je pokazala da on pokriva samo jedno usko područje isključivo vojne suradnje12.</s><s>To znači da i dalje postoji potencijal za sukobe između obje organizacije po pitanju dupliciranja struktura i sposobnosti.</s><s>Na primjer, na području upravljanja krizama u NATO-u je bila dana kritika osnivanja MIC-a s obrazloženjem da je njegovo osnivanje predstavljalo dupliciranje već postojećih struktura odnosno NATO-vog Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) osnovanog 1998. godine, što dovodi do situacije da članice EU biraju koji će mehanizam koristiti umjesto usklađivanja djelovanja MIC-a i EADRCC-a13.</s><s>Ovaj primjer pokazuje potrebu pronalaženja zajedničkog okvira djelovanja EU i NATO-a na području upravljanja krizama koji će prevladati rivalitet institucija.</s>\n<s>Na trećem području upravljanja krizama EU je tijekom proteklog desetljeća formirala niz specijaliziranih agencija i mehanizama za prevenciju odnosno odgovor na različite vrste prijetnji (to su posebna tijela Europske komisije – uprave, tzv. Directorates-General, DG): 1. DG za javno zdravlje i zaštitu potrošača - mehanizam za borbu protiv zaraznih bolesti i bolesti koje mogu nastati kao posljedica narušavanja propisa o sigurnosti hrane (BSE isl.).</s><s>Također, ovo tijelo je zaduženo i za reakciju u slučaju kriznih situacija koje bi uključivale biološke i kemijske agense (u slučaju industrijskih nesreća, ali i mogućeg terorističkog napada).</s><s>2. BICHAT program razvoja sposobnosti EU za pravovremeno otkrivanje i identiikaciju opasnih agensa, te za razvijanje procedura djelovanja javnih institucija u takvim slučajevima (mehanizam RAS-BICHAT za izmjenu informacija).</s>\n<s>4. Nakon terorističkih napada u Madridu EU je uložila dodatne napore u razvijanju suradnje na području pravosuđa i policije među članicama.</s><s>Tako agencije Eurojust i Europol koordiniraju djelovanja nacionalnih policijskih i pravosudnih institucija na području borbe protiv terorizma i kriminala.</s>\n<s>5. Na području borbe protiv ilegalne imigracije osnovan je CIREFI centar (Centre for Information, Discussion and Exchange on the Crossing of Frontiers and Immigration) koji služi za razmjenu informacija i koordiniranje djelovanja nacionalnih agencija.</s><s>6. Uz ove, u okviru EU postoji i cijelni niz specijaliziranih agencija i mehanizama koji pokrivaju različite aspekte upravljanja krizama.14 Radi poboljšavanja koordinacije djelovanja navedneih instutija i mehanizama EU je 2005. godine uvela sporazume o koordinaciji u slučajevima kriza (EU Emergency Crisis Coordination Arrangements, CCA) kao mehanizme za provođenje brzog i koordiniranog djelovanja EU u slučajevima ozbiljnih kriza15.</s><s>Međutim, još 2001. godine osnovan je ranije spomenuti CCMP mehanizam, čime je stvorena situacija da su u okviru EU za jednu zadaću stvorena dva mehanizma koji se međusobno bore za utjecaj.</s><s>Oba mehanizma ujedno predstavljaju i dva radikalno različita modela organizacije nastala pod utjecajem dviju članica EU16.</s><s>Navedeni primjeri pokazuju kako nastanak specijaliziranih agencija i mehanizama na području upravljanja krizama nije predstavljao rezultat operacionalizacije pripremljenog dugoročnog plana razvoja područja upravljanja krizama, već fragmentarne odgovore potaknute izbijanjem pojedinih kriza na području EU.</s><s>Također, djelovanje svih ovih tijela pokazalo je kako među agencijama EU i dalje postoje sukobi oko područja 14 Na primjer, ECDC za kontrolu zaraza; FRONTEX za pitanja sigurnosti granica; EMSA za pitanja pomorske sigurnosti; EFSA za kontrolu kvalitete hrane; ENISA za zaštitu informatičkih mreža; EEA za zaštitu okoliša; EMA za regulaciju farmaceutske industrije.</s><s>Na području mehanizama za uzbunjivanje članica u slučaju krize može se nabrojati cijeli niz mehanizama: RASFF za izmjenu informacija o mjerama koje se poduzimaju za osiguravanje kvalitete ljudske i stočne hrane; RAPEX za izmjenu informacija o ozbiljnim prijetnjama sigurnosti i zdravlju potrošača; ECURIE za izmjenu informacija o statusu određenog akcidenta; EWRS za obavještavanje zdravstvenih institucija o izbijanju zdravstvenih prijetnji koje mogu zahvatiti više država; ARGUS za izmjenu informacija i političku koordinaciju u slučaju velikih kriza koje zahvaćaju više različitih sektora djelovanja; ADNS za izmjenu informacija o bolestima koje zahvaćaju životinje; EUROPHYT za izmjenu informacija o opasnim organizmima ili nepoštivanju propisa o uzgajanju zabranjenih vrsta biljaka.</s><s>15 Vidi: Reinforcing the European Union’s emergency and crisis response capacities, Council of the European Union, 10551/06, Bruxelles 15.6.2006. 16 Za obrazloženje ove teze, vidi: Wendling, Cécile, Explaining the Emergence of Different European Union Crisis and Emergency Management Structures, Journal of Contingencies & Robert Barić</s>\n<s>288 djelovanja i podjele nadležnosti, koji u mnogim slučajevima nisu riješeni.</s><s>Navedeni slučajevi pokazuju kako u okviru EU i dalje ne postoji jedan sveobuhvatni koncept sustava upravljanja krizama koji bi obuhvatio sva područja upravljanja krizama i jasno definirao njihove uloge.</s><s>Scenariji daljeg razvijanja područja upravljanja krizama u EU Kako bi EU uspješno razvijala svoje sposobnosti za upravljanje krizama na sva tri navedena područja, treba poduzeti sljedeće korake: 1. Jasno deiniranje prijetnji i načina postupanja prema njima.</s><s>Ovo traži i jasno deiniranje pojma krize koje će prihvatiti sve članice.</s><s>2. Razvoj sposobnosti za koordinaciju djelovanja nacionalnih tijela i tijela EU.</s><s>Premda postoji niz institucija i mehanizama za djelovanje na području upravljanja krizama, pitanje je da li su ta tijela sposobna za izvođenje njihovih funkcija u samoj kriznoj situaciji.</s><s>Koordinacija između svih tijela je naporan i vremenski dugotrajan proces, što znači da ne postoji mogućnost brze reakcije u slučaju prijetnji koje zahtijevaju ovakvu reakciju.</s>\n<s>3. Sposobnosti EU a području upravljanja krizama i dalje su primarno usmjerene prema ostvarivanju dugoročnih ciljeva, a ne prema brzom reagiranju radi ostvarivanja kratkoročnog cilja.</s><s>4. Premda je EU oformila mnoga tijela za praćenje situacije i poduzimanje reakcije na pojedinim područjima (npr. zaštita hrane, pitanja sigurnosti radioaktivnog materijala, ili reakcija u slučaju poplava), ova tijela nisu eikasna kada dođe do krize koja istovremeno obuhvaća nekoliko područja (npr. neka tijela uopće ne planiraju reakciju u slučaju krizne situacije koja ne potpada pod njihovo područje, ali u kojoj bi bila angažirana, makar samo u pomoćnoj ulozi).</s>\n<s>1. Institucionalno EU nije sposobna za ovu ulogu, te ju treba prepustiti državama članicama dok će uloga EU biti svedena na instrument za koordinaciju djelovanja na nacionalnoj razini.</s><s>Ovaj pristup bi EU usmjerio isključivo na upravljanje krizama unutar EU, pošto se ne bi mogle razviti sposobnosti potrebne za djelovanje EU izvan granica unije.</s><s>Prihvaćanje ovog scenarija potpuno bi pokopalo kredibilitet EU na međunarodnoj sceni.</s>\n<s>2. Krize koje su sve više transnacionalne, traže od EU razvijanje sposobnosti odgovora koje će se moći primijeniti i unutar EU ali i u drugim Robert Barić</s>\n<s>289 dijelovima svijeta.</s><s>Zagovornici ovog pristupa navode da krize kao što su terorizam, prirodne katastrofe (tsunami u Aziji, uragan Katarina u SAD) nisu vezane za speciičnu geografsku lokaciju, i da njihove posljedice u današnjem globaliziranom svijetu izravno narušavaju sigurnost i stabilnost EU.</s><s>Stoga EU treba brže razvijati sposobnosti djelovanja na području kriznog upravljanja.</s>\n<s>3. Razvoj sposobnosti za krizno djelovanje izvan EU treba se odvijati u okviru NATO-a (ili neke druge organizacije) a ne u EU.</s><s>EU je po svojoj strukturi nesposobna za donošenje i provođenje potrebnih mjera (odlučivanje konsenzusom).</s><s>U ovom slučaju, EU bi bila ograničena na provođenje kriznog upravljanja na svom području te podređena nekoj drugoj organizaciji u djelovanju izvan njezinih granica (to bi bilo teško prihvatljivo za mnoge članice, koje ne bi bile spremne ulagati sredstva potrebna za takvo djelovanje, gdje ne bi mogla utjecati na donesene odluke).</s><s>Međutim, NATO je i dalje primarno vojna organizacija, koja se može baviti samo vojnim aspektom upravljanja krizama (a i to s određenim ograničenjima), a ne cjelokupnim procesom upravljanja krizama.</s><s>U ovom trenutku raspoloženje unutar EU je usmjereno prema drugom scenariju (rašireno je mišljenje da EU treba poduzeti veće napore u sklopu njezinog airmiranja na međunarodnoj sceni).</s><s>Treba se prevladati sadašnji fragmentirani i nekoordinirani pristup EU - EU ima već sada dovoljna sredstva za mnoge zadaće na području kriznog upravljanja, ali gore navedeni problemi negiraju te prednosti EU.</s>\n<s>Sa ciljem prevladavanja opisane situacije u veljači 2010. godine tajništvo Vijeća EU provelo je racionalizaciju svoje strukture osnivanjem Uprave za upravljanje krizama i planiranje.17 Druga značajna promjena koja je nastupila sa usvajanjem Lisabonskog sporazuma je stvaranje Službe za vanjsko djelovanje EU (European External Action Service, EEAS) u lipnju 2010. godine kao diplomatske službe EU, te položaja Visokog predstavnika EU za vanjske poslove i sigunrosnu politiku.</s><s>EEAS je između ostalog dobio i ključnu ulogu u koordiniranju svih aktivnosti EU na području upravljanja krizama.</s><s>Stoga je EEAS u svoj sastav preuzeo CMPD, CPCC18, vojni stožer EU (EUMS) i Združeno situacijsko središte (Joint Situation Centre).</s><s>Ovakva centralizacija je logična s obziRobert Barić</s>\n<s>17 Stvaranje Uprave za upravljanje krizama i planiranje (Crisis Management Planning Directorate, CMPD) koji je ujedinio uprave VIII (Uprava za obrambena pitanja) i IX (uprava za civilno upravljanje krizama) radi unificiranja civilnog i vojnog planiranja na strateškoj razini.</s><s>Također u okviru Vojnog stožera EU (EUMS) formiran je civilno-vojni odjel.</s><s>290</s>\n<s>289 rom na činjenicu da je jedna od glavnih zadaća EEAS-a pružanje potpore Visokom predstavniku EU za vanjsku i sigurnosnu politiku koji je ujedno Ključni razlog za osnivanje EEAS-a bio je namjera prevladavanja podjele ovlasti za razvoj svih aspekata Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU (uključujući i područje upravljanja krizama) između Europske komisije i Tajništva Vijeća EU.</s><s>Međutim, taj cilj nije ostvaren.</s><s>Europska komisija je tijekom vođenja pregovora o strukturi EEAS-a nastojala na svaki način zadržati do tada prikupljene ovlasti na području vanjske i sigurnosne politike EU.</s><s>Ni dio članica EU nije bio spreman dati pune ovlasti EEAS-u u izvođenju njegovih funkcija.</s>\n<s>Rezultat je vidljivo ograničavanje prvobitne ideje o velikoj autonomiji EEAS-a.</s><s>Ključne članice EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija) i dalje žele zadržati sposobnost samostalnog djelovanja na vanjskopolitičkom području, ali i da spriječe dominaciju jedne države u okviru EEAS-a (to je bio i razlog njemačkog i francuskog protivljenja mogućem prevelikom britanskom utjecaju u okviru EEAS-a – veliko oslanjanje Catherine Ashton na britansko diplomatsko osoblje u uspostavi EEAS-a procijenjeno je kao britanski pokušaj ostvarivanja dugoročnog utjecaja Londona na vanjsku politiku EU).21</s>\n<s>Europska komisija također je zadržala snažan utjecaj na vanjsku i sigurnosnu politiku EU – na EEAS su samo djelomično prenijete ovlasti iz nekoliko ključnih područja (razvojna pomoć, susjedska politika EU, sprječavanje sukoba/postkonfliktna stabilizacija) – EEAS mora blisko surađivati sa članovima komisije zaduženim za ova područja kako bi se održala koherentnost u vanjskom djelovanju EU.</s><s>U nadležnosti Europske komisije je kontrola proračuna EEAS-a, kao i upravljanje pružanjem raz18 CPCC (Civilian Planning and Conduct Capability) je uprava koja je osnovana kao tijelo izravno podređeno Visokom predstavniku EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.</s><s>CPCC je zadužen za operativno planiranje i vođenje misija EU na području civilnog upravljanja kri19 Za prikaz organizacije i zadaća EEAS-a vidi: Council Decision of 26 July 2010 establishing the organisation and functioning of the European External Action Service, Official Journal L 20 Za prikaz ovog procesa, vidi: Hillion, Christophie i Lefebvre, Maxime, The European External Action Service: towards a common diplomacy?, Foundation Robert Schuman, European Issue no.184, 25.10.2010. (http://www.robert-schuman.eu/doc/questions_europe/qe-184-en.pdf).</s><s>21 Vidi: Traynor, Ian, Germany and France dispute Lady Ashton’s ‘excessive’ EU powers, The Guardian, 28.2.2010.</s>\n<s>Robert Barić vojne pomoći iz fondova unije (ova funkcija nije prenesena na EEAS, koji po ovom pitanju ima status pomoćne službe koja pomaže EK u provođenju programa koje je definirala komisija).22 Dakle, usprkos nastojanjima da se izbjegne preklapanje nadležnosti na području vanjske i sigurnosne politike EU kroz ustrojavanje EEAS-a, ovaj cilj nije postignut.</s><s>I dalje postoje preklapanja koja mogu dovesti do sukoba institucija EU, te između EEAS-a i članica unije.</s><s>To znači da će nacionalni interesi i dalje imati prednost pred postizanjem zajedničkih stavova na razini unije.</s><s>Ovakva situacija i na području upravljanja krizama sprječava rješavanje glavnog problema unije na području upravljanja krizama – djelotvorne koordinacije stvorenih sposobnosti unije u unutarnjem i vanjskom djelovanju na ovom području.</s><s>Proces stvaranja civilnih i vojnih sposobnosti EU na području upravljanja krizama do sada je vrlo neujednačen.</s><s>Glavni poticaj bila je reakcija na različite vrste kriza, a uspostavljeni oblici suradnje predstavljali su adhoc rješenja, bez razmišljanja o stvaranju jednog sveobuhvatnog okvira upravljanja krizama u uniji.</s><s>Temelj unijinog pristupa upravljanju krizama je podjela odgovornosti između EU i država-članica.</s><s>Praksa je pokazala kako su u mnogim slučajevima članice nespremne odustati od svoje autonomije na području sigurnosti i obrane, te štititi nacionalne ekonomske interese po svaku cijenu.</s><s>Navedena područja se i dalje percipira kao jedno od ključnih obilježja nacionalnog suvereniteta; stoga, bez obzira na prednosti koje proizlaze iz “labavljenja” suvereniteta na području upravljanja krizama (posebno po pitanju prevencije budućih kriza), članice i dalje pokazuju nespremnost za poduzimanjem tog koraka.</s><s>Stoga se sustav upravljanja krizama na razini EU i dalje percipira kao primarno usmjeren prema pružanju potpore nacionalnim sustavima zemalja-članica.</s><s>Ova tendencija vidljiva je i u slučaju najnovijih institucionalnih rješenja u EU.</s><s>Lisabonski sporazum je kroz kreiranje EEAS-a i druge korake trebao omogućiti jačanje koherentnosti EU na području upravljanja krizama.</s><s>Jedna od mogućih mjera koja proizlazi iz Lisabonskog sporazuma je i prenošenje ovlasti za pokretanje procedura u kriznoj situaciji sa razine država-članica na ključna tijela EU (predsjednik Vijeća Europe, predsjednik Europske komisije, šef EEAS-a).</s><s>Premda je ovaj korak bio logični rezultat primjene CCA sporazuma, nekoliko članica je sredinom prošle godine odbilo ovaj prijedlog s obrazloženjem da bi se tako stvorila prevelika koncentracija moći u institucijama EU.23 Do danas ovo pitanje nije 22 Vidi čl. 9 (Council Decision of 26 July 2010 establishing the organisation and functioning of the European External Action Service), str.</s><s>L 201/36-37.</s>\n<s>Stoga se može zaključiti kako EU do danas nije stvorila jedan jedinstveni okvir za vođenje i dalji razvoj sustava upravljanja krizama.</s><s>Premda je vidljivo kako na razini unije i država-članica postoji niz potrebnih sposobnosti, nacionalni interesi i dalje imaju prevagu nad zajedničkim djelovanjem.</s><s>Ovu činjenicu pokazuju i institucionalna rješenja usvojena na temelju Lisabonskog sporazuma, opisana u ovom radu.</s><s>Zbog toga će pitanje stvaranja jedinstvenog okvira za djelovanje EU na području upravljanja krizama ovisiti o krajnjem ishodu procesa preispitivanja temeljnih postavki odnosa unutar EU koje je u tijeku.</s>\n<s>Usprkos napretku koji je postignut na području katastrofa i upravljanja krizama, države Europske unije susreću se s izazovima kojima je potrebno pristupiti na integralan način.</s><s>Europska komisija i Vijeće Europske unije naglašavaju što bolje povezivanje odnosno integriranje politika Europske unije.</s><s>U ovom radu bit će prikazan skup aktivnosti nazvanih “Europa koja štiti” .</s><s>Cilj tih aktivnosti</s>\n<s>Sažetak jest unaprjeđenje sigurnosti Unije na području jačanja suradnje u provedbi zakona, upravljanja granicom, pravosudnoj suradnji u kaznenim pitanjima, ali i jačanje suradnje u području civilne zaštite kao i u području upravljanja u katastrofama.</s><s>U tom smislu, u radu će biti prikazane i očekivane aktivnosti Republike Hrvatske u području civilne zaštite kao i u području upravljanja u katastrofama nakon pristupanja EU.</s>\n<s>* Tamara Kopal, Odjel za međunarodnu suradnju, Državna uprava za zaštitu i spašavanje.</s><s>Arabela Vahtarić, načelnica Odjela za međunarodnu suradnju, Državna uprava za zaštitu i spašavanje</s>\n<s>Europska unija i njene susjedne države su tijekom 2010. godine iskusile niz osobito teških velikih nesreća i katastrofa: od poplava i oluja u zapadnoj Europi, velikih poplava u srednjoj Europi, oblaka vulkanskog pepela nakon erupcije vulkana Eyjafjallajokull do šumskih požara bez presedana u Rusiji.</s><s>Tijekom 2010. godine bili smo svjedoci dvije najgore prirodne katastrofe u posljednjih nekoliko godina: potresa na Haitiju i poplava u Pakistanu koje su obje rezultirale s velikim gubitkom ljudskih života i velikim materijalnim štetama.</s><s>Bili smo, isto tako, svjedoci nesrećama poput eksplozije na naftnoj bušotini u Meksičkom zaljevu (što je rezultiralo najvećim izlijevanjem nafte u povijesti) te velike suše u Sahelu.</s>\n<s>Podaci iz 2010. godine nisu samo statistički ekstrem.</s><s>Kao što je poznato, diljem svijeta bilježi se rast godišnjeg broja velikih nesreća i katastrofa koji je povećan peterostruko: sa 78 u 1975. godini na gotovo 400 danas.</s><s>Prosječni godišnji gubici iznose oko 0,25% globalnog BDP-a.</s><s>Tijekom proteklih 20 godina u zabilježenim katastrofama u Europi3 poginulo je gotovo 90.000 ljudi, ugroženo je više od 29 milijuna ljudi i izazvano je 211 milijardi eura ekonomskih gubitaka.</s><s>Ovaj trend posljedica je uglavnom klimatskih promjena, porasta broja stanovnika u kombinaciji s porastom urbanizacije, kao i drugih čimbenika, uključujući povećanje industrijske aktivnosti i degradaciju okoliša.</s><s>Osim toga, terorizam ostaje značajna sigurnosna prijetnja za europske građane.</s><s>Zbog ovih čimbenika, učestalost i intenzitet katastrofa će vjerojatno i dalje biti u porastu.</s><s>Suočeni s ovom promjenom stvarnosti postoji dobar razlog da EU ojača svoje kapacitete odgovora u velikim nesrećama i katastrofama.</s><s>Prirodne i civilizacijske katastrofe kao što su šumski požari, potresi, poplave i oluje kao i teroristički napadi sve više utječu na sigurnost i zaštitu građana EU i potiču daljnji razvoj djelovanja EU u upravljanju u katastrofama.</s><s>Zbog navedenog, Stockholmski program4 poziva na razvoj europske ‘”Strategije za unutarnju sigurnost”</s>\n<s>,5 koja se fokusira na podjelu zadaća između institucija EU i država članica u borbi protiv terorizma, upravljanju granicama, 3 Prema definiciji Centra za istraživanje epidemiologije katastrofa (CRED).</s><s>CRED definira katastrofu kao: “situaciju ili događaj koji nadvladava lokalni kapacitet odgovora te ima za posljedicu zahtjev na nacionalnoj ili međunarodnoj razini za vanjsku pomoć” (www.cred.be).</s><s>Članak se primarno bavi velikim nesrećama i katastrofama koje imaju za posljedicu zahtjev za međunarodnu pomoć.</s>\n<s>296 civilnoj zaštiti i pravosudnoj suradnji u kaznenim pitanjima.</s><s>U Stockholmskom programu navedeno je da se upravljanje u katastrofama EU treba temeljiti na integriranom pristupu, koji obuhvaća cijeli ciklus od aktivnosti prevencije katastrofa, pripravnosti do odgovora i oporavka unutar i Upravljanje u katastrofama EU temelji se na dva glavna načela: 1. odgovornosti država članica za pružanje prijeko potrebne zaštite svojim građanima s obzirom na postojeće rizike i prijetnje te 2. solidarnosti među državama članicama u pomoći jedni drugima i prije, tijekom i nakon katastrofa ukoliko katastrofa nadilazi nacionalne kapacitete ili pogodi više od jedne države članice.</s><s>Europsko vijeće smatra da se buduće djelovanje Europske unije treba voditi ciljevima smanjivanja ranjivosti na katastrofe razvijanjem strateškog pristupa u prevenciji katastrofa te daljnjim unaprjeđenjem pripravnosti i odgovora uzimajući u obzir nacionalnu odgovornost.</s><s>Potrebno je izraditi Smjernice za rizike i metode za mapiranje rizika, procjene i analize kao i pregled prirodnih i civilizacijskih opasnosti s kojima se EU može suočiti u budućnosti.</s><s>Potrebno je, isto tako, nastaviti jačanje Mehanizma Europske unije za civilnu zaštitu i poboljšati instrumente civilne zaštite, uključujući dostupnost, interoperabilnost, korištenje i podršku za koordinaciju pomoći i izvan EU u slučajevima kada su građani EU ugroženi u velikim nesrećama i katastrofama.</s><s>Potrebno je ojačati Centar za monitoring i informiranje (MIC) s ciljem poboljšanja koordinacije pomoći država članica, omogućavanja boljeg korištenja karata, analitičke potpore državama članicama određivanju i registraciji nacionalnih i multinacionalnih modula civilne zaštite te unaprijediti obuku i vježbe kako bi se pridonijelo učinkovitijem odgovoru EU u katastrofama.</s><s>1. Principi provođenja unaprjeđenja</s>\n<s>Učinkovita provedba razumne politike upravljanja u katastrofama znači manje smrtnih slučajeva i manje štete.</s><s>Kako se rizici s kojima se suočavamo povećavaju i postaju sve očitiji potrebno je ojačati lokalne, nacionalne i europske politike kako bi se mogli učinkovito nositi s tim prijetnjama.</s><s>Potrebno je identificirati načine poboljšanja postojećih sustava i primijeniti ih u cilju učinkovitog odgovora na buduće velike nesreće i katastrofe.</s><s>Kao što je već naglašeno te je od najveće važnosti, zaštita sigurnosti građana jest dužnost svake države te odgovornost za sprječavanje katastrofa, pripravnost i odgovor leži prvenstveno na nacionalnim vladama.</s><s>Ali, kada se dogodi Tamara Kopal, Arabela Vahtarić</s>\n<s>297 katastrofa i nacionalni kapaciteti više nisu dovoljni, zajednički europski odgovor učinkovitiji je od samostalnog djelovanja država članica.</s><s>Suradnja na razini EU daje jasnu poruku solidarnosti među državama članicama i s trećim zemljama.</s><s>Bliska suradnja na razini EU također može ojačati sveukupni odgovor i koordinaciju kada aktivnosti odgovora provode Ujedinjeni narodi (UN).</s><s>Važnost suradnje na razini EU prepoznali su i europski građani.</s><s>Prema ispitivanju javnog mnijenja njih oko 90% očekuje da će EU učiniti više da pomogne njihovoj državi kada se suoči s katastrofom.6 Sličan postotak građana EU podržava humanitarne aktivnosti EU izvan granica EU.7 EU posjeduje niz instrumenata za odgovor na katastrofe.</s><s>Za katastrofe unutar EU, Mehanizam civilne zaštite olakšava i koordinira pružanje materijalne pomoći država članica.8 Mehanizam EU za civilnu zaštitu isto tako koordinira isporuku materijalne pomoći tijekom katastrofa izvan EU.9 EU (Komisija i države članice u kombinaciji) je najveći svjetski donator humanitarne pomoći zemljama u razvoju.</s><s>Financiranje se provodi putem partnerskih organizacija (uglavnom agencije UN-a, Crvenog križa/polumjeseca i humanitarnih nevladinih organizacija) koje pružaju najveći dio pomoći osobama u potrebi na terenu.</s>\n<s>Nadalje, postignut je dogovor o olakšavanju korištenja vojnih sredstava država članica kada su ona potrebna kao dio ukupnog EU odgovora u katastrofi.10 U slučaju potresa na Haitiju odgovor EU je bio učinkovit i brz.</s><s>Međutim, iskustva iz ove i ostalih nedavnih nesreća ukazuju na to da postoji prostor za daljnja poboljšanja u smislu djelotvornosti i učinkovitosti (brzine implementacije i primjerenost akcije), koherentnosti (operativne i političke koordinacije) i vidljivosti EU odgovora na katastrofe.</s><s>No, bolji odgovor EU u izvanrednim slučajevima izvan EU-a ipak temelji na odgovoru civilne zaštite sa snažnim i 6 http://ec.europa.eu/public_opinion/archives/ebs/ebs_328_en.pdf 7 http://ec.europa.eu/public_opinion/archives/ebs/ebs_343_en.pdf 8 U 2002. godini, prvoj godini rada, Mehanizam je mobiliziran tri puta.</s><s>U 2009. godini on je bio mobiliziran 27 puta a prošle 2010. godine aktiviran je 32 puta.</s><s>Približno polovica aktivacija odnosilo se na odgovore na katastrofe unutar EU.</s><s>9 U svim slučajevima, zahtjev iz zemlje ili zemalja pogođene katastrofom moraju biti zaprimljene prije nego što se Mehanizam aktivira.</s><s>U slučaju trećih zemalja, odmah se konzultira Visoka predstavnica za vanjsku politiku, u duhu zajedničke Deklaracije između Vijeća i Komisije o korištenju Mehanizma za civilnu zaštitu u kriznim situacijama (doc. 10639/03) da bi se utvrdilo bi li aktiviranje Mehanizma potpalo u upravljanje krizom ZVSP (ZVSP – Zajednička vanjska i sigurnosna politika).</s>\n<s>10 Dokumenti Vijeća EU od 2003. do 2006. godine obuhvaćaju “Opći Okvir za korištenje vojnih i vojno zakupljenih prijevoznih sredstava država članica” i “Koordinaciju alata ESOP za potporu EU odgovora u katastrofama i vojne podrške EU odgovoru u katastrofa - identifikacija i koordiniranje raspoloživih sredstava i sposobnosti” (dokumenti 10639/03, 6644/4/04, Tamara Kopal, Arabela Vahtarić</s>\n<s>298 učinkovitim kapacitetima država članica.</s><s>Polazište unaprjeđenog odgovora na razini EU mora se temeljiti na jačanju nacionalnih kapaciteta.</s><s>Temeljem Stockholmskog programa i sukladno Strategiji za unutarnju sigurnost EU,11 Priopćenje Komisije “Prema snažnijem europskom odgovoru u katastrofama: uloga civilne zaštite i humanitarne pomoći”12 utvrđuje strategiju s ciljem korištenja stručnosti i resursa (koji su dostupni lokalnoj, nacionalnoj i EU razini) u sustavu odgovora u katastrofi EU.</s><s>Stvaranje Europskog kapaciteta za odgovor u katastrofama (eng. European Emergency Response Capacity) na temelju imovine država članica te razvoj Europskog centra za odgovor u katastrofama (eng. European Emergency Response Centre – EERC) predloženi su kao temelj strategije.</s><s>Prijedlozi se odnose na područje civilne zaštite i humanitarne pomoći.</s><s>Tijekom analiza i konzultacija provedenih među državama članicama, Europskom komisijom i partnerima, zaključeno je da se rad na unaprjeđenju EU kapaciteta za odgovor u katastrofama mora temeljiti na sljedećim principima: 1. EU bi trebala biti u stanju učinkovito i duhu solidarnosti odgovoriti na katastrofe unutar i izvan EU-a.</s>\n<s>2. Kapaciteti za odgovor u katastrofama EU trebaju se baviti svim vrstama velikih nesreća i katastrofa (tj. prirodnim i civilizacijskim osim oružanog sukoba) koji mogu nadilaziti kapacitete nacionalnog odgovora i rezultirati zahtjevom za pomoći EU.</s>\n<s>3. Potpuno dosljedan (koherentan) pristup za katastrofe izvan EU-a morat će obuhvatiti različita područja koje bi mogla biti aktivirana (ovisno o prirodi krize): civilnu zaštitu, humanitarnu pomoć, odgovor na krize u okviru Instrumenta za stabilnost,13 geografske instrumente za vanjsku pomoć (koristeći leksibilne procedure u situacijama krize i velikih nesreća i katastrofa) te civilno i vojno upravljanje krizom u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP).</s><s>Cilj bi trebao biti identiiciranje i implementacija najprikladnijih resursa (sredstava) odgovora na bilo koju katastrofu.</s><s>Takav pristup će se graditi na postojećim ulogama, mandatima i kapacitetima a utvrdit će se i kritične “praznine” i uska grla.</s><s>11 Vidjeti fusnote 3. i 4.</s>\n<s>13 Instrument za stabilnost (eng. Instrument for Stability, IfS) je strateški alat dizajniran za rješavanje brojnih globalnih sigurnosnih i razvojnih izazova.</s><s>Cilj mu je osigurati podršku rješavanju kriza i nestabilnosti u trećim zemljama te aktivnosti vezanih za međunarodne izazove uključujući nuklearnu sigurnost i sprečavanje širenja nuklearnog naoružanja, borbu protiv trgovine ljudima, organiziranog kriminala i terorizma.</s><s>Vrijednost ovog instrumenta u financijskoj perspektivi 2007. – 2013. godine je 2 milijarde eura.</s>\n<s>4. U slučaju odgovora na humanitarne potrebe koje su uzrokovane katastrofom izvan EU, pomoć EU se mora pružati u skladu s međunarodno dogovorenim humanitarnim načelima (čovječnost, neutralnost, nepristranost i neovisnost) i smjernicama.</s><s>Poboljšana koordinacija na razini EU pomoći će ojačati središnju koordinacijsku ulogu UN za izvanredne situacije u trećim zemljama.</s>\n<s>5. Pristup koji balansira odgovor u slučaju katastrofa s prevencijom katastrofa i spremnosti je najbolji način odgovora sve veće prijetnje koju predstavljaju katastrofe.14 Aktivnosti jačanja odgovora u katastrofama bit će dopunjene jakim mjerama prevencije i pripravnosti.</s><s>To uključuje povećanje sinergije između smanjenja rizika od katastrofa (eng. disaster risk reduction) i prilagodbe na klimatske promjene tako da, na primjer, inancijska potpora za prevenciju, oporavak i aktivnosti obnove povećava otpornost na buduće velike nesreće i katastrofe.</s><s>6. Veća isplativost (eng. cost efectiveness) označava traženje učinkovitijih načina dostave pomoći.</s><s>To se može postići kroz bolje udruživanje sredstava kako bi se smanjili troškovi i izbjeglo dupliciranje napora.</s><s>Kada je to primjereno, države članice trebaju iskoristiti zajednička sredstva.</s><s>EU bi također trebala izbjegavati stvaranje novih struktura i dodatne razine birokracije.</s>\n<s>14 Komisija je 2009. godine usvojila Priopćenje o “Pristupu Zajednice prevenciji prirodnih i civilizacijskih katastrofa” (COM (2009) 82 final) i Strategiju EU za potporu smanjenju rizika od katastrofa u zemljama u razvoju (COM (2009) 84 final).</s><s>Uskoro bi trebao biti usvojen Plan provedbe EU DRR Strategije.</s><s>U tijeku je rad na pregledu rizika na razini EU a Komisija istražuje mehanizam za redovite recenzije politika prevencije i pripravnosti država članica.</s><s>Dostupna su značajna financijska sredstva EU za sprječavanje katastrofa iako korištenje (povlačenje) tih sredstava ostaje ograničeno.</s><s>Financiranje je također dostupno u okviru Sedmog okvirnog programa za istraživanje i razvoj - FP7 (Tema svemir i sigurnost).</s><s>U tijeku su napori na širenju potpore EU za sprječavanje katastrofa u projektima trećih zemalja, identificiranju i razmijeni najbolje prakse, ispitivanju mogućnosti za inovativne i financijske aranžmane.</s><s>Navedene aktivnosti trebale bi biti povezane s naporima EU vezanim za prilagodbu klimatskim promjenama.</s><s>Provedba i daljnji razvoj Fonda solidarnosti EU također može pružiti priliku za jačanje EU za upravljanje u katastrofama.</s>\n<s>2.1.</s><s>Stvaranje Europskog kapaciteta za odgovor u katastrofama na temelju unaprijed prijavljene imovine država članica i unaprijed dogovorenih planova</s>\n<s>Odgovor civilne zaštite EU temelji se na ad hoc ponudama država članica za pomoć.</s><s>Takav sustav otežava planiranje hitnih operacija i ne može osigurati dostupnost i dovoljnu količinu odgovarajuće vrste pomoći u svim slučajevima.</s><s>U cilju poboljšanja planiranja operacija civilne zaštite EU, temeljem spomenutih strategija, uskoro će se početi raditi na: - izradi referentnih scenarija za glavne vrste katastrofa unutar i izvan EU, - identiiciranju i mapiranju postojećih ključnih sredstava koja bi se mogla staviti na raspolaganje državama članicama za hitni odgovor EU u spomenutim scenarijima,</s>\n<s>- izradi planova za raspoređivanje tih sredstava, uključujući i prijevoz, te ih provjeravati na temelju naučenih lekcija (stečenih iskustava) iz novih velikih nesreća i katastrofa i vježbi,</s>\n<s>- identiikaciji i ojačavanju sinergije između materijalne pomoći i pomoći iz EU inancijskih sredstava za humanitarnu pomoć.</s><s>Mapiranje kapaciteta koji su na raspolaganju za operacije civilne zaštite EU na temelju unaprijed definiranih scenarija katastrofa znatno će unaprijediti sposobnost odgovor EU.</s><s>To će omogućiti Komisiji i državama članicama maksimalno iskorištavanje komplementarnosti i udruživanje sredstava što će rezultirati većom učinkovitošću i isplativošću.</s><s>Za poboljšanje dostupnosti ključne imovine testirani su razni aranžmani kroz “Pripremne aktivnosti sposobnosti brzog odgovora EU” (eng. Preparatory Action on an EU Rapid Response Capability).</s><s>To je obuhvaćalo standby aranžmane za module poljske bolnice, crpljenje visokog kapaciteta, pročišćavanje vode i ostalih sredstava sa sjedištem u nekim državama članicama.</s><s>Na temelju tog početnog iskustva Komisija predlaže da se uspostave Europski kapaciteti za odgovor u katastrofama u obliku unaprijed identificiranih resursa civilne zaštite država koje sudjeluju u Mehanizmu civilne zaštite koji bi se dobrovoljno stavili na raspolaganje za operacije EU u slučaju katastrofa unutar i izvan EU.</s><s>Države članice koje su pristale dati sredstva za udruživanje, trebaju ih učiniti dostupnim za operacije EU na poziv osim ako su ta sredstva potrebna za nacionalne potrebe.</s><s>Ova sredstva ostat će pod nacionalnim zapovjedništvom i kontrolom.</s><s>Registracija udruženih sredstava će ostati na dobrovoljnoj bazi a takvi aranžmani trebaju biti otvoreni za sudjelovanje trećih zemalja, posebice iz Europskog gospodarskog prostora i država kandidatkinja za EU.</s>\n<s>Stručnjaci Europske unije (Komisije i država članica), koje će na teren poslati Europski centar za odgovor u katastrofama, osigurat će koordinaciju različitih EU modula na terenu i, gdje je to relevantno, njihovu integraciju u sustav UN klastera.</s>\n<s>Budući da je većina modula civilne zaštite država članica već dostupna za nacionalne svrhe, očekuje se da ovaj sustav neće generirati značajne dodatne troškove vezane za njihov razvoj i standby.</s><s>Naprotiv, može se očekivati da će razvijanje mogućnosti za zajednički odgovor stvoriti veću učinkovitost i poboljšati ukupnu isplativost operacija EU odgovora na katastrofe.</s><s>Između Europskog kapaciteta za odgovor u katastrofama i Europske službe vanjskih poslova (eng. European External Action Service, EEAS) dogovorit će se način rada s ciljem osiguranja komplementarnosti i korištenja moguće sinergije između načina upravljanja aktivnostima otklanjanja posljedica katastrofa i civilno - vojnim upravljanjem krizom.</s>\n<s>Učinkovita pomoć podrazumijeva da sredstva za otklanjanje posljedica katastrofe moraju biti unaprijed postavljena što je moguće bliže zoni katastrofe, oslanjajući se na lokalne i regionalne resurse kada god je to moguće.</s><s>To je razlog zašto su velike međunarodne humanitarne organizacije (npr. Svjetski program za hranu - WFP i Međunarodna federacija Crvenog križa i Crvenog polumjeseca - IFRC) stvorili i proširili svoje pre-pozicionirane kapacitete uz značajnu materijalno financijsku potporu EU.</s><s>Unutar EU, države članice grupirale su nacionalna sredstva za pružanje pomoći i otklanjanje posljedica katastrofa na strateškim mjestima.</s><s>Nedavna iskustva pokazala su da ovaj pristup značajno ubrzava operativni odgovor na katastrofe.</s><s>Globalne mreže regionalnih skladišta / čvorišta uvelike mogu olakšati brzu mobilizaciju pomoći.</s><s>Zbog toga, a u cilju brze raspoloživosti sredstava za humanitarne svrhe u hitnim slučajevima izvan EU predviđeno je da se:</s>\n<s>- ocjene iskustva stečena iz EU suradnje s ključnim humanitarnim partnerima - osobito WFP i IFRC te da se i dalje razvijaju mogućnosti za razvoj ovakvog pristupa,</s>\n<s>Pravovremene i točne procjene potreba neophodne su za donošenje informirane i utemeljene odluke o otklanjanju posljedica katastrofa.</s><s>Za hitne slučajeve izvan EU, ECHO stručnjaci na terenu i timovi civilne zaštite EU imaju ključnu ulogu u pružanju informacija i savjeta za odgovor EU.</s><s>Oni također sudjeluju u procjeni i koordinaciji koju provodi UN.</s><s>Potrebno je osigurati bolje veze između procjene humanitarnih potreba u ranim fazama katastrofe i procjene pristupa oporavku i razvoju kao što je procjena potreba nakon katastrofe (eng. Post-Disaster Needs Assessments, PDNA).</s><s>U tom smislu Komisija će nastojati:</s>\n<s>- slati na teren EU stručnjake koji će biti časnici za vezu sa sustavom UN-a, - povećati kapacitete EU timova za procjene kako bi se pokrio što veći teritorijalni opseg i, ako je potrebno, popunile praznine u UN kapacitetima, - osigurati odgovarajuće sudjelovanje EU stručnjaka u PDNA koji su već uključeni u procjenu potreba i provedbu humanitarnih aktivnosti u vezi s otklanjanjem posljedica katastrofe.</s>\n<s>2.4.</s><s>Zajednička, učinkovitija i isplativija logistika Trenutno postoje razni nacionalni i planovi na razini EU za logistička čvorišta u zonama katastrofe u trećim zemljama.</s><s>Takve različite strukture do sada su značile da svaki učesnik ima plan za implementaciju i vlastitu podršku na terenu.</s><s>Ponekad ti nacionalni centri za potporu ne komuniciraju učinkovito s ostalim centrima što nije operativno učinkovito, niti isplativo te smanjuje vidljivost EU.</s>\n<s>Obavljanje zadataka na horizontalnoj razini, poput logistike, može biti učinkovitije ako se provodi na razini EU.</s><s>Komisija u suradnji s državama članicama razvila je specijalističke timove (za tehničku pomoć i potporu, TAST15) koje funkcioniraju kao mobilna logistička podrška.</s><s>Stoga, Komisija predlaže da se u nadolazećem razdoblju:</s>\n<s>- sustavno rasporede timovi tehničku pomoć i potporu (TAST) pogotovo u situacijama u kojima nema lokalne infrastrukture te da se uspostave ugovoreni planovi kako bi se osigurala njihova dostupnost, 15 Tim za tehničku pomoć i potporu, TAST (eng. Technical Assistance Support Team) jedan je od 17 modula čiji je ustroj propisan općim zahtjevima i koji su utvrđeni Odlukom Komisije.</s>\n<s>- u suradnji s EEAS istraže mogućnosti kako ti timovi mogu bolje podržati Delegacije EU, konzularna predstavništva i druge EU i međunarodne aktere tijekom velikih hitnih slučajeva izvan EU, - istraži razvijanje ovih planova u EU Centru za koordinaciju na terenu koji se može priključiti sustavu UN-a.</s>\n<s>2.5.</s><s>Koordinirani i troškovno učinkovit prijevoz pomoći EU trenutno ima mogućnost sufinancirati prijevoz materijalne pomoći civilne zaštite.</s><s>Ovu mogućnost potrebno je ojačati i ukloniti uska grla u prijevozu pomoći.</s><s>Poboljšanja su potrebna i u isporuci pomoći pogođenim zemljama, uključujući logistiku i lokalnu dostavu do mjesta gdje je pomoć najpotrebnija.</s><s>U ostvarenju ovih ciljeva Komisija predlaže da se: - pojednostavne i pojačaju postojeći aranžmani za prikupljanje i suinanciranje prijevoza,</s>\n<s>- potakne udruživanje s privatnim sektorom i pripreme mogućnosti za pružanje komercijalnog transporta i logistike u katastrofama, - u potpunosti iskoriste dogovoreni okviri za korištenje vojnih ili vojno unajmljenih prijevoznih sredstava država članica i alata za koordinaciju u okviru Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) kao potporu odgovoru u katastrofama EU,</s>\n<s>- nastavi razvoj odgovarajućih zračnih / transportnih kapaciteta (strateških i taktičkih) humanitarnih organizacija i UN-a.</s><s>2.6.</s><s>Korištenje vojnih sredstava država članica i potpore ZSOP EU u odgovoru na katastrofe Civilne i vojne sposobnosti razvijene u kontekstu Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (ZSOP) mogu biti korisne prilikom pružanja pomoći civilne zaštite i humanitarne pomoći osobito u prirodnim katastrofama.</s><s>Uporabu vojnih sredstava za pružanje pomoći u trećim zemljama kao dio odgovora na prirodne katastrofe, propisuju Oslo smjernice.16 Ove su smjernice dogovorene na razini UN-a i potvrđene u EU u Europskom konsenzusu o humanitarnoj pomoći.17 Oslo smjernice propisuju da vojna sredstva treba koristiti kao posljednji izbor kada ne postoji druga dostupna civilna 16 Guidelines on the Use of Military and Civil Defence Assets in International Disaster Relief — ‘Oslo Guidelines’ (re-launched by UN OCHA in November 2006).</s>\n<s>304 alternativa za podršku hitnih humanitarnih potreba.</s><s>Neke države članice imaju uređen nacionalni sustav za korištenje vojnog prijevoza ili drugih vojnih sredstava kao potpore civilnoj zaštiti u odgovoru na velike katastrofe izvan EU.</s><s>Takva vojna sredstva, usmjerena kroz nadležna tijela za civilnu zaštitu država članica mogu doprinijeti pružanju materijalne pomoći koja se šalje kroz Centar za monitoring i informiranje (MIC) Mehanizma za civilnu zaštitu EU.</s><s>Kao što je pokazalo iskustvo pružanja pomoći u slučaju potresa i tsunamija u Indijskom oceanu u prosincu 2004. godine te poplava 2010. godine u Pakistanu, vojna sredstva mogu popuniti praznine kapaciteta u područjima kao što su transport, logistička potpora ili medicinska potpora.</s>\n<s>EU je razvila okvir vojne potpore za odgovoru EU u katastrofama koji obuhvaća korištenje vojnih prijevoznih sredstava i alata koordinacije Europske sigurnosne i obrambene politike (ESOP).</s><s>Izrađeni Standardni operativni postupci korišteni su dobrim dijelom u hitnim situacijama kao npr. u Pakistanu 2010. godine kada je Komisija (putem MIC-a) osigurala potporu u dostavi pomoći zrakoplovima koji su ponuđeni kroz EU ćeliju za planiranje (eng. EU Movement Planning Cell) u EU vojnom stožeru.</s><s>Ova mogućnost koristila se kao dodatak civilnim letovima u organizaciji i sufinanciranju u okviru Mehanizma.</s>\n<s>Konkretne prijedloge kako poboljšati mehanizme za korištenje civilnih i vojnih sredstava u okviru ZSOP kao dio odgovor u katastrofama EU, posebice unaprjeđenje dosljednosti i sinergije s EU humanitarnom pomoći i civilnom zaštitom posebno će dati Visoka predstavnica i Europska komisija.</s><s>Zbog svega navedenog, postoji potreba da se razvije Europski centar za odgovor u katastrofama (eng. European Emergency Response Centre EERC) kao poveznica Komisije s koordinacijskim alatima ZSOP s ciljem zadovoljavanja humanitarnih potreba na terenu s dostupnim sredstvima država članica za upravljanje u krizama.</s><s>17 The European Consensus on Humanitarian Aid (2008/C 25/01) Tamara Kopal, Arabela Vahtarić</s>\n<s>3.1.</s><s>Razvijanje Centra za odgovor u katastrofama (EERC) Civilna zaštita i humanitarna pomoć glavni su operativni instrumenti trenutnog odgovora EU na katastrofe.</s><s>Ovi instrumenti integrirani su u jednu Opću upravu Europske komisije – Opću upravu za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu (DG ECHO) što omogućuje uspostavljanje ojačanog Centra za odgovor u katastrofama (EERC) koji će se oslanjati na informacije i znanja iz oba područja i učinkovito povezati, na europskoj razini, tijela nadležna za civilnu zaštitu i za humanitarnu pomoć u državama članicama.</s><s>Krizne sobe ECHO-a i MIC-a bit će spojene u pravi operativan centar koji će djelovati 24 sata i biti odgovoran za koordinaciju civilnog odgovora EU u slučaju katastrofa.</s><s>To će zahtijevati kvalitativni pomak od razmjene informacija i reagiranja na krizna stanja u proaktivniju ulogu planiranja, praćenja, pripreme, operativne koordinacije i logističke podrške.</s><s>U tu svrhu EERC će razviti integrirano praćenje kapaciteta koje će se temeljiti, između ostalog, na GMES18 uslugama.</s><s>EERC će osigurati kontinuiranu razmjenu informacija i s tijelima civilne zaštite i s tijelima nadležnim za humanitarnu pomoć u slučaju potrebe za pomoći koju će ponuditi države članice Europske unije i drugi akteri.</s><s>To će omogućiti državama članicama donošenje informirane odluke o financiranju i ponudi dodatne pomoći.</s><s>EERC će također razviti referentne scenarije za glavne vrste katastrofa unutar i izvan EU kao što je već u ovom članku spomenuto u prethodnom poglavlju.</s><s>Za hitne slučajeve izvan EU, EERC bi trebao biti odgovoran za prikupljanje podataka o cjelokupnoj dostupnoj europskoj materijalne pomoći i osigurati dosljednost sa sustavom koordinacije UN-a i ugrožene zemlje.</s><s>EERC će isto tako olakšati operativnu koordinaciju s drugim EU sudionicima .</s><s>To će uključivati razmjenu informacija i analiza s geografskim odjelima EEAS (uključujući Situacijski centar (eng. Situation Centre – Sit Cen) kada je to prikladno) i Delegacija EU.</s><s>To se odnosi i na suradnju s EEAS strukturom za upravljanje krizama kada se korištenje civilnih i / ili vojnih sredstava EU smatra dijelom odgovora u katastrofi EU.</s><s>EERC bi također trebao biti točka za vezu s odgovarajućim dijelovima EEAS uključujući u tom pogledu misije ZVSP ili ESOP raspoređene u trećim zemljama.</s><s>EERC će biti povezan s planovima koji se se razvijaju kao dio te će na taj način doprinijeti povećanju otpornost prema katastrofama cijele Europe.</s><s>18 Globalno nadziranje okoline i sigurnost (eng. Global Monitoring for Environment and Security, GMES) je zajednička inicijativa EU i Europske svemirske agencije (ESA) Tamara Kopal, Arabela Vahtarić</s>\n<s>- spojiti krizne centre civilne zaštite (MIC) i Opće uprave ECHO i time stvoriti pravi 24 / 7 Europski Centar za odgovor u katastrofama (EERC) koji će usko surađivati s drugim odgovarajućim službama, uključujući i one odgovorne za Strategiju za unutarnju sigurnost EU, - s vremenom razviti EERC u platformu za podršku drugim službama koje se bave katastrofama,</s>\n<s>- utvrditi radne planove s EEAS (i u sjedištu i u Delegacijama EU) što se može učiniti, između ostalog, kroz mjere koje uključuju redovite sastanke, privremenu razmjenu časnika za vezu, zajedničke vježbe i trening.</s><s>3.2.</s><s>Jačanje koordinacije</s>\n<s>Za katastrofe u trećim zemljama EU snažno podupire središnju koordinacijsku ulogu UN-a, prije svega UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (UN OCHA).</s><s>EU koordinacija ojačat će ulogu UN-a osiguravajući dosljedan EU doprinos UN-ovim naporima u olakšavanju posljedica katastrofa.</s>\n<s>U integriranom pristupu Komisija predlaže da se: - ojača podrška UN-ovoj koordinaciji humanitarne pomoći (sustavu klastera UN-a i UN koordinatoru humanitarne pomoći) uključujući i moguće raspoređivanje EU časnika za vezu na lokalni sustav UN koordinacije, - EERC koristi u usmjeravanju protoka informacija vezanih za napore u olakšavanju posljedica katastrofa između EU i UN, - poboljšati izvještavanje UN-ovog inancijskog sustava za praćenja ukupne pomoći EU u bilo kojoj katastroi.</s>\n<s>Spajanje humanitarne pomoći i civilne zaštite u portfelj jednog povjerenika Europske komisije19 pruža mogućnosti za zajedničku analizu, zajedničko prikupljanje informacija, pojednostavljeni doprinos sustavu koordinacije klastera i poboljšanje koordinacije EU-a na terenu.20 U cilju unaprjeđivanja usklađenosti pružanja europske pomoći u otklanjanju posljedica katastrofa Komisija će:</s>\n<s>- predložiti nominaciju kontaktnih točaka u državama članicama za humanitarnu pomoć koje će u svako doba biti na raspolaganju za razmjenu 19 Kristalina Georgijeva imenovana povjerenicom Europske komisije za međunarodnu suradnju, humanitarnu pomoć i odgovor na izvanredne situacije (eng. International Cooperation, Humanitarian Aid & Crisis Response).</s>\n<s>307 informacija (ove kontaktne točke bit će povezane s nacionalnim kontaktnim točkama za civilnu zaštitu EU Mehanizma za civilnu zaštitu kako bi se osigurao potpuno usklađen pristup), - razviti alat za informacije (na temelju trenutnog sustava 14 bodova za humanitarnu pomoć i CECIS21 sustava za pomoć civilne zaštite), - poticati države članice da pravovremeno izvještavaju o svim humanitarnim doprinosima.</s>\n<s>Javnost EU ima pravo na točne i potpune informacije o načinu na koji EU reagira na katastrofe.</s><s>EU je najveći donator humanitarne pomoći i ti napori se smatraju operativno učinkovitim, ali oni nisu uvijek vidljivi građanima EU, korisnicima zemalja u razvoju i međunarodnim partnerima.</s><s>To uvelike smanjuje vjerodostojnost i pregovarački položaj Europske unije na međunarodnoj razini u ovo doba koje pokreće globalizacije.</s><s>Za komunikacijska pitanja potreban je odgovarajući pristup planiranju temeljen na scenarijima.</s><s>Institucije EU, zajedno s državama članicama, trebaju razviti komunikacijsku strategiju koja će povećati vidljivost odgovora Europske unije.</s>\n<s>Važno je da EU financiranje, putem međunarodnih i lokalnih partnerskih organizacija, bude pravilno prepoznato i vidljivo na terenu (osim u slučajevima gdje bi prisutnost EU simbola otežala isporuku pomoći) kao i na Internetu.</s><s>S tim u vezi Komisija će:</s>\n<s>- predstaviti jedinstveni iznos pomoći EU u otklanjanju posljedica katastrofa (i inancijski i materijalni), umjesto odvojenih iznosa EU i država članica, priznajući odgovarajuću bilateralnu pomoć, - raditi na češćoj upotrebi EU simbola u kombinaciji s nacionalnim simbolima za svo osoblje EU i država članica prilikom pružanja pomoći u odgovoru na katastrofe,</s>\n<s>- razmotriti načine da partnerske organizacije daju odgovarajuću uočljivost pomoći koju inancira EU (npr. kroz logotip EU ili dvostruki logotip na artiklima),</s>\n<s>- u većoj mjeri nadzirati poštovanje postojećih uvjeta inanciranja, - razmotriti odgovarajuće brendiranje kapaciteta EU odgovora.</s><s>21 CECIS - Zajednički sustav za veze i informiranje u slučaju katastrofa (eng. Common Emergency Communication and Information System) Tamara Kopal, Arabela Vahtarić</s>\n<s>Analizirana strategija prikazana u ovom radu predstavlja prvi korak u razvoju snažnijeg kapaciteta EU odgovora u katastrofama.</s><s>To će pomoći povećanju utjecaja EU u ublažavanju patnje žrtava katastrofa unutar EU i širom svijeta.</s><s>Zakonodavni prijedlozi za provedbu ključnih prijedloga bit će predloženi tijekom 2011. godine.</s><s>Republika Hrvatska odnosno Državna uprava za zaštitu i spašavanje kao tijelo državne uprave nadležno za civilnu zaštitu i pružanje pomoći u katastrofama aktivna je u Mehanizmu civilne zaštite Europske unije već nekoliko godina.</s><s>Sudjelovanje u vježbama Mehanizma civilne zaštite EU te 25 osoba koje se educiraju u sustavu tečajeva Mehanizma u dogledno vrijeme neće biti dostatne aktivnosti.</s><s>U ovome trenutku, kada se završetak pregovora o pristupanju EU mjeri u mjesecima a punopravno članstvo u EU je vrlo blizu, aktivnosti Hrvatske morat će postati proaktivne.</s><s>U nadolazećem razdoblju bit će potrebno intenzivirati osposobljavanje i na tečajevima koje organizira Europska komisija ali i na nacionalnoj razini koje bi trebalo obuhvaćati informacije o načinu pružanja pomoći u okviru EU.</s><s>Jedan od ciljeva trebao bi biti opremanje i prijavljivanje modula civilne zaštite u suradnji s drugim tijelima državne uprave kojima je zaštita i spašavanje redovita djelatnost kako bi se i hrvatska nacionalna sredstva mogla staviti na raspolaganje državama članicama za hitni odgovor EU.</s>\n<s>CECIS – Zajednički sustav za veze i informiranje u slučaju katastrofa (eng. Common Emergency Communication and Information System) CRED - Centar za istraživanje epidemiologije katastrofa ECHO – Opća uprava za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu Europske komisije (eng. Directorate General Humaniratian Aid and Civil Protection) EEAS - Europske službe vanjskih poslova (eng. European External Action Service)</s>\n<s>UN OCHA - Ured za koordinaciju humanitarnih poslova Ujedinjenih naroda WFP - Svjetski program za hranu (eng. World Food Programme) ZSOP - Zajednička sigurnosna i obrambena politika (eng. Common Security and Defence Policy - CSDP)</s>\n<s>Pogled na prisutnost rizika tijekom vođenja projekta s aspekta mogućnosti trpljenja gubitka ukazuje na senzibilnost u upravljanju rizicima svojstvenu svakom pojedinačnom projektu.</s><s>Oblikovanje poslovnih procesa čija je svrha zaštita od negativnih efekata rizika može se generalizirati kroz proces proaktivnog identificiranja, analize i rješavanja rizika.</s><s>U ovom radu je napravljen kratak pregled procjene rizika s obzirom na dva smjera – dvije ocjene modela (kvalitativnu i kvantitativnu), te se također predlaže novi pristup u tom smjeru.</s><s>Uzimajući u obzir pojavu rizika kao stohastičku pojavu, izbor metode podrazumijevat će onu metodu koja će smanjiti potencijalne gubitke, odnosno gubitke kad se događaj realizira kao i smanjenje intenziteta izloženosti rizicima.</s>\n<s>Ključne riječi: upravljanje rizikom, procjena rizika, metode analize rizika * Mr. sc. Mira Mileusnić Škrtić, Andrea Ruk, prof., Institut za međunarodne odnose UPRAVLJANJE RIZICIMA</s>\n<s>Bez obzira koliko bio dobar plan projekta, neizvjesnost i rizik pojavljivanje neželjenih događaja su gotovo uvijek prisutni, a to iziskuje pristup proaktivnog djelovanja.</s>\n<s>Rizik je mogućnost pojave neizvjesnih događaja ili skupa okolnosti koji ostvaruju pozitivan ili negativan učinak na ostvarenje ciljeva projekta Š1Ć, a karakterizira ga vjerojatnosti nastanka i utjecaja na projekt.</s><s>U tom kontekstu rizik možemo zapisati kao funkciju varijabli rizik=f(vjerojatnost, utjecaj) (1).</s>\n<s>Upravljanje rizicima možemo, između mnogobrojnih definicija, promatrati kao sustavan proces identifikacije, analize, planiranja, praćenja i kontrole rizika uz unaprijed pripremljene odgovore na rizike projekta, odnosno kao proces koji obuhvaća utvrđivanje i kvantifikaciju rizika te plan odgovora u smislu sprječavanja rizika uz kontrolu svih radnih procesaŠ2Ć.</s><s>Upravljanje rizicima je kontinuiran proces koji se odvija tijekom životnog ciklusa projekta uz pravovremena poboljšanja aktivnosti planiranja, identifikacije, nadzora i kontrole rizika, tako da se novi rizici mogu identificirati u bilo koje vrijeme.</s><s>Smanjiti vjerojatnost kako same pojave tako i utjecaja nepovoljnih događaja na projekt nesumnjivo je najvažniji cilj upravljanja rizicima.</s><s>Procjena vjerojatnosti nastanka rizika i utjecaja na projekt je dio analize rizika.</s>\n<s>Upravljanje rizicima se oslanja na situacije koje su realno ostvarive i koje se mogu ostvariti.</s><s>U ciklusu upravljanja rizicima važni su svi elementi, međutim svi su u korelaciji s procjenom rizika.</s><s>Proces procjene rizika analizira se paralelno s nekoliko aspekata.</s><s>Jedan od njih je pretpostavka scenarija mogućih katastrofa prema stupnju ranjivosti faza projekta i prema mogućim ishodima nepovoljnih događaja koji uzrokuju rizik.</s><s>S druge strane, na vjerojatnost pojave rizika utječu kako vanjski čimbenici tako i unutarnji subjekti kao što su poslovni procesi u projektu za koje je i napravljena procjena rizika što povlači važnost kontrole svih procesa.</s><s>Unutarnji faktori podrazumijevaju između ostalog skup podataka prikupljenih tijekom vremena trajanja poslovnih procesa unutar odvijanja Mira Mileusnić Škrtić, Andrea Ruk</s>\n<s>313 razvojnih faza projekta, a takvo skladište podataka nudi čak i one informacije koje nam se u prvom trenutku čine beskorisne, a u odgovarajućim okolnostima poprimaju ključnu ulogu.</s><s>Govoreći o vanjskim čimbenicima dolazimo do vertikalnih analiza unutar društvenih, tehnoloških, ekonomskih, ekoloških i političkih utjecaja koji se uglavnom ne mogu kontrolirati, ali mogu biti očekivani.</s><s>Ovdje su također podrazumijevaju događaji, izvan aktivnost tvrtke odgovorne za projekt, kao što su prirodne katastrofe ili teroristički napadi, napadi na informacijske sustave (virusi, spam, DoS naTehnička vrsta rizika proizlazi iz alata koji se koriste tokom projekta.</s><s>Nadalje, prisutnost elektronskog i mobilnog poslovanja, kao i okružje informacijskog sustava, povlače softverski rizik.</s><s>Procjena rizika je preventivna akcija koju treba provesti prije pojave neželjenih događaja.</s><s>A u slučaju da se nesreća već dogodila, treba što prije započeti s korektivnim akcijama i realizacijom plana oporavka.</s><s>U slučaju da su troškovi ublažavanja rizika veći od troškova preuzimanja rizika i nastalih posljedica, ključna je pravovremena procjena vjerojatnosti i utjecaja svakog rizika na strategiju ublažavanja gubitaka i to prije donošenja odluke o provedbi plana ublažavanja.</s><s>S druge strane, bilo koji događaj čiji bi utjecaj mogao biti pozitivan treba iskoristiti u skladu sa pravilima.</s>\n<s>Nakon što je rizik identificiran procjenjuje se vjerojatnost njegove pojave, stupanj utjecaja na planirani raspored, opseg, troškove i kvalitetu aktivnosti, a zatim se određuju prioriteti.</s><s>Zahvaljujući analizi rizika dolazimo do rangiranja svih evidentiranih potencijalnih rizika do čega možemo doći koristeći Š3Ć:</s>\n<s>− polu – kvantitativne analize koje određuje numeričke vrijednosti za opisivanje skale, brojevi su korišteni kako bi se kvantiicirali faktori rizika, − kvantitativne analize koje koriste numeričke skale za mogućnosti (vjerojatnosti) i posljedice rizika.</s>\n<s>Svaki rizik koji je rangiran tijekom analize mora biti nadziran (Tablica 1).</s><s>Svi prepoznatljivi rizici bi trebali biti uneseni u registar rizika, koji sadrži sve informacije o riziku kao i tretmane koji su povezani s njima i dokuMira Mileusnić Škrtić, Andrea Ruk</s>\n<s>Težina rizika (eng. Severity) jednaka je umnošku vjerojatnosti (eng. Probability) pojavljivanja rizika i utjecaja koji ima na projekt (eng. Impact) odn. posljedice</s>\n<s>Vjerojatnost pojavljivanja, broj kategorija na koje utječu i stupanj (visok, srednji, nizak) utjecaja određuju osnovu za dodjeljivanje prioriteta rizika.</s><s>Osim toga, procjena vjerojatnosti pojavljivanja rizika i njegovog utjecaja na projekt uvelike ovisi o iskustvu i znanju svih dionika u projektu, te svih ostalih koji sudjeluju u procesu analize rizika.</s>\n<s>Razlikujemo dva modela procjene rizika: kvalitativni i kvantitativni model.</s><s>Kvalitativna analiza rizika je proces procjene utjecaja identificiranih faktora rizika.</s><s>U tom smislu određuje prioritete identificiranih rizika koristeći vjerojatnost njihova pojavljivanja i odgovarajući utjecaj na ciljeve projekta.</s><s>Tijekom ovog procesa odlučuje se o prioritetu aktivnosti u rješavanju (otklanjanju ili ublažavanju) faktora rizika ovisno o stupnju utjecaja kojeg imaju.</s><s>Ključna značajka kvalitativnih modela je uporaba subjektivnih indeksa u smislu rastućeg niza utjecaja neželjenih događaja (nizak (N)-srednji (S)visok (V)), zatim kao posebna značajka presudan-kritičan utjecaj i na kraju nezaobilazan benchmarking svih.</s>\n<s>Preciznija procjena rizika može se napraviti po razvojnim fazama u životnom ciklusu projekta s obzirom na zavisnost o vremenu.</s><s>Kvantitativna analiza rizika rezultira numeričkim rješenjima koja izražavaju vjerojatnost pojave svakog rizičnog faktora po fazama projekta i njegovih posljedica na ciljeve projekta, ali i globalno rizika na razini cijelog projekta.</s><s>Kvantitativna analiza ne može funkcionirati bez dostupnosti detaljnih podataka o svakom (već unaprijed predviđenom ili tek nastalom) neželjenom događaju kao i bez podataka o mogućim mjerama pogodnim za njihovo rješavanje.</s><s>Takve podatke treba učestalo obnavljati jer o njihovoj točnosti zavisi i efikasnost rješavanja problema.</s><s>S jedne strane, vjerojatnost da se očekivani gubitak dogodi u jedinici vremena definiramo kao produkt izloženosti neželjenom događaju u jedinici vremena i posljedice očekivanog gubitka uslijed pojave neželjenog događaja.</s><s>S druge strane, neke od kvantitativnih metoda odlučivanja u slučaju procjene rizika se ne oslanjaju na znanje vjerojatnost poput teorije igara.</s><s>Uglavnom rezultati kvantitativne analize ne proturječe ishodu kvalitativne analize, premda se ta dva procesa mogu odvijati istodobno.</s><s>Bez obzira koristi li se kvalitativna ili kvantitativna procjena rizika u obzir se u svakom slučaju moraju uzeti sljedeći elementi: materijalna ili nematerijalna vrijednost imovine, učestalost prijetnje, faktor izloženosti prijetnji, učinkovitost zaštite, trošak zaštite, te nesigurnost.</s><s>Ponekad je poželjno kombinirati kvalitativne i kvantitativne metode te ovisno o situaciji i prilikama doći do jedinstvene metode procjene rizika primjerene upravo tom projektu na kojem se radi.</s><s>Pri tom se svakako ne smije zanemariti uloga ljudskog faktora, kao ni upotrebu raznih softverskih alata s druge strane.</s>\n<s>Izbor metode analize rizike prepušten je timu zaduženom za upravljanje rizicima na projektu, pa s te strane ljudski faktor izbija u prvi plan.</s><s>S druge strane, već su poznate neke prednosti i nedostaci koji se odnose na svaku metodu pojedinačno što uvelike olakšava izbor najpovoljnije metode.</s><s>Osim toga, treba voditi računa radi li se o domaćim ili međunarodnim projektima, gospodarskim ili projektima u znanosti i razvoju, odnosno o klasifikaciji projekta koja utječe na izbor metode analize rizika.</s><s>Projektni menadžment međunarodnih projekata ima već samim svojim međunarodnim statusom kao i uvjetima provedbe jednim djelom usmjeren izbor metode za procjenu rizika.</s><s>U tom smislu, uvelike pomaže poznavanje koraka za donošenje strategije vezane uz obradu rizika, metoda kvantificiranja i klasifikacije rizika, te već poznatih iskustava kao smjernica za bolje procjenjivanje rizika.</s>\n<s>Jedna od najjednostavnijih kvalitativnih procjena rizika je matrična procjena rizika čiji je najveći nedostatak što daje vrlo grube rezultate, premda u nekim slučajevima za to nema ni potrebe.</s><s>Što-ako analiza je namijenjena kvalitativnoj procjeni rizika i provodi se vrlo brzo softverskim alatom predočavajući različite scenarije projekta kao što su odgađanje dostave neke važne komponente, duže trajanje specifičnih poslova ili uvođenje novih vanjskih faktora kao što su prekid ili promjena procesa koji su u tijeku.</s><s>Podaci dobiveni na taj način tvore različite baze podataka pomoću kojih se provodi komparativna analiza.</s><s>Nedostaci ove metode su što ne garantira kompletnost analize te ovisi o subjektivnosti analitičara.</s>\n<s>Sofisticiraniji softverski paketi rezultiraju sveobuhvatnom bazom podataka koja omogućava analizu i izvještavanje povezanih projekata (cross-project).</s><s>Na taj način je oživljena distribuiranost i transparentnost podataka pa budžetni i organizacijski modeli dijele zajedničke podatke koji dopuštaju integraciju projekata te smanjuju probleme nekonzistentnih i redundantnih podataka.</s>\n<s>U kvalitativnoj procjeni rizika koristi se i FMEA metoda (Failure Mode and Effects Analysis) kao jedna od induktivnih tehnika koja polazi od analize svih mogućih neželjenih događaja i pripadajućih štetnih efekata.</s><s>Prednost ove metode se očituje u raširenosti primjene, dok se nedostaci očituju kroz loše obučeno osoblje, te nedovoljnu potporu rukovodeće strukture (promatra je kao administrativni zadatak).</s>\n<s>Kvantitativna analiza koristi tehnike kao što su Monte Carlo metoda pomoću koje može: utvrditi vjerojatnost postizanja cilja, kvantificirati rizik na razini cijelog projekta i odrediti iznos troška potrebnog za saniranje posljedica, identificirati prioritete rizičnih faktora i njihov doprinos s obzirom na indeks rizika na razini cijelog projekta, identificirati realne promjene kako u troškovima tako i u planu aktivnosti.</s><s>U njoj je za svaku planiranu aktivnost napravljena distribucija (stupanj nesigurnosti na svakoj aktivnosti) mogućeg trajanja aktivnosti koja se koristi za računanje distribucije svih mogućih ishoda projekta.</s><s>Ako u analizu uključimo faktor povećanja utjecaja zbog mogućnosti pojave više različitih rizika istovremeno, onda koristimo koeficijent korelacije.</s><s>Spomenimo najpoznatije distribucije: normalna distribucija, gamma distribucija te beta distribucija.</s><s>Bolja procjena rizika se može dobiti modeliranjem vjerojatnosti rizika s eksponencijalnom distribucijom te utjecaja na projekt s beta distribucijom.</s><s>Š5Ć Slika 1 Funkcije gustoće distribucija</s>\n<s>Nadalje, procjena rizičnih situacija metodom Markovljevih modela se sastoji od izrade grafa stanja, određivanja koeficijenata prelaznih vjerojatnosti između stanja i postavljanja i rješavanja sustava diferencijalnih jednadžbi.</s><s>Ovaj model karakterizira zahtjevnija provedba, a rašireniju primjenu ima u donošenju odluka.</s>\n<s>Bayesove metode se mogu npr. upotrijebiti za procjenu distribucije rizika, nadalje za odabir distribucije ili ulaznih parametara distribucije.</s><s>U tom slučaju Bayesove metode su samo pomoćni alat jer same po sebi nemaju odlučujući utjecaj na konačni izgled modela procjene rizika pa ni na sveobuhvatan proces odlučivanja u rješavanju neželjenih događaja.</s><s>Odgovarajući izbor jedne ili više metode rezultirat će uspješnom provedbom projekta i pored svih koristi koje projekt sam po sebi ostvaruje, stvara se ozračje pouzdanog i uspješnog poslovanja i otvaraju se vrata za pokretanje novih projekata.</s><s>Pogotovo ako govorimo o internacionalizaciji i konkurentnosti u međunarodnom prostoru poželjno je dobrim poslovanjem dobiti i dobre reference za nove poslove.</s><s>S obzirom na Zaključak o određivanju prioritetnih programa Europske zajednice (donesen u veljači 2007.) za koje će RH pokrenuti postupak pristupanja, treba raditi na postizanju što veće izvrsnosti u projektnom menadžmentu.</s><s>Odgovarajući izbor metode za procjenu rizika nalazi svoje uporište u značajkama i pravilima vezanim uz, u ovom slučaju, programe EU kao što su FP7 (Sedmi okvirni program za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti), EURATOM, CIP (Okvirni program za konkurentnost i inovacije), eContent Plus, Erasmus, LIFE+, Program za cjeloživotno učenje, IPA (Instrument pretpristupne pomoći).</s>\n<s>Procjena rizika u vođenju projekta treba se prilagoditi kako unutarnjim tako i vanjskim faktorima, pogotovo onim razvojnim jer npr. jedan od ciljeva IPA programa je priprema zemalja kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja za članstvo u EU za korištenje Strukturnih fondova gdje će financijska sredstva biti znatno veća, ali će unutarnja kontrola regularne provedbe projekta morati biti znatno veća.</s>\n<s>Izvrsno planiranje projekta i mogućih rizika ne otklanja neizvjesnost njihove pojave.</s><s>Ponekad rizik ima pozitivan utjecaj na projekt, no češće se pojavljuje u negativnom kontekstu, a upravo posljedice neželjenih događaja su ono što se želi izbjeći ili umanjiti.</s><s>U tome možemo uspjeti jedino djelujući Mira Mileusnić Škrtić, Andrea Ruk</s>\n<s>320 proaktivno s obzirom da se upravlja jedino identificiranim rizicima.</s><s>Metode koje se koriste u procjeni rizika polaze uglavnom od dva elementa: vjerojatnosti da se rizik dogodi i nastanka moguće štete u slučaju realizacije rizičnih događaja.</s><s>Ako se u evaluaciji ovih elemenata polazi od niskogsrednjeg-visokog kriterija, radi se o kvalitativnoj procjeni rizika.</s><s>U slučaju rangiranja prema stupnju u smislu da je svaki od tih elemenata kvantificiran kao nezavisni, objektivni pokazatelj kao što su novčana vrijednost imovine ili frekvencija godišnje pojave prijetnje, procjena rizika postaje uglavnom kvantitativna.</s>\n<s>Uspješna realizacija projekta podrazumijeva odgovarajući izbor jedne ili više metode procjene rizika, što povlači ozračje pouzdanog i uspješnog poslovanja te izgradnju referenci za pokretanje novih projekata.</s>\n<s>Provedba procjene opasnosti iz zaštite na radu početak je upravljanje rizicima u području zaštite zdravlja i sigurnost na radu.</s><s>Procjena opasnosti iz zaštite na radu provodi se nekom od priznatih metoda koje za cilj imaju utvrđivanje razine rizika glede nastanka ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u svezi s radom te poremećaja u procesu rada koji bi mogao izazvati štetne posljedice po sigurnost i zdravlje zaposlenika.</s><s>Međunarodna norma ISO 31000:2009 Upravljanje rizicima – Principi i smjernice, definira brojne principe koje je potrebno primijeniti kako bi upravljanje rizikom bilo učinkovito.</s><s>Ovaj norma preporuča da organizacije razviju, primjene i kontinuirano poboljšavaju okvir rada čija je svrha integrirati proces upravljanja rizikom u sveopće upravljanje organizacijom, njezinom strategijom i planiranjem, menadžmentu, procesima izvješćivanja, politici, vrijednostima i kulturi.</s><s>Upravljanje rizikom prema zahtjevima ove norme može se primijeniti na cjelokupnu organizaciju, pa tako i na područje upravljanja rizicima zaštite zdravlja i sigurnosti na radu.</s><s>Ključne riječi: Norma, primjena, rizik, upravljanje * Mr. sc. Darko Palačić, Visoka škola za sigurnost s pravom javnosti, Zagreb 323</s>\n<s>Zaštita zdravlja i sigurnost na radu, odnosno zaštita na radu, sastavni je dio organizacije rada i izvođenja radnog procesa, a ostvaruje se obavljanjem poslova zaštite na radu i primjenom propisanih, ugovorenih, kao i priznatih pravila zaštite na radu te naređenih mjera i uputa poslodavca.</s><s>Za organiziranje i provedbu zaštite na radu odgovoran je poslodavac temeljem objektivne odgovornosti, neovisno o tome da li je u tu svrhu zaposlio stručnjaka za zaštitu na radu, odnosno organizirao službu za zaštitu na radu ili je ugovorio suradnju s ovlaštenom fizičkom osobom za zaštitu na radu, ustanovom ili trgovačkim društvom za poslove zaštite na radu.</s><s>Š10Ć Radi što učinkovitijeg organiziranja zaštite na radu, poslodavac je dužan izraditi procjenu opasnosti, na temelju koje primjenjuje pravila kojima se otklanjaju ili na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti, te u tu svrhu osigurati sva potrebna materijalna sredstva.</s><s>Procjena opasnosti je postupak kojim se utvrđuje kolika je razina rizika od nastanka ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u vezi s radom te poremećaja u procesu rada koji bi mogao ugroziti sigurnost i zdravlje radnika.</s><s>Međunarodna norma ISO 31000:2009 Upravljanje rizicima – Principi i smjernice, definira brojne principe koje je potrebno primijeniti kako bi upravljanje rizikom bilo učinkovito.</s><s>Ovaj norma preporuča da organizacije razviju, primjene i kontinuirano poboljšavaju okvir rada čija je svrha integrirati proces upravljanja rizikom u sveopće upravljanje organizacijom, njezinom strategijom i planiranjem, menadžmentu, procesima izvješćivanja, politici, vrijednostima i kulturi.</s>\n<s>1. Upravljanje zaštitom zadravlja i sigurnošću na radu Kompleksna interakcija ljudskih, materijalnih i tehnoloških resursa u suvremenom poslovnom okruženju prepunom brzih promjena i potreba prilagođavanja, osim poslovne organizacije, nameće potrebe koje će organizaciji osigurati poslovni uspjeh.</s><s>Interakcija poslovnog sustava i organizacijske kulture određuje vodstvo, razvoj kulture sigurnosti, upravljanje promjenama te izgradnju i upravljanje sustavom sigurnosti.</s><s>Primarni cilj sustava sigurnosti jest kroz potpuno razumijevanje ugrožavanja, opasnosti i rizika osigurati optimalnu razinu sigurnosti osoba, imovine (materijalne i nematerijalne), poslovnih procesa i okoliša.</s><s>Postizanjem takvog razumijevanja, organizacija može biti učinkovita i uspješna u razvoju vlastitog sustava upravljanja sigurnošću.</s><s>Izostane li razumijevanje ugrožavanja, opasDarko Palačić</s>\n<s>324 nosti i rizika, sustav upravljanja sigurnošću postati će skup postupaka koji se temelje na prethodnim iskustvima i zahtjevima propisa.</s><s>Iako su prethodna iskustava i zahtjevi propisa važni, oni sami nisu dovoljni za izgradnju sustava upravljanja sigurnošću i procesa kojima će se učinkovito upravljati rizicima.</s>\n<s>Provedba i osiguravanje potrebnog stanja sigurnosti na radu omogućava normalan tijek poslovnih procesa i funkcioniranje poslovnih sustava, a time i postizanje boljih gospodarskih rezultata.</s><s>Smatra se da se oko 80% uzroka nezgoda pripisuje ljudskim čimbenicima.</s><s>Š3Ć Stoga je temeljno pitanje strategije sprečavanja ozljeda na radu, nezgoda i tehnoloških nesreća djelovanje na ljudske čimbenike kroz odgoj, obrazovanje i osposobljavanje.</s><s>Važan čimbenik u stvaranju pozitivnog stajališta i kulture sigurnosti jest i motiviranje za siguran rad.</s><s>Stoga osposobljavanje za rad na siguran način podrazumijeva usvajanje znanja, vještina i radnih navika neposrednog izvršitelja posla, kojim se otklanjaju ili na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti u radnoj okolini.</s><s>Za razliku od navedenog, poslodavci, odnosno njihovi ovlaštenici koji organiziraju radne procese, trebaju usvojiti znanja koja će im omogućiti da već pri njihovom organiziranju poduzmu preventivne mjere zaštite.</s><s>Time se smanjuju opasnosti od ozljeda, profesionalnih bolesti i poremećaja u tehnološkom procesu koji bi mogli ugroziti sigurnost radnika.</s><s>Osposobljavanje za rad na siguran način zakonska je obveza prema propisima i izravno se povezuje s organiziranjem i provedbom poslovnih procesa.</s><s>Š6Ć</s>\n<s>Svaka organizacija posjeduje sustav koji specificira na koji se način provode poslovni procesi.</s><s>Kada je sustav upravljanja zaštitom zadravlja i sigurnošću na radu dio ostalih poslovnih procesa, učinak svih procesa bit će postizanje poslovnih ciljeva uz smanjenje rizika po zdravlje i sigurnost na radu svih zaposlenih.</s><s>Dizajniranje proaktivnog sustava upravljanja zaštitom zadravlja i sigurnošću na radu zahtijeva punu pozornost, posvećenost i razmišljanje menadžmenta.</s>\n<s>Postoji nekoliko osnovnih čimbenika koji osiguravaju učinkovit sustav upravljanja zaštitom zadravlja i sigurnošću na radu: − sustavna identiikacija i ocjena ugroženosti, opasnosti i rizika − očekivanja od sustava upravljanja zaštitom zadravlja i sigurnošću na radu</s>\n<s>− oblikovanje procesa procjene ugroženosti, opasnosti i rizika − vodič ili poslovnik sustava upravljanja zaštitom zadravlja i sigurnošću na radu</s>\n<s>− obaveza i uključenost vodstva poslovnog sustava.</s><s>Načela kojima se sustav upravljanja zaštitom zadravlja i sigurnošću na radu mora voditi kako bi bio učinkovit jesu: Š12Ć − svaka nezgoda, ozljeda, akcident i neželjeni događaj pokazuju da nešto nije u redu u sustavu upravljanja</s>\n<s>− funkcija provedbe sigurnosti jest locirati i deinirati pogreške u poslovnom sustavu koje dovode do neželjenih događaja u sigurnosnom smislu − uzroci ponašanja koje narušava sigurnost mogu se identiicirati i klasiicirati</s>\n<s>− u većini slučajeva, ponašanje koje narušava sigurnost normalno je − postoje tri osnovna podsustava kojima se potrebno baviti tijekom izgradnje učinkovitog sustava upravljanja sigurnošću: izički, upravljački i sustav ponašanja</s>\n<s>− sustav upravljanja sigurnošću mora biti u funkciji organizacijske kulture.</s><s>Sustav upravljanja zdravljem i sigurnošću na radu prema normi OHSAS 18001:2007 promovira sigurnu i zdravu radnu okolinu tako što osigurava okvir koji dozvoljava tvrtkama da:</s>\n<s>− sustavno identiiciraju i kontroliraju svoje zdravstvene i sigurnosne rizike − smanjuju potencijalni rizik od nezgoda − svoje sustave usklade sa zakonskim propisima − u cijelosti poboljšaju svoje poslovanje.</s><s>Š10Ć Darko Palačić</s>\n<s>Rizici su u suvremenom životu i radu postali dio svakodnevice.</s><s>Rizik je kao pojava evoluirao te postoje stariji i noviji rizici, prepoznati i neprepoznati rizici, te poznati i nepoznati rizici.</s><s>Š4Ć Svakodnevno funkcioniranje poslovnih sustava u hazardnom poslovnom, društvenom, tehnološkom i prirodnom okruženju kao neizbježnoj realnosti dovodi do zahtjeva za upravljanjem i predviđanjem incidentnih situacija svih vrsta.</s><s>Ovisno o promatranom sustavu za koji se provodi analiza opasnosti, u praksi se prepoznaje niz raznih pristupa i metoda koje su manje ili više optimizirane za specijalne slučajeve.</s><s>U području rada i poslovanja postoji niz poznatih rizika, koji evoluiraju iz dana u dan usko vezano uza razvoj tehnologija i tehnoloških procesa.</s><s>Ono što nekad nije postojalo kao rizik, danas je mračna stvarnost bez koje nije moguće provoditi neki proizvodni proces.</s><s>Rizik se može pojaviti ako se ne primjenjuju pravila određenog specifičnog područja sigurnosti.</s><s>Š5Ć Općenito, provedba pravila i mjera zaštite temelj je uspješne borbe protiv pojavljivanja štetnog događaja i opasnosti od rizika.</s><s>Ono što je u nekom okruženju rizik za radnika, može postati rizik za širu društvenu zajednicu.</s><s>Svaki se rizik može promatrati u dimenziji vremena.</s><s>Njegovo trajanje vezano je i s pitanjem posljedica rizika.</s><s>Sama identifikacija rizika nije dovoljna, nego se moraju primijeniti odgovarajuće mjere zaštite.</s><s>Rizik, dakle traje.</s><s>Ocjena o nekom riziku često se svodi na procjenu vjerojatnosti njegova pojavljivanja unutar uobičajenog odvijanja procesa.</s><s>Povratni učinci rizika ovise o tome da li je on samostalno izabran ili je nametnut.</s><s>2.2.</s><s>Tradicionalno i suvremeno upravljanje rizicima Tradicionalno shvaćanje upravljanja rizicima ima sljedeća obilježja: Š10Ć − upravljanje rizicima je ad hoc aktivnost, odnosno menadžment reagira nakon što se spoznaju rizici</s>\n<s>− upravljanje rizicima usmjereno je na strojeve i uređaje, a primarni izvori rizika su osobe i poslovni procesi s radnim operacijama − u središtu upravljanja su gospodarski, ekonomski pokazatelji, odnosno upravljanje se svodi na smanjivanje troškova zaštite − upravljanje rizicima promatra se fragmentarno, odnosno svako se područje sigurnosti analizira odvojeno s obzirom na rizike.</s>\n<s>− vrednovanje rizika je kontinuiran proces − svi sudjeluju u upravljanju rizicima, osobe i neučinkoviti poslovni procesi i radne operacije primarni su izvori rizika − menadžment preuzima odgovornost za vrednovanje i upravljanje rizicima, a deinira se i plan upravljanja rizicima − neprekidno se promatraju i vrednuju stvarni izvori rizika, i to preventivno unaprijed.</s>\n<s>2.3.</s><s>Upravljanje rizicima u području sigurnosti Upravljanje rizicima je proces prepoznavanja, procjene, tretiranja i nadzora vjerojatnih događaja koji mogu utjecati na organizaciju, a primjenjuje se zbog uklanjanja ili smanjivanja operativnog rizika, zaštite ugleda kompanije te zaštite svih koji sudjeluju u poslovanju organizacije.</s><s>Š9Ć Upravljanje rizicima definira se i kao ukupnost svih pravila i mjera koje se odnose na prepoznavanje i odnos prema rizicima.</s><s>Osnovni zadatak je upravljanje i nadzor postojećih i potencijalnih rizika te pravodobna priprema mjera za izbjegavanje prijetećih situacija i ovladavanje njima, čime se nastoji povećati sigurnost.</s><s>Taj se cilj postiže provedbom: − analize rizika</s>\n<s>Osnovna struktura upravljanja rizicima sadržava različite korake i ciklus koji podrazumijeva identifikaciju, kvantifikaciju, donošenje odluka i smanjenje rizika, dok terminologija i naglasak ovise o problematici i specifičnom području primjene.</s><s>Š2Ć</s>\n<s>Sigurnost svakog poslovnog sustava mora se prilagoditi i uskladiti s rizicima.</s><s>Odrediti koje su mjere sigurnosti najučinkovitije i financijski najpovoljnije (optimalne), složen je i ponekad vrlo subjektivan proces.</s><s>Jedna od osnovnih zadaća procjene i analize rizika jest objektivno odrediti mjere zaštite.</s><s>Š11Ć</s>\n<s>Postoje brojni pristupi analizi i upravljanju rizicima.</s><s>Š13Ć U osnovi se pristupi dijele ovisno o metodama koje se primjenjuju, a one mogu biti kvantitativne i kvalitativne.</s><s>Kvantitativna metoda sagledava dva osnovna elementa, i to vjerojatnost nastanka događaja i štetu koja može nastati.</s><s>Kvalitativnim metodama sagledava se niz međusobno povezanih elementa, koji utječu na ostvarivanje stanja sigurnosti.</s>\n<s>3.1.</s><s>Svrha primjene procjene opasnosti i rizika Procjena opasnosti postupak je kojim se utvrđuje kolika je razina rizika od nastanka ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u vezi s radom te poremećaja u procesu rada koji bi mogao ugroziti sigurnost i zdravlje radnika.</s><s>U tim uvjetima, rizik je vjerojatnost nastanka i veličine navedenih štetnih događaja, dok je preostali rizik, zapravo rizik od nastanka ozljede na radu, profesionalne bolesti i poremećaja u procesu rada preostao nakon primjene osnovnih i posebnih pravila zaštite na radu.</s><s>Mnoge europske direktive koje se odnose na zaštitu zdravlja i sigurnost na radu zahtijevaju procjenu rizika, no taj je postupak koristan i ne ovisi o zakonskim uredbama, a omogućuje poduzimanje učinkovitih mjera zaštite zdravlja radnika.</s><s>Postupak prevencije nesreće počinje sa smanjenjem i, gdje je to moguće, potpunim eliminiranjem potencijalnih rizika, nakon čega slijedi primjena kolektivnih mjera prevencije te u konačnici, rješenja za osobnu zaštitu.</s><s>Definirajući opasnosti i ocjenjujući rizike, poslodavac ili osoba koja kontrolira radni proces mora biti u stanju:</s>\n<s>− provjeriti jesu li provedene mjere adekvatne − dati prioritet svakoj novoj mjeri koja se pokaže potrebnom − pokazati da je prosudba u pogledu sigurnosti i zdravlja radnika utemeljena na znanju (npr. radnika ili nadležnih tijela) − utvrditi je li postignuto poboljšanje zaštite radnika.</s><s>Procjena rizika mora odgovarati vrsti opasnosti, rizicima i potencijalnoj ozljedi.</s><s>Na primjer, veliko kemijsko postrojenje vjerojatno raspolaže sustavom procjene izraženim visoko tehničkim terminima, dok je za jedno malo poduzeće koje radi poslove niskog rizika dovoljan i sasvim jednostavan sustav.</s><s>Procjena rizika − identiicirati opasnosti</s>\n<s>− razmotrili mogu li ovi rizici biti eliminirani, a ako ne: donijeti procjenu o potrebnim dodatnim mjerama (ako su potrebne) kako bi se rizici spriječili ili smanjili na prihvaljivu razinu.</s><s>Prema odredbama Zakona o zaštiti na radu poslodavac je dužan izraditi procjenu opasnosti, na temelju koje primjenjuje pravila kojima se otklanjaju Darko Palačić</s>\n<s>329 ili na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti te u tu svrhu osigurati sva potrebna materijalna sredstva.</s><s>Š16Ć Obvezu izrade procjene imaju poslodavci u djelatnosti poljoprivrede, lova i šumarstva, ribarstva, rudarstva, prerađivačke industrije, opskrbe električnom energijom, plinom i vodom, u građevinarstvu, prometu, skladištenju i vezama, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi te u drugim djelatnostima za dijelove radnog procesa u kojima postoji mogućnost nastanka ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, te poremećaja u procesu rada koji bi mogli štetiti sigurnosti i zdravlju radnika.</s><s>Procjena opasnosti je temeljni dokument za provedbu mjera zaštite zdravlja na radu.</s><s>Procjena opasnosti treba:</s>\n<s>− razmotriti mogu li se ti rizici otkloniti, i ukoliko ne mogu − predložiti potrebne mjere u svrhu sprječavanja ili umanjivanja rizika.</s><s>Procjena rizika odnosi se na postupak ocjenjivanja rizika od ozljeda na radnom mjestu u cilju sigurnosti i očuvanja zdravlja radnika.</s><s>Na temelju izrađene procjene opasnosti poslodavac je dužan u pisanom obliku utvrditi organizaciju provedbe zaštite na radu, pravila zaštite te prava, obveze i odgovornosti njegovih ovlaštenika i radnika, u dijelu u kojem ta pitanja nisu uređena Zakonom i propisima donesenim na temelju njega te kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu.</s>\n<s>Uvjeti koje moraju ispunjavati poslodavci te ovlaštene ustanove, odnosno trgovačka društva pri izradi procjene opasnosti, način izrade procjene opasnosti, sadržaji obuhvaćeni procjenom te podaci na kojima se procjena mora temeljiti propisani su Pravilnikom o izradi procjene opasnosti.</s><s>Š17Ć Procjena opasnosti mora sadržavati:</s>\n<s>C) analiza i procjena prikupljenih podataka D) plan mjera za smanjivanje razine opasnosti prilozi (tekstualni i graički)</s>\n<s>− poslodavac sam izrađuje procjenu opasnosti − poslodavac izradu procjene povjerava ovlaštenoj ustanovi odnosno trgovačkom društvu.</s>\n<s>Za izradu procjene opasnosti mogu se primjenjivati hrvatske metode ili u njihovu nedostatku, u svijetu prihvaćene metode kao što su AUVA, BG, OZEPA, SME, WKO i druge.</s><s>Pri izradi procjene opasnosti za postrojenja i pogone u kojima se proizvode, prerađuju, koriste ili skladište opasne radne tvari u količinama većim od propisanih primjenjuju se metode FMEA, HAZOP, SWIFT, “što-ako”, “stablo pogrešaka”, “stablo događaja” i druge.</s><s>Š10Ć U praksi je moguće,a u nekim situacijama i nužno, istodobno primjenjivati dvije ili više komplementarnih metoda u opsegu i na način kako je predviđeno za pojedinu metodu, ali je potrebno istaknuti o kojim se metodama radi.</s><s>Š8Ć</s>\n<s>Razina rizika od nastanka štetnog događaja procjenjuje se za svako radno mjesto.</s><s>Pri tome je potrebno naglasiti da je to ipak samo procjena, pošto se opseg i intenzitet opasnosti ne mogu uvijek potpuno i točno odrediti pošto ovise o čimbenicima kao što su individualne osobine radika.</s><s>Š7Ć Poslodavac je dužan izraditi reviziju procjena opasnosti nakon svake smrtne, skupne ili teže ozljede, utvrđenog slučaja profesionalne bolesti te poremećaja u procesu rada koji je mogao štetiti sigurnosti i zdravlju radnika, izmjena u procesu rada koje utječu za sigurnost i zdravlje radnika te na temelju rješenja inspektora rada, odnosno najmanje svake dvije godine.</s><s>4. Upravljanje rizicima prema zahtjevima norme ISO 31000:2009</s>\n<s>Organizacije svih vrsta i veličina suočavaju se s unutarnjim i vanjskim faktorima i uvjetima koji čine neizvjesnim da li će i kad ostvariti svoje ciljeve.</s><s>Utjecaj koji ta neizvjesnost ima na ciljeve organizacije, naziva se „rizik“.</s><s>Generički pristup upravljanju rizicima koji promovira norma ISO 31000 ne zavisi od područja primjene, a koncepcijski pruža kvalitetnu osnovu za analizu, procjenu te obradu rizika.</s><s>U okviru te norme procjena rizika ne tretira se u metodološkom smislu, pa generički pristup omogućava da se proces upravljanja rizicima bez teškoća primjeni u bilo kojem području, bilo da se radi o procesima sigurnosti (upravljanje zdravljem i sigurnošću na radu, upravljanju informacijskom sigurnošću, upravljanje zaštitom okoliša), nekom drugom poslovnom procesu (upravljanje rizicima za poslovne procese, upravljanju projektima, finacijskim i kreditnim transakcijama) ili društvenim procesima (politički i društveni rizici).</s><s>Norma ISO 31000 predlaže i definira proces za upravljanje rizicima koji je kompatibilan Darko Palačić</s>\n<s>331 sa EHS (Environmental Health and Safety).</s><s>Osim navedenog, norma uvodi mogućnost integracije sustava za upravljanje rizicima po svim razinama i područjima.</s>\n<s>Teoretski i praktično svaka se organizacija se nalazi i funkcionira u uvjetima nesigurnosti, odnosno sve se aktivnosti organizacije odvijaju u više ili manje hazardnom okruženju.</s><s>U kontekstu terminologije vezane za upravljanje rizicima pod hazardom se smatra stanje i okruženje u kojem postoji neizvjesnot za realizaciju željenih događaja.</s><s>Š1Ć Sve aktivnosti organizacije uključuju rizik.</s><s>Organizacije se bave rizikom tako što ga identificiraju, analiziraju i kod evaluacije (da li stanoviti rizik treba modificirati) primjenjuju postupanja s rizikom kako bi se zadovoljili njihovi kriteriji rizika.</s><s>Kroz taj proces organizacije komuniciraju i konzultiraju se sa svim sudionicima, te prate i provjeravaju rizik i kontrole koje modificiraju rizike kako bi osigurali da neće biti potreban daljnji tretman rizika.</s>\n<s>Norma ISO 31000:2009 Upravljanje rizicima – Principi i smjernice, detaljno opisuje ovakav sistematičan i logičan proces upravljanja rizicima.</s><s>Norma ustanovljava brojne principe koje treba primijeniti kako bi upravljanje rizikom bilo učinkovito.</s><s>ISO 31000 preporuča da organizacije razviju, primjene i kontinuirano poboljšavaju okvir rada čija je svrha integrirati proces upravljanja rizikom u sveopćem upravljanju organizacije, njezinoj strategiji i planiranju, menadžmentu, procesima izvješćivanja, politici, vrijednostima i kulturi.</s>\n<s>Upravljanje rizikom može se primijeniti na cjelokupnu organizaciju, kako na mnoge razine i područja, u bilo koje vrijeme, tako i na specifične funkcije, projekte i aktivnosti.</s>\n<s>Generički pristup opisan u ovoj normi pruža principe i smjernice za upravljanje bilo kakvim oblikom rizika na sistematičan, transparentan i uvjerljiv način te unutar bilo kojeg omjera i konteksta.</s><s>Svaki specifičan sektor ili primjena upravljanja rizikom donosi sa sobom individualne potrebe, promatrače, percepcije i kriterije.</s><s>Stoga je u upravljanju rizicima u području zaštite zdravlja i sigurnosti na radu potrebno uvažiti sve relevantne elemente.</s>\n<s>Početna aktivnost i ključna odlika ove norme je uključivanje „utvrđivanja konteksta“, kao aktivnost generičkog procesa upravljanja rizikom.</s><s>Utvrđivanje konteksta zaokružit će ciljeve organizacije, okolinu u kojoj želi provesti te ciljeve, njezine sudionike i raznovrsnost kriterija rizika – sve to će pomoći otkriti i procijeniti prirodu i kompleksnost njezinih rizika.</s><s>Upravljanje rizikom kad je implementirano i održavano sukladno sa zahtjevima ove norme omogućuje organizaciji da: Darko Palačić</s>\n<s>− poboljša identiikaciju mogućnosti i opasnosti (prijetnji) − uskladi se s važećim zakonskim i regulatornim zahtjevima i međunarodnim normama</s>\n<s>− poboljša pouzdanje i povjerenje dioničara − utvrdi pouzdan temelj za donošenje odluka i planiranje − poboljša kontrolu</s>\n<s>− učinkovito adresira i koristi izvore za postupanje s rizikom − poboljša operativnu učinkovitost i eikasnost − unaprijedi zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, kao i zaštitu okoliša − poboljša preventivu gubitka i upravljanje nezgodama − minimalizira gubitke</s>\n<s>Međunarodna norma ISO 31000 može se primijeniti na bilo koju vrstu rizika, bez obzira na prirodu rizika, te da li ima pozitivne ili negativne posljedice.</s><s>Iako ova međunarodna norma pruža opće smjernice, nema namjeru promovirati uniformnost upravljanja rizikom kroz organizacije.</s><s>Dizajn i implementacija radnih okvira i planova upravljanja rizicima trebaju uvažavati raznovrsne potrebe određene organizacije, njezine specifične ciljeve, kontekst, strukturu, operacije, procese, funkcije, projekte, proizvode, usluge ili dobra i određene prakse koje se koriste u organizaciji.</s><s>Uzimajući u obzir najbolju praksu, norma predlaže proces upravljanja rizicima uz poštivanje zakonitosti primjene PDCA metodologije.</s><s>Norma definira generički proces za upravljanje rizicima, odnosno, proces koji je potpuno nezavisan od područja primjene.</s><s>Jedna od najkritičniji faza procesa je procjena rizika.</s><s>Norma ne navodi metodologiju kako provesti procjenu rizika.</s><s>Razlog za to je činjenica da metodologija procjene rizika može jako zavisiti od područja primjene.</s><s>Ovisno o praktičnoj mogućnosti primjene koristiti se mogu kvantitativne ili kvalitativne metode sa nizom podvrsta i varijacija.</s><s>Š1Ć Stoga se izbor metode za procjenu rizika bira ovisno o realnim potrebama i specifičnostima poslovnih procesa i organizacije.</s><s>Osnovna namjera ove međunarodne norme je da bude korištena u usklađivanju procesa upravljanja rizicima u postojećim i budućim normama, pa stoga pruža zajednički pristup u potpori normama koji se bave Darko Palačić</s>\n<s>Zaštita zdravlja i sigurnost na radu sastavni je dio organizacije rada i izvođenja radnog procesa.</s><s>Zbog što učinkovitijeg organiziranja zaštite na radu, poslodavac je dužan izraditi procjenu opasnosti i procijeniti rizike, na temelju koje primjenjuje pravila kojima se otklanjaju ili na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti, te u tu svrhu osigurati sva potrebna materijalna sredstva.</s><s>Osnovna namjena norme ISO 31000:2009 Upravljanje rizicima – Principi i smjernice, je da bude korištena u usklađivanju procesa upravljanja rizicima u postojećim i budućim normama, pa stoga pruža zajednički pristup u potpori normama koji se bave specifičnim rizicima i/ ili sektorima i ne zamjenjuje te norme.</s><s>Kako bi upravljanje rizikom bilo učinkovito potrebno je principe koji propagira ova norma primijeniti u kombinaciji sa normama za upravljanje zdravljem i sigurnošću na radu.</s><s>Na taj se način mogu razviti novi specifični modeli i metode procjene i upravljanja rizicima u području zaštite zdravlja i sigurnosti na radu.</s>\n<s>Svakodnevnim donošenjem poslovnih odluka riskiramo.</s><s>Ne možemo predvidjeti sve moguće događaje u okolini koji mogu ugroziti naše poslovanje.</s><s>Nepredvidive prirodne katastrofe, promjene političke okoline ili opasnosti unutar samog poduzeća spadaju u različite kategorije rizika.</s><s>Management poduzeća mora odrediti način na koji će pristupiti upravljanju rizicima.</s><s>U okviru istraživanja o upravljanju kriznim situacijama u hrvatskim poduzećima ispitali smo kakvo je stanje u poduzećima na području Republike Hrvatske.</s><s>Anketirana poduzeća u najvećem broju nemaju uspostavljen sustav upravljanja rizicima, a od brojnih metoda predviđanja kriznih situacija, najčešće koriste bilančne indikatore ranog upozorenja.</s><s>Kako je dosadašnja praksa pokazala jedan od najboljih načina za upravljanje rizicima je upravljanje rizicima primjenom koncepta interne revizije.</s><s>Ključne riječi: kriza, upravljanje rizicima, interna revizija * Mirela Karabatić, mag. oec., mr. sc. Tamara Čendo Metzinger, Veleučilište Velika Gorica, Ivica Karabatić, mag. oec., Gavrilović d.o.o. 337</s>\n<s>Ljudi su općenito neskloni riziku te, pod inače istim okolnostima, više vole nešto što je sigurno nego neizvjesne razine potrošnje.</s><s>Zbog toga valja uzeti da aktivnosti koje smanjuju rizik ili neizvjesnost u pogledu njihove potrošnje vode unapređenjima ekonomskog blagostanja.1 Upravljanje rizicima (risk management) je „logična i sistematična metoda, odnosno proces identificiranja, analiziranja, procjenjivanja, nadziranja i priopćavanja rizika povezanih s bilo kojom aktivnošću, funkcijom ili procesom na način kojim će se osposobiti organizacija za minimalizaciju gubitaka i maksimizaciju mogućnosti“.2</s>\n<s>Na koji način u poduzećima na području Republike Hrvatske menadžeri upravljaju rizicima?</s><s>Koliko su uključeni u proces planiranja za izvanredne situacije?</s><s>Imaju li uspostavljen sustav upravljanja rizicima te koje metode najčešće koriste za predviđanje kriznih situacija?</s><s>Upravljaju li rizicima primjenom koncepta interne revizije te u kojoj mjeri?</s><s>1. Upravljanje rizicima</s>\n<s>U poslovnom procesu vrlo su rijetke situacije s potpuno izvjesnim ishodom.</s><s>Znatno su češće one kada ishod poslovnog procesa ima određeni stupanj neizvjesnosti, koji može biti različitog inteziteta.</s><s>Raspon od izvjesnog do potpuno neizvjesnog ishoda u okviru poslovnog procesa može biti vrlo širok.</s><s>Ekonomska teorija stoga poznaje nekoliko razina izvjesnosti mogućih ishoda u poslovanju; izvjesnost, rizik i neizvjesnost.3 U području poslovne ekonomije rizik se definira na različite načine: • Rizik kao opasnost gubitka je njegovo poimanje u užem smislu; tradicionalno shvaćanje kaže kako je rizik opasnost gubitka ili štete, tj. mogućnost nepovoljnoga budućeg razvoja, čak opasnog za opstanak.</s><s>Dok rizici opisuju moguće negativne posljedice odluka, aktivnosti i događaja, šanse odražavaju njihove moguće pozitivne posljedice. • Rizik kao varijabilnost, disperzija, je poimanje rizika u širem smislu.</s><s>Osobito u teoriji investiranja rizik opisuje mogućnost drugačijeg ishoda nego što se očekivalo.</s><s>Polazi se od činjenice da buduća očekivanja imaju 2 Training Courses, The Institute of Internal Auditors UK and Ireland, London, 2000. str.5. 3 Salvatore, Dominik, Ekonomija za menadžere, MATE, Zagreb, 1994., str. 542.</s><s>Mirela Karabatić, Tamara Čendo Metzinger, Ivica Karabatić 338</s>\n<s>Uvod više mogućnosti, te unaprijed nije sigurno hoće li nastupiti povoljan ili nepovoljan razvoj, te s tim u vezi hoće li nastati veći ili manji gubitak ili dobit.</s>\n<s>• Rizik se u zakonskom smislu deinira kao opasnost da se u okviru poslovne aktivnosti (pojedinačnom poslu, poslovnom području ili poduzeću) mogu nastati gubici.</s><s>U tom kontekstu ističu se samo oni potencijalni gubici koji mogu prijeći kritičnu granicu, no zakonom nije određen niti pojam gubitka niti pojam kritične granice.</s><s>Njihovo preciziranje i nadzor je zadatak uprave društva i uvedenog sustava upravljanja rizicima.4 Da bi mogli na pravi način upravljati rizicima važno je da uspostavimo dobar sustav unutar organizacije za identifikaciju potencijalnog rizika.</s><s>Jedan od najefikasnijih načina je primjena koncepta interne revizije u procesu upravljanja rizicima.</s>\n<s>Budući da je odgovornost upravljanja rizicima na menadžmentu poduzeća, potrebno je stvoriti radno okruženje u kojem će se stvoriti svijest o važnosti upravljanja rizicima u modernom, turbulentnom i dinamičnom poslovanju.</s><s>Također je vrlo važno da je u proces upravljanja rizicima, kroz savjetodavnu i nadzornu ulogu, uključena i interna revizija, koja na taj način pridonosi stvaranju dodane vrijednosti (value added) za vlasnike i druge interesne skupine.</s>\n<s>Kompanije poput Enrona, WorlComa i Parmalatu nažalost su okusile posljedice falsificiranja i krivog prikazivanja rezultata poslovanja, krivih procjena dobiti ili rezervi, pranja novca.</s><s>Potrebno je naglasiti da je u ovakvim slučajevima neprocjenjiva uloga interne revizije koja je, kao neovisan sektor ili služba unutar društva, mogla predvidjeti ovakve rizične situacije i spriječiti ih.</s><s>Za razliku od eksterne revizije koja revidira financijske izvještaje, interna revizija je ta koja kontinuirano tijekom cijele godine revidira sve segmente poslovanja poduzeća, pa je u mogućnosti predvidjeti i procijeniti rizike koji se pojavljuju u poslovanju pojedinog poduzeća.</s><s>Zbog toga se u današnjem poslovanju ističe važnost interne revizije jer ona može naslutiti rizike koji prijete poduzeću, i koji mogu biti uzrokovani unutarnjim i vanjskim čimbenicima.5</s>\n<s>Spencer Pickett, K. H. (assisted by Vinten, G.): The Intrenal Auditing Handbook, John Willey 2. Interna revizija u procesu upravljanja rizicima Interna revizija neovisno je i objektivno jamstvo i savjetnička aktivnost koja se rukovodi filozofijom dodane vrijednosti s namjerom poboljšanja poslovanja organizacije.</s><s>Ona pomaže organizaciji u ispunjavanju njezinih ciljeva sustavnim i na disciplini utemeljenim pristupom procjenjivanja djelotvornosti upravljanja rizicima organizacije, kontrole i korporativnog upravljanja.6</s>\n<s>Prema definiciji američkog instituta internih revizora, interna revizija ”je neovisna funkcija procjenjivanja ustanovljena unutar organizacije koja ispituje i procjenjuje njezine aktivnosti kao servis te organizacije.</s><s>Svrha interne revizije je pomoć članovima organizacije, uključujući upravu i razne odbore u djelotvornom ispunjavanju njihovih odgovornosti.</s><s>Intrena revizija opskrbljuje upravu, analizama, procjenama, preporukama, savjetima i informacijama koje se odnose na aktivnosti organizacije.</s><s>Ciljevi interne revizije uključuju promoviranje djelotvornih kontrola uz razumne troškove”.7 Svaka organizacija ovisno o vrsti, veličini, djelatnosti i organizaciji poduzeća primjenjuje različiti revizijski pristup.</s><s>Tradicionalna organizacija vidi internu reviziju kao dio financijske službe.</s><s>Teorija i praksa su pokazale da je interna revizija zauzima vrlo važno mjesto u poslovanju poduzeća.</s><s>Njezini ciljevi i zadaci su: ➢ osigurati realnost i objektivnost informacija, ➢ zaštititi interes vlasnika kapitala,</s>\n<s>➢ svojim savjetima olakšati proces upravljanja, ➢ olakšati pribavljanje dodatnog kapitala smanjenjem rizika ulaganja, ➢ povećati sigurnost poslovanja poduzeća sudjelovanjem u procesu upravljanja rizicima,</s>\n<s>2.1.</s><s>Poslovne analize i statističke metode koje su dio koncepta uspješnog upravljanja rizicima: 2.1.1.</s><s>Analiza financijskih pokazatelja</s>\n<s>Izradio autor prema: Žager, K., Žager, L.: Analiza financijskih izvještaja, Masmedia, Zagreb, 2.1.2.</s><s>Metode za procjenu kapitalnih ulaganja ➢ metoda perioda povrata</s>\n<s>Pri procjeni kapitalnih ulaganja tvrtka može primijeniti jednu od metoda ili može koristiti različite metode ovisno o vrsti investicijskog ulaganja i dijela organizacije na koji se ulaganje odnosi.</s><s>Mirela Karabatić, Tamara Čendo Metzinger, Ivica Karabatić 341</s>\n<s>Uzorkom se dolazi do procjene karakteristika osnovnog skupa, a statističkom metodom određuje se pouzdanost i preciznost te procjene – svi ti postupci čine metodu koja se zove metoda uzoraka ili reprezentativna metoda.</s><s>S obzirom na način izbora jedinica, razlikuje se: Namjerni uzorak</s>\n<s>– svaki član skupa ima vjerojatnost izbora u uzorak veću od nule; – podaci se analiziraju prema načelima inferencijalne statistike (procjenjuju se nepoznati parametri i testiraju hipoteze o njima i oblicima rasporeda osnovnih skupova);</s>\n<s>Predviđena ili projicirana pogreška i statistički rizik se mogu ocijeniti pomoću raznih statističkih metoda i tehnika, a najuobičajenije su: • metoda odstupanja – razlika između revidiranih i zabilježenih iznosa; • metoda omjera – omjer revidiranih i zabilježenih iznosa; • metoda srednje vrijednosti – vrijednost statističke mase; • metoda razmjerne vjerojatnosti – vjerojatnost pogreške razmjerna veličini uzorka.</s>\n<s>Suvremeni uvjeti poslovanja zahtijevaju od menadžmenta poduzeća kontinuirano praćenje i prilagođavanje brojnim izazovima i promjenama iz okoline.</s><s>Različite krizne situacije postaju svakodnevica poslovnih organizacija, a menadžment se nalazi pred izazovom predviđanja i pripremanja za brojne i raznovrsne krize koje mogu zadesiti poduzeće.</s><s>U tome im može pomoći korištenje brojnih instrumenata i metoda za pravovremeno uočavanje prilika i opasnosti unutar i izvan poduzeća.</s><s>Pridaje li menadžment pozornost planiranju za izvanredne situacije i predviđanje kriznih situacija u poduzeću?</s><s>Koriste li sustav upravljanja rizicima?</s><s>Koje alate i metode sustava ranog upozorenja primjenjuju?</s><s>Kakva je situacija u hrvatskim poduzećima?</s><s>U periodu od rujna 2008. godine do svibnja 2009. provedeno je istraživanje kojem je cilj bio spoznati problematiku kriznog menadžmenta i osnovne značajke kriznih situacija u poduzeću, istražiti spremnost na pojavu različitih vrsta kriza u hrvatskim poduzećima te pokazati što menadžment poduzeća može poduzeti u svrhu predviđanja, identificiranja simptoma i uzroka te iznalaženja optimalnih rješenja za izlazak iz krize.</s><s>Na osnovu rezultata istraživanja „sustav upravljanja rizicima ima tek 28,3 % anketiranih hrvatskih poduzeća u odnosu na 69,8 % poduzeća koja ga nemaju.</s><s>Također, od 69,8 % poduzeća koja nemaju uspostavljen sustav upravljanja rizicima, 43.4 % poduzeća radi na njegovoj uspostavi.</s><s>“8 Meadžment poduzeća može na različite načine predvidjeti potencijalnu opasnost za poslovanje.</s><s>Unutar navedenog istraživanja provedena je i analiza o učestalosti korištenja raznih alata i metoda kao što su organizacijska revizija rizika, SWOT analize, analize mogućih scenarija, metode predviđanja kriznih situacija te analiza bilančnih indikatora ranog upozorenja (analiza financijskih pokazatelja) .</s><s>Iz podataka dobivenih u navedenom istraživanju proizlazi da je sustav bilančnih indikatora ranog upozorenja (analiza financijskih pokazatelja) instrument koji anketirana poduzeća najčešće koriste za prepoznavanje teškoća i predviđanje kriza.</s><s>Ovu metodu, bilo dominantno ili povremeno, koristi 88,7 % anketiranih poduzeća.</s><s>Svega 7,5 % anketiranih poduzeća uopće ne koristi bilančne indikatore ranog upozorenja (analizu financijskih pokazatelja) kao metodu predviđanja kriznih situacija u poduzeću.</s>\n<s>Proces upravljanja rizicima primjenom koncepta interne revizije analizu financijskih pokazatelja koristi kao jednu od metoda za otkrivanje potencijalnih rizika u poslovanju.</s>\n<s>Rezultati provedenog istraživanja iskorišteni su ovom radu da bi pokazali da hrvatska poduzeća, koja u najvećem broju nemaju uspostavljen kvalitetan sustav upravljanja rizicima, primjenom metode analize financijskih pokazatelja koriste barem jedan dio procesa upravljanja rizicima primjenom koncepta interne revizije.</s>\n<s>Za uspješno upravljanje rizicima odgovoran je management.</s><s>Da bi mogli na pravi način upravljati rizicima važno je da uspostavimo dobar sustav unutar organizacije za identifikaciju potencijalnog rizika.</s><s>Jedan od najefikasnijih načina je primjena koncepta interne revizije u procesu upravljanja rizicima.</s><s>Interni revizor ima profesionalnu obvezu biti podrška ili servis menadžmentu u procesu upravljanja rizicima i to na način da pruži neovisnu i objektivnu ocjenu, odnosno uvjerenje o adekvatnosti i učinkovitosti procesa upravljanja rizicima i internih kontrola u nekoj organizaciji, da ponudi savjete i sugestije pri definiranju načina identifikacije i strategije upravljanja rizicima te da prijedloge o mogućnostima unapređenja procesa upravljanja rizicima i internih kontrola u organizaciji.</s><s>Anketirana hrvatska poduzeća, u najvećem broju, nemaju uspostavljen sustav upravljanja rizicima, a od brojnih metoda predviđanja kriznih situacija, najčešće koriste analizu financijskih pokazatelja.</s><s>Proces upravljanja rizicima primjenom koncepta interne revizije analizu financijskih pokazatelja koristi kao jednu od metoda za otkrivanje potencijalnih rizika u poslovanju.</s><s>Dolazimo do zaključka da i hrvatska poduzeća pri upravljanju rizicima primjenjuju, za sada samo jednim dijelom, koncept interne revizije.</s>\n<s>Odgovor upravljačkih struktura na rastuću globalnu konkurenciju te zahtjevi dioničara ali i ukupne javnosti za povećanjem transparentnosti u pogledu vođenja poduzeća temeljne su komponente koje impliciraju potrebu za učinkovitijim upravljanjem rizicima poduzeća.</s><s>Tradicionalni, odnosno „silos“ pristup razumijevanju rizika, obilježen suženom i ograničenom percepcijom rizika koja sprječava da upravljačke strukture poduzeća dobiju cjelokupnu sliku rizika s kojima je poduzeće suočeno, podrazumijeva smanjenu djelotvornost samog procesa upravljanja rizicima, čime se nameće model obuhvatnog, integriranog procesa upravljanja rizicima.</s><s>Mnoga poduzeća vjeruju u koncept upravljanja rizicima poduzeća (ERM), ali su i frustrirana implementacijom pitanja koja su uzrokovana potencijalom upravljanja rizicima poduzeća.</s><s>Stoga, nužno je uspostaviti u poduzeću odgovarajući ERM operativni okvir koji jasnije i mjerljivije definira što će koncept upravljanja rizicima poduzeća značiti danom poduzeću, a zatim upotrijebiti isti okvir u razvoju odgovarajućeg implementacijskog plana, posebno dizajniranog za uspjeh u poduzeću.</s><s>Uspješnost ERM koncepta stvarno će ovisiti o specifičnim situacijama, povijesti, kulturi i menadžmentu određenog poduzeća.</s>\n<s>Ključne riječi: rizik, poslovni rizik, upravljanje rizicima, upravljanje rizicima poduzeća, integrirani okvir, integrirani model upravljanja rizicima * Mr. sc. Dubravko Mačečević, samostalni konzultant, Zagreb 346</s>\n<s>U današnjem brzo promjenjivom poslovnom okruženju, menadžment i kadrovi moraju biti spremni da se bave složenim, zamršenim i često nejasnim međusobnim odnosima zavisnosti i uvjetovanosti između tehnologija, informacija, zadataka, aktivnosti, procesa i ljudskog ponašanja.</s><s>Uspjeh u uvjetima tako složenog poslovnog okruženja direktno ovisi o kvaliteti strategijskih odluka top menadžmenta.</s><s>Djelotvorno i efikasno upravljanje rizikom je preduvjet za proces kvalitetnog donošenja odluka.</s><s>U ovom radu se ukazuje na značaj uvažavanja i razmatranja faktora rizika kao jednog od osnovnih elemenata koji utječe na potencijalni uspjeh donesenih poslovnih odluka.</s><s>Analiza faktora rizika, kojih je veoma mnogo, iznimno je aktualna, značajna i neophodna istraživačka tema u promjenjivim uvjetima koji vladaju u okruženju, a posebno u uvjetima suvremene globalne financijske i ekonomske krize.</s><s>Da bi se provela analiza konkretnih rizika bilo koje vrste i u bilo kojem području, potrebno je opće teorijsko istraživanje projektnometodološkog i sistemskog okvira upravljanja rizicima.</s><s>Osnovni zadatak sastoji se u minimalizaciji neizvjesnosti i rizika.</s><s>Smatra se da taj posao pretpostavlja vizionarsko razmišljanje, jer je potrebno pravilno identificirati i ocijeniti rizik, kvantificirati ga, kontrolirati ga i upravljati njime u svakodnevnom poslovanju, u suvremenom kriznom i promjenjivom okruženju.</s>\n<s>Fenomen rizika je tijekom posljednja dva desetljeća postao jedno od privilegiranih područja intelektualnih rasprava.</s><s>Diskurs o riziku susreće se, naime, sve češće ne samo u sociološkim, psihološkim, antropološkim, povijesnim, filozofskim, nego i u ekonomskim raspravama o pojavljivanju novih rizika, o novim rizičnim politikama i rizičnim projektima.</s><s>Rizik zrcali promjene nastale globalnim načinima društvenog povezivanja.</s><s>Rizik je proizvod refleksivnog i kreativnog bavljenja socijalnih aktera sobom i svijetom, tj. njegovim ograničenim resursima.</s><s>Pritom, važnu ulogu igra bavljenje specifičnim ekonomskim položajima individua, razmišljanje o poznatim i stalnim pravilima ponašanja te shemama orijentacije.</s><s>Povezujući „mikro“ osjećaje osobnosti s „makro“ aspektima institucija, organizacija, poduzeća, država i procesa globalizacije, rizik postaje koncept koji omogućuje prevladavanje mikro-makro dualizma.1 Los Angeles – London, University of California Press.</s>\n<s>Rizik ne samo da nije dovršen projekt nego nije ni cjelovit, stabilan entitet.</s><s>Razvijena suvremena društva generiraju nove mogućnosti, ali i nove rizike.</s><s>Ishodi konstrukcije rizika u njima ne mogu se u potpunosti ni kontrolirati ni predviđati.</s><s>Konstrukcija rizika podrazumijeva osobito aktivan odnos mikro i makro aspekata.</s><s>S jedne strane, sve su značajniji utjecaji procesa globalizacije, a s druge, osobne dispozicije sve individualiziranijih pojediSuvremene institucije razlikuju se, od prethodnih s obzirom na svoj globalni “udar”, kojem posebno pridonosi reorganizacija vremena i prostora, povezana sa sve izraženijom mobilnošću: ona radikalizira i globalizira prethodno utvrđene institucionalne crte modernosti, te tako transformira mnoge sadržaje i prirodu društvenog života.2 Modernost nedvojbeno institucionalizira i princip radikalne sumnje: cjelokupno znanje preuzima formu hipoteza.</s><s>U postindustrijski moderniziranim „društvima rizika“, rizici su postali nerazdvojivi dio svakodnevnog iskustva, a opasnosti poprimile univerzalne razmjere.3 Svijet u kojem živimo stvara nove forme i fragmentiranosti.</s><s>Suvremene društvene organizacije pretpostavljaju preciznu koordinaciju akcija mnogobrojnih individua koje su fizički odvojene.</s><s>Stoga je “kada” izravno povezano sa “gdje”.4 “Politika života” zaokupljena je pritom osobnom aktualizacijom i na i negativne mogućnosti akcije s kojima se individue moraju suočiti na obje spomenute razine.5 Transformacije individualiteta i globalizacija javljaju se istodobno kao dva pola mikro-makro dijalektike lokalnog i globalnog u uvjetima kasne modernosti.</s>\n<s>U suvremenim društvenim okolnostima, rizik se nikad do kraja ne može predvidjeti.</s><s>Postindustrijski modernizirano društvo (Beck) ili društvo kasne modernosti (Giddens), društvo je rizika, ali u dva smisla: ono je istodobno i društvo novih rizika, ali i društvo u kojem su, u usporedbi s tradicionalnim društvima, mnoge tradicionalne opasnosti i rizici smanjeni.</s><s>Analiza rizika stoga u suvremenim društvima može pružiti niz informacija o središnjim elementima modernosti.</s><s>Pritom je važno uzeti u obzir niz raznorodnih čimbenika usredotočenih na rizik, kao što su redukcija životnog rizika, konstrukcija institucionalno ograničenih rizičnih okruženja, praćenje rizika kao ključnog aspekta refleksivne modernosti te stvaranje visokog rizika kao rezultata globalizacije.</s><s>Zaokupljenost rizikom u modernom društvenom 2 Giddens, A., (1991), Modernity and Self Identity.</s><s>Self and Society in the late Modern Age, Cambridge, Polity Press.</s>\n<s>348 životu nema, međutim, ništa sa stvarnom nadmoćnošću životnih opasnosti.</s><s>Rizik se odnosi na buduća događanja: fenomen tzv. kolonizacije budućnosti otvara njegovo nove okvire, pri čemu su samo neki od njih institucionalno organizirani.6 Rizičnu klimu modernosti individue, tvrdi Giddens (1991), nije moguće izbjeći.</s>\n<s>Pojmovno određenje sustava upravljanja rizicima Minimiziranjem, praćenjem i kontrolom vjerojatnosti i utjecaja nepoželjnih događaja, nakon prepoznavanja, procjenjivanja i klasificiranja rizika po važnosti definira se upravljanje rizicima ili risk management.</s><s>Risk management kao najvažniji instrument anticipativnog upravljanja krizom, jedna je od najsloženijih poslovnih aktivnosti u kojoj se traži umijeće ali i stručno prosuđivanje koje zahtijeva poznavanje metoda i načina adekvatnog izračunavanja različitih vrsta rizika uz praktično primjenjivanje na aktualne probleme.</s>\n<s>Suvremeno upravljanje rizicima obilježeno je prije svega, kontinuiranim procesom vrednovanja rizika, potpunom uključenosti svih čimbenika, preuzimanjem odgovornosti managementa za vrednovanje i upravljanje poslovnih rizicima i kontinuitetom u promatranju i vrednovanju stvarnih izvora rizika.</s><s>Upravljanje rizicima je sistemski pristup smanjenja rizika kojima je izložena organizacija.</s><s>Sustav upravljanja rizicima uključuje različite politike, procedure i prakse koje zajednički rade na analiziranju, procjeni, praćenju i kontroli rizika.</s><s>Informacije o upravljanju rizika se koriste u interakciji sa drugim informacijama kao što su podaci o izvodljivosti koji će poboljšati proces donošenja odluka.</s><s>Hiperglobalisti opisuju kako moderna korporacija postaje upućena na upravljanje rizikom kako bi se osposobila da funkcionira te koordinira svoje aktivnosti na globalnoj razini.</s><s>One su stvorene da svoj profit ostvaruju iz upravljivih rizika, a novi svjetski poredak je stvoren kroz odrediv rizik, što dopušta konačno ostvarenje snova o slobodnom tržištu.</s><s>Sklonost preuzimanja rizika je esencijalno za rast ekonomije slobodnog tržišta.</s>\n<s>6 Uzmimo za primjer burzu koja je jedna od mnogobrojnih institucionaliziranih rizičnih okruženja.</s><s>Ona aktivno koristi rizik za kreiranje budućnosti koja će se poslije kolonizirati.</s>\n<s>Za hiperglobaliste, globalizacija stvara ekstenziju liberalnog tržišta po cijelom svijetu isključivo i samo kroz univerzalni jezik rizika, gdje neizvjesnost može biti obuzdana i okrenuta prema profitu.</s><s>Njihovo vjerovanje u njihovu sposobnost da identificiraju i stvore nova tržišta, da pretvore neizvjesnosti u upravljiv rizik i ostvaruju profit po cijelom svijetu, pokazuje da rizik čini globalizaciju mogućom.</s><s>Kada je rizik shvaćen na taj način, neizvjesnosti globalizacije su savladive kroz kalkulacije, i promjenu prijetnje u prilike.</s><s>Potreba za upravljanjem rizicima uvjetovana je nepouzdanim i često nasilnim ponašanjem okoline, što uzrokuje nestabilnost poslovanja u svim njegovim aspektima.</s><s>Upravljanje rizikom uključuje brojne pristupe razmatranja problema nastalih zbog nepouzdanosti sustava ili njegovih dijelova, uključujući njihovu identifikaciju, analizu, vrednovanje, rješavanje rizika i nadgledavanje rizika.</s><s>Upravljanje rizicima je integrirani pristup svim aspektima rizika kroz identifikaciju i mjerenje nepouzdanosti, te predviđanje i poduzimanje mjera za promjenu rizika u cilju donošenja uspješnih odluka.</s><s>Sustav upravljanja rizicima preventivni je i proaktivni instrument upravljanja, koji omogućuje:</s>\n<s>— ranu sustavnu spoznaju te izbjegavanje rizičnog razvoja i rizičnih činjenica (npr. operativni procesi, povreda pravnih propisa, neispravnosti računovodstva);</s>\n<s>— razvoj decentralizirane odgovornosti pojedinih područja; — potporu menedžmentu u smanjenju potencijalnih jamstvenih rizika i postizanju ciljeva irme;</s>\n<s>— ispunjavanje zakonske obveze, sa ciljem da se očuvaju interesi dioničara, vjerovnika te poveća vrijednost poduzeća.</s><s>Upravljanje rizicima, odnosno risk management, neizostavni je dio investicijskog poslovanja, a sastoji se od identifikacije različitih oblika rizika kojima su izloženi portfelji investitora, mjerenja rizika pomoću kvantitativnih metoda te definiranja postupaka kojima se provodi upravljanje.</s><s>Razvoj metodologije upravljanja rizicima donedavno je bio usmjeren prema kratkoročnim investicijskim horizontima, pogodnim za investicijske banke, hedge fondove i korporacije.</s><s>Međutim, za potrebe ulagača s dugoročnim horizontima, potrebno je utvrditi rizike poslovanja kroz horizonte dulje od jedne godine.</s><s>Potrebno je istaknuti da bez izlaganja portfelja rizičnom poslovanju nije moguće ostvariti prinose.</s><s>Sustav upravljanja rizicima temelji se na strategiji, identifikaciji i vrednovanju rizika, upravljanju rizicima i izvješćivanju i dokumentaciju o rizicima, te odražava top-down načelo.</s><s>Činjenica da ne postoji jednoznačno tumačenje upravljanja rizicima, s Dubravko Mačečević</s>\n<s>350 obzirom na njegove različite ciljeve, otvara mogućnost bogatstva praktičnih rješenja.</s><s>Jedan od oblika upravljanja rizicima je kvartalno izvješćivanje uprave o postojećim rizicima.</s><s>Takav način uvelike oslobađa operativni dnevni posao od procjene pojedinih rizika.</s><s>Druga krajnost podrazumijeva opsežnu i detaljnu dokumentaciju na temelju koje se kod svake pojedine odluke procjenjuju svi mogući rizici, zbog čega i odluke postaju dugotrajne i formalne.</s><s>Oblikovanje sustava upravljanja rizicima ima sasvim određene koristi, koje se mogu istaknuti kroz bolju definiranost i percepciju rizika, bolje planiranje reakcija sustava u rizičnim situacijama, povratnu vezu za bolje upravljanje poslovanjem i izbjegavanje rizika, predviđanje rizika, testiranje osjetljivosti rezultata poslovanja na pojavu rizičnih situacija, postojanje dokumentacije o rizicima i postojanje znanja i samopouzdanja u vođenju poslova.</s>\n<s>2. Sustav upravljanja rizicima u poduzeću Suvremena poduzeća posluju u turbulentnoj okolini koju obilježavaju: regulatorne promjene, otvaranje tržišta, dolazak konkurencije, što uzrokuje gubitak tržišnog udjela, povećani zahtjevi kupaca, promjenjivost (volatility) cijena, poteškoće u osiguranju transportnih putova za dobavu inputa i sl.</s><s>Intenzivne promjene u vanjskoj okolini kao i razvoj zakonodavnog okvira, standarda i smjernica upravljanja rizicima osnovni su pokretači uvođenja sustava upravljanja rizicima u poduzećima.</s><s>Stoga se postavlja pitanje postoje li sustavi upravljanja rizicima u poslovnim sustavima, na koji način se ocjenjuje njihova učinkovitost te na kojem su stupnju razvoja.</s><s>Sustav upravljanja rizicima prema standardu za upravljanje rizicima proces je kojim organizacije metodički vode računa o rizicima povezanim s njihovim aktivnostima s ciljem postizanja kontinuiranog probitka, kako unutar svake pojedine aktivnosti, tako i u cjelokupnom portfelju aktivnosti.</s><s>Upravljanje rizikom sve se češće prepoznaje kao sustav koji uključuje pozitivne (upside risk) i negativne aspekte rizika (downside risk).</s><s>Redovitim revizijama usklađenosti politike i standarda osigurava se učinkovitost sustava upravljanja rizicima te se identificiraju prilike za njegovo unaprjeđenje.</s><s>Sustav upravljanja rizicima je učinkovit ako su usvojene mjere, procedure i postupci doveli do željenih rezultata.</s>\n<s>Proces koordiniranog upravljanja rizicima s ciljem zaštite i poboljšanja vrijednosti poduzeća čime se optimiziraju aktivnosti risk managementa, akcelerira poslovanje i stječu konkurentne prednosti, ukazuje na proces upravljanja rizicima u poduzeću.</s><s>Isti proces naglašava sve veću značajnost Dubravko Mačečević</s>\n<s>351 u suradnji među jedinicama za upravljanje svim organizacijskim rizicima u cjelini, ali i pruža okvir za učinkovito upravljanje neizvjesnošću, dajući odgovore na rizik i neželjene situacije čim se one pojave.</s><s>Za razliku od drugih praksi upravljanja rizicima, koncept upravljanja rizicima u poduzećima utjelovljuje perspektive da analiza rizika prolazi kroz čitavu organizaciju.</s><s>Cilj upravljanja rizicima u poduzećima je da se bolje razumiju i primjenjuju otpornosti na sve neizvjesnija događanja u svijetu poslovanja preko ključnih rizika za koje se omogućava bolje i efikasnije upravljanje.</s><s>Time on predstavlja integrirani okvir za upravljanje kreditnim, tržišnim, operativnim rizikom kao i kapitalom kako bi se povećala vrijednost poduzeća.</s><s>Izloženost rizicima i metode kojima se ona ublažava propisuje viši menadžment u suradnji s ostalim poslovnim jedinicama.</s><s>To obuhvaća upravljanje svim rizicima poduzeća na način da se identificira i kvantificira svaki rizik te utvrdi njegov utjecaj na druge rizike.</s><s>Tako se stvara profil rizika (risk profile) koji predstavlja sveukupni portfelj rizika poduzeća.</s><s>Da bi sustav upravljanja rizicima u poduzeću bio učinkovit potrebno je razvijati kulturu upravljanja rizicima koja obuhvaća promjenu postojećeg načina razmišljanja svih razina menadžmenta.</s>\n<s>Sustav upravljanja rizicima u poduzeću sastoji se od sljedećih komponenti: — proces upravljanja rizicima (identiikacija rizika, određivanje prioriteta, strategija rizika, nadzor sustava upravljanja rizicima), — elementi organizacijske strukture (odbor za rizike, menadžer za rizike, poveznica s drugim organizacijskim cjelinama, uloge i odgovor— instrumenti, metodologije i sustavi (instrumenti za identiikaciju rizika i mjerenje rizika, metodologije izrade strategija, sustav izvještavanja i IT sustavi) i</s>\n<s>351 znanje i vještine u upravljanju rizicima Tradicionalan i suvremen način upravljanja rizicima u poduzeću Poduzeća su ranije upravljala rizicima na tradicionalan način7 : upravljanje rizicima je ad hoc aktivnost, tj. menadžment reagira nakon spoznaje i nastanka rizika,</s>\n<s>351 upravljanje rizicima je usmjereno prema unutra, u žarištu su rizici računovodstva i plaćanja – tradicionalna područja interne revizije; 7 Grünwald, Grünwald, Bonitätsanalyse im Firmenkundengeschäft, Schäffer-Poeschel, Stuttgart, Dubravko Mačečević</s>\n<s>352 neučinkovito osoblje je primarni izvor poslovnih rizika; — u žarištu upravljanja su inancijsko-ekonomski rizici (kamatni, valutni i sl.) i time je njihovo praćenje zadatak određenog odjela; upravljanje rizicima se promatra fragmentarno, tj. svaka funkcija i svako područje analizira se odvojeno s obzirom na rizike; upravljanje rizicima nije bio sastavni dio aktivnosti vrhovnog menadžmenta poduzeća;</s>\n<s>352 menadžeri su imali averziju prema riziku; rizici su promatrani individualno, svaki za sebe.</s><s>Takvo upravljanje rizicima nije davalo zadovoljavajuće rezultate.</s><s>Suvremen pristup upravljanja rizicima uključuje proaktivni pristup.</s><s>Rizik se promatra kao prilika, a ne samo prijetnja.</s>\n<s>U fokusu upravljanja rizicima je cjelokupni poslovni portfelj koji obuhvaća financijsku i materijalnu imovinu, kupce, zaposlenike i organizacijsku imovinu poput strategije, branda i slično.</s><s>Menadžeri su svjesni postojanja sve većeg broja rizika te nužnosti implementacije sustava upravljanja rizicima na svim razinama menadžmenta te na razini poduzeća.</s><s>Tako su započeli promatrati rizike cjelovito (holistic view of risk), sumirati ih na razini poduzeća te analizirati interakcije među njima.</s><s>Portfelj rizika poduzeća mijenja se kroz vrijeme zbog promjena u okolini.</s><s>Stoga više nije fokus isključivo na financijskim rizicima, jer su negativne posljedice za neka poduzeća ukazale i na druge vrste rizika na koje treba obratiti pozornost.</s><s>Cjelovit pristup rizicima može omogućiti sučeljavanje istovrsnih rizika (neki rizici su prirodna zaštita od rizika za druge rizike, ako između njih postoji dovoljno jaka negativna korelacija) poput globalnih konglomerata čija jedna podružnica može imati dugu poziciju s obzirom na stranu valutu, a druga kratku pa bi odvojena zaštita od rizika (hedging) za njih bila neučinkovita.</s><s>Moderna teorija portfelja je također doprinijela da se rizici promatraju cjelovito na razini poduzeća.</s>\n<s>Vrijednost poduzeća je optimizirana kada vrhovni i izvršni menadžment uspostave strategije i ciljeve koji uravnotežuju rast i dioničarske prinose s odnosnim rizicima, i koji efikasno i efektivno koriste resurse u realizaciji ciljeva.</s><s>Na taj način efektivni proces upravljanja rizicima poduzeća sjedinjuje:</s>\n<s>352 poravnanje prihvatljivih razina rizika i strategije rasta evaluiranjem strateških alternativa, uspostavom odnosnih ciljeva, i razvijanjem procesa upravljanja odnosnim rizicima;</s>\n<s>— naglašavanje odluka o upravljanju rizicima izborom između mogućih odgovora na rizike (tj. izbjegavanje rizika, smanjivanje, dijeljenje, ili prihvaćanje);</s>\n<s>353 smanjivanje operativnih iznenađenja identiiciranjem potencijalnih negativnih događaja i razvijanjem odgovarajućih odgovora; identiiciranje i upravljanje višestrukim međuodnosnim rizicima kroz integrirane odgovore;</s>\n<s>353 proaktivno prepoznavanje i kapitaliziranje prilika; i poboljšanje korištenja kapitala u postizanju performanci i proitabilnosti i u prevenciji gubitaka u svrhu osiguranja transparentnog izvješćivanja i prilagodbe sa zakonom i regulativom.</s>\n<s>1) Unutarnje okruženje – ilozoija upravljanja rizicima, tolerancija rizika, integritet, etičke vrijednosti, i korporativno okruženje u kojem se izvode poslovne operacije;</s>\n<s>2) Postavljanje ciljeva – proces uspostave ciljeva koji podržavaju i izjednačavaju se s misijom entiteta a konzistentni su sa njihovom tolerancijom rizika; 3) Identiikacija događaja – događaji koji utječu na postizanje ciljeva moraju biti identiicirani, distingvirani između rizika i prilika; 4) Procjena rizika – rizici su analizirani, u pogledu vjerojatnosti i utjecaja, a razvijena je odgovarajuća osnovica za to kako bi oni trebali biti upravljivi; 5) Odgovori na rizike – razvijanje niza alternativnih odgovora – izbjegavanje, prihvaćanje, smanjivanje ili dijeljenje rizika; 6) Kontrolne aktivnosti – politike i procedure koje osiguravaju da odgovori upravljanja rizicima budu efektivno provedeni na operativnoj razini; 7) Informacije i komunikacija – efektivna komunikacija uzima mjesto u širokom smislu podržavajući odjelnu i pojedinačnu odgovornost i akcije kroz kompaniju; i</s>\n<s>3. Integrirani upravljanja rizicima u poduzeću Na upravljanje poslovnim rizicima se počelo gledati kao na strukturirani proces koji povezuje poslovnu strategiju, ljude, tehnologiju i znanje s ciljem vrednovanja i upravljanja rizicima kojima je poduzeće izloženo pri ostvarivanju svog temeljnog cilja. ovakav način razmišljanja o funkciji upravljanja rizicima je sveobuhvatan, okrenut budućnosti i usmjeren na procese, pri čemu se fokusira na upravljanje svim poslovnim rizicima, a ne samo pojedinima – poput valutnog ili kamatnog rizika.8 Ovaj novi pristup upravljanja rizicima pod nazivom integrirano upravljanDubravko Mačečević</s>\n<s>354 je rizicima (integrated risk management ili enterprise risk management) uključuje identifikaciju i procjenu ukupne izloženosti rizicima, koja izravno ili posredno utječe na vrijednost poduzeća, te implementaciju strategije upravljanja rizicima koja je komplementarna poslovnoj strategiji.</s><s>Integrirano upravljanje rizicima povezuje upravljanje rizikom sa stvaranjem vrijednosti te izražava rizik u terminima utjecaja na ciljeve poduzeća, pri čemu je naglašena veza između mjera rizika i mjera uspješnosti ukupnog poslovanja.</s><s>U obzir uzima sve interesne skupine – dioničare, kreditore, menadžere, zaposlenike, kupce i širu zajednicu u kojoj poduzeće posluje (stakeholders).</s><s>Integrirano upravljanje rizicima omogućuje bolji, sustavan i cjelovit način identifikacije rizika, te njihove kvantifikacije i aktivnog upravljanja.</s><s>Integrirano upravljanje rizicima predstavlja pravi pristup upravljanju rizicima te su se mnoga poduzeća odlučila za njegovu implementaciju.</s><s>Holističkim pristupom integriranom upravljanju rizicima određeno je osnovno načelo – odgovornost svih zaposlenika od kojih se očekuje razumijevanje te upravljanje rizicima unutar područja njihovih odgovornosti.</s><s>Upravljanje rizicima kao kontinuirani i iterativan proces identifikacije i kvantifikacije rizika integrirano je u najvažnije poslovne procese kao što su strateški menadžment, strateško planiranje, operativni menadžment te odluke o financiranju i investiranju kako bi se osigurala konzistentna procjena rizika pri donošenju svih poslovnih odluka.</s><s>Ovo je pravi pristup upravljanju rizicima – on se ne promatra kao neovisna ili manje važna poslovna funkcija, već je integriran u ostale strateške funkcije u poduzeću.9 Uz pronalaženje ravnoteže i mogućih poslovnih prilika za ostvarenjem većih zarada kao temeljnog cilja integriranog upravljanja rizicima nikako ne treba vezivati potpunu eliminaciju rizika kao mogućeg cilja.</s><s>Učinkovito upravljanje rizicima podrazumijeva poduzimanje aktivnosti kreiranih za minimaliziranje negativnog utjecaja koje rizik može imati na očekivane zarade i novčane tokove poduzeća uz istodobno iskorištavanje pozitivnih tržišnih oportuniteta.</s><s>Na taj se način dolazi do jedne od temeljnih postavki upravljanja rizicima – rizik nije uvijek nužno loš, u određenim okolnostima 8 Doherty, A.N. (2000) Integrated Risk Management – Techniques and Strategies for Reducing Risk.</s><s>New York: McGraw-Hill.</s>\n<s>355 rizik je prijetnja, ali i prilika koju treba realizirati,10 a uporabom raznih alata za procjenu rizika donosi se odluka o tome kojim rizicima poduzeće treba biti izloženo i u kojoj mjeri.</s><s>Učinkovito upravljanje rizicima ne podrazumijeva minimalizaciju svih rizika kojima je poduzeće izloženo formiranjem savršene zaštite, već strategiju koja će omogućiti poduzeću da zaštiti svoje buduće novčane tokove od nepoželjnih ishoda i negativnih rezultata, ostavljajući mogućnost ostvarivanja većih zarada kroz promjene na tržištu koje pozitivno utječu na poslovanje.11 Primjenom selektivnog upravljanja rizicima poduzeća s konkurentskom prednosti u prikupljanju informacija o budućim kretanjima na tržištu i koja ostavljaju određene pozicije otvorenima, mogu povećati svoju vrijednost.</s>\n<s>Poduzeća najčešće u implementiranju integriranog upravljanja rizicima u svom poslovanju koriste se procesom mapiranja rizika (risk mapping).</s><s>Proces mapiranja rizika uvelike pomaže menadžerima pri odgovoru na pitanje kojim je rizicima poslovanje poduzeća izloženo, ali i pri donošenju odluka kojima od tih rizika treba upravljati na razini poduzeća, a koje treba prenijeti na ostale sudionike na tržištu te koju kombinaciju instrumenata primijeniti kako bi se ostvarili optimalni učinci upravljanja rizicima.12 Ovim se procesom klasificiraju i identificiraju različite vrste rizika kojima je poslovanje poduzeća izloženo te se provodi određivanje veličine utjecaja pojedinih rizika na novčane tokove poduzeća i njegovu vrijednost.</s><s>Slijedi donošenje odluka o tome kako će se postupati s identificiranim rizicima s obzirom na snagu njihova utjecaja na poslovanje poduzeća.</s><s>U ovom ključnom dijelu menadžment se treba odlučiti za jednu od sljedećih strate1.</s><s>Strategija izbjegavanja rizika.</s><s>Uspješnost ove strategije u otvorenoj ekonomiji je vrlo upitna, gotovo nemoguća.</s><s>Jer, čak i da poduzeće izbjegne izravnu izloženost riziku, barem neki od njegovih poslovnih partnera bit će izloženi pa će na taj način i poduzeće koje s njima posluje neizravno snositi dio tog rizika</s>\n<s>2. Hedging.</s><s>Ova strategija uključuje smanjenje vjerojatnosti ostvarivanja gubitaka u poslovanju ili barem smanjenje njihove veličine usklađivanjem imovine i obveza</s>\n<s>356 tržištu, a prije svega podrazumijeva uporabu izvedenih vrijednosnih papira poput terminskih ugovora (unaprijednica i ročnica), zamjena i opcija te kupnju različitih osiguranja od osiguravajućih društava.13 4. Pasivno snošenje rizika.</s><s>Ovo je strategija samo u slučaju da je odluka menadžmenta o pasivnom snošenju rizika bila rezultat ozbiljne analize i procjene utjecaja rizika na novčane tokove poduzeća, te da je pokazala kako izloženost poduzeća različitim rizicima ne utječe značajno na njegovu vrijednost.</s>\n<s>Za uspješno upravljanje rizicima na dulji rok, potrebno je pratiti promjene u okruženju te često izrađivati i mijenjati mapu rizika u skladu s promjenama i novim rizicima koji se pojavljuju.</s><s>Također se kontinuirano ocjenjuje rizičnost okruženja i uspješnost strategija upravljanja rizikom Bitno je naglasiti vrlo važnu prisutnost povratne veze – rezultati trenutnog praćenja uzimaju se u obzir pri ponovnom definiranju konteksta (okruženja), što je bio prvi korak.</s><s>Izrađenu mapu rizika treba stalno revidirati, odnosno proces mapiranja rizika treba bih dinamičan kao i poslovno okruženje poduzeća.</s>\n<s>Proces kvalitetnog donošenja najvažnijih poslovnih odluka uvjetovano je djelotvornim i efikasnim upravljanjem poslovnim rizicima.</s><s>Ovim se je radom nastojalo ukazati na značaj uvažavanja i razmatranja faktora rizika kao jednog od osnovnih elemenata koji utječe na potencijalni uspjeh donesenih poslovnih odluka.</s><s>Također, pokušalo se je argumentirati opravdanost upravljanja rizicima u okviru ostvarivanja temeljnog cilja poslovanja poduzeća te prikazati načela učinkovitog upravljanja rizicima kao i proces implementacije integriranog upravljanja rizicima u poduzeću.</s><s>Evidentan je porast prakse upravljanja poslovnim rizicima, no tek manji broj poduzeća pristupa ovoj aktivnosti na sustavan način dok većina upravlja rizicima izolirano, ne promatrajući kakav utjecaj ove odluke imaju na ostvarenje temeljnog cilja poslovanja poduzeća.</s><s>Operativni pristup rizicima kojima je poduzeće izloženo pokazao se nedovoljno uspješnim, a njegov je temeljni nedostatak u tome što ne sagledava utjecaj donesene odluke o upravljanju nekim od poslovnih rizika na izloženost ostalim rizicima te u konačnici na vrijednost poduzeća.</s><s>Sustav koji uključuje identifikaciju i procjenu ukupne izloženosti rizicima koja izravno ili posredno utječe na vrijednost poduzeća te imple13 Loderer, C., Pichler, K. (2000.) Firms, do you know your currency risk exposure?</s><s>Survey results.</s><s>Journal of Empirical Finance, 7, 3-4, str. 317-344.</s>\n<s>357 mentaciju strategije upravljanja rizicima komplementarnu poslovnoj strategiji predstavlja integrirano upravljanje rizicima u poduzeću.</s><s>Integrirano upravljanje rizicima pomaže u određivanju poslovne strategije jer je to sustavan način razmišljanja o rizicima: ukupnim učincima koje crni imaju na vrijednost poduzeća.</s><s>Poboljšanje prakse upravljanja rizicima u hrvatskim poduzećima ovisi o kvaliteti komunikacija i suradnje između poduzeća, a posebice o razvoju svijesti i formalnog znanja cjelokupnog menadžmenta, iz područja upravljanja rizicima.</s>\n<s>Percepcija korporativne sigurnost kroz proporciju sa aktualnim stanjem zaštitarstva u RH.</s><s>Proces profilacije zaštitarstva u modernu i učinkovitu korporativnu sigurnost.</s><s>Faze procesa, dinamika, prepreke i krajnji modeli egzistencije/konzumacije korporativne sigurnosti.</s><s>Opseg i sadržaj korporativne sigurnosti, u proporciji s troškovima/investicijama u korporativnoj sigurnosti.</s><s>Učinkovitost korporativne sigurnosti u vrijeme novih izazova i aktualnih sigurnosnih prijetnji.</s><s>Krizne i izvanredne situacije i uloga korporativne sigurnosti u predviđanju mjera i radnji preveniranja, smanjivanja, kontroliranja i ograničavanje posljedica i šteta.</s><s>Procedure upravljanja sigurnosnim rizicima.</s><s>Aktivni kontroling potencijalnih sigurnosnih ugroza kroz mjere i radnje korporativne sigurnosti.</s>\n<s>Koja je uloga korporativne sigurnosti u funkciji upravljanja rizicima?</s><s>U najblažem smislu možemo istaknuti da je korporativna sigurnost, nezaobilazni čimbenik u svim aktivnostima vezanim za upravljanje rizicima, i ista promatrana u mikrolokacijskoj cjelini na koju se primjenjuje zasigurno predstavlja okosnicu svih aktivnosti vezanih za mjere i radnje upravljanja rizicima.</s><s>Navedeno je logično, već ako samo na trenutak analiziramo jedan od temeljnih ciljeva korporativne sigurnosti, koji se manifestira kroz pojam „osiguravanja nesmetanog kontinuiteta poslovnog procesa“.</s><s>S tim u svezi, postavimo si pitanje:“ Što je cilj mjera i radnji upravljanja rizicima?“ Gotovo Stoga je evidentno da sigurnosna analitika i procjene ugroženosti pojedinih segmenata funkcioniranja unutar svakog pojedinog društva unutar kojega je uspostavljena korporativna sigurnost, ako se poduzmu u nužno sveobuhvatnoj fazi i primjene na sve aspekte o kojima mora skrbiti jedna cjelovito uspostavljena korporativna sigurnost, nam daje odgovore na većinu pitanja, dilema, pretpostavljenih potencijalnih ugroza, destabilizacija sustava i sl., čije je premoštavanje, iznalaženje i definiranje rješenja, procedura i postupanja u konačnici zapravo gotovo cijeli plan mjera i radnji za upravljanje u kriznim situacijama.</s>\n<s>Iako je navedena problematika prekompleksna, te ju je nemoguće cjelovito obraditi u dimenzijama ovoga rada, pokušat ćemo istu sagledati sa nekoliko aspekata koji se manifestiraju u svakodnevnim radnom okruženju realizacije.</s><s>Istu dimenzionirati u realne okvire tržišta na kojem egzistira, te dovesti u proporciju sa željama, htjenjima i standardima kojima bi sa stručnog i profesionalnog aspekta trebala udovoljavati.</s>\n<s>Da bismo uopće bili u mogućnosti percipirati trenutno stanje i razinu korporativne sigurnosti u RH, istu neminovno moramo sagledati prvenstveno kroz opće stanje zaštitarstva u RH.</s><s>Pritom dakako treba naglasiti da korporativna sigurnost, premda samo kao dio ukupne zaštitarske djelatnosti na tržištu, ipak u cijelosti dijeli sudbinu stupanja razvoja, razine, kvalitete i dosega današnjeg zaštitarstva RH.</s>\n<s>361 profilacija zaštitarstva u profesiju u RH, paralelno sa istom traje i profilacija i sazrijevanje korporativne sigurnosti od osnovnih početaka tjelesne zaštite štićenih objekata, te sa tek pokojim instaliranim sustavom tehničke zaštite do današnje razine korporativne sigurnosti.</s><s>Navedeni proces iako je u podmakloj fazi od svoga samog početka, ipak je po svom kontinuitetu i željenom cilju gotovo jednako daleko od željenog ideala kojem teži.</s><s>Stoga premda se radi o relativno dugom vremenskom intervalu, navedeni proces još uvijek nije ni blizu u svojoj završnoj fazi.</s><s>Otegotne okolnost predmetnog procesa se baziraju upravo na percepciji koja se zadržala kod većine relevantnih čimbenika na zaštitarskom tržištu, a ista se manifestira na staroj godinama temeljenoj percepciji o zaštitaru kao bivšem djelatniku iz proizvodnje,1 a ne zaštitaru profesionalcu, priznatog stručnog i profesionalnog staNavedeno mišljenje koje još uvijek dijelom prevladava kod dijela relevantnih subjekata na zaštitarskom tržištu i dan danas određuje položaj zaštitarstva u RH, a samim time i status i razinu korporativne sigurnosti.</s><s>Navedena percepcija je dakako u direktnoj suprotnosti sa pojmom zaštitarstva kao zasebne profesije Š4Ć, što ono zasigurno jeste, no bez obzira na navedeno ona na realnom tržištu prevladava kao jedna od opcija mišljenja i promišljanja, koje dugi niz godina pokušavamo promijeniti.</s><s>2. Proces profilacije zaštitarstva u modernu i učinkovitu korporativnu sigurnost</s>\n<s>Obzirom da je ukorijenjene percepcije, uvriježene navike i stečena mišljenja najteže mijenjati, a prethodno navedena u značajnoj mjeri opterećuje proces profilacije zaštitarstva u zasebnu djelatnost i profesiju, isti logično ide vrlo usporenim tempom.</s><s>Stoga, premda već 80 godina minulog stoljeća na europskoj i svjetskoj razini bilježimo kontinuiranu tendenciju rasta tkz. industrije privatne sigurnosti Š5Ć, u RH navedene pomake zamjećujemo tek početkom 90-tih, i to na dva pravca.</s><s>Prvi pravac je čista i sušta povećana potreba za uslugama privatne zaštite u ratnom i poratnom razdoblju, a drugi i za samu djelatnost bitniji je ulazak stranog kapitala na tržište RH sa kojim postepeno 1 koji je temeljem godina minulog rada, djelomičnog obolijevanja tijekom istoga, te posljedično navedenom smanjene radne sposobnosti silom prilika preraspoređen na manje složene i zahtjevne poslove zaštite …</s>\n<s>362 dolazi i nova dimenzija sigurnosti u formi zrele korporativne sigurnosti koja više nije tretirana kao nuspojava, nego jedna od grana sa redovnim investicijskim ciklusom u kompanijama.</s>\n<s>Promjena percepcije sigurnosti kao troška za nešto što moramo imati bez velike definicije „što je to nešto i koje su koristi od toga“ u filozofiju sigurnosti Š7Ć kao elementarne potrebe za opstojnost kompanije u koju se logično investira, i to u opsegu željenih ciljeva i benefita, jedna je od temeljnih prekretnica u promišljanju, nakon koje i kreće intenzivniji razvoj moderne i sveobuhvatne korporativne sigurnosti u RH.</s>\n<s>3. Faze procesa, dinamika, prepreke i krajnji modeli egzistencije/konzumacije korporativne sigurnosti Prva ozbiljna faza navedenog procesa je bila definiranje kakvog-takvog zakonskog okvira za obavljanje poslova privatne zaštite.</s><s>Navedeno je postignuto 1996 godine, donošenjem prvog Zakona o zaštiti osoba i imovine, koji je prethodio današnjem Zakonu o privatnoj zaštiti Š8Ć.</s><s>Donošenjem predmetnog Zakona i pratećih podzakonskih Pravilnika definirani su između inoga osnovni kriteriji tko i pod kojim uvjetima može pružati usluge privatne zaštite, te uvjeti koje moraju ispunjavati sami neposredni izvršitelji poslova zaštite licencirani zaštitari i čuvari, da bi bili u mogućnosti obavljati poslove zaštite.</s>\n<s>No, unatoč preciziranju jasne zakonske definicije pravne osobnosti društava koja na tržištu pružaju usluge zaštite, kriterija licenciranja zaštitara, ugovornih uvjeta pod kojim se usluge zaštite pružaju, definiranja ovlasti zaštitara, pojma dobara koja su predmet zaštiteŠ4Ć i sl, stvoren je samo zakonski, ali ne još i zadugo realni okvir obavljanja zaštitarske djelatnosti na ukupnom tržištu privatne zaštite.</s>\n<s>Stoga u datim uvjetima bilježimo nekoliko stalnih formi i modela korporativne sigurnosti koje su egzistirale/ju na tržištu, a iste su se oslikavale/ ju uglavnom u:</s>\n<s>• Osnovnom ispunjavanju nužne zakonske obveze sa što manje troška • Post vatrogasnim mjerama, odnosno poduzimanju mjera zaštite nakon štetnog događaja</s>\n<s>• Raznim parcijalnim rješenjima uspostavljenim po modelu da imamo nešto da nitko ne može reći da nismo poduzeli ništa - koncepcije po / komercijalnim/ željama klijenta</s>\n<s>Ispunjavanje nužne zakonske obveze sa što manje troška U konkretnom slučaju, radi se u uspostavi sadržajem i opsegom najnužnijih mjera zaštite, sa često jedinim ciljem zadovoljenja pozitivne zakonske norme.</s><s>Jedan od posljednjih primjera za navedeno je donošenje Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju sa gotovim novcem i vrijednostima, posljedično kojem su sve novčarske institucije koje posluju sa gotovim novcem u okviru svoje djelatnosti bile primorane uspostaviti Zakonom propisane mjere, kao uvjet da bi njihovo daljnje poslovanje bilo usklađeno sa navedenim Zakonom.</s>\n<s>Post vatrogasne mjere – poduzimanje mjera nakon štetnog događaja Direktna suprotnost sa težnjama cjelokupne zaštitarska struke, koja preferira pravovremeno uspostavljanje mjera zaštite, po modelu profesionalno osmišljene i individualno kreirane korporativne sigurnosti za svakog pojedinog klijenta.</s>\n<s>Ipak u realnosti se radi se o klasičnom modelu često korištenih post vatrogasnih mjera uspostave i koncipiranja2 mjera korporativne sigurnosti nakon štetnog događaja, i to unatoč realnosti da bi svaka zaštita trebala biti uspostavljena u trenutku utvrđivanja realne potrebe za istom, a ne kao svojevrsna vatrogasna mjera posljedično štetnom događaju.</s><s>Parcijalna rješenja – po modelu da imamo nešto da nitko ne može reći da nismo poduzeli ništa – koncepcije po /komercijalnim/ željama klijenta Isti i česti primjeri su i sa parcijalnim angažmanom tjelesne zaštite objekta, kada se isti uspostavlja na način da se zadovolji forma “imanja tjelesne zaštite”, koja često nije u korelaciji sa mogućnošću nadzora štićenog prostora od strane zaštitara, i to bez obzira je li uvjet za isto veličina prostora, njegova specifičnost, etažiranost, mogućnost ulaska u isti sa više strana, djelatnost koja se obavlja u prostoru, fluktuacija građanstva kroz isti i sl.</s><s>Ono što je interesantno u navedenom modelu, i što je praksa niz puta dokazala je činjenica da se ovaj oblik zaštite u pravilu ne uspostavlja suvislo i na temelju stvarne sigurnosne procjene, nego samo kao čista represivna mjera “da se štetni događaj ne bi ponovio”, ili što je još gore da se zadovolji forma “da se nešto poduzelo.”</s>\n<s>Ipak, unatoč svim navedenim modelima koji su egzistirali i još uvijek povremeno egzistiraju na zaštitarskom tržištu RH, kroz godine iza nas predmetno je rezultiralo činjenicom, da je današnja privatna zaštita kao i njen sastavni 2 …često opsegom i sadržajem najminimalnijih Ante Perčin</s>\n<s>364 dio korporativna sigurnost uz niz objektivno uvjetovanih manjkavosti izrasla u djelatnost sa svojim jasnim zakonitostima, relativno preciznom legislativom, definiranim standardima i razinom usluga zaštite, izgrađenim kriterijima stručnosti i profesionalnosti neposrednih izvršitelja poslova zaštite, a što je u konačnici stvorilo i realne okvire za korporativnu sigurnost današnjih opsega i razine.</s>\n<s>4. Opseg i sadržaj korporativne sigurnosti, u proporciji sa troškovima/investicijama u korporativnoj sigurnosti</s>\n<s>Opseg i sadržaj svake djelatnosti pa tako i korporativne sigurnosti nemoguće je gledati bez proporcije sa određenim troškovima.</s><s>No, stvar je percepcije i općeg poimanja potrebe i svrhe same korporativne sigurnosti, tj pitanja da li ćemo istu promatrati kao primarni trošak ili realno korisnu i neophodno potrebnu investiciju u ukupnom poslovanju društva korisnika usluga zaštite.</s><s>Svaki korisnik usluga zaštite, pod uvjetom da prepoznaje realne okvire i dimenziju pojma zaštite, istu će logično tretirati primarno kao neophodno potrebnu poslovnu investiciju, a tek onda i kao djelomični nužno prateći trošak poslovanja.</s>\n<s>Kod navedene percepcije je bitno naglasiti i dimenziju poimanja pojma korporativne sigurnosti, tj istu staviti u proporciju sa mogućnošću prepoznavanja što sve jedna sveobuhvatna korporativna sigurnost podrazumijeva?</s><s>Koji su njeni krajnji dosezi, mogućnosti, realni benefiti od iste, i koliko je ista planski profilirana, prilagođena i personalizirana prema konkretnoj pravnoj osobi kod koje se uspostavlja i primjenjuje.</s><s>Dakako, i sami sadržaj korporativne sigurnosti je opet dijelom vezan uz određene troškove, i u direktnom je proporcionalnom odnosu, jer mali troškovi u pravilu rezultiraju tek elementarnim sadržajem korporativne sigurnosti, koji kasnije ironije radi posljedično svojoj neučinkovitosti doista predstavljaju trošak, jer i ono malo sredstava koje se ulaže na jednu tako krnju formu su zapravo „bačena“ sredstava sa kojima se ne postiže željena svrha.</s>\n<s>U proporciji sa navedenim optimalna korporativna sigurnost koja u formi prateće investicije u cijelosti suportira sve poslovne procese u društvu, je u idealnom omjeru uloženo/dobiveno budući da se istom osigurava sigurnost svakog dijela poslovnog procesa u kontinuitetu, a što je u konačnici i jedan o vitalnih ciljeva same uspostave.</s>\n<s>Stoga je evidentno da korporativnu sigurnost i njenu učinkovitost ne možemo promatrati primjerice kroz zaštitara tjelesne zaštite na štićenom objektu, ili tek parcijalno instalirani sustav tehničke zaštite, nego je ista niz mjera i radnji usmjerenih kako na klasičnu i konvencionalnu neposrednu zaštitu, tako i na zaštitu poslovnih interesa društva, utvrđivanje, sakupljanje i sistematizaciju niza podataka.</s><s>Isti u daljnjem procesu rada trebaju poslužiti za donošenje poslovnih odluka i smjernica u segmentu definiranja sigurnosne strategije društva, nužnosti poduzimanja redovnih, hitnih, dodatnih zaštitnih mjera Imperativ kojem težimo je da korporativna sigurnost bude učinkovit sustav mjera i radnji koji niti u jednom trenutku ne zasjenjuje i ne narušava redovne radne procese unutar društva u kojemu je uspostavljena, nego u pozadini osigurava nesmetani kontinuitet njihovog odvijanja, sprječava destabilizaciju istih i preventivno/korektivno sanira sve eventualne posljedice narušavanja stabilnosti i sigurnosti poslovnog sustava.</s><s>Ipak u aktualnoj ekonomskoj situaciji upravljanje troškovima korporativne sigurnosti je neminovno, no isto ni u kojem slučaju ne podrazumijeva panično ukidanje pojedinih sadržaja korporativne sigurnosti samo radi pukog smanjenja troška, jer posljedice koje mogu nastati predmetnim „rezanjem“ bez supstituta, mogu biti kobne i nesagledive za budućnost poslovnog subjekta.</s>\n<s>S tim u svezi, za istaknuti je da direktne materijalne štete ma koliko bile velike, je relativno lako sanirati, dok je indirektne štete po pitanje poslovnog ugleda, statusa, plasmana roba, zaštite tehnologija i sl, vrlo teško a ponekad i gotovo nemoguće adekvatno sanirati.</s>\n<s>5. Učinkovitost korporativne sigurnosti u vrijeme novih izazova i aktualnih sigurnosnih prijetnji U datom kontekstu prvenstveno je bitno naglasiti da korporativna sigurnost kao primarno bitan dio privatne sigurnosti doživljava korjenitu transformaciju po pitanju svoga opsega i sadržaja.</s>\n<s>Navedeno je dijelom plod i činjenice nezaobilazne sinergije privatne i javne sigurnosti, koja poradi same nedjeljivosti ukupne strukture pojma sigurnosti i nemogućnosti jasnog razgraničenja primjene zaštitnih mjera na štićenom subjektu svakog dana poprima nove oblike i dimenzije.</s><s>Stoga kad si postavljamo pitanje učinkovitosti korporativne sigurnosti u vrijeme novih aktualnih sigurnosnih prijetnji, moramo prethodno definirati nekoliko bitnih čimbenika počevši od novog /…novim izazovima prilagođenog/ sadržaja korporativne sigurnosti, načinu provedbe iste, materijalnim i ljudskim resursima koji istu provode, područjima primjene, specifičnim sofisticiranim metodama i sredstvima kojima se navedene zaštite mjere realiziraju, analitici, željenim ciljevima, sigurnosnoj politici štićenog subjekta i sl.</s><s>Od svega navedenoga dakako da je pored primarne definicije sigurnosne politike pojedinog društva, vrlo bitan sadržaj mjera i opseg u kojem se ista primjenjuje unutar pojedinog pravnog subjekta, te koja područja obuhvaća, počevši od:</s>\n<s>• neposredne tjelesne zaštite menagmenta i VIP osoba kompanije • informatičke i informacijske sigurnosti • zaštite na radu</s>\n<s>• ekologije i niz drugih sigurnosnih aspekata.</s><s>Stoga, ako je jedna korporativna sigurnost ustrojena na način: • da svojim zaštitnim aktivnostima obuhvaća prethodno navedena područja, ili makar dobar dio istih</s>\n<s>• pod uvjetom da je navedena osoba koja vodi korporativnu sigurnost primjereno pozicionirana u organizacijskoj shemi društva na način da ima mogućnost donošenja i provedbe u sigurnosnom smislu sadržajno bitnih odluka:</s>\n<s>367 kadrovski ekipirana i sa primjerenom organizacijskom shemom • ista je po opsegu i razini u proporciji sa realno procijenjenim sigurnosnim potrebama</s>\n<s>…onda će ista zasigurno biti u mogućnosti adekvatno djelovati na sve potencijalne sigurnosne izazove, ugroze i pokušaje destabilizacije sustava nesmetanog funkcioniranja društva u kojem je uspostavljena.</s><s>6. Krizne i izvanredne situacije i uloga korporativne sigurnosti u predviđanju mjera i radnji preveniranja, smanjivanja, kontroliranja i ograničavanja posljedica šteta</s>\n<s>Obzirom na sve prethodno navedeno, evidentno je da je učinkovita korporativna sigurnost vrlo snažna, djelotvorna i neizostavna mjera kontrolinga ukupnog sigurnosnog stanja, i to kako u redovnim tako posebice i u izvanrednim okolnostima.</s>\n<s>Naime, aktualno poslovno okruženje zorno svjedoči o svakodnevnoj potrebi suočavanja i paralelnog egzistiranja unutar globalnih poslovnih kriza, a svako takvo stanje nužno rezultira sa narušavanjem kontinuiteta poslovanja određenog subjekta sa značajnim i često dalekosežnim posljedicama.</s><s>Stoga ako prihvatimo podjelu kriza na predvidljive /realno nastupajuće/ i nepredvidljive /iznenadne/, i ako u tom kontekstu pravovremeno selektiramo potencijalne ugroze koje su izvjesne, dolazimo do zaključka da upravo segment sigurnosti ima presudno važnu ulogu u osiguranju opstojnosti i nastavku nesmetanog kontinuiteta poslovanja pravnog subjekta.</s><s>Cijeneći navedeno, vrlo je bitna uloga korporativne sigurnosti u funkciji aktivnog kontrolinga stalnih i redovnih poslovnih aktivnosti, koja se kasnije manifestiraju kroz donošenje zaključaka /…temeljem stručnih analiza, procjena i prosudbi/ o potencijalnim ranjivostima i slabostima sustava.</s><s>Bez obzira o kojim se potencijalnim ugrozama radi iste treba prihvatiti kao realnost, te na temelju navedene percepcije planirati i poduzimati konkretne sigurnosno korektivne mjere i radnje za održavanje stabilnosti i funkcionalnosti sustava, a sve u cilju održavanja kontinuiteta poslovanja.</s>\n<s>U tom kontekstu nam je često teško priznati i uopće pojmiti činjenicu da učinkovita, sveobuhvatna i evidentno djelotvorna korporativna sigurnost poznaje i indirektno priznaje slabosti u sustavu koji štiti.</s><s>Ipak, analizirajući navedeno moramo se fokusirati na činjenicu, da sami sustav korporativne sigurnosti nikad i ni u jednoj opciji ne smije biti po prioritetu iznad temeljnog proizvodnog procesa u društvu koji je core bizns.</s><s>Isti mora odgovarati stvarnim potrebama, biti učinkovit u predvidljivim sigurnosnim ugrozama, ali s druge strane ne biti predimenzioniran u odnosu na realne potrebe Š3Ć.</s><s>Svaka korporativna sigurnost mora učinkovito funkcionirati u pozadini sustava, te se svojim zaštitnim aktivnostima uključiti samo u segmentu prepoznatog narušavanja kontinuiteta poslovanja, i to sa prethodno definiranim konkretnim mjerama sažetim u planu ili proceduri Š2Ć za postupanje u sigurnosno kriznim situacijama, i biti na sceni samo do ponovne sigurnosno-poslovne stabilizacije stanja.</s><s>U takvim situacijama uspostavljeni sustav korporativne sigurnosti mora preuzeti /…već prethodno navedeni/ puno širi spektar zaštitnih aktivnosti počevši od: zaštite imovine, zaposlenika /…posebice VIP menadžmenta/, informacija i podataka, strateških klijenata društva, uspostavljanja intenzivnije komunikacije i odnosa partnerstva sa zaposlenicima, senzibilizacije zaposlenika i šire javnost u kontekstu manifestiranih aspekta krize, zaštite reputacije društva, vitalnih proizvoda, brenda, ključnih resursa društva, inzistiranja na etičkom i društveno odgovornom ponašanju u poslovanju, artikuliranje odnosa s javnošću u vrijeme krize i dr. Korporativna sigurnost u navedenoj situaciji postaje istinski lider sustava, što ponekad podrazumijeva i preuzimanje velikog dijela funkcija ukupnog kriznog menadžmenta društva.</s>\n<s>Činjenica „poznavanja sustava u dušu“, sa svim njegovim vrlinama i manama, sustavno utemeljena korporativna sigurnost koristi kao svoju glavnu komparativnu prednost.</s>\n<s>Stoga je upravo poduzimanje određenih preventivnih, kao i korektivno-represivnih radnji kroz proaktivne mjere sigurnosti3 u konačnici jamac prevencije budućih kriznih stanja, kao i smanjivanja, kontroliranja i ograničavanja posljedica potencijalnih šteta i ugroza koje mogu nastupiti.</s>\n<s>7. Procedure upravljanja sigurnosnim rizicima Plan i procedure postupanja i upravljanja u sigurnosno kriznim situacijama, rizicima i potencijalnim ugrozama moraju definirati što širi spektar ključnih odluka, koje se u datom momentu nastupanja krize brzo i energično donose bez gubitka vremena sa nepotrebnom formom.</s><s>Navedeno je temeljna svrha samih procedura.</s>\n<s>Ono što preostaje za misaono proaktivno djelovanje kad se već postupa po kriznom sigurnosnom planu, su novi nepredvidljivi sadržaji i događaji koji se također moraju pravovremeno analizirati i prethodno definiranim mjerama i radnjama momentalno anulirati, uz kontinuirano nastojanje već u fazi planiranja da ih po nastupanju krize bude što manje.</s><s>Stoga je sadržaj plana za postupanje u kriznim situacijama i svake pojedine procedure koja se iz istoga izvodi vrlo bitan, i isti mora (ili bi trebao) predvidjeti doslovno sva moguća postupanja u slučaju „ekranizacije najgoreg mogućeg scenarija“, tj. svih realno mogućih ugroza koje mogu nastupiti, počevši od:</s>\n<s>• gubitka kritične infrastrukture (objekti, postrojenja, strojevi, te posljedično istima onemogućavanje proizvodnje – materijalna obezglavljenost društva) • problematike ljudskih resursa (pogibija, otkaz, kazneno gonjenje VIP i srednjeg menadžmenta društva – kadrovska obezglavljenost društva) • ekonomske problematike (štrajkovi, migracija većeg broja zaposlenika u drugu djelatnost, manjak radne snage)</s>\n<s>• problematike poslovnog ugleda (osude javnosti za određeni incident, havariju većih razmjera, koje za posljedicu imaju gubitak života nevinih građana, zagađivanje, društveno neodgovorno ponašanje, klevete i glasine o VIP menadžmentu pogrdnog sadržaja, korumpirano poslovanje, vidno štetni ugovori dospjeli u javnost i sl.) • tržišne problematike (gubitak tržišta, slom burze, bezvrijednost proizvoda, smanjenje kupovne moći – enormno smanjenje proita) • informacijska problematika (industrijska špijunaža, krađa bitnih poslovnih podataka, izrada plagijata, narušavanje zaštićenog brenda proizvoda • više sile (požari, potresi, poplave, druge havarije).</s><s>Uz sve prethodno navedeno bitno je istaknuti kontinuiranu potrebu aktualiziranja i nadopunjavanja, navedenog plana i svake pojedine procedure, kao bi se iste u trenutku primjene odnosile na što aktualnije činjenično stanje.</s><s>Isto tako, poznato je da je svaka procedura kao dokument samo mrtvo slovo na papiru, te je stoga uz aktualna i sveobuhvatan sadržaj procedura, neizostavno bitna činjenica upoznatosti i senzibiliziranosti svih neposrednih Ante Perčin</s>\n<s>A i kad smo sa konkretnom procedurom upoznati, tek smo na 30% moguće uspješne realizacije.</s><s>Ostatak ovisi o kontinuiranom kondiciranju i uvježbavanju provedbe navedenih procedura uz paralelne ekranizacije mogućih scenarija, dakako bez potencijalnog širenja panike i konfuzije, ali ipak na učinkovit i sadržajan način.</s><s>Isto je osobito bitno za procedure koje definiraju ključna postupanja u kriznim situacijama brzorastućeg intenziteta i nužnosti brze i koordinirane intervencije (npr. razni slučajevi više sile).</s><s>U svemu prethodno navedenom djelotvornost samog sustava korporativne sigurnosti je od presudnog značaja, i to kako za osiguranje provedbe i realizacije planiranih mjera i aktivnosti, tako i u cilju realizacije ishoda izvanrednih događaja sa što manje štetnih posljedica.</s><s>8. Aktivni kontroling potencijalnih sigurnosnih ugroza kroz mjere i radnje korporativne sigurnosti Kontroliranje svih vrsta potencijalnih sigurnosnih rizika i ugroza koje u aktualnoj krizi prijete je zasigurno neminovno.</s><s>Stoga se sami sigurnosni kontroling u ovom slučaju kroz uspostavljeni sustav korporativne sigurnosti sve više javlja kao svojevrsni podsustav upravljanja, budući da se jedino cjelovitim kontrolingom realno daje odgovor na pitanje kako prebroditi potencijalnu ugrozu i sigurnosni rizik, odnosno kako kvalitetno odlučivati i donositi odluke u navedenim situacijama, a samim time i uspješno izići iz krize.</s><s>Sveobuhvatna korporativna sigurnost je svakako jedan od instrumenata kontrolinga koja svojim sadržajem mora osigurati kontrolu rizika, i to upravo kroz mjere i radnje, te procedure i postupanja u svim pretpostavljenim slučajevima kriznih stanja.</s>\n<s>No, dakako korporativna sigurnost nema za cilj jedino i isključivo postupanje u kriznim stanjima, jer je esencijalna funkcija iste sadržajno osmišljena na način da kontinuirano osigurava vrlo visoku razinu sigurnosti u svim segmentima, a da pritom bude neprimjetna i ne opterećuje redovne radne procese poslovnog subjekta u kojem je uspostavljena.</s><s>Isto je tim logičnije ako pored objektivne dimenzije sigurnosti uzmemo u obzir i njenu subjektivnu verziju Š1Ć.</s>\n<s>Ipak samu potrebu za kontinuiranim i učinkovitim sustavom sigurnosti u formi aktivnog kontrolinga nalazimo već u iskonskoj teoriji sustava, koja naglašava da svaki sustav teži neorganiziranosti, tj. ma kako god sustav bio dobar i kvalitetan, u periodu njegove egzistencije njegova učinkovitost opaAnte Perčin</s>\n<s>371 da.</s><s>Stoga se kao evidentna potreba pretpostavlja svakodnevna kontrola i nadzor funkcioniranja sustava, a u ovom slučaju se primarno fokusiramo na funkciju smanjenja rizika od potencijalnih šteta kao posljedice nedovoljne učinkovitosti funkcioniranja sigurnosno-poslovnog sustava.</s><s>Stoga je kontroliranje svih vrsta poslovnog rizika sa direktnim implikacijama u segmentu sigurnosti neminovno.</s>\n<s>Sveobuhvatni sustav korporativne sigurnosti u formi redovnog kontrolinga, svojim sadržajem mora osigurati kontrolu rizika na primjerenoj razini, te upravo kroz mjere i radnje, procedure i postupanja u svim pretpostavljenim slučajevima izvanrednih i redovnih kriznih stanja, osigurati nesmetani kontinuitet poslovanja.</s>\n<s>Generalizirajući prethodno navedeno na makrorazinu društva u kojem je uspostavljen sustav korporativne sigurnosti dolazimo do zaključka da bi uspješan menagment, realno u manjoj ili većoj mjeri kontinuirano trebao postupati kao krizni menagmet sa potrebnom dozom poslovno-sigurnosnog opreza.</s><s>Isto je nužno ako uzmemo u obzir realnu opasnost od realizacija ugroze za sve poslovne subjekte koji na bilo koji način relativiziraju predvidive opasnosti i na određeni način pokažu svoju nesposobnost u borbi sa aktualnim sigurnosnim ugrozama i izazovima.</s><s>Krajnja rezultanta prethodno navedenoga je da sva društva koja imaju razvijen kontroling kroz sveobuhvatnu korporativnu sigurnost imaju početnu komparativnu prednost pred ostalima koji tek utvrđuju potrebu za istim.</s><s>Uz navedeno praksa je pokazala da će značajno više biti ugroženi poslovni subjekti koji pravovremeno ne poduzmu određene adekvatne mjere zaštite, i to nebitno iz kojih razloga.4 S tim u svezi, sve češće svjedočimo raznim slučajevima manifestacija sigurnosne ranjivosti, nesposobnosti nošenja sa aktualnim sigurnosnim izazovima ili pak klasičnom nebrigom, nakon čega se evidentno dokazuje da je naknadno saniranje posljedica nažalost kudikamo teže nego preveniranje uzroka mogućeg nastanka istih.</s>\n<s>4 bilo da iste banaliziraju, dokinu poradi smanjenja troškova poslovanja ili jednostavno zanemare na bazi vlastite percepcije ili nekompetencije 372</s>\n<s>Iz svega prethodno navedenog nameće se logičan zaključak da primjerena razina korporativne sigurnosti nema alternativu.</s><s>Pojam „primjerena“ rabimo kao zajednički nazivnik za pojmove sveobuhvatna, cjelovita, pravovremeno uspostavljena, usklađena sa sigurnosnom politikom društva korisnika, personalizirana, stručno i profesionalno osmišljena glede modela, opsega i sadržaja, te organizirana i nadzirana kroz dostatnu organizacijsku strukturu.</s>\n<s>Primarna intencija je svakako na adekvatnoj prevenciji mogućih rizika, ugroza i izazova, ali i putem uspostavljenih mjera i radnji, proaktivno djelovanje u cilju konkretnog smanjivanja, kontroliranja i ograničavanja razmjera mogućih posljedica i šteta ako do istih dođe.</s><s>Stoga je upravljanje rizicima kroz korporativnu sigurnost, značajna garancija održanja općeg dojma percepcije sigurnosti i spokojnosti u izvanrednim situacijama i ugrozama.</s><s>Obzirom na navedenu funkciju ista se paralelno pojavljuje i kao učinkovit jamac nemogućnosti globalne destabilizacije poslovnog subjekta u kojem je uspostavljena.</s>\n<s>Zaključno, evidentno je da je korporativna sigurnost zasigurno jedno od najmoćnih sredstava kontrolinga i upravljanja u redovnim uvjetima, ali je isto tako presudna u svim kriznim i izvanrednim situacijama, kada prethodno definirana postupanja, procedure, planovi, mjere i radnje postaju gotovo pitanjem opstanka.</s>\n<s>Današnja svjetska ekonomska kriza dovela je do velikih gospodarskih i socijalnih problema diljem svijeta te postavlja pitanje kako u uvjetima krize upravljati složenim međusobno povezanim rizicima u projektnom financiranju.</s>\n<s>Tehnika projektnog financiranja primjenjuje se u izgradnji skupih, dugoročnih i složenih projekata, u kojima nositelji projekta nisu kreditno sposobni te se za realizaciju projekta sredstva pribavljaju kod banaka.</s><s>Zbog izrazito visokog udjela tuđih izvora sredstava, neadekvatno upravljanje rizicima može dovesti u pitanje inače zdravi projekt.</s><s>Identificiranje, mjerenje, upravljanje, kontrola i izvještavanje o rizicima prioritetna je funkcija menadžmenta i preduvjet za održivost projekta.</s><s>Ključne riječi: rizici, upravljanje rizicima, projektno financiranje, funkcija menadžmenta</s>\n<s>Projektno financiranje ne predstavlja ništa novo u svijetu financijskih usluga.</s><s>Oduvijek se ova financijska tehnika koristila za financiranje kratkoročnih i dugoročnih potreba za kapitalom u rasponu od nekoliko milijuna USD do nekoliko milijardi USD.</s>\n<s>Projektno financiranje u suvremenoj literaturi označava zajednički pojam za financiranje izgradnje infrastrukture, industrijskih projekata te financiranje potreba javnog i privatnog sektora, čija se otplata temelji na novčanom tijeku koji generira sam projekt.</s><s>Izraz se često spominje uz velike projekte, poput projekata izgradnje infrastrukture: autoceste, Eurotunel, sustavi podzemne željeznice ili zračne luke.</s><s>Zajednička je karakteristika svih projekta da trebaju ostvariti određeni novčani iznos, kojim će se osigurati otplata glavnice, kamata te planirana stopa prinosa na uložena sredstva. «Termin projektno financiranje općenito se primjenjuje da bi se označilo financijsku strukturu bez prava regresa ili s ograničenim pravom regresa, a kod koje se dug, vlasnički kapital i proširenje kreditnog kapaciteta kombiniraju radi strukturiranja i vođenja, ili refinanciranja određenog kredita u industriji koja zahtijeva velika ulaganja kapitala.» (Fight, 2006., str. 1.) Prema definiciji Međunarodne organizacije projektnog financiranja (www. ipfa.org), projektno financiranje je dugoročno financiranje izgradnje infrastrukture, industrijskih projekata te financiranje potreba javnog sektora koje se temelji na financijskoj strukturi bez prava na regres ili uz određene garancije, tj. financiranje kojemu je jedini izvor otplate novčani tijek koji generira sam projekt.</s>\n<s>Prema definiciji Scott L. Hoffman «projektno financiranje podrazumijeva strukturu financiranja bez prava na regres ili s djelomičnim pravom na regres u kojem se zaduženje, vlastiti kapital i kreditni mehanizmi koriste za relizaciju nekog projekta kapitalno intenzivne industije u kojem vjerovnici primarno temelje svoja potraživanja na očekivanom novčanom toku, a ne na imovini projekta odnosno na garancijama sponzora koja uglavnom služe kao dodatno osiguranje.» (Preuzeto iz Mijatović, 2005., str. 70.-71.) «Dakle, kreditne procjene i rokovi pozajmica u pravilu se temelje na projekcijama novčanih tokova koje generira projekt, a ne na kreditnoj sposobnosti dužnika i stvarnoj vrijednosti projektne imovine.</s><s>Tipične djelatnosti za projektno financiranje su javni sustavi, infrastruktura, telekomunikacije, rudarstvo, te aktivnosti vezane za nekretnine.» (Franolić, www.hgk.biznet.</s><s>Jedan od najpoznatijih projekata je Disneyland u Francuskoj.</s><s>Kako se proLjiljana Inkret</s>\n<s>376 jektno financiranje primjenjuje za izgradnju skupih projekata, plan financiranja mora osigurati takvu strukturu izvora financiranja koja neće dovesti u pitanje inače zdravi projekt.</s>\n<s>Općenito uzevši, strukturu izvora sredstava čine vlastiti i tuđi izvori.</s><s>U osnovi vlastite izvore čine: aktivni investitori (sponzori) u slučaju kad banke prezentiraju projekt, i pasivni sponzori, tj. kad sponzori i druge stranke sudionice u projektu prezentiraju projekt banci.</s><s>Tuđi izvori sredstava, osim kod banaka, pribavljaju se i kod institucionalnih investitora poput mirovinskih fondova i osiguravajućih društava.</s><s>Zajedno s vlasničkim kapitalom sponzora projekta mora biti osigurano dostatno financijskih sredstava za pokrivanje svih troškova vezanih uz razvoj projekta kao i potrebe obrtnih sredstava. «Struktura financiranja, tj.odnos vlastitih i tuđih sredstava moraju biti tako postavljena da sponzori budu uvijek u mogućnosti svojim dotacijama osigurati povrat glavnice i kamate točno na dan dospijeća» (Jurčić, U strukturi izvora znatan udio čine tuđi izvori, što upozorava da je potrebno odrediti maksimalni iznos ovih izvora na način da projekt svojom primjenom ili ugrađivanjem u nacionalno gospodarstvo omogućava osiguranje otplate glavnice, kamate te planiranu stopu prinosa na uložena sredstva ulagača.</s><s>Iznos financiranja poglavito se utvrđuje prema projiciranim financijskim tokovima, pri čemu razdoblja pozitivnog financijskog tijeka služe za plaćanje kamata, rata, dividendi sponzorima te za stvaranje rezervi, dok se razdoblja negativnoga financijskoga toka moraju financirati iz rezervi ili dodatnoga povećanja kapitala. (v. Franolić, www.hgk.biznet.hr) Slika 1 Stranke u projektnom financiranju Ljiljana Inkret</s>\n<s>2. Prednosti korištenja projektnog financiranja Jedan od ključnih razlikovnih čimbenika koji se nalazi u pozadini projektnog inanciranja jest nepostojanje prava regresa ili njegovo ograničavanje.</s><s>Najvažnije su prednosti korištenja ovih vrsta projektnog inanciranja: (v. Fight, 2006., str., 1. Financiranje bez prava regresa/s ograničenim pravom regresa Projektno inanciranje bez prava regresa ne nameće sponzoru projekta jamstvenu obvezu za isplatu projektnog duga.</s><s>To je važno zato što propisi o adekvatnosti kapitala i kreditni rejting znače da preuzimanje ugovornih inancijskih obveza za neki veliki projekt može nepovoljno utjecati na inancijsku strukturu poduzeća, kao i na njegov kreditni rejting (i pristup sredstvima na tržištima kapitala).</s><s>2. Tretiranje izvan bilančnog duga</s>\n<s>Glavni razlog za odabir projektnog inanciranja jest izdvajanje rizika projekta i njegovo uklanjanje s bilance tako da neuspjeh projekta ne našteti inancijskom stanju vlasnika.</s><s>To može biti motivirano stvarnim ekonomskim argumentima, poput održavanja postojećih inancijskih pokazatelja i kreditnog rejtinga.</s><s>Teoretski, sponzor projekta može zadržati nešto realnog inancijskog rizika u projektu kao motivirajući čimbenik, no izvan bilančni tretman neće djelovati na investicijski rejting poduzeća o kojem odlučuju analitičari agencija za ocjenu kreditnog rejtinga.</s><s>3. Financiranje polugom</s>\n<s>Dug je koristan za sponzore projektnog inanciranja utoliko što se može izbjeći izdavanje dionica (i razvodnjavanje vlasničke glavnice).</s><s>Štoviše, na zahtjeve za vlasničkim kapitalom za projekte u zemljama u razvoju djeluju mnogobrojni čimbenici, uključujući samu zemlju, ekonomiku projekta, ulažu li drugi sudionici projekta kapital u projekt te gorljivost s kojom banke nastoje dobiti posao inanciranja projekta.</s><s>4. Izbjegavanje ograničavajućih klauzula u drugim transakcijama Budući je inancirani projekt zaseban i različit od drugih operacija i projekata sponzora, postojeće ograničavajuće klauzule u pravilu se ne primjenjuju na projektno inanciranje.</s><s>Financijska struktura nekog projekta omogućava sponzoru projekta da izbjegne ograničavajuće klauzule, poput pokazatelja pokrivenosti duga i odredaba po kojima cijeli ugovor automatski dolazi na naplatu u slučaju neplaćanja duga, u postojećim ugovorima o zajmu i ugovornim restrikcijama na razini sponzora projekta.</s><s>5. Povoljan porezni tretman</s>\n<s>Projektno inanciranje često je motivirano razlozima porezne učinkovitosti.</s><s>Osobni odbitci i porezne uštede za kapitalna ulaganja i slično, mogu Ljiljana Inkret</s>\n<s>378 stimulirati prihvaćanje projektnog inanciranja.</s><s>Projekti koji se ugovorno obvezuju pružiti uslugu državnom subjektu mogu iskoristiti ove porezne uštede (ili subvencije) kako bi napuhali proitabilnost takvih pothvata.</s><s>6. Povoljni uvjeti inanciranja</s>\n<s>Strukture projektnog inanciranja mogu ojačati proil kreditnog rizika i stoga postići povoljnije formiranje cijene od onoga koji se dobiva isključivo na temelju proila kreditnog rizika sponzora projekta.</s><s>7. Diverziikacija političkog rizika</s>\n<s>Osnivanje SPV-a (tvrtki posebne namjene) za projekte u točno određenim zemljama izolira projektne rizike i štiti sponzora (ili sponzorove ostale projekte) od nepovoljnog razvoja događaja.</s><s>8. Dijeljenje rizika</s>\n<s>Raspodjela rizika u strukturi projektnog inanciranja omogućava sponzoru da ravnomjerno rasporedi rizike na sve sudionike projekta, uključujući zajmodavca.</s><s>Difuzija rizika može poboljšati mogućnost uspjeha projekta budući da svaki sudionik projekta prihvaća određene rizike.</s><s>Međutim, veći broj subjekata koji sudjeluju u projektu može dovesti do povećanih troškova koje mora snositi sponzor, i koji se prevaljuju na krajnjeg potrošača, često na potrošača koji bi imao više koristi od javnih usluga.</s><s>9. Instrument osiguranja ograničen na projektnu imovinu Zajmovi za projektno inanciranje bez prava regresa temelje se na postavci da instrument osiguranja ili kolateral dolazi samo od projektne imovine.</s><s>Ograničeno pravo regresa na imovinu sponzora projekta katkad je potrebno kao način poticanja sponzora.</s>\n<s>Priroda projektnog inanciranja bez prava regresa, ili s ograničenim pravom regresa, znači da instrument osiguranja (poludovršena tvornica) ima ograničenu vrijednost u scenariju likvidacije.</s><s>Stoga, ako projekt prolazi kroz poteškoće, najbolja prilika za uspjeh jest u pronalaženju dogovornog rješenja, a ne u ovrsi nad kolateralom.</s><s>Zajmodavci će stoga vjerojatnije surađivati u scenariju dogovornog pronalaženja rješenja kako bi minimizirali gubitke.</s>\n<s>3. Nedostaci korištenja projektnog financiranja Osnovne su slabosti korištenja projektnog inanciranja (v. isto, 2006., str. 7.): 1. Složenosti raspodjele rizika</s>\n<s>Projektna inanciranja su složene transakcije koje uključuju mnogo sudionika s raznolikim interesima.</s><s>To ima za posljedicu sukobe interesa u vezi s raspodjelom rizika među sudionicima te dugotrajne pregovore i povećane troškove kako bi se trećim stranama nadoknadilo prihvaćanje rizika.</s>\n<s>Budući da banke ne riskiraju često vlasnički kapital, raspoloživa sredstva za smanjenje kreditnog rizika na prihvatljivu razinu su ograničena, što rezultira višim cijenama.</s><s>To također zahtijeva skupe procese dubinskog pregleda poslovanja koji vode odvjetnici, inženjeri i drugi specijalizirani savjetnici.</s>\n<s>Kamate u projektnom inanciranju mogu biti više nego na izravne zajmove odobren sponzoru projekta budući je struktura transakcije složena, a kreditna dokumentacija opsežna.</s><s>Projektno inanciranje je općenito skuplje od klasičnog kreditiranja zbog: - vremena koje zajmodavci, tehnički stručnjaci i odvjetnici provedu procjenjujući projekt i sastavljajući složenu kreditnu dokumentaciju - povećanog osiguranog pokrića, osobito pokrića političkog rizika - troškova upošljavanja tehničkih stručnjaka za praćenje napretka pro jekta i usklađenosti s odredbama ugovora o zajmu - naknada koje naplaćuju zajmodavci i druge osobe zbog preuzimanja dodatnih rizika.</s>\n<s>Da bi se zaštitili, zajmodavci će htjeti pomno nadzirati upravljanje projektom i njegove operacije (dok će istodobno izbjegavati bilo kakvu obvezu povezanu s prekomjernim uplitanjem u projekt).</s><s>Takav nadzor uključuje posjete zajmodavčevih inženjera i savjetnika lokaciji, preglede gradnje te praćenje napretka gradnje i tehničke izvedbe, kao i zaštitne inancijske klauzule kako bi se osiguralo da se sredstva ne odlijevaju iz projekta.</s><s>Takav nadzor zajmodavca trebao bi osigurati da se projekt odvija prema planu, budući je glavna vrijednost projekta novčani tijek preko uspješnog poslovanja).</s>\n<s>5. Zahtjevi za izvještavanjem zajmodavca Zajmodavci će tražiti da projektno poduzeće osigura stabilan dotok Ljiljana Inkret</s>\n<s>380 inancijskih i tehničkih informacija kako bi im se omogućilo praćenje napredovanja projekta.</s><s>Takvo izvještavanje uključuje inancijska izvješća, privremena izvješća, izvješća o tehničkom napretku, zakašnjenja i prihvaćene korektivne mjere te razne obavijesti poput one o neispunjavanju ugovorne obveze.</s>\n<s>Ako ne postoji pravo regresa, to znači da rizike treba ograničiti.</s><s>Ti se rizici u određenoj mjeri mogu ublažiti osiguranjem dostupnim po komercijalno prihvatljivim cijenama.</s><s>Time se međutim, može znatno povećati troškove, što samo po sebi otvara druga pitanja povezana s rizikom kao što su određivanje cijene i uspješno sindiciranje.</s><s>7. Troškovi transakcije mogu premašiti njezinu korist Složenost aranžmana projektnog inanciranja može rezultirati transakcijom čiji su troškovi tako veliki da ponište prednosti strukture projektnog inanciranja.</s><s>Dugotrajnost pregovora među raznim stranama i državnim tijelima, ograničavajuće ugovorne klauzule te ograničena kontrola projektne imovine i rastući troškovi pravnih radnji mogu zajedno pridonijeti neizvedivosti transakcije.</s>\n<s>«Svrha je projektnog financiranja osmisliti financijske strukture koje će se servisirati iz budućih tijekova novca, često s ograničenim pristupom pokroviteljima projekta.» (Roy, Walter, 2003., str. 134.).</s><s>Odobravanje zajma na temelju financijskoga tijeka projekta zahtijeva posebno upravljanje rizikom, budući se rizik distribuira na sve sudionike projekta.</s><s>Zbog načina na koje je strukturirano financiranje projekta vjerovnici i ulagači pouzdaju se u očekivani priljev prihoda projekta i često nose dio tehničkih, ekonomskih i političkih rizika.</s><s>Stoga su procjena rizika i primjena tehnika za njihovo ograničavanje od presudne važnosti za financiranje projekta zbog velike ovisnosti o projektu i njegovoj sposobnosti servisiranja duga«Projektno financiranje zahtijeva preciznu i podrobnu analizu u političkom, zakonodavnom i Ljiljana Inkret</s>\n<s>Postoji najmanje devet različitih vrsta rizika s kojima su suočeni vjerovnici u 1. Rizik resursa uključuje mogućnost da nata, plin ili mineralni resursi, koji predstavljaju osnovu za servisiranje duga u projektima iz kategorije prirodnih resursa i energetike, neće biti dostupni u potrebnoj količini ili u potrebnoj kvaliteti.</s>\n<s>2. Rizik inputa ili rizik propusne moći odnosi se na projekte koji ne uključuju eksploataciju zemljinih resursa kao što su elektrane, transportna infrastruktura ili cjevovodi, gdje temeljna održivost projekta ovisi o dostupnosti i cijeni energije, sirovina i drugih resursa pod izvornim uvjetima.</s><s>U slučaju tunela, mostova i sličnih projekata, rizik je da bi čimbenici ponude ili potražnje mogli rezultirati podbačajem u prometu, što bi pak dovelo do manjih prihoda.</s>\n<s>3. Tehnički rizik odnosi se na inženjerske karakteristike samog projekta.</s><s>Projekt bi se mogao pretvoriti u potpuni neuspjeh zbog tehničkih razloga, ili bi moglo doći do znatnog prekoračenja troškova, što bi zahtijevalo znatne infuzije dodatnog kapitala.</s>\n<s>4. Rizik tajminga usredotočen je na mogućnost da odgode, neovisno o njihovom izvoru, produlje razdoblje izgradnje prije nego što tijekovi novca koji podržavaju inanciranje uopće i počnu.</s><s>Takve odgode (osobito u razdoblju inlacije) mogu biti izvor znatnog prekoračenja troškova te dovesti do bitnog povećanja troškova zaduživanja.</s><s>Čak i razmjerno kratke odgode mogu dovesti do velike eskalacije troškova izgradnje.</s><s>5. Rizik dovršenja kombinira tehničke rizike s rizicima tajminga.</s><s>Problemi dovršenja uključuju greške u inženjerskom dijelu ili dizajnu; kašnjenja u izgradnji zbog štrajkova, vremenskih prilika ili zakašnjelih isporuka opreme i materijala; nepredviđene topološke probleme; nove i neiskušane tehnike izgradnje pod dominantnim uvjetima; eskalaciju troškova uslijed ozbiljnog Ljiljana Inkret</s>\n<s>382 manjka obrazovanog kadra i slične čimbenike.</s><s>U stvarnosti, vjerovnici su tradicionalno voljni osloniti se na tijekove novca iz projekta tek nakon što oni postanu operativni, zahtijevajući od pokrovitelja da pruže inancijsku potporu i jamstva prije nego što prestane pravo prijenosa potraživanja.</s><s>6. Tržišni rizik odnosi se na buduću potražnju za proizvodom ili uslugom koje nudi odnosni projekt.</s><s>Cijene mnogih sirovina prirodno su nestabilne, a mogu biti izložene i značajnim dugoročnim (vječnim) pomacima kroz dugo vremensko razdoblje s kojim je suočeno inanciranje.</s><s>Što se događa, na primjer, kad potražnja za vlastitim proizvodima ili uslugama klijenta uđe u duže razdoblje ozbiljnijeg pada?</s><s>Osim toga, neki proizvodi i usluge poput zemnog plina, prijevoza i električne energije visoko su ovisni o zbivanjima na lokalnom ili regionalnom tržištu te vrlo lako mogu naići na podbačaj u potražnji.</s><s>Taj problem može se dodatno zakomplicirati teškoćama u skladištenju ili pronalaženju alternativnih uporaba za pojedine resurse (npr. zemni plin).</s><s>Ocjenjujući tržišni rizik, prognoze o potražnji očigledno ovise o takvim čimbenicima kao što su elastičnost cijena i prihoda, konkurencija, tečaj, dostupnost zamjene, državne politike, politička zbivanja te briga za okoliš.</s>\n<s>7. Operativni rizik usredotočen je na duga vremenska razdoblja koja projekti i njihovo inanciranje u pravilu podrazumijevaju, tijekom kojih se troškovi mogu mijenjati ili tijekom kojih može doći do poremećaja radne snage, prijevoza ili drugih ključnih elemenata uslijed djelovanja vanjskih izvora ili nesposobnosti uprave.</s><s>Operativni problemi također uključuju nesposobnost da se ostvare ciljevi proizvodnje ili norme kvalitete, zatim loše odrađen tehnički posao ili dizajn, neočekivano visoke troškove održavanja uslijed korozije ili habanja, rast cijena energetske opreme i materijala, kretanje tečaja te ostale čimbenike.</s>\n<s>8. Rizik više sile uključuje višu silu poput zemljotresa, orkana ili drugih nesreća povezanih s vremenskim prilikama, rat te druge događaje koje čovjek ne može kontrolirati, a koji mogu dovesti do propusta, povećanja troškova, odgode dovršetka ili pak poremetiti tijek poslovnih aktivnosti.</s><s>Vjerovnici u projektnom inanciranju obično daju suglasnost na odredbe o prihvaćanju rizika više sile – u pravilu isključivo na neko ograničeno razdoblje.</s><s>9. Politički rizik uključuje političke uvjete koji okružuju projekt tijekom razdoblja pokrivenog inanciranjem.</s><s>Teroristički čin, sindikalne akcije, promjene porezne politike, novo nametnute ekološke kontrole, invazije izvana te slični događaji koji proizlaze iz političkog okruženja pripadaju ovoj općoj kategoriji.</s><s>Isto vrijedi i za nacionalizaciju, nametanje deviznih kontrola, promjene u tantijemama ili viši amortizacijski odbitak ili pritisak Ljiljana Inkret</s>\n<s>Važno je da svi sudionici koji sudjeluju u strukturi koja se međusobno isprepliće, razumiju te rizike s obzirom da se rizik procjenjuje samo na temelju projiciranih novčanih tokova projekta, u pravilu jedinoga izvora otplate.</s><s>Jednako tako i mala kašnjenja u fazi formiranja i pokretanja pomiču pozitivan novčani tijek i uzrokuju plaćanja zateznih kamata, čiji iznos nije zanemariv te mogu dovesti do ozbiljnih inancijskih poremećaja.</s><s>Kako bi se spriječili rizici, Franolić (v. www.hgk.biznet.hr) navodi nekoliko mogućnosti zaštite:</s>\n<s>- operaterska garancija: operater se vrlo često bira prema njegovu nazivu radi smanjenja troškova potrage; ovdje je najbitnija reputacija - zaštita od tržišnog rizika može se postići s dobavljačima i kupcima Ljiljana Inkret</s>\n<s>Zaključak poslovanje i opcije na tržištu roba mogu predvidjeti cijene sirovina - kupcima se nude ugovori poput sljedećih: Take-If-Ofered Contract, ako je proizvod ponuđen, kupac plaća neku iksnu cijenu; Take-Or-Pay Contract, kupac plaća neku iksnu cijenu uzeo ili ne uzeo; Hell-Or-High-Water Con tract, kupac plaća neku iksnu cijenu postojao proizvod ili ne postojao.</s>\n<s>Projektno inanciranje predstavlja dugoročno inanciranje izgradnje velikih infrastrukturnih i industrijskih projekata te inanciranja potreba javnog sektora.</s><s>Riječ je o projektima koji se obično inanciraju zajmom, čija se otplata temelji na novčanom toku koji generira sam projekt.</s><s>Zajednička je karakteristika svih projekata da ih prati čitav niz složenih rizika.</s><s>Visoki i speciični rizici projektnog inanciranja zahtijevaju od strane svih sudionika da razumiju te rizike kako bi poduzeli sve aktivnosti koje su potrebne za izgradnju i održavanje velikih infrastrukturnih i industrijskih projekata te inanciranja potreba javnog sektora.</s>\n<s>S obzirom da model projektnog inanciranja uključuje čitav niz sudionika s različitim interesima, to ima za posljedicu sukobe interesa u vezi s raspodjelom rizika među sudionicima.</s>\n<s>Bitno je unaprijed ravnomjerno rasporediti rizike i odgovornosti na sve sudionike projekta.</s><s>Difuzija rizika može poboljšati mogućnost uspjeha projekta budući da svaki sudionik prihvaća određene rizike.</s>\n<s>Franolić, M.: prezentirano na predavanju Hrvatske gospodarske komore u Opatiji, 17.11.2001, Hrvatska gospodarska komora, www.hgk.biznet.hr.</s><s>Fight, A.: Introduction to Project Finance, Butterworth-Heinemann, 2006. he International Project Finance Association, www.ipfa.org Jurčić, D.: Projektno inanciranje: izvori inanciranja i maksimalni iznos duga, Financijska praksa, časopis za inancijsku teoriju i praksu, 23 (1999), 2; str. 161Jurčić, D.: Projektno inanciranje: suvremeni način inanciranja javne infrastrukture, Financijska praksa, časopis za inancijsku teoriju i praksu, 22 (1998), Ljiljana Inkret</s>\n<s>Cilj ovog rada je ukazati na suvremene terorističke prijetnje i ponuditi rješenja za njihovo suzbijanje.</s><s>Europa je u svojoj povijesti često bila metom političkog nasilja, a to se nastavilo i ulaskom u 21. stoljeće.</s><s>Najveću prijetnju europskoj sigurnosti predstavljaju militantni islamisti, no opasnost dolazi i od ideoloških i nacionalističkih terorista.</s><s>Kako bi ih uspjele poraziti europska državna tijela moraju usvojiti nove sigurnosne strategije, a ne oslanjati se na ad hoc pristupe.</s>\n<s>Cilj ovog rada je ukazati na suvremene terorističke prijetnje i ponuditi rješenja za njihovo suzbijanje.</s><s>Europa je u svojoj povijesti često bila žrtvom političkog nasilja, od regionalnih sukoba preko razornih ratova do terorizma.</s><s>Ulaskom u 21. stoljeće europski je kontinent krenuo u još čvršće povezivanje koje bi trebalo dokinuti mogućnost izbijanja budućih sukoba.</s><s>No unatoč sigurnosnim politikama koje bi europskim zemljama trebale jamčiti sigurnost u praksi se pokazalo da to nije tako.</s><s>Europske se države i dalje bore s političkim nasiljem koje se manifestira u sukobima niskog intenziteta, odnosno terorizmu.</s><s>Europskoj sigurnosti prijete razne radikalne skupine, od militantnih islamista preko ekstremnih desničara do krajnje lijevih grupa.</s><s>Političke elite i državni sigurnosni aparati nisu se pokazali dovoljno spretnima da učinkovito odgovore na suvremene ugroze.</s><s>U borbi s političkim nasiljem kreatori politika često su odgovarali ad hoc pristupom, što je otvorilo prostor za nove nasilne incidente domaćih i vanjskih terorističkih skupina.</s>\n<s>1. Sažeti povijesni pregled terorizma u Europi Europa je u svojoj dugoj povijesti bila žestoko poprište sukoba mnogih država, carstava, naroda i raznih skupina koje su pomoću nasilja željele ostvariti svoje političke ciljeve.</s><s>Među njima se nalaze i brojne terorističke grupe koje su širenjem terora putem subverzivnih aktivnosti željele poljuljati i srušiti postojeće političke sustave te ih zamijeniti vlastitima.</s><s>Zbog nasilja ideoloških, nacionalističkih i religijsko-političkih terorista europske države nikada u potpunosti nisu mogle uživati u sigurnosti.</s><s>Već su anarhisti i revolucionari s prelaska 19. na 20. stoljeće ubili niz političara i aristokrata, a političkog nasilja nisu bili pošteđeni ni civili.</s><s>Vođeni idejama Mihaela Bakunjina, zagovaratelja ukidanja svakog oblika države, Sergeja Nečajeva, koji se vodio Machiavellijevom maksimom da „cilj opravdava sredstva“ te Camillea Pisacanea, koji je uveo pojam propagande djelima, anarhisti su krenuli u „oslobađanje“ seljaka i radničke klase.</s><s>U napadima anarhista tako su stradali francuski predsjednik Sadi Carnot, španjolski premijer Antonio Canovas, austrougarska carica Elizabeta (Sissi) i talijanski kralj Umberto I. Za razliku od anarhista, ruska revolucionarna organizacija Narodna volja željela je državu reformirati kroz revoluciju, a od najveći im je uspjeh ubojstvo ruskog cara Aleksandra I.</s>\n<s>Političko nasilje anarhista i revolucionara djelovalo je kao inspiracija nacionalističko-separatističkim skupinama u Irskoj koje su krenule u obračun s britanskim imperijalnim vlastima.</s><s>Od nekolicine skupina 1919. godine nastala je IRA koja je povela rat za neovisnost i pokrenula oružanu kampanju koja je ubrzo poprimila obilježja urbane gerile.</s><s>Na meti njihovih bombaških i oružanih napada našli su se britanski vojnici i političari, a potom i civili.</s><s>Iako su se teroristi 19. stoljeća suzdržavali od napada na civile, kako je političko nasilje polako ulazilo u 20. stoljeće napadi su postajali sve manje selektivni, da bi u suvremeno doba postali uglavnom usmjereni na nevine građane.</s>\n<s>Prva polovica 20. stoljeća ostala je obilježena terorističkim napadom koji je rezultirao izbijanjem Prvog svjetskog rata.</s><s>Ubojstvo prijestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije Franje Ferdinanda, kojega je 1914. godine ubio Gavrilo Princip, pokazao je dalekosežnost posljedica terorističkog čina.</s><s>To je ubojstvo izazvalo i rusku revoluciju iz 1917., i raspad Austro-Ugarske Monarhije, Njemačkoga i Otomanskoga Carstva godinu dana poslije, i potpunu diobu srednje Europe, kao i nacizam 1933., i novi svjetski rat 1939., te, napokon, opću svjetsku pomutnju.1</s>\n<s>Nakon Drugog svjetskog rata javio se niz pokreta za nacionalno oslobođenje koji su se vođeni idejama Atlantske povelje željeli osamostaliti od europskih kolonijalnih vlasti.</s><s>Tako se na Cipru organizacija EOKA borila protiv britanskih kolonijalnih vlasti, a London je nakon zamora od učestalih napada i ekonomske neisplativosti vojne nazočnosti na posljetku bio prisiljen napustiti otok.</s><s>Francuzi su se u Alžiru mučili s FLN-om koji je nakon napada na francuske vojne trupe i civile u toj zemlji nasilje prenio i u samu Francusku.</s><s>Opsežna teroristička kampanja, koja je uključivala napade na vojnike, policajce i civile te sabotiranje željezničkih pruga i zaliha goriva, rezultirala je i padom Četvrte Republike, a na kraju i neovisnošću Alžira.</s><s>Ipak, osamostaljenje Cipra i Alžira rijetki su primjeri uspješnih terorističkih kampanja.</s><s>U oba slučaja nasilje je bilo značajan faktor, no veliku ulogu igrali su unutrašnji faktori u kolonijalnim silama, poput antiratnog raspoloženja domaće javnosti i loših ekonomskih prilika.</s><s>Europu je također počelo opterećivati ponovno izbijanje separatističkog nasilja u Sjevernoj Irskoj te u Španjolskoj.</s><s>Provizorna IRA je u Ulsteru i Velikoj Britaniji počela s bombaškim napadima na policiju, vojsku i civile, a opširnu teroristički kampanju započela je i ETA koja se htjela izboriti za neovisnost Baskije.</s><s>Sedamdesetih godina Europu je šokirala akcija pal1 Venner, Dominique, Povijest terorizma, Alfa, Zagreb, 2005., str. 30.</s>\n<s>2 Milardović, Anđelko, Uvod u politologiju, Pan Liber, Osijek-Zagreb-Split, 1997., str. 79. 3 Kulenović, Tarik, Politički islam, Ambrozija, Zagreb, 2008., str. 31. estinske terorističke organizacije Crni rujan koja je otela i ubila 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu.</s><s>Tih je godina europski kontinent zahvatilo nasilje ekstremnih ljevičarskih grupa poput njemačkog RAF-a, talijanskih Crvenih brigada, francuske Izravne akcije te grčke Revolucionarne organizacije 17. studeni.</s><s>Smatrali su se dijelom šire koalicije „antiimperijalističkih“ pokreta, a ideologiju su crpili iz marksizma, lenjinizma i maoizma.</s><s>Opširnom terorističkom kampanjom koja je uključivala bombaške napade, oružane prepade i otmice te su grupe zadale velikih problema zapadnim političkim elitama, ali su odlučnim policijskim akcijama, malobrojnim članstvom i nedostatkom podrške javnosti ubrzo bile slomljene.</s>\n<s>S desne strane političkog spektra nasilje su prihvatile ekstremno desne terorističke grupe koje su, oslanjajući se na „strategiju kaosa“, širile teror europskim gradovima kako bi poljuljale povjerenje u „slabe“ političke elite i zamijenili ih snažnijim režimom.</s><s>Za razliku od ekstremne ljevice, desničari nemaju interesa za doktrinu već se uglavnom ograničavaju na nacističke ili fašističke ideje i simbole.</s><s>Današnje „neonacističke i neofašističke skupine bore protiv višekulturnog društva, rasnog miješanja i za očuvanje vlastite nacije.</s><s>Militantne su, a neke imaju poluvojničke formacije.</s><s>Tvore ih srednji i donji, frustrirani ili socijalnom krizom pogođeni društveni slojevi.</s><s>“2 2. Suvremene prijetnje europskoj sigurnosti Ulaskom u 21. stoljeće na europskoj terorističkoj sceni su se uz ostatke „starih“ terorističkih grupa pojavili novi akteri.</s><s>Iako opasnost od nasilja nacionalističkih i ideoloških terorista i dalje postoji, glavnu sigurnosnu prijetnju danas predstavljaju militantni islamisti koji su okrutnim napadima u europskim gradovima pokazali da su mislili ozbiljno kada su pozvali na globalni džihad protiv Zapada.</s><s>Iako se prvenstveno zalažu za rušenje vladajućih režima u muslimanskim zemljama i osnivanje islamskog kalifata kakav je postojao u vrijeme poslanika Muhameda, militantni islamisti su svoje oružje također okrenuli protiv Sjedinjenih Američkih Država, a zatim i Europe, jer smatraju da ih oni zbog svojih političkih i poslovnih interesa podržavaju i priječe uspostavu fundamentalističke islamske vladavine.</s><s>Takav novi islamski kalifat bio bi, prema njihovu vjerovanju, jedinstven i Dario Kuntić</s>\n<s>390 snažan imperij da ga se Zapad nikada ne bi usudio napasti.</s><s>Jedinstveni islamski kalifat u kojem bi cijela uma bila ujedinjena pod vlašću muslimanskog vladara ostao je trajni ideal muslimana.</s><s>Predvodnik u ratu protiv Zapada svakako je globalna teroristička mreža al-Qa’ida čiji su članovi odgovorni za neke od najvećih terorističkih napada u povijesti.</s><s>Al-Qa’ida svoju ideologiju crpi iz militantnog islamizma kojega karakterizira „fanatična predanost religioznom zakonu, potpuno odbacivanje svih neislamskih kultura i društava te pretvaranje osobne vjere u vladajući sustav koji ne poznaje ograničenja”4 .</s><s>Čelnici al-Qa’ide Osama Bin Laden i Ayman al-Zawahiri u borbi protiv „neislamskih” elita muslimanskog svijeta, Sjedinjenih Američkih Država i ostatka Zapada vode se salafističkim pogledom na svijet koji tvrdi da je islam bio savršen za vrijeme poslanika Muhameda te teže vraćanju korijenima islama.</s><s>Ideološke temelje nalaze i u vahabizmu, ultrakonzervativnoj inačici salafizma.</s><s>Al-Zawahiri, kao suvremeni ideolog militantnog islamizma, glavni je al-Qa’idin zagovornik džihada protiv Zapada koji je to neprijateljstvo doveo do vrhunca.</s><s>U svojoj knjizi Vitezovi pod poslanikovim stijegom pozvao je na otvoreni sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama, Izraelom, i njihovim arapskim i zapadnim saveznicima.</s><s>Zawahiri smatra da SAD pomoću sile, brutalnosti i namještenih izbora želi ukloniti islam, a sporazume, mirovne pregovore i zabranu naoružavanja vidi kao put prema okupaciji muslimanskih zemalja.</s><s>Stoga smatra kako je džihad u biti ideološka borba za opstanak islama i muslimana.</s><s>Posljednjih se godina kao novi duhovni vođa militantnog islamizma počeo isticati Anwar al-Awlaki, radikalni propovjednik jemenskog porijekla koji je rođen i odrastao u SAD-u, i čiji su govori postali inspiracija za terorističke napade i regrutaciju novih ekstremista.</s><s>Smatra se da su njegove propovjedi inspirirale napade u američkoj vojnoj bazi Fort Hood u Teksasu u studenom 2009., pokušaj rušenja zrakoplova na ruti Amsterdam-Detroit na Božić iste godine te postavljanje bombe na newyorški Times Square u svibnju 2010.</s>\n<s>Uspostavljanje jedinstvenog i snažnog kalifata militantnim islamistima predstavlja izrazito zahtjevan zadatak jer vladajuće elite u muslimanskim zemljama na raspolaganju imaju centralizirani državni aparat, solidnu vojnu moć te potporu zapadnih sila.</s><s>S obzirom da bi otvoreni sukob zbog njihove inferiornosti bio osuđen na propast bili su primorani okrenuti se terorizmu.</s><s>Kako bi porazila vladajuće bliskoistočne režime Al-Qa’ida ih je morala pokušati oslabiti, odnosno dokinuti podršku koju im pružaju Sjedinjene Američke Države i njihovi zapadni saveznici.</s><s>Stoga je krenula u sve4 Pipes, Daniel, Militant Islam Reaches America, New York, W.W. Norton & Company, 2002.</s>\n<s>391 obuhvatnu terorističku kampanju na četiri kontinenta.</s><s>Od prvog pokušaja rušenja sjevernog tornja Svjetskog trgovačkog centra 1993. godine, preko bombaških napada na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji 1998. te napada na Ameriku 2001., pa do bombaških napada na Madrid 2004. i London 2005. militantni islamisti su pokazali da neće prezati ni pred čime kako bi ostvarili svoj cilj.</s>\n<s>Vođeni radikalnom ideologijom i pozivima na „sveti rat protiv Židova i križara“5 militantni islamisti su pokrenuli globalni džihad kako bi porazili „nevjernike“ i primorali ih na povlačenje iz muslimanskih zemalja.</s><s>Napadi u New Yorku, Madridu i Londonu pokazali su svu surovost suvremenog terorizma, ali i ukazali na operativne mogućnosti militantnih islamista koji su se pokazali sposobnima udariti bilo kada i bilo gdje.</s>\n<s>Osim vjerskog fundamentalizma, al-Qa’idu i ostatak njene mreže iznimno opasnim također čini vojna obuka njezinih članova osposobljenih za rukovanje eksplozivima, oružjem, modernom tehnologijom i sposobnost samostalnog djelovanja neovisnog o središnjici.</s><s>Dokumenti pronađeni u njihovim sigurnim kućama diljem Afganistana pokazali su da se od 1996. do 2002. godine u terorističkim kampovima obučavalo oko 20.000 militantnih islamista.</s><s>Do danas se taj se broj znatno povećao, usprkos američkoj okupaciji te države.</s><s>Većina militanata se obučavala za korištenje pješačkog naoružanja, dok su manje grupe regruta odabrane za specijalnu obuku koja ih je trebala pripremiti za akcije u inozemstvu.</s><s>Tako je jedan od tečajeva regrute učio „nadziranju stranih veleposlanstava i postrojenja“6. Lako dostupni tehnološki uređaji poput mobilnih i satelitskih telefona te prijenosnih računala i GPS uređaja omogućava im međusobnu komunikaciju i koordinaciju bez obzira gdje se nalazili.</s><s>Tako je grupa iz Njemačke ili Velike Britanije u mogućnosti u realnom vremenu komunicirati s ostatkom mreže i koordinirati akciju s ekstremistima u udaljenim državama.</s><s>Danas sveprisutni internet teroristima je također omogućio međusobnu komunikaciju, ali i učinkovito širenje terora i propagande.</s><s>Po svojoj prirodi, internet je na mnogo načina idealna arena ak5 Osama bin Laden je 1998. godine osnovao Međunarodni islamski front za džihad protiv Židova i križara te objavio fetvu u kojoj kaže kako je „ubijanje Amerikanaca i njihovih saveznika, civilnih i vojnih, individualna dužnost za svakog muslimana koji to može učiniti u svakoj zemlji gdje je to moguće učiniti kako bi se džamija Al-Aqsa i Meka oslobodile njihovog zagrljaja, a njihove vojske primorale da napuste zemlju islama, ponižene i nesposobne da prijete bilo kojem muslimanu“.</s>\n<s>6 Više o dokumentima pronađenima u al-Qa’idinim sigurnim kućama vidi u A nation Challenged; Qaeda’s Grocery List and Manuals of Killings, he New York Times, http://www. nytimes.com/2002/03/17/world/a-nation-challenged-qaeda-s-grocery-lists-and-manuals-ofkilling.html</s>\n<s>Dario Kuntić tivnosti terorističkih grupa.</s><s>On im posebice omogućava jednostavan pristup; malo ili nimalo kontrole, cenzure ili ostalih načina vladine kontrole; potencijalno veliku publiku rasprostranjenu diljem svijeta; komunikacijsku anonimnost; brzi protok informacija; jetin razvoj i održavanje internetske prisutnosti; multimedijsko okružje; i mogućnost oblikovanja načina praćenja u tradicionalnim masmedijima koji se sve više služe internetom kao izvorom svojih priča.7 Tako se Al-Awlaki uvelike oslanja na internet kako bi na svom blogu širio svoje propovjedi, literaturu i ostale materijale koji čitatelje ohrabruju da poduzimaju napade na zapadnjake.</s><s>GPS uređaji još su jedan od tehnoloških igrački koji su teroristi prihvatili kako bi koordinirali akcija.</s><s>U indijskom gradu Mumbaiju 2008. godine pripadnici pakistanske terorističke grupe Lashkar-e-Taiba koristili su se navigacijskim uređajima kako bi koordinirali više od deset napada u kojima je smrtno stradalo oko 160 osoba, dok ih je ranjeno više od 300.</s><s>Svi napadi kojima su pribjegavali militantni islamisti pokazali su da im je primarni cilj ubiti što više ljudi.</s><s>Dok se za „stare“ teroriste mogla primijeniti poznata teza Briana Jenkinsa kako „teroristi žele mnogo ljudi koji će vidjeti i mnogo ljudi koji će čuti, a ne mnogo ljudi koji će umrijeti“, danas ona više ne vrijedi.</s><s>To je pokazao niz napada od New Yorka do Mumbaija.</s><s>Stoga najstrašniji mogući scenarij po sigurnost ljudi dolazi od mogućnosti da teroristi nabave neku vrstu oružja za masovno uništenje.</s><s>Iako je nuklearno, kemijsko ili biološko oružje teško dostupno, čak i na crnom tržištu, mogućnost da bi ga se domogli teroristi ne treba odbaciti.</s><s>A da bi ga željeli posjedovati potvrdio je i bin Laden rekavši: „Nabava (atomskog, biološkog i kemijskog) oružja za muslimane je vjerska dužnost.</s><s>Ako sam uistinu došao do takvog oružja, onda zahvaljujem Bogu što mi je to omogućio“8 .</s><s>Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) je prije nekoliko godina upozorila da bi Pakistan teroristima mogao dobaviti nuklearni materijal dok bi im stručnjaci iz bivšeg Sovjetskog Saveza na raspolaganje mogli staviti svoje znanje.</s><s>Obavještajni su izvori otkrili kako je bin Laden pokušavao pribaviti smrtonosno biološko oružje, poput virusa bedrenice i kuge, od prodavatelja s područja bivšeg Sovjetskog Saveza.9 Posljednje upozorenje došlo je u siječnju 2011. godine na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu.</s><s>Čelnik IAEA Yukiya Amano je upozorio da njegova agencija „u prosjeku svaka dva dana zaprimi informaciju o nezakonitom krijumčarenju nuklearnih ili radioaktivnih materijala, a da bi to mogao biti samo vrh ledene sante“, naglasivši 7 Weimann, Gabriel, How Modern Terrorism Uses the Internet, United States Institute of Peace, at http://www.usip.org/pubs/specialreports/sr116.pdf 8 Landau, Elaine, Osama bin Laden: Rat protiv Zapada, Izvori, Zagreb, 2002., str. 15.</s>\n<s>393 da „danas, sa sadašnjom razinom svjetske tehnologije, teroristi mogu izraditi nuklearno oružje, ili barem prljavu bombu“10.</s><s>Kada bi se takav scenarij uistinu ostvario posljedice bi bile katastrofalne.</s><s>Ljudski životi za njih ne predstavljaju nikakvu vrijednost, bez obzira radilo se o tuđim ili njihovim vlastitim.</s><s>Bin Laden je kulturu nasilja koja deinira radikalni islam objasnio riječima: “Mi volimo smrt, SAD voli život.</s><s>To je velika razlika između nas” sadržana sva bit samoubilačkog terorizma koji je postao glavna i najučinkovitija taktika militantnih islamista i u kojemu se ogleda njihova zastrašujuća fanatičnost i predanost cilju.</s><s>Osim što postiže snažan psihološki efekt, samoubilački terorizam ima i logističke prednosti: jetin je, treba mu malo vremena za pripremu, izuzetno je učinkovit, ne treba mu izlazni plan te nije pod utjecajem vanjskih faktora, poput promjene lokacije napada, broja ljudi označenih kao mete ili prisutnosti snaga sigurnosti.</s><s>Osim toga, proil osoba spremnih na gubitak vlastitog života vrlo je teško odrediti.</s><s>Analize koje su pokušale objasniti fenomen na osnovi faktora poput spola, bračnog statusa, životne dobi, ekonomske pozadine i socijalnog statusa pokazale su se pogrešne.</s><s>Ulogu mogu igrati mnogi faktori, ali jedinstvenog tipa bombaša samoubojice nema.</s><s>Ta saznanja policiji i obavještajnoj zajednici iznimno otežavaju sprječavanje takvih napada.11 Dodatnu otežavajuću okolnost sigurnosnom aparatu također predstavlja organizacija al-Qa’idine mreže.</s><s>Naime, ona djeluje na vrlo speciičan način.</s><s>Organizacija je podijeljena u „ćelije“, male grupe bez klasičnog vođe.</s><s>Međusobno mogu ili ne moraju biti povezane i ne ovise jedna o drugoj, tako da uništenje jedne ne predstavlja prijetnju drugoj.</s><s>Takve manje grupe teže je otkriti ukoliko ne načine kakvu veću pogrešku.</s><s>Praćenje i razbijanje ćelija militantnih islamista pokazalo je da djeluju na svim kontinentima.</s><s>Iako velika većina muslimana ne podržava radikalne stavove i djelovanje militantnih islamista, svojom izrazito protuzapadnom politikom ipak su uspjeli privući nezanemariv broj sljedbenika i simpatizera, kako u muslimanskim zemljama, tako i u muslimanskim zajednicama u drugim državama.</s><s>Tako je studija izrađena za britansku vladu otkrila da u Velikoj Britaniji aktivno djeluje 10.000 al-Qa’idinih pristaša, dok su njemačke obavještajne službe objavile broj od oko 31.000 islamskih ekstremista aktivnih u toj zemlji.</s><s>Smatra se da je oko 100 njemačkih državljana prošlo terorističku obuku u kampovima u Afgani10 Nuclear Watchdog Chief Warns of Nukes Falling Into the Wrong Hands, Fox News, 27. siječanj 2011., http://www.foxnews.com/world/2011/01/27/nuclear-watchdog-chief-warnstraicking-illicit-materials/</s>\n<s>394 stanu, a do sličnih brojeva došli su i njihovi francuski kolege.12 Analize brojnih stručnjaka ukazuju da će se, barem u kraćem roku, broj islamskih militanata u Europi povećavati, što znači da će prijetnja od terorističkih napada i dalje ostati prisutna.</s><s>Toj tvrdnji u prilog ide i anketa koja je pokazala kako u Francuskoj i Španjolskoj 16 posto muslimana smatra kako su samoubilački napadi često ili ponekad opravdani, dok je taj postotak u Velikoj Britaniji iznosio 15, a u Njemačkoj sedam posto.13</s>\n<s>No fokusirajući se na militantne islamiste ne smiju se olako zanemariti prijetnje koje dolaze od ostalih radikalnih skupina, poput onih s krajnje ljevice.</s><s>Iako su raspadom Sovjetskog Saveza i otvaranjem Kine prema svijetu marksisti, lenjinisti i maoisti ostali bez ideološkog uporišta i sponzorstva bivšeg komunističkog bloka ipak ih ne treba otpisati.</s><s>Kao što piše Paul Wilkinson, „te grupe još uvijek imaju predane vođe i pristaše.</s><s>Tvrde da je kolaps sovjetskog komunizma uzrokovan revizionizmom i drugim većim pogreškama Gorbačova i drugih komunističkih vođa, da će oni izbjeći takve pogreške i da će, sljedeći ispravnu stazu, postići konačnu pobjedu.</s><s>“14 Grupe ekstremne ljevice danas su organizirane u vrlo male grupe, no ograničena inancijska sredstva, minorno članstvo i slabo naoružanje čine ih operativno ograničenima, ali ipak sposobnima za terorističke napade.</s><s>Iako Revolucionarna organizacija 17. studeni formalno više ne postoji, vjeruje se da su se njezini preostali članovi pridružili terorističkoj grupi Revolucionarna borba koja se smatra odgovornom za niz napada na pripadnike grčkih policijskih snaga, banke i državne ustanove, kao i za raketni napad na američko veleposlanstvo u Ateni u siječnju 2007. godine.</s><s>U njemačkoj su protuterorističke akcije uspjele razbiti male ljevičarske ćelije, poput Militantne grupe (MG) ili Antiimperijalističke ćelije (AIZ).</s><s>Ipak, „militantna ekstremno lijeva scena sposobna za terorističke aktivnosti u Njemačko i dalje ostaje aktivna“.15 Slična je situacija i u Italiji u kojoj vodeću ulogu ima Neformalna anarhistička federacija, odgovorna za napade na vladinu imovinu i najpoznatija po slanju pisama-bombi europskim institucijama 2003. godine.</s><s>Ekstremna ljevica je također prisutna u postkomunističkim zemljama, no nal12 Taarnby, Michael, Recruitment of Islamist Terrorists in Europe: Trends and Perspectives, 13 EU Muslims: seeking jihad or democracy?, Financial Times, 23. kolovoz 2007., http://www. t.com/cms/s/0/6be824ca-51a6-11dc-8779-0000779fd2ac.html#axzz1IXmEHUyg 14 Wilkinson, Paul, Terorizam protiv demokracije: odgovor liberalne države, Golden market15 Mareš, Miroslav, Extreme Let Terrorism in Contemporary Europe: from „Communist Combatant Parties“ to Militant Campaigns?, Central European Political Studies Review, Volume IX., Part 4, International Institute of Political Science of Masaryk University, Brno, 2007., Dario Kuntić</s>\n<s>395 azi se na samim marginama ekstremne političke scene.</s><s>Izbijanjem svjetske ekonomske krize ekstremna je ljevica dobila novu priliku.</s><s>Tako je nova grčka organizacija Urotničke vatrene ćelije poduzela nekoliko napada na ljude i imovinu, a najveću je pozornost privukla slanjem pisama-bombi stranim veleposlanstvima u Ateni u studenom 2010. godine, ali i njemačkoj kancelarki Angeli Merkel u Berlin.</s><s>Jedan je paket također bio adresiran za francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja.</s><s>Ova je taktika naišla na simpatije talijanskih anarhista koji se sumnjiče da su poslali pisma bombe u švicarsko i čileansko veleposlanstvo u Rimu.</s><s>Osim „klasičnih“ terorističkih napada ljevičarski ekstremisti su od 2007. godine također sudjelovali u širenju političkog nasilja na ulicama gotovo svih većih europskih gradova.</s><s>Žestoki sukobi sa snagama reda, opsade vladinih zgrada te uništavanje banaka i prodajnih centara kao simbola „divljeg kapitalizma“ postali su uobičajeni prizori od Atene i Rima, preko Berlina i Madrida, do Pariza i Londona.</s><s>Statistika njemačkog ministarstva unutarnjih poslova pokazala je kako je broj napada koji su počinili ljevičarski ekstremisti u 2009. godini porastao za 53 posto te premašio broj napada pripadnika krajnje desnice.</s><s>Ekonomska kriza uspjela je čvršće povezati nezadovoljne i frustrirane dijelove društva koji su se i ranije okupljali kako bi glasno prosvjedovali protiv rata u Iraku, globalizacije, društvene i socijalne nejednakosti te zagađenja okoliša.</s><s>No unatoč povezanosti, koordinaciji i solidarnosti radikalna ljevica i dalje pati od minornog broja istomišljenika, budući da se većina današnjih ljevičarskih grupa i pojedinaca uglavnom protivi nasilju.</s><s>Radikalni elementi koji se kriju među tisućama prosvjednika uglavnom ne broje više od 100 do 200 pripadnika.</s><s>Osim toga, današnji ekstremni ljevičari nisu „institucionalizirani“, već se u većini slučajeva radi o pojedincima koji se okupljaju prema potrebi, poput grupe Crni blok.</s><s>Nasilje koje provode grupe s krajnje lijeve strane političkog spektra ni danas ne uživa potporu značajnijeg dijela društva koje ne može opravdati nasilje u političkim sustavima koji imaju alternativu ili ih vode demokratski izabrani političari.</s><s>Osim toga, većina današnjih ljevičarskih grupa ne naginje nasilju i ne protivi se demokraciji.</s><s>No to ne znači da se djelovanje agresivne manjine treba zanemariti.</s><s>Tome u prilog idu izjave anarhista i revolucionara koji su krajem 2010. godine zauzeli sjedište torijevaca i mašući svojim zastavama vladi poručili kako su nasilni prosvjedi „samo početak“ te kako su protiv cijelog sustava kojega „treba srušiti do temelja te ga ponovo izgraditi“ .16</s>\n<s>Političko nasilje u modernoj Europi nije rezervirano samo za krajnje lijevu stranu političkog spektra već za njime posežu i pripadnici ekstremne desnice.</s><s>Njihove su grupe izrazito militantne, a neke od njih imaju i poluvojničke 16 London student protests turns violent, Financial Times, 10. studeni 2010.</s>\n<s>396 formacije, što ih čini iznimno organiziranima, discipliniranima i opasnima.</s><s>Često su organizirane u male ćelije što otežava otkrivanje njihova subverzivnog djelovanja.</s><s>Ulaskom u 21. stoljeće ekstremno desne grupe postajale su sve aktivnije te su ojačale svoje nasilno djelovanje u mnogim europskim državama poput Njemačke, Austrije, Velike Britanije, Francuske, Češke, Poljske, Nizozemske, Mađarske i Rusije.</s><s>Njemački Savezni ured za zaštitu ustava (BfV) u 2008. godini je izvijestio o postojanju 156 aktivnih ekstremno-desničarskih organizacija i stranaka koje su brojale oko 30.000 članova, od kojih su trećinu činili mladići, uglavnom skinhedsi.</s><s>Zabilježeno je i 1935 nasilnih napada te dva smrtna slučaja.</s><s>Prema Moskovskom uredu za ljudska prava u Rusiji su 2008. godine zabilježena najmanje 293 rasistička napada koja su rezultirala sa 122 smrtna slučaja i najmanje 380 ozlijeđenih.17 Krajnja desnica također jača i u političkoj areni, što pokazuje rast popularnosti ekstremno desnih stranaka u Europi, poput francuske Nacionalne fronte, talijanske Sjeverne lige, Nizozemske Slobodarske stranke, Švicarske narodne stranke, norveške Napredne stranke i mađarskog Jobbika.</s><s>Stranke ekstremne desnice ojačale su i na državnoj i lokalnoj razini, a neke od njih participiraju u vlastima i/ili drže zastupnička mjesta u parlamentima nekolicine europskih država.</s><s>Desni ekstremizam tako je dobio i institucionalnu podršku, iako se te stranke javno ograđuju od poticanja i podržavanja političkog nasilja.</s>\n<s>Nacionalističke terorističke grupe poput Prave IRA-e ili ETA-e povremeno poduzimaju akcije, no ne predstavljaju prijetnju po sigurnost kao nekoć.</s><s>Prava IRA i dalje ne priznaje mirovni sporazum između katolika i protestanata te se povukla iz procesa razoružavanja.</s><s>Čelnici Prave IRA-e su se također željeli okoristiti postojećom ekonomskom krizom te su za britanski dnevnik Guardian izjavili da žele napasti bankare zbog „inanciranje britanskog kolonijalnog i kapitalističkog sustava“.18 ETA je krajem 2010. godine objavila primirje i predanost mirnim i demokratskim metodama, no neki sigurnosni stručnjaci smatraju da bi se iz ETA-e mogla izdvojiti skupina koje bi nastavila s terorističkim aktivnostima.</s>\n<s>Nakon odcjepljenja i osamostaljenja od Jugoslavije Hrvatska je osim pretrpljenih ratnih razaranja i gubitka tisuća ljudskih života bila žrtvom i terorističkih djela.</s><s>U kolovozu 1991. godine u Židovskoj općini u Zagrebu eksplodirala je bomba koju su najvjerojatnije podmetnuli agenti jugoslavenske vojne kontraobavještajne službe, dok je u listopadu iste godine Jugoslavenska narodna armija izvršila zračni napad na Banske dvore kako bi ubila pripadnike hrvatskog političkog vrha, uključujući i tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana.</s><s>Tih je godina pred zgradom američkog veleposlanstva na zagrebačkom parku Zrinjevcu također eksplodirala podmetnuta bomba, iako nema dokaza o povezanosti između ratnih zbivanja i tog čina.</s><s>Hrvatska se našla i na udaru militantnih islamista koji su 1995. godine u Rijeci ispred policijske stanice aktivirali bombu, što je bio odgovor na izručenje Abu Talala, jednog od istaknutijih vođa egipatske terorističke grupe Gama Islamia, koja je ubrzo preuzela odgovornost Nakon završetka ratnih zbivanja Hrvatska se suočavala s pojedinačnim i neorganiziranim nasilnim djelima, poput napada na pripadnike manjinskih skupina, strance drukčije boje kože ili homofobijom motiviranih napada, no ti napadi nisu imali političku pozadinu pa stoga ne možemo govoriti o terorizmu.</s><s>No kada je u hrvatsko veleposlanstvo u Berlinu uoči posjeta predsjednika Ive Josipovića u siječnju 2011. godine stigla pošiljka s ručnom bombom situacija je postala ozbiljnija.</s><s>Odgovornost za pošiljku u popratnom pismu preuzeo je Hrvatski Feniks, teroristička grupa koja je 1972. godine u Jugoslaviji trebala širiti propagandu protiv tadašnjih komunističkih vlasti, pripremiti teren za ustanak, te, prema sudskim izjavama, zatrovati vodu i hranu.</s><s>U pismu je stajalo kako je „ova bombica samo opomena predsjedniku udbaškokomunističko-antifašističko-četničkoga saveza drugu Josipoviću i njegovom prijatelju i savezniku Borisu Tadiću četničkome vojvodi da će 31. ožujka ove godine navršiti 20 godina od ubojstva hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića na Plitvičkim Jezerima.</s><s>Zato smo odlučili našeg viteza osvetiti i to likvidacijom 300 četnika.</s><s>U toj namjeri ne može nas nitko zaustaviti“.</s><s>Osim predsjednika Josipovića prijetnja je bila upućena i srbijanskom predsjedniku Tadiću, što znači da se ovaj čin može također okarakterizirati kao djelo međunarodnog terorizma.</s><s>To je uz pokušaj bombaškog napada veterana Domovinskog rata Josipa Zagajskog na slovenskog premijera Boruta Pahora i slovensku ministricu unutrašnjih poslova Katarinu Kresal drugo djelo međunarodnog terorizma koje dolazi od strane hrvatskih političkih ekstremista u nepunih godinu Dario Kuntić</s>\n<s>Globalna ekonomska kriza koja nije zaobišla ni Hrvatsku također ide na ruku političkih ekstremista.</s><s>Počeci uličnih prosvjeda protiv Vlade ostali su obilježeni sukobima jednog dijela prosvjednika s policijom, no veće i organiziranije akcije su izostale.</s><s>U Osijeku je pak spriječen pokušaj napada na sjedište HDZ-a, dok su nepoznati počinitelji u Bjelovaru Molotovljevim koktelom pokušali zapaliti službene prostorije Gradskog i Županijskog odbora HDZ-a.</s><s>U Karlovcu i Zagrebu je ljevičarska organizacija Radnička borba crvenom bojom zalila sjedišta HDZ-a, dok su prosvjednici u Zagrebu zapalili zastave SDP-a, HDZ-a i Europske unije.</s><s>Najozbiljniji incident izazvalo je postavljanje improvizirane eksplozive naprave kod Gradskog poglavarstva u Zagrebu.</s><s>Iako sukobi nisu bili ni izbliza tako žestoki kao na ulicama drugih europskih gradova, nasilje usmjereno protiv političkih elita ozbiljno je upozorenje da politički ekstremizam nije rezerviran samo za druge države.</s><s>Činjenica je da sve veće nezadovoljstvo hrvatskih građana ekonomskom i političkom situacijom u zemlji predstavlja veliki izvor frustracija koje bi mogle dovesti do jačanja političkog nasilja.</s>\n<s>Ulaskom u drugo desetljeće novog stoljeća europske političke elite se i dalje nalaze na meti ekstremista.</s><s>Kako bi poljuljali njihovu stabilnost teroristi će nastojati nasiljem odnijeti političku pobjedu.</s><s>Pritom će najčešće udarati na „meke mete“, odnosno civile čiju je sigurnost teže garantirati.</s><s>Sigurnosni stručnjaci uporno upozoravaju da glavno pitanje nije hoće li teroristi izvršiti napad, nego kada će ga izvršiti.</s>\n<s>Najveća prijetnja od terorizma zasigurno dolazi od militantnih islamista koji su se pokazali najsposobnijima izvesti smrtonosne napade.</s><s>Oni i dalje čvrsto vjeruju da je prisustvo zapadnih sila u muslimanskim zemljama nastavak križarskog rata i kolonijalizma, da Sjedinjene Američke Države i njezini saveznici kontinuirano ponižavaju muslimane i da su muslimanski lideri zapadni kolaboratori te čvrsto vjeruju da će ustrajući na totalnom džihadu postići konačnu pobjedu.</s>\n<s>Zbog fokusiranja na al-Qa’idu i njezinu mrežu ne smije se zanemariti prijetnja ideoloških i nacionalističko-separatističkih terorista koji također ustraju na političkom nasilju.</s><s>Grupe ekstremne desnice i dalje su aktivne, a može se zaključiti da će primarne mete njihovih napada ostati imigranti, pripadnici manjinskih zajednica i njihova imovina.</s><s>Jačanje krajnje desnih stranaka na europskoj političkoj sceni dat će im samo dodatan poticaj i podršku.</s><s>Krajnja ljevica nema institucionalnu potporu kao njihovi politički protivnici s Dario Kuntić</s>\n<s>399 radikalno desne strane političkog spektra, ali će i dalje ostati aktivna i na krilima antiglobalizacijskog raspoloženja i protivljenja neoliberalizmu pokušati ojačati svoju poziciju.</s>\n<s>Opasnost od nacionalističkih terorista također će i dalje opterećivati političke elite, iako podrška onih naroda u čije ime tvrde da se bore kopni jer, iako možda podržavaju separatizam, ne podržavaju politiku nasilja.</s><s>Što se tiče Hrvatske, opasnost od terorističkih napada vrlo je mala, ali je ne treba u potpunosti otpisati.</s><s>Politički ekstremizam se hrani mnogim faktorima, od ekonomskih problema preko krize političkih elita do ksenofobije.</s><s>Kako Hrvatska udovoljava navedenim kriterijima opasnost postoji, što je pokazala i bomba u veleposlanstvu u Berlinu.</s><s>Osim toga, hrvatski vojnici se nalaze u Afganistanu što Hrvatsku određuje i kao potencijalnu metu islamskih terorista.</s><s>Države stoga moraju ozbiljno pristupiti rješavanju suvremenih terorističkih prijetnji kako bi ih svele na najmanju moguću mjeru.</s><s>Kako bi se porazilo ekstremiste međunarodna zajednica treba prvenstveno raditi na iskorjenjivanju uzroka koji pogoduju novačenju terorista.</s><s>Sve dok je u muslimanskim zemljama naširoko prisutna korupcija, autoritarna vladavina, velike socijalne razlike i nazočnost stranih vojnih sila i nametanje zapadnjačkih kulturoloških vrijednosti teroristima će se pridruživati novi članovi te će dobivati više simpatizera.</s><s>Što se Europe tiče, potrebno je čvršće raditi na integraciji manjinskih zajednica u društvo.</s><s>No integracija nije jednostran proces, tako da i manjinske zajednice moraju uložiti više napora kako bi se izborile za svoje mjesto u društvu.</s><s>Poticanje dijaloga između državnih i lokalnih vlasti s vođama manjinskih zajednica i čelnicima vjerskih zajednica trebalo bi pomoći u pronalaženju rješenja za izlazak iz postojeće pat pozicije iz koje neće proitirati nitko osim političkih ekstremista.</s><s>Kreatori politika i čelnici manjinskih zajednica zajedno trebaju raditi na integraciji, a odbaciti getoizaciju.</s><s>Isto tako, zajedničkim snagama treba se raditi na edukaciji, zapošljavanju, iskorjenjivanju predrasuda, suzbijanju kriminala, borbi protiv rasizma i ksenofobije te stati na kraj marginalizaciji.</s><s>U tom procesu također veliku ulogu može i mora odigrati civilno društvo kojemu se moraju omogućiti uvjeti za učinkovit rad.</s><s>Isto tako, države moraju osmisliti strategije za što brži izlazak iz ekonomske krize koja je snažan izvor frustracija za mnoge europske žitelje, bez obzira radilo se o manjinskim zajednicama ili većinskom stanovništvu.</s><s>Na taj će se način također ublažiti radikalizacija s lijeve i desne strane političkog spektra, iako ona ne ovisi isključivo o ekonomskim prilikama.</s><s>Sigurnosni aparat odlučno treba raditi na otkrivanju i razbijanju terorističkih grupa i ćelija, uhićenju njihovih istaknutih članova i lidera te sprječavanju njihova inanciranja.</s><s>Isto tako, mora pokazati veću spremnost na međusobnu komunikaciju i razmjenu podataka.</s><s>Sudska tijela se također moraju postaviti Dario Kuntić</s>\n<s>400 odlučno i strogo prema terorizmu te donositi visoke kazne uhićenicima.</s><s>U određenim slučajevima teroristima-pokajnicima mogli bi se učiniti neki ustupci, što se pokazalo učinkovitom taktikom u suzbijanju ekstremno lijevih grupa u Italiji početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.</s><s>Unatoč tome, iluzorno je očekivati da će terorizam u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju biti iskorijenjen.</s><s>No to nas ne smije obeshrabriti i biti razlog da se protiv njega ne vodi odlučna borba s dobro razrađenim strategijama.</s><s>Ad hoc pristup se pokazao kao u potpunosti promašeno rješenje, kao što su pokazali primjeri Afganistana i Iraka.</s><s>Nasilje samo potiče novo nasilje i lako se može odbiti u glavu.</s><s>To ne znači da države trebaju odustati od nasilnih metoda, no one trebaju biti ultima ratio.</s><s>Što se tiče strategija nacionalne sigurnosti, one se moraju neprestano prilagođavati novim izazovima.</s><s>Strategija koja je vrijedila prije samo nekoliko godina već se danas može pokazati zastarjelom.</s><s>Terorizam nije monolitan fenomen već taktika koja se neprestano mijenja i prilagođava novim situacijama.</s><s>Sigurnosne službe stoga moraju neprestano biti u skladu s vremenom te držati korak ispred terorista, a ne kaskati za njima.</s><s>No važno je još jednom naglasiti kako je potrebno proniknuti u samu srž problema i pozabaviti se nizom faktora, od povijesnih preko socijalnih do ideoloških.</s><s>Jedino će nas detaljno poznavanje svih čimbenika koji obilježavaju terorizam dovesti do željenih rezultata.</s>\n<s>EU Muslims: seeking jihad or democracy?, Financial Times, 23. kolovoz http://www.t.com/cms/s/0/6be824ca-51a6-11dc-8779-0000779fd2ac. html#axzz1IXmEHUyg</s>\n<s>Globalizacija civilizacije na kraju XX. i s početkom ovog stoljeća donijela je niz kvalitativnih pomaka u razvoju čovječanstva, ali je istovremeno globalizirala i neke devijacije, do danas nepoznate u povijesti, kao što su međunarodni terorizam, intenzivne gospodarske i sigurnosne migracije, transgranični organizirani kriminal i sl.</s><s>Sukladno tome, u suvremenim međunarodnim odnosima sve više se kao dominantni oblik ugroze javlja međunarodni terorizam, koji je transformirao u svojevrsni oblik transgranične ugroze.</s><s>Tako transformirani terorizam usmjeren je na rušenje uvriježenih vrijednosti suvremenog građanskog društva, zbog čega se niti jedna društvena zajednica, niti jedna zemlja, ne može smatrati sigurnom i izuzetom iz područja terorističkih interesa.</s><s>Potrebno je naglasiti kako teroristička prijetnja, bez obzira koje je vrste ili oblika, zahtijeva prvenstveno angažiranje kriznog upravljanja na nacionalnoj razini.</s><s>Naime, koncepcija kriznog upravljanja na nacionalnoj razini u većini zemalja usmjerena je prvenstveno na rješavanje kriza koje mogu masovno ugroziti stanovnike, materijalna dobra i ekološki sustav, jer država kao najviša institucija organiziranog društva jedina raspolaže odgovarajućim resursima za tu djelatnost (u svim fazama procesa ovladavanja krizom potreban je precizno koordinirani angažman niza državnih i privatnih organizacija i pojedinaca različitih specijalnosti, što je izuzetno složen posao, kojeg u okolnostima velike krize može realizirati jedino krovna institucija društva – država).</s><s>Krizno upravljanje na rješavanju terorističke prijetnje u velikoj mjeri razlikuje se od ostalih oblika i modaliteta kriznog upravljanja, ne samo po svojoj specifičnoj metodologiji, već i po angažiranju vrlo specijaliziranih snaga, njihovoj opremi i sustavu edukacije.</s><s>Jedino takve specijalizirane snage, uz cijelu, vrlo složenu logističku i obavještajnu potporu ustrojenu na nacionalnoj razini, mogu učinkovito odgovoriti rješavanju krizne situacije izazvane terorističkom prijetnjom.</s><s>Ključne riječi: krizno upravljanje, terorizam, nacionalna sigurnost, sanacija krize</s>\n<s>Globalizacija civilizacije na kraju XX. i s početkom ovog stoljeća donijela je niz kvalitativnih pomaka u razvoju čovječanstva, ali je istovremeno globalizirala i neke devijacije, do danas nepoznate u povijesti, kao što su međunarodni terorizam, intenzivne gospodarske i sigurnosne migracije, transgranični organizirani kriminal i sl.</s><s>Doduše, terorizam kao društvena pojava svakako nije novijeg datuma i proteže se kroz gotovo cijelu povijest,1 međutim sve do današnjih dana terorizam je pretežno imao lokalni i nacionalni, te (u svom najeksponiranijem obliku) eventualno i regionalni karakter.</s><s>U današnjoj gospodarsko-političkoj konstelaciji međunarodnih odnosa, sve veći porast ekonomskog jaza između razvijenih i nerazvijenih dijelova svijeta nesumnjivo je uticao na zaoštravanje socijalnih, političkih i sigurnosnih problema na većem dijelu planete.</s><s>Na jednoj strani svjedoci smo razvoja postindustrijskog društva, informatičke tehnologije, izobilja i hiperprodukcije - na drugoj - širenja siromaštva, bijede, gladi, novih bolesti.</s><s>Preko međunarodnih centara moći svim manje razvijenim zemljama nameću se isti modeli i metodi razvoja bez obzira na ekonomske, socijalne, povijesne ili druge specifičnosti.</s><s>Nema sumnje da takav ambijent i trendovi pogoduju svim vrstama ekstremizma (uključujući i vjerski fanatizam), pa mnogi analitičari suvremenog terorizma s razlogom ističu da se njegova izvorišta nalaze prije u ekonomskom i socijalnom siromaštvu nego u čisto vjerskom i ideološkom fanatizmu.2 Drugim riječima, ekonomsko i socijalno siromaštvo u velikoj mjeri je generator ideološko-političke isključivosti i vjerske netolerancije.</s><s>1 U povijesti su određeni oblici terorizma prvi put dokumentirani u borbi Zelota-Sicari, židovske organizacije, u Palestini (66-73. n.e) koji su provodili napade sa ciljem uzdrmavanja i potkopavanja moći Rimskog carstva, a svoje žrtve ubijali su rezanjem vrata na javnim mjestima, pred većim brojem svjedoka izazivajući opću paniku i osjećaj nesigurnosti.</s><s>Od tog vremena terorizam postaje redovni pratilac različitih društvenih procesa, da bi tijekom Jakobinske diktature u Francuskoj dostigao i svoju institucionalizaciju («Early History of Terrorism», http://www.terrorism-research.com/history/early.php) 2 U tom kontekstu Clark Staten terorizam smatra novim oblikom ratovanja, koji postupno supstituira klasično ratovanje, sukladno promijenjenim društvenim i tehnološkim okolnostima.</s><s>Mišljenja je kako postoji opća promjena paradigme koja će preurediti metodološku implementaciju ratovanja svugdje po svijetu, pri čemu će bit ratovanja ostati ista, a promijeniti će se njegov oblik.</s><s>Nove prijetnje vidi u obliku međunacionalnih i međudržavnih terorizama nastalih u destabiliziranim državama, koje se sve više pretvaraju u glavne «sponzore» terorističkih pokreta, utemeljenih na religioznim fanatizmima izniknulim po završetku hladnog rata (C. Staten: «Asymmetric Warfare, the Evolution and Devolution of Terrorism: The Coming Challenge for Emergency and National Security Forces»).</s>\n<s>Slom hladnoratovske politike i raspad blokovske bipolarizacije u kojoj su vojno-politički blokovi i ravnoteža sila djelovali kao nositelji globalne stabilizacije (ali isto tako i kao destabilizirajući čimbenici) omogućio je vrlo turbulentne tranzicijske procese velikog broja zemalja, koji su najčešće poprimili asimetrični karakter, kako na unutarnjem, društvenom i socijalnom planu, tako i međunarodnom.</s><s>Kao posljedica toga sve je manje sukoba koji se vode na klasičnom bojištu (iako oni niti u kojem slučaju nisu potpuno nestali),3 na kojem se sukobljavaju organizirane vojne snage, a sve je više onih u kojima se sukobljavaju naoružani civili međusobno ili s različitim vojnim ili paravojnim snagama (M. Ogorec: «Novi oblici ugroza i nacionalna sigurnost u percepciji hrvatskih građana», str. 341).</s>\n<s>Ipak, s određenom sigurnošću može se konstatirati kako je tek nakon 11. rujna 2001. godine nastupilo sasvim novo viđenje sukoba i ratovanja, jer je započeo globalni rat protiv globalnog, djelomično nevidljivog neprijatelja međunarodnog terorizma, pri čemu su teroristički napadi širom svijeta pokazali brojne nedostatke, kako ustroja tako i preventivnog djelovanja nacionalnih sigurnosnih sustava, ali i globalnog sustava sigurnosti u okvirima UN-a.</s><s>Sukladno tome, u suvremenim međunarodnim odnosima sve više se kao dominantni oblik sigurnosne prijetnje javlja međunarodni terorizam, koji je transformirao u svojevrsni oblik transgranične ugroze.4 Tako transformirani terorizam usmjeren je na rušenje uvriježenih vrijednosti suvremenog građanskog društva, zbog čega se niti jedna društvena zajednica, niti jedna zemlja, ne može smatrati sigurnom i izuzetom iz područja terorističkih interesa.</s><s>Kako bi se ostvarila internacionalizacija terorističkih skupina i organizacija, kroz odgovarajuću medijsku pozornost,5 njihovi napadi moraju imati izrazito dramatične posljedice i biti izvedeni u odgovarajućim okolnostima.6 Pri tome, 3 O tome najbolje svjedoči nedavni rusko-gruzijski sukob u južnoj Osetiji i Abhaziji, koji je imao sva obilježja sukoba dvaju konvencionalno opremljenih, uvježbanih i vođenih oružanih snaga, pri čemu je do punog izražaja došla teška ratna tehnika, osobito borbeni zrakoplovi, raketni sustavi PZO, višecjevni bacači raketa i oklopna borbena vozila (detaljnije u «The Tanks 4 Pod globalizacijom terorizma podrazumijeva se proces kojim se terorizam nameće kao svjetska pojava, prijetnja i problem.</s>\n<s>5 Informiranost suvremenog društva danas je dostigla razinu dostupnosti informacije praktično u realnom vremenu, odnosno obavješćivanja najšireg javnog mnijenja (bez obzira na udaljenost) u samom trenutku odvijanja nekog događaja.</s><s>Takav stupanj prijenosa i tehnička dostupnost informacija u velikoj mjeri je učinilo javno mnijenje značajnim političkim čimbenikom neke društvene zajednice, uključujući i globalnu, svjetsku razinu.</s><s>6 Npr. kada su Čečeni shvatili da im više vrijedi medijski odjek jednog poginulog ruskog građanina u Moskvi od stotinu ruskih vojnika u brdima Čečenije, počeli su primjenjivati metode urbanog terorizma uz raširenu gerilu u prostoru sjevernog Zakavkazja.</s><s>Da nije bilo spektakularnog terorističkog napada zrakoplovima na WTC i Pentagon 11. rujna 2001.</s><s>Al-Qaeda bi najvjerojatnije ostala malo poznata teroristička skupina regionalnog karaktera.</s>\n<s>405 moguće je zapaziti tendenciju kako u današnje vrijeme uglavnom terorističke organizacije koje se ostvaruju preko religiozno-fundamentalističkih ideoloških i političkih ciljeva imaju najveću tendenciju širenja na globalni prostor zbog religiozno-fundamentalistička ideologija nadilazi nacionalne političke ciljeve ili partikularne etničke interese postoji prilično veliki broj država sa snažno utemeljenom religioznom političkom bazom, koje su spremne (u većoj ili manjoj mjeri) podržati ideologiju tih terorističkih organizacija i konkretno poduprijeti njihovo djelovanje</s>\n<s>405 primjenjuju krajnju beskompromisnost i radikalizam u ostvarenju terorističkog djelovanja (uključujući i samoubilački terorizam, koji nije svojstven, ili je vrlo rijedak kod drugih terorističkih skupina) politički ciljevi utemeljeni na religijskim osnovama, razumljivi su i prihvatljivi razmjerno velikom broju ljudi, te relativno lako nalaze sljedbenike među širokim slojevima pučanstva</s>\n<s>1. Teroristička prijetnja i krizno upravljanje Globalno, prevencija terorizma može se realizirati na dva načina - borbom protiv nositelja terorističkih aktivnosti (u praksi se provodi na taktičkoj razini, s rezultatima manje ili više kratkoročnog karaktera, kojim se obično ne rješava suština terorizma, zbog čega se nakon određenog vremena prijetnja ponavlja) i cjelovitim otklanjanjem uzroka pojavi terorizma (može se provoditi uglavnom na globalnoj razini, pri čemu je dugoročnog karaktera, međutim donosi i dugoročno kvalitetnije rezultate).</s><s>Drugim riječima, otklanjanje uzroka najbolji je i jedini dugoročno učinkoviti način sprječavanja terorizma, međutim iznimno je kompleksna djelatnost koja nadilazi nacionalne okvire i mora se promišljati i provoditi na međunarodnoj razini.</s><s>S druge strane, borba protiv nositelja terorističkih aktivnosti još uvijek je u nadležnosti i okvirima odgovornosti na nacionalnim razinama, te se planira, priprema i provodi na temelju procjene ugroženosti svake pojedine države, zbog čega je jednostavnija njezina organizacija i vrlo jasni konkretni pokazatelji učinkovitosti (npr. sprječavanje konkretnog terorističkog napada, likvidacija terorista i terorističke skupine prije izvršenja napada, u najgorem slučaju brza i učinkovita sanacija posljedica U takvim okolnostima, protuteroristička prevencija (uključujući i borbu s nositeljima terorističke prijetnje) postaje predmetom djelovanja kriznog upravlMarinko Ogorec</s>\n<s>Aktivnosti na ideološkom planu doslovno predstavljaju borbu «za srca i umove» vlastitih sugrađana, odnosno svih pripadnika neke društvene zajednice (počevši od obitelji do nacije), a sastoje se u osmišljavanju i provedbi metoda uvjeravanja i usvajanja postojećih i općeprihvaćenih društvenih i civilizacijskih vrijednosti i normi.</s><s>Radi se o dugoročnom procesu koji na najučinkovitiji način povezuje otklanjanje uzroka terorizma s borbom protiv nositelja terorističkih djelatnosti, te sukladno tome predstavlja jednog od najvažnijih oblika prevencije.</s><s>Permanentne aktivnosti na informativnom planu predstavljaju svojevrsni nastavak i konkretizaciju djelovanja na ideološkom planu, a sastoje se u pružanju razumljive, pravovremene, potpune i argumentirane informacije javnom mnijenju, te uključuju sve oblike javnog informiranja i time predstavljaju jednu od bitnih komponenti kriznog upravljanja u protuterorističkom djelovanju (učinkovite mjere na informativnom planu obično u velikoj mjeri sužavaju potporu i ideološko-politički manevarski prostor terorizmu i njihovim proklamiranim ciljevima).</s>\n<s>U preventivnom djelovanju veliku važnost imaju upravo aktivnosti na ideološkom i informativnom planu, pri čemu se mora uvažavati činjenica da se radi o dugoročnim i stalnim aktivnostima, ukoliko se želi postići odgovarajući učinak.</s><s>Mjerama na ideološkom planu potrebno je obuhvatiti cjelokupnu populaciju – od djetinjstva do starije dobi, nastojeći prezentirati stvarne društvene vrijednosti i ublažiti indoktrinaciju utemeljenu na svim vrstama i oblicima isključivosti, netrpeljivosti i fanatizma.</s><s>S obzirom da je u pitanju vrlo složen i dugotrajan proces, nužna je suradnja specijaliziranih timova sastavljena od psihologa, sociologa, a osobito snažnih društvenih i religijskih autoriteta, pri čemu posebno mjesto i zadaće imaju sredstva javnog priopćavanja, međutim nerijetko smo svjedoci kako javni mediji mogu djelovati kontraproduktivno.</s><s>Naime, praksa je pokazala kako na moral pučanstva i osjećaj kolektivne sigurnosti tijekom terorističkog napada vrlo štetno djeluje snimanje ranjenih ili mrtvih izbliza na mjestu događaja, snimanje s područja gdje su vidljivi znaci panike i straha, ponavljanje i često emitiranje snimaka patnje i stradanja (deMarinko Ogorec</s>\n<s>407 jetko elektronski mediji upravo inzistiraju na takvim snimkama, nastojeći senzacionalizmom i šokantnim prizorima ostvariti što bolju gledanost.7 Isto tako, vrlo je štetno snimanje i prikazivanje postupaka i tehnika angažiranja snaga sigurnosti na području napada, jer direktno educira izvršitelje terorističkog napada o metodologiji rada sigurnosnih službi, čime im se otvaraju mogućnosti za razvijanje vlastitih tehnika preživljavanja i učinkovite borbe sa sigurnosnim službama.</s><s>Na gotovo identičan način štetno je i emitiranje promidžbenih snimaka terorističkih organizacija (izjave terorista snimljene prije izvođenja terorističkog napada, snimke otetih žrtava i sl.), čime se mediji posredno stavljaju u funkciju terorističkih skupina i organizacija, dajući im nezasluženu i kontraproduktivnu popularnost.</s>\n<s>Osnovni čimbenik u svakom, pa tako i protuterorističkom kriznom menadžmentu, su ljudski resursi specijalizirani za područja kriznog upravljanja (u ovom slučaju za područje protuterorističke borbe ili preventive od terorističkog napada).</s><s>Pri tome, potrebno je imati u vidu kako se ljudski čimbenik terorizma kvalitativno izuzetno brzo mijenja, zbog čega je prije svega potrebno osloboditi se bilo kakvih predrasuda i stereotipa.8 Definitivno je potvrđeno kako suvremeni teroristi izuzetno vješto koriste sofisticiranu tehnologiju, Internet i komunikacijska sredstva za realizaciju svojih akcija.</s><s>Po prirodi stvari, slabo obrazovani i nedovoljno informirani ljudi to ne bi mogli, zbog čega se prilikom izrade profila suvremenog terorista moraju odbaciti uvriježeni stereotipi o njihovoj eventualnoj primitivnosti i «zatucanosti».</s><s>Upravo zbog činjenice da u detektiranju potencijalnih terorista nema pravila, 7 Poslije napada štetne posljedice mediji mogu dodatno intenzivirati i time pojačati osjećaj kolektivne nesigurnosti snimanjem izraza patnje, žaljenja i straha na pogrebima i iz kuća obitelji stradalih, dramatiziranjem napada i hvaljenjem umješnosti izvođača napada (odlučnost, profesionalnost, spremnost na žrtvu i sl.).</s>\n<s>8 Npr. na koalicijske snage u Afganistanu terorističke napade možda i vrše polupismeni talibani, ali s druge strane terorističku akciju u Londonu planirali su intelektualci, liječnici koji dugi niz godina žive u Velikoj Britaniji i za koje se moglo reći da su prihvatili društvene i civilizacijske vrijednosti sredine u kojoj su živjeli.</s>\n<s>408 ljudski potencijali koji se angažiraju u protuterorističkom kriznom upravljanju isto tako moraju biti educirani i uvježbani na odgovarajući način.9 Glavni nositelji protuterorističkog kriznog upravljanja na nacionalnoj razini su specijalizirana tijela državne uprave namijenjena za zaštitu nacionalne sigurnosti i to:10 upravljačko-nadzorne institucije</s>\n<s>Upravljačko-nadzorne institucije na nacionalnoj razini su tijela državne uprave najodgovornija za pitanje nacionalne sigurnosti, pa samim time i obrane od terorizma, a to su u pravilu čelništva države (predsjednik, vlada, parlament, najviša tijela sudbene vlasti i dr.), čija uloga je podjednako plansko-nadzorna koliko i organizacijsko-provedbena.</s><s>Drugim riječima, u ovlastima upravljačkonadzornih institucija je cjelokupna prevencija mogućih kriznih stanja kroz sve sadržaje preventivnog djelovanja (od analiza i procjena mogućih prijetnji, do organiziranja i osposobljavanja struktura nacionalne sigurnosti i provjere njihove učinkovitosti).11</s>\n<s>U većini demokratskih zemalja glavni nositelji borbe protiv terorizma su specijalne policijske snage i specijalizirane strukture pravosuđa, dok su druge zemlje zagovornice vojske i specijalnih vojnih formacija kao glavnih nositelja borbe protiv terorizma.</s><s>Po mišljenju pojedinih teoretičara, u djelotvornoj, liberalnoj, demokratskoj državi okvir za suzbijanje terorističkih aktivnosti je model i učinkovitost kaznenog pravosuđa.</s><s>U tom kontekstu moralo bi se uvažavati temeljno načelo kako vojska nikada ne bi smjela preuzimati na sebe odgovornost za zadaće uspostave i održavanja javnog reda, ukoliko nije izvan svake 9 Svaka država organizira snage za protuterorističku borbu u skladu sa svojim optimalnim potrebama i ustrojava ih u odgovarajuće operativne strukture, međutim razvojem međunarodnog terorizma i samim time potrebe za sve većom komunikacijom na međudržavnoj razini, ukazuje se potreba za sličnim ili kompatibilnim ustrojem protuterorističkih struktura među raznim državama, kako bi se dobilo na operativnosti i brzini reagiranja, što je često od presudnog značaja u protuterorističkoj borbi.</s><s>10 Detaljnije u M. Ogorec: «Izazovi kriznog upravljanja», str. 91-118 11 Ovisno o veličini pojedine zemlje, njezinim resursima i razvijenosti, nacionalnim interesima i metodologiji njihove provedbe, svaka zemlja uređuje upravljačko-nadzorne institucije i njihove međuodnose optimalno vlastitim potrebama i prosudbama mogućih dugoročnih prijetnji, pri čemu je u predsjedničkom sustavu šef države redovno ključna poluga cjelokupnog sustava, dok su u parlamentarnim sustavima upravljačko-nadzorne strukture za zaštitu nacionalne sigurnosti načelno pod nadležnošću izvršnih vlasti, odnosno vlade.</s>\n<s>409 sumnje da civilna policija to više nije sposobna, iako postoje i drugačiji stavovi, stvoreni na iskustvima suvremenog ratovanja.12 S druge strane, ukoliko se razmatra pitanje protuterorističkih misija u inozemstvu, što samo po sebi izaziva velike polemike, jer protuteroristička intervencija izvan vlastitog teritorija bez sumnje je vrlo grubo miješanje u unutarnje poslove neke zemlje i predstavlja drastični oblik narušavanja njezinog suvereniteta, teoretičari koji se slažu s takvom mogućnošću smatraju kako je upravo vojska za to najmjerodavnija.</s><s>Isto tako, vojska je od dokazane vrijednosti kao pomoć civilnim strukturama u borbi protiv organiziranog kriminala (piratstvo, proizvodnja i krijumčarenje droga i oružja i sl.), no u drugim slučajevima kriminalne djelatnosti (pa čak i kad se izvode pod neposrednim pokroviteljstvom ili organizacijom neke terorističke organizacije ili skupine) vojska nije odgovarajući odgovor.13 Operativno, borbu s terorističkim skupinama mogu izvoditi specijalizirane, visoko uvježbane i namjenski opremljene vojne i policijske snage.</s><s>U načelu, radi se o posebno odabranim i uvježbanim, visoko mobilnim postrojbama opremljenim lakim streljačkim naoružanjem i odgovarajućom ostalom vojno-policijskom opremom, s optimalnom zrakoplovnom, oklopnom ili topničkom potporom koja se angažira po potrebi.</s><s>Načelno, protuterorističke snage se formiraju u dva operativna modula – operativnu skupinu (shema br. 1) i skupinu za pot12 Po V. Gouldingu asimetrično ratovanje je budućnost svih vojnih operacija zbog toga što ljudski faktor u nepredvidivim okolnostima uvijek nadvlada tehnološku superiornost koja daje suvremenim oružanim snagama prednost u konvencionalnim uvjetima uporabe vojnih formacija.</s><s>Npr. po njegovom mišljenju, najžešće lekcije američkim oružanim snagama i NATO-u u Iraku i Afganistanu date su prisvajanjem asimetričnih taktika pobunjenika u urbanim uvjetima (V. Goulding: «Back to the Future with Asymmetric Warfare»).</s><s>13 Npr. borba protiv narko-kartela u pojedinim latinskoameričkim zemljama poprima dimenzije pravog rata, u kojem se traženje i uništavanje plantaža i infrastrukture za uzgoj i preradu narkotika realizira kao vojna operacija koja uključuje čak i zračnu potporu, topništvo i oklopne snage.</s>\n<s>14 Na shemi je posebno naglašena obavještajna i istražna komponenta, jer od njihovog rada ovisi učinkovitost cijele skupine.</s><s>Kada te komponente precizno definiraju lokaciju i jačinu terorista, te njihove namjere, može reagirati borbeni dio (taktička i tehnička komponenta), a po potrebi uključuje se i pregovarački tim (u slučaju talačke krize, mogućnosti rješavanja sukoba snižavanjem tenzija i sl.).</s>\n<s>Operativna skupina je neposredni izvršitelj protuterorističke borbe, drugim riječima, to je borbena skupina koja se formira sa zadaćom likvidacije terorista (po mogućnosti prije ostvarenja ciljeva planiranog terorističkog napada).</s><s>Ljudski resursi kojima pojedina zemlja raspolaže za popunu ovih skupina uglavnom su prilično ograničene i svedeni na osoblje kojim raspolaže vojska i policija, zbog specifičnih znanja i vještina potrebnih za realizaciju njihove zadaće, te obuke koja se mora provesti u cilju stjecanja tih znanja i vještina.</s><s>Podrazumijeva se da pripadnici ovih skupina mogu biti odabrani isključivo po dobrovoljačkom principu, a služba u potpunosti profesionalna.</s>\n<s>15 Podrazumijeva se da su u pitanju stručnjaci iz pojedinih djelatnosti koje ih kvalificiraju za rad u pojedinoj komponenti, a njihova djelatnost mora biti profesionalnog karaktera kao i u slučaju operativnih skupina.</s>\n<s>Skupina za potporu namijenjena je za osiguranje protuterorističke aktivnosti borbene (operativne) skupine, komunikaciju s javnošću i prevenciju destruktivnih učinaka terorističkog djelovanja u pučanstvu.</s><s>U tom kontekstu, osobito veliku ulogu imaju medijska i komunikacijska komponenta, koje stalno moraju biti u vezi sa sredstvima javnog priopćavanja, kako bi se usmjerile medijske aktivnosti i umanjilo moguće neželjeno reagiranje pučanstva (npr. panika, širenje glasina, tenzija, nasilnih reakcija i sl.).</s><s>Ljudski resursi koji su na raspolaganju za popunu ovih skupina šireg su raspona od resursa kojima se popunjavaju operativne skupine i ne moraju (u praksi uglavnom i ne) uključivati vojno ili policijsko osoblje,15 ali zato moraju proći dodatnu edukaciju uz svoju primarnu profesiju koja ih usmjerava u pojedinu komponentu.</s>\n<s>Od svih ljudskih resursa raspoloživih za protuterorističko krizno upravljanje, glavni čimbenik je organiziran, usko povezan i precizno koordiniran multidisciplinarni sustav specijalista i specijaliziranih timova koji se terorizmu suprotstavljaju u preventivi, raznim oblicima protuterorističkog djelovanja i na uklanjanju posljedica od terorističkih napada.</s><s>Pri tome, za očekivati je daljnju Marinko Ogorec</s>\n<s>412 kvalitativnu transformaciju terorizma u nove, sve radikalnije i smrtonosnije oblike, zbog čega se i protuteroristički sustav kriznog upravljanja mora kvalitativno mijenjati.</s>\n<s>3. Krizno upravljanje u slučaju klasičnog terorizma Pod klasičnim oblicima terorizma podrazumijeva se teroristička aktivnost pojedinih skupina protiv vladinih institucija, pri čemu uglavnom stradava stanovništvo, zbog čega je i krizno upravljanje u takvim okolnostima iznimno važno.</s><s>Osnovna značajka ovog oblika terorizma je krajnja nepredvidivost i neselektivnost u izboru cilja što u velikoj mjeri otežava preventivne mjere, koje načelno čine:</s>\n<s>situacije zakonsko uređenje svih normativa demokratskog življenja i društvene tolerancije, te njihova dosljedna provedba u praksi stalno praćenje radikalnih političkih, ideoloških ili religioznih skupina pravovremeno otkrivanje terorističkih skupina i njihove infrastrukture temeljiti nadzor nad prometom naoružanja, streljiva i pirotehnike na nacionalnoj razini</s>\n<s>situacije ustrojavanje sustava zaštite kritične infrastrukture redovno i pravilno informiranje javnosti o riziku terorističkog napada osmišljeno osvješćivanje javnosti i educiranje u samozaštitnim oblicima ponašanja</s>\n<s>Permanentnim praćenjem međunarodne situacije, osobito u bližem okruženju, moguće je procijeniti aktualne političke, gospodarske i socijalne trendove, te mjere koje poduzimaju druge zemlje na rješavanju aktualnih društvenih problema, pri čemu se mora uočiti eventualno povećanje društvenih tenzija, te pojava i manifestacijski oblici terorizma.</s><s>Najučinkovitiji alat za provedbu ove preventivne mjere je vlastita diplomacija, ali isto tako i redovno praćenje sredstava javnog priopćavanja u susjednim zemljama.</s><s>Zakonskim uređenjem svih normativa društvenog života mora se osigurati što je moguće viši stupanj ravnopravnosti svih državljana i tolerancija svih društveno prihvatljivih oblika ponašanja, čime se u velikoj mjeri može utjecati na uklanjanje uzroka za pojavu terorizma, ili barem suziti njegova logistička baza.</s><s>S druge strane, učinak ove mjere moguće je još dodatno pojačati vrlo snažnim i brzim sankcioniranjem svih pokušaja kršenja tih normativa i disfunkcionalnog društvenog ponašanja.</s>\n<s>Stalnim nadziranjem rada radikalnih društvenih skupina moguće je u velikoj mjeri prevenirati terorizam, jer se obično iz tih društvenih skupina regrutiraju mogući teroristi, a nerijetko i same takve skupine pokušaju terorističkim metodama realizirati svoje političke, ideološke, gospodarske i dr. ciljeve.</s><s>Pri tome, postoji i velika opasnost od nepotrebnog represivnog ograničavanja rada i društvenog djelovanja tih skupina, što se redovito opravdava prevencijom terorizma, a u stvari predstavlja devijaciju demokracije i narušava ranije naglašena načela o ravnopravnosti i toleranciji.</s><s>S druge strane, pravovremeno otkrivanje terorističke skupine (prije nego što je realizirala teroristički napad) iznimno je veliki uspjeh, jer se u tom slučaju sa znatno većom vjerojatnošću takav napad može i spriječiti.</s>\n<s>Nadzor nad prometom oružja, streljiva i pirotehnike uglavnom je svojevrsna tehnička metoda kojom se teroristički napad ne može spriječiti, ali se barem može kanalizirati i otežati nabavka takve opreme terorističkim skupinama, te ih lakše otkriti.</s><s>Nešto učinkovitija je odgovarajuća zaštita kritične infrastrukture, koja prvenstveno ima karakter odvraćanja (jedan od temeljnih principa terorizma je napad na slabije branjene i ranjivije objekte).</s><s>Ukoliko teroristi procijene da je rizik od neuspjeha nekog napada neproporcionalan ciljevima koji bi se njime ostvarili, vrlo rijetko će se na njega odlučiti.</s><s>Redovno i pravilno informiranje javnosti treba imati za cilj pripremu društva kako do terorističkog napada uvijek može doći, ali ujedno i dati realne procjene o mogućnosti takvog napada.</s><s>Izrazito su društveno štetni svi oblici i pokušaji marginaliziranja opasnosti od terorista ili još gore - zataškavanje njihove aktivnosti, jer ukoliko nema odgovarajućeg upozorenja ostvarenje terorističkog napada može biti olakšano, a šok u javnosti znatno veći i s manje predvidljivim posljedicama nego da je društvo pravovremeno informirano o takvoj prijetnji.</s><s>Jednako tako štetno je i svako prejudiciranje opasnosti od terorizma i stvaranje paranoične klime u društvu, jer može izazvati masovnu histeriju s jednako nepredvidivim posljedicama.</s><s>Znatno učinkovitije mjere postižu se donošenjem i provedbom nacionalne strategije osvješćivanja javnosti o terorizmu i permanentnim sustavom edukacije o svim oblicima samozaštite, međutim to su uvijek dugoročni programi koji relativno polagano donose očekivane rezultate.</s><s>Rješavanje kriznog stanja u ovom slučaju uključuje: otkrivanje i praćenje terorističke skupine izoliranje terorista</s>\n<s>Sanacija posljedica terorističkog napada ovisi prvenstveno o načinu i uspješnosti rješavanja kriznog stanja, odnosno neposrednim posljedicama sukoba s teroristima.</s><s>Ukoliko je teroristička skupina otkrivena i izolirana prije nego što je Marinko Ogorec</s>\n<s>414 uspjela izvršiti planirani napad, posljedice će biti znatno lakše i jednostavnije za sanaciju, nego nakon uspješnog napada.</s><s>4. Krizno upravljanje u slučaju terorističke otmice zrakoplova</s>\n<s>Iz dosadašnje prakse zabilježena su dva oblika terorističkog postupanja nakon otmice zrakoplova – korištenje zrakoplova i putnika kao talaca za ucjenjivanje i isiljavanje određenih političkih ili ekonomskih ustupaka i korištenje zrakoplova kao oružja velike razornosti (teroristički napad 11. 09. 2001.).</s><s>U oba slučaja glavna odlika ovakvog terorističkog napada je velika brzina kojom se odvijaju događaji, zbog čega krizni menadžment koji radi na rješavanju situacije mora reagirati iznimno brzo, a pri tome se ne smije napraviti niti najmanja greška, jer one uvijek rezultiraju iznimno teškim posljedicama.</s><s>Upravo zbog takve dinamike razvoja situacije, ukoliko se radi o prvom slučaju (otmici zrakoplova uz talačku krizu i ucjenu), na njezinom rješavanju angažiraju se posebno uvježbane i vrhunski osposobljene protuterorističke postrojbe, pri čemu je način postupanja vrlo sličan klasičnom sukobu s teroristima, samo što u ovom slučaju uvijek postoje taoci o kojima se mora voditi računa.</s><s>U drugom slučaju (koji se za sada još nije ponovio nakon 11. rujna 2001.) vrlo vjerojatno je potrebno uključiti i oružane snage (odnosno lovačko zrakoplovstvo) kako bi se oteti zrakoplov prisilio na slijetanje ili u krajnjem slučaju oborio prije nego što dođe do velikih urbanih središta.</s><s>S obzirom da se u ovom slučaju radi o iznimno osjetljivoj situaciji, koja u svakom slučaju u konačnici završava s brojnim žrtvama, veliki broj zemalja još uvijek nema odgovarajuće riješenu zakonsku regulativu za njezinu provedbu, a osim toga, iznimno je teško donijeti odluku koja sasvim sigurno uzrokuje veliki broj nedužnih žrtava i samim time nužno nosi moralne i političke konzekvence.</s><s>Zbog svega navedenog, najučinkovitijim oblikom zaštite od ovog oblika terorizma pokazale su se vrlo radikalne preventivne mjere koje uključuju:</s>\n<s>414 iznimno sadržajno tehničko osiguranje zračnih luka permanentni nadzor svih prostorija i objekata zračne luke temeljita izička kontrola putnika, njihove prtljage i svih posjetitelja zračne luke</s>\n<s>414 kanalizirano kretanje putnika i posjetitelja temeljita i redovna kontrola zaposlenika zračne luke provjera dobavljača i unosa raznih vrsta robe ophodnje u okolici zračne luke</s>\n<s>5. Krizno upravljanje u slučaju RBK terorizma Krizna situacija koju može uzrokovati RBK terorizam u suštini je vrlo komplicirana prijetnja koja u sebi sadrži kombinaciju elemenata kriznog upravljanja klasičnog terorističkog napada i kriznog upravljanja u slučaju izbijanja velike tehničko-tehnološke katastrofe.</s><s>Sukladno navedenom nužno je paralelno rješavati sve aspekte tako složene krize ukoliko do nje dođe, a preventivno djelovanje u ovoj situaciji može biti od presudnog značaja, prije svega temeljita obavještajno-analitička djelatnost koja mora detektirati: namjere terorista i ozbiljnost prijetnje cilj mogućeg terorističkog RBK napada</s>\n<s>S obzirom da problem RKB terorizma redovito prerasta posljedice na nacionalnoj razini, postaje sve više međunarodni, globalni problem koji zahtijeva usuglašavanje zakonske regulative i konkretnih metodologija borbe protiv njega na međunarodnoj razini (detaljnije u «Biological and Chemical Terrorism: Strategic Plan for Preparedness and Response»).</s><s>Do sada su najučinkovitiji rezultati postignuti u međunarodnoj kontroli oružja za masovno uništenje, strogom nadzoru deponija radioaktivnog otpada i zaštiti nuklearnih postrojenja.</s><s>S druge strane, znatno manja učinkovitost postignuta je u zaštiti od kemijskog i biološkog terorizma, koji su i dalje prvenstveno u nadležnosti struktura kriznog upravljanja na nacionalnim razinama, te samim time različito zakonski vrednovani i s različitim preventivnim mjerama.</s><s>Rješavanje RBK terorističkog napada u pravilu zahtijeva paralelnu aktivnost svih operativnih skupina – podjednako operativne skupine koja rješava problem terorističkog napada i skupine za sanaciju koja mora djelovati gotovo istovremeno kako bi se smanjile posljedice RKB zagađenja (u principu, tek nakon potpune dekontaminacije moguće je nastaviti s daljnjom sanacijom, sukladno posljedicama terorističkog napada).</s>\n<s>Može se konstatirati kako u suvremenoj konstelaciji međunarodnih odnosa organizirani terorizam postaje jedna od najvažnijih oblika transgranične ugroze na koju nema imunih zemalja niti imunih društvenih zajednica.</s><s>Ljudski resursi predstavljaju najvažniji čimbenik u borbi s terorizmom, kako u njegovoj preventivi i neposrednom sprječavanju terorističkih napada, tako i u slučaju potrebe sanacije posljedica nakon napada.</s><s>Od svih ljudskih resursa raspoloživih za protuterorističku borbu, glavni čimbenik je organiziran, usko povezan i precizno koordiniran multidisciplinarni sustav specijalista i specijaliziranih timova koji se terorizmu suprotstavljaju u preventivi, raznim oblicima protuterorističkog djelovanja i na uklanjanju posljedica od terorističkih napada.</s><s>Za očekivati je daljnja kvalitativna transformacija terorizma u nove, sve radikalnije i smrtonosnije oblike, osobito u slučajevima moguće primjene radioloških, bioloških ili kemijskih ubojnih sredstava, zbog čega se i protuteroristički sustav mora kvalitativno mijenjati.</s>\n<s>Mete terorista uvijek su prostori gdje se okuplja ili boravi veći broj ljudi.</s><s>Takvi prostori uobičajeno su opremljeni klimatizacijsko-ventilacijskim sustavima koji mogu postati glavni ulazi za kontaminirajuće tvari, a posebice kemijske, biološke i radiološke agense upotrebljene u terorističkom napadu.</s><s>U svrhu spriječavanja terorističnog čina potrebno je provoditi određene sigurnosne mjere: spriječavanje pristupa usisnim otvorima, spriječavanje pristupa strojarnicama i krovu zgrade, implementiranje drugih mjera sigurnosti – kamere, alarmi, detekcijski senzori i dr. te spriječavanje širenja tehničkih informacija.</s><s>Ako ipak dođe do unosa određenih štetnih agenasa u zgradu, ispravno dizajnirani, instalirani i održavani ventilacijskoklimatizacijski sustavi mogu bitno smanjiti učinke kemijskih, bioloških i radioloških agenasa ispuštenih bilo unutar ili izvan zgrade.</s><s>Zbog različitih svojstava kemijskih agenasa mehanizmi učinkovite filtracije u klimatizacijsko ventilacijskim-sustavima se vrlo razlikuju.</s><s>Biološki agensi odstranjuju se filtracijom dok je za uspješno spriječavanje ulaska radioaktivnog aerosola u objekte potrebno upotrijebiti HEPA filtere uz dekontaminaciju cijelog ventilacijskog sustava.</s><s>Može se zaključiti da sustavi za filtraciju i pročišćavanje zraka mogu zaštititi zgradu i osobe u njoj od učinaka kemijskog, biološkog i radiološkog napada, iako je nemoguće potpuno eliminirati rizik.</s>\n<s>U cilju stvaranja panike među stanovništvom, na meti terorista uvijek su mjesta gdje se okuplja ili boravi veći broj građana kao primjerice poslovne zgrade, škole, bolnice, sportski objekti i dr. Ovakvi su objekti uobičajeno opremljeni centralnim klimatizacijsko-ventilacijskim sustavima koji su dizajnirani na taj način da zrak cirkulira svim prostorijama, te tako postaju glavni ulazni i distribucijski sustavi za kontaminirajuće tvari uključujući i kemijske, biološke i radiološke (KBR) agense.</s><s>U svrhu spriječavanja samog terorističkog čina, potrebno je provoditi određene sigurnosne mjere : Spriječiti pristup usisnim otvorima uspostavom sigurnosne zone što predstavlja jedan od najznačajnijih koraka u zaštiti zraka u prostorima (indoor air).</s><s>Naime usisni otvori koji se nalaze na vanjskoj strani zgrade omogučuju teroristima unošenje kemijskih, bioloških i radioloških agenasa u svrhu njihove distribucije unutar zgrade.</s><s>No postavljeni visoko na fasadi zgrade onemogučuju pristup neovlaštenim osobama (Slika 1).</s><s>Slika 1 Načini postavljanja usisnih otvora na fasadi.</s><s>Izvor: NIOSH Renata Peternel, Predrag Hercog</s>\n<s>Spriječiti neovlaštenim osobama pristup strojarnicama u kojima se nalazi centralni mehanički sustav, vrlo pogodan za ulaz kontaminirajućih tvari.</s><s>Dakle pristup ovom dijelu klimatizacijsko-ventilacijskog sustava mora biti strogo kontroliran.</s>\n<s>Spriječiti neovlaštenim osobama pristup krovu zgrade na kojem se također nalaze otvori ventilacijskog sustava i druga oprema.</s><s>Zbog toga krov zgrade treba biti strogo kontroliran kao i kotlovnica.</s><s>Implementirati druge mjere sigurnosti kao što su zaštitari, alarmi, kamere, detekcijski senzori i dr.</s>\n<s>Fizički izolirati predvorja, prostorije gdje se prima pošta, skladišta i garaže od ostatka zgrade jer to su mjesta gdje kemijski, biološki ili radiološki agens najlakše može biti unesen u zgradu.</s>\n<s>Spriječiti širenje tehničkih informacija o mehaničkim i električnim instalacijama, sigurnosnim mjerama, planovima i shemama te standardnim operativnim postupcima evakuacije u hitnim situacijama Š1,3,5Ć. Ako dođe do unosa određenih štetnih agenasa u zgradu, ispravno dizajnirani, instalirani i održavani ventilacijsko-klimatizacijski sustavi mogu bitno smanjiti učinke kemijskih, bioloških i radioloških agenasa ispuštenih bilo unutar ili izvan zgrade.</s><s>Za postizanje toga cilja potrebno je znati sljedeće: 1. Koja je vrsta sustava za iltriranje i pročišćavanje zraka najučinkovitija za odstranjivanje (KBR) agenasa</s>\n<s>2. Koji se tip sustava za iltriranje i pročišćavanje zraka može implementirati u već postojeći sustav, a da bi mu se poboljšala eikasnost 3. Koji tip sustava za iltriranje i pročišćavanje zraka ugraditi kako bi nadomjestio postojeći zastarjeli sustav</s>\n<s>4. Na koji način ispravno održavati sustave iltriranja i pročišćavanja Onečišćujuće tvari se u zraku nalaze u različitim oblicima (plin, para i aerosol u obliku krutih i tekućih čestice).</s><s>Zbog toga je važno znati da se sustavi za iltriranje odnose na odstranjivanje agenasa u obliku aerosola, dok sustavi za pročišćavanje pomoću sorbenta odstranjuju plinovite onečišćujuće tvari iz zraka, ali ne i aerosol.</s><s>Aerosol se sakuplja na ilterima koji su učinkovitiji što su im pore manje.</s>\n<s>Unatoč svim saznanjima najveći problemi su: 1. Loše izvedeno prijanjanje iltera uz okvire zbog čega dolazi do prolaska zraka kroz pukotine.</s><s>Takav zrak ostaje neiltriran što rezultira nedovoljnom eikasnošću iltracije.</s>\n<s>2. Visoka cijena kvalitetnog klimatizacijsko-ventilacijskog sustava u koju ulazi inicijalna instalacija, izmjena, rad i održavanje 3. Poroznost građevinskog materijala objekta Š9,10Ć. Kao i ostale onečišćujuće tvari, kemijski, biološki i radiološki agensi šire se zrakom u plinovitom stanju ili kao aerosol s napomenom da su kemijski agensi s relativno visokim tlakom hlapljenja plinoviti, dok ostali mogu biti i u drugim oblicima.</s><s>Biološki i radiološki agensi su najčešće aerosoli s velikim rasponom veličina čestica.</s>\n<s>Filtracija čestica provodi se pomoću iltera koji mogu biti mehanički ili elektrostatski (pojačavaju iltraciju).</s><s>Obje vrste iltera izrađene su iz ibroznih tvari (pamuk, iberglas, poliester, polipropilen i dr.) s dobrim svojstvima za odstranjenje čestica iz zraka, uključujući i biološke agense iz zraka (Slika 2).</s><s>Slika 2 Poliestersko-stakleni fibrozni filter (SEM snimka) Renata Peternel, Predrag Hercog</s>\n<s>Plinovi iz zraka pročišćavaju se pomoću sorbenata koji se koriste za mehaničku adsorpciju i kemisorpciju.</s><s>Sorbenti su izrađeni iz poroznih materijala (različite gline, ugljik ili kompleksni polimeri).</s><s>Budući da se od sorbenta zahtijeva gotovo u potpunosti odstranjenje plinova i pare iz zraka, potrebno je istaknuti neke od važnih parametara koji mogu onemogučiti uspješno pročišćavanje zraka: 1. Probojna koncentracija: koncentracija kontaminirajuće tvari s izlazne strane sorbenta iznad koje sorbent ne djeluje u potpunosti 2. Probojno vrijeme: proteklo vrijeme između inicijalnog kontakta toksičnog agensa i koncentracije s ulazne strane sorbenta te koncentracije s njegove izlazne strane</s>\n<s>3. Koncentracija toksičnog agensa u zraku prije ulaska u sorbent 4. Vrijeme prebivanja: vrijeme kontakta toksičnog agensa u sa sorbentom 5. Zona transfera masa ili kritična dubina: odnosi se na debljinu adsorbenta koja je potrebna za učinkovito otklanjanje odnosno smanjenje koncentracije toksičnog plina ili pare.</s>\n<s>Prije odabira strategije iltracije i pročišćavanja zraka koja mora uzeti u obzir i potencijalnu terorističku prijetnju, potrebni su odgovori od strane profesionalaca na nekoliko pitanja koji direktno utječu na eikasnost odstranjivanja kemijskih, bioloških i radioloških agenasa iz zraka.</s><s>Ti agensi su ekstremno toksični i o vrsti klimatizacijskog sustava ovisi eikasnost njihova eliminiranja iz zraka.</s><s>Mnogi faktori mogu utjecati na učinak tih tvari na ljudsko zdravlje.</s><s>To je toksičnost, izička i kemijska svojstva, koncentracija, smjer vjetra, lokacija otpuštanja i dr. Vitalni dio čini evaluacija kompletnog klimatizacijsko-ventilacijskog sustava, a u velikimm zgradama evaluacija mora uključivati sve manje ventilacijske jedinice koje se nalaze u sastavu cijelog sustava.</s><s>Odgovori na zadana pitanja značajno utječu na donošenje odluke pri izboru vrsta iltera i/ili sorbenata, njihovoj eikasnosti i procesima održavanja cijelog sustava.</s><s>Neka od važnih pitanja uključuju:</s>\n<s>1. Da li su kontaminirajuće tvari u obliku čestica, plina ili oboje toksične te kojoj skupini pripadaju - toksične industrijske ili vojni agensi?</s><s>2. Na koji način te tvari mogu ući u zgradu?</s><s>Da li su ispuštene unutar ili Renata Peternel, Predrag Hercog</s>\n<s>3. Što se očekuje od ventilacijskog sustava?</s><s>Filtriranje ili pročišćavanje zraka?</s><s>Kako postići željenu kakvoću zraka u prostorijama?</s><s>4. Kako je izveden cijeli sustav?</s><s>Ima li propuštanja zraka oko iltracijskih jedinica (kakvoća brtvljenja)?</s>\n<s>5. Uključuje li održavanje samo čišćenje ili i dekontaminaciju cijelog susEliminacija kemijskih agensa mehanizmima filtracije i adsorpcije</s>\n<s>Učinci kemijskih, bioloških i radioloških agenasa vrlo su različiti.</s><s>Klasično kemijsko oružje (plin ili aerosol) uključuje različite spojeve koje na ljude djeluju na različite načine.</s><s>Brojni plikavci ili kontaktni otrovi kao i nervni agensi imaju male tlakove isparavanja pa se zrakom transportiraju kao tekući aerosol, dok se oni sa velikim tlakom isparavanja prenose u plinovitom stanju.</s><s>Krvni otrovi (cijanovodik, cijanogeni klorid, arsin) i zagušljivci (fosgen, difosgen) su jako hlapljivi inhalacijski otrovi.</s><s>Nadalje nervni agensi derivati organofosfatnih estera (VX, tabun, soman i sarin) su najotrovniji ikad sintetizirani spojevi i do 100 puta toksičniji od prethodno navedenih, a neki i jako hlapljivi.</s><s>Zbog različitih svojstava kemijskih agenasa mehanizmi učinkovite iltracije u klimatizacijsko ventilacijskim-sustavima se vrlo razlikuju Š7,8Ć. (Tablica 1).</s>\n<s>Biološki agensi kao što su Bacillus anthracis-uzročnik antraksa, Variola major-velikih boginja, Yersinia pestis-bubonske kuge, Brucella suis-bruceloze, Francisella tularensis-tularemije, Coxiella burnetti-Q groznice, Clostridium botulinum-botulizam, uzročnik viralne hemoragične groznice i ostali, potencijalno su biološko oružje u terorističkim napadima.</s><s>Svaki od ovih bioloških agenasa mogu se širiti zrakom kao aerosol, a njihove karakteristike kao što je veličina čestica, infektivnost, toksičnost, stabilnost u aerosolu i koncentracija povećavaju rizik masovne zaraze.</s><s>Ostali faktori su prijenos zaraze od osobe do osobe i otežano liječenje.</s><s>Biološki agensi imaju mnogo puteva ulaska u organizam, kao i brojne iziološke učinke, a odstranjuju se iltriranjem pomoću Renata Peternel, Predrag Hercog</s>\n<s>Kategoriji toksina pripadaju bakterijski (egzotoksini i endotoksini), algalni (modro-zelene alge i dinolagelata), mikotoksini (trihoteceni i alatoksini), botulin i dr. Toksini ulaze u tijelo ingestijom, te najučinkovitije inhalacijom u obliku aerosola.</s><s>U ventilacijskim sustavima odstranjuju se iltracijom Š11Ć.</s>\n<s>Radiološki agensi pojavljuju se u tri oblika: alfa, beta i gama radijacija, koja se emitira radioizotopima u aerosolu, vezanim na lebdeće čestice i u plinovitom stanju.</s><s>Postoje tri primarna scenarija prema kojima se radioaktivni materijali mogu raspršiti u terorističkom napadu:</s>\n<s>U sva tri slučaja, uobičajena iltracija nije dovoljno eikasna.</s><s>Za uspješno spriječavanje ulaska radioaktivnog aerosola u objekte potrebno je upotrijebiti HEPA iltere, uz dekontaminaciju cijelog ventilacijskog sustava Š12Ć.</s>\n<s>Sustavi za iltraciju i pročišćavanje zraka mogu zaštititi zgradu i osobe u njoj od učinaka kemijskog, biološkog i radiološkog napada, iako je nemoguće potpuno eliminirati rizik.</s><s>Neki sustavi zadovoljavaju stroge kriterije, nekima je potrebna nadogradnja.</s><s>Kemijski, biološki i radiološki agensi mogu se učinkovito odstraniti iz zraka prostorija ili im se spriječiti ulaz u prostorije, pod uvjetom da su sustavi za iltraciju i pročišćavanje zraka pravilno dizajnirani, instalirani te dobro održavani.</s><s>Ovakvi sustavi osim u akcidentnim situacijama, poboljšavaju kakvoću zraka u prostorijama cijelo vrijeme, što smanjuje respiratorne infekcije, iritacije sluznica oka, nosa i ždrijela, glavobolje, poteškoće s koncentracijom, slabost te pojavu simptoma astme ili alergije kod osoba koje borave u takvim prostorima.</s>\n<s>Terorizam je globalni problem koji uglavnom pogađa sve, od pojedinca do države.</s><s>Međunarodna zajednica se odlučno suprotstavlja terorizmu višemanje uspješno.</s><s>Obzirom da je Republika Hrvatska kao relativno mlada država u međunarodnoj zajednici, koja prihvaća načela demokracije i želi biti partner u izgradnji sigurnosti od nje se očekuje da se na primjeren način odredi prema terorizmu te sukladno tomu poduzme konkretne korake i da svoj doprinos globalnoj borbi protiv terorizma kako na regionalnoj razini tako i na razini međunarodne zajednice.</s><s>U ovom radu želi se prikazati u kojoj mjeri su državne institucije Republike Hrvatske prepoznale terorizam kao prijetnju i realnu opasnost kako na međunarodnoj razini tako i kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske.</s><s>Što je u vezi s tim poduzeto, odnosno, izgrađuje li i razvija Republika Hrvatska sustav nacionalne sigurnosti koji je spreman oduprijeti se opasnosti terorizma.</s><s>Nadalje, obrađena su pitanja kakav je doprinos Republike Hrvatske u antiterorističkoj koaliciji i kakvo je stajalište Hrvatske prema međunarodnom terorizmu, koje okolnosti utječu na sigurnost i mogu utjecati na rizik od međunarodnog terorizma koji se postavlja pred Hrvatsku?</s><s>Ključne riječi: terorizam, sigurnost, Republika Hrvatska, antiteroristička koalicija</s>\n<s>Teroristički napadi na SAD (11.09.2001.), teroristički napad u Španjolskoj (11.03.2004.) i Londonu (07.07.2005.), pokazali su da su u sigurnosnom smislu i dobro organizirane zemlje silno ranjive bez obzira na sve moguće mjere sigurnosti.</s><s>Svi dosadašnji teroristički napadi pokazali su svu ranjivost i “najsigurnijih” zemalja i još jednom pokazali da ne postoji apsolutna sigurnost.</s><s>Neuspjeli pokušaj terorističkog napada na američki zrakoplov 25. prosinca 2009. godine na letu iz Europe u SAD, te napadi u podzemnoj željeznici u središtu Moskve 29. ožujka 2010. godine i zračnoj luci u Moskvi (24.01.20101.), samo su potvrda teze da teroristi ne biraju niti mjesto niti vrijeme, da ne vode brigu o žrtvama te da sve mjere koje poduzimaju sigurnosne službe nisu adekvatne da bi nedužne žrtve zaštitili.</s><s>Navedeni napadi privukli su pozornost medija i stručne javnosti te ukazali da je opasnost od terorizma još uvijek velika.</s><s>Američke vlasti su priznale niz propusta sigurnosno- obavještajnih službi, koje su imale dovoljno podataka i koji bi (da su bili pravilno povezani) omogućili otkrivanje i eventualno sprječavanje napada.</s><s>Svi ovi događaji nametnuli su obavezu državama širom svijeta da preispitaju mjere sigurnosti, poglavito u putničkom prometu, koji se još jednom pokazao kao izuzetno pogodna meta za teroriste, a pitanje terorizma je ponovno aktualizirano na listi sigurnosnih problema.</s>\n<s>Premda Republika Hrvatska zasad nije suočena s izravnom prijetnjom, određeni procesi u njezinu okružju predstavljaju sigurnosne rizike koji mogu imati potencijal prerastanja u izravnu prijetnju sigurnosti i stabilnosti Republike Hrvatske.1 Opasnost vojne prijetnje u regiji će u dužem razdoblju biti značajno smanjena, ali ne i potpuno eliminirana.</s><s>Vjerojatnost međudržavnoga vojnog sukoba svedena je na minimum, ali i dalje postoji mogućnost nastajanja sukoba niskog intenziteta na određenim područjima u regiji.</s><s>Na sigurnost RH utječe nekoliko faktora: proces tranzicije koji prolazi RH u svim segmentima društva, rizici koji proizlaze iz procesa u neposrednom okružju te globalne sigurnosne prijetnje.</s><s>Dinamika lokalnih i regionalnih kriza koje proizlaze iz nedovršenih političkih i gospodarskih procesa u zemljama bivše države, realnost je okružja RH.</s><s>Fenomen globali1 Više o tome vidi: Strategija nacionalne sigurnosti RH, Narodne novine br 32/02, 28. ožujka 2002. godine</s>\n<s>Strateški dokumenti RH zacije donosi sa sobom niz novih sigurnosnih izazova.</s><s>Širenje (proliferacija) oružja za masovno uništavanje – nuklearnoga, kemijskog i bakteriološkobiološkog – organizirani međunarodni kriminal, izbjegličko-prognaničke krize, etnički sukobi, neki su od najvažnijih.</s><s>Intenziviranje transnacionalnih prijetnji u regiji i izvan nje – globalni terorizam, organizirani kriminal, izbjegličke krize – neposredno i posredno će utjecati na nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.</s><s>Ove pojave, bez obzira je li njihovo izvorište u neposrednom okružju ili izvan njega, realni su sigurnosni rizik za Republiku Hrvatsku.</s><s>Globalni terorizam predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti, čime se ugrožavaju i interesi Republike Hrvatske.</s><s>Djelovanje organiziranoga kriminala i posljedice koje ono donosi (destabilizacija državnih institucija, narušavanje pravnoga poretka, gospodarski kriminal i korupcija) predstavljaju veliki sigurnosni rizik za Republiku Hrvatsku.</s><s>Kao značajan sigurnosni rizik treba istaknuti i problem krijumčarenja oružjem, opojnim drogama, ilegalne migracije te trgovina ljudima.</s><s>Republika Hrvatska je, zbog činjenice da se prostorno nalazi na području kojim prolaze krijumčarski pravci iz Azije, Afrike i istočne Europe prema zapadnoj Europi, posebno osjetljiva na ovakvu vrstu ugrožavanja njezine sigurnosti.</s><s>Usprkos tome, sigurnosno okružje danas je povoljnije nego ikad u zadnjih deset godina.</s><s>Novi izazovi traže nova rješenja.</s>\n<s>Raščlanjujući strateške dokumenta RH, možemo ustvrditi da je u jednom od najznačajnijih sigurnosnih dokumenata RH, Strategiji nacionalne sigurnosti,2 Republika Hrvatska prepoznala “ terorizam kao globalnu prijetnju….te bez odgovarajuće suradnje čitave međunarodne zajednice, terorizam kao globalna prijetnja neće biti iskorijenjen..</s><s>”3 Pristup Republike Hrvatske borbi protiv terorizma odraz je stava kako suvremeni terorizam ne poznaje granice država, te ga se uvelike može smatrati međunarodnim u njegovim ciljevima i načinima djelovanja, tako da i odgovori na njega – na njegove uzroke, pojavu i posljedice – trebaju biti međunarodni i multilateralni kao kooperativni izraz zajedničke volje, temeljnih vrijednosti i interesa međunarodne zajednice.</s><s>Djelovanjem na 2 Još uvijek važeća Strategija nacionalne sigurnosti donijeta je 2002. godine.</s><s>2009.godine je trebala biti donijeta nova Strategija nacionalne sigurnosti koja je još uvijek u postupku usuglašavanja.</s>\n<s>431 međunarodnom planu Republika Hrvatska želi jačati i vlastitu nacionalnu sigurnost, dajući učinkoviti doprinos sigurnosti svojih partnera i saveznika, te cijele međunarodne zajednice, što ujedno prepoznaje i kao svoju odgovornost i obvezu.</s><s>Republika Hrvatska prepoznaje potrebu za učinkovitim suzbijanjem terorizma sveobuhvatnim, koordiniranim i konzistentnim pristupom, stoga posebno podupire središnju koordinativnu ulogu UN-a u međunarodnim protuterorističkim naporima.</s><s>Sukladno navedenom stavu prema terorizmu Vlada RH usvojila je u studenom 2008.</s><s>Nacionalnu strategiju za prevenciju i suzbijanje terorizma.4 Tim dokumentom RH daje konkretan doprinos nacionalnim i međunarodnim protuterorističkim naporima.</s><s>Strategija je pokušaj RH da da sustavan odgovor na nove sigurnosne izazove i rizike u svezi s terorističkom prijetnjom i stvori preduvjete za borbu protiv terorizma.</s><s>Strategija raščlanjuje suvremeni terorizam sa stajališta njegovih obilježja, kako bi se osmislile mjere za borbu protiv terorizma, koje čine prevenciju, suzbijanje, zaštitu ljudi i imovine te kritične nacionalne infrastrukture, mjere saniranja štete i oporavka od terorističkog napada te zaključno mjere kaznenog progona i procesuiranje počinitelja.</s><s>Strategija je donesena s deklariranim ciljem određivanja „općeg okvira djelovanja Republike Hrvatske u borbi protiv terorizma, dajući smjernice za unapređivanje postojećih i razvoj novih mjera, mehanizama i instrumenata prevencije i suzbijanja terorizma“5 i osiguravanjem „osnova – angažmanom i razvojem svih potrebnih nacionalnih resursa – za najvišu moguću razinu zaštite Republike Hrvatske od prijetnje terorizma, njenih građana i svih koji u njoj borave, njenih vrijednosti, interesa i resursa, te istovremeno pružanje najučinkovitijeg doprinosa međunarodnim protuterorističkim naporima kao ključnom dijelu i samog nacionalnog odgovora na prijetnju terorizma“6, a budući da je za Hrvatsku „prioritet razvitak sveobuhvatnih mjera – nacionalnih i međunarodnih – prevencije i zaštite od svih oblika prijetnje terorizma, koje svojom učinkovitošću, uz neposredne koristi, trebaju polučiti i snažan učinak odvraćanja bilo koje terorističke prijetnje koja bi se protiv Republike Hrvatske mogla pojaviti“7 Izradi Nacionalne strategije pristupilo se iz više razloga koji se mogu podijeliti na dvije skupine: međunarodni i nacionalni.</s>\n<s>- Izraženi međunarodni interes za sveobuhvatnim političko-pravnim pristupom RH suzbijanju terorizma, točnije postojanje zasebne strategije (poglavito vezano za pristupanje RH Europskoj uniji – poglavlje 24.). - Europska komisija – tim za procjenu stanja usklađenosti zakonodavstva s pravom EU na području pravosuđa i unutarnjih poslova, sugerirao je izradu posebnoga strateškog dokumenta za pitanje borbe protiv terorizma, iako strategija nije formalni politički preduvjet za pristupanje EU. - Članovi UN-ovog Monitornog tima Vijeća sigurnosti za nadzor provedbe protuterorističkih mjera – koji su bili u posjeti RH tijekom 2006. predložili su donošenje novoga strateškog okvira. - Takva mišljenja dolazila su i od drugih međunarodnih organizacija poput NATO-a, OESS-a i Vijeća Europe, ali i kroz bilateralne kontakte sa stranim partnerima.</s>\n<s>- Strategija kao izvorište smjernica za djelovanje svih relevantnih aktera na državnoj razini u svakodnevnom provođenju raznih mjera suzbijanja terorizma.</s>\n<s>- Strategijom se želi dodatno proilirati i politički stav Republike Hrvatske kako suzbijanje terorizma nije isključivo u sigurnosnoj domeni policijskovojno-obavještajnih mjera, već je u tom smislu potrebno uključiti i: - rješavanje globalnih političkih problema - smirivanje regionalnih kriznih žarišta - pružanje gospodarske, razvojne i humanitarne pomoći - osnaživanje kulture mirnog dijaloga i snošljivosti, te međukulturalne i međureligijske tolerancije.</s>\n<s>Za operacionalizaciju ove Strategije i izradu Akcijskog plana, koji će odrediti uloge državnih tijela u prevenciji i suzbijanju terorizma, te sadržavati konkretne operativne postupke i procedure, Vlada Republike Hrvatske je osnovala Savjet za prevenciju i suzbijanje terorizma.</s><s>Sastav Savjeta čine predstavnici nadležnih državnih tijela, znanstvene i stručne javnosti, te predstavnici građanskog društva.</s><s>Savjet se zadužuje „..izraditi Akcijski plan u roku godine dana od objave ove Strategije u Narodnim novinama“.8 Za očekivati je kako će do donošenja Akcijskog plana proći još duže vrijeme Božo Vukasović</s>\n<s>Obveze koje proizlaze iz Strategije: Kao što je navedeno, Akcijski plan trebao je „odrediti uloge državnih tijela u prevenciji i suzbijanju terorizma, te sadržavati konkretne operativne postupke i procedure“,9 te je za očekivati kako bi isti sadržavao i odredbe o konkretnim zadaćama u implementaciji i provedbi Strategije.</s><s>Kako Akcijski plan za sada nije donesen, opće obveze moguće je iščitati tek iz nekolicine članaka koji govore o obvezi prioritetnog bavljenja terorizmom od strane svih državnih tijela te iz odredaba točke 34., podstavaka f Strategije, koji obavezuje: „Nadležna tijela državne uprave dužna su za potrebe provedbe mjera prevencije i suzbijanja terorizma predvidjeti potrebna sredstva u svojim proračunima i nalizirati organizacijske i kadrovske mogućnosti provedbe Strategije, te po potrebi predložiti odgovarajuće prilagodbe.</s><s>“10</s>\n<s>Još od početka hrvatske samostalnosti 90-ih godina, kada je zakonodavstvo RH preuzelo dio zakona bivše države, u Kaznenom zakonu je definirano kazneno djelo terorizma.</s><s>Osvrnemo li se na tada važeći kazneni zakon RH,11 utvrdit ćemo kako se u njemu navodi da će zakonski sankcioniran biti onaj tko “… u namjeri ugrožavanja ustavom utvrđenog državnoga i društvenoga ustrojstva ili sigurnosti republike Hrvatske izazove eksploziju ili požar, ili poduzme drugu opće opasnu radnju ili čin nasilja kojim je stvoren osjećaj nesigurnosti kod građana…</s><s>”12 Naglašena je, dakle, posljedica stvaranja nesigurnosti i namjera počinitelja da ugrozi ustroj i sigurnost zemlje.</s><s>Glede međunarodnog terorizma, pak, zakon navodi da će se zatvorskom kaznom kazniti onaj “… tko s ciljem da naškodi stranoj državi ili međunarodnoj organizaciji prouzroči eksploziju ili požar ili kakvom opće opasnom radnjom ili sredstvom izazove opasnost za ljude ili imovinu ili izvrši otmicu neke osobe ili počini neko drugo nasilje”.13 Osnovni oblik djela, dakle, nužno sadrži namjeru da se naškodi stranoj državi ili međunarodnoj organizaciji.14 Zakonska su rješenja, kako vidimo, razmjerno jasna.</s><s>Protekom 11 Ostojić, R., “Zaštita od terorizma i drugih oblika naselja” 12 Kazneni Zakon RH, Narodne novine br.32/93, članak 141.</s>\n<s>434 vremena obilježja terorizma su se mijenjala, sukladno tome bilo je potreba izmjena i dopuna obilježja kaznenog djela terorizma uskladiti i u kaznenom zakonu.</s><s>Izmjene i dopune kaznenog zakona15 koje su provedene 2008. godine, navode više kaznenih djela koja imaju obilježja terorizma.</s><s>Člankom 169. definira se terorizam u smislu ovog zakona, te će se za to djelo, ovisno o okolnostima i posljedicama koje su nastale, počinitelj kaznit kaznom zatvora od najmanje pet godina.</s><s>Ako počinitelj prigodom počinjenja kaznenog djela s namjerom usmrti jednu ili više osoba, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.</s><s>Ukoliko je kaznenim djelom prouzročena smrt jedne ili više osoba ili su prouzročena velika razaranja, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje deset godina.</s><s>Članak 169.a, definira javno poticanje na terorizam te za to kazneno djelo propisuje kaznu zatvora od jedne do deset godina.16 Članak 169.b, pobliže daje obilježja kaznenog djela novačenja i obuke za terorizam, te propisuje da „Tko s ciljem počinjenja… vrbuje drugoga da počini ili sudjeluje u počinjenju kaznenog djela terorizma ili da se pridruži grupi ljudi ili zločinačkoj organizaciji radi doprinosa u počinjenju tog kaznenog djela od strane te grupe ili zločinačke organizacije, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina“ .</s><s>Ovim izmjenama kaznenog zakona RH došlo je do usklađenja sa standardima Europske unije (Konvencija o provedbi Sporazuma iz Schengena).</s>\n<s>Najznačajnije kazneno djelo međunarodnog terorizma koje je zabilježeno u RH, je teroristički napad na zgradu policije u Rijeci, dana 20. listopada 1995. godine, kada je od strane terorista-samoubojice arapskog porijekla, čiji pravi identitet sa potpunom sigurnošću ni do danas nije utvrđen, aktiviran automobil-bomba, posljedice čega su ostale razmjerno lagane samo zahvaljujući stjecaju okolnosti.</s><s>Iako je odgovornost za napad preuzela egipatska teroristička organizacija “Al-gama’a al islamiya”, ova je akcija bez sumnje zajedničko djelo različitih islamskih skupina.</s><s>Ona se, naime, po svim svojim obilježjima uklapa u uobičajeni način rada islamskih terorističkih organizacija s Bliskog istoka, budući da se radi o zajedničkom, timskom radu više takvih organizacija, samoubilačkom napadu, dobroj pripremi i pažljivo odabranom cilju.</s><s>Većina objašnjenja za napad svodi se na to da se radilo o osveti radikalnih skupina za nestanak Abu Talata, duhovnog vođe mudžahedinskih postrojbi u Bosni i Hercegovini.</s><s>14 Kazneni Zakon RH, Narodne novine br.32/93, članak.</s><s>169. 15 Izmjene i dopune Kaznenog zakona RH, Narodne novine br.152/08 Božo Vukasović</s>\n<s>Po pitanju suzbijanja međunarodnog terorizma jedna od značajnijih akcija koje su poduzele i poduzimaju sigurnosne i redarstvene službe Republike Hrvatske, u suradnji sa službama Europskih zemalja je presijecanje više lanca krijumčarenja naoružanjem s prostora Republike Hrvatske.</s><s>Za istaknuti je da u Republici Hrvatskoj od 1995. godine do danas, osim naznačenih, nisu zabilježena kaznena djela međunarodnog terorizma.17 Jedan od važnih instrumenata u borbi protiv terorizma je i financijska kontrola.</s><s>Presijecanjem terorističkih financijskih tokova, umanjujemo ili čak onemogućavamo njihove aktivnosti, jer teroristi pripremajući svoje operacije, moraju imati dovoljno sredstava.</s><s>Republika Hrvatska je, u cilju provedbe rezolucije Vijeća sigurnosti 1373 (2001) kao i preporuka ili zahtjeva Europske zajednice i Vijeća Europe, normirala ili nastoji normirati niz zakona i propisa vezana uz financiranje terorističkih akata, kazni i postupaka; sprečavanju kretanja potencijalnih terorista i osoba koji bi mogle biti s njima povezane preko državne granice; uvjete za dobivanje državljanstva, statusna pitanja stranaca, odobravanje azila i sl.</s><s>Većina njima predviđenih rješenja vrlo je liberalna, u skladu s rješenjima drugih europskih zemalja koje su ovu problematiku normirale ranije.</s><s>Kada spominjemo propise vezane uz financiranje terorizma svakako treba napomenuti da se u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2009. godine primjenjuje Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma.18 Uloga RH u antiterorističkoj koaliciji</s>\n<s>Republika Hrvatska je aktivni član antiterorističke koalicije i od njezina formiranja u skladu sa svojim mogućnostima nastoji doprinijeti njezinoj učinkovitosti, posebice u okviru naše regije.</s><s>Potpisnik je niza međunarodnih akata u borbi protiv terorizma, nezakonite trgovine drogama i organiziranog kriminala, koji, između ostalog, utvrđuju i konkretne obveze u borbi protiv međunarodnog terorizma.</s><s>Republika Hrvatska je stranka šest konvencija UN19 protiv terorizma te je potpisala još četiri konvencije i protokola UN.</s><s>Također je i stranka dviju konvencija i jednog protokola o međunarodnome terorizmu koji su usvojeni pod pokroviteljstvom Vijeća Europe.</s><s>Aktivno sudjeluje u radu Multidisciplinarne skupine za međunarodnu akciju protiv terorizma Vijeća Europe (GMT).</s><s>Dana 15. siječnja 2003. godine Re17 Ostojić, R., “Zaštita od terorizma i drugih oblika naselja” 18 Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, Narodne novine br.87/08, 19 Vidi http//www.undcp.org/terrorism conventions.html.</s>\n<s>436 publika Hrvatska je ratificirala Europsku konvenciju o suzbijanju terorizma (1977).20 Sudeći po izjavama relevantnih stranih čimbenika, Hrvatska je, posebno nakon napada na ) SAD 11. rujna 2001.g., svoje obveze ispunjavala na odgovarajući način, a podaci pribavljeni od hrvatskih tijela, korisno su poslužili i kao pomoć pri analizi nekih ranijih djela međunarodnog terorizma, ali i kao temelj za poduzimanje mjera koje bi trebale spriječiti činjenje novih.</s>\n<s>Kao što je vidljivo Republika Hrvatska, sukladno svojim mogućnostima, u koordiniranim naporima sa međunarodnom zajednicom, daje svoj doprinos globalnoj borbi protiv terorizma – od prilagođavanja i usklađivanja svog nacionalnog zakonodavstva, humanitarne pomoći i logističke podrške do postrojbi koje su spremne za trenutno djelovanje na terenu (Afganistan).</s><s>Od 28. veljače 2003. godine vod Vojne policije sudjeluje u mirovnoj misiji ISAF-u u Afganistanu.21 Trenutno se u Afganistanu nalazi 17.</s><s>Kontigent s 330 pripadnika Oružanih snaga RH.</s><s>Uz navedenu mirovnu misiju, Oružane snage RH sudjeluju u još deset misija (UN-a, EU i NATO).</s>\n<s>U ovom djelu, nužno valja navesti neke okolnosti koje bitno utječu na sigurnost i mogu utjecati na rizik od međunarodnog terorizma koji se postavlja pred Hrvatsku.</s><s>Hrvatska pripada srednjoj Europi i Mediteranu i s pravom traži svoje mjesto u ekonomskim, političkim, gospodarskim i sigurnosnim integracijama.</s><s>Članstvo i suradnja u svjetskim, euroatlantskim i europskim gospodarsko-trgovinskim, političkim i vojnim organizacijama i njihovim temeljna uporišta i ciljevi koje treba postići i kako bi se postigao optimalan stupanj nacionalne sigurnosti.</s><s>Temeljni cilj Republike Hrvatske, uz punopravno članstvo u NATO savezu, je punopravno članstvo u Europskoj uniji.</s><s>Hrvatska u potpunosti dijeli i podupire vrijednosti i ciljeve na kojima se EU i NATO utemeljeni.</s><s>Postajući članicom te zajednice, Hrvatska stječe mogućnost utjecaja na globalna kretanja i postaje dio međunarodnog sustava sigurnosnih jamstava.</s><s>Članstvom u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) Hrvatska je postigla ulazak u sustav kolektivne obrane koji okuplja savezni20 Izvješće Republike Htvatske podnijeto Vijeću sigurnosti UN sukladno stavku 6. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1373 (2001) od 28. rujna 2001., Zagreb.</s><s>21 Zakon o sudjelovanju pripadnika OSRH, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, Narodne novine Božo Vukasović</s>\n<s>437 ke s najjačim vojnim potencijalom svijeta, superiornom obranom i vojnom tehnologijom, općom strategijskom prednosti i iznimnim političkim utjecajem.</s><s>Za Hrvatsku, članstvo u EU i NATO-u pruža jedinstvenu povijesnu prigodu za očuvanje i jačanje demokracije, zaštitu neovisnosti, kao i mogućnosti gospodarskog napretka.</s><s>U Republici Hrvatskoj, kao i u susjednim zemljama, zbog posljedica rata, postoje velike količina oružja i minsko-eksplozivnih sredstava vojnog podrijetla bez adekvatnog nadzora, u nelegalnom posjetu građana.</s><s>Analiza ukazuje na to da je velik dio najtežih kaznenih djela u Hrvatskoj, povezanih s općim i posebno organiziranim kriminalom, počinjen oružjem vojnog porijekla.</s><s>Iako takva djela nemaju obilježja tzv. klasičnog terorizma, nesumnjivo izazivaju nesigurnost u javnosti, što je, podsjetimo, jedno od obilježja terorizma.22 Postojanje oružja i minsko-eksplozivnih sredstava izaziva pozornost međunarodnog organiziranog kriminala, pa tako i terorističkih organizacija.</s><s>Raspoloživi podaci ukazuju na to da je oružje hrvatskog porijekla završilo u rukama takvih skupina u Ujedinjenom Kraljevstvu i Španjolskoj, a moguće i u drugim zapadnoeuropskim zemljama.</s><s>Trgovina oružjem je vrlo profitabilna.</s><s>Financijska dobit od trgovine oružjem nesumnjivo predstavljaju jak motiv za pripadnike organiziranog kriminala a teroristima oružje predstavlja sredstvo za izvršenje terorističke akcije.</s><s>U slučaju presijecanja krijumčarskog lanca uvećava se rizik od osvetničkih terorističkih akcija.</s><s>S time u vezi treba spomenuti mogućnost da se razgranati kanali ilegalnih migracija koji prelaze preko teritorija Republike Hrvatske iskoriste i za prebacivanje terorista.</s><s>Ova okolnost pogotovo dobiva na težini kada se uzme u obzir da i iskustva drugih zemalja ukazuju na mogućnost da prihodi od ovakvih aktivnosti barem djelomično služe i financiranju terorizma.</s><s>Uzimajući u obzir navedena promišljanja, a u cilju suprotstavljanja svim prijetnjama (nacionalnim, regionalnim i globalnim) od hrvatskog sustava nacionalne sigurnosti se očekuje da:</s>\n<s>• izvršiti strogu centralizaciju funkcioniranja svih segmenata; • precizno odrediti svakom segmentu njegove zadaće (područja djelovanja, prioritete u radu) i odgovornosti;</s>\n<s>• osuvremeniti metodologiju i tehnologiju koja se primjenjuje u radu; • i dalje nastaviti razvijati suradnju sa sustavima sigurnosti drugih država, poradi uključivanja u sustav globalne sigurnosti; • sve narečene i druge aktivnosti, što je moguće više, formalno-pravno obra22 Ostojić, R., “Zaštita od terorizma i drugih oblika naselja” Božo Vukasović</s>\n<s>Izazovi antiterorističke politike RH diti kroz zakone i podzakonske propise te ih uskladiti sa međunarodnim konvencijama i na toj osnovi povezati mehanizme kontrole.</s>\n<s>Kao član Organizacije Ujedinjenih naroda, a od 2008. godine i kao nestalna članica Vijeća sigurnosti, te kao takva je i predsjedavala Odborom VS za borbu protiv terorizma formiranog na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti1566 nakon terorističkog napada na Beslam, aktivni pripadnik antiterorističke koalicije i zemlja koja je i sama iskusila problem terorizma (“domaćeg” i međunarodnog), Hrvatska mora ispunjavati, i ispunjava, svoje obveze u borbi protiv terorizma.</s>\n<s>Za Republiku Hrvatsku, kao državu članicu NATO saveza koja nastoji što prije postati punopravnom članicom i Europske unije, posebno je važno sustavno pratiti aktivnosti Europske unije23 i NATO saveza te njihovih članica na području borbe protiv terorizma.</s><s>U borbi protiv terorizma potrebno je poduzeti i niz specifičnih mjera radi neutralizacije navedene opasnosti.</s><s>Ove mjere obuhvaćaju uspostavljanje djelotvornog sustava kontrole granica Republike Hrvatske, produbljivanje policijske i obavještajne suradnje sa susjednim državama u praćenju i sprječavanju djelovanja terorističkih grupa, preciznu pravnu regulaciju statusa imigranata i tražitelja azila, usklađivanje procedure izručenja osoba osumnjičenih za navedenu aktivnost s procedurama drugih europskih država (a posebno procedurama EU), povezivanje relevantnih nacionalnih baza podataka s istovrsnim bazama podataka drugih država, a posebno država EU.</s>\n<s>Terorizam ne zna za granice, niti ih poštuje.</s><s>Stoga ta bezobzirna prijetnja iziskuje beskompromisni odgovor na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini.</s><s>Republika Hrvatska je spremna, gdje god je to moguće, pridružiti se antiterorističkim aktivnostima Europske unije, uključujući tu postupno usaglašavanje hrvatskog zakonodavstva s novim zakonskim prijedlozima EU-a, posebice u kontekstu Okvirne odluke o suzbijanju terorizma i Okvirne odluke o europskim uhidbenim nalozima.</s><s>Republika Hrvatska je voljna primijeniti odgovarajuće odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (Članak 80 koji se odnosi na suzbijanje ilegalnih aktivnosti, uključujući ter23 Europska unija je usvojila niz pravnih akata radi suzbijanja terorizma i organiziranog kriminala.</s><s>Terorizam je spomenut u Zaključcima Europskog vijeća iz Temperea 15/16. listopada 1999. godine, te u Zaključcima Europskog vijeća iz Santa Maria de Feira 19/20. lipnja 2000. godine.</s>\n<s>439 orizam) potpisanog 20. listopada 2001. u Bruxellesu, te pojačati suradnju na području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike, pravosuđa i unutarnjih poslova.</s><s>Republika Hrvatska je pojačala suradnju sa susjednim zemljama, kako bilateralnu tako i u okviru regionalnih organizacija i inicijativa radi adekvatnog suprotstavljanja terorističkom zlu.</s><s>Republika Hrvatska smatra da bi se sveobuhvatna reakcija na terorizam na svim razinama trebala temeljiti na:24</s>\n<s>• Povelji UN i postojećim pravnim okvirima za suzbijanje terorizma, posebice na UN konvencijama i protokolima o suzbijanju terorizma; • poštivanju pravnih instrumenata koji se odnose na međunarodno kazneno pravo i ljudska prava;</s>\n<s>• pojačanim međunarodnim instrumentima o kontroli oružja, posebice vatrenog oružja i oružja za masovno uništavanje; • središnjoj ulozi UN-a u koordiniranju akcija terorizma, posebice Vijeća sigurnosti koji treba osigurati legitimitet i legalitet poduzetih akcija, te ECOSOC-a i humanitarnih ispostava UN u njihovim nastojanjima da iskorijene uvjete koji pogoduju terorizmu; • strogoj i punoj provedbi svih relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti, posebice rezolucije 1373 (2001);</s>\n<s>• pojačanoj multilateralnoj, regionalnoj, sub-regionalnoj i bilateralnoj suradnji među državama protiv terorizma, uključujući razmjenu relevantnih informacija;</s>\n<s>• pojednostavljivanju postupaka izručivanja odgovornih za terorizam.</s><s>24 Nacionalna Strategija za prevenciju i suzbijanje terorizma, Narodne novine br.139/08, 03. prosinca 2008.</s>\n<s>Republika Hrvatska kao punopravni član OUN-a, Vijeća Europe i NATO-a, s težnjom da postane punopravnom članicom Europske unije te kao članica Antiterorističke koalicije mora pratiti i uskladiti svoje djelovanje u suprotstavljanju suvremenoj pošasti – globalnom terorizmu s aktivnostima članica asocijacija kojima pripada ili teži pripadati.</s><s>Iz svega navedenog i Republika Hrvatska treba očekivati da može biti zahvaćena terorizmom, i stoga mora težiti izgradnji sustava koji će biti spreman i sposoban suprotstaviti se takvoj opasnosti.</s><s>Republika Hrvatska je u strateškim dokumentima determinirala terorizam kao globalnu opasnost, najviši dužnosnici u više navrata su osudili terorizam, te se RH pridružila antiterorističkoj koaliciji.</s><s>Sva državna tijela i institucije, poglavito ona iz područja nacionalne sigurnosti, poduzela su i poduzimaju sve mjere u okviru redovitih zadaća kako bi na vrijeme uočili moguće prijetnje terorizma RH.</s><s>Potrebno je što žurnije donijeti provedbene akte koji proizlaze iz Strategije za borbu protiv terorizma s konkretnim zadaćama, nositeljima te sredstvima koja im stoje na raspolaganju u tome za svaku državnu instituciju kako bi se sustavno i kompleksno pratila problematika terorizma, jer samo na takav način se može kvalitetno i dugoročno suprotstaviti terorizmu na nacionalnoj razini, a razmjenom podataka unutar međunarodne zajednice i na globalnoj razini.</s><s>U strateškim dokumentima koje je donio Sabor Republike Hrvatske jasno i nedvosmisleno su navedene ovlasti i zadaće svih subjekata i elemenata sustava nacionalne sigurnosti koji između ostalih zadaća imaju i zadaću uočiti na vrijeme i prepoznati opasnost koju predstavlja terorizam kako na međunarodnoj razini tako i opasnost nacionalnim interesima i sigurnosti Republike Hrvatske.</s><s>Sukladno tomu Republika Hrvatska, na temelju svojih mogućnosti, aktivno sudjeluje u antiterorističkoj koaliciji i daje svoj doprinos globalnoj borbi protiv terorizma vodeći brigu pri tom o zaštiti svoje nacionalne sigurnosti.</s>\n<s>Izvješće Republike Hrvatske podnijeto Vijeću sigurnosti UN sukladno stavku 6. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1373 (2001) od 28. rujna 2001., Zagreb.</s><s>Ostojić, R. (2002), “Zaštita od terorizma i drugih oblika naselja” Strategija nacionalne sigurnosti RH, Narodne novine br.32/02, 28. ožujka 2002.</s><s>Zakon o sudjelovanju pripadnika OSRH, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, Narodne novine br.33/02,</s>\n<s>Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, Narodne novine Zaključci Europskog vijeća iz Temperea 15/16. listopada 1999. godine, Zaljučci Europskog vijeća iz Santa Maria de Feira 19/20. lipnja 2000. godine.</s><s>Nacionalna Strategija za prevenciju i suzbijanje terorizma, Narodne novine Kazneni Zakon RH, Narodne novine br.32/93, Izmjene i dopune Kaznenog zakona RH, Narodne novine br.152/08 http//www.undcp.org/terrorism conventions.html.</s><s>Croatian contribution to global fight against terrorism Abstract</s>\n<s>Kritične infrastrukture su temelj funkcioniranja zajednice.</s><s>Zbog toga je potrebno osigurati njihovo djelovanje i u izvanrednim uvjetima.</s><s>Temelj osiguranja djelovanja je planiranje kontinuiteta poslovanja, što je neizostavno dio poslovnog plana operatera kritične infrastrukture.</s><s>Kritične infrastrukture postaju sve složeniji sustavi, koji se protežu preko regionalnih i državnih granica, te je i upravljanje tim sustavima sve složenije i nužno distribuirano po teritorijalnom prostiranju mreža, djelovanju u različitim okruženjima nacionalnih gospodarstava, ali i po razinama ustroja tvrtke operatera, ovisno o gospodarskim interesima ili zbog tehnoloških uvjetovanosti.</s><s>Upravljanje kritičnim infrastrukturama zbog toga je kompleksno po sebi i sadrži distribuciju odgovornosti i ovlasti ovisno o razini djelovanja ili odlučivanja.</s><s>Ta podjela, uz okruženje uvjetuje i razlike u pristupu, načinu i mogućnostima odlučivanja na različitim razinama.</s><s>Ključne riječi: kritična infrastruktura, upravljanje, rizici, dioba odgovornosti i upravljanja, razine upravljanja</s>\n<s>Upravljanje (menadžment) je potrebno uvijek kad dvije ili više osoba usklađuju svoje djelovanje i izvore u cilju postizanja ciljeva koje ne bi mogli postići samostalno.</s><s>Upravljanje se sastoji od aktivnosti procesa odlučivanja koje poduzimaju i provode jedna ili više osoba u cilju vođenja i koordinacije aktivnosti i djelovanja drugih ljudi, a u cilju postizanja rezultata koje ne može postići jedna osoba sama.</s><s>Učinkovito upravljanje fokusirano je na zajedničko djelovanje, različite oblike koordinacije i načine donošenja odluka.</s><s>Koordinacija je nužna kad aktivnosti grupe sudionika sadrže dijelove cjelovite zadaće.</s><s>Ako jedna osoba djeluje samostalno u izvršenju zadaće, nema potrebe za koordinacijom, ali ako ta osoba delegira dio svojih zadaća na druge, pojedinačna djelovanja se moraju koordinirati.</s><s>Krizno upravljanje je dio sustava upravljanja, koje mora poštivati iste principe kao i upravljanje u svakodnevnim situacijama (rutinsko upravljanje za svakodnevne aktivnosti), ali mora uvažiti i neke specifičnosti.</s><s>U kriznom upravljanju moraju se rješavati problemi i situacije koji zahtijevaju hitan, neodložan odgovor, izvanredne mjere, dodatne napore redovitih kapaciteta i angažiranje dodatnih kapaciteta iz vlastite organizacije ili drugih raspoloživih kapaciteta.</s><s>Krizno upravljanje se može definirati kao učinkovita organizacija, vođenje i korištenje raspoloživih mjera i izvora.</s><s>Uloga kriznog menadžera može se podijeliti u tri dijela: vođenje operacija, vođenje ljudi i vođenje organizacija.</s>\n<s>Vođenje operacija obuhvaća donošenje odluka, upravljanje informacijama, rješavanje problema, projekte i programsko planiranje, upravljanje izvoriUpravljanje ljudima uključuje vođenje, organizaciju, upravljanje kadrovima (osobljem) i procjenjivanje kadrova.</s>\n<s>Vođenje organizacija odnosi se na planiranje, kontrolu i usmjeravanje, razvoj organizacije, kontrolu kvalitete ili izvedbe, fizičku kontrolu, upravljanje izvorima, komunikacije i evaluaciju djelovanja cjelokupnog sustava i njegovih dijelova.</s>\n<s>Kritične infrastrukture djeluju u okruženju koje u velikoj mjeri određuje njihovo funkcioniranje.</s><s>Okruženje se može opisati sa nekoliko karakteristika.</s><s>Prvo, to je poslovno okruženje koje najviše utječe na djelovanje kritičnih infrastruktura.</s><s>Inovacije i tehnologija osiguravaju razvoj, te na razne načine kreiraju međuovisnosti, sa trendom sinergijskog povećavanja učinaka.</s><s>Često su svojstva međuovisnosti povezana sa vlasništvom nad infrastrukturama, pri čemu državno i vlasništvo lokalnih zajednica češće Damir Čemerin</s>\n<s>444 usmjeravaju infrastrukture na osiguravanje usluga, dok privatni sektor teži povećanju profita.</s><s>Uz to javne politike su druga dimenzija okruženja.</s><s>Š1Ć Zakonodavna i normativna rješenja, investiranje vlasti na raznim razinama u infrastrukture (npr. ceste) ili propisivanje uvjeta za poslovno investiranje određuju djelovanje infrastruktura i tvore važan element „sustava sustava“.</s><s>Dio javnih politika je i javno zdravstvo, te djelovanje žurnih službi i funkcioniranje vlasti, koji također utječu na okruženje pojedinih infrastruktura.</s><s>Već po definiciji i sami su kritične infrastrukture, te se moraju utvrditi međuovisnosti sa drugim infrastrukturama.</s><s>Treći važan čimbenik svake infrastrukture su tehnička i sigurnosna pitanja koja također bitno utječu na njihovo funkcioniranje Š2Ć.</s><s>Na djelovanje kritičnih infrastruktura bitno utječe i njihova povezanost, odnosno međuovisnost.</s><s>Ovisnost je posebna individualna veza između dvije infrastrukture, kroz koju stanje jedne mreže utječe na drugu ili je povezano sa stanjem druge, a može biti jednosmjerna ili dvosmjerna.</s><s>Infrastrukture su često povezane kao „sustavi sustava“, te se međuovisnosti moraju uvijek uzimati u obzir prilikom njihova promatranja.</s><s>Infrastrukture su često povezane na više čvorišta kroz niz različitih mehanizama, u čemu postoje dvosmjerne veze između bilo kojeg para infrasMeđuovisnost je dakle dvosmjerna veza između dvije infrastrukture, kroz koji stanje jedne utječe na stanje druge i obratno.</s><s>Teoretski je to jednostavno, ali u praksi to dramatično utječe na složenost „sustava sustava“, što izaziva vrlo složenu topologiju mreže mreža, sa različitim odnosima na pojedinim točkama ukupne mreže.</s><s>Kao u paukovoj mreži šokovi se mogu prenijeti na sasvim drugi kraj mreže, koji naizgled nema nikakve veze s mjestom inicijalnog šoka.</s><s>U takvom poimanju mreža kritičnih infrastruktura, koje je zaista najbolje opisati kao sustav sustava, vođenje aktivnosti je čimbenik koji presudno određuje sposobnost djelovanja, prilagodbe na stresove koji se kroz mrežu koju čini sustav sustava prenose na najrazličitije načine, tako da se ponekad kritičnost koja ovisi o nekom događaju otkrije tek kad su i događaj i njime izazvana šteta već nastupili Š3Ć.</s>\n<s>1. Upravljanje kritičnim infrastrukturama Upravljanje kritičnim infrastrukturama ne razlikuje se od upravljanja drugim tvrtkama, uz neke osobitosti.</s><s>Potrebno je kod deiniranja upravljanja kritičnim infrastrukturama uvažiti speciičnosti mreža i sustava koje deiniraju kritičnost odnosno ulogu kritičnih infrastruktura u gospodarstvu i javnosti općenito.</s><s>To Damir Čemerin</s>\n<s>445 su kontinuitet isporuke usluge ili robe, značaj pojedine kritične infrastrukture za gospodarstvo, značaj za djelovanje žurnih službi, značaj za zajednicu (prihvaćanje, značaj usluge i poimanje kontinuiteta te usluge).</s><s>Uz to bitno je uvažiti i speciičnosti sektora u kojem se pojedina kritična infrastruktura nalazi.</s><s>Razlike u veličini pojedinih mreža ili sustava kritičnih infrastruktura sasvim sigurno uvjetuju i razlike u organizaciji operatera i organizaciji upravljanja tom mrežom, odnosno tvrtkom operaterom.</s><s>U većini tvrtki operatera kritičnih infrastruktura zbog njihove veličine i složenosti primijenjuje se vertikalna specijalizacija upravljanja.</s><s>Vertikalna specijalizacija u stvari znači stvaranje lanca upravljanja i zapovijedanja, što znači oslanjanje na donošenje rješenja na nekoliko razina.</s><s>U većim sustavima, koji obuhvaćaju više od desetak uključenih pojedinaca, bez obzira da li se radi o organizacijama ili skupinama okupljenim dobrovoljno zbog nekog zajedničkog cilja ili su to ustrojeni sustavi sa unaprijed deiniranom zadaćom, kao što su to tvrtke operateri kritičnih infrastruktura, zapovjedni lanci uvijek su hijerarhijski, te sadrže sustav autoriteta, sa menadžerima na</s>\n<s>445 pojedinim točkama ili karikama vertikalnog lanca.</s><s>Prepoznaju se razlike između operativne (terenske) razine, srednje razine i vrha upravljanja tvrtkom ili sustavom kritične infrastrukture.</s>\n<s>Najnižu razinu čine terenski menadžeri (upravitelji), koji koordiniraju radne aktivnosti svih uključenih u radni proces a koji nisu menadžeri.</s><s>Podređeni su im radnici, činovnici, konzultanti i vanjski suradnici, na najnižoj razini (razini poslovne jedinice ili podjedinice).</s><s>Terenski upravitelji koordiniraju osnovno funkcioniranje i rad sustava sukladno postojećim planovima i uspostavljenim procedurama.</s><s>Oni su u neposrednom svakodnevnom kontaktu s podređenima.</s><s>Za njihovo postavljanje na ovu poziciju presudni su stručnost i sposobnost komuniciranja i suradnje sa ljudima, ne samo izravno podređenima, već i sa drugim menadžerima iste razine u tvrtki i tvrtkama poslovnim suradnicama.</s><s>Srednji menadžeri koordiniraju aktivnosti drugih menadžera, a podložni su koordinaciji nadređenih.</s><s>Menadžeri srednje razine su u pravilu odgovorni za veće poslovne jedinice kompanije, primjerice za mreže kritičnih infrastruktura na županijskoj razini.</s><s>Srednji menadžment je obično odgovoran za velike podzadaće odnosno njihove skupine.</s><s>Srednji menadžeri nužno moraju integrirati svoje zadaće i ciljeve sa drugim srednjim menadžerima.</s><s>Srednji menadžeri su obično dogovorni za upravljanje grupama koje su horizontalno specijalizirane.</s><s>Primjerice, srednji menadžer je odgovoran za popravak mreže na regionalnoj (županijskoj) razini:.</s><s>Pri tome se mora osloniti na pojedine specijaliste iz svog osoblja da osigura određene izvore ili usluge o kojima ovisi izvršenje projekta.</s><s>Svaki od tih članova osoblja može upravljati dijelom proDamir Čemerin</s>\n<s>446 jekta (npr. logistikom, dodatnim potrebnim uslugama ili radovima i sl.), pri čemu se njihova pozicija u organizaciji ne mijenja iako o uspješnosti izvršenja zadaća delegiranih podređenima izravno ovisi i kvaliteta izvršenja ukupne zadaće, osposobljavanja mreže, ali i uspješnost menadžera koji im je zadaće povjerio.</s>\n<s>Top menadžment koordinira aktivnosti cijele organizacije.</s><s>On to čini preko srednjeg menadžmenta.</s><s>Važno je uzeti u obzir da se top menadžer ne može u donošenju konačnih odluka i upravljanju osloniti na nijednog drugog menadžera, ali mora od nižih razina zahtijevati osiguranje pouzdanih informacija, jednako iznutra, iz samog sustava, kao i iz vanjskog okruženja.</s><s>Top menadžeri za svoj rad obično su odgovorni Nadzornom odboru, koji ipak ne sudjeluje u donošenju dnevnih odluka, već se samo mora uključiti u najkompleksnije strategijsko odlučivanje.</s>\n<s>Vertikalni sustav upravljanja može se ukupno deinirati kao proces u kojem je ipak pravo odlučivanja za djelovanje i korištenje resursa delegirano na podređene.</s><s>Menadžeri se mogu deinirati u okvirima njihovih ograničenja i odgovornosti, te ovlasti za djelovanje i odlučivanje.</s><s>Delegiranje ovlasti određuje razlike u odnosima unutar menadžmenta na različitim razinama, ali i na istoj razini, razdijeljenoj zbog horizontalne specijalizacije.</s><s>Izvršenje zadaća zahtijeva izvršenje pojednih segmenata povezanih aktivnosti.</s><s>Kad su podskupine zadaća deinirane i odgovornosti za njihovo izvršenje utvrđene (dodijeljene), sustav upravljanja postaje horizontalno specijaliziran.</s><s>Svaki menadžer je istovremeno na istoj razini vertikalne hijerarhije, ali je odgovoran za izvršenje različitog speciičnog dijela ukupne zadaće.</s><s>Upravljanje nije jednostavan proces, već se radi o najsloženijim aktivnostima o kojima izravno ovisi uspjeh cjelokupne aktivnosti, u našem slučaju funkcioniranje kritične infrastructure.</s><s>U djelovanju pojedinih sustava uvijek se javljaju iodrđena ograničenja, koja možemo nazvati upravljačkim i organizacijskim.</s><s>Upravljačka i organizacijska ograničenja donosi sama organizacija ili su deinirana širim okruženjem.</s>\n<s>Menadžeri su odgovorni za glatku i potpunu implementaciju projekta, u skladu sa dugoročnim ciljevima sustava i zajednice u kojoj djeluju.</s><s>Operateri kritičnih infrastruktura imaju također jasno određene organizacijske ciljeve, koji su uvjetovani okruženjem.</s><s>To okruženje u kojem djeluju mreže kritičnih infrastruktura je pravno, gospodarsko i političko, a uključuje i opću javnost, koja izražava jasna očekivanja zajednice i čiji ciljevi i očekivanja se ne moraju se poklapati sa ciljevima tvrtke.</s><s>Sve to izravno utječe i na menadžere, čime njihovo donošenje odluka postaje znatno složenije i podložno vanjskim utjecajima jednako kao i interesima tvrtke i unutarnjim ograničenjima i ciljeDamir Čemerin</s>\n<s>447 vima Š4Ć.</s><s>No na donošenje odluka uvijek utječu i osobne karakteristike svakog pojedinog menadžera, koje zbog njihove kompleksnosti nećemo pobliže razmatrati, jer su predmet razmatranja dvije zasebne znanstvene discipline, psihologije i sociologije.</s>\n<s>Pojednostavljeno, individualne osobine menadžera obuhvaćaju znanja, sposobnosti, vještine, interese, potrebe i ograničenja, pri čemu svaka od navedenih osobina se može dalje razlagati i razmatrati.</s><s>Organizacija upravljanja kritičnim infrastrukturama po složenosti u pravilu se deinira jednako kao što to vrijedi za druge sustave, a podjela koja se primjenjuje navodi upravljanje na jednoj razini, koje je relativno rijetko, te upravljanje na dvije ili uobičajeno na tri razine.</s>\n<s>Upravljanje na jednoj razini je vrlo rijetko, a možemo ga naći u operaterima male mreže na lokalnoj razini kao što je to primjerice lokalni seoski vodovod ili zdravstvena stanica u malom mjestu.</s><s>U tom sustavu sve upravljačke ovlasti su u rukama jednog čelnika (direktora, upravitelja), koji većinu rukovodnih funkcija izvršava neposredno, a tek iznimno može neke od funkcija delegirati na pojedine izvršitelje, zbog činjenice da donošenje odluka u složenoj situaciji, kao što je to kriza ili izvanredna situacija, i odlučivanje na jednom mjestu može dodatno zakomplicirati situaciju i otežati rješavanje problema.</s><s>Prenošenjem nekih ovlasti na niže izvršitelje dijelom se dijele odgovornost i ovlasti, ali ukupna odgovornost uvijek bez iznimke ostaje na čelniku.</s><s>Međutim organizacijske zadaće i nadzor se ne prenose, a odgovornost se samo djelomično dijeli, opća odgovornost uvijek ostaje na čelniku.</s><s>Kad bi se organizacijske zadaće ili nadzor i kontrola prenijeli na druge voditelj gubi ovlasti, dok mu odgovornosti slijedom zakonskih i normativnih rješenja ostaju u svim situacijama.</s><s>Dakle bi delegiranje neke od kontrolnih ili nadzornih ovlasti značilo gubitak nadzora, a time i gubitak mogućnosti vođenja.</s>\n<s>Upravljanje na dvije razine susrećemo u srednje velikim mrežama kritičnih infrastruktura, a dijeli se na upravljačku i operativnu razinu.</s><s>Takvi su slučajevi upravljanja lokalnim mrežama u jedinicama lokalne samouprave (vodovod, dom zdravlja u manjem gradu).</s><s>Tu je upravljanje na upravljačkoj razini dodijeljeno jednoj osobi (direktor, upravitelj), dok na operativnoj razini postoji obično i horizontalna podjela (tehnički direktor/rukovoditelj, direktor/rukovoditelj inancijskog sektora, direktor/rukovoditelj kadrovskog i pravnog sektora), uz mogućnost uvođenja i dodjele operativnih funkcija vođenja po teritorijalnoj podjeli (rukovoditelj izdvojene poslovne jedinice, primjerice direktor pogona u susjednom mjestu).</s>\n<s>Srednje i velike mreže u pravilu imaju trostupanjski sustav vođenja i upravljanja, podijeljen na tri razine.</s><s>To su operativna razina, na tehničkoj razini Damir Čemerin</s>\n<s>448 pojedinog pogona ili objekta, srednja razina na regionalnoj razini (u Republici Hrvatskoj primjerice na županijskoj razini), te strategijska razina na razini cijelog sustava.</s><s>Strategijska razina upravljanja može se također dijeliti, primjerice da postoji strategijska razina upravljanja u velikom sustavu na razini jedne zemlje i na korporacijskoj razini, ili čak na razini zemlje, na razini šire regije (više zemalja) i korporacijskoj razini, što je uobičajeno kod multinacionalnih korporacija.</s><s>Važno je znati da u toj podjeli strategijske razine upravljanja srednja i operativna razina u tim sustavima ostaju nepromijenjene, odnosno vrlo su slične onima u tvrtkama čija strategijska razina završava na nacionalnoj razini.</s><s>Uz podjelu po razinama vođenja, uobičajena je podjela upravljanja po specijalnosti, pri čemu uz čelnika (menadžer ili predsjednik uprave), postoje moguće varijante i podjele na razine, koje uključuju članove uprave, direktore, izvršne direktore, voditelje pojedinih sektora ili pogona.</s><s>Uz njih kao zasebna razina, koja je izvan izvršnih funkcija vođenja su članovi i predsjednici nadzornih odbora, koji su odgovorni samo za opću koordinaciju poslovanja, izvan svakodnevnih odluka, osim kad se radi o dugoročnim strategijskim odlukama.</s><s>Najčešća podjela po specijalnosti obuhvaća specijaliste za kadrovska i personalna pitanja, specijaliste za vođenje operacija, specijaliste za logistiku i specijaliste za inancijska pitanja.</s>\n<s>U upravljanju mrežama kritičnih infrastruktura jednako kao i u drugim sustavima, uvijek su u procesu odlučivanja i vođenja prisutna upravljačka i organizacijska ograničenja koja donosi sama organizacija ili su deinirana širim okruženjem.</s><s>Operateri kritičnih infrastruktura uvijek imaju svoje organizacijske ciljeve, koji se djelomično razlikuju od drugih tvrtki, a uvjetovani su okruženjem koje se dijelom razlikuje od ostatka gospodarstva.</s><s>To okruženje deinirano je speciičnim pravnim rješenjima, drugačijim gospodarskim uvjetima (zbog velike ovisnosti gospodarskih subjekata o sustavu/mreži), ali zbog utjecaja na gospodarstvo i povjerenje javnosti operateri moraju biti svjesni i političkog okruženja i očekivanja opće javnosti, odnosno jasno proiliranih očekivanja zajednice u kojoj djeluju.</s><s>Za postizanje ciljeva operatera bitno je da se ciljevi i očekivanja zajednice ne moraju se poklapati sa ciljevima tvrtke, što onda izravno utječe i na menadžere, te se unutar tvrtke i u pregovorima s vođama zajednice moraju pronaći odgovarajuća rješenja koja moraju zadovoljiti obje zainteresirane strane, na način da se osigura za zajednicu prihvatljiva isporuka roba/usluga (pravovremena, u odgovarajućem opsegu i po prihvatljivoj cijeni), a da tvrtka operater može poslovati na način da osigura funkcioniranje, održavanje sustava, razvoj i određeni proit koji je sastavni dio poslovanja, te bi trebao biti na razini očekivanja sektora u kojem tvrtka djeluje.</s><s>U protivnom postoji opasnost da tvrtka počne gubiti svoju poziciju na tržištu, Damir Čemerin</s>\n<s>449 te postaje ranjiva i izložena konkurenciji, što u konačnici može dovesti do gubitka tvrtke.</s><s>Takvo okruženje deinira i ponašanje i očekivanja menadžera na svim razinama.</s>\n<s>Ograničenja koja donosi sama organizacija vezana su prije svega uz sektor u kojem pojedina kritična infrastruktura djeluje, te unutarnji ustroj tvrtke operatera i deinirane podjele ovlasti i odgovornosti.</s><s>Ako su ovlasti i odgovornosti izbalansirane, te normativno jasno određene u sustavu, odlučivanje i vođenje aktivnosti, a time i ukupno upravljanje teče glatko i time bitno doprinosi ukupnom rezultatu tvrtke.</s><s>Ako se između ovlasti i odgovornosti pojavljuju razlike, koje omogućavaju različiti pristup odlučivanju i rješavanju problema ili različita rješenja koja se mogu sukobiti sa drugim rješenjima na istoj ili drugim razinama unutra sustava, nastaju konliktne situacije.</s><s>Što je takva konliktna situacija razvidnija, potrebno je uključivanje više rukovodne razine, do samog vrha tvrtke.</s><s>Takve situacije, posebno ako se javljaju u izvanrednim situacijama, izravni su generator krize u tvrtki, koja se često može prevladati samo promjenom kompletne rukovodne strukture.</s>\n<s>Dobro organizirane tvrtke operateri kritičnih infrastruktura obvezatno u okviru poslovnog plana razrađuju izvanredne situacije koje mogu bitno utjecati na izvršenje osnovne zadaće, isporuku kritičnih roba ili usluga na području na kojem djeluju.</s><s>Za osiguranje isporuke moraju se razraditi i situacije i postupci smanjenja rizika za mreže i sustave, koji u pravilu obuhvaćaju povećanje otpornosti na rizike od prirodnih i antropogenih katastrofa kojima je sustav izložen, uključivo i mjere izičke zaštite, ali i mjere tehničke i tehnološke sigurnosti, sigurnosti informacijskog dijela sustava (mreže), sve do očuvanja najosjetljivijih dijelova sustava (tehnoloških cjelina, kadrova i ključnih čvorova sustava).</s><s>Dobra pripremljenost za izvanredne situacije omogućiti će učinkovito, plansko i pravovremeno otklanjanje kvarova i šteta i izravno doprinijeti brzom povratku redovitog funkcioniranja mreže bez obzira na probleme koji nastaju u okolišu.</s><s>U protivnom, tvrtka operater će ući u kriznu fazu, što automatski stvara novo okruženje i nove uvjete djelovanja svih uključenih menadžera, od najniže razine do vrha tvrtke.</s><s>U pravilu, svaka krizna situacija je za tvrtku koju pogađa izazov, koji na kraju, ako je uspješno prevladana, uvijek donosi i određene promjene.</s><s>Na promjene, koje uobičajeno počinju od kadrovskih, a završavaju sa organizacijskim promjenama najviše utječu brzina svladavanja krize ali još više ukupna slika tvrtke u javnosti.</s><s>Kod operatera kritičnih infrastruktura javnost je uvijek prisutna, te se povjerenje javnosti izravno odražava na postupke menadžmenta na svim razinama.</s><s>Dobro upravljanje mora uvažiti utjecaj javnosti, ali mora u tome osigurati pravu mjeru, kako se zbog slike u javnosti ne bi pojavili problemi ili povećanje troškova unutar sustava, koji opet Damir Čemerin</s>\n<s>450 mogu ugroziti funkcioniranje bili same mreže ili tvrtke operatera iako mreža funkcionira.</s><s>U kritičnim infrastrukturama planiranje za djelovanje u izvanrednim situacijama, te mjere za smanjenje rizika za mrežu/sustav moraju poći od standardne procjene ugroženosti kritičnih infrastruktura.</s><s>Mjera kritičnosti općenito počiva na tri komponente.</s><s>To su: 1. broj ljudskih gubitaka (poginuli i povrijeđeni) zbog nastalog kvara (npr. eksplozije na dijelu naše mreže) ili naknadno poginuli jer je izostala isporuka naše robe ili usluge.</s>\n<s>2. ekonomski gubici koji obuhvaćaju i stradanja stanovništva koja trpi zbog izostanka naše usluge (primjerice nema grijanje usred zime, te se ljudi moraju evakuirati), gubitke u gospodarstvu, do šteta u okolišu.</s><s>3. gubitak povjerenja javnosti, uključivo i gubitak ugleda, dugoročne štete u odnosima s poslovnim partnerima i na kraju gubitak pozicije na tržištu.</s><s>Sve navedene elemente procjena ugroženosti mreže operater mora cjelovito sagledati, a krajnji rezultat mora biti prijedlog mjera i aktivnosti za smanjenje rizika prije nastanka izvanredne situacije, te plan djelovanja za slučaj kad izvanredna situacija nastupi.</s><s>Plan djelovanja na smanjenju rizika i plan otklanjanja šteta i kvarova moraju obvezatno sadržavati i inancijski dio, budući se moraju ugraditi u poslovni plan tvrtke operatera.</s><s>Troškovi smanjenja rizika za isporuke roba/usluga redovito su dio poslovnog troška i terete proračun operatera, a samo iznimno, kad korisnici usluga naše kritične infrastrukture postave dodatne zahtjeve za povećanje sigurnosti isporuke robe/usluge može se od njih zahtijevati da preuzmu povećani trošak dodatne sigurnosti te isporuke.</s><s>Primjerice, elektro kompanija osigurava isporuku električne energije bolnici na način da dobavu vrši iz jednog pravca, a uprava bolnice mora odlučiti hoće li tražiti povećanje pouzdanosti isporuke dovođenjem još jednog voda električne mreže ili će pogonsku sigurnost rada bolnice osigurati instaliranjem vlastitih generatora električne energije.</s><s>Ako se odabere izgradnja dodatnog voda električne mreže, uvijek će se tražiti rješenje za diobu troškova između bolnice i elektro kompanije (koja vjerojatno na taj vod može spojiti još neke korisnike, pa mora snositi i dio njegove cijene).</s><s>Kad su elementi zaštite kritične infrastrukture i planovi osiguranja djelovanja sustava ugrađeni u poslovni plan tvrtke operatera, s njima se moraju upoznati, na primjerenoj razini i u primjerenom opsegu svi uključeni menadžeri, ali i svi zaposleni, koji sudjeluju u izvršenju radnih zadaća u redovitom procesu i izvanrednoj situaciji.</s><s>U takvoj situaciji menadžeri kritičnih infrastruktura na svim razinama odgovorni su za glatku i potpunu implementaciju projekta, u skladu sa dugoročnim ciljevima sustava i zajednice u kojoj djeluju.</s><s>U opisivanju okruženja u kojem djeluju menadžeri u operaterima kritičnih inDamir Čemerin</s>\n<s>Turbulentno okruženje podložno je stalnim promjenama u političkom, normativnom ili ekonomskom sektoru, ali i stalnim promjenama u zajednici u kojoj sustav djeluje.</s><s>Obilježje turbulentnog okruženja je konfuzija, često je prisutno pomanjkanje informacija ili one nisu dostupne, te menadžeri vrlo teško mogu odrediti prioritetne točke za djelovanje.</s><s>Neprijateljsko okruženje sadrži rizike, jer mreže ili pojedini njihovi dijelovi djeluju u području političke ili društvene nestabilnosti, a bez obzira na prisutna ograničenja postoji jasno izraženo očekivanje da se osigura oporavak i nastavak rada mreže (sustava).</s><s>Primjerice, većina mreža djeluje i u urbanim i u ruralnim dijelovima županije, sa potpuno različitim prioritetima i potrebama zajednice.</s><s>Prisutne razlike mogu uvjetovati i različiti pristup osposobljavanju mreže ili osiguranju nastavka djelovanja sustava.</s>\n<s>Raznoliko okruženje vrlo je često za sustave kritičnih infrastruktura.</s><s>Sustav djeluje u gradu gdje postoje urbana zona, industrijska zona, zona javne namjene.</s><s>Društveni i politički uvjeti deiniraju okruženje svih infrastruktura.</s><s>Oni pokreću tržište (s ekonomskog, tehnološkog, sigurnosnog aspekta) te djelovanje politike (izbori, regulativa itd.).</s><s>Uz to većina sustava kritičnih infrastruktura djeluje danas u tehnički vrlo soisticiranom okruženju koje deinira razvoj pojedinog sektora.</s><s>Uz sve opisano prisutna su vrlo velika očekivanja vezana uz pouzdanost opskrbe bez obzira na probleme u okruženju.</s><s>To uvjetuje vrlo stresne situacije za menadžere u tvrtkama operaterima na svim razinama.</s><s>Danas je u sektorima kritičnih infrastruktura standard da su potrebni dugoročno planiranje, korištenje kompleksnih informacijskih sustava, te visokospecijalizirano i visoko obučeno i uvježbano osoblje, te bez postizanja tih standarda nema djelovanja mreža i sustava kritičnih infrastruktura.</s><s>2. Odlučivanje</s>\n<s>U procesu vođenja i zapovijedanja (koje je u tvrtkama ustrojenima po Zakonu o trgovačkim društvima rijetko, ali ponekad potrebno) ključan element je donošenje odluka ili odlučivanje.</s><s>Odluke moraju donositi svi uključeni rukovoditelji (menadžeri) i to na svim razinama.</s><s>Bitno je da se donošenje odluka deinira normativno, tako da svaki od menadžera točno zna svoje ovlasti i odgovornosti.</s><s>Razina odlučivanja, te ovlasti i odgovornosti u znatnoj mjeri Damir Čemerin</s>\n<s>452 deiniraju i koje vrste odluka donosi pojedini rukovoditelj.</s><s>Ipak, moguće je opisati okruženje koje deinira varijable u odlučivanju.</s><s>Osnovno, u uvjetima krize ili izvanredne situacije kad treba otkloniti kvar i osigurati isporuku roba/ usluga postoje dvije ključne varijable.</s><s>Prvo, rukovoditelju uvijek nedostaju podaci koji će osigurati pouzdanost odluke, a uz to postoji i niz varijabli koje su izvan odlučivanja menadžera, ali utječu na kvalitetu odluke i izvedbe u njenoj realizaciji.</s><s>Varijable izvan odlučivanja menadžera deiniraju lokalna zajednica, prioriteti tvrtke, prioriteti korisnika, raspoloživo ljudstvo, raspoloživi i potrebni materijal, energija itd.</s>\n<s>Ukupno, odlučivanje u kritičnim infrastrukturama u osnovi se, uz uvažavanje nabrojanih speciičnosti, ipak bitno ne razlikuje od odlučivanja u svakoj tvrtki.</s><s>Dakle se može po deiniciji podijeliti u odlučivanje u uvjetima sigurnosti, odlučivanje u uvjetima rizika i odlučivanje u uvjetima nesigurnosti.</s><s>Odlučivanje u uvjetima sigurnosti u tvrtkama operaterima kritičnih infrastruktura vrlo je rijetko.</s><s>To su situacije u kojima su poznati učinci svih varijabli, a primjer je situacija u kojoj operativni menadžer dobije upozorenje kroz sustav ranog upozoravanja da će u slijedećih 48 sati padati ledena kiša koja će se lediti u dodiru s tlom, što znači i sa cijelom niskonaponskom mrežom njegove kritične infrastrukture, te da iza toga nastupa period od 5 do 6 vrlo hladnih dana.</s><s>Menadžer priprema djelovanje, snage i materijal za hitni popravak mreže, iako još ne zna točno na kojim točkama će trebati intervenirati, niti da li će se pojaviti neke posebne potrebe ili zahtjevi iz pogođene zajednice, ali zna da treba očekivati popravke prekida zračnih vodova.</s><s>Odlučivanje u uvjetima rizika je situacija u kojoj menadžer mora stalno procjenjivati vjerojatnosti pojave varijabli, a često je prisutna u odlučivanju menadžera kritičnih infrastruktura, posebno na srednjoj i višoj razini.</s><s>U takvoj situaciji odlučivanje se temelji na iskustvu, nepotpunim ali pouzdanim informacijama, te pravovremenom i točnom izvješćivanju.</s><s>Procjene i odluke donesene u uvjetima rizika i same sadrže rizike, te se nužno mora procjenjivati utjecaj pojedinih varijabli na donesene odluke.</s><s>U pravilu se odluke svode na dva tipa. najbolje odluke za smanjenje rezultata (npr. smanjenje štete) ili najbolje odluke za povećanje rezultata (npr. brzina popravka).</s><s>Odlučivanje u uvjetima nesigurnosti je najrizičnija situacija, a također je redovita u odlučivanju u tvrtkama operaterima kritičnih infrastruktura, što posebno potenciraju međuovisnosti, naročito prikrivene neizravne međuovisnosti.</s><s>Uvjeti nesigurnosti nastupaju kad je menadžer suočen sa nužnosti donošenja odluka bez povijesne podloge o varijablama i nepoznanicama i vjerojatnosti njihova pojavljivanja.</s><s>U takvoj situaciji odabir menadžera će biti: – da maksimalizira moguće rezultate (npr. brzinu isporuke dijelova nužnih za Damir Čemerin</s>\n<s>453 popravak na uštrb trajnosti ili kvalitete) – da minimalizira rezultate (da osigura brzinu popravka na teret kvalitete), – da maksimalizira rezultate koji su najmanje mogući u danim uvjetima (da osigura popravak u uvjetima kad nema dodatnih dijelova, te treba koristiti postojeće resurse koji već postoje unutar mreže), – da minimalizira najvjerojatnije rezultate ( da spriječi širenje negativnih učinaka na druge mreže), ili</s>\n<s>– da izbjegne ili odgodi odluku, što je za operativnu razinu odlučivanja u kritičnim infrastrukturama gotovo nevjerojatno, a za strategijsku razinu uvijek ima u konačnici negativne učinke.</s><s>U procesu donošenja odluka menadžment kritičnih infrastruktura donosi rutinske (programirane) i nerutinske (neprogramirane), te tehničke odluke.</s><s>Rutinske (programirane) odluke najčešće donosi operativni menadžment, a događaju se kod situacija koje se često ponavljaju.</s><s>Rutinsko odlučivanje uobičajeno se temelji na politici tvrtke, vodičima (priručnicima) ili standardima (uobičajenim ili pisanim).</s><s>Općim i internim propisima uspostavlja se procedura (rutina) za donošenje programiranih odluka.</s><s>To su ponovljive odluke, a primjer su događaji koji se očekuju i pretpostavljaju pravovremeno, kao što su popravci manjih uobičajenih kvarova, standardna opskrba dijelovima i potrošnim materijalima, kadrovska pitanja kao što su godišnji odmori, rad u dane praznika i sl.</s>\n<s>Nerutinske (neprogramirane) odluke mogu donositi i operativni menadžeri, a redovite su kod srednjih i top menadžera.</s><s>Nerutinske odluke donose se kad se javljaju širi problemi, novi ili neočekivani, koji zahtijevaju donošenje odluka koje nisu predviđene planovima organizacije.</s><s>Za menadžere je najgore što u tom slučaju ne postoje ni standardi ili procedure za rješavanje problema.</s><s>Tehnička priroda kritičnih infrastruktura, njihova visoka ovisnost o informacijskim sustavima i suvremenoj tehnologiji koja se unutar sektora vrlo brzo mijenja, što često zbog konkurentskih razloga potiču najsnažnije tvrtke u sektoru, uvjetuju da se znatan broj operativnih, a i dio strategijskih odluka vode tehnologijom i tehnikom.</s><s>U mnogim slučajevima odabir smjera odlučivanja je vođen tehničkim faktorima izvan kontrole menadžera.</s><s>Primjer: u poplavljenom području stradali se smještaju u privremene objekte (npr. škole) koje često zahtijevaju opskrbu iznad mogućnosti instalacija samog objekta (zbog povećanih potreba velikog broja prihvaćenih osoba i sl.).</s><s>U tom slučaju odluka mora biti da se osigura onoliko energije koliko objekt može prihvatiti, a da se kapacitet prihvata osoba prilagodi toj činjenici.</s><s>Jedan od bitnih dijelova procesa donošenja odluka je i upravljanje informacijama, što najbolje opisuje fraza da je upravljanje informacijama „shema u kojoj Damir Čemerin</s>\n<s>454 se informacije osiguravaju u pravoj mjeri pravim osobama u pravo vrijeme“.</s><s>Kod operatera kritičnih infrastruktura u upravljanju informacijama posebnost je potreba da se pravovremeno od drugih operatera ili stručne javnosti i znanosti dobiju informacije o prikrivenim ovisnostima, budući bi se one izičke međuovisnosti trebale ugraditi u vlastite procjene pravovremeno.</s><s>Uz to, uz distribuirani sustav upravljanja važno je da se unaprijed što preciznije deinira koje informacije su potrebne menadžerima na pojedinoj razini, zaposlenicima, stručnoj javnosti, i što je kod kritičnih infrastruktura posebno važno korisnicima i općoj javnosti.</s>\n<s>U upravljanju informacijama razlikujemo planske, kontrolne i operativne informacije, što je bitno zbog njihove pravilne distribucije do pojedinih razina menadžmenta, odnosno drugih korisnika (zaposlenici, stručna i opća javnost).</s><s>Planske informacije su povezane sa formuliranjem ciljeva, te određivanjem broja i vrsta izvora potrebnih za postizanje ciljeva i načina kako ih postići.</s><s>Često dolaze iz vanjskih izvora (podaci o stanju na terenu, zalihama, potrebama, očekivanjima), te vode do neprogramiranih odluka na svim razinama organizacije.</s>\n<s>Kontrolne informacije pomažu menadžerima donošenje odluka sukladnih s organizacijskim ciljevima, a koriste se za odluke o praćenju učinkovitosti (korištenja izvora, procesu itd.).</s><s>One omogućavaju usporedbu postavljenih ciljeva sa procesom u tijeku.</s><s>Te informacije uglavnom dolaze iz samog sustava, a vode do programiranih i neprogramiranih odluka.</s><s>Operativne informacije odnose se na svakodnevne aktivnosti organizacije.</s><s>Uobičajeno su to podaci o tri kategorije, osoblju, imovini i trenutnim aktivnostima sustava.</s><s>Operativne informacije uključuju rutinske i nužne tipove informacija, kao što su inancijski obračuni, nadzor nad inventarom, rasporedi rada pojedinih skupina ili odjela.</s><s>Te informacije najčešće pristižu od podređenih, a primarni korisnici ovih informacija su operativni menadžeri.</s><s>Nakon što su donesene odluke i pokrenut proces, bilo da se radi o redovitom funkcioniranju sustava ili popravku i otklanjanju kvarova, zadaća je menadžera da provodi kontrolu, koja mu mora omogućiti praćenje procesa, nadzor nad provedbom i ostvarivanjem odluka i praćenje postizanja ciljeva.</s><s>Preliminarne kontrole, se provode kroz planiranje i deiniranje resursa koji će se koristiti u operaciji, te njihovo povremeno praćenje.</s><s>U tijeku provedbe odluka provodi se i nadzor koji prati procese u tijeku da osigura dostizanje ciljeva.</s><s>U principu se nadzor provodi usmjeravanjem i praćenjem aktivnosti nižih menadžera, a kod operativnih menadžera izravnim nadzorom neposrednih izvršitelja.</s><s>Treća metoda praćenja je ocjenjivanje ili povratna kontrola koja je fokusirana na krajnje rezultate.</s><s>Postupci ispravljanja usmjereni su na Damir Čemerin</s>\n<s>455 poboljšanje dostupnosti i korištenje izvora, ili modiiciranje budućih operacija.</s><s>Postupci i metode koje menadžeri u operaterima kritičnih infrastruktura primjenjuju u kontroli također su klasiicirani u nekoliko standardnih skupina, koje se sukladno teoriji upravljanja primjenjuju u svim organizacijama.</s><s>Jedino se ovisno o razini i uspostavljenoj unutarnjoj strukturi upravljanja deinira koji korak u kontroli provodi koja razina upravljanja.</s><s>Elementi za kontrolu ostvarivanja postavljenih ciljeva i zadaća tvrtke operatera podijeljeni su u niz skupina, od koji su najvažnije: 1. Politika tvrtke.</s><s>Politika je pokazatelj budućih aktivnosti, te je važno sredstvo za provedbu preliminarne kontrole.</s><s>2. Opis poslova.</s><s>Opis poslova je dio kontrolne funkcije jer unaprijed određuje aktivnosti, odgovornosti i ovlasti zaposlenika.</s><s>3. Kontrola kvalitete materijala.</s><s>Materijalima koji se koriste u procesu moraju odgovarati propisanim standardima kvalitete.</s><s>4. Proračuni.</s><s>Proračun je osnovna mjera i sredstvo za praćenje troškova i izvora za funkcioniranje tvrtke, pa i u izvanrednoj situaciji.</s><s>5. Revizija je alat koji omogućava menadžerima ocjene programa.</s><s>Revizija upravljanja je studija načina provedbe projekta, a prvenstveno se usmjerava na učinkovitost i elemente upravljanja.</s><s>Financijska revizija usmjerena je na inancijske i iskalne aspekte projekta.</s><s>6. Standardna analiza troškova omogućava usporedbu između planiranih i stvarnih troškova, a menadžer mora utvrditi zbog čega postoje razlike, te odlučiti koje korektivne mjere je potrebno poduzeti kako bi se troškovi uskladili sa planiranim.</s>\n<s>7. Ocjena rada zaposlenika omogućuje praćenje izvršenja zadaća od strane pojedinaca i radnih skupina, te korekcije koje se ostvaruju pozitivnim i negativnim poticajima zaposlenika.</s><s>Poticaji nisu uvijek inancijski, mogu biti i razni oblici pohvala i priznanja koji se javno publiciraju unutra tvrtke na primjeren način.</s>\n<s>8. Kad se projekt (npr. otklanjanja kvara na mreži) pokrene, najvažnija ocjena projekta je procjena učinka koja ima za svrhu utvrditi da li se projekt uklapa u šire ili speciične aktivnosti planiranog, te šireg sustava ili sredine u kojoj mreža djeluje.</s><s>Procjene učinka u pravilu se provode već u fazi planiranja, a korigiraju tijekom izvedbe.</s><s>I na kraju, ako želimo da menadžment operatera kritičnih infrastruktura izvršava svoje zadaće u donošenju odluka i vođenju mreže ili sustava, a u cilju osiguranja isporuke roba/usluga u svim pa i izvanrednim uvjetima, potrebno je da se ustroj tvrtke operatera uskladi sa nekoliko osnovnih postulata: Damir Čemerin</s>\n<s>1. Treba osigurati sposobnost tvrtke za provedbu izviđanja šteta, procjene potreba i izvješćivanja (ili oslanjanje na pouzdane izvore); 2. U tvrtki mora unaprijed biti deinirano mjesto za prihvat, prikaz, bilježenje i procjenu informacija;</s>\n<s>4. Mora postojati mehanizam koji će prikupljati povratne informacije o pouzdanosti, kvaliteti i uporabivosti donesenih odluka.</s><s>5. Mora se osigurati kontrola, koordinacija i nadzor, pri čemu su nužni preduvjeti kontrole da postoje standardi, informacije koje ukazuju na devijacije između plana i situacije na terenu moraju biti dostupne, te mora postojati ovlast i mogućnost za korekciju problema.</s><s>Ako operateri kritičnih infrastruktura dakle slijede zakonitosti koje znanost deinirala u području upravljanja, te se uz to uvaže i posebnosti kritičnih infrastruktura u cjelini i posebnosti pojedinog sektora, postoji velika vjerojatnost da će se osigurati ostvarenje osnovnog cilja, a to je funkcioniranje kritične infrastrukture i osiguranje isporuke roba ili usluga u svim uvjetima.</s>\n<s>Prometni sustav je podložan stohastičkim utjecajima, vrlo je ranjiv kako od nepredviđenih događaja kao što su prometne nesreće tako i od mogućih drugih događaja (nisu isključena moguća teroristička djelovanja).</s><s>Ako se prometni sustav u velikim gradovima promatra kao dio prometne infrastrukture koju čine svi stabilni objekti na kojima se obavlja kretanje transportnih jedinica s aspekta sigurnosti se svakako treba istaknuti transport opasnih tvari tijekom kojeg bi u slučaju nepredviđenih događaja bilo da se radi o prometnim nesrećama ili drugim incidentnim situacijama za posljedicu imalo dalekosežne posljedice.</s><s>Takvi nepredviđeni događaji u velikim gradovima bi u odnosu na druge prometnice za posljedicu na prometni sustavi njegovu infrastrukturu imali veći broj smrtno stradalih, veću materijalnu štetu i dalekosežne posljedice za okoliš.</s><s>Sigurnost prometnog sustava u velikim gradovima tijekom transporta opasnih tvari kao i prometni sustav općenito uključuje zahtjeve preventivnog djelovanja prema prometnim nesrećama takvog karaktera kao i drugim nepredviđenim događajima.</s><s>Rano prepoznavanje takvih problema, zatim proaktivno djelovanje, edukacije kroz sve vidove obrazovanja, te iniciranje znanstvene misli u tom smjeru znatno bi doprinijelo zaštiti prometne infrastrukture, a potrebe za takva djelovanja u budućem razdoblju trebalo predvidjeti donošenjem projekata kroz naredno razdoblje.</s><s>Ključne riječi: prometna infrastruktura, transport opasnih tvari, iniciranje znanstvene misli, preventivno djelovanje i edukacija * Mr. sc. Marko Amidžić, MUP, PU Zagreb, Ivica Oršolić, dipl. ing. Ericsson Nikola Tesla d.d. 459</s>\n<s>Sve svoje radne, profesionalne i istraživačke napore čovjek je tijekom svog postojanja usmjerio prema osiguranju svoje egzistencije, a tu se prije svega misli na hranu, vodu, stan, energiju, komunikaciju i dr..</s><s>Zbog sve većih problema s kojima se susreće čovjek u ovom trenutku u kojem se teži kako u što kraćem vremenskom periodu i što jeftinije prevesti robu od proizvođača ili skladišta do krajnjeg korisnika, a to se najviše reflektira u velikim gradovima gdje su potrebe za robom veće radi većeg broja stanovnika tj. potrošača zbog čega je vrlo važno istražiti kako intenzitet prometnog toka kao dijela prometne infrastrukture utječe na sigurnost prije svega kod transporta opasnih tvari.</s><s>Posljednje vrijeme karakterizira logistika u promet , koja u općem smislu podrazumijeva sve aktivnosti vezane za premještaj sirovina, poluproizvoda i gotovih proizvoda između proizvodnje i potrošnje.</s><s>Iako se prometni sustav vrlo brzo razvija, mijenja i modernizira nedvojbeno je da su i logistički principi podložni određenim promjenama.</s><s>Na sigurnost globalnog prometnog sustava zasigurno veliki utjecaj ima osim transporta putnika i transport kako klasičnih roba tako i drugih vrsta roba prvenstveno opasnih tvari zbog čega logistika ima značajnu ulogu ako se uzme u obzir da se promet u najvećoj mjeri temelji na stohastičkim zakonitostima i procesima koji se događaju u određenom okruženju.</s>\n<s>Može se reći da danas postoji mali broj pisanih radova sa ovom tematikom , gdje su obrađeni događaji koji su po svojoj naravi ( znanstvenoj i stručnoj ) iznimno složeni i slojeviti pa stoga traže zadiranje u sva postojeća područja kako društvenih znanosti tako i u logistički transportni sustav.</s><s>Rad je koncipiran kako bi poslužio svima onima koji svakodnevno vrše prijevoza opasnih tvari, zatim kolegama i djelatnicima institucija koje postupaju u nepredviđenim situacijama tijekom transporta opasnih tvari, te za iniciranje znanstvene misli kao i za potrebe obrazovanja.</s><s>Također je pisanje rada inicirano čestim incidentnim situacijama koje se događaju u svijetu, a koje gotovo svakodnevno izvještavaju sredstva priopćavanjamediji ne samo radi prometnih nesreća i drugih nesretnih događaja nego i teroristički akata u kojima se transportna sredstva upotrebljavaju kao “modus operandi”.</s>\n<s>Nepredviđene situacije tijekom transporta opasnih tvari mogu nastati kao posljedica nesretnog slučaja ili kaznenog djela (odnosi se i na teroristički akt).</s><s>Bilo da se radi o nesretnom slučaju ili kaznenom djelu izravne i neizravne štete mogu biti velike pogotovo ako je došlo do ljudskih žrtava Marko Amidžić, Ivica Oršolić</s>\n<s>460 ili je prouzročena veće materijalna šteta i ekološka katastrofa.</s><s>Bitno ja napomenuti da se u svijetu u novije vrijeme bilježi sve veći broj zlouporaba transportnih sretstava od strane raznih terorističkih organizacija za bombaške napade i izazivanje inih eksplozija, što je u principu “modus operandi” suvremenog terorizma.</s>\n<s>U ovom radu neće biti obrađeno “zlatno pitanje kriminalistike” KAKO je došlo do nastanka nepredviđenog događaja odnosno kako se provodi kriminalističko istraživanje ali će se spomenuti svi subjekti koji učestvuju ili su dužni sudjelovati u aktivnostima tijekom i poslije nastanaka nepredviđenog događaja s naznakama najvažnijih aktera koji su njihovi postupci i njihove uloge.</s>\n<s>Svrha je analizirati i dobiti relevantne podatke, te potom definirati negativne i pozitivne elemente koji mogu dovesti do eventualnih događaja tijekom transporta opasnih tvari koji bi za posljedicu imali stradale sudionike u prometu, veću materijalnu štetu i ekološku katastrofu koja dugoročno može imati nepredvidive posljedice.</s><s>Cilj ovoga rada je da istakne moguće događaje tijekom transporta opasnih tvari prije svega u velikim gradovima i njihovim posljedicama.</s><s>Nadalje se želi pokazati razlika od ranijeg konvencionalnog pristupa u prometnom sustavu kao dijelu prometne infrastrukture koji ima ograničenu informacijsku transparentnost u novi logistički transportni sustav s analizama i predviđanjima pouzdanosti istoga .</s><s>Istraživanje takvih događaja u bliskoj budućnosti nezamislivo je bez angažiranja timova znanstvenika, stručnjaka i forenzičara iz relevantnih područja zatim da se kroz sve vidove obrazovanja ukaže na opasnost ovakvih događaja, te da se budući kadrovi priprema za djelovanja u takvim situacijama Također je cilj da se prikaže postupak od dojave za eventualni događaj tijekom transporta opasnih tvari, te uključivanje svih potrebnih institucija za operativno djelovanje u takvim situacijama s težnjom da se u što kraćem roku sankcioniraju takve pojave, a posljedice budu što manje.</s>\n<s>Za razliku od procesa proizvodnje, glavna odlika procesa transporta je u tome što se on ne odvija u ograničenom prostoru i što nije vezan za neko određenu lokaciju, zbog čega je podložan mnogim utjecajima.</s><s>To je ujedno i najvažnija značajka transportnog procesa koji nije svojstven niti jednom drugom proizvodnom procesu.</s><s>Prvenstveno treba spomenuti da je definicija LOGISTIKE koju je prihvatilo Vijeće Europe “upravljanje tokovima robe i sirovina, procesima izrade završnih proizvoda i pridruženim informacijama od točke izvora do točke krajnje uporabe u skladu s potrebama kupaca”.</s><s>Središnja uloga logistike proizlazi iz njezine multidisciplinarnosti podrazumijevajući uvažavanje tehničkog, tehnološkog, organizacijskog, ekonomskog, ekološkog i pravnog aspekta.</s><s>Čimbenici razvoja logistike su: globalizacija, pojava novih tržišta, širenje postojećih, utjecaj na ekonomska mjerila uspješnosti, demografske sile, povećanje broja stanovnika, vrednovanje radne snage, potreba za radnom snagom i informacija i kompjuterizacija, te brzi razvoj senzorskih, informacijskih, telekomunikacijskih tehnologija koji ima veliki utjecaj na sve aspekte modernog načina života.</s><s>Stjecanje znanja o logističkom konceptu treba biti usmjerena na prihvaćanje i mogućnost primjene logističkih principa.</s><s>Na slici br. 1 prikazano je sedam primarnih logističkih principa, osim njih postoje još i principi: promjenjivosti, primjenjivosti, razumljivosti i dr. Imajući u vidu ukupnost aktivnosti na globalnoj razini u primarne Marko Amidžić, Ivica Oršolić</s>\n<s>U svrhu pisanja ovoga rada tijekom siječnja 2011. godine u Policijskoj akademiji provedeno je preliminarno istraživanje ( kojom prilikom je provedena anketa među polaznicima tečaja s dužim radnom iskustvom na policijskim poslovima) s ciljem utvrđivanja utjecaja ljudskog čimbenika kao uzročnika eventualnih nepredviđenih događaja i mogućih drugih čimbenika u prometnom sustavu koji negativno djeluju na prometnu infrastrukturu, te nepredviđenim događajima tijekom transporta opasnih tvari.</s><s>Također se htjelo doći do podatka o mišljenju anketiranih osoba o trenutnoj educiranosti svih subjekata koji učestvuju u procesu transporta opasnih tvari vezano za postupke i moguće posljedice u slučaju akcidenata.</s><s>Rezultati provedenog preliminarnog istraživanja i provedene analize pokazuju da 57% ispitanika smatra da je uzročnik takvih događaja ljudska pogreška ili posljedica ljudske needuciranosti dok su drugi uzročnici kao tehničko stanje vozila, prirodne pojave i dr. čimbenici zastupljeni 43% što je prikazano grafikonom br. 1.</s>\n<s>2 Pravilnik o načinu prijevoza opasnih tvari u cestovnom prometu (NN 54/95) 3.2 Postupci u slučaju nepredviđenih događaja Postupanje u slučaju nezgode: u slučaju prometne nezgode ili nezgode druge vrste vozač i suvozač, odnosno pratitelj dužni su zaustavljeno motorno vozilo obilježiti na način predviđen u čl. 79. stavku 4. i 5.Zakona i do dolaska policije poduzeti ove mjere:</s>\n<s>3. iznijeti iz vozila dokumente za prijevoz opasne tvari, 4. spriječiti prosipanje ili razlijevanje opasne tvari, 5. spriječiti pristup drugim osobama, upozoravati ih na opasnost koja prijeti od opasne tvari,</s>\n<s>7. obavijestiti najbližu policijsku postaju o nezgodi s točnim podacima o vrsti opasne tvari koju prevoze i mjere koje bi trebalo poduzeti radi sprečavanja širenja opasne tvari u okoliš.2 Shema 1 Postupak postupanja u slučajevima nepredviđenih događaja.</s>\n<s>Shema broj 1 pokazuje standardni postupak o načinu postupanja u slučajevima eventualnih nepredviđenih događaja kao i tijekom incidentnih situacija kada se vrši transport opasnih tvari.</s><s>Iz sheme br. 1 se da zaključiti da je neophodno uspostaviti komunikaciju između MUP, Državne uprave za zaštitu i spašavanje i Vatrogasaca tj. vatrogasnih postrojbi koji su u određenoj interakciji, a tijekom izvještavanja bez obzira tko je od sudionika gore navedenih zaprimio dojavu ili došao do saznanja na drugi način o nepredviđenom događaju neophodno je usuglasiti međusobne obveze kao i zadaće tijekom postupanja radi što kvalitetnijih provođenja istih.</s>\n<s>Autor smatra da tijekom postupka kod nepredviđenog događaja kada se radi o transporta opasnih tvari u prometu kao i kod drugih nepredviđenih događaja u prometnoj infrastrukturi trebaju učestvovati subjekti prikazani na shemi br.1.</s>\n<s>Shema br.2 pokazuje sve subjekte i institucije koje je neophodno uključiti zbog što hitnijeg saniranja i sprečavanja negativnih pojava u slučaju eventualnih događanja, zatim postupka radi utvrđivanja okolnosti pod kojim se isti dogodio.</s><s>S obzirom na moguće posljedice tu prvenstveno treba poduzeti sve mjere i radnje u cilju zaštite ljudskih života, zatim na smanjenju materijalne štete, a potom na što bržoj sanaciji i sprečavanju negativnih pojava koje bi mogle utjecati na okoliš ili ekološku katastrofu većih razmjera.</s><s>Tu prvenstveno značajnu ulogu ima kvaliteto zaprimanje dojave o događaju bilo da je zaprimljena od strane Policije ili Državne uprave za zaštitu i spašavanje radi daljnjeg izvještavanja službi koje trebaju izaći na mjesto događaja radi postupanja u ovakvim situacijama kao što su: HMP i Vatrogasaca čiji postupci su u ovakvim slučajevima prioritet.</s><s>Nakon što se poduzmu odgovarajuće mjere i radnje s ciljem zaštite ljudskih života i materijalnih dobara, te širenje drugih negativnih utjecaja kao posljedice događaja pristupa se vršenju očevida radi utvrđivanja uzroka nastanka inkriminiranog događaja.</s><s>Na mjesto događaja tijekom vršenja očevida osim službenika Policije koji osiguravaju mjesto događaja neophodan je izlazak Istražnog suca, vještaka, vlasnika prijevoznog sredstva koje je učestvovalo u događaju i drugih službi za koje se ukaže potreba za njihovim postupanjem (npr. ako se radi o događaju s većim posljedicama pružanje psihološke pomoći i dr.).</s>\n<s>Pod nepredviđenim događajima razumijevaju se ne samo prometne nesreće već i svaki drugi zastoj ili poremećaj koji nastaje u prometu između ostalog i eventualna teroristička djelovanja.</s><s>Rješavanje aktualnih problema sigurnosti i zaštite u prometu u uvjetima eventualnog terorističkog djelovanja zahtijeva da se klasični inženjerski dizajn prijevoznih sredstava i prometnica prilagodi novim uvjetima.</s><s>Dizajn sustava u pravilu je bio fokusiran na slučajne uzročnike nezgoda i nesreća tako da namjerni napadi i ugroze nisu uzimani kao kriterij dizajniranja.</s><s>Ako se vozilo, zrakoplov ili kontejner koriste kao “bojevna sredstva”, to postavlja nove zahtjeve prema sustavu sigurnosti i zaštite.</s><s>Zaštita kritične prometne infrastrukture zahtjeva ovladavanje kompleksnim problemima koji se ne mogu rješavati postojećim pristupima i metodama.</s><s>Posebno je naglašeno pitanje upravljanje kompleksnošću i djelovanje u stvarnom vremenu s ograničenim informacijama.</s><s>Prikupljanje i obrada informacija ključni jedio ITS-a (inteligentnog informacijskog sustava) tako da je moguće informacijske zahtjeve prilagoditi Marko Amidžić, Ivica Oršolić</s>\n<s>Sveučilište u Zagrebu, tako da uvažavaju kriterije zaštite od terorističkog djelovanja.</s><s>Osnovni informacijski lanac ITS-a dat je na sljedećoj shemi br. 3.3 Shema 3 Informacijski lanac ITS-a</s>\n<s>4. Suradnja s medijima u kriznim situacijama Nakon dojave o eventualnom događaju tijekom transporta opasnih tvari u kojemu je došlo do opasnosti po ljudske živote, te postoji opasnost za većom materijalnom štetom i ekološkom katastrofom javlja se potreba za adekvatnim izvještavanjem javnosti, zbog čega je obveza prije svega MUP i Državne uprave za zaštitu i spašavanje.</s><s>Sukladno čl. 2. Zakona o medijima NN(59/04 ) mediji su Novine i drugi tisak, radijski i televizijski program novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike.</s>\n<s>Kriza je neplanirana i neželjena okolnost koja ugrožava, organizacijsku sposobnost preživljavanja, onemogućuje postizanje ciljeva ili ugrožava sam opstanak organizacije.</s><s>Krizi je svojstvena i nesigurnost, jer može završiti na svakakve načine i jer postoji vremenski pritisak, što znači da menadžeri u kriznim situacijama moraju posebno brzo odlučivati.</s><s>Nerijetko kriza ugrožava i sigurnost i živote ljudi, sudionika u kriznom događaju.4</s>\n<s>Kako se u ovom radu govori o nepredvidivom događaju u transportu opasnih tvari čije se posljedice u prvim trenutcima ne mogu definirati kao i trajanje, te eventualno negativni utjecaj na društvenu zajednicu od sredstava javnog priopćenja-medija se može očekivati proaktivno djelovanje davanjem prvih informacija čime bi se spriječilo špekuliranje i uznemiravanje javnosti.</s>\n<s>Na temelju pretpostavki o mogućim nepredviđenim događanjima u prometnom sustavu kao i preliminarnim istraživanjem, te analizama provedenim vezano za transport opasnih tvari i drugih nepredviđenih događaja u prometnom sustavu, te posljedica koje mogu nastati na prometnu infrastrukturu može se reći da je sigurnost transporta opasnih tvari u prometnom sustavu jedan od prioritetnih zadataka društvene zajednice i drugih subjekata zaduženih za normalno i sigurno funkcioniranje.</s><s>Svakako da prioritet dobiva na značaju u prometu opasnih tvari u većim gradovima jer je pokretljivost ljudi i dobara većeg intenziteta, a vozila se otežano kreću, gdje je veći broj vozila i ljudi na jedinici površine, te mogućnost brze reakcije kod nepredviđenih događaja je otežano i mogućnost zbrinjavanja sudionika ograničena.</s><s>U ovakvim situacijama neophodno je angažiranje svih subjekata društvene zajednice, a prvenstveno se očekuje od ovlaštenih prijevoznika da daju svoj doprinos za razvoj Inteligentnog transportnog sustava (ITS) radi informacijske transparentnosti nad prometnim tokom, zatim uvođenje GISa (geografskog informacijskog sustava) koji je neophodan za kvalitetnu identifikaciju opasnih mjesta na prometnicama.</s><s>4 Krunoslav Borovec Policija i sigurnost br. 1/09.</s>\n<s>Na temelju prikupljenih podataka i analiza daljnja istraživanja trebalo bi usmjeriti na proaktivno djelovanje prema nepredviđenim događajima kao što su npr. prometne nesreće tijekom transporta opasnih tvari u suradnji sa ovlaštenim prijevoznicima, zatim drugih mogućih događaja kao npr. mogućnosti požara i eksplozija kao i zaštite od eventualnih terorističkih djelovanja.</s>\n<s>Takvo rano prepoznavanje problema, analizom rizika, uključivanjem ljudskih resursa i njihovih znanja (eksplicitnih i tacitnih) ključno je za uspješno djelovanje kojim bi se osigurala sigurnost i zaštita ljudi i materijalnih dobara kao i donošenje smjernica za postupanje kod nepredviđenih događanja tijekom transporta opasnih tvari.</s><s>Neophodno bi bilo edukativno i korisno kako za teoriju tako i za praksu namjerno izazivanje incidentnih situacija (simulacije incidenata) kroz razne vidove radionica, te uključivanje svih spomenutih subjekata u aktivnosti koje je neophodno poduzeti i potom analizirati sve pozitivne i negativne efekte koji bi se koristili u budućem razdoblju za obrazovne svrhe svih subjekata ključnih kako za sigurnost u cestovnom prometu tako i za sigurnost kao jednog od glavnih temelja društva općenito.</s><s>Sve do sada rečeno bi trebalo donositi kroz kratkoročne i dugoročne mjere predviđene donošenjem projekata.</s>\n<s>Čedomir I. (2003) Logistika u prometu autorizirana predavanja, pravilnik o načinu prijevoza opasnih tvari u cestovnom prometu (NN http://www poslovniforum.hr/zakoni/ (2010), http://www.prometna-zona com./cestovna sigurnost-001opasne tvari Marko Amidžić, Ivica Oršolić</s>\n<s>U vrtlogu ideologija koje su koristile različite metode nasilnog nametanja razvoj industrije ponajprije je pogodovao vođenju ratnih sukoba gdje već tada uočavamo industriju kao ratni i teroristički cilj.</s><s>Danas konvencionalno ratovanje preskupo je i opasno, a državu se može napasti prikrivenim djelovanjem koristeći njene slabosti, ali i izazivajući tehnološke kvarove na pogonima opasnim po zdravlje ljudi i njegovo okruženje ili koristeći slabosti sigurnosnih sustava opasnih industrija, a da se nikada ne zna da li je to čin agresije ili tehničko-tehnoloških propusta.</s><s>Ključne riječi: industrija, tehnološki razvoj, terorizam * Gordana Filipović, bacc. ing. traff., MORH 471</s>\n<s>Gledano kroz povijest ljudskog roda, razvoj civilizacije i sukobe civilizacije možemo pratiti kroz primjere nasilnog nametanja ili sukoba koji s vremenom razvijaju metode koje razvojem tehnologije i širenjem globalizacije prelaze granice nekadašnjeg viteštva kao i ratnog prava svojom razornošću i brutalnošću prema čovjeku i njegovom okružju.</s><s>Proučavajući ugrozu industrije iz raznih aspekata interesa kroz njezin razvoj i rast važnosti za ljudsko društvo i iskorištavanje tog rasta i razvoja za nedemokratske interese pojedinih skupina i država dat je osvrt na industriju koja zaista sa različitih aspekata može imati važnu ulogu za sigurnost života ljudi, utjecaj na okoliš, politici i suludim terorističkim namjerama.</s><s>Razlog izbora teme rada “Civilna industrija kao ratni i teroristički cilj” rezultat je mog školovanja kroz program stručnog i specijalističkog studija Veleučilišta Velika Gorica i primjena tih programa u stvarnim situacijama.</s><s>Sam motiv sam pronašla proučavajući industriju u svim njenim sigurnosnim aspektima gdje sam se posebno fokusirala na moguće ugroze i sam njen položaj u društvu.</s><s>Činjenica da bez industrije ljudska populacija ne može funkcionirati, a istovremeno ta industrija predstavlja prijetnju za tu istu populaciju postavlja industriju na vrh kritične infrastrukture međutim kako su napisana brojna djela i stručni radovi na temu kritične infrastrukture rad sam usmjerila na gledanje važnosti industrije sa šireg aspekta.</s>\n<s>Cilj ovog rada nije zauzeti katastrofičan pogled na industriju kao potencijalnu opasnost već kao apel onima koji se bave sigurnošću, kriznim menadžerima i onima u čijem se vlasništvu nalaze takva postrojenja da je industrija u slučaju da postane cilj rata ili terorizma vrlo osjetljiv sustav čija neispravnost, nesigurnost ili izloženost negativnim čimbenicima i akterima koji istu žele iskoristiti na najgori mogući način i koji ugrožava ljudske živote i živote ostalih živih bića te njihovo okruženje.</s><s>U slučaju uništenja i bez ljudskih žrtava može poljuljati ili uništiti čitav niz međuovisnih sustava uz ogromne materijalne štete.</s><s>U vrtlogu ideologija koje su koristile različite metode nasilnog nametanja razvoj industrije ponajprije je pogodovao vođenju ratnih sukoba gdje već tada uočavamo industriju kao ratni i teroristički cilj.</s><s>Industrija ima jednu od presudnih uloga u ratu.</s><s>Moć ekonomije da financira, opremi te opskrbi svoju i savezničku vojsku je možda i najbitniji faktor rata.</s><s>U početku 2. Svjetskog rata američka vojska nije bila toliko snažna, ali pokretanjem tada snažne industrije u vojne svrhe stvari su se Gordana Filipović</s>\n<s>472 promijenile.</s><s>Cijela američka ekonomija bila je podređena ratnim potrebama.</s><s>Tvornice su doživjele prenamjenu i posvetile se proizvodnji dijelova za avione, tenkove i ostalu potrebnu vojnu opremu.</s><s>Slična priča bila je i sa drugim državama.</s>\n<s>Terorizam kao ozbiljna prijetnja suvremenog svijeta kojeg ni najveći eksperti s tog područja nisu uspjeli jedinstveno definirati zbog različitih stavova i odnosa prema njemu od strane država definitivno se može koristiti industrijom u svrhu svoje nasilne djelatnosti.</s><s>Može se samo zamisliti kroz tehničko-tehnološke katastrofe (Černobil, Bhopal), posljedice ratnog razaranja (Hiroshima, Nagasaki) i na žalost kroz sada najnoviju katastrofu u Japanu čije posljedice su još enigma.</s><s>U većini slučajeva lokalne zajednice pa i poneke državne institucije na izvanredne događaje potpuno iznenađujuće reagiraju ne uzimajući u obzir one najvažnije ključne elemente prosudbe moguće ugroze, ali i mogućnost nastanka onih ugroza koje isključuju iz uvjerenja da su poduzete sve mjere prevencije i sigurnosti, a istovremeno podupiremo tezu da rizik nikada nije na nuli.</s>\n<s>Kroz poglavlja koja opisuju tehnološki razvoj i ugroze vezane uz isti, sigurnosno okružje te pojam terorizma i neke od civilnih industrija kao interesantne ratne i terorističke ciljeve pokušat ću približiti važnost civilnih industrija i opasnost njihovih zlouporaba bilo kao stratešku metu politike koja vodi ratnom sukobu, samom ratnom sukobu ili mogućeg terorističkog napada sa položaja industrije kao kritične infrastrukture, oružja ili ekološke prijetnje.</s><s>Ovo je ujedno problem koji se opisuje u ovom radu.</s>\n<s>Svjetski tehnološki razvoj otkrivanjem nuklearne energije, otkrićima iz područja kemije, biologije i fizike rezultirao je kako pozitivnim učincima za čovječanstvo koje u cjelini ima smisla i otvara vrata u rješavanju problema živog svijeta, tako i još većim opasnostima razvojem novog nekonvencijalnog oružja, opasnih postrojenja (slika 1.) i još većih ugroza jer nove tehnologije omogućavaju rat zastrašujućeg razornog djelovanja za cijeli živi svijet.1</s>\n<s>1 Kulić, S.: Strategija nasilja kao strategija razvoja, str. 65, Naprijed, Zagreb, 1996.</s><s>Citat: “Opasnosti destruktivnog nadilaze konstruktivno u svakom pogledu, posebno kada su u pitanju nove tehnologije u području nuklearne kemije, biologije i fizike.” Citat: “Posljedice atomskih katastrofa izazvanih ratom ili havarije u miru govore o općoj kontaminaciji živog svijeta i ne postoje vrst prava ni pravnih pravila koje to mogu spriječiti.” 2 Izvor: www.metro-portal.hr</s>\n<s>Nastavak daljnjeg tehnološkog razvoja, osobito na području prijevoznih sredstava, telekomunikacija, informatike, genetike, globalizirao je svijet sa svim slabostima koje globalizacija i industrijalizacija donosi.</s><s>Za nekoliko trenutaka dobra i loša vijest prenosi se s jednog na drugi kraj svijeta, za nekoliko sati virus ili bakterija uz pomoć ljudi obiđu svijet, u minutama propadaju velike tvrtke i rađaju se nove, a sve to pogoduje razvoju i usavršavanju specijalnih oblika ratovanja i terorizma u svim metodama prikriveno ili otvoreno, s klasičnim – konvencijalnim sredstvima i metodama ili nekonvencijalnim, a što vrijeme djelovanja protiv neke države može pomaknuti i nekoliko godina unaprijed prije vidljivog Gordana Filipović</s>\n<s>Slika 4 Njemačke nuklearne elektrane4 konvencionalnog ili nekonvencionalnog sukoba.</s><s>3 Nakon 11. rujna 2001. posebna pozornost data je na sigurnost postojećih nuklearnih elektrana s prijedlozima, po kojima su se na europskom području isticali njemački znanstvenici s obzirom da u Njemačkoj postoji 12 nuklearnih elektrana sa 17 reaktorskih blokova (slika 2).</s><s>Prijedlozi su bili od pojačavanja zidova oko reaktorskih blokova betonom od 2 do 3 metara, razvlačenja čeličnih mreža i naprava za zamagljivanje do ugradnje posebnih elektronskih naprava za automatsku promjenu kursa zrakoplova u slučaju namjere ugrožavanja nuklearnog postrojenja.</s><s>Međutim, svaka od predloženih mjera pokazale su neosporne slabosti.</s>\n<s>3 Orehovec Z., Matika D., Jukić I., Bokan S., Sabolić T., Ilijaš B.: Nekonvencionalni oblici ra4 Izvor: www.de-world.de: Bundesamt fur Strahlenschutz, World Nuclear Association Još ako se uzme činjenica da pojedine terorističke organizacije dugogodišnjom obukom i školovanjima čak i na prestižnim univerzitetima diljem svijeta stvaraju potencijalne tzv. “spavače” koji i na takvim postrojenima mogu izazvati namjerne kvarove onda sigurnost takvih postrojenja zaista je upitna.</s>\n<s>Okrene li se na druga znanstvena područja, razvoj visokih tehnologija u koje spadaju farmaceutska industrija (slika 3 i 4) i biotehnologija, iznimno su važne grane za razvoj visokoindustrijskog društva i koncentraciju krupnog kapitala koji je odgovoran za razvoj ekonomije i društva u cjelini.</s>\n<s>Udarom na ovakvu industriju itekako bi se utjecalo na ekonomiju države, ljude i okoliš, poljoprivredu, genetska istraživanja, proizvodnju lijekova i hrane iako se do sada uz pojave krize na svjetskim burzama najčešće kao glavni element spominje nafta, ali nafta nije jedini element suvremenog svijeta.</s>\n<s>Razvoj biotehnologije stavlja sigurnosno područje pred brojne probleme jer biološka i toksinska oružja stalna su atrakcija teroristima, a upravo biotehnologija omogućava zlouporabu patogenih organizama ili bioloških agenasa te toksina.</s><s>Zato kažemo da znanosti dvostruke namjene (u vojne svrhe i u svrhu dobrobiti čovječanstva), postrojenja i tehnologije uz širenje biološkog oružja, čine veliku prijetnju i rizik i u današnjem svijetu imaju izniman značaj.</s>\n<s>Da bude jasnije, uzme se za primjer genetički inženjering koji uvođenjem genetičkih izmjena kao što je dodavanje, izmjene ili pak uklanjanje gena iz organizma stvara modificirane organizme za postizanje nekog određenog cilja kao na primjer famozni tzv. genetički modificirani organizmi (GMO; slika 5 i 6) koji su uporabljeni u poljoprivredi i prehrambenoj industriji.</s><s>Može se samo zamisliti što se takvom tehnologijom još može proizvesti.</s>\n<s>Primjer je također sintetička biologija koja je novija znanstvena disciplina, a uključuje rastavljanje mikroba na njihove osnovne genetičke sastavnice i njihovo ponovno sastavljanje u svrhu stvaranja novog oblika života.</s><s>Ova tehnologija može se primijeniti u proizvodnji biomaterijala, poljoprivredi, farmaceutskoj industriji za razvoj novih mikroorganizama za tretiranje bolesti i stvaranje novih lijekova, ali predviđa se i za razvoj novih organizama kojim bi se osigurali čistiji i jeftiniji izvori energije.</s><s>S obzirom da je ova tehnologija nova još uvijek se ne zna koji su potencijalni rizici sintetičke biologije, ali već sada postoji zabrinutost da se takvi organizmi mogu ponašati neočekivano.</s><s>Što se nalazi u takvim laboratorijima i koliko je opasnost zlouporabe osobito ako bi takav proizvod dospio u ruke terorista teško je zamislivo običnim ljudima koji su obično i žrtve napada (slika 7).</s>\n<s>Razvoj nanotehnologije koja daje mogućnost proizvodnje materijala u ekstremno malim mjerilima, na koju još mnogi gledaju kao proizvod filmske industrije, kako god ima mnogostruke koristi vjerovatno će u budućnosti pokazati svoje slabosti u vidu zlouporabe jer već sada postoji zabrinutost da proizvodi ove industrije namijenjeni za nadzor ili praćenje mogu predstavljati prijetnju nacionalnoj sigurnosti.</s>\n<s>Složeni tehnološko-znanstveni sustavi kao što su mreže goriva na temelju ugljičnih spojeva na što se vežu rafinerije nafte (slika 8.), kemijske industrije i slična rizična postrojenja, uvijek predstavljaju ciljeve rata i terorizma.</s><s>Najgora varijanta je kada su takva postrojenja planirana za uništenje u cilju ostvarenja nekakvog cilja.</s>\n<s>Uništenje takvog jednog postrojenja proizvodi nesagledive posljedice za društvo.</s><s>Broj ljudskih žrtava, dugotrajno zagađenje okoliša, uništenje infrastrukture i ostale posljedice koje bi nastale takvim ratnim ili terorističkim napadom ugroženu državu može vratiti i desetke godina unazad dok ostali dio svijet napreduje ubrzanim tokom.</s>\n<s>Moramo se suočiti sa činjenicom i da je uništenje postrojenja, izazivanje kvara ili krađa tehnologije industrijskih postrojenja moguće izazvati i moćnim kompjuterskim virusima što je omogućila informatička tehnologija.</s><s>Takav primjer je napad kompjuterskim virusom Stuxnet krajem 2010. kada su napadnuta industrijska postrojenja širom svijeta, kao postrojenja za osiguranje filtriranja vode, dopremanja nafte, električne energije pa i nuklearne elektrane.</s><s>Procjenjuje se da je ovaj virus zarazio preko 45.000 kompjuterskih sistema širom svijeta, a njegovi uspješni napadi na kritične točke kontrolnih sistema mogli bi rezultirati i katasrofama.</s><s>Istraživanja su pokazala da se 60 % zaraženih</s>\n<s>1.1 Industrija kroz pojedine ratne povjesne događaje Vraćanjem kroz povijest do Prvog i Drugog svjetskog rata vezano uz naftu kao glavni energetski izvor važnost i povezanost industrije uz ratna događanja mogu se prikazati s različitih aspekata poznatih i manje poznatih povjesničara koji su se bavili ovom temom.</s><s>Proučavajući tijek Prvog svjetskog rata između 1914. i 1918.godine otkriva se činjenica da je osiguranje izvora nafte već tada bilo u središtu vojnih 11 Izvor: www.port.ba, Sarajevo-x.com, Moćni virus napao mete u Iranu, 27.09.2010.</s>\n<s>478 planova.</s><s>Nafta je otvarala put zastrašujućoj novoj pokretljivosti modernog ratovanja, pa je primarni zadatak njemačkog prodora u Rumunjsku bio reorganizacije kompanije Steaua Romana, nekad engleskih, nizozemskih, francuskih i rumunjskih postrojenja za preradu, proizvodnju i odvod nafte u jedinstveno poduzeće.</s>\n<s>S obzirom na činjenicu da je Rumunjska bila jedini siguran izvor nafte za sve njemačke zračne snage, tenkove i brodove jasna je važnost ove industrije i nafte kao središte geopolitike.</s><s>Na kraju rat je dobio onaj koji je imao veću superiornost u nafti, a nastavak borbe za prevlast nad naftom davao je sve veću važnost industriji za preradu nafte.</s><s>Kada je Saveznički odbor za naknadu šteta 1921.godine postavio tzv. “Londonski ultimatum” Njemačkom parlamentu s prijetnjom okupacije industrijskog njemačkog središta Ruhr12 važnost industrije kao važnog ratnog cilja daje sasvim druge dimenzije.</s><s>1923.godine Njemačka prestaje plaćati svoje obveze za naknadu štete zbog nepodnošljivih britanskih zahtjeva i Francuska 11.siječnja 1923.godine zauzima njemačku industrijsku pokrajinu Ruhr što je dovelo do do skoro potpunog zastoja industrijske proizvodnje Njemačke i gospodarska je šteta po Njemačkoj bila neprocjenjiva.</s><s>Njemačka je valuta tada bila potpuno uništena, uništena je ušteđevina cijelog stanovništva, a životni standard je ozbiljno srušen.</s><s>Kreditno iscrpljena Njemačka u rukama Britanije razvija 1926. godine kao rješenje njemačke krize, pod okriljem britanske politike čiji je cilj zapravo bio okretanje Njemačke protiv Rusije, “Projekt Hitler”, ali nitko nije mogao niti zamisliti da će se od kapitulacije njemačke industrije koja je izazvala krah njemačkog gospodarstva stvoriti jedno od najvećih pogibelja ljudskog roda zvan Reich13 , a što dalje nije tema ovoga rada.</s><s>Slijedeći primjer gdje se može prikazati industruju vezanu uz ratna događanja svakako je i Vijetnamski rat.</s><s>Ni dan danas se ne znaju točni razlozi i uzroci Vijetnamskog rata, ali jeda od teorija nameće se i ta da je meta zapravo bila civilna američka industrija s ciljem njezinog usmjeravanja na proizvodnju ratnih proizvoda i pretvaranja američke privrede tijekom 1960. godine u jednu vrstu ratne privrede u kojoj se Hladni rat protiv komunističkih opasnosti koristio za opravdanje trošenja desetaka 12 Danas područje Rhein-Ruhr naziva se najvećom konurbacijom u Europi jer je to područje stapanja gradova Dusseldorf, Duisburg, Dortmund, Essen i najveći Koln, sa preko 11 milijuna stanovnika. (izvor: www.dekada.org) Golema ležišta kamenog ugljena, crna metalurgija (sirovo željezo i čelik), industrija željeznih i čeličnih proizvoda (strojevi i oružje) i teška industrija (izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža) 13 Treći Reich (njemački: Drittes Reich) ili nacistička Njemačka nazivi su za Njemačku u razdoblju između 1933.</s><s>I 1945.godine (izvor: Wikipedia) Gordana Filipović</s>\n<s>479 milijardi dolara.</s><s>Vojni su troškovi postali zaleđe za ostvarenje globalnih ekonomskih interesa njujorških financijskih i naftnih krugova iako se od samih početaka znalo da je Vijetnamski rat zapravo “rat bez pobjednika”.</s><s>Kako se Vijetnam s vremenom pretvorio u potpuni vojni sukob sredstva koja su se trebala ulagati u razvitak civilne industrije preusmjeravala su se u tzv. “uslužnu privredu” odnosno prenamijenjenu industriju u ratne svrhe što je vodilu putu propasti u Americi i lančano rezultiralo politici neulaganja u infrastrukturu i čitavim nizom sličnih posljedica od povećanja troškova socijalnih davanja i “vojske” nezaposlenih do negativnih posljedica i izvan Amerike.</s>\n<s>Naftni šokovi koji su 70.-tih godina potaknuli razmišljanja o otklanjanju ovisnosti o nafti na prvo mjesto stavili su razvoj nuklearne energije međutim krugovi koji su vladali naftnim interesima diplomatskim i zakonskim pritiscima 1977.godine nisu uspjeli spriječiti daljnje okretanje novim energijama međutim u ožujku 1979.godine namjerno je izazvana nuklearna nesreća koja je poslužila kao sredstvo za masovno protunuklearno zastrašivanje u Sjedinjenim američkim državama i to na način da je u pogonu broj 2 u postrojenju reaktora za nuklearnu energiju Three Mile Island u Harrisburgu u državi Pennsylvaniji nepoznati počinitelj nelegalno i ručno zatvorio sigurnosne ventile što je spriječilo dotok hladne vode za hlađenje u parni sustav reaktora.</s><s>U službenoj verziji oštećenje jezgre je bio rezultat niza nesretnih okolnosti pod kojim su se događali kvarovi na primarnom krugu uz istovremene greške reaktor operatera.</s><s>Nesreća je navodno započela “bezazlenim” kvarom u sekundarnom krugu elektrane, kojima je parogenerator ostao bez hlađenja.</s><s>Iako se takvi kvarovi rješavaju aktiviranjem automatskih zaštitnih sustava, ovaj put je navodno greška u signalizaciji i krivom tumačenju fizikalnih procesa od strane operatera dovelo do širenja poremećaja i na primarni krug.</s><s>Jezgra je ostala bez rashladnog fluida koji je ispario i došlo je do parcijalnog taljenja inventara jezgre.</s>\n<s>Početak Iračkog napada na Kuvajt 1990.godine, ako se razmatra s aspekta važnosti industrije i njezine u ovom slučaju onda se polazi od težnje Iraka za razvijanjem prehrambene industrije, a vezano za izgradnjom velikog projekta navodnjavanja i brana na rijeci Badush s obzirom da je Irak ovisio o žitu koji je uvozio preko američke korporacije Commodity Credit Corporation te prijedloga Iraka američkoj skupini za ulaganja u izgradnju postrojenja za proizvodnju umjetnih gnojiva, jednog postrojenja za proizvodnju čelika i željeza i jednog postrojenja za montažu automobila kao dio programa razvitka Iraka.</s>\n<s>Međutim, kako američka skupina za ulaganja nije prihvatila irački prijedlog već su za protuuslugu bez sigurnih jamstava zahtijevali privatizaciju iračkih naftnih zaliha ili njihov veći dio, a Irak odbio predati suverenitet nad svojom naftom, obustavljeno je kreditiranje Iraka i izvršen ekonomski pritisak tržištem nafte.</s><s>Rezultat toga je bio da Irak nije mogao vraćati svoj dug niti financirati uvoz potrebne količine hrane.</s><s>Daljnji razvoj je poznat napadom Iraka na Kuvajt i razaranja industrijskog potencijala Iraka kao sankcijske mjere učinivši Iračkom narodu neprocijenjivu štetu, Kuvajtu, ali i cijelokupnom svjetskom gospodarstvu.</s><s>Tijekom Domovinskog rata industrija Republike Hrvatske većim dijelom je bila potpuno uništena (slika 9), a ona koja su na područjima koja nisu bili zahvaćena ratnim razaranjima stagnirala su neulaganjem, bila opterećena proizvodnjom za vojsku ili potpuno zatvorila svoja postrojenja.</s>\n<s>Koliko je ratom zaustavljen tehničko-tehnološki razvoj Republike Hrvatske jer je strateška meta agresora upravo bila njena industrija na žalost i danas smo svjedoci.</s><s>Međutim, kako američka skupina za ulaganja nije prihvatila irački prijedlog već su za protuuslugu bez sigurnih jamstava zahtijevali privatizaciju iračkih naftnih zaliha ili njihov veći dio, a Irak odbio predati suverenitet nad svojom naftom, obustavljeno je kreditiranje Iraka i izvršen ekonomski pritisak tržištem nafte.</s><s>Rezultat toga je bio da Irak nije mogao vraćati svoj dug niti financirati uvoz potrebne količine hrane.</s><s>Daljnji razvoj je poznat napadom Iraka na Kuvajt i razaranja industrijskog potencijala Iraka kao sankcijske mjere učinivši Iračkom narodu neprocijenjivu štetu, Kuvajtu, ali i cijelokupnom svjetskom gospodarstvu.</s><s>Tijekom Domovinskog rata industrija Republike Hrvatske većim dijelom je bila potpuno uništena (slika 9), a ona koja su na područjima koja nisu bili zahvaćena ratnim razaranjima stagnirala su neulaganjem, bila opterećena proizvodnjom za vojsku ili potpuno zatvorila svoja postrojenja.</s>\n<s>Koliko je ratom zaustavljen tehničko-tehnološki razvoj Republike Hrvatske jer je strateška meta agresora upravo bila njena industrija na žalost i danas smo svjedoci.</s>\n<s>15 Orehovec Z., Klasan V., Neširenje oružja za masovno uništenje, HV br.1, MORH, listopad U članku autori preciziraju važnost sigurnosti životnog okruženja.</s><s>Citat: “Ta sigurnost je nova meta i cilj suvremenih prijetnji.</s><s>Više to nije gubitak teritorija, smjena kraljevskih obitelji ili pak osvajanje ili gubitak novih kolonija.</s><s>Onaj koji kontrolira životno okružje je stvarni vladar svih oblika poslovanja, a time i prosperiteta svoje nacije, njezine demokracije, kulture i stila Slika 9 Rafinerija Sisak 1991.14</s>\n<s>Kada se govori o životnom okružju podrazumijevamo ono što nas fizički okružuje i što nam omogućava samo postojanje i razvoj.</s><s>Tu prvenstveno mislimo na vodu, energente, kritične infrastrukture, transport i logistiku, zračni i pomorski sektor, kemijsku, radiološku i biološku kontaminaciju te eksplozivne materije.15</s>\n<s>Upravo sve ovo što smo nabrojali i što čini životno okruženje ljudi potrebno je staviti pod posebnim povećalom sigurnosti jer upravo sigurnost životnog okružja je meta te ratni i teroristički cilj.</s><s>Potencijalne izvore opasnosti industrijskih postrojenja pronalazimo u rafinerijama nafte, tvornicama aluminija i glinice, tvornicama umjetnih gnojiva, tvornicama otrova, raznim cjevovodima i postrojenjima za istraživanje i transport nafte i plina, objektima elektroenergije i drugim proizvodnim postrojenjima kao što su koksare, cementare, šećerane, Gordana Filipović</s>\n<s>482 željezare, tvornice celuloze i papira i dr. Međutim i ostale industrije koje na prvi pogled nisu možda potencijalni izvor ugroze mogu biti interesantne kao ciljevi ugroze.</s>\n<s>Ako se za primjer uzme prehrambena industrija definitivno se može promatrati kao vrlo važan cilj, ali na žalost i kao cilj kojim se mogu proizvesti nesagledive posljedice za ljude.</s><s>Uništenje zaliha hrane i postrojenja za proizvodnju može uzdrmati stabilnost neke zemlje i dovesti populaciju na rub izgladnjelosti, izazvati migracije ljudi, ali i trovanja izazvanih namjernom kontaminacijom prehrambenih proizvoda.</s><s>Količine kemikalija koje se proizvode ili su nusproizvodi industrijskih procesa suludim idejama mogu se koristiti kao vrsta kemijskog oružja u svrhu skretanja pozornosti javnosti uništenjem postrojenja, izazivajući veće ljudske žrtve i ekološke katastrofe.</s><s>Za primjer može poslužiti ugroza od amonijaka iz hladnjača u gusto naseljenom području i nije teško zamisliti opseg stradavanja ljudi tog područja pa i šire.</s><s>Samo u Republici Hrvatskoj takvih rizičnih mjesta na kojima se nalaze kemikalije koju djeluju u obliku plina ima preko 500. 2002. godine simulacijom hrvatskih stručnjaka toksikologa i inspektora zaštite okoliša u slučajevima lančanih istovremenih eksplozija i istjecanja amonijaka ili klora iz Zagrebačke pivovare, Plive ili nekih pogona na Šalati, područje grada Zagreba, od naselja Vrapče do Dubrave ostalo bi bez bilo kakvog oblika života, a posljedice kontaminacije opasne po zdravlje ljudi osjetilo bi se na području zagrebačkog prstena i gradova Zaprešić, Samobor i Velike Gorice.</s>\n<s>Od nedavno smo svjedoci ekološke katastrofe izazvane naftnom mrljom u Meksičko zaljevu uslijed tehničko-tehnološkog propusta (slika 10), ali to isto postrojenje moglo je biti i ratni i teroristički cilj možda s još većim posljedicama.</s>\n<s>Kao primjer može se promatrati i izlijevanje nafte 2010. godine u rijeku Lambro iz bivše rafinerije blizu Monze, sjeverno od Milana u Italiji gdje je dokazana sabotaža jer su ventili na cisternama bili otvoreni.</s><s>Namjerno izazvana ekološka katastrofa prijetila je i onečišćenjem Jadranskog mora preko rijeke Po u koju se upravo ulijeva rijeka Lambro.</s><s>Da, sabotaža, ali što da je u blizini bila skupina ekologa s najavljenim obilaskom i da nafta nije bila samo ispuštena već da je na cisterne bila postavljena eksplozivna naprava?</s>\n<s>Osvrnimo se na 10. srpanj 1976. godine kada je došlo do eksplozije tvornice ICMESE udaljene 100 km od talijanskog grada Mede i Seveso.</s><s>Tvornica je proizvodila parfeme i kozmetiku, a kontaminirala je Medu, Seveso, okolne gradove i sela sa ukupno 100.000 stanovnika samo 20 kilometara sjeverno od milijunskog grada Milana.</s><s>Oblak koji je nastao u eksploziji postrojenja sadržavao je dioksin, iznimno toksičnu kemikaliju.</s><s>Od posljedice eksplozije nije bilo umrlih, ali 193 ljudi, većinom djeca oboljelo je od teških kožnih bolesti, a dekontaminacija pogođenog područja trajala je deset godina (slika 11).</s>\n<s>Potaknuta ovim događajem na snagu je u lipnju 1982. godine stupila tzv. “Seveso direktiva” koja od vlada država i industrija zahtijeva identifikaciju rizika određenih kemijskih postupaka, a ista je postrožena od strane Europske zajednice direktivom pod nazivom “Seveso II” u veljači 1999. godine koja se odnosi i na skladištenje i korištenje opasnih materijala, a nakon požara u tvornici Sanoz u švicarskom Bazelu 1986. kada je došlo do teškog zagađenja rijeke Rajne.</s><s>Direktive se donijete u svrhu smanjenja rizika od velikih industrijskih nesreća koje možemo gledati i sa aspekta mogućeg ratnog i terorističkog cilja jer upravo propusti tehničkoGordana Filipović</s>\n<s>484 tehnoloških postupaka i slabosti njihovih osiguranja omogućavaju namjerno izazivanje takvih katastrofa s ciljem nanošenja što više ljudskih žrtava i materijalnih šteta.</s>\n<s>Koliko je zapravo sigurnosno okružje sigurno jedno je od najbitnijih pitanja eksperata područja sigurnosti u svim segmentima ljudskog okruženja počevši od političkog pitanja država u spriječavanju ratnih sukoba, spriječavanja širenja terorizma ili poduzimanja svih raspoloživih mjera sigurnosti kritičnih infrastruktura i potencijalno opasnih postrojenja.</s>\n<s>Pojam terorizma reklo bi se da nikada nije jedinstveno definiran i zato postoje brojne definicije različitih eksperata i autora knjiga na temu terorizam pa možemo citirati neke:</s>\n<s>“Terorizam je specifičan oblik agresivnog djelovanja protiv naroda, životne sredine i materijalnih dobara neke zemlje u miru i ratu.” (Cvjetković, “Terorizam je namjerno i sustavno ubijanje, sakaćenje i ugrožavanje nevinih kako bi se u njih utjeralo strah radi neke političke svrhe.” (Harmon, “Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.” (Wikipedia); “Terorizam je način borbe pojedinaca, političkih skupina i organizacija protiv postojećih društveno-političkih sistema zasnovan na primjeni organiziranog nasilja: atentati, ubijanje predstavnika država i političkih sistema, vladajućih klasa, napadi na društevan dobra, sabotaže i drugo.” (Opća enciklopedija, 1982.).31“</s>\n<s>Međutim, ima slučaja kada u određivanju terorizma pojedinci su ujedno i suci i porota kojima promiču posljedice terorizma jer se provode u njihovo ime.</s><s>Tako izjava Jasefa Arafata, 1974.godine na Općoj Skupštini UN-a glasi: “Razlika između revolucionara i terorista krije se u razlozima zbog kojih se bore jer tko god se zauzima za pravedan cilj i bori za slobodu i 19 Cvjetković B., Terorizam – sredstva i posljedice, Split, Laus, 2002. 20 Harmon C.C., Terorizam danas, Zagreb, Golden marketing, 2002. 21 Opća enciklopedija, Terorizam, sv.VIII, str.191, Zagreb, 1982.</s>\n<s>Na žalost terorizmom su se kroz povijest koristili mnogi vladari kako bi došli na vlast ili se na njoj zadržali, a u novije vrijeme terorizam proizlazi iz rasnih, vjerskih, nacionalnih i klasnih netrpeljivosti, starog i novog anarhizma te separatističkih progona i tendencija.</s><s>Ipak, bez obzira koji mu je izvor, neraskidivo je vezan uz politiku i kroz povijest je mijenjao svoje oblike kao i svaki politički poredak u kojem ga prepoznajemo.</s><s>Krene li se od Asiraca kao prvih poznatih terorista, preko vladara Rimskog carstva, srednjovjekovne Robespierrove “vladavine terora”, atentata na znajačne političare od strane anarhista u zapadnoj Europi, Rusiji i Americi u 19.stoljeću, dolazi se do novije povijesti koja terorizam prepoznaje kao politiku stvaranja država poput Izraela, Cipra, Kenije i Alžira.</s>\n<s>Današnji terorizam se u potpunosti može okarakterizirati kao vrlo opasnu prijetnju jer globalizacija i razvoj tehnologija uistinu pogoduje teroristima.</s><s>Znanje je moć, a vođe terorističke organizacije i to znaju.</s><s>Tzv. teroristi “spavači” mogu biti ugledni znanstvenici, fizičari, inženjeri, tehnolozi, piloti, pirotehničari, laboranti, agrotehnolozi, kemijski inženjeri itd. što sve pogoduje terorističkom činu u bilo kojoj državi u kojoj isti ciljano žive Na žalost zapad se sve više sukobljava s ostalim civilizacijama, opravdavaju se vojne intervencije u Afganistanu i Iraku nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine na SAD, sukobi u arapskim zemljama opasno zabrinjavaju i još uvijek se postavljaju pitanja ispravnosti vojnih intervencija na tim područjima zbog mogućih odgovora islamskih terorističkih skupina.</s><s>Koliko može biti brutalan sam čin terorističkog napada u današnje vrijeme može se sagledati kroz događaje 11. rujna 2001.godine u New Yorku (slika 12), 12. listopada 2002. godine u turističkoj zoni na indonezijskom otoku Bali, 11. ožujka 2004. godine na željezničkim postajama u Madridu i 07. srpnja 2005. godine u napadu u Londonu.</s><s>Što će se dogoditi kad čelnici terorističkih organizacije procijene da ovakvi napadi nemaju efekta za ostvarivanje njihovih ciljeva, a svjetske vođe ne prihvate multicivilizacijsku narav svjetske politike, hoće li tada posegnuti za još rigoroznijim sredstvima, kemijskim industrijama ili nuklearnim postrojenjima?</s>\n<s>., Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, hrvatsko izdanje str.37, Izvori, Zagreb,1998.</s><s>Citat iz djela: “Dolazi do pojave svjetskog poretka koji se temelji na civilizacijama, ostvaruje se suradnja društva zajedničkih kulturnih osobitosti, a države se okupljaju oko vodećih zemalja svojih civilizacija.</s><s>Međutim, zapad se sve više sukobljava s ostalim civilizacijama, osobito s islamom i Kinom što dovodi do okupljanja bliskih zemalja, prijetnja je širenje eskalacije sukoba, ali javljaju se i veliki napori vodećih zemalja u spriječavanju takvih sukoba.</s><s>Međutim, izbjegavanje takvih sukoba ovisi o tome hoće li svjetske vođe prihvatiti multicivilizacijsku narav svjetske politike i hoće li surađivati na njezinu održavanju.</s><s>24 Orehovec Z., Matika D., Jukić I., Bokan S., Sabolić T., Ilijaš B.: Nekonvencionalni oblici ratovanja, 2. Civilna industrija kao ratni i teroristički cilj Kroz tehnološki razvoj i ugroze koje ga slijede, sigurnosno okružje koje je koliko god poboljšano ovakvim tehnološkim razvojem toliko i sigurnosno upitno zbog novih ugroza, te političkih, civilizacijskih i kulturoloških sukoba23 koji mogu eskalirati ratovima i na kraju stalne prijetnje koju nazivamo terorizam, civilna industrija predstavlja važan ratni i teroristički cilj.</s><s>Danas konvencionalno ratovanje preskupo je i opasno, a državu se može napasti daleko učinkovitije, oslabiti prikrivenim djelovanjem vlastitim specijalnim snagama ili preko ekstremističkih ili kriminalnih organizacija s namjerom neotkrivanja same agresije, koristeći slabosti države žrtve kroz njezino političko nejedinstvo, socijalno-ekonomsku slabost ili izazivanje bolesti među ljudima, životinjama i biljkama, izazivajući tehnološke kvarove na zastarjelim tehničkim pogonima opasnim po zdravlje ljudi i okoliša, iskoristiti slabosti sigurnosnih sustava opasnih industrija, osobito onih koji koriste ili proizvode toksikante i kemikalije, a da se nikada ne zna sa sigurnošću da li je to čin agresije ili propusta države, tehničkotehnoloških procesa ili ljudskog propusta.24 Nije teško zaključiti i da korištenjem civilne industrije kao oružje (nuklearGordana Filipović</s>\n<s>487 no, kemijsko i biološko) mogu se nanijeti veliki gubici napadnutoj zemlji, njezinom stanovništvu, ugroziti živote i rad ljudi, uništiti ili oštetiti materijalna dobra, kontaminirati zemljište i sve na njemu uključujući ljude, životinjski i biljni svijet, hranu vodu i zrak.</s><s>Postoji realna mogućnost od opasnosti u kemijskim kompleksima, kao i u nuklearnim institutima i elektranama pa i u drugim privrednim i industrijskim djelatnostima jer nema grane djelatnosti, a da se u njoj ne primjenjuju neke od NBK (nuklearno-biološko-kemijskih) sredstava.25 Razrađena su i prezentirana mnoga saznanja o utjecaju NBK sredstava koja daju novu fizionomiju agresije jer prestankom sukoba njihovo djelovanje, na žalost, ne prestaje što im daje kod zlouporabe karakteristiku oružja za masovno uništavanje.</s>\n<s>Doktor Alvarez voditelj projekta za proizvodnju nuklearnog oružja pod nazivom “Manhattan” 1941. godine na upit je li moguće napraviti nuklearnu bombu izjavio je: “Uzmite 40 kg urana, pola stavite na zemlju, a pola ponesite, popnite se na 20-katnicu, naciljajte i bacite ga dolje.</s><s>Više vam nikada neće pasti na pamet da postavite to pitanje! (Jer će vam pod nogama eksplodirati nuklearna bomba)”.</s>\n<s>Danas je opće poznato da radioaktivni materijal nije problem nabaviti onima koji tako nešto žele iskoristiti za napad.</s><s>Radioaktivni materijal kao npr. plutonij dobiva se kao “nus” proizvod pri radu istraživačkih ili energetskih nuklearnih reaktora.</s>\n<s>Simulirati sam napad na nuklearno postrojenje eksplozijom reaktora ili onesposobljavanjem sustava hlađenja reaktora na žalost nije potrebno jer Černobilska katastrofa 26. travnja 1986.</s><s>Godine (slika 13) kada je smrtno stradalo oko 9.000 ljudi, 350.000 ljudi je evakuirano iz kontaminiranog područja, a stupanj radijacije prema procjenama bio je jednak kao 400 atomskih bombi jačine bačenih na Hiroshimu i sada katastrofa koja se dogodila u Japanu (slika 14), najbolje prezentiraju svu opasnost mogućeg napada na takvu vrstu postrojenja.</s>\n<s>28 Cvjetković B.; Terorizam-sredstva i posljedice, str. 45, Kupola Laus, Split, 2002.</s><s>Unatoč katastrofalnim posljedicama iz planova onih koji se bave nuklearnom energetikom i uporabom nuklearne energije za razvoj ljudske civilizacije isčitava se da razvoj nuklearne energije ide dalje ubrzanim tokom, ali i sama sigurnost takvih postrojenja postaje sve interesantnija i kompleksnija jer samo o ljudima ovisi hoće li silnu energiju koja se oslobađa iz atomskih reakcija, upotrijebiti korisno ili ne28 , a koliko je ona izložena zlouporabi velika je odgovornost one države koja takvo postrojenje ima pod svojom ingerencijom jer posljedice nezgode na nuklearnom postrojenju u jednoj državi mogu imati učinak i izvan njenih državnih granica što nameće i potvrđuje važnost međunarodne suradnje u cilju povećanja nuklearne sigurnosti.</s>\n<s>Moguće posljedice napada na kemijsku industriju na žalost može se prikazati kroz najteži svjetski industrijski akcident koji se dogodio u Bhopalu u Indiji 03. prosinca 1984. godine kada je iz tvornice Union Cabride India Limited (UCIL) namijenjenoj za proizvodnju pesticida (slika 15.) iscurilo 45.000 tona otrovnog plina od kojeg je odmah umrlo oko 5.000 ljudi (slika 16.), od 15.000 do 20.000 ljudi je umrlo u slijedećih nekoliko godina, 500.000 ljudi je oboljelo od edema pluća, 100.000 ljudi i danas je teško bolesno, a danas 27 godina kasnije kontaminacija područja uzrokovana zaostalim otrovnim materijalom i dalje uzrokuje zdravstvene probleme i deformacije kod novorođenčadi.</s>\n<s>31 Cvjetković B.; Terorizam-sredstva i posljedice, str. 71, Kupola Laus, Split, 2002. 32 Cvjetković B.; Terorizam-sredstva i posljedice, str. 45, Kupola Laus, Split, 2002.</s><s>Danas je poznato preko dva milijuna kemijskih spojeva , od kojih je u prometu i na tržištu oko 50 000, međutim, godišnje prilikom prerade i proizvodnje u kemijskim industrijama i drugim industrijama stvaraju se desetine milijuna tona otpadnih štetnih kemijskih čestica pa sve ovo ukazuje da suvremeni svijet daje velike mogućnosti primjeni kemijskih sredstava u diverzijama, terorističkim akcijama, sabotažama, kao i pri pojavi sumnjivih nesreća i ekoloških havarija.31</s>\n<s>Primjena kemijskih sredstava putem specijalnog rata predstavlja najgrublju formu subverzne djelatnosti prema miroljubivim, slobodnim i nezavisnim državama i njihovim narodima što kemijsku industriju kao cilj rata i terorizma stavlja na sami vrh ljestvice kritičnih infrastruktura.32 2.3.</s><s>Biokemijska industrija</s>\n<s>Posljedice napada na biokemijsku industriju ravan je napadu biološkim oružjem tj. biološkim agensima i toksinima.</s><s>Međutim, najopasnije je prikriveno djelovanje uzročnicima bolesti ljudi (slika 17 i 18), životinja i biljaka za koje se ne može otkriti uzrok izazivanja.</s><s>Razvoj znanosti i visok stupanj tehnologije omogućio je čovjeku proizvodnju bioloških sredstava umjetnim putem pa tako odabrani patogeni mikroorganizmi uzgajaju se na specijalnim hranjivim podlogama i koriste se protiv tzv. biljnih štetočina i uzročnika biljnih bolesti.</s><s>Daljnjim razvojem medicine te uporabom znanja mnogih znanstvenih disciplina kao što su mikrobiologija, patologija, genetika, aerobiologija, molekularna biologija i Gordana Filipović</s>\n<s>490 dr. i nadalje će se dobivati nove vrste bioloških sredstava potrebna za razvoj čovječanstva međutim nekontrolirano korištenje ili njihova zlouporaba može izazvati pogubne posljedice za isto to čovječanstvo.33 Zaključak</s>\n<s>Promatramo li industriju, posebno civilnu industriju kao ratni i teroristički cilj nameću se razmišljanja da civilna industrija zapravo može biti cilj kao industrija koja se preinakama može koristiti u vojne svrhe državi koja napada ili se brani, da može biti cilj za uništenje u svrhu pokoravanja države od strane države agresora s ciljem slabljenja njezine gospodarske, tehnološke i političke moći ili pokoravanje države agresora, ali na žalost industriju je moguće koristiti i u svrhu migracije stanovništva izazivanjem ekološke katastrofe i kontaminacije terena i najgore moguće, civilnu industriju je moguće iskoristiti kao oružje za masovno uništenje što posebno zabrinjava međunarodnu zajednicu kada su u pitanju ratni sukobi, a posebno kada je u pitanju terorizam.</s>\n<s>Može li se međunarodna zajednica nositi s ovim vidom “ratovanja”, a ovdje je opisan samo mali dio mogućih posljedica?</s><s>U svakom slučaju industrija je kao kritična infrastruktura osjetljiva u svim svojim fazama sustava.</s><s>Gledano kroz tehnološki razvoj i povijesna događanja njezina važnost očitovala se i kao sredstvo političke represije i kao sredstvo rata utječući i na sam razvoj ratnih sukoba, ekonomiju, gospodarstvo, životni standard, kritične infrastrukture, zemljište i sve na njemu uključujući ljude, životinjski i biljni svijet, hranu, vodu i zrak.</s><s>Slika 17 Djevojčica zaražena boginjama34 Slika 18 Tifus35</s>\n<s>Iz ovoga proizlazi da je upravo sigurnosno okruženje meta rata i terorizma, a industrijska postrojenja samo im olakšavaju cilj pa i sama postaju cilj.</s><s>Upravo zato sigurnosno okruženje, gdje je posebno potrebno uvrstiti industriju, jedno je od najbitnijih pitanja eksperata područja sigurnosti u svim segmentima ljudskog okruženja počevši od političkog pitanja država u spriječavanju ratnih sukoba, spriječavanja terorizma ili poduzimanja svih raspoloživih mjera sigurnosti kritičnih infrastruktura i potencijalno opasnih postrojenja.</s>\n<s>Unatoč rizicima i posljedicama razvoj industrijskih postrojenja ide dalje ubrzanim tokom i sigurnost takvih postrojenja postaje sve interesantnija i kompleksnija.</s>\n<s>Međutim, svi se moramo suočiti sa činjenicom da uništenje industrije ili zlouporaba uvijek ima posljedice, ali te posljedice mogu biti i katastrofalne.</s><s>Na žalost u svakom ratnom sukobu i kad je u pitanju terorizam industrija zauzima mjesto strateške mete.</s>\n<s>Sternberg F.: Vojna i industrijska revolucija, Vojnoizdavački zavod, BeoŠoštarić E., Amonijak i klor mogu ubiti sve stanovnike Zagreba, Nacional br.426, 13.siječanj 2004</s>\n<s>Katastrofe predstavljaju iznenadne događaje koji donose učinke s kojima se cijela zajednica ili zemlja mogu teško nositi.</s><s>Djelovanje javnozdravstvene zajednice temelji se na ljudima i zajednici u smislu reakcije na učinak katastrofe te poduzimanja svih mjera i djelovanja potrebnih za što brži oporavak.</s><s>Dobar menadžment katastrofa zahtjeva točne informacije i mora povezivati prikupljanje podataka i njihovu analizu u procesu brzog donošenja odluka.</s><s>Javno zdravstvo, u svakom svom segmentu, pa tako i u situacijama katastrofa, primarno je odgovorno za zdravlje zajednice.</s><s>Stoga će javno zdravstvo u takvim situacijama morati biti uključeno u koordinaciju pružanja zdravstvene skrbi, povezujući zdravstvene organizacije i državne uprave zadužene za djelovanje u katastrofama.</s><s>Budući zdravstvene krize ne poznaju granice, javnozdravstvena intervencija uz razmjenu iskustava, znanja i alata između zemalja koje su se već suočile s nekom krizom i onih koje ona može pogoditi predstavlja važan segment djelovanja u situacijama katastrofe.</s>\n<s>Katastrofe predstavljaju iznenadne događaje koji donose učinke s kojima se cijela zajednica ili zemlja mogu teško nositi.</s><s>Velike katastrofe uzrokuju paniku i šok preživjelih, ali također i njihovo organiziranje spasilačkih timova.</s><s>Budući se posljedice očituju gotovo odmah preživjelima je potrebno pružiti trenutačnu medicinsku skrb.</s><s>Procjena ozbiljnosti ozljeda, kao i njihovo zbrinjavanje temelji se na postojećim kapacitetima.</s><s>Tek nakon nekog vremena uslijediti će epidemiološka procjena vezana uz zdravstvene učinke katastrofe i procjena tipa i načina organiziranja tima specifičnih vještina.</s><s>Sposobnost brzog reagiranja zajednice i pružanja odgovarajuće pomoći ovisiti će o tipu katastrofe te posljedicama iste – da li će nastati situacija kompletnog sloma infrastrukture ili će postojati mogućnost korištenja postojećih resursa.</s>\n<s>Javnozdravstvene intervencije moraju uključiti sve dostupne načine sanitacije kako bi se spriječile epidemije i širenje bolesti.</s><s>Također, potrebno je osigurati i omogućiti odvoženje otpada koje bi se u protivnome u kratkom roku moglo pretvoriti u izvor zaraza.</s><s>Djelovanje javnozdravstvene zajednice temelji se na ljudima i zajednici u smislu reakcije na učinak katastrofe te poduzimanja svih mjera i djelovanja potrebnih za što brži oporavak.</s><s>Upravo stoga će što ranije uključivanje ostalih zdravstvenih djelatnika pogođenog područja osigurati kontinuitet kvalitete i dostupnosti zdravstvenog sustava.</s><s>U katastrofama je važno brzo osigurati kvalitetan javnozdravstveni nadzor i praćenje kako bi se što prije ustanovili zdravstveni prioriteti pogođene zajednice.</s><s>Time će se povezati svi raspoloživi dijelovi zdravstvenog sustava te omogućiti dijagnosticiranje i povezivanje dostupnih podataka na svim razinama vezano uz zdravstvene probleme i štetne učinke okoliša nastale kao posljedica katastrofe.</s><s>Katastrofe pogađaju zajednicu na različite načine – često su transportne i komunikacijske veze uništene, pa će tako i opskrba pučanstva biti narušena.</s><s>Svakako će najznačajnije posljedice biti upravo one koje će se ticati povećane smrtnosti u populaciji ili ozljeda i mogućih bolesti u preživjelih.</s><s>Takve situacije događaju se već u prvih nekoliko sati nakon katastrofe, u vremenu u kojem je nerealno očekivati brzu pomoć šire ili međunarodne zajednice.</s><s>To je razdoblje oslanjanja na vlastite resurse pa je razina znanja i vještina, te formalnog treninga za takve situacije, od vitalne važnosti – kako u svim razinama snaga pridruženih akcijama spašavanja tako i na razini zdravstvenih djelatnika.</s><s>Iskra Alexandra Nola, Jagoda Doko Jelinić 495</s>\n<s>Dobar menadžment katastrofa zahtjeva točne informacije i mora povezivati prikupljanje podataka i njihovu analizu u procesu brzog donošenja odluka.</s><s>U kontekstu menadžmenta javnozdravstvenih intervencija u situacijama katastrofa glavni su ciljevi slijedeći: procijeniti dostupne resurse i potrebe populacije pogođene katastrofom, spriječiti daljnje štetne učinke na zdravlje, implementirati strategije za kontrolu bolesti sa dobro definiranim problemima, evaluirati učinkovitost programa za ublažavanje posljedica katastrofe, kao i poboljšati planove za slučaj različitih budućih katastrofa.</s><s>Također, potrebno je ustanoviti uobičajene obrasce pobola i smrtnosti uslijed različitih katastrofa.</s><s>Naime, pružanje hitnog i učinkovitog medicinskog odgovora u katastrofama ovisiti će upravo o predviđanju mogućih medicinskih i zdravstvenih problema u pojedinim situacijama.</s><s>Tek takovim, sveobuhvatnim, pristupom moguće je pružiti odgovarajuću intervenciju (humanitarna pomoć, oprema, osoblje) na vrijeme i na mjestima gdje su najpotrebnije.</s><s>1. Ciklus katastrofa i javnozdravstvene intervencije Iskra Alexandra Nola, Jagoda Doko Jelinić 496</s>\n<s>Međutim, menedžment katastrofa razlikuje i značajna razdoblja djelovanja između tri glavne faze ciklusa katastrofa koja uključuju: 1. učinak katastrofe,</s>\n<s>Različite su razine djelovanja zdravstvenih djelatnika u svakoj od faza ciklusa katastrofa, ali uvijek podrazumijevaju njihovu organiziranost i organizirano vođenje.</s>\n<s>U trenutku katastrofe – faza učinka katastrofe – ovisno o katastrofi, proći će i do nekoliko sati u kojima će panika i šok vladati unutar pogođene populacije koja će se morati oslanjati na vlastite snage.</s><s>Nekoliko sati nakon toga započinje već faza odgovora na katastrofu kada je potrebno pokrenuti dostupne resurse te započeti sa organiziranom potragom za nestalima i organiziranim pružanjem pomoći preživjelima.</s><s>To je razdoblje u kojem javnozdravstvene intervencije uključuju dostupnost svojih djelatnika te stanje ustanova koje bi trebalo uključiti u organiziranje medicinske pomoći.</s><s>U istom periodu pokreće se sustavna procjena potreba pogođene populacije kako bi se resursi i osoblje pravodobno i precizno (pre)usmjerili.</s><s>U fazi rehabilitacije najvažnije je javnozdravstveno djelovanje u smislu sprječavanja daljnjih štetnih zdravstvenih učinaka bilo kroz interakcije unutar populacije bilo kroz štetne čimbenike okoliša.</s><s>To je faza u kojoj se intenzivno provodi sanitacija, kontrolira odlaganje otpada a sve u smislu sprječavanja daljnjeg širenja bolesti.</s><s>U fazi rekonstrukcije javnozdravstveni će sektor implementirati protokole za kontrolu bolesti i mogućih štetnih zdravstvenih učinaka, a u fazi ublažavanja katastrofe ponuditi mjere preventivnih pregleda kako bi se spriječilo daljnje širenje postojećih bolesti izazvanih katastrofom.</s><s>U fazi pripravnosti na katastrofu najvažnije je da se postojeći protokoli djelovanja javnozdravstvenih djelatnika revidiraju, te uočeni problemi isprave, te također da se temeljem iskustva izvrši eventualno potrebno reorganiziranje kako bi se povećala pripravnost za slučaj ponavljanja iste katastrofe.</s><s>Također, pripravnost na katastrofu uključiti će i djelovanje na razini edukacije populacije kroz ciljane javnozdravstvene programe.</s><s>Revidiranjem postojećih obrazaca očekivanog pobola i smrtnosti uslijed određenog tipa katastrofe postiže se bolja pripravnost na buduće katastrofe jer su upravo to podaci Iskra Alexandra Nola, Jagoda Doko Jelinić 497</s>\n<s>1. Voda, sanitacija, higijena – prenapučenost nastala uslijed migracije stanovništva sa pogođenih područja rezultirati će slabijom opskrbljenosti vodom, neadekvatnom higijenom i sanitacijom, te će to kao posljedicu imati povećanu incidenciju diareje, respiracijskih infekcija i drugih zaraznih bolesti.</s><s>Stoga je važno osigurati dobar sustav opskrbe vodom te kanalizacije vrlo brzo, jer niti jedna kurativna mjera ne može spriječiti posljedice zagađenog okoliša.</s>\n<s>2. Menadžment vektora – kontrola vektorski prenosivih zaraznih bolesti važan je dio javnozdravstvenog planiranja intervencija kako bi se populacija zaštitila od bolesti.</s><s>Edukacija stanovništva o značaju higijene u takvim situacijama i uvjetima doprinijeti će sprječavanju daljnjeg širenja bolesti.</s>\n<s>3. Epidemiologija – mogući uzroci smrti, tipovi ozljeda i bolesti uzrokovani određenim tipom katastrofe, važni su epidemiološki podaci temeljem kojih se može precizno procijeniti potreba za: humanitarnom pomoći (količina, vrsta, mjesto), opremom (spašavanje, liječenje, privremeni smještaj), osobljem (medicinsko, spasilačke ekipe, vojska, crveni križ, psihološka pomoć) kako bi se pružio učinkovit odgovor na hitne situacije izazvane katastrofom.</s>\n<s>Međutim, javno zdravstvo, u svakom svom segmentu, pa tako i u situacijama katastrofa, primarno je odgovorno za zdravlje zajednice.</s><s>Stoga će javno zdravstvo u takvim situacijama morati biti uključeno u koordinaciju pružanja zdravstvene skrbi, povezujući zdravstvene organizacije i državne uprave zadužene za djelovanje u katastrofama.</s><s>Takva suradnja omogućava:</s>\n<s>1. pružanje učinkovite hitne pomoći unesrećenima, 2. ubrzano stvaranje zdravstvene mreže kroz koju će se omogućiti osiguravanje kontinuirane zdravstvene skrbi (hitna medicinska pomoć, primarna zaštita, preventivna skrb), 3. praćenje čimbenika okoliša koji bi mogli našteti zdravlju zajednice, 4. pomoć vulnerabilnim grupama (stariji, djeca, invalidne osobe), Iskra Alexandra Nola, Jagoda Doko Jelinić 498</s>\n<s>5. kreiranje programa prevencije i zaštite – senzibiliziranje javnosti za razvoj protokola djelovanja za prevenciju katastrofa, odgovora na katastrofu, rekonstrukciju, rehabilitaciju i ublažavanje posljedica katastrofa, 6. alociranje resursa na mjesta gdje su potrebna, 7. buduće djelovanje infrastrukture (nakon katastrofe) – bolnice, ambulante, zavodi,</s>\n<s>Budući zdravstvene krize ne poznaju granice, javnozdravstvena intervencija uz razmjenu iskustava, znanja i alata između zemalja koje su se već suočile s nekom krizom i onih koje ona može pogoditi predstavlja važan segment djelovanja u situacijama katastrofe.</s>\n<s>Komuniciranje u kriznom stanju: Smjernice za kriznu komunikaciju za javne dužnosnike.</s><s>Rockville, MD: Ministarstvo zdravstva i službi za ljude SAD-a, Služba za javno zdravlje, 2002.</s>\n<s>Osim velikog broja prirodnih katastrofa, svjedoci smo čestih katastrofa uzrokovanih ljudskom aktivnošću, posebice kemijskih, među kojima svakako treba spomenuti najveću koja se dogodila 1984. u Bhopal-u kada je smrtno stradalo više od 8000 ljudi, a posljedice na zdravlje još uvijek osjećaju preživjeli.</s><s>Glavni elementi koji određuju težinu kemijske katastrofe su: toksičnost kemijske tvari, opseg kontaminiranog područja, veličina izloženosti populacije, količina kemijske tvari i posljedice za okoliš.</s><s>Opsežnost mjera pripravnosti (tehnološka predvidivost incidenta, tehnička rješenja za smanjenje rizika, upoznavanje javnosti s opasnostima i koordinacija hitnih intervencija) i pravovremena javnozdravstvena intervencija značajno smanjuju odnosno ublažavaju posljedice katastrofe na zdravlje izloženih.</s><s>U Hrvatskoj postojeće kemijske industrije predstavljaju važan segment u djelovanju javnozdravstvenih djelatnika.</s><s>Osposobljavanje koordinatora i aktivnih nositelja javnozdravstvenih intervencija, u tom segmentu djelovanja, značajno će doprinijeti u ublažavanju posljedica kemijskih katastrofa.</s>\n<s>Tehnološki razvoj suvremenog društva poboljšao je kvalitetu življenja znatnom dijelu ljudske populacije, ali je istovremeno povećao rizik od izbijanja nesreća koje mogu poprimiti katastrofalne razmjere s posljedicama na ljudsko zdravlje i okoliš.</s><s>Razvoj kemijske industrije doveo je do korištenja velikog broja opasnih kemijskih tvari u komercijalne svrhe.</s><s>Kemijske tvari pri proizvodnji, skladištenju i transportu mogu izazvati niz neželjenih događaja koji mogu kulminirati do katastrofe.</s><s>Nesreće, u kojima može doći do nekontroliranog oslobađanja opasnih tvari, mogu ugroziti zdravlje i život velikog broja ljudi, životinja i biljaka kao i okoliša na području od nekoliko stotina metara do nekoliko desetaka kilometara oko izvora, bilo da je riječ o stacionarnom ili pokretnom izvoru.</s><s>Posljedice ispuštanja goleme koncentracije otrovnih i zapaljivih kemijskih spojeva, predstavljaju opasnost posebice u gusto naseljenim područjima zbog izloženosti velikog broja ljudi.</s><s>Glavni elementi koji određuju težinu kemijske katastrofe su: opseg kontaminiranog područja, veličina izloženosti populacije, količina kemijske tvari, toksičnost kemijske tvari i opsežnost mjera koje treba poduzeti.</s><s>Razmjeri učinaka nesreće u najvećoj mjeri ovise o neposrednom odgovoru na neželjeni događaj na samom mjestu događaja.</s><s>Posljednjih pedesetak godina svjedoci smo nekoliko velikih kemijskih katastrofa koje su izazvale veliki broj ljudskih žrtava i dugotrajno onečišćenje okoliša.</s><s>Katastrofe, prirodne ili uzrokovane ljudskom aktivnošću, mogu se dogoditi bilo kada i bilo gdje.</s><s>Gotovo uvijek, glavne karakteristike nesreća katastrofalnih razmjera su: naglost, masovnost, razornost, ogromne materijalne štete i ljudske žrtve.</s><s>Izvanredne situacije, izazvane katastrofama, popraćene su poremećajima životnih uvjeta i higijenskih prilika, što ozbiljno narušava ravnotežu u ekološkom sustavu.</s><s>Tako je ravnotežu ekosustava ozbiljno narušila nedavna katastrofa u Mađarskoj (listopad 2010.) kada se iz oštećenog spremnika tvornice za preradu aluminija Mal u gradu Aika izlilo oko 1,1 milijuna m3 crvenog toksičnog mulja na površinu od 40-ak km2.</s><s>Otpadna lužina uz visok stupanj alkaličnosti sadrži i visoke koncentracije arsena, vanadija, kroma, bakra, kobalta i selenija, pri čemu arsen i do 30 puta premašuje granične vrijednosti propisane za otpadne vode koje se smiju ispuštati u prirodni spremnik.</s><s>Ekološke posljedice ove nesreće su nestanak života u rijeci Marcal, a također je došlo i do sporadičnog pomora riba i u drugim rijekama.</s><s>Sedam ljudi poginulo je u otrovnoj poplavi, a 150 ih je zadobilo opekline zbog iznimno lužnatih svojstava crvenog mulja.</s><s>Najčešći uzroci nesreća sa katastrofalnim ishodom su nepridržavanje propisanih procedura, neodgovarajući dizajn, nezadovoljavajuća procedura Jagoda Doko Jelinić, Iskra Alexandra Nola 503</s>\n<s>Uvod testiranja opreme, nepostojanje potpune analize procesa/nerazumijevanje procesa, loš sustav upozoravanja, propusti u planiranju (izbor lokacije), sukob između proizvodnje i sigurnosti, - neodgovarajuća inspekcija/ nepridržavanje preporuka.</s><s>Procenjuje se da je u 80-100% slučajeva nesreće uzrok ljudska greška ili zabuna.</s>\n<s>Zbog serije ljudskih pogrešaka dogodila se i najveća svjetska kemijska katastrofa 1984.godine, u Bhopal-u, Indija, u tvornici za proizvodnju pesticida kada je iz pogona za proizvodnju metilizocijanata, isteklo 45 tona metilizocijanata, cijanovodika, metilamina i drugih toksičnih plinova.</s><s>Oblak smrtonosnog metilizocijanata tijekom noći prekrio je površinu od 20 km2 i izazvala smrt 2500 ljudi neposredno nakon katastrofe, a sljedećih godina od posljedica su umrli deseci tisuća ljudi.</s><s>Nadalje, procjenjuje se da 100.000 do 200.000 ljudi ima trajne posljedice na zdravlje.</s><s>Katastrofalne posljedice u Bhopalu rezultat su upravljačkog mehanizma proizvodnje pri čemu se nije vodilo računa o nužnim mjerama sigurnosti.</s><s>Uzrok nesreće bio je prodor vode u spremnik s metilizocijanatom, pri čemu je egzotermnom reakcijom nastao smrtonosni plin.</s><s>Znatna količina ove opasne kemikalije (40 puta više od dozvoljenog) bila je uskladištena bez odgovarajućeg hlađenja koje bi usporilo trenutnu reakciju ili je potpuno odgodilo.</s><s>Kao dio redukcijski troškova smanjen je bio i broj djelatnika u tvornici bez odgovarajuće obuke za sigurno postupanje s kemikalijama.</s><s>Očigledni propusti u prevenciji nesreće pojačani su neprimjerenom reakcijom na događaj čime su povećane posljedice katastrofe.</s><s>Interventne službe obaviještene su o događaju nekoliko sati kasnije kada je sva nastala količina plina već istekla.</s><s>Zdravstveni djelatnici, zbog neinformiranosti o kemijskim tvarima koje se koriste i proizvode u tvornici, bili su potpuno nespremni za tragediju.6 Katastrofa u Bhopalu samo je jedan primjer neophodnosti pravovremenih sveobuhvatnih priprema za sprječavanje katastrofa kao i priprema za što učinkovitiju sanaciju posljedica katastrofa ukoliko do njih Kako kemikalije utječu na gotovo svaki dio života čovjeka, uspostava sustava sigurnog upravljanja kemikalijama omogućava s jedne strane maksimalno iskorištavanje svih pozitivnih učinaka kemikalija na ekonomski razvitak i kvalitetu života, a s druge, učinkovito sprečavanje njihovih mogućih štetnih utjecaja na ljudsko zdravlje i okoliš.</s><s>Stoga je u interesu svake države da potiče razvoj sustava kemijske sigurnosti.</s><s>Uspostava sustava za djelotvorno ovladavanje kriznim stanjima nesrećama, pa tako i onima u kojima može doći do nekontroliranog oslobađanja opasnih (toksičnih) tvari, zadatak je svakog demokratskog društva koje se brine o zaštiti života i zdravlja stanovnika, njihovih dobara i okoliša.</s>\n<s>Upravljanje u izvanrednim situacijama kemijskih katastrofa i javnozdravstveno djelovanje Upravljanje u izvanrednim situacijama je disciplina koja se bavi rizicima i njihovim izbjegavanjem pri neželjenim događajima.</s><s>To je kontinuirani proces u kojem sudjeluju pojedinci, grupe i zajednice radi izbjegavanja ili ublažavanja mogućih učinaka katastrofa.</s><s>Poduzete akcije ovise djelomično o poimanju rizika onih koji su njima izloženi.</s><s>Učinkovito upravljanje u kriznim situacijama počiva na integraciji hitnih planova na svim razinama uključivanja vlasti i nevladinih organizacija.</s><s>Sustav pripravnosti i odgovora na kemijsku katastrofu treba biti dobro definiran i organiziran, a provodi se kroz slijedeće faze: - prevenciju nastanka nesreća koje uključuju opasne kemikalije - pripravnost za odgovor na katastrofu i njeno ublažavanje - odgovor na kemijske katastrofe</s>\n<s>- praćenje posljedica katastrofe i obnova Prevencija nastanka nesreća izazvanih opasnim tvarima odnosi se na proces identifikacije i evaluacije opasnosti.</s><s>Poznavanje tehnološkog procesa, popis i svojstva opasnih tvari koje se koriste u proizvodnji, maksimalna očekivana količina opasnih tvari, popis mogućih uzroka i izvora opasnosti i kritičnih točaka, veličina mogućeg područja djelovanja, potencijalni toksični učinci na izložene osobe neophodno je za predviđanje mogućnosti incidenta i potrebe poduzimanja tehničkih rješenja za smanjenje rizika.</s><s>Nekontrolirano oslobađanje opasnih tvari može ugroziti život i zdravlje ljudi na području od nekoliko stotina metara do nekoliko desetaka kilometara, stoga je za procjenu rizika potrebno znati broj stanovnika koji mogu biti izloženi takvim opasnostima.</s><s>Posebice povećan broj ugroženih je u gusto naseljenim mjestima.</s><s>Objektivno informiranje stanovnika s realnim rizicima takvih događaja (vjerojatnost događaja i posljedice) je nužno kako bi se u slučaju nesreće što učinkovitije zaštitili, tim više ako ne postoji djelotvoran sustav obrane, zaštite i spašavanja na lokalnoj ili državnoj razini.</s><s>Što je veći rizik, veći su i napori za prevenciju nastanka incidenta i pripravnost za odgovor na katastrofu.</s><s>Rizik se smanjuje edukacijom i informiranjem stanovništva, razmjenom iskustava i suradnjom sa drugim državama.</s><s>Za razliku od ostalih faza upravljanja u izvanrednim situacijama, faza prevencije usmjerena je na dugoročne mjere reduciranja ili eliminiranja rizika.7 U ovoj fazi javnozdravstvene intervencije objediniti će sve one preventivne programe koji će educirati stanovništvo vezano uz značaj higijene u pogođenim područjima kako bi se spriječila pojava epidemija, kao i Jagoda Doko Jelinić, Iskra Alexandra Nola 505</s>\n<s>504 o dostupnosti i razinama opremljenosti zdravstvene infrastrukture za pojedini tip katastrofe.</s><s>Najznačajnije razine djelovanja trebale bi se u ovoj fazi odvijati kroz Zavode za javno zdravstvo te primarnu zdravstvenu zaštitu.</s><s>Pripravnost za odgovor na katastrofu i ublažavanje posljedica odnosi se na ustroj i provedbu mjera u slučaju iznenadnog događaja i provjere njihove učinkovitosti.</s><s>Mjere pripravnosti uključuju: komunikacijske planove s lako razumljivom terminologijom i metodama, imenovanje odgovornih osoba i potrebnih stručnih djelatnika, sudjelovanje i treniranje službi za upravljanje u krizama, uključujući masovne ljudske resurse poput timova za hitni odgovor u zajednicama, razvoj i uvježbavanje sustava hitnog uzbunjivanja i obavještavanja stanovništva kombiniranih sa skloništima za hitne situacije i evakuacijskim planovima, skladištenje, inventarizacija i održavanje zaliha i opreme za krizne situacije, razvoj organizacija treniranih volontera među civilnim stanovništvom.</s><s>Drugi aspekt pripravnosti je predviđanje broja žrtava, odnosno istraživanje očekivanog broja umrlih ili ozlijeđenih u određenim vrstama događaja.</s><s>Kako bi se dobilo na vremenu i učinkovitosti rješavanja krizne situacije, redovito se angažiraju sve raspoložive, namjenske strukture društva, među kojima posebnu dimenziju imaju oružane snage.</s><s>Javnozdravsrtvena pripravnost uključiti će poznavanje akcijskih planova djelovanja te raspored snaga potrebnih da se pruži hitna medicinska skrb.</s><s>Odgovor na kemijske katastrofe uključuje sprečavanje štetnih učinaka na zdravlje stanovništva, zaštitu okoliša i općeg dobra.</s><s>Faza odgovora uključuje mobilizaciju potrebnih hitnih službi (vatrogasci, policija, službe hitne medicinske pomoći, krizni stožer ili civilna zaštita, Dom zdravlja, službe zaštite okoliša, Crveni križ, druge lokalne službe poput škola, komunalnih djelatnosti) i prvih osoba koje dolaze u područje pogođeno katastrofom.10 Dobro uvježbani plan za izvanredne situacije, razvijen kao dio faze pripravnosti, omogućuje učinkovitu koordinaciju spašavanja ondje gdje je to potrebno, a napori u traganju i spašavanju mogu započeti vrlo rano.</s><s>Ovisno o ozljedama koje žrtva pretrpi, vanjskoj temperaturi te žrtvinom pristupu zraku i vodi, ogromna većina stradalih u nepogodi umrijet će unutar 72 sata nakon nastanka nepogode.</s><s>U ovoj fazi važan čimbenik je vrijeme, jer se brzom reakcijom u rješavanju izvanredne situacije u velikoj mjeri umanjuju njezine posljedice.</s><s>Javnozdravstveno djelovanje ovdje će uključiti mobilizaciju svih raspoloživih resursa kako bi se broj žrtava smanjio na najmanju moguću mjeru.</s><s>Ovdje će djelovanje na svim zdravstvenim razinama biti najizraženije: ambulante, klinike, Zavodi – svi će biti angažirani kako bi se trijažiranje te saniranje ozljeda žrtava ubrzalo.</s><s>Faza oporavka predstavlja povratak pogođenog područja u njegovo prvobitno stanje.</s><s>Napori oko oporavka primarno su zaokupljeni akcijama koje Jagoda Doko Jelinić, Iskra Alexandra Nola 506</s>\n<s>504 uključuju ponovnu izgradnju uništenih objekata, infrastrukture i ponovno zapošljavanje.</s><s>Ako je preventivno djelovanje organizirano i sveobuhvatno rješavanje izvanrednog stanja i sanacija posljedica je brža i učinkovitija, pa će i razdoblje obnove i oporavka biti također brže, a revitalizacijski procesi jednostavniji i lakši.</s><s>U javnozdravstvenom smislu ovo je faza koja podrazumijeva hitnu implementaciju planova i akcija kojima će se revitalizirati sva preventivna djelovanja te će se provoditi organiziranje akcija za smanjenje povećanog morbiditeta i mortaliteta nastalih uslijed posljedica katastrofe.</s>\n<s>Svaka od navedenih faza proizlazi iz prethodne i postavlja zahtjeve na slijedeću.</s><s>Aktivnosti u jednoj fazi mogu se preklapati s aktivnostima u prethodnoj.</s><s>Pripravnost prelazi u djelovanje kada se dogodi katastrofa.</s><s>Djelovanje prelazi u oporavak u različito vrijeme u ovisnosti o prostiranju i vrsti šteta.</s><s>Slično, oporavak pokreće ublaživanje, motivaciju za sprečavanje ili reduciranje nastajanja sljedeće nesreće.</s><s>Polazeći od činjenice da nesreće karakterizira iznenadnost, naglost i masovnost, pravovremena edukacije zdravstvenih djelatnika, pripadnika vatrogasnih službi, civilne zaštite, komunalnih produzeća, pripadnika vojske i policije i njihova priprema za slučaj katastrofe, sa definiranim ulogama i značajem pojedinih subjekata, daje mogućnost da se sanacija posljedica nesreća katastrofalnih razmjera provede organizirano, stručno i u kratkom vremenu.</s><s>To bi značajno doprinijelo spašavanju povrijeđenih, zaštiti imovine od propadanja, spriječila bi se ili ublažila panika među stanovništvom i prevenirao nastanak zaraznih i nezaraznih oboljenja u epidemijskim razmjerama, zbog nedoovoljno hrane i vode, moguće kontaminacije namirnica kemjiskim, biološkim i radioaktivnim čimbenicima.</s>\n<s>Opsežnost mjera pripravnosti i pravovremena javnozdravstvena intervencija značajno smanjuju odnosno ublažavaju posljedice katastrofe na zdravlje izloženih.</s><s>U Hrvatskoj postojeće kemijske industrije predstavljaju važan segment u djelovanju javnozdravstvenih djelatnika.</s><s>Osposobljavanje koordinatora i aktivnih nositelja javnozdravstvenih intervencija značajno će doprinijeti ublažavanju posljedica mogućih kemijskih katastrofa.</s><s>Svako uspješno javnozdravstveno djelovanje u kriznim situacijama traži dobro organizirane akcijske planove svih razina zdravstvene infrastrukture – primarne zaštite, bolničke i javnozdravstvene.</s><s>Jagoda Doko Jelinić, Iskra Alexandra Nola 507</s>\n<s>While demography has long been linked to social development, population dynamics can also be cogent harbingers of difficult times.</s><s>By focusing on demographic shifts and trends, we can be alerted to otherwise obscure vulnerabilities and inchoate events that could pose serious security challenges, develop into crisis and lead to conflict.</s><s>High youth bulges, unchecked migration and fast-paced urbanization can increase the risk of instability.</s><s>A high rate of infant mortality has been a powerful indicator of coming violence and state failure.</s><s>Demographic changes, by themselves, are seldom a source of concern.</s><s>However, certain population shifts, occurring in a particular social, political or economic context, can easily lead to instability, crisis and conflict.</s>\n<s>512 could easily be perceived as push factors that lead to instability and even armed conflict.</s><s>Homer-Dixon has argued that population-driven resource scarcity can lead to violent conflict.9 Similarly, some studies purport that critical demographic pressures such as high infant mortality rates and “youth bulges” were directly associated with state failure.10 While this may be intuitively acceptable to many policymakers, there is a lack of convincing empirical evidence explaining how and why this could be so.</s><s>Essentially, experts are precariously reluctant to seek a causal relationship between demography and security.</s>\n<s>As with all demographic dynamics, human mobility is in itself not a precursor of trouble.</s><s>Instead, migration becomes a source for concern when it takes on uncontrolled characteristics or massive magnitudes.</s><s>Large inflow of refugees fleeing conflict or political persecution could overwhelm the capacities of neighboring countries.</s><s>Likewise, migration which impacts on delicate ethnic balances can also garner apprehension.</s><s>This was the case when ethnic Albanians fleeing Kosovo in 1999 poured into Macedonia, already experiencing tense rivalries between its ethnic Slav and Albanian inhabitants.</s><s>Few were surprised in 2001 when a violent insurgency erupted Dragan Lozančić</s>\n<s>A particularly acute situation prone to civil unrest emerges when a combined, multiple set of demographic stress factors interact or operate in tandem in a country or region.</s><s>For example, rapid urbanization, a large youth bulge and high unemployment was likely to have been the driving force behind a wave of massive student and workers rioting in several Asian countries during the 1960s and 1970s.49 Likewise, demographic factors usually combine with other dynamic variables—such as historical legacies, environmental vulnerabilities, political confrontations, economic stagnation and social hardship—to generate new security concerns.</s><s>Often, population changes simply serve to exacerbate an already fragile situation. .</s><s>M. and den Boer, A.M., Bare Branches, The Security Implications of Asia’s Surplus Male Population, Cambridge, Massachusetts, MIT Press, 2004, p. 4.</s>\n<s>There have been many attempts to construct sophisticated schemes and computer models designed to identify potential conflicts before they actually erupted.</s><s>Most of these schemes have been based on several common variables.</s><s>Demographic change and population displacement have been repeatedly identified as potential early warning signals that could alert us to social violence and armed conflict.</s><s>While Barbara Harff’s critique that early warnings are “rarely early” and “seldom accurate”50 holds true for many of these schemes, demographic factors could well prove to be the exception.</s><s>Demographic shifts usually occur over a long period and can certainly present policymakers with an extended lead time.</s><s>Population growth and “youth bulges” are slow-moving trends and take many years to form.</s><s>By carefully monitoring critical demographic developments, timely policies can be adopted and implemented to prevent a crisis or at least reduce its impact.</s>\n<s>523 tion.54 Trends in population age structures, migration and urbanization will be important indicators of where and when crisis, instability or large-scale violent conflicts will occur.</s>\n<s>U proteklih petnaest godina Bosna i Hercegovina je bila predmetom sveobuhvatne intervencije međunarodne zajednice koja je kao ključne ciljeve postulirala stabilizaciju sigurnosnih prilika i institucionalizaciju liberalne demokracije u Bosni i Hercegovine.</s><s>Koristeći humanu sigurnost kao teorijski okvir autori će u ovom radu analizirati u kojoj mjeri su ključni elementi ovoga koncepta sadržani u djelovanju međunarodne zajednice i implementirani u procesu postkonfliktne rekonstrukcije Bosne i Hercegovine.</s><s>Autori polaze od tvrdnje da su ad hoc strategije koje je primjenjivala međunarodna zajednica, poglavito, liberalization first pristup imale pervazivan efekt na humanu sigurnost omogućujući domaćoj političkoj eliti da generira permanentno stanje nestabilnosti u Bosni i Hercegovini Ključne riječi: međunarodna zajednica, humana sigurnost, liberalization first, freedom from fear, freedom from want</s>\n<s>Zadnja decenija proteklog i početak 21.stoljeća obilježeni su pojavom i rastom tzv. fragilnih (krhkih) država.</s><s>Radi se uglavnom o postkonfliktnim državama čije centralne institucije nisu u mogućnosti da vrše efektivnu upravu i kontrolu nad svojim teritorijem.</s><s>Pojava ovih geopolitičkih fenomena pokazala se kao ozbiljan destabilizirajući faktor ne samo u regionalnom već i u globalnom kontekstu te je Francis Fukuyama zaključio da je „...izgradnja države jedno od najvažnijih pitanja za svjetsku zajednicu budući da su slabe ili propale države izvor mnogih ozbiljnih problema u svijetu...1 Kako bi odgovorila tim izazovima međunarodna zajednica, u političkom smislu, pokušala je stvoriti nove konceptualne i institucionalne modele djelovanja radi uspješnijeg reagiranja na probleme koje su pred međunarodni politički poredak postavljale slabe ili propale države proizašle iz procesa disolucije složenih država bivšeg istočnog bloka ( SSSR, SR Jugoslavija) i konflikata različitog intenziteta vođenih širom svijeta u posthladnoratovskom periodu.</s><s>U tom kontekstu kao jedan od koncepata pojavila se i humana sigurnost kao aktivna mjera unutar procesa izgradnje države na način kako taj proces promišlja Ulrich Schneckener, a radi se ne o izgradnji novih država već upornom jačanju državnih struktura i institucija2 postojećih, postkonfliktnih država.</s>\n<s>U ovom tekstu cilj nam je da analiziramo izazove u promicanju humane sigurnosti od strane međunarodne zajednica u postkonfliktnom društvu, pri čemu ćemo kao studiju slučaja razmatrati Bosnu i Hercegovinu, koja zbog obima i trajanja intervencije međunarodne zajednice, predstavlja skoro paradigmatičan primjer u bliskoj povijesti međunarodnih odnosa.</s><s>Pritom polazimo od toga da je međunarodna zajednica koristećii liberalizacijski i sigurnosni pristup smatrala da će njihova realizacija kojih rezultirati političkom i ekonomskom sigurnošću za pojedinca, kao najvažnijim elementima koncepta humane sigurnosti, zanemarujući mogućnost da okvir za promociju humane sigurnosti, dejtonska Bosna i Hercegovina, onemogućuje njegovu realizaciju to cjelokupan proces drži zarobljenim u sferi produkcije retoričkih obrazaca kojima se traži prepoznavanje individue kao referentnog objekta pojma sigurnosti.</s><s>Naša hipoteza glasi: Isključujući kolaborativnu dimenziju ljudske sigurnosti, ne prepoznajući i 1 Fukuyama, Francis, Izgradnja države.</s><s>Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću, Izvori, Zagreb, 2005.godina, str.7</s>\n<s>Uvod ne detektirajući jasno utjecaj drugih političkih aktera i okolnosti u ovom procesu međunarodna zajednica je ostala u Bosni i Hercegovini na razini promocije negativnog mira kao stanja koje onemogućuje praktičnu realizaciju koncepta humane sigurnosti i transformaciju podjeljenog društva.</s><s>Ova analiza zasnovana je na dva metodološka postupaka: 1) neposredno promatranje postojećih društveno – političkih okolnosti u Bosni i Hercegovini i mjesta i uloge međunarodne zajednice, i 2) analizi dostupne znanstvene literature koja obrađuje oblast kojom se bavimo u ovom radu.</s><s>Rad se sastoji iz tri dijela.</s><s>U prvom dijelu rada predočit ćemo kratku analizu koncepta humane sigurnosti i njegovog različitog poimanja u znanstvenoj literaturi.</s><s>Drugi dio rada predstavit će okvir u kojem djeluje međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini kako bi bolje razumjeli poteškoće u primjeni sigurnosnog i liberalizacijskog pristupa kao percipiranih instrumenata za uspostavu političke i ekonomske sigurnosti pojedinaca kojim ćemo se baviti u trećem dijelu rada.</s><s>Zaključni dio rada indicira nedostatke djelovanja međunarodne zajednice u promociji humane sigurnosti.</s><s>1. Evolucija koncepta humane sigurnosti</s>\n<s>Ulaskom u dugotrajni „kraj povijesti“ svijet se djelomično oslobodio ortodoksnog bipolarnog diskursa i kročeći u novu eru međunarodnih i političkih filozofija, pacifističkog diskursa s nedostacima njegove praktične primjene; tj. promjena koje su u fokusu imale sigurnost s onu stranu prijetnji supersila obilježenih u prethodnom periodu paradigmom kataklizmičnog svjetskog događaja.3 U teoriji i praksi međunarodnih odnosa, prvenstveno među predstavnicima liberalizma, razvija se stara-nova ideja svakodnevne zaštite ljudi, njihove slobode, jednakosti i blagostanja.4 U ranim 90-tim godinama prošlog stoljeća, geopolitička stabilnost kao produkt hladnog rata iznova je dao mogućnost o razumijevanju uzroka ljudske ranjivosti.5 Koncept humana sigurnost prvi put se spominje sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća u UN-ovim , a posebno u UNDP-ovom izvještaju iz 1994. godine (UNDP-Program Ujedinjenih nacija za razvoj).</s><s>Ovaj dokument 3 Booth Ken, Theory of World Security, Cambridge University Press, New York, 2007.godina, 4 Hampson O.F., Human Security u Security Studies, Williasm Paul, Routledge London and New York, New York, 2008.godina, str.230. 5 Owen Taylor, Human Security, A Contested Contempt u the Routledge Handbook of New Security Studies (ed.</s><s>Burgass Peter), Routledge London and New York, New York, 2010.goIzet Beridan, Sead Turčalo, Mirza Smajić 527</s>\n<s>Uvod humanu sigurnost6 definiše „..kao stanje u kojem su ljudi oslobođeni od trauma koje opterećuju ljudski razvoj.</s><s>Humana sigurnost znači kao prvo, sigurnost od takvih kroničnih prijetnji kao što su glad, bolest i represija.</s><s>A kao drugo, znači zaštitu od iznenadnih i štetnih poremećaja svakodnevnice – bilo u domovima, na radnim mjestima ili u zajednicama“.7 Iz ovoga možemo zaključiti da humana sigurnost ima dva glavna aspekta (freedom from fear i freedom from wear), ali i da može biti ugrožena u sedam područja, koja ujedno i čine temelj ljudske sigurnosti: ekonomska sigurnost, prehrambena sigurnost, zdravstvena, ekološka, osobna, politička i sigurnost zajednice.8 Razlozi oblikovanja ljudske sigurnost treba da čine okosnicu povezivanja sukoba i razvoja, odnosno glavni fokus treba usmjeriti na sprječavanje glavnih uzroka, a ne samo na krizni dio upravljanja sukobom.</s><s>Najnovija manifestacija tog trenda, primjećuje Kerr, jeste „usmjerenost na svladavanje međunarodnog terorizma vojnim sredstvima nauštrb sprječavanja globalnog siromaštva kao problema neovisnog od, iako ponekad povezanog s terorizmom“.9 Nadalje, tumačenje povezanosti sukoba i razvoja proizlazi iz: rastućeg broja unutrašnjih sukoba, većina ratova se vodi u siromašnim zemljama, političko nasilje od strane državnog aparata i raznih pobunjeničkih grupa, što može za posljedicu imati „propadanje“ država.</s><s>Općenito gledano, novi sistem globalnih vrijednosti možemo opisati kroz metaforički oblik „demokratizacije svakodnevnice“.10 Tako, koncept ljudske sigurnosti i njegovi zastupnici dramatično mijenjaju tradicionalne stavove u pogledu referentnog objekta sigurnosti, pri čemu referentni objekt ne predstavlja država, već ljudi.</s>\n<s>Geneza neslaganja zastupnika tradicionalne i ljudske sigurnosti leži u percepciji izvora prijetnji i pogleda na pitanja suvereniteta.</s><s>Neslaganja zastupnika je izravan produkt krupnih geopolitičkih i geoekonomskih turbulencija posljednjih dvadeset godina, koje su promijenile uzajamni odnos teorije i prakse država.</s><s>Ovakvi stavovi predstavljali su novu evolucija u razvoju mišljenja, npr:</s>\n<s>1. Veći interes za ljudsku dimenziju razvoja; 2. Naglašava se prirodna veza između razvoja i sigurnosti; 6 U radu ćemo naizmjenično koristiti izraze humana sigurnost i ljudska sigurnost, 7 Collins Alan, Suvremene sigurnosne studije, Politička kultura, Zagreb, 2010.godina, str.23 8 Tigerstrom v. Barbara, Human Security and International Law, Hart Publishing, Oxford and Portland, 2007.godina</s>\n<s>4. Očiti jaz između evolucije u normi teoriji razvoja i ponašanju države11 Prema UNDP Annual Report-u 1996/1997 postavlja se teza kako bez mira ne može biti razvoja, a bez razvoja ugrožen je mir.</s><s>Zbog toga, sredstvo za postizanje sigurnosti čovjeka ne može biti oružje nego trajni razvoj, koji ne generira samo gospodarski rast nego i jednakomjerno raspoređuje profite, obnavlja uništenu okolinu za slijedeće generacije...12 Ljudska sigurnost još uvijek treba da uđe u „mainstream“ sigurnosnog diskursa, zbog nesumnjivo različitih političkih i ideoloških razloga koji su u toku, ali i zbog značenja i funkcije samog koncepta.13 I pored toga, mora se naglasiti zloupotreba koncepta kao potpora interesima realpolitike, koji služi samo za dugoročni opstanak vladajućih političkih elita, kao instrument globalne moći.14</s>\n<s>Naime, na akademskom i stručnom nivou postoji neslaganje oko samog značenja pojma ljudske sigurnosti, a koje je djelomično izazvano i činjenicom da je njegovo značenje uvjetovano i „...multiplikacijom faktora koji ugrožavaju ljude i njihove zajednice“.15 S tim u vezi mora se naglasiti da je postojao opći konsenzus oko referentnog objekta ljudske sigurnosti, ali sporenje u pravcu određivanja prijetnji koja će biti primarna za ovaj koncept podijelio je zagovornike na uži i širi pristup ljudskoj sigurnosti.</s><s>Škola užeg pristupa ljudskoj sigurnosti i njen zagovornik Mack tvrdi kako je „prijetnja političkog nasilja ljudima, od strane države ili bilo kojeg drugog organiziranog političkog subjekta“ prikladan predmet koncepcije ljudske sigurnosti.16 Pri tome zastupnici užeg pristupa ljudsku sigurnost definišu kao zaštitu pojedinca i zajednica od rata i ostalih oblika nasilja.17 Mack i njegovi sljedbenici ne negiraju postojanje i drugih prijetnji ljudima osim sistemskog političkog nasilja, ali naglašavaju da su one samo korelati nasilju (npr. uzajamna veza siromaštva i loše vladavine).</s><s>Zbog ovakvih stavova zastupnika užeg koncepta, ova definicija u literaturi je pojednostavljena kao „sloboda 11 Khong F.Y. & MacFarlane S.N., Human Security and the UN, Indiana University Press, Indianapolis, 2006.godina, str. 104.</s>\n<s>2002.godina od straha“ (freedom from fear) od prijetnje političkim nasiljem.</s><s>Zastupnici škole šireg pristupa, osim političkog nasilja u obzir uzimaju siromaštvo18 kao prijetnju ljudskoj sigurnosti.</s><s>To znači da ljudska sigurnost nije samo „sloboda od straha“ već „sloboda od siromaštva“ (freedom from want), pa čak uključuje i ostale ljudske slobode i vrijednosti.19 Tako, Tahkur smatra da ljudska sigurnost treba da se bavi „zaštitom ljudi od kritičkih, po život opasnih prijetnji, bez obzira na to jesu li uzroci prijetnji ljudske aktivnosti ili prirodni događaji, nalaze li se one unutar ili izvan država...</s><s>“20 Širi pristup je zbog svoje difuznosti vrlo često izložen mnogim kritikama, jer kako naglašava Roland Paris ovakvo shvaćanje ljudske sigurnosti pokriva dijapazon od „zloupotrebe opojnih sredstava do genocida“21 što suštinski onemogućuje fokusiranje na njegovu efikasnu implementaciju u praksi.</s><s>Obzirom na široku lepezu izvora prijetnji humanoj sigurnosti koju preferiraju zastupnici šireg pristupa te ograničenost na političko nasilje kao izvor ljudske nesigurnosti kod predstavnika užeg pristupa mi ćemo u našem radu operirati sa slijedećom eklektičkom definicijom: ljudska sigurnost predstavlja stanje u kojemu je osiguran uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca…22</s>\n<s>Iako se radi o širokoj definiciji koja uključuje freedom from fear i freedom from want aspekt nam je potrebna kako bi u kontekstu promicanja ljudske sigurnosti sagledali probleme sa kojima se suočila međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini.</s><s>Prije nego što analiziramo mjesto humane sigurnosti u strategijama djelovanja međunarodne zajednice u bosanskohercegovačkom postkonfliktnom okruženju predočit ćemo okvir u kojem djeluje međunarodna zajednica.</s><s>Radi se o potrebi predočavanja nekoliko općih mjesta Daytonskog mirovnog sporazuma kojim ćemo čitaocima olakšati razumjevanje i kontekstualizaciju problema kojeg elaboriramo u ovom radu.</s><s>18 U svojoj studiji „Too Poor for Peace?“ Brainard i Chollet upozoravaju da svaki dan 30.000 djece umre, jer su suviše siromašno živjeli (šire Brainardl./</s><s>Chollet D., Too Poor for Peace ?, Brookings Institution Press, Washington D.C., 2007.godina, str.2. 19 Neki od pojedinih prijetnji ljudskoj sigurnosti definirani su milenijskim ciljevima UN-a (2000).</s><s>Postavljeni ciljevi bi se trebali do 2015.godine ispuniti, među kojima izdvajamo: smanjiti za 50 posto broj ljudi koji žive od manje od dolara dnevno, postići univerzalno osnovno obrazovanje, Smanjiti za dvije trećine mortalitet među djecom ispod pet godina starosti, Boriti se protiv HIV/AIDS, malarije i drugih bolesti, Razviti otvoren i nepristran trgovinski i finansijski sistem radi omogućavanja državama u razvoju da pristupe tržištima razvijenih država, te smanjivanje ili ukidanje duga siromašnim državama (šire na http://www.un.org/millenni20 Collins Alan (2010): Suvremene sigurnosne studije, Politička kultura, Zagreb 22Beridan Izet, Politika i sigurnost, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2008.godina, str.25 Izet Beridan, Sead Turčalo, Mirza Smajić 530</s>\n<s>Bosanskohercegovački politolog Nerzuk Ćurak, daytonsku Bosnu i Hercegovinu označava kao državu „...stvorenu i mišljenu ratom, izvedenu iz rata, uvjetovanu njegovim rezultatima.“.23 Ova definicija je znakovita u pogledu prikaza okvira koji je prirodno stanište za proizvodnju ljudske nesigurnosti budući da je Daytonski mirovni sporazum potvrdio novu geografiju proizvedenu primjenom organiziranog oružanog nasilja protiv Bosne i Hercegovine.</s><s>Posebno značajan jeste Aneks 4. i Aneks 10. tog mirovnog sporazuma.</s><s>Prvi je definirao je novu institucionalna arhitektura „demokratske države“ sa „...dva entiteta...“, Federacijom BiH i Republikom Srpskom, kao njezinim sastavnim djelovima,24 čime je, da parafraziramo čuvenog njemačkog geografa Karla Rittera, geografija nasilja postala tekuća budućnost (post)daytonske Bosne i Hercegovine.</s><s>Drugi je apsolutnu moć dodjelio međunarodnoj zajednici, oličenoj u Uredu visokog predstavnika (OHR), instalirajući je praktički kao dio političkog sistema Bosne i Hercegovine.</s>\n<s>Bošnjaci, Hrvati i Srbi su ustavom definirani kao konstitutivni narodi dok su stanovnici Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju ili se ne osjećaju pripadnicima triju etničkih grupa podvedeni pod kategoriju “ostali”.</s><s>Građanin se pominje samo u preambuli Ustava, te im je tako osporena mogućnost da participiraju u novouspostavljenom sistemu podjele vlasti (power sharing) u daytonskoj Bosni i Hercegovini.</s>\n<s>Shodno tome Šarčević ističe da Dejtonski ustav odlikuje osobit „...tip autoritarizma koji etničke interese stavlja iznad svih drugih i iz državne vlasti isključuje čitavu skalu različitih interesa, koji ne polaze od etnikuma, ali predstavljaju isto tako legitimne razloge političkog udruživanja...</s><s>Svi oni ,međutim, ostaju izvan interesa ovih neuobičajenih ustavotvoraca.</s><s>“25 Izvorno, prema članu III § 1 Ustava institucijama Bosne i Hercegovine date su nadležnosti u oblastima: vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carinska politika,monetarna politika, finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila, provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom, uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava,regulisanje međuentitetskog transporta i kontrola vazdušnog saobraćaja (Ustav BiH).</s><s>23 Ćurak Nerzuk, Obnova bosanskih utopija, Synopsis, Sarajevo/Zagreb, 2006.godina, str.31 24 Dejtonski mirovni sporazum, Službeni list, Sarajevo, 1999.godina, str.50. 25 Šarčević Edin, Ustav i politika:kritika etničkih ustava i postrepubličkih ustavotvorstava u Bosani i Hercegovini, VKBI, Sarajevo, 1997.godina, str. 55.</s><s>Izet Beridan, Sead Turčalo, Mirza Smajić 531</s>\n<s>Intervencijama visokog predstavnika uz naknadnu saglasnost Parlamenta Bosne i Hercegovine, država je od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas povećala broj svojih institucija od šest, koliko ih je imala 1996.godine do preko 60 koliko ih ima danas.</s>\n<s>Sve ostale „vladine funkcije i moći“26 prepuštene su entitima kojima je data i ovlast stupanja u posebne paralelne odnose sa dvjema susjednim državama garantorima Sporazuma: Saveznom Republikom Jugoslavijom (to je pravo naslijedila Srbija nakon disolucije SRJ) i Republikom Hrvatskom.27 Stvoren je i paradoks dvojnog državljanstva unutar jedne države tako što je utvrđeno da „postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština, i državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti“ (Ustav Osim situiranja najvećeg dijela ovlasti pod okrilje entiteta definiranih u diskriminatornim etničkim kategorijama, Ustav je model „etničke kontrole nad političkom vlasti“ preslikao i na institucije države garantirajući njihovu konstituciju na tripartitnoj osnovi.</s>\n<s>Time su ključne državne institucije ustanovljene u Daytonu: Predsjedništvo,28 26 Dejtonski mirovni sporazum, Službeni list, Sarajevo, 1999.godina, str.54. 27 Na taj način dodatno je omogućen ulazak entiteta u sferu vanjske politike mada je Ustavom predviđeno da saglasnost na sklapanje sporazuma daje Parlament BiH te da odredbe takvog ugovora ne smiju biti usmjerene protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.</s>\n<s>28 Prema članu V § 3 Predsjedništvo BiH je nadležno za: vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine; imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine, od kojih najviše dvije trećine mogu biti odabrani sa teritorije Federacije; predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član; vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora Bosne i Hercegovine, otkazivanje i, uz suglasnost Parlamentarne skupštine, ratifikovanje takvih ugovora; izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine; predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini, uz preporuku Vijeća ministara; podnošenje izvještaja o rashodima Predsjedništva Parlamentarnoj skupštini na njen zahtjev, ali najmanje jedanput godišnje; koordinaciju, prema potrebi, sa međunarodnim i nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini; vršenje drugih djelatnosti koje mogu biti potrebne za obavljanje dužnosti, koje mu prenese Parlamentarna skupština, ili na koje pristanu entiteti. (Ustav BiH) Svi èlanovi Predsjedništva su takoðer, po prirodi svoje dužnosti, zaduženi za:civilnu komandu nad oružanim snagama;èlanstvo u Stalnom komitetu za vojna pitanja; izbor èlanova Stalnog komiteta za vojna pitanja;slanje predstavki Ustavnom sudu;obavljanje drugih zadataka povjerenih èlanu Predsjedništva na osnovu zakona Bosne i Hercegovine.(Poslovnik Predsjedništva BiH, èlan 10 na: http://www.predsjednistvobih.ba) Izet Beridan, Sead Turčalo, Mirza Smajić 532</s>\n<s>Vijeće ministara29 i Parlament30 postale refleksija etniciteta kao glavnog izvora moći i u kombinaciji sa širokim ovlastima entiteta ključna prepreka unutarnjeg institucionalnog redizajniranja države.</s><s>Pored navedenih institucija Aneks 4 je ustanovio Centralnu banku, Ustavni sud i Stalni vojni komitet kao koordinaciono tijelo za oružane snage u BosNa taj način, kako ističe McMahon, Dejtonski ustav predstavlja stradu između podjele države i podjele vlasti31 a istovremno i okvir za proizvodnju političke i ekonomske nesigurnosti pojedinca obzirom da se svaki njegov aspekt sekuritizira iz različitih perspektiva i instrumentalizira u cilju nacionalne homogenizacije koja preferira kolektivitet nad individuom kao referentnim objektom humane sigurnosti.</s>\n<s>Sveprisutnost “strategije podjele i ujedinjenja”32 producirane daytonskim političkim uređenjem, koje je prevlast nad stvarima od javnog interesa dalo etnonacionalističkim strankama, zahtjevala jače involviranje međunarodne zajednice u permanentnom procesu deblokiranja i rekonstruiranja nefunkcionalnih te izgradnji novih institucija koje bi građanima trebale garantirati političku i ekonomsku sigurnost.</s>\n<s>29Vijeće ministara je bilo sastavljeno od ministarstva vanjskih poslova, ministarstva civilnih poslova i komunikacija i ministarstva za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose.</s><s>Svaki ministar je imao dva zamjenika iz drugih konstitutivnih naroda tako da je Vijeće ministara činilo šest članova od kojih su trojca bili na čelu ovog tijela.</s><s>Naime, prema Zakonu o Vijeću ministara iz 1997.godine ovim državnim organom su predsjedavali dva kopredsjedavajuća koja su se rotirali u osmomjesečnom ciklusu te jedan potpredsjedavajući.</s><s>Da bi se odluka donijela bilo je potrebno prisustvo četiri člana vlade i barem jedan predstavnik svakog naroda. (šire Bieber Florian, Politički sistem u podjeljenom društvu, Buybook, Sarajevo, 2008.godina).</s><s>30 Parlament je nadležan za donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine po ovom Ustavu; odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine;odobravanje budžeta za institucije Bosne i Hercegovine;odlučivanje o saglasnosti za ratifikaciju ugovora i ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta.</s><s>31 McMahon Patrice, Rebuilding Bosnia: A Model to Emulate or to Avoid, Political Sciences Quarterly, Volume 119, Nr.4, 2004-05, str.584 Izet Beridan, Sead Turčalo, Mirza Smajić 533</s>\n<s>3. Strategija sigurnosti i liberalizacije kao implementacijski instrumenti humane sigurnosti33 U procesu promocije ljudske sigurnosti u Bosni i Hercegovini shvaćene od strane međunarodne zajednice, poglavito Ureda visokog predstavnika kao njezinog instrumenta moći, pošlo se od toga da je u državama koje su iskusile različite oblike nasilja poput bosanskohercegovačkog slučaja u pravilu u početnoj fazi najbolje primjeniti kombinaciju: strategiju sigurnosti i liberalizacije.</s>\n<s>Strategija sigurnosti (security first strategy) u suštini u sebi supsumira dva referentna objekta sigurnosti, pojedinca i državu.</s><s>Cilj joj je uspostaviti sigurnost i obnoviti državni monopol sile koji će biti kontroliran na način da ne dozvoli državi njegovu zloupotrebu protiv vlastitih građana.</s><s>Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini je pošla od premise da demokratski kontroliran, transparentan i efikasan sigurnosni aparat reducira mogućnost izbijanja ili obnove nasilnog konflikta.</s><s>Shodno tome procjenjeno je da je sigurnost u praktičnoj dimenziji ove strategije moguće postići reformom sigurnosnog sektora.</s><s>Reforma se odvijala u dvije faze i pokazala je suštinsko „...nesuglasje nacionalnih elita i njihovih politika u sferi državne dimenzije odbrane i sigurnosti“34 koje je u prvoj fazi reforme amortizirano i razrješeno od strane međunarodne zajednice.</s><s>Prva faza reforme sigurnosnog sektora je podrazumjevala reformu oružanih snaga čiji je ključni cilj bio da ovaj aspekt sigurnosna arhitektura države transformira u skladu sa normama koje zahtjevaju eksterni akteri radi omogućavanja daljnjih integracija na međunarodnom nivou i povećanje međusobnog povjerenja i osjećaja subjektivne sigurnosti među građanima Bosne i Hercegovine.</s><s>Ova reforma je pod snažnim utjecajem međunarodne zajednice polučila uspjeh ali je na određen način i naznačila probleme koji su se pojavljivali u definiranju sigurnosnog pristupa (security first) problemu humane sigurnosti.</s><s>Problem koji se javio prilikom samog definiranja strategije je bilo određivanje elemenata i aktera koji čine sigurnosni aparat čija je reforma bila nužna.</s><s>Kao akteri su uzeti državni sigurnosni elementi koji se odnose na vojsku dok je reforma policijskih snaga te ostali elementi 33 Dijelove ovog poglavlja rada u nešto izmjenjenom obliku koautor ovoga članka Turčalo Sead je objavio u autorskom poglavlju knjige „State or Nation: The Challenges of Political Transition in Bosni and Herzegovina“, Center for Interdisciplinary Postgraduate Studies, University of Sarajevo, Sarajevo, 2011“, te u Godišnjaku Fakulteta političkih nauka 2010/2011 koji je u pripremi za štampu.</s>\n<s>2. Okvir za humanu (ne)sigurnost humane sigurnosti isključeni iz ove strategije.</s><s>Taj parcijalni sigurnosni pristup pokazao se u nastavku zaokruživanja reforme sigurnosnog sektora, kao važnog sadržaja freedom from fear aspekta ljudske sigurnosti u tranzicijskim, postkonfliktnim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina, preprekom jer su je političke elite podigle na pijadestal borbe između „unitarista i dezintegracionista“ i na kraju osudile na neuspjeh.</s><s>Umjesto jedinstvenih policijskih snaga stvoreno je nekoliko koordinacijskih agencija na državnom nivou iz čijeg samog imena proizilazi nemoć djelovanja.</s><s>U sigurnosnom pristupu koji je promovirala međunarodna zajednica se, kao što vidimo, uglavnom fokusirala na vojno – policijske aspekte sigurnosti.</s><s>Uspjeh je bio djelomičan budući da je reforma oružanih snaga požnjela uspjeh dok je reforma policijskog sektora ostavila realno ustrojstvo policijskih struktura na entitetskim i kantonalnim nivoima nepromjenjeno.</s><s>Taj neuspjeh policijske reforme, međutim, nije donio promjene u percepciji stanja javne i osobne sigurnosti građana koja je prema posljednjem objavljenom izvještaju sistema ranog upozoravanja Razvojnog programa Ujedinjenih nacija ( UNDP) u Bosni i Hercegovini zadovoljavajuća.35 Ono što je međunarodna zajednica propustila u sigurnosnom segmentu jeste da ga proširi budući da istraživanja pokazuju da građani, kao najveće prijetnje vlastitoj sigurnosti, percipiraju „...problem pasa lutalica, maloljetničke delikvencije, zloupotrebe opojnih droga, adekvatno odlaganje otpada i smeća, problem parkiranja, prirodne nepogode, ponašanje u saobraćaju, provale, pijančenje, prosjačenje itd.“36 Kao opravdanje može se iščitati i činjenica da preširoko postavljena strategija koja uključuje sve aspekte sigurnosti vodi ka nefokusiranim programima i nauspjehu u realizaciji ovog pristupa.</s><s>Ipak jedan od uzroka neuspjeha security first pristupa često se nalazi i u činjenici da međunarodna zajednica kombinirajući liberalizacijsku i sigurnosnu strategiju kao primarnu strategiju određuje liberalizaciju dok se sigurnost tretira sekundarno.</s><s>Iz perspektive liberalizacijske strategije37 i teorije na kojoj je ova utemeljena, ključni nedostatak Bosne i Hercegovine jeste netransparentnost, 35 UNDP, SISTEM RANOG UPOZORAVANJA- četvrti kvartalni izvještaj, Sarajevo, decembar 2008. godine.</s>\n<s>535 te “…nemogućnost slobodnog razvoja tržišno demokratskih struktura”.38 Međunarodna zajednica je ovaj pristup u Bosni i Hercegovini primjenila ad hoc budući da strategija implementacije misije međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini nije postojala do 2000.godine, a Ured visokog predstavnika je svoju implementacijsku stratregiju imao samo od 2002. do 2006. godine.</s><s>Usljed toga su i primjenjivani segmenti liberalizacijske strategije jer se smatralo da mjere političke i ekonomske liberalizacije predstavljaju ključ izgradnje mira i demokratije u postkonfliktnom društvu.39 Primjena ovako segmentirane strategije liberalizacije je na unutarnjopolitički život u Bosni i Hercegovini na političkom i ekonomskom planu ostvarila perverzivan efekt koji je generirao ishod suprotan od željenog.</s><s>Umjesto demokratizacije, političke i ekonomske stabilnosti za pojedinca, proizvedena je „etnokolektivna dilema“.</s><s>Građani su na skoro svim postratnim izborima svoju podršku davali strankama koje su u svojim porukama tokom kampanje potencirali ugroženost kolektiviteta ili strah od druge etničke grupe.40 Čak i na izborima na kojim su najveći broj glasova odnosile anacionalne stranke, uvjeti za formiranje vlasti, barem na državnom nivou, su pokazivali da dejtonska Bosna i Hercegovina predstavlja prirodno stanište za nacionalistički orjentirane politike jer partije sa građanskom orjentacijom nisu uspjevale uspostaviti vlast bez participacije nacionalnih stranaka ili se proces uspostave kao poslije izbora 2010.godine otezao u neizvjesnost.</s><s>Odluke građana da svoj glas povjere nacionalnim strankama nije bio rezultat nedostatka političke kulture kako se često percipiralo od strane međunarodne zajednice već naprosto rezultat jednog politički racionalnog akta u uvjetima u kojima građani nisu u mogućnosti da odvoje svoje ekonomsko preživljavanje od političkog čina glasanja budući da velike nacionalne partije kontrolišu radna mjesta koja se nalaze u državnim službama ili velikim entitetskim kompanijama.</s>\n<s>535 bosanskohercegovačkog društva stvarajući na svakim narednim izborima tzv. “etničku dilemu” predizbornim porukama poput “Opredjeljenje ili isTo je navodilo glasače da odaberu “svoju” opciju, koja bi im omogućila sigurnost koju nisu mogli očekivati od nefunkcionalnih državnih institucija te spriječe “druge” da osvoje prevlast čime je suštinski poništavana svaka mogućnost umjerenog političkog djelovanja.41 Time je omogućeno etnonacionalnim strankama da preko legitimnih i demokratskih mehanizama kontroliraju nemoćne.42</s>\n<s>Dodatni element strategije liberalizacije u ekonomskom polju koji je poticala međunarodna zajednica pokazat će da „duh trgovine“ ne može samostalno osigurati ekonomsku stabilnost građana jer se privatizacija i deregulacija tržišta koja traje od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pokazala kao proces bogaćenja novih političko – ekonomskih elita, i time kontrole potencijalnog biračkog tijela te instrument za onemogućavanje jedinstvenog ekonomskog prostora.</s>\n<s>Vladajuće entitetske političke strukture su selektivno pristupile privatizaciji zadržavajući u većinskom vlasništvu najprofitabilnije kompanije iz telekomunikacionog i energetskog sektora.</s><s>Te kompanije su korištene i koriste se za kontrolu ključnih tokova profita, ali i ostvarivanje (geo)političkih interesa uvodeći na bosanskohercegovačko tržište kompanije od kojih se očekivalo da njihove matične države pridobiju kao podršku za realiziranje svoje politike.43</s>\n<s>41 Na svim postratnim izborima u Bosni i Hercegovini pobjeđivale su stranke koje su svoje predizborne kampanje zasnivale na obraćanju isključivo jednoj etničkoj skupini.</s><s>Određene promjene su se desile 2000.godine kada je su vladajuću koaliciju ušle i političke opcije koje su apelirale na kompletno biračko tijelo poput SDP-a, LDS, GDS, te dvije penzionerske stranke, mada su neke od njih zbog slabe infrastrukture i nedovoljno kapaciteta nastupile samo u Federaciji BiH.</s>\n<s>42 Belloni Roberto, State building and international intervention in Bosnia, Routledge Lon43 Stranka demokratske akcije dugi niz godina preko premijera koji u pravilu dolazi iz te stranke uspijeva je da zadrži kontrolu nad BH Telekomom, dok sa Strankom za BiH dijeli „vlasništvo“ nad Elektroprivredom BiH kao najprofitabilnijim kompanijima u Bosni i Hercegovini.</s><s>Istovremeno su vladajuće stranke u Republici Srpskoj dugi niz godina djelovale po istom modelu u tom entitetu, dok u junu 2006.</s><s>Vlada nije odlučila da proda Telekom Srpske Telekomu Srbije što su srbijanski ekonomski analitičari ocijenili kao političku kuipovinu (Srbija dala 200 miliona evra više od Austrije,Blic na: (http://www.blic.rs/stara_arhiva/arhiva/2006-12-06/strane/tema.htm),te Rafineriju Nafte ruskoj kompaniji Zaruubižnjeft Izet Beridan, Sead Turčalo, Mirza Smajić 537</s>\n<s>Rezultat procesa ekonomske liberalizacije, umjesto ekonomske i političke stabilnosti kojoj se nadala međunarodna zajednica promovirajući ovaj pristup, prema istraživanjima UNDP-a i Svjetske banke jeste oko milion ljudi koji u Bosni i Hercegovini žive na ivici siromaštva, te preko 40% onih koji svoju ekonomsku situaciju ocjenjuje kao ispodprosječnu.</s><s>Istovremeno je stopa nezaposlenosti najproduktivnije radne snage duplo veća od generalne stope nezaposlenosti.44</s>\n<s>Očigledno, da je međunarodna zajednica u svom pristupu humanoj sigurnosti, posebice freedom from want aspektu, pošla od pogrešnih premisa smatrajući da će liberalizacijski pristup polučiti promjene u bosanskohercegovačkom društvu.</s><s>Zanemareni su opstrukcionistički akteri procesa u formi političkih elita kojima perpetuacija nestabilnosti omogućava održavanje napetosti kojom mogu mobilizirati glasačko tijelo.</s><s>Previd koji je načinila međunarodna zajednica jeste da nije shvatila kako u fragilnim/postkonfliktnim državama tokom konflikta i neposredno nakon njega vladajuća elita sistematski isključuje većinu građana iz procesa odlučivanja i orijentiraju se prema zahtjevima društvenih grupa koje ju podržavaju.</s><s>Na taj način dolazi do konsolidacije etnički, religijski, lingivstički, kulturno… isključive vlasti i održavanja postojeće polarizacije društva.</s>\n<s>Eksterni politički akteri u Bosni i Hercegovni su očigledno zanemarili nedostatke ovog pristupa, koji leže u nedostatku civilnog društva ili egzistenciji tzv. “lošeg civilnog društva”.</s><s>Takvo civilno društvo pokazalo se u proteklih 16 godina da nema kapaciteta da bude protuteža vladajućoj eliti niti da gradi društvene mreže koje će transcendirati podjele unutar društva.</s><s>Istovremeno ekonomska liberalizacija realizirana preko promptne deregulacije tržišta i privatizacije otvorila, kako smo već naglasili, prostor za srastanje ekonomske i političke elite koja proširuje već postojeći utjecaj na društveni život i povećavanjem diskrepance između bogatih i siromašnih dovodi do daljne fragmentacije društva.</s><s>I ne samo društva u cjelini nego ekonomskih razlika unutar svagog etniciteta.</s><s>44 UNDP, Sistem ranog upozoravanja- četvrti kvartalni izvještaj, Sarajevo, decembar 2008. godine, str.49</s>\n<s>Promocija i realizacija humane sigurnosti od strane međunarodne zajednice u postkonfliktnim društvima poput bosanskohercegovačkog uvjetovan je nizom faktora koji od međunarodnih aktera kao prethodni korak zahtjevaju da se ovaj proces osvjesti kao dugotrajan i kompleksan.</s><s>U izboru strategija za realizaciju uspostave okruženja koje će svakoj osobi pružiti, barem uvjete političke i ekonomske stabilnosti kao konstitutivnog elementa humane sigurnosti neophodno je korištenje mješovitih koncepata uz dozirano korištenje maksimalističkih pristupa poput strategije liberalizacije.</s>\n<s>Isključiva primjena strategije liberalizacije, koja često dovodi do neuspjeha, zahtjeva dubok zahvat u društveno tkivo koje je vlo osjetljivo u fragilnim državama te može proizvesti konflikte i produbiti već postojeći jaz među sukobljenim društvenim grupama.</s>\n<s>Eksterni akteri se u ovom procesu moraju u obzir uzeti i druge aktere te angažirati institucionalni model pomoću kojeg bi se formirale institucije sposobne da društvene inpute u vidu zahtjeva građana za političkom i ekonomskom stabilnošću procesuiraju u autoritativan output.</s>\n<s>Ukoliko je prihvatljivo određenje geostrategije kao strategije upravljanja geopolitičkih interesa, kao što navodi Brzezinski, onda je moguće geopolitiku označiti kao prvinu i stalnicu vanjskopolitičkog upravljanja političkih interesa, kada se ovi odnose na teritorijalne odnose u prostoru, naravno, i onda kada geografski faktori utječu na vojno planiranje i vojne aktivnosti.</s><s>Ovo se svakako odnosi i na krizno upravljanje i upravljanje krizama.</s><s>Iako se autor u članku ne bavi teorijama kriza, polazi od temeljnog zakona po kojemu je i kriza predmet proizvodnje, upravljanja i „rješavanja“, skladno interesima njezinih aktera.</s><s>Geopolitiku umiješta u znanstvenu epistemološku prizmu političke geografije ali želi prije svega potaknuti raspravu o geopolitici kao upravljanju.</s><s>Zato težište polaže na empirički tok izabranih važnijih događaja koji ilustriraju „vraćanje“ geopolitike na euroazijsku scenu nakon kraja hladnog rata 20. stoljeća i otuda geopolitičkog upravljanja u razdoblju kojega označava kriznim.</s><s>Imajući u vidu suprotnosti između ideologije globalizacije i sinergijske vrijednosti teritorija autor se nakon 12 godina ponovo pita da li je riječ o povratku geopolitike i rata kao sijamskih blizanaca i jedinstvenog procesa.</s>\n<s>Upravljanje je proces odlučivanja, planiranja, osmišljanja, usmjeravanja, raspoređivanja organizacijskih resursa, vođenja te nadzora i vrednovanja izvođenja neke aktivnosti.</s><s>Ovako opće određenje u najraširenijoj enciklopediji (Wikipedija) u drugom jeziku zvuči nekoliko drugačije kada upravljanje definira kao „proces oblikovanja i održavanja okruženja u kojemu pojedinci, radeći zajedno u skupinama ostvaruju odabrane ciljeve.</s><s>To je zapravo proces postizanja željenih rezultata kroz efikasno korištenje ljudskih i materijalnih resursa.“ Riječ je i o “umjetnosti obavljanja poslova putem, uz, ili posredstvom drugih ljudi”.</s><s>Svakako je riječ o sustavnom načinu usmjeravanja pojedinaca, skupina poslova i operacija s ciljem ostvarivanja imenovanih organizacijskih ciljeva sa sredstvima koje organizaciji stoje na raspolaganju.</s><s>Ovim oni koji upravljaju, upravljaju ljudima i operacijama, dok upravljanje sadrži planiranje, organiziranje, vođenje i motiviranje, nadziranje (kontrolu) te raspolaganje ljudskim resursima.</s><s>Ne upuštajući se dublje u teorije o upravljanju, ovdje je moguće reći da je upravljanje univerzalna funkcija što znači i krizna.</s><s>Krizno upravljanje ili upravljanje krizom moguće je označiti procesom u kojemu se akter susreće sa prilikama u kojima procesi i događaji u utečenom sistemu ugrožavaju njegove interese i/ili institucije ili sam sistem, sve do mjere kada kredibilnosti, dobre reputacije, starih institucija ili sistema više nije moguće održavati.</s><s>Fraze međunarodno ali svjetsko uređenje, red, poredak ili sistem uobičajeno označavaju djelujuće odnose između država koji temelje na određenim odnosima moći.</s><s>Ameriški politolog Liska definira pojam “uređenja” kao stanje kada su do određene mjere ponašanja država predvidljiva ia samo toliko da znamo što se vjerojatno neće dogoditi te “sistem” koa stanje koje poveća predvidljivost događanja jer se oslanja na takva mjerila vjerojatnosti sa kojima je moguće najaviti da će se nešto dogoditi.</s><s>To u praksi vjerojatno znači da oni koji upravljaju strukture i strategije moraju u međunarodni sistem kojemu pripadaju ugraditi već u osnovi samouzdržavajući minimalni red (Liska 1996, 39).</s><s>Svakako, međunarodni “red” postoji kada međunarodne odnose označava relativno jasan i čvrst uzorak što uzdržavaj pravila međunarodnog ponašanja.</s><s>Međutim, valja konsenz da ta pravila, formalna i neformalna, određuju namoćniji djelatnici u sistemu, što sugerira da bogastvo, moć i sila u svijetu nisu raspoređeni jednakomjerno među državama.</s><s>U tom sistemu su velike i male, moćne i slabe države.</s>\n<s>Nije uobičajeno nazivati geopolitiku upravljanjem već stoga što se u širem opsegu malo govori o političkim upravljanju prostorom.</s><s>Nije uobičajeno niti da se geopolitika umiješta u kontekst upravljanja krizama, posebice ne u smislu onoga što što se danas pod tim pojmom najčešće razumije.</s><s>Kao i geopolitika uopće, ovaj segment političkog života i dalje je počesto nekakva tabu ili tema za posvećene, i dok tu i tamo psi laju, geopolitički karavan ide dalje.</s>\n<s>Na geopolitiku ne treba gledati kao na nekakvu spontanu reakciju, recimo oblik biološke teritorijalnosti već kao na sasvim svjesnu, potpuno osmišljenu plansku političku djelatnost sa svim elementima političkih koncepcija, strategija, doktrina zauzimanja kontrole nekog geografskog prostora koji nekom geopolitičkom akteru obzirom na njegove interese predstavlja određenu vrijednost.</s><s>Radi toga je geopolitika kao praksa većinom proizvod svojih (političkih) vremena unutar kojih su se razvijale i mijenjale i njezine definicije (i znanstvene): Kjellen, 1899. „teorija države kao državnoga organizma ili pojave u prostoru”1; Haushofer, otac njemačke geopolitike, “nova znanost o državi… doktrina prostorskoga determinizma svih političkih procesa što baziraju na širokim temeljima geografije, naročito političke geografije” ; Whittlesey, Amerikanac, u predvečer drugoga svjetskog rata, odbacuje geopolitiku kao “dogmu, …sudbinu koja državi određuje mjesto pod suncem” dok je istovremeno Hartshorne zapisuje kao geografiju „koju koriste za dostizanje pojedinačnih ciljeva koji se nalaze na drugoj strani traženja znanja“; Po Walshu je geopolitika bila “kombinirano proučavanje društvene geografije i primjenjene političke znanosti…, što datira sve do Aristotela, Montesquiea i Kanta” (Walsh, 1944); Parker dosta kasnije (1998.) kaže da je geopolitika “proučavanje međunarodnih odnosa iz prostorne ili geografske perspektive” (Parker, 1988., 5), dok je Agnew (1985) definira kao “proučavanje/istraživanje geografskih pretpostavki, određenja i razumijevanja što stupaju u svjetsku politiku” (Agnew, 1985., 2).</s><s>Demko i Wood ju opredjeljuju kao „umjetnost i vještinu razumijevanja i predviđanja prostorskih aspekata promjena u političkij moći među grupama, posebice državama (Demko and Wood 1994., 3).</s><s>Tuathail, suvremeni eksponent kritičke gepolitike, kaže da „geopolitika nije jedinstveno, sveopsegajuće značenje ili identitet“ već je „rasprava, kulturni i politički veoma različit način opisivanja, predstavljanja i pisanja o geografiji i međunarodnoj politici” (Tuathail, 1998; 3).</s><s>I za Kearnsa (2008) je geopolitika rasprava koja riše, obrazlaže i podupire pojedina viđenja nastajanja i evolucije teritorijal1 Citirano u Andrew Gyorgy, Geopolitics (Berkeley: University of California Press, 1944.), Filip Tunjić</s>\n<s>2 Intervju: http://www.exploringgeopolitics.org/Interview_Dijkink_Gertjan_Geopolitical_Visions_National_Identity_Maps_Pride_Pain_Sentiments_Perceptions_Cold_War_ Zeitschrift_Geopolitik_Balkan_Ethnic_Cleansing.html nih sila.</s><s>Sasvim drugačije, geopolitika ni za Dugina nije nauka ali je sistem nauka te svjetonazor vlasti, znanost o vlasti i za vlast ili učenje o tome kako vladati, što temelji na tezi „geografski reljef kao sudbina“? (Dugin 1999).</s><s>Cohen, na drugoj strani Atlantika, isto zapravo potvrđuje kada rišući geopolitičku strukturu svijeta 21. stoljeća vidi geopolitiku kao „analizu interakcije između, s jedne strane, geografskih postavki i perspektiva, i sa druge, političkih procesa.</s><s>Dok se geografske postavke sastoje od geografskih značajki i obrazaca te višeslojnih regija koje ovi oblikuju, politički procesi uključuju snage koje djeluju na međunarodnoj razini i one na domaćoj sceni što određuju ponašanje na međunarodnoj sceni.</s><s>Geografske perspektive kao i politički procesi su dinamički i utječu međusobno jedni na druge.</s><s>Geopolitiku zanimaju posljedice ove interakcije.” (2003., 12).</s><s>Cohenovo određenje ilustrira kako kako je moguće viđenje geopolitike kao sredstva povezivanja geografije i međunarodne politike učiniti korisnim za definiranje geopolitike, ne kao škole mišljenja, već kao načina analize odnosa različitosti sadržaja i opsega geografskih postavki za ostvarivanje političke moći te utvrđivanja prostornih okvira kroz koje se pretače moć.</s><s>Kako to izgleda u praksi u razdoblju preoblikovanja hirarhije geopolitičkih odnosa i globalne geopolitičke strukture biti će pokazano kasnije na primjeru „euroazijske šahovske table“.</s>\n<s>1. Geopolitika kao predmet političke geografije U nastavku želimo kroz kratak diskurs pojasniti umiještanje geopolitike u znanstveni epistemološki okvir suvremene političke-geograije.</s><s>Otuda i ishodište da geopolitika sama nije znanstvena disciplina ali da ima svoje mjesto u sistemu znanosti kao predmet političke geograije, dakle i na najvišoj razini promišljanja.</s><s>Neka nam na početku razlikovanju između političke geograije i geopolitike pomogne misao Dijkinka: “Politička geograija se bavi geograijom političkih sistema (uključujući međunarodne odnose i geograiju uprave i izvršnih sistema), dok je geopolitika više usmjerena na odnose moći v prostoru kao igru nulte svote.</s><s>Ukratko, geopolitika je dio političke geograije ali i drugih znanosti (međunarodnih politika).” Ali i o njezinoj aktualnosti kaže: “geopolitika proučava geografsku pozadinu politike kao spoznajni uložak na vrhu ljestvice zanimanja ‘geopolitičke znanosti’ sljedećih desetljeća.</s><s>“2 Filip Tunjić</s>\n<s>Deinicija po koj se politička geograija bavi odnosima politike i geograije tako da geograija u ‘geograiji’ osvjetljuje političko, dok ‘političko’ baca svjetlo na geografsko (Cox, 2002., 1-2) ne doprinosi otpravljanju počestog konfuznog zamjenjivanja političke geograije geopolitikom.</s><s>Veliki korak naprijed učinili su Jones i suradnici (Jones i dr. 2004) kad su epistemološki prostor političke geograije predstavili u obliku trostrane prizme.</s><s>Jedan trokut čine entiteti moć, politika i policy a drugi trokut čine entiteti prostor, teritorij i lokacija.</s><s>Interakcija entiteta prvog trokuta se odvija u sferi političkog, interakcija entiteta drugog trokuta odvija u sferi prostorskog.</s><s>Otuda je moguće prvi trokut označiti kao trokut “političkog” i drugi kao trokut “geografskog” .</s><s>Interakcija svih šest</s>\n<s>političkog ponašanja u prostoru. entiteta pretače se kroz kroz prostor prizme.</s><s>Moć u trokutu “političkog” je entitet koji hrani i održava druga dva entiteta.</s><s>Međutim, moć je predmet politike (Painter, 2008.) koja predstavlja sklop procesa uključenih u dostizanje, primjenu i otpor moći.</s><s>Policy, u nedostatku odgovarajućeg prijevoda, usmjerena je ka rezultatu, stvari koju moć omogućava dostići, kada je politika u položaju da to i učini.</s><s>Moć je komponenta politike i kao takva činilac i posljedica podjele i rasporeda svijeta i resursa u teritorijaliziranom prostoru.</s>\n<s>Prostor, apsolutna danost i poprište političke organizacije ljudskog društva je u trokutu “geografskog” označen i kao entitet.</s><s>Lokacija je posebna točka u prostoru, dok je teritorij putem teritorijalnosti kao “instinkta za teritorijalno posjedovanje” (Sack, 1986., 19; Gottman, 1973.) formalno deiniran, zaposjednut te posebnim identitetom i karakteristikama označen dio prostora.</s><s>Poseban značaj u ovim odnosima ima interakcija moć-teritorij i unutar nje je potrebno tražiti ne samo dodirnu točku već i ishodište geopolitike kao segmenta vanjske politike teritorijalnih subjekata u prostoru te politike prostornog upravljanja.</s>\n<s>Moć je “imanje koje je moguće posjedovati” i “sposobnost djelovanja, kada se to želi” (Tunjić 2007.) ali posjedovanje moći je moguće tek posjedovanjem kontrole teritorija.</s><s>Moć je odlučujuća determinanta u ovim odnosima i moguće ju je razumjeti kao sposobnost utjecaja jednih aktera na druge vojnom silom kao i gospodarskim bogatstvom i dadorom javnoga mnijenja.</s><s>Teritorij je, kada je riječ o političkom obliku društvene organizacije, proizvod političke teritorijalizacije prostora među teritorijalnim akterima radi pridobivanja dostupa i kontrole nad prirodnim in društvenim sadržajima i procesima određenog dijela prostora.</s><s>Unutar ovoga su i osnovne vrijednosti na kojima temelji društvena organizacija: država: različitih koncepata; materijalne: za osiguranje ekonomskih i društvenih interesa individua, skupina i klasa; etničke: za zadovoljenje Filip Tunjić</s>\n<s>546 težnji ka vlastitoj srodstvenih homogenosti skupina sa konceptima narodnosnog jedinstva kao primarnog cilja ponašanja; političke: za deiniranje najviših prioriteta vlasti sa kojima ljudi žive; religijske i druge; dok jedino teritorij kao vrijednost ima sinergijsku moć u odnosu na sve druge.</s><s>Nijedna od predhodnih vrijednosti se ne može izraziti bez teritorija.</s><s>Osim toga, teritorij je vrijednost i u interakciji političkog entiteta sa prostorom te između političkih entiteta, transformirana u mentalni kompleks najčešće zvan “značaj teritorija” (Tunjić 1999.; Tunjić 2004.).</s><s>Ovo kaže kako “misliti prostorno” ne dozvoljava zanemarivanja geopolitika ne obuhvaća samo sfere međunarodne politike i strategije nego i dubinske sociološke i svjetonazorne dimenzije ljudskog društva.</s><s>Speciična pojava početkom 90-ih prošlog stoljeća bila ideologija globalizacije i njezin teritorijalni izraz deteritorijalizacija, što je trebalo doprinijeti brisanju vrijednosti teritorija iz mentalnog vrijednosnog sklopa ljudi.</s><s>Naravno, ovo se trebalo desiti kod onih čiji je teritorij trebalo podrediti kontroli onih koji su upregli sve geopolitičke moći za ovladavanje teritorijima drugih i zaštitu svojih vlastitih.</s><s>Ipak, prevladalo je spoznanje da deteritorijalizacija “ostaje u krivotvorenom svijetu kapitalističke tehnokulture ... samointerpretacije informatiziranoga kapitalizma ... što ga karakterizira funkcionalni globalni apartheid što razdvaja bogate i u internet uglavljene susjede od drugih, prikraćenih i isključenih područja i susjeda … svijeta potpune nejednakosti i digitalnih podjela” (Tuathail, 1999., 140-143).</s><s>Isti autor je svjestan ontologije političke teritorijalnosti i nijansi (geo)politike 1994., 1996. godine pustio u opticaj i kategoriju geo-moći, kako bi izrazio vrstu praksi (samo)predstavljanja, što je koriste državnici, elite i politički pisci, na žalost i uz pomoć „znanstvenika“, za proklamaciju nekih “istina” o tome kako i zašto je politički prostor određen, osvojen in upravljan na način kao što jeste.</s><s>Ovamo spada i koncept sekuritizacije (securitization), odnosno konstruiranja i problematizacije sigurnosti na način prikazivanja važnosti bilo teme bilo problema prenesenog u područje sigurnosti bilo problema samoga kao „sigurnosne“ stvari (Wæver, 1997., 243), naravno i kada je riječ o sekuritizaciji kao načinu određenja teritorija kao oblika izražavanja moći u oblicima posmodernističkog geokonstruktivizma (Wæver, 1997.).3 Ovakve koncepcije i djelatnosti moćno su naslonjene na Foucaltovo djelo o odnosima moć – znanje, pažnju usmjeravaju na geopolitičke rasprave koje „otežavaju bilo kakvo mišljenje o imperialističkom ekspanzionizmu, granici 3 Geokonstruktivizem je jedan od “novih” pristupa što proizlazi iz koncepta postmodernističke dekonstrukcije države kao teritorijalnog identiteta sve do zaseoka a što diktira “konstrukciju zajednice u mnogo širem okviru kao što su regije i narodi i tako uvjeri ljude u potrebu za identifikacijom sa tim skupnostima” i konstruiranja identiteta” Filip Tunjić</s>\n<s>547 između islama i krščanstva ili globalnim promjenama koje bi bilo drugačije od onoga kojega diktira ‘glas’ autoriteta“, zapisuje Allen (2008.: 95).</s><s>Moć bez sumnje igra središnju ulogu dok teritorij, bez obzira o kakvom teritorijalnom subjektu je riječ - državi, savezu država ili imperiju - sa svojim prirodnim i društvenim vrijednostima i sadržajima ostaje i dalje stvarni i/ili potencialni “supstancijalni kontejner moći” (Midlarsky, 1975.).</s><s>Središte geopolitičkog razmišljanja i ponašanja je svakako sigurnost.</s><s>Otuda je moguće geopolitiku razumjeti i kao „svaku ideju koja se odnosi na odnos između vlastitoga prostora i drugih prostora, uključujući osjećaje ne/sigurnosti ili ne/prednosti (i/ili) prizivajući ideje o kolektivnom poslanstvu ili vanjskoj policy strategiji”, kako ju određuje Dijkink (prema O’Loughlin, 2000., 52).</s><s>Kada je riječ o međunarodnoj sigurnosti pripadnici realističke škole označavaju sigurnost za izvedenicu moći.</s><s>Akter će dostići sigurnost ako raspolaže sa dovoljno moći za dostizanje dominantnog položaja.</s><s>Pomalo tautološki će isto reći i idealisti koji sigurnost vide kao posljedicu mira a dugotrajan mir kao uvjet za osiguranje sigurnosti za sve.</s><s>Vratimo li se “političkogeografskoj epistemološkoj prizmi” te označimo li prostorne interese političkih aktera kao segment vanjske politike, onda je jasno da imamo posla sa geopolitikom kao “prostornom politikom”.</s><s>Otuda je moguće trokut „političkog“ u prizmi označiti i kao trokut „geopolitičkog“ a da se na strani trokuta „geografskog“ pri tome ne mijenja ništa.</s><s>Teritorijalnost (politička) i teritorij su i dalje temeljne odrednice prostorskog ponašanja političkih aktera u oblikovanju geopolitičkih odnosa.</s><s>Ovo uključuje i njihovo krizno ponašanje, odnosno upravljanje okolnosti i procesa što remete postojeće geopolitičke odnose ili mogu utjecati na mijenjanje istih u cilju dostizanja povoljnijeg položaja.</s><s>Ako je prostor prizorište teritorijalnosti i predmet (re)teritorijalizacije i ako je geopolitika nosilac moći i ona vrsta politike koja vodi računa o sigurnosti (i stabilnosti) primjenom teritorijalne dimenzije moći, sama po sebi se nameće logička premisa da je geopolitika jedna od dimenzija upravljanja krizom.</s><s>Ova tijesna veza moći, teritorija i geopolitike imanentni je odraz ontološke dihotomije prostora.</s><s>Otuda proizlazi i konfliktnost kao elementarni odnos u političkom prostoru (Tunjić, 2004., 99; Bufon, 1999.), gdje treba uvažavati i vrijeme kao njegovu četvrtu dimenziju.4 Filozof Žižek kaže: “vrijeme i prostor su dovoljno trajni i univerzalni fenomeni da omogućavaju istovremen opstoj više različitih ideoloških, političkih i teritorijalnih vizija, ali 4 Više o razlikovanju među “apsolutnim” prostorom, viđen kroz Euklidovu geometriju i Newtonovu fiziku in “relativnim” prostorom viđenim kroz prizmu Einsteinove fizike više u Filip Tunjić</s>\n<s>548 ravnopravan opstoj više vizija u istom političkom prostoru u isto vrijeme nije moguće osigurati.</s><s>Na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj razini nema takva političkoga prostora “na kojoj jedna suparnička strana ne bi imala monopol ili, jednostavno, ne bi prevladavala.</s><s>”5 Otuda proizlazi i geopolitika kao politička platforma za snovanje strategija i doktrina u vanjskopolitičkom prostoru.</s>\n<s>2. Geopolitika i Euroazija - naslijeđe prošlosti Bez prostornog i teritorijalnog određenja i odnosa govor o geopolitici bio bi bezpredmetan.</s><s>Otuda i pitanje zašto ispostavljamo Euraziju?</s><s>Euroazija je svjetski superkontinent i tradicionalno os geopolitičkih odnosa svijeta i sve kaže da će takav položaj zadržati i 21. stoljeću.</s><s>U Euroaziji je oko 75 posto svjetskog stanovništva, tamo se proizvodi 60 % svjetskog BDP in tamo je 75 posto svjetskih energetskih zaliha.</s><s>U svijetu najnaseljenije aspirantke za regionalnu hegemoniju, Kina i Indija, su u Euraziji.</s><s>Ovdje je iza SAD sljedećih šest najvećih ekonomija i vojnih potrošača, tu su i sve osim jedne svjetske javne nuklearne sile.</s><s>Ovim ukupni potencijal moći Eurazije prevazilazi čak potencijal Amerike.</s><s>Geopolitika u modernom značenju pojavila se je u Euroaziji i u njenom prostoru te glede na teritorijalne procese i promjene ostala jedna između najznačajnih obilježja 20. stoljeća.</s><s>U takvom kompleksu odnosa potencialna sila koja prevladava u Euraziji mogla bi imati odlučujući utjecaj na dvije od tri svjetske ekonomski najproduktivnije regije, Zapadnu Europu i Istočnu Aziju.</s><s>Država, koja bi imala prevladu u Euraziji mogla bi gotovo automatski imati monopol kontrole nad Bliskim istokom i Afrikom.</s><s>Naravno, za Brzezinskog je ključno pitanje “da li će američki monopol u Euraziji potrajati i kakav je njegov kraj.” (Brzezinski, 1997.).</s><s>Ono što se događa sa distribucijom moći u Euraziji, odlučujuće će utjecati na globalni primat Amerike i njegovo povijesno nasljedstvo.</s>\n<s>Eksperti agencije Stratfor označili su godinu 2000. godinom Euroazije a Rusiju i Kinu kao geografski i demografski centar gravitacije Istočne hemisfere i otuda ključne za djelovanje globalnoga sistema. “Ništa u 2000. godini neće biti važnije nego kako će ove dvije države definirati same sebe.</s><s>U stvarnosti, ono što se događa tamo, određuje što će se događati bilo gdje.”, pisali su u Stratforu.6 Ovim su desetljeće nakon završetka hladnog rata 5 Intervju za dnevnik Delo, Sobotna priloga 03.02. 1996. 6 (http://www.stratfor.com/analysis/2000_annual_forecast_year_eurasia (05.03.2011).</s>\n<s>549 zapravo zapisali krizu i promjenu dinamike upravljanja geopolitičkih procesa u Euroaziji, o čemu će biti riječi nešto kasnije.</s><s>„Bilo koja sila bi uspjela organizirati ‘srce zemlje’ (Heartland) i njegove vanjske bariere i fasade, zasigurno bi nadzirala svijet” , bilježio je u to vrijeme Burnham</s>\n<s>“Tko upravlja Istočnom Europom upravlja srcem zemlje; tko upravlja Srcem zemlje (Heartland), upravlja svjetskim otokom; tko upravlja svjetskim otokom, upravlja svijetom”</s>\n<s>, znani je silogizam što ga je iz pozicije skrbi za britanski imperij s početka prošloga stoljeća u naslijeđe ostavio britanski geograf MackU pozadini ovoga Mackinderovog otkrića bili su kriza imperializma 19. stoljeća i val globalizacije što ga je donio ubrzan razvoj tehnologijie i proizvodnje uz zaostajanje odgovarajućih društvenih odnosa.</s><s>Razumijevanju današnjih procesa može nam pomoći nekoliko usporednica sa sa onima u okolnostima iz Mackonderovog doba.</s>\n<s>Dostignuta pomorska moć je Zapadnoj Europi omogućila da je umjesto uvoza sigurnosnih prijetnji iz srca zemlje izvozila vlastite sigurnosne probleme u svijet.</s><s>Sedmogodišnji rat 1754-1757 i 1762-1763, obuhvaćajući velike sile toga vremena te sjevernu i srednju Ameriku, Europu, zapadnoafričku obalu, Indiju i Filipine bio je prvi europski rat vođen većinom na neevropskim prostorima.</s><s>Socijalna nestabilnost u Europi bila je izbjegnuta izvozom viška stanovništva što ga je ovdje bila proizvela tehnološka revolucija.</s><s>Tehnološki proboj u področju komunikacija i transporta podupro je europsku kolonizaciju svijeta do ravni na kojoj je ponestalo otvorene zemlje za izvoz vlastitih sigurnosnih problema. “Svaka eksplozija društvenih sila, umjesto da bi se raspršila u nepoznatom prostoru i barbarskem kaosu, oštro će neprestano odjekivati sa druge strane globusa i posljedično će se rasuti slabašni elementi svjetskog političkog i ekonomskog organizma svijeta.” Upozorio je Mackinder.</s><s>Danas, slijedom povijesti 20. stoljeća možemo reći da je “globalizacija” svijeta postala tako velika da se je svaki izvoženi problem ubrzo kao bumerang vratio na polazište izvoza.</s><s>Usljed gospodarskog i tehnološkog te političkog jačanja evroazijskih sila, prije svega Rusije i Kine, ubrzano je sužavan prostor za raspršenje sa Zapada izvoženih problema.</s><s>7 Teritorijalne cjeline što ih izražava silogizam u prostornom rasporedu su: Istočna Evropa obuhvaća Njemačku i ostali istok Evrope do miješanja sa Azijom.</s><s>Srce zemlje (Heartland) obuhvaća područje koje poznajemo kao Srednju Aziju i Sibir, rijetko naseljeno područje, bogato prirodnim resursima, prirodno središte kopnene moći i percipirano kao područje sigurnosti pred napadom sa mora.</s><s>Svjetski otok je ovdje kopnina Eurazije, koja ponekad uključuje i Afriku.</s><s>Mackinder nije govorio o upravljanju krizom ali je na krizu britanskog (europskog) imperializma u predvečer izbijanja prvoga svjetskog rata traženjem rješenja i ponuđenim prijedlozima pokušao odgovariti.</s>\n<s>Iz navedenog nije težko vući paralele niti u pogledu razvojnih okolnosti u kojima su sigurnosni problemi “oštro odjekivali sa druge strane globusa” prije 100 godina i u kojima se to događa danas.</s><s>To su globalno sigurnosno okruženje, proliferacija tehnologije i novi sigurnosni akteri.</s><s>Globalni karakter sigurnosnog okruženja značio je u Mackinderovo vrijeme nastup dvosmjernog utjecanja središta svijeta i periferije, kada jednosmjeran izvoz sigurnosnih problema više nije bio moguć.</s><s>Kako danas upravljati ekonomsku nejednakost u globaliziranom svijetu u kojem u istom trenutku kada otvorite tvornicu igračaka ovdje, već takmičite sa tvornicom igračaka na drugoj strani globusa.</s><s>Uz rast apsolutne povezanosti svijeta raste i ograničenje prostora, broj ljudi se je podvojio a takmičenje povećalo.</s><s>Priroda tržišnog takmičarstva i ideja globalnosti su nezdruživi (Kolossov in O’Loughlin , 1998.).</s><s>Mogućnost da bi tehnološka revolucija ponudila nove kapacitete Njemačkoj, Rusiji, Japanu i Sjedinjenim državama zabrinjavala je Britaniju kao najveću silu toga vremena.</s><s>Na vrhu skrbi je bila Rusija.</s><s>Proliferacija tehnologije kao nova sigurnosna okolnost gradnjom strategijskih željeznica otvarala je Rusiji „u srcu zemlje“ prostranstva Srednje Azije.</s><s>Industrijalizacija Rusije i Srednje Azije bi generirala ogromne resurse koje bi mogla Rusija upregnuti u vojnu moć i otuda utvrditi središte “svjetskog otoka” kao strateško srce sveta.</s><s>Ovim bi bili ozbiljno ugroženi britanski imperijski posjedi na Bliskom Istoku, u Indiji in na Dalekom Istoku.8 Mackinder nije zaboravio ni na utjecaj industrijske revolucije na rast uništavajuće moći vojne moći, što se je ubrzo pokazalo u učinku Prvoga svjetskog rata.</s>\n<s>Za oba razdoblja značajan je i problem „porasta broja sigurnosnih aktera“.</s><s>Naravno, tada nije bilo moguće u tom kontekstu ozbiljno govoriti, recimo, o Indiji ili Južnoj Koreji, čak ni o Japanu, ali je Mackindera posebice zabrinjavala mogućnost zajedničkog nastupa Rusije i Njemačke.</s><s>Njemačka tehnologija, posebice za gradnju mornarice i prirodni resursi Rusije značili bi pojavu ne samo euroazijske nego i svjetske „supersile“.</s><s>Povodom ovoga je Mackinder predlagao da se radi strateškog osiguranja Zapada „na graničnoj „sedam graničnih negermanskih naroda“ teritorijalnim preoblikovanjem ustanovi „pojas neovisnih država između Njemačke i Rusije.“ (Mackinder 1919.:154-160 in 204-215).</s><s>Iz ovoga drobljenja Europe (Kleinstadterei) se pojavljuje pojem Zwischeneuropa ili Europe in Between.</s><s>Ova je padom pod dominaciju Sovjetskog saveza koncem Drugog svjetskog rata, kako je savjeFilip Tunjić</s>\n<s>551 tovao Mackinder, postala Istočna Europa, da bi krajem krajem stoljeća nakon hladnog rata ponovo postala Međueuropa (Tunjić, 2007; 2004.).</s><s>Stoljeće kasnije Mackinderov opis globaliziranoga svijeta, kada sigurnosni problemi Zapada „oštro odjekuju sa druge strane globusa“ čini se primjerenijim i aktualnijim nego što je bio ikada u 20. stoljeću, kada su dva svjetska rata i hladni rat spriječili da bi „svjetski otok“ postao jedinstven politički sistem.</s><s>Činjenica je, da je Atlantska Europa, sa ili bez SAD, Europu od Atlantika do Urala radije rezala na dvije Europe - Istočnu i Zapadnu, dvije „svjetske fundamentalne suprotnosti,“ onako kao što ih je prepoznavao Mackinder: linijom “demarkacije između Hartlanda u strateškom smislu“ i Priobalja (Mackinder, 1919; 154-160)9 , odnosno Atlantske Europe.</s><s>Nakon Drugog svjetskog rata ovu su demarkaciju objeručke prihavtile tako SAD kao i Atlantska Europa u žaru strasti zaštite pred Sovjetskim savezom ali i rješavanja “njemačkog pitanja” podjelom Njemačke na dvije zemlje i Europe na dvije Europe “željeznom zavjesom”.</s><s>Tako je ova geopolitička i strategijska granica zamjenila psevdogeografsku i povijesnu granicu Europe i Azije.</s>\n<s>Činjenica je također, da je Atlantska ili Maritimna Europa povijesno razvojno i geopolitički, prije svega glede pitanja Eurazije, vezana više na SAD nego na kontinentalnu, odnosno unutrašnju Europu i još manje na njezin „pravi“ istok.</s><s>Ovdje prostor ne dopušta načinjanja pitanja koliko je EU geopolitički projekt Atlantske Europe i da li pojava EU označava „povratak geopolitike“?</s>\n<s>Sa stanovišta promjena i izzova koji su označili zadnje 20-godišnje razdoblje ovo moguće je prepoznati i kao razdoblje krize svjetskog, eurazijskog i europskog poretka kao i krize geopolitičkih odnosa u prostoru Eurazije.</s><s>Jednako je djelovanje hegemona ili onih koji ka takvoj poziciji u međunarodnom redu teže te onih koji se hegomonu suprostavljaju moguće označiti kao geopolitičko krizno upravljanje i upravljanje krizama.</s><s>Za ilustraciju slijedi kolaž nekih glavnih geopolitičkih procesa, odnosa i događaja u eurazijskom prostoru u razdoblju zadnjih dvadeset godina, kada je oslobođenje ljudi, naroda i država u međuprostorima i unutar Rimlanda 9 Razgraničenje između dviju “suštinski različitih” Europa po prijedlogu Mackindera tekao je crtom od “Jadranskoga do Sjevernog mora tako da su Venecija i Nizozemlje te onaj dio Njemačke što je bio Njemačka od početka europske povijesti, na zapadnoj strani granice…” Filip Tunjić</s>\n<s>10 “With Moscow Crippled, U.S. Emerges as Top Power”, LA Times, 12 September 1990. 11 Lemann, Nicholas (2002): Letter from Washington.</s><s>The Next World Order.</s><s>The Bush Administration may have a brand-new doctrine of power.</s><s>April 1, 2002. http://www.newyorker.com/archive/2002/04/01/020401fa_FACT1) Š4. ožujak, 2011Ć. 12 Pojam “međunarodna zajednica” ovdje dajemo u navodnice zato što je ovaj termin dospio u upotrebu kao potpuno apstraktanpojam za sasvim konkretne geopolitičke djelatnike i nosioce upotrebe moći i sile.</s>\n<s>13 Ključna poruka Clintonove izborne godine bila je da je Bush napravio premalo, dok je po dolasku Clintona i usponu Jelcina te potamnjenju Gorbačova u Rusiji termin “novo svjetsko uređenje” nekako ispalo iz uporabe a nadomjestile ga ideje “perioda globalizacije”, “jednopolnog trenutka, “kraja povijesti”, “sukoba civilizacija” i sl.</s><s>To je značilo da “rješavanje ključnih problema zahtijeva akciju jedine supersile iako uvijek s nekakvom kombinacijom i drugih država” (Huntington, 1999.). ubrzo nakon hladnog rata postalo iluzija a preuređenje geopolitičkih struktura središnji proces (Tunjić, 2005; 156). “Novi svjetski poredak” je moto što su ga svijetu uputili sovjetski predsednik Gorbačov i indijski premijer Rajiv Gandhi 1988. godine a zatim prisvojila administracija predsjednika SAD Busha.</s><s>Njegovi autori su ga označili svijetom “nenasilja in načela miroljubivog suopstoja” koji bi mogao dovesti do trajnog mira kao alternative nuklernoj ravnoteži terora, ukinuća sistema nuklernog oružja, znatnog smanjenja strategijskog naoružanja i možda potpunog razoružanja.</s>\n<s>Raspuštanje Varšavskog ugovora i Sovjetskog saveza, iako u početku nekoliko zbunjeni, Washington i Atlantska Europa vidjelu su kao novu geopolitičku činjenicu, u čemu su SAD prepoznale priliku za uspon na položaj “jedine sile u višepolarnom svijetu”.10 “Budućnost u kojoj bi morale Sjedinjene države spriječiti da bi bilo koja druga sila postala velika sila.”, bila je prva stvar što ju je predstavio Pentagon (Lemann, 2002.).11 Rusija, stožer Eurazije, sputana unutrašnjim teškoćama, nije bila sposobna vanjskopolitičke projekcije moći i bila je pred političkim Zapadom zamalo na koljenima, SAD su ostale bez značajnijih vojnih zapreka.</s><s>Radi geografskog položaja je Rusija osuđena na posjedovanje teritorijalnog strateškog tamponskog pojasa pred svojim granicama ali je ovaj raspuštanjem Sovjetskog saveza i Varšavskog saveza postao prostor „otvorenog lova“, barem u prvom desetljeću.</s><s>Za politički Zapad je bila ovo prilika za viđenje in risanje nove slike, odnosno geopolitičke vizije svijeta.</s><s>Dok je američka diplomacija naglašavala američko-sovjetsko partnerstvo, SAD su u pripremama napada na Irak mobilizirale i u Saudijskoj Arabiji, samo nekih 1.500 km od granica SSSR, namjestile oko pola miliona vojnika tzv. “međunarodne zajednice”.12 Slomom iračkoga vojaštva za samo šest tjedana SAD su bile na vrhuncu moći i prestiža - Pax-Americana je bila razglašena,13 poruka protivnicima kao i saveznicima bila je jasna i svijet je Filip Tunjić</s>\n<s>Međutim, ako je i bio prioritetan cilj SAD osvojiti ruski evropski i azijski tamponski prostor, sada je trebalo upravljati i krizu što se je jačala unutar političkog Zapada.</s><s>Zapadnoeuropska unija i NATO savez su se razvijali kao dva usporedna stupa zapadnog bloka i oba su djeca hladnog rata, dok su SAD i Zapadna Europa odigrale hladni rat u istom pobjedničkom timu.</s><s>Međutim, kao i većini primjera savezništvo je bilo predstavljano kao ravnopravno, njegove institucije su bile oblikovane vojnim i ekonomskim nejednakostima nejgovih država članica.</s><s>Još i više, za ZDA kao dominantnu zemlju bilo je privlačno identificirati sebe snagom koletiviteta do stapanja nacionalnih i međunarodnih prioriteta.</s><s>To je značilo viđenje sebe kao odraz esencijalnih interesa geopolitičkog subjekta oko kojega se mora organizirati i nova geopolitička vizija svijeta te se pod dominacijom njegovih interesa moraju oblikovati različne institucije.</s><s>Međutim, slom „neprijatelja“ izazvao je rascjep političkog Zapada - jedinstevnog pobjedničkog tima hladnoga rata.</s><s>Cjelovitost i jedinstvenost američkog i europskog stupa sigurnosne superstrukture počela je izražavati metafora euroatlantizma (što zapravo i jeste).</s><s>Europska unija, iako u osnovi geopolitički proizvod (pro)Atlantske Europe, je, pokazala otklon od euroatlantizma, barem onoga američkoga, dok su se u NATO savezu počele pojavljivati pukotine što ih je bilo sve teže krpati ozbiljnim argumentima.</s><s>Središte ove rasprave nakon hladnog rata postala je „evropska varnost“ a u njenom srcu su bile tri ključne institucije - NATO, ZEU in EU, posebice odnosi među njima.</s>\n<s>Na testu su se našla pitanja koja su bila bilo nerazumljivo apstraktna i jedva rješljiva.</s><s>Što je značila “obrana” i još više “sigurnost” bez drugoga pola hladnog rata?</s><s>Kako bez jasne i uvjerljive vojne opasnosti i prijetnje naći rationale za kompleksnu i skupu organizaciju kao što je NATO savez što su ga trebale SAD a sve manje Evropljani.</s><s>NATO savez je bio napravljen za potrebe i vrijeme koji više ne postoje i koncept njegova djelovanja je bio već zastario.</s><s>SAD su počele revidirati svoju ulogu u evropskoj i globalnoj sigurnosti dok su Evropi, odnosno EU, ostavile problem Balkan i problem Turska.14 Kod evropskih saveznica jačalo je pitanje u kojoj mjeri se još mogu oslanjati na vojnu i političku prisutnost SAD na evropskom kontinentu.</s><s>Povodom diplomatskog fiaska EU te diplomatske i vojne dominacije u jugoslavenskoj krizi ranih 90-ih je ministar vanjskih poslova Luksemburga Jacques Poos i predsjedavajući EU, izjavio da bi organizacija morala intervenirati zato jer 14 Kada su SAD u Helsinkiju 1999. praktično prisilile EU da je priznala Turskoj status kandidata za članstvo EU na što je ova mogla djelovati u ulozi “Trojanskog konja” NATO u ometanju izgradnje autonomnih obrambenih kapaciteta EU.</s>\n<s>554 je to bio “trenutak Europe a ne trenutak Ujedinjenih država” (Gordon H. P. 1997; 4).</s><s>Ujedno, lakše je bilo lamentirati sigurnost, izvjesnost i pouzdanost nego baviti se opasnim neredom.</s>\n<s>Ako je EU i raspolagala svojom, iako ne sjajnom, povijesnom te ekonomskom dimenzijom, stratešku je trebala tek otkriti.</s><s>Na drugoj strani Atlantika ali i evroatlantisti u Europi su ovo smatrali nepotrebnim trošenjem snaga i sredstava, koje bi bilo racionalnije usmjeriti u jačanje NATO saveza.</s><s>Tako EU i pored perspktive članstva zemljama Međuevrope nije mogla ponuditi kredibilnih sigurnosnih garancija i ove su, kao i do sada u povijesti, svoju sigurnost naslonile na garancije udaljanih SAD i NATO saveza.</s><s>Na kraju krajeva, ni jedna zemlja Međuevrope nije postala članica EU prije nego je postala članica NATO saveza, dok su u članstvo NATO primane dinamikom koju su diktirale SAD.</s><s>Možda je ovo najbolje izrazio starosta Johan Galtung izjavom kako ne vidi ni jednoga samog razloga zašto bi današnja Europa još trebala NATO savez jer „sve sa čime se danas bavi taj savez, morale bi se na globalnoj ravni baviti Ujedinjene nacije a na europskoj Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSSE).</s><s>Veliki problemi nastali su 1999. godine, kada je bio rođen novi NATO“, kaže Galtung.</s><s>Savez je više nego obrambeni savez, to je vojno udruženje, pripravno posredovati bilo gdje u svijetu, naročito kada su ugroženi ekonomski interesi članica...</s><s>Europa bi se morala što prije otresti NATO saveza, jer je riječ o organizaciji što je SAD koriste i izrabljuju prije svega za širenje svoga utjecaja i moći.15 O pohodu širenja Savezništva zemljama Međueurope, ili Istočne Evrope, Galtung kaže: “Osnovni cilj američke politike cijelo vrijeme nakon hladnog rata bio je veoma jasan: “’vezati’ Istočnu Europu, indoktrinirati je i primiti je u NATO prije nego što postanu te države članice EU.</s><s>To se je u slučaju Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, baltičkih zemalja i zapravo također Slovenije i dogodilo.</s><s>„Geopolitička doktrina SAD se naime od početka prijašnjeg stoljeća glasi: tko vlada Istočnom Europom, vlada Srednjom Azijom.</s><s>Tko vlada Srednjom Azijom, vlada Euroazijom.</s><s>I, tko vlada Eurazijom, vlada cijelim svijetom.”, kaže Galtung (Ibid.).</s><s>Istovjetno je Jonathan Steel u Guardianu zapisao: “NATO je prijetnja Europi i mora biti otpušten”. “Ono što Amerikanci dijele sa Europljanima nisu vrijednosti nego institucije” i “većina američkih društvenih i moralnih vrijednosti enormno se razlikuje od onih što vode većinu Europljana”.16 Povratak geopolitike u Euraziju po ocjeni Pierrea Lellouchea, tadašnjega 15 Galtung Johan, Današnja Evropa ne potrebuje Nata, Delo, 01.04.2004 16 Jonathan Steele, Nato is a threat to Europe and must be disbanded.</s><s>The Guardian, Monday 8 November 2004 (http://www.guardian.co.uk/politics/2004/nov/08/foreignpolicy.</s>\n<s>555 predsjedsjednika Parlamentarne skupštine NATO saveza, počeo je na Balkanu. “Zapravo je danas ponovo otkrivamo.</s><s>Počelo je kod vas, na Balkanu, neposredno nakon kraja hladnog rata – sa nezavisnošću Slovenije 25. lipnja 1991.</s><s>To je bio početak raspleta na Balkanu.</s><s>Zatim Srednja Azija.</s><s>Iznenada smo otkrili cijeli niz, do tada zaboravljenih ljudi, odnosno na koje je zaboravila Zapadna Evropa.</s><s>Otkrivamo Balkan prije 1918. godine, otkrivamo geopolitiko kraja Prvoga svjetskog rata: u Europi, na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku, gdje je rat posljedica podjele, to jest geopolitičkog sporazuma među Francuzima i Britancima …</s><s>Sve te zemlje su nastale po Prvom svjetskom ratu kao i Jugoslavija.</s><s>Kraj hladnoga rata je dakle značio povratak geopolitike a time i posljedica odluka ispred sto godina.</s><s>”17 Međutim, „krizne“ događaje u prvom desetljeću još je moguće označiti samo za „pogreške“ i „incidente“, kada niti u smislu kriznog upravljanja radikalne i brze promjene nisu potrebne.</s><s>Desetljeće je proteklo većinom u “pipanju” terena, sa manjom dinamikom i intenzitetom, obilježeno uglavnom “dokazivanjem” SAD i EU u prostoru nekadašnje Jugoslavije.</s><s>Već njegovim koncem slijedom produbljene krize geopolitičkih interesa odnosno „eksplozivnih grožnji“ iz Euroazije nastupa intenziviranje geoplitičkog pohoda Zapada u Euraziju.</s>\n<s>Okupacija Iraka 1991. godine još je bila na snazi, Jugoslavija je bila raskrojena, kada je agencija Strafor objavila da je “kraj hladnog rata tiho završio u 1998. godini“ i da će „nova era nastupiti u 1999. godini“, koja če biti godina bitnih promjena odnosa snaga i geopolitičkih odnosa u Euroaziji i svijetu.18 U pozadini ovoga bila je revitalizacija Rusije na vanjskopolitičkom planu dolaskom Putina, što je najavljivalo, da Rusija neće sebi dozvoliti da bi ostala u servilnom položaju.</s><s>Zapad je posebice zabrinjavala mogućnost ponovne absorbcije Bjelorusije, Ukrajine, Južnog Kavkaza i Srednje Azije te bivših pribaltičkih republika pod okrilje Rusije.</s><s>U žarištu ocjena je bila Ukrajina, koja bi mogla slijediti Bjelorusiji na putu oblikovanja federacije sa Rusijom, „uprkos zakašnjelim naporima Zapada da bi ih zadržali izvan toga.“ Povratak Rusije u Srednju Aziju „doveo bi do neposrednog konflikta sa Sjedinjenim državama, koje su ogromno investirale u razvoj eksploatacije nafte u regiji.</s><s>Ipak, najveća opasnost u 1999. godini bio bi povratak ruskih trupa na granicu Poljske, sada već članice saveza NATO.</s><s>S pritiskom Rusije na baltičke zemlje ovo će područje postati eksplozivno, ocjenjivali su eksperti Strafora.</s>\n<s>Zapad je već zabrinjavao val obnove azijskih ekonomija.</s><s>Stratfor je najvio daljnje slabljenje Japana ali i naglo okrijevanje Kine, Singapura i Južne Koreje koje će se pokušati zaštiti pred gospodarskim i političkim pritiscima SAD ustanovljavanjem zajedničkih institucija kao što je npr. Azijski monetarni fond.</s>\n<s>Balkan su stručnjaci Strafora označili kao startnu poziciju nadaljnjega sukoba Zapada i eurazijskih aktera za pozicije Euraziji.</s><s>Još preciznije, „do prvoga sukoba će doći, mislimo, oko Srbije.</s><s>Očekivati je da će Rusija otvoreno povećati neposrednu pomoć Srbiji i tako se suprostaviti politici SAD u Bosni i na Kosovu.</s><s>Srbija, posmatranjem pristupa SAD oko Iraka i ohrabrena ruskom pomoći, otvoreno priprema novi izazov Sjedinjenim državama po pitanju Kosova.</s><s>Srbija računa da SAD neće riskirati sukob sa Rusijom i da bi Francuska mogla suprostaviti se cjelovitoj intervenciji protiv Srbije.” Zaista, kroćenje Europe, pohod ka teritorijalnim granicama Rusije te zastrašivanje i pridobijanje ostalih počelo je na Balkanu.</s><s>Dok je NATO pokazao Evropi opravdanost svoga opstoja već intervencijom u Bosni i Hercegovini 1995. godine, nešto lakše je bilo doći do konsenza za napad na Srbiju 1999. godine.</s><s>Deset dana pred početkom napada NATO na Srbiju u Savez su bile primljene Poljska, Češka i Madžarska.</s><s>Mjesec dana nakon napada su se u Washingtonu sastali čelnici Saveza povodom 50. godišnjice njegova nastanka.</s><s>Vrh je protekao u duhu oštre polemike između američke i “europske” strane o potrebi, uporabi i budućnosti NATO.</s><s>Konsenzus je još djelovao dvije godine kasnije u pogledu napada na Afganistan, dok je do velikog „razlaza“ došlo na primjeru Iraka.</s><s>Ozbiljan udarac doživjela je i EU „Vilniuškim pismom“ kojim su zemlje Međuevrope (Estonija, Latvija, Litva, Slovačka, Slovenija, Hrvatska, Albanija, Makedonija, Rumunjska te Bugarska) nasuprot stavovima posebice Francuske i Njemačke, vodećih zemalja u EU, poduprle američki napad na Irak.</s><s>Ovim so pokazale veću naklonjenost SAD i NATOu nego EU.</s>\n<s>4. Draženje ruskog medvjeda; počelo je na Balkanu Jugoslavenske generacije smo se znale smijati ili ozbiljno uzimati, istina, ponekad i pretjerane, priče o značaju i geopolitičkim i geostrateškim karakteristika naše zemlje.</s><s>Međutim, prof. Radovanu Paviću i poslije skoro 40 godina pripada zahvala za zapis kako je lako “… zaključiti da bi pojava ‘balkanizacije’ tj. stvaranje niza malih, ekonomski in politički slabih, te Filip Tunjić</s>\n<s>557 međusobno antagonističkih državica v prostoru jugoistočne Evrope, predstavljala nacionalnu i političku ludost /…/. Pocijepanost u našim uvjetima značila bi neminovni ulazak u blokove sa svim mogućim negativnim implikacijama koje bi iz toga mogle proizaći.” (Pavić, R., 1973:143).</s><s>Ako je ponovno otkrivanje geopolitike počelo na Balkanu onda je sasvim umijesno reći da ovaj ostaje “laboratorij europske društvene integracije i dezintegracije” te kao takav “nastavlja svoju geopolitičku sudbinu među europskom, euroatlantskom i euroazijskom perspektivom” (Tunjić, 2010).</s><s>Ali Balkan je postao i prvi prostor upotrebe oružanih snaga NATO nakon nakon nastanka Saveza.</s><s>Na pitanje zašto je prisutnost ovih snaga u Bosni i Hecegovini vitalnog značaja u Međunarodnoj kriznoj grupi odgovaraju da između ostaloga i radi očuvanja NATO saveza.19 Usporedno jugoslavenskoj krizi i raspuštanje Sovjetskog saveza praćeno je lokalnim i regionalnim konfliktima.</s><s>Sve što je „međunarodna zajednica“ u sprečavanju i rješavanju tih konflikata napravila bilo je njihovo „zamrzavanje“.</s><s>Pojam „zamrznuti konflikt“ postao je geopolitički pojam za Gornji Karabah, Transdnjestrija te Abhaziju i Južnu Osetiju.</s><s>Etimologija u ovom slučaju svakako nije semantičko već prije svega pitanje geopolitičke metafore, inače sve češće u međunarodnoj politici.</s><s>„Zamrznutim“ konfliktima, računajući i napetosti između Ukrajine i Rusije u pogledu Krima, bilo je pokriveno cjelokupno crnomorsko sjeverno i djelimično kaspijsko zapadno priobalje.</s>\n<s>U isto vrijeme odvijale su se operacije na Balkanu.</s><s>Raskrajanjem Jugoslavije i istovremenim širenjem NATO i EU na zemlj bivšega istočnog sigurnosnog bloka evroatlanstka superstruktura je „zaposjela“ prostor do jugozapadnog krila teritorija bivšeg Sovjestkog saveza.</s><s>Zračni napad NATO saveza na Srbiju 1999. bio je prvi od tri vojna pohoda, a trebali su pokazati odlučenost SAD zadržati apsolutni monopol moći u svijetu te prikazati jedinstvo evroatlantske superstrukture i učvrstiti je, ali i testirati moć i ponašanje Rusije i Kine.</s><s>Ovim su bile stvorene i pretpostavke za „revoluciju“, što se je odvila u Srbiji u listopadu 2000.</s><s>„Riješenje“ bilo kojega konflikta v prostoru nekdašnje Jugoslavije nije bilo nađeno u njegovom „zamrzavanju“ ali teško je argumentirano tvrditi da ovi „u trbuhu EU“ nisu prisutni i danas.</s><s>Koncept Velikoga Bliskog istoka bio je razrađen već za vrijeme administracije Busha starijeg.</s><s>Predviđao je uspostavu prisutnosti američkih snaga pod centralnom komandom (CentCom) u zemaljama sadašnjeg Bliskog istoka, Srednje Azije zajedno sa Pakistanom i Afganistanom te Iranom i Turskom te zemljama Sjeverne Afrike uključujući Sudan i Somaliju.</s><s>19 No Early Exit: Nato’s Continuing Challenge in Bosnia.</s><s>ICG Balkans Report N°110 Sarajevo/Brussels.</s>\n<s>Fokus je bio usmjeren na Srednju Aziju, gdje „zamrznutih konflikata“ nije bilo.</s><s>Umjesto toga je regija uključujući Afganistan i Pakistan te nešto manje Mongoliju ali i Iran postala prostor svih mogućih geopolitičkih opcija i penetracija.</s><s>Oružanim pohodom sa izgovorom da je Afganistan izvorište globalnog terorizma, ova zemlja je postala operativno ishodište snaga SAD i snaga NATO, a nedugo zatim operativno područje postao je i u međuvremenu destabilizirani Pakistan.</s><s>Čini se, ipak, da je riječ u nastavku Velike igre iz 19. stoljeća, govorili u kontekstu Velike Perzije i Prvog te Drugog britansko-afganistanskog rata u 19. stoljeću ili zaključka ovoga sukoba u Afganistanu Rusko-Britanskom konvencijom 1907. godine.</s><s>U svakom slučaju cilj Zapada je onemogućiti Rusiji izlazak u euroazijsko južno priobalje.</s>\n<s>Irak, središte Bliskog istoka, ujedno je u središtu „Velikog Bliskog istoka“, vojni udar koalicijskih snaga od vodstvom SAD i Velike Britanije doživio je 20. ožujka 2003.</s>\n<s>Mogli bi reći da je ovim bila formirana linija fronta po crti Balkan – Bliski istok – Srednja Azija, za kojom su usporedno „vrućim“ potezima planirane i izvođene „meke“ operacije.</s>\n<s>Što se tiče Balkana, spomenuli smo beogradsku „revoluciju“ 2000. godine, godinu i pol nakon završetka udara NATO na Srbiju.</s><s>Iste godine u Gruziji na Tbilisijkom sveučilištu uz pomoć i instrukcije ogranka američkog Liberti (Sloboda) instituta u Gruziji nastao je studentski pokret KMARA! (DOSTA!), zvanično za borbu protiv korupcije na državnim sveučilištima.</s><s>Preko instituta Liberti i Soroševog fonda za otvoreno društvo pripadnici KMARA! se povezuju sa aktivistima OTPOR!a u Srbiji koji ih obučavaju i daju im uputsva u vezi sa svojim iskustvima u aktivnostima.</s><s>Studenog 2003 izvršena je na identičan način kao i u Beogradu „Ružičasta revolucija“ te smjena vlasti u Gruziji.20</s>\n<s>Godinu dana kasnije u Ukrajini izbija „Narandžasta revolucija”, u zemlji koja predstavlja „strateški zid” između Rusije i lanca novih baza NATO na crti od Poljske, do Bugarske i Kosova.</s><s>Revolucija je završila u siječnju sljedeće godine smjenom vlasti u državi.</s><s>Njezin tok je bio skoro identičan onome u Gruziji i Srbiji.</s><s>Pokrenula ga je organizacija mladeži zvana Pora (Vrijeme je) a i potpornici i organizatori su bili isti.</s><s>Britanski Guradian napominje kako je cijeli niz organizacija radio na promjeni ukrajinskoga dotadašnjeg režima pri čemu se najčešće spominju Otvoreno društvo Geogra Sorosa, Nacionalna ustanova za demorkaciju američke vlade, ustanova Carnegie Endowment i Agencija SAD za međunarodni razvoj (USAID). “Ne treba 20 No Early Exit: Nato’s Continuing Challenge in Bosnia.</s><s>ICG Balkans Report N°110 Sarajevo/Brussels.</s>\n<s>559 čuditi da su ti američki potezi u ruskom susjedstvu zabrinuli Moskvu”, kaže Engdahl u knjizi pod naslovom Stoljeće rata.21 U ožujku 2005. godine u Kirgistanu izbila je tzv. „Tulipanska revolucija” ili “Prva kirgiška revolucija” kako se često naziva i završila početkom travnja.</s><s>I ovdje su povod bili izbori i odbijanje opozicije prihvatiti rezultate izbora odnosno optužbe da su ovi lažirani sa strane vlasti, dok su najveću ulogu odigrale američke nevladine organizacije. (Beacháin, 2010, 187).</s><s>Skoro identično i sinkronizirano izbili su neredi i u susjednom Tadžikistanu, ali su ovi protekli bez naročito velikoga medijskog odjeka, što mnogi pripisuju većoj prisutnosti Rusije ali i brizi SAD za stabilnost radi zadržavanja baze svojih zračnih snaga u ovoj zemlji.</s><s>Već sredinom svibnja izbijaju protesti u dolini Fergana i gradu Andidžanu, pokrajini susjednog Uzbekistana, što se geografski duboko ujeda u Kirgistan i graniči na samo mjesto Oš, gdje su se dogodili najjači i najtrajniji sukobi kirgistanskih protestanata i snaga vlasti.</s><s>Uzbekistanske vlasti su, po izvještavanju medija i promatrača OSSE, uz velike žrtve među ustajnicima i stanovništvom, proteste zatrle, dok analitičari govore o neuspjehu revolucije kao svojevrsnom paradoksu.</s>\n<s>Turkmenistan, piše Donnaca Ó Beacháin, uvijek je bio kandidat za obojenu revoluciju (Ibid, 217) ali val ovih ovdje nije uspio.</s><s>Kirgistan i Tadžikistan su Kandelaki “Georgia’s Rose Revolution: A Participant’s Perspective” (http://www.usip.org/ publications/georgias-rose-revolution-participants-perspective);</s>\n<s>HumanRights.ge dnevno dograđivan online magazin i web portal o ljudskim pravima u Gruziji (http://www. humanrights.ge/index.php?lang=en); Michael Barker, “Regulating revolutions in Eastern Europe, 1. studeni 2006 (http://www.zcommunications.org/regulating-revolutions-ineastern-europe-by-michael-barker).</s>\n<s>560 siromašniji prirodnim resursima i vlasti ovih zemlja nisu jednako sposobne održavanja stabilnosti režima ekonomskim mjerama.</s><s>Kazahstan je val obojenih revolucija preživio relativno mirno, prije svega zahvaljujući ekonomskoj moći ali i svojoj teritorijalnoj veličini te centralnoj poziciji u Srednjoj Aziji.</s><s>Analize govore u velikoj prisutnosti nevladinih organizacija Zapada, ali i o tome kako je bilo njihovo subverzivno djelovanj pravovremeno uspješno spriječeno.</s>\n<s>Lanac obojenih revolucija zaustavio se je na primjeru Bjelorusije kao „zadnjoj preostaloj istinskoj diktaturi u srcu Europe“ i „zadnjoj meti američke geopolitičke ofanzive.“, kako se je izjasnila državna sekretarka SAD prilikom susreta sa opozicijom u toj zemlji 21. travnja 2005.</s><s>Međutim, stvarnost je pokazao susret predsjednika Rusije i Bjelorusije Putina i Lukašenka već sljedeći dan u Moskvi, kada su su potpisali niz sorazuma sporazuma o ekonomskoj, vanjkopolitičkoj, vojnoj, tehnološkoj i humanitarnoj suradnji.22 Ova zemlja poslije raspuštanja Sovjetskog saveza nikada nije pokazala posebnog zanimanja za napuštanje čvrstih veza sa Rusijom ali i činjenica je da graničeći sa novim članicama NATO pakta Litvom i Latvijom, Bjelorusija ima poseban geostrateški značaj za Rusiju.</s><s>Nije čudo da Ustina Markus bilježi kako je ova zemlja preživjela dva pokušaja obojene revolucije (Ibid., 5. Buđenje ruskog medvjeda</s>\n<s>Spomenimo i dugotrajnu dramu oko planova Zapada da bi u Poljskoj i Litvi postavio elemente raketnog štita.</s><s>Odlučno suprostavljanje Rusije ovakvom rješenju čak i prijetnjom namiještanja raketa srednjega dometa Iskander u Kalinjingradu nije pomagalo sve dok Rusija nije objavila privremeni moratorij na izvršavanje Sporazuma o konvencionalnim snagama u Europi (CFE) i srodnih međunarodnih dogovora u okviru CFE.</s><s>Stupanjem moratorija na snagu 12. 12. 2007.</s><s>Rusija je prekinula razmjenu podataka i obavještavanje o njezinim snagama i aktivnostima.</s><s>Da pojasnimo, sporazum CFE o ograničavanju konvencionalnih snaga su 1990. godine potpisale članice tadašnjih vojnih blokova.</s><s>Njegovo osuvremnjavanje nije slijedilo promjenama geopolitičkih odnosa i sigurnosnih okruženja.</s><s>Dok su se NATO kapaciteti povećavali teritorijalnim širenjem sve do granice Rusije, dotle je CFE Rusiji kao jedinoj zemlji u Europi, tzv. „bočnim ograničenjima“ 22 Belarus: The Latest Target in a U.S. Geopolitical Offensive. https://www.stratfor.com/ products/ premium/read_article.php?id=247554.</s>\n<s>Povlačenje Rusije iz CFE je značajno uznemirilo Zapad ali tek vojna intervencija Rusije u Gruziji 8. kolovoza 2008, pola godine nakon razglašenja nezavisnosti Kosova 17. veljače, označila je temeljit preokret u geopolitičkim odnosima između Zapada i Rusije te geopolitičkog ponašanja Zapada prema ovoj zemlji.</s><s>U listopadu iste godine je Nicolas Sarkozy, tada predsjedavajući Savjetu EU, bez oklijevanja prihvatio do tada ustrajno odbijan prijedlog Rusije za razgovore o preoblikovanju evropske sigurnosne strukture i pristupu k Novom evropskom sporazumu o sigurnosti.</s><s>Istovremeno je izrazio razumijevanje za protest Medvedeva protiv širenja NATO u blizinu granica Rusije.</s><s>„Savezništvo premješta svoju vojnu infrastrukturu sve do granica naše zemlje i zacrtava nove ‘linije podjela’ u Europi, neposredno uz naše zapadne i južne granice“, pritužio se Medvedev dodavši, „naravno, bez obzira što se govori, mi smatramo da su ove aktivnosti usmjerene protiv nas.</s><s>“23 Ruska intervencija u Gruziji jedva da je i bila predmet ozbiljnijih razgovora.</s><s>„Čini se da su Sarkozy i Medvedev bliže jedan drugome nego američkom predsjedniku“, komnetirao je američki posrednik na konferenciji Jesse Jackson.24</s>\n<s>U travnju 2009. godine dogodio se i „evropski udar“ glede daljnjega širenja NATO saveza.</s><s>„Članstvo Gruzije i Ukrajine u Savezništvu je teška strategijska greška koja bi imala veoma ozbiljne posljedice za pan-europsku sigurnost“, izjavio je povodom vrha NATO 3. travnja 2009. godine Aleksander Gruškov, zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije.</s><s>Na vrhu Savezništva su europske članice, prije svega Njemačka i Francuska, odbile omogućiti Gruziji i Ukrajini članstvo u NATO savezu.</s><s>Uz to je predsjednik Francuske najavio mogućnost povratka Francuske u vojnu komandu NATO iz koje je bila Francuska istupila 1966. godine iz protesta protiv dominacije američkog komandnog kadra.</s>\n<s>Slijedio je i znameniti „reset“ ili „peregruzka“ rusko-američkih odnosa prilikom susreta vanjskih ministara Lavrova i Clintonove rujna 2009. što je pokrenuo pogađanja o obnovi sporazuma START.</s><s>Do danas su sporazum ratificirali američki kongres kao i ruska duma.</s><s>Za to vrijeme je u međunarodnoj diplomaciji pojam „zamrznjeni konflikti“ zamijenjen pojmom „dugotrajni konflikti“.</s>\n<s>562 geopolitička sudbina Gruzije je ostala u rukama Rusije.</s><s>Nakon intervencije u Gruziji je predsjednik Rusije Medvedev nizom susreta preuzeo iniciativu u „odmrzavnju“ konflikata oko Gornjega Karabaha i Transdnjestrije i ovu inicijativu drži i danas.</s><s>Kirgistan je ponovo pretresla revolucija, ovaj puta proruski obojena.</s><s>Izbori u Ukrajini su ovu zemlju preusmjerili od radikalne prozapadne orijentacije ka realpolitičkom protiuruskom ponašanju.</s><s>Bjelorusija ostaje još čvršće ruski dominion, od čega imaju korist obe zemlje.</s><s>I u baltičkim zemljama protiruski tonovi dobivaju prilično drugačije intonacije.</s><s>„Europska sigurnost“ je sve manje „euroatlantska“ a sve više „euroazijska“.</s>\n<s>Geopolitika je izraz političke teritorijalnosti i otuda svjesno, političko, osmišljeno, plansko i ciljno političkim koncepcijama, strategijama, doktrinama usmjereno ponašanje sa ciljem uspostavljanja kontrole nekog geografskog prostora koji političkom akteru obzirom na njegove interese predstavlja neku vrijednost.</s><s>Definicije geopolitike su se mijenjale od Kjellena do danas ali njezina suština je ostala ono što je uvijek bila, barem od Wesphalskog mira 1648.</s>\n<s>Ako i nije uobičajeno geopolitiku nazivati upravljanjem, to se čini opravdanim već stoga što su moć i teritorij ključne komponente političkog upravljanja prostorom i u prostoru.</s>\n<s>Ako geopolitika danas i nije više isključivo politički prostor geostrategije i iako je manje opipljiva radi veće usmjerenosti u ekonomske probleme, time još ne proizvodi manje teritorijalne nesigurnosti i prijetnji suverenitetu države.</s><s>Ispod površine aktualne globalizacijske dominacije ekonomske dimenzije geopolitike pokazuje se dinamika vojnog rivalstva u trenutku kada aktualni hegemon osjeti silnice promijena aktualnog svjetskog poretka i dominacije u njemu.</s><s>U istom trenutku raskriva se i važna činjenica da su teritorij i moć središnje dimenzije geopolitike.</s><s>Štoviše, čini se, da je prilaz isključivo zasnovan na ocejenama ekonomske prirode društva i država beznadežno zastario pred svoga puberteta.</s><s>Globalizacija, barem ona kakvu poznajemo, nije ništa drugo nego izraz dosignuća nabujalih suprotnosti između dostignutih oblika društvene proizvodnje i vladajućih društvenih odnosa, što razvija sigurnosne izazove i probleme.</s><s>Geopolitičko ponašanje aktera treba smatrati odazivom na ove sigurnosne probleme i izazove.</s><s>Oba vala globalizacije, ovaj krajem 20. i Filip Tunjić</s>\n<s>563 onaj krajem 19. stoljeća temelje na istovjetnim razvojnim dostignućima i u oba slučaja je riječ o geopolitičkom odazivu na na krizu utečenih odnosa u svjetskom poretku, odnosno eksploziju društvenih sila „na drugoj strani globusa“ što su ih proizveli globalizacija sigurnosti, tehnološki razvoj te povećanje broja značajnih aktera u sistemu.</s><s>U oba slučaja su odlučujući moć kao “imanje koje je moguće posjedovati” i “sposobnost djelovanja, kada se to želi” i u oba slučaja je teritorij izražen kao “supstancijalni kontejner moći”.</s><s>Teritorij, odnosno kontrola nad njim se brani, osvaja, zahtijeva, nasuprot zahtijevanjima drugih i kao takav izvorna je potreba i strategijski zahtjev svih političkih formacija i uvijek povezana s potrebama i konceptima sigurnosti – vojne, privredne, kulturne, ekološke i drugih.</s>\n<s>Teritorij u uvjetima ekonomskih pomanjkanja postaje ključni objekat vanjskopolitičkih kriznih djelovanja.</s><s>Naravno, riječ o zahtjevima bilo za očuvanje postojeće distribucije i/ili kontrole distribucije prirodnih i drugih resursa što ih nudi već teritorijalizirani prostor bilo za promjenu postojeće distribucije i kontrole, odnosno za reteritorializacijom prostora.</s><s>Ovo je okvir u kojemu sve države vode geopolitiku obziroma na moć kojom raspolažu ali ostaje činjenica da je geopolitika za jedne politička djelatnost i za druge politička sudbina.</s><s>I pored toga, svijet se sve više okreće ka geopolitici koja se je dugo nalazila na periferiju znanstvene pozornosti iako samoj znanosti nudi</s>\n<s>Geopolitika i rat su jedinstven proces, to su uvijek bili i uvijek će biti, sijamski blizanci ili nerazdvojni ljubavnici, što je ontološki ugrađeno već u spregu moći i političke teritorijalnosti.</s><s>Teško bi mogli tvrditi da su zadnju ulogu u „triumfu“ geopolitike odigrali tragični događaji sa ekspanzijom geopolitike prispjelih novih ratova.</s><s>Čini se ipak da je sučeljavanje između atlantizma in euroazijstva, talasokracije i telurokracije, Levijatana i Behemonta, kopna i mora, Zapada i Istoka trajan tektonski sudar.</s><s>Da li iapk pritvrditi postavci da geopolitika i nije nauka već prije sistem nauka, odnosno svjetonazor vlasti, znanost o vlasti i za vlast, koji temelji na tezi „geografski reljef kao Filip Tunjić</s>\n<s>If it is acceptable that geostrategy means management of geopolitical interests, as stated by Brzezinski, then geopolitics can be marked as primary matter and permanency in foreign policy management of political interests when they refer to territorial relations and even when geographic factors affect the military planning and military activities.</s><s>The same refers to crisis management and management of crisis.</s>\n<s>Rad prikazuje metodologiju razvoja sustava ranog upozorenja pomoću metoda poslovne inteligencije.</s><s>U prvom dijelu rada dane su osnovne definicije sustava ranog upozorenja.</s><s>Opisana je tradicionalna metodologija razvoja sustava ranog upozorenja sa prikazom i objašnjenjem njenih slabosti.</s><s>Rad u završnom dijelu daje originalno rješenje razvoja sustava ranog upozorenja pomoću fuzzy ekspertnih sustava, te ilustrira prednosti donošenja strateških poslovnih odluka pomoću primjene ove metodologije.</s><s>Ključne riječi: fuzzy ekspertni sustavi, poslovna inteligencija, sustavi ranog upozorenja, rizici, strateške poslovne odluke * Dr. sc. Goran Klepac, Raiffeisen Bank Austria d.d., Zagreb, dr. sc. Robert Kopal VPŠ Libertas, Zagreb, Darija Korkut, mag. angl.</s>\n<s>Osnovna zadaća sustava ranog upozorenja, svodi se na pravovremeno upozoravanje poslovnih subjekata, kako bi pravovremeno i dovoljno rano mogli mogli spoznati neželjene trendove u svrhu njihova sprečavanja.</s><s>Poslovni subjekti iz različitih gospodarskih grana iskazuju interes za implementaciju sustava ranog upozorenja.</s><s>Primjerice, poduzeća koja se bave pružanjem telekomunikacijskih usluga, zainteresirana su za procjenu rastućih trendova i uzroka prekida ugovornih odnosa.</s><s>Osiguravajuća društva, ovakvu vrstu sustava koriste za dijagnostiku i pronalaženje uzroka prekida ugovornih odnosa.</s><s>Bankarski sektor procjenjuje vjerojatnost potencijalnog budućeg kašnjenja u naplati potraživanja, s ciljem pronalaženja rješenja kako bi se ti trendovi ublažili, odnosno zaustavili.</s><s>Sustavi ranog upozorenja u određenim gospodarskim granama dobivaju na značenju u periodima krize, kada se generalno očekuju nepovoljni trendovi u poslovanju, no ne može se precizno procijeniti segment koji će najviše biti zahvaćen, kao ni vrijeme nastanka nepovoljnog trenda za poduzeće.</s><s>Upravo je krizno upravljanje plodno tlo za primjenu sustava ranog upozorenja, te u uvjetima globalnih kriza postaje nezaobilazan alat monitoriranja, koji upravo u vrijeme globalne krize preuzima proaktivnu ulogu.</s><s>Bilo bi pogrešno zaključiti kako u “ne-kriznim” vremenima sustavi ranog upozorenja ne dolaze do izražaja.</s><s>Njihova uloga se svodi na pravovremeno reagiranje sukladno tržišnim uvjetima, a promjena tržišnih uvjeta nije uzrokovana krizom, te se tržišni uvjeti mijenjaju prvenstveno aktivnošću konkurencije i preferencija kupaca.</s><s>U uvjetima globalne krize tržišne promjene su uglavnom uzrokovane globalnim kriznim negativnim trendovima.</s><s>Bez obzira na uzrok negativnih trendova za poduzeće, sustavi ranog upozorenja imaju ulogu pravovremenog prepoznavanja žarišta, uz mogućnost dublje analize uzroka, te bi u idealnim uvjetima trebali imati i savjetodavnu funkciju.</s><s>Najbolji način upravljanja krizom u prvome redu njezina je prevencija.</s><s>Upravo je to razlog zašto rukovodstva tvrtki uspostavljaju sustave ranog upozorenja koji upravljačkim strukturama omogućuju neposredan uvid u svaki događaj koji može negativno utjecati na funkcioniranje tvrtke ili organizacije.</s><s>Sustav ranog upozorenja je sustavni proces rane procjene i mjerenja rizika s ciljem poduzimanja određenih koraka za sprječavanje i minimiziranje njegovog negativnog utjecaja na poslovanje.</s><s>Definicija poslovne krize oblikuje stvarnu pripremljenost za neku krizu.</s><s>Definirajući krizu kao neplaniran i neželjen proces ograničenog traGoran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 569</s>\n<s>poslovne inteligencije janja i mogućnosti utjecanja, koji šteti primarnim ciljevima poduzeća, s mogućnošću dvojakog ishoda,1 važno je imati na umu da nisu sve krize uzrokovane negativnim ili “lošim” događajima.</s><s>Neki od najgorih poremećaja poslovanja dogodili su se tijekom naizgled “dobrih” kriza, poput naglog porasta novih poslova koji nadmašuju sposobnost isporuke, neočekivanog bankrota konkurenta ili iznenadne mogućnosti spajanja ili preuzimanja poduzeća.</s>\n<s>Iako neke krize nastupaju potpuno neočekivano, mnoge se mogu predvidjeti.</s><s>U takvim su slučajevima sustavi ranog upozorenja od neprocjenjive važnosti jer omogućuju predviđanje problema i poduzimanje nužnih koraka za izbjegavanje ili pravovremenu reakciju na nadolazeću krizu.</s><s>Za uspostavu sustava ranog upozorenja nužno je identificirati potencijalne okidače krize i rizična područja te omogućiti njihovo kontinuirano praćenje i nadzor.</s>\n<s>• nadziranje i praćenje unutarnjeg i vanjskog okruženja; • sustavna koordinacija informacija iz različitih izvora; • razmatranje aktualnih događanja u relevantnom sektoru; • adekvatan postupak revizije i ažuriranja postojećih informacija.</s><s>Idealni kompetitivni proces ranog upozorenja sastoji se od tri faze ili koraka:2</s>\n<s>• Prva faza podrazumijeva identiikaciju potencijalnog rizika, što se postiže iscrpnom analizom trendova ili problema, razmatranjem srži problema te istraživanjem različitih konteksta u kojima se taj fenomen javlja.</s><s>Zbog limitiranih resursa koje tvrtke imaju na raspo laganju, potrebno se fokusirati samo na trendove i probleme koji su posebno relevantni.</s><s>Ovo je analitička faza i zahtijeva primjenu sus tavnih analitičkih tehnika, poput razvoja hipoteza ili razrade sce narija, s ciljem podizanja učinkovitosti cijelog procesa. • Druga faza odnosi se na “obavještajno” motrenje rizika, odnosno “slabih 1 Osmanagić Bedenik, N. (2003) Kriza kao šansa: kroz poslovnu krizu do poslovnog uspjeha, 2 Gilad, B. (2003) Early Warning: Using Competitive Intelligence to Anticipate Market Shits, Control Risk, and Create Powerful Strategies, AMACOM, str. 67-168.</s><s>Goran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 570</s>\n<s>,3 ili monitoring.</s><s>Osobe ili timovi zaduženi za monitoring moraju djelovati kao obavještajni agenti u svome području i redovito izvješćivati timove sastavljene od stručnjaka iz različitih područja zadužene za analize, procjene i identiikaciju poslovnih i operativnih rizika prije no što oni postanu aktualni.</s><s>Područja mogućih rizika razlikuju se od tvrtke do tvrtke, ali ono što je jednako za sve je činjenica da ne postoji zamjena za dobro obavljen posao prikupljanja podataka i informacija koji će omogućiti precizno i pravovremeno identiiciranje okidača potencijalnog rizika ili tzv. “slabih signala” .</s><s>Uočavanje “slabih signala” postiže se skeniranjem organizacijskog okruženja, odnosno postupkom sustavnog pretraživanja relevantnih informacija u svrhu identiiciranja ranih signala mogućih promjena u okruženju te otkrivanje onih promjena koje su već započele.4 • U trećoj fazi utvrđuje se i oblikuje primjerena strategija za suočavanje s trendovima i problemima koji su identiicirani kao relevantni.</s><s>Slika 1 Faze kompetitivnog procesa ranog upozorenja5 3 Ansof, H. I. (1975) “Managing Strategic Surprise by Response to Weak Signals” , California</s>\n<s>Analizirajući poslovni proces prikazan na slici 1., nameće se problem identifikacije rizika.</s><s>Da bi se rizik mogao kvantificirati (jačina/težina posljedice i vjerojatnost nastajanja), potrebno je biti svjestan rizika.</s><s>No, kako identificirati rizik kojeg niste svjesni?</s><s>Takav rizik potpada pod 4-ti kvadrant portfelja znanja: ne znamo što ne znamo.</s><s>Nužno je implementirati proaktivni model izvođenja hipoteza koji je prikazan na slici 2. Slika 2 Reaktivna i proaktivna shema kolanja podataka6 Kada je rizik identiiciran, potrebno je uspostaviti sustav indikatora koji će obuhvatiti ključne komponente rizika prikazane na slici 3. Pritom indikatori moraju biti vidljivi, valjani, pouzdani, stabilni i jedinstveni.</s><s>6 Izvor: Modiicirana verzija sheme iz “Criminal Intelligence Analysis: Development of InferGoran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 572</s>\n<s>U prikazanom modelu, strukturirane analitičke tehnike8 mogu biti od neprocjenjive koristi analitičarima u različitim fazama procesa ranog upozorenja, a posebice u prvoj fazi predviđanja i identiikacije potencijalnih rizika.</s><s>Problem solving analitičke tehnike9 omogućuju organiziranje i strukturiranje analize određenog “problema”</s>\n<s>, odnosno problemskog područja.</s><s>Pritom pojam “analiza” podrazumijeva raščlambu određenog problema na sastavne elemente, čime se složenost tog problema svodi na što je moguće jednostavnije odnose i pojmove.</s>\n<s>U fazi dekompozicije i vizualizacije problema/rizika korisne su tehnike redeiniranje problema (Problem Restatement), mrežna analiza, mentalne mape i dr. Za fazu generiranja ideja (identiikacija rizika) koristi se strukturirani brainstorming, delphi metoda, morfološka analiza, De Bono 6 šešira, raščlamba kavadranta i dr. Za analizu scenarija i upravljanje sustavom indikatora koriste se tehnike analiza scenarija, indikatori i validator indikatora,10 i dr. Analitičke tehnike generiranje hipoteza, analiza konkurentnih hipoteza i kolaborativna analiza konkurentnih hipoteza primjenjuju se u generiranju i testiranju hipoteza.</s>\n<s>Tradicionalni pristup razvoja sustava ranog upozorenja i njegovog korištenja, svodi se na korištenje vrijednosti pondera.</s><s>To znači kao se svakoj varijabli od značaja za detekciju potencijalnih problema dodjeljuje vrijednost temeljem brojevne skale.</s><s>Pri tome vrijednosti skale u nižim zonama ne upućuju na probleme, a što ta vrijednost više raste do maksimalne, promatrani slučaj sa tom vrijednošću upućuje na problem.</s><s>Uzmimo na primjer sustave ranog upozorenja u domeni osiguranja i dvije promatrane varijable koje bi trebale poslužiti u detekciji potencijalnih prijevara u osiguranju.</s><s>Prava varijabla odnosi se na broj odštetnih zahtjeva u posljednjih 6 mjeseci, a druga varijabla odnosi se na iznos štete po policama osiguranja unatrag šest mjeseci.</s><s>Prema ovoj metodologiji varijabla „broj odštetnih zahtjeva u posljednjih 6 mjeseci“ mogla bi poprimiti raspon vrijednosti od 0-100, pri čemu se vrijednosti od 0-30 odnose na zonu niskog rizika npr. do dva odštetna zahtjeva, vrijednosti od 30-60, na primjer dva do tri odštetna zahtjeva na zonu srednjeg rizika, a vrijednosti veće od 60 odnosile bi se na zonu visokog rizika odnosno na više od tri odštetna zahtjeva.</s><s>Prema istoj metodologiji bi se mogli kreirati ponderi za varijablu „iznos šteta po policama osiguranja unatrag šest mjeseci“.</s><s>Ta bi varijabla također poprimila vrijednost od 0-100, ovisno o iznosu iznosa šteta po policama osiguranja unatrag šest mjeseci.</s><s>Pri ćemu bi zoni niskog iznosa bila pridružena vrijednost do 30, zoni srednjeg iznosa vrijednost između 30 i 60, a zoni visokog iznosa vrijednost veća od 60.</s><s>Sustav baziran na te dvije varijable možemo ilustrirati narednom tablicom: Tablica 1 Ilustracija sustava linearnih pondera Kao što je vidljivo iz tablice sustav zbraja pondere svake varijable u konačnici dajući ukupan ponder, kao procjenu ukupne sumnje na prijevaru.</s><s>Što je problem sa ovako koncipiranim sustavima ?</s>\n<s>Vrlo je teško odrediti gornju granicu na ukupnom ponderu, koja bi trebala označavati graničnu vrijednost u konkretnom slučaju u pogledu sumnje na prijevaru.</s><s>Generalno gledajući, unutar tako konstruiranih sustava moguće je odrediti kako 20 % ispod maksimalne moguće ostvarene vrijednosti upućuje na sumnju na prijevaru.</s>\n<s>Sada zamislimo situaciju u kojoj slučaj „A“ po varijabli „broj odštetnih zahtjeva u posljednjih 6 mjeseci“ ima vrijednost 10 (10 odštetnih zahtjeva u posljednjih 6 mjeseci).</s><s>Prema deiniranim pravilima, ponder te varijable bi bio 100, što označava maksimalnu vrijednost koju ta varijabla može dobiti.</s><s>Isto tako zamislimo kako sustav za detekciju prijevara baziran na ponderiranim vrijednostima sadrži 40 varijabli.</s><s>Sve ostale varijable imaju vrijednosti pondera 10, što znači kako te varijable ne ulaze u rizične zone.</s><s>Za ovaj slučaj, sustav bi vratio vrijednost 390 (39*40+100).</s><s>Maksimalna vrijednost ukupnog pondera kada su sve varijable u rizičnoj zoni je 4000.</s><s>Prema kriteriju 20 % ispod maksimuma ukazuje na prijevaru ukupni ponder bi morao minimalno dostići vrijednost 3200 kako bi sustav signalizirao potencijalnu prijevaru.</s><s>U našem primjeru slučaj „A“ bi ostao nezamijećen.</s>\n<s>Generalno gledajući, poželjno je da sustavi za detekciju prijevara razmatraju što više varijabli, no uzimajući u obzir karakteristike sustava baziranih na ponderima, veliki broj varijabli može „umrtviti “ sustav.</s><s>Možemo zonu signaliziranja povećavati sa 20% na 50%, no postavlja se pitanje da li ćemo na taj način otići u drugu krajnost.</s><s>Moguće rješenje je određenim varijablama za koje to ekspert procjeni dati manje težine pondera, no niti to neće riješiti problem, zbog toga što sustav može postati preosjetljiv, zbog toga što nekoliko varijabli u gornjim granicama niskog rizika može pobuditi lažni alarm.</s><s>Paušalno određivanje zona granica kada sustav treba signalizirati prijevaru rezultira vjerojatnošću kao sustav može postati netransparentan i neobjektivan, jer dio stvarnih prijevara može ostati nezamijećen.</s>\n<s>Ako zanemarimo ove nedostatke, glavni problem od kojeg pate sustavi ranog upozorenja bazirani na ponderima su loše mogućnosti, odnosno nemogućnosti kvalitetne forenzike zašto određeni slučaj koji ima vrijednost ukupnog pondera 3300 upućuje na prijevaru.</s>\n<s>Ako imamo „n“ vrijednosti ulaznih varijabli, a ukupan ponder je konstruiran kao suma svih vrijednosti ulaznih varijabli, tada je vrlo teško, napraviti kvalitetnu forenziku utjecaja, posebice kada ne postoje ekstremno visoke vrijednosti pojedinih varijabli.</s><s>Sa druge strane sve te varijable direktno utječu na ukupan ponder.</s>\n<s>Sustav baziran na ponderima, je moguće razlomiti u logičke cjeline, tako da kreiramo ukupne podpondere i nadpondere, koji objedinjavaju podskupove Goran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 575</s>\n<s>Fuzzy ekspertni sustave karakterizira orijentiranost ka korištenju znanja eksperata iz određenog područja u procesima kreiranja modela i provedbe anaZa razliku od tradicionalnih ekspertnih sustava, fuzzy ekspertni sustavi11 pokazuju puno veći stupanj leksibilnosti u kreiranju analitičkih modela, te rješavaju probleme koji nastaju kao posljedica korištenja oštrih granica razreda u postupcima kategorizacija varijabli.</s>\n<s>Fuzzy ekspertni sustavi kao ulazne parametre u model ekspertnog sustava koriste pretprocesirane podatke.</s><s>Pretprocesirani podaci mogu biti sakupljeni iz različitih baza podataka, ili skladišta podataka.</s><s>Podaci se pretprocesiraju kako bi poslužili kao ulazne varijable za sustave pravila.</s><s>Primjerice deinirano jednostavno hipotetsko poslovno pravilo: AKO promet_unatrag_šest_mjeseci=mali I troškovi_promocije_unatrag_ šest_mjeseci =veliki TADA kategorija _klijenta = neproitabilan zahtijeva pretprocesirane podatke o iznosu prometa unatrag šest mjeseci i troškovima promocije unatrag šest mjeseci.</s><s>Na temelju vrijednosti varijabli prometa i troškova promocije fuzzy ekspertni sustav vrši kategorizaciju, i na temelju deiniranog pravila donosi odluku o kategoriji kupca.12 Kao što je vidljivo iz ovog jednostavnog pravila, potrebno je na razini svakog kupca pojedinačno izračunati promete unatrag šest mjeseci, i izračunati troškove promocije unatrag šest mjeseci, te tako pretprocesirane podatke (ETL proces) spremiti u tablicu koja je osnova za provođenje analiza uz pomoć fuzzy ekspertnih sustava.</s>\n<s>Uspješno provedeno intervjuiranje korisnika jedno je od presudnih faktora o kojima ovisi uspjeh projekta baziranih na fuzzy ekspertnim sustavima.</s><s>Prilikom provedbe intervjuiranja korisnika bitno je neprestano imati u vidu cilj 11 Siler, W. i Buckley J. (2005) Fuzzy expert systems and fuzzy reasoning, NY: John Wiley & 12 Slowinski, R. (ed.) (1998) Fuzzy Sets in Decision Analysis, Operations Research and Statistics.</s><s>New York: Kluwer.</s>\n<s>576 koji se želi postići .</s><s>Vrlo je važno auditoriju postaviti pitanja temeljem kojih će se iskristalizirati ključni indikatori i kategorije važni za cilj razvoja ekspertnog sustava.</s><s>Na temelju intervjuiranja dobije se jasnija slika percepcije korisnika o problemu koji želimo riješiti.</s>\n<s>Osoba koja razvija ekspertne sustave ne mora u potpunosti vladati poslovnom (problemskom) materijom u čijoj domeni razvija ekspertni sustav, no prije svega mora biti dobar moderator koji će od eksperta prikupiti znanje u dovoljnom obimu i širini te ga ugraditi u ljusku ekspertnog sustava.</s><s>Prilikom tog procesa, važno je razlučiti bitno od nebitnoga, upravljati problematikom kombinatorne eksplozije pravila, dobro strukturirati znanje, omeđiti problemski prostor, te najvažnije, dobro strukturirati ciljeve ekspertnog susEkspertni sustavi se mogu koristiti u situacijama kada npr. želimo izvršiti segmentaciju postojećeg portfelja temeljem ekspertnog znanja, razviti sustave ranog upozorenja (sustav upozorenja potencijalnih budućih problema uslijed neizvršavanja ugovornih obveza ), razviti sustav detekcije prijevara, razviti sustav za evaluaciju odobravanja/produžetka ugovora za postojeće korisnike nekog proizvoda i usluge i slično.</s>\n<s>Postoji čitav niz situacija koje opravdavaju razvoj i korištenje ekspertnih sustava, no najznačajnija karakteristika takvih sustava ne proizlazi iz njihove mogućnosti donošenja odluke, već iz sposobnosti obrazloženja zašto je sustava donio određenu odluku.</s><s>Primjerice, ako sustav procjeni kako bi kupcu «A» trebalo povećati rabat, on tu svoju odluku može obrazložiti, te je vidljivo da je ona donesena temeljem činjenice kako taj kupac u zadnja dva kvartala povećava narudžbe, redovito i na vrijeme otplaćuje svoje obaveze, posluje dugi niz godina sa trgovačkim poduzećem.</s>\n<s>Zadatak dizajnera ekspertnog sustava, koji intervjuira korisnika, je između ostaloga i držanje kontrole nad brojem pravila.</s><s>To podrazumijeva kreiranje većeg broja logičkih cjelina (blokova pravila), sa optimalnim brojem varijabli koje su značajne prilikom razmatranja ciljne varijable.</s><s>Preveliko detaljiziranje prilikom razboja ekspertnih sustava nije preporučljivo, ono neminovno vodi ka eksploziji broja pravila unutar sustava, te postoji opasnost od gubitka kontrole unutar samog sustava.</s><s>Dizajneri i korisnici se ne moraju ustručavati koristi tzv. apstraktne kategorije prilikom razvoja sustava.</s><s>To znači da ekspertni sustavi mogu unutar sebe sadržavati kategorije poput : Lojalnosti, Perspektivnosti i slično.</s><s>Apstraktne kategorije se deiniraju pomoću sustava pravila a temelj su im tzv. egzaktne varijable poput prihoda, trenda kupovine ...</s><s>Korištenjem apstraktnih varijabli možemo u konačnici konstruirati pravila Goran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 577</s>\n<s>576 poput : AKO je klijent Vrlo Perspektivan I Jako lojalan I Vrlo proitabilan Ovakva pravila su lako razumljiva iz svakodnevnog poslovanja i opisuju svakodnevni poslovni žargon,13 što je lako razumljivo poslovnim korisnicima, posebice u trenutku traženja uzroka zašto je ekspertni sustav izvršio određenu klasiikaciju / donio odluku.</s>\n<s>Fuzzy ekspertni sustavi jedna su od inačica ekspertnih sustava sa speciičnim mehanizmom na kojem se temelji ljuska ekspertnog sustava.</s><s>Za razliku od tradicionalnih sustava, koji svijet promatraju u crno –bijelim tonovima, ova vrsta sustava dopušta i sivilo.</s><s>To ukratko znači kako u fuzzy ekspertnim sustavima ne vladaju oštre granice unutar varijabli, i npr. osoba koja ima 24 godine nije isključivo primjerice mlada ili srednjih godina, već je pripada u obje kategorije sa određenim stupnjem pripadnosti.</s><s>Ovaj tip sustava nam omogućuje lakše pretakanje pravila iz poslovnog svijeta u mehaničke sustave.</s><s>Ako rješenje prikazano pomoću sustava pondera razmatramo u svjetlu fuzzy ekspertnih sustava , tada bi varijable deinirali na način kao je to prikazano na sljedećim slikama.</s>\n<s>Slika 4 Fuzzy definicija broja odštetnih zahtjeva u zadnjih šest mjeseci Slika 5 Fuzzy definicija iznosa šteta po policama osigranja u zadnjih šest mjeseci Ovako deinirane fuzzy varijable ulazni s parametri za blokove pravila.</s><s>Da bismo kreirali ekspertni sustav potrebno je deinirati i izlaznu varijablu koja će pomoću blokova pravila biti povezana sa navedene dvije ulazne varijable.</s><s>Naziv 13 Siler, W. (2001) “Building Fuzzy Expert Systems.” http://users.aol.com/wsiler/ Goran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 578</s>\n<s>Tako kreirane varijable možemo objediniti u vidu jednostavnog fuzzy ekspertnog sustava prikazanog na sljedećoj slici.</s><s>Slika 6 Ilustracija jednostavnog fuzzy ekspertnog sustava Blok pravila, procjena sumnje temeljem deklariranih varijabli možemo deinirati kako je to prikazano u sljedećoj tablici.</s><s>Tablica 2 Fuzzy definicija pravila procjene sumnje Ovaj jednostavan primjer pokazuje kako kreirati sustav ranog upozorenja baziran na fuzzy logici.</s><s>Eikasan sustav ranog upozorenja je puno složeniji i objedinjava velik broj varijabli.</s>\n<s>Prednost ovakvog sustava očituje se u tome što se za razliku od tradicionalnih sustava baziranih na ponderima može vrlo lako i eikasno izvršiti forenzika razloga zašto je sustav određeni slučaj proglasio visoko rizičnim.14 Konkretno određeni slučaj može u svjetlu ilustrativnog sustava biti proglašen sumnjivim jer postoji veliki broj odštetnih zahtjeva u zadnjih šest mjeseci i veliki iznos 14 Klepac, G. i Mršić, L. (2006) Poslovna inteligencija kroz poslovne slučajeve.</s><s>Zagreb, Croatia: Liderpress.</s>\n<s>579 šteta po policama osiguranja u zadnjih šest mjeseci.</s><s>Slučaj sa takvim performansama zahtijeva ozbiljno razmatranje.</s><s>Naravno, kompleksniji sustavi kontroliraju puno veći broj pravila klasteriranih u podskupine.</s><s>No, bez obzira na broj pravila, fuzzy ekspertni sustavi omogućuje forenziku uzroka, što tradicionalni sustavi bazirani na ponderima ne omogućavaju.</s><s>Svaki relevantan faktor u konačnici u ovako koncipiranim sustavima dolazi do izražaja i ne gubi se u konačnoj numeričkoj vrijednosti reprezentiranoj u vidu 4. Inteligentno monitoriranje portfelja</s>\n<s>Opisana metodologija omogućuje dijagnostiku najznačajnijih parametara koji utječu na procjenu rizičnosti po pitanju potencijalnih prijevara, ali isto tako i na evaluaciju stupnja rizičnosti portfelja, ako sustav ima zadatak evaluaciju rizičnosti portfelja korisnika osiguranja.</s><s>Ako se svi ovi parametri promatraju s obzirom na protek vremena, svaki od tih parametara možemo promatrati trendovski.</s><s>Ovo nam daje jednu sasvim novu dimenziju pogleda na portfelj.</s><s>Na taj način primjerice možemo promatrati trendove rasta odštetnih zahtjeva, broja prijavljenih šteta po ugovaratelju unatrag šest mjeseci, trendovsko povećanje koncentracija broja odštetnih zahtjeva primjerice prema regijama, i sve to staviti u korelaciju sa trendovima i uzrocima prijevara.</s><s>To nam omogućava bolje razumijevanje vlastitog portfelja korisnika i rano spoznavanje rasta nepovoljnih trendova unutar portfelja.</s>\n<s>Ako primjerice pomoću fuzzy ekspertnih sustava kreiramo sustav za praćenje stupnja rizičnosti portfelja, tada on može dati ekspertizu uzorka povećanja stupnja rizičnosti.</s><s>Ako te parametre stavimo u temporalni odnos, tada se te trendovske vrijednosti mogu dovesti u vezu sa strateškim odlukama, koje su donesene nakon uočavanja određenih trendova.</s><s>Na ovaj način donositelji strateških poslovnih odluka, svoje odlučivanje mogu temeljiti na ovakvim vrstama sustava, ali isto tako mogu promatrati efekte donošenih poslovnih Goran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 580</s>\n<s>sustavima ranog upozorenja oduka, kao i vremenski otklon u kojem poslovne odluke mogu imati efekta.15 Na ovaj način sustav prati životni ciklus portfelja i može mjeriti utjecaje strateških poslovnih odluka.</s>\n<s>Sustavi ranog upozorenja mog dati odgovore na pitanja o trenutnoj kvaliteti portfelja, trendovima, potencijalnim i očekivanim opasnostima u poslovanju.</s><s>Pravovremeno prepoznavanje ovih trendova može utjecati na kvalitetu poslovnih odluka.</s><s>Rano prepoznavanje negativnih trendova može značajno doprinijeti njihovu sprečavanju, odnosno ublažavanju njihovih posljedica.</s><s>U proces evaluacije ne moraju nužno biti uključene samo konačne vrijednosti koje sustav proračunava, već i međurezultati koji mogu otkriti klastere unutar portfelja koji najviše doprinose negativnim trendovima.</s><s>Primjerice, tako hipotetski možemo otkriti kako na povećanje rizičnosti poslovanja osiguravajućeg društva, najviše utječu određene skupine ugovaratelja osiguranja.</s><s>Na sprečavanje tih trendova možemo utjecati donošenjem mjera koje će destimulirati te skupine ugovaratelja uz obaveznu forenziku uzroka sa naglaskom na analizu namjere prijevara.</s>\n<s>Tradicionalni sustavi ranog upozorenja bazirani na ponderiranim vrijednostima, osim što su neergonomični mogu biti neeikasni u ispunjavanju svoje funkcije zbog nepreciznog određivanja granica koje bi trebale upućivati na devijacije.</s><s>Isto tako iako neki faktori mogu imati značajan utjecaj na procjenu ranog upozorenja, taj se utjecaj u sustavima temeljenima na tradicionalnom “ponderskom” konceptu može zagubiti.</s><s>Gubljenje utjecaja raste sa brojem varijabli obuhvaćenih u sustavu.</s><s>Daljnji problem se odnosi na direktne linearne zavisnosti između ciljne varijable i promatranih faktora.</s><s>Jedan od glavnih nedostataka ovakvih sustava je nemogućnost kvalitetne forenzike uzroka zašto je neki slučaj klasiiciran u kategoriju primjerice zone visoke rizičnosti ili potencijalne opasnosti.</s>\n<s>Sustavi bazirani na fuzzy logici osim što imaju rješenje za sve navedene probleme od kojih pate sustavi bazirani na ponderiranim vrijednostima, nude dodatnu dimenziju cjelovitog pogleda na portfelj korisnika proizvoda i usluga.</s><s>Osim toga mogu poslužiti i kao savjetodavan sustava za donositelje strateških odluka.</s><s>Donositelji strateških poslovnih odluka temeljem sustava baziranih na fuzzy logici mogu evaluirati efekte donesenih poslovnih odluka, kao i vrijeme potrebno da određena odluka izazove željeni efekt unutar portfelja.</s><s>15 Klepac, G. i Panian Ž. (2003) Poslovna inteligencija.</s><s>Zagreb, Croatia: Masmedia.</s><s>Goran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 581</s>\n<s>Key words: fuzzy expert systems, business intelligence, early warning systems, risks, strategic business decisions.</s><s>Goran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut 583</s>\n<s>Model procesa izlaska iz poslovne krize obuhvaća sedam faza.</s><s>Neke od tih faza obuhvaćaju aktivnosti u području upravljanja marketinga.</s><s>U fazi preuzimanja kontrole naglasak je dan na ljudske resurse, u fazi hitnosti prednost imaju financije, a procesi u fazi stabilnosti.</s><s>Tek u fazi povratka rastu uloga i značaj marketinga trebala bi doći do izražaja.</s><s>Ipak iskustva u praksi pokazuju dvije krajnosti.</s><s>Prva koja pokazuje kako neke tvrtke čak i u fazi povratka rasta nedovoljno koriste marketing.</s><s>Druga ukazuje na pogrešne odluke markentiške strategije koje se odnose na poticanje prevelikog i naglog rasta.</s><s>Definitivno cilj je postići ravnomjerni markentiški učinak.</s><s>Osobito treba paziti na elemente imidža i publiciteta jer spoznaja zaposlenika i menadžmenta o ponovnoj uspješnosti poslovanja iz vremena prije krize ne odgovara viđenju poduzeća izvana.</s>\n<s>Danas nije teško pisati o tematici krize.</s><s>Dovoljno je pročitati nekoliko naslova dnevnih novina ili poslovnih tjednika ili naprosto osluhnuti razgovore običnih građana „pri ispijanju kave“.</s><s>Kriza je svuda oko nas.</s><s>Pogađa svakog i u svim segmentima poslovnog života.</s><s>Ali kao posljedica poslovnog segmenta manifestira se i na privatni život.</s><s>Iako je Hrvatska još uvijek u krizi možemo konstatirati da u nastajanju ovog rada u veljači 2011. godine vodeće zemlje Europe već su izašle iz krize.</s><s>Gospodarska kriza u Hrvatsko samo je manjim dijelom posljedica globalne krize.</s><s>Najveći dio krize je posljedica vlastite politike.</s><s>Politička kriza kao posljedica gospodarske nastaje kad država mora smanjivati sredstva korisnicima proračuna, a prije svega plaće, mirovine i povećavati naknade za liječenje i druge javne usluge.</s><s>Politička kriza će biti dodatno potaknuta ako rebalans ne izdrži do kraja godine, a mala je vjerojatnost da će to uspjeti.</s><s>Izvori proračuna sve su slabiji.</s><s>Slabi domaća proizvodnja, slabi uvoz i slabi domaća potrošnja.</s><s>Prihodi proračuna će biti manji od sada procijenjenih desetak milijardi kuna.</s><s>Ne radi se samo o cikličkom smanjivanju potrošnje, domaće proizvodnje i uvoza, radi se o puno težoj situaciji o urušavanju sustava na kojem se temeljilo punjenje proračuna.</s>\n<s>Za većinu konsolidiranih ekonomija punjenje proračuna je najbolji pokazatelj gospodarske aktivnosti.</s><s>I dok se u Hrvatskoj rast zasniva na potrošnji na kreditima u nekim eurpskim zemljama nadziru se prvi pokazatelji izlaska iz krize.</s><s>Francuska i Njemačka, dvije najveće europske ekonomije bilježe gospodarski rast od 0,3 posto.</s><s>Statistika Njemačke pokazuje kako je rast potaknula povećana državana potrošnja.</s><s>BDP Njemačke i Francuske u drugom je kvartalu prošle godine porastao za 0,3 posto u odnosu na prvi kvartal, čime je i formalno završen period recesije.</s><s>Vijest je neočekivana jer su analitičari prognozirali da će njemački BDP biti u minusu 0,3 posto, a francuski 0,2 posto.</s><s>Tržišni tečaj može pravilno iskazati snagu gospodarstva i osigurati pošteno tržišno natjecanje između zemalja i valutnih zona i onemogućiti povratak krize i usporavanje rasta privrede.</s><s>Njemačka strategija izlaska iz krize temelji se na važnosti čvrstih ekonomskih temelja za nisku inflaciju i niski proračunski deficit, također tečajna politika stabilne valute ključna je smjernica izlaska iz krize.</s>\n<s>Kriza je jedna od mogućih okolnosti koje mogu svojim intenzitetom, oblikom, vremenom, utjecati direktno i indirektno na donosioce odluka o upravljanju marketinškim komunikacijama.</s><s>U većini slučajeva smo Boris Jurič, Dijana Vuković</s>\n<s>INFORM Global svjedoci da ozbiljna kriza ulazi u sve pore društva i da za posljedicu ima recesiju koja uglavnom rezultira odlukama koje vode smanjenju marketinških aktivnosti kako bi se premostilo vrijeme potrebno za konsolidaciju.</s>\n<s>Prema posljednjim procjenama analitičara pad BDP-a u Hrvatskoj u 2009. godini biti će oko 3,2%, a tek se u 2010. godini očekuje njegov rast ali tek za 0,5%.</s><s>Ovakvo smanjenje gospodarskih aktivnosti imalo je za posljedicu smanjenje troškova poslovanja, među kojima se jedan dio ušteda provodi kroz smanjenje promotivnih aktivnosti u poduzećima.</s><s>Prema procjenama vrijednost oglašavanja u prva dva mjeseca 2009. manja je za oko 20% u usporedbi sa istim razdobljem 2008. godine.1 Koliko je smanjenje promotivnih aktivnosti dobar potez hrvatskih poduzeća pokazat će vrijeme.</s><s>Studije i istraživanja koja su provedena u inozemstvu, koje je već imalo dodira sa gospodarskim krizama govore u prilog trendovima od koji govore da u kriznim situacijama, pogotovo za vrijeme gospodarske krize treba pojačati marketinške aktivnosti.</s><s>Razlog za nastavak ulaganja u marketing predstavljen je i na konferenciji “Institute of Practitioners in Advertising” u ožujku 2008. godine, gdje se istaknulo kako su tvrtke koje su rezale troškove za vrijeme recesije imale samo tijekom recesije veći ROCA (Return on capital employed - alat koji mjeri učinkovitost i profitabilnost kapitalnih investicija tvrtke).</s><s>Kod poduzeća koje ulažu u marketinšku komunikaciju i inovacije proizvoda tijekom recesije, zabilježen je veći ROCA, te im se ta ulaganja višestruko dugoročno isplatila.</s><s>Još neki autori predlažu povećanje sredstava za marketing za vrijeme krize.</s><s>Keith Robert tako navodi: “U recesiji se usudite agresivno investirati u marketing, inovacije i kvalitetu potrošača“.2</s>\n<s>Na temelju rezultata preliminarnog istraživanja upravljanja marketinškim komunikacijama možemo zaključiti sljedeće: Preliminarno istraživanje provedeno je u 39 poduzeća u Hrvatskoj u vre• većina ispitanika slaže se sa tvrdnjom da je gospodarska kriza došla u Hrvatsku te osjeća posljedice gospodarske krize u poduzeću u kojem radi • zbog gospodarske krize važno je sagledati marketinške troškove, ali ne treba angažirati vanjskog konzultanta ili agenciju kao pomoć u rješavanju Boris Jurič, Dijana Vuković</s>\n<s>3 Golubić, Jurič ,Duboković, Upravljanje marketinškim komunikacijama u razdoblju krize, već bi sami mogli adekvatno odgovoriti na izazove • na gospodarsku krizu poduzeća su reagirala smanjenjem promotivnih aktivnosti, pri čemu je skoro 2/3 smanjilo svoje promotivne budžete.</s><s>Smanjenje budžeta u prosjeku iznosi oko 20% što je u skladu sa procjenama pada ulaganja u oglašavanje za prva dva mjeseca 2009. godine s obzirom na isto razdoblje godinu dana prije.</s>\n<s>• zbog posljedica krize smanjuju se i ostali troškovi, a u najvećem dijelu troškovi za reprezentaciju.</s><s>Pohvalno je što racionalizacija poslovanja nije u većoj mjeri obuhvatila smanjenje broja zaposlenih. • posljedice smanjenja promotivnih budžeta osjetit će smanjenim investicijama u oglašavanje gotovo svi mediji u 2009. godini.</s><s>Najveće smanjenje moglo bi zahvatiti vanjsko oglašavanje (jumbo plakati) i magazine.</s><s>Internet je jedini medij čiji bi udio mogao rasti, kao posljedica relativno povoljnih cijena oglasnog prostora i još uvijek rastućeg tržišta • većina poduzeća ne prati dovoljno konkurenciju, ne zna što konkurencija radi i koliko ulaže u promotivne aktivnosti te neće reagirati ukoliko im konkurencija poduzme korake koji bi imali utjecaja na njihovo poslovanje • upravljanje marketinškim komunikacijama jednako je važna u svim vremenima, podjednako u normalnom okruženju kao i u kriznim situacijama.3</s>\n<s>Krizni menadžment obuhvaća organizaciju, pripremu, mjere i raspoređivanje resursa za savladavanje krize.</s><s>Pod pojmom krize podrazumijevamo odstupanje od normalnog poredka stvari.</s><s>Ona je dugo shvaćana kao proizvod više sile ili rezultat božije volje, pa su se ljudske aktivnosti u slučajevima krize svodile na magijske rituale ili religijske obrede (žrtva ili molitva) i sl.</s><s>Razvojem nauke, ljudi nastoje opisati krizu, klasificirati krizu, razumjeti i objasniti elemente krize i uspostave što bolji sistem za upravljanjem krizom.</s><s>Krizni menadžment kao naučno teorijska disciplina i racionalno osmišljena praksa pojavilo se u drugoj polovini XX stoljeća, i to u sferi politike (na primer Kubanska kriza 1962 god.).</s><s>Krizni menadžment nastaje, odnosno formiraju se novi PPS-I za zadatkom da se bave upravljanjem krize.</s>\n<s>587 be, prvenstveno zaposleni u proizvodno poslovnim sistemima, podrazumijeva obavljanje četri osnovne funkcije: planiranje, organiziranje, vođenje i kontrolu poslovanja.</s><s>Krizni menadžment je skup funkcija ili procesa koji imaju za cilj identificiranje, analiziranje I predviđanje moguće krizne situacije i pronalaženje riješenja i načine koji će kompaniji omogućiti sprećavanje ulaska u krizu ili da se sa njom minimiziraju njene posljedice.</s><s>Prilikom izrade plana za krizni management potrebno je napraviti nekoliko varijacija plana kako bi se pokrilo svako područje koje bi moglo biti obuhvaćeno krizom.</s><s>Najčešće se krizni plan primjenjuje u poslovanjima.</s><s>U svakom poslovanju može doći do bezbroj grešaka koje će uzrokovati probleme.</s><s>Od neadekvatnih zaposlenika do loše napravljenog dizajna postoji još niz varijacija koje mogu uzrokovati probleme.</s><s>Cilj razvijanja plana leži u ukazivanju zaposlenicima da promišljaju i međusobno razgovaraju o onome što bi se u kompaniji moglo dogoditi i na koji način bi se s tim bilo najefektivnije nositi.</s><s>Elementi koji su uključeni u gledište na krizu su: kriza će se kad-tad pojaviti; menagment bi trebao imati plan prije nego što nastupi krizno razdoblje; trebao bi hitno djelovati ali ne bi trebao paničariti; na kraju bi trebao prebroditi krizu, izaći iz nje.</s><s>Cilj plana za krizni management omogućava da se kriza što prije stavi pod kontrolu te da se šteta koja bi mogla nastati u periodu krize minimalizira.</s><s>1.1.</s><s>Definicija poslovne krize i kriznog menadžmenta Kriza (grč.</s><s>Krisis) znači prijelom, prolazno teško stanje u svakom, prirodnom, društvenom, i misaonom procesu.</s><s>U suvremeno doba kriza označava prvenstvo razlikovanje ili sposobnost razlikovanja, izbor, sud, odluku, također i izlaz, rješenje konflikta, pojašnjenje.</s><s>Poslovna kriza definira se najčešće kao „ neplaniran i neželjen, proces ograničenog trrajanja i mogućnost utjecanja, koji šteti primarnim ciljevima s ambivaletnim ishodom.</s>\n<s>Ovdje možemo još dodati i pojam strateške krize koja ima jačeg i većeg uporišta u našim tvrtkama nego li trenutna svjetska gospodarska kriza.</s><s>Stoga strateškom krizom nazivamo neostvariv potencijal uspjeha, izostanak odgovarajućih znanja, proizvoda, usluga, tržišta kupaca.</s><s>Neostvarivanje prvog i drugog cilja može potaknuti postupak insolventnosti i stečaja.</s>\n<s>4 Osmanagić Benedik, N., Kriza kao šansa, Školska knjiga, Zagreb 2003. 5 Topfer, A.: Plotzliche Unternehmenskrisen – Gefahr oder Chance?mNeuwied, Kriftel, nagment, Krisenvorbeugung und Unternehmenssanierung, Cornelsen, Berlin, 2000., str. tavlja se uspješno ovladavanje krizom i uspješna sanacija poduzeća.</s><s>Ukoliko tvrtka sprečava krizu ili ovladava njome krizni menadžment postaje i ostaje važna karika tvrtke.</s>\n<s>Stoga Nidžara krizni menadžment definira kao aktivnost usmjerene na ovladavanje situacijom, opstankom poduzeća na tržištu, planiranje i provođenje mjera za osiguranje temeljnih ciljeva poduzeća.4 Poslovna kriza definira senajčešće kao „…neplaniran i neželjen proces ograničenog trajanja i mogućnosti utjecanja, koji šteti primarnim ciljevima, s ambivalentnim ishodom.</s><s>“5</s>\n<s>Očuvanje platežne sposobnosti u svakom trenutku je prvi primarni cilj čije neostvarivanje vodi nelikvidnosti i kompanije više nije u mogućnosti podmirivati ostale obveze.</s><s>Postizanje minimalne dobiti u vrijeme krize jedan je od bitnijih primarnih ciljeva koji vode k krizi uspjeha.</s><s>Krizni menadžment, zbog karakteristika same krize, ima brojne specifičnosti, jer krizna situacija nastaje neočekivano.</s><s>Mjere za riješavanje krize moraju se hitno donijeti a neka riješenja se donose brzo i neočekivano, odnosno u “hodu”.</s><s>Pojavljuju se novi zadaci uz istovremeno stizanje većeg obujma informacijama koje se moraju obraditi i analizirati.</s><s>Najvažniji zadatak je upravljanje panikom, koja može nastati kod menadžera srednjeg i nižeg nivoa, jer oni našavši se u neočekivanoj situaciji i ako nemaju točno definirana uputstva od višeg menadžmenta i cijelu sliku situacije, mogu brzo podleći panici.</s>\n<s>Da bi znali ovladati krizom moramo znati i njezinu tipologiju.</s><s>Iako svaka kriza za sebe nosi i određene specifičnosti moramo ipak reći kako tipiziranje krize olakšava opće razumijevanje krize i njezinih uzroka.</s><s>Poslovna kriza koja nije uzrokovana iznenadnim događajima najčešće se dijeli na sljedeće stupnjeve:</s>\n<s>• Potencijalna kriza – nije stanje krize nego stanje u kojem postoji mogućnost pojave krize zbog određenih slabosti u poslovanju.</s><s>Jednostvan primjer takve krize je kompanije koja nema sustav inancijske kontrole. • Latentna kriza – je stanje u kojem opasnost već postoji, ali ju je teško identiicirati uobičajenim ekonomskiim instrumentima.</s><s>Primjer ovakvee krize je poduzećće koje inancira rast na račun povećanja duga prema dobavljačima.</s>\n<s>• Akutna kriza – simptomi krize su neposredno vidljivi.6 Hermann (ibid) krizu olučivanja definira kao situaciju koja (1) ugrožava prioritetne ciljeve jedinke odlučivanja, (2) ograničava vrijeme na raspolaganju za donošenje i provodbu odluke i (3) svojom pojavom iznenađuje pripadnike jedinice odlučivanja.7 Znanstvenici u okviru međunarodnog udruženja „Ponašanje u krizi“ (International Crises Behavior – ICB cit. po Sternu,1999) krizu su iz perspektive države definirali pomoću tri spoznaje: (1) ugrožavanje temeljnih vrijednosti, (2) ograničenog vremena za poduzimanje mjera, (3) velike vjerojatnosti za posttojanje vojnog neprijatelja.8 Ipak neki teoretičari (Rosenhalt, 1998: Boint i žt Hart 2001) upozoravaju na to da kriza nije događaj koji bi bio jasno smješten u prostor i vrijeme.9 Upravo suprotno.</s><s>Radi se o dužem razdoblju velike ugroženosti, nesigurnosti i provođenja politike što ometa širok spektar socijalnih, političkih i organizacijskih procesa.</s><s>Kriza je dinamičan i kaotičan proces.10</s>\n<s>Rosenthal, Boin i ComFort (2001, 32-34) nude tipologiju krize s obzirom na način njihovog popuštanja i govore o krizama koje brzo prolaze, katarzičnima i krizama koje polako popuštaju te o krizama s komplekBoris Jurič, Dijana Vuković</s>\n<s>Threats, Dilemmas, Opportunities.</s><s>Springfield: Charles C. Thomas sim dugoročnim posljedicama.11 Bez obzira o kojoj je krizi riječ neupitno je činjenica da sama kriza ostavlja vrlo malo vremena za donošenje odluke i oblikovanja politike.</s>\n<s>2. Uloga marketinga u fazama procesa izlaska iz krize Ubrzane promjene, povećane razine složenosti, povećani rizik i nesigurnost nova su stvarnost u vrijeme krize i recesije.</s><s>Usporene stope rasta i nadalje intenziviraju cjenovnu konkurenciju, preraspodjelu i borbu za postojeći „tržišni kolač”.</s>\n<s>Naime, kao i cijelo gospodarstvo i maloprodaja proživljava ekonomsku krizu koja se očituje kroz smanjenje BDP-a, ekonomsku neizvjesnost te pad kupovne moći s jedne i rast nezaposlenosti s druge strane.</s><s>U takvim uvjetima jasno je da su potrošači srezali svoju osobnu potrošnju, što se odrazilo na smanjenje prometa.</s><s>Pad potražnje najveći je ograničavajući čimbenik u privredi Hrvatske, a koji je zajedno s rastućim eksternim troškovima (posebno financijskim rashodima) utjecao na pad profitabilnosti.</s><s>Kriza je ubrzala strukturne prilagodbe te ne treba čuditi što u takvim uvjetima, npr. tržište hrane posluje stabilnije od neprehrambenog sektora.</s>\n<s>Gledano iz perspektive virtualnog svijeta (e-poslovanje, Internet marketing i oglašavanje na Internetu) realno je za očekivati da i u vrijeme krize je rast manji.</s><s>Prije svega, uz sve prognoze i najave, evidentno je kako tržište marketinga postaje opreznije u vrijeme krize, pa čak i u vrijeme izlaska iz krize.</s><s>Najveća prednost online marketinga, upravo je njegova mjerljivost i izražene promjene po pitanju samog konzumiranja.</s><s>Ova kretanja pripisuju se promjeni ponašanja potrošača za vrijeme krize koji su postali oprezniji u kupnji, kupuju nužna dobra, nužne prehrambene proizvode, a odgađaju kupnju neprehrambenih i luksuznih dobara.</s><s>Oni su također skloni kupnji na sniženjima i akcijama, što intenzivira cjenovnu konkurenciju na tržištu.</s><s>Vrijeme krize traži mnoge strategijske i taktičke promjene marketinga i njegove uloge u fazi rasta.</s><s>Najgore što kompanije čine u vrijeme krize je veliko i širokoopsežno rezanje marketinga i budžeta za marketing i oglašavanje.</s><s>Sa strateške točke, kompanije moraju ostati fokusirane na svoje ciljane potrošače.</s><s>Sve dok se ne sagleda što se zbiva sa kupcima, konkurencijom, te sa kojim se Boris Jurič, Dijana Vuković</s>\n<s>591 problemima suočavaju kupci teško da se može odluka donijeti da li će se smanjiti troškovi marketinga, trošak istraživanja tržišta, trošak proizvodnog spleta, oglašavanja, određivanja cijena i distribucije.</s><s>Sve ove aktivnosti u međusobnoj su interakciji I utječu jedna na drugu.</s><s>Argumenti marketinških stručnjaka - od izgradnje i održivosti brenda na tržištu, do lojalnosti potrošača i promjenom ponašanja naših kupaca u vrijeme krize dolazimo do zaključka da sa smanjenim budžetima distribucija oglašivačke poruke postaje nemoguća misija.</s><s>U današnje vrijeme marketing se u većini slučajeva sveo na puko oglašavanje, potpuno zanemarivši da se marketinško tržište neprestano razvija i stalno nudi neke nove trendove i nove medije.</s><s>U većini svjetskih i regionalnih kompanija marketing je bio jedna od prvih stavki za rezanje troškova.</s><s>Drastično je smanjen zakup medijskog prostora, bilo da je riječ o elektronskim i printanim medijima ili vanjskom oglašavanju.</s><s>Iako se u kriznim vremenima krate budžeti oni u isto vrijeme znače kratkoročnu uštedu.</s><s>Ono što slijedi jeste smanjenje broja potrošača koje je jednako smanjenju lojalnosti.</s><s>Upravo lojalnost i povjerenje je prostor u koji ulazi PR i to dvojako, putem slanja poruka postojećim potrošačima koje treba zadržati za vremena kad prođe vrijeme recesije i radom na očuvanju ugleda kompanije.</s><s>Očuvanje postojećeg imidža odnosno reputacije moguće je samo kroz očuvanje i jačanje samog brenda.</s><s>3. Upravljanje marketingom u fazi povrtka rastu Mnogi stavljaju znak jednakosti između menadžmenta događanja i marketinga zaboravljajući na reputaciju, a upravo sad je vrijeme kad marketing može pokazati koliko je komunikacija uistinu važna.</s><s>Čitavo društvo, cijeli poslovni svijet počiva na načelu povjerenja, a reputacija je direktan rezultat sistematične izgradnje i dobrih odnosa sa željenom publikom.</s><s>U današnjoj situaciji marketing više nego ikad dobiva priliku pokazati svu svoju snagu jer ako je kompanija značajno srezala marketinške aktivnosti, preostaje vrlo malo prostora za izgradnju reputacije i zadržavanje postojećih kupaca.</s><s>Kompanije uglavnom zadržavaju dosadašnju razinu investicija u komunikacije, najviše zato jer je bez kvalitetne komunikacije teško preživjeti u turbulentnim vremenima.</s><s>Kao što to tvrde i mnogi stručnjaci, kriza je za marketing industriju svakako prilika</s>\n<s>Činjenica je da kasnimo sa primjenom novih tehnologija, inovativnih metoda i novih medija.</s><s>Uskoro oglašavanje i marketing više neće biti kao nekad.</s><s>Što prije shvatimo mogućnosti novih medija i integriramo ih u svoje strategije bolje ćemo pozicionirani svoj proizvod i biti spremni za buduća vremena.</s><s>U kriznom razdoblju, kada konkurentno slabiji gube svoje mjesto na tržištu, morate biti prisutni i ostati u fokusu – zadnje što bi željeli jest da ste „prepoznatljivi“ po tome što vas u javnosti nema.</s><s>Zato se fokusirajte na nove, ali nemojte zaboraviti ni tradicionalne medije.</s><s>Nakon ove krize samo će najzdravije kompanije opstati, a najzdravije su one koje se u ovom izazovnom razdoblju ne boje biti prisutne i spremne komunicirati sa ciljanim tržištem.</s><s>Analizirajući rezultate brojnih studija dolazi se do zaključka da kriza i recesija trebaju potaknuti povećanje investicija u komunikacijske aktivnosti, te će se na taj način steći konkurentska prednost.</s><s>No samo u slučaju ukoliko postoji razvijena komunikacijska strategija, poduzetnički duh, radna snaga, novčana sredstva i raspoloživi proizvodni kapaciteti.</s><s>Kompanije koje ulažu u komunikacijske aktivnosti u razdoblju krize, u isto vrijeme kada konkurencija reže marketinške troškove, mogu značajno osnažiti vlastitu tržišnu poziciju te uticati na povrat uložene investicije.</s><s>Aktivni komunikacijski plan može privući nove i postojeće korisnike.</s><s>Ali to ne podrazumijeva ulaganje investicija u kampanje bez jasnog plana.</s><s>Penn State izvještaj predstavio je rezultate ankete provedene nad 145 iskusnih izvršnih direktora, nastojeći pronaći odgovore na pitanje zašto neke kompanije doživljavaju ekonomsku krizu kao poslovni izazov te povećavaju svoje budžete za komunikaciju s javnošću.</s><s>Izvještaj iznosi podatke o kompanijama koje su se u prošlosti uspješno suočavale s ovakvim problemima te navodi kako one imaju veću priliku za uspješno preživljavanje ekonomske krize u slučaju da komunikaciju s javnošću vide kao investicijsku mogućnost, a ne trošak.12 Tokom ranih devedesetih godina prošlog vijeka Nike je za vrijeme ekonomske krize utrostručio budžet za komunikacijske aktivnosti što im je osiguralo devet puta veći profit nakon izlaska iz krize od onog koji su imali prije no što je ista započela.</s><s>Osim značajnog porasta profita, uništena je i njihova direktna konkurencija Reebok, što je korporaciju smjestilo na mjesto vodećeg proizvođača sportske opreme i obuće.</s><s>Marketing svakako mora biti dio poslovnog arsenala ali razlika između broja medija koji trebamo pokriti u marketing mixu i naših sredstava može rezultirati ulaganjem bez željenog efekta, pogotvo kada znamo da se u vrijeme recesije potencijalni kupci odriču svakog lukuza i fokusiraju samo Boris Jurič, Dijana Vuković</s>\n<s>13 Vuković, Jurič, Uloga alternativnih medija u kriznom upravljanju na ono nužno.</s><s>Kupce treba osluškivati, ostati blizu i razumjeti šta im je važno da bi smo ih zadržali.</s><s>Marketing kao sredstvo komunikacije je kredibilan u ključno vrijeme recesije.13 Tokom usporavanja ekonomskih aktivnosti kompanije se najčešće koriste “napuhanim” komercijalnim porukama dok se potencijalni klijenti i kupci odlučuju za kredibilnu komunikaciju na koju se mogu osloniti i dobiti vrijednost za uloženi novac.</s><s>U vrijeme recesije pada povjerenje u marketinške poruke, a povećava se povjerenje u savjete koji dolaze od prijatelja ili vlastitih društvenih veza.</s><s>Uloga marketinga u fazi rasta je ujediniti veliki broj efektivnih komunikacijskih tehnika, prilagodljivih trenutnom stanju na tržištu.</s><s>Različite ciljne publike – kupci, zaposlenici, dobavljači, investitori, lokalna zajednica itd. – imaju različite komunikacijske potrebe koje zahtjevaju različite komunikacijske strategije.</s><s>Jednako tome, svakom poslovnom izazovu jedne kompanije treba pristupiti različitom komunikacijskom strategijom odnosno tehnikom.</s>\n<s>Dodatna vrijednost marketinga u fazi rasta je u tome da ključne poruke sadrže kredibilitet i kreirane su za specifičnu ciljnu skupinu.</s><s>Komunikacija sa ciljanim tržištem baziraju se na prenošenju jake poruke o određenom brandu, te pozicioniraju kompaniju i proizvoda na tržištu obezbjeđujući ključne informacije namjenjene kupcu da bi se odlučio za kupnju.</s>\n<s>Kada se poslovne aktivnosti uspore, interaktivna komunikacija pobjeđuje jednosmjernu komunikaciju.</s><s>Digitalna komunikacija i novi mediji postal su novi distribucijski kanali.</s><s>U vrijeme recesije, vrijednost ovih kanala raste jer omogućuju direktnu, dvosmjernu komunikaciju sa kupcima putem on-line prodaje, diskusija na web stranicama, blogovima i online istraživanja.</s><s>Marketing je mjerljiv što je prioritet u vrijeme recesije.</s><s>Uloga novih alternativnih medija sa dobro postavljenim parametrima daje analizu pozicioniranja proizvoda i kompanije na tržištu.</s><s>Također, ovom analizom uspješno se mjeri percepcija medija – broj afirmativnih i negativnih članaka su signali na čemu trebamo raditi da bi imidž proizvoda/kompanije bio bolji.</s><s>Mjerenje promjene stava ili navika kupaca može se mjeriti brojem posjeta događanja, brojem korisnika newsletter ili posjećenosti web stranice.</s>\n<s>Konačno, tržišta, kupci i proizvodi će sigurno biti još uvjek tu kada prođe krizni period zato kompanijene bi trebale drastično smanjivati sredstva koja će ih u ovim olujnim vremenima držati iznad vode, već Boris Jurič, Dijana Vuković</s>\n<s>14 Ronald S. Vaile, E.T. Grether: Marketing in the American Economy, New York, Ronald trebaju kreativno izbalansirati budžet između marketinških aktivnosti.</s><s>Na kraju krajeva, treba iskoristiti postojeću situaciju manjka komunikacijske buke i spremno dočekati bolja vremena.</s><s>4. Moguće strategije uprvljanja marketingom u fazi povratka rastu</s>\n<s>Ronald S. Vaile Š19Ć pratio je što se događa na tržištu tijekom recesije 1923. godine.</s><s>Promatrao je 200 tvrtki te bilježio njihova ulaganja u marketing i te pratio prihod od prodaje koji je uslijedio.</s><s>On je 1927. godine uočio kako su tvrtke koje su najviše ulagale u oglašavanje tijekom tog perioda imale najveća povećanja u prodaji.</s><s>Teška ekonomska razdoblja tijekom čitavog 20. stoljeća potvrđuju upravo iste karakteristike.</s><s>I za vrijeme 1949. godine, ali i razdoblja 1958-1961. godine očitali su se isti rezultati.14 U fazi povratka rastu veći je naglasak na marketing kako bi se ostvario postepeni porast prodaje kroz nova tržišta, poboljšanje proizvodima i uslugama ili kroz plasman novih proizvoda osigurati će se povratak rastu i pozicioniranje kompanije na tržištu.</s><s>Također, u fazi povratka rastu marketing mora dati odgovore na dobar dio ključnih pitanja određivanja strategije te pomoći da se odabrana strategija uspješno provodi.</s><s>U fazi povratka rastu upravljanje marketingom omogućiti će širenje poslovanja na nove tržišne niše ili povratak na segmente tržišta koje je kompanija zanemarila bez obzira na razlog.</s><s>Pogrešne odluke koje se u ovoj fazi najčešće donose odnose se na poticanje prevelikog i prebrzog rasta, ne vodeći previše računa o konkurenciji i poljuljanom i izgubljenom povjerenju kupaca koji se podcjenjuju kada se poduzeće promatra samo iznutra.</s><s>Da bi uopće kompanija zabilježila povratak rastu i širenje poslovanja te povratak na segmente tržišta s kojih se kompanija povukla mora riješiti hitne probleme i fokusirati se na rješavanje kanala distibucije, fokusiranje na promotivne aktivnosti i povećanje cijena.</s><s>Također nakon rješavanja problema dolazi vrijeme stabilizacije u kojem je potrebno riješiti nerazmjer cijena, odluka o pojedinim proizvodima, te promotriti efikasnosti promocije u odnosu na prodaju.</s>\n<s>Kriza je sa sobom donijela i novi pristup marketinškom alatu te nove alternativnije medije.</s><s>Također ukoliko želimo opstati na tržištu kompanija mora pojačati, a ne smanjiti marketing, te će samo na taj način položiti temelj za jaču i dužu budućnost.</s><s>Fokusiranje u vrijeme krize kroz marketing mix na svoje ciljane potrošače omogućiti će kompaniji nakon vremena krize i fazu povrata rastu.</s><s>Kompanije imune na krizu danas ne postoje.</s><s>Uspješne kompanije prepoznaju se po tome kako se rano hvataju u koštac s krizom.</s><s>Kompanija s ciljem opstanka na tržištu mora napustiti mnoge svoje stavove i uvjerenja.</s><s>Kriza može biti i šansa odnosno prilika istinskih početaka preokreta, pretvaranja krize u šansu.</s><s>Kriza je situacija u kojoj treba pojačati marketing jer se tako, osim što se povećava interes klijenata, stvara i prednost pred konkurencijom, koja je vjerojatno upala u istu zamku rezanja troškova oglašavanja kao i mi sami.</s><s>Bez oglašavanja tvrtke i njezini proizvodi padaju u zaborav klijenata i na njihovo mjesto dolazi konkurencija ili supstituti.</s><s>Usredotočenost na današnjicu i zadovoljavanje potreba klijenata na izravan i autentičan način znači ujedno usredotočenost na budućnost i osiguranje temeljne tržišne pozicije u trenucima kada firma izađe iz krize i kada se posao može preoblikovati za vrijeme promjena.</s>\n<s>Zakon o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju sa gotovim novcem i vrijednosnicama, Narodne novine br.: 173, 31.10.2003. god.</s><s>Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima, Narodne novine br.: 150, http://www.cctv-information.co.uk/i/SentryScope_High_Resolution_ CCTV</s>\n<s>Tijekom upisnog razdoblja i razdoblja ispitnih rokova stvarala se krizna situacija za studente i studentsku referadu.</s><s>U vrlo kratkom vremenskom razdoblju trebalo je riješiti veliki broj zahtjeva studenta u ograničenom prostoru i s ograničenim brojem osoblja.</s><s>Da bi se poboljšala kvaliteta usluge i smanjile stresne situacije za studente i osoblje studentske referade, pristupilo se iznalaženju organizacijskih i informacijskih rješenja koja će prevenirati krizne situacije.</s>\n<s>Analizirani su postupci u studentskoj referadi vezani uz rješavanje statusnih pitanja studenata.</s><s>Posebno je raščlanjena problematika upisa u viši semestar, formiranje ponuda i računa za školarine te evidentiranje plaćene školarine studenata.</s>\n<s>Definirani se modeli procesa temeljem kojih su razrađeni odgovarajući računalni programi za upis višeg semestra, za praćenje zaduženja studenta i evidentiranje uplaćene školarine.</s><s>Realizirano je povezivanje evidencije uplata školarine iz računovodstva sa zaduženjima u studenskoj referadi.</s><s>Omogućeno je studentima s njihovih s korisničkih računa putem Interneta na programskoj aplikaciji PRETINAC (PHP web program) pokretanje postupka upisa u viši semestar, podizanje ponuda i računa za školarine i praćenje evidencije uplaćene školarine.</s>\n<s>Ključne riječi: evidentiranje plaćene školarine, formiranje ponuda i računa, PHP web programiranje, upis u viši semestar * Dr. sc. Vjekoslav Stojković, Darko Podvorac dipl. ing. Veleučilište Velika Gorica, Ivan Božajić dipl. ing., Visoka škola za sigurnost s pravom javnosti, Zagreb 612</s>\n<s>Studenti Veleučilišta Velika Gorica znatni broj svojih statusnih pitanja za vrijeme školovanja na Veleučilištu rješavaju posredstvom osoblja Studentske referade i osoblja Računovodstva Veleučilišta.</s><s>Prava studenata Veleučilišta usko su povezana s uspješnim svladavanjem nastavnih obveza i pravodobnim podmirivanjem financijskih obveza za dobivenu uslugu obrazovanja.</s><s>Točni i usklađene podaci o postignutom uspjehu tijekom školovanja te o utvrđenim financijskim obvezama i njihovom podmirivanju osiguravaju nužne preduvjete za prijavljivanje ispitnih rokova i obavljanje upisa u pojedine semestre studija.</s><s>Ukoliko navedeni podaci nisu pravodobno usklađeni, dolazi do zastoja u procesu prijavljivanja na ispitne rokove i kod upisa u pojedine semestre studija.</s><s>Uzimajući u obzir veliki broj podnijetih zahtjeva studenta koje treba riješiti u relativno kratkom vremenskom razdoblju, potencijalno se javljaju krizne situacije na relaciji student Studentska referada.</s><s>Planirane aktivnosti u poslovnom procesu Veleučilišta koje dovode da kontinuiranog i pravodobnog usklađivanja svih relevantnih podataka o položenim ispitima, financijskim zaduženjima i plaćanjima financijskih obveza studenta, kao i mogućnost kontinuiranog uvida u navedene podatke svim strankama u procesu, preventivno utječu na smanjenje mogućnih kriznih situacija na relaciji student – Studentska referada.</s><s>U ovom radu se analiziraju potencijalne krizne situacije te predlažu moguće preventivne aktivnosti primjenom informacijske tehnologije u upravljanju poslovnim procesom na relaciji student – Studentska referada – Računovodstvo Veleučilišta.</s><s>Raščlanjuje se postojeći postupak upisa, postojeći način izračuna troškova školovanja za pojedinog studenta te način praćenja obavljenih uplata školarina.</s><s>Analizira se način praćenja položenosti upisanih nastavnih predmeta i način evidentiranja uplaćene školarine studenata.</s><s>Uočavaju se kritična mjesta u procesu, provodi se modeliranje novog procesa i izrađuju dodatni informacijski moduli u odgovarajućoj web aplikaciji kojom se ostvaruje upravljanje cjelovitim procesom upisa, evidentiranje polaganja ispita i praćenje postupka izdavanja računa za školarinu i evidentiranja podmirenih financijskih obveza studenta.</s>\n<s>Modelira se i proces povezivanja Studentske referade i Računovodstva Veleučilišta u dijelu koji se odnosi na upravljanje procesom izradbe ponuda, računa i evidentiranja obavljenih uplata studenta ili njihovih stipenditora.</s><s>Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 613</s>\n<s>U ovom radu se krizna situacija na relaciji studenti – Studentska referada promatra kao jedno neželjeno stanje koje negativno utječe na sudionike u poslovnom procesu pružanja usluge studentima od strane Veleučilišta.</s><s>Pojam krize je vrlo širok i može se odnositi na vrlo različita društvena, gospodarska i brojna druga stanja.</s><s>Mi ćemo ovdje iznijeti samo neke od definicija krize Š1Ć koje se mogu dovesti u svezu s kriznom situacijom kakva se određenoj mjeri događala u jednom razdoblju rada Studentske referade sa studentima:</s>\n<s>− Kriza događaj s potencijalno negativnim posljedicama koje pogađaju organizaciju i njene usluge ili dobro ime. − Kriza je svaki događaj koji može eskalirati u intenzitetu, ometati normalne poslovne operacije i pogoditi imidž i prihod ustanove. − Kriza je neugodan događaj koji predstavlja izazov za donositelja odluke koji mora u vremenskoj stisci donijeti ispravne odluke.</s><s>Značajni porast broja upisanih studenata (slika 1.) od prve godine početka rada Veleučilišta do sada ukazuje na izražen opseg povećanja broja studenta koji se obraćaju Studentskoj referadi radi rješavanja svojih statusnih pitanja i slijedom toga znatni porast broja aktivnosti koje treba obaviti osoblje Studentske referade.</s>\n<s>Uočava se da je u proteklih osam godina rada broj studenta koji su upisani na Veleučilište i pohađaju nastavu devet puta veći od broja studenata na početku rada Veleučilišta.</s>\n<s>Pored toga, na početku rada Veleučilišta krenula se sa pet različitih stručnih studijskih programa: Pirotehnologija, Humanitarno razminiranje, Održavanje motornih vozila, Održavanje zrakoplova i Održavanje računalnih sustava.</s><s>Od samog početka do sada dva studijska programa su zamrznuta i ne održavaju se više (Pirotehnologija i Humanitarno razminiranje), a otvorena su dva nova stručna studija: Upravljanje u kriznim uvjetima te Očna optika.</s>\n<s>Osim stručnih studija razvojem Veleučilišta otvorena su i tri specijalistička diplomska stručna studija: Krizni menadžment, Upravljanje logističkim sustavima i procesima te Informacijski sustavi.</s><s>Svaki od navedenih studijskih programa ima svoje posebnosti i stvara pred osoblje Studentske referade velike izazove u snalaženju u procedurama i uvjetima koje treba provjeravati kod rješavanja statusnih pitanja studenta.</s><s>Pritom se može izdvojiti više potencijalnih kriznih situacija: − rješavanje velikog broja zahtjeva u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, − provjeravanje velikog broja speciičnih uvjeta za svaki pojedini studijski program za pojedinog studenta,</s>\n<s>− osiguravanje jednakih prava za sve studente u realnom vremenu sukladno zahtijevima tehnološkog procesa nastave.</s><s>Ako se ne uspije prihvatiti povećan broj zahtjeva studenta prema Studentskoj referadi i ako se oni ne riješe na transparentan način i pod jednakim uvjetima za sve upisane studente, javljaju se potencijalne krizne situacije koje rezultiraju:</s>\n<s>− prenošenjem nezadovoljstva studenta izvan okvira same institucije, − smanjenjem ugleda Veleučilišta i padom zainteresiranosti za upis novih generacija polaznika,</s>\n<s>− gubljenjem samopouzdanja osoblja Studentske referade i stvaranje osjećaja stalne presije u ispunjavanju obveza na radnome mjestu.</s><s>Kako bi se uočeni problemi u odvijanju poslovnog procesa na relaciji student – Studentska Referada – Računovodstvo Veleučilišta što kvalitetnije riješili i kako bi se što prije otklonila moguća eskalacija početne krizne situacije potrebno je bilo učiniti sljedeće: − normativno urediti i objaviti na web stranici Veleučilišta relevantne aktivnosti, prava i obveze sudionika nastavnog procesa na Veleučilištu, Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 615</s>\n<s>− modelirati poslovne procese na relaciji student – Studentska referada, − analizirati i modelirati procese suradnje i usklađivanje aktivnosti na relaciji student -– Studentska Referada – Računovodstvo Veleučilišta, − izraditi odgovarajuće programske web aplikacije kojima se standardiziraju postupci i procedure poslovnih procesa na relaciji student -– Studentska Referada – Računovodstvo Veleučilišta,</s>\n<s>− omogućiti stalnu dostupnost, potrebne informacije iz poslovnog procesa studentima, Studentskoj referadi i računovodstvu Veleučilišta, 24 sata na dan, svakog dana tijekom cijele kalendarske godine, − osiguravanje relevantnih informacija menadžmentu Veleučilišta u cilju upravljanja nastavnim procesom i odgovarajućim poslovnim procesima u Studentskoj referadi,</s>\n<s>− osiguravanje dogradnje i poboljšanja poslovnog procesa relaciji student -– Studentska Referada – Računovodstvo Veleučilišta.</s><s>U ovom radu od postojećih poslovnih aktivnosti na relaciji student – Studentska referada – Računovodstvo Veleučilišta analiziraju se sljedeći pro− obračun troškova školarine za pojedini semestar, − procedura upisa u pojedini semestar,</s>\n<s>2. Obračun troškova školarine za pojedini semestar Svi studenti Veleučilišta, redoviti i izvanredni, plaćaju svoju školarinu sami ili ih za njih plaća njihov stipenditor.</s><s>Iznos školarine se određuje individualno za svakog studenta.</s><s>Ukupna školarina za svakog studenta može se sastojati od jedne ili više stavki troškova: − iznos dijela školarine temeljen na broju ukupno odobrenih ECTS bodova, − umanjenje školarine za iznos priznatih ECTS bodova, − uvećanje školarine na temelju naknadno upisanih dodatnih ECTS bodova, − izradba indeksa ili duplikata indeksa, − izradba X-ice ili duplikata X-ice,</s>\n<s>− troškovi izradbe svjedodžbe ili diplome na stranom jeziku.</s><s>Osnovna školarina po pojedinom semestru je određena za 30 ECTS bodova u semestru.</s><s>Ukoliko je student upisao manje ili više od 30 ECTS bodova, tada mu se školarina obračunava proporcionalno broju upisanih ECTS boUkupni troškovi školarine naplaćuju kroz četiri obroka.</s><s>Time se postiglo lakše podmirivanje obveza studenata prema Veleučilištu te ispunjenje zakonske obveze Veleučilišta da ispostavi račune za obavljenu uslugu.</s><s>Troškovi organizacije i provedbe obrane završnih ili diplomskih radova i promocije, kao i ostali pojedinačni jednokratni troškovi obračunavaju se posebno i plaćaju putem jednog obroka.</s>\n<s>− modul kojim se pohranjuju podaci o iznosu školarine za svaki studij za 30 ECTS bodova, iznos školarine za 1 ECTS bod, datumi izdavanja ponuda i računa, rokovi plaćanja pojedinih obroka, − modul kojim se pohranjuju podaci o jednokratnim plaćanjima (iznosi plaćanja, datumi izdavanja računa, rokovi plaćanja), − modul u kojem se pohranjuju podaci o stipenditorima, − modul kojim se povezuju studenti i njihovi stipenditori (jedan stipenditor može plaćati školarinu za veći broj studenata), − modul kojim se obračunava školarina te formira i ispisuje ponuda i odgovarajući računi za plaćanje iznosa školarine, − modul koji pridružuje jednoznačni identiikacijski broj ponude i računa, jednoznačni poziv na broj koji se navodi kod plaćanja računa na žiro račun Veleučilišta,</s>\n<s>− modul koji omogućava studentu prikaz njegovih zaduženja, pregled evidentiranih uplata te ispis ponude i računa iz web aplikacije Veleučilišta.</s><s>Obračun ukupne školarine (slika 2.) se prikazuje kroz dokument ponude.</s><s>Ponudu izrađuje osoblje Studentske referade putem posebnog modula u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta.</s><s>Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 617</s>\n<s>Kod prvog upisa u prvi semestar, student je nazočan u Studentskoj referadi i interaktivno sudjeluje u izradbi ponude kojom se utvrđuju troškovi školarine i načini plaćanja.</s><s>Izradbu ponude za troškove školarine kod upisa u viši semestar inicira student putem informacijske web aplikacije Veleučilišta s bilo koje lokacije na kojoj je dostupna internetska veza.</s><s>Moguće je da student zatraži iniciranje postupka upisa u viši semestar i u Studentskoj referadi.</s>\n<s>Osoblje Studentske referade pregledava zaprimljene zahtjeve studenta za upis u viši semestar putem posebnog modula u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta.</s><s>Ako student u zahtjevu za upis u viši semestar nije prijavio sve ne položene predmete ili ne postoji evidentirana ocjena za neki od predmeta u informacijskoj web aplikaciji, vraća se studentu zahtjev s obrazloženjem.</s><s>Za slučaj da je u zahtjevu studenta za upis u viši semestar sve u redu, odobrava se upis određenog broja ECTS bodova.</s><s>Potom se aktivira odgovarajući modul na informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta za obračun školarine i izradbu ponude i pripadajućih računa.</s><s>Razvijenim modulom osiguran je ispravan izračun ukupne školarine za pojedini semestar sukladno broju upisanih ECTS bodova, broju priznatih ECTS bodova, sukladno broju dodatno upisanih ECTS bodova i vrsti pojedinačnog dodatnog troška koji je specificiran određenim aktom Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 618</s>\n<s>Veleučilišta.</s><s>Također u sklopu izradbe ponude obavlja se podjela ukupne školarine na četiri računa s utvrđenim rokovima plaćanja te generiranje jednoznačnog kodiranog broja koji omogućava identifikaciju ponude za svakog pojedinog studenta.</s>\n<s>Ponuda sadrži sve sastavne elemente od kojih je sačinjen ukupni izračun troškova školarine za svakog pojedinog studenta.</s><s>Ponuda i računi su vidljivi studentu, Studentskoj referadi i Računovodstvu Veleučilišta pomoću posebnog modula na informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta.</s><s>3. Modeliranje procesa upisa u pojedini semestar Za provedbu postupka upisa u određeni semestar prethodno se utvrđuje sljedeće:</s>\n<s>− iznosi pojedinačnih naknada kao što su troškovi izradbe indeksa, X-ica, postupka priznavanja ispita, troškova organizacije i provedbe obrane završnog ili diplomskog rada i promocije te drugi slični troškovi, − rokovi plaćanja pojedinih obroka školarine, − izvedbeni nastavni planovi za svaki studij, svaki semestra svake akademske godine.</s>\n<s>Proces upisa pristupnika na Veleučilište ima određene posebnosti radi li se o prvom upisu na studij nakon razredbenog postupka ili upisu u viši semePrvom upisu u prvi semestar prethodi razredbeni postupak.</s><s>Tijekom prijave na razredbeni postupak obavlja se unos osobnih podataka pristupnika potrebnih za praćenje studenta tijekom njegovog studiranja na Veleučilištu.</s><s>Pristupnici koji su na razredbenom postupku stekli uvjete za upis na izabrani stručni studij Veleučilišta i odlučili školovati se na Veleučilištu, prijavljuju se osobno na Veleučilište radi iniciranja postupka upisa.</s><s>Taj postupak sadrži sljedeće faze:</s>\n<s>− identiikacija pristupnika i usklađivanje osobnih podataka, − odabir izbornih predmeta kojeg student želi pohađati, − izradba ponude za plaćanje školarine,</s>\n<s>− obavljanje uplate prvog (upisnog) obroka školarine posredstvom inancijske agencije, banke ili pošte na žiro račun Veleučilišta, − donošenje potvrde o obavljenoj uplati upisne rate školarine, − tiskanje upisne dokumentacije (upisni list s osobnim podacima i upisni list s popisom upisanih predmeta), izradba indeksa i upis predmeta u Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 619</s>\n<s>− potpisivanje Ugovora o školovanju na Veleučilištu.</s><s>Napravljen je model procesa upisa u prvi i više semestre te odgovarajući moduli u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta koji sadržavaju sljedeće informacije:</s>\n<s>− modul kojim se pohranjuju izvedbeni planovi s popisom nastavnika, šiframa predmeta, tjednom satnicom i ECTS bodovima, naznakom radi li se o obveznom ili izbornom nastavnom predmetu, za svaku akademsku godinu, za svaki semestar, posebno za redovite, a posebno za izvanredne studije,</s>\n<s>− modul za obavljanje upisa studenta i povezivanje njegovih osobnih podataka s podacima iz izvedbenog plana, sukladno odabiru obveznih i izbornih predmeta,</s>\n<s>Nakon obavljenog upisa u zimski semestar prve godine studija, studenti prijelaznici kojima je obavljeno priznavanje određenog broja predmeta i pripadajućeg broja ECTS bodova, mogu zatražiti upis dodatnih predmeta i pripadajućih ECTS bodova iz zimskog semestra više godine studija.</s><s>Studentu se donosi odgovarajuće rješenje, upisuju se dodatno upisani predmeti u indeks i u informacijski sustav Veleučilišta.</s><s>Za dodatno upisane predmete obavlja se izradba nove ponude za plaćanje dodatno upisanih ECTS bodova.</s><s>Prilikom upisa u viši semestar druge i treće godine studija razlučuje se da li se radi o upisu u zimski ili ljetni semestar.</s><s>Ukoliko se radi o upisu u zimski semestar tada se analizira položenost ispita upisanih predmeta u zimskim semestrima, a ako se radi o upisu u ljetni semestra tada se analizira položenost ispita upisanih predmeta u ljetnim semestrima.</s><s>U početnoj fazi razvoja postupka upisa u viši semestar druge i treće godine studija student je osobno morao doći u Studentsku referadu i pokazati svoj indeks.</s><s>Osoblje Studentske referade uspoređivalo je podatke u informacijskom sustavu Veleučilišta i podatke u indeksu.</s><s>U slučaju podudaranja podataka o položenim ispitima studenta u oba izvora, nastavljalo se s daljnjom procedurom.</s>\n<s>Ukoliko se utvrdilo nepoklapanje upisanih ocjena u indeksu i ocjena u informacijskom sustavu Veleučilišta, student je upućivan na podnošenje pisanog podneska radi ispravka netočnih podataka.</s><s>Problem konačnog usklađivanja podataka o položenim predmetima provodio se u odvojenoj proceduri uzimanjem dopunskih relevantnih podataka od predmetnih nastavnika i službenih zapisnika s ispita.</s><s>Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 620</s>\n<s>U svrhu smanjenja stresnih situacija za studenta i osoblje Studentske referade i prevencije potencijalnih kriznih situacija na relaciji student – Studentska referada, izrađen je model procesa upisa u prvi i viši semestar i izrađen je odgovarajući modul u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta koji su sebi sadrži sljedeće informacije za svaki semestar: − omogućavanje studentu i Studentskoj referadi kontinuiran uvid u pregled položenih ispita s ocjenama,</s>\n<s>− omogućavanje uvida o tome je li predmet položen ili je obavljeno njegovo priznavanje temeljem rješenja o priznavanju, − informacija o ukupno zaduženim ECTS bodovima, − informacija o ukupno priznatim ECTS bodovima, − informacija o ukupno stečenim ECTS bodovima.</s><s>Čim student uoči da se podaci o položenim ili priznatim ispitima u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta razlikuju od njegovih spoznaja i podataka u indeksu, inicira usklađivanje podataka putem posebnog alata iz informacijske web aplikacije Veleučilišta.</s><s>Na taj način se ubrzava otklanjanje uočenih neusklađenosti, smanjuju mogući nesporazumi i prije samog procesa upisa u viši semestar.</s><s>U slučaju da student propusti inicirati usklađivanje podataka ukoliko neusklađenost postoji, problem se rješava tijekom same procedure upisa u viši semestar.</s><s>Nakon utvrđivanja usklađenosti podataka u indeksu i informacijskom sustavu Veleučilišta, moguće je nekoliko situacija: − student je položio sve ispite iz upisanih zimskih odnosno ljetnih semestara,</s>\n<s>Student koji je položio sve upisane predmete iz prethodnih zimskih (ljetnih) semestara odabire sve obvezne predmete i dio izbornih predmeta do semestralne kvote od 30 ECTS bodova.</s><s>Pritom može odabrati neke izborne predmete s nižih semestra koje nije upisao, a bili su mu na raspolaganju.</s><s>U svrhu rasterećenja osoblja Studentske referade i olakšavanja studentima obavljanje postupka upisa izrađen je model procesa podnošenja zahtjeva za upis u viši semestar i izrađeni su određeni moduli u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta koji u sebi sadrži sljedeće informacije i mogućnosti: − modul koji provjerava je li student podmirio troškove školarine iz prethodnog razdoblja koji omogućava otvaranje modula za podnošenje zahtjeva za upis višeg semestra (ako student nije podmirio školarinu ili ona nije evidentirana uslijed pogrešnog navođenja poziva na broj u uplati, daljnja procedura podnošenja zahtjeva upisa u viši semestar nije Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 621</s>\n<s>− modul koji pretražuje upisane obvezne i izborne nastavne predmete studenta prilikom upisa u zimski (ljetni) semestar prethodne akademske godine i koji analizira jesu li oni položeni ili nisu, − ne položeni upisani predmeti se prikazuju na sučelju web aplikacije te ih studenti biraju kao opciju ponovnog upisa (student mora izabrati sve upisane i ne položene predmete iz prethodnog zimskog (ljetnog) semestra),</s>\n<s>− modul koji pretražuje neupisane izborne nastavne predmete studenta prilikom upisa u zimski (ljetni) semestar prethodne akademske godine i koji nudi studentu mogućnost upisa neupisanih izbornih predmeta u višem zimskom (ljetnom) semestru,</s>\n<s>− modul koji omogućava ukupni pregled prijavljenih predmeta za upis u viši zimski (ljetni) semestar i daje prikaz zbroja ECTS bodova svih prijavljenih predmeta,</s>\n<s>− modul koji omogućava Studenskoj referadi izradbu ponude i računa studentu kojem je prethodno odobrena prijava za upis u viši zimski (ljetni) semestar,</s>\n<s>− modul koji omogućava studentu i Studentskoj referadi pregled izdanih ponuda i računa za svakog studenta i pregled evidentiranih uplata studenta.</s>\n<s>Radi ilustracije navedenih modula, odabrana su sučelja web aplikacije Veleučilišta za pregled izdanih ponuda, računa i evidentiranih uplata (slika 3.), za prikaz izvedbenog nastavnog plana za određeni studij, po akademskim godinama i po pojedinim semestrima (slika 4.), sučelje za pretraživanje ne položenih upisanih predmeta iz prethodnih zimskih (ljetnih) semestra s pregledom predmeta iz višeg zimskog (ljetnog) semestra (slika 5.) i sučelje za odobravanje upisa prijavljenih predmeta (slika 6.).</s><s>Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 622</s>\n<s>Slika 3 Sučelje za pregled izdanih ponuda, računa i evidentiranih uplata Slika 4 Sučelje za prikaz izvedbenog plana nastave Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 623</s>\n<s>Slika 5 Sučelje za prikaz ne položenih predmeta iz predmeta iz višeg semestra Student prijelaznik s drugog visokog učilišta kome su priznati određeni nastavni predmeti ili student koji je ispunio sve svoje obveze i želi u kraćem vremenu završiti studij, može zatražiti upis dodatnih predmeta iz višeg zimskog (ljetnog) semestra.</s><s>Za dodatni broj upisanih predmeta studentu se donosi posebno rješenje.</s><s>Studenta se zadužuje u indeksu i u informacijskom sustavu Veleučilišta preko posebnog modula web aplikacije Veleučilišta te mu se izrađuje ponuda za plaćanje školarine za dodatno upisane ECTS bodove.</s><s>Slika 6 Sučelje modula za odobravanje upisa prijavljenih predmeta Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 624</s>\n<s>Student koji nije položio sve upisane predmete iz prethodnih zimskih (ljetnih) semestara, mora ponovno odabrati sve ne položene predmete iz zimskih (ljetnih) semestara i dio obveznih predmeta iz predstojećeg semestra do ukupno 35 ECTS bodova.</s><s>U određenim slučajevima, na izričit zahtjev studenta, može se odobriti upis do najviše 45 ECTS bodova.</s><s>4. Modeliranje procesa evidentiranja uplata školarine S obzirom kako je Veleučilište Velika Gorica privatno visoko učilište koje svoj održivi razvoj osigurava isključivo iz sredstava studentskih školarina, urednost podmirivanja financijskih obveza prema Veleučilištu je od izuzetne važnosti.</s><s>Stoga se izlasci na ispitne rokove i upisi u viši semestar uvjetuju prethodnim ispunjavanjem financijskih obveza prema Veleučilištu.</s><s>Definiranje inicijalnih dokumenata (ponuda i računa) temeljem kojih se provodi plaćanje školarine inicira se u Studentskoj referadi.</s><s>Primjerak izrađenog računa u pisanom obliku Studentska referada dostavlja Računovodstvu Veleučilišta koje izrađene račune koristi u svojem djelokrugu rada.</s><s>Računovodstvo Veleučilišta pored toga ima mogućnost pregleda elektroničkog zapisa računa preko informacijske web aplikacije Veleučilišta.</s><s>Uplate školarine studenti obavljaju posredstvom financijske agencije, poslovne banke ili pošte na posebno otvoreni žiro račun Veleučilišta s navođenjem poziva na broj koji osigurava jednoznačnu identifikaciju o kojem se studentu radi i o kojem njegovom zaduženju (računu).</s><s>U početnoj fazi rada Veleučilišta obavljene uplate studenata su se ručno unosile u modul za praćenje uplata školarina u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta na osnovi zaprimljenih izvoda poslovne banke koja vodi žiro račun Veleučilišta za plaćanje studentskih školarina.</s><s>Računovodstvo je Studentskoj referadi jednom dnevno slalo elektronički i pisani izvod poslovne banke o izvršenim uplatama na žiro račun banke.</s><s>Te zapise je osoblje Studentske referade ručnom metodom analiziralo i selektiralo one uplate koje se odnose na uplate školarine studenta, a potom ih ručno unosilo za svakog studenta u informacijsku web aplikaciju Veleučilišta.</s><s>U svrhu rasterećenja osoblja Studentske referade i kvalitetnije povezivanje s poslovima Računovodstva Veleučilišta, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete usluge studentima i prevencije potencijalnih kriznih situacija na relaciji student – Studentska referada, napravljen je model procesa i izrađen modul za povezivanje podataka iz zapisa poslovne banke koja izvješćuje o uplatama studenata i podataka u informacijskoj web aplikaciji za rad sa studenVjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 625</s>\n<s>Modul se pokreće jednom dnevno s podacima o uplatama od prethodnog dana.</s><s>Pokretanje ovog modula inicira osoblje Računovodstva Veleučilišta.</s><s>Pokretanjem modula istodobno se prenose podaci u računovodstvenu aplikaciju kojom se računovodstveno prate zaduženja i plaćanja studenta.</s><s>Na taj način je postignuto da se unos podataka o obavljenoj uplati studenta evidentira u informacijskoj web aplikaciji Veleučilišta s kašnjenjem od samo jednog dana.</s><s>Ovo je značajno rasteretilo osoblje Studentske referade, osoblje Računovodstva te povećalo kvalitetu usluge poslovanja sa studentima.</s><s>5. Informacijska tehnologija u potpori poslovnog procesa studentske referade</s>\n<s>Praćenje nastavnog procesa i integraciju dijela poslovnog procesa na relaciji student – Studentska referada – Računovodstvo Veleučilišta ostvarena je izgradnjom programske web aplikacije pod internim nazivom PRETINAC.</s><s>Aplikacija PRETINAC je bazirana na Internet tehnologijama što ju čini izuzetno fleksibilnom i uvijek dostupnom.</s><s>Sustav je instaliran na internetski poslužitelju Veleučilišta čime je stvorena mogućnost pristupa sustavu u svakom trenutku sa bilo kojeg mjesta koje posjeduje vezu prema Internetu.</s><s>Radi sigurnosti podataka pristup sustavu je zaštićen i potrebno je posjedovati korisnički račun.</s><s>U ovu svrhu iskorišten je sustav AAIŽEdu. hr identiteta.</s><s>Na ovaj način studenti osim što imaju podatke za pristup sustavu, s tim istim podacima mogu pristupiti i širokom spektru usluga koje nude CARNet i Srce.</s><s>Tu je prvenstveno pristup Internetu po povoljnijim cijenama, pristup online bazama podataka i bazama raznih znanstvenih i stručnih časopisa, knjižnice itd.</s>\n<s>Konkretna tehnologija zaslužna za rad sustava je skriptni jezik PHP Š2Ć i MySQL baza podataka.</s><s>Ovo su dvije tehnologije otvorenog koda što znači da su potpuno besplatne, a danas su praktički standard u razvoju internetskih sustava.</s><s>Ova činjenica snizila je troškove razvoja.</s><s>Također oko ove dvije tehnologije okupljena je široka zajednica programera što dodatno proširuje mogućnosti nadogradnje i povećanja funkcionalnosti sustava.</s><s>Osim tih stvari ostvarena je stabilnost u radu sustava kontinuirano bez prekida.</s><s>Obje tehnologije redovito se razvijaju i nadograđuju novim funkcijama koje se sa novim modulima implementiraju u sustav PRETIANC.</s><s>MySQL baza podataka glavno je spremište podataka.</s><s>Odabrana je ova baza Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 626</s>\n<s>tima koja evidentira obavljene uplate. jer PHP jezik posjeduje odlične mehanizme za rad s njom .</s><s>U oko dvjestotinjak tablica smještaju se svi bitni podaci potrebni za rad.</s><s>Sustav posjeduje karakteristike mini-ekspertnog programa, što je i vidljivo na nekim primjerima iznesenim ranije.</s><s>Aplikacija prepoznaje u kojem je semestru student upisan te mu na osnovu toga nudi odabir predmeta za novi upis.</s><s>Prepoznaje položene i ne položene predmete.</s><s>Razvrstava predmete sa nižih godina od onih sa viših.</s><s>Sustav zna kada netko nije ispunio svoje financijske obveze te mu na osnovu toga postavlja restrikcije u radu.</s><s>Prikuplja podatke i generira izvještaje o ispitima, uplatama i upisima i još mnogo drugih stvari.</s>\n<s>Sustav je koncipiran modularno po uzoru na danas popularne internetske sustave za uređivanje sadržaja na internetskim stranicama.</s><s>Ta modularnost omogućava jednostavno i brzo proširivanje te nadogradnju bez potrebe da se sustav stavi izvan funkcije kako bi se obavio neki zahvat.</s><s>Na ovaj način zahtjevi korisnika provode se u vrlo kratkom vremenu.</s><s>Osnovna platforma sustava razvijena je tako da se na nju jednostavno mogu dodavati novi moduli.</s><s>Ovaj koncept otvara prostor radu više programera na različitim modulima odjednom.</s>\n<s>Ove tehnologije i sama konstrukcija sustava omogućuju mu povezivanje sa drugim vanjskim sustavima kao što su sustavi sa korisničkim identitetom (AAIŽEdu.hr), računovodstvenim programima (Synesis), raznim forumima, klijentima za čitanje e-pošte itd.</s>\n<s>Tri razine korisnika koje postoje u sustavu (Administratori, Nastavnici i Studenti) stavljaju naglasak na interakciji između njih kako bi sustav funkcionirao.</s><s>Sustav je dizajniran tako da ga mogu i trebaju koristiti svi uključeni nastavni proces na Veleučilištu, a ne samo administrativno osoblje.</s><s>U prethodnom dijelu izneseno je nekoliko primjera interakcije.</s><s>Na primjer spomenuti ćemo ponovo evidenciju uplate studenta.</s><s>Student izvrši uplatu, računovodstvo to unese u sustav, student i referada preko svojih stranica to vide i mogu krenuti na sljedeći korak.</s>\n<s>Poboljšanje uvjeta školovanja i zadovoljstva studenta su stalna skrb svih zaposlenika na Veleučilištu Velika Gorica.</s><s>Proučavanjem postojećih poslovnih procesa i uočavanjem kritičnih mjesta u poslovnim procesima provedene su promjene koje su rezultirale proširivanjem područja primjene informacijske tehnologije u poslovanju Studentske referade i Računovodstva Veleučilišta.</s><s>Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 627</s>\n<s>Primjenom informacijske tehnologije i stavljanjem u operativnu funkciju izrađene web aplikacije PRETINAC studentima je izravno povećana dostupnost Studentske referade i Računovodstva Veleučilišta čime je podignuta razina zadovoljstva studenata pruženom uslugom Veleučilišta.</s><s>Komunikacija studenta sa Studenskom referadom i Računovodstvom Veleučilišta više nije vezana isključivo na uredovno radno vrijeme ovih službi, već su one virtualno dostupne studentima 24 sata na dan tijekom cijele godine.</s><s>Dostupnost svih relevantnih informacija studentima o njihovom trenutnom statusu na Veleučilištu učinila ih je suodgovornim u otklanjaju svih pogrešaka koje mogu nastati u procesu pružanja usluga.</s><s>Studenti i osoblje Studentske referade međusobno se nadziru u točnosti i pravodobnosti evidentiranja svih relevantnih podataka o studentima, u statusu pokrenutih procedura i stupnju njihovog izvršenja.</s>\n<s>Modeliranjem poboljšanog procesa pružanja usluga studentima Veleučilišta i izradbom odgovarajuće informacijske potpore u vidu web aplikacije PRETINAC olakšan je rad osoblju Studentske referade i Računovodstva Veleučilišta te smanjena mogućnost pojave kriznih situacija na relaciji student – Studentska referada.</s>\n<s>Keywords: enrolment into higher semester, formation of proforma invoices and invoices, registering scholarship payments, PHP web programming Vjekoslav Stojković, Ivan Božajić, Darko Podvorac 629</s>\n<s>Današnji uvjeti povećane konkurencije, cikličkih i osjetljivih financijskih tržišta te ekonomskih trendova kreirali su klimu u kojoj se ni jedna tvrtka ne može bezuvjetno smatrati stabilnom.</s><s>Prilikom analize tvrtki u problemima ili tvrtki s potencijalnim dugoročnim slabostima naglasak se uglavnom stavlja na kvantitativne podatke jer su uglavnom javno dostupni i lako dohvatljivi.</s><s>Najpoznatiji primjer takve analize je Altmanov Z skor, ali se koriste i različiti skupovi financijskih indikatora i pokazatelja.</s><s>Moje istraživanje hrvatskih tvrtki koje su uspješno provele proces izlaska iz krize jasno je pokazalo da su hrvatski menadžeri više zabrinuti kvantitativnim simptomima nazadovanja poslovanja nego numeričkim i financijskim pokazateljima.</s><s>Istraživanjem sam također utvrdio cirkularnu međuovisnost simptoma krize te svojstvo simptoma krize da se s vremenom pretvori u uzrok krize smanjujući time šanse za uspješni preobražaj tvrtke.</s><s>Ključne riječi: proces, preobražaj, simptomi, upravljanje * Mr. sc. Danko Sučević, Infokorp, Zagreb 630</s>\n<s>1. Kvantitativni simptomi poslovne krize1 Partneri poduzeća, kao što su vjerovnici, kupci, dobavljači i vlasnici, zainteresirani su za stanje u kojem se poduzeće nalazi.</s><s>Kako su im, u najvećem broju slučajeva, interne informacije nedostupne, svoje zaključke moraju donositi na osnovu javnosti dostupnih podataka.</s><s>Prva grupa dostupnih podataka su financijska izvješća odnosno bilanca i račun dobiti i gubitka poduzeća te rezultati neovisnih istraživanja o tržišnim udjelima ili ostalim statistikama industrije.</s><s>To su “tvrdi” podaci jer se izražavaju u brojkama i pretpostavlja se njihova točnost. “Meki” podaci se ne izražavaju brojkama, ali mogu biti još značajniji.</s><s>Ponašanje prema kupcima, uspješnost interne komunikacije, moral uposlenika i ostali “meki” signali mogu predvidjeti probleme čak i prije no “tvrdi”.</s><s>U procesu izlaska iz krize, sustavno praćenje financijskih pokazatelja može se koristiti za usmjeravanje akcija kriznog menadžmenta, ali i za kontrolu napredovanja procesa.</s><s>Poboljšavanje pokazatelja, ma kako njihova apsolutna vrijednost bila loša, ipak ukazuje na dobar smjer i može biti značajan argument prilikom pregovaranja o podršci menadžmentu bilo od strane vjerovnika, bilo od strane uposlenika.</s>\n<s>Financijski pokazatelji su još uvijek primarni izvor „čvrstih“ podataka o poslovanju poduzeća.</s><s>Relativna jednostavnost pribavljanja i standardna forma čine ih pogodnim za široku primjenu u pravodobnom spoznavanju poslovne krize.</s>\n<s>Sustav bilančnih indikatora ranog upozorenja2 slijedi faze padanja u sve dublju i dublju krizu sve dok ne dođe do likvidacije poduzeća.</s><s>U svakoj se fazi može pokrenuti preokret s time da je u svakoj sljedećoj fazi preokret 1 Sučević, D., Krizni menadžment (Liderpress, 2010) 2 Osmanagić Bedenik, N., Kriza kao šansa (Školska knjiga, 2003) Danko Sučević</s>\n<s>Tabela 1-1 Sustav bilančnih indikatora ranog upozorenja - stupnjevani prikaz kriznog razvoja Zbog ponešto drugačije strukture izvještavanja i ostalih dostupnih podataka, američki autori navedenim pokazateljima dodaju bruto maržu, tržišni udjel, nivo reinvestiranja i pokazatelje aktivnosti (dani vezivanja zaliha, dani vezivanja potraživanja, obrt dugotrajne imovine, obrt ukupne imovDanko Sučević</s>\n<s>Analizom financijskih pokazatelja može se ustanoviti u kakvom je stanju poduzeće.</s><s>Na žalost, česta je situacija da su određeni pokazatelji pozitivni dok su drugi negativni.</s><s>Drugi problem s pokazateljima je da su neki važni kratkoročno, a drugi dugoročno.</s><s>Upravo je stoga relativno značenje pokazatelja za određivanje krize u poduzeću interesantno područje proučavanja.</s><s>Prvi rad s takvom tematikom4 objavio je F. Patrick 1932. godine u kojem je ustvrdio da pokazatelj samofinanciranja te rentabilnost vlastitog kapitala najbolje razdvajaju zdravo od ugroženog poduzeća.</s><s>Tek je 1965. rad na istom području nastavio W. H. Beaver koji je analizom korelacije jedne varijable Danko Sučević</s>\n<s>633 ustanovio snagu predviđanja pojedinih financijskih pokazatelja.</s><s>Ustvrdio je da tri pokazatelja omogućuju ranu spoznaju ugroženosti poduzeća: 1. rentabilnost ukupnog ulaganja,</s>\n<s>Opsežno istraživanje o bilančnim pokazateljima ranog upozorenja provela je 1984. godine Deutsche Bundesbank na uzorku od 800 parova solventnih i insolventnih poduzeća te izlučila pet relevantnih pokazatelja, navedenih po važnosti:</s>\n<s>Nedugo nakon Beaverovog istraživanja, slično istraživanje proveo je E. Altman koristeći analizu korelacije više varijabli.</s><s>Njegova diskriminantna funkcija, Z-skor, prihvaćena je kao de facto standard u brojnim udžbenicima i programskim paketima.</s><s>Uključuje pokazatelje: 1. neto radni kapital / ukupna imovina</s>\n<s>3. dobit prije kamata i poreza / ukupna imovina 4. tržišna vrijednost običnih i preferencijalnih dionica / knjižna vrijednost obveza</s>\n<s>Originalni Altmanov model dobro je predviđao sudbinu poduzeća u roku od dvije godine.</s><s>Altman je s kolegama kasnije usavršavao model te je poboljšao prognostičnost u roku od dvije godine i postigao dobre rezultate Jedna od glavnih kritika Altmanovog modela je da on obrađuje poduzeća iz raznih industrija, a standardi različitih industrija mogu biti vrlo različiti.</s><s>Najočitiji primjer je da je ukupna imovina obično znatno niža u uslužnim djelatnostima od ukupne imovine u proizvodnji.</s><s>Osim toga istraživanje primjenjivosti Altmanovog modela u poduzećima u Hrvatskoj pokazalo je njegovu slabu prognostičku vrijednost.5</s>\n<s>6 Platt, H. & Platt, M., Development of a Stable Class of Predictive Variables: The Case of Bankruptcy Prediction (Journal of Business Finance and Accounting 21/4, s. 491-510) Prema: Tabela 1 -2 Z’ za neka hrvatska poduzeća Da bi izbjegli utjecaj različitih industrija, H. Platt i M. Platt6 razvili su model koji uključuje pokazatelje sa specifičnostima industrija.</s><s>Za razliku od Altmana, oni su koristili logit regresiju.</s><s>Izračunom njihove funkcije dobiva se vjerojatnost propasti poduzeća.</s><s>Autori su istraživanjem pokazali da su poduzeća s vjerojatnošću manjom od 40% sigurna.</s><s>Navedeni modeli izražavaju relativnu važnost financijskih pokazatelja te jednim brojem utvrđuju rizičnost poduzeća.</s><s>Njihova druga, vrlo značajna, uloga je da se tokom procesa izlaska iz krize na jednostavan način može mjeriti uspješnost poduzetih akcija.</s>\n<s>Osim kvantitativnih pokazatelja pozicije poduzeća, postoje brojni kvalitativni simptomi koji mogu čak i mnogo ranije ukazati na bolest.</s><s>Neprimjeren odnos prema kupcima, loš moral uposlenika, velika fluktuacija Danko Sučević</s>\n<s>Danko Sučević radne snage te loša interna komunikacija samo su neki od ranih simptoma budućih problema.</s><s>Iskusan menedžer po takvim vanjskim pokazateljima vrlo dobro može procijeniti šanse za preživljavanje poduzeća, ali isto tako poboljšanje tih pokazatelja partnerima ukazuje na dugo očekivanu promjenu klime u poduzeću te su oni spremniji na suradnju.</s>\n<s>Krajem 2006. i početkom 2007. godine u sklopu pripreme magistarskog rada provedeno je intervjuiranje više hrvatskih tvrtki.</s><s>Simptomi poslovne krize koje su navodile intervjuirane osobe bili su prvenstveno kvalitativne prirode.</s><s>U odgovorima na pitanje o simptomima krize iskristalizirala se lista simptoma koji se izgleda pojavljuju u većini poduzeća u krizi.</s><s>Dostupna literatura o upravljanju krizom uglavnom se fokusira na razradu numeričkih metoda za analizu financijskih podataka s ciljem ranog uočavanja rizičnog poslovanja.</s><s>Nasuprot tome u Hrvatskoj se simptomi krize još uvijek promatraju prvenstveno kroz iskustvene pokazatelje, a ne financijske.</s><s>Jedini financijski pokazatelji koje su spomenule intervjuirane osobe bili su pad prometa i nelikvidnost (blokada žiro računa).</s><s>Na žalost, takvi stavovi upućuju na mogućnost da će tvrtke ponovo ulaziti u krizu jer nisu ustrojeni sustavi kontrole pokazatelja ranog upozorenja.</s><s>Navedeni simptomi su u nastavku podijeljeni na simptome uočljive unutar poduzeća i na simptome uočljive izvan poduzeća te su unutar svake grupe sortirani po učestalosti ponavljanja u promatranim poduzećima.</s><s>3.1.</s><s>Simptomi krize uočljivi unutar poduzeća 1. problemi u isplatama plaća – zaposlenici tvrtke krizu počinju ozbiljno osjećati tek kad dođe do problema u isplatama plaća.</s><s>Ti su se problemi pojavili kod gotovo svih ispitanih poduzeća.</s><s>U jednom poduzeću to je bio povod za štrajk koji se pokazao pogubnim za daljnje preživljavanje.</s><s>2. odlazak kvalitetnih kadrova – kod polovice ispitanih poduzeća došlo je do odliva najkvalitetnijih kadrova.</s><s>Oni koji su, zahvaljujući svom znanju i iskustvu, mogli naći posao bez većih problema tu su priliku i iskoristili.</s><s>U pojedinim slučajevima otišli kadrovi su iskoristili probleme matične tvrtke te su otvorili svoje tvrtke i preuzeli dijelove tržišta.</s><s>3. slaba motivacija zaposlenika – nedorasli menadžment, nejasna vizija, ciljevi i planovi uzrokovali su slabu motivaciju zaposlenika koja je tokom vremena padala te pala na minimum kad je došlo do problema u isplati plaća.</s>\n<s>4. pad prometa – kao posljedica inancijskih problema, problema s motivacijom, isporukom i kvalitetom došlo je do gubitka ugleda kod kupaca i značajnog pada prometa</s>\n<s>5. tehnološko zaostajanje – tvrtke u problemima rijetko imaju dovoljno resursa za praćenje tehnologije.</s><s>Unutar tvrtke to je bolno očito jer radnici rade na staroj opremi i strojevima čiji troškovi održavanja dodatno opterećuju poslovanje tvrtke.</s>\n<s>3.2.</s><s>Simptomi krize uočljivi izvan poduzeća 1. kašnjenje u plaćanju dobavljačima – dobavljači su prvi koji mogu uočiti da se poduzeće približava opasnoj zoni akutne krize.</s><s>Kako svakodnevno posluju s poduzećem vrlo brzo mogu primijetiti da li se njihova potraživanja uredno podmiruju.</s><s>Iako jednostavna logika govori da je poduzeće koje ne ispunjava svoje obveze u problemima začuđuje lakoća kojom dobavljači i dalje nastavljaju isporučivati robu i usluge iako im prethodne isporuke nisu plaćene.</s><s>Ipak, neki od dobavljača čija je pregovaračka moć veća na zakašnjelo plaćanje obračunavaju kamate ili u dogovorene cijene unaprijed uračunavaju trošak zakašnjelog plaćanja.</s><s>Time se poslovna pozicija poduzeća u problemima još više pogoršava.</s><s>2. kašnjenje u isporukama – ponekad se pojavljuje i kod tvrtki koje nisu u krizi, ali se uvijek pojavljuje kod tvrtki koje jesu u krizi.</s><s>Kašnjenje u isporukama ima dva glavna uzroka:</s>\n<s>638 a. nedostatak materijala kao posljedica problema s dobavljačima te b. loša interna situacija što je povezano s odlaskom kvalitetnih kadrova i slabom motivacijom zaposlenika.</s>\n<s>3. pad kvalitete proizvoda i usluga – uzroci koji dovode do kašnjenja u isporukama krivi su i za pad kvalitete proizvoda i usluga.</s><s>4. negativan publicitet – ukoliko se radi o poduzeću koje je značajno u svojoj grani ili regiji i kada su simptomi krize vrlo uočljivi izvan poduzeća tada dolazi do medijske pažnje i negativnog publiciteta koji još više ubrzava proces propadanja.</s>\n<s>U prethodnoj analizi kvalitativnih simptoma krize koje su navodila poduzeća obuhvaćena istraživanjem nekoliko je puta istaknuta međusobna povezanost pojedinih simptoma.</s><s>Na sljedećoj slici dan je pregled povezanosti simptoma koji ujedno daje vrlo dobar uvid u negativnu spiralu u koju poduzeća uđu te se iz nje vrlo teško izvuku.</s><s>Slika 3-1 Međuovisnost simptoma poslovne krize9 9 Sučević, D., Krizni menadžment (Liderpress, 2010) Općenito je priznato (a i navedeno je istraživanje to potvrdilo) da je loš menadžment jedan od glavnih uzroka poslovnih problema.</s><s>Loš menadžment između ostaloga utječe na motivaciju zaposlenika.</s><s>Vanjski promatrači tada mogu primijetiti slabu motivaciju zaposlenika i iz toga izvući zaključak o potencijalnim problemima u poduzeću.</s><s>Međutim slaba motivacija radnika kroz neko vrijeme dovodi do odljeva najboljih kadrova te.</s><s>Nemotivirani preostali radnici tako više ne posjeduju ni potrebna znanja pa dolazi do pada kvalitete i kašnjenja isporuka.</s><s>Time se simptom krize pretvorio u uzrok krize!</s><s>Slabija kvaliteta i kašnjenje Danko Sučević</s>\n<s>Literatura isporuka su simptomi poslovnih problema primjetljivi izvana, ali su ujedno uzroci krize jer se gubi ugled kod kupaca i dolazi do pada prometa.</s><s>Slična obrazloženja mogu se dati za svaku vezu iz prethodne slike te se lako zaključuje da kvalitativni simptomi poslovne krize s vremenom postaju uzroci još dubljih problema.</s>\n<s>Sučević, D., Krizni menadžment (Liderpress, 2010) Relationship of qualitative symptoms of business distress</s>\n<s>Today’s increased competition, cyclical and volatile financial markets, and economic trends have created a climate in which no business can take stability for granted.</s><s>In analysis of businesses in distress or businesses with potential long term shortcomings academics usually emphasize quantitative data since it is publicly available and easily accessible.</s><s>The most known example of such analysis is Altman’s Z score but also different sets of financial indicators and ratios are used.</s>\n<s>In my research of Croatian companies which successfully performed turnaround it was clear that Croatian managers were more concerned with qualitative symptoms of declining business than pure numbers and financial performance.</s><s>Research also resulted in finding of clear circular relations between different symptoms showing that symptom of distress in due time becomes cause of distress hindering chances of successful corporate renewal.</s><s>Keywords: turnaround, renewal, symptoms, management Danko Sučević</s>\n<s>Krize, krize, krize... sve od završetka hladnog rata, preobrazbe komunističkih zemalja u slobodna tržišta rada i ekonomije, nije bilo toliko upotrebe ovoga pojma.</s><s>Kolaps bankarskog sustava, financijska kriza i pad slobodne ekonomije samo je produbio probleme energetske i ekološke krize.</s><s>No, kako krize stvaraju i nove prilike u procesu oporavka pojavljuje se zelena ekonomija.</s><s>Ona predstavlja ekonomiju stvarnog Svijeta - svijeta rada, čovjekovih potreba, prirodnih resursa i njihovih međusobnih odnosa.</s><s>Pitanje je to kvalitete, a ne kvantitete.</s><s>Oporavak je to individualaca, zajednica i ekosustava.</s><s>Zelena ekonomija nije samo pitanje zaštite okoliša.</s><s>Ona stvara nove vidike čineći ekonomiju jedrilicom na vjetru ekosustava.</s><s>Stvarajući pri tome harmoniju prirode i ljudskih potreba.</s><s>Odgovor je na sveopće krize koje su svoj zamah doživjele 2009. godine i traju do danas.</s><s>Ključne riječi: kriza, zelena ekonomija, oporavak * Prof. dr. sc. Sanja Kalambura, Veleučilište Velika Gorica, Dejan Kalambura dipl.oecc., BBS Projekt, Božidar Ćurić struč. spec. ing. admin. chris, DUZS 642</s>\n<s>Ubrzani tehnološki razvoj, društvene promjene i sve veće zadovoljavanje potreba dovele su do neiscrpnog korištenja prirodnih resursa što je ubrzalo širenje štetnog utjecaja na okoliš i poremetilo procese u prirodi Š1Ć.</s><s>Sve od završetka hladnog rata i preobrazbe komunističkih zemalja u slobodna tržišta rada i ekonomije, nije bilo toliko upotrebe pojma krize.</s><s>Ekonomije zapadnog svijeta u svojoj kratkoj povijesti suočile su se s nizom uzleta i padova.</s><s>Posljednja globalna recesija koja je započela 2008. godine u SAD-u i potom se proširila cijelim svijetom otvorila je i nova pitanja o povezanosti financijske krize sa energetskom krizom i klimatskim promjenama Š3Ć.</s><s>Kako krize stvaraju ujedno i nove prilike, u procesu oporavka zemalja Europske Unije i SAD-a pojavljuje se program zelene ekonomije utemeljen na zelenim tehnologijama Š1Ć.</s><s>Zelena ekonomija čini harmoniju između svijeta rada, čovjekovih potreba i prirodnih resursa.</s><s>Ne samo da nas je pogodila financijska kriza, mi smo suočeni i s problemima okolišno ne prihvatljivih tehnologija čije postojanje svakodnevno narušava balans prirode i čovjeka.</s><s>Globalni ekološki rizici očituju se u nestašici prirodnih resursa, klimatskim promjenama, masovnom zagađenju vode, zraka i tla, ugroženoj bioraznolikosti te otpadu Š1Ć.</s><s>Oni ne poznaju državne granice, međusobno su povezani i obično pojava jednog rizika za sobom povlači i pojavljivanje drugog, a ponekad i čitav lanac rizika.</s><s>Sve se češće otvara polemika oko čovjekovog odnosa prema prirodi i okolišu Š2Ć.</s><s>Manjak radnih mjesta i slaba konkurentnost trenutno su najveći problemi svih zemalja koje su suočene krizom i recesijom.</s>\n<s>Poimanje „zelenog“ često nas asocira na nešto okolišu drago, zdravo ili dobro.</s><s>Da li mogu biti takve i tehnologije?</s><s>Kako je industrijsko vrijeme u kojem živimo zapravo vrijeme i brzog razvoja novih tehnologija postavlja se pitanje zašto ne bi bile „zelene tehnologije“.</s><s>Da li je tako nešto moguće?</s><s>I što su to zapravo zelene tehnologije?</s>\n<s>Zelene tehnologije su tehnologije koje zadovoljavaju kriterije okolišne prihvatljivosti i stvorene su na način da čuvaju okoliš i prirodne resurse Š2Ć.</s><s>Često se nalaze pod nazivima čistih tehnologija ili okolišno prihvatljivih tehnologijama, no niti jedan od ova dva naziva ne dočarava pravu sliku kao što je to sa zelenim tehnologijama.</s><s>One čine inovativna rješenja koja od nas svakodnevno Sanja Kalambura, Božidar Ćurić, Dejan Kalambura 643</s>\n<s>Za zelenu tehnologiju se smatra da je budućnost društva u cjelini.</s><s>Njen osnovni cilj je naći i razviti takve tehnologije koje neće uništavati okoliš, smanjiti upotrebu fosilnih goriva, stvoriti manje utjecaja na čovjekovo zdravlje, loru i faunu te u konačnici na svijet u globalu Š4Ć.</s><s>Nadalje važan je cilj stvoriti takve proizvode koji se u potpunosti recikliraju ili ponovno uporabljuju.</s><s>Za cilj je svakako smanjiti količinu otpada koji nastaje, a samim tim i zagađenja koje se javljaju prilikom izrade nekog proizvoda, njegove uporabne i na koncu njegova zbrinjavanja u trenutku kada postane otpad.</s><s>1.2.</s><s>Tipovi zelenih tehnologija</s>\n<s>Nekoliko je tipova zelenih tehnologija, ovisno o području djelovanja kao što je energija, gradnja, zelena kemija, nano tehnologije, čak i povlaštena kupovina (prodaja) te druge Š4Ć.</s>\n<s>Posebice su se do danas istaknule slijedeće grane: 1. Čistija proizvodnja uključujući energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije.</s>\n<s>2. Eko poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, eko turizam.</s><s>3. Ekološka infrastruktura uključujući prirodne rezerve, zaštićena područja i sl.</s>\n<s>Izazov današnjice više nije tehnološki razvoj već razvoj takvih tehnologija koje će stvarati harmoniju s okolišem.</s><s>Pokreću se inicijative za zaštitu okoliša kako bi se poduprle zelene tehnologije, a samim tim rast i izgradnja ekološki prihvatljivih pogona, upotreba obnovljivih izvora energije, primjena čistijih tehSanja Kalambura, Božidar Ćurić, Dejan Kalambura 644</s>\n<s>Prepoznajući zelene tehnologije kao jedini način razvoja i očuvanja okoliša, Europska Unija je zacrtala planove razvoja do 2020. godine dokumentom „Inicijativa 20-20-20“.</s><s>Inicijativa obuhvaća 20% smanjenja emisija ugljikovog dioksida, 20% povećanja obnovljivih izvora energije te 20% povećanja energetske učinkovitosti.</s><s>Time je EU jasno pokazala ostatku Svijeta odlučnu borbu u smanjenju emisija stakleničkih plinova.</s><s>U 2009.godini postotak smanjenja ugljikovog dioksida povećan je sa dotadašnjih 10% na 14% .</s><s>Pri tome treba naglasiti da je to povećanje dijelom vezano i za smanjenje cijena ugljikovog dioksida na tržištu koja sa 25$ pada na 8$ po toni kao i padu industrijske proizvodnje.</s><s>Trend iz 2009. godine nije moguće primijeniti na godine koje nam slijede, no razvoj novih tehnologija omogućit će se približno praćenje postojećeg stanja.</s>\n<s>Kriza je stvorila veliko opterećenje europskoj ekonomiji, smanjeni su izvori inanciranja, energetski sektor i transport traži nove načine kako zadovoljiti gladno tržište.</s><s>Javlja se sve jača potreba za energetskom neovisnošću.</s><s>Zagađenja su sve veća - svakog dana i svake godine se iz Zemlje izvade milijarde i milijarde tona različitih ruda, mineralnog goriva, građevinskog materijala, između ostalog 4 milijarde tona nate i 2 milijarde tona uglja.</s><s>Na oranice se stavi 100 miliona tona umjetnog gnojiva i nekoliko miliona tona pesticida i herbicida.</s><s>U atmosferu se izbacuje preko 200 miliona tona ugljik dioksida, 50 miliona tona dušičnog oksida, 50 miliona tona ugljovodika, 150 miliona tona sumpor dioksida i 250 miliona tona prašine.</s><s>U rijeke, jezera, mora i oceane izbacuje se cca. 32 milijarde kubičnih metara otpadnih voda i do 10 miliona tona nate Š5Ć.</s><s>Može li zelena ekonomija dati odgovor na ove statističke podatke?</s><s>Zelena ekonomija ne stavlja više u fokus inancijsku dobit naspram čovjeka i prirode.</s><s>Ona otvara novi pristup razmišljanju, projektima i općenito ekonomskim čimbenicima.</s><s>No, u isto vrijeme ona nije samo pitanje okoliša i okolišno prihvatljivih tehnologija.</s><s>Ona nas vodi ka harmonizaciji prirode s čovjekom.</s><s>Drugačije su to tehnologije, one zahtijevaju veliku čovjekovu kreativnost, stvarno znanje i uključivanje svih nas u taj velikosežan proces.</s><s>Čovjek u pravom smislu riječi postaje radnik i sudionik cjelokupnog stvaranja proizvoda svjestan da je proizvod koji nastaje nastao od sirovina iz prirode i kao takav bit će vraćen prirodi Š2Ć.</s><s>Postizanje harmonije sa prirodom zahtjeva od ekonomista i stručnjaka deiniranje novih pravila i principa.</s><s>Sanja Kalambura, Božidar Ćurić, Dejan Kalambura 645</s>\n<s>2.1.</s><s>Osnovna načela i principi zelene ekonomije Nekoliko je osnovnih principa koji deiniraju zelenu ekonomiju.</s><s>Prvenstveno je to kvaliteta, stvarna i upotrebna vrijednost koja se odnosi na zadovoljavanje stvarnih potreba čovjeka gdje novac postaje sredstvo za lakše osiguravanje promjena Š4Ć.</s><s>Važnost praćenja prirodnih tokova koji se odnose prvenstveno na obnovljive izvore energije i principa kruženja tvari u prirodi.</s><s>Mogućnost stvaranja otpada koji će po svojim svojstvima biti jednak hrani čime će se osigurati da otpad koji nastaje nije toksičan i da se može upotrijebiti u nekom od tehnoloških procesa.</s><s>Vrlo je važna multifunkcionalnost koja će osigurati stvaranje ekonomije sa dodatnom vizijom.</s><s>Primjerenost koja stvara ravnotežu u odnosu na utjecaje što ne znači da je malo ujedno i najbolje.</s><s>Svjesnost je to o utjecajima kako ponekad male aktivnosti mogu imati velike utjecaje.</s><s>Bioraznolikost gdje se očituje svijet stalnog protoka tvari, ljudi i ostalih živih bića ovisi o raznolikosti.</s><s>Samoorganizacija koja već u prirodi postoji jasno deinirana kroz različite oblike hijerarhija.</s><s>Na temeljima takvih sustava gradi se ekonomija koja oponaša ponašanje unutar ekosustava Š5Ć.</s><s>Sudjelovanje javnosti za razvijanje jačeg sudjelovanja javnosti u razvoju i odabiru tehnologija.</s><s>Kreativnost i razvoj koji dovode do spontanog procesa kreativnosti ljudi u sustavu tehnološkog razvoja.</s>\n<s>Kako kriza znači i priliku puno je zemalja Svijeta uvidjelo upravo u ovim kriznim vremenima mogućnost oporavka i napretka primjenom zelenih tehnologija.</s>\n<s>Indonezija u zelenoj ekonomiji vidi glavni ključ održivog razvoja koji će biti orijentiran razvoju, zapošljavanju i izlasku iz siromaštva.</s><s>Kina je krenula u razvoj sustava obnovljivih izvora energije – vjetroparkova i solarne energije stvarajući tako 300.000 novih radnih mjesta samo u 2009. godini.</s><s>Kenija svoj zeleni razvoj bazira na poticajnim tarifama u sustavu obnovljivih izvora energije – geotermalan i sunčeva energija te posebice biomase odnosno proizvodnje šećerne trske.</s><s>Siromašna Uganda svoj napredak vidi u organskom uzgoju jer je zemlja sa najnižom stopom upotrjebljenih umjetnih gnojiva te je stoga vrlo pogodna za razvoj upravo ove grane zelenih tehnologija.</s><s>Brazil uvodi održivo prostorno planiranje gradova.</s><s>Suočeni vrlo naglim širenjem gradSanja Kalambura, Božidar Ćurić, Dejan Kalambura 646</s>\n<s>Zaključak skih sredina, kao država koja poslije Kine, SAD-a i Indije ima najviše urbanog stanovništva, suočen je s izazovima stanovanja, rada i zelenog okružja.</s><s>Indija uvodi zapošljavanje i angažman stanovništva u zapuštenim ruralnim krajevima na poslovima održavanja sustava pitkih voda.</s><s>Posebna uloga namijenjena je upošljavanju i uključivanju ženske populacije u taj sveobuhvatni sustav rada.</s><s>Nepal prepoznaje bogatstvo svoji šuma koje prekrivaju gotovo 40% teritorija države i stvara nacionalne grupe za održivo korištenje šuma čime se prvenstveno uvodi red u sustavu eksploatacije tog prirodnog bogatstva.</s>\n<s>Zelena ekonomija vodi ka oporavku čovjeka kao pojedinca i zajednice te ekosustava.</s><s>Izgrađena na temeljima zelenih tehnologija ne postavlja samo pitanje zaštite okoliša već otvara nove vidike čineći ekonomiju jedrilicom na vjetru ekosustava, stvarajući pri tome harmoniju prirode i ljudskih potreba.</s><s>Poticanje zelene ekonomije u skladu je s ciljevima kohezijske politike za postizanjem održivog razvoja, čime se osigurava vodeća pozicija Europe na području zelenih tehnologija.</s><s>Stalna skrb o okolišu, povećanje energetske učinkovitosti i korištenje obnovljivih izvora energije jedna je od temeljnih komponenti održivog razvoja, a kada je riječ o Republici Hrvatskoj svakako i važan čimbenik za ulazak u EU.</s><s>Na nova ulaganja u energetske objekte motivira nas želja za energetski neovisnom državom, velika potražnja za električnom energijom te nužnost prilagođavanja Hrvatske smjernicama EU.</s><s>Obaveze preuzete u okviru Trećeg energetskog paketa su također važan čimbenik i pokretač razvoja zelenih tehnologija.</s><s>Sveopća politika zelene ekonomije utemeljena na zelenim tehnologijama zasigurno je budućnost Hrvatske, Europe i Svijeta.</s><s>Vraćanje čovjeka prirodi, stvaranje tehnologija koje ne onečišćuju okoliš ne samo da će očuvati planetu nego će stvoriti novi način razmišljanja na tržištu novca.</s><s>Postat će to stvarni svijet isprepletenih čovjekovih potreba, rada i prirode u kojem nema akumulacije novca ili stvari nego obnove pojedinca, zajednice i ekosustava.</s><s>Jedan je to od načina izlaska iz krize.</s><s>Sanja Kalambura, Božidar Ćurić, Dejan Kalambura 647</s>\n<s>Global Agenda Council on Climate Change (2009): Shaping an opportunity out of crisis, World economic forum annual meeting, Geneva. industrial revolution, Little, Brown and company, Boston, USA.</s><s>World economic forum (2009): Green Investing: Towards a clean energy infrastructure, Geneva.</s>\n<s>Visokorizične opasne tvari mogu prouzročiti ozbiljne posljedice kao što su masovna razaranja, velike žrtve i zagađenje okoliša.</s><s>Kako bi se to spriječilo potrebno je definirati nove sigurnosne standarde pri prijevozu visokorizičnih opasnih tvari.</s><s>Visokorizične opasne tvari mogu se zlouporabiti u terorističkim napadima, te se zbog toga mora ograničiti pristup njima, mora ih se pratiti i kontrolirati za vrijeme prijevoza, zaustavljanja i skladištenja.</s><s>Primjena novih tehnologija u kontroli pristupa, praćenja i nadzora pomaže povećanju razine sigurnosti.</s><s>Ključne riječi: visokorizične opasne tvari, prijevoz , sigurnost * Josip Kunac, univ. spec. transp., Željeznička tehnička škola u Zagrebu PROMETNA, INFORMACIJSKA I</s>\n<s>Zbog nepažljivog i nestručnog rukovanja s visokorizičnim opasnim tvarima pri prijevozu ili skladištenju može doći do nesreće s vrlo teškim posljedicama.</s><s>Neke od tih tvari koriste se u svakodnevnom životu, primjerice amonijev nitrat koristi se za proizvodnju umjetnog gnojiva, a može se koristiti za izradu automobila - bombe.</s><s>Aceton i peroksid mogu se koristiti za izradu eksploziva TATP-a1 (Triacetone triperoxide), koji se može zlouporabiti u terorističkim napadima.</s>\n<s>Zbog toga svi sudionici pri prijevozu visokorizičnih opasnih tvari moraju surađivati međusobno i s nadležnim tijelima zbog razmjene informacija o prijetnji, kretanju tereta i primjeni odgovarajućih sigurnosnih mjera, kako bi mogli što brže i učinkovitije reagirati.</s><s>Odredbe za sprječavanje krađe vozila u kojemu se prevoze visokorizične opasne tvari, moraju se primjenjivati.</s><s>Ako je to potrebno mora se koristiti prijevozna telemetrija, a uređaji i oprema moraju biti ispravni i učinkoviti sve vrijeme prijevoza.</s><s>Kontrola pristupa prijevoznim sredstvima, teretu, terminalima i informacijama može se osigurati primjenom odgovarajućih biometrijskih metoda.</s><s>Povezivanje svih prometnih grana u procesu prijevoza visokorizičnih opasnih tvari moguće je zahvaljujući razvoju novih tehnologija.</s><s>Jedna od tehnologija koja omogućuje takav pristup u današnjem prijevoznom procesu je i sustav globalnog pozicioniranja koji omogućava kvalitetniji i sigurniji prijevoz.</s><s>1. Visokorizične opasne tvari</s>\n<s>Opasne tvari su klasificirane u devet klasa,2 a postaju visokorizične kada se prevoze u količinama koje su veće od navedenih u tablici 1. Zbog povećane opasnosti za vrijeme prijevoza visokorizičnih opasnih tvari potrebno je izraditi sigurnosni plan.</s><s>Svi sudionici prijevoza visokorizičnih opasnih tvari moraju usvojiti, provoditi i pridržavati se sigurnosnoga plana Sigurnosni plan koji je naveden u Pravilniku o međunarodnom prijevozu opasnih tvari željeznicom, navodi što taj plan mora najmanje sadržavati.</s><s>Ovaj pravilnik ne određuje detaljnije kako osigurati višu razinu sigurnosti, suvremena sredstva za komunikaciju, praćenje, prijevozni put i nadzor pri prijevozu visokorizičnih opasnih tvari.</s>\n<s>Izvor: Konvencija o međunarodnom željezničkom prijevozu, dodatak C, Pravilnik o međunarodnom prijevozu opasnih tvari željeznicom (NN, M.U. 6/08) Josip Kunac</s>\n<s>U sigurnosni plan Š1Ć moraju biti uključeni najmanje sljedeći elementi: - raspodjela odgovornosti za sigurnost između kompetentnih i kvaliiciranih osoba, uz odgovarajuće ovlasti za obavljanje svojih dužnosti, - evidencija opasnih tvari ili vrste opasnih tvari, - pregled aktualnih djelovanja i procjena sigurnosnoga rizika, uključujući moguće zastoje pri prijevozu, čuvanje opasnih tvari na vagonu, cisterni ili kontejneru prije, tijekom prijevoza i skladištenja opasnih tvari - jasna izjava o mjerama koje treba poduzeti za smanjenje sigurnosnih rizika u skladu s dužnostima i odgovornostima sudionika, uključujući: - osposobljavanje;</s>\n<s>- poslovnu praksu (npr. izbor poznatog prijevoznog puta, pristup opasnim tvarima, blizina osjetljive infrastrukture itd.); - opremu i sredstva koja se moraju koristiti za smanjenje sigurnosnih rizika;</s>\n<s>- postupci za ocjenu i ispitivanje sigurnosnih planova i postupak kod povremenog pregleda i ažuriranja planova, - mjere osiguranja pri slanju informacija sadržanih u sigurnosnom planu, - mjere osiguranja pri slanju obavijesti koje se odnose na prijevoz, kako bi ih dobili samo određene osobe.</s>\n<s>Sigurnost prijevoza može biti ugrožena ako su te tvari navedene u prijevoznoj ispravi pod lažnim nazivom kao neka druga manje opasna vrsta tvari koja ne pripada visokorizičnim opasnim tvarima.</s><s>Isto tako sigurnost prijevoza može biti ugrožena ako se prevozi u ambalaži koja nije atestirana u količini koja nije dozvoljena u prijevoznim sredstvima koja ne odgovaraju propisima ili su neispravna i sl.</s><s>Kod nelegalnog prijevoza, visokorizične opasne tvari i prijevozna sredstva nisu pravilno označeni niti se postupa s njima u skladu s uputama o prijevozu.</s><s>U međunarodnom prometu sve veće količine roba pa tako i opasnih tvari stižu u kontejnerima pa im se mora posvetiti posebna pažnja.</s><s>Zbog Josip Kunac</s>\n<s>652 mogućih terorističkih napada SAD prelaze na poseban režim kontrole kontejnera pod nazivom Container Security Initiative (CSI).</s><s>Koji je nastao nakon napada u rujnu 2001.</s><s>Kontrola kontejnera počinje prije ukrcaja na brod koji se otprema za SAD.</s><s>Kontejnerski brodovi neće preuzimati kontejnere u lukama gdje kontrola kontejnera traje dugo i nije efikasna.</s><s>Sve veći broj svjetskih luka danas koristi režim CSI.</s><s>Kontejner neće biti ukrcan na brod ukoliko ne ispunjava propisane sigurnosne uvjete.</s><s>Tri su važna elementa rada u ovom režimu Š2Ć: - identiikacija visokorizičnih kontejnera, koji se mogu koristiti u terorističke svrhe (prikupljanje informacija i obavještajnih podataka), - pregled sadržaja kontejnera prije ukrcaja na brod, - primjena odgovarajuće tehnologije za pregled visokorizičnih kontejnera (uređaji s X i gama zrakama, te uređaji za detekciju zračenja).</s><s>Kontejnere i vozila koji ulaze u Republiku Hrvatsku potrebno je provjeravati zbog sigurnosnih razloga.</s><s>Potrebno je odrediti terminale i granične prijelaze koji bi bili opremljeni za takvu vrstu pregleda posebno kada se radi o visokorizičnim opasnim tvarima.</s>\n<s>Za kontrolu i ograničenje kretanja i pristup vozilima, terminalu i upravljačko informacijskom sustavu koriste se biometrijske metode.</s><s>Osoba koja ima specifične biometrijske karakteristike Š3Ć, ima pravo pristupa odgovarajućem prostoru i pravo pristupa odgovarajućim informacijama.</s><s>Postoje dvije vrste provjere identiteta a to su verifikacija i identifikacija.</s><s>Verifikacija je provjera identiteta osobe koja se prijavljuje s nečim što zna ili posjeduje (lozinka ili kartica), a uređaj ili računalo odobrava pristup prostoru ili računalu.</s><s>Kod identifikacije računalo primljene biometrijske karakteristike osobe uspoređuje sa uzorcima u svojoj bazi podataka.</s><s>Na temelju odgovarajućeg biometrijskog uzorka računalo određuje identitet osobe, što smanjuje mogućnost zlouporabe.</s><s>Kod prijevoza visokorizičnih tvari vozači bi umjesto identifikacijskog dokumenta s fotografijom trebali imati biometrijski identifikacijski dokument.</s><s>Pristup prijevoznim sredstvima koja su namijenjena prijevozu visokorizičnih opasnih tvari potrebno je ograničiti odgovarajućim biometrijskim metodama.</s><s>U bazu podataka unose se biometrijski podatci osoblja koje ima pravo pristupa tom prijevoznom sredstvu.</s><s>Na taj se način smanjuje veličina baze podataka, što ubrzava provjeru biometrijskih podataka i smanjuje mogućnost pogreške.</s><s>Istim metodama potrebno je ograničiti ulaz u teretni prostor ili kontejner.</s><s>Na ovaj se način Josip Kunac</s>\n<s>Slika 1 Izbor biometrijske metode povećava sigurnost, jer se u to slučaju onemogućava pristup neovlaštenim osoba sadržaju teretnog prostora koji je dalje zaštićen.</s><s>Na području terminala potrebno je odrediti dio terminala koji je namijenjen skladištenju i manipulaciji visokorizičnim opasnim tvarima, te odgovarajućim biometrijskim metodama ograničiti pristup tom dijelu terminala.</s><s>Izbor biometrijske metode ovisi o potrebnom stupnju sigurnosti.</s><s>Za veći stupanj sigurnosti može se koristiti istovremeno više biometrijskih metoda.</s><s>Kako se ne može postići apsolutna sigurnost, primjenom biometrijskih metoda mogućnost zlouporabe svodi se na najmanju moguću mjeru.</s>\n<s>Korisnici prijevoza pri izboru prijevoznog puta žele brži prijevoz, kraće udaljenosti i nižu cijenu prijevoza.</s><s>Prijevoznik s druge strane želi veću sigurnost prijevoza.</s><s>Zbog potrebe za većom sigurnosti i zbog ekoloških zahtjeva mora se pažljivo izabrati prijevozni put, ali i prometna grana.</s><s>Pri izboru prijevoznog puta i grane prometa potrebno je uvesti više kriterija koji mogu utjecati na izbor prijevoznog puta:</s>\n<s>- blizina zaštićenih prirodnih područja.</s><s>3 Unite de transport intermodal – jedinice intermodalnog transporta: kontejneri, poluprikolice i zamjenjivi kamionski sanduci</s>\n<s>Zbog velike opasnosti za okoliš pri izboru prijevoznog puta sve su važniji ekološki zahtjevi.</s><s>Pri prijevozu visokorizičnih opasnih tvari vrlo je teško izbjeći blizinu prirodnih zaštićenih područja, tako da pri izboru prijevoznog puta treba izabrati onaj put gdje je manje zaštićenih područja ako je to moguće.</s><s>Zakon o zaštiti prirode definira devet kategorija zaštićenih područja: strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park-šuma i spomenik parkovne arhitekture Š5Ć.</s><s>Ukupna površina zaštićenih područja (uključujući i zaštićena područja mora) iznosi 5.124 km², što je 9,06 % kopnene površine ili 5,84 % ukupne površine RH Š6Ć.</s><s>Zbog ograničenja vezanih uz tunele, manje sigurnosti i prijevoznih kapaciteta, te zbog ekoloških zahtjeva željezničkom prometu treba dati prednost ispred cestovnog prometa.</s><s>Izbor prijevoznog puta u željezničkom prometu može se vidjeti na primjeru u tablici 2. Za prijevoz jednog kontejnera od 20 stopa, bruto mase 20 tona, najpovoljnija bi bila pruga Rijeka-Zagreb RK (RK- Ranžirni kolodvor), zbog niže cijene, manje udaljenosti i kraćeg vremena potrebnog za prijevoz kontejnera.</s><s>Ova pruga prolazi pokraj manje zaštićenih prirodnih područja, pa je ovaj izbor i ekološki prihvatljiviji.</s>\n<s>Za prijevoz visokorizičnih opasnih tereta mogu se iskoristiti već postojeći terminali Hrvatskih željeznica koji su navedeni u tablici 3. Očekuju se značajnija ulaganja u postojeće terminale, i njihovo proširenje.</s><s>Prilikom njihove rekonstrukcije potrebno je predvidjeti prostor koji bi bio namijenjen visokorizičnim opasnim tvarima.</s><s>Terminali koji su određeni za visokorizične opasne terete moraju imati uređaje za pregled kontejnera ili vozila (gama ili X-zrake) i uređaje za detekciju zračenja.</s><s>Svaki terminal bi morao imati detaljno razrađen plan aktivnosti u slučaju nesreće pri prijevozu, manipulaciji ili skladištenju.</s><s>Kontejnerski terminali u Rijeci i Zagrebu su glavni terminali za međunarodni prijevoz i kroz njih prolazi najveći broj kontejnera.</s><s>Sigurnost terminala potrebno je povećati uvođenjem novih sigurnosnih sustava.</s><s>Izbor biometrijskih metoda ovisi o potrebnoj razini sigurnosti terminala ili pojedinih važnijih dijelova terminala.</s><s>Dio terminala koji je namijenjen visokorizičnim opasnim tvarima može se osigurati uporabom više biometrijskih metoda jer je potreban veći stupanj sigurnosti.</s>\n<s>Pri prijevozu visokorizičnih opasnih tvari može se koristiti više grana prometa (intermodalni transport) i više terminala (luke i kolodvori).</s><s>U procesu prijevoza sudjeluje veliki broj osoba s različitim ovlastima koje je teško pratiti i kontrolirati.</s><s>Pri prijevozu visokorizičnih opasnih tvari postoji nekoliko sigurnosnih razina terminala Š7Ć: 1. Prva razina sigurnosti je izička razina, gdje se određuju tko može ili ne može ući u prostor terminala.</s>\n<s>2. Druga razina sigurnosti je vezana uz operativne površine na terminalu (prijevozna sredstva, kontejneri, pretovarna mehanizacija, skladišta i sl.).</s>\n<s>3. Treća razina sigurnosti povezana je sa upravnom zgradom terminala ( upravna zgrada, upravljačko informacijski sustav terminala).</s>\n<s>4. Četvrta razina sigurnosti je povezana sa dijelom terminala koji je namijenjen visokorizičnim opasnim tvarima.</s><s>Tablica 3 Mogućnost manipulacije i tehnologija rada terminala (Popis kolodvora HRT 153, Hrvatske željeznice, Zagreb, 2000.) 4 Kontejner od 40 stopa, bruto mase 40 tona.</s><s>5 Huckepack sustav prijevoza cestovnih vozila na vagonima, tehnologija A prijevoz cijelih cestovnih vozila, tehnologija B prijevoz samo poluprikolica, tehnologija C prijevoz samo zamjenjivih kamionskih sanduka.</s>\n<s>2.5.</s><s>Plan intervencije za Ranžirni kolodvor Ranžirni kolodvor (RK) je po svojoj namjeni isključivo tehnički kolodvor, vagoni koji dolaze u RK nastavljaju prijevoz s nepromijenjenim teretom.</s><s>Jedan dio vagona (uglavnom praznih) zadržava se u RK zbog popravka u radionici za vagone.</s><s>Vagoni se kreću u vlakovima, manevarskim sustavima i pojedinačno vagon po vagon.</s><s>Istovremeno se na području RK nalazi veći broj različitih vagona i različitih vrsta roba.</s><s>Na području RK nalazi se i velika količina različitih vrsta opasnih tvari ( zapaljive tekućine, zapaljivi plinovi, amonijev nitrat i sl.).</s><s>Porastom broja kretanja raste i mogućnost izvanrednih događaja.</s><s>RK se sastoji od tri skupine kolosijeka, prijemne, smjerne (ranžirne) i otpremne.</s><s>Vlakovi dolaze u prijemnu skupinu gdje se obavlja pregled vlaka.</s><s>U slučaju uočavanja nedostataka, vagoni se isključuju iz prometa i za te vagone se provodi poseban postupak.</s><s>Najveća mogućnost nesreće postoji za vrijeme spuštanja vagona u smjernu (ranžirnu) skupinu.</s><s>Manevarska lokomotiva iz prijemne skupine gura vagone koji nastavljaju kretanje niz spuštalicu prema ranžirnoj skupini kolosijeka.</s><s>Dolaskom do kolosiječnih kočnica koje koče vagone naglo se mijenja brzina kretanja vagona.</s><s>Zbog povećanog naprezanja, postoji mogućnost pomicanja opasnih tvari i oštećenja ambalaže, posebno u slučaju nepravilnog tovarenja.</s><s>Vagoni nakon kolosiječnih kočnica nastavljaju kretanje prema odgovarajućem kolosijeku.</s><s>Ukoliko se kreću prevelikom brzinom mogu udariti u vagon koji je već na tom kolosijeku, što može dovesti do mehaničkog oštećenja koje može biti uzrok izvanrednom događaju.</s><s>U slučaju mehaničkog oštećenja ili neispravnosti vagona moguće je istjecanje opasnih tvari, što može ugroziti ljude i okoliš.</s><s>U trećoj skupini kolosijeka (otpremnoj), mogućnost nesreće je manja jer su vagoni prošli niz kontrola i pregleda.</s><s>Postupci predviđeni planom intervencije: - obavijestiti odgovorne osobe,</s>\n<s>- spriječiti prilaz mjestu nezgode neovlaštenim osobama, - opremiti osoblje koje sudjeluje u intervenciji potrebnim zaštitnim sredstvima (ovisno o vrsti opasne tvari ),</s>\n<s>- u opasnoj zoni eliminirati izvore paljenja, - u slučaju požara postupiti sukladno Pravilniku o zaštiti od požara, a u slučaju zagađenja voda postupiti po Planu interventnih mjera u slučaju izvanrednog zagađenja voda,</s>\n<s>- ozlijeđene osobe zbrinuti u priručnoj prostoriji, pružiti im prvu pomoć, te organizirati prijevoz u najbližu medicinsku ustanovu, - pristupiti sanaciji mjesta nesreće,</s>\n<s>- analizirati poduzete mjere i utvrditi moguće nedostatke.</s><s>2.6.</s><s>Praćenje prijevoznih sredstava i kontejnera Visokorizične opasne tvari zahtijevaju posebnu pažnju za vrijeme prijevoza i zbog toga bi ih trebalo pratiti.</s><s>Ugradnja navigacijskih uređaja omogućava određivanje položaja, smjera i brzine kretanja nekog objekta u svrhu njegova praćenja i upravljanja.</s><s>Ugradnjom GPS6 prijemnika na prijevozno sredstvo ili kontejner omogućava satelitsko praćenje kretanja.</s><s>Povezivanje GPS, GPRS7 i GSM8 omogućava slanje informacija do servera, a nakon toga do krajnjeg korisnika informacija.</s><s>Na ovaj se način šalju informacije o trenutnoj poziciji, prijevozniku, vozilu/kontejneru, vrsti i količini visokorizične opasne tvari, pošiljatelju i primatelju i sl.</s><s>Praćenje i nadzor prijevoznih sredstava i kontejnera povećava razinu sigurnosti pri prijevozu visokorizičnih opasnih tvari.</s>\n<s>Današnja tehnologija omogućuje izradu jeftinih GPS prijemnika koji bi se mogli ugrađivati u/na kontejnere ili prijevozna sredstva posebno za prijevoz visokorizičnih opasnih tvari.</s><s>Prije dolaska prijevoznog sredstva, upravljačko informacijski sustav terminala prima podatke o trenutnoj poziciji tereta, njegovoj brzini, vrsti, odredištu, broju kontejnera/prijevoznih sredstava, što je važno zbog povećanja sigurnosti i priprema oko istovara, 6 Global Positioning System</s>\n<s>660 skladištenja i daljnje otpreme.</s><s>GPS signali mogu biti osjetljivi na različite vrste smetnji koje mogu biti namjerno i nenamjerno izazvane (signal zaklonjen preprekama kao što su zgrade, planine i sl.).</s><s>Zbog toga bi korisnike trebalo upoznati i upozori na mogućnost slabljenja ili gubitka signala u određenim situacijama Š8Ć.</s>\n<s>Visokorizične opasne tvari mogu izazvati masovna razaranja i velike žrtve i zagađenje okoliša.</s><s>Ove tvari mogu se zlouporabiti u terorističke svrhe.</s><s>Zbog toga im se mora posvetiti posebna pažnja za vrijeme prijevoza ili skladištenja.</s><s>Sigurnosna provjera počinje prije nego se visokorizične opasne tvari utovare u prijevozno sredstvo ili kontejner.</s><s>Za prijevoz visokorizičnih opasnih tereta mora se izraditi sigurnosni plan kojim bi trebao odrediti prijevozni put, prijevoznike, terminale, mjesto i vrijeme zadržavanja i sl.</s><s>Pri izboru prijevoznog puta posebna pažnja mora se posvetiti povećanim zahtjevima sigurnosti i povećanim ekološkim zahtjevima.</s><s>Postojeće kontejnerski terminali HŽ-a mogu se iskoristiti za prijevoz opasnih tereta pa tako i visokorizičnih opasnih tereta.</s><s>Kontejnerski terminali u Rijeci i Zagrebu su glavni terminali za međunarodni prijevoz.</s><s>Ovi terminali bi morali imati uređaje za pregled kontejnera ili prijevoznih sredstava (gama ili X-zrake) i uređaje za detekciju zračenja.</s><s>Na mjestima gdje se nalazi veća količina visokorizičnih opasnih tereta kao što su ranžirni kolodvori ili luke potrebno je izraditi plan intervencije u slučaju nesreće pri prijevozu, manipulaciji ili skladištenju.</s><s>Zbog povećane opasnosti prilikom prijevoza potrebno je Josip Kunac</s>\n<s>661 koristiti suvremene tehnologije koje omogućavaju praćenje i nadzor prijevoznih sredstava i tereta.</s><s>Pri prijevozu sudjeluje veći broj ljudi s različitim ovlastima koje je teško pratiti i kontrolirati.</s><s>Biometrijskim metodama potrebno je ograničiti pristup neovlaštenim osobama.</s><s>Pristup neovlaštenim osobama se mora ograničiti prijevoznim sredstvima, teretu, informacijama i određenim prostorima.</s><s>Za postizanje veće sigurnosti može se koristiti više biometrijskih metoda.</s><s>Ugradnja navigacijskih uređaja u prijevozna sredstava i kontejnere omogućava određivanje njihovog položaja, smjera i brzine kretanja u cilju praćenja i upravljanja.</s><s>Primjena novih tehnologija omogućava kvalitetniji i sigurniji prijevoz i skladištenje visokorizičnih opasnih tvari.</s>\n<s>Konvencija o međunarodnom željezničkom prijevozu, dodatak C, Pravilnik o međunarodnom prijevozu opasnih tvari željeznicom (NN, M.U. 6/08) http://www.cbp.gov/linkhandler/cgov/trade/cargo_security/csi/csi_strategic_ plan.ctt/csi_strategic_plan.pdf</s>\n<s>Kos, T.: Navigacijski sustavi i GNSS za sigurnosno kritične primjene,Trideseti skup o prometnim sustavima s međunarodnim sudjelovanjem, Korema, ZaJosip Kunac</s>\n<s>Željeznički promet u usporedbi sa cestovnim, tradicionalno je vrlo visoke razine sigurnosti kod svih europskih željeznica i stoga su ozbiljne željezničke nesreće uglavnom rjeđe pojavnosti, no kada se takve nesreće i dogode, posljedice znaju biti pogubne kako za živote i zdravlje ljudi, tako i u vidu vrlo velikih materijalnih šteta.</s><s>Iako ozbiljne željezničke nesreće izazivaju zabrinutost javnosti, u tradicionalno zatvorenim željezničkim sustavima informacije o sigurnosti samog željezničkog sustava su vrlo rijetke, teško ili uopće nisu dostupne.</s><s>Uspostava sustava upravljanja sigurnošću u željezničkim poduzećima podrazumijeva i promjenu načina rada i djelovanja gdje se u organizacijskim odjelima, koji se bave sigurnošću, sve više iz posljedičnih aktivnosti kontrole primjene željezničkih propisa, aktivnosti preusmjeravaju u preventivno djelovanje na dijagnosticiranje uzroka izvanrednih događaja, praćenje trendova, procjenu i upravljanje rizicima te stalno stručno usavršavanje i redovito poučavanje izvršnih radnika.</s><s>Ključne riječi: kriza, poslovna kriza, upravljanje krizom, krizni menadžment.</s>\n<s>Željeznički promet u usporedbi sa cestovnim, tradicionalno je vrlo visoke razine sigurnosti kod svih europskih željeznica i stoga su ozbiljne željezničke nesreće uglavnom rjeđe pojavnosti, no kada se takve nesreće i dogode, posljedice znaju biti pogubne kako za živote i zdravlje ljudi, tako i u vidu vrlo velikih materijalnih šteta.</s><s>Iako ozbiljne željezničke nesreće pobuđuju, izazivaju zabrinutost javnosti, u tradicionalno zatvorenim željezničkim sustavima informacije o sigurnosti samog željezničkog sustava su vrlo rijetke, teško ili uopće nisu dostupne.</s><s>Uspostava sustava upravljanja sigurnošću u željezničkim poduzećima podrazumijeva i promjenu načina rada i djelovanja gdje se u organizacijskim odjelima, koji se bave sigurnošću, sve više iz posljedičnih aktivnosti kontrole primjene željezničkih propisa preusmjeravaju u preventivne uz predvidljivost i dijagnosticiranja uzroka izvanrednih događaja, procjene i upravljanje rizicima te unaprjeđenje sustava informiranja, ali i permanentnog stručnog usavršavanja i poučavanja izvršnih radnika.</s><s>Području unaprjeđenja istrage izvanrednih događaja posvećena je posebna pozornost.</s>\n<s>Izvanredni događaji, osobito ozbiljne nesreće i nesreće, moguće je definirati kao krizne situacije u željezničkim poduzećima.</s><s>Upravljanje kriznim situacijama također ima svoja određena područja i faze djelovanja: pripremanje za krizne situacije (analiziranje uzroka, predviđanje i otkrivanje mogućih kriza), izbjegavanje mogućih kriznih situacija, planiranje za izvanredne situacije, prepoznavanje kriznih situacija, obuzdavanje kriznih situacija, rješavanje kriznih situacija, komunikacija s medijima te izobrazba na temelju spoznaja, znanja i iskustva.</s><s>U radu je stoga nužno izraditi usporedbu sustava upravljanja sigurnošću i sustava upravljanja kriznim situacijama kako bi se definirao model upravljanja izvanrednim događajima.</s><s>Sustavno upravljanje izvanrednim događajima temeljeno na sintezi sustava upravljanja sigurnošću i sustava upravljanja kriznim situacijama u željezničkom prometu prvenstveno podrazumijeva preventivne aktivnosti i dijagnosticiranje indikatora izvanrednih događaja, provedbu istrage izvanrednog događaja, informiranje u slučaju izvanrednog događaja te permanentno stručno osposobljavanje iz područja izvanrednih događaja u željezničkom prometu.</s>\n<s>Preventivne aktivnosti u upravljanju izvanrednim događajima podrazumijeva analiziranje uzroka izvanrednih događaja i procjene rizika, otkivanje mogućih izvanrednih događaja (analiza izbjegnutih nesreća), pripremanje sustavnog programa za izbjegavanje izvanrednih događaja i planiranje za izvanredne događaje kao izvanredne situacije.</s><s>Prepoznavanje izvanredVinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 665</s>\n<s>Uvod nog događaja je aktivnost s kojom se ulazi u područje istrage izvanrednog događaja, prvih aktivnosti koje se provode u cilju obuzdavanja posljedica izvanrednog događaja i provedbe očevida te nakon toga i provedbe istrage izvanrednog događaja u cilju rješavanja krizne situacije te utvrđivanja, uzroka, odgovornosti i posljedica izvanrednog događaja.</s><s>Informiranju pri izvanrednim događajima posebna se pozornost posvećuje u području sustava informiranja između željezničkih poduzeća, informiranja prema državnim tijelima za zaštitu i spašavanje i informiranja pri istrazi izvanrednih događaja te sve češće i kroz komuniciranje s medijima i javnošću.</s><s>Stručna osposobljenost željezničkih radnika propisana je i Zakonom o sigurnosti u željezničkom prometu te se provodi na temelju okvirnih planova redovitog poučavanja što je odličan alat i za učenje o izvanrednim događajima i istragama izvanrednih događaja na temelju dosadašnjih iskustava.</s><s>Iskustva iz pojedinih europskih željeznica pokazuju da je ne samo poželjno već i neophodno i zaposlenike državnih tijela koja se bave željezničkim nezgodama i nesrećama stručno osposobljavati za što stručnije odnosno efikasnije sudjelovanje u istragama izvanrednih događaja u željezničkom prometu.</s><s>1. Preventivne aktivnosti modela upravljanja izvanrednim događajima</s>\n<s>Preventivne aktivnosti kao početni dio modela upravljanja izvanrednim događajima sastoje se od priprema i prepoznavanje mogućih izvanrednih događaja, definiranja aktivnosti za sprječavanje izvanrednih događaja i u konačnici planiranja za izvanredne događaje.</s><s>Neke od navedenih aktivnosti već su dugi niz godina propisane i provode se dok su druge u fazi uvođenja u obvezne aktivnosti koje je nužno i stručno propisati.</s><s>1.1.</s><s>Priprema i prepoznavanje</s>\n<s>Priprema i prepoznavanje mogućih izvanrednih događaja temelji se na izradi različitih vrsta analiza i procjena o događajima koji su se već dogodili: • analizama vrsta, uzroka i posljedica izvanrednih događaja • izrada posebnih analiza uzroka izvanrednih događaja metodom Drvo hazarda</s>\n<s>• analizama izbjegnutih nesreća kao mogućih nesreća i ozbiljnih nesreća Vinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 666</s>\n<s>Analize izvanrednih događaja u željezničkim poduzećima rade se na tri različita načina: analiza izvanrednih događaja u željezničkom prometu temeljena na Pravilniku o izvanrednim događajima u željezničkom prometu, analiza željezničkih nesreća te usmrćenih i teže ozlijeđenih osoba prema odredbama Europske željezničke agencije te rad u UIC-ovoj sigurnosnoj bazi podataka.</s>\n<s>Model analize izvanrednih događaja pod nazivom Drvo hazarda jest slikovit prikaz broja izvanrednih događaja prema vrsti, uzroku i odgovornosti za nastanak tih događaja.</s><s>Riječ je o retroaktivnom postupku koja se temelji na podatcima o izvanrednim događajima koji su se već dogodili, prati se njihov trend i uočava na kojim je mjestima potrebna intervencija.</s><s>Na taj se način grafički prate trendovi, pri čemu je jednostavno uočiti kritične točke sustava u koje je potrebno uložiti dodatne napore, a prema potrebi i financijska sredstva za njihovo uklanjanje.</s><s>Drvo hazarda od ove godine se koristi u HŽ Infrastrukturi pri analizama izvanrednih događaja.</s><s>Razvrstavanje izvanrednih događaja na ozbiljne nesreće, izbjegnute nesreće i poremećaje provodi se nakon stupanja na snagu Pravilnika o izvanrednim događajima u željezničkom prometu krajem 2009. godine te se i ova vrsta analize počela izrađivati tijekom 2011. godine.</s><s>Procjena rizika je znanstveno utemeljen proces koji se sastoji od sljedećih koraka: prepoznavanja opasnosti, vrste opasnosti, procjena izloženosti te vrste rizika.</s><s>Kod analize rizika postoje tri koraka u postupku: 1. određivanje strukture sustava - u tome koraku sustav se obično razgrađuje u više manjih dijelova i/ili podsustava, koji zajedno čine okvir za logičku i numeričku analizu sustava</s>\n<s>2. ustanovljivanje opasnosti događaja - otkrivanje toga što ako nešto krene po zlu u sustavu ili u njegovim podsustavima ključno je za analizu rizika.</s><s>To zahtijeva da se sustav istraži do najmanjih pojedinosti.</s><s>Podatci iz baze podataka i prijašnjih iskustava igrat će veliku ulogu u prepoznavanju opasnosti</s>\n<s>3. analiza izvanrednih događaja – kada se utvrde potencijalne opasnosti, potrebno je ustanoviti njihove uzroke.</s><s>Nije dovoljno znati najvjerojatnije uzroke, jer katkada i manje bitni uzroci mogu biti presudni, pa se trebaju se uzeti u obzir, čak i onda ako se poslije odbace.</s><s>Štoviše, zajednički uzrok kvarovima i drugim važnim čimbenicima mogu biti važni, iako je njihova povezanost vrlo rijetka.</s>\n<s>Sustavan program za sprječavanje i izbjegavanje izvanrednih događaja temelji se na uspostavi, provođenju, kontroli i unaprjeđenju sigurnog tijeka prometa.</s><s>Siguran tijek prometa propisan je nizom ministarskih akata i internih akata željezničkih poduzeća.</s><s>Plan provođenja sigurnog tijeka prometa prema osnovnim elementima sustava upravljanja sigurnošću temelji se na odredbama Politike sigurnosti i godišnjih operativnih planova provedbe Politike sigurnosti.</s><s>Kontrola sigurnog tijeka prometa provodi se na četiri razine i temelji se na Pravilniku o organizaciji i načinu kontrole nad sigurnim tijekom prometa.</s><s>Unutarnjim revizijama sustava upravljanja sigurnošću analiziraju se uočene nepravilnosti i propusti u procesu provedbe sigurnog tijeka prometa te predlažu mjere za unaprjeđenje sigurnosti željezničkog prometa.</s>\n<s>• provođenje preventivnih akcija prema korisnicima prijevoza i trećih osoba (osoba koje nisu niti željeznički radnici niti korisnici prijevoza) • označavanje zabranjenih radnji i mjesta visoke opasnosti na željezničkom području</s>\n<s>• izrada povremenih analiza u cilju prepoznavanja i drugih znakova u prepoznavanju mogućih izvanrednih događaja.</s><s>1.3.</s><s>Planiranje za izvanredne događaje</s>\n<s>Izrada internih Uputa za istragu izvanrednih događaja u svim željezničkim poduzećima temelj je planiranja za izvanredne događaje koje se sastoji od: • sastavljanja timova – istražnih povjerenstava • prepoznavanje razmjera izvanrednog događaja • izrada planova za provedbu očevida i istrage izvanrednih događaja • iskušavanje planova za provedbu očevida i istrage izvanrednih događaja • ažuriranje planova za provedbu očevida i istrage izvanrednih događaja.</s><s>Imenovanje članova povjerenstava za očevid i istragu izvanrednih događaja propisano je Pravilnikom o izvanrednim događajima u željezničkom prometu i jednom godišnje obvezno se radi ažuriranje svih članova istražnih povjerenstava.</s><s>Popis članova povjerenstava za očevid i istragu izvanrednih događaja objavljuje se u službenom glasniku – Službenom vjesniku HŽ Holdinga.</s>\n<s>Rangiranje izvanrednih događaja prema razmjerima krizne situacije temelji se na podjeli izvanrednih događaja pa se samim tim i definiraju koje razine povjerenstava za očevid i istragu izvanrednih događaja su zadužene za koju vrstu izvanrednog događaja:</s>\n<s>• povjerenstvo na razini šefa područja bavi se očevidom i istragom poremećaja u prometu koji imaju najmanje posljedice, ali ih je godišnje najviše</s>\n<s>• povjerenstva najviše razine bave se očevidom i istragom ozbiljnih nesreća.</s><s>Iako je bilo pokušaja, u dosadašnjoj praksi nije bilo iskustava u iskušavanju i ažuriranju planova za izvanredne događaje te je u budućnosti nužno organizirati simulacije željezničkih nesreća u kojima bi bili uključeni: • predstavnici svih željezničkih poduzeća • predstavnici državnih tijela zaštite i spašavanja.</s><s>2. Prijava, očevidi i istraga izvanrednih događaja Kada se već izvanredni događaj dogodi nužno je u prvom koraku obuzdati širenje posljedica, a s druge strane pokrenuti postupke istrage izvanrednog događaja i aktivnosti za ponovnu uspostavu prometa.</s><s>Kako bi se obuzdale negativne posljedice izvanrednog događaja nužno je djelovati promptno, odlučno i stručno.</s><s>Na prvom mjestu moraju biti ljudi i stoga je važno da se što brže dođe na mjesto izvanrednog događaja te osigura komunikacija s državnim tijelima za zaštitu i spašavanje.</s><s>Ovisnosti o težini, istragu izvanrednog događaja u željezničkom prometu provode: povjerenstva za istragu izvanrednih događaja u željezničkom prometu, neovisno istražno tijelo te državni sudski organi i policija.</s><s>2.1.</s><s>Istraga izvanrednih događaja unutar željezničkih poduzeća</s>\n<s>Očevid i istraga izvanrednih događaja unutar željezničkih poduzeća propisani su i definirani Pravilnikom o izvanrednim događajima u željezničkom prometu: Očevid je prvi dio istrage na mjestu izvanrednog događaja, a poslije saznanja o nastanku, sa ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, osiguranja tragova ili osiguranja dokaza.</s><s>Istraga je postupak koji se provodi s ciljem utvrđivanja uzroka, posljedica, okolnosti i odgovornosti za izvanredni događaj kao i sprječavanja možebitnih budućih nesreća.</s><s>Istraga se Vinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 669</s>\n<s>izbjegnutih nesreća mora provesti stručno, objektivno, cjelovito i transparentno tj. saslušanjem svih zainteresiranih subjekata, a kako bi se na osnovu svih prikupljenih informacija, činjenica, dokaza i indicija utvrdile okolnosti, uzroci i posljedice izvanrednog događaja.</s><s>Istragu izvanrednog događaja vodi povjerenstvo na čelu s predsjednikom povjerenstva koji stalno prikuplja podatke, dokumentira sve aktivnosti, komunicira sa sudionicima izvanrednog događaja te pri završetku istrage pokreće sve prateće službe u cilju ponovne uspostave prometa i završetka izvanrednog događaja.</s><s>Često puta povjerenstva za istragu izvanrednog događaja trebaju djelovati na projektnim principima te je jedan od budućih zadataka njihovo osposobljavanje za tehnike upravljanja projektima.</s><s>Podjela jedinstvenog trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. na željezničke prijevoznike i upravitelja infrastrukture utjecala je i na način prijave, očevida i istrage izvanrednog događaja u ovisnosti od mjesta nastanka: na području željezničke infrastrukture, na području koje u vlasništvu željezničkih prijevoznika (depoi Vuče vlakova i slično), u željezničkim vozilima za vrijeme izvršenja prijevoza i drugo.</s><s>Te promjene izravno su utjecale na otežavajući rad članova koji su sada u sastavu iz više željezničkih poduzeća te se povremeno događa da svako željezničko poduzeće formira svoje povjerenstvo za istragu izvanrednih događaja.</s><s>Promjenama nastalim u području željezničkog prometu sve više do izražaja dolaze istrage od strane neovisnog istražnog tijela i od strane državnih i sudskih organa.</s>\n<s>Istražno tijelo je neovisno nacionalno tijelo nadležno za provođenje istraga ozbiljnih nesreća, kao i izvanrednih događaja koji su pod određenim okolnostima mogli dovesti do ozbiljnih nesreća.</s><s>Istražno tijelo ovlašteno je provesti sve radnje i aktivnosti koje ocijeni potrebnim za istraživanje i utvrđivanje činjenica tijekom provođenja istrage, a osobito ima pravo neposrednog pristupa mjestu izvanrednoga događaja, svim informacijama i dokazima.</s>\n<s>Istražno tijelo mora biti neovisno po organizaciji, pravnom statusu i načinu donošenja odluka od željezničkih poduzeća.</s><s>Istražno tijelo provodi istrage ozbiljnih nesreća s ciljem mogućega poboljšanja sigurnosti željezničkoga sustava, vodi se neovisno od sudske istrage (istražnog sudca) o istom događaju i istom se ne istražuje pojedinačna krivnja ili odgovornosti.</s><s>Vinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 670</s>\n<s>Povjerenstva za istragu izvanrednih događaja formirana od strane željezničkih poduzeća prvenstveno imaju zadaću utvrđivanja uzroka, posljedica, okolnosti i interne odgovornosti za izvanredni događaj i sprječavanja budućih nesreća.</s><s>Dokazi utvrđeni u tim istragama mogu se priložiti sudskim sporovima o izvanrednim događajima.</s><s>Istražno tijelo je neovisno o sudskoj istrazi i prvenstveno je cilj istrage Istražnog tijela moguća poboljšanja sigurnosti željezničkog sustava.</s><s>Stoga sve više do izražaja dolaze istrage željezničkih nesreća od strane državnih tijela: Policije i sudskih organa.</s><s>Te istrage bave se utvrđivanje materijalne i kaznene odgovornosti i u budućnosti će sve više dolaziti do izražaja u istragama težih željezničkih nesreća.</s>\n<s>Kako navedena državna tijela nemaju niti dovoljno znanja, stručnosti i iskustva u istragama željezničkih nesreća nužna je dobra suradnja s povjerenstvima za istragu izvanrednih događaja osnovana od strane željezničkih poduzeća, što je vidljivo i u slučaju željezničkih nesreća u Rudinama, Sušak Pećinama i Zagreb Glavnom kolodvoru tijekom 2009. godine gdje su svojim teškim posljedicama privukle i značajnu pozornost cjelokupne hrvatske javnosti i europskih željezničkih organizacija.</s><s>Dakle, ovdje se naglašava da sastav stručnjaka povjerenstava i istražnih tijela treba biti formirano i od stručnih članova iz neovisnih institucija (instituta, visokoobrazovnih institucija, nadležnog ministarstva i sl.), a ne samo od željezničkih djelatnika, a jednako tako to bi se odnosilo i na druge istražne radnje i organe (sudstvo, istražna tijela, istražni sudac itd.) koji na mjestu događaja neposredno njegovog nakon zbivanja trebaju uključiti eksperte iz pojedinih usko vezanih djelatnosti i struke, najčešće iz različitih područja (polja, grana).</s><s>Tako na primjer, to mogu ili bolje rečeno trebaju biti strukovnjaci prvenstveno iz tehnologije željezničkog prometa, a dalje po potrebi strojarstva, elektrotehnike i sl.</s><s>Posebice treba voditi računa da pri obavljanju očevida, istraga, odnosno u slučajevima potrebe njihovih rekonstrukcija budu svakako uključeni licencirani sudski vještaci potrebite struke (npr. prvenstveno tehnologije prometa, a po potrebi i strojarske, graditeljske-infrastrukturne, elektrotehničke ili neke druge struke koji se bave predmetnim strukama u oblasti prometnih djelatnosti).</s>\n<s>3. Informiranje u slučaju izvanrednog događaja Informiranje u slučaju izvanrednog događaja u željezničkom prometu potrebno je sagledati kroz različite aspekte: • dojava o izvanrednom događaju Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje – 112 i informiranje između željezničkih radnika i djelatnika u državnim tijelima</s>\n<s>• informiranje prema javnosti i medijima.</s><s>3.1.</s><s>Državna uprava za zaštitu i spašavanje Državna uprava za zaštitu i spašavanje je samostalna, strukovna i upravna organizacija u Republici Hrvatskoj koja priprema, planira i rukovodi operativnim snagama te koordinira djelovanje svih sudionika zaštite i spašavanja.</s><s>Unutar državne uprave za zaštitu i spašavanje djeluju sljedeće: Služba za civilnu zaštitu, Služba za vatrogastvo i Služba za sustav 112.</s><s>Zadaće Državne uprave za zaštitu i spašavanje u većim nesrećama i katastrofama su: • izdaje obvezne upute za upravljanje rizikom svim sudionicima zaštite i spašavanja</s>\n<s>• koordinira, rukovodi i izravno zapovijeda operativnim snagama u kriznim situacijama, većim nesrećama i katastrofama • usmjerava i usklađuje djelovanje operativnih snaga u području zaštite i spašavanja,</s>\n<s>• obavlja poslove obavješćivanja i uzbunjivanja stanovništva i koordinira jedinstveni sustav uzbunjivanja u Republici Hrvatskoj • obavlja inspekcijski nadzor operativnih snaga koje djeluju na terenu, a i kasnije</s>\n<s>• surađuje s nadležnim tijelima drugih država i međunarodnih organizacija u zaštiti i spašavanju, u cilju pružanja i prihvata međunarodne pomoći i zajedničkog djelovanja,</s>\n<s>• obavlja poslove informiranja javnosti.</s><s>Željeznička poduzeća u sastavu HŽ Holdinga potpisala su Protokol o načinu komunikacije između Državne uprave za spašavanje i društava HŽ Holdinga.</s><s>Cilj potpisivanja protokola je jednoznačno odrediti protok Vinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 672</s>\n<s>snaga zaštite i spašavanja informacija između centra 112 Državne uprave za zaštitu i spašavanje i željezničkih poduzeća unutar HŽ Holdinga.</s><s>Svrha protokola je pravodobno i kvalitetno informiranje sudionika zaštite i spašavanja, tijela državne i lokalne uprave i samouprave te javnosti o stanju željezničkog prometa u Hrvatskoj u slučaju ozbiljnih nesreća i nesreća koje zahtijevaju djelovanje službi za zaštitu i spašavanje.</s><s>Na slici 1. prikazan je grafički protoka informacija.</s>\n<s>U dosadašnjoj praksi šef kolodvora je izravno pozivao sva mjerodavna državna tijela te je u novim uvjetima propisanim protokolom nužno još odrediti i način komunikacije između željezničkih radnika i djelatnika službi za spašavanje kako ne bi dolazilo do nepredviđenih situacija na samom mjestu izvanrednog događaja.</s>\n<s>3.2.</s><s>Informiranje javnosti i odnosi s medijima Informiranje javnosti i odnosi s medijima su još jedno od osjetljivih područja sustavnog upravljanja izvanrednim događajima.</s><s>Iz dosadašnjeg iskustva moguće je reći da se u slučaju izvanredni događaja u željezničkom prometu komunikacija s medijima prvenstveno provodi kroz odgovaranje na različite upite i kratka priopćenja.</s><s>Kako se istragom težih izvanrednih događaja prvenstveno bave državna tijela mali je broj informacija koje se mogu prosljeđivati medijima i javnosti, najčešće iz razloga nesmetanog i objektivnog rada na istražnim poslovima, a to je jedan od ograničavajućih faktora u razvoju kvalitetnih komunikativnih odnosa željezničkih poduzeća s medijima i javnošću.</s>\n<s>Potpisivanje protokola s Državnom upravom za zaštitu i spašavanje prvi je korak u prevladavanju tog problema i unaprjeđenju odnosa željezničkih poduzeća s medijima.</s>\n<s>4. Stručno usavršavanje i željezničke nesreće Osim što se na temelju baza podataka o izvanrednim događajima rade različite analize u cilju preventivnih aktivnosti i permanentnog poboljšanja sigurnosti željezničkog prometa iskustva stečena u istragama izvanrednih događaja nužno je dokumentirati i oblikovati za stjecanje novih znanja.</s><s>Jednim dijelom Okvirni planovi i programi redovitog poučavanja izvršnih radnika bave se i tematikom izvanrednih događaja, ali to se sve svodi najviše na nekoliko sati godišnje.</s><s>Iz primjera Njemačkih željeznica koji organiziraju sedam dana godišnje za školovanje predsjednika povjerenstava za istragu izvanrednih događaja moguće je zaključiti da bi se posebna pozornost trebala posvetiti stručnosti željezničkih radnika koji sudjeluju u očevidima i istragama željezničkih nesreća.</s>\n<s>Osim teorijskih znanja koja bi se provodila kroz redovito poučavanje nužno ja ponoviti da je važno i organiziranje praktičnih vježbi gdje bi se radile Vinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 674</s>\n<s>U konačnici, predstavnici istražnih tijela, institucija, MUP-a (Policije) i sudskih tijela sve više će sudjelovati u istragama izvanrednih događaja u željezničkom prometu te je nužno i njihovo permanentno stručno osposobljavanje i iz područja željezničkog prometa.</s><s>Nakon potpisivanja Protokola o načinu i vrsti komunikacije između istražnih tijela, povjerenstava za očevid i istragu izvanrednih događaja, učenje iz iskustva postaje slijedeća dodirna točka u unaprjeđenju tih odnosa i komunikacije između članova predmetnih povjerenstava za očevid i istragu izvanrednih događaja i članova državnih tijela za spašavanje.</s><s>Jedna od smjernica ka boljoj edukaciji ovih stručnih timova bilo bi i propisano stjecanje određene licence za obavljanje ovih i sličnih poslova kao što je to i kod stalnih sudskih vještaka svih struka pa i prometne i upis u registar licenciranih strukovnih sudskih i/ili drugih institucija čime se dokazuje educiranost i sposobnost, znanja i vještina odnosno kompetencije osobe specijaliste za obavljanje ovakvog specijalističkog posla.</s><s>Dakako da je ovo od vrlo velike važnosti za sve subjekte koji su uključeni na bilo koji način (posredno ili neposredno) ili imaju dodirnih točaka s izvanrednim događajem koji je predmet istrage, a što pak jamči da će rezultati istrage biti rezultat rada najkompetentnijih osoba iz struke za koji je sam događaj najviše i vezan.</s>\n<s>Kroz izučavanje sustavnosti postupaka za upravljanje kriznim situacijama u željezničkom prometu kroz sve prethodno razrađeno i izloženo u ovome radu, dade se u konačnici zaključno izvesti slijedeće: • uspostava sustava upravljanja sigurnošću u željezničkim poduzećima podrazumijeva i promjenu načina rada i djelovanja gdje se u organizacijskim odjelima, koji se bave sigurnošću, sve više iz posljedičnih aktivnosti kontrole primjene željezničkih propisa, aktivnosti preusmjeravaju u preventivne, uz predvidljivosti i dijagnosticiranja uzroka izvanrednih događaja, procjene i upravljanje rizicima te unaprjeđenje sustava informiranja, ali i permanentnog stručnog usavršavanja i poučavanja izvršnih radnika, • upravljanje kriznim situacijama također ima svoja određena područja i faze djelovanja: pripremanje za krizne situacije (analiziranje uzroka, predviđanje i otkrivanje mogućih kriza), izbjegavanje mogućih kriznih Vinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 675</s>\n<s>Zaključak situacija, planiranje za izvanredne situacije, prepoznavanje kriznih situacija, obuzdavanje kriznih situacija, rješavanje kriznih situacija, komunikacija s medijima te izobrazba na temelju spoznaja, znanja i iskustva.</s><s>Stoga je nužno izraditi usporedbu sustava upravljanja sigurnošću i sustava upravljanja kriznim situacijama kako bi se deinirao model upravljanja izvanrednim događajima.</s><s>Sustavno upravljanje izvanrednim događajima temeljeno na sintezi sustava upravljanja sigurnošću i sustava upravljanja kriznim situacijama, u željezničkom prometu prvenstveno podrazumijeva preventivne aktivnosti i dijagnosticiranje indikatora izvanrednih događaja, provedba istrage izvanrednog događaja, informiranje u slučaju izvanrednog događaja te permanentno stručno osposobljavanje iz područja izvanrednih događaja u željezničkom prometu, • preventivne aktivnosti modela upravljanja izvanrednim događajima kao početni dio modela upravljanja izvanrednim događajima sastoje se od priprema i prepoznavanje mogućih izvanrednih događaja, deiniranja aktivnosti za sprječavanje izvanrednih događaja i u konačnici planiranja za izvanredne događaje.</s><s>Neke od navedenih aktivnosti već su dugi niz godina propisane i provode se dok su druge u fazi uvođenja u obvezne aktivnosti koje je nužno i stručno propisati.</s><s>Iz područja preventivnih aktivnosti: potrebno je uvođenje novih suvremenih modela i analiza u cilju što kvalitetnijeg prepoznavanja mogućih izvanrednih događaja, izrada planova za izvanredne događaje,</s>\n<s>• kako navedena državna tijela nemaju niti dovoljno specijalističkih znanja, stručnosti i iskustva u istragama željezničkih nesreća, jer nisu za ovakve poslove u potpunosti osposobljeni, nužna je dobra suradnja s povjerenstvima za istragu izvanrednih događaja osnovana od strane željezničkih poduzeća, što je vidljivo i u slučaju željezničkih nesreća u Rudinama, Sušak Pećinama i Zagreb Glavnom kolodvoru tijekom 2009. godine gdje su svojim teškim posljedicama privukle i značajnu pozornost cjelokupne hrvatske javnosti i europskih željezničkih organizacija.</s><s>Dakle, ovdje se naglašava da sastav stručnjaka povjerenstava i istražnih tijela treba biti formirano i od stručnih članova iz neovisnih institucija (instituta, visokoobrazovnih institucija, nadležnog ministarstva i sl.), a ne samo od željezničkih djelatnika, a jednako tako to bi se odnosilo i na druge istražne radnje i organe (sudstvo, istražna tijela, istražni sudac itd.) koji na mjestu događaja neposredno nakon njegovog zbivanja trebaju uključiti eksperte iz pojedinih usko vezanih djelatnosti i struke, najčešće iz različitih područja (polja, grana).</s><s>Tako na primjer, to mogu, trebaju biti strukovnjaci prvenstveno iz tehnologije željezničkog prometa, a dalje po potrebi strojarstva, graditeljstva, elektrotehnike i dr. Posebice treba Vinko Jenić, Marjana Petrović, Tomislav Petanović 676</s>\n<s>Zaključak voditi računa da pri obavljanju očevida, istraga, odnosno u slučajevima potrebe njihovih rekonstrukcija budu svakako uključeni licencirani sudski vještaci potrebite struke,</s>\n<s>• jednako tako, usporedno s prepoznavanjem nedostataka u dosadašnjem radu i aktivnostima po ovom predmetu, iznalaze se prijedlozi rješenja za sustavnost u radu, boljitak, napredak, za što se očekuje da će rezultirati boljim, bržim rezultatima za koje se pak očekuje da proizlaze iz rezultata istrage, deiniraju uzroke, daljnje (sekundarne) posljedice, odgovornosti • Iz područja istrage izvanrednih događaja: ulaganje u stručno osposobljavanje članova povjerenstava, unaprjeđenje suradnje sa drugim istražnim tijelima,</s>\n<s>• Iz područja informiranja: unaprjeđenje sustava informiranja između DUSZ i željezničkih poduzeća, unaprjeđenje informiranja u cilju što brže uspostave prometa, unaprjeđenje informiranja sa medijima, • Iz područja učenja iz iskustva: uvođenje područja izvanrednih događaja kao intelektualnog kapitala.</s>\n<s>Luecke, R.: Upravljanje kriznim situacijama, Zgombić&Partneri d.o.o., ZaPravilnik o izvanrednim događajima u željezničkom prometu, Narodne novine broj 64/09, Zagreb, 2009.</s>\n<s>Protokol o načinu komunikacija između Državne uprave za zaštitu i spašavanje i društava HŽ Holdinga (radni materijal), Okvirni plan i program poučavanja izvršnih radnika HŽ Infrastrukture d.o.o. za 2011., Službeni vjesnik HŽ Holdinga broj 21/10, Zagreb, 2010. http://www.duzs.hr/default.aspx</s>\n<s>U radu se uvode i definiraju pojmovi politike informacijske sigurnosti i suvremenog informacijskog prostora.</s><s>Širenje i kompleksnost informacijskog prostora, u odnosu na ranija razdoblja, zahtijeva i razvoj novog koncepta regulativnog okvira informacijske sigurnosti.</s><s>U kontekstu navedenih definicija, u radu se raščlanjuje regulativni okvir informacijske sigurnosti prema vrsti akata kao što su zakoni, uredbe, pravilnici, norme ili etički kodeksi te se utvrđuje razlika između pojedinih vrsta propisa.</s><s>Utvrđuje se i definira skup specifičnih vrsta podataka koje su dominantne s obzirom na zahtjeve informacijske sigurnosti te se daje prikaz regulative informacijske sigurnosti s obzirom na ove specifične vrste podataka.</s><s>U radu se nadalje analiziraju tehnološki i društveni procesi koji su doveli do današnjih regulativnih standarda u području informacijske sigurnosti te se upućuje na važnost razumijevanja regulative, kako s aspekta upravljanja zahtjevima regulativne usklađenosti, koje predstavlja bitnu komponentu suvremenog poslovanja, tako i s aspekta razvoja informacijske sigurnosti, jer su regulativni okvir, njegova strategija i planiranje, danas glavni pokretači informacijske sigurnosti, neovisno o sektoru primjene.</s><s>Ključne riječi: informacijska sigurnost, informacijski prostor, politika informacijske sigurnosti, regulativni okvir * Mr. sc. Aleksandar Klaić, dr. sc. Anita Perešin, UVNS, Zagreb 679</s>\n<s>Sigurnosni standardi NATO-a i Europske unije, čije se uvođenje zahtijeva od svih država članica, obuhvaćaju, između ostalog, i zahtjeve za uređenjem područja informacijske sigurnosti te definiranjem nacionalne sigurnosne politike u tom području.</s>\n<s>Prilikom uređivanja područja informacijske sigurnosti, potrebno je voditi računa o činjenici da se suvremena politika informacijske sigurnosti danas razvija u potpuno promijenjenom okruženju, u kojem je nekadašnji tradicionalni pristup informacijskoj sigurnosti u državnoj upravi, nakon raspada blokovske podjele svijeta, tehnološke revolucije u području informacijske i komunikacijske tehnologije te sveopće globalizacije, postao nedostatan.</s><s>Promjena tehnoloških mogućnosti povlači za sobom promjenu načina ponašanja korisnika, a ove promjene donose potpuno izmijenjen spektar ugroza i ranjivosti, uz sveprisutne asimetrične ugroze, kakva je i suvremeni terorizam.</s><s>Postupna evolucija tradicionalne politike informacijske sigurnosti, čiji korijeni sežu u doba hladnoratovske podjele svijeta, donosi promjene koje su u praksi uglavnom nedostatne i prespore.</s><s>Iako je pristup području informacijske sigurnosti donekle različit u državnoj upravi i u pravnim osobama koje djeluju na tržištu, može se reći da je zbog sve većih sličnosti u okruženju, u poslovnim zahtjevima, pa i u metodologiji pristupa, kroz najbolju praksu informacijske sigurnosti ili, primjerice, upravljanje rizikom, nužan sličan i sveobuhvatan pristup području informacijske sigurnosti.</s>\n<s>Upravo takav pristup zahtijeva donošenje koncepta regulativnog okvira informacijske sigurnosti, kojemu je svrha nacionalno područje informacijske sigurnosti uskladiti sa sigurnosnim zahtjevima NATO-a i EU-a i harmonizirati ga sa nacionalnim regulativnim sustavima drugih država članica.</s><s>Kvalitetan koncept regulativnog okvira informacijske sigurnosti pritom prvenstveno zahtijeva jasno određen informacijski prostor.</s><s>Stoga u ovom radu polazimo od teze da je, s obzirom na širenje i kompleksnost suvremenog informacijskog prostora, nužno prilagoditi koncept nacionalne politike informacijske sigurnosti, odnosno slijedom toga reorganizirati i propisati odgovarajući nacionalni regulativni okvir informacijske sigurnosti.</s><s>Usklađivanje dosadašnje nacionalne prakse u RH sa sigurnosnim smjernicama NATO-a i Europske unije, rezultiralo je donošenjem nacionalne regulative i postavljanjem temelja za implementaciju propisanih mjera i standarda informacijske sigurnosti u svim državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnim osobama s javnim Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>680 ovlastima i drugim pravnim osobama koje u svom djelokrugu koriste klasificirane i neklasificirane podatke.</s><s>Skup, u tom kontekstu donesenih posebnih zakona (Zakon o tajnosti podataka, Zakon o informacijskoj sigurnosti i Zakon o sigurnosnim provjerama), uveo je i definirao pojmove kao što su informacijska sigurnost, mjere i standardi informacijske sigurnosti, područja informacijske sigurnosti te klasificirani i neklasificirani podaci.</s><s>Informacijska sigurnost, u kontekstu navedenih posebnih zakona, promatra se primarno u okviru uvođenja propisanih mjera i standarda informacijske sigurnosti za zaštitu klasificiranih i neklasificiranih podataka.</s><s>Takav pristup uobičajen je za uvođenje informacijske sigurnosti u rad državne uprave.</s><s>Međutim, područje informacijske sigurnosti nužno je sagledavati šire od mehanizama nužnih za provedbu informacijske sigurnosti isključivo u području rada državne uprave, već zahtjeve informacijske sigurnosti, s obzirom na širinu informacijskog prostora, treba primijeniti i na suvremeno društvo u cjelini, koje postaje informacijsko društvo.</s><s>U radu se provodi analiza i definiranje informacijskog prostora u kojem se postupa s podacima, uvodi se i definira prikladni pojam politike informacijske sigurnosti te se definira skup specifičnih vrsta podataka koje su dominantne s obzirom na zahtjeve informacijske sigurnosti i ukazuje se na potrebu određivanja koncepta regulativnog okvira informacijske sigurnosti koji će moći zadovoljiti zahtjeve sigurnosti suvremenog informacijskog prostora.</s>\n<s>Informacijski prostor predstavlja virtualnu globalnu okolinu međusobno povezanih javnih i privatnih informacijskih sustava, u kojoj nastaju i prenose se različite vrste podataka, ali i specifični podaci koji su dominantni s obzirom na propise i zahtjeve informacijske sigurnosti.</s><s>Slijedom toga potrebno je primijeniti mjere i standarde informacijske sigurnosti propisane za zaštitu povjerljivosti, dostupnosti i cjelovitosti podataka te dostupnosti i cjelovitosti informacijskih sustava u kojima se ti podaci obrađuju, pohranjuju ili prenose.</s>\n<s>Suvremeni informacijski prostor stvara se tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.</s><s>U tom razdoblju čitav niz različitih trendova utjecao je na formiranje suvremene paradigme informacijskog društva i pripadajućeg informacijskog prostora.</s><s>Analizom razdoblja od posljednjih nekoliko desetljeća mogu se utvrditi neke karakteristične faze kroz koje je oblikovanje javnog informacijskog prostora prolazilo, kao što je prikazano na Slici 1. Slika 1 Stvaranje suvremenog informacijskog prostora Š1Ć Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>U razdoblju do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kako je prikazano na Slici 1., informacijski prostor karakterizirala je izražena segmentacija informacijskog prostora u okviru pojedinih država, kao i oštra granica između javnog i tajnog informacijskog prostora.</s><s>Ova oštra granica u to je vrijeme bila dodatno naglašena diskrecijskom mogućnošću odlučivanja državnih tijela o granicama između javnog i tajnog dijela informacijskog prostora.</s><s>Tajni prostor pripadao je u potpunosti državnom sektoru u užem smislu, odnosno najvećim dijelom sigurnosno-obavještajnom, policijskom i vojnom dijelu tog sektora, a pravila klasificiranja podataka bila su gotovo potpuno zatvorena za širu javnost.</s><s>Nužnost vojne, ali i obavještajno-sigurnosne suradnje između različitih država, sve više je profilirala postupke klasificiranja podataka te se na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća sve jasnije utvrđuju koncepti, danas široko prihvaćene četvero-stupanjske klasifikacije tajnosti podataka, temeljene na stupnju štete od neovlaštenog otkrivanja klasificiranog podatka.</s><s>Bitna komponenta ovog koncepta bila je jasna veza između stupnja tajnosti određenog klasificiranog podatka i skupa mjera i standarda informacijske sigurnosti kojima treba zaštititi podatak određenog stupnja tajnosti.</s><s>Sve jasniji zahtjevi sigurnosne politike u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća potiču stvaranje sigurnosnih modela za provedbu ciljeva sigurnosne politike, u prvom redu na informacijskim sustavima.</s><s>Tako su nastali rešetkasti model (Lattice Model) i Bell-La Padula model, formalni sigurnosni modeli koji se bave kontrolom pristupa podacima na informacijskom sustavu, odnosno sigurnosnim kriterijem povjerljivosti tih podataka, ili primjerice Biba model koji je usmjeren na kriterij cjelovitosti podataka Š3Ć.</s><s>Sigurnosnim modelima, na formalni, matematički način, arhitektura informacijskog sustava prilagođava se ciljevima sigurnosne politike.</s>\n<s>S obzirom da je sastavni dio informacijskog sustava u primjeni i njegovo okruženje, koje uz tehnički sustav obuhvaća i podatke na sustavu te korisnike sustava, nužan korak dalje bili su sigurnosni načini rada informacijskih sustava.</s><s>Tako sigurnosni načini rada informacijskih sustava: namjenski (engl. dedicated), na razini sustava (engl. system high), razdijeljeni (engl. compartmented) i multirazinski (engl. multilevel), povezuju stupanj tajnosti klasificiranih podataka na informacijskom sustavu, razinu sigurnosnih certifikata osoba koje pristupaju informacijskom sustavu, nužnost pristupa klasificiranom podatku u okviru djelokruga rada osobe (engl. need-to-know), kao i formalno odobrenje za pristup podacima na informacijskom sustavu.</s>\n<s>Vidljivo je da uspostava sustava povjerenja prema osobama čini bitan i nužan element provedbe sigurnosne politike.</s><s>Tako se, primjerice, u državnoj upravi, osobama koje pristupaju klasificiranim podacima, na temelju sigurnosne provjere izdaje sigurnosno uvjerenje (certifikat) odgovarajućeg stupnja tajnosti, usklađenog sa stupnjem tajnosti klasificiranih podataka kojima trebaju pristupati.</s><s>Postupak sigurnosne provjere inicira državno tijelo, za svog zaposlenika koji u okviru djelokruga svog radnog mjesta ima potrebu pristupa (engl. need-to-know) određenim kategorijama klasificiranih podataka kao što su NATO ili EU klasificirani podaci, ili pojedinim nacionalnim kategorijama klasificiranih podataka, kao što su, primjerice, podaci o klasificiranim ugovorima u okviru nabave (princip razdvajanja nadležnosti).</s><s>Izdavanjem sigurnosnog certifikata osobi te potpisivanjem izjave osobe o tome da je svjesna svojih prava i obveza u području tajnosti podataka, rukovoditelji pojedinih službi izdaju formalno odobrenje za pristup određenom fondu klasificiranih podataka ili odobravaju pristup na neformalnoj razini, razvođenjem pojedinog klasificiranog podatka osobi koja ima odgovarajući certifikat i poslovno zaduženje.</s>\n<s>Ovakav koncept provedbe sigurnosne politike razvio se u državnim upravama tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, isprva u najrazvijenijim državama svijeta, a kasnije i u ostalim demokratskim državama.</s><s>Tako dolazi do stvaranja jasne i transparentne regulative vezane uz principe klasificiranja podataka, čime se tajni dio tadašnjeg informacijskog prostora transformirao u relativno transparentno, jasno ograničeno područje, odnosno u domenu klasificiranih podataka.</s><s>S obzirom da su načela klasificiranja postala slična u različitim državama i pri tome javno propisana i transparentna, stvoreni su preduvjeti za učinkovitu međunarodnu razmjenu klasificiranih podataka i suradnju različitih država na problematici koja zahtijeva razmjenu klasificiranih podataka, kao što je vojna suradnja, ili borba protiv suvremenih ugroza, kao što je terorizam.</s><s>Temelji međusobnog povjerenja država na taj su način sagrađeni na osnovi jasnih načela klasificiranja i zaštite podataka, odnosno na primjeni odgovarajuće, međusobno usklađene sigurnosne politike (npr. Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Bugarske o uzajamnoj zaštiti i razmjeni klasificiranih podataka, NN MU 1/09).</s><s>Sigurnosna politika u osamdesetim godinama prošlog stoljeća i dalje je poticala jaku nacionalnu segmentaciju informacijskog prostora (zatvaranje podataka u nacionalne granice).</s><s>Tek iznimno brz razvoj informacijske i komunikacijske tehnologije te brzo širenje interneta tijekom devedesetih godina, ublažava nacionalnu segmentaciju informacijskog prostora, povezujući nacionalne informacijske prostore različitih država u zajednički globalni inAleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>Aleksandar Klaić, Anita Perešin formacijski prostor Š4Ć.</s><s>No, isto tako, u takvim okolnostima društvo postaje sve više svjesno potrebe zaštite od ugroza povezanih s rastućom i globalnom informacijskom tehnologijom.</s><s>Bilo je to vrijeme, napose u Europskoj uniji Š5Ć, kada je započela sustavna regulacija općenitih koncepata privatnosti, kao i specifičnosti zaštite osobnih podataka, što je ubrzo postalo globalna paradigma razvijenog svijeta.</s><s>Na taj je način domena osobnih podataka postala posebno značajna u informacijskom prostoru jer su korisnici osobnih podataka i državna tijela i druge pravne osobe, a osobni podaci često se razmjenjuju u okviru međunarodne suradnje različitih država, ali i u okviru svakodnevnih poslova, kao što je, primjerice, sigurnost zračnog prometa.</s><s>Općeniti koncepti privatnosti pravnih osoba, odnosno zaštite intelektualnog vlasništva, tradicionalno korišteni u obliku poslovne tajne, tijekom devedesetih godina jasnije se definiraju i u državnom sektoru.</s><s>Iako pod različitim nazivima i oznakama („NATO Unclassified“, „EU Limitee“, …), područje neklasificiranih podataka u državnom sektoru devedesetih godina postaje nezaobilazna domena podataka državne uprave.</s><s>Slijedeći temeljne koncepte privatnosti, neklasificirane podatke karakterizira osjetljivost u smislu poslovnih ili službenih odnosa, pri čemu ti podaci nemaju svojstvo tajnosti te kao takvi ne mogu biti klasificirani stupnjem tajnosti.</s><s>Ovakvi podaci, označeni oznakom „Neklasificirano“, predstavljaju mogućnost kojom se može, primjerice, spriječiti uvid javnosti u situacijama kada bi takav uvid otežavao daljnju provedbu aktivnosti na koje se odnosi sadržaj neklasificiranog podatka.</s><s>Jedan od najboljih primjera za korištenje oznake „Neklasificirano“ jest planiranje i priprema budućih zakonskih akata u državnoj upravi, koji u fazi razrade mogu nositi oznaku „Neklasificirano“, kako bi se izbjeglo prerano javno komentiranje različitih opcija koje razmatra radna grupa koja radi na izradi prijedloga Š6Ć.</s><s>Takav način korištenja oznake „Neklasificirano“ ničim ne prejudicira kasniju proceduru, primjerice, kroz javnu raspravu ili prijedlog Vlade za upućivanje pravnog propisa na donošenje u parlament.</s><s>U svim tim slučajevima oznake poput „Neklasificirano“ ili „Unclassified“, predstavljaju oznake za podatke koji nisu tajni, ali su namijenjeni samo za službeno postupanje određenih osoba (engl. need-to-know) i nije dopušteno njihovo objavljivanje.</s><s>Na taj način uvedena je još jedna označena kategorija podataka, koja osigurava primjereno postupanje s podacima koji nisu tajni, ali nisu namijenjeni drugoj uporabi osim u službene svrhe.</s><s>Uvođenje ove, neklasificirane domene podataka, iako donekle komplicira postupanje s podacima, u osnovi predstavlja poticaj državnoj upravi za smanjenje broja klasificiranih podataka i samim time za veću transparentnost rada državne uprave.</s>\n<s>1.2.</s><s>Povezanost segmenata informacijskog prostora Procesi demokratizacije društva tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća uvode u regulativnu praksu koncept poznat kao pravo na pristup informacijama (Freedom of Information - FOI).</s><s>Krajem devedesetih, mnoge razvijene demokratske države, osobito članice EU-a, uvode ovaj koncept u svoju nacionalnu regulativu Š6Ć.</s><s>Cilj ovog koncepta bio je pomiriti međusobno kontradiktorne zahtjeve državne uprave za klasificiranjem (zatvaranjem) podataka te zahtjeve javnosti za transparentnošću (otvaranjem) rada državne uprave.</s><s>U tom smislu važno je napomenuti da ovaj koncept nije u koliziji s podatkovnim domenama informacijskog prostora, kao što su klasificirana i neklasificirana domena, već upravo suprotno, ovim konceptom osigurava se dodatna kontrola podataka kojima se bavi državna uprava – kontrola javnosti.</s><s>Načelo prava na pristup informacijama tako obuhvaća mogućnost uvida u neki dokument državne uprave ili dobivanja informacije o određenoj temi, ali pod propisanim uvjetima (pisani zahtjev, utemeljeni razlog i sl.).</s><s>Pri tome, za neklasificirane podatke, državna tijela koja su vlasnici podataka moraju osigurati uvid u takve podatke prema propisanoj proceduri.</s>\n<s>Što se tiče klasificiranih podataka, oni su izuzeti od direktne primjene ovog načela, ali se u većini država implementiraju dodatna načela nezavisne arbitraže između vlasnika podatka i tražitelja informacije, odnosno zakonske odredbe koje vlasnika klasificiranih podataka obvezuju na ocjenjivanje razmjernosti između interesa javnosti i zaštite vrijednosti koje su klasificiranjem određenog podatka zaštićene (nacionalna sigurnost).</s><s>Najčešći organizacijski model koji se primjenjuje u različitim državama je model organizacije državnog povjerenika za informacije, koji provodi direktnu arbitražu između tražitelja podatka, koji potraživanje temelji na zakonu koji regulira načelo prava na pristup informacijama te vlasnika klasificiranog podatka, koji zaštitu (klasificiranje) podatka temelji na zakonu koji regulira tajnost podataka državne uprave.</s><s>U RH je primijenjen nešto drugačiji model, u okviru kojeg je napravljena poveznica između Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 172/03) i Zakona o tajnosti podataka (NN 79/07) te je u članku 16.</s><s>Zakona o tajnosti podataka uvedena obveza da vlasnik klasificiranog podatka, koji je od interesa za javnost, provodi ocjenjivanje razmjernosti dva sukobljena interesa tajnosti i javnosti te da u okviru tog procesa zatraži mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, kao središnjeg državnog tijela za informacijsku sigurnost (engl.</s><s>National Security Authority - NSA).</s><s>Zakon o tajnosti podataka u članku 16. stavak 3., ostavlja otvorenim mogućnost naknadnog uvođenja državnog povjerenika Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>686 za informacije nekim drugim zakonom, jer nije uobičajeno da takav povjerenik, kao procjenitelj zadužen za zaštitu transparentnosti ili javnosti rada državne uprave, bude reguliran Zakonom o tajnosti podataka.</s><s>Stvaranjem globalnog informacijskog prostora, uvelike temeljenog na rasprostranjenosti i sveprisutnosti interneta, javlja se potreba za učinkovitijim pristupom cjelokupnom informacijskom prostoru, u odnosu na pristup koji proizlazi iz korištenja i načela pojedinih podatkovnih domena informacijskog prostora, kao što je, primjerice, domena klasificiranih podataka.</s><s>Pored nezaustavljive integracije nacionalnih informacijskih prostora u globalni informacijski prostor, međunarodne i nacionalne potrebe za komuniciranjem nameću promjenu i prilagodbu sigurnosnih politika i prakse komuniciranja s različitim vrstama podataka, kao što su osobni podaci ili klasificirani podaci.</s><s>Takve promjene nije moguće postići bez opsežne i koordinirane prilagodbe kompleksne regulative u području tajnosti i privatnosti podataka.</s><s>Upravo to se posljednjih desetak godina i događa te se, počevši od paradigme elektroničke državne uprave, preko šireg pojma informacijskog društva, prilagođavaju komponente nacionalnog zakonodavstva povezane s konceptima tajnosti i privatnosti Š7Ć.</s><s>Takve prilagodbe, zbog iznimnog tehnološkog iskoraka u području elektroničkih komunikacija i informacijske tehnologije te sveprisutnosti interneta, kao i posljedično stvorene nove društvene situacije – globalizacije, sežu u čitav niz zakona kojima se regulira područje rada davatelja elektroničkih komunikacijskih usluga, utvrđuju elektroničke inačice dokumenata i potpisa, postavljaju načela zaštite klasificiranih podataka, osobnih i drugih podataka, propisuju mjere i standardi zaštite podataka, odnosno potiče normizacija, kako u tehnološkom, tako i u sigurnosnom smislu.</s><s>Prilagodba nacionalnog sustava sigurnosnim zahtjevima NATO-a i EU-a, zahtijeva stvaranje koncepta regulativnog okvira informacijske sigurnosti koji će državnom, javnom i privatnom sektoru propisati, odnosno dati smjernice za zaštitu podataka u informacijskom prostoru.</s><s>2. Regulativni okvir informacijske sigurnosti Opći koncept regulativnog okvira informacijske sigurnosti temelji se na kombinaciji zakonodavnih propisa, međunarodnih i nacionalnih normi te unutarnjih standarda svake pojedine organizacije (državnog tijela ili pravne osobe – tvrtke).</s><s>U posljednjih desetak godina kompleksnost regulativnog okvira informacijske sigurnosti značajno raste.</s><s>Razlozi tome leže u nizu faktora koji su donosili, donose ili će donositi promjene u današnjem suAleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>687 vremenom društvu, kao što su društveno-politički procesi poslije hladnog rata, globalizacija, velik tehnološki napredak krajem dvadesetog stoljeća, sveprisutnost interneta, velike krize poput terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. godine ili veliki gospodarski problemi poput propasti američke korporacije Enron iste godine, ali i zahtjevi demokratizacije poput koncepta prava na informaciju ili zaštite privatnosti.</s><s>Svi ti procesi i događaji, u manjoj ili većoj mjeri, obilježavaju skup zakona koji čine regulativni okvir informacijske sigurnosti u različitim dijelovima svijeta, ali se ovakvi nacionalni regulativni okviri, zbog globalizacijskih procesa, sve češće primjenjuju i u drugim državama širom svijeta (npr. obveza primjene propisa određene države za inozemne tvrtke čije su dionice izlistane na određenoj dioničkoj burzi u toj državi).</s>\n<s>Kako su procesi i događaji, poput spomenutih, imali različit utjecaj na društvo, tako je i konačan rezultat nacionalnih propisa informacijske sigurnosti u različitim dijelovima svijeta različit.</s><s>No, unatoč tomu, mogu se prepoznati temeljni koncepti koji su zakonskom regulativom propisani te na različite načine primijenjeni u različitim državama, s obzirom na faktore kao što su legislativna tradicija, ustavna ograničenja, međunarodni integracijski procesi i slično.</s><s>Iz toga proizlazi da je i kompleksnost međusobnih odnosa pojedinih odredbi različitih nacionalnih zakona i međunarodnih propisa sve veća.</s><s>Sigurnost nije sama sebi svrha, već je stanje koje se želi postići u društvu, odnosno unutar nekog sektora društva, primjerice zdravstva, bankarskog sektora, gospodarstva, državnog sektora, građanstva itd.</s><s>Kako su svi ti društveni sektori neminovno povezani, tako se i sigurnosni mehanizmi nužno dodiruju ili međusobno preklapaju u pojedinim slučajevima.</s>\n<s>Sve ovo uvelike otežava utvrđivanje primjenjivosti pojedinih zakona i nekih specifičnih zakonskih odredbi, a pogotovo međusobnih interakcija više propisa.</s><s>Utvrđivanje primjenjivosti pojedinih zakona može se pojednostaviti pomoću analize globalnog informacijskog prostora i interakcije informacijskog djelovanja određenog državnog tijela ili pravne osobe u okviru informacijskog prostora.</s><s>Pri tome je potrebno promatrati faktore kao što su: međunarodni i nacionalni informacijski prostor i podaci, pristup i način korištenja interneta, odnosno objavljivanja podataka na internetu i u drugim javnim medijima, razina primijenjenog elektroničkog poslovanja s pratećim zahtjevima elektroničkog potpisa i dokumenta, korištenje određenih oblika tajnih podataka – klasificirani podaci, podaci označeni kao poslovna tajna, odnosno koncepta privatnosti podataka za pravne i fizičke osobe.</s><s>Općenito rečeno, identifikacija primjenjive zakonske regulative može biti prilično težak zadatak, osobito u slučajevima kada određena organizacija, državno Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>688 tijelo ili pravna osoba, surađuje ili posluje u međunarodnim okvirima, što u današnjem svijetu postaje nužnost i pravilo, a pri tome se kompleksnost regulativnog okvira informacijske sigurnosti samo povećava.</s><s>2.1.</s><s>Sigurnosna politika u području informacijske sigurnosti</s>\n<s>NATO i EU u svojim sigurnosnim direktivama, za sigurnosnu politiku u području informacijske sigurnosti koriste izraz Security Policy (hr. sigurnosna politika), a isti se termin u ovom užem značenju često koristi i u stručnoj literaturi iz područja informacijske sigurnosti.</s><s>Međutim, važno je naglasiti da pojam sigurnosna politika ima i šire značenje koje je vezano uz pojam nacionalne sigurnosti.</s><s>Suvremene sigurnosne politike u širem značenju Tatalović, Grizold i Cvrtila definiraju kao djelatnosti za pripremu osiguravanja od izvora budućih ugroza u prirodi, društvu i među društvima, dok u užem značenju one za njih predstavljaju zbroj svih mjera, djelatnosti i postupaka namijenjenih uspostavljanju i djelovanju sustava nacionalne sigurnosti Š8Ć.</s>\n<s>S obzirom da je područje informacijske sigurnosti potrebno promatrati kao jednu od grana nacionalne sigurnosti, smatramo nužnim preciznije odrediti značenje pojma sigurnosne politike u području informacijske sigurnosti te stoga predlažemo uvođenje i definiranje pojma politike informacijske sigurnosti.</s>\n<s>U tom smislu, politika informacijske sigurnosti, predstavlja dokumente kojima se utvrđuju mjere i standardi informacijske sigurnosti koje je potrebno primijeniti u informacijskom prostoru za zaštitu povjerljivosti, dostupnosti i cjelovitosti podataka te dostupnosti i cjelovitosti informacijskih sustava u kojima se ti podaci obrađuju, pohranjuju ili prenose.</s><s>Politika informacijske sigurnosti koristi se i kao naziv za izjavu ili očitovanje najodgovornijih osoba (uprava tvrtke, čelnik državnog tijela, …) o uvjerenjima, ciljevima i razlozima te općenitim načinima kako doći do željenih postignuća u području informacijske sigurnosti, i to u obliku kratkog i konciznog dokumenta na općenitoj razini, bez specifičnosti i detaljnih opisa.</s><s>Donošenje ovakvih dokumenata sigurnosne politike najčešće proizlazi iz zakonskih obveza, odnosno iz primjene normi kao što je HRN ISO/IEC 27001, a može biti i rezultat vlastite unutarnje inicijative određene institucije.</s><s>Općenito, politika informacijske sigurnosti predstavlja hijerarhijski strukturiran skup dokumenata koji se, pored opisanog krovnog dokumenta, uobičajeno sastoji i od razine standarda, koji predstavljaju obvezujuće Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>689 zahtjeve za provedbu sigurnosne politike, razine procedura, koje predstavljaju obvezujuće postupke te od razine smjernica ili naputaka, koje su preporučeni načini realizacije i stvaranja okvira za provedbu standarda i procedura (Slika 2).</s>\n<s>Kompleksnost općeg, krovnog dokumenta politike informacijske sigurnosti pritom ovisi o kompleksnosti organizacije i ciljeva koji se žele postići te su u tom smislu politike informacijske sigurnosti u državnom sektoru često vrlo kompleksne, jer u sebi sadrže i uspostavu mehanizama nužnih za organizaciju i upravljanje informacijskom sigurnošću u iznimno heterogenom okruženju kakvo je državna uprava Š9Ć.</s><s>Uz sve navedeno, politika informacijske sigurnosti se i funkcionalno raščlanjuje na više slojeva, pa obično razlikujemo opće politike na razini organizacije u cijelosti, funkcionalne politike po određenim područjima (npr. fizička sigurnost), kao i specifične politike te politike prihvatljivog korištenja (engl.</s><s>Acceptable Use Policy – AUP) pojedinih resursa (npr. sustava, aplikacija i sl.) Š10Ć.</s><s>Bez obzira na razlike u formi dokumenata politike informacijske sigurnosti, pristupu i nazivlju, općenito rečeno, politikom informacijske sigurnosti uvijek se osigurava uvođenje minimalnih sigurnosnih zahtjeva u okviru određene organizacijske cjeline.</s><s>Slika 2 Hijerarhijske razine u skupu dokumenata politike informacijske sigurnosti Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>Na Slici 3 prikazan je primjer opisane hijerarhije propisa informacijske sigurnosti u državnom sektoru RH.</s><s>Vrlo slični okviri regulative informacijske sigurnosti mogu se vidjeti i na primjerima drugih država, odnosno u međunarodnim organizacijama kao što su NATO ili EU.</s><s>Slika 3 Primjer hijerarhije propisa informacijske sigurnosti u državnom sektoru RH1 1 NPIS = Nacionalni program informacijske sigurnosti ZoSOS = Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH (NN 79/06) ZTP = Zakon o tajnosti podataka (NN 79/07) ZoIS = Zakon o informacijskoj sigurnosti (NN 79/07) ZoSP =Zakon o sigurnosnim provjerama (NN 85/08) Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>Zakonodavni propisi obuhvaćaju široku paletu međunarodnih i nacionalnih zakonskih propisa.</s><s>Zakonski i podzakonski akti međusobno se hijerarhijski nadograđuju, idući od općih prema posebnim propisima i od funkcionalnih prema provedbenim, odnosno od organizacijskih prema tehničkim propisima.</s><s>Tako razlikujemo međunarodne ugovore (npr. Zakon o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Europske Unije o sigurnosnim postupcima za razmjenu tajnih podataka, NN MU 9/06) i zakone (npr. Zakon o informacijskoj sigurnosti, NN 79/07), čiju ratifikaciju, odnosno donošenje, redovito provode državni parlamenti, odnosno zakonodavni stup vlasti pojedine države.</s><s>Po hijerarhiji slijede uredbe (npr. Uredba o mjerama informacijske sigurnosti, NN 46/08) koje su u nadležnosti izvršne vlasti, odnosno vlade svake pojedine države te naposljetku pravilnici, odluke, naputci i smjernice različitih državnih tijela.</s><s>Pri tome razina pravilnika, odluka, naputaka i smjernica može predstavljati podzakonsku razinu i primjenjivati se na nacionalnoj razini (npr. Odluka o primjerenom upravljanju informacijskim sustavom, HNB, NN 80/07, ili Pravilnik o kriterijima za ustrojavanje radnih mjesta savjetnika za informacijsku sigurnost, UVNS, NN 100/08), ali može predstavljati i interne akte samih državnih tijela za provedbu pojedinih, zakonom propisanih obveza unutar djelokruga tog državnog tijela (npr. Pravilnik o tajnosti podataka obrane, MORH, NN 39/08).</s><s>Naputci i smjernice (npr. Smjernice za upravljanje informacijskim sustavom u cilju smanjenja operativnog rizika, HNB, ožujak 2006., www.hnb.hr/supervizija/), služe opisivanju preporučenih načina provedbe propisanih zahtjeva i postupanja, primjerice u području sigurnosti informacijskih sustava, a implementacija mjera definiranih ovakvim preporukama je poželjna, ali nije obvezujuća.</s><s>U tom smislu, dokumenti s preporukama čine fleksibilne elemente regulativnog okvira informacijske sigurnosti, tako da se često koriste na onim mjestima gdje sigurnost nije moguće, nije potrebno ili nije poželjno strogo definirati.</s><s>Norme predstavljaju dokumente koji su odobreni od mjerodavnog nacionalnog ili međunarodnog tijela za normizaciju i koji za opću i višekratnu uporabu daju pravila, upute ili značajke za određenu vrstu aktivnosti ili njihove rezultate, s ciljem postizanja najboljeg stupnja uređenosti u danom okruženju (prikladnost namjene, optimizacija ograničenjem raznolikosti, spojivost različitih proizvoda, promicanje prednosti za Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>692 društvo, kao što su sigurnost, zaštita zdravlja i okoliša, itd.) Š11Ć.</s><s>Kada govorimo o informacijskoj sigurnosti, norme predstavljaju rješenje zajedničkih potreba državne uprave i gospodarstva za jedinstvenim sustavima, primjerice u području upravljanja sigurnošću informacija (HRN ISO/IEC 27001) ili u području vrednovanja informacijske tehnologije (ISO/IEC 15408).</s><s>Norme predstavljaju obvezujuće dokumente, ali isključivo u slučajevima kada na njih upućuju odredbe nekog zakonskog propisa, kao što je to, primjerice, u članku 38.</s><s>Uredbe o načinu pohranjivanja i posebnim mjerama tehničke zaštite posebnih kategorija osobnih podataka (NN 139/04): „Mjere, postupci i osobe ovlaštene za osiguranje, pohranjivanje i zaštitu sustava određuju se, ostvaruju i provjeravaju prema planu kojeg donosi voditelj zbirke osobnih podataka, a u skladu s međunarodnim preporukama za to područje (ISO 17799).“ Za razliku od normi, koje donose tijela za normizaciju, standardi predstavljaju dokumente pojedine institucije ili skupine institucija, namijenjene unutarnjoj uporabi u određenim institucijama (npr. Standard za školske knjižnice, NN 34/00) ili za potpuno otvorenu, javnu uporabu (npr. IETF, RFC dokumenti) Š12Ć, tzv. otvoreni standardi.</s><s>Otvoreni standardi sve su više prisutni u području informacijske tehnologije.</s><s>Razlog tomu je u iznimnoj dinamici razvoja, ali i u kompleksnosti područja informacijske tehnologije.</s><s>Tradicionalni pristup normizaciji, kroz proces usklađivanja u tehničkim odborima nacionalnog normizacijskog tijela i kroz preuzimanje različitih međunarodnih normi u području informacijske tehnologije za nacionalnu uporabu (ISO, IEC, CEN, ETSI i druge), zbog dinamike razvoja tehnologije, pokazao se nedostatnim.</s><s>Stoga se u području informacijske tehnologije najčešće koriste različiti otvoreni standardi, vlasnički standardi (engl. proprietary) ili de-facto standardi, tj. standardi koji su se nametnuli masovnim korištenjem (npr. Sony PlayStation ili Hayes AT skup naredbi za modeme).</s><s>S obzirom da model vlasničkih (privatnih) standarda počiva na interesnoj grupaciji tvrtki koje usuglašavaju ili preuzimaju zajednički privatni standard (npr. tehnologije nasljednici DVD medija: Blue-ray disk i HD-DVD), takav pristup može dovesti do tržišne polarizacije, selektivnosti i netransparentnosti, odnosno do ograničenja tržišnog natjecanja te je stoga poželjna inicijativa državnog sektora usmjerena na poticanje otvorenih standarda i procesa normizacije Š7Ć.</s>\n<s>Pored navedenog, potrebno je razlikovati i tzv. sektorsku ili industrijsku regulativu, ili regulativu vertikale poslovanja, kojom se na određeni način reguliraju, odnosno postavljaju zahtjevi koje moraju provesti sve pravne osobe koje se bave određenom vrstom djelatnosti, kao što je, Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>693 primjerice, bankovni sektor ili sektor zaštitarske djelatnosti.</s><s>Sektorsku regulativu mogu predstavljati neki od prethodno obrađenih slojeva u hijerarhiji propisa.</s><s>Jedan od najreguliranijih sektora u smislu informacijske sigurnosti svakako je bankovni sektor.</s><s>Može se reći da su vršni dokumenti sektorske regulative u bankovnom sektoru dokumenti Basel standarda, koji u stvari predstavlja međunarodni bankovni standard koji je kreirao Bazelski odbor za bankovni nadzor (Basel Committee on Banking Supervision – BCBS).</s><s>BCBS se sastoji od predstavnika središnjih banaka i bankovnih regulatora iz nekoliko EU država, Japana i SAD-a, koji potiču međunarodnu kooperaciju banaka i izdaju smjernice za nadzor banaka.</s><s>Iako aktualna inačica Basel II standarda nije zakon, njegovi zahtjevi preuzimaju se u zakonodavnoj praksi velikog broja država u svijetu (npr. EU direktive 2006/48/EC, 2006/49/EC, koje su obvezujuće za sve države članice EU) i propisuju se kroz različite nacionalne propise koji mogu biti zakoni, uredbe ili pravilnici, odnosno odluke središnjih banaka, kao nadležnih tijela.</s><s>U RH je preuzimanje Basel II standarda utvrđeno donošenjem novog Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08) te čitavim nizom podzakonskih akata (npr. Odluka HNB-a o upravljanju rizicima i drugi akti: http://www.hnb.hr/ propisi/ hpropisi.htm).</s>\n<s>Na Slici 4. prikazan je utjecaj različitih razina regulativnog okvira informacijske sigurnosti na politiku informacijske sigurnosti koja se provodi u pravnoj osobi, pri čemu su uzeti primjeri regulative, normi i standAleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>Informacijska sigurnost u velikoj se mjeri temelji na zakonskim i drugim propisima koji osiguravaju uređeni okvir za uspostavu i upravljanje sustavom informacijske sigurnosti u određenom okruženju.</s><s>No, zbog kompleksnosti ljudskog ponašanja i odnosa u društvu, propisi nisu uvijek odgovarajući način za rješavanje problematike postupanja osoba u nekim aspektima njihova rada.</s><s>Tako sve aspekte sigurnosti, niti je moguće u potpunosti regulirati, niti bi ih se, u praktičnom smislu, moglo pravno procesuirati, posebice u slučajevima kada pojedini propisi daju mogućnost za različita tumačenja ili ostavljaju prostor nepotpuno uređenim u nekom od poslovnih segmenata (npr. uporaba privatnog softvera na poslovnim računalima, uporaba softvera koji ima licence za besplatno korištenje za fizičke osobe na računalima pravne osobe i sl.) Š13Ć.</s><s>U tom smislu, u određenim slučajevima koristi se etika, kao sustav vrijednosti i poželjnog ponašanja te se definiraju opći standardi prihvatljivog ponašanja, odnosno objektivno definirani standardi dobrog i lošeg ponašanja – etički kodeks.</s><s>Slika 4 Utjecaj različitih razina regulativnog okvira informacijske sigurnosti na razvoj unutarnje politike informacijske sigurnosti pravne osobe2 2 PCI DSS – Payment Card Industry Data Security Standard PA DSS – Payment Application Data Security Standard NIST – U.S. National Institute of Standards and Technology ITIL – Information Technology Infrastructure Library COBIT – Control Objectives for Information Technology OWASP – Open Web Applicatin Security Project CSO/CIO – Chief Security/Information Officer Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>U osnovi postoje dva načina etičkog pristupa: pristup temeljen na posljedici (teleologija) i pristup temeljen na pravilu (deontologija), pri čemu oba načina mogu biti promatrana u individualnom kontekstu (osoba - egoizam) ili univerzalnom kontekstu (društvo - utilitarizam) Š13Ć.</s><s>Etički kodeksi obično se utvrđuju za određeni profil zaposlenika ili određenu organizaciju (npr. Etički kodeks državnih službenika, NN 49/06, ili ISC2 Code of Ethics, https://www.isc2.org/cgi-bin/content.cgi?category=12) te predstavljaju kombinaciju etičkih pristupa prilagođenih kontekstu za koji su namijenjeni (npr. državni službenici u RH, odnosno svjetska strukovna udruga stručnjaka sigurnosti informacijskih sustava).</s><s>Regulativni okvir osigurava odgovarajuće kaznene i prekršajne mjere za kršenje odredbi propisanih zakonskim propisima, odnosno stegovne i disciplinske postupke za kršenje odredbi propisanih unutarnjim aktima pojedinih institucija.</s><s>Osnovni princip etičkog kodeksa je postavljanje okvira za razmatranje etičnosti postupanja pojedinca koji je, ulaskom u strukovnu udrugu ili zaposlenjem, prihvatio obvezu poštivanja određenog etičkog kodeksa.</s><s>Iako sličnog naziva, dva prethodno spomenuta etička kodeksa bitno se razlikuju.</s><s>Etički kodeks državnih službenika samo proširuje okvire u kojima je moguće prepoznati i utvrditi kršenje drugih postojećih propisa koje državni službenici moraju poštivati.</s><s>Etički kodeks ISC2 organizacije uobičajen je za strukovne organizacije (profesionalna etika) i u sebi sadrži kompletnu proceduru procesuiranja etičkih sukoba, kroz uspostavu etičkih sudova, koncept prijavljivanja etičkih sukoba, procesuiranje pojedinačnih slučajeva kršenja etičkih principa te stegovno kažnjavanje članova strukovne organizacije kojima je utvrđeno kršenje odredbi etičkog kodeksa, sukladno pravilima strukovne organizacije.</s>\n<s>U nastavku rada provodi se analiza regulativnog okvira informacijske sigurnosti, kroz prethodno deinirani informacijski prostor, identiikacijom primjenjivih zakona po domenama informacijskog prostora, koje su određene na temelju vrsta podataka.</s><s>Kada govorimo o vrsti podataka, smatramo nužnim deinirati skup podataka koji su dominantni s obzirom na zahtjeve informacijske sigurnosti, a taj skup čine: klasiicirani podaci, neklasiicirani podaci, osobni podaci i podaci koji predstavljaju intelektualno vlasništvo u širem smislu.</s><s>Pritom se pažnja usmjerava na zakonom propisane zahtjeve u RH te na usporedbu stanja u RH s važnijim zahtjevima EU-a.</s>\n<s>Klasificirani podatak predstavlja tajni podatak u vlasništvu državne uprave.</s><s>To je podatak koji nadležno državno tijelo u propisanom postupku označi klasificiranim, jer je za njega utvrdilo zakonsku obvezu određivanja stupnja tajnosti.</s><s>Klasificirani podatak je i svaki drugi podatak, kojeg nekoj državi tako označenog preda druga država, međunarodna organizacija ili institucija, sukladno odgovarajućem međunarodnom ugovoru o uzajamnoj zaštiti klasificiranih podataka.</s>\n<s>Zakonom se obavezno propisuju kriteriji klasificiranja, način označavanja, postupanja i zaštite klasificiranog podatka.</s><s>U RH je postupanje s klasificiranim podacima propisano sa tri posebna zakona: Zakonom o tajnosti podataka (NN 79/07), Zakonom o informacijskoj sigurnosti (NN 79/07), Zakonom o sigurnosnim provjerama (NN 85/08) te nizom pripadajućih podzakonskih akata – uredbi, pravilnika i naputaka.</s><s>U Europskoj uniji zaštita klasificiranih podataka određena je sigurnosnom politikom Vijeća EU, a propisana Odlukom Vijeća EU o prihvaćanju sigurnosne regulative Vijeća broj 2001/264/EC od 19. ožujka 2001. godine (kasnije je doneseno više nadopuna), odnosno usklađena je s Odlukom Europske komisije o amandmanima na interna pravila postupanja broj 2001/844/EC, ECSC, Euratom od 29. studenoga 2001. godine (kasnije je doneseno više nadopuna).</s><s>Vlasnik klasificiranog podatka uvijek je određeno državno tijelo ili pravna osoba s javnim ovlastima, jer se zakonom propisuje kontrolni mehanizam koji ovlast klasificiranja daje vrlo usko, za najviši stupanj tajnosti, najmanjem broju državnih tijela, a za niže stupnjeve tajnosti nešto većem broju državnih tijela.</s><s>Korisnici klasificiranih podataka mogu u osnovi biti sva državna tijela i pravne osobe s javnim ovlastima, u najširem smislu, od središnje do lokalne vlasti, odnosno u sva tri stupa vlasti, izvršnom, zakonodavnom i sudbenom, kada im tijelo koje je vlasnik klasificiranog podatka takav podatak dostavi u okviru službenog postupanja.</s><s>Sukladno članku 13. stavku 4. Zakona o tajnosti podataka (NN, 79/07), nadležno državno tijelo odgovorno je za klasificiranje podataka i za znanstvene ustanove, zavode i druge pravne osobe, kada temeljem zakonskih obveza koje koordinira to državno tijelo, rade na projektima, pronalascima, tehnologijama i drugim poslovima od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku.</s><s>U tim slučajevima ovo državno tijelo nadležno je i za usklađivanje posebnih zakonskih obveza tih pravnih osoba (npr. obveze iz područja obrambenih priprema, sukladno Zakonu o obrani, NN 33/02, 76/07) s općim propisima informacijske sigurnosti i postupanjem središnjeg državnog tijela za informacijsku sigurnost - Ureda Vijeća za nacionalnu sigAleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>Korisnici klasificiranih podataka mogu biti i sve pravne osobe koje s državnim tijelima, vlasnicima klasificiranih podataka, sklope klasificirani ugovor u okviru kojeg razmjenjuju klasificirane podatke.</s><s>Ovako definirani vlasnici klasificiranih podataka, korisnici klasificiranih podataka te ugovaratelji klasificiranih ugovora, čine obveznike Zakona o informacijskoj sigurnosti u smislu provedbe propisa o klasificiranim podacima.</s><s>Obveza uzajamne zaštite klasificiranih podataka danas predstavlja jedan od najvažnijih zahtjeva pri međunarodnoj državnoj suradnji (Interpol, Europol, međunarodne mirovne misije i sl.).</s><s>Takve obveze utvrđuju se bilateralnim međunarodnim ugovorima između dvije države ili multilateralnim međunarodnim ugovorima s međunarodnim organizacijama (NATO, EU, …).</s><s>Međunarodne ugovore za RH usklađuje, i u ime Vlade RH potpisuje, Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost kao hrvatski NSA, što je praksa u državama članicama NATO-a i EU-a.</s><s>Nakon potpisivanja ovakvog međunarodnog ugovora, Vlada takve ugovore upućuje na ratifikaciju u Hrvatski sabor, gdje oni, nakon ratifikacije, postaju obvezujući dio državne pravne regulative.</s><s>Na taj način međunarodni ugovori, jednako kao i nacionalni zakoni, obvezuju sve subjekte u državi koji koriste određene međunarodne klasificirane podatke.</s><s>Štoviše, ukoliko su zahtjevi informacijske sigurnosti u ratificiranom međunarodnom ugovoru oštriji od zahtjeva propisanih nacionalnim zakonodavstvom, na međunarodne klasificirane podatke razmijenjene u okviru tog ugovora primjenjuju se zahtjevi iz međunarodnog ugovora.</s>\n<s>Međunarodnim ugovorima osiguravaju se minimalni zahtjevi informacijske sigurnosti obje ugovorne strane (bilateralni) ili svih članica međunarodne organizacije (multilateralni), koji se tijekom pregovaranja usklađuju sa specifičnostima nacionalnog zakonodavstva iz područja informacijske sigurnosti.</s><s>Primjena odredbi međunarodnih ugovora o uzajamnoj zaštiti klasificiranih podataka obveza je svih, prije definiranih vlasnika klasificiranih podataka, korisnika klasificiranih podataka te ugovaratelja klasificiranih ugovora, koji u svom radu koriste određene međunarodne klasificirane podatke (npr. slanje nacionalnog klasificiranog podatka izvan državnih granica, prijem i korištenje međunarodnog klasificiranog podatka, stranka ugovaratelj međunarodnog klasificiranog ugovora i sl.).</s><s>Pored međunarodnih ugovora, uobičajeno se koriste i međunarodni akti za provedbu ugovora.</s><s>Takve međunarodne akte potpisuju nadležna državna tijela (npr. Sigurnosni aranžman između Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) Republike Hrvatske, Ureda za sigurnost Glavnog tajništva Vijeća Europske Unije (GSCSO) i Uprave za sigurnost Europske Komisije Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>(ECSD) za zaštitu klasificiranih podataka razmijenjenih između Republike Hrvatske i Europske Unije, listopad 2007., www.uvns.hr).</s><s>Ovisno o vrsti i značaju međunarodnog akta, postoje dva načina zaključivanja ugovora koje provodi nadležno državno tijelo, prethodnim slanjem Vladi na donošenje zaključka i odluke o potpisivanju, ili slanjem obavijesti o provedenom potpisivanju međunarodnog akta.</s>\n<s>Podatak bez utvrđenog stupnja tajnosti, kada se koristi u službene svrhe, može biti bez oznake ili označen oznakom „Neklasificirano“.</s><s>Podatak koji je bez oznake, nema ograničenja uporabe i pristupa osoba.</s><s>Podatak koji je označen oznakom „Neklasificirano“ koristi se samo u službene svrhe i može biti dostupan isključivo onim fizičkim osobama, državnim tijelima i pravnim osobama, koje imaju potrebu korištenja takvog podatka u službene svrhe i radi obavljanja poslova iz njihova djelokruga (Članak 7. Uredbe o mjerama informacijske sigurnosti, NN 46/08).</s><s>Svaki podatak koji je Republici Hrvatskoj predala druga država, međunarodna organizacija ili institucija s kojom Republika Hrvatska surađuje, a označen je oznakom „Neklasificirano“, odnosno istovrsnom inozemnom oznakom, u skladu s odgovarajućim međunarodnim ugovorom koji je Republika Hrvatska potpisala, koristi se samo u službene svrhe i može biti dostupan isključivo onim fizičkim osobama, tijelima i pravnim osobama, koje imaju potrebu korištenja takvog podatka u službene svrhe i radi obavljanja poslova iz njihova djelokruga.</s><s>Najčešće se pojam i uporaba neklasificiranih podataka reguliraju istim zakonom kojim i klasificirani podaci (u RH je to Zakon o tajnosti podataka, NN 79/07).</s><s>Kako je već prije naglašeno, šira uporaba podataka označenih oznakom „Neklasificirano“ zamjetna je u svijetu tijekom posljednjih desetak godina.</s><s>To je razdoblje u kojem dolazi do intenziviranja zahtjeva za transparentnost rada državne uprave te je u sklopu toga ova kategorija podataka vrlo bitna jer omogućava odgovarajuće postupanje s podatkom koji nije tajan, ali je na određeni način osjetljiv za uvid javnosti i treba se koristiti isključivo u službene svrhe.</s><s>Neklasificirani podaci, jednako kao i klasificirani podaci, tipični su za državnu upravu te su obveznici primjene propisa o neklasificiranim podacima tijela središnje državne i lokalne vlasti, odnosno institucije sva tri stupa vlasti, izvršnog, zakonodavnog i sudbenog.</s><s>Zaštita neklasificiranih podataka u državnoj upravi gotovo se redovito provodi prema istim standardima koji su propisani i za zaštitu osobnih podaAleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>699 taka.</s><s>Razlog tome je prvenstveno značaj državne uprave u smislu zaštite osobnih podataka, jer je državna uprava, slikovito rečeno, „tvornica osobnih podataka“ te gotovo bez iznimke možemo reći da svako državno tijelo uspostavlja i vodi neku vrstu baze podataka koja u sebi sadrži osobne podatke građana.</s><s>To je osobito naglašeno u sektoru upravnih poslova, sudbenom i sigurnosnom sektoru, sektoru zdravstva ili pak zemljišno-katastarskim poslovima.</s><s>Primjenom istih standarda zaštite na neklasificirane podatke (podaci koji nisu tajni, ali se koriste samo u službene svrhe), kao i na osobne podatke, znatno se pojednostavljuje realizacija zaštite podataka, a same mjere i standardi koji se primjenjuju postaju učinkovitiji.</s><s>U tom smislu i rješenje propisano u RH vodi se opisanom logikom te se u članku 8. Uredbe o mjerama informacijske sigurnosti, utvrđuje obveza primjene skupa mjera informacijske sigurnosti, sukladno normama za upravljanje informacijskom sigurnošću HRN ISO/IEC 27001 i HRN ISO/IEC 17799 Š14Ć.</s><s>3.3.</s><s>Osobni podaci</s>\n<s>Zakon o zaštiti osobnih podataka (NN 103/03, 118/06, 41/08) utvrđuje zaštitu osobnih podataka u RH, odnosno zaštitu privatnosti, koja je obvezujuća za sve pravne i fizičke osobe, bilo u državnom, bilo u privatnom sektoru, kada prikupljaju, obrađuju ili koriste osobne podatke o fizičkim osobama.</s><s>Osobni podaci su, u smislu ovog Zakona, identifikacijski broj, ali i svi podaci koji se odnose na identificiranu osobu ili osobu koja se putem tih podataka može identificirati.</s>\n<s>Bitno je naglasiti da bi odredbe ovog Zakona u najvećoj mjeri trebale biti provedene u državnom sektoru.</s><s>Počevši od rođenja, definiranja matičnih podataka i određivanja identifikacijskih brojeva, preko školovanja, zaposlenja, kupnje nekretnina, automobila i sl., evidencije o fizičkim osobama vode se u nadležnim državnim tijelima, odnosno različitim pravnim osobama s javnim ovlastima.</s><s>S druge strane, pravne osobe iz privatnog sektora također su obveznici ovog Zakona, primjerice banke, uslužne ili trgovačke tvrtke koje vode evidencije o svojim klijentima i sl.</s><s>Tako je primjena mjera za zaštitu osobnih podataka nužna u širokom spektru pravnih osoba i državnih tijela.</s><s>Upravo stoga se Uredba o načinu pohranjivanja i posebnim mjerama tehničke zaštite posebnih kategorija osobnih podataka (NN 139/04), u članku 38. oslanja na međunarodnu normu ISO 17799, jednako dostupnu i primjenjivu, kako za državni, tako i za privatni sektor.</s><s>Ukoliko se veliki broj osobnih podataka fizičkih osoba i pripadajuća zaštita privatnosti provode spomenutim konceptom zaštite putem primjene Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>700 međunarodne norme, onda je logično rješenje koristiti isti koncept zaštite općenito za zaštitu privatnosti u državnoj upravi Š7Ć Š15Ć.</s><s>Upravo ovakva logika je poveznica s označenim neklasificiranim podacima i člankom 8. Uredbe o mjerama informacijske sigurnosti (NN 46/08).</s><s>Koncept Zakona o zaštiti osobnih podataka prati odgovarajuće propise EUa, prvenstveno Direktivu 95/46/EC EU Parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca s obzirom na obradu i prijenos osobnih podataka Š16Ć, odnosno Konvenciju iz Strasbourga iz 1981. godine, (European Treaty Series - No.</s><s>108) i njene kasnije dopune i izmjene.</s><s>Nadalje, direktiva 2002/58/EC odnosi se na obradu osobnih podataka fizičkih osoba i zaštitu privatnosti u elektroničkim komunikacijama, što je u RH usklađeno Zakonom o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08).</s><s>Države članice EU-a, kao i države koje su na putu u EU, u nekoj fazi integracijskih procesa imaju sličan koncept zaštite osobnih podataka, kojem se u EU pridaje veliki značaj.</s><s>S druge strane, SAD ima potpuno drugačiji pristup području zaštite privatnosti te nemaju poseban zakon kojim bi se štitila privatnost na način kako to radi EU.</s><s>U SAD-u se zaštita osobnih podataka propisuje „prema potrebi“ pojedinim specijalnim zakonima koji osobne podatke obuhvaćaju regulirajući pojedine sektore u državi, u okviru kojih se koriste osobni podaci građana SAD-a.</s><s>Tako, primjerice, HIPAA regulira sigurnost i privatnost zdravstvenih podataka građana SAD-a, a GLB regulira privatnost osobnih podataka klijenata pojedinih institucija unutar financijskog sustava SAD-a (banke, fondovi, osiguravajuće kompanije i sl.).</s><s>Upravo zbog različitog koncepta zaštite osobnih podataka, česti su problemi u području zaštite osobnih podataka na relaciji EU-SAD, počevši od načina poslovanja tvrtki na ovim tržištima (International Safe Harbour Principles, Odluka Europske Komisije 2000/520/EC), pa do razmjene podataka o putnicima koji putuju iz zemalja EU u SAD (Sporazum EU-SAD od 28. lipnja 2007. godine o obradi i slanju PNR-a od zrakoplovnog prijevoznika koji leti za SAD, Ministarstvu domovinske sigurnosti SAD-a – DHS-u).</s><s>3.4.</s><s>Intelektualno vlasništvo</s>\n<s>Intelektualno vlasništvo predstavlja temelj razvoja suvremene ekonomije, odnosno društva znanja, na sličan način kako je privatno vlasništvo predstavljalo temelj razvoja tržišne ekonomije Š17Ć.</s><s>Pod pojmom intelektualnog vlasništva podrazumijevamo autorska prava (stvaratelji književnih, glazbenih, umjetničkih i znanstvenih djela) i autorskom pravu srodna prava (prava umjetnika izvođača, proizvođača fonograma, organizacija za radiAleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>701 odifuziju, filmskih producenata, nakladnika i proizvođača baza podataka).</s><s>Intelektualno vlasništvo u širem smislu obuhvaća i pojam industrijskog vlasništva koji uključuje patente, žigove, oznake geografskog porijekla, industrijski dizajn (zaštita vanjskog izgleda, odnosno pojavnosti nekog proizvoda), kao i poslovnu tajnu.</s><s>Čitav niz zakona uređuje ovo područje u RH: Zakon o autorskom i srodnim pravima (NN 167/03), Zakon o patentima (NN 78/99), Zakon o žigu (NN 173/03), Zakon o industrijskom dizajnu (NN 173/03), Zakon o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga (NN 78/99) te Zakon o zaštiti topografija poluvodičkih Osnovne razlike u različitim pravnim institutima koji se koriste u okviru intelektualnog vlasništva nalaze se u različitim konceptima ostvarivanja prava, u dužini zakonske zaštite, kao i u obimu prava koji se pojedinim pravnim institutom štiti.</s><s>Tako je, primjerice, osnovna razlika između autorskih prava i patenta u tome što se autorska prava stječu samim stvaranjem određenog djela ili rada, nisu prenosiva i traju 70 godina nakon smrti autora, dok se pravo patenta stječe u okviru propisanog postupka koji provodi nadležno tijelo te se može prenijeti na druge osobe ugovorom o licenci, a traje između 10 i 20 godina, ovisno o vrsti provedenog postupka patentiranja.</s><s>Nacionalna prava intelektualnog vlasništva prilično su usklađena u svijetu, što uglavnom nije slučaj s drugim granama prava, a ovdje je ta usklađenost posljedica vrlo ranih (počevši od 19. stoljeća) multilateralnih ugovora, poput Pariške konvencije o zaštiti industrijskog vlasništva iz 1883. godine.</s><s>U Tablici 1. prikazana je usporedba načina zaštite intelektualnog vlasništva kroz koncept autorskog prava, patenta i poslovne tajne, s obzirom na čimbenike kao što su pravna zaštita koju pružaju, trajanje zaštite i sl.</s><s>Iako je koncept intelektualnog vlasništva originalno zamišljen kao zaštita Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>702 za objekte poput knjiga, pjesama ili fotografija, ovaj koncept danas se u određenoj mjeri primjenjuje i na digitalne objekte i programska rješenja (softver).</s><s>Autorsko pravo uobičajeno se primjenjuje na podatkovne medije s instalacijskim kopijama softvera koji se dostavljaju korisnicima.</s><s>Na taj način može se uspješno zaštititi objektni kod softvera koji se distribuira, ali ne i izvorni kod, jer se zaštitom autorskih prava ne štiti ideja (u ovom slučaju algoritam), već samo način izražavanja ideje (u ovom slučaju instalacijska distribucija softvera).</s><s>Patenti, kao sredstvo zaštite softvera, nisu primjenjivi, jer se u smislu patenta softver tretira kao apstraktna ideja - algoritam te nije patentibilan, osim u slučaju kada može biti dio procesa koji se patentira, ali kao samostalni softverski dio niti tada nije zaštićen.</s><s>Poslovna tajna je najprimjenjivija za softver, jer omogućava zaštitu izvornog koda, uz istovremenu distribuciju objektnog koda zaštićenog autorskim pravom.</s><s>No, poslovna tajna ne pruža zaštitu od reverznog inženjeringa, što u određenim slučajevima treba uzeti u obzir.</s><s>Hardver, kao što su čipovi ili diskovne jedinice, u osnovi mogu biti patentirani, a za ugrađeni softver (engl. firmware) bolje je rješenje zaštite poslovna tajna.</s><s>Programska dokumentacija zaštićena je autorskim pravima, jednako kao i sadržaj weba, koji predstavlja medij zapisa, poput knjige ili fotografije.</s><s>Imena internetskih domena, tvrtki i proizvoda, kao i komercijalni simboli, štite se kao robni znakovi (žigovi).</s><s>Digital Millennium Copyright Act, donesen 1998. godine u SAD-u, pokušao je koncepte intelektualnog vlasništva prilagoditi digitalnim objektima (npr. uvođenje prava pričuvne kopije kupljenog digitalnog medija sa zvučnim ili video sadržajem).</s><s>No, problem kopiranja u digitalnom svijetu nemoguće je riješiti principima nastalim u analognom svijetu, zbog suštinske razlike između digitalnog i analognog svijeta, koja proizlazi iz činjenice da je digitalna kopija, za razliku od analognih kopija objekata poput knjiga, fotografija i pjesama, istovjetna digitalnom originalu.</s><s>Upravo stoga, suvremena zakonska rješenja idu za tim da kupnju digitalnih objekata tretiraju više kao pravo najma, odnosno korištenja, a manje u smislu tradicionalnog poimanja kupnje (SAD, No Electronic Theft Act, 1997.).</s><s>Na taj način učinkovitije se sprječava daljnja distribucija digitalnih objekata, čak i kada nije predmet zarade (npr. servisi kao MP3.com, Napster ili općenito „peer-to-peer“ serPoslovna tajna predstavlja jedan od načina zaštite intelektualnog vlasništva.</s><s>U većini pravnih sustava poslovna tajna tumači se kao informacija koja nije poznata stručnoj javnosti, koja na određeni način donosi ekonomsku korist svom vlasniku te čiju tajnost vlasnik poslovne tajne u razumnim okvirima nastoji sačuvati.</s><s>U tom smislu poslovna tajna može biti određena poslovna praksa, odnosno način postupanja, određeno znanje do kojeg se Aleksandar Klaić, Anita Perešin</s>\n<s>703 u poslovnom sustavu došlo ili bilo koja druga informacija koja poslovnom subjektu pomaže u natjecanju s konkurencijom.</s><s>Pravni sustav mora osigurati okvire korištenja poslovne tajne (tajni podaci pravnih osoba – tržišnih subjekata) na sličan način kako je to uređeno za područje klasificiranih podataka (tajni podaci državne uprave – državnih tijela).</s><s>Uvjeti korištenja poslovne tajne utvrđeni su Zakonom o zaštiti tajnosti podataka (NN 108/96) te je i nakon stupanja na snagu novog Zakona o tajnosti podataka (NN 79/07), poglavlje VIII.</s><s>Poslovna tajna, iz Zakona o zaštiti tajnosti podataka iz 1996. godine, ostalo na snazi.</s><s>Nadalje, Kaznenim zakonom (NN 110/97, 152/08) utvrđuju se kazne za kršenje odredbi o poslovnoj tajni koje moraju biti donesene na odgovarajući način.</s><s>To znači da podatak mora biti utvrđen kao poslovna tajna zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, ako predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, odnosno drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese vlasnika podatka (trgovačko društvo, ustanovu ili drugu pravnu osobu).</s>\n<s>Jedan od široko primjenjivanih načina korištenja poslovne tajne je u okviru procesa javne nabave koju provodi državna uprava u zemljama EU-a, ali i u RH, jer je donošenjem Zakona o javnoj nabavi (NN 110/07), ovo područje u velikoj mjeri usklađeno sa zahtjevima EU-a.</s><s>Stoga je, između ostalog, na snazi i odredba po kojoj svaki ponuđač, prilikom dostavljanja svoje ponude u okviru predmeta javne nabave, može dijelove te ponude označiti kao poslovnu tajnu, ukoliko ne želi da ostali ponuđači budu upoznati s određenim dijelovima njegove ponude.</s>\n<s>U okviru propisivanja poslovne tajne, pravne osobe uobičajeno koriste različite oznake za klasifikaciju stupnja tajnosti pojedinih podataka, kao što su npr. „Povjerljivo“, „Osjetljivo“ i sl.</s><s>Iako načini klasifikacije, odnosno označavanja tajnosti podataka u pravnim osobama, mogu biti različiti, zajedničko im je da moraju biti propisani internim aktima pravne osobe te moraju obuhvatiti koncept upoznavanja zaposlenika s obvezama i odgovornostima za zaštitu ovakvih, posebno označenih podataka.</s>\n<s>U radu se uvode i definiraju pojmovi suvremene politike informacijske sigurnosti i informacijskog prostora, analizira se utjecaj razvoja informacijskog prostora na suvremenu politiku informacijske sigurnosti te se definira i utvrđuje skup specifičnih podataka koji su dominantni s obzirom na zahtjeve suvremene politike informacijske sigurnosti.</s><s>Razumijevanje ovih pojmova važno je za razumijevanje i donošenje koncepta regulativnog okvira informacijske sigurnosti i njegovu što kvalitetniju implementaciju na nacionalnoj razini.</s>\n<s>Definiranje i određivanje okvira suvremenog informacijskog prostora u kojem se prenose različite vrste podataka, važno je za utvrđivanje vrsta podataka za čiju je zaštitu potrebno primijeniti određene mjere i standarde informacijske sigurnosti kako bi se, s jedne strane osigurala zaštita njihove povjerljivosti, dostupnosti i cjelovitosti, ali i istodobno poštivali koncepti prava na pristup informacijama i zaštite privatnosti.</s><s>Uvođenjem pojma politika informacijske sigurnosti odredili smo uži termin u području sigurnosne politike koji će jasnije ukazivati na područje na koje se odnosi, što je naglašeno i njegovom definicijom prema kojoj politika informacijske sigurnosti predstavlja dokumente kojima se propisuju mjere i standardi informacijske sigurnosti koje je potrebno primijeniti u informacijskom prostoru za zaštitu povjerljivosti, dostupnosti i cjelovitosti podataka te dostupnosti i cjelovitosti informacijskih sustava u kojima se ti podaci obrađuju, pohranjuju ili prenose.</s><s>Politika informacijske sigurnosti predstavlja hijerarhijski strukturiran skup dokumenata koji se sastoji od krovnog dokumenta, razine standarda, koji predstavljaju obvezujuće zahtjeve za provedbu sigurnosne politike, razine procedura, koje predstavljaju obvezujuće postupke te od razine smjernica ili naputaka, koje su preporučeni načini realizacije i stvaranja okvira za provedbu standarda i procedura.</s><s>U radu je opisana hijerarhija propisa informacijske sigurnosti u državnom sektoru RH, kao primjer okvira regulative informacijske sigurnosti kakav se može vidjeti i na primjerima drugih država, odnosno u međunarodnim organizacijama kao što su NATO ili EU.</s><s>Međutim, važno je istaknuti da iako se informacijska sigurnost u velikoj mjeri temelji na zakonskim i drugim propisima koji osiguravaju uređeni okvir za uspostavu i upravljanje sustavom informacijske sigurnosti u određenom okruženju, zbog kompleksnosti ljudskog ponašanja i odnosa u društvu, u radu je naglašeno kako sve aspekte sigurnosti nije moguće u potpunosti regulirati te se ističe kako je u određenim slučajevima potrebno primijeniti etičke principe, kao sustav vrijednosti i poželjnog ponašanja prilikom zaštite podataka.</s>\n<s>Definiranje skupa podataka koji su dominantni s obzirom na zahtjeve informacijske sigurnosti, koji čine klasificirani podaci, neklasificirani podaci, osobni podaci i podaci koji predstavljaju intelektualno vlasništvo u širem smislu smatrali smo nužnim radi određivanja osnovnih smjerova razvoja suvremene politike informacijske sigurnosti, osobito s aspekta regulativnog okvira.</s>\n<s>Na taj način dokazana je početna teza da je, s obzirom na širenje i kompleksnost suvremenog informacijskog prostora, nužno prilagoditi koncept nacionalne politike informacijske sigurnosti, odnosno slijedom toga reorganizirati i propisati odgovarajući nacionalni regulativni okvir informacijske sigurnosti.</s><s>Naime, regulativni okvir te njegova strategija i planiranje, danas su pokretač većine najvažnijih procesa u području informacijske sigurnosti, neovisno o sektoru primjene te su samim time ključni za razumijevanje i daljnji razvoj informacijske sigurnosti.</s><s>Predmet daljnje analize ovog područja svakako treba biti sigurnost ovako definiranog informacijskog prostora, koja se treba temeljiti na analizi sigurnosnog okruženja, kao posljedice razvoja informacijskog prostora te na aspektima privatnosti i odgovornosti, kao i strategiji razvoja sigurnosne svijesti u najširim slojevima društva.</s><s>Sigurnost informacijskog prostora treba predstavljati stratešku i preventivnu zadaću svake države koja slijedi suvremene koncepte razvoja informacijskog društva.</s><s>U tom je smislu također potrebno izvršiti daljnju raščlambu regulativnog okvira te utvrditi zahtjeve koji se postavljaju politici informacijske sigurnosti u okviru suvremenog informacijskog prostora.</s>\n<s>Zagađenje (lat. contaminatio) podrazumijeva onečišćenje tijela, predmeta, odjeće i obuće, prehrambenih namirnica, okoliša, itd. zaraznim klicama te otrovima ili radioaktivnim tvarima, teškim metalima.</s><s>Republika Hrvatska zbog svoj specifičnog geografskog položaja ima velik broj prekograničnih vodotoka i jezera, što je dovodi u ozbiljnu ugrozu od strane susjednih država i njihovih industrija.</s><s>Zastrašujuće je što će poneka onečišćenja biti mjerljiva tek kroz neko duže vrijeme, prateći razna pobolijevanja, mutacijske promjene na zdravlju kod stanovništva, životinja i biljnih vrsta.</s><s>Reakcija svih nas na rastuće potrebe društva, mora stremiti za kvalitetnim usmjeravanjem, uočavanjem i rješavanjem problematike zaštite okoliša, a u cilju osiguranja prirodnog tijeka ekoloških procesa.</s><s>Ključne riječi: zaštita stanovništva i dobara od akcidenata u RH 709</s>\n<s>Odgovarajuća zaštita okoline jedna je od osnova za uživanje osnovnih ljudskih prava, uključujući i samo pravo na život, tako da svaki pojedinac ima obavezu da, kao pojedinac i zajedno sa ostalima, kao zajednica, štite i unapređuju okolinu u korist sadašnjih i budućih generacija.</s><s>U skladu s tim neophodno je da svaki građanin ima pristup informacijama, da bude sposoban da učestvuje u donošenju odluka i da ima pravo na pristup pravosuđu u materiji iz oblasti zaštite okoliša.</s><s>Upravljanje prirodnim resursima, što znači vodom, tlom i zrakom, podrazumijeva niz procesa, odnosno mjera i aktivnosti koje se usmjeravaju prema stvaranju podmirenja različitih potreba mnogih društvenih struktura i pojedinaca, ali uz jedan okolišni pristup upravljanju.</s><s>To podrazumijeva precizno definiranje zakona, pravilnika i uredbi kao i strategija onoga kao upravlja prirodnim resursima ili ih koristi za svoje potrebe.</s>\n<s>Ekosustavi, vodeni tokovi ili zračni prostor ne poštuju državne granice.</s><s>Sljedeći korak je priznanje da se negativni utjecaji neće zaustaviti na državnim granicama, te bi i prekogranične utjecaje trebalo uzimati u obzir prilikom donošenja odluka o nekom zahvatu.</s><s>Takovo razmišljanje bilo je temelj za usvajanje UNECE-ove (Ujedinjeni narodi – Ekonomska komisija za Europu) Konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica u Espoou u Finskoj 1991. godine – po mjestu potpisivanja nazvanoj Espoo konvencija (Convention on Environmental Impact Assessment in a Transboundary Context – Espoo Convention).</s><s>Cilj Konvencije je osigurati održivi razvoj putem međunarodne suradnje u procjeni vjerojatnih učinaka predloženih aktivnosti na okoliš, ali i putem zajedničkog planiranja zahvata u graničnim područjima.</s><s>Espoo konvencija trenutno broji 43 države potpisnice.</s><s>Naknadnim amandmanima je omogućeno i državama koje nisu članice UNECE-a da potpišu konvenciju.</s><s>Premda ti amandmani nisu još stupili na snagu, mnoge su zemlje izvan UNECE-a pokazale interes za pristupanjem Konvenciji.</s><s>Zakonodavni okvir koji regulira pitanje prekogranične procjene utjecaja na okoliš (PPUO) posljednjih se godina razvio i obuhvaća i druge multilateralne i bilateralne sporazume kao obvezujuće mehanizme za prekogranično informiranje i konzultacije zemalja potpisnica.</s><s>Ti sporazumi nisu nužno utemeljeni u Espoo konvenciji, ali im je zajednički cilj nadograditi i jasnije odrediti međusobne obaveze u postupku PPUO na temelju reciprociteta.</s><s>Najčešće se radi o regionalnim sporazumima ili Silvana Tome</s>\n<s>Premda su ratifikacijom Espoo konvencije Hrvatska i zemlje iz njenog okruženja preuzele obavezu prekogranične procjene utjecaja na okoliš, ostaje još mnogo mjesta za provedbu preuzetih obaveza odnosno učinkovitu primjenu tih procedura.</s><s>U tu je svrhu najprije potrebno identificirati kritične praktične poteškoće i mogućnosti njihova rješavanja.</s><s>Sposobnost regionalne suradnje je ključna za nas i zemlje iz našeg okruženja.</s>\n<s>Okoliš je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica, uključivo i čovjeka, koje im omogućuje postojanje i razvoj.</s><s>Uključuje zrak, vode, tlo, zemljinu kamenu koru, energiju te materijalna dobra i kulturnu baštinu kao dio okruženja koje je stvorio čovjek.</s><s>Obuhvaća sve u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamnog djelovanja.</s><s>Zaštita okoliša je skup aktivnosti i mjera za sprečavanje opasnosti za okoliš nastanka šteta i/ili onečišćivanja okoliša, smanjivanja i/ili otklanjanja šteta nanesenih okolišu te povrata okoliša u stanje prije nastanka štete.</s>\n<s>1. Veće poštivanje i usklađenost poslovanja malih i srednjih poduzeća s okolišnim zakonodavstvom.</s><s>Time se smanjuju negativni utjecaji na okoliš, podiže razina poslovanja u skladu s okolišem i osiguravaju jednaki uvjeti, zahtjevi i pravila za sve sudionike na zajedničkom tržištu</s>\n<s>2. Bolja zaštita okoliša (energetska i resursna) u malim i srednjim poduzećima kroz uvođenje sustava upravljanja okolišem i drugim prikladnim alatima</s>\n<s>3. Efikasnija okolišna politika, naročito kroz smanjivanje administrativnih opterećenja malih i srednjih poduzeća.</s><s>Time se oslobađaju resursi koji se mogu upotrijebiti za povećanje okolišne usklađenosti 4. Veća eko-inovativnost, a time i konkurentnost malih i srednjih poduzeća</s>\n<s>Također kako je već navedeno u Espoo konvenciji nalazi se i preambula, dvadeset članaka i sedam priloga.</s><s>Države potpisnice dužne su primijeniti njene odredbe kada postoji vjerojatnost da će planirani zahvat Silvana Tome</s>\n<s>1 Postupak prekogranične procjene utjecaja na okoliš prouzročiti značajni negativni utjecaj preko granica države. uključuju nekoliko osnovnih aktivnosti, koje se međutim, u praksi obično ne događaju po opisanom jednostavnom redoslijedu: 1. Zemlja porijekla obavještava pogođenu zemlju o planiranoj aktivnosti¹ koja može imati značajni negativni prekogranični utjecaj, a informacija može sadržavati i opis potencijalnog utjecaja, te opis postupka odlučivanja i izdavanja dozvola 2. Odgovor pogođene zemlje kojima se izjašnjava o želji za pokretanjem procedure predviđene Espoo konvencijom 3. Razmjena informacija o planiranoj aktivnosti među zainteresiranim državama</s>\n<s>4. Priprema studije o utjecaju na okoliš planiranog zahvata 5. Dostavljanje studije o utjecaju na okoliš nadležnim institucijama u pogođenoj zemlji</s>\n<s>6. Konzultacije između nadležnih tijela zainteresiranih zemalja 7. Sudjelovanje javnosti pogođene zemlje: npr. organiziranje javne rasprave</s>\n<s>8. Nadležno tijelo zemlje porijekla donosi konačnu odluku, vodeći računa o studiji utjecaja na okoliš i zaprimljenim primjedbama i komentarima nadležnih tijela i javnosti pogođene zemlje 9. Obavještavanje pogođene zemlje o konačnoj odluci 10.</s><s>Praćenje provedbe mjera zaštite okoliša i post-projektne analize.</s>\n<s>Espoo konvencijom su institucionalizirani mehanizmi za osiguranje učinkovitosti njene primjene.</s><s>Jedan od instrumenata je istražni postupak odnosno formiranje istražne komisije (čl. 3(7) i Prilog IV Konvencije).</s><s>Istražni postupak se koristi u slučaju da postoji nedoumica o tome može li doći do značajnih negativnih posljedica preko granica država.</s><s>Ako se potpisnice ne mogu složiti oko toga, svaka potpisnica može proslijediti to pitanje istražnoj komisiji, koja će iznijeti svoj stav o vjerojatnosti negativnog utjecaja.</s><s>Sljedeći mehanizam je ocjena usklađenosti (čl. 14 bis).</s><s>Radi se o postupku koji nije akuzatoran, nego prije svega usmjeren na pružanje pomoći, a služi za ocjenu usklađenosti postupaka prekogranične procjene utjecaja na okoliš s odredbama Konvencije.</s>\n<s>U slučaju spora oko tumačenja ili primjene Espoo konvencije koji se ne može riješiti na drugi način, države potpisnice mogu spor proslijediti Međunarodnom sudu i/ili zatražiti arbitražu u skladu s postupkom navedenim u Prilogu VII.</s>\n<s>Konvencija je, također uvela obavezu stalnog nadzora nad provedbom same Konvencije, te obavezu ocjene politike i metodološkog pristupa procjeni utjecaja na okoliš od strane potpisnica.</s>\n<s>Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske potvrdio je Konvenciju na sjednici 19. travnja 1996., a Konvencija je stupila na snagu 10. rujna 1997. godine.</s><s>Godine 2008. usvojen je Zakon o potvrđivanju Izmjene i dopune Konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica.</s><s>Navedene izmjene Konvencije odnose se na amandmane koji su usvojeni u Sofiji 27. veljače 2001. lipnja 2004., a odnose se na mogućnosti pristupanja Konvenciji i država koje nisu članice UNECE-a na omogućavanje pogođenim zemljama da sudjeluju i u fazi utvrđivanja sadržaja studija utjecaja na okoliš, na određene izmjene u popisu aktivnosti iz Priloga I te na druge manje izmjene.</s><s>Primjer postupanja nadležnih institucija u RH ako i kad se akcidentna situacija desila na teritoriju koji je u bliskom kontaktu s susjednim državama ili je u blizini vodotok koji bi tim putem mogao onečišćenje odnesti na teritorij Silvana Tome</s>\n<s>provedbe u Hrvatskoj druge države, vidljiv je iz sheme postupka prekogranične procjene utjecaja na okoliš – nadležnosti u provedbi u Hrvatskoj.² Shema 2 postupci prekogranične procjene utjecaja na okoliš u nadležnosti provedbe u Hrvatskoj</s>\n<s>3 N. Bonvoisin i J. Horberry, 2005., Transboundary SEA: position paper, IAIA Conference 1.3.</s><s>Poteškoće u primjeni prekogranične suradnje Prilično neprecizne i slabe zakonske odredbe za implementaciju procedura utvrđene konvencijom, zakonima, uredbama ili pravilnicima, dovele su do poteškoća u njihovoj primjeni.</s>\n<s>Bonvoisin i Horberry3 identificirali su većinu problema pri takvim suradnjama, te ih i opisali na sljedeći način: • Poteškoće s identiikacijom kontaktnih točaka – koga kontaktirati za različite tipove zahvata i aktivnosti, u različitim sektorima na različitim razinama uprave.</s><s>Poteškoće rastu sa stupnjem decentraliziranosti uprave. • Izostanak odgovora – ako pogođena zemlja ne odgovori na poziv, nije jasno znači li to da se ne želi uključiti u postupak i postavlja se pitanje da li je potrebno nastaviti s pozivima.</s>\n<s>• Jezične poteškoće – postavlja se pitanje prijevoda dokumenata i za vrijeme sastanaka.</s><s>Ne postoji jedinstveni stav o količini dokumentacije koju je potrebno prevesti, na koje jezike, tko je to dužan učiniti (nositelj zahvata, zemlja porijekla ili pogođena zemlja) i tko snosi troškove. • Limitirani pristup dokumentaciji javnosti pogođene zemlje – pretjeranim oslanjanjem na dostupnost informacija na internetu ne vodi se računa i isključuje se onaj dio pogođene javnosti kojoj ta pogodnost nije dostupna. • Ograničeni pristup javnim prezentacijama u slučaju kada se održavaju samo u zemlji porijekla (troškovi putovanja, poteškoće na granicama, • Nedostatak interesa javnosti za sudjelovanjem – naročito u slučajevima kada se radi o postupcima kojima se prezentiraju aktivnosti susjedne zemlje koje nisu „konkretne“ poput politika, planova i programa. • Neravnopravnost u mogućnostima sudjelovanja javnosti u zemlji porijekla i pogođenoj zemlji.</s>\n<s>• Nesigurnost u vezi s obavještavanjem – pogođena zemlja treba biti obaviještena o mogućim prekograničnim utjecajima najkasnije za vrijeme javne rasprave o studiji utjecaja na okoliš ili strateškoj studiji.</s><s>Ako se mogući prekogranični utjecaji utvrde u nekoj ranijoj fazi, npr. u fazi izdavanja uputa za sadržaj studije utjecaja na okoliš i neformalna bi informacija o tome bila dobrodošla jer bi se na taj način skratio sam postupak odlučivanja i moguće odgode u pogođenoj zemlji. • Kašnjenje s implementacijom zahvata – proces prekograničnih konzultacija može značajno odgoditi realizaciju predloženog zahvata zbog kašnjenja s obavještavanjem pogođene zemlje, čekanja na odgovor, prevođenja Silvana Tome</s>\n<s>716 dokumentacije i organiziranja prekogranične javne rasprave • Nekompatibilnost nacionalnih postupaka procjene utjecaja na okoliš i sudjelovanja javnosti – npr. vrijeme na raspolaganju u različitim fazama postupka, sudjelovanje javnosti u fazi utvrđivanja sadržaja studije utjecaja na okoliš itd., što može dovesti do praktičnih poteškoća i odgoda kao i do neravnopravnosti u odnosu prema javnostima pogođene zemlje i zemlje porijekla.</s>\n<s>• Neslaganje oko toga tko bi trebao snositi troškove koji se u vezi s postupkom PPUO pojavljuju u pogođenoj zemlji – npr. troškovi organiziranja javne rasprave i prezentacije ili ocjene prihvatljivosti zahvata uključujući komentare javnosti, koje provode tijela pogođene države. • Politički kompromisi – politički pregovori i kompromisi kojima se štite nacionalni interesi i koji se upliću i ometaju postupak PPUO.</s><s>Mnoge od navedenih poteškoća mogu se riješiti međudržavnim sporazumima kojima bi trebalo utvrditi kontaktne točke ili formirati zajedničko tijelo za komunikaciju u postupcima PPUO, precizirati prava i obaveze u vezi s prevođenjem i svim troškovima postupka, definirati zajedničke kriterije za utvrđivanje značaja utjecaja, način organiziranja sudjelovanja javnosti kao i način rješavanja sporova.</s><s>Bilateralni i multilateralni sporazumi su ujedno i praktični način da se premoste razlike koje mogu postojati u zakonodavstvu i praksi pojedinih država.</s>\n<s>Također takvim sporazumima bi se mogli riješiti konflikti među državama koji nastaju zbog načina korištenja resursa kojima se ne vodi računa o negativnom utjecaju ili potrebama susjednih država.</s><s>Konvencija o prekograničnim suradnjama i procjenama utjecaja na okoliš je jedan od načina kojima se otvara put dijalogu, ali i sudovima u slučaju sporova u vezi s negativnim utjecajima pojedinih zahvata ili projekata na okoliš susjedne države.</s>\n<s>Svjesne potrebe da se čimbenicima okoliša treba posvetiti izričita pažnja u ranoj fazi procesa odlučivanja primjenjujući procjenu utjecaja na okoliš na svim nadležnim administrativnim razinama, kao neophodnog sredstva za poboljšanje kvalitete informacija koje se pružaju nosiocima odlučivanja, kako bi se ekološki prihvatljive odluke mogle donijeti pazeći na to da se na minimum svedu značajne negativne posljedice, posebice preko državnih granica.</s>\n<s>Protokol o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš, (Kiev, 2003.) uz Konvenciju o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica, obvezuje zemlje članice protokola na provođenju strateške procjene utjecaja na okoliš, uzimajući u obzir i zdravlje ljudi, pri izradi planova, programa, politika i zakonodavstva.</s><s>Protokolom su definirana područja za koja se provodi strateška procjena utjecaja na okoliš, a u Dodatku I Protokola je dana detaljna lista projekata za koja je strateška procjena obavezna.</s><s>Dodatak II sadrži listu projekata za koje je potrebno sagledati potrebu provedbe strateške procjene ovisno o karakteristikama projekta i stanja okoliša u kojem će se projekt implementirati.</s><s>U Dodatku III predloženi su kriteriji koji, između ostalih, mogu poslužiti u procesu odlučivanja o nužnosti provedbe strateške procjene.</s><s>Konvencija o prekograničnim utjecajima industrijskih akcidenata donesena je u Helsinkiju 1992. godine, a stupila je na snagu 2000. godine.</s><s>Ova Konvencija dio je pan-Evropskog okvirnog zakonodavstva koji ima za cilj zaštitu okoliša i održivi razvitak.</s><s>Ostale konvencije ovog okvirnog zakonodavstva su Konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka s osam pripadajućih protokola, Konvencija o zaštiti i upotrebi prekograničnih vodenih tokova i međunarodnih jezera s pripadajućim protokolima o vodi i zdravlju, Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica i Konvencija o pristupu informacijama, učešće javnosti i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša.</s>\n<s>Cilj Konvencije je pomoći članicama spriječiti industrijske akcidente koji mogu imati prekogranični utjecaj, pripremiti ih za mogućnost akcidenta i način reagiranja u slučaju akcidenta.</s><s>Konvencija upućuje članice da u što većoj mjeri smanji rizik i spriječi nastanak industrijskih akcidenata, prvenstveno identifikacijom opasnih industrijskih operacija koje bi mogle imati prekogranični učinak ukoliko se akcident dogodi.</s><s>Nadalje, u okviru Konvencije date su upute za provedbu identifikacije moguće opasnosti te da nove projekte implementiraju na područja gdje je rizik najmanji.</s><s>Ratifikacijom Konvencije, zemlje članice obvezuju se na međusobnu suradnju u prevenciji industrijskih akcidenata, kao i definiranje mjera zaštite u slučaju akcidentnog događaja.</s><s>Osim suradnje i razmjene informacija na državnoj razini, Konvencija ističe obvezu članica na suradnju s javnosti vezano uz mjere zaštite i spremnosti na pravodobnu reakciju u slučaju industrijskog akcidenta (u skladu s propisima Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu o pitanjima Silvana Tome</s>\n<s>U prilog gore navedenom svakako treba navesti ekološku katastrofu koja se desila u Mađarskoj, sjeverozapadno od jezera Balaton u 10. mjesecu 2010. godine kada je uslijed eksplozije u tvornici aluminija, te je došlo do razlijevanja otrovnog mulja oko 700.000 m³, natrijeve lužine sa solima teških metala.</s><s>U prvom momentu u doticaju s otrovnim muljem umrlo je četvero ljudi a 120 je opečeno.</s><s>A tisuće kvadratnih kilometara tla i vodotoka je onečišćeno.</s><s>Mjerljivost posljedica navedenog događaja biti će moguća tek za nekoliko godina intenzivnog istraživanja i promatranja zdravlja ljudi, životinja i biljaka.</s><s>Državna uprava za zaštitu i spašavanje obaviještena je od strane Monitoring and information centra EU Mehanizma za suradnju u civilnoj zaštiti kako mađarske vlasti drže situaciju pod kontrolom.</s><s>Bazelskom konvencijom o kontroli međugraničnih kretanja opasnog otpada i njegovog odlaganja definirane su opće obveze poštivanja procedure kontrole međugraničnog kretanja opasnog otpada između zemalja potpisnica Konvencije, kao i njihovo pravo zabrane uvoza u svrhu odlaganja.</s><s>U Dodacima I, II i III dan je Popis kategorija otpada koji treba nadzirati zatim Kategorije otpada koji zahtjeva posebnu pažnju, te popis opasnih obilježja otpada.</s><s>Konvencija propisuje da opasnim otpadom mogu upravljati isključivo ovlaštene osobe.</s><s>Ostali propisi Konvencije odnose se na obveze pakiranja, označavanja i prijevoza u skladu s međunarodnim propisima, prateću dokumentaciju i međunarodnu suradnju i razmjenu podataka i informacija.</s><s>Zanimljivo je naglasiti da se ratifikacijom Konvencije članice obvezuju zabraniti izvoz opasnog otpada ili drugih vrsta otpada u državu ne potpisnicu, kao i uvoz iz zemalja ne potpisnica Konvencije.</s><s>Konvencija o postojanim organskim spojevima donesena je u svibnju 2001. godine u Stockholmu.</s><s>Predmet konvencije je 12 postojanih organskih kemikalija grupiranih u tri kategorije: pesticidi, industrijske kemikalije te dioksine i furane.</s><s>Konvencija propisuje kontrolne mjere koje se odnose na proizvodnju, uvoz, izvoz, odlaganje i uporabu postojanih organskih spojeva.</s><s>Mjere se sastoje u prestanku proizvodnje i uporabe namjerno proizvedenih spojeva, eliminaciju nenamjerno proizvedenih postojanih organskih spojeva gdje god je to moguće te odlaganju otpadnih postojanih organskih spojeva na ekološki prihvatljiv način.</s><s>Od zemalja članica Konvencijom se zahtjeva promoviranje najboljih raspoloživih tehnika i prakse u cilju zamjene korištenja postojećih i prevencija nastanaka novih spojeva.</s>\n<s>Konvencija o suradnji za zaštitu i održivo korištenje rijeke Dunava čini zakonodavni okvir za međunarodnu kooperaciju i prekogranično upravljanje vodama Dunavskog sliva.</s><s>Osnovni cilj Konvencije je osigurati održivo Silvana Tome</s>\n<s>• zaštitu, unapređenje i racionalnu upotrebu površinskih i podzemnih • preventivne mjere kontrole opasnosti uzrokovane akcidentima uključujući poplave, led ili opasne tvari;</s>\n<s>Uz navedenu Konvenciju o suradnji za zaštitu i održivo korištenje rijeke Dunava Republika Hrvatska je potpisnica Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save.</s><s>Cilj ovog Sporazuma je međudržavna suradnja Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Republike Slovenije i Republike Srbije radi uspostavljanja međudržavnog režima plovidbe rijekom Savom i plovnim pritocima, održivog upravljanja vodama i poduzimanju mjera za sprečavanje ili ograničavanje opasnosti te za smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih uslijed poplava, leda, suša i nezgoda koje uključuju i opasne tvari.</s>\n<s>U poimanju katastrofe polazi se od određenja da se radi o svakom događaju koji izaziva tako velike posljedice na ljudske živote, imovinu ili ustaljeni i uobičajeni način života, da je za njihovo otklanjanje potrebno aktivirati ne samo redovite službe već i sve raspoložive resurse pojedine zajednice, šire zajednice ili čovječanstva u cjelini kako bi se situacija stavila pod kontrolu, prije svega spasili ili zaštitili ljudski životi, ali i materijalne vrijednosti, kulturna dobra.</s>\n<s>Priroda i okoliš su temeljne vrijednosti hrvatskog društva, u kojem se gospodarenju pristupa kroz primjenu odrednica održivog razvitka.</s><s>Reakcija svih nas na rastuće potrebe društva, mora stremiti za kvalitetnim usmjeravanjem, uočavanjem i rješavanjem problematike zaštite okoliša, a u cilju osiguranja prirodnog tijeka ekoloških procesa.</s><s>Misija Republike Hrvatske mora biti poticanje aktivnog sudjelovanja javnosti u zaštiti okoliša, prirode i ostvarivanju održivog razvoja, te da smo svi mi faktor koji će se pridružiti globalnom ekološkom pokretu u nastojanju da zaštitimo i unaprijedimo ovaj mali dio našega svijeta.</s>\n<s>Pollution (Latin contaminatio) implies contamination of bodies, objects, clothing and footwear, food products, environment, etc. infectious microorganisms and toxins, or radioactive substances, heavy metals.</s><s>Cross-border collaboration in enviroment preservation Abstract</s>\n<s>Sustav zaštite i spašavanja Republike Hrvatske je u području sigurnosti postavljen kao zasebna kategorija sa posebnostima koje nemaju obrambena sigurnost i policijski poslovi.</s><s>Te posebnosti se naročito odnose na temeljne nositelje sustava i njihova prava i obaveze propisane zakonskom regulativom.</s><s>Jedan od temeljnih nositelja sustava su jedinice lokalne i područne /regionalne/ samouprave.</s><s>U ovom radu daje se pregled teritorijalnog ustroja lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj te prava i obveze jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u području zaštite i spašavanja te s tim u vezi odgovornih osoba izvršne vlasti.</s><s>Čelnici lokalne zajednice na području svoje nadležnosti odgovorni su za pripremu i organiziranje zaštite i spašavanja, te aktiviranje organiziranih snaga zaštite i spašavanja i zapovijedanje.</s><s>Nadalje u radu se ukazuje na nedovoljnu osposobljenost čelnika lokalne zajednice za izvršavanje obveza utvrđenih zakonskim propisima kao i njihov neodgovorni odnos u svezi izvršavanja obveze svojeg osposobljavanja.</s>\n<s>Društveni razvoj i stabilnost današnjeg modernog društva temelji se i počiva na bitnim kategorijama javnog djelovanja u svakoj zajednici, a to djelovanje u sferi političkog života, ekonomskog, kulture, zdravstvene zaštite, sigurnosti te mnogih drugih čimbenika.</s><s>Područje sigurnosti sigurno je jedan od važnijih čimbenika svake zajednice.</s><s>Kad govorimo o sigurnosti, ovaj segment javnog djelovanja, javnog servisa građana lokalne zajednice u lokalnoj samoupravi ili države na nacionalnoj razini, možemo sagledati u tri funkcionalne razine ustroja i djelovanja.</s><s>To su nacionalna sigurnost ili obrambena sigurnost, sigurnost u sferi javnog reda i kriminaliteta odnosno policijski poslovi, te sigurnost u sferi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od posljedica prirodnih i civilizacijskih nesreća.</s><s>Prve dvije kategorije, nacionalna sigurnost i sigurnost javnog reda i mira, odnosno policijski poslovi su standardne kategorije javnog djelovanja gdje država korištenjem svojih mehanizama ustrojava i omogućava funkcioniranja svih segmenata tih sigurnosti, a to su vojska, sigurnosne službe, policija, jednom riječju klasičan državni aparat..</s><s>Aktivnosti i jednog i drugog segmenta sigurnosti postavljene su na klasičan način djelovanja sa razine državnih tijela izvršne vlasti i po vertikalnom hijerarhijskom ustroju.</s><s>Treći segment sigurnosti, sigurnost u sferi zaštite i spašavanja je nešto drugačije koncipiran javni servis, javno djelovanje.</s><s>Zaštita i spašavanje je također ustavna i zakonska kategorija definirana kao aktivnost odnosno područje od javnog interesa za Republiku Hrvatsku koja uživa njezinu osobitu skrb.</s>\n<s>U takvom kontekstu poimanja nacionalne sigurnosti kao jedne društveno socijalne kategorije važne u izgradnji zajednice uz obrambenu sigurnost i policijske poslove, važan ako ne i istoznačan segment je i zaštita i spašavanje ljudi , materijalnih i drugih dobara, a za što je odgovoran sustav zaštite i spašavanja.</s><s>Stoga je zaštita i spašavanje organizirana kao interdisciplinarna djelatnost, normativno, organizacijski i funkcionalno povezana u poseban i jedinstven sustav koji djeluje u miru, izvanrednim situacijama i ratu.</s><s>Republika Hrvatska normativno je uredila sustav zaštite i spašavanja donošenjem Zakona o zaštiti i spašavanju i ustrojavanjem Državne uprave za zaštitu i spašavanje, a temelj svemu je Ustav Republike Hrvatske.</s><s>Sabor Republike Hrvatske na sjednici od 26.studenog 2004.godine donio Damir Pilčik</s>\n<s>724 je Zakon o zaštiti i spašavanju1 ( NN 174/04).</s><s>Zakonom se uređuje i propisuje sustav zaštite i spašavanja u katastrofama i velikim nesrećama, način rukovođenja i koordiniranja snagama zaštite i spašavanja, prava i obveze sudionika zaštite i spašavanja, zadaće i ustroj tijela za rukovođenje i koordiniranje, način uzbunjivanja i obavješćivanja,provođenje mobilizacije, nadzor nad provedbom odredbi Zakona, ograničenja vlasničkih i drugih stvarnih prava radi zaštite života i zdravlja ljudi.</s><s>Također se Zakonom regulira značenje pojmova vezanih uz sustav zaštite i spašavanja, temeljne zadaće sustava zaštite i spašavanja u katastrofama i velikim nesrećama, operativne snage te prava i obaveze, školovanje, osposobljavanje i usavršavanje sudionika zaštite i spašavanja u katastrofama i većim nesrećama.</s><s>Zakonom se propisuje jedno područje javnog djelovanja koje je dotad bilo relativno loše pokriveno zakonskom regulativom.</s><s>Neuređenost tog područja jednim dijelom po pitanju normativne regulative, a s druge strane po pitanju praktičnog operativnog postupanja odgovornih subjekata zaštite i spašavanja rezultirala je nakon skoro desetogodišnjeg procesa stvaranja Zakona o civilnoj zaštiti, donošenjem Zakona o zaštiti i spašavanju2.</s><s>U tom je kontekstu zakonskim propisima propisano što je to zaštita i spašavanje3, tko provodi zaštitu i spašavanje i koje su sve društvene razine odgovorne za funkcioniranje zaštite i spašavanja.</s><s>Zakon o zaštiti i spašavanju eksplicitno je odredio nosioce sustava zaštite i spašavanja na svim razina i to od fizičkih osoba, pravnih osoba , pa do jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i tijela državne izvršne vlasti.</s><s>Temeljem Ustavnih odredbi i drugih zakonskih akata koji se temelje dijelom i na Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi koja je ratificirana od strane Hrvatskog sabora lokalna samouprava je prvi i osnovni čimbenik sustava zaštite i spašavanja, njegovog ustrojavanja, organiziranja, financiranja i djelovanja.</s><s>1 Isti je zakon (dalje u tekstu: Zakon o ZiS-u) dobio dopune Zakonom o izmjenama zakona o zaštiti i spašavanju (NN 79/07, NN 38/09 i 127/10).</s><s>Izmjene i dopune odnosile su se na usklađivanje sa SEVESO II direktivom EU koja se odnosi na velike tehničko-tehnološke nesreće u postupku proizvodnje, prerade, skladištenja i transporta opasnih kemikalija sa učincima na lokalnu zajednicu (od 2007 godine) i na postupak neposrednog izbora čelnika jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (od 2009 godine).</s><s>2 U tom se kontekstu može govoriti o istoznačnosti pojmova civilna zaštita i zaštita i spašavanje.</s><s>U Europskoj uniji pojam civilna zaštita obuhvaća sve aktivnosti koje u Republici Hrvatskoj nazivamo zaštita i spašavanje.</s><s>To se odnosi na zaštitu prvenstveno ljudi, ali i okoliša i imovine, uključujući kulturnu baštinu, u slučajevima velikih katastrofa, tj. prirodnih, tehnoloških, radioloških ili akcidenata po okoliš unutar i izvan Unije 3 »sustav zaštite i spašavanja je oblik pripremanja i sudjelovanja sudionika zaštite i spašavanja u reagiranju na katastrofe i veće nesreće, te ustrojavanja, pripremanja i sudjelovanja operativnih snaga zaštite i spašavanja u prevenciji, pripravnosti, reagiranju na katastrofe i otklanjanju mogućih uzroka i posljedica katastrofa« (Zakon o ZiS-u) Damir Pilčik</s>\n<s>Lokalna samouprava i zaštita i spašavanja Lokalna samouprava je jedan od temeljnih subjekata u pravnom i političkom sustavu modernih država i u konačnici to je podjela vlasti po teritorijalnom načelu.</s><s>Središnja, državna vlast bazira se na centralizaciji vlastitih političkih i javnih autoriteta.</s><s>S druge strane lokalna samouprava temelji se na decentralizaciji, a shodno tome i preuzimanju većeg dijela javnih poslova koje su dotad obavljale centralizirane državne službe.</s><s>Lokalna samouprava ima dugu i bogatu tradiciju u modernim demokratskim državama.</s><s>Države Europske unije tu tradiciju i bogatstvo društvenog i političkog života dalje obogaćuju i unaprjeđuju i tu prvenstveno mislimo na velik doprinos prihvaćanjem Europske povelje o lokalnoj samoupravi.</s><s>Europsku povelju o lokalnoj samoupravi donijele su države Vijeća Europe godine 1985.</s>\n<s>Lokalna samouprava također se razvijala i u Hrvatskoj kroz duže povijesno razdoblje, od vremena Austro – Ugarske monarhije pa do vremena današnje Hrvatske.</s><s>Ta je tradicija nastavljena i u Hrvatskoj u okviru bivše države Jugoslavije kada je na području Hrvatske bilo formirano 107 općina sa visokom razinom političke samostalnosti..</s><s>U samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj naslijeđeni sustav lokalne samouprave iz vremena socijalizma opstao je do prve veće reforme lokalne samouprave 1992/93. godine, koja značajno mijenja postojeće stanje i promovira koncepciju upravne decentralizacije.</s><s>Mijenja se dotadašnja monotipska struktura ustroja lokalne zajednice i uvodi se dvostupanjska struktura lokalnih jedinica, ali je to dobrim dijelom bilo centralističko stupnjevanje.</s><s>Na razini dotadašnjih općina uvode se dva oblika lokalne samouprave i to su općine i gradovi, i time je ukinuta , odnosno umanjene snaga i značaj bivših velikih, jakih općina naslijeđenih iz socijalizma.</s><s>Postojeći broj općina razmrvljen je na veliki broj općina i manji broj gradova, čiji je broj konstantno rastao.</s><s>Ta je reforma uspostavila 418 općina i 68 gradova, a danas imamo u mreži lokalne samouprave 429 općina i 127 gradova.</s><s>Drugi ili srednji stupanj lokalne samouprave uspostavljen je na razini županija i one su bile ustrojena kao lokalna uprava.</s><s>U to je vrijeme ta razina prije svega bila mogućnost i potreba središnje državne vlasti i uprave da djeluje kao centralna vlast na lokalnoj razini.</s><s>U takvoj konstelaciji snaga i značaja lokalne samouprave i uprave veliki dio poslova lokalnog karaktera koji su po svojoj prirodi poslovi lokalne samouprave, bili su izuzeti iz lokalnog samoupravnog djelokruga Damir Pilčik</s>\n<s>726 i dodijeljeni su državnim tijelima da ih obavljaju.4 U okviru poslova zaštite i spašavanja, poslovi vatrogastva za razinu lokalne zajednice organiziraju se i koordiniraju se u Ministarstvu unutarnjih poslova, a poslovi civilne zaštite u Ministarstvu obrane.</s><s>Dijelom zbog ustrojstvenih promjena unutar MORHa, s dijelom zbog pritisaka međunarodnih faktora5 u to doba dosta prisutnih u političkom životu Hrvatske, civilna zaštita krajem 1993. godine izlazi iz MORH-a i postaje sa 1.1.1994. godine ustrojstvena jedinica Ministarstva unutarnjih poslova.</s><s>To je vrijeme vrlo slabe, da ne kažemo nikakve odzivnosti lokalne zajednice na uključivanje u poslove zaštite i spašavanja.</s><s>Profesionalno vatrogastvo bilo je direktno financirano iz državnog proračuna, a javne vatrogasne postrojbe ustrojstveno su bile organizirane kao odjeli u policijskim upravama.</s><s>Isto je bilo i sa civilnom zaštitom, koja je bila ustrojena kao služba na razini Ministarstva, a kao odjeli ili odsjeci na razini policijskih uprava.</s><s>Pritom je važno ovdje napomenuti da su financijska izdvajana minimalna, odnosno najčešće se ne izdvajaju nikakva sredstva za financiranje potreba civilne zaštite ( oprema, obuka, osposobljavanje itd.).</s><s>Čak i ona financijska sredstva koja bismo mogli nazvati „izvornim sredstvima civilne zaštite“ , a to su bila sredstva doprinosa za izgradnju skloništa, uplatom na račun MUP-a, završila su za financiranje potreba drugih struktura unutar Ministarstva.</s><s>Slijedeći veliki korak u reformama lokalne samouprave i uprave proveden je promjenama Ustava Republike Hrvatske iz 2000. godine.</s><s>To je bio velik i značajan korak u decentralizaciji države i značajno jačanje lokalne samouprave.</s><s>Tim je ustavnim promjenama prihvaćena koncepcija o lokalnoj samoupravi kao protuteži središnjoj, centralnoj državnoj vlasti.</s><s>To istovremeno znači da su u Ustav ugrađena ona pravna načela koja proklamira Europska povelja o lokalnoj samoupravi, koju je Hrvatska ratificirala 1997.godine6, a tek od 2000.godine počela primjenjivati, odnosno usklađivati sa vlastitim zakonodavstvom.</s><s>Promjenom Ustava RH iz 2000. 4 Ivan Koprić: Razvoj lokalne samouprave u Hrvatskoj – problemi i vrijednosne orijentacije, Javna uprava, Društveno veleučilište u Zagrebu i Pravni fakultet, Zagreb 2006. 5 Međunarodni pritisak prvenstveno se temeljio na činjenici da je u to doba značajan dio međunarodne humanitarne pomoći za stanovništvo Republike Hrvatske dostavljan civilnoj zaštiti koja je tu pomoć distribuirala pogođenoj populaciji, a međunarodna je zajednica smatrala da se obzirom na položaj civilne zaštite u MORH-u dio te pomoći prosljeđuje i Hrvatskoj vojsci.</s>\n<s>6 Republika Hrvatska ratiicirala je Povelju 1997.godine donošenjem Zakona o potvrđivanju Europske povelje o lokalnoj samoupravi.</s><s>Sabor Republike Hrvatske ratiicirao je minimalni broj odredbi Povelje, prvenstveno iz razloga što politička klima tog vremena u Hrvatskoj nije bila na potrebnoj razini da bi se mogle provesti neke korjenitije promjene u decentralizaciji države.</s>\n<s>- jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu.</s>\n<s>- jedinice područne (regionalne) samouprave obavljaju poslove od područnog (regionalnog) značenja, a osobito poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova. - poslovi lokalnog i područnog (regionalnog) djelokruga uređuju se zakonom.</s><s>Prilikom dodjeljivanja tih poslova prednost će imati ona tijela koja su najbliža građanima.</s>\n<s>- prilikom određivanja djelokruga jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave mora se voditi računa o širini i prirodi poslova i o zahtjevima učinkovitosti i ekonomičnosti7.</s>\n<s>Zakonodavni okvir ovih ustavnih promjena reguliran je Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi8 koji također u članku 19. stavak 1. propisuje da jedinice lokalne samouprave u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima, a između ostalih poslova i poslove koji se odnose na: – protupožarnu i civilnu zaštitu.</s>\n<s>Posebnim zakonima kojima se uređuju pojedine djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka odredit će se poslovi obavljanje kojih je jedinica lokalne samouprave dužna organizirati te poslovi koje jedinica lokalne samouprave može obavljati, ako je osigurala uvjete za njihovo obavljanje.</s><s>7 Ustav Republike Hrvatske (»Narodne novine« br. 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/2000, 124/2000 – pročišćeni tekst, 28/2001, 41/2001 – pročišćeni tekst, 55/2001 – ispravak) te Promjenu Ustava Republike Hrvatske objavljenu u »Narodnim novinama« broj 76/2010 8 Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj)samoupravi, Narodne novine br. 33 /01, 60/01, Damir Pilčik</s>\n<s>Temeljno načelo organiziranja sustava zaštite i spašavanja na nivou lokalne zajednice je načelo supsidijarnosti.</s><s>To je model i princip prema kojem su u lancu reagiranja i odgovornosti za postupanje u katastrofama i većim nesrećama prvenstveno nadležni autoriteti i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na čijim su područjima nastale.</s><s>U otklanjanju opasnosti i posljedica nesreća manjih razmjera na razini jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave čelnici tih lokalnih jedinica angažirati će prvenstveno kapacitete vlastitih gotovih snaga a to su pravne osobe i službe koje se bave zaštitom spašavanjem u redovnoj djelatnosti.</s><s>U slučaju nastanka ili prijetnje veće nesreće ili katastrofe koja nadilazi kapacitete gotovih snaga, čelnik jedinice lokalne i područne samouprave može mobilizirati, uz stručnu pomoć, stožera zaštite i spašavanja (dalje u tekstu: stožera ZiS), sveukupne ljudske i materijalno tehničke potencijale kojima lokalna zajednica raspolaže (postrojbe civilne zaštite, pripadnike DVD-a, udruge građana, pravne osobe i građane).</s><s>To je temeljni način djelovanja supsidijarnosti u praktičnom životu lokalne zajednice.</s><s>Ukoliko nastanak ili prijetnja veće nesreće ili katastrofe nadilazi mogućnosti i kapacitete lokalne samouprave, čelnik lokalne zajednice upućuje zahtjev za pomoć jedinici lokalne samouprave višeg ranga.</s><s>Na taj će način lokalnoj zajednici u slučaju potrebe pomoć pružiti susjedna lokalna zajednica, bilo to općina ili grad, odnosno ukoliko su posljedice takve nesreće ili katastrofe prevelike za taj nivo teritorijalnog organiziranja, pomoć pruža županija, odnosno država.</s><s>Ovdje je već prisutna primjena načela solidarnosti.</s><s>Ova dva načela značajna su u pristupu etabliranja lokalne zajednice kao temeljnog teritorijalnog čimbenika u političkom , društvenom , gospodarskom i pravnom smislu.</s><s>Naime, nesreće se ne događaju negdje i nekome drugom, nego i nama i to u našem dvorištu, našoj ulici, našem mjestu.</s><s>Stoga reakcija, odgovor na takav događaj mora doći od nas i mora doći odmah.</s><s>Ukoliko će lokalna zajednica čekati da joj netko dođe u pomoć i da netko drugi organizira pružanje pomoći, posljedice nesreća, pa i najbanalnijih događaja biti će uvijek veće i teže.</s><s>Stoga je načelo supsidijarnosti važna kategorija za brzo i kvalitetno reagiranje u nesreći ili katastroi.</s><s>Zakonska je obaveza lokalne zajednice da se priprema za reagiranje u nesreći, da planira i provodi opremanje i osposobljavanje vlastitih snaga zaštite i spašavanja, brzo i učinkovito odgovori na posljedice nesreće ili katastrofe i da što brže provede mjere oporavka pogođenog područja i ponovo uspostavi redovni način života svojih sugrađana</s>\n<s>Jasno je da načelo supsidijarnosti i solidarnosti nije na razini lokalne samouprave ekskluzivitet u području zaštite i spašavanja.</s><s>I obavljanje ostalih lokalnih Damir Pilčik</s>\n<s>729 poslova koji su zakonom utvrđeni da spadaju u nadležnost lokalne samouprave polazi od primjene gore navedenih načela.</s><s>I to je veliki napredak u izgradnji lokalne samouprave kao stvarne samouprave sa pravima i ovlastima propisanih Ustavom i zakonima.</s><s>No, još uvijek je nedostatna zakonska regulativa, pogotovo u području inanciranja i izgradnje veće inancijske neovisnosti lokalne samouprave.</s><s>Stoga je u ovom kontekstu prostor zaštite i spašavanje vrlo eklatantan primjer određenog nefunkcioniranja zakonom propisanih potreba i obaveza, odnosno sudara centralne državne vlasti koja inzistira na izgradnji sustava i nemogućnosti lokalne samouprave da to provede.</s><s>Uostalom, u zakonu je izričito propisana obaveza inanciranja sustava zaštite i spašavanja, njegove izgradnje i operativne funkcionalnosti, ali ne i točno deinirani izvori inanciranja, već se inanciranje planira iz sredstava proračuna lokalne zajednice.</s><s>Zakon o zaštiti i spašavanju u članku 2. decidirano propisuje da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u okviru svojih prava i obveza utvrđenih Ustavom i zakonom, uz sve ostalo i inanciraju zaštitu i spašavanje.</s><s>U članku 28. istoga zakona propisano je između ostaloga da se u proračunu osiguravaju sredstva namijenjena za inanciranje sustava zaštite i spašavanja u narednoj godini.</s><s>No, osnovni nedostatak kvalitetne provedbe ovih odredbi je nepropisivanje visine iznosa inanciranja zaštite i spašavanja, kako općenito za sustav u cjelini tako i za svaki segment sustava.</s><s>Naime, sustav zaštite i spašavanja čine operativne snage, koje se na razini lokalne samouprave sastoje i od snaga vatrogastva, hitne medicinske pomoći, Hrvatskog crvenog križa, Hrvatske gorske službe spašavanja i civilne zaštite.</s><s>Veći dio ovih subjekata inancira se iz proračuna lokalne samouprave temeljem i sukladno zakonom propisanim stopama ili postocima ostvarenog proračuna.</s><s>To je temelj inanciranja vatrogastva, Crvenog križa, ali ne i civilne zaštite, koja u kontekstu postojećih zakonskih odrednica sustava zaštite i spašavanja generira široki spektar aktivnosti i mjera zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara.</s><s>U tom i za taj kontekst se sukladno postojećoj normativnoj regulativi vrlo malo izdvaja inancijskih sredstava i adekvatno tome ovo se područje i slabije oprema i osposobljava.</s><s>Prava i obveze tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave</s>\n<s>Ukoliko dođe do nastanka veće nesreće ili katastrofe na području lokalne zajednice svi negativni efekti takvog događaja relektiraju se na pogođenom području, u nekoj lokalnoj zajednici.</s><s>Ovisno o vrsti i karakteru, obimu i posljedicama takvog događaja, lokalna zajednica osjeća manje ili veće posljedice.</s><s>No u svaDamir Pilčik</s>\n<s>730 kom slučaju narušen je redovan način života, jer dolazi do materijalnih šteta, pa čak i do ljudskih žrtava.</s><s>Stoga je lokalna zajednica taj faktor, taj čimbenik koji mora prvi reagirati uključujući sve svoje mogućnosti i resurse da se smanje posljedice, narušeno stanje što prije sanira, i ponovo uspostavi normalan način života.</s><s>Jasno, da bi lokalna zajednica mogla tako reagirati ona mora kroz svoja zakonska prava i obveze provoditi i određene aktivnosti u sustavu zaštite i spašavanja.</s><s>Tu se prije svega misli na:</s>\n<s>- razmatranje stanja sustava zaštite i spašavanja na području nadležnosti, - osiguranje inancijskih sredstava namijenjenih za inanciranje sustava zaštite i spašavanja,</s>\n<s>- osiguravaju uvjete za poduzimanje svih mjera važnih za otklanjanje posljedica katastrofa i velikih nesreća te obavljaju i druge poslove zaštite i spašavanja utvrđene zakonom.</s>\n<s>Čelnik jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ima velike ovlasti u provođenju mjera zaštite i spašavanja.</s><s>On je istovremeno i zapovjednik operativnih snaga zaštite i spašavanja kojima raspolaže, oprema ih i osposobljava lokalna zajednica, a u situaciji aktiviranja i upotrebe tih snaga stručnu potporu pruža mu stožer ZiS-a te lokalne zajednice.</s><s>U slučaju neposredne prijetnje od nastanka katastrofe ili velike nesreće na području neke lokalne zajednice ima pravo mobilizirati sveukupne ljudske i materijalno-tehničke potencijale s područja te zajednice, sukladno planu zaštite i spašavanja.</s>\n<s>Čelnik jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, općinski načelnik, gradonačelnik i župan u ostvarivanju prava i obveza u području zaštite i spašavanja iz svoje nadležnosti odgovoran je osobito za : - izradu i predlaganje predstavničkim tijelima nacrte procjene ugroženosti, a za koju je potrebno prethodno pribaviti suglasnost Uprave, - izradu i predlaganje predstavničkim tijelima nacrte planova zaštite i spašavanja,</s>\n<s>- pripremu prijedloga općih akata kojima propisuju mjere, aktivnosti i poslove u provođenju zaštite i spašavanja, - određuju operativne snage zaštite i spašavanja i pravne osobe od interesa za zaštitu i spašavanje, sukladno procjeni ugroženosti, Damir Pilčik</s>\n<s>- osiguravaju uvjete za premještanje, zbrinjavanje, sklanjanje i druge aktivnos ti i mjere u zaštiti i spašavanju ljudi, imovine i okoliša, sukladno planovima zaštite i spašavanja,</s>\n<s>- osiguravaju uvjete za poduzimanje i drugih mjera važnih za otklanjan je posljedica katastrofa i velikih nesreća te obavljaju i druge poslove zaštite i spašavanja utvrđene zakonom9.</s>\n<s>Osim ovih poslova i zadaća župan izrađuje i predlaže predstavničkom tijelu županija vanjske planove.</s><s>Izrada vanjskih planova je novina u sustavu zaštite i spašavanja koja je propisana Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i spašavanju (NN 79/07).</s><s>Naime, u postupku usaglašavanja i implementacije hrvatskog zakonodavstva sa europskim zakonodavstvom, Hrvatska je trebala u svoj zakonodavni okvir ugraditi odredbe tzv. SEVESO II direktive10.</s><s>Ovo su velika prava i obveze čelnika lokalne zajednice.</s><s>No, da li su i koliko čelnici lokalne i područne samouprave educirani i osposobljeni za djelovanje u sustavu zaštite i spašavanja.</s>\n<s>Kakva je osposobljenost i učinkovitost sustava zaštite i spašavanja na razini lokalne zajednice.</s><s>Poznata je uzrečica da je lanac toliko jak koliko je jaka najslabija karika.</s><s>Stoga je temeljno pitanje kakva je osposobljenost svih segmenata sustava zaštite i spašavanja na razini lokalne zajednice.</s><s>Zakonom je deinirano da sustav zaštite i spašavanja na razini lokalne zajednice čine operativne snage zaštite i spašavanja.</s><s>To su stožeri zaštite i spašavanja, zapovjedništva i postrojbe vatrogastva, zapovjedništva i postrojbe civilne zaštite te službe i postrojbe pravnih osoba koje se zaštitom i spašavanjem bave u svojoj redovnoj djelatnos9 Zakon o zaštiti i spašavanju. pročišćeni tekst zakona.</s><s>NN 174/04, 79/07, 38/09, 127/10 10 Zakonski propisi propisani tom direktivom uzročno su vezani uz veliku kemijsku nesreću u talijanskom gradu Seveso sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća, čije su se posljedice relektirale upravo na prostor šire lokalne zajednice.</s><s>To znači da se katastrofalni učinak te nesreće nije zadržao u krugu tvornice, nego je u nesreći nastradalo i stanovništvo lokalne zajednice koje nije bilo upoznato sa kakvim se opasnim kemikalijama tvornica koristi u procesu proizvodnje.</s><s>SEVESO II direktiva neposredno obvezuje sve pravne subjekte na obvezno poštivanje svih zakonskih propisa te pravo i obvezu lokalne zajednice da neposredno nadzire provođenje i poštivanje tih propisa.</s><s>U tom je kontekstu važnost vanjskog plana zaštite i spašavanja stanovništva i okoliša kojeg izrađuje i donosi lokalna zajednica.</s>\n<s>732 ti.11 Operativnim snagama na razini lokalne i područne samouprave rukovode i koordiniraju načelnici općina, gradonačelnici i župani.</s><s>U tom radu potporu čelniku lokalne zajednice daje stožer ZiS.</s><s>Temeljno pitanje je kakva je osposobljenost cjelokupnog sustava zaštite i spašavanja jedne lokalne zajednice.</s><s>Svi oblici operativnih snaga zaštite i spašavanja općine , grada ili županije imaju trebaju biti osposobljeni za djelovanje u sustavu zaštite i spašavanja i ta se osposobljenost stječe kroz dva temeljna načina obrazovanja: formalnog obrazovanja i neformalnog osposobljavanja.</s><s>Jedan dio operativnih snaga zaštite i spašavanja, tzv. gotove snage, osposobljenost za djelovanje u sustavu zaštite i spašavanja stekle su putem formalnog obrazovanja i to su zvanja vatrogasca, liječnika, policajca, i razne druge specijalnosti kojima se ostvaruje egzistencija putem redovnog zaposlenja u radnom odnosu a specijalistička znanja se koriste u izvanrednim situacijama, nesrećama i slično.</s><s>U tu kategoriju spadaju i zaposlenici pravnih subjekata, upravnih tijela na lokalnoj razini i tijela državne uprave koji se bave poslovima iz nadležnosti zaštite i spašavanja.</s><s>Ostale operativne snage osposobljavaju se za djelovanje u sustavu zaštite i spašavanja na način neformalnog osposobljavanja.</s><s>To su pripadnici civilne zaštite, vatrogasci u statusu dragovoljaca, članovi raznih udruga, a svakako i članovi, barem veći dio, stožera ZiS te čelnici jedinica lokalne i područne samouprave.</s><s>Ovdje posebno apostroiramo čelnike lokalnih zajednica, jer oni nisu profesionalci u sustavu zaštite i spašavanja, a također ogromna većina njih nema nikakvih dodirnih točaka sa područjem zaštite i spašavanja.</s><s>Stoga je potreba osposobljavanja odnosno pripremanja čelnika lokalnih zajednica za djelovanje u izvanrednim prilikama, velikim nesrećama ili katastrofama od izvanrednog značaja.</s><s>U konačnici to je njihova obaveza i pravo, odnosno dužnost.</s><s>To bi svakako trebao biti i jedan od temeljnih postulata njihovog odabira da budu birani i izabrani od strane svojih sugrađana.</s><s>Zakon o zaštiti i spašavanju propisao je da su čelnici lokalnih zajednica odgovorne osobe u planiranju, organiziranju i provedbi sustava zaštite i spašavanja.</s><s>Također je propisana obveza i načini osposobljavanja svih sudionika zaštite i spašavanja, a među kojima su svakako čelnici lokalnih zajednica.</s><s>Istim je zakonskim aktom Državna uprava za zaštitu i spašavanja obvezana za donošenje programa osposobljavanja odgovornih osoba u sustavu zaštite i spašavanja na razini lokalne zajednice, čelnika lokalnih zajednica.</s><s>Načini pripremanja za djelovanje u području zaštite i spašavanja u vidu neformalnog osposobljavanja su prije svega programi osposobljavanja, tečajevi, seminari, radionice i vježbe.</s><s>U tu svrhu Državna uprava za zaštitu i spašavanje provela je projekt osposobljavanja općinskih načelnika, 11 Zakon o zaštiti i spašavanju</s>\n<s>Cilj programa osposobljavanja je upoznavanje čelnika jedinica lokalne i područne samouprave s obvezama i odgovornostima u sustavu zaštite i spašavanja.</s><s>Zadaća ovog projekta bila je da se čelnici lokalne zajednice osposobe za upravljanje sustavom zaštite i spašavanja u katastrofama i velikim nesrećama.</s><s>Tijekom savjetovanja odgovorne osobe lokalne zajednice upoznate - sustavom zaštite i spašavanja, odnosno njegovim organizacijskim i normativnim uređenjem,</s>\n<s>- obvezama i zadaćama odgovornih osoba u sustavu zaštite i spašavanja u jedinicama lokalne i područne samouprave, - osnovnim pojmovima kriza i katastrofa, procjenom rizika i planiranjem u zaštiti i spašavanju,</s>\n<s>- osnovama kriznog upravljanja, deiniranjem kritične infrastrukture i njenim značajem u provođenju mjera zaštite i spašavanja - razradom studije slučaja izvanrednog događaja sa teškim posljedicama po lokalnu zajednicu (kemijski akcident velikog prerađivačkog pogona u neposrednoj blizini grada).</s>\n<s>Kao što je vidljivo Program osposobljavanja sastojao se od nekoliko nastavnih cjelina, kojima su obrađeni teorijski pojmovi sustava zaštite i spašavanja, rukovođenje i zapovijedanje u uvjetima izvanrednih situacija te praktična provedba simulacijske vježbe sa razradom scenarija nekog hipotetičkog događaja u kojemu je naglašena i potencirana uloga čelnog čovjeka lokalne zajednice kao odgovorne osobe sustava zaštite i spašavanja.</s><s>Tijekom 2009. i 2010. godine projekt osposobljavanja čelnika lokalnih zajednica proveden je na prostoru cijele Republike Hrvatske.</s><s>Projektom je bilo predviđeno osposobljavanje u dvije faze.</s><s>U prvoj je fazi pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske i organizacijom DUZS-a provedeno savjetovanje – osposobljavanje župana svih dvadeset županija i Grada Zagreba.</s><s>U drugoj fazi provedbe projekta osposobljavanja čelnika bile su zastupljene sve jedinice lokane i područne samouprave, odnosno 127 gradova i 429 općina.</s><s>Po završetku cijelog projekta, odnosno provedbi osposobljavanja čelnika svih 20 županija i Grada Zagreba, 127 gradova i 429 općina na području Republike Hrvatske, analitički i statistički je obrađen cijeli projekt.</s><s>Tablicama i graikonima je dat prikaz odzivnosti čelnika lokalne i područne samouprave na obvezu osposobljavanja u sustavu zaštite i spašavanja.</s><s>Podaci u graikonima prikazani su u stupcima koji označavaju prisutnost čelnika, njihovih zamjenika, kategoriju „ostalih“, te postotak lokalnih zajednica bez predstavnika na osposobljavanju.</s>\n<s>Analitička i evaluacijska raščlamba provedenog projekta dala je zanimljive rezultate.</s><s>U dobre strane provedenog savjetovanja ubraja se jednoglasna potvrda prisutnih čelnika o potrebi njihovog osposobljavanja provedbom ovakvih edukacija i ozbiljan pristup radu nazočnih čelnika.</s><s>Kvalitetni praktični rezultati ovog osposobljavanja bili su posebno vidljivi u sredinama pogođenim poplavama tijekom 2010.godine i čiji su čelnici puno učinkovitije upravljali sustavom zaštite i spašavanja.</s><s>Loša strana je slab odaziv čelnika, pogotovo gradonačelnika velikih gradova i delegiranje zamjenika gradonačelnika iako odgovornost u sustavu zaštite i spašavanja nije prenosiva, te nekompetentno delegiranje predstavnika lokalne zajednice umjesto gradonačelnika, tzv. kategorija „ostali“ (tajnici službi, predstojnici ureda, vatrogasni zapovjednici ili komunalni redari).</s><s>U tom kontekstu simptomatičan je statistički prikaz prisutnosti čelnih ljudi, a također i postotak dvije kategorije – „ostali“ i „bez predstavnika“.</s><s>Za razinu županija taj podatak iznosi 52%, za gradove 45% i za općine 44%.</s><s>Značajno lošija statistička slika je za gradove koji imaju status velikog grada, a samim time su podložniji rizicima civilizacijskih i prirodnih nesreća (stanovništvo, industrija, infrastruktura, položaj i sl.).</s><s>Status velikog grada ima 16 gradova s više od 35.000 stanovnika (Bjelovar, Dubrovnik, Karlovac, Osijek, Pula, Rijeka, Samobor, Sisak, Slavonski Brod, Split, Šibenik, Varaždin, Velika Gorica, Vinkovci, Zadar i Grad Zagreb).</s><s>Status velikog grada također ima i 8 gradova s manje od 35.000 stanovnika, u kojima se nalazi sjedište županije (Čakovec, Gospić, Koprivnica, Krapina, Pazin, Požega, Virovitica Damir Pilčik</s>\n<s>Iz priloženih podataka vidljivo je da od 24 grada sa statusom velikog grada, savjetovanju prisustvovalo samo 3 gradonačelnika odnosno 12 %.</s><s>Nijedan od njih nije savjetovanje odslušao do kraja, već su ga napustili poslije prvog predavanja.</s><s>Smatramo da je također važno naznačiti da 7 gradova nije imalo predstavnike na savjetovanju.</s><s>Također je značajan podatak da ukupan postotak gradova bez predstavnika i kategorije „ostali“ iznosi čak 66%.</s><s>S druge strane važno je napomenuti pozitivne reakcije na savjetovanje čelnika onih lokalnih zajednica koje su dosad imale konkretne situacije izvanrednih događaja, većih nesreća i potrebu njihovog osobnog sudjelovanja u aktiviranju sustava zaštite i spašavanja u sprječavanju odnosno saniranju posljedica takvih događanja.</s><s>Te reakcije pokazuju njihov senzibilitet spram ove problematike i potrebu primjerene izgradnje vlastitih sposobnosti i mogućnosti za kvalitetnim odgovorom na neki izvanredni događaj u sferi zaštite i spašavanja.</s><s>U tom se kontekstu mogu razmatrati i ocjenjivati prošlogodišnji (2010. godina) događaji velikih poplava diljem republike Hrvatske i reakcija čelnih ljudi lokalne zajednice na navedene događaje.</s>\n<s>Upravo nam ta odzivnost ili neodzivnost čelnih, odgovornih ljudi lokalnih zajednica, govori u prilog tezi o potrebi za permanentnom i kvalitetnom prisutnošću struke u javnosti, prije svega nadležnih upravnih tijela i institucija iz područja zaštite i spašavanja, u cilju daljnje promidžbe i senzibilizacije kako javnosti tako i svih odgovornih struktura.</s><s>Pritom mislimo na prava i obaveze odgovornih struktura u sustavu zaštite i spašavanja.</s><s>Jasno je, da se to prvenstveno odnosi na odgovorne osobe, jer ova vrsta odgovornosti nije prenosiva na druge, a velika većina čelnika je upravo tu odgovornost prebacila na druge, zamjenike, pročelnike ili još niže strukture izvršne vlasti njihovih lokalnih zajednica.</s><s>Iskustva, interesi, percepcije čelnika lokalnih zajednica o problematici zaštite i spašavanja, a pogotovo traženja i zahtjevi za kvalitetnim rješenjima praktičnih problema u sustavu zaštite i spašavanja njihovih sredina a koji su se na neki način iskristalizirali tijekom provedbe projekta osposobljavanja biti će vrlo korisni u provedbi ostalih programa osposobljavanja tih segmenata u zaštiti i spašavanju.</s><s>Naime, speciičnost tih struktura u zaštiti i spašavanju je upravo to da nisu profesionalci u sustavu, a na svojoj razini odlučivanja odgovorni su za funkcioniranje sustava zaštite i spašavanja.</s><s>Stoga za kraj, želimo potaknuti promišljanja o potrebi kvalitetnijeg zakonskog reguliranja odgovornosti i obveznosti u okružju zaštite i spašavanja, svih onih Damir Pilčik</s>\n<s>Literatura odgovornih osoba ili institucija koji po vokaciji nisu dijelom profesionalnog ustroja zaštite i spašavanja ali su linijom obnašanja dužnosti ili funkcija odgovorni za učinkovit i operativno sposoban sustav zaštite i spašavanja.</s><s>Pritom treba ponovo naglasiti osnovni princip demokratskog izbora i obavljanja funkcija, koji ipak na dopušta prenošenje odgovornosti na druge.</s>\n<s>Ivan Koprić: Razvoj lokalne samouprave u Hrvatskoj – problemi i vri jednosne orijentacije, Javna uprava, Društveno veleučilište u Zagrebu i Pravni fakultet, Zagreb 2006.</s>\n<s>Ustav Republike Hrvatske (»Narodne novine« br. 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/2000, 124/2000 – pročišćeni tekst, 28/2001, 41/2001 pročišćeni tekst, 55/2001 – ispravak) te Promjenu Ustava Republike Hrvatske objavljenu u »Narodnim novinama« broj 76/2010 Zakon o zaštiti i spašavanju. pročišćeni tekst zakona.</s><s>NN 174/04, 79/07, 38/09, Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Narodne novine br. 33 Zakon o izborima općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika Program osposobljavanja čelnika jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, DUZS, 2009.</s>\n<s>Issue of responsible persons qualification of local community to act in protection and rescue system Abstract</s>\n<s>Raširenost nasilja među mladima i njegova raznolika pojavnost sustavno je ispitivana u svijetu i zadnjih godina kod nas.</s><s>Poznato je da dostupnost oružja povećava ozbiljnost posljedica nasilja.</s><s>Zbog poratne situacije u hrvatskoj i evidentnog porasta nasilja među mladima osmišljen je projekt “dostupnost i nošenje oružja kod adolescenata u hrvatskoj’’ .</s><s>Ovaj rad donosi dio re</s>\n<s>Sažetak zultata tog šireg istraživanja.</s><s>Cilj mu je bio ispitati adolescentsku percepciju raširenosti i dostupnosti oružja u različitim okruženjima mladih.</s><s>Ispitivanjem je obuhvaćen prigodni uzorak od 1044 učenika završnih razreda osnovne i srednje škole (oba spola) iz različitih regija Hrvatske.</s><s>Ovaj rad donosi rezultate primjene dviju ljestvica: percepcija raširenosti oružja (PRO) i percepcija dostupnosti oružja (PDO) iz vlastitog opsežnog upitnika iskustava adolescenata s oružjem i nasiljem.</s><s>Dominantno se razmatraju postoci adolescenata koji se slažu s ponuđenim tvrdnjama o raširenosti oružja u njihovom okruženju, odnosno navode čestinu svojih iskustava sa događajima koji uključuju oružje - iz pozicije različitih uloga (svjedoka, žrtve, nositelja oružja u svrhu samoobrane odnosno korisnika oružja kako bi se naštetilo drugome) unutar različitih okruženja (škole, kuće, ulice, sportskih događaja, mjesta izlazaka i sl.).</s><s>Trećina adolescenata smatra da je nošenje oružja u njihovoj okolini uobičajena pojava dok znatno više njih (64%) navodi da njihovi vršnjaci nose oružje, čak i u školi (49%).</s><s>Najčešće su to noževi, bokseri i različite palice.</s><s>Oko 50% adolescenata svjedočilo je barem jednom događaju koji je uključivao oružje i to na ulici ili na mjestu izlaska.</s><s>Rjeđe je nošenje oružja u svrhu obrane – dominantno na ulici (22%), gotovo upola rjeđe sa namjerom nanošenja štete drugima, a najrjeđe je iskustvo žrtve.</s><s>Nakon ulice i mjesta izlazaka, po zastupljenosti slijedi iskustvo s oružjem u školi te potom na sportskim događajima i kod kuće.</s><s>Alarmantni su podaci o adolescentskoj percepciji lake dostupnosti oružja (čak i vatrenog). * Blažević Matea, Celjak Ana, Čular Ida, Lugomer Armano Goranka, Perišić Kristina, Sudar Martina, Toth Marko, Filozofski fakultet u Zagrebu 743</s>\n<s>Gotovo svi smatraju da se oružje može lako nabaviti, 43% navodi da zna kako doći do oružja i to po povoljnoj cijeni, a skoro 40% mladih navodi da bi to uspjeli u roku do tjedan dana.</s><s>Skoro svaki treći adolescent i skoro svaka peta adolescentica smatra da može nabaviti vatreno oružje na mjestima izlazaka.</s><s>U raspravi se kritički osvrće na do sada poduzimane mjere redukcije nasilja i dostupnosti oružja te se predlažu preventivni edukativni programi koje bi trebalo ponuditi već u višim razredima osnovne škole.</s><s>Ključne riječi: adolescenti, percepcija raširenosti oružja, percepcija dostupnosti oružja</s>\n<s>Problem raširenosti nasilja među mladima i njegova raznolika pojavnost sustavno su isticani u brojnim svjetskim i domaćim istraživanjima (Andershed, Kerr i Stattin, 2001; Noaks i Noaks, 2000; Šavora 2003; Zloković i Bilić 2006).</s><s>Poznato je da se ozbiljnost posljedica nasilja povećava dostupnošću oružja.</s><s>Zbog poratne situacije u Republici Hrvatskoj i evidentnog porasta nasilja među mladima osmišljeno je istraživanje ‘’Dostupnost i nošenje oružja kod adolescenata u Hrvatskoj’’</s>\n<s>, čiju izvedbu su financijski podržali Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.</s><s>Riječ je o epidemiološkom istraživanju kojim se nastojalo ispitati raširenost nasilja te raširenost i dostupnost oružja kod adolescenata – interes je bio utvrditi koliko adolescenti znaju i što misle o oružju te kako se ponašaju i osjećaju li se ugroženo kada su u pitanju nasilje i/ili oružje.</s><s>Naime, mnoga strana istraživanja pokazuju kako najtočnije informacije o prevalenciji nasilja među mladima dolaze upravo od mladih koji su bili svjedoci ili akteri neke vrste vršnjačkog nasilja (Price, Telljohann, Dake, Marsico i Zyla, 2002).</s><s>U ovom radu predstavlja se dio rezultata gore projekta ‘’Dostupnost i nošenje oružja kod adolescenata u Hrvatskoj’’ Oružje, primarni interes ovog istraživanja, definirano je u skladu sa čl. 5 Zakona o oružju (NN, br. 63/07).</s><s>Zakon određuje hladno oružje kao razne predmete kojima je osnovna namjena napad ili nanošenje ozljeda (bodež, bokser, nož, kamenje, mačevi itd.).</s><s>Vatreno oružje uključuje sve vrste pušaka, pištolja, revolvera te sve vrste naprava iz kojih se, pomoću potisnutog djelovanja barutnih plinova, kroz cijev izbacuju zrno, kugla, sačma, strelica ili drugi projektili.</s><s>Općenito, oružje predstavlja važan gresivni znak, odnosno njegova prisutnost može povećati vjerojatnost javljanja agresije jer potiče na djelovanje.</s><s>Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 744</s>\n<s>Dakle, nasilje i oružje su i na ovoj razini dovedeni u vezu te se zajednički proučavaju u istraživanjima pod pojmom ‘’efekt oružja’’ .</s><s>O tome govore nal</s>\n<s>Uvod azi studije Berkowitza i LaPagea iz 1967. godine (prema Anderson, Benjamin i Bartholow, 1998), koju su brojni strani autori kasnije replicirali i potvrdili rezultate.</s><s>Uobičajeno objašnjenje ovog efekta je da oružje predstavlja okidač za pojavu agresivnog ponašanja.</s><s>Naime, ako smo svjesni da je oružje prisutno u našoj okolini, automatski se povećava dostupnost agresivnih i neprijateljskih scenarija – oblika kognitivnih shema – u semantičkom pamćenju zbog svoje sličnosti u značenju i asocijacije sa svakodnevnim iskustvom.</s><s>Svaki scenarij u semantičkom pamćenju ima svoj aktivacijski prag, a kada se on prijeđe scenarij se aktivira i koristi.</s><s>Nakon aktivacije scenarija, njegova energija se širi na povezane scenarije te može, na jedan ili više načina, facilitirati agresivno ponašanje.</s><s>U ovom radu fokus je na problemima raširenosti i dostupnosti oružja.</s><s>Pojam raširenost oružja određen je kao subjektivnu percepciju adolescenata o prisutnosti oružja u njihovom svakodnevnom životu.</s><s>Zanimljivo je da oni adolescenti koji nose oružje imaju za najbolje prijatelje osobe koje isto tako nose oružje i definiraju nošenje oružja kao pozitivan atribut (William, Mulhall, Reis i DeVille, 2002).</s><s>Pojam dostupnost oružja definiran je kao subjektivnu percepciju adolescenta o tome na kojim mjestima i na koji način te uz koji trošak mogu doći do hladnog i/ili vatrenog oružja.</s><s>Istraživanja su pokazala kako dostupnost oružja i vjerovanje da drugi nose oružje značajno utječu na odluku o (ne) nošenju oružja (Barlas i Egan, 2006).</s>\n<s>Cilj ovog istraživanja je sustavno sagledavanje mnogih razina problematike nasilja i prisutnosti oružja u osobnom iskustvu hrvatskih adolescenata, čime se do sada nitko nije bavio na sveobuhvatan način.</s><s>Rezultati ovog istraživanja mogli bi poslužiti za kreiranje preventivnih programa usmjerenih ka smanjivanju nasilja među mladima te potaknuti nova istraživanja.</s><s>Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 745</s>\n<s>2. Ispitati čestinu adolescentskih iskustava s događajima koji uključuju oružje – iz pozicije različitih uloga (svjedoka, žrtve, nositelja oružja u svrhu samoobrane odnosno korisnika oružja kako bi se nanijela šteta drugima) unutar različitih okruženja (škola, kuća, ulica, sportske aktivnosti/događaji, mjesto izlazaka i drugdje) 3. Ispitati adolescentsku percepciju dostupnosti oružja u odnosu na spol i uzrast</s>\n<s>Uzorak čini ukupno 1044 sudionika (Tablica 1), od čega je 55% adolescenata i 45% adolescentica.</s><s>Obzirom da podaci iz literature ukazuju da, nakon završetka osnovne škole, postoji trend porasta rizičnih oblika ponašanja (agresije, nasilja i nošenja oružja) kod adolescenata u odnosu na adolescentice (Shapiro, Dorman, Welker i Clough, 1998; Wright & Fitzpatrick, 2006; Forrest, Zycowski, Stuhldreher i Ryan, 2000), odabirom ‘’tradicionalno muških’’ srednjih škola uzorkom je namjerno zahvaćen veći udio srednjoškolaca u odnosu na srednjoškolke. a što je u rezultat strukture uzorka koji obuhvaća 39% učenika završnih razreda osnovnih škola i 61% učenika završnih razreda srednjih škola (Tablica 2).</s><s>Izvjesno proširenje navedenih dobnih raspona rezultat je različitih faktora koji su djelovali na tijek školovanja (raniji polazak u školu, akceleracija, ponavljanje Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 746</s>\n<s>Tablica 1 Opis strukture uzorka sudionika prema spolu i vrsti škole Sociodemografski podaci uključuju i informacije o veličini mjesta školovanja te procjene financijskog stanja.</s><s>Sudionici potječu iz četrnaest gradova Republike Hrvatske (Drniš, Knin, Krapina, Oroslavje, Osijek, Pula, Rijeka, Rovinj, Sisak, Slavonski Brod, Split, Varaždin, Zadar, Zagreb).</s><s>U svakom gradu ispitana su dva razredna odjeljenja u srednjim školama (jedno odjeljenje u gimnaziji, jedno u strukovnoj školi) te dva razredna odjeljenja u osnovnoj školi(ama).</s><s>Većina sudionika školuje se u mjestima od 50 000 do iznad 100 000 stanovnika, a najmanje njih u mjestima od 3 000 do 10 000 stanovnika (Tablica 2).</s><s>Ti podaci ukazuju na urbanost uzorka.</s><s>Distribucija financijskih prilika sudionika, procijenjenih na skali od 1 = jako loše do 5 = jako dobre, pomaknuta je prema višim vrijednostima – najveći broj adolescenata svoje financijske prilike procjenjuje dobrima (Tablica 2).</s>\n<s>Za potrebe cjelokupnog istraživanja percepcije dostupnosti i nošenja oružja kod adolescenata u Hrvatskoj konstruiran je Upitnik iskustava adolescenata s oružjem i nasiljem.</s><s>Mjerni instrument čine tri ljestvice: Ljestvica percepcije i ponašanja u situacijama nasilja (PIP-USN), Ljestvica percepcije i ponašanja u situacijama s oružjem (PIP-USSO) i Ljestvica stavova prema oružju (SPO) te pet tematskih cjelina: Percepcija raširenosti nasilja (PRN), Količina i vrsta osobnih iskustava s oružjem (KIV-OISO), Percepcija raširenosti oružja (PRO), Percepcija dostupnosti oružja (PDO) i Znanje o oružju (ZNOO).</s><s>Osim toga, Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 748</s>\n<s>2.2.</s><s>Instrumentarij u upitnik je uvrštena i Skala stupnja agresivnosti (SSA) koja predstavlja na hrvatski jezik prevedenu, reduciranu i prilagođenu verziju originalne Aggression Scale (Orpinas i Frankowski, 2001; prema Orpinas P. i Frankovski R., 2001).</s><s>U ovom su radu korišteni sociodemografski podaci te rezultati dva tematska dijela upitnika – Percepcije raširenosti oružja (PRO) i Percepcije dostupnosti Sociodemografski podaci (SDMP).</s><s>Prikupljeni su podaci o spolu, dobi, razredu i školi koje sudionik pohađa, mjestu školovanja te procjeni vlastitih financijskih prilika.</s>\n<s>Percepcija raširenosti oružja (PRO) jedan je od tematskih dijelova upitnika konstruiran za potrebe ovog istraživanja.</s><s>Namijenjen je ispitivanju percepcije adolescenata o prisutnosti oružja u njihovom svakodnevnom životu, što uključuje situacije promatranja i/ili sudjelovanja (na bilo koji način) u situacijama nošenja i/ili korištenja oružja te opću procjenu adolescenata o zastupljenosti oružja u različitim socijalnim kontekstima (u kući, školi, ulici itd.).</s><s>Sastoji se od sedam pitanja od kojih su dva otvorenog tipa, dok je pet pitanja uvršteno u tablice u kojima su sudionici odgovarali brojčanim procjenama.</s><s>Sudionici su u prvoj tablici ovog tematskog dijela trebali odgovoriti na četiri čestice u smislu razine zastupljenosti oružja u njihovoj okolini.</s><s>Na raspolaganju su imali četiri su izraženi postotnom zastupljenošću svakog od ponuđenih odgovora za svaki od socijalnih konteksta.</s><s>Preostale četiri tablice ispituju zastupljenost situacija koje uključuju hladno i/ili vatreno oružje u svakodnevnom životu adolescenata.</s><s>Svaka od njih sastoji se od 6 čestica koje predstavljaju različite socijalne kontekste.</s><s>Sudionici izražavaju čestinu iskustva s pojedinom situacijom izbo– 4-10 puta, 5 – više od 10 puta.</s><s>Rezultati su izraženi postotnom zastupljenošću svakog od ponuđenih odgovora za svaki socijalni kontekst.</s><s>Pitanja otvorenog tipa odnosila su se na raširenost oružja u školskom kontekstu.</s><s>Percepcija dostupnosti oružja (PDO) jedan je od tematskih dijelova upitnika konstruiran za potrebe ovog istraživanja te je namijenjen ispitivanju percepcije adolescenta o tome na kojim mjestima i na koji način, te uz koji trošak oni mogu doći do hladnog i/ili vatrenog oružja.</s><s>Sastoji se od tri dijela.</s><s>Prvi uključuje 9 čestica na koje se izborom odgovora Da ili Ne izražava slaganje odnosno neslaganje s navedenom tvrdnjom.</s><s>Odgovorima su pridijeljene brojčane vrijednosti prema ključu: Ne = 0, Da = 1 bod.</s><s>Mogući raspon rezultata je 0-9 bodova, gdje veći rezultat znači veću dostupnost oružja.</s><s>Drugi dio se odnosi na vremenski interval unutar kojeg ispitanici mogu doći do vatrenog oružja uz 6 ponuđenih odgovora.</s><s>Rezultati su izraženi kao frekvencija (postotak) pojave svakog od ponuđenih odgovora.</s><s>Treći dio oblikovan je u tablicu koja sadrži 7 čestica za Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 749</s>\n<s>2.2.</s><s>Instrumentarij procjenu socijalnih okruženja za koje se procjenjuje mogućnost nabave oružja: znam.</s><s>Za svaki socijalni kontekst određuje se postotna zastupljenost svakog od ponuđenih odgovora.</s>\n<s>Konstrukciji upitnika prethodilo je prikupljanje podataka u okviru dviju fokusnih grupa na uzorku ciljne populacije adolescenata.</s><s>S jednom grupom od 8 učenika završnih razreda osnovne škole i s jednom grupom od 8 učenika završnih razreda srednje škole razgovaralo se o terminološkim nejasnoćama vezanim uz pojmove nasilja i oružja, vrstama nasilja i oružja, mjestima na kojima se susreću s nasiljem, dostupnosti i raširenosti oružja u njihovoj okolini, razlozima nošenja oružja i sl.</s><s>Dodatno, u svrhu prikupljanja podataka relevantnih za kreiranje i oblikovanje upitnika te što vjernijeg oslikavanja stvarne slike raširenosti i dostupnosti oružja kod adolescenata u Hrvatskoj analizirani su novinski članci koji se odnose na slučajeve nasilja s korištenjem oružja u kojima su bili uključeni mladi u dobi do dvadeset i jedne godine starosti (Jutarnji Glavnom ispitivanju prethodila je i provjera razumljivosti i primjerenosti Upitnika iskustava adolescenata s oružjem i nasiljem na prigodnom uzorku studenata Sveučilišta u Zagrebu te učenika završnih razreda zagrebačkih osnovnih i srednjih škola.</s><s>Na osnovi tih rezultata uklonjene su sve nejasnoće i propusti pri konstrukciji upitnika.</s><s>Također, prije terenskog prikupljanja podataka dobiveno je pozitivno mišljenje Etičkog povjerenstva Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dozvola Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za provođenje istraživanja u školama.</s><s>Ispitivanju je prethodilo i pribavljanje pristanaka za sudjelovanje u ispitivanju od strane punoljetnih učenika te roditeljskih pristanaka za sudjelovanje maloljetnih učenika ciljanog uzorka.</s><s>Time je postupak provedbe istraživanja usklađen s etičkim načelima propisanima Etičkim kodeksom istraživanja u koja su uključena djeca.</s><s>Ispitivanje je provedeno u listopadu i studenome 2007. godine na učenicima završnih razreda osnovnih škola, gimnazija te srednjih strukovnih škole u 14 gradova Republike Hrvatske.</s><s>Upitnici su primijenjeni grupno u svakom razrednom odjeljenju, u okviru dva školska sata.</s><s>Za učenike koji nisu sudjelovali u istraživanju, u prethodnom dogovoru sa školskim psihologom ili pedagogom, organizirana je redovna nastava.</s><s>Svi su sudionici popunjavali upitnik istim redoslijedom, uz vođenje od strane ispitivača.</s><s>Ispitivanje je bilo anonimno.</s><s>Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 750</s>\n<s>Dobiveni rezultati će biti razmatrani u dvije odvojene tematske cjeline – percepcija raširenosti oružja i percepcija dostupnosti oružja.</s><s>Zbog neodgovaranje nekih sudionika na pojedina pitanja u prikazu rezultata postoje razlike u broju sudionika.</s>\n<s>3.1.1.</s><s>Percepcija raširenosti nošenja oružja u adolescentskom okruženju Korišteno je 7 pitanja kako bismo provjerili koliko je oružje zastupljeno u različitim sredinama u kojima se kreću mladi u Hrvatskoj.</s><s>Pitanje 57 ‘’U kojoj mjeri se, prema Tvom mišljenju, u Tvojoj okolini nosi oružje?’’ obuhvaćalo je 4 čestice usmjerene na dobivanje opće informacije o percepciji raširenosti nošenja oružja.</s><s>Uz svaku česticu sudionici su se trebali opredijeliti za kategoriju koja najbolje opisuje u kojoj se mjeri u njihovoj okolini nosi oružje (1 – ‘’niTablica 3 omogućuje detaljniju analizu percepcije sudionika o raširenosti nošenja oružja u njihovoj okolini.</s><s>Kako iz nje možemo vidjeti, za sve čestice u 57. pitanju zastupljenost odgovora u kategorijama ‘’puno’’ i ‘’jako puno’’ je relativno mala, stoga su ujedinjene kategorije ‘’malo’’ oblikovani rezultatom je poslužio kao indikator prisutnosti nošenja oružja (SČpostotak slaganja s česticom odnosno razlika između ukupnog broja sudionika i onog broja sudionika koji su dali odgovor „nimalo“) u okolini adolescenata.</s><s>Veliki postotak sudionika (64%) izjavio je kako njihovi vršnjaci nose oružje, a njih 34% kako je nošenje oružja u njihovoj okolini uobičajena pojava.</s><s>Isto tako, alarmantan je podatak da 49% adolescenata spominje nošenje oružja u školskom kontekstu.</s><s>Obzirom na rezultate koji svjedoče da je oružje prisutno u okolini mladih, neobično je da je 75% njih odgovorilo kako njihovi vršnjaci ne nose sprejeve za samoobranu.</s><s>Taj nalaz otvara brojna pitanja za raspravu.</s><s>Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 751</s>\n<s>Sljedeće pitanje odnosilo se na procjene broja učenika iz razreda koji nose oružje u školu.</s><s>Dobivena je izrazito pozitivno asimetrična distribucija s rasponom procjena od 0 (58%) do 27 (0.1%).</s><s>Prema većinskim odgovorima sudionika, niti jedan učenik u razredu ne nosi oružje u školu (dominantna vrijednost iznosi Tablica 3 Percepcija adolescenata o raširenosti nošenja oružja u njihovoj okolini Slika 1 Grafički prikaz procjena broja učenika u razredu koji nose oružje u školu Kao nadopuna prethodnom pitanju od sudionika se u 59. pitanju tražilo da navedu koja oružja su najviše zastupljena kod njihovih kolega iz razreda koji nose oružje u školu.</s><s>Od 576 sudionika koji su odgovorili na ovo pitanje, 6 ih je izjavilo kako nisu sigurni koje oružje njihovi školske kolege nose, a 17 sudionika dalo je odgovore koje iz opravdanih razloga ne možemo smatrati važećima i/ili ozbiljnima (npr. tenk, motorne pile, duga beretka, pištolj na vodu…).</s><s>Obzirom da je ovo pitanje bilo otvorenog tipa, sudionici su imali priliku dati više odgoMatea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 752</s>\n<s>3.1.</s><s>Percepcija raširenosti oružja vora.</s><s>Odgovore koji su uzeti u obradu prvo su podijeljeni u kategorije hladnog i vatrenog oružja.</s><s>Nadalje, hladno oružje je podijeljeno u 7 kategorija vidljivih Tablica 4</s>\n<s>Prikaz frekvencija odgovora adolescenata koji su na pitanje 59: ‘’Koje oružje najviše nose učenici iz tvog razreda u školu?’’ naveli hladno oružje Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 753</s>\n<s>Prikaz frekvencija navedenog vatrenog oružja „koje učenici iz razreda najviše nose u školu“ Prema navodima učenika završnih razreda osnovnih i srednjih škola u školu se najviše nose različite vrste noževa, a potom slijede bokseri i različite palice Vatreno oružje koje je naknadno podijeljeno u 3 kategorije (Tablica 5) znatno je rjeđe navođeno u usporedbi s hladnim oružjem, ali je zabrinjavajuće da određen broj učenika, prema navodu suučenika, u školu nosi pištolje.</s><s>Budući da je ovo pitanje bilo otvorenog tipa i budući da je već navedeno kako se neki odgovori ne mogu uzimati u obradu zbog neozbiljnosti, moramo spomenuti činjenicu da je moguće da su i neki drugi odgovori izmišljeni.</s><s>3.1.2.</s><s>Čestina adolescentskih iskustava s događajima koji uključuju oružje iz pozicije različitih uloga unutar različitih okruženja Percepcija raširenosti oružja kod adolescenta u Hrvatskoj ispitana je s četiri pitanja oblikovana u tablice.</s><s>Svako pitanje odnosilo se na iskustva uključenosti u događaj s oružjem iz pozicije a) svjedoka, b) žrtve, c) nositelja oružja i d) korisnika oružja i to u šest različitih okruženja (škola, kuća, ulica, sportske aktivnosti/događaji, mjesto izlazaka i drugdje) u kojima su ta iskustva adolescenti mogli doživjeti.</s>\n<s>Za svako od navedenih okruženja od sudionika je traženo da procijene koliko često su se pojavljivali u pojedinim ulogama (svjedok, žrtva, nositelj i/ili korisnik oružja) prema ponuđenim kategorijama 1 – ‘’nikad’’ Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 754</s>\n<s>Odgovori na pitanje o čestini svjedočenja događaju koji uključuje prisutnost i/ ili korištenje vatrenog i/ili hladnog oružja (u posljednje tri godine) u različitim navedenim okruženjima pokazuju da adolescenti nemaju velik broj takvih iskustava.</s><s>Izuzetak je okruženje ulice u kojem je skoro svaki peti adolescent od jedan do tri puta svjedočio takvom događaju dok je na mjestu na koje izlaze tome svjedočio svaki šesti adolescent.</s><s>Prisutnosti ili korištenju oružja svjedočilo je u kontekstu škole čak 25% adolescenata, a u kontekstu sportskih aktivnosti/događaja njih 23%, što je upozoravajuće.</s><s>Analizom postotaka odgovora po kategorijama (Tablica 6) potvrđuje se nalaz da je najviše adolescenata svjedočilo događaju koji uključuje oružje na ulici Tablica 6</s>\n<s>Odgovori adolescenata na pitanje 60: ‘’U zadnje 3 godine bio/la sam svjedokom događaja koji uključuju prisutnost i/ili korištenje vatrenog i/ili hladnog oružja.’’ Razmotrimo 61. pitanje: ‘’U zadnje tri godine bio/bila sam žrtvom u događaju/ događajima koji uključuju vatreno i/ili hladno oružja’’ Iz Tablice 7 se može vidjeti da veliki dio adolescenata nikada nije bila žrtvom u događajima koji uključuju vatreno i/ili hladno oružje.</s><s>Čini se da je kućno okruženje najsigurnija okolina jer se tamo tek 3 % sudionika našlo u ulozi žrtve.</s><s>Najviše adolescenata je barem jednom bilo žrtvom ovakvih događaja na tivnosti/događaji (4%).</s>\n<s>Odgovori adolescenata na pitanje 61: ‘’U zadnje 3 godine bio/la sam žrtvom u događaju/ događajima koji uključuju vatreno i/ili hladno oružje.’’ Tablica 8</s>\n<s>Podaci o navođenoj čestini nošenja / korištenja oružja u svrhu samoobrane (Tablica 8) govore da je najviše 22% adolescenata barem jednom nosilo oružje u svrhu samoobrane na ulici, nakon čega kao rizična mjesta koja zahtijevaju samoobranu slijede mjesta na koja izlaze (15%), škola (13%), sportske aktivnosti/ Pogledamo li prikaz postotaka adolescenata koji su u zadnje tri godine barem jednom koristili oružje kako bi nanijeli štetu drugima (Tablica 9) nalazimo krajnje zabrinjavajući rezultat.</s><s>Okruženje ulice zauzima prvo mjesto (13% adolescenata je tamo bar jednom koristilo oružje kako bi nanijeli štetu drugima) a dalje slijede mjesta izlazaka adolescenata (8%) te školski kontekst (6%) i kuća Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 756</s>\n<s>Odgovori adolescenata na pitanje 63: ‘’U zadnje 3 godine upotrijebio/la sam vatreno i/ili hladno oružje kako bi naštetio/la drugom/ima.’’ Slika 2 Grafički prikaz postotka adolescenata s bar jednim iskustvom događaja koji je uključivao oružje u različitim ulogama i različitim kontekstima 3.2.</s><s>Percepcija dostupnosti oružja</s>\n<s>Kako bi se provjerilo koliko je oružje dostupno mladima u Hrvatskoj korišteno je devet čestica s dihotomnim odgovorima koje pružaju opće informacije o dostupnosti oružja, pitanje koje se ticalo vremenskog intervala potrebnog za potencijalne nabave neke vrste vatrenog oružja te pitanje oblikovano u tablicu koje ispituje kolika je adolescentima mogućnost nabave vatrenog oružja u različitim kontekstima.</s>\n<s>Tablica 9 zala je zabrinjavajuće podatke (Tablica 10).</s><s>96% adolescenata smatra kako je danas lako nabaviti oružje, a 54% njih smatra kako bi bez problema mogli nabaviti neku vrstu vatrenog oružja.</s><s>Čak 43% adolescenata smatra da zna na koji način lako doći do oružja, a njih 44% kaže da bi vatreno oružje mogli nabaviti po povoljnoj cijeni.</s><s>Za razliku od 19% adolescenata koji tvrde da do vatrenog oružja može lako doći zakonitim putem, njih čak 69% smatra kako je do vatrenog oružja lako doći nezakonitim putem.</s><s>59% adolescenata je izjavilo da im je u posebnim prigodama (poput Božića i Nove Godine te drugih slavlja) vatreno oružje dostupnije nego inače.</s><s>Možda je najšokantniji podatak da 82% naših adolescenata smatra kako je oružje dostupno maloljetnicima.</s><s>Prema tablici 10 koja prikazuje percepciju dostupnosti oružja u odnosu na spol adolescenata, u usporedbi sa 62% mladića koji smatraju da bi mogli bez problema nabaviti neku vrstu vatrenog oružja (kada bi to željeli), to isto smatra 44% djevojaka.</s><s>Dok 55% mladića navodi da zna na koji načina lako doći do vatrenog oružja, to isto navodi 28% djevojaka.</s><s>Mogućnost nabave vatrenog oružja po povoljnoj cijeni navodi 52% mladića i 34% djevojaka.</s><s>Razmatranje rezultata percepcije dostupnosti oružja s obzirom na uzrast sudiTablica 10</s>\n<s>758 onika (Tablica 11), pokazuje da mišljenje o lakoj nabavi neke vrste vatrenog oružja dijeli 47% osnovnoškolaca i 59% srednjoškolaca.</s><s>Dok 39% osnovnoškolaca i 45% srednjoškolaca smatra da zna na koji način lako doći do neke vrste vatrenog oružja, čak 44% osnovnoškolaca, i jednaki postotak srednjoškolaca, vjeruje kako oružje mogu nabaviti po povoljnoj cijeni.</s><s>Također, zaprepašćuju rezultati da 18% osnovnoškolaca smatra kako do vatrenog oružja može lako doći na zakoniti način u usporedbi sa 67% tih istih osnovnoškolaca koji smatraju da do vatrenog oružja lako mogu doći nezakonitim putem.</s><s>Odgovori srednjoškolaca prate isti trend; 20% srednjoškolaca smatra da lako može doći do neke vrste vatrenog oružja na zakoniti način, dok njih 71% smatra da to može ostvariti na nezakonit način.</s>\n<s>Odgovori adolescenata te muškog i ženskog subuzorka na pitanje 73: ‘’Kada bi želio/la nabaviti neku vrstu vatrenog oružja, mogao/la bih to učiniti u roku?’’ Slika 3 Grafički prikaz postotaka adolescenata muškog i ženskog spola koji bi, kada bi željeli, mogli nabaviti neku vrstu vatrenog oružja u određenom vremenskom periodu adolescenata koji su sudjelovali u ovom istraživanju navodi da može nabaviti vatreno oružje u roku od samo nekoliko sati (Tablica 12).</s><s>Osobito alarmantan podatak je da čak 39% adolescenata smatra da može nabaviti neku vrstu vatrenog oružja u vremenskom periodu do tjedan dana (ujedinjene kategorije Prema podacima iz Tablice 12. kroz jedan dan (ujedinjene kategorije ‘’nekoliko unutar jednog tjedna (objedinjene kategorije ‘’nekoliko sati’’ dana’’) 28% djevojaka i 47% mladića.</s><s>Graički prikaz odnosa distribucija postotaka, za pitanje o vremenskom periodu potencijalne nabave oružja, između sudionika ukupno te muškog i ženskog subuzorka prikazan je na Slici 3. Usporedba odgovora učenika osnovnih škola i srednjih škola (Tablica 13) pokaMatea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 760</s>\n<s>Tablica 12 zuje da čak 39% osnovnoškolaca i 38% srednjoškolaca smatra kako vatreno oružje može nabaviti u roku do 7 dana (objedinjene kategorije ‘’nekoliko sati’’ dan’’ i ‘’2-7 dana’’).</s><s>Šokantno je da 10% osnovnoškolaca i 9% srednjoškolaca izvještava kako vatreno oružje mogu nabaviti u roku od samo nekoliko sati.</s><s>Ti odnosi se jasnije vide na Slici 3.</s>\n<s>Odgovori osnovnoškolskog i srednjoškolskog subuzorka na pitanje 73: ‘’Kada bi želio/la nabaviti neku vrstu vatrenog oružja, mogao/la bih to učiniti u roku?’’ Slika 4 Grafički prikaz postotaka učenika osnovnih i srednjih škola koji bi, kada bi željeli, mogli nabaviti neku vrstu vatrenog oružja u određenom vremenskom periodu Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 761</s>\n<s>Odgovori adolescenata na pitanje 74: ‘’U kojoj mjeri postoji mogućnost da se na navedenim mjestima nabavi neka vrsta vatrenog oružja?’’ vatrenog oružja izgleda da je to najlakše u specijaliziranim trgovinama (93%), putem oglasa (91%) i na ulici (90%).</s><s>Alarmantan je podatak i da čak 19% adolescenata, tj. svaki peti učenik, misli kako je u školi moguće nabaviti neku vrstu vatrenog oružja (iako ne njima).</s><s>Oni sami bi mogli najlakše nabaviti vatreno oružje putem oglasa (43%), na ulici (36%), u specijaliziranim trgovinama (27%), Gledano u odnosu na spol (Tablica 15) djevojke percipiraju manju mogućnost nabave vatrenog oružja na ulici (26%) za razliku od muških sudionika (44%).</s><s>Kada su u pitanju okruženja škole i kuće situacija je nešto drugačija.</s><s>Podjednaki broj djevojaka (21%) smatra kako je u školi moguće nabaviti neku vrstu vatrenog oružja, iako ne i njima osobno, što smatra i 17% mladića.</s><s>Kada je u pitanju kontekst kuće, za istu kategoriju odgovora, ‘’moguće je nabaviti oružje, , opredijelilo se 11% djevojaka, a to isto misli i 8% mladića.</s><s>Ipak, ozbiljniji je podatak da 7% djevojaka i 7% mladića navodi kako bi i osobno mogli nabaviti vatreno oružje kod kuće, što upućuje na prisutnost vatrenog oružja u domovima adolescenata.</s><s>Osim na ulici, čini se da je i na mjestima gdje mladi izlaze moguće nabaviti neku vrstu vatrenog oružja - tako misli 21% djevojaka i Prema Tablici 16, 30% osnovnoškolaca misli kako oružje može nabaviti na ulici, Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 762</s>\n<s>Tablica 15 Odgovori muškog i ženskog subuzorka na pitanje 74: ‘’U kojoj mjeri postoji mogućnost da se na navedenim mjestima nabavi neka vrsta vatrenog oružja?’’ postocima</s>\n<s>Tablica 16 Odgovori osnovnoškolškog i srednjoškolskog subuzorka na pitanje 74: ‘’U kojoj mjeri postoji mogućnost da se na navedenim mjestima nabavi neka vrsta vatrenog , izraženi u postocima</s>\n<s>Tablica 14 a 7% njih smatra da do oružja može doći u školi.</s><s>Čak 34% osnovnoškolaca izjavljuje da do vatrenog oružja može doći putem oglasa, a njih 21% na mjestima na koja izlaze.</s><s>Prema podacima dobivenima od srednjoškolaca, 40% njih može doći do neke vrste vatrenog oružja na ulici.</s><s>35% srednjoškolaca smatra da vatreno oružje bez problema mogu nabaviti u specijaliziranim trgovinama, a čak njih 49% vjeruje kako do vatrenog oružja mogu doći putem oglasa.</s><s>Na mjestima na kojima izlazi 21% osnovnoškolaca i 28% srednjoškolaca moglo bi nabaviti vatreno oružje.</s>\n<s>4.1.</s><s>Percepcija raširenosti oružja kod adolescenata Kao sve ozbiljniji problem među djecom školske dobi i osobito među adolescentima, pojavljuje se nasilje udruženo s oružjem (Forrest, Zychowski, Stuhldreher i Ryan, 2000).</s><s>Upravo zbog toga se ovo istraživanje bavi temom oružja u životu mladih.</s>\n<s>Interes za adolescentsko viđenje raširenosti oružja kod mladih u Hrvatskoj bilo je potrebno upotpuniti stijecanjem opće slike raširenosti oružja do ispitivanja speciičnih iskustava mladih s oružjem iz pozicije različitih uloga unutar različitih okruženja.</s><s>Pri sastavljanju pitanja nastojalo se da se u ponuđena okruženja uključe životni konteksti koji su relevantni za mlade.</s><s>Iako im je bila ponuđena mogućnost da uz ponuđeno navedu i neka druga okruženja, mali je broj sudionika iskoristio tu priliku, te smo zbog toga zanemarili kvalitativne i kvantitativne analize tih odgovora, svrstanih u kategoriju odgovora ‘’negdje .</s><s>Osim toga, postavljena su i neka preciznija pitanja otvorenog tipa s kojima se ciljalo isključivo na iskustvo s oružjem u kontekstu škole.</s><s>Poznato je naime, da u doba adolescencije vršnjaci, osim članova obitelji, imaju značajan utjecaj na psihosocijalni razvoj pojedinca (Lacković-Grgin, 2006).</s><s>Budući da učenici najveći dio svog vremena provode u školi, družeći se sa svojim vršnjacima, smatrali smo potrebnim obratiti posebnu pažnju na to okruženje.</s><s>Očekivano je da adolescenti imaju jasnu predožbu što se događa u njihovom razredu i školi te da imaju informacije o svojim vršnjacima.</s><s>Nalaz da je nošenje oružja u njihovoj sredini, globalno gledano prisutno ‘’nimalo’’ ili ‘’malo’’ ohrabruje.</s><s>On upućuje na zaključak da se, uslijed pravovremenog provođenja mjera intervencija, i taj mali broj osoba koje nose oružje može smanjiti te na taj način prevenirati negativne posljedice nošenja i potencijalnog korištenja oružja.</s><s>Obzirom da je ovdje riječ o pitanju koje je mladima moglo djelovati ugrožavajuće, moguće je da su usprkos visokom postotku onih koji su na njega odgovorili, bili skloni davati socijalno poželjne odgovore.</s><s>Analizom odgovora po česticama, rasprava o davanju socijalno poželjnih odgovora dobiva dodatnu potporu.</s><s>Dok s jedne strane 64% adolescenata percipira da njihovi vršnjaci, u nekoj mjeri, nose oružje te da 42% smatra da to čine njihovi suučenici, istodobno njih 33% percipira da u njihovoj okolini nije uobičajeno da ljudi nose oružje.</s><s>Ovaj nalaz može se protumačiti na dva načina.</s><s>Prvi je da percepcija većine sudionika, odražava percepciju onoga što je socijalno prihvatljivo.</s><s>Drugi način tumačenja je pretpostavka kako ovakva percepcija odgovara realnom stanju u životu mladih i da to znači da unutar ukupne populacije Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 764</s>\n<s>4. Rasprava ljudi koji nose oružje adolescenti zauzimaju velik dio.</s><s>Budući da je ovdje riječ o vrlo ‘’slobodnom’’ tumačenju, valja se ipak prije prikloniti prvom od njih.</s><s>Pretpostavka o davanju upitno iskrenih odgovora temelji se i na preostalim rezultatima raširenosti oružja.</s>\n<s>Rezultati na otvoreno pitanje o broju suučenika koji u školu nose oružje pokazali su da u razrednom odjeljenju, od prosječno 27 učenika, većina sudionika (62%) smatra kako u njenom/njegovom razrednom odjeljenju nema takvih.</s><s>Pažnju treba posvetiti odgovorima malog broja sudionika (oko 3%) koji su naveli da u njihovom odjeljenju više od deset suučenika nosi oružje.</s><s>Trebalo bi provjeriti objektivnost tih navoda odnosno trebalo bi provjeriti vežu li se ti navodi uz određena razredna odjeljenja.</s><s>Kao moguće obrazloženje vidimo i eventualni transfer znanja kojeg su sudionici mogli steći kroz ispunjavanje prethodnog dijela upitnika (na koji se u ovom radu ne osvrćemo) u kojem se izmađu ostalog, kao vrsta oružja, spominje praćka, ‘’pljuca’’ te školski pribor općenito (pri čemu je zadatak sudionika bio označiti tip iskustva s tim vrstama oružja).</s><s>Stečeno znanje o mogućnosti upotrebe nabrojanih predmeta kao oružja potencijalno je oblikovalo kognitivnu shemu u skladu s kojom su sudionici odgovarali na pitanje o broju vršnjaka koji u školu nose oružje.</s><s>Ovakva percepcija nošenja oružja u školu implicira moguće negativne posljedice, primjerice osjećaj nesigurnosti, prijetnje drugim učenicima, agresivno ponašanje i sl.</s><s>Postavljanjem niza pitanja o čestini iskustva (u posljednje tri godine) sa događajima/situacijama koje uključuju prisutnost i/ili korištenje vatrenog i/ ili hladnog oružja iz pozicije različitih uloga (svjedoka, žrtve, nositelja oružja zbog samoobrane i korisnika oružja da bi se nanijela šteta drugima ) željelo se analitički sagledati adolescentska iskustva s oružjem.</s><s>Premda posljedice ranjavanja vatrenim oružjem mogu biti daleko ozbiljnije od posljedica ranjavanja hladnim oružjem, značajnu distinkciju između ovih dviju grupa oružja nismo radili smatrajući samo iskustvo sa situacijama u kojima adolescenti prisustvuju kao svjedoci, žrtve, te nositelji i/ili korisnici oružja, vrlo ozbiljno i nepoželjno zbog ugrožavanja izičkog i psihičkog integriteta.</s><s>Dakako, za buduća ispitivanja raširenosti oružja, poželjno bi bilo istražiti eventualnu razliku u doživljaju i posljedicama iskustva sa situacijama koje uključuju te dvije različite vrste oružja.</s>\n<s>Uzimanjem zajedno adolescentska iskustva sa situacijama s oružjem u kojima su imali različite uloge (svjedoka, žrtve, nositelja oružja zbog samoobrane i korisnika oružja da bi se nanijela šteta drugima ) razabire se da adolescenti nemaju veliki broj navedenih iskustava.</s><s>Posebna pažnja je posvećena analizi iskustava onih adolescenata koji su se određeni broj puta, odnosno barem jednom, našli u situaciji s oružjem u navedenim ulogama.</s><s>Uočava se velika razlika u količini iskustava s oružjem iz uloge svjedočenja i bivanja žrtvom te iz uloge Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 765</s>\n<s>4. Rasprava nošenja oružja u svrhu samoobrane i korištenja oružja u svrhu nanošenja štete drugima.</s><s>Veći broj mladih je i po više puta bio u prilici svjedočiti događajima s oružjem nego što su u istima bili žrtvom.</s><s>Iako možemo takve rezultate smatrati ohrabrujućima iz razloga što je relativno mali postotak adolescenta bio u prilici iskusiti strašne izičke i psihičke posljedice ranjavanja, ne smijemo zaboraviti kako i svjedočenje nasilju ostavlja duboke tragove – psihičke traume, pogrešne ideje o načinima rješavanja problema u životu ili pak o načinima zabave.</s><s>Jedna od psiholoških posljedica može biti i potreba adolescenata za nošenjem oružja u svrhu samoobrane.</s><s>Sukladno toj pretpostavci, bit će uspoređene situacije nošenja i korištenja oružja.</s><s>Veći je postotak mladih koji nosi oružje kako bi se obranili (nemamo informaciju da li samo nose oružje ili su ga i upotrijebili) od onih koji ga koriste kako bi naštetili drugima.</s><s>No, činjenica da adolescenti posjeduju ili nose neku vrstu oružja dovoljno je alarmantna sama za sebe.</s><s>Ovu tezu potvrđuju nalazi (Andershed, Kerr i Stattin, 2001) da porastom prevalencije nošenja oružja među adolescentima raste broj nositelja oružja koji su agresivni, a ne defanzivni u interakcijama s drugima.</s><s>Kako se često navodi u radovima koji se bave ovom tematikom (Anderson, Benjamin i Bartholow, 1998) posjedovanje oružja predstavlja okidač za pojavu agresivnog ponašanja.</s><s>Prisutnost oružja povećava dostupnost agresivnih scenarija u semantičkom pamćenju pojedinca koji nerijetko dovode do toga da osoba oružje zaista naposljetku i upotrijebi.</s><s>To je ono što su Berkowitz i Lapage još 1967. nazvali ‘’efektom oružja’’ Ako obratimo pažnju na raširenosti oružja u različitim okruženjima mladih (škola, sportske aktivnosti/događaji, kuća...) vidi se da distribucije postotaka odgovora, bez iznimke, slijede isti trend.</s><s>Na prvom mjestu po raširenosti oružja nalazi se kontekst ulice, slijede mjesta na koja adolescenti izlaze, škola, sportske aktivnosti/događaji, kuća te ostale okoline.</s><s>Najtragičnija činjenica je, da prva mjesta po zastupljenosti oružja, zauzimaju okruženja u kojima mladi provode slobodno vrijeme ili primjerice prelaze put od kuće do škole.</s><s>Može se pretpostaviti da su sudionici za okruženje ulice prihvatili široki kontekst sva mjesta izlazaka koja nisu klasično zatvoreni prostori, nego i npr. sportska igrališta i parkovi.</s><s>Uviđamo kako je potencijalna frekvencija događaja koji uključuju oružje u široko shvaćenom kontekstu ulice veća od one koja se može dogoditi u npr. ograničenim kontektima kuće, škole i sportskog treninga.</s><s>Ti su konteksti ograničeni kako veličinom prostora, tako i luktuacijom pojedinaca, a osim toga u njima postoje i određena pravila koja omogućavaju jaču kontrolu problematičnih ponašanja u odnosu na okruženje ulice.</s><s>Ipak, percepcija sudionika o raširenosti oružja na mjestima izlazaka pokazuje kako tamo postavljena pravila ponašanja i sankcije, kao što su npr. zaštitari na ulazima i detektori metala, još uvijek nisu dovoljno eikasni.</s><s>Obzirom da se oružje tamo pojavljuje u različitim funkcijama - samoobrane, obrane drugih, napada i zabave – dobro Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 766</s>\n<s>4. Rasprava je zapitati se da li je važnije postrožiti pravila i sankcije ili educirati mlade o neželjenim posljedicama prisutnosti oružja te na taj način prevenirati njegovu raširenost.</s>\n<s>Raširenost oružja u okruženju sportskih aktivnosti/događaja ne treba nas iznenaditi.</s><s>Moguće je da se određen broj sudionika bavi borilačkim sportovima koji uključuje upotrebu sportskog rekvizita koji je u svojoj osnovi i porijeklu oružje.</s><s>U takve vrste sporta ubrajaju se različiti oblici mačevanja (rekviziti su: mač, sablja ili loret u klasičnom mačevanju, drvena sablja u klasičnom japanskom mačevanju kenjutsu ili razna oružja u folkloralnim i tradicionalnim vrstama srednjovjekovnog mačevanja) ili ‘’ratne igre’’ poput sve popularnijeg paintball-a.</s><s>Sve su popularnije zabave – igre s ulogama (engl.</s><s>Role Playing Games) u kojima entuzijasti i zaljubljenici u fantastiku i srednji vijek iz hobija održavaju borbe kostimirani u iktivne likove.</s><s>Ono što je zajedničko takvim sportovima i igrama jest da napad na drugu osobu nema namjeru stvarnog ozljeđivanja.</s><s>Jasno je da do ozljeda ponekad dolazi, no one su posljedica slučaja.</s><s>Drugo objašnjenje nije ni približno tako benigno, a vezano je uz pripadanje navijačkim skupinama.</s><s>Ovakve skupine često se organizirano obračunavaju sa drugim navijačkim skupinama ili policijom.</s><s>Pritom se ne biraju sredstva obično je to hladno oružje npr. noževi, bokseri, palice.</s><s>Što se tiče okruženja škole, pojava nasilja i nošenja oružja u školama postaje svjetski trend o kojem izvještavaju mnogi autori (Furlong, Bates i Smith, 2001).</s><s>Time škole prestaju biti institucije koje u svakom pogledu štite učenika.</s><s>Prema dobivenim rezultatima može se zaključiti da se taj trend širi i u hrvatskim školama.</s><s>Istraživanja drugih autora (Forrest, Zychowski, Stuhldreher i Ryan, 2000) identiicirala su neke od nezavisnih faktora koji utječu na pojavu nošenja oružja u školu – lak pristup oružju, sudjelovanje u ozbiljnim izičkim okršajima, raspačavanje narkotika, pijenje alkohola, bivanje žrtvom ubodne ozljede, osjećaj ugroženosti u školi, pripadnost muškom spolu i život u obitelji s jednim roditeljem.</s><s>Vezano uz lak pristup oružju, Cook i Ludwig (2004) su dobili da što je veći broj vlasnika oružja u zajednici to je mladima lakše da to isto oružje posude, ukradu ili ga kupe.</s>\n<s>Na kraju postavlja se pitanje: Je li kontekst kuće zaista najsigurnije okruženje za adolescente, odnosno zona bez oružja ili su sudionici našeg istraživanja bili skloni davanju socijalno poželjnih odgovora s namjerom da zaštite roditelje.</s><s>Naime, MUP-ove akcije prikupljanja oružja (jedna od kojih je i ‘’Manje oružja, manje tragedija’’) dale su do znanja kako posjedovanje oružja u kućanstvima nije poželjna pojava.</s><s>Na žalost, nema odgovora na postavljeno pitanje, ostaje samo sumnja i podstrek za daljnja istraživanja.</s><s>Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 767</s>\n<s>Pri istraživanju adolescentske percepcije dostupnosti oružja zapoćeto je od općenitih pitanja, kojima se htjelo ocrtati grube konture problema dostupnosti da bi se kasnije postavila pitanja kojima je svrha bila prodrijeti ispod površine i saznati detaljnije informacije o tome kako, na kojem mjestu i u kojem vremenskom intervalu mladi potencijalno mogu doći do oružja.</s><s>Općenito, rezultati su pokazali da više od 90% adolescenta percipira kako je oružje danas lako dostupno; njih više od 80% kaže da je dostupno čak i maloljetnicima.</s><s>Smatraju kako bi bez problema mogli nabaviti kako hladno (90%) tako i vatreno (54%) oružje.</s><s>Dostupnost oružja mladima veća je u vrijeme Božića, Nove godine i drugih slavlja, kako je izvijestilo 59% sudionika.</s><s>Uspoređujući postotke pozitivnih odgovora na tvrdnje da se do vatrenog oružja može lako doći zakonitim odnosno nezakonitim putem, 69% sudionika smatra da do vatrenog oružja lako može doći na nezakonit način, dok 19% adolescenata navodi da bi do vatrenog oružja, po vlastitoj procjeni, lako došli zakonitim putem.</s><s>Jedno od mogućih objašnjenja ovih odgovora je nedovoljno jaka kontrola tržišta vatrenim oružjem u Republici Hrvatskoj pri čemu treba uzeti u obzir da smo relativno nedavno proživjeli Domovinski rat.</s><s>Također, treba uzeti u obzir činjenicu da su sudionici našeg istraživanja adolescenti, a za tu je dob karakteristično upuštanje jednog dijela mladih u rizična ponašanja pa tako i u eksperimentiranje s oružjem.</s><s>Kako pristup vatrenom oružju i drugim oblicima oružja značajno doprinosi porastu nasilno nanesenih ozljeda. (Forrest, Zychowski, Stuhldreher i Ryan, 2000), dostupnost oružja može se gledati kao jedna stepenica prema nošenju oružja tj. što je oružje dostupnije mladi će ga lakše nabaviti.</s><s>Osim što dostupnost oružja dovodi do vjerojatnijeg potencijalnog korištenja istoga, može dovesti i do već spomenutog ‘’efekta oružja’’ Zanimljivo je da 10 % adolescenata navodi da bi neku vrstu vatrenog oružja mogli nabaviti u roku od samo nekoliko sati.</s><s>Njih čak 39% smatra da vatreno oružje može nabaviti u vremenskom periodu do tjedan dana.</s><s>Veliki postoci izražene dostupnosti oružja odnosno kratkog vremena potrebnog za njegovu nabavu u određenoj mjeri ukazuju na raširenost oružja u zajednici i među mladima.</s><s>Čak 39% njih izjavljuje kako unutar tjedan dana mogu nabaviti neku vrstu vatrenog oružja, a čak 10% njih smatra da vatreno oružje mogu nabaviti u roku od nekoliko sati.</s><s>Prema rezultatima vatreno oružje može, unutar tjedan dana, nabaviti 38% srednjoškolaca i 38% osnovnoškolaca.</s><s>S obzirom na visoku podudarnost rezultata, mogli bismo zaključiti da je percepcija dostupnosti vatrenog oružja Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 768</s>\n<s>4.2.</s><s>Percepcija dostupnosti oružja prisutna već među maloljetnicima u osnovnoj školi.</s><s>Ova informacija korisna je za određivanje uzrasta učenika od kojeg treba započeti s primjenom mjera prevencije i edukacije.</s><s>Razlike u određenim vidovima percepcije dostupnosti oružja djevojaka i mladića pokazuju trend da mladići oružje percipiraju dostupnijim no djevojke.</s><s>Rezultati stranih istraživanja pokazuju kako je oružje gotovo dvostruko pristupačnije mladićima no djevojkama (Cuortenay, 1999) te kako su mladići skloniji nositi oružje (Aspy, Oman, Vesely, Mcleroy, Rodine i Marshall, 2004).</s><s>Nešto slično je vidljivo i u našim rezultatima.</s><s>Mladići u većem postotku izjavljuju da u kraćem roku mogu nabaviti neku vrstu vatrenog oružja no djevojke.</s><s>U vremenskom periodu od tjedan dana 47% mladića smatra da može nabaviti neku vrstu vatrenog oružja u usporedbi s 28% djevojaka.</s><s>Ovakvi rezultati su vjerojatno posljedica već prije spomenutih razlika između mladića i djevojaka i veće zaintersiranosti za oružje kod mladića.</s><s>Kao jednu od mjera percepcije dostupnosti oružja korišteno je i pitanje u kojoj mjeri na navedenim mjestima postoji mogućnost nabave vatrenog oružja.</s><s>Najzastupljenji načini nabave su: putem oglasa, na ulici te, iznenađujuće za maloljetnike, u specijaliziranim trgovinama oružja.</s><s>Rasprava o jačini kontrole tržišta vatrenog oružja u Republici Hrvatskoj ovim nalazom se ponovno otvara.</s><s>Treba spomenuti i kako 25% mladih smatra da bi vatreno oružje moglo nabaviti na mjestima na koja izlaze.</s><s>Usporedba prema spolu pokazuje da adolescentice u nešto manjoj mjeri od mladića percipiraju dostupnost oružja na navedenim mjestima osim kada se radi o mjestima za izlaske.</s><s>Ako su ispitanici bili potpuno iskreni i ako gotovo svaki treći adolescent i svaka peta adolescentica može nabaviti vatreno oružje na mjestima na koja izlaze onda se treba ozbiljno zabrinuti i zapitati na kakva to mjesta izlazi naša mladež.</s><s>Zabrinjavajuće je da oko 6% osnovnoškolaca i 9% srednjoškolaca navodi kako kod kuće mogu nabaviti neku vrstu vatrenog oružja.</s><s>S obzirom na ovu informaciju (podaci su vjerojatno prije podcijenjeni no precijenjeni) očito je da određeni broj ljudi kod kuće ima neku vrstu vatrenog oružja, bilo za poslovne ili sportske svrhe, za samoobranu ili kao ratni trofej ili pak kao ukrasno i antikno oružje.</s><s>Neki od njih smatraju kako će vatrenim oružjem zaštititi sebe i svoju obitelj od potencijalnih provalnika i napadača.</s><s>Međutim, mnoge studije su pokazale kako prisutnost oružja u kući predstavlja veliki rizik za obitelj (ubojstvo, samoubojstvo, nesretni slučajevi...).</s><s>Ako u kući postoji vatreno oružje veća je mogućnost da će dijete biti svjedokom njegova korištenja.</s><s>Istraživanje Murrella i sur. (2005) pokazalo je kako postoji značajna povezanost između izloženosti događajima koji uključuju ili prijetnju ili korištenje oružja od strane roditelja u djetinjstvu i korištenja/prijetnje oružjem intimnom partneru u odrasloj dobi.</s><s>Dovoljan je jedan incident koji uključuje korištenje ili prijetnju Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 769</s>\n<s>4.2.</s><s>Percepcija dostupnosti oružja oružjem među roditeljima kojemu je dijete svjedok da se poveća vjerojatnost da će to dijete jednog dana u odrasloj dobi koristiti vatreno oružje.</s><s>Neki odrasli koji posjeduju vatreno oružje priznaju djeci da imaju oružje u kući, pokažu ga, objasne za što služi i kako se njime sigurno rukuje.</s><s>Drugi ga sakrivaju od djece i misle da ona za njega ne znaju.</s><s>Međutim, naslovi u crnoj kronici (Jutarnji list, 2000 - 2007) često pokazuju kako roditelji ne znaju što njihova djeca rade dok ih nema kod kuće, a dječja igra i rukovanje oružjem može završiti tragično.</s><s>Iako se na temelju same percepcije dostupnosti oružja ne može direktno zaključiti koliko adolescenata zaista nosi oružje, dobiveni rezultati i oni dobiveni ispitivanjem raširenosti oružja ne smiju nas ostaviti ravnodušnima.</s><s>Bez obzira što se rizične skupine u ovom trenu ne mogu odrediti, daljnje akcije ne bi smjele patiti zbog sporosti istraživanja.</s><s>Postalo je očito kako djecu koja nose oružje možemo vidjeti ne samo u ilmovima, već i u socijalnom okruženju u kojem se i sami krećemo.</s><s>Kako ne bi mlade izložili riziku da, između ostalog, razviju toleranciju na oružje s kojim se imaju priliku susresti u svojoj okolini, treba priznati da je riječ o sve većem problemu društva u cjelini kojeg treba početi sustavno rješavati.</s><s>Vrijeme je da se prestane s odabirima lakših rješenja u kojima se odgovornost prebacuje između raznih zakonodavnih i inih institucija, već da se pristupi oblikovanju kvalitetnih preventivnih i edukacijskih programa.</s>\n<s>Na kraju treba istaknuti neke nedostatake ovog istraživanja i dobivenih rezultata.</s><s>Prvo je pitanje valjanosti prikupljenih podataka.</s><s>Budući da je tema istraživanja osjetljiva postoji mogućnost da su sudionici dijelom davali socijalno poželjne, neiskrene odgovore, npr. uz pitanja o oružju u obiteljskom okruženju.</s><s>S druge strane neki su odgovori jasno upućivali na neozbiljnost sudionika (npr. da neki nose tenk u školu) a uz adolescentski period vezuje se tendencija pretjerivanja i izražavanja omnipotencije, što se možda odrazilo na odgovore o lakoj dostupnosti oružja.</s>\n<s>Drugi nedostatak je korištenje prigodnog, a ne reprezentativnog uzorka sudionika koji je dijelom bio i selekcioniran.</s><s>U većini škola su nam spontano za ispitivanje namijenili najbolja razredna odjeljenja pa se postavlja pitanje koliko je naš uzorak reprezentativan i u sredinama u kojima je ispitivanje provođeno te kojoj mjeri dozvoljava generalizaciju dobivenih podataka.</s><s>Problem selekcioniranosti uzorka pojavljuje se i pri odazivu na istraživanje.</s><s>Možda su oni roditelji (i njihova djeca) koji nisu dali suglasnost da njihova djeca sudjeluju u istraživanju u većem kontaktu s oružjem te su se osjećali ugroženima zbog Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 770</s>\n<s>Dodatni nedostatak uzorka je što većinom zahvaća adolescente iz gradskih sredina.</s><s>Pitanje je kakvo je iskustvo mladih s oružjem i kakva je njegova dostupnost u ruralnim područjima gdje je prisutna dugogodišnja tradicija lova.</s><s>Postoji mogućnost da je na ulicama gradova lakše nabaviti oružje od nepoznatih osoba ali i da je situacija, u ruralnim područjima gdje se ljudi poznaju, Potrebno je i osvrnuti se na upitnik koji je korišten u ovom istraživanju.</s><s>On je sastavljen i prvi puta korišten u ovom istraživanju pa zasad ne postoje podatci o metrijskim karakteristikama korištenog instrumenta.</s><s>Prilikom obrade podataka pokazalo se da neka pitanja nisu bila dovoljno jasna što je rezultiralo osipanjem broja sudionika u davanju odgovora na sporna pitanja.</s><s>To upućuje na potrebu uređenja upitnika u slučaju njegovog korištenja u daljnjim istraživanjima.</s>\n<s>Obradom i analizom dobivenih podataka otvorilo se još mnogo pitanja koja prelaze opseg ovog istraživanja ali su dobra polazna točka za istraživanja odnosa mladih prema oružju.</s>\n<s>Primjeri nasilja i nesretnih slučajeva koji uključuju korištenje oružjaprisutni su svakodnevno.</s><s>Upravo zbog tih razloga ovo je epidemiološko istraživanje imalo za cilj sustavno sagledati mnoge razine problematike nasilja i prisutnosti oružja u osobnim iskustvima hrvatskih adolescenata.</s><s>Ispitujući raširenost oružja, došli smo do nekih zanimljivih rezultata i saznanja.</s><s>Zabrinjava podatak da 12% učenika završnih razreda osnovnih i srednjih škola smatra da ‘’puno’’ njihovih vršnjaka nosi oružje, dok 67% adolescenata navodi da nije uobičajeno da ljudi u njihovoj okolini nose oružje.</s>\n<s>Dok 51% adolescenata navodi da njihovi vršnjaci ne nose oružje u okruženju škole, ipak 44% sudionika ovog istraživanja navodi da barem jedan dio njihovih vršnjaka nosi oružje u školu.</s><s>Od hladnog oružja, prema procjenama sudionika, učenici završnih razreda osnovnih i srednjih škola najviše u školu nose različite vrste noževa, boksere i različite palice.</s><s>Ipak ohrabruje podatak da je prema iskazima adolescenata vatreno oružje u hrvatskim školama zastupljeno znatno manje i to u najbenignijoj varijanti, u obliku pirotehničkih sredstava.</s><s>Gotovo polovica sudionika (48%) navodi da je u nekom trenutku svjedočilo događaju koji uključuje prisutnost i/ili korištenje vatrenog i/ili hladnog oružja.</s><s>Barem 9% njih je u nekom trenutku bilo žrtva u takvom događaju koji uključuje vatreno i/ili hladno oružje, a čak 21% sudionika je u nekom trenutku Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 771</s>\n<s>Zaključak nosilo vatreno i/ili hladno oružje kako bi se obranilo ili pak kako bi naštetilo drugom(13%).</s><s>Promotrivši ova četiri vida iskustva s oružjem kroz različita okruženja škole, kuće, ulice, mjesta na koja mladi izlaze, moguće je steći uvid u raširenost oružja među adolescentima.</s><s>Raširenost oružja percipira se najvećom u okruženju ulice, nešto manjom na mjestima na koja adolescenti izlaze, te znatno manjom u školi, na sportskim aktivnostima/događajima s tim da je najmanja u okruženju kuće.</s>\n<s>Analizirajući rezultate percepcije dostupnosti oružja pokazalo se da čak 96% adolescenata uključenih u istraživanje smatra da je danas lako nabaviti oružje, 82% njih smatra da je oružje dostupno maloljetnicima s tima da ih 54 % smatra da bez većih problema mogu doći do neke vrste vatrenog oružja.</s><s>Iako se na temelju same percepcije dostupnosti oružja ne može zaključivati koliko bi adolescenata zaista nosilo oružje, dobiveni rezultati su alarmantni.</s><s>Promatrajući postotke pozitivnih odgovora na tvrdnje da se do vatrenog oružja može lako doći zakonitim ili nezakonitim putem, nevjerojatnih 69% adolescenata smatra da do vatrenog oružja može lako doći nezakonitim putem.</s><s>Čak 10% adolescenata navodi da bi neku vrstu vatrenog oružja mogli nabaviti u roku od samo nekoliko sati, a njih čak 39% smatra da vatreno oružje može nabaviti u vremenskom periodu od tjedan dana.</s><s>Što se tiče mjesta na kojima adolescenti smatraju da mogu nabaviti oružje, najveći postotak njih spominje ulicu.</s><s>Nešto manji postotak smatra da vatreno oružje može nabaviti u školi ili pak kod kuće.</s><s>S obzirom na izjave adolescenata i adolescentica, skoro svaki treći adolescent i skoro svaka peta adolescentica može nabaviti vatreno oružje na mjestima na koja izlazi.</s><s>Svoju kuću kao mjesto moguće nabave vatrenog oružja spominje 6% osnovnoškolaca i 9% srednjoškolaca što govori o držanju vatrenog oružja kod kuće, bez obzira s kojom namjenom.</s>\n<s>Uzevši u obzir sve dobivene rezultate ovog istraživanj iznimno je važno kroz edukaciju mladih ljudi prevenirati negativne posljedice posjedovanja oružja.</s><s>Jedna od mogućnosti je uvođenje tribina, predavanja i rasprava u osnovne škole o opasnostima i rizicima koji su nezaobilazni pratioci nošenja i/ili uporabe bilo koje vrste oružja i to prije sedmog razreda.</s><s>Naime, rezultati ovog istraživanja su pokazali da učenici sedmih i osmih razreda osnovne škole percipiraju raširenost i dostupnost oružja vrlo visokom.</s><s>Za razvijanje prevencijskih i intervencijskih programa nužno je dalje istraživanje nasilja i nošenja i/ili uporabe oružja među adolescentima, posebice kako bi se detektirali situacijski i osobni faktori rizika koji mogu utjecati na odluku za nošenje i/ili uporabu neke vrste oružja te kako bi se detektirale rizične skupine i pojedinci.</s><s>Matea Blažević, Ana Celjak, Ida Čular, Goranka Armano Lugomer, Kristina Perišić, Martina Sudar, Marko Toth 772</s>\n<s>Provedbu ovog istraživanja potpomogli su Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Filozofski fakultet u Zagrebu, kojima zahvaljujemo na povjerenju i inancijskoj pomoći bez koje ovo istraživanje ne bi bilo provedeno.</s><s>Također, zahvaljujemo dr.sc. Vladimiru Kolesariću na savjetima vezanim uz etička načela istraživanja te dr.sc. Irmi Brković na savjetima koji su nam olakšali organizaciju i provedbu terenskog dijela istraživanja.</s><s>Zahvaljujemo i studentima Odsjeka za psihologiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na nesebičnoj pomoći pri prikupljanju podataka.</s>\n<s>Socijalno poduzetništvo specifična je kategorija unutar ekonomskih okvira koja svoje djelovanje ne zasniva na osnivanju profita, već uključivanjem svih skupina društva, posebice marginaliziranih, na tržište rada radi stjecanja dobrobiti za same skupine i društvo u cjelini.</s><s>U RH, pogođenoj gospodarskom i financijskom krizom tijekom 2009; 2010. i 2011., jedan od ključnih problema je nazaposlenost.</s><s>Kako je RH na putu u EU, postoji mogućnost pisanja projekata i dobivanja sredstava iz raznih EU fondova.</s><s>U ovom radu će se na primjeru iz prakse prikazati sinergija poduzetničkog duha, mogućnost financiranja iz EU fondova, uključivanje osoba s invaliditetom na tržište rada u cilju stvaranja socijalnih poduzeća kao mogućnosti prevladavanja gospodarske, financijske i socijalne krize u RH.</s><s>Ključne riječi: socijalno poduzetništvo, gospodarska kriza, EU fondovi, marginalizirane društvene skupine</s>\n<s>Koncept socijalnog poduzetništva postoji već dugi niz godina, a u Republici Hrvatskoj postao je izuzetno zanimljiv zbog trenutne gospodarske i financijske krize koja je zahvatila sve slojeve društva i ekonomije.</s><s>U svjetskoj literaturi termini socijalni poduzetnik i socijalno poduzetništvo javljaju se tijekom 1960-ih i 1970-ih pod okriljem socijalnih promjena, dok 1980-ih i 1990-ih dolazi do popularizacije i širenja koncepta zahvaljujući Billu Draytonu, osnivaču neprofitne organizacije Ashoka: Innovators for the Public.</s><s>Michael Young smatra se jednim od najgorljivijih i najuspješnijih socijalnih poduzetnika, jer je tijekom 1950-ih pa sve do 1990-ih osnovao oko 60 socijalnih organizacija, uključujući i škole za podučavanje načela socijalnog poduzetništva u Ujedinjenom Kraljevstvu (usp.</s><s>Young, 2001.) 1985. osnovan je Nacionalni centar za socijalno poduzetništvo od strane Judsona Bemisa, Roberta M. Pricea i Johna Whiteheada.1 Misija centra je pomaganje neprofitnom sektoru u ostvarivanju poduzetničkih ideja i njegovo egzistiranje na tržištu.</s><s>Cilj centra je spajanje socijalnih aspektata poslovanja tj. činjenje dobra i stvaranje profita za održivi razvoj.</s><s>Postupak pomoći u centru započinje uključivanjem donatora, lokalne zajednice ili neke treće osobe koja je u socijalno poduzeće, tj. neprofitnu organizaciju voljna uložiti početni kapital.</s><s>Neprofitna organizacija koja je zainteresirana za socijalno poduzetništvo i koja eventualno ima ideju o nekoj vrsti poslovne aktivnosti predstavlja svoju ideju dok je stručnjaci unutar centra zajedno s donatorom evaluiraju.</s><s>Ukoliko se ideja pokaže ostvarivom, utoliko svi partneri zajednički razvijaju daljnji poslovni plan razvoja i života na tržištu, što se u centru naziva Entrepreneurial RoadMap.</s><s>™2 Nakon izrađenog poslovnog plana ideja se predstavlja sudionicima organizacija koje su prošle sve prethodno navedene korake i uspješno posluju na tržištu.</s><s>Navedeni primjer samo je jedan od slučajeva razvijenih organizacija za podupiranje socijalnog poduzetništva koji može poslužiti kao ideja i vodilja kod razvoja takvih poduzeća i u drugim zemljama.</s><s>Diljem svijeta postoji niz neprofitnih i raznih drugih organizacija koje podupiru socijalno poduzetništvo.</s><s>Djelatnosti mogu biti raznolike; od trgovine, proizvodnje, financijskih usluga, izgradnje, reciklaže; svaka vrsta poslovne djelatnosti sa socijalnim ciljevima.</s><s>Jedna od takvih je dobro poznata Grameen banka koju je osnovao nobelovac Muhammad Yunus u Indiji, Ivana Bujan, Mirjana Trstenjak</s>\n<s>Ivana Bujan, Mirjana Trstenjak a koja se bazira na dodjeljivanju mikrokredita siromašnom stanovništvu u Indiji (usp.</s><s>Yunus, 2009.) Isto tako, razvija se i mreža mladih koji volonterskim radom pokušavaju pomoći socijalnim poduzećima.</s><s>Nadalje, u ovom radu će biti prikazan razvoj socijalnog poduzetništva u Republici Hrvatskoj na primjeru projekta iz prakse.</s>\n<s>1. Temeljni koncepti socijalnog poduzetnišva Socijalno poduzetništvo „označava mogućnost djelovanja (u socijalnom području) na inovativan način uz ostvarenje permanentnih rezultata za ljude iz marginaliziranih socijalnih skupina“ (Carvalho 2003) Dees pak tvrdi da su socijalni poduzetnici vrsta agenata čija je misija stvaranje održive vrijednosti, a ne samo stvaranje nove vrijednosti tj. profita.</s><s>Na temelju navedenih teorijskih definiranja socijalnog poduzetništva mogu se izvesti neka općenita načela socijalnog poduzetništva, a to su: primjena „klasičnih“ poduzetničkih načela u društvenom sektoru kako bi se unaprijedila kvaliteta življenja marginaliziranih grupa, ali i društva u cjelini, generiranje društvene koristi, a ne isključivo profita, očuvanje okoliša, naglašavanje društvene odgovornosti, promocija održivog razvoja, uvođenje inovacija u poslovanje, umrežavanje na način da se u socijalna poduzeća uključuje privatni sektor, javni sektor i pojedinci.</s>\n<s>2. Socijalno poduzetnišvo u Republici Hrvatskoj Koncept socijalnog poduzetnišva u Hrvatskoj se na prvi pogled veže za neprofitne organizacije, tj. udruge i društva bilo koje vrste, u prvom redu udruge osoba s invaliditetom koje su jedna od najranjivih društvenih skupina.</s><s>Osnovna ideja navedenih udruga je udruživanje osoba s istim problemima radi lakšeg nastupanja pred institucijama, javnim službama, na tržištu rada i kod ostvarivanja svojih prava.</s><s>Izvori financiranja udruga su donatori, projekti koje objavljuju razna ministarstva (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetnišva, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo obitelji, branitelja i muđugeneracijske solidarnosti), projekti EU-a, članarine članova, osnovne djelatnosti koje godišnje za udruge odobrava država. odobrava.</s><s>Isto tako, tu se može spomenuti i pokretanje udruga za razvoj civilnog društva koje se sve više povezuju sa udrugama osoba s invaliditetom u smislu pružanja podrške udrugama s invaliditetom ka osnivanju 779</s>\n<s>Ivana Bujan, Mirjana Trstenjak socijalnih poduzeća.</s><s>Neka od poduzeća koja ostvaruju socijalne ciljeve su Podravka d.d., AKD Mungos d.o.o., ustanova URIHO Zagreb, zatim udruga RODA.3 Udruga za kretivni razvoj Slap Osijek bavi se razvojnim projektima kroz koje potiče socijalno zapošljavanje, društveno odgovorno poslovanje, međusektorsku suradnju te kroz svoj trening, centar radi na održivosti organizacija civilnog društva.4 Socijalno poduzeće u Hrvatskoj tako može biti, gledajući s aspekta pravnog oblika, udruga, zadruga, d.o.o., d.d., obrt, javno poduzeće, lokala uprava tj. bilo koji pravni oblik.</s><s>2.1.</s><s>Socijalno poduzetnišvo u Međimurskoj županiji Koncept se razvija osnivanjem udruga još od 1980-ih godina, uglavnom udruga osoba s invaliditetom, dok je većina njih upisana u registar udruga tijekom 1990-ih</s>\n<s>Osnivanjem Autonomnog centra - ACT iz Čakovca 2003. počinje se razvijati sektor civilnog društva.</s><s>U sklopu osnovanog Centra osnivaju se socijalna poduzeća ACT PRINTLAB d.o.o. za tiskarsku i grafičku djelatnost i ACT KONTO d.o.o. za pružanje knjigovodstvenih usluga neprofitnom sektoru.</s><s>Udruživanjem civilnog sektora i udruga došlo je do poduzetničkih ideja s naglaskom na socijalni aspekt poslovanja.</s><s>Primjer dobre prakse je i poduzeće Čakom d.o.o. koje se bavi pružanjem komunalnih usluga, održavanjem javnih zelenih površina itd.</s><s>Aspekt socijalnog poduzetnišva u ovom poduzeću se ogleda u suradnji sa Udrugom za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, a gdje članovi navedene udruge obavljaju razne poslove u sklopu poduzeća kao što su sadnja cvijeća, čišćenje lišća, košnja trave itd.</s><s>Kako je Republika Hrvatska zahvaćena gospodarskom i financijskom krizom, mogućnosti financiranja su ograničene.</s><s>U sklopu navedenog programa prikazat će se projekt obrazovanja za socijalno zadrugarstvo i osnivanje socijalne zadruge za šivanje.</s><s>3 Izvor: vlastito istraživanje autorica</s>\n<s>Tijekom 2010. i 2011.</s><s>Republika Hrvatska je zahvaćena dubokom financijskom krizom.</s><s>Jedan od ozbiljnih problema je gašenje većine proizvodnih pogona - velikih, malih i srednjih, a posebice građevinskih poduzeća i ostalih gospodarskih subjekata.</s><s>O uzrocima kriza postoje razna gledišta, a autori navode prekomjeran uvoz, premalo poticanje proizvodnje i izvoza u zemlji, visoke kamatne stope na zajmove i visoko porezno opterećenje poduzetnika.</s><s>Nelikvidnost je u uvjetima financijske krize jedan od većih problema.</s><s>U siječnju 2011. godine ukupan iznos prijavljenih neizvršenih osnova za plaćanje iznosi 36,7 milijardi kuna, dok je u prosincu 2010. godine iznosio 35,8 milijardi kuna, što je povećanje od 2,5%, odnosno za 900 milijuna kuna.5 Posljedica nelikvidnosti je nemogućnost isplaćivanja plaća zaposlenicima što rezultira visokom nezaposlenošću, dok se kao jedna od opcija financiranja poduzeća općenito smatra klasični oblik zaduživanja – kreditiranje.</s><s>Međutim, visoke kamatne stope kredita i nemogućnost stvaranja nove vrijednosti dovode do još veće nelikvidnosti i dugova poduzeća.</s><s>Kao alternativa klasičnom zaduživanju smatra se financiranje iz raznih projekata.</s><s>Tako postoji mogućnost financiranja u sklopu Operativnog programa poticanja malog i srednjeg poduzetništva koje je razvilo Ministarstvo gospodastva, rada i poduzetnišva kao npr. poduzetnišvo žena, zadružno poduzetništvo, poduzetništvo mladih, početnika i osoba s invaliditetom,6 a gdje se može primijetiti usmjerenost na socijalnu ekonomiju.</s><s>Mogućnosti financiranja iz EU: predpristupni programi, programi Zajednice i strukturni fondovi.7 U predpristupne programe ubraja se IPA.</s><s>Programi zajednice su Sedmi okvirni program – FP7, CIP (poduzetništvo i inovacije), Progress (zapošljavanje i socijalna politika), Europa za građane, MARCO POLO II, IDABC, Fiscalis 2013., Customs 2013., Kultura 2007.-2013.</s><s>Strukturni fondovi su Europski socijalni fond – zanimljiv za socijalno poduzetnišvo, Europski fond za regionalni razvoj, Kohezijski fond, Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj, Eurospki ribarski fond.</s><s>5 FINA, statistički izvještaj, siječanj 2011., http://www.fina.hr/Default.aspx?sec=1485, posjećeno 6 Izvor: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetnišva, http://www.mingorp.hr/default. aspx?id=1618, posjećeno 23.03.2011.</s>\n<s>Kao što je već navedeno, pravni oblik socijalnog poduzeća ne mora biti samo neki gospodarski subjekt kao npr. obrt, d.o.o., d.d., već to može biti i zadruga.</s><s>Zadrugarstvo i zadruge postojale su u Hrvatskoj pred dugi niz godina, a predstavljale su uglavnom udruživanja poljoprivrednika, stočara i drugih poljoprivredno-proizvodnih djelatnosti u cilju lakšeg nastupanja na tržištu, stvaranja profita, ali i stvaranja održivosti.</s><s>Sukladno Zakonu o zadrugama „Zadruga je dobrovoljno udruženje zadrugara u kojem svaki član sudjeluje neposredno i koje zajedničkim poslovanjem po načelu uzajamne pomoći unapređuje i zaštićuje svoj gospodarski i drugi profesionalni interes, u cilju ostvarenja svoje osobne i zajedničke dobiti zadrugara u skladu sa zakonom i pravilima zadruge.” 11.03.2011. donesen je novi Zakon o zadrugama koji definira zadrugu kao „Zadruga je dragovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njezini članovi, a svojim radom i drugim aktivnostima ili korištenjem njezinih usluga, na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju, unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke gospodarske, ekonomske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge potrebe i interese i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana.</s><s>Projekt „obrazovanje za socijalno zadrugarstvo“ traje jednu godinu (od početka do kraja 2011.), a sufinanciran je od strane EU-a (program IPA4 – Razvoj ljudskih potencijala) u iznosu do 85% ukupne ugovorne svote koja je 110.120,12 EUR.</s><s>Poslovna aktivnost zadruge po projektu je šivanje te se sukladno tome organiziraju četiri edukativna programa, tj. projekta u prvom dijelu godine – šivači, knjigovodstveni, tečaj za voditelje ureda i web-administratorski.</s><s>Po završetku edukacije osnovat će se socijalna zadruga za šivanje, opremit će se prostor, nabavit će se strojevi i oprema, a koja će zaposliti minimalno šest šivača, jednog knjigovođu, jednog voditelja ureda, jednog web-administratora.</s><s>Svaki obrazovni program je specifičan, a prethodno su definirani kurikulumi za osobe s invaliditetom.</s><s>Sukladno konceptima socijalnog poduzetništva suradnici na projektu su lokalne vlasti – Međimurska županija, Hrvatski zavod za zapošljavanje, dok su partneri udruge osoba s invaliditetom (Društvo distrofičara, invalida celebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Čakovec, Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Društvo oboljelih od multiple skleroze 8 Zakon o zadrugama, NN 36/95</s>\n<s>Tablica 1 Stupanj stručne spreme mjeren na uzorku od 435 člana Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Čakovec Čakovec, Udruga tjelesnih invalida Međimurske županije, Udruga slijepih međimurske županije te Uruga gluhih i nagluhih) i udruga civilnog društva Autonomni centar Čakovec kao nositelj projekta.</s><s>Udruge su uključene u projekt jer članovi, osobe s invaliditetom, društveno marginalizirani jako teško dolaze do zaposlenja, dok navedene udruge mogu doprinijeti vrijednim informacijama o svojim članovima, budući da postoje već duži period.</s><s>Tako je na temelju istraživanja za Društvo distrofičara, invalida celebralne i dječje paralize Čakovec utvrđena sljedeća obrazovna struktura članova: Tabelom 1 prikazano je da ukupno 156 članova ima NKV, 63 člana KV, a 137 člana SSS, tako da se može zaključiti kako prostor za uključivanje osoba s invaliditetom u dodatne edukativne programe kao što je predviđeno projekotm, postoji.</s><s>Na temelju daljnjih istraživanja obrazovne strukture i radnog iskustva dobiveni su sljedeći rezultati, prikazani u dolje navedenoj tabeli i grafičkim prikazom.</s>\n<s>Tablica 2 Radni status mjeren na uzorku od 435 članova Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Čakovec (Izvor: anketno istraživanje autorica)</s>\n<s>Graf 1 Radni status mjeren na uzorku od 435 člana Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Čakovec (Izvor: anketno istraživanje autorica)</s>\n<s>Na temelju Tabele 2. i Grafa 1. vidi se da je velik broj članova u mirovini, što znači da postoji vrlo visoka vjerojatnost da se neće uključiti u edukaciju – knjigovođe, šivači, web-administratori, voditelji ureda.</s><s>Od navedenih članova za doškolovanje je zainteresirano pet osoba.</s><s>U edukaciju su se u projekt za web-administratore uključile tri osobe, dok se u edukativni program za voditelja ureda uključila jedna osoba.</s><s>Slijedi Tabela 4. gdje je prikazana dobna skupina zainteresiranih članova za edukaciju.</s><s>784</s>\n<s>Graf 2 Struktura budžeta financiranja projekta Obrazovanje za socijalno zadrugarstvo – nove mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom (Izvor: Autonomni centar Čakovec, 2010.) Tablica 3 Interes za edukaciju članova Društva distoričara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invaliditeta Čakovec</s>\n<s>Tablica 4 Struktura budžeta financiranja projekta Obrazovanje za socijalno zadrugarstvo – nove mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom (Izvor: Autonomni centar Čakovec, 2010.) Struktura budžeta financiranja u sklopu projekta je sljedeća: 785</s>\n<s>Po završetku edukacije predviđa se osnivanje socijalne zadruge, a osnivači koje bi bili gore navedene udruge, zainteresirani privatni ulagači, eventualni donatori i 7 nezaposlenih osoba s invaliditetom, dok bi cilj zadruge bio isključivo socijalne prirode.</s><s>Poticaj za osnivanje takve zadruge za šivanje za osobe s invaliditetom je provedeno istraživanje na hrvatskom tržištu rada.</s><s>Sukladno Hrvatskom zavodu za zapošljavanje 140 osoba s invaliditetom je na HZZ-u, u Područnoj službi Čakovec, od ukupnog evidentiranog broja nezaposlenih osoba u ožujku 2011 - 7.626,10 evidentirano kao nezaposleno.</s><s>Osnivanjem takve socijalne zadruge smanjila bi se nezaposlenost za 6,429%, dok bi se tempo i opseg rada prilagodio osobama s invaliditetom.</s><s>Šivanje kao poslovna aktivnost zadruge izabrano je iz razloga što u Međimurskoj županiji postoji duga tradicija tekstilne industrije.</s>\n<s>Gospodarske i financijske krize smatraju se prekretnicom u gospodarstvu pa i u društvu općenito.</s><s>Veliki problemi nelikvidnosti, nezaposlenosti, visokih kamatnih stopa, prevelikog uvoza potiču poduzetnikena osmišljavanje nekih novih načina poslovanja i financiranja.</s><s>Koncept socijalnog poduzetništva predstavlja kombinaciju poduzetničkog duha, socijalnih ciljeva, održivog razvoja, očuvanja okoliša, stvaranje obnovljivih izvora energije i alternativnih načina financiranja.</s><s>Ovim radom pokušalo se prikazati da primarna orijentacija poduzeća ne mora biti nužno ka profitu već da je održivost moguća usmjeravanjem i na neke druge ciljeve.</s><s>Kronična nelikvidnost primorala je poduzetnike da se udruže sa neprofitnim sektorom i da udruženi stvaraju nova gospodarska i društvena dobra.</s><s>Velike mogućnosti iskorištavanja sredstava predstavljaju otvoreni razni predpristupni fondovi EU-a te ih je nužno iskoristiti u cilju pokretanja uspavanog hrvatskog gospodarstva.</s><s>Koncept socijalnog poduzetništva je u RH uveden u praksu pred nekoliko godina, dok postoje pojedinačni slučajevi u kojima poduzeća u svoje poslovanje već duže vrijeme uključuju socijalni aspekt –zapošljavanjem osoba s invaliditetom (URIHO, Podravka, Čakom...).</s><s>Na konkretnom primjeru iz prakse, projektom Obrazovanje za socijalno zadrugarstvo vidljivo je da je koncept primjenjiv.</s><s>Osnivanje socijalne zadruge veliki je izazov za poduzetnike zbog mogućih problema održivosti, daljnjeg financiranja i problema socijalne prirode kao što su predrasude prema marginaliziranim skupinama – osobama s invaliditetom.</s><s>Navedeni 10 Izvor: HZZ, Područna služba Čakovec, 16.03.2011., priopćenje za javnost, http:www.hzz.hr 786</s>\n<s>Literatura projekt i primjeri dobre prakse koji su navedeni u radu predstavljaju primjere za daljnja udruživanja profitnog i neprofitnog sektora kao alternativnih oblika pokretanja gospodarstva tijekom gospodarske i financijske krize.</s>\n<s>Tablica 1. Stupanj stručne spreme mjeren na uzorku od 435 člana Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Tablica 2. Radni status mjeren na uzorku od 435 člana Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Čakovec, str. 7 Tablica 3. Interes članova Društva distoričara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invaliditeta Čakovec za edukacijom, str. 8 Tablica 4. Struktura budžeta financiranja projekta obrazovanje za socijalno zadrugarstvo – nove mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom, str. 9 Popis grafova:</s>\n<s>Graf 1. Grafički prikaz interesa članova za edukacijom, str. 8 Graf 2. Struktura budžeta financiranja projekta obrazovanje za socijalno zadrugarstvo – nove mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom, str. 9 787</s>\n<s>Komunikacija je jedna od karakteristika uspješnog djelovanja i pregovaranja u kriznoj situaciju sa taocima kao i u situaciji bez talaca zabarikadiranje / netalačka/ samoubilačka situacija.</s><s>Uspostava i očuvanje komunikacije sa drugom stranom kao i saradnje između taktičkog i pregovaračkog tima je osnova operativnog uspjeha.</s><s>Koordinacija napora između taktičke ekipe i ekipe za pregovaranje u dinamici incidenta uzimajući u obzir sve okolnosti kod donošenja odluka treba rezultirati sa mirnim rješenjem situacije bez povrijeđenih i sa izvršiocima krivičnog djela koji su lišeni slobode.</s><s>Kombinacija upotrebe taktičkog i pregovaračkog tima treba da doprinese efikasnosti i efektivnosti pristupa u rješenju krizne situacije.</s><s>Ključne riječi: talačka situacija, pregovaranje, taktičko djelovanje * Doc. dr. sc. Adnan Duraković, Univerzitet u Zenici, Pravni fakultet 789</s>\n<s>Otmice i uzimanje talaca je jedna od taktika u repertoaru terorista,1 kriminalaca, organiziranog kriminaliteta, pobuna u zatvorima koji osim što ostvaruju visok stepen pritiska na zvanične vlade zemalja čiji su oni državljani ostvaruju i pritisak na porodice i poslodavce od kojih realizuju otkup kao način finansiranja njihovih kriminalnih aktivnosti.</s><s>Uzimanje talaca stvara jak simbolički efekat koji je popraćen medijskim publicitetom.</s><s>Za razliku od otmica gdje taoci ili žrtve mogu biti dugo na nepoznatoj lokaciji, kod talačke situacije i zabarikadiranja/netalačka situacija prednost koju imaju snage sigurnosti je da su i sami otmičari postali taoci vlastite situacije.</s><s>Taj status stvara potencijal za pregovore ili za nasilno taktičko rješenje.</s><s>Pored niza objektivnih i subjektivnih faktora rješenje dobrim dijelom zavisi i od faktora vremena čijim proticanjem nadležna tijela stvaraju pretpostavke za oslobođenje taoca.</s><s>Policijska taktika, pregovaranje i psihologija ponašanja u ovim situacijama je znatno napredovala, ali neki primjeri nasilnog taktičog rješenja koji su katastrofalno okončani stavljaju ove situacije u najsloženije u kojima se jedan komandant incidenta i osoblje može naći.</s><s>Dva kritična momenta su u ovoj vrsti krizne situacije, momenat uzimanja talaca i momenat taktičkog upada radi spašavanja talaca.</s><s>Mada tenzija može porasti ili opasti, jedini indikator za djelovanje i procjenu je privremena bezbjednost talaca i razmatra se za pojedini trenutak zato što je žrtva konstantno ugrožena i dok je god lice talac, vlasti su samim time obavezne da obezbijede taočevo oslobađanje čim je to prije moguće.</s><s>Nedostatak prilike vodi konstantnoj opasnosti i vjerovatnoj smrti.</s><s>Poseban slučaj talačkih situacija su one koje traju mjesecima, sa velikim brojem talaca različitih državljanstava, sa kompleksnim političkim zahtjevima, uključujući isplaćivanje velikih suma novca, puštanje iz zatvora terorista ili pripadnika pokreta, obustavu vojnih aktivnosti, donošenje zakona ili promjenu politike.</s><s>Na ove zahtjeve su države različito reagovale.</s><s>Neke su izričito odbijale ustupke dok su neke pregovarale, a neke su za djelovanje u ovim situacijama razvijale posebne pristupe.</s><s>S druge strane, došlo je do evolucije taktike terorista i kriminalaca koje otete osobe transportuju sa lokacije na lokaciju onemogućavajući njihov pronalazak.</s><s>Pregovarač odnosno pregovarački tim ili pregovarački timovi koji se smjenjuju u više smjena koji zavisno od potreba može imati 1 Krivična djela Terorizam član 201, Uzimanje talaca član 200., član 179.</s><s>Protupravno lišenje slobode, član 180.</s><s>Otmica, član 162 Otmica najviših službenika Federacije.</s><s>KZFBIH („Službene novine FBiH“, br. 36/03,37/03, 21/04, 69/04,18/05 i 42/10).</s><s>Pod određenim uslovima može poprimiti i obilježje ratnog zločina - Statut Međunarodnog krivičnog tribunala (Rimski statut) u članu 8(2) (a)(viii) definiše Ratni zločin uzimanja talaca.</s>\n<s>790 sve ili samo neke od funkcija koje mogu biti u timu imaju zadatak da u nestabilnoj kriznoj situaciji uspostave kontakt sa subjektima različitih profila, stvore odnos povjerenja, prenose njihove zahtjeve ili im pomažu da formulišu svoje zahtjeve, uvjeriti ga /njih na mirno rješenje situacije, ili pregovorima stvoriti taktičku prednost za upad i oslobađanje talaca.</s><s>Ono šta je bitno uočiti da pregovarač ne donosi odluke, on vodi proces pregovaranja, a o svemu odlučuje komandant incidenta.</s><s>Pregovarački tim se u FBI-u sastoji od sedam osoba.</s><s>Primarni pregovarač, drugi pregovarač, vođa tima, zapisničar/ snimatelj pregovora, status koordinator, veza sa taktičkim timom, ekspert za psihologiju i ponašanje. (Fuselier & Van Zandt, 1987).” Samo primarni pregovarač ostvaruje kontakt sa subjektom dok drugi pregovarač služi za ventiliranje i smanjivanje nivoa pritiska kod primarnog pregovarača u trenucima stresa.</s><s>Lider tima za pregovore održava vezu i komunicira sa komandantom incidenta.</s><s>Cilj pregovora je osobođenje talaca i predaja subjekta.</s><s>Specifični slučajevi pregovaranja su: pregovaranje sa kriminalcima; pregovaranje sa teroristima; pregovori sa otmičarima radi otkupnine i puštanja; pregovaranje u slučajevima visokog rizika; pregovaranje u slučajevima pobuna u zatvorima.</s><s>1. Vrste situacija i počinitelja</s>\n<s>Talačke situacije su vrlo malo analizirane, a kad je to činjeno analize su bila deskriptivne, a mnogo manje sistematične.</s><s>Razlog tome je što je uzimanje talaca uvijek sekundarno u odnosu na primarno krivično djelo ili motive.</s><s>Generalno sve ove situacije je moguće podijeliti na dvije vrste: 1. Netalačku situaciju koja podrazumjeva da subjekt drži osobu/e ne radi ispunjavanja nekog zahtjeva nego kao izraz otpočete slikovite priče koja se treba okončati ubistvom ili samoubistvom ili ubistvom/potom i samoubistvom počinjenim od strane policije.</s><s>2. Talačka situacija u kojoj se osobe drže kako bi se ostvarili specifični zahtjevi.</s><s>Taoci su sredstvo pomoću kojeg se vrši pritisak na treća lica ili institucije.</s><s>Talačka situacija uključuje više ili manje određeni nivo racionalnog ponašanja.</s><s>Za definiranje netalačke i talačke situacije potrebno je izvršiti procjenu o kojoj vrsti situacije se radi.</s><s>To se postiže preko procjene subjektovih stavova čime se ujedno definira i pozicija taoca kao potencijalne žrtve ili kao sredstva za postizanje ciljeva.</s><s>Kod talačke situacije protekom vremena situacija postaje stabilnija, 2 Call A. John., THE HOSTAGE TRIAD: TAKERS, VICTIMS, AND NEGOTIATORS, CMC, Adnan Duraković</s>\n<s>3 Call A. Johnl, THE HOSTAGE TRIAD: TAKERS, VICTIMS, AND NEGOTIATORS , CMC, 4 u periodi 1979 do 1988. u 69 domaćih i međunarodnih incidenata koje su istražili Friedland and Merari (1992).</s><s>Call A. John, THE HOSTAGE TRIAD: TAKERS, VICTIMS, AND NEGOTIAemocije se smiruju i vjerovatnoća oslobađanja raste, dok kod netalačke situacije sa protekom vremena situacija postaje nestabilna i vjerovatnoća letalnog ishoda raste zbog teškoće kontrolisanja subjekta.</s><s>Vrste otmičara možemo podijeliti u četiri kategorije: 1. mentalno opterećeni, koji nemaju kapaciteta za pregovore.</s><s>Pregovarač je neophodan kako bi im pomogao da nađu racionalnu i mirnu alternativu; 2. kriminalci koji taoce obično uzimaju kad su zatečeni u izvršenju krivičnog djela.</s><s>Predvidljiviji su i razumniji od mentalno poremećenih.</s><s>U 95% slučajeva oslobode žrtvu; 3. zatvorenici u revoltu uobičajeno formiraju grupu sa specifičnim zahtjevima.</s><s>Ako se pregovori otegnu, nastoje da se spasu, a vođe žure.</s><s>Ponekad planirano uznemirenje rezultira da vođstvo shvati koju moć ima da naredi drugima.</s><s>Mogu imati pregovarače i listu zahtjeva; 4. teroristi kojima otmica donosi publicitet i mogućnost da ostvare svrhu otmice.</s><s>Istraživanja su pokazala različitost u dinamici incidenta u slučajevima politički motiviranih otmičara i ostalih kategorija.</s><s>Analizama baza podataka koju je Edward Mickolus razvio u periodu od 1968. do 1977. označivši je kao ITERATE, a zatim druge baza podataka koju je objavio Corsi I. Head (1990) su izvedeni zaključci da politički teroristi u ovim slučajevima rade u grupi od tri ili više osoba, da je u 17 % slučajeva bilo povrijeđenih, a u 19 % slučajeva smrtno stradalih.</s><s>Najmanje po žrtve je opasna situacija kidnapovanja, dok je najletalniji ishod po žrtve i otmičare napad nadležnih tijela u slučaju zabarikadiranja.</s><s>Eksploziv je najčešće korišteno oružje.</s><s>Situacije su se okončavale sa mnogo manje smrtnih ishoda kada su vlade pregovarale nego kada su odbile zahtjeve.3 Analiza otmica pokazala je da je u 59,4% slučajeva taoci su bili civili.</s><s>Riješenja napadom odnosno taktičkom opcijom okončane su u 31,1 %, dok u 19,7% su okončane predajom otmičara.</s><s>U 43,8 % incidenata talačke sitaucije su trajale 24 sata ili manje i distribucija teroristi vrše otmice odnosno kidnapovanja jer je to za njih vrlo rizično i vrlo skupo.</s><s>Razlog povećanog broja otmica zrakoplova od zabarikadiranja u objektima je otežano rješavanje otmice zrakoplova od zauzimanja zgrade u taktičkom pogledu.</s><s>To znači da se može utvrditi set varijabli od kojih zavisi ishod uspjeha talačke situacije i ishod pregovora.</s><s>Uspjeh terorista zavisi od njihove ranjivosti i od resursa sa kojima raspolažu.</s><s>Uspjeh pregovora Adnan Duraković</s>\n<s>5 a prema: Gaibulloev Khusrav , Sandler Todd, Hostage Taking: Determinants of Terrorist Logistical and Negotiation Success, University of Texas at Dallas, Final Revision: June 2008,str. 4. 6 prema: Gaibulloev Khusrav , Sandler Todd, Hostage Taking: Determinants of Terrorist Logistical and Negotiation Success, University of Texas at Dallas, Final Revision: June 2008 ovisi od koristi koje strane imaju od uspjeha/neuspjeha pregovora kao i od relativne pregovaračke snage koju teroristi imaju u odnosu na vladine snage.</s><s>U istraživanju koja su obavili nad talačkim incidentima u periodu od 1978. do 2005. izvučeni su određeni zaključci.</s><s>Faze istraživanja su podjeljene na faze djelovanja terorista u talačkim situacijama.</s><s>Prva faza je planiranje i uključuje izradu plana i nabavku resursa.</s><s>Druga faza je realizacija poslije koje se ukoliko je uspješna prelazi na sljedeću fazu- pregovaranje.</s><s>U modelu koje su razvili Berrebi & Lakdawalla (2007)5 uspjeh terorista zavisi od njihove alokacije resursa i od stanja odbrane mete, odnosno od vulnerabilnosti mete.</s><s>Teroristi moraju raspršiti resurse duž potencijalne mete sa porastom odbrane mete.</s><s>To od njih zahtjeva dodatno angažovanje novih resursa ili imaju smanjenu marginalnu vjerovatnoću u uspjeh.</s><s>Od terorista se traži da svoju aktivnost optimiziraju sa aspekta vjerovatnoće u uspjeh, a preko broja učesnika i njihovog mixa, broja talaca i vrste talaca.</s><s>Nadležna tijela smanjuju vjerovatnoću uspjeha terorista kroz razne vrste fizičke, tehničke i obavještajne zaštite čime čine prilaz i proboj kroz metu otežanim.</s><s>Matematički modeli omogućavaju da se izrade prognoze i vjerovatnoće uspjeha.</s><s>Zaključci iz istraživanja su sljedeći:6 Uspjeh terorista u talačkoj situaciji ovisi od resursa (primjera radi veličina napadačkih snaga, grupna interoperabilnost, naoružanost naoružanjem velike vatrene moći itd.).</s><s>Osjetljivost talaca utiče na uspjeh terorista.</s><s>Veći broj talaca povećava vjerovatnoću uspjeha talačkih situacija.</s><s>Snage sigurnosti će lakše napasti kad je u pitanju jedan ili dva taoca nego kada je u pitanju veća grupa taoca.</s><s>Odbrana objekta ili mete utiče na potencijalne gubitke kod terorista i kao takva direktno utiču na logistički uspjeh daljnje faze.</s><s>Uspjeh faze pregovora ovisi od prethodne faze u kojoj teroristi osiguravaju jednog ili više taoca.</s><s>Pregovori sa teroristima su u suštini veoma suženi i mogu se voditi u pogledu tipičnih zahtjeva koji su međusobno vrlo različiti: politički zahtjevi, oslobađanje drugova, slobodan prolaz i izuzetno novac.</s><s>Kao ključne varijable ovdje se javljaju žrtve koje nastaju među neteroristima, zahtjevi terorista i korištene pregovaračke strategije.</s><s>Veći broj taoca smanjuje pregovaračku snagu vladinih pregovarača jer se taoci mogu koristiti za trgovanje sa hranom i drugim ustupcima, dok gubici među teroristima u prethodnoj fazi smanjuju pregovaračku moć terorista.</s><s>Smrtni ishod među neteroristima smanjuje njihovu pregovaračku moć, a pregovaračku moć vladinih snaga jača.</s><s>Dužina trajanja talačke situacije utiče na pregovaračku Adnan Duraković</s>\n<s>International Crisis, Management, Inc snagu i ishod pregovora pojačavajući pritisak javnosti na vladu da okonča situaciju i daje pregovaračku moć teroristima.</s><s>Uspjeh pregovora u korist terorista raste sa davanjem dva ili više zahtjeva kao i njihovim povećavanjem.</s><s>Posebno je pitanje vrste zahtjeva.</s><s>U talačkim situacijama u samo 1/10 slučajeva je tražen novac i sa ovim zahtjevom opada vjerovatnoća za uspjeh terorista, dok kod kidnapovanja raste vjerovatnoća za uspjeh.</s><s>Vrsta talaca utiče na ishod pregovora, jer zbog VIP osoba kao taoca vlada je voljna da ne popusti.</s><s>Broj politika koje imaju vlade kod pregovaranja utiče na strategije pregovaranja, a pošto ih teroristi unaprijed znaju sve prethodne aktivnosti će prilagoditi tim politikama uključujući broj terorista, veličinu tima i vlastite zahtjeve.</s><s>Sposobnost vladinih snaga da unište ili nanesu gubitke teroristima smanjuje njihovu vjerovatnoću za uspjeh.</s><s>2. Redoslijed aktivnosti kod talačke situacije Sve aktivnosti moraju biti usklađene i one počinju sa blokadom čija je svrha limitiranje štetnih efekata, a potom i verbalnom blokadom kako bi se pažnja subjekta vezala za pregovarača, a odvukla od taoca ili žrtve.</s><s>Svrha blokade je ograničiti dejstvo po prostoru, prema licima i imovini, onemogućavanje bjekstva sa lica mjesta sa taocom ili bez njega, kao i stvaranje psihološkog i fizičkog pritiska na subjekta.</s><s>Time se incident izolira, dobija se kontrola nad faktorima incidenta koji su nestabilni.</s><s>Redoslijed aktivnosti je: a) Zaustaviti eskalaciju, b) Izolirati incident c) Pregovarati.7 Dobijanje na vremenu stvara potrebu za pregovaranjem o elementarnim životnim potrebama kao što su hrana i voda, stvara uslove/daje dovoljno vremena za racionalno razmišljanje kao i smanjenje stresa te razvoj povjerenja i pozitivnog odnosa sa taocima i sa pregovaračima kao faktorima koji kontroliraju i određuju dinamiku situacije.</s><s>Za vrijeme pobuna u zatvorima, ali analogno na sve talačke situacije se može primjeniti ovaj koncept tri izlaza: a) Taktičko rješenje, b) Pregovori, c) Vremensko rješenje koje će učiniti da pobuna sama utihne.</s><s>Između ovih strategija može biti nejasna razlika i mogu se kombinovati.</s><s>Pregovaranje se koristi za dobijanje vremena i prikupljanje obavještenja, da se otmičari demoraliziraju i navedu na predaju.</s><s>Odugovlačenje se koristi radi stvaranja pritiska na potrebe, dok taktičko rješenje i vidljivo prisustvo snaga treba da ih demoralizuje i ukaže na posljedice nepovoljnog rješenja talačke situacije/pobune.</s><s>Izbor domiAdnan Duraković</s>\n<s>794 nantne strategije zavisi od komande i procjene situacije i najboljeg mogućeg rješenja.</s><s>Upravljanje krizom se odvija u trianglu između komandnog mjesta sa pregovaračkim operativnim centrom i taktičkim operativnim centrom.</s><s>Komandno mjesto je centar u koji se slijevaju svi istražno-obavještajni podaci koji se u dvosmjernoj relaciji koriste za pregovore i taktičke aktivnosti.</s><s>Izvori podataka su iz onoga što se vidi od strane taktičkog tima, onog što se čuje od pregovarača i iz onog što istražno i obavještajno osoblje ili druge agencije uspiju prikupiti i dostaviti.</s><s>Cilj uspostave taktičko- pregovaračke veze u kriznoj situaciji je na miran način riješiti talačku situaciju uz koordiniranu primjenu taktičkih aktivnosti i pregovaranja.</s><s>Taktičko rješenje se primjenjuje onda kada je ono neophodno da bi se sačuvala bezbjednost talaca.</s><s>Da bi se izbjegle situacije koje rezultuju otporom i stradanjem, sinhronizovana upotreba pregovaranja i taktičkog djelovanja vodi najboljem rješenju i maksimiziranju efekata u kriznoj situaciji.</s><s>Taktičko osoblje u fokusu ima dinamiku dešavanja uključujući subjekta/e koji pretstavljaju prijetnju kao i objektivne okolnosti događaja uključujući lokaciju i brojne druge faktore, dok je pregovarač fokusiran na ponašanje/ličnost subjekta.</s><s>Ukoliko pregovaranje ne uspije taktička operacija spašavanja talaca može se razbiti na 5 dijelova:</s>\n<s>– planiranje sa svojih pet elemenata: situacija (šta se desilo), misija (šta treba biti urađeno), likvidacija (kako je obaviti), logistika (koji su potrebni resursi), komanda i signal (ko je glavni i kako će se komunicirati);8 – druga faza je proba.</s><s>Oslobađanje talaca je kompleksno i suviše važno da ostavi prostora bilo kakvoj grešci.</s><s>Kad god je to moguće, vježbat će se u punoj opremi i realnim uvjetima.</s><s>To će omogućiti da problemi budu otkriveni prije likvidacije;</s>\n<s>– sljedeća faza je napad.</s><s>Ova faza počinje onda kada se zahtijeva taktička intervencija.</s><s>Ova faza je najvidljivija i ona je često konfuzna, čemu doprinose i izvještavanja medija.</s>\n<s>– posljednja faza je povlačenje.</s><s>Ova faza je sastavni dio plana i uključuje plan za evakuaciju talaca, uhapšenih osumnjičenih, zaštitu lica mjesta, medicinski tretman, ako je on neophodan, kao i druge mjere.</s><s>Prije svake akcije treba uzeti u obzir uticaj sljedećih faktora na odlučivanje: logističke, taktičke, tehničke, pregovore, zakonske uslove, nekad i politički 8 Planiranja taktičke operacije uključuje i planiranje i ozljeda među pripadnicima tima, civilima i osumnjičenim uključujući destinacije medicinskih centara, lokacije hitne medicinske pomoći izvan perimetra taktičke operacije, komunikaciju i transport.</s><s>Vidi: Feldman J. Michael, Schwartz Brian, Morrison J. Laurie, Effectiveness of Tactical Emergency Medical Support: A Systematic Adnan Duraković</s>\n<s>795 konsenzus različitih država kao i faktor vrijeme.</s><s>Taktičko rješenje upotrebe sile zahtjeva od komandanta da uzme u obzir rizik po taoce, po taktički tim, po izvršioce (zatvorenike kod pobuna u zatvoru) kao i uspjeh samog plana i napada.</s><s>Ad hoc upotreba sile dolazi u obzir kada je dovoljan broj osoblja na dužnosti, opremljen i organizovan i kada je upotreba sile ujedno i prvi odgovor kako bi se spriječilo zadržavanje talaca, širenje pobune ili kako bi se spriječilo ovladavanje pojedinim dijelovima postrojenja.</s><s>Prednosti ovakvog pristupa su mogućnost brzog demoralisanja otmičara i pobune i njeno suzbijanja od uključivanja ostalih zatvorenika.</s><s>Pogodnost je i u organizacionom smislu, pogotovo ako je pobuna počela bez nekog unaprijed smišljenog plana.</s><s>Posebno je za taoce značajno da mogu biti brzo oslobođeni i sačuvani od agonije i patnji.</s><s>Planirani napad se provodi kako bi s ovladalo objektima odnosno institucijom kao i oslobađanje talaca kad oni postoje.</s><s>Ključni elementi napada su: informacije, iznenađenje, planirana i simulirana misija, izbor vremena koji će maksimizirati uspjeh, izbor naoružanja i opreme koji će biti adekvatni uspjehu u neutraliziranju prijetnji i brzina.</s>\n<s>Razlozi protiv napada su: a) mogućnost da situacija rješi mirnim putem - pregovorima kao jeftinijom alterantivom, b) situacija u kojoj je rizik po ubistvo talaca veliki.9</s>\n<s>Svrha krizne intervencije je10 smiriti napete emocije, uspostaviti funkcionisanje subjekta na normalnoj osnovi, uspostaviti emocionalnu vezu i saosjećajnost, dobiti na vremenu, dobiti uvid u situaciju, prikupiti informacije, razviti plan i angažovati resurse.</s><s>Kod talačkih situacija i kod pobuna u zatvoru dvostrana komunikacija se može posmatrati kao: a) pregovori, b) kao način rješavanja problema, c) pregovaranje kao upravljanje9 Bert Useem, Camille Graham Camp, George M. Camp, and Renie Dugan, Resolution of Prison Riots, Researching Brief, U.S. Department of Justice Office of Justice Programs, National Institute of Justice, October 1995, str.9.</s>\n<s>Adnan Duraković menadžment situacijom.11 Pregovaranje je pronalaženje rješenja uzimajući interese i jedne i druge strane.</s><s>Na zahtjeve subjekta država odgovara postavljanjem svojih zahtjeva.</s><s>Komuniciranje nije svrha samoj sebi nego za cilj ima da se strane upoznaju sa stvarnim ili pretpostavljenim problemima i time rješe najčešće trenutni i snažni emocionalni naboj.</s><s>Komuniciranje kao način upravljanja kriznom situacijom služi smirivanju napetosti i prijetnje prema taocima, dobivanje na vremenu, prikupljanju informacija, pripremama za taktički napad i rješenje.</s><s>Upotreba pregovaranja i taktike je u funkciji ojačavanja uzajamne pozicije.</s><s>Pregovaračka snaga raste upotrebnom i prikazom taktičkog prisustava dok taktička efikasnost raste sa upotrebom pregovaranja.</s><s>Taktičko prisustvo je realni pritisak koji se može pojačavati po potrebi na učesnike–subjekta dok pregovarački tim treba da obezbjedi komunikaciju, uvid u stanje, dobijanje vremena, pokriće i obmanu za upad i oslobađanja taoca, kao i da veže najnestabilnijeg ili najvažnijeg učesnika u kritičnom trenutku da ne bi imao mogućnost komandovanja odbranom ili napada na taoce, ili njegovu likvidaciju na tačno određenoj lokaciji.</s><s>Uspješna veza između dva tima zasniva se na uspješnoj saradnji između dvojice vođa, taktičkog i pregovaračkog tima, gdje postoji međusobno povjerenje i razumjevanje za misiju i mogućnosti drugih.</s><s>Za razliku od svakodnevnih životnih situacija gdje strane nastoje kroz komunikaciju i pregovore održati postojeći status ili ravnomjerno rasporediti dobit i gubitke, odnosno imati jednako vrijednu razmjenu, kod kriznog pregovaranja jedna strana nastoji iskočiti iz ovog uobičajenog obrasca i putem hodanja po ivici katastrofe koristeći tehnike komunikacije u krizi prisiljavati drugu stranu da ispuni njene zahtjeve narušavajući ravnotežu.</s><s>„Krizno pregovaranje karakteriše: a) upotreba prisile, b)pregovaranje sa visokim ulozima, c) fokusiranje na jednu alternativu, d) visok stepen emocionalne sadržine, e) nadmoć lica ili ego pitanja/zahtjevi, f) osjećaj hitnosti, g) nedostatak potpune informacije, i h) neuspjeh da se rade detaljni planovi provedbe i praćenja.12 Pregovori koji su okončani, a bez sporazuma nisu uspjeli.</s><s>Pojam pregovaranja nije u suštini proces koji se zasniva na uzmi ili ostavi, nego je prije savjetovanje sa drugima sa ciljem postizanja kompromisa ili sporazuma.13 Nagovarnje (ubjeđivanje, uvjeravanje) je komunikativno ponašanje čiji zadatak je promjena stava ili ponašanja onoga na koga se utiče i ono 11 Useem Bert, Graham Camp Camille, Camp M. George, Dugan Renie, Resolution of Prison Riots, ResearchinBrief, U.S. Department of Justice Office of Justice Programs, National Institute 12 Call A. John, THE HOSTAGE TRIAD: TAKERS, VICTIMS, AND NEGOTIATORS, CMC, .</s><s>D., Negotiation: Theories, Strategies and Skills , Juta Co.</s><s>Ltd, 2008.</s>\n<s>797 obuhavata kako samu fazu pregovora tako i fazu koja mu prethodi.</s><s>Klasifikacija stilova se vrši na: a) direktni b) indirektni.</s><s>U direktnim pregovorima se koristi odnos lice u lice u kojem pregovarači koriste taktiku i manevre kako bi dobili najbolji outcome posmatrajući verbalne i neverbalne reakcije.</s><s>Kod ovih pregovora se zahtjeva garancija sigurnosti i ne pregovara se sa oružjem koje je upereno niti u situaciji vezanoj sa eksplozivom.</s><s>Oružje se može nositi skriveno, ali se nikad ne smiju okrenuti leđa niti izgubiti ruta za povlačenje.</s><s>Može se pregovarati telefonom ili nekim drugim sredstvom komunikacije.</s><s>U indirektnim pregovorima se koriste treće strane kako bi se uticalo na drugu stranu.</s>\n<s>Koriste se mediji, posrednici, članovi porodica da vrše pritisak, koristi se djelovanje u spoljnjem svijetu kako bi se na pregovaračku ili neku drugu stranu izvršio pritisak i poslala poruka, i u širem smislu to mogu biti manevri vojske, vojne vježbe, testiranje novih oružja, objavljivanje povjerljivih dokumenata, hapšenje osoba itd.</s><s>U pregovorima u normalnim uslovima ulozi se ne odvijaju oko života i smrti, strane su voljne razviti i prihvatiti alternativna rješenja bez dominacije, straha, neizvjesnosti, nepovjerenja i neprijateljstva.</s><s>Da se stvari ne bi otele kontroli u igru se angažuje profesionalni pregovarači koji iz domena snažnih emocija pregovore vode u zonu racionalnog razmišljanja.</s><s>„Tri su ključna zahtjeva na koja se pregovori fokusiraju: a) uspostava odnosa između subjekta i pregovarača, b) kontekstualni zahtjevi, c) strateški zahtjevi.</s><s>”14 “Donohue et al. (1991) izdvojio je četiri parametra za uspostavu odnosa koji su krucijalni za pregovaranje i prevođenje pregovora iz domena kriznog pregovaranja u domen normalnih pregovora.</s><s>To su a) povjerenje, b) privlačenje pažnje, c) formalnosti, d) kontrola.</s><s>”15 Kroz manipulaciju komunikacionim procesima pregovarač zadobija povjerenje subjekta.</s><s>Kroz komunikaciju se analizira sadržaj poruka, a posebno identificira sam problem, način na koji se on prezentira kroz analizu osjećanja čime se mogu naslutiti reakcije subjekta što zahtjeva određeni stepen objedinjavanja informacija.</s><s>Identifikacija problema je ključna jer je zbog problema subjekt uzeo taoca.</s><s>Spoznajom problema kroz komunikaciju se može pomoći subjektu da nađe racionalno rješenje, da se kontroliše i kanališe ponašanje.</s><s>Zadatak pregovarača je da pomogne subjektu da ispravno procjenjuje situaciju i utiče na određeno ponašanje.</s><s>Kroz empatiju i aktivno slušanje pregovarač usmjerava određena stanja stresa prema određenom djelovanju pri čemu mu pomaže pet ključnih emocion14 Call A. John, THE HOSTAGE TRIAD: TAKERS, VICTIMS, AND NEGOTIATORS, CMC, 15 Call A. John, THE HOSTAGE TRIAD: TAKERS, VICTIMS, AND NEGOTIATORS, CMC, Adnan Duraković</s>\n<s>798 alnih stanja stresa i tendencija akcija:16 a)Tuga - kada subjekt traži pomoć u nošenju sa vlastitim gubitkom, b) Strah/anksioznost sa težnjom za bjekstvom od prijetnje, c) Gađenje sa rekacijom „otići što dalje“ ili „oprati ruke od toga“, d) Ljutnjom usljed psihološke ili fizičke povrede koja nije pravedna od strane drugih i tendencijom za napadanje protivnika, e) Sramom koji prati odbacivanje ili bjekstvo od drugih, sa osjećanjem neprikaladnosti.</s><s>Tendencija je bjekstvo, sakrivanje ili želja za smrću.</s><s>„Najčešći osjećaj kod talačkih situacija je „koktel“ od stida kombinovan sa ljutnjom koji proizvodi osjećaj „ponižene furije“.</s><s>Indikatori progresa u pregovorima su promjena sadržine i načina razgovora, od prijetećeg i emocionalnog ka racionalnom, sa iznošenjem ličnih priča, smanjenim intenzitetom nasilja prema taocima, oslobađanjem taoca, spremnošću da prima instrukcije i da djeluje u skladu sa njima.</s><s>Od negativnih znakova je odbijanje ragovora, nagovještavanje smrti (svoje ili tuđe), ubistvo taoca itd. 4. Taktička uloga pregovarača</s>\n<s>Pregovarač pomaže taktičkom timu kroz tri aspekta: a)Prikupljanje obavještajnih podataka, b) Opšte tehike, c)Specifične tehnike.</s><s>Kroz dijalog sa subjektom pregovarač je u stanju da identifikuje vođu, broj osoba, način razmišljanja i psihičko stanje, odjeću koju nose radi raspoznavanja, naoružanje, zamke i lokacije subjekata sa kojim se razgovara.</s><s>Osim razgovorom, dostavom hrane, osmatranjem, tajnim snimanjem, snajperskim osmatranjem, podaci se pribavljaju postavljem kamera i mikrofonskim nadziranjem otmičara.</s><s>Specifične tehnike kao i opšte tehnike mogu biti usmjerene na određene faktore: 1) dobijanje vremena, 2.) postizanje određenog političkog dogovora izvan pregovarača i subjekta/terorista, 3.) identifikaciju subjekta, 4.) identifikacija prostornog rasporeda subjekata i taoca, 5.) stvaranje uslova za uspješan upad i oslobađanje taoca, 6.) odvlačenje pažnje 7.) razvoj pozitivne energije između otmičara i talaca 16 Hammer R. Mitchell, The S.A.F.E. Model An Incident in Bowling Green, Kentucky, Article in Crisis negotiations: Managing critical incidents and hostage situations in law enforcement and Adnan Duraković</s>\n<s>Koordinacija između pregovaračkih i taktičkih komponenti služi da se izbjegne gubitak povjerenja i izgradi odnos sa subjektom, usmjeri njegova ispravna reakcija kao i ispravna reakcija sistema za odgovor u incidentu.</s><s>Pet je ključnih emocionalnih stanja koja se mogu definisati aktivnim slušanjem, a potom se subjekt usmjerava na određeno djelovanje.</s><s>Pregovorima kao jeftinijom varijantom se pregovarač koristi za dobijanje vremena i prikupljanje obavještenja, radi stvaranja pritiska na potrebe dok taktičko rješenje i vidljivo prisustvo snaga treba da ga/njih demoralizuje i ukaže na posljedice nepovoljnog rješenja talačke situacije/pobune.</s><s>Izbor dominantne strategije zavisi od komande, procjene situacije i najboljeg mogućeg rješenja.</s><s>U radu se daje prikaz faza taktičke opcije i faktora koji utiču na pregovaračku snagu otmičara i vladinih snage, a što treba uzeti u razmatranje pri izboru strategije.</s>\n<s>Kako u svim velikim gradovima tako i Zagrebu, mnogoljudnom gradu, ima preko stotinu tisuća raznih kućnih ljubimaca - životinja.</s><s>Tako veliki broj životinja zaslužuje određenu pažnju jer su i one izložene patnji i pogibelji u slučaju velikih katastrofa.</s><s>Briga za organizacijom evakuacije kućnih ljubimaca u kriznim situacijama, nameće se zbog više razloga.</s><s>Mnoge starije osobe, najčešće slabije pokretne, kao vlasnici kućnih ljubimaca teško s voljenom životinjom mogu organizirati i provesti u djelo kraće ili duže putovanje.</s><s>Osim toga, nije dopušteno uvođenje i unošenje kućnih ljubimaca u transportna sredstva i skloništa (osim službenih životinja).</s><s>Za pretpostaviti je da će dobar broj ljubimaca ostati u kućama sa minimumom zaliha koje je vlasnik ostavio.</s><s>U nekim slučajevima će vlasnik ostati kod kuće sa dragom životinjom, ali ipak je veći broj primjera kada će, do jučer voljeni ljubimci, biti ostavljeni na ulicama.</s><s>Takve napuštene životinje, zbog nedostatka hrane i vode, s vremenom izgladnjele i dehidrirale, nerijetko su žrtve trovanja (i slučajnog i namjernog), te povećavaju mogućnost zagađenja voda i širenja zaraznih bolesti.</s>\n<s>Obično nakon katastrofe dolazi do nepravilne distribucije hrane.</s><s>Prednost pred životinjama imaju ljudi i zato je nužno obraditi ovaj problem.</s><s>U ovom radu treba razlikovati domaće životinje od kućnih ljubimaca.</s><s>Prema raznim Pet shopovima diljem Zagreba, ali i raznim uslužnim djelatnostima vezanim uz kućne životinje može se zaključiti da je broj kućnih ljubimaca u gradovima Hrvatske vrlo velik.</s><s>Pojedini ljubitelji životinja imaju često po nekoliko kućnih ljubimaca različitih vrsta.</s><s>Na žalost, do točnog broja nije moguće doći.</s>\n<s>Kako u svim velikim gradovima tako i Zagrebu, mnogoljudnom gradu, ima preko stotinu tisuća raznih kućnih ljubimaca - životinja.</s><s>Tako veliki broj životinja zaslužuje određenu pažnju jer su i one izložene patnji i pogibelji u slučaju velikih katastrofa.</s><s>Briga za organizacijom evakuacije kućnih ljubimaca u kriznim situacijama, nameće se zbog više razloga.</s><s>Mnoge starije osobe, najčešće slabije pokretne, kao vlasnici kućnih ljubimaca teško s voljenom životinjom mogu organizirati i provesti u djelo kraće ili duže putovanje.</s><s>Osim toga, nije dopušteno uvođenje i unošenje kućnih ljubimaca u transportna sredstva i skloništa (osim službenih životinja).</s><s>Za pretpostaviti je da će dobar broj ljubimaca ostati u kućama sa minimumom zaliha koje je vlasnik ostavio.</s><s>U nekim slučajevima će vlasnik ostati kod kuće sa dragom životinjom, ali ipak je veći broj primjera kada će, do jučer voljeni ljubimci, biti ostavljeni na ulicama.</s><s>Takve napuštene životinje, zbog nedostatka hrane i vode, s vremenom izgladnjele i dehidrirale, nerijetko su žrtve trovanja (i slučajnog i namjernog), te povećavaju mogućnost zagađenja voda i širenja zaraznih bolesti.</s>\n<s>Obično nakon katastrofe dolazi do nepravilne distribucije hrane.</s><s>Prednost pred životinjama imaju ljudi i zato je nužno obraditi ovaj problem.</s><s>U ovom radu treba razlikovati domaće životinje od kućnih ljubimaca.</s><s>Prema raznim Pet shopovima diljem Zagreba, ali i raznim uslužnim djelatnostima vezanim uz kućne životinje može se zaključiti da je broj kućnih ljubimaca u gradovima Hrvatske vrlo velik.</s><s>Pojedini ljubitelji životinja imaju često po nekoliko kućnih ljubimaca različitih vrsta.</s><s>Na žalost, do točnog broja nije moguće doći.</s>\n<s>Kućni ljubimac je pripitomljena životinja koja živi s ljudima, ali ne služi za rad.</s><s>Najčešći kućni ljubimci su psi, mačke, ribe i ptice.</s><s>Kod nas uglavnom prednjače psi i mačke.</s>\n<s>Pod kućnim ljubimcima, prema Pravilniku o veterinarskim uvjetima za nekomercijalno kretanje kućnih ljubimaca, podrazumijevaju se sljedeće životinjske vrste: psi, mačke, pitome vretice (Mustela putorius) iz porodice kuna (Mustelidae), beskralježnjaci (izuzev pčela i rakova), ukrasne tropske ribe, vodozemci, gmazovi, sve vrste ptica (izuzev peradi) te glodavci i domaći kunići.</s>\n<s>Psi su prve udomaćene životinje među sisavcima.</s><s>Ljudi su ih pripitomili prije otprilike 12 000 godina i do danas im vjerno služe.</s><s>Sve pasmine pasa potječu od vuka (Canis lupus).</s><s>Ljudi su ih selektivno razmnožavali za različite namjene, rezultat čega su psi različite građe, veličine i sposobnosti.</s><s>Pas je čovjekov najbolji prijatelj.</s><s>Pas ponekad može biti izvor zaraznih bolesti zajedničkih psu i čovjeku (zoonoze), a kao najvažniju i najopasniju treba istaknuti bjesnoću.</s><s>Briga o psu je važna.</s><s>Posjednik se treba ponašati odgovorno prema svojem psu i ne smije ga zanemarivati s obzirom na njegovo zdravlje, smještaj, ishranu i njegu te ga ne smije napustiti.</s><s>Držite svog psa u kući ili dvorištu, a prilikom šetnje držite ga pod nadzorom i ne dopustite mu nekontrolirano kretanje.</s><s>Držite podalje svoje ljubimce od nepoznatih pasa i mačaka, jer isti možda nisu cijepljeni protiv zaraznih bolesti.</s><s>Postoje zdravstveni problemi vezani za ljubimce, npr. astma i alergije koje mogu uzrokovati krzno ili perje ljubimaca..</s>\n<s>Dana 1. siječnja 2009. godine stupila je na snagu Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama (Službeni glasnik Grada Zagreba 21/08).</s><s>Navedenom Odlukom propisano je da djelatnost skloništa za napuštene i izgubljene životinje ubuduće osigurava Ustanova Zoološki vrt grada Zagreba, a djelatnost će se kao i do sada obavljati u postojećem gradskom skloništu u Dumovcu.</s><s>Zakonom o zaštiti životinja (Narodne novine 135/06) utvrđena je nadležnost jedinica lokalne samouprave za propisivanje uvjeta i načina držanja kućnih ljubimaca, način kontrole njihova razmnožavanja, uvjeta i načina držanja vezanih pasa te način odstupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama.</s><s>Osim Gradskog skloništa, napuštene i izgubljene životinje zbrinjavaju i udruge za zaštitu životinja.</s>\n<s>- sprečavanje razmnožavanja napuštenih i izgubljenih kućnih ljubimaca; 2. Promicanje rada sa životinjama u cilju unapređivanja kvalitete života osoba s invaliditetom i osoba s posebnim potrebama; 3. Edukacija i razvijanje svijesti javnosti, osobito mladih, o zaštiti i odgovornom držanju životinja putem:</s>\n<s>- provođenja akcija s ciljem promicanja zaštite životinja i smanjenja broja napuštenih i izgubljenih kućnih ljubimaca; - predavanja u odgojno-obrazovnim ustanovama; - izdavanja glasila, brošura i drugih publikacija u tiskanom i elektronskom obliku;</s>\n<s>4. Prikupljanje informacija o napuštenim i izgubljenim kućnim ljubimcima sukladno Odluci o kriterijima za ostvarivanje inancijske potpore za programe ili projekte udruga za zaštitu životinja (Službeni glasnik Grada Zagreba 2/07).</s>\n<s>Danas u Hrvatskoj ne postoji definiran pravni okvir o zaštiti i spašavanju kućnih ljubimaca te samim time niti uhodane procedure za spas naših kućnih ljubimaca koje posjeduju mnoge obitelji.</s><s>Zakon o zaštiti životinja ne definira zaštitu i spašavanje kućnih ljubimaca već samo definira uvjete držanja životinja u kući, stanu i na ulici.</s>\n<s>Uragan Katrina je krajem kolovoza 2005. godine poharao južnu obalu Sjedinjenih Američkih Država.</s><s>U prvom udaru kategorije 1 prema Safir – Simpsonovoj skali za uragane pogodio je Miami i Floridu.</s><s>Rezultirao je većim poplavama i s 11 izgubljenih ljudskih života.</s><s>Četiri dana kasnije, 29. kolovoza Katrina Željko Benković</s>\n<s>805 pogađa Luisianu i Mississippi, sada jačine 4 prema Safir – Simpsonovoj skali za uragane, brzinom vjetra do 250 km/h. Rezultat uragana je više od 1800 poginulih i 705 nestalih osoba, 80% grada New Orleansa je potopljeno, evakuirano je 1.1 milijun ljudi.</s><s>Dogodile su se velike erozije tla zbog čega je 560 km kopna sada pod vodenim površinama.</s><s>Procijenjena šteta je blizu 100 milijardi dolara što je za sada najskuplja prirodna katastrofa.</s>\n<s>Uragan Katrina, bez sumnje, jedna je od najrazornijih prirodnih katastrofa u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, koja nije pogodila samo ljude, već i njihove kućne ljubimce.</s><s>U populaciji od 1,1 milijuna evakuiranih ljudi bilo je više od 340.000 kućnih ljubimaca.</s><s>Procjena na 340.000 kućnih ljubimaca pogođenih uraganom Katrina, najvjerojatnije nije realna slika stvarnosti, te se sumnja da su stvarni brojevi dvostruko veći.</s><s>Budući da velik broj vlasnika kućnih ljubimaca nije bio u mogućnosti evakuirati svoje ljubimce, mnogi su ostali zaključani u stanovima i kućama, s minimalnim ili nikakvim zalihama hrane, te su ubrzo uginuli od gladi, žeđi ili posljedica eventualnog ranjavanja uzrokovanog samim uraganom.</s><s>U nekim slučajevima, vlasnici su odbili evakuaciju bez svojih ljubimaca, međutim katastrofa je bila toliko velikih razmjera, da su tim činom, najčešće, samo upisali svoje ime u crnu statistiku poginulih ili nestalih.</s><s>Veterinarska uprava u sastavu Nacionalnog medicinskog sustava za katastrofe, tretirala je preko Tablica 1 Saffir-Simpsonova uragan Skala Željko Benković</s>\n<s>15.600 životinja tijekom oporavka.</s><s>Potrebno je naglasiti da su uz Veterinarsku upravu, za veliki broj životinja, presudnu ulogu odradile lokalne udruge i volonteri.</s>\n<s>Pedeset veterinara bilo je poslano u Službu nadzora (Aphis)1 kako bi spasili i dali poduku o spašavanju kućnih ljubimaca, životinja u zoološkom vrtovima, stoke i divljači.</s><s>Oni su spasili više od 10.000 životinja, uključujući i miševe koji se koriste u programu sveučilišnog istraživanja.</s><s>Pomogli su u opskrbi stoke hranom, dostavom bala sijena, spriječili izgladnjivanje goveda, odsječenih od kopna vodom.</s><s>Kongresnik Christopher Shays2 procjenjuje da je bez skloništa ostalo 600 000 životinja, kao posljedica uragana Katrina.</s>\n<s>Razmjeri nekih elementarnih nepogoda u Hrvatskoj Iskustvo iz vojno redarstvene akcije Oluja U Hrvatskoj za vrijeme domovinskog rata u vojno redarstvenoj akciji Oluja, ukopano oko 8.000 grla stoke i odvezeno više stotina kamiona kućnog smeća.</s><s>Iz oslobođenih gradova i naselja prikupljeno je više od 82.000 grla lutajuće stoke.</s><s>Na pripremi i provođenju mjera zaštite i spašavanja sudjelovalo je oko 130.000 pripadnika civilne zaštite.3</s>\n<s>Globalno zatopljenje i učestale poplave sve češće ugrožavaju ljude, životinje i materijalna dobra.</s><s>Vremenske prilike su sve naglašenije, a svako toliko čuje se za velike uragane, tsunamije, potrese, poplave i požare.</s><s>Srećom, Hrvatska je geografski smještena tako da nema velikih oscilacija, no ipak u zadnje vrijeme ima dosta poplava.</s><s>Najviše smo ugroženi visokim vodostajima rijeka koji dolaze kao valovi oborinskih voda ili naglog otapanja snijega iz susjednih nam Republika.</s><s>Potencijalna opasnost postoji također i od potresa, havarija na industrijskim pogonima ili skladištima.</s><s>Uslijed havarije postoji mogućnost oslobađanja opasnih tvari.</s><s>Može doći do ispuštanja plina, nafte, naftnih derivata, azbestne prašine, visokih koncentracija teških metala, fekalija itd.</s><s>Na taj način može doći do velikoga zagađenja okoliša.</s><s>Naravno da je, kada se dogodi tako nešto, potrebno organizirati evakuaciju i spašavanje.</s><s>U planovima evakuacije i spašavanja predviđeni su postupci i mjere za ljude i domaće životinje.</s><s>Međutim za sada nije razrađena politika (proces) evakuacije i spašavanja za kućne ljubimce.</s>\n<s>U noći 20-tog na 21. rujan 2010., elementarna nepogoda – poplava pogodila je Veliku Goricu i njenu okolicu, pogotovo selo Buna i Vukovina.</s><s>Iz izvještaja o stanju poplavljenih područja Grada Velike Gorice pod vodom se našlo 14 naselja sa ukupno 2319 kuća, a zaprimljeno je 555 prijava šteta od građana.</s><s>3 Povijest civilne zaštite, http://www.duzs.hr/page.aspx?PageID=156 Željko Benković</s>\n<s>2500 tona kamenog materijala je utrošeno za obranu, 500 vatrogasaca, 400 vojnika, 200 radnika i brojni mještani i dobrovoljci branili su svoja naselja, a na terenu su bile sve raspoložive službe.</s><s>Evakuirano je 244 osoba od čega je 22 bilo smješteno u Osnovnoj školi.</s><s>Devet dana bilo angažirano 504 vatrogasca iz 28 dobrovoljnih vatrogasnih društava i javne vatrogasne postrojbe koji su na terenu odradili 12307 radnih sati.</s><s>Poplavljeno je 30 četvornih kilometara Velike Gorice.</s>\n<s>Veterinarska stanica otpremila je 120 lešina svinja, 6000 komada peradi, 50 ovaca i druge lešine odnosno sveukupno 64 tone animalnog otpada.</s><s>Služba za epidemiologiju obišla je 740 kućanstava i educirala, kako pravilno prokuhati vodu, a izvršili su i 320 dezinfekcija.</s><s>Iz teksta se vidi da je broj stradalih domaćih životinja velik.</s><s>Broj kućnih ljubimaca zatečen u poplavi nije objavPoplava u Metkoviću</s>\n<s>25. prosinca 2010.g. PUZS Dubrovnik izdao je načelnu preporuku da se stave u stanje pripravnosti stožeri zaštite i spašavanja te operativne snage na terenu Metkovića za slučaj značajnijeg porasta vodostaja.</s><s>Zbog opasnosti od poplave zapovjednik Stožera za zaštitu i spašavanje Dubrovačko-neretvanske županije proglasio je izvanredno stanje za područje Metkovića, Opuzena, Kule Norinske i Ploča.</s><s>Izlijevanjem Neretve poplavljeno je više od 1000 objekata kod Metkovića, 200 na području Komina te pet u okolici Kule Norinske.</s>\n<s>Oborinske vode su na područje grada donijele fekalije, zmije, gliste i miševe pa su građani upozoreni na povećani oprez.</s><s>Sanitarna situacija bila je vrlo ozbiljna , a zbog loših higijenskih uvjeta nije bila održana nastava u osnovnim i srednjim školama.</s>\n<s>Prilikom evakuacije i spašavanja, kao izvanredne situacije, uvijek postoji određena doza straha i panike.</s><s>U takvim situacijama životinje osjećaju atmosferu oko sebe i postaju nervozne, a nerijetko i agresivne.</s><s>Slika 2 Transportni kavezi za različite veličine ljubimaca Evakuacija takvih životinja, u prvom redu kućnih ljubimaca kao što su psi i mačke, zahtijeva određena iskustva i tehniku transporta tj. načine provođenja od područja pogođenog nekom vrstom nepogode do skloništa za evakuaciju.</s><s>Obično su to sanduci, nosilice ili kutije koje veličinom i funkcionalnošću odgovaraju ljubimcu (slika 2.).</s><s>No čak i kada uspijete osigurati odgovarajuća sredstva i tehniku evakuacije svojih kućnih ljubimaca, susrest ćete se sa drugom vrstom problema: naime, kućni ljubimci se ne primaju u skloništa, jer su životinje uznemirene, a postoji velik broj ljudi koji ima prirodan strah od životinja ili su alergični na dlake i perje.</s><s>Zbog toga je sklanjanje kućnih ljubimaca u javna skloništa praktično nemoguće.</s><s>Upravo je to jedan od razloga zašto do sada nije bilo planova za spašavanje kućnih ljubimaca, niti za njihovu evakuaciju i prijevoz.</s><s>Zbrinjavanje ljubimaca briga je vlasnika, međutim sve više se javljaju razne udruge koje uviđaju postojeći problem.</s>\n<s>Naravno da se lokacija skloništa treba unaprijed predvidjeti i opskrbiti potrebnom opremom.</s><s>Ukoliko dođe do velike havarije i uništenja skloništa uvijek postoji opcija improvizacije, a dobro uvježbani tim vrlo brzo će uz pomoć volontera organizirati aktivnosti.</s><s>Skloništa za kućne ljubimce moguće je postaviti u:</s>\n<s>Na temelju iskustava vidljivo je da izbor pogodnog mjesta za sklonište kućni ljubimac ovisi o situaciji na terenu.</s><s>Budući da je većina vlasnika najradije sa svojim ljubimcima, moguće je organizirati sklonište koje prima i ljude i životinje.</s><s>Druga mogućnost je sklonište za kućne ljubimce koje je u neposrednoj blizini skloništa za ljude, tako da ih vlasnici mogu doći posjetiti.</s>\n<s>Kućne životinje, najviše mačke i psi, podložni su kontaminaciji i u slučaju kemijsko biološkog terorizma oni su pogodan medij za širenje raznih zaraznih bolesti.</s><s>Kućni ljubimci su danas uglavnom tretirani cijepljenjem za određene vrste bolesti.</s><s>No ipak, životinja će hodajući zagađenim terenom na dlaci skupiti dosta raznih toksičnih materijala.</s><s>Tijekom poplava, razlivene vode zagađuju se raznim toksičnim materijalima.</s><s>Ti materijali lijepe se na odjeću i kožu ljudi.</s><s>Također lijepe se na dlake i perje kućnih ljubimaca.</s><s>Poplavne vode pružaju idealne uvjete za rast gljivica i plijesni te osiguravaju optimalne uvjete za širenje bolesti člankonožaca koje se prenose na ljude i životinje.</s><s>Zbog moguće kontaminacije raznim toksičnim materijalima ljudi i životinje moraju se dezinficirati.</s><s>Kontaminacija može biti kemijska, biološka i radioaktivna.</s><s>Mokar pas, sigurno će otresti dlaku i na taj način aerosolno raspršiti tvari sa sebe.</s><s>Znači sa životinje treba ukloniti zemlju, masti, ulja, fekalije i ostalo.</s><s>Pojedine životinje na sebi nose parazite, iako ne treba zanemariti prijenos infekcija ugrizom i ogrebotinama noktiju.</s><s>Stoga se životinje prije ulaska u sklonište trebaju dezinficirati.</s><s>Dezinfekcija planirano okupljenih kućnih ljubimaca biti će brža i temeljitija.</s><s>Rad na organizaciji i dezinfekciji u slučajevima katastrofe dao je određena iskustva u praksi na primjerima stoke.</s><s>Dezinfekciju manjih životinja bolje je obavljati na nekoj povišenoj površini nego biti većinu vremena sagnut u prinudnom položaju.</s><s>Znači da u posadi skloništa treba postojati stručno veterinarsko osoblje koje će ujedno moći napraviti kontrolni pregled cijele životinje i pružiti prvu pomoć, a ako je potrebno, obaviti i lakše operacijske zahvate.</s><s>Ista skloništa itekako će dobro doći radnim psima koji se nakon terena mogu dezinficirati, nahraniti i odmoriti.</s>\n<s>Spašene, životinje moraju biti zaštićene i nahranjene.</s><s>Kako bi bile sigurne moraju imati prikladan smještaj.</s><s>To zahtijeva određeni ograđeni ili zaklonjeni prostor, sigurno područje za životinje, opskrbu vodom i odgovarajućom hranom pogodnom za vrstu i starosnu dob životinja.</s><s>Na primjeru uragana Katrina, vidjelo se da je na početku problem bio u nedovoljnoj opskrbi vodom i hranom, kao i u nedostatku pomagala i opreme.</s><s>Uz pomoć volontera i donacija, robe i hrane, taj problem je riješen u roku od nekoliko dana.</s>\n<s>Neke životinje preživjele su teško traumatično iskustvo.</s><s>Mnoge su bile izgubljene, bez vlasnika.</s><s>Problem su također predstavljale izgubljene identifikacije kao što je ovratnik ili markica cijepljenja protiv bjesnoće.</s><s>Čak i oni ljubimci koji su bili evakuirani nisu mogli doći do svojih vlasnika jer su evakuirani u jednom dijelu zemlje, a njihovi vlasnici na sasvim suprotnoj strani.</s><s>Mnoge životinje izazvale su empatiju i samilost kod ljudi, te su tako pronašle dom kod novih vlasnika (slika 4.).</s><s>Pokazalo se da je najbolji način označavanja, odnosno identifikacije kućnih ljubimaca ugradnja mikročipa ili tetovaže.</s><s>Ujedno, to je i najpouzdanija metoda za ponovo uspostavljanje kontakta, između kućnih ljubimaca i njihovih izvornih vlasnika.</s><s>Slika 4 Udomljavanje kućnih ljubimaca po cijeloj Americi.</s>\n<s>Vježbe evakuacije i spašavanja kućnih ljubimaca Potrebno je napraviti Plan evakuacije i spašavanja kućnih ljubimaca koji je naizgled identičan postojećem planu evakuacije i spašavanja, samo sada treba dodati životinje.</s><s>Također educirati i osposobiti posadu skloništa, proračunati kapacitete smještaja i svu potrebnu opremu uključujući hranu za duži boravak.</s><s>Sastav posade, zaduženja i oprema, trebaju biti primjereni novonastaloj situaciji.</s>\n<s>Povjerenici CZ na lokalnoj razini, lokalne veterinarske ambulante i sredstva javnog informiranja, trebaju obavijestiti pučanstvo o mogućnostima i uvjetima sklanjanja kućnih ljubimaca.</s><s>Vježbe evakuacije i spašavanja, trebaju se najprije provoditi sa vlasnicima kućnih ljubimaca, a onda zajednički sa vježbama za građane.</s><s>Vježbe treba ponavljati, sve dok se ne postigne zadovoljavajući stupanj uvježbanosti.</s>\n<s>Kućni ljubimci su također potencijalne žrtve katastrofa i terorizma.</s><s>Planiranje evakuacije, spašavanja i zbrinjavanja kućnih ljubimaca treba imati uporište u Zakonu o zaštiti životinja tj. u podzakonskim aktima koji bi to detaljnije regulirali.</s><s>Politika koja se odnosi na evakuaciju i zbrinjavanje kućnih ljubimaca mora se promijeniti.</s><s>Nesumnjivo da će ovo pitanje postati predmet političkog bodovanja.</s><s>Ni vladine agencije i humanitarna društva ni vlasnici ljubimaca ne mogu to učiniti sami.</s><s>Ovaj pristup zahtijeva angažiranje svih subjekata u zaštiti i spašavanju, jer u protivnom, ako zakaže samo jedna karika tog lanca, može doći do cijelog niza poremećaja.</s><s>Svako treba imati dio odgovornosti u planu za brigu o životinjama tijekom katastrofe ili terorizma.</s><s>Nužna je međusobna suradnja za učinkovito rješavanje tih problema.</s><s>Dok su službeni psi, stoka i perad uključeni u planiranje i izvršenje spašavanja, evakuacije i zbrinjavanja, pitanje kućnih ljubimaca tijekom katastrofe ostaje još uvijek neriješeno.</s><s>Zakoni koji se bave planiranjem u vrijeme katastrofa moraju uključivati i kućne ljubimce. “Bilo je nužno civilizirati čovjekov odnos prema čovjeku.</s><s>Sada je nužno civilizirati čovjekov odnos prema prirodi i životinjama“ Victor Hugo</s>\n<s>Zakon o zaštiti od elementarnih nepogoda (NN br., 73/97) Zakon o zaštiti i spašavanju (NN br., 174/04, 79/2007 i 38/2009) Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti i spašavanju (NN br., Zakon o izmjenama zakona o zaštiti i spašavanju (NN br., 38/09) Zakon o dopuni zakona o zaštiti i spašavanju (NN br., 127/10) Pravilnici</s>\n<s>Pravilnik o načinu prijave bolesti životinja ((NN br., 31/09) Pravilnik o mjerama kontrole afričke svinjske kuge ((NN br., 112/07) Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama (Službeni glasnik Grada Zagreba Odluka o kriterijima za ostvarivanje financijske potpore za programe ili Željko Benković</s>\n<s>816 projekte udruga za zaštitu životinja (Službeni glasnik Grada Zagreba 2/07); Odluka o zaštiti i spašavanju od elementarnih nepogoda na području GraRescue and evacuation of pets in crisis situations Abstract</s>\n<s>As in all big cities, Zagreb, a city of a million citizens, also has over a hundred thousand different pets – animals.</s><s>Such a large number of animals deserves certain attention since they are exposed to suffering and death in case of big disasters.</s><s>The care about organizing the evacuation of pets in crises is significant for several reasons.</s><s>Many senior citizens who have difficulties in moving around own pets that would make travelling more difficult.</s>\n<s>Mnoge države razvijaju kapacitete za pružanje međunarodne pomoći u katastrofama.</s><s>U isto vrijeme države imaju velikih problema kada pogođene katastrofama primaju međunarodnu pomoć, te su preplavljene velikim brojem međunarodnih timova i velikom količinom materijalnih dobara koji dolaze u njihovu državu, te su iste zadržane na državnoj granici jer pogođena država nema legislativu koja regulira navedeno područje ili obučeno osoblje koje može koordinirati brzi i nesmetani ulazak međunarodne pomoći u državu te njezinu distribuciju pogođenom stanovništvu.</s><s>Države moraju definirati planske dokumente za primanje međunarodne pomoći kao i educirati djelatnike nadležnih institucija za postupanje u tim situacijama.</s><s>Poseban naglasak se stavlja na tri područja: 1. Pravna i inancijska pitanja</s>\n<s>Katastrofe postaju svakodnevna realnost koja uzima veliki danak u ljudskim žrtvama te na različite načine uništavaju i onečišćuju okoliš i uzrokuju velike materijalne štete.</s><s>Činjenica je da ne postoji ni jedna država na svijetu koja sa vlastitim kapacitetima može odgovoriti na posljedice razornih katastrofa.</s>\n<s>Nedavni primjer i potvrda te tvrdnje je Japan koji je ove godine pogodio razorni tsunami uzrokovan potresnom jačine 9.0 po Richteru te je imao za posljedicu i nuklearnu katastrofu.</s><s>Kao država koja ima jedan od najrazvijenijih sustava djelovanja u katastrofama, Japan je tražio i primio međunarodnu pomoć iz brojnih država širom svijeta pa tako i iz Hrvatske.</s><s>Države ne razvijaju nacionalne sustave djelovanja u katastrofama tako da se mogu nositi samo s vlastitim kapacitetima s posljedicama razornih katastrofa jer je to jednostavno preveliki trošak, te je učestalost takvih situacija srećom iznimno rijetka.</s><s>Nacionalni sustavi se razvijaju tako da zadovolje djelovanje u redovnim situacijama dok za djelovanje u razornim katastrofama trebaju osigurati brzo aktiviranje sustava te vlastite kapacitete za djelovanje u periodu od minimalno 48 sati nakon samog događaja, za koliko može doći međunarodna pomoć temeljem zahtjeva pogođene države.</s><s>Mnoge države u duhu solidarnosti razvijaju kapacitete za besplatno pružanje međunarodne pomoći državama pogođenim katastrofama.</s><s>Međutim, u isto vrijeme imaju velikih problema kada pogođene katastrofama primaju međunarodnu pomoć te su preplavljene s velikim brojem međunarodnih timova i velikom količinom materijalnih dobara koji dolaze u njihovu državu, kad su iste zadržane na državnoj granici jer pogođena država nema legislativu koja regulira navedeno područje ili obučeno osoblje koje može koordinirati brzi i nesmetani ulazak međunarodne pomoći u državu te njezinu distribuciju pogođenom stanovništvu.</s><s>Kako bi neutralizirale takve potencijalne probleme države moraju definirati procedure za primanje međunarodne pomoći kao i educirati djelatnike nadležnih institucija za postupanje u tim situacijama.</s><s>Navedene aktivnosti nazivamo „Potpora države domaćina“ (eng. Host Nation Support - HNS).</s>\n<s>Potpora države domaćina podrazumijeva definiranje procedura, organizaciju razvoja resursa i osoblja za prihvat međunarodne pomoći koja je zatražena od Vlade države pogođene katastrofom, kada posljedice nije moguće otkloniti nacionalnim resursima te je potrebno tražiti međunarodnu pomoć.</s><s>Sve navedeno je potrebno precizirati u nacionalnom planu potpore države domaćina.</s>\n<s>Glavni cilj plana je olakšati i ubrzati prelazak međunarodne pomoći preko graničnog prijelaza i brzi dolazak do pogođenog područja i njezinu uspješnu integraciju u aktivnosti nacionalnog sustava odgovora na katastrofu.</s><s>Isto tako potpora države domaćina primjenjuje se ako je država samo „tranzitna“, odnosno ona nije primatelj pomoći već pomoć samo prelazi preko njenog teritorija.</s>\n<s>Koordinacija provedbe plana mora biti provedena od strane nacionalne institucije nadležne za upravljanje u katastrofama, odnosno zapovjednokoordinacijskog tijela koje se formira u slučaju katastrofa kad je potrebna koordinacija i rukovođenje s nacionalne razine (npr. u RH to je Stožer zaštite i spašavanja Državne uprave za zaštitu i spašavanju).</s><s>Plan mora definirati komunikaciju i koordinaciju, kako na međunarodnoj tako i na nacionalnoj razini.</s><s>Na međunarodnom nivou komunikacija se provodi s nadležnim tijelima države koja šalje pomoć, tranzitne države i/ ili operativnog centra međunarodne organizacije (EU MIC1 ili NATO EADRCC2 ), ako se međunarodna pomoć traži tim putem.</s><s>Na nacionalnom nivou komunikacija i koordinacija se provodi između svih institucija koja sudjeluju u postupku prelaska države granice i nacionalne institucije nadležne za upravljanje u katastrofama.</s>\n<s>Plan mora posebno definirati sljedeća područja: 1. Područje primjene – primanje međunarodne pomoći u slučaju katastrofe ili izvanredne situacije kada pogođena država nema dovoljno vlastitih kapaciteta za njezino otklanjanje.</s><s>Isto tako primjenjuje se u slučaju tranzita pomoći preko nacionalnog teritorija.</s><s>2. Terminologija – implementacija međunarodno priznate terminologije 1 Monitoring and Information Center</s>\n<s>(LEMA3 – nacionalno tijelo nadležno za rukovođenje nacionalnih kapaciteta; OSOCC4 – međunarodni terenski centar za koordinaciju međunarodne pomoći; RDC5 – prihvatni centar međunarodne pomoći, najčešće na graničnom prijelazu; BoO6 – baza za smještaj međunarodnih timova; OSC7 – nacionalni zapovjednik na određenoj lokaciji/sektoru);</s>\n<s>3. Komunikacija i koordinacija nacionalne s međunarodnom komponentom – standardni operativni postupak (LEMA rukovodi i zapovijeda s nacionalnim kapacitetima dok OSOCC pruža potporu i koordinira međunarodnu pomoć);</s>\n<s>5. Logistička potpora međunarodnim timovima (vozila, lokacija za BoO, prevoditelji, dostupne frekvencije za VHF uređaje, ubrzano dobivanje viza, oslobađanje plaćanja carinskih i aerodromskih taksi, oslobađanje plaćanje cestarina, osiguravanje policijske pratnje, itd.); 6. Prijem materijalne pomoći – skladištenje i distribucija, prijem inancijske pomoći;</s>\n<s>7. Komunikacija s predstavnicima međunarodnih medija; 8. Komunikacija i koordinacija s međunarodnim nevladinim organizacijama; 9. Odgovornost za štetu – počinjena od strane predstavnika međunarodnih timova.</s>\n<s>Nakon donašanja plana, u skladu s međunarodnim smjernicama koje razvijaju međunarodne organizacije, isti je potrebno redovito testirati u nacionalnim i međunarodnim vježbama te ažurirati sukladno naučenim lekcijama.</s><s>2. Smjernice međunarodnih organizacija</s>\n<s>Međunarodne organizacije koje se bave područjem upravljanja u katastrofama razvijaju kapacitete kako bi pomogle državama članicama u svim fazama ciklusa upravljanja u katastrofama: planiranje, pripravnost, odgovor i oporavak.</s><s>Njihova učinkovitost prvenstveno dolazi do izražaja kod koordinacije pružanja pomoći državi pogođenoj katastrofom.</s><s>U tim situacijama moraju vrijediti posebni propisi koji omogućavaju ubrzani prelazak preko državne granice ljudi i materijalnih sredstava te se pojedincima i timovima koji pružaju pomoć mora omogućiti dobivanje viza besplatno i po ubrzanom postupku te materijalna sredstva moraju biti oslobođena od plaćanja carinskih pristojbi.</s><s>Međunarodne organizacije između ostalog donose smjernice u području potpore države domaćina koje pojedine države mogu iskoristiti kod definiranja nacionalnih planova za primanje žurne pomoći u katastrofama.</s><s>2.1.</s><s>Ujedinjeni narodi</s>\n<s>Ured UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova – OCHA9 ima ulogu upravljanja u katastrofama te usmjeravanje i koordinaciju slanja međunarodnih kapaciteta za brzo djelovanje koji pokriva cijeli spektar katastrofa i žurnih situacija.</s><s>U tom smislu 2002. godine pokrenut je INSARAG10 kao međunarodna mreža pod okriljem UN-a koja se bavi urbanim traganjem i spašavanjem USAR11 i sličnim pitanjima odgovara na katastrofe.</s><s>INSARAG ima za cilj osigurati platformu za razmjenu informacija, definiranje standarda za međunarodnu pomoć USAR timova i razvijanje metodologije za međunarodnu suradnju i koordinaciju kod odgovora na razorne potrese.</s><s>Isto tako definira smjernice državama za prijem međunarodne pomoći: Igor Milić</s>\n<s>1. Deiniranje nacionale kontaktne točke 24/7; 2. Razvoj nacionalnih USAR timova sukladno metodologiji i smjernicama INSARAG-a zbog kompatibilnosti s međunarodnim timovima, te razvoj mehanizama za integraciju međunarodnih USAR timova u nacionalne aktivnosti;</s>\n<s>c. Dozvole za ulazak u državu: i. Specijalizirane komunikacijske opreme ii.</s><s>Medicinske te opreme za trganje i spašavanje iii.</s><s>Potražnih pasa</s>\n<s>6. Redovito ažuriranje informacija u vOSOCU-u12 ; 7. Uspostava časnika za vezu u OSOCC-u s ciljem bolje koordinacije međunarodne pomoći;</s>\n<s>U sklopu Ujedinjenih naroda u siječnju 1994. g. donesene su „Oslo smjernice“ (revidirane u studenom 2007. g.) o korištenju UN MCDA vojne i imovine civilne obrane u odgovoru na katastrofe te definiraju prava i obveze pogođene države kao i države u tranzitu.</s><s>Iste definiraju sljedeća područja: - dozvole za prelet i slijetanje;</s>\n<s>NATO od svog osnivanja stavlja veliki naglasak na pomoć državama koje su pogođene katastrofama, odnosno zaštiti civilnog stanovništva.</s><s>Od svog osnivanja, suočen s potencijalnom prijetnjom nuklearnog rata, Savez je počeo razvijati mjere u području civilne zaštite.</s><s>Suradnja na području pripravnosti i odgovora na katastrofe u NATO se provodi kroz segment Civilnog planiranja za slučaj izvanrednih situacija - CEP.14 U tom segmentu razvijene su brojne politike i smjernice u području upravljanja katastrofama, pa su tako 2009. g. definirane smjernice za države članice kod traženja i primanja međunarodne pomoći koje navode sljedeća područja kao bitna za efikasni prijem međunarodne pomoći:</s>\n<s>1. Ulazak međunarodne pomoći – da li su uspostavljeni potrebni uvjeti za nesmetani ulazak međunarodne pomoći u državu: a. Granična policija – svjesnost posebnog statusa pripadnika međunarodnih timova, izdavanje viza i radnih dozvola ako je potrebno, b. Zračne luke – mehanizmi za brzo istovar međunarodne pomoći te dobivanje dozvole za slijetanje,</s>\n<s>medicinske opreme, potražnih pasa, d. Cestovni promet - svjesnost posebnog statusa međunarodne pomoći, oslobađanje plaćanja cestarina, osiguranje pratnje.</s><s>2. Komunikacija – da li međunarodni timovi mogu koristiti vlastita komunikacijska sredstva (VHF uređaji, satelitski telefoni).</s><s>Potpora u korištenju nacionalnih frekvencija;</s>\n<s>3. Zapovijedanje i kontrola – da li su LEMA i OSOCC uspostavljeni te da li su imenovani časnici za vezu između ta dva entiteta; 4. Koordinacija – da li su ostale nacionalne institucije uključene u prihvat međunarodne pomoći (resori carine, policije, zdravstva, telekomunikacija, prijevoza)</s>\n<s>5. Sigurnost – da li se može jamčiti sigurnost međunarodnoj komponenti te da li su uspostavljene potrebne sigurnosne mjere (pratnja za timove, osiguranje lokacija i BoO);</s>\n<s>6. BoO – da li je osiguran prostor za kamp sa svim potrebnim resursima (opskrba vodom, hranom, sanitarije, opskrba strujom, skladištenje opreme, parking za vozila, osiguranje i protupožarna zaštita).</s><s>7. Da li međunarodni timovi mogu i kako unajmiti lokalno osoblje (vozači, prevoditelji)?</s>\n<s>Republika Hrvatska je 2008. godine potpisala NATO Memorandum o razumijevanju o olakšavanju vitalnog civilnog prekograničnog prijevoza.</s><s>Ispred RH kao nacionalni kontakt za olakšavanje i koordinaciju vitalnog civilnog prekograničnog prijevoza nominiran je Državni centar 112.</s><s>Memorandum definira situacije kada se osoblje i sredstva za pružanje civilne pomoći jednoj od potpisnica može, temeljem dogovora, poslati i zaprimiti od strane druge potpisnice, ili biti u tranzitu kroz njezin teritorij vezano uz civilnu suradnju, pogotovo na područjima bavljenja posljedicama korištenja i/ili akcidenata s kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim (KBRN) tvarima, uključujući teroristička djelovanja, humanitarnu pomoć i pomoć u slučaju katastrofa.</s>\n<s>U vojnom dijelu, Republika Hrvatska je u fazi pristupanja NATO savezu donijela koncept potpore zemlje domaćina RH snagama NATO i zemalja partnera sukladno Partnerskom cilju G 4255 I «Potpora zemlje domaćina» tijekom tranzita, međunarodnih vojnih vježbi te ojačanje u slučaju primjene članka 5. Sjeverno-atlantskog sporazuma, kada snage NATO i zemalja Partnera koriste objekte, infrastrukturu, prostor i druge resurse u RH.</s><s>2.3.</s><s>Europska unija</s>\n<s>U usporedbi s UN i NATO, najmlađa po stažu u području upravljanja u katastrofama, Europska unija je izgradila kapacitete na koje se države članice mogu osloniti kad se nađu pogođene katastrofom ili velikom nesrećom.</s><s>Kroz donošenje rezolucija koje države članice i države kandidati implementiraju u nacionalno zakonodavstvo, dobiva se međusobna usklađenost te se kroz brojne inicijative i projekte države zajednički s institucijama EU razvijaju kapaciteti od zajedničkog interesa te na taj način podiže zajednička spremnost djelovanja u katastrofama unutar granica EU ali i izvan njih.</s><s>Sukladno zaključku Vijeća Europske unije od 03. prosinca 2010. g. definirana je obveza donošenja neobvezujućih smjernica u području potpore države domaćina na razini EU.</s><s>U sklopu radne skupine za module civilne zaštite EU formirana je radna podskupina za HNS, koja ima za cilj do kraja 2011. g. izraditi smjernice, uključujući listu provjere za koordinaciju prihvata Igor Milić</s>\n<s>825 međunarodne pomoći u katastrofama, zajedničku terminologiju i potrebne mjere za potporu državama u implementaciji ovih smjernica.</s><s>Članovi radne podskupine su predstavnici država članica Mehanizam za civilnu zaštitu EU, u kojem Republika Hrvatska aktivno sudjeluje od 2009. godine, pa tako i u radu navedene radne podskupine.</s><s>Navedene smjernice će uzeti u obzir sve postojeće međunarodne smjernice i dokumente u ovom području te naučne lekcije država sudionica Mehanizma za civilnu zaštitu EU u stvarnim situacijama i terenskim vježbama, kako bi smjernice bile sinteza svih pravnih, financijskih, operativnih, logističkih i administrativnih čimbenika u području potpore države domaćina.</s><s>Smjernice će uključivati sljedeća područja: primjenjivost, procedure, terminologiju, financijske i pravne aspekte, ograničenja, sigurnost, suradnja s međunarodnim subjektima (timovi, stručnjaci, ne-vladine organizacije, mediji) i samodostatnost.</s>\n<s>Republika Hrvatska izložena je brojnim rizicima od nastanka katastrofa koje mogu imati razorne posljedice te je potrebno voditi računa o traženju i prihvatu međunarodne pomoći ukoliko nacionalni kapaciteti ne budu dovoljni kod otklanjanja posljedica katastrofe.</s><s>Zadnji put RH je tražila međunarodnu pomoć u ljeto 1998. godine, tijekom velikih šumskih požara na otoku Korčuli.</s>\n<s>Imajući u vidu potrebu efikasnog prihvata međunarodne pomoći, provode se brojne aktivnosti kako bi u tom segmentu pripravnost bila na najvećem mogućem nivou.</s><s>Temeljem Zakona o zaštiti i spašavanju, 2006. g. donesena je Uredba o načinu prelaska državne granice prilikom primanja i/ili upućivanja žurne pomoći u zaštiti i spašavanju.15 Isto tako, Zakonom je određeno da Državna uprava za zaštitu i spašavanje u suradnji s nadležnim tijelima Republike Hrvatske i drugih državama te međunarodnim organizacijama, usklađuje prelazak državne granice, odnosno tranzit preko trećih zemalja, za žurnu pomoć koju Republika Hrvatska prima i/ili upućuje drugim državama.</s><s>Uredba definira sljedeća Igor Milić</s>\n<s>826 područja suradnje između nadležnih tijela države uprave: • Prelazak državne granice (pojedinci, ekipe, materijalna sredstva); • Tranzit žurne pomoći preko teritorija RH; • Koordinaciju nadležnih tijela;</s>\n<s>Nacionalno središte se formira u Odjelu za međunarodnu suradnju DUZS radi koordinacije svih aktivnosti te u njegovom radu sudjeluju i tijela državne uprave koja u okviru svojih nadležnosti sudjeluju u postupku prelaska državne granice prilikom tranzita, primanja i/ili upućivanja žurne pomoći.</s><s>Državni centar 112 u postupku primanja i upućivanja žurne pomoći djeluje kao operativno-komunikacijski centar.</s><s>Zbog daljnjeg definiranja koordinacije nadležnih tijela 2009. god. donesen je Standardni operativni postupak za koordinaciju prelaska državne granice između tijela države uprave kod primanja i/ili upućivanja žurne pomoći u katastrofama.</s><s>Sudionici SOP-a su: 1. Ministarstvo unutarnjih poslova;</s>\n<s>3. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; 4. Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija; 5. Ministarstvo financija – Carinska uprava; 6. Državna uprava za zaštitu i spašavanje.</s><s>Republika Hrvatska bila je domaćin i suorganizator dvije velike NATO terenske vježbe (Kroćenje zmaja – Dalmacija 2002 i IDASSA 2007) u području zaštite i spašavanja, na kojima je potpora države domaćina bila jedan od glavnih ciljeva vježbi.</s><s>Na taj način prikupljena su broja korisna iskustva te je potpora na vježbama podrazumijevala sljedeća područja: • brzo dobivanje viza za države kojima je potrebna viza za RH; • ubrzani postupak prelaska državne granice za timove; • pratnja od državne granice do kampa te prema vježbovnim lokaci• osiguranje prijevoza sudionika iz zračne luke do lokacije smještaja, kako u dolasku tako i u povratku;</s>\n<s>Republika Hrvatska sklopila je do sada 10 bilateralnih sporazuma u području zaštite i spašavanja (Mađarska, Slovenija, BiH, Poljska, Slovačka, Austrija, Francuska, Crna Gora, Makedonija i Rusija), koji isto tako definiraju obveze država potpisnica kod primanja i upućivanja žurne pomoći te će se iste primjenjivati ukoliko RH prima pomoć od države s kojom je sklopljen bilateralni sporazum.</s><s>Shema 2 Prikaz komunikacija između tijela državne uprave temeljem SOP-a Igor Milić</s>\n<s>Međunarodna pomoć pruža se sukladno humanitarnim načelima (humanost, nepristranost, neutralnost) te je uvijek besplatna za državu primateljicu.</s><s>Države koje pružaju pomoć moraju uvijek poštovati načelo „samodostatnosti“, da tijekom pružanja pomoći same osiguraju sve potrebne resurse za njihovo što je moguće neovisnije djelovanje u međunarodnim operacijama.</s><s>Međutim, države primateljice moraju imati razvijene procedure potpore međunarodnoj komponenti jer države koje pružaju pomoć nikad ne mogu osigurati maksimalnu samodostatnost te će uvijek trebati određenu potporu od države primateljice.</s><s>Poseban naglasak treba staviti na edukaciju te je potrebno provoditi redovito uvježbavanje, seminare i radionice, kako bi se osobe i institucije koje sudjeluju u postupku primanja međunarodne pomoći, upoznale s aktualnim planovima i standardnim operativnim postupcima te kako bi se postigla maksimalna razina pripravnosti s ciljem pružanja efikasne potpore ugroženom stanovništvu.</s>\n<s>Ujedinjeni narodi: INSARAG smjernice, 2008.</s><s>Ujedinjeni narodi: Oslo smjernice o korištenju vojne i imovine civilne obrane u odgovoru na katastrofe, 2007.</s>\n<s>N.N. 52/06: Uredba o načinu prelaska granice prilikom primanja ili upućivanja žurne pomoći u zaštiti i spašavanju, 2006.</s><s>DUZS: Standardni operativni postupak za međuresornu koordinaciju prelaska državne granice kod primanja i upućivanja žurne pomoći u zaštiti i spašavanju u katastrofama i velikim nesrećama, 2009.</s><s>NATO: Memorandum o razumijevanju o olakšavanju vitalnog civilnog prekograničnog prijevoza, 2008.</s>\n<s>Kvalitetno i brzo donošenje odluka zahtjeva točnu i jasnu informaciju koju mogu prihvatiti i analizirati više ljudi koji sudjeluju u rukovođenju akcijom ublažavanja posljedica katastrofe.</s><s>Stožer ili zapovjedništvo informacije mogu prikupljati na više načina kao što su glasovne (informacije s terena prenose se radio vezom, telefonom ili neposrednim kontaktom), pisane (skice poslane telefaksom ili e-mail-om), osobnim obilaskom terena i sl.</s><s>Svaki od navedenih primjera daje parcijalnu i subjektivnu sliku situacije.</s><s>Potpunu sliku, uz sve gore navedene mogućnosti prikupljanja informacija, može dati pogled iz zraka.</s><s>Kada se pomisli na pogled iz zraka prvo na što se pomisli je let avionom ili helikopterom iznad ugroženog područja, no postavlja se pitanje da li čovjek ili grupa ljudi mogu u tom trenutku sagledati posljedice katastrofe te nakon slijetanja isto to točno interpretirati ostalim članovima stožera ili zapovjedništva.</s><s>Naravno da ne.</s><s>Bolja varijanta je da zrakoplov nosi fotografski aparat te vrši ortogonalno snimanje terena.</s><s>Nakon slijetanja slike bi se spajale i postojala bi mogućnost analize situacije.</s><s>U nastavku ovog rada prikazat će se upotreba zrakoplovnih modela na daljinsko upravljanje koji mogu ponijeti male, ali kvalitetne fotoaparate s mogućnošću slanja slike u realnom vremenu prema zemaljskoj postaji.</s><s>Ključne riječi: Zapovijedanje, zrakoplovni model, analiza terena * Mladen Vinković, dipl.ing., DUZS</s>\n<s>Kvalitetno i brzo donošenje odluka zahtjeva točnu i jasnu informaciju koju mogu prihvatiti i analizirati više ljudi koji sudjeluju u rukovođenju akcijom ublažavanja posljedica katastrofe.</s><s>Stožer ili zapovjedništvo informacije mogu prikupljati na više načina kao što su glasovne (informacije s terena prenose se radio vezom, telefonom ili neposrednim kontaktom), pisane (skice poslane telefaksom ili e-mail-om), osobnim obilaskom terena i sl.</s><s>Svaki od navedenih primjera daje parcijalnu i subjektivnu sliku situacije.</s><s>Potpunu sliku, uz sve gore navedene mogućnosti prikupljanja informacija, može dati pogled iz zraka.</s><s>Kada se pomisli na pogled iz zraka prvo što padne na pamet je let avionom ili helikopterom iznad ugroženog područja, no postavlja se pitanje da li čovjek ili grupa ljudi mogu u tom trenutku sagledati posljedice katastrofe te nakon slijetanja isto to točno interpretirati ostalim članovima stožera ili zapovjedništva.</s><s>Naravno da ne.</s><s>Bolja varijanta je da zrakoplov nosi fotografski aparat te vrši ortogonalno snimanje terena.</s><s>Nakon slijetanja slike bi se spajale i postojala bi mogućnost analize situacije.</s><s>No problem je taj što nema uvijek u blizini aerodrom, a i zrakoplove za takve namjene teško je unajmiti.</s>\n<s>Slika 1 Polijetanje besposadne letjelice Harmes 450S Jedno od rješenja koje se nameće je upotreba besposadnih sustava.</s><s>Vojni sustavi, kao što su američki „Predator“ ili izraelski „Harmes 450S“ su vrlo skupi.</s><s>Takvi sustavi bi sigurno bili od velike koristi međutim osim što su vrlo skupi ograničava ih zakonska regulativa i nemoguće ih je koristiti za civilne svrhe.</s><s>U nastavku ovog rada prikazat će se upotreba zrakoplovnih modela na daljinsko upravljanje koji mogu ponijeti male, ali kvalitetne fotoaparate s mogućnošću slanja slike u realnom vremenu prema zemaljskoj postaji.</s>\n<s>Prvo treba razlučiti što je besposadni zrakoplov, a što zrakoplovni model.</s><s>Osnovna razlika je u ukupnoj poletnoj masi.</s><s>Zrakoplovnim modelom se smatra letjelica koja ima ukupnu masu do 5 kg, a sve što je preko 5 kg je zrakoplov, a isto je propisano Zakonom o zračnoj plovidbi.</s><s>Nadalje zrakoplovni model smije letjeti do visine od 300 m od tla, iznimno uz dopuštenje kontrole leta i više te na udaljenosti koja omogućuje pilotu vizualni kontakt tijekom cijelog leta.</s><s>Besposadni zrakoplov nije još pronašao svoje mjesto u civilnoj zrakoplovnoj regulativi stoga se za sada može koristiti jedino u vojne svrhe i na području koje mora biti zatvoreno (od strane kontrole leta) za civilne zrakoplove.</s><s>Kada govorimo o zrakoplovnim modelima misli se na modele aviona i modele helikoptera.</s><s>Svaki od tih tipova ima svoje prednosti i mane te jedan ne isključuje drugi, već naprotiv u potpunosti se nadopunjuju.</s>\n<s>Za opsluživanje jednog i drugog sustava potrebna su dva čovjeka, pilot i operator.</s><s>Oba sustava koriste isti tip fotoaparata s mogućnošću slanja video signala u realnom vremenu.</s><s>Masa fotoaparata iznosi 250g, rezolucija videa je 640x480, slika ima 12Mp, a maksimalno približavanje 12x (žarišna duljina 25-300 mm).</s>\n<s>Koji će se od gore navedenih sustava koristiti ovisit će o mnogim faktorima.</s><s>Prije početka rada operater se treba pripremiti na način da pripremi podloge terena na kojem će se letjeti, da procijeni veličinu područja te optimalna mjesta za slijetanje i polijetanje.</s><s>Kada to učini uzimajući u obzir karakteristike sustava, imajući u vidu dobre i loše strane odlučuje se za sustav.</s><s>Opisani sustavi mogu se koristit u šumskim požarima (požari otvorenih prostora), poplavama, potresima, ali i za druge specijalne namjene u vojsci i policiji.</s><s>Također se mogu koristit u slučajevima radioaktivnog zagađenja kada je potrebno spriječiti izlaganje ljudi, a da se pri tome izmjeri stupanj radioaktivnosti (tada bi se zrakoplov opremio, osim fotoaparata i uređajem za mjerenje radioaktivnosti).</s><s>Nakon što sustav prikupi podatke operater iste mora obraditi i proslijediti u zapovjedništvo (stožer) kao bi operativni časnici pripremili mjere za ublažavanje posljedica katastrofe.</s><s>Budući da sam video signal nema zadovoljavajuću rezoluciju te se ne mogu vidjeti potrebni detalji, operater vrši fotograiranje određenog terena šaljući signal prema fotoaparatu sa zemaljske postaje ili namješta automatsko fotograiranje u slučaju ortogonalnog fotograiranja.</s><s>Sam let može biti upravljan od strane pilota ili ga se može programirati što je bolje u slučaju potrebe za ortogaonalnom projekcijom.</s><s>Automatika u zrakoplovu održava zadani (programirani) smjer i visinu leta.</s><s>Po završetku leta slike s memorijske kartice prebacuje u računalo te uz pomoć računalnog programa vrši spajanje kako bi se dobio prikaz ukupne površine zahvaćene nesrećom.</s><s>Spojena slika može se ukomponirati u neki od računalnih programa Mladen Vinković</s>\n<s>835 kao što su ArcView ili slični GIS alati ili u npr. „Google Earth“ (slika 5.) da bi se mogla vršiti potrebna mjerenja, ucrtavati različiti podaci, a sve sa svrhom prikaza trenutne situacije.</s>\n<s>Slika 5 Umetanje i georeferenciranje fotografije u Google Earth Slika 6 Shema koordiniranja akcijom gašenja šumskog požara U nekim slučajevima gdje se traži hitno djelovanje u akcijama spašavanja operater, direktno, putem radio veze može informirati voditelja akcije spašavanja/ gašenja šumskog požara (slika 6.) o situaciji na terenu, odnosno prenositi mu potrebite podatke.</s>\n<s>Opisani sustavi uz pomoć određenih računalnih programa mogu dati i trodimenzionalni prikaz (slika 7.).</s><s>Takav prikaz može se upotrijebiti u analizi stanja objekata nakon potresa ili neke druge situacije gdje je došlo do oštećenja objekMladen Vinković</s>\n<s>Slika 7 2D prikaz ta, a da pristup nije moguć.</s><s>Tako obrađeni podaci od strane operatera pogodni su za slanje s terena, putem interneta, prema krajnjem korisniku (stožeru).</s>\n<s>Prednost dobivanja informacije iz zraka uz pomoć zrakoplovnih modela („besposadni sustav“) je brzo pokrivanje relativno velikog terena uz mali inancijski trošak, velika leksibilnost te lagani transport.</s><s>Nadalje takvi sustavi ne zahtijevaju velike (posebne) poletno-sletne površine.</s><s>Upravljanje opisanim sustavima nije pretjerano zahtjevno stoga s malim ainitetom prema letenju zrakoplovnim modelima relativno brzo se može osposobiti za pilota i/ili operatera.</s><s>Na kraju treba spomenuti da sustav razvija hrvatska tvrtka i naši stručnjaci što omogućuje konstanto praćenje razvoja i nadogradnje kako samih zrakoplova i njegovo upravljanje tako i računalnih aplikacija koje prate taj sustav.</s><s>Data collection and analysis in crisis situation using aircraft models</s>\n<s>Potražni psi igraju ključnu ulogu kada govorimo o akcijama spašavanja unesrećenih ili nestalih osoba u otvorenim prostorima, ruševinama, odronima, lavinama i sl. situacijama.</s><s>Oni su posebno obućeni kako bi uz pomoć svog izvrsnog njuha locirali unesrećene osobe u vrlo kratkom vremenu, na velikom području, u bilo koje doba dana ili noći i pod bilo kakvim vremenskim uvjetima.</s><s>Potražni psi su jednostavno heroji na četiri noge, koji se bore protiv vremena da se do unesrećenih ili nestalih osoba stigne na vrijeme.</s>\n<s>Djeca nestala negdje u prirodi.</s><s>Ljudi odlutali od svojih kuća, vikendica, hotela, kampova, bolnica, planinari, lovci, paraglajderi, zmajari, izletnici, izgubljeni u nepreglednim otvorenim prostorima.</s><s>Žrtve lavina, odrona, potresa, poplava, eksplozija, nevremena, avionskih nesreća, sudara vlakova, suicidi, žrtve ubojstava...</s><s>Svi ovi navedeni slučajevi su samo primjer situacija u kojima se koriste potražni psi, odn. vodiči poražnih pasa i potražni psi kao jedan tim.</s>\n<s>Putem medija smo se često znali susretati s raznim velikim nesrećama ili katastrofama u kojima je akcija spašavanja svaki sat sve dramatičnija, upravo zbog vremena koji je najveći neprijatelj i žrtvama i spasiocima.</s><s>Već sama pomisao da je žrtva uspjela ostati živa nakon rušenja zgrade je nevjerojatna, ali na žalost tek tada započinje borba za njenim preživljavanjem.</s><s>Kod npr. akcija urbanih potraga i spašavanja znamo da je svaka sekunda bitna, ali isto tako znamo da je lociranje žive osobe u potpuno srušenoj zgradi poprilično nemoguće.</s><s>Poprilično nemoguće, ako u takvoj situaciji nemamo na raspolaganju potražne pse.</s><s>Potražni psi su u takvim situacijama možda jedina šansa žrtvama i najveći borci s vremenom da se do žrtve stigne na vrijeme.</s>\n<s>Najpoznatiji primjer i slika koju ljudi zamišljaju kada govorimo o psima koji pomažu izgubljenim osobama je definitivno bernardinac.</s><s>Teško da malo tko zna nešto više o samoj pasmini i načinu na koji su ti psi nekada radili, osim što jako dobro pamte da ti psi nose interesantnu čuturicu oko vrata.</s>\n<s>Bilo kako bilo, bernardinci zaista jesu prvi psi koji su zabilježeni kao potražni psi.</s><s>Podaci koji to dokazuju nalaze se u dokumentima švicarskog samostana Sv. Bernard.</s><s>Prvi zapisi datiraju iz 1707.g., gdje su redovnici uzgajali bernardince koji su pronalazili unesrećene osobe u sniježnim uvjetima na planinskom graničnom prijelazu između Italije i Švicarske po imenu Sv. Bernard.</s><s>Najpoznatiji bernardinac koji je tada radio kao potražni pas Za sustavno školovanje potražnih pasa moralo je proći neko vrijeme.</s><s>Školovanje pasa započeto je unutar vojnih sanitetskih jedinica, pa tu i nalzimo naziv “sanitetski pas“.</s><s>Prva knjižica koja govori o školovanju sanitetskih pasa je knjižica iz 1903. godine: „Upute za dresuru i upotrebu sanitetnog psa“, A.Berdez (Bern, Švicarska).</s><s>Rusko-japanski rat (1904.-1905.)bio je prvi pravi test za sanitetske pse, kojima je zadaća bila da pronađu preživjele ranjenike u rovovima i glasnim lavežom jave pronalazak.</s><s>Isti takav način korištenja sanitetskih pasa nastavila se i tijekom Prvog svjetskog rata (1914.1918.).</s><s>Kako su tada psi bili označeni s crvenim križem, znali su ih nazivati Godine 1938. švicarski gorski spasioc Feutz otkrio je da mu se pas na lavini u jednom trenutku počeo čudno ponašati, počeo je s kopanjem i lajanTomislav Marević</s>\n<s>841 jem.</s><s>Radilo se o potrazi za 17 nestalih skijaša u švicarskim alpama.</s><s>Takvo ponašanje psa na lavini nagnalo je švicarskog gorskog spasioca Ferdinanda Schmutza da se pokusno krene sa sustavnim školovanjem pasa za traženje zatrpanih ljudi u lavinama.</s><s>Knjiga po kojoj su radili izdana je 1954.g. Drugačiji način ratovanja tijekom drugog svjetskog rata (1939.-1945.) donio je korištenje pasa za traženje unesrećenih osoba u ruševinama.</s><s>Osobitu vrijednost su pokazali u bitci kod Staljingrada gdje su pronašli i tako spasili više od 200.000 ranjenika.</s><s>Potražni psi pokazali su se od izuzetne koristi također i nakon bombardiranja Londona kada su ispod ruševina pronašli velik broj ljudi.</s>\n<s>Nakon iskustava iz Drugog svjetskog rata većina zemalja je započela sa školovanjem potražnih pasa.</s><s>Ekipe s potražnim psima su se počele stavljati u nadležnost civilne zaštite, gdje se u velikoj većini slučajeva nalaze i danas.</s>\n<s>U Hrvatskoj se sve počelo događati 1998.g., kada je jedna grupa entuzijasta iz Zagreba otišla u Sloveniju na tabor vodiča potražnih pasa.</s><s>Godine 1999. je ista ta grupa entuzijasta počela u Zagrebu s prvim treninzima pasa za potrage unutar Udruge za promicanje humanitarnih aktivnosti sa Nakon nekog vremena članovi spomenute udruge se razilaze i u Zagrebu se unutar Kluba za obuku službenih i sportskih pasa “Zagreb” osniva sekcija za spasilačke pse, a u Svetoj Nedjelji se osniva specijalizirana udruga za obuku potražnih pasa, Hrvatska udruga za obuku potražnih pasa.</s><s>Tijekom 2009.g. u Rijeci je osnovana Hrvatska udruga za obuku potražnih pasa Grupa potražnih pasa Rijeka.</s><s>Također, u tom periodu i Hrvatska gorska služba spašavanja počinje s obukom potražnih pasa.</s><s>Kao možda najbitnije godine po pitanju potražnih pasa u sustavu zaštite i spašavanja u Hrvatskoj možemo navesti 2004.g. kada vodiči potražnih pasa ulaze u sastav civilne zaštite MUP-a RH, a od 01.01.2005. osnivanjem Državne uprave za zaštitu i spašavanje, ulaze u postrojbe civilne zaštite DUZS.</s><s>Prvi korak učinjen je putem Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Zagreb, koji je prvi prepoznao važnost i potrebu da se i kod nas u sustav zaštite i spašavanja stave na raspolaganje potražni psi.</s><s>Paralelno s tim, počinje i odlična suradnja s Hrvatskom gorskom službom spašavanja, posebno stanicama Samobor i Zagreb, da bi se s vremenom ta suradnja proširila na gotovo sve stanice HGSS-a.</s>\n<s>Državna uprava za zaštitu i spašavanje kao krovna nacionalna organizacija za sustav zaštite i spašavanja od svojeg osnivanja uvelike podupire rad timova s potražnim psima, a unazad nekoliko godina se u podupiranje potražnih pasa aktivno uključuju i lokalne zajednice; grad Samobor, grad Rijeka i grad Zagreb.</s>\n<s>Svi mi ljudi (živi ili mrtvi) imamo miris.</s><s>Taj miris konstano emitiramo u obliku mikroskopskih čestica.</s><s>Milijuni tih mikroskopskih čestica se nalaze i putuju zrakom i ovisno o vjetru dosežu različite udaljenosti.</s><s>Potražni psi traže upravo po tom principu.</s><s>Njima nije potreban trag te tražene osobe, pa im samim time i ne smeta što je već velik broj osoba prošlo istim područjem kao i nestala osoba.</s><s>Pas se u potrazi za unesrećenom osobom koristi mirisima iz zraka, pa otuda i dolazi engleski naziv za ovaj način rada: air-scenting dog.</s><s>Tajna leži u tome što psi posjeduju oko 220.000.000 mirisnih stanica, razlikuju oko 500.000 različitih mirisa, čulo njuha je 11.500 puta osjetljivije od ljudskog.</s>\n<s>Sluh je također izvanredno dobro razvijen, pogotovo kod pasmina sa uspravnim ušima.</s><s>Na razdaljini od 500m pas dobro razaznaje i lokalizira čak i ultrazvučne valove, neslušljive za uho čovjeka.</s><s>Pas razlikuje frekvencije od 30.000 do 40.000 vibracija u sekundi (čovjek 16.000 -20.000), visinu od 1/8 tona itd.</s><s>Sposobnost pasa da uoče i prepoznaju razne mirise na velikim udaljenostima, pa tako i miris čovjeka, neizbježno je dovela do formiranja posebne humanitarne aktivnosti: obuke odn. korištenja potražnih pasa kao najpouzdaniji način lociranja unesrećenih osoba.</s><s>Potražni psi imaju samo jednu zadaću u akciji spašavanja, a to je pronaći osobu i obavijestiti svog vodiča o pronalasku.</s><s>Kao obavijst o pronalasku unesrećene osobe najčešće se koristi sistem da pas ukaže na pronalazak lajanjem, ali postoje i drugi načini poput npr. “bringsela“ ili “recalla“.</s><s>Sam rad potražnih pasa možemo podijeliti u tri faze: 1. traženje</s>\n<s>3. označavanje pronalaska unesrećene osobe (najčešće lavežom) Dobar potražni pas nije stvar pasmine ili izgleda, već je to spoj ispravnog odabira šteneta, kvalitetnog i sustavnog školovanja, edukacije vodiča, iskustva, inteligencije, motiviranosti, talenta i genetskih predispozicija samog psa.</s><s>Pasmina nikako ne garantira uspjeh, ali naravno da odabir psa ima vrlo značajnu ulogu.</s><s>Izuzetno je bitna okolina i odnos prema štencima, te procjena naravi prilikom odabira, te još bezbroj drugih faktora koji spojeni u jednu jedinstvenu cjelinu daju dobrog i pouzdanog kandidata za potražnog psa.</s>\n<s>Potražni psi su psi koji su ušli u program obuke, završili program obuke, te položili potrebne ispite.</s><s>Ispiti koji polažu psi kako bi dobili dozvolu za rad uređuje Svjetska organizacija potražnih pasa, International Rescue Dog Organisation, IRO.</s>\n<s>Po položenom ispitu obuka potražnih pasa ne završava.</s><s>Kako bi psi nastavili s uspješnim daljnjim radom i pripremanjem za stvarne situacije, neophodno je konstantno uvježbavanje i treniranje različitih situacija na različitim terenima i u različitim uvjetima.</s>\n<s>Kao i u većini zemalja, tako i kod nas, vodiči potražnih pasa su volonteri koji svoj posao obavljaju profesionalno.</s><s>Pojam “volonter” se obično tumači kao netko tko besplatno odrađuje neki posao ili zadatak i svi moramo biti sretni što je to tako.</s><s>To je apsolutno pogrešno, barem što se tiče vodiča potražnih pasa.</s><s>Vodiči potražnih pasa rade taj posao volonterski, što samo znači da za svoje aktivnosti ne dobivaju novčanu naknadu, ali tempo kojim rade i zahtjevi koji su stavljeni pred njih su u potpunosti na profesionalnom niovu.</s>\n<s>Kako psi kandidati tako se i kandidati za vodiče odabiru posebnim metodama testiranja.</s><s>Na taj način se već pri pristupu u obuku odabiru kondicijski i psihofizički odlično pripremljeni kandidati, sa potrebnim predznanjem i iskustvom.</s>\n<s>Vodiči potražnih pasa se školuju i uvježbavaju pod nadzorom i u organizaciji instruktora za obuku potražnih pasa u obliku cjelodnevnih treninga, Slika 4 Potražni pas Rama označava mjesto kopanja Tomislav Marević</s>\n<s>Slika 5 Obuka vodiča potražnih pasa višednevnih vježbi, seminara, tečajeva i natjecanja na kojima je cilj što bolje pripremiti se za stvarnu situaciju.</s><s>Po završenoj obuci vodiči i potražni psi su osposobljeni za sudjelovanje u potražnim akcijama spašavanja unesrećenih osoba i sposobni su surađivati sa svim hitnim službama u kojima bi njihova pomoć bila potrebna.</s>\n<s>Vodiči potražnih pasa su također i pripadnici interventne specijalističke postrojbe civilne zaštite RH, te kao takvi mogu biti mobilizirani za slučajeve urbanih potraga i spašavanja u slučaju velikih nesreća ili katastrofa.</s><s>Također, u slučaju potrebe, kao dio navedenog tima mogu biti poslani i u međunarodne akcije spašavanja.</s>\n<s>Dosadašnji broj uspješnih intervencija pokazao je da su pomoću posebno odškolovanih potražnih pasa spašeni mnogi ljudski životi i da ne postoji zemlja koja nema potrebu za ulaganjem u ovaj mali, ali izuzetno bitan element sustava zaštite i spašavanja.</s><s>Kao primjer tome u nastavku su navedeni samo neki primjeri inozemnih akcija potraga i spašavanja u kojima su potražni psi igrali bitnu ulogu u spašavanju ljudskih života.</s><s>Bombardiranje Oklahoma City-ja, 23.4.1995.</s><s>Nakon što je Timothy McVeigh postavio eksplozivnu napravu u zgradu Alfred P. Murrah, poginulo je 168 osoba.</s><s>Traženje u ruševinama srušene Tomislav Marević</s>\n<s>Potres u Izmitu, Turska, 17.8.1999. zgrade koja je stalno prijetila daljnjim urušavanjima, trajalo je 24 sata tokom više od 13 dana.</s><s>Pronađeno je više tijela i dijelova tijela.</s>\n<s>Potres katastrofalnih razmjera (7,4 R) koji je pogodio Izmit u Turskoj, do temelja je sravnio velik broj zgrada i rezultirao velikim brojem mrtvih.</s><s>Zahvaljujući pomoći potražnih pasa, pronađen je velik broj mrtvih ali i velik broj preživjelih osoba.</s>\n<s>Potres u Taiwanu ubio je više od 2000 ljudi, a još na tisuće ih je nestalo pod ruševinama.</s><s>Organizirane su spasilačke jedinice iz cijelog svijeta.</s><s>Ova je misija ekipama s potražnim psima predstavljala specifičan i osobito težak zadatak jer je većina fasada zgrada bila pokrivena keramičkim pločicama koje su pri urušavanju stvorile velik i debeli sloj sitne prašine.</s><s>Dio keramike koji nije bio u potpunosti uništen, napravio je vrlo opasan i sklizav teren za vodiče i pse.</s><s>Nakon velikog broja pronađenih, akcija je završena sedmog dana od početka potrage.</s><s>Napad na Svjetski trgovački centar (WTC), New York, 11.9.2001.</s><s>Nakon najvećeg terorističkog napada u američkoj povijesti, 11.9.2001., započela je akcija spašavanja.</s><s>Sa svih krajeva Amerike poslana je pomoć u ljudstvu, potražnim psima i tehnici.</s><s>U 10 dana koliko je trajala potraga sa psima, pronađeno je tisuće ljudskih tijela i njihovih ostataka.</s><s>U znak sjećanja na te događaje, podignut je i spomenik potražnim psima na Manhattan-u, kojih je u toj akciji spašavanja sudjelovalo preko tri stotine.</s>\n<s>Bilo je nekoliko faza organizacije vojne proizvodnje u Domovinskom ratu, od 1991. do 1993. godine.</s><s>U prvoj fazi, dolazila je do izražaja ljudska domišljatost i vrhunska improvizacija proizvodnje oklopnih vozila i lakog naoružanja.</s><s>U drugoj fazi, formiranjem Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad, postavljeni su temelji razvoja vojne proizvodnje naoružanja i opreme za hrvatsku vojsku.</s><s>U trećoj fazi, formiranjem Uprave za proizvodnju, počinje sustavno organizirana masovna proizvodnja i remont naoružanja i vojne opreme.</s><s>U ovom članku se, na temelju primjera razvoja oklopnih vozila, opisuju temelji stvaranja hrvatske vojne proizvodnje koja je ispunjavala ratne zadatke i podmirivala potrebe te tako poslužila oslobađanju zemlje.</s>\n<s>U ljeto, ratne 1991. godine, počinje izrada vojne opreme za hrvatske vojnike Zbora narodne garde (ZNG).</s><s>Izrađivalo se ručno u malim i velikom pogonima te radionicama i garažama.</s><s>Prvo su se oklapali kamioni i poklanjali hrvatskom vojniku koji se bori na braniku slobode.</s><s>Bila je to pomoć najprije policiji, zatim ZNG.</s><s>Takva improvizirana vozila su pružali zaštitu od pješačkog oružja i omogućili obavljanje različitih logističkih zadaća, od prijevoza hrane, streljiva do prijevoza ranjenika.</s><s>S obzirom da Hrvatska nije raspolagala nikakvom količinom oklopnih vozila, osim dijela policijskih transportera, ovi primjerci ručno izrađenih oklopnih vozila, koji su rukama hrabrih branitelja viđeni na TV ekranima, snažno su podigli moral ljudi i dali veliki poticaj bržem stvaranju i drugim materijalnim sredstvima za obranu.</s><s>Približno je pedesetak poduzeća sudjelovalo u njihovu stvaranju, najviše u Zagrebu, zatim Splitu, Slavonskom 1. Početak organizirane proizvodnje</s>\n<s>Počelo je najprije u Saboru i Vladi Republike Hrvatske.</s><s>Neposredni kontakti između vojnih zapovjedništava s privredom i rezultirali su dolaskom rukovodećih ljudi poduzeća u Sabor, gdje je bio čelnik ministarstva obrane general pukovnik Martin Špegelj i suradnici.</s><s>U kancelariju pomoćnika ministra obrane V. Kikereca i saborskog zastupnika gosp. M. Hlada su dolazile osobe i zahtjevi poduzeća za razvoj i proizvodnju opreme za vojsku među kojima i ponude za izradu oklopnih vozila.</s><s>Čelnicima ministarstva obrane ponudili su svoje stručne usluge dobrovoljci, stručnjaci vojnotehničkih znanosti, napustivši prije toga Tehničku vojnu akademiju s Črnomerca u Zagrebu.</s><s>Kao stručni savjetnici preuzimaju koordinaciju razvoja i proizvodnje različite opreme.</s><s>Brzo su slijedile koordinacije razvoja kod zagrebačkih poduzeća TAZ, Hidroelektra-Mehanizacija, Autodubrava, Autoservis-Borongaj, i drugo, te pružanje stručnih uputa za oklapanje vozila, pancir prsluka, lakog pješačkog naoružanja, i drugo.</s><s>Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 851</s>\n<s>Sustavni razvoj sredstva za potrebe obrane počeo je formiranjem Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad.</s><s>Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je donio 16.09.1991. godine odluku o imenovanju Gojka Šuška na dužnost ministra obrane, a predsjednik Vlade RH dr. Franjo Gregurić je 25.09.1991. godine donio rješenje o imenovanju dr.sc. Vladimira Volarevića za pomoćnika ministra obrane, koji preuzima organizaciju razvoja i proizvodnje naoružanja i vojne opreme, te formira Sektor za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad (Sektor RPZR, privremena formacija pri MORH-u).</s><s>Prva postava tek formiranog Sektora uključivala je različite vojne stručnjake, uglavnom predavače s Tehničke vojne akademije s Črnomerca u Zagrebu, te stručnjake iz Remontnog zavoda Bregana, koji su se kao dobrovoljci prijavili u hrvatsku vojsku, a koji su bili kompetentni za određeno vojno područje razvoja naoružanja i vojne opreme.</s><s>To su bili slijedeći časnici hrvatske vojske: Mr.sc. Dinko Mikulić, mototehnika; mr.sc. Zdenko Matijaščić, mototehnika; dr.sc. Vjekoslav Stojković, mototehnika; dr.sc. Mijo Vrhovski, mototehnika; dr.sc. Simeon Kovačev, mototehnika; dr.sc. Nikola Gambiroža, eksplozivi; dr.sc. Mirjana Gambiroža Jukić, eksplozivi; mr.sc. Milan Prpić, eksplozivi; dr.sc. Mladen Pleše, eksplozivi; dr.sc. Mladen Barković, elektronička sredstva; mr.sc. Artur Goričanin, elektronička sredstva; mr.sc. Aljoša Božiković, radari; mr.sc. Mirko Jukl, radari; mr.sc. Mihalj Strmečki, PZO; mr.sc. Vladimir Lebinac, elektronika; mr.sc. Goran Prokopec, veza; mr.sc. Ivan Pokaz, veza; mr.sc. Mirko Kukolj, naoružanje; mr. sc. Milan Ivanušević, ABK oprema; Josip Petrović, elektronička sredstva; Josip Vinter, remont; Vinko Turk, topničko naoružanje; Ivan Peica, PZO; Vitoš Bebić, inženjerija; Zdravko Pavelić, naoružanje; Petar Radonjić, mornarica.</s>\n<s>U cilju koordinacije i nesmetanog djelovanja stručnih savjetnika ministarstva obrane u poduzećima, uspostavljena je suradnja između Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad MORH-a i Uprave za energetiku Ministarstva industrije Republike Hrvatske.</s>\n<s>Ključni sastanci predstavnika Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad MORH-a i Uprave za energetiku Ministarstva industrije s predstavnicima poduzeća koja mogu ponuditi vojnu proizvodnju „oklopnjaka“, održani su po slijedećem planu.</s>\n<s>Sastanak u tvornici „Torpedo“ Rijeka, 1.10. 1991.</s><s>Sastanak u tvornici „Đ.Đaković“, Slavonski Brod, 15.10. 1991.</s><s>Sastanak u brodogradilištu „Brodosplit“, Split, 4.12. 1991.</s><s>Koliko treba takvih vozila i na koji način razvijati, bila su osnovna pitanja proizvođača, kao i mogućnost inanciranja projekata.</s><s>U proizvodnji oklopnih transportera na bazi kamiona, treba težiti tipizaciji podvozja, a za oklapanje koristeći ploče brodskog čelika debljine 8-10 mm.</s><s>U cilju razvoja nadgradnje i pojedinih sustava, Brodarski institut je kao tehnički institut ponudio pomoć stručnjaka instituta.</s>\n<s>1.3.</s><s>Pismo proizvođačima naoružanja i vojne opreme, U suradnji s ministarstvom industrije i razgovora s potencijalnim proizvođačima naoružanja i vojne opreme (NVO), pomoćnik ministra obrane V. Volarević je uputio proizvođačima NVO slijedeći dopis: Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 855</s>\n<s>Tipičan primjer zahtjeva od zapovjedništava 1.4.</s><s>Izvješće o proizvodnji i razvoju mototehničkih sredstava, 20.11.1991. pomoćniku ministra obrane 1. Proizvodnja oklopnog inženjerijskog vozila „Straško“ teče prema planu isporuke (15 isporučeno).</s>\n<s>2. Proizvodnja oklopnih transportera u poduzećima Brodosplit je završena, a završavaju se kod Hidroelektre, Tehnika-Bjelovar.</s><s>3. Nabavljen je pancirni čelik HPA-10 za oklapanje vozila, različitih debljina, smješten u krugu TAZ-a.</s>\n<s>4. Proizvodnja sigurnosnih autoguma s masom za punjenje, postavljena i ispitana u Hidroelektri-Mehanizacija, Žitnjak, Zagreb.</s><s>5. Razvoj Čistača mina s diskovima, u tijeku je ispitivanje njegove eikasnosti.</s>\n<s>6. Pripremljen je projekt višenamjenskog oklopnog vozila s Brodarskim institutom Zagreb, na podvozju TAM 150 T11 6x6 7. Pripremljeni su Taktičko-tehnički zahtjevi za razvoj lakog oklopnog 8. Priprema se mogućnost kooperacije na terenskom vozilu PUCH.</s><s>9. Priprema se projekt oklopnih sanitetskih autobusa u TAZ-u.</s><s>Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 856</s>\n<s>10.</s><s>Priprema se proizvodnja vojnog kamiona na bazi TAM 110 T7 4x4.</s><s>Nakon izrade prvih primjeraka oklapanja vozila, proizvođači su stekli dobro iskustvo pa su tražili nova raspoloživa vozila za oklapanje, kamione marke TAM 260, TAM 170, TAM 190, ili slične.</s><s>Međutim, na raspolaganju nije bilo dovoljno takvih kamiona, jer je veliki broj vozila bio mobiliziran, osim toga građevinska poduzeća koja su najviše posjedovala kamione ostala bi bez sredstava za rad.</s><s>Može se procijeniti da je ručno izrađeno, približno 200 različitih oklopnjaka, na kojima je sudjelovalo preko 1000 ljudi, u više od 50 poduzeća i radionica u Republici Hrvatskoj.</s>\n<s>S obzirom na ratnu situaciju, Hrvatska vojska je zahtijevala sve bolju vojnu opremu, boljih tehničkih značajki zaštite, veće pokretljivosti i mogućnosti borbenog djelovanja, kao i njihovu prateću logistiku, rezervne dijelove i interventne ekipe.</s><s>Time je hrvatska vojska željela povećati taktičku i strategijsku pokretljivost hrvatske vojske na cijelom operativnom prostoru Republike Hrvatske.</s>\n<s>Zahtjevi za boljom opremom temeljila su se na tri bitna čimbenika, oklopnoj zaštiti, pokretljivosti i vatrenoj moći.</s><s>Zapovjednici traže mobilnost vatrene moći a to je moguće samo pomoću oklopnih borbenih vozila, jer to može dovesti do bržeg preokreta u vođenju borbenih operacija.</s><s>Više nije bilo dovoljno da se vojnik može samo prevoziti na bojištu zaštićen oklopom, već se traži i vatrena moć iz različitog oružja, te prateća tehnička logistika.</s><s>Treba izraditi takva vozila iz kojih će pješaštvo moći voditi borbu, a napuštati ga samo u slučaju nužde i izviđanja.</s><s>Temelj toga mogu biti višenamjenska laka borbena vozila na kotačima namijenjena za različita bojna djelovanja u sastavu mehaniziranih izvidničkih postrojbi, snaga za brzo djelovanje i snaga opće potpore.</s><s>Stoga, oklopna vozila na kotačima se pri taktičkom djelovanju dopunjavaju s oklopnim vozilima na gusjenicama.</s><s>Treba također osigurati održavanje i remont tih sredstava.</s>\n<s>Prioritetno su od hrvatske vojske tražena prometna sredstva za prijevoz vojnika, vojni kamioni, vozila saniteta, sredstva za vuču teških minobacača MB120 mm, zatim i bolje oklopljena vozila s mogućnošću uporabe oružja.</s><s>U cilju tipizacije vozila za vojsku predlažu se višenamjenska vozila kako bi se koristila za različite zadaće.</s>\n<s>Sektor za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad intenzivira razvoj i proizvodnju za obranu, čime se ubrzano provode projekti razvoja oklopljenih vozila i pripadne logistike.</s>\n<s>Tijekom 1991. - 1993. godine postavljena je i ostvarena slijedeća proizvodnja oklopnih vozila, kamiona i remontna potpora: • Samovozni minobacač 120 mm, 1991. god. • Lako oklopno vozilo LOV 4x4, 1993. god. • Remont tehničkih sredstava „Jedinstvo“, Zagreb,1991. god. 2.1.</s><s>Razvoj i proizvodnja samovoznih minobacača 120 mm</s>\n<s>Procijenjeno je da na raspolaganju HV ima dovoljno terenskih vozila TAM 150 T11 6x6 koji mogu zadovoljiti taktičko-tehničke zahtjeve izrade višenamjenskog oklopnog vozila.</s><s>Projekt je povjeren znanstveno-istraživačkoj ustanovi Brodarski institut Zagreb, koji već ima stručnjake i iskustva u razvoju složenih vojnih objekata.</s><s>Bio je to prvi složeni razvojni projekt MORH-a koji je pokrenut s znanstveno-istraživačkom institucijom.</s><s>Kompletnu pripremu projekta vodio je stručni savjetnik Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad mr.sc. Dinko Mikulić i čelnik Odjela za specijalne projekte u Brodarskom institutu mr.sc. Vladimir Koroman.</s><s>Izvršitelj - Brodarski institut se obvezao da će projektirati, izraditi i isporučiti prototip te postaviti proizvodnju višenamjenskog oklopnog vozila s ugrađenim minobacačem MB120 mm i teškom strojnicom PAM 12,7 mm.</s><s>Postavljene su tri faze projekta: 1. Faza: Izrada funkcionalnog modela do obujma pune upotrebljivosti 2. Faza: Izrada prototipa na temelju usvojenog funkcionalnog modela 3. Faza: organizacija proizvodnje po usvojenom prototipu Rok izvršenja radova iz 1. faze bio je 10.12.1991. godine.</s><s>U prostoru instituta, ljudi različite tehničke specijalnosti su radili dan i noć na oblikovanju prvog funkcionalnog modela i prototipa.</s><s>Tehnička dokumentacija se radila po načelu simultanog inženjeringa (istovremeno preklapanje više faza), kako na dizajnu oklopa, tako na dizajnu hidrauličkog ovjesa za amortizaciju impulsa udara, do instalacije minobacača i mjesta za streljivo.</s><s>Vozilo je projektirano na izdržljivost u skladu sa mogućim udarima teškog minobacača MB-120 mm, proizvedenoga o od proizvođača „Prvomajska-Alatni strojevi / INAS“-Žitnjak.</s><s>U 1. fazi i 2. fazi razvoja sudjelovalo je više proizvođača: TAZ Zagreb (za oklop), Strojogradnja Samobor (za hidrauliku), Rade Končar – specijalni uređaji i sisDinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 858</s>\n<s>857 temi (lasersko rezanje lima), Obrada Rovinj (podvozje minobacača na vozilu), Elmech (inertne mine), i drugi podizvođači.</s><s>Ispitivanje funkcionalnog modela samovoznog minobacača je provedeno 22.11.1991. godine na poligonu Veleševec kod Velike Gorice.</s>\n<s>Model samovoznog minobacača SoMB-120 mm je postavljen na hidrauličke stope i niveliran, te priključena oprema za snimanje.</s><s>Uporabu minobacača provodila je grupa časnika GSHV.</s><s>Ispaljeno je 9 inertnih mina.</s><s>Vozilo je zatim pregledano, nije bilo deformacija na vozilu.</s><s>Slika 2 Funkcionalni model, Samovozni minobacač SoMB-120 s PZO strojnicom 12.7 mm, „KISELI“, Brodarski institut, Zagreb 1991.</s><s>Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 859</s>\n<s>Slika 3 Ispitivanje prototipa, Samovozni minobacač SoMB-120 s PZO strojnicom 12.7 mm, „KISELI“, Brodarski institut, Zagreb 1991.</s><s>Prijelazom funkcionalnog modela u prototip, potpuno je dovršen prototip te pripremljen za završno ispitivanje na trajnost i točnost pogađanja ciljeva, od 99 ispaljenih inertnih mina.</s><s>Daljnja ispitivanja na trajnost i točnost minobacača, pokazala su ispravnost ovog rješenja ovjesa i načina upravljanja vatrom.</s><s>Prototip je predan 108.</s><s>Brigadi ZNG, Slavonski Brod, početkom 1992. godine.</s><s>Prototipni samovozni minobacač je korišten cijelo ratno vrijeme Domovinskog U skladu s 3. fazom ugovora - organizacije proizvodnje po usvojenom prototipu proizvedena su u tvornici TAZ još dva samovozna minobacača SoMB-120 mm prema dokumentaciji i nadzoru radova Brodarskog instituta.</s>\n<s>U vrijeme završetka proizvodnje samovoznih minobacača, imenovan je pomoćnik ministra obrane za logistiku Ivan Čermak, koji formira Sektor logistike koji uključuje nekoliko uprava: Uprava za proizvodnju, koja preuzima poslove organizacije vojne proizvodnje (od Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad), Uprava za nabavu, Tehničko-prometna uprava i Uprava za graditeljstvo, Uprava za telekomunikacije.</s><s>Za načelnika Uprave za proizvodnju Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 860</s>\n<s>Napomena: imenovan je brig. dr.sc. Nikola Gambiroža (9.01.1992).</s><s>Oba tek proizvedena samovozna minobacača SoMB-120 mm su isporučena hrvatskoj vojsci 7.01.1991. godine pred operaciju “Maslenica” , gdje su samovozni</s>\n<s>Napomena: minobacači uspješno sudjelovali u oslobađanju zadarskog zaleđa.</s><s>Posjetom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Suška Brodarskom institutu dana 31. ožujka 1993. godine prikazan je doprinos instituta razvoju naoružanja i opreme za hrvatsku vojsku, među kojima i razvoj samovoznog minobacača SoMB-120.</s><s>2.2.</s><s>Razvoj i proizvodnja vojnih kamiona TK 130 T-7 4x4 Torpedo</s>\n<s>Ideja proizvodnje vojnog kamiona na temelju podvozja TAM 110 T7 4x4 našla je plodno tlo u tvornici traktora i građevinskih strojeva Torpedo, Rijeka.</s><s>Nakon proizvodnje inženjerijskog oklopljenog vozila Straško / HIAV na bazi rovokopača-kombinirke, uprava je odlučila krenuti u pripremu domaće proizvodnje vojnog kamiona u suradnji sa tvornicom TAM Maribor.</s><s>U cilju povećanja udjela domaće proizvodnje, mr.sc. Boženko Vučković i mr.sc. Zdenko Novak su rekonstruirali kabinu i tovarni sanduk, koje se kompletno proizvodilo u poduzeću Progres – Jastrebarsko.</s><s>Mr.sc. Nedjeljko Nedjeljko Škiić je predložio ugradnju domaćeg dizel motora Torpedo od 130 KS, što je tehnički i logistički bilo bolje od motora od 110 KS.</s><s>Studija izvodljivosti je pokazala opravdanost domaće proizvodnje kamiona.</s><s>U sklopu tvornice pripremljen je novi pogon za proizvodnju vozila.</s><s>U sustavu proizvodnje dir. Neven Dedić i nabave gospodin Marčelo Jurman su kvalitetno uspostavili plan dobave sklopova i dijelova za montažu, pa je proizvodnja u novom pogonu tvornice mogla krenuti.</s>\n<s>Dio podvozja (osovine, mjenjač okvir) se morao uvesti od proizvođača TAM Maribor, a sve ostalo se proizvodilo u Hrvatskoj (dizel motor Torpedo, kabina, tovarni sanduk, cerada, dijelovi).</s><s>Prema tome, i cijena vozila oko 50% nabavne cijene sličnog vozila iz uvoza je bila veoma prihvatljiva.</s><s>Značajno je bilo domaće učešće približno 60% u cijeni proizvoda.</s><s>Izrađen je propis o kvaliteti proizvoda (PKP), a sva vozila su prije isporuke prošla potrebna poligonska ispitivanja na poligonu Šljunčara, ispod autodroma Grobnik.</s><s>Vozila su imala osiguranu logističku potporu, dvogodišnju garanciju i 10-zalihe rezervnih dijelova.</s><s>Bila je to kvalitetna i uspješna odluka u proizvodnji kamiona, u skladu sa smjernicama ratne proizvodnje, smanjenja troškova i tipizacije vozila u HV.</s><s>Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 861</s>\n<s>Prva vozila „0“ serije od 20 kamiona isporučena je krajem početkom 1992. godine, zatim serija od 200 komada koja je isporučena u 1993/94. godini.</s><s>To je osiguralo taktičku i strategijsku pokretljivost hrvatske vojske cijelo vrijeme rata.</s><s>U to vrijeme na hrvatskim cestama mogli su se vidjeti najviše vojna vozila Torpedo TK-130 4x4.</s><s>To znači da je proizvodnja kamiona Torpedo TK 130 4x4 nosivosti 3 t ili 12 vojnika s kompletnom opremom, bio vrlo važan čimbenik sposobnosti hrvatske vojske u Domovinskom ratu.</s><s>Također, serijska proizvodnja vojnih kamiona pokazuje da je i pored nametnutog embarga moguća kooperacija s stranim partnerima na temelju ekonomske isplativosti.</s><s>2.3.</s><s>Razvoj i proizvodnja lakih oklopnih vozila LOV 4x4</s>\n<s>Temeljem dobrog iskustva na izradi „0“ serije vojnih kamiona, prihvaćana je inicijativa da proizvođač Torpedo ponudi rješenje lakog oklopnog vozila (LOV) na bazi šasije istog vozila TK 130 T7 4x4.</s><s>Time je dobiven veliki stupanj uniikacije oba proizvoda, kao i niska cijena razvoja i proizvodnje.</s><s>Pritom su pripremljeni odgovarajući taktičko-tehnički zahtjevi za LOV 4x4.</s><s>Masu oklopnjaka od 6,5 tona pokretati će pojačani dizel motor od 150 KS, maksimalne brzine vozila 120 km/h. Posadu vozila čini 2 + 8 vojnika.</s><s>Dva komada „0“ serije vozila LOV OP razvijena su 1992. godine.</s><s>Glavni inženjer mr.sc. Zdenko Novak je s lakoćom eksperta dizajnirao suvremeni oblik oklopnog borbenog vozila.</s><s>Visina vozila je bila ispod 2 metra (1860 mm).</s><s>Kvalitetno je oblikovan prednji dio vozila, konstrukcija vrata za brzi i lagani ulazak i izlazak vozača, zatim brzi ulazak i izlazak posade.</s><s>Povećana je snaga dizel motora na 150 KS, tako je vozilo dobilo više raspoložive snage za kretanje 4x4 po terenu.</s><s>U suradnji sa stručnjacima Brodarskog instituta, suvremenim metodama je provjerena čvrstoća oklopnog tijela i oklopa s obzirom na vibracije.</s><s>LOV OP je ostvario nosivost od 2 tone streljiva i 8 vojnika.</s><s>Osnovna zaštita LOV-a je oklop od pancirnog čelika koji štiti posadu od svih vrsta streljiva 7.62x51 AP (NATO zaštita) koje bi bilo ispaljeno s udaljenosti od 30 metara, ali i krhotina granata 155 mm.</s><s>Primijenjene su ploče pancir čelika Armox debljine 6-8-9 mm i sigurnosna stakla.</s><s>Veća izloženost oklopnih ploha vatri, dobila je veću debljinu oklopa.</s><s>S donje strane vozila izvedena je dodatna dvoslojna zaštita od PT mina.</s>\n<s>Probno tvorničko ispitivanje LOV-a provedeno je na poligonu Šljunčara, iznad Rijeke.</s><s>Prisutni su bili predstavnici tvornice, MORH-a, Fakulteta strojarstva i Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 862</s>\n<s>Napomena: brodogradnje i Brodarskog instituta.</s><s>Demonstracija vozila bila je vrlo dobra.</s><s>Utvrđeno je da treba ugraditi regulator za kočenje na stražnjoj osovini, osigurati Run Flat gume, te olakšati otvaranje krovnih vrata i okretanje kupolice.</s><s>Završno ispitivanje vozila na terenu u varijanti LOV IZV 4x4 s teškom strojnicom 12.7 mm je provedeno 13.02.1993. godine na poligonu vojarne Jastrebarsko, uz prisutnost predstavnika Glavnog stožera HV.</s><s>General zbora Anton Tus i predstavnici oklopništva HV bili su iznimno zadovoljni mogućnostima svladavanja prepreka, posebice svladavanja tenkovskog rova koji je bio ispunjen vodom, kao i brzine ulaska i izlaska vojnika iz oklopnog vozila.</s><s>Slika 4 Ispitivanje prototipa LOV 4x4 s PZO strojnicom 12.7 mm, Jastrebarsko, 1993.</s>\n<s>Slika 5 Ispitivanje prototipa LOV RAK 24/128 mm, Zečevo, Šibenik 1993.</s><s>Nakon pokazane sposobnosti oklopnog vozila, ugovorena je serijska količina vozila raznih inačica.</s><s>Isporuka tih vozila je povećala taktičku i strategijsku sposobnost hrvatske vojske i njenu spremnost za odbacivanje neprijateljskih snaga i okončanje rata.</s><s>LOV 4x4 je razvijen i proizveden u slijedećim varijantama: oklopnog transportera (LOV OP), izvidničkog vozila (LOV IZV), za elektronsko ratovanje (LOV ED), zapovjednog vozila (LOV Z), u varijanti višecijevnog raketnog sustava (LOV RAK 24/128), nuklearno-biološkog vozila (LOV ABK), te za izviđanje i upravljanje vatrom topništva (LOV UP 1/2).</s><s>U standardnu opremu svih varijanti LOV ulazi PZ strojnica 12.7 mm.</s><s>Izvidnička varijanta koristi dodatno naoružanje – ručni top 20 mm RT-20 i 8-cijevni raketni sustav Obad (8 RL 60 M93), kalibra 60 mm, dometa 8000 metara.</s><s>Kako bi se povećala vatrena moć topništva ili topničko-raketne borbe, razvijena je varijanta LOV RAK 24/128.</s><s>To je vozilo opremljeno višecijevnim lanserom raketa od 24 cijevi promjera 128 mm.</s><s>Mogu se raketama pogađati ciljevi dometa 8.550 metara, pa sve do povećanog dometa raketa do 13.500 metara.</s><s>Izrađena je također i prototipska varijanta LOV 2 kao usavršena varijanta prethodne serije, koja je uključivala zaštićeno vitlo na prednjem dijelu, lakše upravljanje vozilom, bolje kočnice, bolju elektroničku opremu, sustav veze i radni prostor.</s><s>Složen razvojni projekt familije vojnih vozila LOV Torpedo 4x4 je povezivao četiri bitna čimbenika, konstrukcijski, tehnološki, upravljački i ekonomski.</s><s>To Dinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 864</s>\n<s>863 je dalo njegov logistički identitet.</s><s>Već u fazi postavljanja taktičko-tehničkih zahtjeva bili su postavljeni zahtjevi logističkog inženjerstva, tako da je ukupna logistička potpora za životni vijek procijenjena kroz „ledeni brijeg troškova“.</s><s>Postignuta je niska cijena proizvodnje i održavanja takvih vozila u usporedbi sa nabavom iz uvoza takvih stranih oklopnih vozila.</s><s>Cijena baznog vozila LOV OP 4x4 je bila 6 puta manja od ponuđene cijene baznog vozila Pirana 6x6, što govori o mogućoj isplativosti daljnje proizvodnje.</s><s>Ovim projektom originalnog dizajna LOV, niske konture i domaće proizvodnje pokazalo se da postoji dovoljno domaćeg stručnog znanja, te da se vojska može osloniti na domaću znanost i proizvodnju kod rješavanja složenih vojnih sustava u najtežim ratnim uvjetima.</s>\n<s>Djelatnici Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad, izvidjeli su raspoloživi prostor proizvodnih hala poduzeća Jedinstvo na Jankomiru u Zagrebu i pripremili potrebnu dokumentaciju o izvodljivosti održavanja i remonta ratne tehnike hrvatske kopnene vojske.</s><s>Na tome su radili djelatnici, puk.</s><s>Mijo Vrhovski, puk Josip Vinter, Zdenko Matijaščić, puk.</s><s>Vjekoslav Stojković, puk.</s><s>Josip Petrović, i drugi časnici hrvatske vojske.</s>\n<s>Na temelju toga je 14. listopada 1991. na toj lokaciji formirana jedinica remontne potpore, najprije za remont oklopnih sredstava.</s><s>Tako je počeo razvoj sustava tehničke potpore razvoju oklopnih vozila, zatim formiranje 310. brigade logističke potpore.</s>\n<s>310. brigada remontne potpore je u Domovinskom ratu pružila značajan doprinos razvoju i održavanju naoružanja i vojne opreme.</s><s>Između ostalog, održavala je oklopna vozila raznih proizvođača i davala terensku pomoć na nižim razinama po teritoriji Republike Hrvatske.</s><s>Remontni zavod u okviru Zapovjedništa za logistiku je postala postrojba Oružanih snaga zadužena za provedbu najviše razine remonta (III razine) sredstava naoružanja i vojne opreme HKoV-a, kao i potpora postrojbama OSRH koje sudjeluju u međunarodnim mirovnim misiDinko Mikulić, Zdenko Matijaščić, Vjekoslav Stojković 865</s>\n<s>U tijeku najžešćeg rata protiv neovisne Republike Hrvatske, motiviranost ljudi i organizirano usmjeravanje projekata naoružanja i opreme, osiguralo je proizvodnju improviziranih borbenih sredstava.</s><s>Ta vozila bila su tražena od postrojbi Hrvatske vojske u prve tri godine rata.</s><s>Prve količine oklopnih transportera opravdali su svoju namjenu.</s><s>S obzirom na neposrednu potražnju zapovjednika i informacije vojnika s terena, hrvatska vojska je bila zadovoljna.</s><s>Na ručnoj izradi oko 200 „oklopnjaka“ tijekom 1991/92. godine, može se procijeniti da je sudjelovalo preko 1000 ljudi, iz velikog broja poduzeća i radionica.</s>\n<s>Zahtjevi za vojnom opremom, uvjetovali su potrebu usmjeravanja ratne proizvodnje, kako bi na brži i racionalni način osigurali logistiku opremanja Hrvatske vojske.</s><s>Osim zaštite ljudstva od pješačkog streljiva sendvič oklopom, ta vozila nisu mogla pružiti potrebnu mobilnost varene moći.</s><s>Stoga su pokrenuti projekti razvoja suvremenih oklopnih vozila s naoružanjem na podvozju visokopokretljivih vojnih kamiona, samovoznih minobacača SoMB-120 (6x6) i lakih oklopnih vozila (LOV 4x4).</s><s>Razvijena domaća oklopna vozila su sudjelovala u sve tri ključne operacije oslobađanja zemlje „Maslenica“, „Bljesak“ i „Oluja“.</s><s>Njihova uporaba u rukama hrvatske vojske, njihovo djelovanje i njihova proizvodnja je rađena s obzirom na vojne zadaće, ali s pogledom i na strana suvremena rješenja.</s><s>Serijska proizvodnja vojnih kamiona pokazuje da je i pored embarga moguća kooperacija s stranim partnerima.</s><s>Na kraju, dakle, bilo je nekoliko faza razvoja organizacije vojne proizvodnje u Domovinskom ratu od 1991. do 1993.</s><s>U prvoj fazi, zaista nije bilo ničega pa je tada dolazila do izražaja ljudska domišljatost i vrhunska improvizacija oklapanja vozila.</s><s>U drugoj fazi, formiranjem Sektora za razvoj, proizvodnju i znanstveni rad, postavljeni su temelji razvoja vojne proizvodnje za potrebe hrvatske vojske.</s><s>U trećoj fazi, formiranjem Uprave za proizvodnju, počinje sustavno organizirana masovna proizvodnja i remont naoružanja i vojne opreme na temelju domaćeg razvoja.</s><s>Tako je prevladana kriza nedostatka vojne opreme, sve do zarobljavanja dovoljne količine vojne tehnike.</s><s>Ratna proizvodnja svih vrsta naoružanja od 1991. do 1993. godine je ispunjavala ratne zahtjeve, a kasnije i podmirivala sve potrebe i tako poslužila oslobađanju zemlje.</s>"}
{"dc.title": "Planiranje odgovornog i održivog upravljanja turističkom destinacijom na primeru Beograda", "dc.creator": "Panić, Aleksa", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "Beograd;održivi razvoj;turistička destinacija;razvoj urbanog turizma;Belgrade;tourism;tourism development;sustainability;sustainable tourism;info:eu-repo/classification/udc/338.48:911.375(497.11Beograd)(043.2)", "id": "dkum_42772", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=125203&dn=", "text": "<s>Planiranje odgovornog i odrţivog upravljanja turistiĉkom destinacijom na primeru Beograda Naĉrtovanje odgovornega in trajnostnega</s>\n<s>Planiranje odgovornog i odrţivog upravljanja turistiĉkom destinacijom na primeru Beograda Naĉrtovanje odgovornega in trajnostnega</s>\n<s>Zahvala izjavljam, da je zaključno delo rezultat mojega samostojnega dela, ki sem ga izdelal/‐a ob pomoči mentor‐ja/‐ice oz. somentor‐ja/‐ice; izjavljam, da sem pridobil/‐a vsa potrebna soglasja za uporabo podatkov in avtorskih del v zaključnem delu in jih v zaključnem delu jasno in ustrezno na Univerzo v Mariboru neodplačno, neizključno, prostorsko in časovno neomejeno prenašam pravico shranitve avtorskega dela v elektronski obliki, pravico reproduciranja ter pravico ponuditi zaključno delo javnosti na svetovnem spletu preko DKUM; sem seznanjen/‐a, da bodo dela deponirana/objavljena v DKUM dostopna široki javnosti pod pogoji licence Creative Commons BY‐NC‐ND, kar vključuje tudi avtomatizirano indeksiranje preko spleta in obdelavo besedil za potrebe tekstovnega in podatkovnega rudarjenja in ekstrakcije znanja iz vsebin; uporabnikom se dovoli reproduciranje brez predelave avtorskega dela, distribuiranje, dajanje v najem in priobčitev javnosti samega izvirnega avtorskega dela, in sicer pod pogojem, da navedejo avtorja in da ne gre za komercialno uporabo; dovoljujem objavo svojih osebnih podatkov, ki so navedeni v zaključnem delu in tej izjavi, skupaj z objavo zaključnega dela; izjavljam, da je tiskana oblika zaključnega dela istovetna elektronski obliki zaključnega dela, ki sem jo oddal/‐a za objavo v DKUM.</s>\n<s>Autor ţeli da se zahvali svom mentoru doc. dr Marku Koščaku, kao i komentoru asistentkinji Barbari Pavlakovič za nesebičnu i svesrdnu pomoć, saradnju i profesionalno usmeravanje tokom pisanja ovog rada.</s><s>TakoĎe, autor ţeli da izrazi zahvalnost gospoĎi Ljiljani Alajbegović, koja je u ime Turističke organizacije Beograda svojim odgovorima doprinela da rad dobije na kredibilitetu i relevantnosti.</s><s>Osim toga, velika zahvalnost i gospoĎi Ireni Čalikjan, koja je ispred turističke agencije „Sabra“ dala neophodne odgovore koji se tiču receptivnog turizma, a koji su veoma pomogli autoru u nastavku rada.</s><s>Autor ţeli i da se zahvali gospoĎi Biserki Vasić iz turističkog info centra na iskrenim i bezrezervnim odgovrima.</s><s>Pored toga, autor se zahvaljuje i profesorki srpskog jezika Maji Stupar na lektorisanju ovog rada.</s>\n<s>Na kraju, ali ne i najmanje bitno, autor ţeli da se zahvali svojoj porodici i najbliţim prijateljima na neophodnoj podršci i razumevanju.</s>\n<s>Tema magistrske naloge obravnava vsesplošno pomembnost trajnostnega razvoja.</s><s>Bistvo naloge je opredeliti pomen in nujnost implementacije takšnega koncepta na turistični destinaciji v Beogradu.</s>\n<s>Z dobro strategijo in trajnostnim načinom organizacije ter razvoja te destinacije lahko Beograd pričakuje pozitivne učinke za izboljšavo vseh segmentov turistične ponudbe, boljše pozicioniranje na evropskem turističnem trţišču (s čimer bi se ustvarila tudi moţnost za uvajanje novih delovnih mest predvsem v gostinstvu) in ustvarjanje dobička na daljše obdobje.</s><s>Poleg tega bi tak koncept pozitivno vplival na lokalno prebivalstvo.</s><s>Poleg omenjenih novih delovnih mest bi se ustvarili bolj zdravi ţivljenjski pogoji.</s><s>To je posebej pomembno v večjih mestih, kjer obstajajo veliki prometni pretoki in kjer izpušni plini onesnaţujejo okolje.</s><s>Konec koncev bi uspešno izvajan in uporabljen koncept lahko sluţil kot primer drugim mestom v drţavi.</s><s>Problem raziskave je temeljil na odkrivanju glavnih smernic in strategij, po katerih Beograd načrtuje razvoj kot turistična destinacija, in na vse, kar glavnemu mestu še manjka, da bi s svojo turistično ponudbo še bolj zanimal in privlačil turiste iz Evrope in sveta.</s>\n<s> opiše trenutno turistično ponudbo in izkušnje Beograda;  razišče načrte Turistične organizacije Beograda (TOB) za njeno nadaljnje delovanje na področju izboljšave turistične ponudbe mesta;  razišče razloge, zaradi katerih turisti trenutno obiskujejo Beograd, in najbolj pogoste negativne izkušnje turistov;</s>\n<s> primerja in predlaga primere dobre prakse iz projekta „Zelena Ljubljana”, ki bi lahko sluţili za nadaljnji razvoj turistične ponudbe Beograda;  ustvari celotno sliko turistične ponudbe Beograda in predlaga določene korake za nadaljnji razvoj Beograda kot turistične destinacije vendar na trajnostni in odgovoren način.</s>\n<s>Namen raziskave je bil, da se s kvalitativnim preverjanjem obstoječih aktivnosti in strategij Turistične organizacije Beograda (TOB) izdelajo načrti o nadaljnjem turističnem razvoju mesta.</s><s>To je bilo zelo pomembno, ker se je na osnovi te raziskave dobil vpogled v bodoče poteze in smernice, kam se destinacija giblje oziroma v njene cilje, ki jih mestna turistična destinacija ţeli doseči v naslednjem obdobju.</s><s>Ko govorimo o definiranju koncepta trajnostnega turizma, je poleg različnih definicij znanost prepoznala jedro oziroma glavne stebre trajnostnega razvoja.</s><s>To so socialni (in kulturni), ekološki in ekonomski moment.</s><s>Kar pomeni, da se z zaščito kulturne in zgodovinske dediščine ter naravnih bogastev ohrani unikatnost in edinstvenost destinacije, oziroma se podaljša ţivljenjska doba lokalnih resursov.</s><s>Prav tako se z vključevanjem drugih industrij in storitvenih dejavnosti obogati turistična ponudba destinacije in gospodarski razvoj lokalne skupnosti.</s><s>Beograd je v osnovi predstavljen kot srbska prestolnica ter glavna turistična destinacija drţave s svojimi geografskimi značilnostmi, prometnim sistemom in glavnimi turističnimi znamenitostmi.</s><s>Za Beograd je značilen odličen geografski poloţaj in je kot tak kriţišče evropskih koridorjev.</s><s>S kriţanjem koridorja X in VII s kraki XI in E-70 se odpira moţnost povezovanja Beograda z obdonavskimi in tudi z drugimi evropskimi metropolami.</s><s>Poleg koridorjev ima vse pomembnejšo vlogo tudi beograjsko letališče, ki postaja vse pomembnejše vozlišče za interkontinentalne in evropske lete.</s><s>Definirane so tudi nujne spremembe, predvsem v ţelezniškem in cestnem prometu.</s><s>Te spremembe v glavnem načrtujejo izboljšanje infrastrukture in modernizacijo.</s><s>V nalogi so analizirane namestitvene in gostinske kapacitete mesta.</s><s>Namestitvene kapacitete Beograda so priznane kot heterogene, predvsem zaradi različne strukture gostov, ki obiskujejo glavno mesto Srbije.</s><s>Poleg tega vse več hotelskih verig odpira svoje hotele v Beogradu, kar je dodatna spodbuda in pozitiven signal za nadaljnji razvoj mesta.</s><s>Mnogi gostinski objekti, v katerih je moč pokušati okuse z vseh koncev sveta, so postali eden od prepoznavnih atributov glavnega mesta Srbije.</s><s>Opisani in analizirani so glavni segmenti turistične ponudbe Beograda.</s><s>Po karakteristikah turističnega povpraševanja in ponudbe je definirano 6 glavnih turističnih kategorij:</s>\n<s>Kongresni turizem je definiran kot izrazito donosen segment turistične ponudbe, ki se najpogosteje dogaja izven turistične sezone.</s><s>Razvoj kongresnega turizma zahteva obstoj kvalitetne kongresno-turistične ponudbe.</s><s>V tem postaja Beograd vse bolj konkurenčen na evropskem trţišču, še posebej v organizaciji posvetov in poslovnih srečanj, o čemer govori tudi ICCA lista, na kateri je Beograd visoko kotiran v svetovnih okvirih.</s><s>Kot eno najstarejših mest v Evropi je Beograd mesto, na katerem so se stoletja kriţale različne kulture, zaradi česar ima bogato kulturno dediščino, ki nobenega turista ne pušča ravnodušnega.</s><s>Od ostankov kultur še iz paleolitika, preko antične zapuščine in Bizanca, srednjeveških obzidij, pričevanj o prehodu turške in avstro-ogrske vojske, pa vse do bombardiranja leta 1999.</s><s>Vsako obdobje za seboj pušča določeno pričevanje, ki je danes del kulturne dediščine.</s><s>Celotna kulturna zapuščina mesta naredi Beograd zelo zanimivo destinacijo predvsem za tuje turiste.</s><s>V Beogradu so najbolj zastopane kulturne, zabavne in športne prireditve.</s><s>Ena od najbolj popularnih kulturnih prireditev je „Noč muzejev”.</s><s>Mestna oblast pomaga pri organizaciji 69 kulturnih prireditev, 11 prireditvam je glavni pokrovitelj in ustanovitelj.</s><s>Poleg tega je Beograd mesto, v katerem so organizirani mnogi glasbeni dogodki in koncerti, ki privabljajo in motivirajo številne turiste, da obiščejo mesto.</s><s>Prav tako se v Beogradu organizirajo številni športni dogodki.</s><s>Športne prireditve imajo pomembno vlogo v privabljanju turistov in populariziranju turistične destinacije.</s><s>Med potekom športnih dogodkov prihaja do povečane turistične potrošnje, večje medijske izpostavljenosti destinacije v mesecih in dnevih pred začetkom ter med potekom športne prireditve.</s><s>To je dodatna priloţnost, da se promovirajo tudi kulturne vrednote lokalnega prebivalstva, pa tudi da se pomembno izboljša infrastruktura predvsem športnih objektov.</s><s>Beograd je bil v preteklosti gostitelj športnikov za različne športne panoge, prav tako obstajajo načrti in ţe dogovorjene prireditve v prihodnjem obdobju.</s><s>V nalogi je opisan in obdelan vse večji porast zdravstvenega turizma – predvsem v zdraviliščih v posameznih beograjskim primestnih občinah.</s><s>Navedena so zdravilišča, specializirana za različne vrste okrevanj, prav tako pa wellness in spa centri, ki so v Beogradu vse bolj dostopni in razviti.</s><s>Za razliko od zahodnoevropskih drţav so cene wellness uslug v Beogradu niţje, kar je eden od razlogov, zaradi katerega se turisti odločajo za te vsebine, prav tako pa pokazatelj porasta takšnih storitev v glavnem mestu.</s><s>Na splošno so cene zdravstvenih storitev v Srbiji in Beogradu bistveno niţje, zaradi česar se turisti v veliki meri odločijo priti in plačati zdravstveno nego ali poseg.</s><s>V nalogi je poseben pregled posvečen analizi urejenosti ţivljenjskega okolja v Beogradu.</s><s>Kot glavno in največje mesto v Srbiji ima Beograd najteţje pogoje za ohranitev ugodnega ţivljenjskega okolja.</s><s>Promet, vse gospodarske in ostale aktivnosti v mestu, geografski poloţaj in klima ter število prebivalcev so samo nekatere od komponent, ki diktirajo urejenost ţivljenjskega okolja v glavnem mestu.</s><s>Poleg tega je treba upoštevati, da je Beograd skupaj z okolico veliko poslovno in industrijsko področje.</s><s>Prav zaradi vsega navedenega – gostote naseljenosti, prometa, industrijskih con in nedovoljenih gradenj kot velikega problema Beograda – je prišlo do onesnaţevanja vode, zraka, zemljišč, prav tako pa do drugih negativnih vplivov na naravo in ţivljenjsko okolje v mestu na splošno.</s><s>Iz tega so definirani ključni problemi za trajnostni razvoj glavnega mesta Srbije.</s><s>Predvsem zaradi vse večjega števila stanovalcev, preteţno iz notranjosti drţave, ki se vsako leto v vse večjem številu priseljujejo v glavno mesto zaradi centralizacije in neenakomernega razvoja drţave in njenih regij, se je pojavila potreba po večjem številu stanovanjskih objektov, naselij in vsega, kar prinaša povečanje števila prebivalcev.</s><s>Poleg tega je promet definiran kot eden največjih problemov, s katerim se soočajo stanovalci, prav tako pa tudi turisti.</s><s>Zaradi velike količine motornih vozil, ki se dnevno zlijejo in prehajajo skozi glavno mesto Srbije, prihaja do ogromne gneče in zastojev v prometu.</s><s>Eden od razlogov je ta, da cestna infrastruktura, ki bi tranzitni promet premestila iz urbanega dela mesta, še ni dokončana.</s><s>Ko je govora o prometu, je potrebno omeniti tudi nujnost večjega števila javnih parkirnih mest.</s><s>Po drugi strani je za bolj zdrav in ekološki razvoj turizma nujnost več pešcon, posebej v centru mesta, zato je potrebno razmišljati o zmanjšanju pretoka prometa skozi glavno središče mesta.</s><s>V nalogi je izdelana in analizirana SWOT shema Beograda oziroma dobre in slabe točke ter priloţnosti in groţnje za bodoči razvoj mesta kot turistične destinacije.</s><s>Ugotovljeno je, da Beograd še kako razpolaga z resursi za resen in uspešen turistični razvoj, ampak da obstajajo resne in nujne naloge, ki morajo biti opravljene, da bi bil ta razvoj uspešen in trajnosten.</s><s>Definirane so priloţnosti mesta, ki bi, če bi se izkoristile na pravi način, pomagale k pospešenemu in trajnostnem razvoju.</s><s>Upoštevane so vse potencialne groţnje, ki so resda globalnega karakterja, kot je geopolitična situacija v regiji in problem s terorizmom, ampak jih je vsekakor nujno vzeti v obzir in v razmislek, ko se načrtuje resen turistični razvoj.</s><s>Da bi se razjasnila in razumela celostna slika Beograda kot turistične destinacije, trenutnih aktivnosti, turističnih ponudb, vtisov turistov in načrtov za prihodnost, je avtor opravil 3 empirične raziskave.</s><s>Temeljni in najbolj pomemben del raziskovalnega procesa je opravljen v Turistični organizaciji Beograda (TOB) kot krovni organizaciji za promocijo in planiranje razvoja mestnega turizma.</s><s>Cilj intervjuja je bil pridobiti osnovne informacije o tem, na kakšen način ta organizacija načrtuje izboljšanje obstoječe turistične ponudbe mesta.</s><s>To vključuje njihove osnovne cilje, ciljno skupino, modernizacijo obstoječe turistične ponudbe, oblikovanje novega turističnega proizvoda, bodoče infrastrukturne projekte in podobno.</s><s>Poleg tega smo skozi intervju ugotovili, katere so najpogostejše pritoţbe turistov na turistično ponudbo Beograda in na samo bivanje v mestu.</s><s>Razen tega so opravljeni tudi intervjuji v turističnem informativnem centru, ki je v neposrednem stiku s turisti, in kjer je moč izvedeti, kakšen odziv v praksi imajo akcije, ki jih načrtuje in izvaja TOB, ter kakšne vtise turisti nosijo s seboj iz Beograda.</s><s>Avtor je intervjuval tudi zaposlene v turistični agenciji „Sabra”.</s><s>Namen tega dela raziskave je bila analiza obstoječe turistične podobe, kot tudi vpogled v podatkovno bazo vtisov tujih turistov o mestu in njegovi turistični ponudbi.</s><s>Prav tako so pridobljeni podatki omogočili definirati osnovne pomanjkljivosti v trenutni organizaciji destinacije.</s><s>Na osnovi podatkov in analize primera dobre prakse iz tujine, kot je glavno mesto Slovenije Ljubljana in njen koncept „Zelena Ljubljana”, predlagamo najboljše moţne rešitve za take pomanjkljivosti.</s><s>Avtor je na osnovi primerjave primera turistične destinacije Ljubljana, zmagovalke tekmovanja Zelena prestolnica, analiziral koncept trajnostnega razvoja v urbani turistični destinaciji v EU ter na podlagi vseh ugotovljenih parametrov predlagal nekaj rešitev za nadaljnji razvoj turizma v Beogradu.</s><s>Raziskava je pokazala, da mora Beograd svojo turistično ponudbo izboljšati s kar veliko dodatnimi ukrepi, da se bo lahko razvijal v smeri trajnostnega razvoja.</s><s>Upoštevaje celostno stanje turizma v Beogradu, karakteristike mesta, obstoječo infrastrukturo, raziskovalne ugotovitve, pa tudi trende v turistični industriji je avtor predstavil konkretne predloge, ki bi Beograd usmerile k boljši in kvalitetnejši podobi turistične destinacije, ki je predvsem ekološko bolj osveščena, z nujno potrebno infrastrukturo za sprejem, pretok in zabavo turistov.</s><s>Prav tako se konkretni predlogi tičejo izboljšanja ţivljenjskega okolja in ţivljenjskih pogojev za lokalno prebivalstvo, kar je smisel koncepta trajnostnega razvoja turizma.</s><s>Eden od pogojev, da neka turistična destinacija uspešno in odgovorno koristi svoje resurse, je skrb in ohranitev ţivljenjskega okolja in ekosistema.</s><s>Dvig nivoja čistoče in skrb za zelene površine mora biti ena od prioritet nadaljnjega razvoja Beograda kot turistične destinacije.</s><s>Poleg tega sta izboljšanje prometne in turistične infrastrukture neizogibni segment, ki se mora izboljšati, da bi Beograd in njegova turistična ponudba postala dostopnejša in bolj funkcionalna za turiste in za lokalno prebivalstvo.</s>\n<s>Tabela 2: Avio operacije i broj putnika na aerodromu „Nikola Tesla“ Beograd za period Tabela 3: Broj hotela u Beogradu prema kategoriji Tabela 7: Lista vodećih hotela sa ponudom kongresnih kapaciteta u Beogradu ............</s><s>25 Tabela 8: Top 10 muzeja u Beogradu</s>\n<s>Tabela 13: Šanse i pretnje Beograda kao turističke destinacije Tabela 14: Zemlje iz kojih dolazi najveći broj turista u Beograd Tabela 16: Spisak dobitnika nagrade \"Zelena prestonica Evrope\" 1 UVOD</s>\n<s>Masovnim razvojem i popularizacjom turizma veliki broj zemalja brzo je uvideo brojne benefite ove industrije.</s><s>Ti benefiti su se pre svega ogledali u činjenici da razvoj turizma sa sobom donosi i veći ekonomski prosperitet.</s><s>Sredinom dvadesetog veka dolazi do primene turističkog koncepta koji podstiče isključivo ekonomske ciljeve, odnosno ostvarivanje što je moguće većeg profita od turizma.</s><s>Ojačavanjem i širenjem tradicionalnog masovnog turizma u tom periodu došlo je do realne opasnosti od devastacije i nestajanja resursa i autentičnosti turističkih destinacija.</s><s>Motivisani tim problemom, krajem dvadesetog veka, pojedine zemlje su počele da se više zalaţu za negovanje prirodnih resursa, očuvanje eko sistema, što se kasnije proširilo i na socijalne i kulturne aspekte i stvorilo potpuno novi koncept odrţivog turizma.</s><s>Ideja odrţivog turizma podrazumeva korišćenje lokalnih resursa, ali na odgovoran i dugoročno odrţiv način, te promociju lokalnih posebnosti i izdvajanja od masovnog turističkog karaktera.</s><s>Pored toga, to podrazumeva i uključivanje lokalne turističke zajednice, direktno ili indirektno, kako bi svojim radom doprineli razvoju svoje turističke oblasti, pri tome ostvarujući ekonomsko blagostanje.</s><s>Uz to, jedan od fundamentalnih ciljeva ovog koncepta je i ekološka osvešćenost, što znači da očuvanje prirodnih resursa spada u jedan od prioriteta.</s><s>Ovaj koncept počeo je da se ubrzano širi evropskim kontinentom, meĎutim još uvek nije dovoljno ili uopšte razvijen u pojedinim zemljama, posebno istočne Evrope, u koje spada i Srbija.</s><s>S obzirom na svoj poloţaj, brojne prirodne i društvene resurse, Srbija svakako ima potencijal za razvoj ovakvog koncepta turizma.</s><s>Glavni grad, Beograd, kao nosilac turističke ponude, moţe posluţiti kao primer da je ovakav turistički koncept moguć i primenljiv u praksi.</s><s>Kao najrazvijeniji grad u zemlji, poseduje kapacitete i resurse, ali i turistički potencijal za odrţivi turistički razvoj.</s><s>Beograd od turizma moţe imati značajan ekonomski i kulturni benefit.</s><s>Dobrom strategijom i odrţivim načinom organizacije i razvoja ove destinacije, Beograd moţe stvoriti pozitivne efekte za unapreĎenje svih segmenata turističke ponude, bolje pozicioniranje na evropskom i regionalnom turističkom trţištu, a sa time bi se ostvarila i mogućnost za otvaranjem novih radnih mesta (pre svega u ugostiteljstvu) i ostvarivanjem profita na dug period.</s><s>Pored toga, ovakav koncept imao bi pozitivne efekte na lokalno stanovništvo.</s><s>Pored pomenutih novih radnih mesta, stvorili bi se zdraviji uslovi za ţivot.</s><s>To je posebno vaţno u velikim gradovima gde postoji velika fluktuacija saobraćaja i gde izduvni gasovi štete okolini.</s><s>Konačno, uspešno implementiran i primenjen koncept mogao bi da posluţi kao primer drugim gradovima u zemlji.</s><s>Na taj način bi se društveni i prirodni resursi zemlje koristili na odrţiv način u većem obimu.</s>\n<s>U ovom radu, fokus će biti na konceptu odrţivog razvoja turizma, te koncept ekoturizma neće biti razlagan i dodatno objašnjavan.</s><s>Dalje, nakon razlaganja i upoznavanja sa konceptom odrţivog razvoja, te njegovih ciljeva i značaja, analiziraće se u kojoj meri je takav koncept moguće primeniti na Beograd i u kojoj je meri on već primenjen.</s><s>Problem istraţivanja će se bazirati na otkrivanju glavnih smernica i strategije prema kojima Beograd kao turistička destinacija planira da se razvija, ali i svega onoga što Beogradu nedostaje kako bi svojom turističkom ponudom još više zainteresovao i privukao turiste iz Evrope i sveta.</s><s>Analizom trenutnog stanja Beograda kao turističke destinacije, istraţivanjem daljih planova za razvoj i primerom dobre prakse glavnog grada Slovenije, Ljubljane i projekta „Zelena Ljubljana“ došlo bi se do praktičnih i korisnih rešenja koje bi išle u korist kvalitetnijoj i odrţivijoj turističkoj ponudi.</s><s>1.2 Svrha i cilj istraţivanja</s>\n<s>Temeljni razlog za odabir ove teme je taj što još uvek ne postoji istraţivanje koje bi se bavilo načinima na koji Beograd moţe da oplemeni i poboljša svoju turističku ponudu na odrţiv način.</s><s>Namena istraţivanja je da se kvalitativnim istraţivanjem postojećih aktivnosti i strategije Turističke organizacije Beograda (TOB) utvrde planovi koje ta organizacija ima kada se radi o daljem turističkom razvoju grada.</s><s>To je veoma vaţno jer na osnovu tog istraţivanja, moţemo sagledati buduće poteze i smernice ka kojima se destinacija kreće, kao i njihove ciljeve koje ţele da postignu u narednom periodu.</s><s>TakoĎe, razlog za odabir ove teme je i taj što bi smo sagledali i aktuelne probleme sa kojima se susreću turisti i, na osnovu analize postojećih nedostataka, ali i primera dobrih praksi iz drugih gradova u Evropi, poput Ljubljane, došlo bi se do konkretnih predloga za dalje unapreĎenje i kvalitetniju organiziaciju turističke ponude Beograda, kao i za korišćenje svih resursa kojima grad raspolaţe na jedan odgovorniji i odrţiviji način.</s>\n<s> Opiše trenutnu turističku ponudu i iskustva Beograda  Istraţi planove TOB za njihovo dalje delovanje kada se radi o unapreĎenju turističke ponude grada</s>\n<s> Uporedi i predloţi primere dobre prakse iz projekta „Zelena Ljubljana“, koji bi mogli biti iskorišćeni za dalji napredak i unapreĎenje turističke ponude Beograda</s>\n<s> Napravi celokupnu sliku turističke ponude Beograda i predloţi odreĎene korake za dalje unapreĎenje Beograda kao turističke destinacije ali na odrţiv i odgovoran način</s>\n<s>Dakle, predmet istraţivanja je: Mogućnosti za razvoj Beograda kao turističke destinacije na odgovoran i odrţiv način.</s><s>Odnosno, da se analizira i istraţi šta je to što Beograd nudi svojim turistima i na koji način upotrebljava svoje resurse.</s><s>Na osnovu toga, istraţivanje treba da pokaţe u kojoj meri Beograd trenutno primenjuje koncept odrţivog planiranja razvoja turističke destinacije i koji su to nedostaci koje treba prevazići kako bi ovaj grad mogao da se razvija u skladu sa tim konceptom.</s><s>1.3 Osnovna istraţivaĉka pitanja</s>\n<s>Na osnovu trenutnog poznavanja turističke ponude i resursa kojima Beograd raspolaţe, mogu se izvesti sledeća osnovna istraţivačka pitanja: Koji sopstveni resurs Beograd moţe smatrati kao najznačajniji?</s><s>Kakva je trenutna slika stanja ţivotne sredine i ureĎenosti Beograda kao destinacije?</s>\n<s>Na koji način Turistička organizacija Beograda vrši monitoring kako bi poboljšala uslove za dalji odrţivi razvoj destinacije?</s><s>Na osnovu čega Beograd ostvaruje komparativnu prednost u odnosu za ostale gradove u zemlji i regionu?</s>\n<s>Koliki kapacitet Beograd poseduje za dalji razvoj MICE turizma?</s><s>Kakve primedbe turisti najčešće imaju na Beograd kao turističku destinaciju?</s>\n<s>Ova osnovna istraţivačka pitanja biće proširena kroz detaljnija pitanja koje će se koristiti u toku intervjua, radi dobijanja primarnih informacija.</s><s>Intervju je zamišljen kao sredstvo za dobijanje primarnih, kvalitativnih informacija i to u prostorijama Turističke organizacije Beograda.</s><s>Ova krovna turistička organizacija je najbolji sagovornik za dobijanje relevantnih i potrebnih odgovora na istraţivačka pitanja, s obzirom da direktno učestvuje u planiranju i realizaciji turističke slike, ponude i imidţa Beograda, te da se iz njih, što je najbitnije, izvedu zaključci u kom smeru glavni grad Srbije planira da se dalje razvija kao turistička destinacija.</s><s>1.4 Ograniĉenja u istraţivaĉkom procesu</s>\n<s>Ovakva vrsta istraţivanja pokazala je i odreĎena ograničenja.</s><s>Pre svega, volja i vreme osoba koje su kontaktirane da pomognu svojim odgovorima dovelo je do većeg čekanja nego što je prvobitno bilo planirano.</s><s>Zbog poslovnih obaveza, osoba iz Turističke organizacije Beograda zakazala je sastanak tek dva meseca nakon upita i nekoliko ponovnih poziva i molbi.</s><s>Još veće čekanje i neizvesnost postojalo je u slučaju receptivne turističke agencije, koja je na kraju ipak dala neophodne odgovore.</s><s>Na kraju, jedina dva hotela koja poseduju ekološku licencu „Green Key“ nisu pokazala spremnost i volju da saraĎuju, iako su više puta bili zamoljeni.</s><s>Razlog odbijanja bila je „politika hotela“ koji zabranjuje zaposlenima da daju odgovore koji sluţe u svrhu pisanja fakultetskih radova.</s><s>Pored toga, pri samoj konstrukciji pitanja, autor je vodio računa da intervjuisana osoba bude ohrabrena da bude iskrena i objektivna, ni na koji način ne ţeleći da sugeriše odgovore.</s><s>Ovo je takoĎe jedan od glavnih razloga zbog čega u istraţivačkom radu nije organizovan i intervju sa Ministarstvom turizma.</s><s>Objektivnost njihovih odgovora bila bi veoma upitna.</s><s>Osim toga, autor je vodio računa da tokom davanja odgovora intervjuisana osoba ne daje odgovore koji nisu u fokusu interesovanja, a do čega moţe doći kada se rade ovakve vrste intervjua.</s><s>1.5 Metode rada i istraţivanja</s>\n<s>U prvom delu, analizirano je postojeće stanje u turističkoj ponudi Beograda, identifikovani su glavni problemi, pre svega iz sfere zaštite ţivotne sredine i ekologije, a prema dostupnim sekundarnim informacijama i dokumentima.</s><s>U drugom delu rada, uraĎena je SWOT analiza kako bi se na najbolji način oslikale i predstavile prednosti i šanse Beograda za dalji razvoj, ali i problemi i pretnje koje moraju biti neutralisane kako bi do odrţivog razvoja došlo u praksi.</s><s>Nakon toga, obavljen je intervju gospoĎom Ljiljanom Alajbegović iz Turističke organizacije Beograda.</s><s>Istraţivanje Beograda kao turističke destinacije i mogućnosti koje ima za dalji napredak i razvoj daju dodatnu prednost kroz informacije o svim lošim i dobrim stvarima njegovog turističkog proizvoda i ponude.</s><s>Na osnovu detaljnog istraţivanja i objektivne analize moguće je izvesti zaključke i predloţiti mere za dalje unapreĎenje Beograda kao turističke destinacije i njegove turističke ponude.</s><s>Osim ovog intervjua, obavljena su još dva intervjua: u turističkom info centru i u turističkoj agenciji „Sabra“.</s><s>Cilj ovih, dodatnih intervjua, bio je da se sagleda šira slika turističke ponude grada, sa akcentrom na odrţivi S obzirom da predmet istraţivanja iziskuje detaljne i temeljne ali i heterogene pristupe i različit nivo naučnog saznanja, оsnovni naučni cilj ovog istraţivanja je deskripcija, eksplanacija, klasifikacija i predviĎanje.</s><s>Deskripcija predstavlja „studiju o utvrĎivanju činjenica koja uključuje adekvatno i tačno tumačenje otkrića” (Hailesellasie, Abera, & Baye, 2013).</s><s>Ovaj metod upotrebljen je prilikom tumačenja i opisivanja činjenica i dobijenih rezultata istraţivanja.</s><s>Naučno objašnjavanje, odnosno eksplanacija, znači „logički postupak kojim neki pojam dovodimo u vezu s nekim drugim pojmovima kao nuţan i dovoljan uslov egzistencije pojma” (Sveučilište u Zadru, 2018).</s>\n<s>Klasifikaciju definišemo kao „jedan od najjednostavnijih metoda gde se nastoji odreĎeni opšti pojam klasifikovati na posebne pojmove u okviru obima opšteg pojma“ PredviĎanje je upotrebljeno u onim delovima koji se tiču dalje mogućnosti korišćenja raspoloţivih resursa ali na racionalan i odrţiv način i mogućnost da se na smislen i dobro isplaniran način koriste turistički potencijali Beograda.</s><s>Na kraju su predloţene preporuke za dalji razvoj turističke usluge i proizvoda u Beogradu kao i za efikasniji rad turističkih subjekata, a sa ciljem da se turistička ponuda grada uzdigne na mnogo kvalitetniji i reprezentativniji nivo.</s>\n<s>Sa svojim razvojem, turizam je poslednjih godina, pored ekonomskog i socijalnog značaja, zauzeo značajnu ulogu u kontekstu promocije i implementiranja planova i sistema za odrţivi razvoj.</s><s>Prema podacima UNWTO (2016), broj putovanja u 2015.godini je prešao jednu milijardu, a prema njihovim predviĎanjima do 2020. godine taj broj će preći i 1,5 milijardi turista na godišnjem nivou u celom svetu.</s><s>I pored brojnih bezbednosnih problema sa kojima se suočavala, Evropa je privukla više od polovine svetskih turista u 2015.godini (608 miliona).</s><s>To pokazuje da interesovanje za evropskim kontinentom ne jenjava i da će i u budućnosti broj turista nastaviti da bude veoma visok.</s><s>To dalje dovodi do legitimnog zaključka da će i pored ekonomskog benefita, doći do ozbiljnih rizika kada se radi o ugroţavanju ţivotne sredine, blagostanju stanovništva i očuvanju turističkog potencijala i privlačnosti destinacije na duţi period, što sve ukupno ugroţava kompletan turistički sektor, odnosno turističku industriju.</s><s>S obzirom da je danas, bukvalno svako mesto na planeti dostupno turistima, postoji globalna pretnja da dalji intenzivni turistički razvoj ugrozi ţivotnu sredinu i izmeni prostorne odlike lokalnih zajednica.</s><s>Najveće opasnosti dolaze od kontinuiranog zanemarivanja ţivotne sredine i njenog značaja, što je posledica loše organizacije i neplanskog upravljanja turizmom.</s>\n<s>Imajući u vidu sve veći interes nauke da objasni turizam kao fenomen i sve njegove karakteristike i uticaje, postoji i veliki broj različitih termina koji označavaju isti, to jest, ovaj pojam a sreću se u literaturi, kao na primer: „turstička industrija”, „industrija putovanja”, „putnička industrija”, „turizam i putovanje”, „turizam i gostoprimstvo”, „turizam i slobodno vreme” i sl.</s><s>Pored nauke, i veliki broj institucija, pojedinaca, asocijacija pokazuje ţelju za daljim proučavanjem turizam, te osvnivanje škola, časopisa, pisanje knjiga koje se baziraju na objašnjavanju teoretskih i praktičnih pitanja ovog fenomena (Bakić, 2010, str. 24).</s><s>Sve do polovine ’80. godina prošlog stoleća primarni fokus turističke industrije, odnosno turističkih zemalja, je bio na ekonomskoj dobiti, odnosno na direktne, indirektne i mulitplikovane ekonomske efekte, tj. na potrošnju domaćih i stranih turista i njihov uticaj na ekonomiju zemlje.</s><s>Takav pristup doneo je mnoge osude i kritike, pre svega zbog nemarnosti prema društvu ali i samim turistima.</s><s>Osnova za to je bilo mnogo.</s><s>Pre svega, nesavesno postupanje sa prirodnom sredinom i nesavesna gradnja u turističke svrhe.</s><s>Pored uništavanja prostora, došlo je i do komercijalizacije kulturnog i istorijskog nasleĎa, kao i do gubitka autentičnosti destinacije.</s><s>Upravo zbog gubitka te autentičnosti i očuvanja lokalne sredine, brojne destinacije izgubile su i interes turista za posećivanjem tih mesta (Bakić, 2010, str. 2425).</s><s>Zbog takve prakse i takvog razvoja turizma, došlo je do razvoja „alternativnih vidova turizma”, odnosno, „humanijeg”, „zdravijeg” i „odgovornijeg“ turizma.</s><s>Koncept odrţivog razvoja turizma, odnosno turističke destinacije, je relativno mlad pravac u turističkoj industriji i kao takav još uvek nije primenjen u većoj razmeri.</s><s>Koferencija Ujedinjenih nacija za zaštitu ţivotne sredine i razvoja usvojila je Agendu koja definiše akcioni plan za odrţivi razvojna konferenciji 1992. godine u Rio de Ţaneiru (Krivošejev, 2014, str. 50).</s><s>MeĎutim, zbog svojih karakteristika i cilja kojem ovaj koncept teţi i ideje koju nosi sa sobom, postao je veoma popularan i na naučnoj osnovi veoma poţeljan za proučavanje i dalju nadogradnju.</s><s>Kao takav, bio je i ostao predmet brojnih analiza i diskusija iz kojih su se izrodile različite definicije i objašnjenja ovog koncepta.</s><s>Butler (1999, str. 10) u svom delu citira nekoliko definicija, pre svega Ebera (1992, str. 3) koji ističe da je odrţivi turizam „turizam i odgovarajuća infrastruktura koji: i sada i u budućnosti deluju u okviru prirodnih kapaciteta za regeneraciju i buduću produktivnost prirodnih resursa; Priznaje doprinos koji ljudi i zajednice, običaji i način ţivota daju za turističko iskustvo; Prihvata da ljudi moraju da imaju ravnopravan udeo u ekonomskim koristima lokalne zajednice i ljudi u turističkim oblastima.” Dalje, Butler citira i Countryside Commision (1995, str. 2) koji fokus stavlja na lokalnu ekonomiju: „Turizam koji moţe da odrţi lokalnu ekonomiju bez oštećenja ţivotne sredine na kome i sam zavisi.” Swartbrooke (1999, str. 13) do svoje definicije odrţivog turizma dolazi kroz isticanje značaja ekonomskih, prirodnih i socijalnih elemenata turističkog sistema - „turizam koji je ekonomski odrţiv, ali koji ne uništava resurse o kojima će se budućnost turizma zavisiti, posebno fizičko okruţenje i društveni materijal lokalne zajednice.” Slično je razmišljao pre njega i Hetzer (1965, str. 1-3), koga u svom delu citira Cheia (2013, str. 56), a koji tvrdi da postoje četiri najvaţnija faktora, a to su: „najmanji mogući uticaj na prirodu i okruţenje, poštovanje domaće (lokalne) kulture, veći benefiti za lokalno stanovništvo i veća satisfakcija za Pozivajući se na brojnu literaturu, Bošković (2008, str. 123) definiše odrţivi turizam kao „pozitivan pristup koji nastoji da umanji tenzije koje su rezultat kompleksne interakcije izmeĎu turističke industrije, posetilaca, okruţenja i društva kao domaćina.</s><s>Radi se o savremenom pristupu razvoju turizma koji podrazumeva uspostavljanje jednog pozitivnog odnosa i veze izmeĎu razvoja turizma i zaštite ţivotne sredine, odnosno postizanje potpunog sklada izmeĎu ekonomskih i ekoloških interesa.” Ona dodaje i da se pod odrţivim razvojem podrazumeva „upotreba i eksploatacija današnjih izvora na takav način da ovi resursi budu raspoloţivi za korišćenje budućim generacijama.”(Bošković, 2008, str. 125).</s><s>Jedan od najcitiranijih definicija za odrţivi razvoj i jedna od definicija koju teoretičari često koriste pri kreiranju sopstvenih definicija, je ona koju je usvojila Svetska komisija za okruţenje i razvoj, pri UN, u kome navode da je „odrţivi razvoj razvoj koji zadovoljava tekuće potrebe bez da ugroţava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“ (1987).</s><s>Verovatno jednu od najjednostavnijih definicija dala je Svetska turistička organizacija, koja odrţivi turizam vidi kao „turizam koji u potpunosti uzima u obzir trenutne i buduće ekonomske, društvene i ekološke uticaje, rešavajući potrebe posetilaca, industrije, ţivotne sredine i zajednica domaćina”(UNWTO, 2017) Pored toga, Kloiber (2008, str. 16) definiše i tri glavna stuba odrţivosti turizma a to su ekološka, socio-kulturna i ekonomska odrţivost.</s><s>Zbog ekonomske ali i neekonomske koristi i funkcija, predstavlja i veoma poţeljan instrument u razvojnoj viziji većih urbanih mesta, ali i ruralnih sredina (Radeljak & Pored već pomenutih ciljeva i značaja odrţivog razvoja turizma, kao što su ekonomski benefiti za lokalnu zajednicu i očuvanje resursa na dug period, a u čemu se nauka nesumnjivo slaţe, Middleton i Hawkins (1998, str. ix) ističu i značaj prave kombinacije broja i tipova turista, koji svojim ponašanjem i aktivnostima na destinaciji utiču i na odrţivost same destinacije.</s><s>Vaţno je da je volumen potrošnje resursa destinacije na nivou koji je moguće da se nadoknadi, odnosno da je ispod praga od kog regenerativni resursi, koji su na destinaciji dostupni, ne mogu da se nadoknade (Middleton‚ & Uzimajući sve u obzir, dolazimo do nekolikog glavnih faktora odrţivog razvoja u  turisti, koji svojim ponašanjem utiču na odrţivost  zaposleni u turizmu, koji direktno ili indirektno utiču na odrţivost  privredni subjekti u turizmu, u okviru osnovnih i povezanih delatnosti  javne sluţbe</s>\n<s>Moţemo zaključiti da je, i pored različitih definicija, nauka prepoznala i sloţila se oko srţi, odnosno glavnih stubova odrţivog razvoja.</s><s>To su socijalni, ekološki (i kulturni) i socijalni momenti.</s><s>Osnovni značaj koncepta odrţivog razvoja turizma je prikazan na Slici 1. Iz toga, je jasno definisati i ciljeve, to jest značaj koncepta odrţivog razvoja turizma.</s><s>Prvo, da se kroz zaštitu kulturnog i istorijskog nasleĎa i prirodnih resursa, očuva unikatnost i jedinstvenost destinacije, odnosno, da se produţi vek trajanja lokalnih resursa.</s><s>Drugo, da se uključivanjem drugih industrija i usluţnih delatnosti oplemeni turistička ponuda destinacije.</s><s>To pre svega znači da se lokalna zajednica, na direktan ili indirektan način, uključi u turističku ponudu i svojim robama ili uslugama dodatno promoviše lokalnu kulturu i posebnosti te destinacije.</s><s>Na primer, angaţovanjem lokalnih farmera ili poljoprivrednika od strane domaćina, turisti bi imali priliku da uţivaju u lokalnim proizvodima, a to znači da su i ti proizvoĎači na indirektan (nekad i direktan) način uključeni u turističku ponudu.</s><s>Iz toga se moţe definisati i treći značaj ovog koncepta, a to je ekonomski razvoj lokalne zajednice.</s><s>Naime, prilikom uključivanja drugih lokalnih proizvoĎača i ponudnika roba i usluga, zapošljavanjem novih ljudi u lokalnim turističkim centrima, generisanjem novca od prodaje turističkih usluga i roba (poput suvenira i sl.) dolazi do povećavanja ekonomskog blagostanja lokalne zajednice.</s><s>Nova radna mesta, povećan priliv turista, veća zarada, forsiranje lokalnih proizvoda i usluga, kao i očuvanje prirodnih i kulturnih resursa, dovode do dugotrajnog benefita za lokalnu zajednicu.</s><s>Naravno, ukoliko nema odreĎenih ustupaka i kršenja jednog od ovih osnovnih principa koncepta odrţivog razvoja turizma.</s><s>Krivošejev (2014, str. 81) iznosi stanovište koje podupire prethodne teorije, a to je da odrţivi razvoj predstavlja opšti razvoj društva u kojem se svi dostupni resursi koriste tako da zadovoljavaju potrebe društva, pri čemu se vodi računa o dugoročnom očuvanju tih resursa.</s>\n<s>Locirana na zapadnom delu Balkanskog poluostrva, kao isključivo kontinentalna zemlja, Srbija nema izlaz na more, stoga svoju turističku ponudu bazira na prirodnim bogatstvima reka, jezera, planina, na kulturnom nasleĎu (manastiri, crkve, folklor, muzeji, galerije...), na gradskom („city break”) turizmu, posebno u većim gradovima gde se moţe naći veliki broj kulturno-istorijskih spomenika.</s><s>Glavni turistički centar i samim tim i nosilac turstičke ponude Srbije je glavni grad Beograd.</s><s>On pruţa mogućnosti za raznoliku turističku ponudu, poput MICE, „city break”, event, kulturnog i drugih oblika turizma.</s><s>To je mesto gde turisti stiču prvi utisak o Srbiji i odakle se ohrabruju da nastave svoje putovanje i do nekog drugog turističkog mesta u zemlji.</s><s>Kao najrazvijenije mesto u Srbiji, Beograd ima odgovornost da na najbolji način prezentuje zemlju turistima i generalno ljudima koji ga posećuju iz bilo kog razloga.</s><s>Svoju turističku ponudu Beograd iz godine u godinu sve više dopunjuje i zasniva na kulturnom nasleĎu i kulturnim manifestacijama koje se tu odrţavaju.</s><s>Već znamo da je uticaj turizma na kulturu i socijalni momenat izuzetno veliki, ali i obrnuto.</s><s>U susretu sa drugim kulturama, običajima, načinima ţivota i razmišljanjima, vrednostima i pogledima na ţivot, ljudi dolaze do novih saznanja, proširuju svoje znanje i način razmišljanja.</s><s>To je ono što je najdragocenije što turizam sa sobom donosi.</s><s>Vaţan činilac svega toga je svakako susret sa kulturnim blagom i nasleĎima odreĎene destinacije.</s><s>Rabotić (2012, str. 88), izdvaja unutrašnji i spoljašnji krug kulture.</s><s>Kao unutrašnji krug kulture on navodi primarne elemente kulturnog turizma koje dalje deli na turizam nasleĎa (kulturno nasleĎe iz prošlosti) i umetnički turizam (savremena kulturna produkcija, vizuelne umetnosti, literatura, savremena arhitektura i sl.).</s><s>Sa druge strane, navodi Rabotić, spoljni krug čine sekundarni elementi kulturnog turizma – način svakodnevnog ţivota (kuhinja, folkrol, verovanja, običaji i sl.) i kreativna industrija, poput filma, medija, zabave, različitih oblika dizajna, itd.</s><s>Dakle, moţe se iz ovoga izvesti zaključak da kulturni turizam ne obuhvata samo nasleĎe iz prošlosti, već u velikoj meri obuhvata i sadašnji način ţivota i savremene kulture.</s><s>Ipak, McKercher i Du Cros (2002, str. 23) napominju da nisu svi kulturni turisti isti i da oni ţele „autentičnost“, ali ne nuţno i sučeljavanje sa stvarnošću.</s><s>Pored toga, navode isti autori, „kulturni turistički proizvodi mogu biti izazovni i konfrontirajući“, meĎutim turisti ne smeju osećati strah ili pak, krivicu zbog takvog kulturnog nasleĎa.</s><s>Moţda najbolji primer za to jeste nacistički logor Aušvic u Poljskoj, ali i drugo nasleĎe iz strašnog perioda Drugog svetskog rata i nacističke Nemačke.</s><s>Takvo nasleĎe ne sme izazvati osećaj krivice kod, na primer, nemačkih turista, iako je istorija nepobitna.</s><s>Pored kulturnog turizma, jedan od nosilaca turističke ponude Beograda je i poslovni, odnosno, kongresni turizam.</s><s>Danas se kongresni turizam smatra jednim od najznačajnijih sektora turističke privrede.</s><s>Sama kongresna delatnost je mnogo kompleksnija i zahvata znatno šire područje nego klasničan turizam, gde i pored toga što traju samo nekoliko dana, pripreme i organizacija takvih dogaĎaja traju znatno duţe (Šušić & Mojić, 2014, str. 526).</s><s>Ova vrsta turizma produţava turističku sezonu, jer je najmasovniji tokom vansezonskih meseci.</s><s>Baš zbog svoje nesezonalnosti, veoma je poţeljan i sve rasprostranjeniji u velikim gradovima, pa i u Beogradu.</s><s>Kongresni dogaĎaji mogu biti komercijalni ili nekomercijalni a vreme njihovog trajanja je od nekoliko sati, pa do čak sedam ili više dana.</s><s>Ono što se u Beogradu, ali i celoj Srbiji javlja kao glavi problem je taj što ne postoji jasna ideja i ţelja da se turistička destinacija uredi i vodi na odrţiv način.</s><s>Umesto toga, pokušava se doći do brzog ekonomskog uspeha, prkoseći pravilima koji se moraju poštovati, posebno kada je reč o očuvanju resursa i ţivotnog prostora.</s><s>Popesku (2016, str. 9) upravo naglašava da svaki ekonomski razvoj ili rast, koji je nije u duhu „saradnje” sa prirodom i njenim resursima moţe biti u suprotnosti sa realnim kapacitetima ţivotne sredine.</s><s>Pored toga, Popesku (2016, str. 9) u svojoj knjizi citira i Kortija i Misrahija (Cortti, Misrahi, 2015) koji opravdavaju njegove tvrdnje navodeći procese koji tome idu u prilog, a to su:  „Niz ozbijnih ekoloških katastrofa;</s>\n<s> Klimatske promene izazvane ljudskom aktivnošću;  Ubrzavanje oštećenja ozonskog omotača, posebno u polarnim regijama;  Povećanje učestalosti opasnih virusnih i bakterijskih mutacija;  Ubrzano širenje pustinja i krčenje šuma”.</s><s>Razvoj odreĎene destinacije zahteva da se stvore uslovi na tri nivoa: Prvo, na nivou subjekata, drugo na nivou interkacije izmeĎu odreĎenih činilaca uključenih u razvoj destinacije, kao što su DMO1, nadleţni organi, kompanije i ostali učesnici, i treće na nivou veće geografske ili regionalne oblasti (Jegdić, i drugi, 2015, str. 33-35).</s><s>Nizak nivo razumevanja za ovakve probleme i pogrešan pristup, ne idu u korist daljem odrţivom planiranju i organizaciji destinacije.</s><s>Pored toga, Kloiber (2008, str. 8) navodi da na nizak nivo odrţivog menadţmenta destinacije utiču i manjak transparentnosti, nizak nivo učešća, razumevanja i volje, i privatnog i javnog sektora.</s><s>Ona dodaje i da je upravo taj uzajamni odnos i razumevanje javnog i privatnog sektora preduslov uspešnog procesa planiranja i donošenja odluka, koje su moderniji pristup organizaciji destinacijskog menadţmenta.</s><s>Howie (2003, str. 1) podseća da destinacije predstavljaju veoma kompleksne i komplikovane procese za koordinaciju i razvoj kada se uzme u obzir potreba da sluţe i turistima i poslovima koji su u vezi sa turizmom, ali i potrebama lokalne zajednice, industrije i privrede.</s><s>Sa njim se slaţu i Wang i Pizam (2011, str. ix) 1DMO (eng. Destination Management Organization) - je mreţa turističkih aktera.</s><s>Ova mreţa radi na osnovu saradnje čiji najnapredniji oblik je upravljanje destinacijama.</s><s>Holešinská, A. (2013), str. 20. koji dodaju i da je destinacijski mendţment ali i marketing veoma kompleksno pitanje i da zahteva holistični, obimni i sistematski pristup kako bi se razumeo i definisao odnos izmeĎu onoga što destinacija nudi i što turisti od destinacije traţe (eng. demand and supply side).</s><s>TakoĎe, u istom delu, autori navode i stav Pikea (2008) koji napominje da, kada je reč o konkurentnosti i atraktivnosti destinacije to zahteva integrativni pristup i menadţmenta i marketinga te destinacije, odnosno osluškivanja i razumevanja trenutnog stanja i situacije na turističkom trţištu.</s><s>Govoreći upravo o marketingu, koncept „iskustva turiste”, mora biti iskorišćen i u procesu brendiranja jedne turističke destinacije (Blain, Levy, & Ritchie, 2005, str. 329).</s><s>Dakle, bez obostrane saradnje izmeĎu javnih, to jest, drţavnih institucija i preduzeća, i privatnih firmi koje imaju interesa da se direktno ili indirektno bave turističkom delatnošću, ne mogu se očekivati pozitivni uslovi za pravilan i odrţiv način razvoja i voĎenja destinacije.</s><s>Ipak, navodi Minguzzi (2006, str. 199), svaki činilac u lokalnoj turističkoj ponudi, odnosno u ponudi odreĎene destinacije, zainteresovan je isključivo za svoj lični interes, iako bi trebalo da shvati da potezi koje on kao činilac pravi, utiču na druge činioce i njihove poteze i akcije, zbog prepletenosti i meĎusobne zavisnosti.</s><s>Savremeni odrţivi razvoj, bilo koje destinacije, moţe biti uspešan jedino ukoliko se uspostave pravi i efikasni upravljački mehanizmi, a planiranje takvog razvoja zauzima najznačajnije mesto (Jakovljević, 2009, str. 52).</s><s>Zbog toga, pravilno planiranje odrţivog i odgovornog turističkog razvoja Beograda bi trebalo da bude osnov za dalji napredak i razvoj ovog grada kao turističke destinacije.</s><s>Na taj način Beograd bi mogao da postane i konkurentniji na regionalnom turističkom trţištu, što bi otvorilo prostor i za bolji ekonomski i privredni benefit grada i lokalnog stanovništva, ali i bolju promociju i poboljšanje imidţa grada i zemlje.</s><s>3 O DESTINACIJI</s>\n<s>Beograd se nalazi u jugoistočnoj Evropi na Balkanskom poluostrvu i glavni je grad Srbije.</s><s>Jedna od glavnih karakteristika ovog grada je što se nalazi na ušću dve plovne meĎunarodne reke – Save i Dunava.</s><s>Jedna od glavnih arterija ili ţile kucavice ovog grada, a koja se proteţe od Kalemegdana preko Knez Mihailove ulice i Terazija, pa sve do Trga Slavija čini jezgro ovog grada.</s><s>U glavnoj pešačkoj ulici Beograda – Knez Mihailovoj upisane su koordinate Beograda.</s><s>Koordinate su 44º49'14” severne geografske širine, 20º27'44” istočne geografske duţine i prosečna nadmorska visina 132 Beograd je raskrsnica Istoka i Zapada još od davnih vremena.</s><s>O tome svedoče i istorijski fakti, ali i sama geografska pozicija koja je činila Beograd kapijom Balkana i Evrope.</s><s>Glavni grad Srbije, kao što je već rečeno, leţi plovnom putu Dunava, koji povezuje zapadnu i centralnu Evropu sa zemljama jugoistočne i istočne Evrope.</s><s>Đerdap koji je ujedno i veštačko jezero, nastalo pregraĎivanjem Dunava, i elektrana, učinili su da Beograd postane rečno-morsko pristanište.</s><s>U tu luku dolaze brodovi iz Crnog mora, a pored toga veliki značaj za Beograd ima i kanal Rajna - Majna - Dunav, kojim se ovaj grad našao u središtu najznačajnijeg plovnog puta u Evropi: Severno more - Atlantik Crno more.</s><s>Pored Save i Dunava, ističu se i dve planine koje imaju i odreĎeni turistički potencijal kojim Beograd upotpunjuje svoju turističku ponudu – Kosmaj (628 m) i Avala ima značajniju ulogu u privlačenju turista, pre svega zbog jednog od simbola Beograda – Avalskog tornja, sa čijeg je vidikovca moguće na dlanu videti ceo grad, deo Vojvodine i celu Šumadiju.</s><s>Toranj je prvobitno otvoren 1965., kada je i pušten u rad, meĎutim srušen je u NATO bombardovanju tadašnje SR Jugoslavije 1999. godine.</s><s>Sedam godina kasnije počela je izgradnja novog tornja, da bi 2010. godine toranj zvanično bio završen.</s><s>Sa ovog mesta je 2015.godine pušten u etar digitalni signal za sve graĎane, a koliko je samo značajan za Beograd govori i činjenica da se nalazi u top 5 atrakcija koje turisti posete tokom boravka u Beogradu (Avalski toranj, 2017).</s><s>Pored Avalskog tornja, na ovoj beogradskoj planini se nalaze i mauzolej, spomenik Neznanom junaku, delo čuvenog umetnika Ivana Meštrovića, koji je posvećen srpskim borcima i junacima u Prvom svetskom ratu kao i spomenik u znak sećanja na poginule sovjetske vojnike.</s>\n<s>Kada govorimo o reljefu Beograda, treba istaći dve različite celine.</s><s>Prvu, na levoj obali Save gde se nalaze Novi Beograd, Beţanijska kosa, Surčin i Zemun (desna obala Dunava).</s><s>Ta celina je prevashodno ravničarska i predstavlja deo nekadašnje Austrougarske carevine.</s><s>Na drugoj obali Save, reljef je drugačiji, te Beograd leţi na nekoliko brda po kojima su čak i nazivani ti delovi grada (Petlovo brdo, Julino brdo, Banovo brdo, Kanarevo brdo, Topčidersko brdo, Lekino brdo, Dedinje, Vračar, Zvezdara).</s><s>Kada već govorimo o rekama, dobro je pomenuti da Dunav svojim tokom prolazi kroz Beograd u duţini od 60km (od Starih Banovaca do Grocke), dok je tok Save 30 km (od Obrenovca do ušća u Dunav).</s><s>Ukupna duţina rečnih obala Beograda je 200km.</s><s>Uz to, vredna pomena su i rečna ostrva, na kojima je uglavnom moguće razvijati izletnički turizam i koje uglavnom koriste BeograĎani tokom vikenda i letnjih meseci.</s><s>Najpoznatiji su Ada Ciganlija, Ada Huja i Veliko ratno ostrvo, a ukupno ima 16 rečnih ostrva.</s>\n<s>Kada se govori o populaciji koja ţivi u glavnom gradu Srbije, treba na početku istaći da se taj broj iz godine u godinu povećava.</s><s>To donekle govori o centralizovanoj organizaciji drţave i nejednakoj raspodeli resursa i ţivotnog standarda u zemlji.</s><s>Pored toga, stanovništvo u Srbiji je demografski staro, sa većim stepenom smrtnosti nego raĎanja.</s><s>Prema popisu koji je raĎen 2011. godine, u Beogradu ţivi 1.659.440 ljudi sa stalnim prebivalištem.</s><s>Po opštinama gledano, najmnogoljudnija opština je Novi Beograd sa 212.104 lica, dok je najmanje naseljena opština Sopot sa 20.199 (Grad Beograd, 2012).</s><s>Kada se već govori o opštinama grada Beograda, treba istaći da ih ukupno ima 17, a one su podeljene na 10 gradskih i 7 prigradskih opština.</s><s>Sve beogradske gradske i prigradske opštine su prikazane u Tabeli 1: Tabela 1: Opštine grada Beograda</s>\n<s>Sveukupna površina grada Beograda, prema podacima grada Beograda (2017), dakle sa svim opštinama, iznosi 322.268 ha, dok se uţe gradsko jezgro prostire na površini od 35.996 ha.</s><s>Najveća i najmanja beogradska opština su Palilula (44.661 ha) i Vračar (292 3.2 Pristupaĉnost destinacije</s>\n<s>Saobraćaj ima veliku ulogu u razvoju turizma, jer je to jedna od privrednih delatnosti bez koje turistička destinacija ne bi imala nikakvu funkciju.</s><s>Bolić (2013, str. 34) ističe četiri osnovna stuba na kojima su se ogledali kritični doprinosi saobraćaja kao privredne delatnosti na razvoj turizma:</s>\n<s> Objedinjavanje ponude prevozne usluge kao dela ukupnog turističkog troška/prihoda u zavisnosti od toga da li se radi o receptivnom ili emitivnom trţištu.</s>\n<s>Beograd karakteriše, kao što je već rečeno ranije u radu, odličan geografski poloţaj ali i raskršće evropskih koridora.</s><s>Pre svega, kroz Beograd prolaze dva veoma vaţna koridora, koji su, izmeĎu ostalih, definisani kao značajni u razvoju i funkcionisanju transportne politike Evropske unije (Bolić, 2013, str. 34).</s><s>Na taj način Beograd je povezan sa gradovima zapadne i centralne Evrope i kao takav je značajan u tranzitnom saobraćaju, ali i u privlačenju turista koji koriste putne, ţelezničke i rečne koridore.</s><s>Ukrštanjem koridora X i VII sa kracima X1 i E-70, otvara se mogućnost povezivanja Beograda sa dunavskim, ali i drugim evropskim metropolama (Veselinov, 2016, str. 46).</s><s>Pored toga, republičke i gradske vlasti sve više rade na ureĎenju, modernizaciji i poboljšanju kvaliteta vazdušnog saobraćaja.</s><s>Beogradski aerodrom je postao jedan od najvaţnijih vazdušnih luka u ovom delu Evrope, posebno zbog činjenice da ima razgranatu mreţu letova i prema istoku i prema zapadu, kao i zbog sve modernije flote letelica nacionalne avio kompanije.</s><s>Sve to je uticalo i na osetno povećavanje broja turista u glavnom gradu, ali i na dalje razmišljanje nadleţnih organa na koji način treba poboljšavati saobraćajnu infrastrukturu, kao i saobraćaj kao privrednu delatnost u glavnom gradu.</s><s>U ovom delu rada detaljnije ćemo analizirati saobraćajnu infrastrukturu i dostupnost Beograda na više načina - drumskim, rečnim, ţelezničkim i vazdušnim putem.</s>\n<s>U uvodnom delu je već rečeno da je Beograd deo jednog od evropskih putnih koridora, koji ga spajaju sa drugim gradovima Evrope.</s><s>Panevropski koridor X, jedan od najvaţnijih koridora na starom kontinentu, spaja centralnu Evropu sa istočnom.</s><s>Ovaj koridor pruţa mogućnost Srbiji da, pored velikih benefita tranzitnog saobraćaja, ima usklaĎen transportni sistem sa transportnim sistemom Evropske unije.</s><s>Pored toga, koridor ima značaj za razvoj i unapreĎenje kvaliteta usluga, ubrzanje i olakšavanje transporta ljudi i robe.</s><s>Koridor još uvek nije u potpunosti završen, radovi su u toku i najavljeno je da će auto-put kroz Srbiju biti gotov do kraja 2017.godine.</s><s>A kada se ovaj koridor u potpunosti završi, on će imati vaţnu ulogu u povećavanju trgovinskih tokova, tokova ljudi i dalje zbliţavanje i sinergiju ljudi i drţava sa ovog prostora.</s><s>Kako se moţe videti na sajtu drţavne kompanije „Koridori“ (2017) koja je zaduţena da sa nadleţnim Ministarstvom za saobraćaj i infrastrukturu u Vladi Republike Srbije i sa izvoĎačima radova prati i kontroliše izgradnju Koridora X kroz Srbiju, glavni krak ovog Koridora je Salzburg (Austrija) - Ljubljana (Slovenija) - Zagreb (Hrvatska) - Beograd Pored glavnog koridora, koji je i prirodno najprometniji, postoje i dodatni kraci koji spajaju glavni koridor sa Bugarskom i Turskom, ali i gradove u zemljama kroz koje glavni krak Koridora X prolazi.</s><s>Kako bi se ceo koridor kroz Srbiju u potpunosti završio, neophodno je da se završe sva 4 projekta na koje je ukupan rad na koridoru X podeljen, a koji su trenutno u fazi izgradnje ili čak još uvek nisu ni ugovoreni radovi sa izvoĎačima.</s>\n<s>Najvaţniji projekat za dalji razvoj Beograda kao glavnog grada, evropske metropole, ali i kao turistički odgovorne destinacije jeste projekat završetka obilaznice oko grada.</s><s>Zvuči paradoksalno i kontradiktorno da je za dalji razvoj i privlačenje turista vaţna izgradnja obilaznice oko grada, ali to je jednostavno tako.</s><s>Naime, kako bi se turizam u gradu nesmetano razvijao, a turisti mogli da na najkvalitetniji i efikasniji način iskoriste svoje planirano vreme, neophodno je da gradski saobraćajni sistem bude rasterećen i dobro organizovan.</s><s>Trenutno, veliki deo tranzitnog saobraćaja prolazi kroz glavne delove grada, kako zbog same lokacije Koridora X tako i zbog nepostojanja kompletne obilaznice koja bi tranzitni saobraćaj izmestila iz jezgra Beograda.</s><s>Beogradski »bajpas« (eng. bypass) je donekle uraĎen, meĎutim, postoje sektori na kojima još uvek radovi nisu ni ugovoreni (Koridori Srbije, 2017).</s><s>Do kada se ti projekti ne završe u potpunosti, traniztni saobraćaj će i dalje u velikoj meri opterećivati gradske saobraćajnice, pre svega delove grada kroz koje meĎunarodni koridor prolazi.</s><s>Koliko je obilaznica oko Beograda značajna moţe se zaključiti i po tome što Koridor X prolazi kroz srce Novog Beograda, najveće poslovne oblasti i najnaseljenijeg dela grada Beograda.</s><s>Pored završetka svih deonica na Koridoru X kao i kompletne izgradnje obilaznice oko Beograda, Vlada Republike Srbije je u saradnji sa Kinom i Azarbejdţanom, te njihovim kompanijama, dogovorila izgradnju novog Koridora XI koji za cilj ima povezivanje Beograda sa Jadranskim primorjem, odnosno u širem kontekstu povezivanje sa Crnom Gorom i Italijom na jugu i Rumunijom na severu, preko Temišvara.</s><s>Projekat Beograd Juţni Jadran ima za cilj da u konačnoj verziji od Temišvara, preko Vršca, Beograda, Čačka, Poţege, Podgorice, ide do Bara, a morskim putem, preko Jadranskog mora bude povezan sa Barijem, u Italiji.</s><s>Ceo projekat izgradnje ovog koridora je definisan Strategijom razvoja ţelezničkog, drumskog, vodnog, vazdušnog i intermodalnog transporta u Srbiji (Koridori Srbije, 2017).</s><s>Izgradnjom ovog auto-puta rešio bi se veliki problem transporta ljudi ali i robe iz centralnog i zapadnog dela Srbije do glavnog grada, ali bi učinio i put do Jadranskog primorja mnogo brţim, bezbednijim i modernijim nego što je danas.</s><s>Pored toga takav put bi sa sobom povukao i pozitivne ekonomske benefite.</s><s>Pre svega, region Centralne i Zapadne Srbije nije ni blizu razvijen kao što je slučaj sa Vojvodinom, gde strani investitori dolaze izmeĎu ostalog zbog dobre saobraćajne infrastrukture i povezanosti sa Beogradom.</s><s>Svakako, to bi imalo i pozitivne efekte na razvoj Beograda, jer bi glavni grad otvorio još jednu „kapiju“ za dolazak ljudi.</s><s>Što se tiče turističkih efekata, svakako da se računa na veći priliv ljudi, posebno u Beograd.</s><s>Treba imati u vidu da zemlje poput Crne Gore, Hrvatske, pa i Rumunije, koje bi ovaj koridor direktno ili indirektno spajao sa Srbijom, imaju upliv na turistička trţišta gde Srbija još uvek nije prisutna, ili bar ne u značajnijoj meri.</s><s>To je posebno vidljivo tokom letnjih meseci, kada se na obale Hrvatske i Crne Gore slije veliki broj turista iz različitih delova sveta.</s><s>Postojanjem ovakvog koridora, Beograd bi mogao da „ukrade“ deo tog kolača i motiviše ih da deo svog odmora sa Jadrana presele i u glavni grad Srbije.</s>\n<s>Veliki broj turista prvi susret sa Beogradom doţivi već na aerodromu po sletanju u srpsku prestonicu.</s><s>Kao i u svim gradovima i turističkim mestima u koje ljudi dolaze avionom, veoma je vaţno da taj prvi utisak bude što bolji, da bude najava onoga što će videti i doţiveti tokom boravka u tom mestu.</s><s>Lociran na svega desetak kilometara od Novog Beograda, u opštini Surčin, Aerodrom „Nikola Tesla“, poslednjih godina beleţi značajne i rekordne rezultate.</s><s>Pre svega, posledica toga je činjenica da je srpska Vlada sklopila sporazum o partnerstvu sa emiratskom avio kompanijom „Etihad Airways“ o formiranju nove nacionalne avio kompanije „Air Serbia“, koja zamenila stari „JAT Airways“.</s><s>Dogovor je postignut da Srbija ostane većinski vlasnik sa 51% udela, dok je „Etihad Airways“ manjinski partner sa 49%.</s><s>Ovo strateško partnerstvo omogućilo je novoformiranoj avio kompaniji da modernizuje svoju flotu, da otvori nove direktne destinacije i da uz pomoć svojih kod šer (code share) partnera, pre svega Etihada ponudi interkontintentalne destinacije za svoje putnike.</s><s>To je takoĎe doprinelo i da aerodrom „Nikola Tesla“ beleţi sve veći broj putnika, iz godine u godinu.</s><s>Pored sve većeg broja ljudi koji dolaze u Beograd, bilo iz turističkih, poslovnih,porodičnih ili nekih drugih razloga, aerodrom beleţi i sve veći broj tranzitnih putnika, koji preko Beograda idu dalje prema Istoku ili Zapadu.</s><s>Zbog sve većeg broja putnika koje rukovodstvo aerodroma beleţi, „Nikola Tesla“ je u junu otvorio i novi terminal, kako bi putnici brţe i bez većih zadrţavanja obavili sve neophodne formalnosti pre njihovog leta.</s><s>Ipak, ova poslednja inovacija na aerodromu je samo deo sistemskog ulaganja u beogradsku vazdušnu luku.</s><s>Nakon sistemskog unapreĎenja i konstantnog podizanja kvaliteta rada, aerodrom „Nikola Tesla“ je 2016. godine dobio dozvolu za servisiranje direktnih letova prema Sjedinjenim Američkim Drţavama, koje više puta nedeljno obavlja „Air Serbia“ do meĎunarodnog aerodroma „JFK“ u Njujorku.</s><s>Najnovije poboljšanje na aerodromu „Nikola Tesla“ je novi terminal, odnosno, dodatni kapaciteti za prijavu putnika i predaju prtljaga.</s><s>Ovakva novina dodatno povećava prijemne kapacitete aerodroma i spremno ulazi u trku sa aerodromima u okruţenju.</s><s>Naravno, beogradski aerodrom poseduje neophodnu arhitekturu za pruţanje pomoći, poput sluţbe vatrogasaca spasilaca i prve pomoći.</s><s>U sklopu aerodroma nalazi se i „JAT Tehnika“ gde se servisiraju avioni kompanije „Air Serbia“.</s><s>Pored toga što je bazni aerodrom nacionalne avio kompanije, na aerodromu „Nikola Tesla“ svoje letove imaju 29 avio kompanija, uključujući i „Air Serbia“, a u sklopu dogovora dve Vlade, od 15. septembra 2017.</s><s>„Hainan Airlines“ započinje svoje letove ka Pekingu, preko Praga (RTS, 2017).</s><s>To će biti novi ispit za Beograd i njegov aerodrom, na koji način će odgovoriti otvaranju novog trţišta, ovoga puta na Dalekom istoku.</s><s>Ovo je nesumnjivo, velika šansa za razvoj turizma kako Beograda tako i na nivou cele zemlje.</s><s>Pored beogradskog aerodroma nalazi se i Muzej vazduhoplovstva, sa veoma zanimljivom postavkom sa kojom dodatno upotpunjuje turističku ponudu grada, a moţe biti i jedan od razloga za posetu Beogradu.</s><s>Pored najvećeg aerodroma u zemlji, Beograd ima još dva aerodroma, jedan je vojni aerodrom Batajnica, dok je drugi aerodrom „Lisičiji Jarak“ koji sluţi sa manje trenaţne avione i lake letelice, a nalazi se na oko 16km severno od centra i pri tome ima dobru povezanost sa gradom, što omogućava brz pristup.</s><s>Sa ovog aerodroma turisti, ali i BeograĎani, mogu da uţivaju u razgledanju grada iz vazduha.</s><s>Jedna od novina u turističkoj ponudi grada, i svakako nešto što će podići turističku vrednost Beograda na turističkom trţištu.</s><s>Beogradski aerodrom zabeleţio je značajan rast broja putnika, ali i prihoda u zadnje tri godine, što se moţe jasno videti iz izveštaja aerodroma za 2015/2016. godinu (Tabela Tabela 2: Avio operacije i broj putnika na aerodromu „Nikola Tesla“ Beograd za period 2015/16</s>\n<s>Kao što je primetno u tabeli, aerodrom „Nikola Tesla“ je beleţio rast skoro u svakom mesecu, kako po broju obavljenih letova, tako i po broju putnika.</s><s>Najfrekventniji periodi su letnji meseci od maja do septembra, posebno jul i avgust mesec, što je i logično zbog letnje sezone godišnjih odmora.</s><s>U ukupnom bilansu aerodrom je napravio i veći broj putnika (za blizu 150.000 više), ali i veći broj obavljenih letova kada se uporede dve poslednje kalendarske godine.</s><s>Da bi se bolje prikazao rast broja putnika i broja obavljenih letova sa beogradskog aerodroma, posluţićemo se zvaničnim podacima aerodroma „Nikola Tesla“ za period 2012-2016 (Slika 2).</s><s>Slika 2: Ukupan broj putnika na Aerdromu „Nikola Tesla“ Beograd 2012</s>\n<s>Kada pogledamo podatke iz tabele, jasno je da je beogradski aerodrom od 2012. godine konstantno povećavao broj putnika.</s><s>Značajan porast je vidljiv posebno kada se uporede 2014. i 2013. godina, odnosno period pre i nakon formiranja nove nacionalne avio kompanije i ulaska „Etihad Airways” korporacije u upravljačku strukturu.</s><s>To izmeĎu ostalog znači i veće angaţovanje drţave koja je većinski vlasnik avio kompanije kao i aerodroma „Nikola Tesla“.</s><s>Nakon izgradnje novog dela terminala i proširivanja kapaciteta, aerodrom je spreman da i u 2017.godini obori rekord po broju putnika.</s><s>MeĎutim, kako bi se napravio veći napredak i iskorak na trţištu, neophodno je da se uĎe u »ring« sa konkurencijom.</s><s>Pre svega treba reći da u Srbiji postoji još jedan aerodrom koji sluţi za meĎunarodne „low-cost“ letove, a to je aerodrom „Konstantin Veliki“ u Nišu.</s><s>Drţava, koja je takoĎe vlasnik i ovog aerodroma, prepoznala ga je kao odličnog za razvoj niskobudţetnih letova, posebno zbog njegove lokacije i mogućnosti da privuče ne samo domaće, već i inostrane putnike.</s><s>Ipak, niški aerodrom nije direktna konkurencija beogradskom aerodromu, posebno zbog toga što su oba aerodroma kontrolisani od strane drţave.</s><s>Konkurentski aerodromi za aerodrom „Nikola Tesla“ se pre svega nalaze u regionu, i to u zemljama okruţenja.</s><s>Kako bi se bolje opisala trenutna situacija na trţištu, predstavićemo ukupan broj putnika za kalendarsku 2016.godinu na aerdromima koji predstavljaju konkurenciju beogradskom aerodromu (Slika 3).</s><s>Slika 3: Ukupan broj putnika na aerodromima u regionu za 2016.godinu Beograd,</s>\n<s>Iz ovog grafikona moţemo zaključiti da je daleko ispred svih u regionu aerodrom u Budimpešti.</s><s>Broj putnika koji taj aerodrom beleţi trenutno je cifra kojoj ostali aerodromi u regionu stavljaju kao svoj dugoročni cilj.</s><s>Dakle, Budimpešta je van konkurencije u ovom delu Balkana.</s><s>Naravno, oni imaju druge takmace na trţištu, poput Praga, Varšave i sl., ali predstavljaju i dobar pokazatelj ka čemu treba da streme aerodromi u ovom delu regiona.</s><s>Ako se izuzme Budimpešta, beogradski aerodrom najveću konkurenciju ima u bugarskom glavnom gradu Sofiji, tačnije njihovom aerodromu.</s><s>To je aerodrom koji iz godine u godinu, kao i beogradski, povećava svoje kapacitete i beleţi sve veći broj putnika.</s><s>Sa druge strane, aerodromi u Zagrebu i Temišvaru imaju nešto manji broj putnika, meĎutim, zagrebačka zračna luka dobila je nov moderni terminal sa kojim je značajno povećala svoje kapacitete, što joj daje vetar u leĎa da se snaţnije umeša u borbu za veći deo koača na ovom trţištu.</s><s>Aerodrom u Temišvaru, ima drugu prednost, a to je što ga sve veći broj niskobudţetnih avio kompanija poput „Ryan Air“ ili „Wizz Air“ biraju kao jednu od destinacija sa koje šire svoju mreţu poslovanja.</s><s>To je pre svega zbog niskih aerodromskih taksi koje omogućavaju tim kompanijama da ponude „low-cost“ cenu.</s><s>Ipak, treba reći i da taj aerodrom nije još uvek značajnije proširio svoje kapacitete, te zbog toga ali i zbog činjenice da su mu ciljano trţište niskobuţetni putnici, nije realno da ugrozi aerodrome u Beogradu i Sofiji u kraćem periodu.</s>\n<s>Kao što je već rečeno, beogradski aerodrom je u vlasništvu drţave, meĎutim, do kraja 2017. godine Vlada Republike Srbije odlučiće da li će i kome dati aerodrom na upravljanje na 35 godina, s obzirom da je nedavno završen postupak prikupljanja ponuda zainteresovanih kompanija da preuzmu aerodrom „Nikola Tesla“ u koncesiju.</s><s>Ukoliko drţava odabere jednu od ponuda, aerodrom će dobiti značajan podstrek u vidu materijalne, ekspertske i logističke podrške i na taj način će biti u prilici da se bori za značajniju poziciju i ulogu na trţištu.</s><s>Plan je da se u tom periodu napravi još jedan terminal, nova pista, da se modernizuje sadrţaj na aerodromu, izgrade kafići, restorani i sve ono što jedan moderan evropski i svetski aerodrom treba da poseduje.</s><s>3.2.3 Ţelezniĉki saobraćaj</s>\n<s>Glavna tačka ukrštanja svih ţelezničkih pravaca je Beograd i to je odlična polazna osnova kada se radi o ovom načinu saobraćaja.</s><s>Glavna ţeleznička stanica u Beogradu je vekovima bila mesto početka brojnih uspona ka uspehu i susreta sa velegradskim ţivotom.</s><s>Danas, kao i tada, Beograd povezuje sever i jug, istok i zapad Srbije, ali čini i vaţnu tačku i čvorište meĎunarodnog ţelezničkog saobraćaja.</s><s>Turisti se ipak reĎe odlučuju da posete Beograd vozom, posebno kada se radi o stranim turistima.</s><s>Pre svega, razlog je taj što ţeleznička infrastruktura u Srbiji nije na evropskom i svetskom nivou i putovanja traju značajno duţe nego što bi trebalo.</s><s>Na pojedinim deonicama pruga je u izuzetno, čak i kritično lošem stanju, posebno deo prema Crnoj Gori.</s><s>Ipak, odreĎena rekonstrukcija je počela, a nadleţno Ministarstvo je pokrenulo brojne projekte sa ciljem da se rekonstruiše i modernizuje kompletna ţeleznička mreţa u Srbiji.</s><s>Jedan od projekata koji je u završnoj fazi jeste završetak i izmeštanje nove glavne ţelezničke stanice u Beogradu.</s><s>Za to postoji nekoliko razloga, pre svega nova ţeleznička stanica će imati veći kapacitet za prijem putnika i više koloseka za otpremanje vozova, modernija infrastruktura i sadrţaj koji će putnicima skratiti vreme čekanja prevoza.</s><s>Drugi razlog, koji je inače i ubrzao radove na završetku nove ţelezničke stanice jeste projekat „Beograd na vodi“ koji iziskuje izmeštanje trenutne ţelezničke stanice iz centra grada.</s><s>Pored toga, najavljena je i rekonstrukcija i rehabilitacija ţelezničkog koridora X koji je trenutno u lošem stanju i zbog čega putnici izbegavaju da koriste ţeleznički prevoz, posebno kada dolaze u Beograd.</s>\n<s>Ipak sigurno jedan od najvećih i najvaţnijih projekata, kada se radi o ţelezničkom saobraćaju i infrastrukturi, sklopljen je izmeĎu vlada Republike Srbije, Republike MaĎarske i Narodne Republike Kine, a tiče se izgradnje, odnosno modernizacije i rekonstrukcije ţelezničke brze pruge Beograd – Budimpešta.</s><s>To je jedan od projekata sa kojim Kina ţeli da poveţe luku Pirej u Grčkoj, čiji je od nedavno vlasnik, sa Centralnom Evropom i na taj način napravi još veći upliv na razna evropska trţišta.</s><s>Ova nova linija pre svega ima veliki trgovinski značaj, meĎutim, u značajnoj meri će smanjiti i vreme putovanja od Budimpešte do Beograda i samim tim još više pribliţiti glavni grad Srbije turistima iz centralne i zapadne Evrope.</s><s>Poznato je i da su značajan broj turista koji dolaze u Beograd mladi, takozvani „backpacker“ turisti, koji načešće dolaze vozom.</s><s>Rekonstrukcijom i modernizacijom pruga, Beograd bi postao još privlačniji za te turiste, posebno što je već umreţen u „InterRail“ ţeleznički putnički sistem.</s>\n<s>Jedan od permanentnih problema Beograda, kada se govori o saobraćaju, je taj što još uvek ne postoji metro sistem.</s><s>Grad u kome ţivi milionski broj ljudi, a koji predstavlja i najveći turistički grad u zemlji, odavno je stekao potrebu za posedovanjem metro linija.</s><s>Planova je u prošlosti bilo mnogo, ali iz raznih razloga nisu realizovani.</s><s>Gradska vlast i danas pokušava da reši taj problem, najavljeni su novi projekti za izgradnju metroa, ali činjenica je da, čak i da uskoro počne sa realizacijom, Beograd neće imati razvijenu metro mreţu bar u narednih desetak godina.</s><s>Ipak, trenutno postoji gradska ţeleznička linija, koja povezuje obode grada Batajnicu i grad Pančevo sa gradskim jezgrom.</s><s>To donekle olakšava kretanje gradom, ali turisti ne koriste ovu vrstu prevoza u velikoj 3.2.4 Reĉni saobraćaj</s>\n<s>Jedna od najvećih prednosti i priodnih lepota Beograda je ušće reke Save u Dunav.</s><s>Turisti u Beogradu kao jednu od nalepših atrakcija i doţivljaja navode neponovljivi pogled na ukrštanje dve meĎunarodne plovne reke sa vidikovca srednjevekovnog Kalemegdana.</s><s>Upravo ta činjenica, da kroz Beograd prolaze meĎunarodni plovni putevi, od čega je jedan deo i evropskog rečnog koridora, govori o snaţnom potencijalu koje grad moţe da crpi kroz pravilno korišćenje svojih reka i priobalja.</s><s>Pristup glavnom gradu sa vode moguć je do luke „Beograd“ gde uplovljavaju brodovi sa turistima iz cele Evrope, poput Velike Britanije, Nemačke, Austrije, Holandije, skandinavskih zemalja, ali i Sjedinjenih Američkih Drţava i Kanade.</s><s>Najčešće brodovi uplovljavaju sa Dunava, i to u sklopu »cruise« putovanja kroz dunavske zemlje, ali ima i onih koji svoje krstarenje prema Beogradu, pa dalje do Crnog Mora počinju još u severnije, odakle uplovljavaju u Dunav.</s><s>Kada se već govori o pristaništu luke „Beograd“, treba reći da se ono nalazi na desnoj obali Save, nedaleko od ušća u Dunav, te je tako na odličnoj lokaciji za plovila sa obe reke.</s><s>TakoĎe, lokacija je odlična i zbog toga što se tu ukrštaju meĎunarodni rečni Koridor VII i već pomenuti putni Koridor X, tako da je ovo jedno od glavnih saobraćajnih i transportnih čvorišta grada.</s><s>Kako bi na najbolji način odgovorila turističkom trţištu, luka „Beograd“ je modernizovana 2006.godine, gde se pored informativnog centra Turističke organizacije Beograda, nalaze i prodavnice suvenira, ali i robe široke potrošnje, a tu su i menjačnice i bankomati koji olakšavaju turistima prve trenutke u gradu.</s><s>Drţava je u modernizaciju luke uloţila 2 miliona evra, čime je ova luka postala jedna od najmodernijih na Dunavu, a svakako da je, pored toga što ispunjava sve evropske standarde, učinila i da doĎe do razvoja rečnog turizma u Srbiji (Luka Beograd, 2017).</s><s>Turisti koji grad doĎu drugim prevoznim sredstvom takoĎe mogu da uţivaju u pogledu na grad sa vode, te bi moţda bilo dobro populizovati rečni turizam iz te perspektive.</s><s>Ipak, čini se da Beograd nije u potpunosti pokušao da iskoristi sve prednosti reka na kojima se nalazi.</s><s>Sigurno je da bi kroz dodatnu modernizaciju i populizaciju rečnog ili „cruise“ turizma Beograd privukao još veći broj ljudi.</s>\n<s>Razvoj jedne turističke destinacije zavisi od razvoja brojnih primarnih i sekundarnih industrija koje će doprineti tom razvoju.</s><s>Pored razvoja turističke i saobraćajne infrastrukture, te ureĎenja i adaptacije lokaliteta, definisanja i primene turistički zakona i uredbi, neophodno je da turistička destinacija poseduje dovoljan broj smeštajnih kapaciteta, kao i ugostiteljskih objekata generalno, kako bi odgovorila na potrebe 84/2015, u daljem tekstu „Zakon“), koji je na snazi u Republici Srbiji, jasno definiše da prema uslugama koje se u objektu pruţaju, ugostiteljski objekti mogu biti: 1. Ugostiteljski objekat za smeštaj</s>\n<s>2. Ugostiteljski objekat za ishranu i piće Dalje, zakon precizira i definiše oba pojma, tako da „u ugostiteljskom objektu za smeštaj pruţaju se usluge smeštaja, ishrane i pića i druge usluge uobičajene u ugostiteljstvu ili samo usluge smeštaja (u vrsti ugostiteljskog objekta: hotel, motel, turističko naselje, kamp, pansion, hostel, prenoćište, odmaralište, kuća, apartman, soba, seosko turističko domaćinstvo, lovačka vila, kuća ili koliba i drugi objekti za pruţanje usluga smeštaja).</s><s>U ugostiteljskom objektu za pruţanje usluga ishrane i pića pripremaju se i usluţuju topla i hladna jela i napici, toče i sluţe alkoholna i bezalkoholna pića (u vrsti ugostiteljskog objekta: restoran, kafana, bar, objekat brze hrane, ketering objekat, pokretni objekat i drugi objekti).“ Dakle, zakon jasno odreĎuje i razlikuje ugostiteljske objekte po nameni, ali zajedničko im je to što su neophodni za razvoj turizma.</s><s>Detaljnije gledano, restoran se moţe definisati kao „ugostiteljski objekat u kome se pripremaju i za stolom usluţuju topla i hladna jela, pića i napici“, a mogu se deliti na: a) Klasične</s>\n<s>U klasičnom restoranu se, pored domaće kuhinje, spremaju jela internacionalne kuhinje, odnosno ona koja su opšte poznata u svetu.</s><s>Sa druge strane, specijalizovani restorani su oni u kojima se pripremaju i usluţuju specijalne vrste jela (riblji, vegeterijanski, lovački, Kvalitet ugostiteljskih objekata, njihova lokacija, usluge i proizvodi koje plasiraju, cenovni rang, definišu i targetiraju različite slojeve i grupe posetilaca, odnosno korisnika.</s><s>Tu su svakako i motivi korisnika za boravak u nekom od ugostiteljskih objekata.</s><s>Tako na primer, poslovni putnici odsedaju uglavnom u bolje kategorizovanim hotelima, odnosno u onim koji su u rangu njihove kompanije koja im plaća smeštaj.</s><s>Sa druge strane, turisti koji putuju sa porodicama, opredeljuju se za smeštaj na osnovu njihovog budţeta, potreba, ţelja i sl.</s><s>Tako da destinacija, u zavisnosti od toga kako definiše i usmerava razvoj svog turizma, i koji vid turizma prepoznaje kako glavni, odnosno turiste koje selektuje kao ciljnu grupu, razvija ugostiteljske objekte prema potrebama ciljnog trţišta.</s><s>Tako da, na primer, hoteli na obalama Turske, Grčke ili Španije, nisu istog koncepta ili kvantitativno prisutni u meri kao najveći broj hotela u Berlinu, Parizu, Moskvi i sl.</s><s>Jednostavno, motivi turista za boravak na jednoj ili drugoj destinaciji nisu isti, i shodno tome traţe se ugostiteljski objekti drugačijih karakteristika.</s><s>Naravno, svaka turistička destinacija treba da ima „za svakoga po nešto“, ali prevashodno se prilagoĎava prema tipu turista koji je najčešće posećuju.</s><s>Bolić (2013, str. 44) definiše najvaţnije karatkeristike hotelijerstva: „prisustvo korisnika je uslov uspostavljanja radnog odnosa u ugostiteljstvu;</s>\n<s>zemlje i slobodnog vremena; hotelijerstvo je vezano za razonodu, zabavu, sportske i druge aktivnosti; poslovanje hotelskih objekata u velikoj meri zavisi od promena u okruţenju (klimatskih, političkih, ekonomskih); usluge su veoma heterogene, upakovane u proizvode, za koji je najbitnije da zadovolji potrebe gosta“.</s>\n<s>Beograd svoje ciljano trţište nalazi meĎu više različitih grupa, koji su potpuno suportni prema svojim karakteristikama, kao što su „business“ putnici i „backpacker“ turisti.</s><s>Iz tog razloga i ugostiteljski objekti u ovom gradu, posebno oni koji pruţaju usluge smeštaja, odlikuju se po svojoj heterogenosti.</s><s>To znači, da glavni grad Srbije ima kapaciteta da odgovori potrebama različitih tipova turista i na taj način privuče veću populaciju turista motivisanih različitim ţeljama i potrebama da ga posete.</s><s>Beograd poseduje ugostiteljske objekte za noćenje svih kategorija, od hotela sa 5 zvezdica do „guesthouse“ apartmana i prenoćišta niţe kategorije.</s><s>Na taj način Beograd pruţa smeštaj i komfor ljudima svih plateţnih moći.</s><s>Cena smeštaja svakako varira i zavisi od više faktora, kao što su: vrsta objekta, kategorija objekta, lokacija, usluge, broj osoba i sl.</s><s>Prema podacima najvećeg sajta za rezervaciju ugostiteljskih objekata za noćenje Booking.com (2017), Beograd ima 98 hotela i još preko 1300 apartmana i 86 hostela, a pored toga u ponudi su sve popularniji privatni smestaji, posebno preko sajtova poput „Air BnB“.</s><s>Tabela 3 pokazuje broj hotelskih objekata u Beogradu prema kategorizaciji.</s><s>Tabela 3: Broj hotela u Beogradu prema kategoriji Broj zvezdica (kategorija)</s>\n<s>Iz ovoga se moţe zaključiti da Beograd raspolaţe sa hotelima svih kategorija, ali i da su turisti koji se odlučuju na hotelski smeštaj uglavnom srednje plateţne moći, pa odatle i potreba za većim brojem hotela sa tri odnsnosno četiri zvezdice.</s><s>Naravno, to ne znači da ovom gradu ne nedostaju hoteli sa najvećim brojem zvezdica, već se, naprotiv, na nekoliko lokacija grade novi hoteli, a gradska vlast je još ranije rekla da je u pregovorima sa najvećim hotelskim lancima.</s><s>Tako se, na primer, uskoro završava prvi hotel „Hilton“ korporacije, Accor ulazi na trţište do kraja godine, a u planu su i hoteli hotelske korporacije „Kempinski“, kao i prvi „W hotel“ u okviru projekta „Beograd na vodi”.</s><s>Kada se radi o hotelima sa manjim brojem zvezdica, iz godine u godinu njihov broj raste, ali se puno njih i zatvori zbog nestabilnog izvora finansiranja i jakog trţišta.</s><s>Najveći broj hotela nalazi se u uţem gradskom jezgru, blizu većine znamenitosti, te su vrlo pogodni za strane turiste.</s><s>Pored toga, neki od najvećih hotela u Beogradu se nalaze sa novobeogradske strane Save, poput hotela „Hyatt Regency“ ili „Crowne Plaza“.</s><s>Njihovi najčešći gosti su MICE turisti, te je i lokacija tih hotela, blizu poslovne zone Begrada i uz meĎunarodni autoput, sasvim logična.</s><s>Pored ugostiteljskih objekata za noćenje, Beograd je poznat po tome što poseduje veliki broj različitih tipova ugostiteljskih objekata za usluge hrane i pića.</s><s>Ljudi mogu da uţivaju u specijalitetima gotovo svih svetskih kuhinja, a tu su i brojni tematski kafići, pabovi, ali i lanci brze hrane, poput „McDonald’s“ ili „KFC“ objekata.</s><s>Poput hotela, i restorani imaju odreĎenu reputaciju i svojom ponudom privlače ciljani deo trţišta.</s><s>Ono u čemu se velika većina turista slaţe i što je već postalo opšte poznato, jeste da je odnos cena-kvalitet u srpskim, pa tako i u beogradskim ugostiteljskim objektima značajno bolja u poreĎenju sa zapadno-evropskim zemljama i gradovima.</s><s>Razlog za to je niţi ţivotni standard lokalnog stanovništva, ali i, što se posebno odnosi na restorane domaće kuhinje, tradicija gostoprimstva i spremanja ukusne hrane.</s><s>Tako je, na primer, čuvena meĎu turistima boemska četvrt Skadarlija, gde mahom turisti uţivaju u ukusnoj hrani i autentičnom duhu starog Beograda.</s><s>Pored toga, ugostiteljski objekti za pruţanje usluga hrane i pića privlače goste i različitim dodatnim sadrţajima, poput specijalnih tematskih večeri, ţive muzike različitih ţanrova, enterijera i eksterijera objekta, panoramskim pogledom na odreĎene delove grada i sl.</s><s>Na taj način trţište je konstantno dinamično i inovativno, što ide na ruku korisnicima i ponudu čini heterogenijom.</s><s>Prema ocenama posetilaca sajta Trip Advisor, koji je najpoznatiji internet sajt za ocenjivanje turističkih atrakcija i ugostiteljskih objekata, najbolje ocenjenih 10 restorana i kafića prikazani su u Tabela 4: Top 10 restorana u Beogradu, prema oceni posetilaca Rang</s>\n<s>S obzirom da je jedna od glavnih karakteristika lokalnog stanovništva uţivanje u kafi, takvih ugostiteljskih objekata ima veoma puno i stoga je jedna od autentičnih stvari koju gosti iz sveta primenjuju upavo sedenje i ispijanje kafe u nekim od brojnih „kafića” u Beogradu.</s><s>U Tabeli 5 prikazani su, prema ocenama posetilaca istog sajta, najbolje ocenjeni ugostiteljski objekti iz tog segmenta.</s><s>Tabela 5: Top 10 kafića u Beogradu, prema oceni posetilaca Rang</s>\n<s>3.4 Turistiĉki proizvod destinacije prema karakteristikama traţnje U ovom delu, fokus će biti na predstavljanju najvaţnijih turističkih proizvoda grada Beograda.</s><s>Prema trenutnoj turističkoj ponudi grada, prepoznate su najvaţnije vrste turizma u Beogradu, i shodno tome, deskriptivno će se analizirati trenutni kvalitet tih turističkih ponuda, iz čega će biti moguće da se zaključi kako i na koji način ove vrste turizma mogu opstati i dodatno povećati kvalitet turističke ponude grada.</s><s>Kao najvaţniji turistički proizvodi Beograda prepoznati su:  Kongresni turizam;</s>\n<s>Kongresni turizam je izrazito unosan segment turističke ponude koji se najćešće dogaĎa van turističke sezone.</s><s>Razvoj kongresnog turizma zahteva postojanje kvalitetne kongresno-turističke ponude, koja će zadovoljiti potrebe i učesnika i organizatora skupova.</s><s>Učesnici na kongresima su zahtevniji gosti, ali i plateţno sposobniji, pa im je neophodno osigurati sve potrebne preduslove za kvalitetan rad, ali i za adekvatno popunjavanje slobodnog vremena.</s><s>U tom pravcu, osnovna uloga kongresnog turizma je da promoviše turizam uz dobro organizovan sistem promotivnih aktivnosti, kontinuiranu edukaciju kadrova, istraţivanje trţišta, primenu standarda kvaliteta, itd.</s><s>Kongresni turizam, kao i svi sadrţaji su vrlo vaţni u budućem turističkom razvoju Srbije, posebno kada je reč o velikim skupovima koji generišu značajne prihode.</s><s>U periodu globalizacije, koja sa sobom donosi i sve veći broj novih kompanija, organizacija, proizvoda i usluga širom sveta, MICE dogaĎaji zauzimaju sve značajniju ulogu koordinisanim aktivnostima brojnih faktora u tom lancu (Skopljak Kresović, Brojnost organizovanja tih skupova doprinela je i stvaranju novog oblika turizma poslovnog turizma.</s><s>Poslovni turizam uključuje različite sastanke, seminare, kongrese, konferencije, konvencije, simpozijume, izloţbe, nagradna putovanja, manifestacije koje doprinose povezivanju ljudi i razmeni znanja i informacija.</s><s>Ovaj oblik turizma se, navode Šušić i Mojić (2014, str. 524), citirajući Štetić (2007), „zbog visoke vanpansionske potrošnje i uključivanje svih privrednih i vanprivrednih delatnosti u realizaciju ovih kretanja, svrstava meĎu najprofitabilnije oblike turizma“.</s><s>Dalje, ovi autori nastavljaju iznoseći tvrdnje Ficarell, et.al (2013). da se u „okviru poslovnog turizma kao posebna trţišna niša tzv. kongresnog turizma, zapravo, kongresni turizam moţe posmatrati kao podskup jednog šireg područja turizma - poslovnog turizma“ Ovi autori zaključuju da, „i pored svakodnevne upotrebe ovog pojma, ICCA (International Congress and Convention Association) nije predloţila jedinstvenu definiciju kongresnog turizma.“ Razlog za posetu odreĎenom gradu „poslovni“ ili „kongresni“ turisti nalaze u potrebi da završe odreĎeni posao za svoju kompaniju.</s><s>Iako poslovna putovanja ne spadaju u klasnična turistička putovanja, već su uglavnom u vezi sa kongresnim ili nekim drugim poslovnim motivima, ovakvi turisti su obično visoke plateţne moći, te uglavnom sve zemlje i njih svrstavaju meĎu turiste, računajući na zaradu od kongresnog turizma ali i na dodatne troškove tokom boravka u tom gradu.</s><s>Generalno, upravo zbog tipa turista koji posećuju i deo su kongresnog turizma, ovaj tip turizma se i smatra za jedan od najunosnijih oblika turizma.</s><s>Ipak, sa prisustvom takvih turista idu i odreĎena visoka očekivanja sa njihove strane, pre svega kada se radi o načinu i vremenu dostavljanja odreĎenih usluga.</s><s>Sve mora biti organizovano na vreme, sa visokim kvalitetom, i potpuno autentično i kreativno.</s><s>Prema izveštaju MeĎunarodne asocijacije za kongrese i konvencije (ICCA) Srbija ima sve značajniju ulogu i pozitivan trend rasta na meĎunarodnom MICE trţištu.</s><s>U prilog tome govori i podatak da je 2013. godine Srbija bila na 42. mestu u svetu po broju odrţanih MICE dogaĎaja na ICCA listi, dok je 2016. godinu ipak završila na nešto slabijoj 48.poziciji.</s><s>Druge zemlje u regionu, kao i Srbija, interestantne su velikim korporacijama kao destinacije za organizaciju kongresnih i sličnih dogaĎaja.</s><s>I dok je za Srbiju prednost njena lokacija i najveći grad u ovom delu regiona, ali i niţi troškovi za organizatore, tako je prednost drugih zemalja u okruţenju to što su uglavnom sve članice Evropske unije i da imaju bolju povezanost za zapadnoevropskim trţištem.</s><s>Tako je, na primer, na ICCA listi za 2016. godinu MaĎarska na 33. mestu, Hrvatska i Slovenija na 43. i 44. mestu, a Rumunija na 46 (ICCA, 2017).</s><s>Sve zemlje su članice Evropske unije i samim tim imaju bolji pristup na ovakva trţišta.</s><s>Ipak, pozicija Srbije pokazuje da ima odličnu osnovu da uĎe u značajnu trţišnu borbu, ali i da bude u znatnoj prednosti jednog dana kada postane deo Evropske unije.</s><s>Činjenica je da Srbija kroz domaće i strane investicije ulaţe u infrastrukturu – kako saobraćajnu, tako i hotelsku, odnosno, kongresnu.</s><s>Takav sistem ulaganja i povećavanje modernih kapaciteta privlači organizatore i učesnike u Beograd, koji dnevno prosečno zaradi 450 evra po učesniku kongresa, koji u proseku ostaju do 3 dana (Šušić & Mojić, 2014).</s><s>Prema istom izveštaju, ICCA je objavila da je Beograd zauzeo 51.mesto na svetskoj listi gradova u kojima su se organizovali meĎunarodni kongresi ili skupovi koji ispunjavaju stroge ICCA kriterijume.</s><s>U poreĎenju sa drugim gradovima u okruţenju, ubedljivo najviše organizacija povereno je Budimpešti, koja je na 16. mestu.</s><s>U poreĎenju sa drugim gradovima u regionu, lista izgleda kao što je prikazano u Tabeli 6. Tabela 6: Lista gradova u regionu prema broju organizacija ICCA kongresa Rang</s>\n<s>Imajući u vidu da kongresni turisti uglavnom odsedaju u hotelima više kategorije, Beograd je do pre nekoliko godina imao nedovoljan broj takvih hotela.</s><s>Sa druge strane, danas Beograd ima veće smeštajne i kongresne kapacitete, ali i dalje nedovoljno da odgovori na snaţnu trţišnu borbu.</s><s>O smeštajnim kapacitetima Beograda već je bilo reči u prethodnim poglavljima, a kada se radi o kongresnim kapacitetima, najveći značaj ima „Sava” centar, koji je najveći kongresni, kulturni i poslovni centar u Srbiji, ali i jedan od najvećih u Evropi.</s><s>Njegova primarna delatnost obuhvata organizaciju kongresnih i umetničkih skupova i manifestacija.</s><s>IzgraĎen je za potrebe samita MMF2 1977. godine, a nalazi se na Novom Beogradu, tik uz meĎunarodni koridor X na samo 15 minuta od aerodroma „Nikola Tesla”, što je velika prednost kada se radi o organizaciji meĎunarodnih dogaĎaja .</s><s>Danas ovaj poslovni i kongresni objekat poseduje kapacitete da ugosti najzahtevnije dogaĎaje i manifestacije.</s><s>Ovaj centar ima 15 kongresnih sala različitih kapaciteta – od 20 do 4.000 mesta.</s><s>Svaka sala poseduje savremenu tehnologiju i opremu za odrţavanje dogaĎaja.</s><s>Pored toga, značajanu prednost „Sava” centar ima u svojoj lokaciji, a u blizini je i najbolje kategorizovanih hotela, poput „Hyatt Regency“, „Crowne Plaza“, „Holiday Inn“ i „Flakensteiner“ (Tabela 7).</s><s>Ipak, s obzirom na to kada je ovaj kongresni centar izgraĎen i na stanje u kome se nalazi sada, jasno je da je ulaganje u rekonstrukciju i dalju modernizaciju neophodno.</s><s>Pored „Sava” centra, najveće kapacitete za organizaciju kongresnih dogaĎaja imaju hoteli sa 4 i 5 zvezdica.</s><s>Tabela 7: Lista vodećih hotela sa ponudom kongresnih kapaciteta u Beogradu Ime hotela</s>\n<s>Izvor: Hyatt Regency Belgrade, 2018.; Metropol Palace Belgrade, 2018.; BelExpo Centar, 2018., Crowne Plaza Belgrade, 2018.; Falkensteiner Hotel Beograd, 2018; Radisson Blu Old Mill Belgrade, 2018.</s><s>Kongresni biro Beograda, koji je osnovan i funkcionše u okviru Turističke organizacije Beograda, zaduţen je da promoviše i pozicionira glavni grad Srbije kao idealnu destinaciju za kongresni turizam.</s><s>Osnovni zadatak ovog biroa je promocija Beograda i 2Međunarodni Monetarni Fond (eng. IMF – International Monetary Fund) razvoj kongresne delatnosti u Beogradu, kroz svoje aktivnosti i delovanje na kongresnom trţištu (Šušić & Mojić, 2014, str. 534).</s><s>Pored već pomenutih kongresnih kapaciteta koje grad ima, kroz svoje hotele i „Sava” centar, dogaĎaji, kongresi, seminari i slične poslovne manifestacije odrţavaju se tokom cele godine u Beogradu i u drugim značajnim kongresnim i sajamskim kapacitetima.</s><s>Najznačajni su: Beogradski sajam, Beogradska arena (Oficijalan naziv „Štark arena”) i Expo XXI.</s><s>Da je Beograd prepoznao veliki potencijal kongresnog turizma govori i to što je član brojnih meĎunarodnih kongresnih i umetničkih asocijacija, kao na primer: ICCA (Internacional Congressand Convencions Associations) i AIPS (The International Association of Congress Centerss) (Bolić, 2013, str. 78).</s><s>Kao što je već rečeno, brojni su pozitivni efekti razvoja kongresnog i poslovnog turizma generalno.</s><s>Pre svega, dogaĎaji te vrste se odrţavaju tokom cele godine, što, de facto, produţava turističku sezonu.</s><s>Pored toga, nezanemarljivi su i ekonomski efekti, jer turisti te vrste troše nekoliko puta više u proseku od „običnog” turiste i samim tim, donose veći profit turističkoj destinaciji.</s><s>Ono što bi, bar iz ove analize, moglo da se zaključi je, da Beograd pre svega ima veliki potencijal i resurse da dalje razvija i unapreĎuje svoju kongresnu i poslovnu turističku ponudu.</s><s>MeĎutim, moţda i najvaţniji zadatak je rekonstrukcija i modernizacija „Sava” centra, kao i jačanje veza sa trţištima Centralne i Zapadne Evrope, gde Beograd trenutno gubi trku u poreĎenju sa gradovima u okruţenju.</s><s>Takva promocija i jačanje veza, te otvaranje novih trţišta znači i mnogo angaţovaniju i unapreĎenu strategiju aktivnosti kongresnog biroa.</s><s>Pored toga, značajno bi bilo i dodatno ulaganje u hotelske kapacitete najbolje kategorizacije, gde bi se takvim gostima garantovala vrhunska usluga i infrastruktura, neophodna za organizaciju dogaĎaja.</s>\n<s>Kulturni resursi su širok pojam, i predstavljaju identitet i istoriju jednog naroda.</s><s>Takvi resursi su različiti, unikatni i specifični u svakom mestu.</s><s>Upravo takvi resursni su „mamac“ i motivacija turista da posete odreĎeno mesto, a u isto vreme su i poţeljni resurs pri pozicioniranju i promociji destinacije na turističkom trţištu.</s><s>Richards (2005, str. 23) je nabrojao atrakcije koje su dostupne i koje privlače turiste, a spadaju u kulturni turizam.  arheološka područja,</s>\n<s> arhitektura (poznati objekti,čitavi gradovi),  muzeji, umetnost, skulpture, zanati, galerije, festivali, razni dogaĎaji,  muzika i ples (klasični, folklori, savremeni),  drama, pozorište i film,</s>\n<s> celokupna narodna kultura i subkultura.</s><s>Turizam baštine fokusiran je i na materijalne i na nematerijalne kulturne resurse.</s><s>Pojam nasleĎa je definisao Timothy (2011, str. 49) koji je kulturnu baštinu ili nasleĎe podelio na „opipljive” i „neopipljive”.</s><s>Po njemu, u „opipljivu” kulturnu baštinu spadaju:  Vojne atrakcije;</s>\n<s>Kao jedan od najstarijih gradova u Evropi, Beograd i mesto na kome su se vekovima ukrštale različite kulture, poseduje i značajno kulturno nasleĎe, koje ne ostavlja ravnodušnim ni jednog turistu.</s><s>Od ostataka kultura još iz paleolita, preko antičkog nasleĎa i Vizantije, srednjevekovnih zidina, ali i svedočanstava o prolasku turske i austrougarske vojske, pa sve do bombardovanja 1999. godine.</s><s>Svaki period za sobom ostavlja odreĎeno svedočasnstvo, koje je danas deo kulturne zaostavštine.</s><s>Uostalom, imajući u vidu i tvrdnje brojnih istoričara i naučnika, da je Beograd najviše puta napadan i rušen grad u Evropi, koji se svaki put izdigao iz pepela poput feniksa, jasno je koliko istorijskog i kulturnog nasleĎa poseduje glavni grad Srbije.</s><s>Prema izveštaju Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda (2012) na širem području Beograda, tj. u svim njegovim opštinama, ima 512 nepokretna kulturna dobra (objekti od izuzetnog, velikog značaja, spomenici kulture, sakralne i profalne arhitekture, objekti narodnog graditeljstva, javni spomenici i spomen obeleţja), 38 prostorno – kulturno istorijskih celina, 50 arheoloških lokaliteta, i 8 znamenitih mesta.</s><s>Najveći broj kulturnih znamenitosti i objekata, poput konaka knjeginje Ljubice, nalazi se u uţem jezgru grada, tj. u glavnim gradskim opštinama, a najviše u opštini Stari grad.</s><s>Tu se nalaze i najposećeniji i najznačajniji kulturno – istorijski spomenici i objekti, poput Knez Mihailove ulice, Kalemegdana, Hrama Svetog Save i boemske četvrti Skadarlije.</s><s>Ulica Knez Mihailova je glavna pešačka zona grada, zaštićena zakonom, u kojoj se, pored brojnih uličnih umetnika i zabavljača, kafića i gostionica, nalazi i veliki broj rustičnih zgrada i kuća koje su sagraĎene još osamdesetih godina devetnaestoga veka.</s><s>Ime je dobila po srpskom princu Mihailu Obrenoviću čiji spomenik se nalazi nedaleko odatle na Trgu Republike.</s><s>Proteţe se od Palate Albanija iz smera Terazija do Kalemegdana.</s><s>U ovoj ulici se nalazi zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, kao i kulturni centri Nemačke, Španije i Francuske, Biblioteka grada Beograda, ali i galerije, prodavnice, restorani i kafići.</s><s>Knez Mihailova ulica predstavlja ţilu kucavicu Beograda i glavno je mesto okupljanja ljudi u današnjem Beogradu.</s><s>Beogradska tvrĊava (Kalemegdan) – Nastala u periodu od 1. do 18. veka posle Hristovog roĎenja, Kalemegdanska tvrĎava je jedan od glavnih svedoka kultura i nacija koje su se smenjivale u Beogradu. „od rimskog kastruma, preko vizantijskog kastela, srednjovekovne srpske prestonice, sve do austrijskog i osmanlijskog artiljerijskog utvrĎenja.” (Turistička organizacija Beograda, 2017) Cela tvrĎava podeljena je na tri dela – Gornji i Donji grad, kao i na park Kalemegdan.</s><s>Gornji deo grada čine obodi starog grada, sa Despotovom kapijom, Sahat kulom i Rimskim bunarom.</s><s>Pored toga, najznačajnija atrakcija na Gornjem gradu je spomenik „Pobednik” koji je jedan od simbola grada.</s><s>U Donjem gradu, turisti mogu da prošetaju parkom do Nebojšine kule i da još pogledaju ostatke turskog kupatila – Amama, kao i Kapiju Karla VI i barutni magacin.</s><s>Park Kalemegdan je jedno od najpopularnijih šetališta u Beogradu, a tu se još nalaze i Prirodnjački muzej, crkva Ruţica i crkva Sv.Petke, kao i umetnički paviljon „Cvijeta Zuzorić” i Vojni muzej.</s><s>U blizini se nalazi i Beogradski zoološki vrt, koji je jedan od retkih u Evropi i svetu gde se, pored raznovrsne faune, mogu videti i odreĎene ugroţene vrste, poput belih lavova.</s>\n<s>Skadarlija je jedna od najpoznatijih turističkih zona u Beogradu.</s><s>Boemska četvrt koja oslikava ţivot ovog mesta iz 19.veka.</s><s>Kaldrmisana ulica, brojni restorani sa domaćom gastronomskom ponudom, kao i čuveni tamburaši koji su zaduţeni za pravi „štimung”, predstavljaju jednu od najposećenijih turističkih lokacija Beograda.</s><s>Hram Svetog Save najveći srpski pravoslavni hram i ujedno i najveći pravoslavni hram na svetu.</s><s>Nalazi se na mestu gde su u 16. veku Turci doneli mošti preminulog Svetog Save iz manastira Mileševe gde je bio sahranjen i spalili ih kako bi na taj način ponizili i obeshrabrili Srbe.</s><s>Na tom mestu, 1935. godine počela je izgradnja Hrama, koja je nekoliko puta bila prekidana, što zbog ratova, što zbog političke situacije.</s><s>Danas, eksterijer Hrama je završen i otvoren je za vernike i druge posetioce, ali još puno posla ima da se završi unutar samog Hrama.</s><s>Ceo Hram zauzima površinu od oko 3.650 m2.</s><s>Ovaj impozantni Hram vidljiv je iz svakog dela Beograda, a privlači turiste svih vera i nacija.</s>\n<s>Beograd je bogat parkovima, koji su pogodni za rekreaciju, ali i koji čuvaju neke od vaţnih dogaĎaja iz srpske istorije.</s><s>Dva najznačajnija beogradska parka, pored već pomenutog parka Kalemegdan, su Topčiderski park i park Košutnjak.</s><s>Topčiderski park je šumovit deo juţno od centra grada, kroz koji protiče jedina beogradska reka – Topčider.</s><s>Ostaci nekadašnjih šuma danas su oaza mira, zelenila i očuvane prirode, idealno za izlete i beg od gradske guţve.</s><s>S obzirom da je to nekada bio dvorski park za vladara Miloša Obrenovića, ovde se nalazi i njegov konak.</s><s>Pored konaka, u parku se nalaze još i spomenici Arčibaldu Rajsu, Obelisk, Skulptura Ţetelica i Mašin Majdan, te česme od velikog značaja – Hajdučka česma, Miloševa česma i Vračarske česme.</s><s>Park Košutnjak je šuma listopadnog i četinarskog zasada, a nalazi se na svega 20 minuta od centra grada.</s><s>Poseduje fenomenalne uslove za sportski i rekreativni turizam, sa terenima za fudbal, košarku, odbojku, rukomet, biciklističkim i trim stazama, stazama za atletska takmičenja.</s><s>Pored toga, tu se nalaze i 5 otvorenih i jedan zatvoreni bazen koji je dostupan graĎanstvu i turistima.</s>\n<s>Jedno od najvećih blaga Beograda i Srbije jesu njihovi muzeji, čuvari istorije i nasleĎa ovog naroda.</s><s>Mnogi umetnici i naučnici, zaveštali su svoja dela narodu, ali puno je onih koji su svojim radom i uspesima, zasluţili da se njihova dela prezentuju i pokazuju ljudima.</s><s>Muzeji grada Beograda nastali su tokom 19. i 20. veka.</s><s>Celokupna materijalna i nematerijalna baština koja se nalazi u muzejima je svedočanstvo i memorija jednog naroda.</s><s>Najznačajniji ali i najpopularniji muzeji u Beogradu, prema ocenama posetilaca sajta TripAdvisor su prikazani u Tabeli 8.</s>\n<s>Narodni muzej u Beogradu je najznačajnija ustanova kulture u Srbiji, u kojoj se čuvaju predmeti i spisi još iz praistorije.</s><s>MeĎutim, činjenica da je već dugo vremena ovaj muzej u fazi rekonstrukcije i da ne radi punim kapacitetom dovodi do toga da je posećenost, pa i popularnost ovog zdanja veoma niska.</s><s>Završetak rekonstrukcije Narodnog muzeja je od velike, čak i urgentne vaţnosti za promociju kulturnog blaga i identiteta zemlje.</s>\n<s>Kulturna ponuda Beograda bogata je i brojnim galerijama u kome posetioci mogu da uţivaju u najznačajnijim delima srpske i svetske umetnosti.</s><s>Najznačajnija galerija Beograda je Galerija fresaka koja čuva i prezentuje srpska srednjevekovna umetinička dela.</s><s>Tu se nalazi oko 300 srednjevekovnih skulptura i oko 1.300 kopija najznačajnijih fresaka.</s><s>Galerija se nalazi u sastavu Narodnog muzeja u Beogradu (Narodni muzej, 2017).</s><s>Pored Galerije fresaka, neke od najznačajnijih beogradskih galerija su i galerija Kulturnog centra, galerija „Singidunum” i galerija Prirodnjačkog muzeja.</s><s>Jedan od najpopularnijih i najkvalitetnijih kulturnih „proizvoda” Srbije, ali i Beograda jeste, Beogradska filharmonija, koja svoje koncerte organizuje u Dvorani Ilije M. Kolarca, ili popularnije „Kolarčeva zaduţbina”.</s><s>Njihovi nastupi privlače ogroman broj ljudi, a uvek se traţi karta više.</s><s>Zbog nedovoljnog kapaciteta „Kolarca”, u pripremi je početak izgranje novog zdanja Beogradske filharmonije, koji će moći da primi znatno veći broj ljudi.</s>\n<s>Kao jedan od značajnih kulturnih resursa i vrednosti grada, izdvajaju se pozorišta koja tokom cele sezone svojim repertoarom zadovoljavaju ukuse različite publike, bilo da su to oni sa specifičnim kulturnim interesovanjem, ili pak, ona publika koja nema neku specifičnu preferenciju, već je zainteresovana za kulturni doţivljaj generalno.</s><s>Najznačajnija i najpopularnija pozorišta u Beogradu su:  Narodno pozorište,</s>\n<s>Event turizam, manifestacioni turizam ili turizam dogaĎaja okuplja turiste koji posećuju odreĎenu desinaciju iskljčivo zbog odreĎenog kulturnog, sportskog, zabavnog ili nekog drugog dogaĎaja.</s><s>Aktivnosti i dogaĎaji su postali tradicionalna komponenta u privlačnosti destinacije, za bukvalno sve turističke destinacije (Ritchie & Crouch, 2003, str. 124).</s><s>Upravo su manifestacije ili dogaĎaji jedan od vaţnih činilaca u razvoju i promociji turizma, i iako je ovaj oblik relativno kasno prepoznat kako od strane struke tako i od strane akademske zajednice, njegov uticaj na konkurentnost destinacije je zaista veliki (Getz, 2008, str. 405).</s><s>U svojoj knjizi, Rabotić (2012, str.125) citira Riječnik turizma (2001), gde stoji da čovek još davnih dana, pre pojave modernog turizma, prepoznao uticaj i manifestacija na privlačenje velikog broja ljudi u neko mesto, kao i njihove povećanje potrošnje tokom trajanja manifestacionih dana.</s><s>Sa druge strane, postoje i potencijalni negativni i destimulativni efekti na turiste tokom trajanja odreĎenih manifestacija, jer turistički subjekti poput ugostitelja i transportnih preduzeća imaju negativnu praksu da svoje usluge naplaćuju turistima i po nekoliko puta više od uobičajenih (Rabotić, 2012, str. 129).</s><s>Event turizam je heterogeni oblik turizma, tj. postoji više različitih tipova manifestacija i dogaĎaja (Milovanović, 2010, str. 62).</s><s>Getz (2008, str. 404), detaljnije objašnjava tipologiju manifestacija i dogaĎaja (Slika 4).</s><s>Kao što je poznato, postoje različiti motivi turista za posetu odreĎenoj destinaciji.</s><s>Kako bi se manifestacije organizovale uspešno i kako bi privukle ţeljeni broj ljudi, potrebno je analizirati motive koji su kod njih presudni kako bi prisustvovali odreĎenom „eventu”.</s><s>Citirajući Getz (2010, prema Skoultsos, Tsimitakis, 2009), prof. Rabotić (2012, str. 136) navodi 4 osnovne kategorije motiva turista za putovanje na odreĎeni dogaĎaj:</s>\n<s> Fizički (učešće na sportskom takmičenju, zabava na muzičkom festivalu i  Kulturni (muzički i umetnički festivali, upoznavanje sa folklorom na etničkim festivalima);</s>\n<s> Interpersonalni (socijalna interakcija, jačanje porodičnih veza);  Prestiţ (prisustvovanje dogaĎajima koji nude osećaj „prestiţa“).</s><s>U Beogradu najzastupljenije su kulturne, zabavne i sportske manifestacije.</s><s>Jedna od najpopularnijih kulturnih manifestacija je „Noć muzeja”.</s><s>Pored toga, gradska vlast pomaţe organizaciji 69 kulturnih manifestacija, a na 11 kulturnih manifestacija je direktan pokrovitelj i osnivač (Grad Beograd, 2017):  MeĎunarodno takmičenje muzičke omladine;  Festival dokumentarnog i kratkometraţnog filma;  Oktobarski salon;</s>\n<s>Muzički festivali su vrsta turističkih dešavanja koja privlače veliki broj ljudi iz celog sveta.</s><s>Gradovi organizuju sve više festivala koji privlače ljubitelje različite vrste muzike, posebno mladih ljudi.</s><s>Jedni od najpopularnijih muzičkih dogaĎaja u Beogradu su:  Belgrade Beer Fest;</s>\n<s>Sportske manifestacije imaju značajnu ulogu u privlačenju turista i popularisanju turističke destinacije.</s><s>Tokom trajanja sportskih manifestacija dolazi do povećane turističke potrošnje, veće medijske eksponiranosti destinacije u mesecima i danima pre početka i za vreme trajanja sportske manifestacije.</s><s>To je dodatna prilika da se promovišu i kulturne vrednosti lokalnog stanovništva ali i da se značajno poboljša infrastruktura, posebno sportskih objekata.</s><s>Upravo ovaj poslednji segment je postala odreĎena vrsta „kočnice” za gradove da se prihvate organizacije nekog velikog sportskog takmičenja, posebno kada se radi o najpopularnijim sportovima poput fudbala i košarke ili Olimpijskih igara, jer su neophodna velika finansijska sredstva kako bi se takvi dogaĎaji na najbolji način organizovali i kako bi grad ili gradovi domaćini takmičenja bili spremni da prihvate sve takmičare i turiste koji dolaze na jedno takvo takmičenje.</s><s>Iz tog razloga, poslednjih godina sve je češći primer da velika sportska takmičenja organizuju dve ili vise zemalja udruţeno.</s><s>Beograd raspolaţe sa velikim brojem sportskih objekata, opremljenih za veliki broj različitih sportskih aktivnosti.</s><s>Većina sportskih objekata datira još iz vremena bivše Jugoslavije, meĎutim u zadnjih 20 godina izgraĎeno je puno novih terena i hala, a najveća rekonstrukcija sportskih objekata bila je povodom organizacije Univerzijade 2009.godine.</s><s>Tada su rekonstruisane brojne dvorana, a izgraĎena je i infrastruktura za sportove koji nisu bili zastupljeni do tada.</s><s>Zbog uspeha srpskih tenisera u zadnjih 10 godina, sve je više terena namenjenih tom sportu.</s><s>Pored toga, najzastupljniji su „dvoranski sportovi” poput košarke, odbojke i rukometa, ali i vaterpolo, koji je jedan od najpopularnijih sportova u zemlji.</s><s>Ipak, uspeh srpskih vaterpolista ne prati odgovarajuća infrastrukutra, te je to jedan od permanentnih problema sa kojima se ovaj sport susreće.</s><s>IzmeĎu ostalog, teško je organizovati i neko takmičenje u vodenim sportovima, upravo zbog nedovoljno dobrog stanja beogradskih plivališta.</s><s>Ipak, jedno od vaţnih sportskorekreativnih resursa Beograda je veštačko jezero Ada Ciganlija, koja, pored toga što je idealno za kupanje tokom vrelih dana, poseduje i odlične biciklističke staze, terene za odbojku na pesku, fudbal, košarku, hokej na travi, ragbi, rukomet, golf terene, poligone za ekstremne sportive, bungee-jump, skijanje na vodi, mogućnost voţnje kajaka, kanua i pedalina, staze za trčanje.</s>\n<s>Pored Univerzijade 2009.godine, u zadnjih 15 godina Beograd je ugostio brojna velika takmičenja, izmeĎu ostalih i Evropsko prvenstvo u košarci za muškarce 2005., Evropsko prvenstvo u rukometu za ţene 2012., i Svetsko prevenstvo u istoj kategoriji 2013., Evropsko prvenstvo u rukometu za muškarce 2012.godine, Evropsko prvenstvo u vaterpolu za muškarce 2006. i 2016. godine, Evropsko prvenstvo u odbojci za muškarce 2005.godine (zajednički Beograd i Rim, Italija), Evropsko prvenstvo u odbojci za ţene 2011.godine (zajednički Beograd i Monca, Italija).</s><s>Pored toga, Beograd je domaćin i brojnih takmičenja koja se odrţavaju na godišnjem nivou, poput „Beogradskog maratona”, auto-moto trka, utakmice Svetske lige u odbojci i vaterpolu, i dr. Kako bi se sportske manifestacije uspešno organizovale, neophodna je adekvatna sportska infrastruktura.</s><s>Najveća i najmodernija hala u Beogradu i Srbiji, a jedna od najvećih u Evropi, Beogradska arena (Oficijalno naziv je „Štark arena”) izgraĎena je kao univerzalna dvorana pogodna za različite manifestacije, prevashodno sportske, ali i kulturne, političke, poslovne, umetničke, itd.</s><s>Moţe da primi oko 20.000 ljudi, a predstavlja značajan resurs Srbije i Beograda prilikom prijavljivanja za organizaciju nekog dogaĎaja.</s><s>Tako će se upravo u ovoj dvorani 2018.godine 4 najbolja evropska košarkaška tima boriti za titulu najboljeg u Evropi, jer je Beograd dobio priliku da ugosti završno takmičenje košarkaške Evrolige (eng. Euroleague – Final Four).</s><s>To će biti još jedna prilika da glavni grad Srbije promoviše svoje kulturne, istorijske, turističke i druge atrakcije, koje će brojni posetioci imati prilike da vide i osete.</s><s>Pored „Štark arene”, Beograd poseduje brojne sportske dvorane i terene, meĎu kojima su najznačajniji prikazani u Tabeli 9.</s>\n<s>Izvor: Štark arena,2018.; SRC »Tašmajdan«, 2017.; Fudbalski klub Crvena zvezda, 2017.; Fudbalski klub Partizan, 2017.; BeoBuild, 2017.; SC Novi Beograd 2017.; Grad Beograd, 2017.</s><s>Pored ovih i brojnih drugih sportskih objekata manjeg značaja i upotrebe, u planu je i izgradnja Nacionalnog fudbalskog stadiona, kako bi Beograd mogao da konkuriše za domaćinstvo neke velike evropske ili svetske fudbalske manifestacije.</s><s>Iako bi izgradnja jednog takvog objekta zahtevala velika finansijska sredstva, cilj je da se glavni grad Srbije dobije još jedan značajan resurs poput „Štark“ arene koji bi mu donosio takmičenja od kojih bi se grad dodatno promovisao i privukao nove turiste.</s><s>3.4.5 Zdravstveni turizam</s>\n<s>„Putovanje radi zdravlja je jedan od najstarijih oblika turističkih kretanja.</s><s>Još u antičkim civilizacijama, pre 3000-4000 godina, korišćene su banjske terapije.“(Rabotić, 2012, str. 203) Danas, zdravstveni turizam se razvija radi odrţavanja, stabilizovanja ili lečenja duha i tela prirodnim ili profesionalnim metodama, poput raznih medicinskih, wellness i spa usluga, sportsko-rehabilitacionih i rekreativnih aktivnosti van mesta stalnog prebivališta.</s><s>Zdravstveni turistički proizvod Beograda nalazi se u banjama u beogradskim opštinama Mladenovac i Obrenovac.</s><s>Pored osnovnih motiva, a to su korišćenje prirodnih i lekovitih resursa za potrebe lečenja ili nege o svom zdravstvenom stanju, ovakvi turisti ţele i usluge turističkog karaktera.</s><s>U zavisnosti od zdravstvenog stanja, odnosno od ozbiljnosti i funkcionalnosti osobe, postoji mogućnost da takvi turisti koriste i „obične“ turističke usluge.</s><s>Na primer, zdravstveni turisti često putuju pod pratnjom, i upravo ljudi u pratnji su oni koji imaju dodatnu mogućnost za upraţnjavanje turističkih aktivnosti, jer za vreme boravka u destinaciji imaju više i mogućnosti i vremena za zadovoljenje turističkih potreba.</s><s>Prema Cohen (2008, str. 25), postoji čak 5 različitih tipova medicinskih turista (Slika 5), koje on detaljnije objašnjava.</s>\n<s>Detaljnije obrazlagajući svoje stavove, ovaj autor ističe da je glavna razlika izmeĎu pravog turiste i pravog pacijenta u tome što pravi turista koristi medicinsku negu tokom svog boravka na turističkoj destinaciji, ali ona nije uticala na izbor njegovog putovanja.</s><s>Sa druge strane, pravi pacijent nema vremena za turističke aktivnosti i u destinaciju je došao isključivo radi primanja medicinske nege.</s><s>Lečeni turista je, po ovom istom autoru, turista koji je zbog nepredviĎenih okolnosti morao da primi medicinsku negu tokom svog turističkog boravka, dok medicinski turista bira svoje putovanja prevashodno zbog medicinskog tretmana, ali je voljan da turistički dodatno upozna destinaciju.</s><s>Pacijent na odmoru je, na kraju, okarakterisan kao osoba koja se na odreĎenoj destinaciji leči, najčeščće nakon hirurških intervencija, ali moţe i da konzumira neke od turističkih aktivnosti tokom boravka.</s><s>Banjski turizam je definisan kao „sastavni deo zdravstvenog turizma” a odnosi se na obezbeĎivanje specifičnih zdravstvenih usluga na destinacijama koje tradicionalno uključuju postojanje mineralnih i termalnih voda, ali koje se, takoĎe, mogu koristiti i kao turistička odmarališta koja integrišu zdravstvene ustanove sa smeštajem (Hall, 2011, str. 3).</s><s>Pored tradicionalnog banjskog turizma, veoma pozitivan trend u svetu beleţi i wellness turizam.</s><s>U eri kada je veliki stres svakodnevno prisutan, ljudi sve češće pribegavaju wellness uslugama, radi relaksacije ali i prevencije različitih bolesti.</s><s>U Beogradu wellness centri su dostupni u visoko kategorizovanim hotelima, gde gosti besplatno ili uz doplatu (u zavisnosti od vrste usluge) mogu da priušte sebi wellness program.</s><s>Osim toga, takav program dostupan je i za ljude koji nisu gosti hotela, naravno uz plaćanje takvih wellness tretmana.</s><s>Pored toga, potvrdu da je wellness u velikoj ekspanziji i da je potraţnja za takvim uslugama veoma visoka, svedoče i wellness centri koji su specijalizovani za nekoliko vrsta wellness programa (Tabela 10).</s><s>Pored različitih vrsta wellness programa, pojedini centri nude i mogućnost odmora u nekom od apartmana.</s><s>Za razliku od zapadnoevropskih zemalja, cene wellness usluga u Beogradu su jeftinije, te je i to jedan od razloga zbog čega se turisti odlučuju za ovakve sadrţaje, a i indikator ekspanzije ovakvih usluga u glavnom gradu.</s>\n<s>Jedan od najskupljih podsektora zdravstvenog turizma jeste hirurški turizam, i on se pre svega karakteriše po tome što se ljudi iz razvijenih zemalja odlučuju da svoje hirurške intervencije obave u zemljama gde su takve operacije znatno jeftinije.</s><s>U Srbiji je sve popularniji ovaj oblik turizma, posebno kada se govori o estetskoj ili plastičnoj hirurgiji.</s><s>Srbija poseduje ogroman potencijal za razvoj ovog vida turizma, pre svega zbog visokokvalifikovanog kadra i niskih cena usluga, u poreĎenju sa zapadnim zemljama.</s><s>U Beogradu je jedan od najzastupljnijih oblika zdravstvenog turizma dentalni ili stomatološki turizam.</s><s>Mihailović (2016, str. 3) podrţava ovu tvrdnju i potkrepljuje je činjenicom u vidu komparacije dentalnih usluga u Beogradu i u Nemačkoj, odnosno Sjedinjenim Američkim Drţavama (Tabela 11).</s><s>Tabela 11: Uporedna tabela cena stomatoloških usluga Uporedna tabela cena stomatoloških usluga Usluga</s>\n<s>Iz ovoga se jasno moţe videti da je dentalni turizam u Beogradu mnogo jeftiniji u odnosu na zemlje iz razvijenih delova sveta, a gotovo ista matrica se moţe uzeti i za sve druge oblike zdravstvenog turizma.</s><s>Jednostavno, ovakve usluge su veoma skupe u razvijenim zemljama, a kada se na to još ponudi i odličan kvalitet, jasno je zašto Beograd i Srbija imaju veliki potencijal da razviju ovu granu turizma.</s><s>MeĎutim, glavni problem Srbije, koji moţe biti „kamen spoticanja” u razvoju ove turističke grane jeste „odliv mozgova“, odnosno, sve intenzivniji odlazak mladog i školovanog kadra u zemlje Centralne i Zapadne Evrope, Sjedinjenih Američkih Drţava, ali i zemlje Bliskog istoka.</s><s>S obzirom da je kvalitet radne snage u ovoj industriji, kao i u celom turističkom sektoru, jedan od glavnih resursa, jasno je koliko je ovo veliki problem trenutno i koliko štete moţe da donese u budućnosti.</s>\n<s>Jedna od glavnih atrakcija koja privlači veliki broj, pre svega mladih, turista u Beograd jeste njegov „noćni ţivot”.</s><s>Atraktivni lokali, „ţurke” koje traju do ranih jutarnjih sati, prihvatljive cene pića, nastupi poznatih muzičara (kako lokalnih, tako i internacionalnih), mnogo mladih ljudi, napravili su brend po kome je Beograd poznat širom Evrope.</s><s>Glavna mesta za izlaske jesu klubovi i kafane, a tokom leta i „splavovi” odnosno, klubovi koji se nalaze na vodi, tačnije na beogradskim rekama Savi i Dunavu.</s><s>Najpopularniji klubovi i kafane nalaze se u centru grada, a najpopularniji splavovi su na potezu od starog ţelezničkog mosta do Brankovog mosta (na Savi), i u blizini hotela „Jugoslavija” (na Dunavu).</s><s>Ova grana turističke ponude je postala već veoma unosan biznis, te je iz godine u godinu sve više ovakvih mesta za provod.</s><s>Zbog velike količine novca koji se zaradi, te nedovoljno stroge kontrole nadleţnih poreskih organa, sve je više zainteresovanih za ulaganje u ovaj sektor turističke zabave, koji, meĎutim, u ovom obliku, nije niti odrţiv niti donosi zaradu turističkim vlastima, a samim tim ni dugoročni benefit lokalnom stanovništvu.</s>\n<s>Kao glavni i najveći grad u Srbiji, Beograd ima najteţu poziciju za očuvanjem ţivotne sredine.</s><s>Saobraćaj, sve privredne i ostale aktivnosti u gradu, geografski poloţaj i klima, broj ljudi, samo su jedne od komponenata koje diktiraju ureĎenost ţivotne sredine u glavnom gradu.</s><s>Pored svega toga, treba imati u vidu i da je Beograd, kao i njegova okolina, veliko poslovno i industrijsko područje, a zbog toga i zbog već navedenih faktora, poput gustine naseljenosti, saobraćaja, industijskih zona, pa i velikog problema Beograda – bespravne gradnje, došlo je do zagaĎivanja vode, vazduha, zemljišta, ali i drugih negativnih uticaja na prirodu i ţivotnu sredinu generalno u gradu.</s><s>Kada se govori o resursima koje Beograd poseduje, a koji su vaţni za razvoj i za zaštitu grada, moţe se sublimirati u najkraćim crtama (Bolić, 2013, str. 59-60):  Izlaz na Savu i Dunav, sa obalama koje daju mogućnost za razvoj turističkih aktivnosti i atrakcija;</s>\n<s> Kulturne manifestacije i unikatnost lokalnog načina ţivljenja;  Kulturni identitet, posebno orijentalno nasleĎe u starom delu grada koji je jedinstven i atraktivan za turiste;</s>\n<s> Čvorište evropskh koridora, te povezanost sa drugim evropskim gradovima.</s><s>3.6 Kljuĉni problemi za odrţivi razvoj Beograda Kao i svi veći gradovi u Evropi i svetu, a posebno kada se radi o glavnim gradovima, Beograd se širio i povećavao svoje kapacitete.</s><s>Zbog sve većeg broja ljudi, pre svega iz unutrašnjosti zemlje, koji se svake godine u sve većem broju sele u glavni grad, Beograd je izgubio svoju kompaktnost i komfor zbog potrebe za većim brojem stambenih objekata, naselja, pa i svega što dolazi sa povećavanjem broja stanovnika.</s><s>To je dovelo do izgradnje i gomilanje nelegalno izgraĎenih objekata, što je posebno vidljivo na periferiji grada.</s><s>Pored toga, takav razvoj i urbanizacija grada, nije se ispratila sa povećavanjem infrastrukturnih kapaciteta.</s><s>Regulisanje protoka saobraćaja, kao i saobraćajna infrastruktura generalno, najveći su problem Beograda danas.</s><s>Zbog velike količine motornih vozila koja se na dnevnom nivou slije i proĎe kroz glavni grad Srbije, dolazi do ogromnih guţvi i zastoja u saobraćaju.</s><s>Kao što je već rečeno u jednom od prethodnih poglavlja, beogradski „bypass“, odnosno obilaznica, nije još završena, te tranzitni saobraćaj još uvek nije izmešten iz jezgra grada.</s><s>Tu je i neizbeţan problem i svakodnevna tema u Beogradu, problem parkiranja.</s><s>Potrebno je više javnih garaţa ili povećavanje kapaciteta postojećih, kao i rešenje za taj problemu samom centru.</s><s>Do sada su izgraĎene dodatne javne garaţe, meĎutim njihov kapacitet i trenutna potreba nisu još uvek usklaĎeni.</s><s>S obzirom da u nekim delovima grada postoje devastirana zemljišta, to bi moglo biti iskorišćeno u cilju povećavanja javnih parking mesta.</s><s>Sa druge strane, za zdraviji i ekološki razvoj turizma neophodno je više pešačkih zona, posebno u centru grada, te je u tu svrhu potrebno razmišljati o mogućnostima za smanjivanje protoka saobraćaja kroz glavno jezgro grada.</s><s>U tom smislu, Beogradu nedostaju mostovi koji bi povezali stari deo grada sa novim.</s><s>Za sada, preko samo 4 mosta dnevno proĎe desetine hiljada vozila, uključujući i autoput.</s><s>To stvara zagušenje saobraćaja i nekada višesatno čekanje.</s><s>Gradnja novih mostova koji bi, naprimer, napravili „mini bypass“ oko centra grada i na taj način spojili udaljene opštine, poput Novog Beograda i Borče, smanjili bi protok saobraćaja kroz centar grada, posebno u jutarnjim i poslepodnevnim satima.</s><s>Kada se govori o problemima komunalnog sistema, treba istaći da postoje delovi grada u kojima je veća buka, te problem podzemnih i nadzemnih voda, a konačno je počelo raščišćavanje obala koje su do sada bile zapuštene i neugledne.</s><s>Ipak, činjenica je da je akcenat na raščišćavanje obala stavljen na obalu reke Save i to na delu velikog projekta izgradnje novog dela grada koji će imati izlaz na reku.</s><s>Ostali delovi priobalja Save i Dunava moraju biti raščišćeni i sreĎeni na sličan način.</s><s>TakoĎe, kada se već govori o dve beogradske reke, treba reći da se mora mnogo uraditi na njihovom čišćenju i uklanjanju otpada.</s><s>Trenutna situacija na rekama apsolutno ugroţava njihov biljni i ţivotinjski svet, ali i ljude koji te reke koriste tokom letnje sezone za kupanje i splavarenje.</s><s>UreĎenje parkova i javnih površina mora biti jedan od prioriteta kako bi se Beograd uspešno razvijao kao turistička destinacija.</s><s>Parkovi moraju da budu mesta na koje ljudi dolaze da uţivaju u okruţenju, čistom prostoru i spokoju koje takvi parkovi donose.</s><s>Poput Luksemburškog parka u Parizu ili parka Tivoli u Ljubljani, Beograd mora da napravi veće napore da bolje uredi, ali i zaštiti svoje zelene površine, kako bi više ljudi dolazilo i uţivalo u sadrţaju i kvalitetu koje parkovi nude.</s><s>Jedna od vaţnih stvari, kada se govori o ekologiji i zaštiti čovekove sredine, jeste i upravljanje otpadom.</s><s>Trenutno, u Beogradu postoji veoma malo mesta gde se otpad sortira i reciklira, već su još uvek masovno prisutni veliki kontejneri za mešoviti otpad.</s><s>Takvi kontejneri su neuredni i često pretrpani što, osim iz estetskih razloga, nije dobro i zbog opšte higijene i javnog zdravlja.</s><s>Neretko se tu mogu zateći ptice koje razvlače kese sa otpadom, na taj način šireći deponiju i prljavštinu.</s><s>TakoĎe, siromašni ljudi često preturaju po tim kontejnerima traţeći sirovine koje mogu da preprodaju, a u najgorem slučaju traţeći ostatke hrane kako bi se prehranili.</s><s>UvoĎenje manjih kontejnera za sortiranje i reciklaţu koji bi bili dostupni ljudima, posebno u glavnom gradskom jezgru doprineli bi boljoj ekološkoj slici i higijeni grada.</s>\n<s>Svi ovi problemi zahtevaju veću angaţovanost nadleţnih gradskih i drţavnih institucija u njihovom rešavanju ali i u edukaciji ljudi za dobrobit Beograda i njegovih resursa.</s><s>4 SWOT ANALIZA BEOGRADA KAO TURISTIĈKE</s>\n<s>U ovom poglavlju autor fokus usmerava prema identifikovanju i analizi najznačajnijih prednosti i mana Beograda kao turističke destinacije, odnosno njegovih jakih i slabih tački (Tabela 12), te šansi i pretnji (Tabela 13) za dalji turistički razvoj.</s><s>Sve tačke su detaljno opisane i posluţile su kao osnov za kasnije istraţivanje i identifikovanje glavnih potreba i zadataka glavnog grada Srbije kada se radi o budućem turističkom razvoju.</s>\n<s>Promocija grada kao turističke destinacije Prepoznatljivost Beograda kao destinacije za zabavu</s>\n<s>Kada govorimo o prednostima koje Beograd kao turistička destinacija ima, na prvom mestu se ističe njegov poloţaj.</s><s>U ranijem delu rada već je rečeno da se Beograd nalazi na raskršću dve meĎunarodne plovne reke - Dunava i Save, što mu omogućava da generiše priliv turista direktno na svoje obale.</s><s>Sve su popularnija krstarenja Dunavom, kojim se obilaze svi glavni gradovi kroz koje ta reka protiče.</s><s>Tako se, pored Beča, Bratislave i Budimpešte, Beograd našao na mapi glavnih gradova Evrope u koje je moguće uploviti rečnim putem.</s><s>TakoĎe, Beograd karakteriše i pozitivna klima, koja doprinosi turističkim aktivnostima tokom cele godine.</s><s>Beograd, koji se nalazi u umereno kontinentalnom klimatskom pojasu, tokom letnjih meseci omogućava konstantan rad kupališta i vodenih parkova, dok u zimskom periodu, kada temperatura u proseku bude oko -3 stepena Celzijusa, ne predstavlja problem za turiste koji bi u tom periodu posetili grad.</s><s>Svakako, bez obzira na godišnje doba, Beograd je odavno izgradio status jedne od evropskih prestonica zabave i noćnog provoda.</s><s>Tokom letnje sezone, turisti dolaze kako bi uţivali u popularnim „splavovima“, odnosno klubovima na vodi, dok se tokom hladnijeg perioda godine zabava seli u zatvorene objekte.</s><s>Već godinama turisti koji su motivisani upravo takvim načinom korišćenja slobodnog vremena, dolaze na vikend kako bi uţivali u različitim muzičkim ţanrovima.</s><s>U gotovo svim zemljama glavni grad vaţi i za najrazvijenije mesto u zemlji, tako da Srbija nije izuzetak u tome.</s><s>U prilog tome ide i činjenica da je sa osnivanjem nove nacionalne avio kompanije i njenog umreţavanja sa brojnim destinacijama, ali i podizanjem kvaliteta usluge na samom aerodromu, Beograd je zabeleţio značajan porast broja turista.</s><s>Prirodno je očekivati da sa daljim širenjem flote i otvaranjem novih destinacija, Beograd dostigne novi rekord po broju stranih turista.</s><s>Smeštaj je još jedna od prednosti koje Beograd ima, odnosno sasvim prihvatljive cene u odnosu na kvalitet koji se nudi.</s><s>Zbog inferiornije ekonomske situacije u odnosu na zemlje Evropske unije i zapadnog sveta, cene su veoma prihvatljive za strane turiste, posebno za one iz Centralne i Zapadne Evrope, kao i Amerike.</s><s>Pored toga, Beograd je bogat kulturno-istorijskim sadrţajem, koje moţe biti zanimljivo turistima, s obzirom na svoju istoriju i različite kulture i narode koji su se menjali u ovom gradu.</s><s>Naravno, treba istaći i tradicionalnu srdačnost i gostoljublje srpskog naroda, koji ostavlja moţda i najjači utisak na goste.</s><s>Što se tiče slabih tačaka Beograda, već smo govorili o saobraćajnoj infrastrukturi kao gorućem problemu.</s><s>Velike guţve, nezavršena obilaznica, meĎunarodni koridor koji prolazi kroz urbani deo grada, nedostatak parking mesta, neizgraĎena metro veza, stvaraju veliki problem prilikom kretanja kako turista, tako i domaćeg stanovništva.</s><s>Još jedan od problema Beograda je slaba promotivna aktivnost na meĎunarodnom turističkom trţištu.</s><s>Beograd je destinacija u koju se turisti rado vraćaju, ali je problem da se privuku prvi put.</s><s>Za marketinške aktivnosti koje primenjuju gradovi u regionu, a pre svih Budimpšta, potreban je veći budţet tako je teško očekivati drastične promene u ovom segmentu u bliţoj budućnosti.</s><s>Veliki problem glavnog grada, a što je posebno vaţno za temu ovog dela, jeste ekologija.</s><s>Beograd, pa i cela zemlja moraju da učine velike napore da dostignu ekološke standarde evropskih gradova.</s><s>Pored zvaničnih podataka i ocena Evropske komisije, to je vidljivo i golim okom, na rekama, obalama i zelenim površinama.</s><s>Upravo je ekološko ureĎenje jedan od vaţnih uslova za punopravno pristupanje EU, i u tom segmentu nova Vlada Republike Srbije oformila je ministarstvo ekologije, te treba očekivati pozitivan pomak u ovoj oblasti.</s><s>Iako smo istakli kao prednost Beograda kvalitet njegovih smeštajnih kapaciteta, problem se ipak javlja u broju visoko kategorizovanih smeštajnih objekata.</s><s>Kao što je rečeno u prethodnim poglavljima, Beograd poseduje samo 4 hotela sa 5 zvezdica.</s><s>Za MICE turizam, koji Beograd teţi da razvije, ovo je izuzetno mali broj.</s><s>Pozitivno je što je najavljen dolazak većih hotelskih lanaca u bliţoj budućnosti, te se očekuje pozitivna promena i u ovom slučaju.</s><s>Ipak, ono gde se ne očekuju velike promene, bar za sad, jeste broj „low-cost“ letova.</s><s>Srbija je osposobila aerodrom „Konstantin Veliki“ u Nišu koji je pre svega namenjen niskobudţetnim avio kompanijama, te beogradski aerodrom ne očekuje da dobije nove aviokompanije iz ove kategorije.</s><s>Pre svega, veliki problem su visoke aerodromske takse, koje ne idu u prilog tim avio kompanijama, jer povećavaju cenu karte i samim tim odvlače njihovu zainteresovanost da lete u Beograd.</s><s>A oni turisti koji slete u Beograd ili doputuju drugim prevozom, poput voza ili autobusa, susreću se sa tzv. „divljim taksistima”, odnosno neregistrovanim taksistima, koji voze klijente za mnogo veće cene nego koje su zvanične i koje su u registrovanim taksi udruţenjima.</s><s>Ovo je nešto što je u direktnoj nadleţnosti drţave, ali već godinama, takvi taksisti su uglavnom prvi utisak koji strani gosti steknu o Srbiji i Beogradu.</s><s>Sa druge strane, i pored toga što je usvojena Strategija za turizam, još uvek ne postoji jasna definicija u kom smeru Beograd ţeli da se turistički razvija: MICE kapaciteti su značajni, kao što smo već analizirali, meĎutim, deluje da su privredni subjekti koji raspolaţu tim kapacitetima ostavljeni da sami promovišu svoje kapacitete i privlače zainteresovane klijente.</s><s>TakoĎe, nepovezana je i saradnja izmeĎu lokalnih turističkih subjekata, a definitivno još ne postoji rešenje, plan ili strategija na koji način da se Beograd razvija trajno i ekološki osvešćeno.</s>\n<s>Kada govorimo o šansama Beograda za poboljšanje svoje pozicije na turističkom trţištu treba spomenuti trenutno najveći projekat u zemlji, a to je „Beograd na vodi“.</s><s>Plan je da se kroz izgradnju stambeno-poslovnih ali i ugostiteljsko - turističkih objekata privuče značajan kapital i da Beograd lansira meĎu najatraktivnije turističke destinacije.</s><s>Ipak na finalizaciju ovog projekta treba još puno čekati jer je ukupan rok za završetak celog projekta planiran na 30 godina.</s><s>Do tada, Beograd bi trebao da značajnije iskoristi meĎunarodne sajmove, turističke skupove i sva legitimna marketinška sredstva kako bi efikasnije promovisao svoju turističku ponudu na stranom trţištu.</s><s>U tome treba očekivati pomoć drţave koja zadnjih godina sve više ulaţe u promociju domaćeg turizma.</s><s>Kao što smo već istakli, najavljen je dolazak novih velikih hotelskih lanaca, poput korporacija „Hilton“, „Accor“, „Kempinski“, te će i sami kapaciteti za smeštaj i uslugu gostiju biti značajniji.</s><s>Pored ulaganja napora da se dovedu strani hotelski lanci, drţava radi i na poboljšanju saobraćajne infrastrukture, te se u tom pogledu radi na završetku obilaznice oko Beograda, što bi u značajnoj meri trebalo da smanji guţve u gradu.</s><s>Tu su i investicije u proširenje parking mesta, proširivanje puteva, adaptacija i izgradnja novih mostova, itd.</s><s>Pored saobraćajne infrastrukture, značajno bi bilo da se renovira i modernizuje kongresni centar „Sava”.</s><s>U tome bi Beograd stekao još jaču poziciju u privlačenju poslovnih turista i promovisanju grada kao idealne MICE destinacije.</s><s>Uz to, veliku šansu Beograd ima u aktuelnoj politici drţave da privlači strane investitore.</s><s>Sigurno je da bi sa pojavom stranog kapitala turistička ponuda i njen kvalitet bili na mnogo većem nivou.</s><s>Naravno, uz već pomenute snaţnije marketinške aktivnosti, kao i inovacija u turističkoj ponudi, imidţ Beograda bi značajno ojačao i samim tim privukao nove turiste.</s><s>Tu treba gledati prostor za privlačenje ekološki osvešćenih turista, što bez razvoja koncepta odrţivog turizma i jasne strategije u tom smeru nije moguće.</s><s>Konačno, još jedna velika šansa je i priliv većeg broja putnika nakon rekonstrukcije aerodroma i uspostavljanja novih linija.</s><s>To će nesumljivo osnaţiti već postojeće konekcije, ali i otvoriti nova trţišta kako u Evropi tako i na Istoku i Zapadu.</s>\n<s>Kada se govori o faktorima koji predstavljaju pretnju po dalji razvoj turizma u Beogradu, na prvom mestu treba spomenuti problematičnu i nestabilnu ekonomsku ali i političku situaciju u zemlji i regionu.</s><s>Pre svega, nizak ţivotni standard graĎana iz većine zemalja bivše Jugoslavije onemogućuje veći protok turista i veći devizni priliv od turizma.</s><s>Tu je i faktor koji opterećuje političku stabilnost zemlje, a to je pitanje juţne srpske pokrajne Kosova i Metohije.</s><s>Trenutno se vode pregovori izmeĎu dve strane, posredstvom EU, sa ciljem da trajno stabilizuju situaciju i reše ovo pitanje.</s><s>Pored toga, česti su verbalni konflikti izmeĎu zemalja Balkanskog poluostrva, koji su se intenzivirali sa početkom migrantskog priliva.</s><s>Sve to utiče na turiste da se odluče da izaberu baš Beograd kao destinaciju koju će posetiti.</s><s>Već spomenuta ekonomska nestabilnost svakako je uzrokovana velikom recesijom koja je pogodila veći deo planete 2008. godine.</s><s>Posledice toga se još uvek osećaju, posebno na manje tradicionalnim destinacijama, poput Beograda, odnosno Srbije.</s><s>Ipak, poslednji parametri daju razloga za optimizam, s obzirom da se beleţi konstantan porast turista.</s><s>Svakako, ukoliko bi se slična situacija ponovila, to bi drastično uticalo na turizam u Beogradu.</s><s>Tu je i pretnja od konkurencije, pre svega iz regiona.</s><s>Daleko ispred svih u regionu je Budimpešta, meĎutim, porast broja turista koji beleţi Beograd je pokazatelj da turisti sve češće biraju srpsku prestonicu za svoj odmor.</s><s>Ipak, bez konstantne nadogradnje i podizanja kvaliteta turističke ponude, druge destinacije poput Zagreba ili Sofije mogu preuzeti dobar deo turista od Beograda.</s><s>Kada se već govori od podizanju kvaliteta turističke ponude, treba reći da rekonstrukcija postojeće i izgradnja nove turističke infrastrukture mora biti brza i efikasna.</s><s>U vremenu kada tehnologija konstantno napreduje, nedopustivo je da turistička destinacija, koja ţeli da zabeleţi ozbiljan rezultat na turističkom trţištu, dopusti da ima staru i neadekvatnu infrastrukturu.</s><s>To će u velikoj meri odvratiti turiste od ideje da posete takvu destinaciju.</s><s>Na kraju, problem sa kojim su se susrele skoro sve zemlje u ovom regionu je migrantska kriza.</s><s>Zbog rata na Bliskom istoku milioni ljudi su krenuli preko Turske, Grčke, a potom Makedonije i Srbije da traţe put prema Centralnoj Evropi.</s><s>S obzirom da se ne nazire kraj ratu u Siriji i Iraku, neizvesno je i koliko će još ljudi proći kroz ovaj deo Evrope.</s><s>Samim tim, već smo naţalost i bili svedoci, raste i bojazan od terorističkih napada.</s><s>Napadi u Parizu, Briselu, Nici, Londonu, Mančesteru, Sant Petersburgu, ali i širom gradova Turske značajno je uticala na smanjenje broja putovanja i uterala strah meĎu turiste od putovanja.</s><s>Beograd i Srbija ne spadaju u rizična područja, meĎutim imajući u vidu veliki broj ljudi sa Bliskog istoka koji prolazi kroz Beograd, takva opasnost ne sme biti isključena ili shvaćena neozbiljno.</s><s>5 ISTRAŢIVANJE I ANALIZA TRENUTNOG STANJA, PLANOVA I BUDUĆIH AKTIVNOSTI U CILJU</s>\n<s>U ovom poglavlju fokus je na empirijskom delu rada, odnosno, na rezultatima i analizim kvalitativnog istraţivanja koje za cilj ima da se iz relevantnih i stručnih izvora dobiju informacije koje će dati bolju sliku aktuelnog stanja u turizmu grada Beograda, kao i planova koji će se u budućnosti realizovati, a tiču se odrţivog i organizovanog rada na promociji Beograda kao turističke destinacije.</s><s>Metod istraţivanja je bio isti, a to je polu strukturisan intervju sa odgovornim osobama iz različitih turističkih sektora.</s><s>Istraţivanje je obavljeno u nekoliko različitih organizacija i ustanova.</s><s>Pre svega, osnovni i najvaţniji deo istraţivačkog procesa obavljen je u Turističkoj organizaciji Beograda (TOB) kao krovnom organizacijom za promociju i planiranje razvoja gradskog turizma (Poglavlje 5.1).</s><s>Intervju je imao za cilj da se prikupe neophodne primarne informacije o tome na koji način ova organizacija planira da dalje unapreĎuje turističku ponudu grada.</s><s>To uključuje njihove osnovne ciljeve, ciljnu grupu, modernizaciju postojeće turističe ponude, kreiranje novog turističkog proizvoda, buduće turističke infrastukturine projekte, i sl.</s><s>Pored toga, intervju se iskoristio i da se naglase najčešće prituţbe turista na turističku ponudu Beograda i sam boravak u gradu.</s><s>Odgovori koji su dobijeni bili su veoma značajni i za dalji deo istraţivačkog rada, pre svega kako bi u drugim intervjuima autor, u praksi, proverio navode i odgovore gradske turističke organizacije.</s><s>Zbog toga, obavljeni su i intervjui u turističkom informativnom centru (Poglavlje 5.2) koji je u direktnom kontaktu sa turistima i gde je moguće saznati kakav odjek u praksi imaju akcije koje planira i sprovodi TOB, kao i kakve utiske turisti nose sa sobom iz Beograda.</s><s>Intervju u turističkoj agenciji „Sabra“ (Poglavlje 5.3) pomogao je da se dobiju značajne informacije u sferi receptivnog turizma, te zapaţanja i utisaka koje strani turisti nose iz Beograda.</s><s>Konačno, to je pomoglo da se definišu osnovni nedostaci u trenutnoj organizaciji destinacije i na osnovu toga, da se kroz primer dobre prakse iz inostranstva, kao što je primer glavnog grada Slovenije, Ljubljane, i njenog koncepta „Zelena Ljubljana”, predloţe najbolja moguća rešenja za takve manjkavosti.</s>\n<s>Tong, Sainsbury and Craig (2007, str. 349) ističu da se kvalitativno istraţivanje koristi kako bi se stekla nova znanja i otkrića.</s><s>TakoĎe, napominju oni, intervjui omogućavaju da se sazna profesionalno ili ekspertsko iskustvo ispitanika.</s><s>Kvale (1996) napominje da intervjui obezbeĎuju značajne podatke koji ne bi mogli da se dobiju kroz upitnike ili putem opservacije.</s><s>Kvalitativni podaci mogu biti u različitim formama (Thorne, 2000, str. 68).</s><s>U većini kvalitativnih analiza podaci se čuvaju u njihovom tekstualnom obliku i \"indeksirani\" su da generišu ili razviju analitičke kategorije i teorijska objašnjenja (Pope, Ziebland, & Mays, 2000).</s><s>Pored toga, ispitaniku moţe biti neugodno da svoje odgovore daje u pisanoj formi, već bi se osećao mnogo lakše i opuštenije ako bi svoje odgovore dao istraţivaču koji kroz prava i dobro struktuisana pitanja traţi mnogo dublje i značajnije odgovore na svoja istraţivačka pitanja (Phillips & Stawarski, 2008, str. 23).</s><s>Pored javnog sektora, u istraţivanje je uključen i privredni sektor, što u konkretnom slučaju znači ugostiteljske objekte.</s><s>Fokus je bio na onim ugustiteljskim objektima koji imaju neki od „zelenih“ sertifikata i koji su posvećeni poštovanju ekoloških standarda.</s><s>S obzirom da je fokus ovog rada na odrţivom i odgovornom razvoju turističke destinacije, veoma je vaţno mišljenje i primeri prakse ljudi koji kao jedno od najvaţnijih ciljeva stavljaju ekologiju i poštovanje lokalne zajednice i ţivotne sredine.</s><s>Na kraju, istraţivanje je obavljeno i u jednoj od turističkih agencija koje dovode turiste u Beograd.</s><s>Tu je veoma značajno sagledati zbog čega turisti dolaze i šta je to što ih odvraća od posete glavnom gradu Srbije.</s>\n<s>5.1 Intervju sa Turistiĉkom organizacijom Beograda (TOB) S obzirom na ulogu i aktivnosti koje obavlja, Turistička organizacija Beograda prepoznata je kao najvaţniji i najkompetentniji sagovornik u cilju istraţivanja aktuelne turističke ponude grada, kao i budućih planova za razvoj i promociju Beograda kao turističke destinacije, a sa akcentom na odrţive i ekološke norme.</s><s>U ime TOB intervju je dala gospoĎa Ljiljana Alajbegović, izvršni direktor za razvoj i marketing u gradskoj turističkoj organizaciji.</s>\n<s>Na početku, pitanja su se odnosila na rezultate turističke 2017. godine, sa aspekta posećenosti, zabeleţenih trendova, pojedinačne posete stranih i domaćih turista.</s><s>Do sada, u 2017. godini zabeleţeno je preko milion noćenja, što je povećanje od 12% u odnosu na prethodnu godinu.</s><s>Naravno, dodatno povećanje se očekuje tokom novogodišnjih praznika, kada Turistička organizacija očekuje novi talas turista.</s><s>Sektor za statistiku, kao deo gradske uprave, presek turističke sezone pravi 31. 12. kako bi u statističke podatke ušli i turisti koji posete Beograd zbog dočeka Nove godine.</s><s>Jedan od najvaţnijih razloga, koje TOB ističe kao faktor povećavanja registrovanih turista u Beogradu, je taj da se glavni grad Srbije, u svetlu ozbiljnih terorističkih pretnji, smatra bezbednim gradom, iako su sve mere predostroţnosti na najvišem nivou.</s><s>Prema sveobuhvatnom istraţivanju koje je TOB sproveo prethodne godine, a u kome je volonterski ad hok učestvovao i autor ovog rada, čak 85% ispitanih turista se u Beogradu oseća bezbedno (Slika 6).</s>\n<s>Slika 6: Bezbednost stranih turista u Beogradu Izvor: Turistička organizacija Beograda, 2016.</s><s>Kada se radi o najposećenijim atrakcijama grada, TOB izdvaja jednu posebnu grupu turista.</s><s>Gosti sa kruzera imaju unapred odreĎene itinerere i malo njih fakultativno obilazi grad.</s><s>S obzirom da se uglavnom radi o gostima koji su stariji od 60 godina, visoke plateţne moći i dosta slobodnog vremena, itinereri su napravljeni tako da mogu da svoje vreme iskoriste na najbolji način.</s><s>Oni najčešće posećuju atrakcije kao što su Muzej 25.maj (sa Kućom cveća i grobom Josipa Broza Tita), Kalemegdan, centar grada, Skadarliju i Hram Svetog Save, gde je specijalno za osobe sa invaliditetom, a takvih turista sa kruzera je puno, napravljena adekvatna infrastruktura uključujući i tablu na kojoj su Brajevom azbukom ispisane informacije o Hramu.</s><s>Kada se u obzir uzmu svi turisti koji posećuju Beograd, bilo prema utvĎenim i organizovanim itinererima, bilo u samostalnoj organizaciji, najposećenije turističke atrakcije grada, prema TOB, su: Beli dvor, Kalemegdan, Skadarlija, priobalje grada uz rečne ture (očekuje se dodatna popularizacija i posećenost ovog dela grada sa izgradnjom projekta „Beograd na vodi“) Savamala (gde turisti, izmeĎu ostalog, idu i zbog ponovne populiarizacije karaoka kao vid zabave), Cetinjska ulica, centar grada, Novi Beograd kao poslovno-ambijentalna celina i naravno Hram Svetog Save.</s>\n<s>Pored generalne posećenosti grada i konkretnih atrakcija koje generišu najveći broj turista, postavljeno je i pitanje iz kojih zemalja dolazi najveći broj turista u Beograd, odnosno kom stranom trţištu je glavni grad Srbije najatraktivniji.</s><s>Prema podacima TOB, najveći broj stranih turista dolazi u Beograd iz Turske.</s><s>Samo u 2017.godini zabeleţen je rast od čak 52% turskih turista u Beogradu.</s><s>Razlog leţi u tome, što su uvedeni novi direktni avio letovi iz Istanbula, uključujići i „low-cost” kompanije.</s><s>Pored toga, sve je više turskih kompanija u Srbiji što takoĎe donosi dodatni priliv turskih graĎana, a ne treba ni zanemariti kulturološku povezanost Srbije sa Turskom, imajući u vidu da je Otomansko carstvo bilo prisutno na ovim prostorima oko 5 vekova, zbog čega dosta ljudi iz te zemlje dolazi u Srbiju, pa samim tim i u Beograd.</s><s>Turski turisti su veliki potrošači, a u Beograd dolaze i zbog noćnog ţivota, upoznavanja zajedničke istorije i ukusne hrane.</s><s>Pored graĎana Turske, najveći priliv stranih turista je još i iz Nemačke i Grčke, ako govorimo o prva tri mesta.</s><s>Ono što je novina jeste da Beograd beleţi veliki trend rasta kada se radi o posetama turista iz Izraela.</s><s>Kao i u slučaju Turske, veći broj direktnih avio linija, ali i sve veći broj poslovnih prilika u glavnom gradu Srbije, privlači ljude iz Izraela da posete Beograd.</s><s>Ono što je još zanimljivije je, prema podacima TOB, za razliku od većine turista koji se najčešće u Beogradu zadrţavaju do 3 dana, gosti iz Izraela ostaju i do 7 dana.</s><s>Imajući u vidu njihovu plateţnu moć, jasno je da Beograd ima veliku ekonomsku korist od toga.</s><s>PotvrĎujući tezu autora iz prvog dela rada, kada je rečeno da se zbog uvoĎenja direktne avio linije do Pekinga moţe očekivati veći priliv kineskih turista, gospoĎa Alajbegović je potvrdila da se grad uveliko sprema za njihovu masovniju posetu, a kao primer dala i sve veći broj „info-tabli” na stranim jezicima, uključujući i kineski jezik.</s><s>Pored turista iz Kine, vize su ukinute odnedavno i graĎanima Indije, te se očekuje i značajniji priliv turista iz druge po broju stanovnika zemlje na svetu, iako još uvek nema informacija o uvoĎenju direktnih avio linija do Beograda.</s>\n<s>Tabela 14: Zemlje iz kojih dolazi najveći broj turista u Beograd Zemlje iz kojih dolazi najveći broj turista u Beograd Turska</s>\n<s>Izvor: Turistička Organizacija Beograda, 2017.</s><s>Motivni za posetu su uglavnom isti, a prema već pomenutom istraţivanju, najjači utisak koji turisti nose iz Beograda jesu ljubaznost, gostoljubivost BeograĎana, kao i veoma dobra atmosfera u gradu.</s><s>Nakon toga slede istorija grada, kulturne znamenitosti (poput Kalemegdanske tvrĎave i Skadarlije), kulturno-zabavni i društveni ţivot.</s><s>Ono što čini „minus“, odnosno, najčešće prituţbe turista jesu čistoća grada, pušenje na javnim mestima i velike guţve.</s>\n<s>Bez obzira što su godinama bili u samom vrhu po broju posećenosti, slovenački turisti su jedni od onih gde se beleţi negativan trend dolazaka i noćenja.</s><s>Oni, i dalje zauzimaju visoko mesto (5.mesto) po broju dolazaka u Beograd, meĎutim iz godine u godinu taj broj ili stagnira ili blago opada.</s><s>Prema proceni TOB slovenački turisti su više zainteresovani za kulturnu razmenu, pa je jedna od vrsta promocije i gostovanje nekog od beogradskih pozorišta u Sloveniji.</s><s>MeĎutim, ovakva vrsta promocije je veoma skupa, te se često sprovodi u saradnji sa slovenačkim gradskim vlastima.</s><s>Kao dobar primer ističe se saradnja sa gradonačelnikom Ljubljane, gospodinom Zoranom Jankovićem.</s><s>Koliko je slovenačko trţište vaţno za Beograd, svedoči i aktivna i detaljna promocija koja se svake godine organizuje u toj zemlji.</s><s>Ove godine je od 1820.septembra odrţana promocija Beograda u Ljubljani, uz prisustvo velikog broja zvaničnika, uključujući i gradonačelnika Ljubljane g. Jankovića, kao i ambasadorku Srbije u Sloveniji, gospoĎe Zorane Vlatković.</s><s>Pored početne konferencije za medije u gradskoj kući, odrţana je i promocija u centru Ljubljane gde su prolaznici mogli da se upoznaju sa aktuelnom ponudom Beograda, sa akcentom na city-break, novogodišnje, sportske i kulturno-umetničke programe.</s><s>Uz bogat kulturno-umetnički program i izloţbu koja je organizovana u sklopu svečane večere za predstavnike turističke privrede i politike, obuhvaćena je i B2B i B2C promocija grada (Alajbegović, 2017).</s><s>Pored toga, promocija Beograda je upotpunjena i FAM Trip za predstavnike slovenačkih medija, koji su boravili u Beogradu nekoliko dana kako bi kasnije objavili članke i reportaţe o toj poseti.</s><s>Ovakav pristup slovenačkom trţištu jasno pokazuje ţelju da turističke vlasti ponovo motivišu i privuku slovenačke turiste, koji su godinama bili najbrojniji strani turisti u Beogradu.</s>\n<s>Sledeće pitanje ticalo se prisutnosti domaćih turista u posetama Beogradu.</s><s>Ovo pitanje je pre svega postavljeno, kako bi se videlo koliko se ljudi iz unutrašnjosti odlučuju da posete svoj glavni grad, a da pri tome ostvare noćenje i uĎu u evidenciju registrovanih turista.</s><s>Prema dobijenim informacijama, situacija je počela da se poboljšava od prošle godine, kada je Vlada Republike Srbije, na čelu sa Ministarstom za trgovinu, turizam i telekomunikacije, pokrenulo akciju deljenja vaučera za odmor u Srbiji.</s><s>Ta akcija je imala veliki odjek, posebno kod najstarijeg stanovništva, te je učešće domaćih gostiju zabeleţilo veliki rast.</s><s>Pored Beograda, koji je privukao veliki broj domaćih turista, zapaţene su i značajno veće posete srpskim banjama, planinama, jezerima i drugim odmaralištima, ali i većim gradovima poput Novog Sada i Kragujevca.</s><s>Ovakva akcija je najavljena i za sledeće turističke sezone, te TOB očekuje nastavak pozitivnog trenda učešća domaćih turista u ukupnoj turističkoj posećenosti Beograda.</s><s>Kada se radi o iskorišćenosti činjenice da Beograd leţi na dve reke, te da turisti imaju prilike da Beograd upoznaju i iz druge perspektive, TOB pravi distinkciju izmeĎu razgledanja grada sa reka i kruzera koji meĎunarodnim rečnim putem, najčešće preko Dunava, uplovljavaju u Beograd.</s><s>Razgledanje grada je moguće u sezoni, koja traje od maja do novembra, ali takve ture nisu unapred odreĎene, već se organizuju prema potrebi.</s><s>Naime, TOB koristi i promoviše privatne kompanije koje pruţaju takve usluge, a koji obavljaju ture kada sakupe dovoljan broj zainteresovanih.</s><s>Tokom najfrekventnijeg dela sezone, dnevno se obavi oko 3 obilaska po kompaniji, sa otprilike 20-50 turista na plovilu po turi.</s><s>Pravljenje fiksno odreĎenih polazaka i razgledanja, prema navodima TOB, nije isplativo i iziskuje velika finansijska sredstva.</s><s>TOB je nekada imao svoj turistički brod za razgledanje grada, meĎutim, ipak se prešlo na komercijalizaciju ovog vida pruţanja usluga.</s><s>Turistička organizacija grada aktivno pomaţe privatnim kompanijama koji nude ove usluge, prodavajući karte i promovišući njihovu ponudu na svojoj internet stranici i u informativnim centrima.</s><s>Kada se radi o drugoj kategoriji turističke iskorišćenosti reka, kruzeri iz godine u godinu beleţe sve veči broj pristanaka u beogradsku luku.</s><s>Pored već pomenutuog istraţivanja o posećenosti i mišljenju turista o turističkoj ponudi grada, kao i o generalnom mišljenju o Beogradu, paralelno je uraĎeno i posebno istraţivanje koje je obuhvatalo samo turiste koje u glavni grad Srbije dolaze kruzerima.</s><s>Prema tom istraţivanju najviše ljudi koji posećuju Beograd pripadaju najstarijoj grupi ljudi, preko 65 godina, te njihovo mišljenje i preovladava anketom.</s><s>Kao i u prvom istraţivanju, i oni ističu gostoljubljivost, dobru i jeftinu hranu i atmosferu u gradu kao najveće prednosti Beograda, a čak ga, u poreĎenju sa drugim gradovima na dunavskoj ruti, svrstavaju na drugo mesto, odmah iza Beča, a ispred Budimpešte, Bratislave i Novog Sada.</s><s>Čak 83% ispitanika je reklo da su prvi put u Beogradu (Slika 7), a veliki procenat je izrazio ţelju i da ponovo doĎe (Slika 8), ali i da bi preporučili Beograd kao turističku destinaciju svojim prijateljima, što je potvrda dobrog utiska koji iz Beograda nose.</s>\n<s>Izvor: Turistička organizacija Beograda, 2016.</s><s>Ono što ističu kao nedostatak jesu, nedovoljno info pultova, prodavnica suvenira, pristup internet i wifi zonama, nedovoljno ureĎeno pristanište i nedostatak kanti za otpatke, udaljenost šoping zone, ali i potreba da se omogući bolji pristup osobama sa invaliditetom (Turistička organizacija Beograda, 2016).</s><s>U svakom slučaju, ima mesta za napredak i poboljšanje usluge prema turistima koji spadaju u red najbolje plateţnih i sa najviše slobodnog vremena.</s><s>Prema proceni TOB 2018. godine se očekuje oko 70 hiljada kruzer turista, sa oko 520 pristana u beogradsku luku, iz najčešće Australije, SAD, Nemačke i zemalja Skandinavije.</s>\n<s>Slika 8: Ţelja turista da ponovo posete Beograd Da li bi turisti ponovo posetili Beograd Izvor: Turistička organizacija Beograda, 2016.</s><s>Kada se govori o zelenim površinama Beograda, nezaobilazno je bilo pitanje o botaničkoj bašti „Jevremovac”.</s><s>Botanička bašta koja ima veliku kolekciju retkih zasada i jedinstvenih vrsta biljaka, godinama se nalazi u centru turističke zone, nedaleko od Skadarlije.</s><s>Dakle, turisti su u neposrednoj blizini, a prema navodima iz TOB, poseta turista je zanemarljva, jer pre svega, ne postoji dobra organizacija i koordinacija sa gradskom turističkom organizacijom.</s><s>Najčešće se botanička bašta koristi za proslavu venčanja, meĎutim postoje grupe koje posećuju baštu, ali ipak u nedovoljno visokom broju.</s><s>Činjenica je i da se beogradska botanička bašta ne moţe porediti sa najvećim evropskim „prirodnim oazama”, a posebno sa svetskim kao što su Singapur, Tokio ili Hong Kong.</s><s>U svakom slučaju, ponuda je generalno godinama ista i nema naznaka niti planova da će se značajnije promeniti u narednom periodu.</s><s>Sa druge strane, Beograd je započeo sa „zelenim” ili „eco-friendly” turama.</s><s>Iako još uvek to nije masovnog karaktera, Beograd je deo meĎunarodne biciklističke mreţe, a čak postoje i specijalni kruzeri koji dovoze turiste zbog voţnji bicikala po beogradskim biciklističkim stazama (Slika 9).</s><s>Pored toga u ponudi su i „sagway“ ture, kraća koja obuhvata donji i gornji Kalemegdan sa znamenitostima, i duţa koja pored toga obuhvata i centar grada sa Knez Mihailovom ulicom, zgradom Patrijaršije i beogradskim pristaništem.</s><s>Kao i u slučaju rečnih obilazaka, kada se rezervišu ture po potrebi, tako i u slučaju „zelenih“ obilazaka grada, potrebno je da se organizuje grupa, dakle, nema redovno zakazanih tura.</s><s>S obzirom da se sa ovakvom vrstom turizma počelo od nedavno, očekivanja TOB su da se pozitivan trend i povećavanje slične turističke ponude nastavi.</s><s>Sa druge strane, kada se govori o potrebama za dodatnim MICE kapacitetima, iz TOB ukazuju na činjenicu da sve veći broj hotelskih lanaca otvara svoje objekte u Beogradu.</s><s>Kao najbolji primer navedeno je i to što će tokom 2018. godine biti otvoren i prvi hotel korporacije „Hilton“, i to u samom centru grada.</s><s>Pre ove korporacije u Beograd su stigli i korporacije„Intercontinental“, „Starwood“, „Marriot“, „Falkensteiner“, „Accor“ i drugi, a tokom 2018. godine u samom centru grada biće otvoren i prvi hotel grupacije „Hilton“.</s><s>To govori o potrebi grada za konstantnim povećavanjem smeštajnih, ali i kongresnih kapaciteta.</s><s>Trenutni problem koji grad ima, kada se govori o ovoj temi jesu, prema navodima TOB, kongresni i smeštajni kapaciteti prilikom organizovanja velikih dogaĎaja.</s><s>Jedan od navedenih primera bila je i sednica OSCE (Organization for Security and Co-operation in Europe; srp.</s><s>OEBS Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju) koja je odrţana u Beogradu u decembru 2015.godine i kada je su došli visoki svetski zvaničnici uključujići ministre spoljnih poslova Rusije i Sjedinjenih Američkih Drţava.</s><s>Zbog potrebe da se brojne delegacije smeste u visokorangirane hotele, u opseg su uzeti svi hoteli koji ispunjavaju traţene standarde u reonu od 100km od Beograda.</s><s>To znači da su pojedine delegacije bili smeštene i u Novom Sadu, ali i drugim mestima u tom opsegu.</s><s>To pokazuje da teţnje Beograda da bude konkurentan na MICE trţištu znači i da je potrebno raditi na daljem proširivanju hotelskih i MICE kapaciteta uopšte, sa čim su saglasni i u gradskoj turističkoj organizaciji.</s>\n<s>Pored MICE kapaciteta, Beograd još uvek ne raspolaţe sa velikim brojem „zelenih“ hotela, odnosno, hotela koji poseduju neki od „green“ sertifikata, koji dokazuju ekološku posvećenost i zalaganje kompanije.</s><s>Ipak, TOB ne poseduje tačnu informaciju o broju ovakvih hotela, već je autor upućen da informaciju dobije od Udruţenja Hores (Udruţenje hotelijera i restoratera u Srbiji).</s><s>Iako na oficijalnoj internet stranici ovog udruţenja postoji opcija da se dobije lista svih hotela u Srbiji, takva mogućnost, verovatno zbog neaţurnosti internet stranice, nije u praksi dostupna.</s><s>Autor rada je poslao zvaničan dopis ovom udruţenju kako bi dobio informaciju o tačnom broju hotela na teritoriji Beograda, ali i Srbije, koji poseduju jedan od „green“ sertifikata.</s><s>Prema dobijenom odgovoru Udruţenja Hores, za sada, jedina dva hotela, ne samo u Beogradu, već u celoj Srbiji, koja poseduju „Green key“ seritifikat su Radison Blu Old Mill hotel i In Hotel.</s><s>Kako bi dodatno istraţio način i koncept funkcionisanja takvog hotela, autor je zatraţio sastanak sa odgovornim osobama iz ova dva hotela kako bi obavio intervju i saznao više o sertifikatu „Green key“, kao i efektima takvog sertifikata na poboljšanje usluga i privlačenje gostiju, meĎutim ni jedan ni drugi hotel nisu ţeleli da izaĎu u susret i daju odgovore.</s>\n<s>Autor je, takoĎe, ţeleo da dodatno istraţi način na koji se vrši promocija Beograda na lokalnom, odnosno, meĎunarodnom nivou.</s><s>Razlog za ovo pitanje je što se kasnije, komparativnom metodom, moţe sagledati pristup Beograda na meĎunarodnom turističkom trţištu u odnosu na druge evropske gradove, kao npr. Ljubljane.</s><s>Prema navodima TOB, ta turistička organizacija koristi više načina promocije na meĎunarodnom turističkom trţištu.</s><s>Pre svega, tu su tradicionalne metode promocije poput meĎunarodnih sajmova i drugih B2C pristupa, kao što su promocije na frekventnim javnim površinama (trgovi, pešačke zone i sl.).</s><s>Pored toga, aktivni su i u B2B oglašavanju, preko organizovanja FAM Trip (putovanja u Beograd organizovana za novinare) gde se investira u pozitivnu sliku koja se preko lokalnih medija šalje u ciljane zemlje odakle ti mediji dolaze, organizovanja različitih vrsta privrednih i poslovnih večeri, izloţbi, susreta sa diplomatama, političarima i predstavnicima svetskih kompanija.</s><s>TakoĎe, istaknut je i sve veći uticaj društvenih mreţa, koje se sve više koriste u cilju promocije.</s><s>Tu se takoĎe ubrajaju i turistički video spotovi koji su dostupni na internetu.</s>\n<s>Kada se govori o istraţivanju trţišta, odgovor TOB je bio veoma jasan, a to je da se istraţivanja rade na godišnjem nivou i da se konstantno uporeĎuju i analiziraju sa rezultatima prethodnih istraţivanja, sa ciljem da se uoče novi trendovi, kao i generalno sve promene u izjašnjavanju turista.</s><s>Istraţivanja se rade na više nivoa, obuhvataju veliki opseg turista, a čak se rade i istraţivanja za ciljano trţište, kao što je slučaj sa istraţivanjem koje se obavlja nad „cruise“ turistima.</s><s>Istraţivanja se vrše na tradicionalan način, popunjavanjem upitnika koji sastavlja TOB.</s><s>Kada se radi o monitoringu turističkih objekata i turističke infrastrukture, TOB konstantno vrši provere i poseduje sve informacije o trenutnom stanju turističke infrastrukture, započetih projekata ili odreĎenih problema koje je potrebno prevazići.</s><s>U intervjuu je konkretno naveden primer beogradske boemske četvrti - Skadarlije, gde je odlukom gradske vlasti započet projekat rekonstrukcije i ureĎenja.</s><s>TOB je konstantno bila u kontaktu sa gradskim vlastima i izvoĎačima radova kako bi ispratila dinamiku radova i imala sve informacije koje pravovremeno moţe da dostavi turistima.</s><s>U vezi sa projektima koji su za cilj imali promovisanje koncepta odrţivog turizma, gradska turistička organizacija ističe da svi projekti koji su do sada pravljeni i koji su u planu za budućnost jesu koncipirani da budu odrţivi, jer je to cilj svakog njihovog projekta.</s><s>Kao primer ponovljen je projekat promocije biciklističkih staza koje iz godinu u godinu privlače sve veći broj „cycling“ turista, ali rečeno je da primera ima još, kao što su Beogradski latino maraton ili tura „Podzemni Beograd“.</s><s>Na pitanje o činjenici da u novoj Strategiji o razvoju turizma 2016-2025. nema konkretnih ideja i predloga koje idu u korist ekološkom i odrţivom razvoju turizma, TOB se slaţe sa tom konstatacijom, ali ističe i da prilikom izrade te Strategije, turističke organizacije Beograda i Srbije nisu bile konsultovane od strane nadleţnog ministarstva.</s><s>S obzirom na utvrĎene nedostatke u Strategiji, iz TOB veruju da će se u narednom periodu ista Strategija menjati.</s>\n<s>Što se tiče saradnje sa lokalnim turističkim centrima, agencijama i organizacijama, TOB ističe dobru višegodišnju saradnju, posebno kada se radi o zajedničkim nastupima na meĎunarodnom trţištu, ali i razmeni iskustava, edukaciji i poslovno-tehničkoj saradnji.</s><s>Sa druge strane, kada se govori o saradnji sa gradskom i drţavnom upravom, saradnja je definisana zakonima.</s><s>Budţet koji se dodeljuje TOB definisan je shodno prihodima od turističkih taksi, tako da za velike projekte lokalna turistička organizacija često traţi partnere koji bi pomogli u finansiranju projekata.</s><s>Pored toga, zajednički se radi i na targetiranju trţišta i na taj način se sinhronizuje rad nacionalne i lokalnih turističkih organizacija.</s><s>Trenutno se, prema navodima iz TOB, radi na animiranju i većoj prisutnosti trţištima istoka Evrope, poput Rusije i Belorusije.</s><s>TakoĎe, saradnja sa gradskim komunalnim sluţbama postoji, koordinacija aktivnosti je dobra, meĎutim, turisti se i dalje ţale na veliku zagaĎenost i neureĎenost javnog prostora.</s><s>Svaka veća akcija ili pooštravanje kazni su u nadleţnosti drţave i grada, te u vezi sa tim TOB ne moţe da se aktivnije uključi.</s>\n<s>Beograd poseduje veliki broj partnerskih gradova sa kojima radi na ekonomskoj, trgovinskoj, ali i turističkoj saradnji.</s><s>Protokoli o razumevanju i saradnji regulišu namere za saradnju i do sada su potpisani sa brojnim gradovima, poput Maribora, Ljubljane, Seula, Moskve, Banjaluke...</s><s>Istaknuta je jedinstvena saradnja izmeĎu gradskih opština Beograda - Stari grad i njene glavne turističke oblasti Skadarlije koja je pobratimljena sa pariskim Monmatrom (Montmartre) i briselskim Il Sakre (Îlot Sacré).</s><s>Pored toga, saradnja postoji u više oblasti kao što su edukacija, promocija, organizovanje seminara, razmena iskustava i dr.</s>\n<s>Kada se govori o glavnoj komparativnoj prednosti Beograda kao turističke destinacije, TOB se poziva na svoja zvanična istraţivanja gde je najveći broj ispitanih turista istakao gostoljubljivost lokalnog stavnovništva kao najlepši i najjači utisak koji nose odavde.</s><s>Pored toga, turisti hvale i to što, po njima, grad konstantno raste i razvija se, potom, ambijentalne celine grada, smatraju ga veoma „ţivim“, a pojedini američki turisti su ga čak uporedili i dali mu epitet „evropski Njujork“.</s><s>U svakom slučaju, najveća komparativna prednost jesu ljudi i pozitivni duh koji vlada gradom.</s><s>Gostoljubivost BeograĎana čak 90% ispitanih turista ocenjuje kao dobru, odnosno odličnu (Slika 10), što je pokazatelj da je ovo jedna od najjačih tačaka kada se radi o resursima koju destinacija nudi.</s><s>Pored toga, ovo je dobar signal da lokalno stanovništvo podrţava dolazak stranaca što je vaţan, moţda i najbitniji preduslov kada se radi o turističkom razvoju destinacije.</s>\n<s>Izvor: Turistička organizacija Beograda, 2016.</s><s>Beograd je u poslednjih nekoliko godina postao veliko gradilište i moţe se reći da je dosta toga uraĎeno na polju infrastrukturnih projekata.</s><s>To isto vaţi i za turistički sektor.</s><s>Do sada su obnovljene neke od glavnih turističkih zona i atrakcija, poput Cvetnog trga, Skadarlije, Muzeja savremene umetnosti, a trenutno su u fazi rekonstrukcije i Narodni muzej, koji ne radi punim kapacitetom već više od deceniju, potom Kosančićev venac i nešto što je postalo veoma popularno meĎu turistama, a to su beogradske pijace.</s><s>Uz to, ne treba zaboraviti ni najveći poslovno-turistički projekat koji je trenutno u izgradnji a to je „Beograd na vodi“.</s><s>Zahvaljujući tom projektu, priobalje Save je već ureĎeno, a radi se na dodatnim turističkim kapacitetima, koji su predviĎeni projektnim planom.</s><s>Govoreći o prodaji i promociji lokalnih i ekoloških proizvoda, TOB je istakla da u Srbiji još uvek nisu implementirani zakoni Evropske unije koji se tiču ekologije, iako se prave značajni koraci ka tome.</s><s>Stoga, Srbija još uvek nema obavezu kakve imaju sve članice EU, te iz tog razloga i nema značajnijih rezultata u ovoj oblasti.</s><s>Ipak, istaknuto je da je izvoz domaćeg meda odličan primer na koji način bi domaći prirodni i ekološki proizvodi mogli da budu plasirani u budućnosti.</s><s>Pored izvoza, vrši se i prodaja i turisti veoma često kupuju med kao suvenir.</s><s>U svakom slučaju, trend ovakvog vida promocije je pozitivan, ali se značajniji rezultati, prema stanovištu TOB, očekuju onda kada Srbija usvoji i počne da primenjuje zakone EU iz ove oblasti.</s><s>U vezi sa tim, rečeno je i da Privredna komora Srbije, Hores, nadleţna ministarstva, kao i druge drţavne i nevladine organizacije redovno obavljaju kurseve i radionice sa ciljem edukacije ljudi o značaju odrţivosti i ekologije.</s><s>U ovakvim radionicama učestvuju i predstavnici i gradske i nacionalne turističke organizacije.</s><s>Koncept je u najvećem broju slučajeva B2B, gde se kroz prezentacije i diskusiju, kao i primere iz poslovnog sveta dolazi do novih znanja i poslovnih ideja.</s><s>Saradnja sa kancelarijama EU postoje, kao i sa drugim turističkim organizacijama, a najbolji primer koji je ponuĎen jesu posete eco-farmama u Grčkoj, Sloveniji, Italiji i Austriji, kako bi se kroz primere dobre prakse našao model po kome bi tako nešto moglo da zaţivi i u Srbiji.</s><s>5.2 Intervju u Turistiĉkom info centru (TIC) Imajući na umu da Turistička organizacija Beograda radi, pre svega, na promociji i kreiranju turističke ponude grada, te da joj je direktna komunikacija sa turistima ograničena, obavljeno je i istraţivanje u informativnom centru koji, naravno, radi u okviru gradske turističke organizacije.</s><s>Cilj tog intervjua je bio da se saznaju podaci „iz prve ruke“, odnosno da se na mestu koje ima direktan kontakt sa turistima doĎe do informacija koje se, pre svega, odnose direktno na turiste i njihove aktivnosti.</s><s>Pored toga, autor je ţeleo i da proveri odgovore dobijene tokom intervjua u TOB, odnosno informacije sa kojima raspolaţe TOB i informacije koje se mogu dobiti u TIC koji je, kako je već rečeno, u neposrednom i konstantnom kontaktu sa turistima.</s><s>U ime Turističkog info centra intervju je dala gospoĎa Biserka Vasić, zaposlena u Turističkom info centru u Knez Mihailovoj ulici.</s>\n<s>Iako je statistika i analitika više posao gradske turističke organizacije, autor je ţeleo da proveri da li sa sličnim informacijama raspolaţe i info centar, konkretno kada se radi o tekućoj turističkoj sezoni.</s><s>Tu je već došlo do prvih nesaganja s odgovorima TOB, jer, iako i jedni i drugi potvrĎuju porast broja noćenja i posećenosti, TOB govori o povećanju od 12%, a info centar o povećanju od 20%.</s><s>S obzirom da se ovakvi podaci dobijaju od gradskog Sekretarijata za upravu, odnosno sektora statistike u okviru tog sekretarijata, oni su proverljivi i javni, i sa njima moraju raspolagati sve turističke institucije.</s><s>Ukoliko se uporede rezultati i zvanična statistika Sektora za statistiku (2017), jasno je da je povećanje broja noćenja nešto iznad 20% (januar-oktobar 2016/2017), odnosno broja poseta oko 17% (Sekretarijat za upravu - Sektor statistike, 2017), što su podaci koje je izneo info centar.</s>\n<s>Kada se govori o najposećenijim turističkim mestima u Beogradu (Tabela 15), i TOB i TIC imaju podjednake informacije.</s><s>TIC je, pored već tradicionalno posećenih: Kalemegdana, centra grada, Muzeja 25. maj i Kuće cveća, istakao i veliku zainteresovanost turista za Muzejom Nikole Tesle, kao i za posetu Zemunu.</s><s>Isto tako, potvrĎeno je i da najveći broj turista dolazi u Beograd iz Turske, Izraela, Grčke, zemalja bivše Jugoslavije, ali je, prema tvrdnjama TIC, primetan i značajan broj turista iz Kine, kao rezultat direktne avio linije, ali i turista iz susedne Bugarske, koji najviše dolaze tokom novogodišnjih praznika.</s><s>Ipak, u TIC nisu imali podatak o primetnom padu dolazaka turista iz pojedinih zemalja.</s><s>Prema njihovoj tvrdnji, turisti iz ostalih zemalja su u okviru dosadašnjih poseta.</s><s>Kada se govori o registrovanim domaćim turistima, ni TIC kao ni TOB nema konkretnu i zvaničnu informaciju.</s><s>Ipak, umesto toga, ističu da je primetno da su domaći turisti najzainteresovaniji za posetu dvorskom kompleksu na Košutnjaku i Avali.</s>\n<s>Izvor.</s><s>Turistička organizacija Beograda, 2017.; Turistički info centar, 2017.</s><s>Jedno od najznačajnijih pitanja iz intervjua u TIC ticalo se registrovanja utisaka turista, odnosno njihovih pohvala ili prituţbi na ukupan ili odreĎen turistički doţivljaj.</s><s>Kako info centar ima najviše kontakta sa turistima, ovaj centar je i najpozvaniji da pruţi relevantan odgovor.</s><s>Prema rečima gĎe.</s><s>Vasić, turisti svoje pohvale ili prituţbe mogu da upišu u knjigu utisaka koja se nalazi u svakom info centru ili da usmeno prenesu svoje utiske zaposlenima u info centru koji kasnije to beleţe.</s><s>Svi zabeleţeni utisci prenose se u direkciju Turističke organizacije Beograda, gde se sve analizira i gde se donose odluke o daljim operativnim akcijama.</s>\n<s>Kada se radi o zainteresovanosti turista za rečne ture, TIC ističe povećanu zainteresovanost za razgledanje Beograda sa reka.</s><s>MeĎutim, posebno se ističu i ture „Dunavom kroz Srbiju“, gde turisti imaju prilike da posete Novi Sad, uzvodno od Beograda, ili Đerdap na istoku zemlje.</s><s>Kao i TOB i Turistički info centar ističe saradnju sa privatnim kompanijama koje vrše turističku uslugu razgledanja grada sa reka, meĎutim za razliku od lokalne turističke organizacije, iz info centra ističu da su ture ovakvog razgledanja grada zakazane i da postoji red voţnje.</s><s>Naime, kako je rečeno, tokom sezone, ture su svakodnevne u više termina.</s><s>Turisti nisu previše zainteresovani za razgledanje botaničke bašte „Jevremovac“ i oni koje je i posete uglavnom se nisu o tome raspitivali u info centru.</s><s>TakoĎe, ista situacija je i sa „zelenim hotelima“, odnosno sa hotelima koji imaju neki od sertifikata odrţivosti.</s><s>S obzirom da se nisu susretali sa upitima o takvim hotelima, u info centru ne raspolaţu sa informacijama da li i koliko hotela u Beogradu ima neki od „green“ ili „eco“ sertifikata.</s><s>Sa druge strane, TIC ističe da su „zelene“ ture po Beogradu postale popularne, posebno ture biciklom.</s><s>Najnovija „zelena“ tura je segway tura, meĎutim, s obzirom na cenu takve ture, organizuje se u zavisnosti od interesovanja.</s><s>5.3 Intervju u turistiĉkoj agenciji „Sabra“ Kako bi se sagledala strana turista koji posećuju glavni grad Srbije, odnosno njihovi razlozi za posetu, utisci, dobre i loše kritike, nedostaci, prednosti grada kao turističke destinacije, obavljen je intervju sa gospoĎom Irenom Čalikjan menadţerkom operacija za dolazeće turiste.</s><s>Turistička agencija „Sabra“ dobitnik je nagrade „Turistički cvet“ za najbolju receptivnu turističku agenciju u 2017. godinu, te je apsolutno relevantan izvor primarnih informacija koji se tiču receptivnih turista.</s><s>Fokus intervjua je bio, kao što je već rečeno, na generalnom utisku i kritkama koje strani turisti imaju o Beogradu.</s><s>Pre svega, gospoĎa Čalikjan je pitana da oceni poslednju turističku sezonu sa aspekta posećenosti glavnog grada Srbije.</s><s>Istaknuto je da 2017. godina moţe biti odlično ocenjena s obzirom da je zabeleţen značajan porast broja stranih turista.</s><s>To je, kako je rečeno, veoma dobro jer se nastavlja kontinuitet rasta broja stranih turista iz godine u godinu.</s><s>Pored toga, primetan je i sve veći broj „povratnika“, odnosno, turista koji su već ranije posećivali Beograd, ali i onih turista koji su u Beograd došli po preporuci svojih prijatelja.</s><s>Najčešći tip turista koji se odlučuje za Beograd su „leisure“ turisti i to oni koji spadaju u starosnu grupu od 55+ godina.</s><s>Moţe se zaključiti da je ohrabrujuće što se beleţi pozitivan trend dolazaka stranih turista, posebno imajući u vidu „povratnike“, što bi trebao biti dokaz da su bili zadovoljni uslugom i sveukupnim utiskom prilikom prve posete gradu.</s><s>Takvi turisti sigurno prave najbolji marketing za turističku destinaciju, predlagajući i ohrabrujući svoje prijatlje i rodbinu da je i oni posete.</s><s>Čini se da je „word of mouth“ (eng. usmeno prenošenje) trenutno pozitivan za Beograd kao turističku destinaciju.</s>\n<s>Najveći priliv stranih turista je i ove godine zabeleţen u periodu od aprila do oktobra (Slika 11).</s><s>To je za sve „city break“ destinacije, pa tako i za Beograd, glavni period turističke sezone.</s><s>Interesantno je, da nije istaknut period za vreme novogodišnjih i boţićnih praznika, iako je uloţeno mnogo sredstava kako bi Beograd bio prepoznat i kao novogodišnja turistička destinacija.</s><s>Iako su turisti bili prisutni, moguće je da nisu u velikom broju dolazili preko turističkih agencija.</s><s>Slika 11: Priliv turista u Beogradu 2017. 20000</s>\n<s>Izvor: Zavod za informatiku i statistiku, 2018.</s><s>Kada se govorilo o najposećenijim turističkim atrakcijama u Beogradu, to su se ponovo kao glavne turističke atrakcije grada potvrdili Kalemegdan, Hram Sv. Save, Muzej Istorije Jugoslavije i Muzej Nikole Tesle.</s><s>S obzirom da nema odstupanja u odgovorima kada su turističke atrakcije u pitanju, očigledno je da su pobrojane atrakcije najinteresantije za turiste.</s><s>S obzirom na istoriju i značaj koji imaju, to svakako nije iznenaĎenje.</s>\n<s>Najveći broj registrovanih stranih turista, prema podacima agencije „Sabra“ je iz azijskih zemalja, pre svega iz Kine i Tajvana.</s><s>Ta činjenica potvrĎuje tezu da Beograd i Srbija postaju sve dostupniji i privlačniji turistima sa dalekog istoka, pre svega zbog otvorene avio linije izmeĎu Beograda i Pekinga.</s><s>Ogromni potencijal koje sa sobom nosi azijsko trţište pomera fokus receptivnih turističkih agencija na taj deo sveta.</s><s>Očekivano je i da se nastavi beleţenje pozitivnog trenda kada su u pitanju turisti sa Istoka u narednim godinama, posebno imajući u vidu sve jaču turističku kampanju koja „targetira“ to turističko trţište.</s><s>Pored azijskih turista, prema rečima gospoĎe Čalikjan, primetno je prisustvo i turističkih grupa iz Evrope, pre svega iz Austrije i Italije.</s><s>Ipak, dodato je i da, prema podacima ove turističke agencije, najmanji broj turista dolazi iz Nemačke.</s><s>Ovo moţe samo biti pokazatelj na kom trţištu je fokus turističke agencije, s obzirom na podatke TOB koji visoko kotiraju prisustvo nemačkih turista.</s><s>Kada se govori o kritikama turista, kao one najpozitivnije izdvajaju se gostoljubivost, ukusna hrana, stanovništvo koje dobro zna engleski jezik, ali i dobra obučenost i stručno ophoĎenje turističkih vodiča.</s><s>Sa druge strane, negativne kritike se najčešće odnose na lošu saobraćajnu infrastrukturu, kao i na prevelike porcije koje se sluţe u ugostiteljskim objektima.</s><s>Očigledno da, i pored toga što izdvajaju ukusnu hranu kao jedan od najboljh doţivljaja u Srbiji i Beogradu, strani turisti nisu navikli da na tanjiru imaju tradicionalno velike porcije.</s><s>Ipak, imajući u vidu da je dobra gozba i tradicionalno gostoprimstvo nešto po čemu je Srbija prepoznatljiva, ovakve zamerke nisu nešto što permanentno kvari sliku o turističkoj destinaciji.</s><s>Putevi, sa druge strane, svakako moraju biti mnogo bolji i kritike stranih turista su po ovom pitanju veoma ozbiljne.</s><s>Kao što je već pomenuto u ranijem poglavlju koje se tiče saobraćajne infrastrukture, razvoj drumske infrastrukture je nešto što mora biti jedan od prioriteta kada se radi o odrţivom razvoju turističke destinacije.</s><s>Bez dobre povezanosti i kvalitetnih saobraćajnica, dalji turistički razvoj nije moguć.</s>\n<s>Promocija na meĎunarodnom nivou, prema rečima gospoĎe Čalikjan, vrši se spotovima o Srbiji i nastupima na meĎunarodnim sajmovima.</s><s>Pored toga, agencija „Sabra“ organizuje periodično i info ture za partnere iz inostranstva, a u cilju pospešivanja prodaje odreĎenih regiona.</s><s>Dakle, pored tradicionalnih metoda promocije, usmerenih direktno prema potencijalnim turistima, sve više se upotrebljavaju B2B pristupi, odnosno ulaganje u odnose sa ino partnerima.</s><s>Razvijanje takvih poslovnih odnosa u perspektivi moţe da ima veći i plodonosniji efekat, s obzirom na činjenicu da strani partneri imaju mnogo razvijeniju mreţu i veći potencijal da privuku turiste iz svojih matičnih zemalja.</s>\n<s>Istraţivanje trţišta je svakako jedno od najvaţnijih aduta koje se upotrebljava kako bi se dobile informacije koje su od značaja za dalje poslovne i strateške odluke.</s><s>Stoga, turistička agencija „Sabra“ svoje istraţivanje trţišta vrši na način da svaki turista popunjava anketne listiće na osnovu kojih agencija saznaje u kojim segmentima je potrebno da se poboljša usluga.</s><s>Pored toga, saznaju se i njihova interesovanja kao i satisfakcija i ostvareni efekti.</s><s>Pored toga, partneri iz inostranstva obaveštavaju agenciju o interesovanju turista.</s><s>Dakle, ponovo se pokazuje potreba za negovanjem B2B odnosa, posebno imajući u vidu da je teško i skupo istraţiti strano turističko trţište bez pomoći lokalnih partnera.</s>\n<s>Kao što smo već rekli, Turistička organizacija Beograda je zaduţena za stalnu turističku promociju Beograda, a pored toga i za odnose i koordinaciju aktivnosti sa receptivnim turističkim agencijama.</s><s>GospoĎa Čalikjan ističe vrlo dobru saradnju sa turističkim organizacijama Srbije i Beograda.</s><s>Poslednjih godina se, prema njenim rečima, ta saradnja poboljšala u odnosu na prethodne godine.</s><s>Više se razmenjuju informacije i planovi nego ranije.</s><s>Turistička organizacija Srbije često poziva novinare i partnere iz inostranstva na info ture, a u cilju promocije.</s><s>Tom prilikom se organizuju i B2B sastanci sa tour operaterima iz inostranstva gde se upoznaju sa receptivnim turistickim agencijama iz Srbije.</s><s>TakoĎe, Turistička organizacija Srbije je mnogo više prisutna na raznim meĎunarodnim sajmovima, gde i lokalne agencije mogu da im se priključe.</s><s>Razmatrajući komparativne prednosti Beograda u odnosu na druge turističke destinacije u regionu, ističe se nekoliko glavnih stvari.</s><s>Prvo, jako dobro povezan avio saobraćaj sa drugim zemljama, te svi turisti koji dolaze da u region ili zapocinju ili završavaju turu u Beogradu.</s><s>Drugo, glavni grad Srbije je sve popularniji po noćnom zivotu i svi smatraju da ce biti grad budućnosti upravo u tom segmentu.</s><s>Stranim turistima se dopada veliki broj restorana i klubova koji su otvoreni do kasno u noć, kao i to što u većini ugostiteljskih objekata ima „ţive muzike\".</s><s>Bez obzira na navike u ishrani, svima se dopada tradicionalna kuhinja, kao i već takoĎe pomnuto gostoprimstvo i srdačnost lokalnog stanovništva.</s>\n<s>Sa druge strane, utisak koji se stekao iz kontakta sa stranim turistima i rada na terenu je da bi moralo više da se poradi na nalaţenju mesta za parkiranje turističkih autobusa, ali i na kontroli ko vodi turističke grupe.</s><s>Česta je pojava da grupe vode vodiči ili osobe koje nisu licencirani, i/ili pratioci grupa iz regiona.</s><s>Evidentno je da, imajući u vidu ovakva saznanja, to utiče na prezentaciju Srbije i Beograda.</s><s>Moţe se zaključiti da je neophodna jača kontrola nadleţnih turističkih organa kako bi sprečili da nelicencirani vodiči imaju upliv u voĎenje turističkih grupa.</s><s>Na taj način bi prezentacija grada bila kvalitetnija, a turisti bi bili sigurni da su dobili sigurne i tačne informacije.</s><s>6 BENCHMARKING ANALIZA: PRIMER DOBRE</s>\n<s>U cilju nagraĎivanja truda i zalaganja za rešavanjem ekoloških izazova sa kojima se većina gradova danas suočava, Evropksa komisija je 2010. godine oformila nagradu „Zelena prestonica Evrope“ (eng. „European Green Capital“).</s><s>Evropska komisija prepoznala je značajnu ulogu i potencijal lokalnih vlasti u posvećenosti poboljšanja ţivotne sredine i ekoloških standarda i u vezi sa tim formirala ovakvu nagradu, kao podstrek da što više gradova Evrope sledi ovakvu praksu i ohrabri negovanje zdravih, ekoloških i odrţivih vrednosti, ali i da nagradi gradove koji su uloţili takve napore i napravili pozitivan rezultat.</s><s>Konkretno, nagrada se dodeljuje gradu koji „ima konzistentan rezultat o postizanju visokih ekoloških kriterijuma, te je posvećen ambicioznim ciljevima za dalje poboljšanje ţivotne sredine i odrţivog razvoja i da moţe da deluje kao uzor koji inspiriše druge gradove i promoviše dobre prakse u svim drugim evropskim gradovima.“ (European Comission, 2018) Od uspostavljanja ove nagrade, do sada je proglašeno 10 „zelenih gradova“ (Tabela 16): Tabela 16: Spisak dobitnika nagrade „Zelena prestonica Evrope\" Godina</s>\n<s>Gradske vlasti Ljubljane posvetile su se cilju da od prestonice stvore mesto u kome će lokalno stanovništvo ţiveti zdravije i ekološki ureĎeno, a i u koje će turisti dolaziti u većem broju doprinoseći tako razvoju Ljubljane kao turističke destinacije.</s><s>Razvoj Ljubljane kao „zelene“, tj. ekološki i odrţivo orijentisane destinacije, počeo je „Vizijom Ljubljane 2025.“, u kojoj su definisana 93 projekta vredna najmanje 3 milijarde eura.</s><s>Projekti su imali za cilj da doprinesu ispoljavanju svih prednosti koje Ljubljana moţe da ponudi, oblikovanju identiteta grada, kao i poboljšavanju uslova za ţivot lokalnog stanovništva, ali i ekonomskom razvoju glavnog grada Slovenije.</s><s>U kreiranju projekata i same vizije Ljubljane učestvovala je gradska vlast, ali i lokalno stanovništvo, koje je zamenik gradonačelnika Ljubljane g. Janez Koţelj pozvao da predloţe svoje ideje kako bi glavni grad bio bolje i lepše mesto za ţivot (Mestna občina Ljubljana, 2018).</s><s>Kao dva najvaţnija projekta g. Koţelj istakao je izgradnju tri hidroelektrane na Savi, koja bi preusmerila grad na obnovljive izvore energije, ali i na ureĎenje velikog savskog parka i razvoj sportsko rekreativnog sadrţaja.</s><s>Drugi najvaţniji projekat, po rečima g. Koţelja, bio je ojačavanje ţeleznice, imajući u vidu da je Ljubljana na raskršću dva velika ţeleznička koridora.</s><s>Ovaj projekat je vezan i za razvoj odrţivog saobraćaja, koji bi, kao takav, rešio saobraćajne probleme grada (Kos D., 2008).</s><s>Pored ta dva glavna projekta, definisani su i drugi projekti koji su planirani da budu završeni do 2025.godine.</s><s>Pored ureĎenja parkova, gradnje sportskog parka i stadiona Stoţice, gradnje prve dţamije, te ureĎivanja nasipa, mostova i rečnog pristaništa, jedan od najvaţnijih projekata bio je izmeštanje saobraćaja iz centra grada.</s><s>Tim projektom, centar grada je postao prava pešačka zona, sa brojnim biciklističkim stazama, kafićima, turističkim brodovima, gondolama koje povezuju stari grad, uličnim umetnicima i raznim drugim sadrţajima.</s><s>Jedina dostupna prevozna sredstva su električna vozila, koja besplatno prevoze turiste po centru mesta.</s><s>Kako bi dobila status „zelene prestonice“, Ljubljana je morala napraviti mnogo promena u dotadašnjem funkcionisanju grada.</s><s>Da bi se pribliţila ekološka slika Ljubljane, na zvaničnom sajtu „Green Ljubljana“ (greenljubljana.com) objavljeni su podaci koji pokazuju do koje mere je glavni grad Slovenije napredovao kada je u pitanju odrţivi razvoj, sa posebnim akcentom na ekologiju i korišćenje obnovljivih izvora energije (Mestna občina Ljubljana, 2015).  74% domaćinstava greje se daljinski i ima distribuciju prirodnog gasa;  U potpunosti se moţe koristiti voda za piće bez prethodne prerade;  Centar grada je sada najvećim delom otvoren za pešake i bicikliste;  63% prikupljenog odvojenog otpada čini Ljubljanu liderom u Evropi;  542 m2 javnih zelenih površina po stanovniku;  80 ha novo odrţavanih zelenih površina;  Od degradiranog gradskog zemljišta prave se nove zelene površine;  Ljubljana se nalazi na listi najboljih gradova kada je u pitanju odrţivi razvoj.</s><s>Da je Ljubljana uspešna u implementaciji odrţivog razvoja govore i brojne nagrade.</s><s>Pored već pomenute „Europe Green Capital“ 2016. godine, dobitnik je i „Global Top 100 Sustainable Destinations“ 2014. i 2016. godine, „Slovenia Green: zlatni sertifikat“ 2015. godine, nagrada Evropske komisije za dostupni turizam 2016. godine, „Destination Award“ 2016. godine, „WTM Responsible Tourism Award: Najbolja komunikacija u oblasti odgovornog turizma“ 2017. godine i mnoge druge nagrade (Mestna občina Ljubljana, 2015), (Turizem Ljubljana, 2018).</s><s>Da je Slovenija posvećena odrţivom razvoju turizma govori i činjenica da je ova drţava postala prva zemlja u svetu koja je proglašena „zelenom destinacijom“ 2016.godine (The Slovenia Times, Evidentno je da Beograd i Srbija mogu mnogo toga da nauče i praktično primene kako bi napravili konkretne pomake u procesu odrţivog razvoja turizma.</s><s>Reklo bi se da je Beogradu, kao i Ljubljani u to vreme, potrebna odreĎena vizija, potkrepljena brojnim projektima koji bi svojom realizacijom pravili pomak i doprineli odrţivosti.</s><s>Ipak, kada se porede Beograd i Ljubljana treba prvo istaći neke razlike koje treba imati u vidu kada se govori o mogućnostima da glavni grad Srbije krene istim putem kao Ljubljana.</s><s>Pre svega, Beograd je mnogo veći grad od Ljubljane, kako po broju stanovnika, tako i po površini.</s><s>Samim tim, frekvencija saobraćaja je daleko veća i kompleksnija.</s><s>Pored toga, kada je krenula u takve projekte, Slovenija je uveliko bila punopravni član Evropske unije, dok je Srbija još uvek na putu da to postane.</s><s>To je vaţno iz razloga što su fondovi Evropske unije za razvoj i finansiranje projekata značajni, a Srbija, iako zvanično kandidat, ne moţe da koristi te fondove u punom kapacitetu.</s><s>Osim toga, pisanje takvih projekata zahteva znanje i iskustvo, što ljudi u Srbiji još uvek nemaju u dovoljnoj meri.</s><s>Ekonomska situacija Slovenije i Srbije je takoĎe značajno drugačija, te bi ulaganje drţave Srbije u takve projekte bio luksuz s obzirom na primarne probleme graĎana.</s><s>Osim toga, javni dug zemlje je već veoma visok da bi se razmišljalo o kreditima i drugim vrstama pozajmica koji bi se koristili za tu namenu.</s><s>Beograd bi mogao da iskoristi iskustva Ljubljane na način da na pravi brojne projekte sa kojima bi aplicirao u fondove koji bi dali sredstva za finansiranje.</s><s>MeĎutim, pre toga, moralo bi se obaviti puno na edukaciji stanovništva i objašnjavanju potrebe za odrţivim i ekološkim ureĎenjem grada.</s><s>Veoma je vaţno da takav koncept bude prihvaćen od strane lokalnog stanovništva, kako bi mogao da se razvija i primeni u punom kapacitetu.</s><s>Treba objasniti koje su sve prednosti takvog koncepta, pre svega kada se govori o zdravijem ţivotu i ekonomskim benefitima na duţi period.</s><s>Pored toga, grad bi mogao da počne od manjih projekata, za koje nisu potrebna velika novčana sredstva a koja daju ţeljeni rezultat u praksi.</s><s>Treba istaći i da je Beograd napravio odreĎene pomake u tom segmentu - uvedena je prva linija električnih autobusa, na pojedinim mestima mogu se naći kontejneri za reciklaţu, sa savske obale su uklonjene olupine plovila, a uvedena je i komunalna policija sa ciljem da brine o komunalnom redu grada.</s><s>Ipak, komunalna policija ima i druge nadleţnosti, te u praksi njihovo delovanje po ovom pitanju nije najefikasnije.</s>\n<s>Kao višestruki dobitnik nagrada za odrţivi razvoj turizma i za ekološko ureĎenje grada, Ljubljana zaista moţe da predstavlja model koji bi Beograd mogao i trebao da sledi.</s><s>Pre svega, gradske vlasti Beograda bi trebale da iskoriste dobre odnose sa zvaničnicima Ljubljane kako bi razgovarali o projektima koje je najveći slovenački grad realizovao i kakvi su efekti takvih promena.</s><s>Prenošenje iskustava je veoma vaţno jer predstavlja novo znanje i otvranje novih horizonata koji mogu biti iskorišćeni u daljem razvoju grada kao turističke destinacije.</s><s>Dalje, definisanje jasnje vizije kako bi Beograd trebalo da izgleda i na koji način će se zacrtani projekti realizovati.</s><s>To podrazumeva i jasne planove i organizaciju, počev od obezbeĎivanja materijalnih sredstava.</s><s>Konačno, kao što je Ljubljana posluţila kao svetli primer i nosilac odrţivog razvoja cele zemlje, ali i posluţila kao model drugim evropskim gradovima, tako bi glavni grad Srbije trebalo da svojom vizijom i realizacijom projekata u cilju odrţivog turističkog razvoja, pokrene i druge gradove u Srbiji da slede takav primer.</s><s>7 PREDLOZI ZA BUDUĆI RAZVOJ BEOGRADA KAO TURISTIĈKE DESTINACIJE</s>\n<s>Uzimajući u obzir celokupno stanje turizma u Beogradu, karakteristike grada, postojeću infrastukturu, ali i konkurentsko trţište i globalne turističke tokove, glavni grad Srbije nesumnjivo ima veliki potencijal da postane turistički lider ovog dela Evropa, meĎutim za to je potrebno da se na zdravim temeljima postave planovi i zadaci koji će ići u prilog odrţivom razvoju turističke destinacije.</s><s>Da bi se to došlo do toga moraju se objediniti i sinhronizovati zakoni iz oblasti turizma, ekologije, urbanizma, kao i drugi neophodni pravni akti.</s><s>Potom, vaţno je da se celom procesu pristupi temeljno i sa jasnom idejom i vizijom kako Beograd treba da promoviše svoje turističke kapacitete, a što bi bilo u skladu sa turističkom traţnjom.</s><s>Ekološko ureĎenje grada moralo bi da bude jedan od prioriteta, kako zbog privlačenja turista, tako i zbog lokalnog stanovništva koje bi na taj način ţivelo zdravije i sa većim ekonomskim benefitima.</s><s>Kako bi na najbolji način definisali najvaţnije zadatke koje Beograd mora da uradi kako bi se u budućnosti razvijao kao odgovorna i odrţiva turistička destinacija, definisana su 4 glavna prioriteta.</s><s>Ti prioriteti pomoći će da se bolje definišu konkretni koraci koji moraju biti sprovedeni kako bi se planski Beograd menjao i postao destinacija sa kvalitetnijim uslovima za razvoj turističke privrede.</s><s>Ti prioriteti su: Prioritet I: Rešavanje problema saobraćaja u gradu i poboljšanje saobraćajne infrastrukture</s>\n<s>Prioritet II: Rekonstrukcija i izgradnja turistiĉke infrastrukture Prioritet III: Poboljšanje ekološke slike i fokus na zaštiti ţivotne sredine i ureĊenju grada</s>\n<s>Primeri dobre prakse iz inostranstva mogu, takoĎe, posluţiti kao modeli po kojem bi se turizam u Beogradu mogao razvijati.</s><s>Jedan od dobrih modela je i onaj koji je primenila gradska vlast u Ljubljani, a koji moţe da se sprovede u praksi, uz dobar plan i sistemski rad.</s><s>Glavni fokus bi trebao da bude na izmeštanju ili ograničavanju saobraćaja u centra grada.</s><s>Na taj način stvorili bi se uslovi za više pešačkih zona, a nivo buke, zagaĎenja i saobraćajnih guţvi bio bi daleko manji.</s><s>Naravno, da bi se to uradilo, moraju se stvoriti adekvatni uslovi.</s><s>To podrazumeva izgradnju neophodne infrastrukture koja bi prihvatila sav saobraćaj i omogućila bolji protok oko centra grada.</s><s>Osim toga, kao najveći projekat već decenijama spominje se beogradski metro.</s><s>Izgradnja metro mreţe omogućila bi bolju frekfenciju i povezanost svih delova grada, a u isto vreme smanjila bi koncentraciju motornih vozila u gradu, što bi smanjilo guţve i broj motornih vozila na gradskim saobraćajnicama.</s>\n<s>Kao jedan od najvaţnijih koraka ka trajnom rešavanju problema saobraćaja u gradu, kao što je već rečeno ranije u radu, potrebno je da se u potpunosti završi obilaznica oko Beograda, ali i da se rastereti saobraćaj koji trenutno prolazi kroz sam centar grada time što bi se sagradile nove saobraćajnice koje bi sluţile kao dodatni »bypass« oko centra grada.</s><s>Nekada se razmišljalo o povezivanju Novog Beograda i Borče mostom, što nije loša ideja jer trenutno taj put vodi direktno kroz centar grada.</s><s>Trenutan obilaznica oko Beograda završena je delimično, ali velika količina tranzitnog saobraćaja fizički ulazi u grad i pravi dodatne guţve.</s><s>Uspostavljanjem punog kapaciteta obilaznice kompletan tranzitni saobraćaj biće preusmeren van jezgra grada.</s><s>To bi u velikoj meri pomoglo da se smanje guţve i da doĎe do bolje cirkulacije saobraćaja.</s><s>To isto vaţi i za unutrašnje obilaznice, odnosno puteve i mostove koji bi omogućili da ljudi izbegavaju prolazak kroz centar grada, posbno imajući u vidu veličinu saobraćajnica, semafore i kapacitet prijema motornih vozila u jednom trenutku.</s><s>Cilj je da se napravi mogućnost da saobraćaj u samom jezgru grada, odnosno u glavnoj turističkoj zoni, bude potpuno uklonjen.</s>\n<s>Proširavanje pešačkih zona i korišćenje ekološki prihvatljivih prevoznih sredstava bili bi pozitivan korak ka poboljšavanju ekološke slike grada.</s><s>Pored toga, više pešačkih zona u centru grada bili bi atraktivniji za turiste, a nivo buke i zagaĎenja u centru grada bio bi daleko manji nego sada.</s>\n<s>3. Sanacija putne infrastrukture i povećavanje broja parking mesta Neophodno je da se nastavi sa rekonstrukcijom gradskih puteva, posebno onih koji povezuju najvaţnije turističke atrakcije.</s><s>Tu se pre svega misli na »osveţavanje« i adaptaciju puteva koji vode ka ili se nalaze u turističkim zonama.</s><s>Trenutno se moţe videti mnogo rupa i udubljenja.</s><s>Takva infrastruktura, pre svega ugroţava bezbednost ljudi, a pored toga nije reprezentativna i uzrok je većeg kočenja, udesa i stvaranja zastoja.</s><s>Ulaganjem u kvalitetnu sanaciju putne infrastrukure Beograd bi dobio bolje i kvalitetnije saobraćajnice, a i pešaci bi bili bezbedniji.</s><s>Osim toga, problem sa parking mestima je činjenica, posebno jer centar grada ne moţe da generiše dovoljan broj vozila.</s><s>Izgradnja dodatnih javnih garaţa trebalo bi da bude u fokusu interesa gradskih sluţbi.</s><s>MeĎutim, ovaj problem se moţe sagledati i kao dodatna potvrda da je saobraćaj u centru grada potrebno izmestiti.</s><s>Čak i ako se stvore dodatna parking mesta, to neće rešiti problem parkiranja jer iz godine u godinu guţve su sve veće usled sve većeg broja automobila koji prolazi kroz jezgro grada.</s><s>Izmeštanjem ili ograničavanjem saobraćaja u centru grada, smanjila bi se i potreba za tolikim brojem parking mesta, a usput bi to bilo i ekonomski dobro za grad, jer bi se generisao veći broj ljudi koji koristi javni gradski prevoz</s>\n<s>Nezaobilazna tema već decenijama je i metro.</s><s>Gradnja beogradskog metroa je više puta najavljivana, ali nikada nija započeta.</s><s>Kao i u slučaju većine evropskih i svetskih metropola koje su se suočile sa saobraćajnim guţvama, metro je bio najefikasnije rešenje.</s><s>Iako je proces izgradnje metroa dug i iziskuje velika finansijska sredstva, on je evidentno neophodan Beogradu kako bi se saobraćaj rasteretio, posebno centar grada koji bi trebao da postane pešačka zona.</s>\n<s>5. Rešavanje problema „divljih“ taksista Konačno, urgentno je da se nadleţni organi uključe u rešavanje problema neregistrovanih taksista.</s><s>Najveća koncentracija ovakvih taksi vozila je, logično, na mestima gde ima najveći broj turista, poput aerodroma, autobuskih i ţelezničkih stanica, te glavnih turističkih zona.</s><s>Po dolasku u grad, turisti često prvi kontakt ostvaruju sa ljudima koji im pruţaju taksi usluge do njihovog hotela ili apartmana.</s><s>Često, taj prvi utisak bude vrlo negativan jer za običnu gradsku voţnju, ili voţnju od aerodroma do nekog hotela, ovakvi taksisti naplate i po nekoliko puta više.</s><s>Istina, na aerodromu postoji pult gde ljudi mogu da zatraţe legalan taksi, meĎutim, veliki broj „divljih“ taksista prisutan je u neposrednoj blizini, iako je na mestima poput aerodroma prisutna i policija.</s><s>Za uspešan razvoj turističke destinacije neophodno je i da turisti imaju pozitivan utisak o istoj od početka do samog kraja svog boravka, a sada vrlo često taj prvi utisak bude vrlo negativan, što šteti stvaranju pozitivnog imidţa destinacije.</s>\n<s>U gradu Beogradu trenutno fluktuiše veliki broj motornih vozila, koji u odreĎenim delovima dana stvaraju višesatne guţve, posebno na prilazu centru grada.</s><s>Osnovni pokazatelj uspešnosti postavljenog prioriteta bio bi:  Manji broj motornih vozila u glavnom gradskom jezgru kao posledica novih saobraćajnica, oko i u samom mestu;</s>\n<s> Izgradnja metro linije, koji bi kao dugoročni projekat bio značajan resurs grada a sa kojim bi se u velikoj meri rešio problem saobraćaja.</s>\n<s> Metodološki način: Pravno ureĎenje svih uredbi i planova za izgradnju novih puteva i ureĎenje grada.</s><s>SprovoĎenje pravnih uredbi u borbi protiv nelegalinih taksista.</s>\n<s> Vremenski okvir: Izgradnja dodatnih saobraćajnica 5-6 godina, izgradnja metroa 10-12 godina, osposobljavanje novih pešačkih zona 1-2 godine.</s><s>Prioritet II: Rekonstrukcija i izgradnja turističke infrastrukture Kvalitetan turistički sadrţaj je jedna od osnova uspešnog razvoja i voĎenja turističke destinacije.</s><s>Kako bi se turisti privukli, lokalne vlasti moraju da stvore uslove da se turistički potencijali destinacije iskoriste i prikaţu na najbolji način.</s><s>To podrazumeva dobru infrastrukturu, osposobljavanje turističkih objekata sa kvalitetnim i jedinstvenim sadrţajem, ali i nove inovativne sadrţaje koji će oplemeniti i ojačati turističku ponudu.</s><s>Takvi sadrţaji moraju biti zasnovani na očekivanjima i realnim potrebama turista, ali na očuvanju osnovnih karakteristika i kulture turističke destinacije.</s><s>1. Završavanje započetih procesa rekonstrukcije Pored već navedenog, mora se istaći i da značajni turistički objekti nisu rekonstruisani, te ne rade punim kapacitetima.</s><s>Odličan primer za to je i Narodni muzej koji bi trebao da bude nosilac turističke i kulturne ponude grada.</s><s>Fokus nadleţnih bi trebao da bude na potpunom osposobljavanju aktuelne turističke infrastrukture, posebno one koja ima veliki kulturno-istorijski značaj i veliku vaţnost u promociji Beograda i Srbije.</s><s>Uz samu rekonstrukciju potrebno je izvršiti i modernizaciju koja bi pratila savremene turističke tokove i potrebe današnjih turista.</s><s>Na taj način bi i promocija Beograda na meĎunarodnom turističkom trţištu bila sadrţajnija i kvalitetnija, što bi nesumnjivo privuklo još veći broj turista.</s><s>Ohrabrujuće je što je drţava poslednjih godina prepoznala turizam kao perspektivnu industriju, te bi ovakvi projekti mogli biti završeni 2. Planovi i rekonstrukcija postojećih turističkih objekata Pored završavanja započetih poslova oko rekonstrukcije, potrebno je napraviti analizu i planove da se druga turistička infrastruktura dovede na reprezentativan i upotrebljiv nivo.</s><s>Kulturno-istorijsko nasleĎe, koje je inače i jedan od nosilaca turističke ponude Beograda, mora biti u potpunosti osposobljeno kako bi se upotrebljavalo u turističke svrhe grada.</s><s>Ovim poslom pre svega treba da se bavi stručna komisija, koja bi napravila analizu devastiranih objekata koji su od velike kulturno-istorisjke vaţnosti za ovaj grad i zemlju.</s><s>Potom je potrebno naći sredstva i uloţiti ih u kompletnu rekonstrukciju, kako bi se od takvih objekata napravili muzeji ili turističke lokacije koji bili predstavljeni turistima.</s>\n<s>3. Izgradnja dodatne turističke infrastrukture Beograd mora da gleda i u budućnost, odnosno da modernizuje i poboljšava svoju turističku ponudu.</s><s>U tom smislu, potrebna je izgradnja nove turističke infrastrukture koja ne bi narušavala harmoniju, autentičnost i turistički koncept grada.</s><s>Takvi projekti ne moraju nuţno biti i veliki.</s><s>Izgradnja novog vidikovca, besplatna upotreba bicikala u turističkim zonama, tematske pešačke ture i slični projekti mogu u velikoj meri podići kvalitet turističke ponude.</s>\n<s>Iako jedan od glavnih nosilaca turističke ponude grada jeste kulturno-istorijsko nasleĎe, Beograd nema u potpunosti adekvatnu turističku infrastrukutru gde bi turisti mogli da se upoznaju na najbolji način sa takvom ponudom.</s><s>Uspešnost ovog prioriteta ogledala bi  Broju potpuno završenih, osposobljenih i modernizovanih objekata turističke namene koji trenutno nisu u funkciji;</s>\n<s>Kako bi grad privukao veći broj turista, osim turističkog sadrţaja i neophodne infrastrukture, mora da poseduje i adekvatne ekološke uslove.</s><s>U procesu odlučivanja o izboru turističke destinacije koju će posetiti, turisti veliku paţnju sve više posvećuju i ekološkom segmentu, odnosno kakvo je generalno ophoĎenje prema zaštiti ţivotne sredine.</s><s>Nedovoljno dobra ocena u ovom segmentu moţe da odvrati veliki broj turista od posete turističkoj destinaciji, što za lokalnu privredu znači manji finansijski priliv.</s><s>Osim toga, lokalno stanovništvo bi na prvom mestu moralo da ima benefit od pravilnog i kvalitetnog odnosa prema ekološkim principima, jer bi to donelo zdravije uslove za ţivot, lepšu okolinu u kojoj ţive, a lokalna vlast bi imala i finansijske koristi od reciklaţe.</s>\n<s>Obraćanje više paţnje na ekologiju i zaštitu ţivotne sredine bilo bi, takoĎe, od veoma vaţnog značaja.</s><s>Na primer, bez uvoĎenja reciklaţe i adekvatnih kontejnera za sortiranje otpada, nije moguće zamisliti uspšeno upravljanje otpadom.</s><s>A upravo je otpad nešto što trenutno ruţi sliku grada i utiče na ukupan utisak turista.</s><s>To daje etiketu gradu da je „prljav“ ili „neuredan“, a takav vid kampanje poništava velike napore koje turistička organizacija ulaţe u promociju glavnog grada i drţave.</s><s>Treba shvatiti da turisti meĎusobno razmenjuju mišljenja, utiske i informacije, sada još i intenzivnije nego ranije zbog interneta i brojnih društvenih mreţa, turističkih foruma i sl.</s><s>Kao kada je lepo čuti da je neko došao u naš grad zbog toplih preporuka svojih prijatelja ili porodice, tako se mora razumeti i da će turisti još snaţnije podeliti svoje nezadovoljstvo ili negativan utisak, a to, nesumnjivo, ostavlja posledice po imidţ i reputaciju turističke destinacije.</s>\n<s>2. Čišćenje i odrţavanje javnih površina „Zelene oaze“, poput gradskih parkova ili botaničke bašte moraju biti ureĎenije, sa značajnijom promocijom i boljim sadrţajem.</s><s>Na taj način, grad bi pokazao svoju ekološku posvećenost, turistima bi slika grada bila mnogo lepša i privlačnija, a lokalno stanovništvo bi ţivelo u zdravijem okruţenju, Osim toga, redovnije čišćenje ulica, zalivanje zelenih površina, te stroţija kontrola i sprečavanje uništavanja javnih površina i imovine promenile bi sliku grada na bolje.</s><s>3. Korišćenje obnovljivih izvora energije Veća posvećenost korišćenju obnovljivih izvora energije poboljšalo bi ekološku sliku grada i zemlje, uticalo da i drugi delovi Srbije primene isti princip, a naravno, dugoročni ekonomski benefit bio bi veoma značajan.</s><s>S obzirom da Srbija nema puno praktičnog iskustva sa korišćenjem obnovljivih izvora, trebalo bi da primeni primere dobre prakse iz drugih zemalja, poput Slovenije, Austrije ili Nemačke.</s><s>Celokupno poboljšanje ekološkog imidţa i stanja u gradu privuklo bi nove turističke segmente trţišta, poput „zelenih turista“ i „porodičnih turista“ Indikatori:</s>\n<s>S obzirom da je zagaĎenost grada jedna od najvećih problema, svaki korak ka neutralizaciji takvog stanja bio bi korak ka ispunjavanju ovog prioriteta.</s><s>Pre svega, uvoĎenje:</s>\n<s> Podsticanje reciklaţe i podizanje svesti ljudi o ekološkoj odgovornosti.  Implementacija i korišćenje obnovljivih izvora energije u javne svrhe.</s>\n<s> Metodološki okvir: ObezbeĎivanje neophodne dokumentacije i sredstava u cilju boljeg upravljanja otpadom.</s><s>TakoĎe definisanje planova i stručnih rešenja u cilju korišćenja obnovljivih izvora energije.  Vremenski okvir: Implementacija novih kontejnera za reciklaţni otpad 6 meseci - 18 meseci.</s><s>ObezbeĎivanje uslova za korišćenje obnovljivih izvora energije 1-2 godine.</s><s>Korišćenje obnovljivih izvora energije u punom kapacitetu 2-4 godine.</s>\n<s>Globalni turistički tokovi su poslednjih decenija doţiveli velike promene, a preusmeravanja turističke traţnje na oblasti koje nisu deo tradicionalnog turizma dovelo je do formiranja novih turističkih segmenata.</s><s>Na novu turističku traţnju uticalo je mnogo faktora koji su doprineli korenitim promenama u shvatanju turizma kao industrije koja beleţi velike stope rasta i napretka.</s><s>Pre svega, turisti su sve više zainteresovani da svoje slobodno vreme iskoriste na način da upoznaju kulturu i istoriju turističke destinacije u kojoj se nalaze.</s><s>Zbog toga, muzeji, galerije, mesta od istorijske vrednosti beleţe sve veći porasta broja posetilaca.</s><s>Tradicionalni „3S“ turizam je, naravno, još uvek u velikoj meri prisutan, ali ta vrsta masovnog turizma gubi na značaju posebno zbog tendencije da je, po svaku cenu, ekonomska dobit na primarnom mestu.</s><s>Razvojem brojnih pokreta koji paţnju javnosti, pa samim tim i turista, usmeravaju ka ekologiji i zaštiti ţivotne sredine povećala se svest o tome koliko je vaţno očuvati turističku destinaciju.</s><s>Očuvanje turističke destinacije je najveći preduslov da turisti na tu istu destinaciju mogu doći ponovo narednih godina.</s><s>To je jedan od glavnih inicijatora nastanka koncepta odrţivog razvoja turizma na turističkim destinacijama.</s><s>Pre svega negovanje i promocija lokalnih turističkih proizvoda i usluga, kao osnov opstanka autentičnosti destinacije.</s><s>Potom, podsticanje primene ekoloških normi u cilju zaštite prirodnih resursa turističke destinacije, i konačno, razvoj radnih mesta i zapošljavanje lokalnog stanovništva.</s><s>Ovakav koncept doprinosi stabilnosti turističke destinacije i otvara perspektivu za dugoročni razvoj.</s><s>Pored toga, doprinosi ekonomskom benefitu lokalnog stanovništva, što je jedan od najvećih karakteristika turističke industrije.</s><s>Planski i odrţivi razvoj turizma povezuje i razvija neposredno, ali i posredno, druge industrije koje su vaţne za doprinos kvalitetu i sadrţaju turističke ponude.</s><s>TakoĎe, ovaj koncept podstiče i smanjenje štetnih uticaja na prirodu, očuvanje čovekove okoline, ali i korišćenje obnoljvljivih izvora energije.</s><s>Na taj način turistička destinacija zaokruţuje kompletnu misiju, odnosno objedinjuje glavne ciljeve, a to su zaštita prirodnih i kulturnih resursa, ekonomski razvoj lokalne zajednice i društvena odgovornost.</s><s>Kao najveći i najrazvijeniji grad Srbije, Beograd je uvek bio nosilac turističke ponude zemlje.</s><s>Svojom bogatom istorijom i kulturnim nasleĎem uvek je bio privlačan turistima.</s><s>MeĎutim, ekspanzijom i rastom popularnosti „noćnog ţivota“ stavila je u drugi plan sve vrednosti koju glavni grad Srbije moţe da ponudi kao turistička destinacija.</s><s>Jedan od razloga za tako nešto je i loša turistička infrastruktura kultuno - istorijskih znamenitosti, pre svega Narodnog muzeja.</s><s>Ipak, poslednjih godina više se ulaţe u promociju turizma, ali i u povezivanje Beograda i Srbije sa drugim zemljama.</s><s>To je otvorilo vrata dolasku novih turista, posebno iz Azije.</s><s>Oni kao jednu od najvećih vrednosti Beograda ističu gostoljubivost, ukusnu hranu, bogatu istoriju ali i dobro poznavanje stranih jezika lokalnog stanovništva.</s><s>Pored toga, glavni grad Srbije karakteriše i odlična geografska pozicija.</s><s>Dve meĎunarodne plovne reke i dva meĎunarodna koridora predstavljaju veliki potencijal i otvaraju mogućnosti za privlačenje turista i sa istoka i sa zapada.</s><s>Osim toga, beogradski aerodrom uveliko postaje jedno od najvaţnijih čvorišta ovog dela Evrope, kada se radi na povezivanju Zapada sa Istokom.</s><s>Istraţivanje je pokazalo i da turisti, koji su uglavnom prvi put u Beogradu, rado ponovo došli, kao i da bi preporučili prijateljima da posete glavni grad Srbije, što je pokazatelj da se na ovoj destinaciji osećaju prijatno.</s><s>Činjenica je, takoĎe, i da se turisti osećaju veoma bezbedno tokom boravka u Beogradu, što je jedno od najvaţnijih prednosti i preduslova za usepšno razvijanje turizma.</s><s>Bogata istorija i kulturno nasleĎe je nešto što takoĎe privlači turiste, posebno one koji spadaju u grupu najstarijih.</s><s>Sve ovo pokazuje dobre temelje na kojima Beograd moţe da izraste u turističkog lidera jugozapadnog Balkana, sa preduslovom da se resursi koriste pametno i sistematski.</s><s>Drugim rečima, da bi se ispunili ovakvi ciljevi mora se razmišljati dugoročno, sa jasnim planom na koji način Beograd pribliţiti turistima, a u istom trenutku sačuvati njegovu autentičnost i posebnost.</s>\n<s>Jedan od uslova da jedna turistička destinacija uspešno i odgovorno koristi svoje resurse je briga i očuvanje ţivotne sredine i ekosistema.</s><s>Podizanje nivoa čistoće i briga o zelenim površinama, mora biti jedan od prioriteta kada se radi o daljem razvoju Beograda kao turističke destinacije.</s><s>Upravo je to segment na koji strani turisti imaju najviše primedbi.</s><s>UreĎenje komunalnog otpada, smanjivanje nivoa izduvnih gasova i buke u glavnim turističkim zonama, ureĎivanje pešačkih zona, smanjivanje saobraćajnih guţvi, čistije ulice, sprečavanje iscrtavanja grafita po fasadama zgrada su aspekti kojima se mora posvetiti posebna paţnja.</s><s>Istina, postoje i veći gradovi od Beograda koji su turistički razvijeniji, a opet prljaviji, meĎutim to ne treba i ne sme da bude opravdanje.</s><s>UreĎenost jednog grada, posebno glavnog grada, treba da predstavlja sliku ureĎenosti celog društva.</s><s>Prevazilaţenje ovih problema značilo bi manje negativnih komentara i bolju sliku koju Beograd i Srbija kao turističke destinacije šalju u svet.</s><s>To bi sa sobom povuklo i bolji uspeh prilikom promocija i privlačenja novih turista na meĎunarodnom turističkom trţištu.</s><s>Prilikom rešavanja ovih problema trebaju se uzeti u obzir i rešenja koja su primenjena u drugim evropskim i svetskim gradovima.</s><s>Primer Ljubljane kao turističke destinacije koja je napravila ogroman progres u oblasti odrţivog i ekološkog voĎenja turističke destinacije predstavlja model na koji bi Beograd mogao da se ugleda.</s><s>Uzimajući naravno u obzir sve razlike koje postoje izmeĎu ova dva glavna grada, princip koji je primenila Ljubljana, a koji se tiče pripreme velikog broja projekata uključujući i izmeštanje saobraćaja iz samog centra grada, primenjljiv je i u Beogradu.</s><s>Naravno, svi projekti bi morali da budu sinhronizovani, sa konačnim ciljem na koji bi način Beograd trebao da funkcioniše kao turistička destinacija.</s><s>Pre izmeštanja saobraćaja, koji bi sa sobom rešio pitanje buke, zagaĎenja vazduha i čistoće glavne turističke zone, morao bi da se završi prvi „prsten“, odnosno obilaznica oko Beograda, koji bi sav tranzitni saobraćaj izmestio iz glavnog grada.</s><s>Pored toga, izgradnja dodatnih saobraćajnica koje bi povezale gradski saobraćaj, a u isto vreme i pomogle u izmeštanju saobraćaja kroz sam centar grada.</s><s>Pored regulisanja saobraćajnih problema, Ljubljana bi mogla da sluţi i kao primer o odnosu prema ţivotnoj sredini.</s><s>Veća posvećenost u odnosu prema ekologiji je veoma vaţnih činilaca u graĎenju imidţa turističke destinacije.</s><s>Turisti koji se odlučuju za „city break“ putovanja, izmeĎu ostalog, biraju destinacije i prema tome kakve je ekološka slika destinacije.</s><s>Da je to jedan od najvaţnijih aspekata pri izabiru destinacije potvrĎuje i Mihalič (2000, str. 65) koja navodi da je „kvalitet ţivotne sredine odredišta preovlaĎujuće pitanje u donošenju odluke o putovanju.“ Reputacija prljavog i neureĎenog grada nanosi veliku štetu i oteţava privlačenje turista, ali i dalji razvoj turističke destinacije.</s><s>Osim toga, ta posvećenost naišla bi i na odobravanje lokalnog stanovništva, jer bi se na taj način, osim estetske slike grada, poboljšala i zdravstvena slika zbog manjeg zagaĎenja vazduha, prljavštine i buke, ali i svakodnevno funkcionisanje BeograĎana.</s><s>Nesumnjivo da je potrebno mnogo truda i zalaganja da se ovaj segment pomeri na bolje, a to nije moguće bez jasnog i odlučnog iskoraka gradskih vlasti da se stanje ţivotne sredine i bolje ureĎenosti grada dovedu na reprezentativan, evropski nivo.</s><s>To, izmeĎu ostalog, podrazumeva i upotrebu obnovljivih izvora energije. što bi doprinelo efikasnijem i dugoročnijem korišćenju postojećih resursa u svrhu poboljšanja ekološke slike, smanjivanju emisije štetnih gasova i goriva Pored poboljšanja ekološke slike i ureĎenja grada, potrebno je uloţiti napor i sredstva u unapreĎenje turističke infrastrukture.</s><s>Pre svega, obnova Narodnog muzeja mora biti konačno završena, kako bi ovaj objekat kao čuvar velikog istorijskog i kulturnog značaja Srbije bio ponovo dostupan posetiocima.</s><s>Ohrabrujuće je što su radovi na rekonstrukciji u toku, te bi ovo zdanje uskoro moglo da bude završeno.</s><s>Osim toga, treba istaći i da su brojni projekti koji se tiču unapreĎenja turističke infrastrukture u toku ili su već završeni, poput rekonstrukcije Muzeja savremene umetnosti koji je otvorio svoja vrata posetiocima posle 10 godina.</s><s>Ovaj muzej svakako predstavlja dodatni turistički potencijal grada.</s><s>Pored toga, mora se razmišljati i o izgradnji nove turističke infrastrukture.</s><s>Svaka dodatna turistička komponenta bez obzira na svoj obim, a koja pri tome ne narušava koncept i autentičnost, doprinosi obogaćivanju i osnaţivanju turističke ponude grada.</s><s>TakoĎe, dostupni turizam nije nešto sa čim glavni grad Srbije moţe da se ponosi.</s><s>Pristup većem broju turističkih atrakcija nije omogućen osobama sa invaliditetom.</s><s>To jest, njihovo kretanje, kao i infrastruktura neophodna da slabovide ili gluvoneme osobe dobiju informacije nisu u dovoljnoj meri rasprostranjene.</s><s>Kalemegdan, kao jedno od najposećenijih turističkih atrakcija Beograda, nema neophodnu infrastrukturu, tako da je posetiocima ovog istorijskog mesta koji se kreću pomoću invalidskih kolica, obilazak u znatnoj meri oteţan.</s><s>Potrebno je obratiti paţnju i uloţiti više napora da turističke atrakcije budu dostupne apsolutno svim turistima.</s><s>S obzirom da TOB vrši redovan monitoring turističkih objekata i turističke infrastrukture, ovo je jedna od oblasti o kojoj bi morali da se bave mnogo više u budućnosti, zajedno sa nadleţnim gradskim organima.</s>\n<s>Kada se govori o komparativnoj prednosti Beograda u odnosu na druge turističke gradove u regionu, pored već pomenute srdačnosti i gostoljubljivosti, Beograd svoju prednost moţe da traţi u svom geografskom poloţaju i karakteristikama, bogatoj istorijim ali i u niţem ekonomskom standardu i u dobrom odnosu drţave i sa zemljama Zapada i sa zemljama Istoka.</s><s>Izlaz na dve reke, presecanje meĎunarodnih rečnih i drumskih koridora, ekspanzija aerodroma otvaraju nove turističke mogućnosti za razvoj Beograda kao destinacije.</s><s>Pored toga, kao grad koji je najviše puta u Evropi bio osvajan i koji je najviše puta bio bombardovan i rušen, ali i zbog civilizacija i naroda koji su tu boravili, kulturno-istorijsko nasleĎe Beograda je veoma bogato.</s><s>Takvu turbulentnu istoriju i razvoj grada kroz vekove nema puno evropskih gradova, što je sigurno kuriozitet i prednost turističke destinacije koju treba iskoristiti.</s><s>Osim toga, činjenica da Srbija ima dobre odnose sa zemljama i „istočnog“ i „zapadnog“ bloka čini trţište znatno većim.</s><s>Uspostavljanje bezviznog reţima, pre svega, za graĎane Rusije i Kine čini Beograd dostupnijom destinacijom, a s obzirom na veličinu takvih trţišta to je ogroman potencijal.</s><s>Naravno, ne treba zaboraviti da značajan broj turista dolazi i iz zapadnoevropskih zemalja, što omogućava glavnom gradu Srbije da istovremeno privlači velika trţišta.</s><s>Značajno povećanje dolazaka turista iz Izraela i Grčke, ali i iz Kine i Turske, na odličan način oslikava mogućnost Beograda da deluje i privlači turiste iz različitih krajeva sveta.</s><s>S obzirom na niţi ekonomski standard Srbije u odnosu na razvijenije zemlje, Beograd ima i u tu komparativnu prednost da je jeftiniji u odnosu na, na primer, Budimpeštu ili Sofiju.</s><s>To je jedan od faktora koji ima značajnu ulogu prilikom izbora turista koju destinaciju će posetiti.</s><s>Kongresni turizam u Beogradu je u velikom povoju.</s><s>Sve broj meĎunarodnih kongresa i dogaĎaja organizuje se u najvećem srpskom gradu, kako zbog ponuĎenih uslova i stručnog kadra, tako i zbog dodatnih sadrţaja koji su od velikog značaja kada se ovakvi dogaĎaji organizuju.</s><s>MeĎutim, MICE kapaciteti u Beogradu su ograničeni.</s><s>Najveća kongresna dvorana „Sava centar“ još uvek nije renovirana i modernizovana, tako da je to prepreka koja se mora preći kako bi se MICE kapaciteti proširili i bili konkurentni.</s><s>Trenutno, najveći broj MICE dogaĎaja organizuje se u hotelima koji poseduju adekvatnu infrastrukturu.</s><s>Tu se pre svega misli na visoko kategorizovane hotele, kojih, opet, nema dovoljno da bi se potencijal MICE turizma u potpunosti iskoristio.</s><s>Dakle, pored pozitivnog trenda koji Beograd beleţi u segmentu MICE turizma, neophodno je dodatno razvijati i modernizovati kapacitete kako bi poslovni turizam dobio na još većem značaju.</s>\n<s>Konačno, kao jedan od glavnih problema grada tiče se ureĎenja saobraćaja i saobraćajne infrastrukture.</s><s>Na prvom mestu veliku količinu saobraćaja čine tranzitna vozila koja su prinuĎena da uĎu u grad zbog toga što obilaznica oko glavnog grada Srbije nije u potpounosti završena.</s><s>Završetak te obilaznice mora biti prioritet, a to će biti tek prvi korak u rešavanju problema guţvi i transporta ljudi.</s><s>Drugi saobraćajni problem ogleda se u lošoj saobraćajnoj infrastrukturi, pre svega puteva i ţeleznice.</s><s>Sanacija postojećih saobraćajnica i izgradnja novih pristupnih puteva i mostova koji bi povezali delove grada ključni su za rasterećivanje glavnih gradskih saobraćajnica.</s><s>Pored toga, izgradnja novih puteva i mostova koji bi povezali druge delove grada za posledicu bi imalo manje motornih vozila na prilazu glavnom gradskom jezgru, koja je ujedno i glavna turistička zona.</s><s>To bi otvorilo mogućnost za otvaranjem više pešačkih zona koje bi dodatno pribliţile grad turistima, ali i doprinele boljoj ekološkoj slici turističke destinacije.</s><s>Osim toga, proširivanje kapaciteta za parking automobila, ali i turističkih autobusa u centru grada nešto je što mora da se reši.</s><s>Trenutno preveliki saobraćaj se sliva u centar grada, a kapaciteti za parkiranje su daleko manji od potrebe.</s><s>To dovodi do dodatnih guţvi i veće emisije štetnih gasova u centru mesta.</s><s>Jedno od rešenja za smanjivanje upotrebe motornih vozila u turističkim zonama grada jeste i podsticanje upotrebe javnog prevoza, posebno ekoloških autobusa koji već postoje u Beogradu.</s><s>Osim toga, taksi prevoz mora biti ureĎeniji, posebno na mestima na kojima turisti stiču prvi kontakt sa gradom, poput aerodroma, autobuske i ţelezničke stanice.</s><s>Prevelik broj neregistrovanih taksista, ili onih koji voze van utvrĎene tarife, štete promociji grada kao turističke destinacije i stvaraju negativan utisak kod turista.</s><s>S obzirom da zakoni postoje, neophodno je da se primenjuju u punom kapacitetu kako bi se minimizirao uticaj ovakvih negativnih efekata.</s><s>Na kraju, kao konačno rešenje saobraćajnog kolapsa i dugoročni doprinos boljoj fluktuaciji saobraćaja neophodno je izgraditi metro sistem.</s><s>Plan za izgradnju metroa koji više decenija odlagan i menjan, potrebno je realizovati, kako bi se velika količina ljudi lakše i brţe kretala iz jednog u drugi deo grada, uključujući i turiste, koji bi na taj način brţe i lakše stizali do različitih turističkih atrakcija, a istovremeno iskoristili svoje vreme na efikasniji i kvalitetniji način.</s><s>Koncept odrţivog razvoja turističke destinacije je neophodno primeniti u glavnom gradu Srbije jer samo na taj način benefite bi mogli da osete i lokalno stanovništvo i turisti.</s><s>Benefiti lokalnog stanovništva bili bi višestruki.</s><s>Pre svega, kroz prizmu jednostavnijeg funkcionisanja saobraćaja, gde tranzitna vozila ne bi ulazila u grad i stvarala nepotrebnu guţvu kao što je to slučaj sada.</s><s>Potom, ekološko ureĎenje grada bi u velikoj meri doprinelo stvaranju bolje slike grada.</s><s>Osim toga, korišćenje obnovljivih izvora energije doneli bi ekonomsku korist gradu, što bi povećalo sredstva za nova ulaganja i razvoj.</s><s>Značajnije uključivanje lokalnih privrednika u turističku ponudu grada, posredno i neposredno, dovelo bi do ekonomskog benefita lokalne privrede, ali i stanovništva kroz nova radna mesta i bolje uslove rada.</s><s>Turisti, sa druge strane, bi uţivali u ureĎenijem i čistijem gradu, uz dodatne sadrţaje koji na najbolji način reprezentuju istoriju i kulturu Beograda.</s><s>Takva organizacija i voĎenje turističke destinacije za rezultat bi imalo kvalitetniji i jezgrovitiji turistički sadrţaj, bolju turističku, ali i putnu infrastrukturu, čistije i „zelenije“ gradske zone, a što je najvaţnije i veće prihode i veći broj turista.</s>\n<s>Prilog 1: Istraţivaĉka pitanja za intervju sa TOB Prilog 3: Istraţivaĉka pitanja za intervju sa turistiĉkom agencijom „Sabra“ Prilog 1: Istraţivaĉka pitanja za intervju sa TOB 1. Kako ocenjujete sezonu 2017. sa aspekta posećenosti Beograda od strane domaćih i stranih turista?</s>\n<s>2. Koje atrakcije su bile najposećenije?</s><s>3. Iz kojih zemalja dolazi najveći broj turista?</s><s>4. Iz kojih zemalja je primetan pad/porast broja turista?</s><s>5. Koliki je broj registrovanih turista iz Srbije?</s><s>6. Na koji način se direktno komunicira sa turistima?</s><s>Na koji način se evidentiraju njihove prituţbe/pohvale/sugestije?</s><s>Koje su najčešće pohvale/prituţbe turista?</s><s>7. Koliko je popunjenost turističkih brodova/Koliko puta dnevno se organizuju rečne ture?/</s><s>Na koji način se vrši promocija tih tura?</s>\n<s>9. Da li postoje „zelene“ ili „eco-friendly“ turističke ture? (cycling tour, SUP board, segway 10.</s><s>Da li postoji trţišna opravdanost za dodatnim MICE kapacitetima?</s><s>Kakvi su planovi u tom segmentu?</s>\n<s>12.</s><s>Na koji način se vrši promocija na lokalnom/meĎunarodnom nivou?</s><s>13.</s><s>Na koji način i koliko često se vrši istraţivanje trţišta?</s><s>14.</s><s>Na koji način i koliko često TOB vrši monotoring turističkih objekata i turističke infrastrukture?</s>\n<s>15.</s><s>Projekti u cilju promovisanja i implementacije koncepta odrţivog turizma – koji su do sada realizovani? – koji su u planu za bliţu/dalju budućnost?</s><s>16.</s><s>Nova Strategija o razvoju turizma 2016-2025 – nema konkretnih ideja koje idu u prilog ekološkom i odrţivom razvoju turizma – Komentar/Pojašnjenje?</s><s>17.</s><s>Kakva je saradnja sa lokalnim turističkim/centrima/agencijama/organizacijama?</s><s>18.</s><s>Kakva je saradnja sa gradskom i drţavnom upravom (koliko često se sastajete, u kojim segmentima TOB ima autonomiju u procesu odlučivanja -npr. marketing aktivnosti, targetiranje trţišta, kratkoročne aktivnosti…?)</s>\n<s>19.</s><s>Da li postoji saradnja sa drugim gradovima u zemlji i inostranstvu po pitanju edukacije i implementacije odrţivih modela funkcionisanja, kao i zajedničkih nastupa na trţištu?</s><s>20.</s><s>U čemu vidite glavnu komparativnu prednost Beograda u odnosu na druge gradove u regionu?</s>\n<s>21.</s><s>Kakva je saradnja sa gradskim komunalnim sluţbama?</s><s>Da li i na koji način podstičete turiste, ali i lokalno stanovništvo da vodi računa o očuvanju ţivotne sredine i ureĎenosti grada?</s>\n<s>22.</s><s>Rekonstrukcija najvaţnijih turističkih i kulturno-istorijskih objekata u gradu – koliko ih je trenutno, planovi za završetak radova, modernizacija?</s><s>23.</s><s>Da li postoji i na koji način se vrši promocija i prodaja lokalnih proizvoda i ekološki proizvoda?</s>\n<s>Da li su proizvodi proizvedeni od strane lokalnih proizvoĎača ili su uvezeni ?</s><s>24.</s><s>Da li postoje aktivne radionice ili kursevi koje za cilj imaju edukaciju ljudi o značaju koncepta odrţivosti i odrţivog turizima ili/i ekološke osešćenosti?</s><s>25.</s><s>Ukoliko postoje, na koji način se sprovode i kakav je njihov koncept?</s><s>Da li postoji saradnja sa kancelarijama EU po tom pitanju?</s>\n<s>Prilog 2: Istraţivaĉka pitanja za Turistiĉki Info Centar 1. Kako ocenjujete sezonu 2017. sa aspekta posećenosti Beograda od strane domaćih i stranih turista?</s>\n<s>2. Koje atrakcije su bile najposećenije?</s><s>3. Iz kojih zemalja dolazi najveći broj turista?</s><s>4. Iz kojih zemalja je primetan pad/porast broja turista?</s><s>5. Koliki je broj registrovanih turista iz Srbije?</s><s>Na koji način se direktno komunicira sa turistima?</s><s>Na koji način se evidentiraju njihove prituţbe/pohvale/sugestije?</s><s>Koje su najčešće pohvale/prituţbe turista?</s>\n<s>8. Da li postoje „zelene“ ili „eco-friendly“ turističke ture? (cycling tour, SUP board, segway 9. Da li postoji trţišna opravdanost za dodatnim MICE kapacitetima?</s><s>Kakvi su planovi u tom segmentu?</s>"}
{"dc.title": "Rešavanje prethodnog pitanja u vanparničnom postupku Republike Makedonije", "dc.creator": "Janevski, Arsen;Zoroska-Kamilovska, Tatjana", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "civilno procesno pravo;pravdni postopek;nepravdni postopek;Makedonija;non-contentious proceedings;preliminary questions;referral to civil procedure;Macedonia;info:eu-repo/classification/udc/347.919.1(497.7)", "id": "dkum_43336", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=126720&dn=", "text": "<s>Avtorja analizirata pravila za reševanje vprašanja za predhodno odlo\u0002anje v nepravdnem postopku v Republiki Makedoniji in navajata, da se režim reševanja teh vprašanj v nepravnih postopkih razlikuje od režima v pravdnem postopku.</s><s>Ker so nepravdni postopki zelo heterogeni, vsebuje Zakon o nepravdnem postopku Republike Makedonije iz leta 2008 poleg splošnih pravil za reševanje vprašanj za predhodno odlo\u0002anje tudi posebna pravila v dolo\u0002enih postopkih.</s><s>Splošno pravilo pooblaš\u0002a nepravdno sodiš\u0002e, da samo reši predhodno vprašanje, \u0002e o zadevnem vprašanju pristojni organ še ni dokon\u0002no odlo\u0002il.</s><s>Lahko pa tudi prekine postopek in po\u0002aka, da se vprašanje reši v sodnem ali upravnem postopku.</s><s>Ker nepravdni postopek ni najbolj prilagojen reševanju sporov med strankami, je nepravdno sodiš\u0002e v primeru spornih dejstev, povezanih s predhodnim vprašanjem, dolžno glede reševanje le-teh napotiti stranke na pravdo.</s><s>Avtorja prav tako analizirata še posebna pravila Zakona o nepravdnem postopku Republike Makedonije za rešitev vprašanja za predhodno odlo\u0002anje v lastninskopravnih razmerjih.</s><s>Klju\u0002ne besede: • nepravdni postopek • predhodna vprašanja • napotitev na civilni postopek</s>\n<s>Prethodno (prejudicijalno, incidentno) pitanje je izgra\u0004en institut procesnog prava, kojeg susre\u0005emo u gotovo svim postupcima (sudskim i upravnim).</s><s>U procesnoj doktrini prethodno pitanje definiše se kao pitanje postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa od kojeg zavisi odluka o glavnoj stvari.</s><s>Sud može u pojedinim primerima sam, da donese odluku o prethodnom pitanju, pod uslovom, da o predmetu prethodnog pitanja nije još pravnosnažno odlu\u0002eno od strane suda ili drugog organa, Prethodno pitanje naime predstavlja samostalnu pravnu celinu koja može biti glavni predmet meritornog rešavanja u postupku pred sudom ili drugim organom (u tom Prethodno pitanje predstavlja podlogu na kojoj sud gradi odluku o glavnoj stvari (tako Triva, Dika, 2004: 97; Rijavec, 2005a: 440, 441).</s><s>Samostalno rešavanje prethodnog pitanja javlja se kao incidentalni postupak u glavnom postupku.</s>\n<s>Kada se u procesnoj doktrini definiše pojam prethodnog pitanja naglašava se njegova pravna priroda.</s><s>Prethodno pitanje je uvek pitanje pravne, a ne \u0002injeni\u0002ne prirode.</s><s>Ono se odnosi na postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa i postavlja se in concreto u odnosu na glavnu stvar.</s><s>Ipak, u doktrini se osnovano prime\u0005uje da prethodno pitanje, gledano kao pravo ili pravni odnos može da postoji samo na odre\u0004enom fondu (pravnih) \u0002injenica, iz kojih nastaje i kojem ga odre\u0004uju.</s><s>Zbog toga, rasprava o prethodnom pitanju može biti samo u oblasti prava, ako \u0002injenice iz kojih se to pravo ili pravni odnos izvodi ili se negira nisu sporne, ili i u oblasti \u0002injenica ako su i U razli\u0002itim postupcima postoje razli\u0002iti režimi rešavanja prethodnih pitanja koji su prilago\u0004eni ciljevima pojedinih postupaka, a naro\u0002ito njihovim procesnim na\u0002elima i karakteristikama (videti Rijavec, 2005a: 439–458).</s><s>Širok je spektar pitanja koja se kao prethodna pitanja mogu pojaviti i u domenu gra\u0004anskog postupka.</s><s>U najve\u0005em broju slu\u0002ajeva to su pitanja gra\u0004anskopravne prirode, ali ne isklju\u0005uje se i mogu\u0005nost da prethodno 322 Arsen Janevski, Tatjana Zoroska – Kamilovska pitanje ima krivi\u0002nopravni, upravnopravni ili drugi karakter.</s><s>Gra\u0004anski postupak kao heterogeni metod zaštite gra\u0004anskopravnih odnosa izgradio je svoja pravila rešavanja prethodnih pitanja.</s><s>Ova pravila variraju od jednog do drugog procesnopravnog sistema,1 ali i izme\u0004u pojedinih gra\u0004anskih postupaka u okviru jednog sistema.</s>\n<s>Ovaj rad je posve\u0005en rešavanju prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku, kao jedan od metoda gra\u0004anskopravne zaštite i to uglavnom na osnovi pozitivnopravnih rešenja vanparni\u0002nog zakonodavstva Republike Makedonije.</s><s>U odre\u0004enoj meri, u rad je uklju\u0002eni i komparativni metod kojim \u0005emo se poslužiti radi pore\u0004enja našeg zakonodavstva sa austrijskim zakonodavstvom.</s>\n<s>Prethodno pitanje u vanparni\u0002nom postupku Poznato je da je predmet vanparni\u0002nog postupka odre\u0004ena vanparni\u0002na stvar.</s><s>U smislu Zakona o vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije (ZVP RM),2 vanparni\u0002na stvar je li\u0002na, porodi\u0002na, imovinska ili druga pravna stvar o kojoj prema izri\u0002itim zakonskim odre\u0004enjem sud odlu\u0002uje prema pravilima vanparni\u0002nog postupka (\u0002l. 1 ZVP RM).</s><s>Za razliku od parni\u0002nog postupka, \u0002iji se predmet po pravilu svodi na rešavanje jednog gra\u0004anskopravnog spora izme\u0004u dve stranke, u vanparni\u0002nom postupku sud se koncentriše na ure\u0004enje pravnih odnosa li\u0002ne, porodi\u0002ne, imovinske ili druge prirode, u kojima po pravilu ne postoji suprotstavljenost (nesaglasnost) interesa u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka, ili ukoliko takva suprotstavljenost (nesaglasnost) postoji, ona nema isti karakter kao u parni\u0002nom postupku.</s><s>I u toku vanparni\u0002nog postupka može se postaviti pitanje da li postoji ili ne postoji neko pravo ili pravni odnos o kojem nije pravnosnažno odlu\u0002eno od strane suda ili drugog organa kao glavno pitanje i od \u0002ijeg prethodnog rešavanja zavisi odluka u vanparni\u0002noj stvari povodom kojem se vodi vanparni\u0002ni postupak.</s><s>U vanparni\u0002nom postupku prethodno pitanje se može postaviti u dva slu\u0002aja: prvo, kada jedan od u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka ospori drugom u\u0002esniku postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa prejudicielne prirode u odnosu na vanparni\u0002nu stvar, i drugo, kada se postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa mora utvrditi po službenoj dužnosti, nezavisno od stava u\u0002esnika prema tom pitanju.</s><s>1 Na pr., u okviru evropskog kontinetalnog procesnog kruga postoje tri modela rešavanja prethodnih pitanja: francuski (ili sistem potpune vezanosti za odluku nadležnog organa o prethodnom pitanju), njema\u0002ki (ili sistem samostalnog rešavanja prethodnog pitanja) i austrijski ili mešoviti model.</s>\n<s>Rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije 323 Rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku delimi\u0002no se poklapa sa rešavanjem prethodnog pitanja u parni\u0002nom postupku, ali delimi\u0002no se i razlikuje.</s><s>Zbog heterogenosti vanparni\u0002nog postupka, prakti\u0002no je nemogu\u0005e da na podru\u0002ju vanparni\u0002ne procedure postoji samo jedan režim rešavanja prethodnih pitanja, po primeru parni\u0002nog postupka.</s><s>Mnogobrojnost i raznovrsnost vanparni\u0002nih postupaka dovela je do toga da se u ovu oblast gra\u0004anskopravne zaštite pored opšteg režima rešavanja prethodnih pitanja, profilišu i posebna pravila o rešavanju odre\u0004enih vrsta prethodnih pitanja.</s>\n<s>ZVP RM sadrži opšta pravila o rešavanju prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku (\u0002l. 26–28), ali i niz posebnih pravila o rešavanju prethodnih pitanja u posebnim vanparni\u0002nim postupcima, koja su prilago\u0004ena specifi\u0002nim zahtevima tih postupaka.</s>\n<s>Važe\u0005i ZVP RM, kao i njegov prethodnik3 prihvata mešoviti (tz. austrijski) model rešavanja prethodnog pitanja.</s><s>Suština ovog modela je da se prilikom rešavanja prethodnog pitanja postupa razli\u0002ito prema tome da li je nadležni organ ve\u0005 odlu\u0002io o prethodnom pitanju kao o glavnom pitanju ili to nije slu\u0002aj.</s><s>Ako nadležni organ još nije doneo odluku o prethodnom pitanju kao o glavnom, svaki organ pred kojim se pojavi to pitanje može odlu\u0002ivati o njemu kao o prethodnom pitanju sa dejstvom samo na konkretni postupak.</s><s>Ukoliko postoji odluka nadležnog organa o prethodnom pitanju kao o glavnom pitanju, tom odlukom je vezan svaki organ pred kojim se to pitanje postavi kao prethodno pitanje.</s>\n<s>U duhu mešovitog modela, op\u0005e pravilo o rešavanju prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije, kojem važi za sve vanparni\u0002ne postupke, glasi:</s>\n<s>»Ako rešenje suda u vanparni\u0002nom postupku zavisi od prethodnog pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju nije donesena odluka nadležnog suda ili drugog nadležnog organa, sud može u vanparni\u0002nom postupku sam rešiti to pitanje, ako ZVP ili 3 Do stupanja na snagu ZVP iz 2008 godine, u Republici Makedoniji važio je i primenjivao se Zakon o vanparni\u0002nom postupku iz 1979 godine - Zakon za vonprocesnata postapka (Služben 324 Arsen Janevski, Tatjana Zoroska – Kamilovska Citirana zakonska odredba jasno govori da je rešavanje prethodnog pitanja od strane vanparni\u0002nog suda fakultativne prirode.4 Vanparni\u0002ni sud može sam rešiti prethodno pitanje, ali može isto tako odlu\u0002iti da prekine vanparni\u0002ni postupak sve dok nadležni sud ili drugi organ pravnosnažno ne odlu\u0002i o prethodnom pitanju kao o glavnom pitanju.</s><s>Odluka o na\u0002inu rešavanja prethodnog pitanja je stvar diskrecione ocene vanparni\u0002nog suda, pri \u0002emu razlozi procesne ekonomije i celishodnosti imaju odlu\u0002uju\u0005i zna\u0002aj.</s><s>Kada se radi o složenom pravnom pitanju kojem se odnosi na rešavanje niza spornih odnosa me\u0004u u\u0002esnicima postupka, racionalno je da se vanparni\u0002ni postupak prekine i da se sa\u0002eka pravnosnažna odluka suda ili organa uprave.</s><s>A contrario trebalo bi, da sam vanparni\u0002ni sud rešava jednostavna pravna pitanja, kako se ne bi odugovla\u0002io vanparni\u0002ni postupak \u0002ekanjem da se prethodno pitanje reši u nekom drugom postupku.</s><s>Tako\u0004e, ako pred nadležnim organom ve\u0005 te\u0002e postupak u vezi sa prethodnim pitanjem kao glavnim pitanjem,5 ili ako se taj postupak još ne vodi, ali se može pokrenuti po službenoj dužnosti, racionalno je da vanparni\u0002ni sud prekine vanparni\u0002ni postupak i sa\u0002eka da nadležni organ donese odluku o prethodnom pitanju.</s><s>Prilikom odlu\u0002ivanja o na\u0002inu rešavanja prethodnog pitanja, ako vanparni\u0002ni sud izabere da sam zauzme stav o prethodnom pitanju, treba imati na umu to, da ako nadležni sud ili drugi organ donese meritornu odluku o tom pitanju kao o glavnom, koja se razlikuje od odluke vanparni\u0002nog suda, pravnosnažna odluka nadležnog organa može biti osnova za ponavljanje vanparni\u0002nog postupka.6 Vanparni\u0002ni sud nije vezan svojom odlukom o na\u0002inu rešavanja prethodnog pitanja.</s><s>U tom smislu, ukoliko je vanparni\u0002ni sud odlu\u0002io da prekine vanparni\u0002ni postupak, a naknadno stekne saznanja da \u0005e brže i efikasnije sam rešiti prethodno pitanje, može odlu\u0002iti da nastavi vanparni\u0002ni postupak i da ne \u0002eka okon\u0002anje drugog sudskog ili upravnog postupka.</s><s>4 Fakultativno rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku predvi\u0004ao je i ZVP iz 1979 godine.</s><s>Druga\u0002ija su bila rešenja Zakona o vanparni\u0002nom sudskom postupku Kraljevine Jugoslavije (ZVP KJ) iz 24.7.1934 godine \u0002ije su se odredbe kao pravna pravila primenjivale u Republici Makedoniji do donošenja ZVP iz 1979 godine.</s><s>Prema § 10 ZVP KJ »ako odluka u vanparni\u0002noj stvari zavisi od utvr\u0004enja kojeg pravnog odnošaja (prethodno pitanje), ovo se utvr\u0004enje ima, ukoliko posebna nare\u0004enja što drugo ne propisuju, i onda kada je ovo pravo ili pravni odnošaj me\u0004u strankama sporan, izvesti na \u0002isto u vanparni\u0002nom postupku, ali to utvr\u0004enje ima pravno dejstvo samo u tom postupku.« 5 Vanparni\u0002ni postupak se ne može prekinuti ako se uslovljavaju\u0005i pravni odnos u drugom postupku tako\u0004e rešava kao prethodno pitanje.</s><s>6 Pri tome, svakako treba imati na umu da je i ova mogu\u0005nost ograni\u0002enog dometa jer se pravnosnažno okon\u0002ani vanparni\u0002ni postupak ne može ponoviti ako je u\u0002esnicima vanparni\u0002nog postupka zakonom (ZVP ili drugim zakonom) priznato pravo da svoj zahtev o kojim je odlu\u0002eno rešenjem vanparni\u0002nog suda mogu ostvarivati u parni\u0002ni, odnosno upravni Rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije 325 Ako vanparni\u0002ni sud odlu\u0002i da sam reši prethodno pitanje, rešenje suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u vanparni\u0002nom postupku u kojem je to pitanje rešeno (\u0002l. 26, st. 2 ZVP RM).</s><s>Odluka vanparni\u0002nog suda o prethodnom pitanju ima deklarativni karakter - odlukom se utvr\u0004uje postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa.</s><s>Kada vanparni\u0002ni sud sam rešava prethodno pitanje, ne donosi o tome posebnu odluku (rešenje) u procesnom smislu, niti svoju odluku o prethodnom pitanju unosi u dispozitiv rešenja o glavnoj vanparni\u0002noj stvari.</s><s>Svoj stav o prethodnom pitanju vanparni\u0002ni sud unosi u obrazloženju rešenja o glavnoj vanparni\u0002noj stvari.</s><s>S obzirom na to, da je objekat pravnosnažnosti samo dispozitiv sudske odluke, a ne i njeno obrazloženje, odluka vanparni\u0002nog suda o prethodnom pitanju ne proizvodi dejstvo materijalne pravnosnažnosti.</s><s>Zbog toga, incidentna odluka vanparni\u0002nog suda o prethodnom pitanju nije prepreka da nadležni organ o tom pitanju samostalno odlu\u0002uje kao o glavnom pitanju, odnosno ona »ne prejudicira odluku o tom pitanju na mati\u0002nom podru\u0002ju« Nadležnost vanparni\u0002nog suda da sam reši prethodno pitanje odnosi se samo na situacije kada prethodno pitanje nije rešeno kao glavno pitanje od strane nadležnog organa.</s><s>Ukoliko je nadležni organ ve\u0005 doneo pravnosnažnu (kona\u0002nu) odluku o pravu ili pravnom odnosu kao o glavnom pitanju, onda to ne može biti predmet prethodnog odlu\u0002ivanja vanparni\u0002nog suda.</s><s>Vanparni\u0002ni sud je vezan pravnosnažnom (kona\u0002nom) odlukom nadležnog organa u granicama njene subjektivne i objektivne pravnosnažnosti, odnosno kona\u0002nosti.</s>\n<s>Pored toga, ovlaš\u0005enje vanparni\u0002nog suda da sam odlu\u0002uje o prethodnom pitanju važi samo ako ZVP ili drugim zakonom nije druk\u0002ije odre\u0004eno.</s><s>Upravo sam ZVP RM nizom svojih odredaba propisuje odstupanje od pravila o fakultativnom rješavanju prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku.</s><s>Kako smo ve\u0005 napomenuli, iako je prethodno pitanje po svojoj prirodi pravno, a ne \u0002injeni\u0002no pitanje, ono se ne može izdvojeti od odre\u0004enog \u0002injeni\u0002nog kompleksa koji ga determiniše. \u0006injeni\u0002ni kompleks iz kojeg nastaje prethodno pitanje može biti nesporan i tada se rešavanje prethodnog pitanja svodi na rešavanje jednog pravnog pitanja.</s><s>U ovim situacijama, izme\u0004u u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka postoji neusaglašenost samo u pogledu pravnih posledica koje proizlaze iz odre\u0004enog nespornog \u0002injeni\u0002nog kompleksa.</s><s>Opšte pravilo o rešavanju prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku iz \u0002l. 26, st. 1 ZVP RM odnosi se upravo na ovakve situacije.</s><s>Ako se rešavanje prethodnog pitanja nalazi samo u oblasti prava, vanparni\u0002ni sud može sam da reši prethodno pitanje ili da u\u0002esnike uputi na parni\u0002ni, odnosno na upravni postupak.</s><s>Kada vanparni\u0002ni sud sam rešava prethodno pravno pitanje služi se logi\u0002kim postupkom bez potpunog dokazivanja \u0002injenica (Salma, 2009: 124).</s><s>326 Arsen Janevski, Tatjana Zoroska – Kamilovska Druga\u0002ije je kada su sporne \u0002injenice kojem odre\u0004uju prethodno pitanje.</s><s>U takvim slu\u0002ajevima rešavanje prethodnog pitanja zahteva da se razjasne \u0002injenice od zna\u0002aja za postojanje prava ili pravnog odnosa, ili drugim re\u0002ima rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku se nužno proteže i na utvr\u0004ivanje \u0002injenica.</s><s>Ipak, nezavisno od toga što postoji spor o \u0002injenicama kojem determinišu prethodno pitanje, ono time ne gubi karakter pravnog pitanja.</s><s>Prethodno pitanje i u ovakvim situacijama i dalje se odnosi na postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa.7 Spornost \u0002injenica koja se odnose na prethodno pitanje ne menja pravni karakter prethodnog pitanja, ve\u0005 samo zahteva druga\u0002iji na\u0002in njegovog rješavanja.</s><s>ZVP RM propisuje kako vanparni\u0002ni sud da postupi kada je sporan \u0002injeni\u0002ni kompleks koji se odnosi na prethodno pitanje.8 Osnovna ideja je da se sporne \u0002injenice koje se odnose na prethodno pitanje ne mogu raspravljati u vanparni\u0002nom postupku.</s><s>Zbog toga, ako su me\u0004u u\u0002esnicima vanparni\u0002nog postupka sporne \u0002injenice od kojih zavisi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, vanparni\u0002ni sud nije ovlaš\u0005en da sam raspravi i utvrdi sporni \u0002injeni\u0002ni kompleks i da sam reši prethodno pitanje.</s><s>Vanparni\u0002ni sud je dužan posebnim rešenjem da prekine vanparni\u0002ni postupak i uputi u\u0002esnike u odre\u0004enom roku da pokrenu parni\u0002ni, odnosno upravni postupak radi utvr\u0004enja tog prava ili pravnog odnosa.</s><s>Obavezno upu\u0005ivanje na parni\u0002ni (ili na upravni) postupak proisti\u0002e iz principijelno nesporne prirode vanparni\u0002nog postupka i vanparni\u0002ne stvari, dok je samo prethodno pitanje po svojoj prirodi i po zakonskoj definiciji sporno pitanje (u tom smislu Salma, 2009:123).</s><s>Zbog nespornosti vanparni\u0002nog postupka, ve\u0005i deo pravila o raspravljanju i dokazivanju koja važe za parni\u0002ni postupak, ne nalaze primenu u vanparni\u0002nom postupku.</s><s>U vanparni\u0002nom postupku, dokazivanje nema tako formalni karakter kao u parni\u0002nom postupku i po pravilu svodi se na izvi\u0004anje.</s><s>Sve ovo nalaže da, kada se uslovljavaju\u0005i pravni odnos ili pravo zasniva na spornim \u0002injenicama, sporno \u0002injeni\u0002no stanje utvrdi putem kontradiktorne rasprave u parni\u0002nom postupku.9 U rešenju o prekidu vanparni\u0002nog postupka i upu\u0005ivanju u\u0002esnika na parnicu, 7 Druga\u0002ije Georgievski: »za razlika od \u0002l. 26, odredbata od \u0002l. 27 se odnesuva na prethodno prašanje koga takvo se pojavi vo vonprocesnata postapka vo vrska so fakt (fakti) od koi zavisi postoenjeto na pravo ili praven odnos« (Georgievski, 1989: 60).</s><s>8 Razli\u0002iti režimi rešavanja prethodnog pitanja zavisno od toga da li su izme\u0004u u\u0002esnike vanparni\u0002nog postupka sporne ili nesporne \u0002injenice kojem se odnose na prethodno pitanje nisu bili poznati u austrijskom vanparni\u0002nom pravu do reforme sprovedene 2003 godine.</s><s>Prema ranijem tekstu austrijskog Zakona o vanparni\u0002nom postupku »ako rešenje vanparni\u0002nog suda u vanparni\u0002nim stvarima zavisi od razjašnjenja spornih pravnih pitanja ili od \u0002injeni\u0002nih pitanja koja se mogu pojasniti samo u dokaznom postupku, sud o pravima stranaka ne mora sam prethodno odlu\u0002ivati, ve\u0005 \u0005e ili sam sprovesti sporni postupak, ili \u0005e u\u0002esnike uputiti na pravni put, s tim da \u0005e u skladu sa posebnim propisima brinuti do okon\u0002anju pravnog spora o merama sigurnosti ili o tome da se stanje stvari ne promeni« (par.</s><s>2, st. 2, ta\u0002.</s><s>7; prema Salma, 9 Noveliranim austrijskim Zakonom o vanparni\u0002nom postupku uvodi se zabrana upu\u0005ivanja na parnicu radi razjašnjenja spornih \u0002injeni\u0002nih pitanja, ali se zato i u vanparni\u0002nom postupku ugra\u0004uju iste postupovne garancije tako da je upu\u0005ivanje na parnicu radi razjašnjenja spornih \u0002injenica nepotrebno (prema Magani\u0005, 2006: 491).</s><s>Rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije 327 vanparni\u0002ni sud je dužan da precizno navede šta je predmet te parnice.</s><s>Prakti\u0002no, vanparni\u0002ni sud rešenjem o upu\u0005ivanju na parnicu definiše tužbeni zahtev budu\u0005e parnice.</s><s>U tom smislu, nejasna bi bila izreka rešenja u kojoj se navodi da se u\u0002esnik upi\u0005uje na parnicu da bi dokazao svoje tvrdnje.</s><s>Rok u kojem u\u0002esnici treba da pokrenu odgovaraju\u0005i postupak sud odre\u0004uje rešenjem, ali je ZVP RM propisao maksimalnu dužinu tog roka:10 rok ne može biti duži od 30 dana od dana dostavljanja rešanja (\u0002l. 27, st. 1 ZVP U\u0002esnik koji je pokrenuo parni\u0002ni odnosno upravni postupak, dužan je da o tome odmah (a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja rešanja o upu\u0005ivanju) pismeno obavesti vanparni\u0002ni sud.</s><s>Uz obaveštenje u\u0002esnik treba priložiti dokaz da je pokrenuo odgovaraju\u0005i postupak (na pr., fotokopija tužbe koja ima prijemni pe\u0002at suda ili ako se tužba podnosi preko pošte, uz tužbu treba priložiti potvrdu pošte o prijemu preporu\u0002ene pošiljke i sl.).</s>\n<s>Kada istekne odre\u0004eni rok za podnošenje tužbe ili za pokretanje upravnog postupka, a vanparni\u0002ni sud ne primi obaveštenje i dokaz da je odgovaraju\u0005i postupak pokrenut, vanparni\u0002ni sud \u0005e nastaviti vanparni\u0002ni postupak.</s><s>ZVP RM predvi\u0004a nekoliko izuzetaka od ovog pravila, koja se odnose na posledice prekida postupka, o kojima \u0005e biti re\u0002i kasnije u ovom radu.</s><s>Propust upu\u0005enog u\u0002esnika da u odre\u0004enom roku pokrene parni\u0002ni, odnosno upravni postupak nije smetnja da to u\u0002esnik uradi i kasnije u toku vanparni\u0002nog postupka, odnosno najkasnije do okon\u0002enja vanparni\u0002nog postupka.</s><s>Ukoliko u\u0002esnik vanparni\u0002nog postupka do okon\u0002anja postupka ne dostavi vanparni\u0002nom sudu dokaz da je pokrenuo parni\u0002ni, odnosno upravni postupak, vanparni\u0002ni sud \u0005e okon\u0002ati postupak bez obzira na zahtev za kojeg je u\u0002esnik bio upu\u0005en na parnicu, odnosno na upravni postupak (\u0002l. 27, Postavlja se pitanje kojeg od u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka \u0005e vanparni\u0002ni sud uputiti na parnicu ili na upravni postupak.</s><s>ZVP RM izri\u0002ito propisuje da \u0005e sud 10 ZVP iz 1979 godine nije propisivao maksimalnu granicu roka za pokretanje parni\u0002nog, odnosno upravnog postupka, ali je u praksi taj rok redovno bio 30 dana od dostavljanja rešenja.</s><s>Radi ubrzavanja vanparni\u0002nog postupka, ZVP RM iz 2008 godine propisao je da taj rok ne može biti duži od 30 dana od dana dostavljanja rješenja.</s><s>11 U sudskoj praksi Republike Makedonije, sudovi ponekad pogešno odre\u0004uju da upu\u0005eni u\u0002esnik treba da pokrene parni\u0002ni postupak u roku od 30 dana od pravnosnažnosti rešenja.</s><s>Ovakvo zaduženje je suprotno odredaba \u0002lan 27, st. 1 ZVP RM, pa je sasvim ispravan stav apelacionih sudova da je prvostepeni sud u\u0002inio bitnu povredu odredaba vanparni\u0002nog postupka, što je razlog za ukidanje obžalenog rešenja.</s><s>Tako, Odluku Apelacionog suda u 328 Arsen Janevski, Tatjana Zoroska – Kamilovska uputiti da pokrene parni\u0002ni, odnosno upravni postupak, onog u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka \u0002ije pravo smatra manje verovatnim, pod uslovom da ZVP ili drugim verovatno ceni sam vanparni\u0002ni sud imaju\u0005i u vidu sve okolnosti konkretnog slu\u0002aja.12 U pojedinim slu\u0002ajevima zakonom je precizno odre\u0004eno kog u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka \u0005e sud uputiti da pokrene parni\u0002ni postupak, i tada vanparni\u0002ni sud nije ovlaš\u0005en da ceni koga \u0005e uputiti na parnicu.</s><s>Tako, na pr. u postupku za ure\u0004enje na\u0002ina upravljanja i koriš\u0005enja zajedni\u0002kih stvari ili imovine, kao i u postupku za deobu zajedni\u0002kih stvari ili imovine propisano je da \u0005e sud uputiti U slu\u0002ajevima kada je vanparni\u0002ni sud uputio u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka \u0002ije je pravo manje verovatno na parni\u0002ni ili na upravni postupak, a u\u0002esnik postupi po rešenju suda i podnese dokaz da je u odre\u0004enom roku podneo tužbu, odnosno da je pokrenuo upravni postupak, sud \u0005e prekinuti vanparni\u0002ni postupak.</s><s>Na prekid vanparni\u0002nog postupak analogno se primenjuju pravila ZPP o prekidu postupka (ex \u0002l. 33 ZVP RM).</s><s>Prekid vanparni\u0002nog postupka traje dok se parni\u0002ni, odnosno upravni postupak pravnosnažno ne okon\u0002a (\u0002l. 28 ZVP RM).</s><s>Opštim pravilima o na\u0002inu rešavanja prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku ne propisuje se kojoj pravnoj oblasti pripada pravo ili pravni odnos \u0002ije se utvr\u0004enje javlja kao prethodno pitanje u vanparni\u0002nom postupku, sem što je preko pravila o obaveznom upu\u0005ivanju na parni\u0002ni ili na upravni postupak propisan na\u0002in rešavanja prethodnog pitanja gra\u0004anske (parni\u0002ne) ili upravne prirode kada su sporne \u0002injenice kojem se odnose na to pitanje.</s><s>Zbog nedostatka izri\u0002ite zakonske odredbe o na\u0002inu rešavanja prethodnog pitanja prema vrsti uslovljavaju\u0005eg prava ili pravnog odnosa može se generalno zaklju\u0002iti da opšta pravila ZVP RM o rešavanju prethodnog pitanja odnose se na sve vrste prethodnih pitanja bez obzira na pravnu oblast kojoj ona pripadaju.</s>\n<s>U doktrini je naro\u0002ito problematizirovano pitanje mogu\u0005nosti da vanparni\u0002ni sud rešava i prethodna pitanja krivi\u0002nopravne prirode.</s><s>Iz analize dostupne literature može se konstatovati da me\u0004u procesualistima, koji su se bavili ovim pitanjem postoje dva suprotna mišljenja.</s><s>Prvo mišljenje isklju\u0002uje mogu\u0005nost da se prethodno pitanje krivi\u0002nopravne prirode riješi u vanparni\u0002nom postupku u kojem se ono postavlja: vanparni\u0002ni sud ne bi mogao razmatrati 12 Na pr. u konkretnom predmetu, vanparni\u0002ni sud je prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine i uputio je na parnicu u\u0002esnike S.I i J.\u0007 protiv u\u0002esnice N.\u0007, supruge pokojnog da dokažu da je ½ idealni deo zaostavštine opisane u rešenju imovina ste\u0005ena u braku s pokojnim S.\u0007.</s><s>Naime, na ro\u0002ištu o raspravljanju zaostavštine, supruga ostavioca je zatražila da se iz ostavine izdvoji ½ idealni deo kao imovima ste\u0005ena u braku.</s><s>U\u0002esnici S.I i J.\u0007 su osporili ovoj zahtev, pa ostavinski sud ih je uputio na parnicu.</s><s>U\u0002esnici S.I i J.\u0007 su se žalili na ovo rešenje, jer su smatrali da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je njih uputio da pokrenu parni\u0002ni postupak, umesto u\u0002esnika N.\u0007, jer je njen punomo\u0005nik tražio izdvajanje, a ne u\u0002esnici S.I i J.\u0007.</s><s>Apelacioni sud je ovu žalbu odbio kao neosnovanu.</s><s>Odluka Apelacionog suda u Skoplju, Rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije 329 prethodno krivi\u0002nopravno pitanje ni sa dejstvom unutar vanparni\u0002nog postupka, pošto se ono u tom postupku uvek pojavljuje kao spor, te je u najmanju ruku razlog za upu\u0005ivanje na parnicu (videti Salma, 2009: 122).</s><s>Prema drugom mišljenju, pošto rješavanje krivi\u0002nopravnog pitanja nije regulirano posebnim pravilom, važi opšte pravilo o na\u0002inu rješavanja prethodnog pitanja, što zna\u0002i da vanparni\u0002ni sud može da izabere na\u0002in rješavanja svakog prethodnog krivi\u0002nopravnog pitanja, što podrazumeva mogu\u0005nost da ga sam riješi ili da stranku uputi na pokretanje krivi\u0002nog postupka, odnosno na preduzimanje radnje kojom se inicira njegovo pokretanje (tako Bez pretenzije za dublju analizu ovog pitanja, skloni smo prihvatiti drugo mišljenje da vanparni\u0002ni sud može rešavati uslovljavaju\u0005e pitanje krivi\u0002nopravne prirode, i to uglavno iz ovih razloga: prvo, jer ne postoji izri\u0002ito pravilo o zabrani rešavanja prethodnog pitanja krivi\u0002nopravne prirode,13 drugo, ta se zabrana ne može izvesti ni putem tuma\u0002enja postoje\u0005ih pravila ZVP RM i tre\u0005e, ta se zabrana ne može izvesti ni putem supsidijarne primene ZPP RM, jer je i parni\u0002ni sud ovlaš\u0005en da sam reši prethodno pitanje krivi\u0002nopravne prirode sa dejstvom u konkretnu parnici (videti više Rijavec, Posebna pravila o rešavanju prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupk</s>\n<s>Opšta pravila o rešavanju prethodnog pitanja odnose se na sve vanparni\u0002ne postupke ure\u0004ene ZVP RM ili drugim zakonom, bez obzira na to da li su oni li\u0002ne, porodi\u0002ne, imovinske prirode ili se odnose na pravnu važnost isprava.</s><s>U delu posebnih vanparni\u0002nih postupaka, ZVP RM sadrži nekoliko posebnih odredaba o rešavanju prethodnog pitanja za pojedine vanparni\u0002ne postupke.</s><s>U pitanju su pravila koja se uglavnom odnose na vanparni\u0002ne postupke kojima se ure\u0004uju imovinski odnosi.</s>\n<s>Specifi\u0002na pravila o rešavanju prethodnog pitanja propisana su u postupku raspravljanja zaostavštine (sli\u0002no u Slovenij, videti Rijavec, 1999: 211 i nasl.).</s><s>Pored toga, posebna pravila o prethodnom pitanju propisana su i za: postupak ure\u0004enja na\u0002ina upravljanja i koriš\u0005enja zajedni\u0002ke stvari, postupak deobe zajedni\u0002ke stvari ili imovine i za postupak ure\u0004enja me\u0004a. Za razliku od opštog pravila kojem ustanovljava fakultativno rešavanje prethodnog pitanja od strane vanparni\u0002nog suda, ovim se odredabama utemeljuju slede\u0005a pravila: obligatorno rešavanje prethodnog pitanja od strane vanparni\u0002nog 13 Takvo pravilo na pr., postoji u noveliranom austrijskom Zakonu o vanparni\u0002nom postupku, prema kojem ako se radi o prethodnom pitanju krivi\u0002nopravne prirode, vanparni\u0002ni sud je dužan da prekine postupak i da sa\u0002eka odluku krivi\u0002nog suda (prema Salma, 2009: 122).</s><s>330 Arsen Janevski, Tatjana Zoroska – Kamilovska suda, zabrana odlu\u0002ivanja o prethodnom pitanju u vanparni\u0002nom postupku, obavezno rešavanje prethodnog pitanja pod uslovom i fakultativno rešavanje prethodnog pitanja pod uslovom.</s>\n<s>U postupku raspravljanja zaostavštine, sud \u0005e prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputi\u0005e u\u0002esnike da pokrenu parni\u0002ni, odnosno upravni postupak, ako me\u0004u u\u0002esnicima nastane spor o \u0002injenicama od kojih zavisi neko njihovo pravo (obavezno upu\u0005ivanje na parni\u0002ni ili upravni postupak).</s><s>ZVP RM taksativno ne odre\u0004uje sve situacije postojanja spora o \u0002injenicama od kojih zavisi neko pravo u\u0002esnika postupka raspravljanja zaostavštine, ve\u0005 exempli causa navodi slede\u0005e \u0002injenice: 1) od kojih zavisi pravo na nasle\u0004e, punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos naslednika i ostavioca na osnovu koga se po zakonu nasle\u0004uje; 2) od kojih zavisi osnovanost zahteva nadživelog bra\u0002nog druga i lica koja su živela sa ostaviocem u trajnoj zajednici, da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti doma\u0005instva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba; 3) od kojih zavisi veli\u0002ina naslednog dela, naro\u0002ito ura\u0002unavanje naslednog dela; 4) od kojih zavisi osnovanost isklju\u0002enja nužnih naslednika ili osnovanost razloga za nedostojnost; i 5) o vanparni\u0002nog (ostavinskog) suda o upu\u0005ivanju na parnicu mora se precizno formulisati šta je predmet spora, odnosno kako treba da glasi tužbeni zahtev u budu\u0005oj parnici.</s>\n<s>Prema \u0002l. 173, st. 3 ZVP RM, ako u navedenim slu\u0002ajevima ne postoji spor o \u0002injenicama, ve\u0005 se u\u0002esnici spore o primeni prava, sporna pravna pitanja raspravi\u0005e ostavinski sud u postupku raspravljanja zaostavštine.</s><s>To zna\u0002i je da u ovom slu\u0002aju vanparni\u0002ni sud dužan da sam reši prethodno pitanje (obavezno rešavanje prethodnog pitanja od strane vanparni\u0002nog suda).14 U drugoj situaciji, ako u postupku raspravljanja zaostavštine me\u0004u u\u0002esnicima postoji spor o pravu na legat ili o drugom pravu iz zaostavštine, ostavinski sud \u0005e tako\u0004e uputiti u\u0002esnike da pokrenu parni\u0002ni odnosno upravni postupak (obavezno upu\u0005ivanje na parni\u0002ni ili upravni postupak), ali ne\u0005e prekidati raspravljanje zaostavštine (\u0002l. 174 ZVP RM).</s><s>U tre\u0005oj situaciji, ako me\u0004u naslednicima nastane spor o \u0002injenicama ili o primeni prava, ostavinski sud \u0005e prekinuti raspravljanje zaostavštine, a u\u0002esnike \u0005e uputiti da pokrenu parni\u0002ni, odnosno upravni postupak u 14 Tako, na pr., spor o opozivanju nasledni\u0002ke izjave o odstupanju zakonskog naslednog dela u korist drugog naslednika zbog toga što on nije ispunio neke ugovorne obaveze, predstavlja spor o primeni prava, a ne spor o \u0002injeni\u0002nom pitanju, pa sporno pravno pitanje treba da reši ostavinski sud.</s><s>Videti, Odluku Apelacionog suda u Skoplju, Gž.</s><s>Br. 574/09, 23.12.2009, http://www.asskopje.mk.</s>\n<s>Rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije 331 slede\u0005im slu\u0002ajevima: 1) ako izme\u0004u naslednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu i 2) ako izme\u0004u naslednika postoji spor povodom zahteva lica koja su sa ostaviocem zivela u zajednici da im se iz zaostavštine izdvoji deo koji odgovara njihovom doprinosu u pove\u0005anju vrednosti ostavio\u0002eve imovine (\u0002l. 175 ZVP RM).</s><s>I u postupku raspravljanja zaostavštine, sud \u0005e uputiti da pokrene parni\u0002ni, odnosno upravni postupak onog u\u0002esnika \u0002ije pravo smatra manje verovatnim, a rešenjem o prekidu postupka odredi\u0005e rok u kojem upu\u0005eni u\u0002esnik treba da pokrene odgovaraju\u0005i postupak.</s><s>Kada upu\u0005eni u\u0002esnik postupi po rešenju suda, prekid postupka traje do pravnosnažnog okon\u0002anja odgovaraju\u0005eg postupka.</s><s>Opšta pravila ZVP RM o posledicama nepridržavanja upu\u0005enog u\u0002esnika prema uputstvima suda primenjuju se i u ovom postupku.</s><s>Ukoliko upu\u0005eni u\u0002esnik do završetka raspravljanja zaostavštine ne postupi po rešenju suda i ne dostavi dokaz da je pokrenuo odgovaraju\u0005i postupak, ostavinski sud \u0005e okon\u0002ati postupak bez obzira na zahtev zbog kojeg je u\u0002esnik bio upu\u0005en na parnicu, odnosno na upravni postupak.</s><s>U ovom vanparni\u0002nom postupku specifi\u0002no je i to što u slu\u0002ajevima kada je sud raspravio zaostavštinu, a upu\u0005eni u\u0002esnik nije pokrenuo parni\u0002ni, odnosno upravni postupak, ili kada je sud raspravio zaostavštinu, ali je propustio da uputi u\u0002esnike na parnici, ili na upravni postupak, pravnosnažno rešenje ostavinskog suda nije prepreka da se o tom zahtevu pokrene parni\u0002ni postupak (\u0002l. 176 ZVP RM).</s><s>U nekim vanparni\u0002nim postupcima sud uopšte nije ovlaš\u0005en da sam reši prethodno pitanje, ve\u0005 je dužan da uputi predlaga\u0002a da povede parni\u0002ni postupak u odre\u0004enom roku.</s><s>Zabrana za odlu\u0002ivanje o prethodnom pitanju u vanparni\u0002nom postupku na pr. propisana je u postupku ure\u0004enja na\u0002ina upravljanja i koriš\u0005enja zajedni\u0002ke stvari: ako po podnošenja predloga kojim se pokre\u0005e ovaj postupak, vanparni\u0002ni sud na\u0004e da je sporno vlasništvo ili veli\u0002ina vlasni\u0002kih delova na zajedni\u0002koj stvari, sud je dužan da prekine vanparni\u0002ni postupak i da uputi predlaga\u0002a da pokrene parni\u0002ni postupak u odre\u0004enom roku.</s><s>Za razliku od postupka raspravljanja zaostavštine, propust predlaga\u0002a da pokrene parni\u0002ni postupak u odre\u0004enom roku nema za posledicu produženje vanparni\u0002nog postupka, ve\u0005 je ZVP RM propisana fikcija o povla\u0002enju predloga - smatra se da je predlaga\u0002 povukao predlog (\u0002l. 195, st. 1 ZVP RM).</s><s>Ista pravila o obaveznom upu\u0005ivanju na parni\u0002ni postupak, kao i o posledicama propusta da se parnica pokrene, ZVP RM propisao je i u postupku deobe zajedni\u0002ne stvari ili imovine, ukoliko se utvrdi da je me\u0004u u\u0002esnicima sporno pravo na zajedni\u0002kim stvarima ili veli\u0002ina vlasni\u0002kog dela ili je sporni predmet deobe (\u0002l. 217 ZVP RM).</s><s>332 Arsen Janevski, Tatjana Zoroska – Kamilovska Modaliteti u rešavanju prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku idu dotamo da je vanparni\u0002ni sud ponekad dužan da reši prethodno pitanje, ako se sa tim suglase u\u0002esnici vanparni\u0002nog postupka.</s><s>Tako na pr., u postupku ure\u0004enja me\u0004a, spor o pravu na grani\u0002nu površinu (me\u0004aške površine), \u0002ija vrednost prelazi zakonom odre\u0004en iznos (150.000 denara) rešava vanparni\u0002ni sud,15 ako postoji saglasnost u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka (\u0002l. 236, st. 1 ZVP RM).</s><s>Ako uslov nije ispunjen - ne postoji saglasnost u\u0002esnika da vanparni\u0002ni sud reši spor o spornoj me\u0004aškoj površini - spor može da reši vanparni\u0002ni sud, ali se time dira u prava u\u0002esnika koji nije zadovoljan odlukom vanparni\u0002nog suda, da po pravnosnažnosti rešenja o vanparni\u0002noj stvari, svoje pravo ostvaruje u parni\u0002nom postupku.</s><s>U\u0002esnik može pokrenuti parni\u0002ni postupak najkasnije u roku od tri meseca od pravnosnažnosti vanparni\u0002nog rešenja.</s>\n<s>Analiza sistema rešavanja prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku u Republici Makedoniji pokazuje da je institut prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku znatno složeniji i osetljiviji problem u odnosu na odgovaraju\u0005i institut parni\u0002ne procedure.</s><s>Heterogenost vanparni\u0002nog postupaka, sa jedne strane, i principijelno nesporna priroda vanparni\u0002nog postupka i vanparni\u0002ne stvari sa druge strane, dovelo je do toga da postoji nekoliko režima rešavanja prethodnog pitanja, koji nisu suštinski promenjeni tokom višedecenijskog postojanja vanparni\u0002ne procedure Republike Makedonije.</s>\n<s>Razli\u0002iti režimi rešavanja prethodnog pitanja, zavisno od toga da li su izme\u0004u u\u0002esnika vanparni\u0002nog postupka sporne ili nesporne \u0002injenice kojem se odnose na prethodno pitanje, iako u svojoj osnovi imaju racionalnu pravnopoliti\u0002ku i pravnotehni\u0002ku argumentaciju, mogu ipak pokrenuti neka razmišljanja o mogu\u0005nosti uvi\u0004enja druga\u0002ijih pravila o na\u0002inu rešavanja prethodnih pitanja u vanpravni\u0002nom postupku, po primeru na neka strana zakonodavstva.</s><s>Ipak, sve dok vanparni\u0002ni postupku ne daje iste postupovne garancije kao i parni\u0002ni postupak, upu\u0005ivanje na parnicu radi razjašnjenja spornih \u0002injeni\u0002nih pitanja bi\u0005e neophodan na\u0002in rešavanja prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku.</s>\n<s>15 Spor o me\u0004aškoj površini \u0002ija vrednost ne prelazi 150.000 denara rešava vanparni\u0002ni sud (obligatorno rešavanje u vanparni\u0002nom postupku) - \u0002l. 235 ZVP RM.</s><s>Rešavanje prethodnog pitanja u vanparni\u0002nom postupku Republike Makedonije 333 Literatura / References</s>"}
{"dc.title": "TRŽIŠNO ISTRAŽIVANJE POTENCIJALA ZA OBLIKOVANJE PLESA KAO TURISTIČKOG PROIZVODA U BANJA LUCI", "dc.creator": "Babić, Anđela", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "ples;turistički proizvod;Banja Luka;tradicionalne igre;tri naroda;ples;turistični produkt;Banjaluka;tradicionalni plesi;trije narodi;info:eu-repo/classification/udc/338.48-6:793.31(Banja Luka)(043.2)", "id": "dkum_49202", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=146554&dn=", "text": "<s>Podpisan-i/-a študent/-ka Anđela Babić izjavljam, da je zaključno delo rezultat mojega samostojnega dela, ki sem ga izdelal/-a ob pomoči mentor-ja/-ice oz. somentor-ja/-ice; izjavljam, da sem pridobil/-a vsa potrebna soglasja za uporabo podatkov in avtorskih del v zaključnem delu in jih v zaključnem delu jasno in ustrezno označil/-a; na Univerzo v Mariboru neodplačno, neizključno, prostorsko in časovno neomejeno prenašam pravico shranitve avtorskega dela v elektronski obliki, pravico reproduciranja ter pravico ponuditi zaključno delo javnosti na svetovnem spletu preko DKUM; sem seznanjen/-a, da bodo dela deponirana/objavljena v DKUM dostopna široki javnosti pod pogoji licence Creative Commons BY-NC-ND, kar vključuje tudi avtomatizirano indeksiranje preko spleta in obdelavo besedil za potrebe tekstovnega in podatkovnega rudarjenja in ekstrakcije znanja iz vsebin; uporabnikom se dovoli reproduciranje brez predelave avtorskega dela, distribuiranje, dajanje v najem in priobčitev javnosti samega izvirnega avtorskega dela, in sicer pod pogojem, da navedejo avtorja in da ne gre za komercialno uporabo; dovoljujem objavo svojih osebnih podatkov, ki so navedeni v zaključnem delu in tej izjavi, skupaj z objavo zaključnega dela;</s>\n<s>U radu se daje kratak osvrt na povezanost plesa i turizma, a poseban akcenat je stavljen na mogućnost formiranja plesa kao turističkog proizvoda u Banja Luci (u nastavku BL).</s><s>Izborom tematike koja ranije nije bila obrađivana u ovakvoj formi na našim prostorima razmatra se uloga plesa kao izraza preplitanja kulturne istorije tri naroda Bosne i Hercegovine (u nastavku BiH), na primjeru grada BL. Uočeno je koja folklorna društava su predstavnici tradicionalnog plesa u BL te da su \"Igre iz stare Banja Luke\" jedini oblik povezivanja tri živuća naroda na području grada BL u formi tradicionalnog plesa.</s><s>Empirijskom analizom podataka dobijenih putem intervjuisanja došlo se do zaključka kakva je uloga tradicionalnih plesova na području grada, a sprovođenjem anketnog upitnika utvrđeno je kakva je motivacija za obilazak plesnih događaja između glavnih ciljnih tržišta (BiH, Srbije, Slovenije i Hrvatske) za BL. Posredno se zaključuje i da egzistiranje \"Igara iz stare Banja Luke\" čini dobru osnovu za oblikovanje jedinstvanog plesnog turističkog proizvoda u BL. Ključne riječi: ples, turistički proizvod, Banja Luka, tradicionalne igre, tri naroda RAZISKAVA</s>\n<s>Naloga ponuja kratek pregled povezav med plesom in turizmom.</s><s>Poseben poudarek je na možnosti oblikovanja plesa kot turističnega izdelka v Banjaluki, v nadaljevanju BL. Pri izbiri teme, ki na našem območju še ni bila raziskana, se vloga plesa obravnava kot izraz prepletanja kulturne zgodovine treh narodov Bosne in Hercegovine, v nadaljevanju BiH, na primeru mesta BL. Ugotovila sem, katera folklorna društva so predstavniki tradicionalnega plesa v BL in da so plesi \"Igre iz stare Banja Luke\" edina oblika povezovanja treh narodov v obliki tradicionalnega plesa.</s><s>Z empirično analizo podatkov, pridobljenih z intervjuji, sem razložila vlogo tradicionalnih plesov v kulturnem življenju mesta.</s><s>Z rezultati anketnega vprašalnika sem spoznala motivacijo oseb za obiskovanje plesnih prireditev na glavnih ciljnih trgih (BiH, Srbija, Slovenija in Hrvaška).</s><s>Posredno sem ugotovila, da so \"Igre iz stare Banja Luke\" dobra osnova za oblikovanje edinstvenega plesnega turističnega izdelka v BL. Ključne besede: ples, turistični produkt, Banjaluka, tradicionalni plesi, trije narodi POVZETEK</s>\n<s>V diplomskem delu predstavljam povezavo med plesom in turizmom, poseben poudarek pa je na možnosti oblikovanja plesa kot turističnega produkta v Banjaluki, v nadeljevanju BL. Z izbiro teme, ki v takšni obliki do sedaj še ni bila obravnavana, želim pokazati vlogo plesa kot izraza prepletanja kulturne zgodovine treh narodov BiH na primeru mesta BL.</s>\n<s>V uvodnem delu sem opredelila cilje, naloge in potek dela.</s><s>Razložila sem namen naloge, raziskovalna vprašanja, predpostavke in mogoče omejitve ter predvidene metode dela.</s>\n<s>Cilji naloge so: sistematični pregled literature in raziskav na temo plesa in turizma; opredelitev zgodovine plesa vseh treh narodov BiH (Srbi, Hrvati in Bošnjaki) in določitev tradicionalnih plesnih oblik, ki so zastopane v mestu BL; predstavitev folklornih društev kot predstavnikov tradicionalnih plesov in tradicionalnih plesnih turističnih produktov na območju BL; analiza motivacije za turnejo plesnih dogodkov na glavnih ciljnih trgih (BiH, Srbija, Slovenija in Hrvaška).</s>\n<s>Za dosego prvega cilja naloge v drugem poglavju objavljam pregled literature in raziskav o plesu in turizmu.</s><s>Ker je to raziskovalno področje precej obsežno, sem se odločila za opis naslednjih področij: ples kot kulturni izraz, plesni turistični izdelki, analiza turističnih izkušenj in motivov, ples in diplomacija, ples kot terapija na območjih, ki jih je prizadela vojna, in plesni turizem v času epidemije.</s><s>Zgodovino plesa opisujem v tretjem poglavju.</s><s>Na začetku predstavljam plesno zgodovino vseh treh narodov in takšnih tradicionalnih plesnih oblik, ki so zastopane na območju mesta BL. V tem poglavju posebej poudarjam, da so \"Igre iz stare Banja Luke\" Vase Popovića (1979) edini reprezentativni in edini tradicionalni ples, v katerega so vključeni vsi trije narodi.</s><s>Avtor je zapisal: \"Banjaluka je daleč znana po svojih čudovitih starih pesmih in dobrih pevcih, vendar je bogata tudi s čudovitimi starodobnimi plesi.\" Ti plesi so bili priljubljeni in so se z veseljem plesali po hišah, ulicah in dvoriščih.</s><s>\"Posebno mesto za ples \"igro\" so bili nekdanji banjaluški \"plac\" in sejmi, ki so trajali več dni; na njih so se zbirali mladi in stari, bogati in revni ter kmetje in meščani v skupnem krogu, ki je pogosto trajal do pozne noči.</s><s>Tedaj so vsi pozabili na vse težave in so izražali zadovoljstvo in veselje.\" (Popović, 1979) Ples V. Popovića ima svojo koreografijo in vloge: kmetica in kmet (predstavnika Srbov), meščani – žene turških veljakov in peki (predstavniki Bošnjakov) ter gospe in mojstri (predstavniki Hrvatov) (Popović, 1979).</s><s>V četrtem poglavju so predstavljeni izvajalci in predstavniki tradicionalnega plesa na območju BL. To so: ANIP Veselin Masleša, ANIP Mladost, Kulturno-umetniško društvo (v nadeljevanju KUD) Sveti Sava, KUD Čajavec, KUD Piskavica, RKUD Pelagić.</s><s>Opravila sem intervjuje s predstavniki omenjenih kulturno-umetniških društev, v nadeljevanju KUD, in analizirala te pogovore.</s><s>Vprašanja so bila razdeljena v tri sklope: pomen plesa za državo ali mesto (BiH / BL); tradicionalni plesi na območju BL; mnenje o oblikovanju plesnega turističnega izdelka za BL. Vsi predstavniki društev so bili odprti in komunikativni.</s><s>S pogovori sem dosegla tretji cilj naloge: analiza folklornih društev kot predstavnikov tradicionalnih plesov in tradicionalnega plesnega turizma na območju Četrti cilj oz. analizo motivacije za turnejo plesnih dogodkov na glavnih ciljnih trgih za BL sem podrobneje pojasnila v petem poglavju.</s><s>S pomočjo dokumenta \"Strategije razvoja turizma Banja Luka 2013–2020.\" sem predstavila, kako se je izvajala segmentacija turističnega trga na območju Banjaluke.</s><s>Štirje glavni ciljni trgi so: BiH, Srbija, Hrvaška in Slovenija.</s><s>Zato sem v anketnem vprašalniku izpostavila te štiri trge.</s><s>Anketni vprašalnik sem pripravila po metodi snežne kepe.</s><s>Poslala sem ga prijateljem, v plesni klub, trem plesnim KUD-om v BiH in dvema društvoma v tujino (enemu v Srbijo in enemu v Slovenijo).</s><s>Anketiranje je trajalo od 7. 8. do 24. 8., zbrala sem 158 ustrezno izpolnjenih anket.</s><s>V nadaljevanju predstavljam podrobnejše ugotovitve vprašalnika, ki je sestavljen iz šestih delov.</s>\n<s>Del I – splošne informacije o vključenosti v plesno skupnost: skoraj polovica anketirancev (47 %) se ukvarja s plesom (profesionalno ali rekreativno).</s><s>Anketiranci so se večinoma udeležili plesnih dogodkov, ki so bili v tujini in v deželi, v kateri živijo.</s><s>Ti plesni dogodki so bili brezplačni ali so stali 5-10 €.</s><s>Večinoma so bili na dogodku v vlogi gledalcev ali hkrati v vlogi gledalcev in igralcev.</s><s>59 % anketiranih oseb spremlja socialna omrežja KUD-ov / plesnih klubov.</s><s>Največ anketirancev zanima tradicionalni ples / igre, najmanj zanimiv jim je moderni balet.</s><s>Največ informacij o plesu zbirajo prek družbenih omrežij in televizije.</s><s>Anketiranci se popolnoma strinjajo, da tradicionalni plesi / igre ohranjajo kulturo države, da so zanjo zelo pomembni, da lahko državo v svetu dobro predstavijo in da so tudi sredstvo za spodbujanje medsebojne strpnosti in spoštovanja do drugih narodov.</s><s>Zaradi tega mora vsaka država ohranjati tradicionalne Del II – dejavnosti, ki spodbujajo željo po udeležbi na plesnih prireditvah: največ anketirancev bi se želelo udeležiti plesnega dogodka s svojimi prijatelji in družino.</s><s>Ta dogodek bi bil najbrž festival ali kakšna delavnica.</s><s>Radi bi kupili različne produkte, ki se nanašajo na ples.</s><s>Ustrezna cena vstopnice za dogodek je približno 5-10 €.</s><s>Največ denarja (približno 25 €) bi dali za stroške prevoza, najmanj pa za prenočišče.</s><s>Del III – značilnosti povpraševanja po plesnem dogodku: najpomembnejše za anketirance je, da imajo na dogodku prijetno vzdušje, glasbo v živo ter domačo hrano in pijačo.</s>\n<s>Del IV – motivi za udejstvovanje v plesnih dogodkih: največja motivacija za turistična potovanja (zunaj države stalnega prebivališča) za anketirance je spoznavanje novih ljudi, doživljanje novih izkušenj, spoznavanje plesnih kultur drugih držav in spreminjanje enoličnosti vsakdanjega življenja.</s><s>Med vzroki za udeležbo na plesnih prireditvah so anketiranci izbrali spoznavanje lokalne plesne kulture, boljše spoznavanje svojih korenin (porekla) ter pomoč drugim osebam, da se naučijo več o svoji plesni kulturi in da bolje spoznajo tujo kulturo.</s><s>Del V – povezava iger / plesov s turizmom na območju mesta BL: pokazalo se je, da 86 % anketirancev zelo dobro ve, kje je BL; 47 % jih pozna običaje in tradicijo narodov, ki živijo v BL in 42 % jih pozna tradicionalne plese / igre; anketiranci, ki želijo obiskati BL, najprej pomislijo na dobro hrano, materialno in kulturno dediščino mesta, potem pa na nematerialno kulturno dediščine mesta in na zabave.</s><s>Del VI – demografski profil anketirancev: obiskovalci plesnega dogodka bi bile predvsem ženske s srednješolsko in fakultetno izobrazbo.</s><s>Dogodki najbolj zanimajo ženske med 18. in 25. letom.</s><s>Približno enak odstotek je zaposlenih in nezaposlenih.</s><s>Med državami, v katerih živijo anketiranci, je na prvem mestu BiH, potem Slovenija, Srbija in na zadnjem mestu Hrvaška.</s><s>Njihove korenine so v 81 % iz BiH.</s><s>S predpostavkami in omejitvami v nalogi ni bilo večjih težav.</s><s>Za raziskovanje vloge plesa v turistični panogi je bilo dovolj raziskav in literature.</s><s>Potrdila sem, da se v BL še nihče ni ukvarjal s to temo in da je to prva tovrstna raziskava.</s><s>Pričakovala sem, da obstaja možnost, da bom imela pri raziskovalnem delu določene omejitve, kot so: pomanjkanje teoretičnih razlag plesa kot turističnega izdelka, majhno število vzorcev pri izvajanju metode anketnega vprašalnika ali težave pri vzpostavljanju stikov s predstavniki folklornih društev.</s><s>Te ovire se niso pokazale.</s><s>Podatke in podrobnejše informacije o strokovni literaturi sem pridobila s pomočjo uspešno opravljenih intervjujev s predstavniki KUD-ov, ki so bili izredno odprti za sodelovanje.</s><s>Dobila sem tudi zadostno število izpolnjenih anketnih vprašalnikov.</s><s>Edina težava je bila, da so bile v obdobju anketiranja počitnice in da mi kljub trudu ni uspelo dobiti dovolj stikov za posredovanje anketnega vprašalnika na enega štirih ciljnih trgov – na Hrvaško.</s><s>Najmanjše število anketirancev je s tega trga.</s><s>Med izsledki raziskave poudarjam, da sem izvedela, katera folklorna društva so predstavniki tradicionalnega plesa v BL in da so \"Igre iz stare Banja Luke\" edina vrsta plesa, ki združi tri narode v BL v tradicionalni ples /igro.</s><s>S pomočjo metod, ki so bile uporabljene, sem ugotovila, da turistični plesni produkti v BL ne obstajajo, da pa obstajajo za to priložnosti.</s>\n<s>Analiza prednosti – ples, turizam i autentičnost 2.5 Ples kao terapija na ratom zahvaćenim područjima 4.1 Predstavnici i čuvari tradicionalnog plesa na području BL ANIP \"Veselin Masleša\" i ANIP \"Mladost\"</s>\n<s>Graf 2: Radni status, zemlja boravka, zemlja porijekla Graf 4: Posjeta događajima koji uključuju ples Graf 6: Učestvovanje u događajima koji uključuju ples Graf 9: Plesni događaji koje biste posjetili Graf 11: Kupovina plesnih proizvoda</s>\n<s>SAKUD – Savez kulturno-umjetničkih društava TOBL – Turistička organizacija Banja Luke TV – televizija</s>\n<s>U antičkoj Grčkoj Aristotel i Platon su za ples vjerovali da doprinosi estetskim, moralnim i intelektualnim vrijednostima kao i jačanju fizičke sposobnosti i opšteg blagostanja (Carter, 1984).</s><s>Ove tvrdnje nisu prve koje su uvrstile postojanje plesa na istorijsku pozornicu.</s><s>Njegovo postojanje bilježi se još mnogo ranije.</s><s>Neka od svjedočenja tome su umjetnička djela plesa i plesača nastala u razdoblju neolitičkog paleolitika (Kassing, 2007).</s><s>Od toga doba ples se kao forma nije izgubio i imao je bitnu ulogu u potkrepljivanju i čuvanju tradicije i kulture.</s>\n<s>U suštini, okvir kulture izgrađuju materijalna i nematerijalna kulturna baština.</s><s>Poseban značaj za nematerijalnu kulturnu baštinu ima ples kao njen sastavni dio i to se zvanično bilježi 2003. godine u Konvenciji za čuvanje nematerijalne kulturne baštine (UNESCO, 2008).</s><s>Takođe, pri definiciji kulture u okviru turizma u upotrebi je termin kulturni turizam, koji World Tourism Organization (u nastavku UNWTO) definiše kao vrstu \"turističke aktivnosti u kojoj je osnovna motivacija posetioca da nauči, otkrije, iskusi i konzumira opipljive i nematerijalne kulturne atrakcije / proizvode na turističkoj destinaciji\" (UNWTO, 2017).</s><s>Uviđajući značaj koji ples ima u okviru kulture, 1970. godine evidentiran je i poseban ogranak pod nazivom International Council of Organizations of Folklore Festivals and Folk Arts (u nastavku CIOFF) kao službeni partner United Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation (u nastavku UNESCO).</s><s>Dužnost CIOFF-a su upravo očuvanje, promocija i širenje tradicionalne kulture i folklora, a na osnovu toga i tradicionalnih plesova (CIOFF, b. d.).</s><s>Na temelju navedenog značaja i uloge plesa i kulturnog turizma odlučili smo da kroz prizmu pregleda literature ispitamo kakva je veza i uloga plesa na području turizma.</s><s>Plesni turizam definišemo kao dio kulturnog turizma čija je namjena da turistima koji žele svojim učestvovanjem u plesnim događanjima na području odredišta, pruži doživljaj posebnog iskustva (Kringelbach i Skinner, 2012; Zouni, Karlis i Georgaki, 2019).</s><s>Ovu vrstu turizma svrstavamo u grupu usluga koje odlikuje nematerijalnost, princip \"uno-actu\" ili proces gdje se istovremena učestalost potrošnje i proizvodnje podrazumijeva u određenom vremenskom roku kao i potreba za integrisanjem vanjskog faktora (u ovom slučaju turista) u proces pružanja usluga (Haller, 2012).</s><s>Pored toga, temeljnim pregledom literature i na osnovu analize Timmine (2012) tipologije turista flamenka i tanga zaključujemo da se plesni turisti mogu klasifikovati u sljedeće tipove: I) posjetioci plesnih festivala (Kringelbach i Skinner, 2012; Lee i Lee, 2015; Georgoula i Terkenli, 2018; Zouni i sar., 2019), II) posjetioci scenskih nastupa / događaja i radionica – koje često mogu biti i u kombinaciji (Edensor i Bowdler, 2015; Cisneros i sar., 2019;), III) učesnici amaterskog plesa koji posjećuju kurseve i radionice (Thimm, 2014; Cuban Cultural Travel, 2019).</s><s>Polazeći od ključnih riječi – turizam i ples, utvrđujemo postojanje velikog broja istraživačkih radova, članaka i knjiga koji kao predmet proučavanja imaju upravo ovu tematiku.</s><s>Kringelbach i Skinner (2012) smatraju da u skoro svakom dijelu svijeta možemo primijetiti da turističke destinacije, nakon što shvate važnost plesnih događaja, pokušavaju povećati njihovu prezentaciju, sa ciljem privlačenja i zabavljanja turista.</s><s>Ovim Kringelbach i Skinner (2012) ističu sve veće stavljanje akcenta na ulogu koju ima ples u turističkoj industriji.</s><s>Naročito su obratili pažnju na sljedeće aspekte: kulturni izraz – autentičnost i uticaj komodifikacije (Youngerman, 1974; Cohen, 1988; Ruiz-Baudrihaye, 1997; Wang, 1999; Xie, 2003; Steiner i Reisinger, 2006; Kole, 2010; Papaioannou i Lykesas, 2012; Terziyska i Rislki, 2012; Thimm, 2014; Croft, 2015; Topić, 2016; Foley, 2018), plesni produkti (Haller, 2012; Kringelbach i Skinner, 2012; Thimm, 2014; Tuchman-Rosta, 2014; Lee, i Lee, 2015; Edensor i Bowdler, 2015; Georgoula i Terkenli, 2018; Cisneros i sar., 2019; Cuban Cultural Travel, 2019; Zouni i sar., 2019), turistički motiv i iskustvo (McCleary, Weaver i Meng, 2005; Filippou i sar., 2010; Vukadinović i Marković, 2012; Zaggelidou i sar., 2012), diplomatija i ples (Croft, 2015; Cisneros i sar., 2019), ples kao terapeutsko sredstvo (Gonye, 2013; Singer, 2014) i ples u uslovima epidemije (Morford, 2017).</s>\n<s>Kulturni faktori u plesu pod uticajem turizma često postanu podložni promjenama te su zato često prisutna tematika u istraživanjima i literaturi.</s><s>Mnogi istraživači su to primijetili pa se vode brojne polemike i rasprave o faktoru autentičnosti, komodifikaciji ili prilagođavanju u turizmu i plesu.</s><s>Tuchman-Rosta (2014) bilježi, recimo, izuzetno zapažanje, a to je da nijedna posjeta Kambodži nije potpuna bez prisustva bar jednoj tradicionalnoj plesnoj predstavi i dodaje da turiste najviše motiviše želja za posebnim / autentičnim iskustvima (TuchmanRosta, 2014).</s><s>Međutim, uz sve pozitivne karakteristike koje se dobijaju autentičnom prezentacijom i popularizacijom plesa, postoje i zamjerke u pogledu istraživanja autentičnosti kulture kroz prizme komodifikacije (Daniel, 1996; Rui Baudrihaye, 1997; Kringelbach i Skinner, 2012; Tuchman-Rosta, 2014; Topić, 2016; Foley, 2018).</s><s>Pored svega do sada utvrđenog pri pregledu literature, evidentiramo i to da je ples aktivnost koja traži povezanost izvođača, tržišta i publike.</s><s>Stoga, rast plesne industrije u okviru turizma i kulture uopšteno kao rezultat daje razvoj poslovnih pogleda i razvoj efikasne strategije i marketinga.</s><s>Istraživanja koja se bave proučavanjem ove problematike stavljaju akcenat na analizu prije svega motiva i korisničkog / turističkog iskustva.</s><s>Filippou i sar. (2010) u svom istraživanju sprovodi upitnike i na osnovu njihove analize i obrade dobija sedam faktora motivacije za učestvovanje u plesnim seminarima tradicionalnog grčkog plesa.</s><s>Tih sedam motiva su: odbacivanje dosade, društveni odnosi, kultura, poboljšanje vještina, kondicija, izazov, prilika za dobijanje novog iskustva, što govori da tradicionalni ples stvarno služi kao motiv u kulturnom turizmu (Filippou i sar., 2010).</s><s>Slične rezultate imaju takođe McCleary i sar. (2005), Vukadinović i Marković (2012), Zaggelidou i sar.</s><s>(2012).</s>\n<s>McCleary i sar. (2005) pri proučavanju motivacije za učešće ljudi u plesnom događaju obraćaju pažnju na ispitivanje demografije, uključenosti plesne zajednice i aktivnosti povezane sa putovanjima.</s><s>Oni identifikuju najvažnije karakteristike potražnje na plesnom tržištu kroz definisanje šest dimenzija motivacije za učestvovanje u društvenom plesu, a to su: bijeg i opuštanje, socijalizacija, novost, učenje plesa, uživanje u plesu i uzbuđenje.</s><s>Ove dimenzije motivacije ljudi za posjetu plesnog događaja dovode i do grupisanja ispitanika u tri klastera.</s><s>Preciznije, ispitanici se svrstavaju u: klaster I – entuzijasti, karakterne osobine su uživanje u događajima i plesno učenje; klaster II – tragači za plesnim učenjem, osobine tipične za njih su manja motivisanost za socijalni kontakt od ispitanika koji pripadaju klasteru I i III; klaster III – uravnoteženi, a tipične osobine su srednja vrijednost izmeđi klastera I i II Što se tiče prisustva plesa u literaturi u pogledu tema koje su manje istraživane, možemo izdvojiti činjenicu da ga pojedini autori prepoznaju kao oblik meke diplomatije.</s><s>To ima poseban značaj, kako nekada tako i danas, jer uz pomoć plesa se može omogućiti ljudima iz različitih kultura da nađu zajednički jezik te da se međusobno bolje upoznaju i razumiju (Croft, 2015).</s><s>Naravno, to je od posebnog značaja za države u kojima živi više naroda koji se dijele na kulturnoj ili vjerskoj osnovi i u čijoj istoriji su postojali sukobi ili ratovi.</s><s>Jedna od takvih zemalja je BiH, pa smo zato ovo istraživačko polje podrobnije izučavali.</s><s>Zaključujemo da ono može dati poseban doprinos za izgradnju tolerancije i poštovanja drugih kultura.</s><s>Nadalje, ples je prisutan u literaturi i kao terapeutsko sredstvo.</s><s>To potvrđuje Singer (2014) u istraživanju sprovedenom između 2001. i 2007. u ratom zahvaćenim područjima (Singer, 2014), a pored upotrebe plesa za različite namjene imamo, kako piše Gonye (2013), navedeno da je situacija ebola epidemije uticala na tradicionalni kongonya ples i međuljudske odnose u Gvineji (Gonye, 2013).</s><s>Iz svega prethodno predočenog vidimo da se ples sve više javlja kao značajan činilac u očuvanju kulturne baštine, kao faktor na području diplomatije i, takođe, potencijlno izuzetno važan turistički proizvod.</s><s>Shodno tome smatramo da bi podrobnije istraživanje ove tematike bilo od izuzetnog značaja za BL budući da je, kako Mikić (2004) piše, u pitanju mjesto koje je strancima izuzetno zanimljivo, jer je tačka susretanja Istoka i Zapada, preciznije ona je granica Istoka ka Zapadu i granica Zapada ka Istoku.</s><s>O dominantnom preplitanju kulturnih uticaja i samim tim velikom bogatstvu materijalne i nematerijalne kulturne baštine BL svjedoči i činjenica o smjenama civilizacija na njenom području, počevši sa \"rimskom, antičkom, slovenskom, turskom, austrougarskom i starojugoslovenskom\" (Mikić, 2004, str. 385).</s><s>Danas, BL pripada bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska (u nastavku RS).</s><s>Prema popisu stanovništva iz 2013. godine većinsko stanovništvo BL regije čine Srbi (54,6 %), U okviru strategije za razvoj turizma, na području RS kao i \"Strategije za razvoj turizma grada Banja Luka 2013–2020\", utvrđujemo da za BL četiri glavna tržišta čine turisti iz BiH, Srbije, Slovenije i Hrvatske, a prema marketinškoj analizi tržišta dodatna tržišta čine i Austrija, Italija, Njemačka i Crna Gora (TOBL, 2012).</s><s>Naravno, uzimajući u obzir izuzetak (trenutno stanje izazvano COVID-19), pretpostavljamo da će ova trižišta biti ključna i u budućnosti.</s><s>Dakle, bogata istorijska i demografsaka podloga kao i analiza tržišta turista daju obilje materijala za istraživanje turističkih motiva za obilazak i upoznavanje tradicionalnih plesova te mogućnost njihovog oblikovanja u formi plesnog turističkog produkta.</s><s>1.1 Namjena i ciljevi</s>\n<s>Polazište ovog istraživanja čini temeljni pregled literature s ciljem uočavanja uloge plesa u turističkoj industiji uopšte, zatim određivanje uloge plesa kao izraza preplitanja kulturne istorije tri naroda na prostoru BiH na primjeru grada BL i na osnovu toga razmatranje potencijalnog načina oblikovanja plesnog turističkog proizvoda za BL. U skladu s tim, ciljevi ovog rada su prije svega deskriptivnog i evaluativnog karaktera, odnosno, preciznije rečeno, to su sljedeći ciljevi: Izvršiti sistematičan pregled literature i istraživanja sa tematikom plesa i turizma; Identifikovati plesnu istoriju sva tri naroda i odrediti tradicionalne plesne oblike koji su zastupljeni na području grada BL;</s>\n<s>Analiza folklornih društava kao predstavnika tradicionalnog plesa i tradicionalnih plesnih turističkih produkata na području BL; Analiza motivacije za obilazak plesnih događaja između glavnih ciljnih tržišta (BiH, Srbije, Slovenije i Hrvatske) za BL.</s>\n<s>Budući da je naše istraživanje kvalitativnog tipa, u nastavku predstavljamo temeljna istraživačka pitanja, uz pomoć kojih ćemo doći do postavljenih ciljeva: Koji su to tradicionalni plesovi obilježje tri naroda na području BL?</s><s>Da li postoji i kakva je ponuda tradicionalnih plesova kao turističkih produkata na području BL?</s>\n<s>Rad se, kao što smo već naveli, bavi istraživanjem uloge koju ples ima u turističkoj industriji te istraživanjem postojanja tradicionalnih plesnih turističkih produkata na području BL. Takođe, neće biti izostavljena ni analiza i identifikacija turističkih segmenata zainteresovanih za takve turističke produkte.</s><s>Koliko nam je poznato, navedenom tematikom se u BL niko ranije nije bavio te je ovo prvo istraživanje ovakve vrste.</s><s>Takođe, pretpostavljamo da će istraživanje dati izvjestan doprinos razvoju, čuvanju i budućoj promociji, odnosno uključenosti tradicionalnih plesova kao plesnih produkata u turističku ponudu BL. Dakako, o samom istraživačkom polju, polju plesa i turizma, evidentno je da ima dosta literature, naročito o istoriji plesa kao i o tradicionalnim plesovima zastupljenim na području BL. Naravno, može se očekivati da pri našem istraživačkom radu naiđemo na određena ograničenja u pogledu pregleda i dostupnosti usko stručne literature kao i pojedinih nedorečenosti iz sfere teoretskih obrazloženja plesa kao turističkog proizvoda.</s><s>Što se tiče potencijanih ograničenja, to može biti dostizanje odgovarajućeg broja planiranog uzorkovanja (sampling) i dovoljno adekvatnog uzorka pri sprovođenju istraživačke metode \"snježne kugle\" – online upitnika.</s><s>Takođe, pri sprovođenju intervjua među folklornim društvima možemo naići na određeno ograničenje – prepreku nerazumijevanja ili neodzivnosti njihovih predstavnika.</s><s>Pri pisanju upitnika koji će biti namijenjen za četiri glavna ciljna tržišta moguće je ograničenje u vidu jezičke barijere, razumijevanja među anketiranima.</s>\n<s>Da bismo ostvarili temeljne cijeve i došli do relevantnih zaključaka, upotrijebili smo određene istraživačke metode uz pomoć kojih smo dobili odgovore na postavljena istraživačka pitanja.</s><s>Uz svako istraživačko pitanje definisali smo metodu koju smo za njega upotrijebili.</s>\n<s>Do odgovora na prvo istraživačko pitanje: \"Koji su to tradicionalni plesovi obilježje tri naroda na području BL?\" došli smo putem deskriptivne istraživačke metode, odnosno na temelju dobijenih podataka iz različitih izvora i literature dajemo sistematizovan pregled tradicionalnih plesova karakterističnih za tri naroda na području BL. Na sljedeće istraživačko pitanje: \"Da li postoji i kakva je ponuda tradicionalnih plesova kao turističkih produkata na području BL?\" odgovorili smo uz pomoć analitičko-deskriptivne metode.</s><s>Sproveli smo je tako što smo izvršiti pregled i analizu tradicionalnih plesova, njihove povezanosti sa turizmom, turističkim produktima, dešavanjima u BL. Na osnovu njih i uz pomoć intervjuisanja predstavnika kulturno-umjetničkih društava (u nastavku KUD), dobili smo jasnu sliku i potvrdu trenutne situacije u pogledu uključenosti plesa u turističke produkte na području BL. Intervjuisani su bili otvoreni za razgovor, ali su tražili da ostanu anonimni.</s>\n<s>Treće istraživačko pitanje glasi: \"Koja folklorna društava su predstavnici tradicionalnog plesa u BL i šta bi za njih značilo kreiranje plesnog turističkog produkta?\" Na njega smo odgovorili empirijskom metodom analize sekundarnih podataka.</s><s>Dakle, obavili smo intervjue sa predstavnicima KUD-ova.</s><s>Fajgelj (2014) objašnjava intervju kao kvalitativnu istraživačku metodu koja predstavlja razgovor, tj. koja se zasniva na komunikaciji između intervjuera i intervjuisane osobe (Fajgelj, 2014).</s><s>Jednu od najdetaljnijih podjela intervjua daju Cohen, Manion i Morrison (2007), koji ga dijele na trinaest tipova, a među njima je i onaj koji smo mi upotrijebili – polustrukturisani duboki intervju (Cohen, Manion i Morrison, 2007).</s><s>Ovaj tip intervjua najviše odgovara našem istraživanju, jer omogućava intervjuisanome redefinisanje istraživačkog predmeta kako bi dobio nova saznanja.</s><s>Takođe, ovaj tip intervjua kombinuje osnovne crte formalnog intervjua, na primjer ograničeno vrijeme, fiksne uloge intervjuisanog i intervjuera, postojanje koncepta, tj. agende i osobine neformalnog tipa razgovora, npr. otvorena pitanja, naglasak na naraciji i doživljaju (Slišković, 2017).</s><s>U našem pak radu intervju koji smo sproveli urađen je po ugledu na Cisneros i sar. (2019).</s><s>Na posljednje istraživačko pitanje: \"Koji su potencijalni srednji motivi glavnih ciljnih tržišta (BiH, Srbije, Slovenije i Hrvatske) za plesni turizam u BL?\" odgovorili smo uz pomoć analitičko-deskriptivne metode te internet ankete.</s><s>Anketu smo \"snowball\" metodom posredovali ciljnim tržištima – članovima KUD-ova i plesnih klubova kao i prijateljima i poznanicima.</s><s>Florić i Ninković (2012) smatraju da anketni upitnik kao mjerni instrument sastavljen od pitanja koja se ispitaniku prezentuju na pogodnom mediju, treba da sadrži zaglavlje sa uvodom i uputstvima nakon koga slijede pitanja.</s><s>Uvodno uputstvo treba biti konstruisano tako da motiviše i uvjeri ispitanika u neophodnost davanja tačnih i iskrenih odgovora.</s><s>Uz sve ove osobine oni još dodaju da pitanja mogu biti zatvorenog tipa (ona koja imaju ponuđen odgovor), otvorenog tipa (pitanja sa slobodnim odgovorom) te pitanja kombinovanog tipa (Knetević Florić i Ninković, 2012).</s><s>Napomenućemo da je \"snježna kugla\" (engl. snowball) prema Milasu (2005) metoda uzorkovanja u čijoj osnovi je ciljni izbor malog kruga ljudi, koji potom šire uzorak te tako upućuju istraživača na druge osobe koje bi mogle biti ispitanici (Milas, 2005).</s><s>Pri kreiranju anketnog upitnika ugledaćemo se na upitnike prisutne u istraživanjima McCleary i sar. (2005), Filippou i sar. (2010), Zouni i sar. (2019).</s><s>2 PLES I TURIZAM U ISTRAŽIVANJIMA</s>\n<s>Ovo poglavlje će nas uvesti u sferu istraživanja koja kao glavnu temu imaju proučavanje i povezivanje turizma i plesa.</s><s>Uradili smo detaljan pregled literature i radova autora poput Leea (2015) i drugih koji su dali značajan doprinos ovom istraživačkom području.</s><s>Kringelbach i Skinner (2012) smatraju da se u svakom kutku svijeta opaža kada turističke destinacije, uvidjevši značaj plesnih događaja, pokušavaju stavti veći akcenat na njihovu prezentaciju zbog cilja privlačenja i zabave turista.</s><s>Dakle, oni ističu sve veće stavljanje akcenta na ulogu koju ima ples u turističkoj industriji (Kringelbach i Skinner, 2012).</s><s>Na osnovu toga vidimo još veći smisao i pravac našeg istraživanja, te u nastavku iznosimo činjenice dobijene pregledom literature.</s><s>Polazeći od ključnih riječi – turizam i ples utvrdili smo postojanje velikog broja članaka i knjiga koji se navedenim bave uz prisustvo sljedećeg: kultura (folklor i tradicija), autentičnost, komodifikacija, plesni produkti, kreativnost, motivacija, identitet, turističko iskustvo i diplomatija.</s>\n<s>Od svoga postanka ples se vrlo lako povezivao sa drugim disciplinama, jer se rijetko izvodio samostalno, odnosno bez prisustva neke druge aktivnosti ili umjetničkog oblika.</s><s>Često je njegovo pojavljivanje u kombinaciji sa muzikom, pjesmom, ponekad poezijom ili drugim oratoriskim oblicima.</s><s>Na primjer, u zapadnoafričkim tradicijama je bio prisutan uz izvođenje pjevanog hvalospjeva.</s><s>Pored toga, evidentno je postojanje bliskosti i preplitanje pojmova kultura i ples.</s><s>Tako, na primjer, u bilješkama iz 1920-ih i 1930-ih ova dva pojma zajedno se pojavljuju, kako kroz njemačku ideologiju Kulturkreis, gdje su pretpostavljali izravan, neproblematičan odnos, tako i u američkim školama kulture i ličnosti (Youngerman 1974).</s><s>Dakle, dok je početkom XX vijeka bilo evidentno spajanje ova dva pojma, u XXI vijeku Kringelbach i Skinner (2012) pojmove ples i kultura karakterišu kao nedostatak konkretnosti, jer granice između njih se ne mogu precizno odrediti.</s><s>Međutim, budući da je kultura veoma bitan element naroda neke zemlje, treba voditi brigu o njenom čuvanju i načinu na koji se odvija njeno prezentovanje i prepoznavanje u svijetu.</s><s>Ples je upravo jedan od takvih elemenata – kulturno ključnih i prepoznatljivih.</s><s>Današnjem čovjeku jedna od glavnih asocijacija na antičku Grčku je zapravo mitologija i kultovi posvećeni antičkim bogovima.</s><s>U njima se ples prikazuje kao važna komponenta u dionizijskom kultu, jer plesni izraz tada važi za sredstvo mentalne uzvišenosti, što se i prikazuje u Dionizijskim misterijama.</s><s>Naime, u tom kultu čast i odavanje poštovanja Bogu izražavali su se radosnim plesovima, ljudi su se osjećali dovršenim, mentalno i fizički usavršeni, pročišćeni, jednom riječju – sjedinjeni s božanskim.</s><s>Zahvaljujući upravo takvom odnosu prema plesu kao dijelu kulturnog kulta, mi do danas znamo ove podatke (Papaioannou i Lykesas, 2012).</s><s>Slijedeći vremensku nit na istorijskoj poveznici, u XXI vijeku Foley (2018) govori da rastuća popularnost nacionalnih i tradicionalnih plesova predstavlja jedinstven izraz njene kulture.</s><s>On konkretno misli na primjer Irske (Foley, 2018).</s><s>Međutim, mi bismo dodali da ova konstatacija važi i za brojne druge zemlje.</s><s>Dakle, plesni kulturni izraz je neizostavan faktor za Irsku, flamenko za Sevilju ili tango za Buenos Ajres, koji svoje postojanje bilježe još od 19. vijeka, a i dan-danas čine aktivni uticaj na polju turizma.</s><s>Kroz navedene primjere plesova vidmo koliki je doprinos moguće dati konačnom oblikovanju slike turističke destinacije, a u nastavku ćemo obrazložiti važnu ulogu koju ima ples na polju kulture i turizma (Thimm, 2014).</s><s>Ovo polje ćemo razdvojiti u dvije kategorije, i to na autentičnost i komodifikaciju.</s>\n<s>Arheološka nalazišta, muzeji i izvođačke umjetnosti poput muzike i modernog plesa smatraju se kulturnim elementima koji se često istražuju kao motivi u kulturnom turizmu.</s><s>Ruiz Baudrihaye (1997) ih smatra kvalitetnim oblikom aktivnosti koji inspiriše i podstiče poštovanje lokalnih kultura i regija.</s><s>Tradicionalni plesovi su jedna od takvih tema koja se povezuje sa pojmom autentičnosti.</s>\n<s>Međutim, kulturni faktori u plesu pod uticajem turizma često postaju podložni promjenama.</s><s>Mnogi istraživači su to primijetili pa se vode brojne polemike i rasprave o faktoru autentičnosti, komodifikaciji ili prilagođavanju u turizmu i plesu.</s><s>Konkretno, pojam autentičnost je postavljen kao tema rasprava u turističkim studijama poslije pojave masovnog turizma oko 1950-ih (Terziyska i Rislki, 2012).</s><s>No, pojam autentičan vodi porijeklo od grčke riječi authentikós, što u prevodu može imati sljedeća značenja: vjerodostojan, nepatvoren, izvoran, pravi, istinit ili tačan (Opšte obrazovanje, 2020).</s><s>Pored toga, u Merriam Webster rječniku kaže se da je autentičnost u stvari \"istina sopstvenoj ličnosti, duhu ili karakteru\" (Merriam Webster, 2020a).</s><s>Za turizam značaj autentičnosti objašnjavamo prema izdvojena tri glavna pristupa u konceptualizaciji pojmova: egzistencijalna autentičnost, objektivna autentičnost i konstruktivna autentičnost.</s><s>Egzistencijalna autentičnost u studijama turizma je najčešće povezana sa kreativnošću i uključenošću, te je kako tvrde Steiner i Reisinger (2006), usredsređena na važnost same aktivnosti, a ne na njeno pasivno promišljanje.</s><s>Razumijevanje egzistencijalne autentičnosti odnosi se na potencijalno egzistencijalno stanje bića koje treba aktivirati kroz turističke aktivnosti.</s><s>U skladu s tim je, prema Wangu (1999), važno da autentična iskustva u turizmu postanu egzistencijalni proces (Wang, 1999).</s><s>Sa druge strane, kada pogledamo objektivističku teoriju, znamo da realnost čini ono što ne zavisi od uma pa je, prema tome, autentičnost svojstvena predmetu putovanja i nije povezana sa percepcijama turista (Terziyska i Rislki, 2012).</s><s>Međutim, konstruktivizam je pravac prema kome nastaje konstruktivna autentičnost.</s><s>Njen je glavni predstavnik, u sociologiji turizma, Cohen (1988) On tvrdi da ne postoji apsolutna, objektivna istina, autentičnost je društveno konstruisana.</s><s>Dakle, isti bi objekat mogao imati različitu autentičnost, zavisno od uvjerenja koja neka osoba / turista ima.</s><s>Većina turista se zadovoljava onim što im se nudi, onim što je na \"pozornici\".</s><s>Cohen (1988) smatra da je stanje takvo, jer im samo takva predstava daje osjećaj sigurnosti.</s><s>Međutim, ono što je \"iza kulisa\" takođe ima isto veoma važnu ulogu kako za predstavu tako i za turizam.</s><s>Izakulisje nudi misteriju, osjećaj intimnosti, te stvaranje osjećaja \"realnog\" pa turistički proizvod koji ima i tu nekonstruktivističku autentičnost dobija na vrijednosti i ima određene prednosti 2.1.2 Analiza prednosti – ples, turizam i autentičnost Puno plesno iskustvo plesača predstavlja čitav niz aktivnosti počevši od treninga, radionica, proba, zagrijavanja, performansa te hlađenja ili svega onoga što uslijedi poslije toga.</s><s>Foley (2018) piše kako je upravo veći interes turista za ples dao kao rezultat povećanje broja plesnih predstava (Foley, 2018).</s><s>Takvi slučajevi često izazivaju veću popularizaciju autohtone kulture i običaja.</s><s>Za Hrvatsku, na primjer, ples bi mogao biti idelana forma produkta, pozitivnog uticaja autentičnosti, prepoznavanja i prezentovanja u svijetu.</s><s>Topić (2016) pored navedenoga dodaje da hrvatske vlasti naglašavaju kako Hrvatska nema građevina kakve su piramide u Egiptu ili sličnih turističkih atrakcija, ali činjenica je da Hrvatska ima raznolikost kulture i plesova u svojim regijama.</s><s>\"Ova raznolikost mogla bi biti potencijal za prodaju zemlje kao poželjne turističke destinacije, ne samo zbog prirodnih ljepota, istorije i tradicije, već i zbog njenih plesova i umjetnosti\" (Topić, 2016, str. 61).</s><s>Činjenica da potencijal tradicije i plesa neke zemlje može dobro prezentovati tu zemlju najbolje se vidi i u slučaju Kambodže.</s><s>Tuchman-Rosta (2014) smatra da je kambodžanski klasični ples predstavljao \"suštinu\", kao takav, on je bio dragocjeno i obavezno turističko iskustvo.</s><s>Međutim, danas, iako su veze između kulturne baštine, nacionalne ideologije, globalnog kretanja, turizma i fizičkog rada integralne u razumijevanju složenosti razvoja klasičnog kambodžanskog plesa, on turistima ostaje nerazumljiv u dovoljnoj mjeri, jer oni nisu od rođenja dio te kulture.</s><s>Zato ples kroz iskustvo i nastup prenosi svoju vrijednost i tako omogućava da turisti osjete njegovu suštinu.</s><s>Dakle, klasični ples koji je nastao iz obredne prakse posvećene hramu, omogućava kroz autentičnost nastavak života i spas nekadašnjim ruševinama Wat Taneforma, te tako omogućava njegovo dalje postojanje, kao glavne turističke atrakcije (Tuchman-Rosta, 2014).</s><s>Vidimo da je tradicionalni ples u jednoj novoj funkciji poslužio kao sredstvo revitalizacije i samim tim kao način očuvanja tradicionalne kulturne baštine, jer ples uistinu može stvoriti nova iskustva u kombinaciji sa turističkim i kulturnim (Tuchman-Rosta, 2014).</s><s>Na Panami se upravo pojavljuje takav slučaj – ples kao komponenta od šireg značaja koja doprinosi ne samo globalnoj vidljivosti etničke grupe već i znanju i osviješćenosti lokalnih plesača o vrijednosti vlastite kulture.</s><s>Selo u Panami po imenu Emberá iskoristilo je ovu činjenicu kao priliku za poboljšanje svoje finansijske situacije.</s><s>Iz njihove perspektive, pozitivna pažnja međunarodnih posjetilaca je u suprotnosti sa stereotipima koje su imali ranije.</s><s>Danas, slike plesača u Emberi čine dio službenih nacionalnih turističkih kampanja, a fotografije i kratke video-zapise njihovih nastupa na internetu često postavljaju i turisti te ga tako dodatno popularizuju.</s><s>Ovakve aktivnosti podrazumijevale su i malu, ali pozitivnu transformaciju statusa plesa na nacionalnoj i međunarodnoj ravni.</s><s>Nova vidljivost Emberá kulture je upravo ta koja je očuvala postojanje domaćih plesača te ih inspirisala i podstakla da se bave svojom tradicijom i njenim predstavljanjem sa elementom očuvanja autentičnosti.</s><s>Zbog ovakvog zadatka neki od plesača osjećaju posebnu čast i odgovornost za usavršavanje svojih vještina u izvođenju tradicionalnih plesova (Kringelbach i Skinner, 2012).</s><s>2.1.3 Komodifikacija</s>\n<s>Uza sve pozitivne karakteristike koje se dobijaju popularizacijom plesa, postoje i zamjerke, tj. nedostaci koje istraživači ističu.</s><s>Naime, pored uticaja termina autentičnost na kulturu, primijetili smo da se kroz prizme istraživanja proteže i termin komodifikacija.</s><s>Riječ vodi porijeklo od latinske riječi commoditat-, commoditas, što označava pretvaranje nečega u robu.</s><s>Prva upotreba pojma komodifikovano je zabilježena 1976. godine i definisala se tako da ono što je komodifikovano, stvar odnosno umjetničko djelo, intenzivira vrijednost ili se pretvara u robu (Merriam Webster, 2020b).</s><s>Prema analizi literature sa područja preplitanja termina komodifikacija, turizam i ples zabilježili smo mogućnost podjele kritika istraživača na: a) kritike prilagođavanja plesa onome što turisti očekuju i b) kritike uključivanja turista u proizvod i na taj način smanjenje autentičnosti tog proizvoda.</s>\n<s>Prva kritika koju smo prethodno naveli odnosi se na problematiku prilagođavanja plesa onome što turisti očekuju.</s><s>To vidimo u gotovo svim primjerima turističkih plesnih predstava, koje su vrlo složene prije svega jer žele zadovoljiti očekivanja turista i istovremeno pružiti komercijalno uspješnu turističku zabavu.</s><s>Organizatori konstruišu plesnu tačku upravo onako kako je izgrađuje turistički pogled te se može reći da se ples prilagođava potrebama turista i tako zadovoljavajući njihove potrebe gubi svoju vrijednost.</s><s>U prilog ovome, Daniel (1996) piše, kako se ples kao kulturni izraz i umjetnička forma upotrebljava kao potrošačka roba turista koja je namjerno erotična i senzualna radi privlačenja svjetskih turista i zbog održavanja političke ekonomije države.</s><s>Ovom tvrdnjom on stavlja pod upitnik problematiku komercijalnog korištenja plesa i mogućnost njegove zloupotrebe (Daniel, 1996).</s><s>Studija u kojoj se javlja slična problematika pri interpretativnom pristupu plesu u svrhu ostvarivanja nezaboravnog iskustva i pridobijanja što većag broja buduće publike na osnovu seksualnosti i zavodljivosti je upravo Tahiti plesni slučaj.</s><s>Kole (2010) ovaj primjer uzima kao osnovu za studiju u kojoj potvrđuje da se navedeni ples koristi kao roba za potrošnju u havajskoj turističkoj industriji.</s><s>On tvrdi da turistička industrija opstaje na osnovu stvaranja primitivne slike i smišljenog prikazivanja tijela, dok turističke plesne predstave pružaju mjesto za vizuelnu reprezentaciju.</s><s>Ovakvim mišljenjem dao je do znanja da je stepen komodifikacije u slučaju Tahiti plesa izrazito visok, te potenciranje plesa od strane havajske turističke industrije otvoreno kritikuje.</s><s>Pored toga, dodaje da, iako postaju uokvirene turističkim očekivanjima, plesne predstave ostaju kreativne i autentične turističke postave.</s><s>Ovakva završnica baca tračak svjetlosti i notu pozitivizma u pogledu uticaja komodifikacije Aboridžinski bambusov ples je upravo takav.</s><s>Promjene do kojih je došlo, tačnije primjetan uticaj komodifikacije, djelovao je i pozitivno na narod Li, koji sada interno gleda na ples kao na svoj ponos i identitet, dio tradicije i autentičnosti ostrva Hainan.</s><s>Xie (2003) detaljnije u svom istraživanju objašnjava kako se tradicionalni ples pod uticajem (1) vlade, (2) turizma, (3) aboridžinske zajednice i (4) turista mijenjao.</s><s>Istraživanje je sprovedeno u toku dva mjeseca 1999. godine.</s><s>U okviru istraživačkog procesa upotrijebljeni su vladini dokumenti i naučne publikacije, posebno zbog činjenice da kineska vlada razvija i prodaje kulturni turizam kao jedan od ključnih elemenata za posjećivanje ostrva.</s><s>Terenski dio metodologije rada, koji je uključivao intervjue sa 102 plesna izvođača u osam odabranih sela, omogućio je lakše razumijevanje konteksta i okolnosti pri kojima je došlo do promjena u plesu.</s><s>Posmatrani su i izvještaji masovnih medija koji su se fokusirali na aboridžinski turizam, a analiza nađenog sadržaja upotrijebljena je za ocjenu portretiranja Aboridžina i srodnih problematika kao što je, na primjer, njihov tradicionalni ples.</s><s>Na kraju Xie (2003) zaključuje kako su vlada, turizam, turisti i aboridžinske zajednice Li prisvojili, promovisali i manipulisali tradicionalnim plesom radi razvoja turizma.</s><s>Simbolički aspekti plesa su ostali, ali izvorna značenja su izgubljena.</s><s>Međutim, dobijeni novi oblik aboridžinskog plesa za aboridžinski kulturni identitet pored negativnih crta ima i pluseve, jer su zahvaljujući njemu ljudi postali svjesniji uloge koju ples ima u njihovoj kulturi (Xie, 2003).</s><s>Druga kritika se bavi problematikom uključivanja turista u proizvod pri čemu nastaje proizvod, koji se odlikuje smanjenjem autentičnosti.</s><s>Kringelbachovo i Skinnerovo (2012) istraživanje izdvaja ovu kritiku tako što ističe faktor komodifikacije kao slučaj nejednakosti odnosa i znanja na primjeru Tayuban festivala.</s><s>Manifestaciju su 1989. godine organizovala četiri novinara u Taman Budayi \"Vrtu kulture\" u Solou u centralnoj Javi.</s><s>Organizatori su namjeravali da ovaj događaj bude i provokacija i edukacija urbanoj nejednakosti u Javi, te su se dogovorili da u završnici programa dozvole priključivanje publike profesionalnim plesačima tradicionalnog plesa.</s><s>Članovi publike izašli su na pozornicu, a kada se to desilo, počeli su da odudaraju od profesionalnih i tradicionalnih plesača.</s><s>Pokreti publike su bili primjesa tradicionalnih elemenata i dijelova koji su na neki način \"evoluirali\".</s><s>Ovim prizorom postigla se živa slika tradicije i nečega sličnog njoj, tačnije slika uticaja komodifikacije.</s><s>Plesači su pustili da se publika uključi i tako se zarad, uključivanja posmatrača u program desilo da je dozvoljeno izvođenje plesnih pokreta na nepravilan način.</s><s>Ovakav slučaj je tipičan primjer posljedica koje nastaju na festivalima koji u isti mah postaju čuvari od zaborava tradicionalnih plesova, ali i njihovog komodifikovanja (Kringelbach i Skinner, 2012).</s><s>2.2 Plesni turistički produkti</s>\n<s>Danas se veoma često, ne samo u turističkoj industirji već i u drugim branšama, susrećemo sa terminom produkt.</s><s>Pojam produkt potiče od latinske riječi productum i definiše se kao nešto što je rezultat procesa, nešto što je proizvedeno pod uticajem određenog okruženja ili iskustva (Meriam Webster, 2020c).</s>\n<s>U skladu sa naslovom poglavlja u nastavku se koncentrišemo na turističke produkte, i to plesne turističke produkte.</s><s>Kao veoma dobro definisanje ovih termina izdvajamo UNWTOovu definiciju, koja kaže da je turistički produkt \"kombinacija materijalnih i nematerijalnih elemenata kao što su priroda, kultura i ljudski resursi, atrakcije, usluge i aktivnosti oko određenog središta interesa koji predstavlja jezgru destinacijskog marketing miksa i tako stvara sveukupno iskustvo posjetilaca, uključujući i emocionalne aspekte za potencijalne Ipak, potrebna nam je malo preciznije usmjerena definicija plesnog produkta.</s><s>U TuchmanRostovom (2014) istraživanju plesni produkt i događaj se imenuju \"pograničnim zonama\", jer oni predstavljaju takvu aktivnost koja ima idealan potencijal i mogućnost za stvaranje odnosa u kojima se istovremeno odigravaju produkovanje i usvajanje znanja.</s><s>U suštini, granice između izvođača i učesnika nisu zasnovane na distanciranju već na ujedinjavanju, one predstavljaju nit koja ih spaja (Tuchman-Rosta, 2014).</s><s>Daljim pregledom literature uzimamo u obzir analizu Thimmine (2012) tipologije turista koji posjećuju plesove flamenko i tango.</s><s>Dakle, Thimm (2012) upotrebom koncepta Gereffija i sar. (2005) pod nazivom \"Upravljanje globalnim lancima vrijednosti\" pravi prikaz (Slika 1) koji će modifikovan, prilagođen plesnom turizmu (Slika 2), poslužiti kao osnova za omogućavanje utvrđivanja postojanja širokog raspona odnosa između uključenih aktera – pojedinih umjetnika, posrednika, organizatora događaja i plesnih turista (Thimm, 2012).</s>\n<s>Kao što je na grafikonima prikazano, Thimm (2012) umjetnike izjednačava sa kooperantima u industriji, posrednike u kreativnoj industriji i turizmu izjednačava sa relacijskim dobavljačima, te organizatora događaja sa glavnom kompanijom.</s><s>Da bi se dovršila pravilnost u procesu pružanja usluga i dualnog karaktera stvaranja vrijednosti, na shematskom prikazu imamo takođe plesne turise i očit karakter pružanja usluge.</s><s>Kao završnica deskripcije prikaza može se još dodati da je očigledno kako se sekvencijalna sukcesija sa prvog prikaza zamjenjuje istodobnom malo haotičnijom komunikacijom između svih aktera, što se vidi na Slici 2 U daljem opisu plesnih produkata Thimm (2012) definiše tipologiju turista flamenka i tanga, pri čemu se plesni turisti mogu klasifikovati na sljedeće vrste: I) posjetioci plesnih festivala, II) scenskih događaja i radionica – koje su često u kombinaciji, III) učesnici amaterskog plesa koji posjećuju kurseve i radionice.</s><s>Mi ovu tipologiju prilagođavamo tako što je ocjenjujemo sa strane pasivnog, pasivnog + aktivnog i aktivnog odnosa između izvođača i posmatrača.</s><s>Najzastupljeniji primjeri pasivnih oblika produkata su ulični nastupi i konferencije.</s><s>U oblike produkata pasivno + aktivno svrstavamo najmnogobrojniju grupu, a to su festivali, i u treću grupu ubrajamo aktivne oblike, a u njih spadaju kursevi i plesne radionice.</s><s>2.2.1 Pasivni oblici</s>\n<s>Pod pasivnim oblicima smatramo one u kojima osobe učestvuju kao posmatrači u nekom plesnom događaju.</s><s>Kao najbolji slučaj ovakvog pasivnog učešća ljudi u plesnim produktima su ulični nastupi plesača.</s><s>Edensor i Bowdler (2015) to prikazuju kroz istraživanje tri plesna dijela, performansa smještenih na ulice Mančestera, Ujedinjeno Kraljevstvo.</s><s>Savremeni ples može izmijeniti smisao, praksu i osjećaj urbanih prostora te ga tako predstaviti u drugačijem svjetlu kako domaćinima tako i turistima.</s><s>Na početku analize odnosa posmatrača prema plesnim performansima prepoznaje se da neki pješaci prolaze pored njih ne priznajući prisustvo plesača, drugi pak zastajkuju znatiželjno, a kod nekih se javlja zbunjenost, pa kada shvate šta se događa, nasmiješe se.</s><s>Ovakvi primjeri događaja ne mogu transformisati trajna značenja i upotrebu prostora, ali ipak mogu staviti do znanja da svaki ples uključuje raznovrstan slijed događaja koji se mijenja kao i tok prisutnih posmatrača (Edensor i U skladu s tim, jasno je da su i prisutni slučajni posmatrači predstavljali život tog grada jednako kao i plesači.</s><s>Stoga, važno je da se ovakva djelovanja uoče kao dio performansi specifičnih za lokaciju.</s><s>Konačno, dovođenjem plesa na niz neočekivanih prizorišta poput staza za minigolf, trotoar i prometno stepenište može se uočiti promjena svakodnevnog iskustva, izazivanje nepoznateog užitka te evociranje uspomena na druga vremena i mjesta (Edensor i Bowdler, 2015).</s><s>Oni koji putuju jer vole putovati mogu biti privučeni na neku destinaciju čak i razglednicom ili \"idejom da su na tom trgu plesali njihovi baka i deda\" kao uopštenom predstavom.</s><s>Dakle, bavljenje plesom u javnim prostorima daje mogućnost plesnim umjetnicima da komuniciraju sa javnošću na specifičan način, što nas dovodi do zaključka da on na aktivan način pruža priliku za slučajne susrete koji će sjediniti umjetnost, lokaciju i turistu (Cisneros i sar., 2019).</s><s>2.2.2 Pasivni + aktivni oblici</s>\n<s>Prelazni oblik koji obuhvata i \"pasivnog\" i \"aktivnog\" posmatrača je najčešće plesni festival.</s><s>Obilazak plesnih festivala od strane turista je postala ciljna vrsta turizma, preciznije, turisti obilaze neke destinacije primarno radi plesnih festivala (Kringelbach i Skinner, 2012).</s><s>Zato, značajno područje odnosa između plesa i turizma u turističkim studijama je analiza primjera plesnih festivala po svijetu.</s><s>U Grčkoj, na polju plesa i muzike, najstarija organizacija plesnih festivala je Folklorni festival u Lefkadi, koji je započeo prije više od 50 godina. odnosno 1962.</s><s>Do danas je, uz učešće velikog broja plesača, pjevača i muzičara, uspio postati široko priznat u Grčkoj te privući mnogo \"pasivnih učesnika\", tj. publike i turista.</s><s>Zounijeva i sar. (2019) studija istražuje mogućnosti razvoja plesnog turizma na području opštine Patras, istorijskog grada na jugu Grčke.</s><s>Cilj istraživanja je posebno istražiti sličnosti i razlike između dva ciljna tržišta, grčkih i ruskih plesnih turista u odnosu na: (a) demografske karakteristike i (b) odnos prema plesnom turizmu.</s>\n<s>Patras, plesna turistička destinacija, prema rezultatima, podstiče ljude na putovanje kako bi učestvovali u takvim događajima, jer za njih predstavljaju bijeg od svakodnevnih obaveza i opuštanje.</s><s>Navedeni faktor bi se mogao posmatrati i sa psihološke tačke gledišta, odnosa ljudi prema bijegu od svakodnevne rutine i opuštanje od stresa svakodnevice.</s><s>Što se tiče aktivnosti koje žele pronaći na odredištu, osim plesnih događanja, potrebno im je ponuditi i mogućnost za zabavu, razgledanje kulturnih atrakcija kao što su muzeji i mogućnost zabave.</s><s>Na osnovu rezultata ovog istraživanja razvili su se neki značajni zaključci kao što je da plesni događaji treba da budu fokusirani na aktivno učešće turista u njima, što bi značilo da se namjena festivala može preoblikovati, pa iz \"pasivnog\" aktera posmatrač / turista, ako želi, može preći u \"aktivnog\" aktera.</s><s>Za ostvarenje ovakvog cilja bitna je važnost procjene karakteristika profila i motiva sudionika festivala kao osnove za usklađenije i sveobuhvatnije marketinške strategije, kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou (Zouni i sar., Nedavna studija Georgoule i Terkenlija (2018) takođe se bavila analizom dva poznata međunarodna festivala – Kalamata International Dance Festival i Drama International Short Film Festival, u kojoj se navodi da \"posjetioci umjetničkih festivala ne čine jedinstvo homogeno tržište; nego se čini da svaki događaj iz različitih razloga privlači različitu publiku. umjetnici festivala umjetnosti ne predstavljaju događaj kao jedinstveno homogeno tržište već radije čine da svaki događaj iz različitih razloga privlači različitu publiku\" (Georgoule i Terkenlija, 2018, str. 187).</s><s>Fokus analize bio je upravo razlikovanje motiva posjetilaca, a cilj rada isticanje uloge međunarodnih festivala umjetnosti u razvoju turizma gradova Kalamata i Drama u Grčkoj.</s><s>Grad Drama imao je koristi od festivala, koji je odigrao značajnu ulogu u poboljšanju turističke infrastrukture, imidža i privlačnosti posjetilaca, dok je grad Kalamata kao već utvrđena destinacija svoju ponudu i imidž znatno poboljšao festivalom.</s><s>Rezultati potvrđuju da su dva festivala, nakon 22 godine djelovanja, veoma bitna u turističkoj slici rasta gradova, uprkos različitim karakteristikama.</s><s>Dodajmo stoga da je uspostavljanje međunarodnih festivala u srednjim gradovima jako korisno i za istraživačke i akademske svrhe ali i kao osnova za usklađenije i sveobuhvatnije marketinške strategije, kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou (Georgoula i Terkenli, 2018).</s><s>Prema tome, ne treba da čudi što se plesni festivali javljaju kao učestali predmet istraživanja i što u turističkim studijama kao čestu tematiku uočavamo i proučavanje gosta, tj. turista / publike i njihov odnos prema nekom događaju.</s>\n<s>Ova važna tema pokazala se kao ključna za studiju koja je sprovedena na plesnom festivalu 2013. godine u Cheonan Heung-taryeong.</s><s>Istraživanje je imalo zacrtano kao cilj provođenje upitnika na mjestu festivala.</s><s>Prema dobijenim rezultatima navedeni su sljedeći faktori kao ključni: 1) društveni kvalitet (kulturni učinak i efekat slike), 2) kvalitet procesa (usluga usmjerena na posjetioce, hrana i suveniri), 3) fizički faktori kvaliteta (praktičnost i veza sa uživanjem posjetilaca u festivalu i rasporedu objekata), 4) potvrđen je opšti kvalitet usluge festivala koji utiče na zadovoljstvo posjetilaca.</s><s>Konačni rezultat studije je saznanje koliko su posjetioci festivala bili zadovoljni događajem i koliki će to imati uticaj na namjeru da ga ponovo posjete (Lee i Lee, 2015).</s>\n<s>Kao aktivni oblici plesnih produkata mogli bi se predstaviti seminari, kursevi i plesne radionice.</s><s>Na primjer, najveća direktna novčana dobit u plesnom turizmu se postiže upravo ovakvim produktima.</s><s>Kao primjer izdvajamo cena show za tango i tablao za flamenko, gdje se, osim plesa, muzike i izvođenja pjesama, pojavljuje i mogućnost od nekoliko kurseva.</s><s>Ove aktivnosti su čest slučaj u Sevilji ili Buenos Ajresu (Thimm, 2014).</s><s>Zanimljivo je da neke turističke organizacije kao svoju glavnu ponudu ističu plesne produkte u obliku doživljaja, kao što je slučaj Kube.</s><s>Kubanski plesači, na primjer, upućuju turiste da plešu uglavnom ples salse, kroz razne seminare.</s><s>Pored toga, organizovane su i večeri u kojima turisti mogu vježbati ples koji su naučili.</s><s>Prema tome su stvoreni mnogi paketi za plesno učenje, koji su upućeni turistima, i ovaj vid plesnog produkta predstavlja njegov aktivan oblik (Cuban Cultural Travel, 2019).</s><s>2.3 Analize turističkih iskustava i motiva Analiza turističkog iskustva i motiva jedan je od ključnih elemenata koji omogućava razumijavanje i bolje funkcionisanje tržišta na području plesa, plesnih produkata i uopšte plesnih događaja.</s><s>Sva istraživanja koja su sprovođena na ovom području bila bi od koristi onima koji ih organiziraju.</s><s>Neki od istraživača sa ovoga područja su: McCleary i sar. (2005), Filippou i sar. (2010), Vukadinović i Marković (2012) i Zaggelidou i sar. (2012).</s><s>U nastavku ćemo predstaviti na kakav način su se oni bavili tematikom analize turističkih motiva i iskustva.</s>\n<s>Istraživanje koje za temu ima proučavanje estetskog iskustva koje donose plesne predstave prema Vukadinoviću i Markoviću (2012) kreće prvo izgradnjom instrumenta za mjerenje estetskog iskustva plesnih predstava.</s><s>Oni su istražili strukture estetskog iskustva plesača i gledalaca kroz eksperiment koji su izveli tokom osam različitih izvedbi, uključujući klasični balet, savremeni ples, flamenko i folklor.</s><s>Dobijeni rezultati predstavljaju tri faktora estetskog iskustva plesnih predstava: dinamičnost (ekspresivan, snažan, uzbudljiv), izuzetnost (vječna, neuporediva, jedinstvena, izuzetna), afektivna evaluacija (suptilna, elegantna, zavodljiva, osjetljiva).</s><s>Dobijeno je da estetsko iskustvo plesača ima nešto drugačiju faktografsku strukturu od one koju prepoznaju posmatrači i upravo za razliku od estetskog iskustva posmatrača, estetsko iskustvo plesača prepoznaje faktor uzbuđenja.</s><s>Kao zaključak izvedeno je da estetsko iskustvo plesnog izvođenja čini višedimenzionalni fenomen (Vukadinović i Marković, 2012).</s>\n<s>Sa druge strane Filippou i sar. (2010) pokreću statističku analizu, koja otkriva da tradicionalni ples služi kao motiv u kulturnom turizmu.</s><s>Dakle, ova istraživačka tema će se prvenstveno bazirati na motivima kulturnog turizma.</s><s>Prema istraživanju, kao najznačajniji motivi, koji su važni za posjećivanje grčkim kulturama bili su: dosada, društveni odnosi i poboljšanje plesnih vještina.</s><s>U pogledu demografskih karakteristika, dob koja je uticala na \"poboljšanje vještine\", \"izazov\" i \"novo iskustvo\" čine aspekt godina koji je uticao na motiv \"novog iskustva\".</s><s>Kao rezultat dobija se zaključak da mlađi polaznici (od 25 do 35 godina) učestvuju u seminarima kada žele poboljšati svoje plesne vještine, što i nije čest slučaj kod starijh.</s><s>Značaj ove studije je što utvrđuje da se u ovom slučaju grčki tradicionalni ples može pokazati snažnim motivom kulturnog turizma i pri tome je veliki značaj uključivanja ove grane u turističku ponudu i prezentaciju zemalja (Filippou i sar., 2010).</s><s>Prethodno istraživanje nam je dalo do znanja da se plesni produkti isplate uvrštavati u marketinške programe te da služe kao motiv turistima.</s><s>Takođe, McCleary i sar. (2005) su ovo primijetili samo na malo drugačijem području.</s><s>Dakle, oni primjećuju povećanje popularnosti plesnih događaja, konkretno ballroom plesa, kao rekreativne aktivnosti u SAD.</s><s>Ovaj trend ih je doveo do studije u kojoj se bave ispitivanjem demografije, uključenosti plesne zajednice, aktivnosti povezane sa putovanjima i najvažnije karakteristike potražnje na tržištu sa ballroom plesom.</s><s>Kao ciljeve su ispostavili sljedeće četiri tačke: (1) ispitati demografski profil učesnika plesa, učešće u plesnoj zajednici i aktivnosti učestvovanja u plesnom događaju vezanom za putovanje; (2) identifikacija najvažnijih elemenata plesnog događaja, te kakvu učesnici imaju percepciju o njima; (3) utvrditi okvirno osnovne dimenzije motivacije za učešće u plesnim takmičenjima; (4) izvršiti segmentaciju tržišta događaja za ples na temelju motiva i definisati karakterisitke svakog segmenta.</s><s>U 2002. godini je sprovedeno istraživanje, na licu mjesta, na devet plesnih događaja održanih u pet različitih država u SAD.</s><s>Na ovim događajima je pristupano ispunjavanju upitnika, i to samo od strane onih koji su učestvovali u događajima.</s><s>Period sprovođenja istraživanja je izvršen u toku trajanja događaja.</s><s>Sakupljeno je ukupno 120 ispunjenih upitnika.</s><s>Utvrđeno je šest motivacijskih dimenzija i to: socijalizacija, novost, plesno učenje, uživanje u plesu, uzbuđenje i bijeg i opuštanje koji su bili glavni faktor, 15,1 % ukupne varijanse.</s><s>Ovim istraživanjm tržišta plesnih događaja McCleary i sar. (2005) utvrdili su demografski okvir uključenosti plesne zajednice u plesni događaj i karakter događaja.</s><s>Ispitanici u ovoj studiji obično su bili srednjih godina, dobro obrazovani u braku, većina uzorka pripadala je grupi koja redovno ima časove plesa i redovnog plesnog partnera.</s><s>Ispitanici su preferirali lokacije za plesne događaje koje su lako dostupne i na udaljenosti vožnje do 200 km.</s><s>Veću prednost su imali događaji u trajanju od 2 do 3 dana, tako da ljudima nije bilo potrebno da borave u hotelu duže od dvije noći.</s><s>Cijene koje bi bile objektivne učesnicima su između 60 i 100 USD po noćenju i to su bile uobičajene cijene koje su plaćali oni koji su boravili u hotelima za vrijeme svog posljednjeg plesnog događaja.</s><s>Buduća istraživanja, McCleary i sar. (2005) zaključuju, imala bi za potencijal ispitivanja koncentracije, ponašanja učesnika ballroom plesa, te pretraživanja informacija, očekivanja i zadovoljstvo smještajnim i plesnim objektima, kao i ukupno zadovoljstvo plesnim događanjima (McCleary i sar., 2005).</s>\n<s>Prema svemu do sada utvrđenom evidentno je da je ples aktivnost koja traži veliku povezanost izvođača, tržišta i publike.</s><s>Stoga, rast plesne industrije kao rezultat daje razvoj poslovnih pogleda i razvoj efikasne strategije i marketinga.</s><s>Zaggelidou i sar. (2012) navode da postoji evidentan nedostatak istraživanja na području povezivanja marketinga i plesa ili istraživanja i primjera faktora potražnje tržišta za plesnim školama.</s><s>Zato studija identifikuje ovaj faktor kao glavnu problematiku.</s><s>Bitno je istaknuti malu digresiju, jer ćemo navesti par faktora koji su do sada uticali po Kim, Zhang i Ko (2009) na rast potražnje za plesovima.</s><s>Njihovo istraživanje su Zaggelidou i sar. (2012) iskoristili kao bazu za dobijanje rezultata njihove studije.</s><s>Dakle, Kim i sar. (2009) navode šest faktora koji utiču na rast plesne industrije, a to su: transformacija vrijednosti plesnog treninga, modernizacija nastavnog plana i programa, promotivni napori vlade u zdravstvenim aktivnostima te povećani marketinški napori u plesu, tj. umjetniško poslovanje – komercijalizacija, globalizacija plesova kroz sport i formalizacija organizacijske strukture, diverzifikacija proizvoda plesne umjetnosti (npr. filmski i fitness program) i pojava novog žanra plesnih događaja kao što su takmičenja mješovitih plesova.</s><s>Ovi elementi čine ples popularnom globalnom aktivnosti, privlačnom ljudima različitih životnih dobi, roda, rase, kulture, ideologije ili religije (Kim i sar., 2009).</s><s>Zaggelidou i sar. (2012) korištenjem ovog koncepta identifikuju model sa šest dimenzija za proučavanje potražnje plesnih škola, i to: kulturno učenje, ličnu dobrobit, ponude programa, djelovanje škola, kvaliteta nastave i ekonomsko razmatranje.</s><s>Daljom analizom se dolazi do toga da su učesnici plesova (npr. baleta, hip-hopa) u plesnim školama svih uzrasta i veliki procenat njih su polaznici mlađi od 18 godina, a znanje, prijateljstvo i reputacija instruktora pokazuju se kao ključne varijable koje direktno utiču na učestvovanje odraslih članova.</s><s>U pogledu strategije cijena: fleksibilna opcija plaćanja, razumna članarina kao i mogućnost raznih načina plaćanja su ispostavljeni kao ključni.</s><s>Takođe, čanovi plesnih klubova / škola biće oduševljeni modernom opremom, sigurnosnom opremom, boljim dizajnom enterijera i čistom svlačionicom sa tuš-kabinom.</s><s>Kao zaključak je ključno da se na ove činjenice obrati posebna pažnja jer će u budućnosti ovi faktori biti važan segment rasta i strategije upravljanja marketinga: poput segmentacija tržišta, promocija tržišta, diferencijacija programa i strategija cijena u plesnim školama i plesnoj industriji (Zaggelidou i 2.4 Ples i diplomatija</s>\n<s>Umjetnici imaju mogućnost predstavljanja turističkih prostora i produkata na takav način da im daju plemenit karakter i podstaknu ih na drugačiju percepciju istorije i lokacije, što je ključno za razbijanje stereotipa i predrasuda o nekim zemljama te olakšavanje diplomatskog pristupa u, na primjer, nekim konfliktnim situacijama (Cisneros i sar., 2019).</s><s>Usredsređenost na usmjeravanje plesača da svojim \"zvaničnim\" statusom na turnejama stvaraju strategiju pregovaranja o komplikacijama nacionalnog identiteta na nivoima pojedinca, zajednice i nacije je upravo Croft (2015) u svojoj studiji pojasnijo nizom praktičnih primjera.</s><s>Potrebno je istaći kategorizaciju diplomatije gdje je prva kulturna diplomatija kao posebna potkategorija onoga što je javno.</s><s>Druga kategorizacija je ono što je poznato kao \"meko\" nasuprot \"tvrde snage\", gdje se radi na uzdizanju svih drugih oblika međunarodnog angažmana – istoimenog, ekonomskog i vojnog angažmana – iznad kulturne diplomatije.</s><s>Američki koraci u kulturnoj diplomatiji imaju korijen još od 1930-ih i 40-ih kad su bili usredotočeni na vizualnu umjetnost.</s><s>Od 50-ih veleposlanstva više ne ugošćavaju samo umjetničke produkte, na primjer slike i skulpture bez svojih majstora, već umjesto toga počinje predstavljanje plesača i muzičara, te potom njihovo slanje u inostranstvo, gdje im započinje misija, tj. proces kulturne diplomatije (Croft, 2015).</s><s>Činjenica je da su tokom hladnog rata vlasti naizgled većinu umjetničkih odluka prepustile New Yorku gdje American National Teatre and Academy (u nastavku ANTA) vodi tri panela za izbor diplomata koji će igratni ključnu ulogu na polju kulturne diplomatije za ples, pozorište i muziku.</s><s>Njih su po izboru ANTA sastavljali umjetnički administrator i kritičara.</s><s>U kontekstu programa plesne diplomatije, tačke, nastupi i nacionalni identitet dijele atribute kao produkte kolektivnog rada i pregovora.</s><s>Grupe umjetnika kolektivno stvaraju svojim djelima sliku i značenje šta to čini \"Ameriku\".</s><s>Pored ovoga treba spomenuti da Croft (2015) promatra ples s tri ishodišne tačke: kao kulturni izvoz koji naglašava tijelo kao reprezentativnu silu i kao oblik društvenog angažmana u zajedničkim prostorima, uključujući pozorište i društveni ples kao način analize.</s><s>Ključno je da su politika i zakonodavstvo svjesni posebnosti ove vrste diplomatije te da je posebno pažljivim odabirom jezika često odvajaju od politike.</s><s>Debelo uokvirivanje kulturne diplomatije kreatora politike kao apolitično znači da plesači treba da budu svjesni u svakom trenutku faktora \"političkog\" i \"apolitičnog\" – čak i kada njihov umjetnički rad sadrži prilično vidan politički angažman.</s><s>Kulturna diplomatija kako nekada tako i danas omogućava ljudima iz različitih kultura da se međusobno upoznaju i razumiju 2.5 Ples kao terapija na ratom zahvaćenim područjima Možemo istaći da pored velike uloge diplomatije, koju danas primjećujemo u svijetu kao čestu tematiku, uočavamo i problematiku migranata i izbjeglica.</s><s>Ispitivanjem ovakvih tema bavili smo se u smislu njihove povezanosti sa plesom te smo utvrdili da ih pojedina istraživanja proučavaju, i to kao upotrebu plesa u psihoterapijske svrhe.</s><s>Ples, dakle, pomaže i u kriznim situacijama života te utvrđuje međusobne odnose.</s><s>Singer nam to potvrđuje uz istraživanje sprovedeno između 2001. i 2007. godine gdje pronalazimo podatke i potvrdu upotrebe međusobne veze pokreta, plesa, priče, vizuelnih slika i etno (narodne umjetnosti) u psihosocijalnom radu sa ratom pogođenom ljudima, prvenstveno izbjegličkom djecom i njihovim porodicama.</s><s>Terenski rad ovog istraživanja izvršen je tokom 2001. i 2002. godine u Srbiji, dakle, neposredno nakon završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije.</s><s>Kao rezultat istraživanja dokazana je postojanost uticaja plesnog pokreta kao dio kinetetskog i simboličkog procesa koji se događa na određenom mjestu i vremenu i kroz koji pojedinac ili grupa mogu doživjeti i ponovo proživjeti emocije, osjećaje, ideje, te proživljeno iskustvo i sjećanja (Singer, 2014).</s>\n<s>Evidentno je da su od davnina umjetnost i ples okupljali ljude i u dobru i u zlu.</s><s>Gonye (2013) istražuje kako je upravo ovakva karakteristika uticala na tradicionalni kongonya plesa.</s><s>Ispostavilo se da su vrijednost ovog ples i njegov mogući uticaj na narod primijetile vladajuće strukture te se on ispoljio kao ključan u toku Chimurenga nemira.</s><s>U istraživanju se opisuje i poredi kako od zanemarene uloge kongonye u Zimbabveu, za vrijeme Drugog Chimurenga, koji je okončan nezavisnošću 1980. godine, dolazi na neki način do njegovog prepotenciranja za vrijeme Trećeg Chimurenga, koji se odigrava nakon 2000. godine.</s><s>Kongonya ples se počinje prezentovati u svijetu, na gala i političkim ceremonijama kao i na državnoj televiziji.</s><s>Kao rezultat Gonye je zaključio da je ljudima u Zimbabveu od zaista velikog značaja ovaj ples ali da se on ne treba nalaziti pod tolikim političkim pritiskom (Gonye, 2013).</s><s>2.6 Plesni turizam za vrijeme epidemije</s>\n<s>U savremenom trenutku, i pored sveg znanja i tehnološkog napretka, može se desiti ljudskoj civilizaciji da se suoči sa nepredviđenim okolnostima.</s><s>Jedna od takvih okolnosti su upravo epidemije.</s><s>Kroz istoriju znamo da su neke od većih epidemija bile: epidemija kuge u XIV vijeku, velike boginje u XVI vijeku, epidemija tuberkuoze u XVII vijeku, španska groznica u XIX vijeku, u XIX vijeku epidemija pjegavog tifusa i brojne druge (Hays, 2005).</s><s>Morford (2017) u radu navodi kao glavnu problematiku upravo uticaj jedne od epidemija, tačnije uticaj epidemije ebole na plesni turizam u Gvineji u toku 2014/2015. godine.</s><s>On piše kako su u to vrijeme svi turistički kampovi za bubanj i ples, koji se obično održavaju svake godine tokom sušne sezone, između decembra i marta, prenamijenjeni u svrhu liječenja oboljelih od ebole.</s><s>Zanimljiva je takođe činjenica da Morford (2017) tvrdi da od sredine 1990-ih postoji trend zbližavanja gvinejskih muškaraca i američkih žena.</s><s>Turisti, a posebno žene, došle bi u Gvineju sa namjerom pohađanja kampova bubnja i plesa, tamo bi upoznale lokalne muškarce, sa kojima bi potom stupile u romantične veze.</s><s>Ovi odnosi bi rezultirali međunarodnom migracijom, a gvinejski iseljenici koji migriraju u SAD preko ovog mehanizma postaju centri novih bubanj i plesnih scena.</s><s>Zbog posljedica uticaja ebole i nepostojanja turizma došlo je do prekida i ovoga \"mehanizma\".</s><s>Morford (2017) kao zaključak navodi da je zbog izbijanja ebole došlo do potpunog pražnjenja kampova za ples tokom sezone 2014/2015. godine i ekonomskih prihoda u ovoj grani nije bilo.</s><s>U toku sljedeće sezone (2015/2016), prvi turisti koji su pohađali časove bubnja i plesa počeli su dolaziti u avgustu 2015. godine, ranije nego obično, ali u smanjenom broju, što znači da je uticaj epidemije ostavio trag i na narednu turističku sezonu (Morford, 2017).</s><s>3 IGRA TRI NARODA NA PODRUČJU BANJE LUKE Igra i pjevanje, stalni pratioci ljudskog života, u svim prilikama činili su ljudski život podnošljivijim i ljepšim.</s><s>Mnogi poslovi, rad i običaji obavljani su uz pjesmu i igru (Udovčić, 2016).</s><s>Svaki narod ima takve poslove i običaje.</s><s>Mi smo na početku rada naveli da na prostoru BiH, odnosno BL žive tri konstitutivna naroda: Srbi, Hrvati i Bošnjaci.</s><s>Dakle, u skladu sa tom činjenicom u ovom poglavlju smo se bavili istraživanjem tradicionalnih igara / plesova sa područja BL koji objedinjuju sva tri naroda.</s><s>Za igru / ples je bilo vremena i mjesta, kako nekada tako i danas.</s><s>Narod je igrao i pjevao iz srca, a narodna kola su se izvodila uz pjesmu ili bez pjesme, po završetku radova, kao i na svadbama, crkvenim zborovima, nedjeljom i u dane značajnih svetkovina, na mjestima gdje su se mladi okupljali na prelima i sijelima u dugim jesenjim i zimskim noćima.</s><s>Takav slučaj je zabilježen i na prostoru BL i njene okoline još dok nije postojao grad današnje veličine.</s><s>Igrali su ih momci i djevojke, ponekad i stariji ljudi.</s><s>Udovičić (2016) tvrdi sljedeće: \"Igrom u kolu ispoljavala se tjelesna snaga i temperament, čime su momci i djevojke nastojali da se jedno drugome dopadnu\", a krajem 19. vijeka ta kola počinju da se igraju i uz muzičku pratnju U pogledu narodnih igara koje su igrali Srbi, Hrvati i Bošnjaci sa područja BL saznali smo, kako kroz intervjue sa predstavnicima KUD-ova tako i u literaturi, da je svaki od tri naroda imao svoje igre koje su igrali i jedni i drug i treći, ali nijedna od tih igara nije bila kreirana na takav način da namjenski uključuje koreografski sva tri naroda.</s><s>Međutim, daljim istraživanjem ipak smo otkrili da postoji jedna igra sa područja BL koja objedinjuje sva tri naroda – \"Igre iz stare Banja Luke\" koreografa Vase Popovića.</s>\n<s>O \"Igrama iz stare Banja Luke\" V. Popović (1979) piše: \"Banjaluka je, na daleko, poznata po lijepim starim pjesmama i dobrim pjevačima ali je isto tako i bogata sa lijepim starinskim igrama\"(Popović, 1979, str. 1).</s><s>Dakle, te igre su bile manje poznate među starim Banjalučanima, a bile su omiljene i rado igrane po kućama, sokacima i avlijama.</s><s>\"Posebno omiljeno mjesto za vrijeme i igranje bio je nekadašnji banjalučki \"plac\" i vašari koji su trajali po nekoliko dana, gdje su se okupljali i mladi i stari, i bogati i siromašni i seljaci i građani i u zajedničkom kolu, koje je često trajalo do kasno u noći, zaboravljajući sve teškoće, ispoljavali zadovoljstvo i radost\" (Popović, 1979, str. 1).</s><s>Ovakva kreacija V. Popovića ima i svoje aktere, preciznije, koreografiju čine (Slika 3): seljanke i seljaci (predstavnici Srba), građanstvo – bule i pekari (predstavnici Bošnjaka) i gospođice i majstori (predstavnici Hrvata) (Popović, 1979).</s><s>Slika 3: Seljaci i seljanke; bule i pekari; gospođice i majstori Prilagođeno po: CKUDM \"Veselin Masleša\", 2015 Danas \"Igre iz stare Banja Luke\" izvode KUD-ovi iz BL kao što su \"Veselin Masleša\" i \"Čajavec\".</s><s>Oni ih igraju na svečanostima i u posebnim prilikama.</s><s>Međutim, ove igre nisu široko zastupljene, niti dovoljno poznate stanovnicima BiH danas, a mogle bi dati veliki doprinos izgradnji međusobne tolerancije među tri naroda kao i doprinos poštovanju na starosnoj, klasnoj i statusnoj osnovi.</s>\n<s>4 IZVOĐAČI TRADICIONALNOG PLESA NA PODRUČJU BL Analizu KUD-ova kao glavnih predstavnika i čuvara tradicionalnog plesa na području BL obradili smo u ovom poglavlju.</s><s>Unutar prezentacije KUD-ova iznosimo prikaz samo onih društava relevantnih za naše istraživačko područje.</s><s>Svi analizirani KUD-ovi su registrovani u Savezu kulturno-umjetničkih društava Republike Srpske (u nastavku SAKUD RS), a pripadaju teritoriji BL. Pored pažnje posvećene prezentaciji KUD-ova, u poglavlju iznosimo jasan prikaz analize podataka dobijenih kroz intervjue sa predstavnicima analiziranih KUD-ova.</s><s>4.1 Predstavnici i čuvari tradicionalnog plesa na području BL U istraživačkim pitanjima smo prepoznali i definisali folklorna društva kao glavne predstavnike tradicionalnog plesa u BL. U nastavku iznosimo njihovu prezentaciju na osnovu koje ćemo omogućiti lakši uvid u aktere, predstavnike KUD-ova, sa kojima smo sproveli intervjue.</s><s>Prema podacima SAKUD RS iz juna mjeseca 2020. godine, na teritoriji BL učlanjeno je šest društava, i to: Ansambl narodnih igara i pjesama (u nastavku ANIP) \"Veselin Masleša\", ANIP \"Mladost\", KUD \"Sveti Sava\", KUD \"Čajavec\", KUD \"Piskavica\", Radničko kulturnoumjetničko društvo (u nastavku RKUD) \"Pelagić\" (SAKUD RS, 2020).</s><s>4.1.1 ANIP \"Veselin Masleša\" i ANIP \"Mladost\" ANIP \"Veselin Masleša\" je osnovan 1948. godine od strane tadašnje omladinske organizacije grada.</s><s>Glavni cilj društva je da kroz organizovan rad čuva od zaborava, njeguje i javno prezentuje autentične oblike tradicionalne narodne kulture i umjetnosti.</s><s>Pored toga i da razvija ostale oblike kulturnog i umjetničkog djelovanja.</s><s>Društvo je ostvarilo u toku svog dosadašnjeg rada vrhunske rezultate na mnogim poljima (ANIP \"Veselin Masleša\", 2020).</s><s>ANIP takođe, stavlja akcenat na sekcije koje se izvode u okviru društva – folklorni ansambl Centralno kulturno umjetničko društvo mladih (u nastavku CKUDM) \"Veselin Masleša\" i u okviru njega folklorna sekcija, muzička sekcija, vokalni solisti i u novije vrijeme, izvorna vokalna grupa (CKUDM \"Veselin Masleša\", 2013).</s><s>ANIP \"Mladost\" osnovan je 2. 12. 2000. godine.</s><s>Trenutni broj aktivnih članova je 320.</s><s>ANIP u svom sastavu izdvaja sekcije folklora, narodnog orkestra, muške etno pjevačke grupe, ženske etno pjevačke grupe i udruženja žena.</s><s>Repertoar ANIPA gradi 17 koreografija sa prostora RS i iz susjednih država (Srbije, Makedonije, Crne Gore).</s><s>Takođe, ANIP \"Mladost\" je organizator i Međunarodnog festivala dječijeg folklora \"Vaskršnji koncert\" (obuhvata djecu uzrasta od 5 do 15 godina).</s><s>Festival je do sada ugostio 187 folkornih ansambala, a od 2013. godine festival i KUD \"Mladost\" su u punopravnom članstvu svjetske Asocijacije folklora CIOFF (ANIP KUD \"Sveti Sava\" je osnovan 1997. godine.</s><s>Ima prezentaciju svojih aktivnosti na Facebook-u (u nastavku FB) kao i na svojoj glavnoj stranici.</s><s>Društvo je po tradiciji svoga postojanja mlađeg karaktera.</s><s>KUD-ovi koji su poslije njega osnovani su KUD \"Mladost\" i KUD \"Piskavica\" (KUD \"Sveti Sava\" Banja Luka, b. d.).</s><s>U okviru programa i aktivnosti KUD-a prisutno je: praćenje i prilagođavanje svjetskim aktuelnim temama; učešće u događajima i projektima (\"Banjaluka ljudskog lica\", \"Proljeće u Banjaluci\", \"Svetosavski bal\" (koji organizuje sam KUD), \"Festival srpskog folklora\", radionica \"Od izvora do stilizacije\", \"Dukatfest\"); odazivanje i organizovanje humanitarnim akcijama (npr. \"Tvoja riječ\" i \"Autizam govori srcem\").</s><s>U pogledu prikaza igara koje izvodi KUD zastupljene su \"Igre sa Manjače\", \"Gluvo glamočko KUD \"Čajavec\" je 2019. godine obilježilo 67 godina svoga postojanja, što ga svrstava u jedan od KUD-ova sa dužom tradicijom postojanja u Banjalučkoj regiji.</s><s>Pored FB stranice KUD ima i instagram profil i jutjub kanal (KUD \"Čajavec\" Banja Luka, 2020a).</s><s>Neke od aktivnosti poput projekata koje je izvodio i u kojima je učešće uzeo KUD \"Čajavec\" su: \"Banjaluka ljudskog lica\", \"Veteransko kolo\", Folklorna inkluzivna sekcija sa sloganom \"Tradicija pripada i nama\".</s><s>U nastavku ćemo istaći analizu aktivnosti koje su se dešavale u skorije vrijeme u KUD-u.</s><s>Na FB stranici objavljivani su sadržaji prilagođeni COVID-19 situaciji kao i obavjesti o online probama namijenjenim prije svega: rekreativcima, veteranima, licima treće životne dobi i probama dječije sekcije.</s><s>KUD je takođe u doba epidemije \"odigrao kolo\" u skladu sa preporukama, snimio to i na takav način pokazao da je folklor primjenjiva aktivnost u uslovima epidemije i da je dobra za održavanje dobrog zdravlja duha i tijela (KUD \"Čajavec\" KUD \"Piskavica\" osnovano je 2002. godine u istoimenom potkozarskom mjestu Piskavica nedaleko od BL. Broj članova društva broji oko 150 članova svih uzrasta (učenici, studenti, radnici i penzioneri).</s><s>Članovima je omogućen rad u više sekcija, među kojima je najbrojnija folklorna.</s><s>Ta sekcija ima tri grupe: dječiju grupu (do 12 godina), omladinsku grupu (do 17 godina) i izvođačku grupu (stariji od 17 godina).</s><s>Posebnu sekciju predstavlja muzička sekcija, koju čini: narodni orkestar, pjevačka grupa i vokalni solisti.</s><s>Posebnost društva je sekcija koja se bavi izvornim narodnim stvaralaštvom.</s><s>U okviru te sekcije članovi pripremaju i prezentuju stare narodne običaje uz tradicionalne izvorne pjesme potkozarskog kraja.</s><s>Kao zanimljivost još bismo istakli da je KUD zajedno sa TOBL organizator manifestacije \"KOZARSKI ETNO / Festival izvorne pjesme\", koji se po jedinstvenosti svoga sadržaja izdvaja na ovom prostoru RKUD \"Pelagić\" je osnovan 1927. godine, a zvanično je registrovan 12. februara 1928. godine.</s><s>RKUD su osnovali tadašnji sindikalni radnici.</s><s>Imao je tamburaški orkestar, veliki hor i dramsku sekciju.</s><s>Pored navedenih sekcija, osnovan je folklorni ansambl, narodni orkestar, zabavni orkestar i likovna sekcija.</s><s>S vremenom RKUD je prerastao u veliko društvo.</s><s>Nekada je brojalo do 1000 članova, a danas broji oko 350 članova.</s><s>Pored postojećeg repertoara, folklornog ansambla, tamburaškog i narodnog orkestra, fundusa nošnji, može izvesti istovremeno i pet samostalnih koncerata.</s><s>Brojni mladi, studenti, radnici, akademski građani i drugi su prošli kroz redove \"Pelagića\".</s><s>Prema vrsti igara koje izvodi RKUD možemo izdvojiti: \"Sansko kolo\", \"Glamoč\", \"Bunjevačko kolo\", \"Čobansku šestorku\", \"Igre iz Vranja\" (Radničko kulturno umjetničko društvo (RKUD) Pelagić – Banjaluka, 2020).</s><s>4.2 Analiza sprovedenih intervjua sa predstavnicima KUD-ova Prilikom formiranja sklopa pitanja za intervjuisanje predstavnika KUD-ova ugledali smo se na primjer Cisneros i sar. (2019).</s><s>Naša intervju-pitanja su bila podijeljena u tri sklopa, i to: I) značaj plesa za jednu zemlju ili grad (BiH / BL); II) tradicionalni plesovi na području BL; III) mišljenje o kreiranju plesnog turističkog produkta za BL. Naišli smo na dobar odziv i razumijevanje predstavnika KUD-ova, te su intervjui u skladu sa tim uspješno sprovedeni.</s><s>Intervjuisani su se složili da se razgovor snima, ali su željeli ostati anonimni.</s><s>U nastavku poglavlja iznosimo rezultat dobijenih informacija.</s><s>Prema mišljenju predstavnika KUD-ova, nematerijalnu kulturnu baštinu za područje BL i šire okoline, znači cijele Krajine, čini: jezik i pismo, autentična narodna pjesma – koja je specifična po određenim napjevima dvoglasno, čak u nekim momentima troglasno; izuzetno bogata narodna nošnja; domaća hrana i narodne igre.</s><s>Kao zaključak posebno se istakao stav jednog predstavnika: \"Naša tradicija gradi našu kulturu te se ona prenosi sa koljena na koljeno.</s><s>Upravo iz tih razloga treba njegovati i čuvati njen izvorni oblik\", što u suštini znači posebnu pažnju posvetiti njenoj zaštititi od zaborava.</s><s>Predstavnici KUD-ova takođe smatraju da tradicionalni ples može pomoći promovisanju jedne zemlje.</s><s>Jedan od intervjuisanih predstavnika iznosi stav kako konktretno naš tradicionalni ples pomaže promovisanju zemlje na način da gdje god se izvodi nastup, publici se prenosi energija, a energijom i željom da se pokažemo što bolji, kod publike se izaziva interesovanje i želja za upoznavanjem tradicije i naroda, za njenim prepoznavanjem.</s><s>Izvjesno je i mišljenje da: \"naši tradicionalni plesovi sa ovih prostora ipak nisu toliko prepoznatljivi u svijetu kao tradicionalni plesovi nekih drugih naroda, izuzev što smo prepoznatljivi u svijetu folklora.</s><s>Na primjer, kroz tango, kroz kaskanjete, kazačok, sirtaki, svijet će moći odrediti šta predstavlja koji narod, dok neće znati šta nas predstavlja\".</s><s>Za jedan od posebno dobrih primjera za promovisanje svoje zemlje, putem tradicionalne igre, predstavnici smatraju Bugarsku, jer su oni sa svojom igrom uradili nešto posebno: \"Otvorili su akademiju bugarskog folklora u Americi\" i \"U samoj Bugarskoj postoji 6-7 ansambala koji su profesionalni kao Kolo beogradsko, imaju na čitavoj teritoriji oko 70 ansambala, gdje su svi koji rade u ansamblima profesionalno obrazovani od direktora pa dalje za taj posao\", a takođe \"Kod njih se organizuju brojni festivali narodnih igara i pjesama baš radi turista\".</s><s>Na ovakvo mišljenje smo se odmah nadovezali pitanjem o konkretnim primjerima turističkih destinacija koje su na globalnom nivou poznate zbog plesa.</s><s>Među njima su intervjuisani naveli sljedeće: Rusiju, Bugarsku, Grčku, Rumuniju, Ukrajinu, Španiju, Argentinu, Tursku.</s><s>Smatraju da u svim ovim zemljama svjetska prepoznatljivost plesa znatno utiče i na povećanje broja turista, jer je: \"Prisutno bogatstvo sadržaja, nije monotonija, nije dosada.</s><s>Naravno, na takav način se ne pružaju atrakcije koje su svima dostupne preko interneta, jutjub-a, klubova ili diskoteka, već je prisutno nešto posebno\".</s><s>Na postavljeno potpitanje zašto su baš ove zemlje uspjele da postanu prepoznatljive, predstavnici odgovaraju da je na to uticalo dosta faktora, a prije svega postavljanje zakonske regulative na pravo mjesto: \"Svoj folklor i umjetnost kao i ljude koji se bave folklorom, tradicionalnim plesom država štiti.</s><s>Kod nas je na ovom planu urađeno veoma malo, preciznije, nalazimo se tek na početku\".</s><s>Jasno je da se intervjuisani slažu da je polazište u kreiranju jedinstvenog turističkog proizvoda za BL u izmjeni zakonske regulative.</s>\n<s>Plesne koreografije koje su namijenjene turistima koji dođu u BL (BiH) postoje, ali ne u nekom posebnom obliku, smatraju predstavnici KUD-ova.</s><s>Jedan od njih tvrdi da: \"U posljednje vrijeme kada turisti dođu u grad, pored toga što vide BL, ponesu jedno saznanje, jedan motiv više iz grada vezano za folklor i običaje, vrstu nošnje.</s><s>Na primjer, poklanjamo bošču, tradicionalnu žensku maramu, onda \"Zmijanjski vez\", koji je zaštićen od 2014. godine od strane UNESCO kao nematerijalno kulturno nasljeđe jednog naroda\".</s><s>Ali, ključno je napomenuti da prema mišljenju svih predstavnka KUD-ova tradiciju nikako ne bi trebalo mijenjati za potrebe turista ili bilo koga drugog.</s><s>Ona treba čuvati svoj izvorni oblik.</s><s>Dakle, prezentacija naše tradicije, nasljeđa, narodne igre, koreografija ne mogu biti striktno namjenski rađeni za turiste: \"Tradicija je identična za građane BL i za ljude koji dođu na festivale i turističke posjetioce kao i za ljude širom svijeta\".</s><s>Što se tiče poznatih tradicionalnih igara / plesova tri naroda BiH koji žive na području BL, predstavnici KUD-ova prvo ističu postojanje cjelina ili etnokoreoloških oblasti, koje imaju po svojim osobinama neke sličnosti te se mogu podvesti pod grad, u ovom slučaju BL, jer: \"Inače je gotovo nemoguće gledati samo jedan segment, konkretno jezgro BL, već je tipično posmatranje i okolnih neurbanizovanih predjela\".</s><s>Dakle, tipični tradicionalni plesovi su: kolo udvoje, utroje – reprezent čitavog dinarskog područja koje se naslanja na BL; nijeme igre takođe u dinarskom kraju; gluva kola, koja su karakteristična za brđanski kraj Manjače i ostali dio BL, prema Korot Varošu, Vlašiću; \"Kraljevo kolo\", \"Sarajka\" – to su gradske igre koje su tipično vezane za gradski urbani dio.</s><s>Ako, recimo, BL gledamo kroz spektar Potkozarja, onda se tu ističe \"Pleteno kozaračko kolo\".</s><s>\"Taj prostor Potkozarja je za vrijeme bivše Jugoslavije bio poznat po tom kozaračkom ili kozarskom kolu, koje se uvijek igralo poslije narodnooslobodilačke igre, a kolo se moglo podvesti pod jedno kolo koje su prepoznavali i znali svi.</s><s>Ono je jedan dio kulturnog nasljeđa koje je u određenom trenutku, konkretno u ratu, poslužilo pokretu otpora kao kohezioni faktor ljudima, tj. da ih poveže\".</s><s>Najveću prepoznatljivost ovom geografskom području, prema mišljenju intervjuisanih predstavnika KUD-ova, daju tradicionalne igre tipa narodnog kola.</s><s>Pored svega navedenoga još bismo posebnu pažnju obratili na igre koje su svi intervjuisani / predstavnici KUD-ova istakli – \"Igre iz stare Banja Luke\", koje je osmislio i kreirao V. Popović.</s><s>Oni smatraju da je to posebna koreografija, a njen smisao je da poslije II svjetskog rata prikaže sav živalj sa ovoga područja, tj. seljaci i seljanke, gradska raja: bule – predstavnice muslimanki, gospođice – predstavnice Hrvatica, majstori, pekari itd.</s><s>Srž i poruka tih igrara je međusobna saradnja i tolerancija svih naroda BiH na nacionalnoj, klasnoj i ekonomskoj osnovi.</s><s>Intervjuisani su u potpunosti saglasni da je upravo to ono što ne samo ansambli grada već i svi ostali treba da njeguju i poštuju.</s><s>\"Kultura folklora ne treba i ne poznaje takve vrste granica\".</s><s>Očigledno su intervjuisani saglasni da su reprezentant tradicionalnih igara banjalučkog područja koji objedinjuje elemente folklorne tradicije sva tri naroda \"Igre iz stare Banja Luke\".</s>\n<s>U nastavku su intervjuisani istakli koje od igara / plesova su najpopularnije / najzastupljenije u programima KUD-ova i na plesnim nastupima.</s><s>Među njima se ističu: \"Krajiške igre\" iz okoline BL, \"Zmijanjske igre\", \"Gluvo kolo\", \"Donjekolsko kolo\", \"Donjekolsko prelo\", \"Ozrenske igre\", \"Pleteno kozaračko kolo\".</s><s>\"Uglavnom, pri izvođenju programa i pri njegovoj kreaciji se pazi da se to dopadne publici, a i da igra ljude digne na noge\".</s><s>Tradicionalni plesovi koje bi trebalo uključili u turističku ponudu grada, po njihovom mišljenju trebala da budu autentični, kao \"Krajiške igre iz okoline Banje Luke\", \"Saborne igre stare Banja Luke\" gdje su zastupljene sve konfesije koje žive na teritoriji grada, \"Kozaračko kolo\" takođe, jer je ono prilično jednostavno: \"Svi su zajedno spojeni u jedan krug, dozvoljena je samovoljna kreacija svakog igrača pojedinca, od kolovođe pa dalje.</s><s>Cilj kola je nedozvoljavanje pucanja kruga, svi treba da se čvrsto drže za ruke.</s><s>Zatim, \"Igre sa Zmijanja\" sigurno imaju tu pjesmu i igru, ali i narodnu nošnju čiji je vez na listi UNESCO\".</s><s>Pored navedenih igara, jedan od predstavnika KUD-ova je dodao da bi još trebalo \"posebnu pažnju obratiti na tradicionalne običaje uz igre, jer kroz njih mladi mogu da vide da su se ljudi i prije u ta davna vremena zabavljali, igrali i na takav način im se može približiti ono što je izvorno\".</s><s>Od tradicionalnih plesova koji bi mogli biti najzahtjevniji za učenje (npr. turistima), a da su na repertoaru KUD-a, izdvajaju da postoji igrački stil i igrački obrazac.</s><s>\"Igračkom obrascu je svrha da nas nauči koliko koraka ide lijevo koliko desno, kada se izbacuje noga, dok je igrački stil odrednica čovjeka, kada se gleda njegova konstitucija, da li je skočniji ili nije, da li više ide stopalom ili prstima\" i \"Stil naših igara je izuzetno čvrst tvrd, jer na ovome prostoru žive ljudi koji su čvrsti i jaki.</s><s>Koraci su prilično jednostavni, mada iziskuju dosta enargije za izvođenje\".</s><s>Kao primjer izdvajamo: \"Kozaračko kolo\" – nije toliko komplikovano; \"Banjalučke igre\", koje su zahtjevne koreografski i melodijski, kao i \"Igre sa Zmijanja\" – imaju akrobatske elemente; zavrzlame, zbog nepravilnog ritma.</s><s>\"Onda Francuzi, Italijani, Njemci, Austrijanci u jednoj nošnji igraju stalno, a kod nas je sve različito.</s><s>Svako selo druga nošnja, sve različito\".</s><s>Predstavnici KUD-ova ističu da bi, kada je riječ o podršci lokalne zajednice, u vezi sa uključivanjem tradicionalnog plesa u turističku ponudu grada, oni to sigurno podržali, ali da je došlo takvo vrijeme \"da će svako sve podržati ako ne treba da se izdvoje finansijska sredstva.</s><s>Ljudima iz lokalne zajednice i turističke organizacije je najveći cilj da se promoviše kultura i tradicija.</s><s>Međutim, glavni problem uvijek je, ko će to da plati\".</s><s>Što se tiče primjera, intervjuisani izdvajaju konkretne slučajeve kada su takvi programi realizovalni: \"Konkretno, prije par godina dolazili su turisti iz Kine, doktori i njima su prikazane naše tradicionalne igre\", zatim \"prije 5-6 godina postojao je program \"Ljeto na Vrbasu\" i svakog četvrtka ili petka bio je koncert jednog KUD-a i to se odvijalo ciklično\".</s><s>Intervjuisani su saglasni da je to bio pun pogodak, posebno kada naši ljudi i turisti dolaze na odmore kod nas, ali i da je šteta što je to ugašeno.</s><s>Dakle, lokalna zajednica mogla bi i trebala znatno više da se angažuje oko uključivanja tradicionalnog plesa u turističku ponudu grada.</s><s>U nastavku smo postavili pitanje ko bi za takav turistički plesni produkt bio više zainteresovan: stranci ili lokalci.</s><s>Svi intervjuisani su dali maltene 100 % identičan odgovor, a to je: \"Strance bi zasigurno takav proizvod zainteresovao više\".</s><s>Pri tome treba podvući da predstavnici KUD-ova pod \"strancima\" ne podrazumijevaju narode iz bivše Jugoslavije (Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce), jer \"smo svi mi bili jedna zemlja i dosta smo slični po ponašanju i duhu\".</s><s>Takođe, \"kada bi došla podrška od strane vlade, kada bi se uključila TOBL ŠTuristička organizacija Banja LukaĆ, sigurno bi se odazvali i drugi; pored turista / stranaca, to bi zanimalo i druge\".</s>\n<s>Na pitanje o tome kada bi bio kreiran jedan takav produkt da li bi željeli da učestvuju u njemu i šta bi to za njih u suštini značilo, intervjuisani tvrde da bi učestvovali sasvim sigurno.</s><s>Produkt svega toga treba da bude takav da prvo promovišemo tradiciju, izvornu kulturu, drugo da prikaže narod/e sa ovog prostora u lijepom svjetlu.</s><s>Međutim, postoji i mišljenje da nisu dovoljne same igre / ples, već da je \"potrebno uključiti još dodatnih propratnih elemenata\", a bitno je da \"dođe podsticaj i od pravih ljudi, te da bude uključena i turistička organizacija i da takav produkt bude na određenom nivou\".</s><s>Nedvosmisleno su intervjuisani predstavnici KUD-ova istakli da je neophodan dodatni angažman svih: lokalne zajednice, turističke organizacije i zainteresovanih KUD-ove u nastajanju i realizaciji budućeg turističkog plesnog proizvoda u BL.</s>\n<s>Budući da kao grad koji ima bogato kulturno-istorijsko nasljeđe, bogatu nematerijalnu kulturnu baštinu i srdačne ljude, BL je oduvijek imala veliki potencijal za privlačenje turista.</s><s>U ovome poglavlju ćemo upravo kroz analizu \"Strategija razvoja turizma Banja Luka 20132020. godine\" prikazati koji su to segmenti i ciljna tržišta koja danas privlači BL. Prema \"Strategiji razvoja turizma Banja Luka 2013–2020. godine\", prva stvar koju smo zapazili je bila ta da se stavlja akcenat na trenutnu situaciju turističke ponude kulturnoistorijskog naslijeđe koja bi mogla privući turiste.</s><s>U njoj se naglašava da je trenutna situacija u BL na tom polju nedovoljno razvijena, što bi značilo da su potrebne nove ideje i prijedlozi kako bi se stvorilo nešto novo, kreativno i primamljivo turistima.</s><s>U vezi s tim u strategiji se još preporučuje da bi bila poželjna saradnja sa istoričarima, etnolozima, konzervatorima, kustosima i drugim stručnjacima sa područja kulture i umjetnosti, kao i proučavanje kulture života i rada nacionalnih manjina (TOBL, 2012).</s><s>Sljedeća bitna stavka je da su kulturni, zdravstveni i seoski turizam prema ovoj strategiji ocijenjeni kao najmanje atraktivni turistički proizvod za područje BL. Potrošački segmenti su nedovoljno ispitani i potrebno ih je identifikovati kako bi se marketinški aparat mogao prilagoditi očekivanjima i sklonostima segmenata.</s><s>Kulturni turizam, prema trenutnoj situaciji koju strategija iznosi, čine tržišni segmenti: organizovane grupe, ljudi skloni upoznavanju drugih kultura, školske ekskurzije, dok turističke događaje odlikuju tržišni segmenti: individualnih gostiju, grupa prijatelja, kulturno-umjetnička i sportska udruženja.</s><s>Zatim, pri kulturnom turizmu i turističkim događajima imamo zavedena kao primarna ciljna tržišta: BiH, Srbiju, Sloveniju i Hrvatsku.</s><s>Komunikacija prema tržištima se odvija preko internet sajta, tematizovane brošure, izleta upoznavanja (Fam trips) i press putovanja.</s><s>Kao ključne kanale distirbucije za te kategorije izdvajamo: turoperatere, internet stranice destinacija, e-mail, asocijacije i udruženja, specijalizovane agencije (TOBL, 2012).</s><s>6 REZULTATI ANKETNOG UPITNIKA</s>\n<s>Anketni upitnik, upotrijebljen u našem istraživanju je sastavljen po uzoru na radove: McCleary i sar. (2005) i Zouni i sar. (2019).</s><s>Njegovu kompoziciju izgrađuje šest sastavnih dijelova, i to: dio I – opšte informacije o uključenosti u plesnu zajednicu, dio II – aktivnosti vezane za želje učestvovanja u plesnim događajima, dio III – karakteristike potražnje plesnog događaja, dio IV – motivi za bavljenje aktivnostima koje uključuju ples, dio V – povezanosti igara / plesa sa turizmom na području BL, dio VI – demografski profil anketiranih.</s><s>Kao metodu uzorkovanja anketnog upitnika upotrijebili smo snježnu kulgu.</s><s>Uzorkovanje pomoću snježne kugle \" snowball sampling\" metoda kojom se od učesnika istraživanja traži da pomognu istraživaču ili istraživačima u prepoznavanju drugih potencijalnih subjekata bitnih za njihovo istraživanje (Oregon State University, 2010).</s><s>Na osnovu takve metode smo upitnik posredovali prvo poznanicima, zatim smo ih zamolili da oni upitnik posreduju dalje.</s><s>Pored toga, upitnik smo direktno proslijedili do plesnih klubova i do nekoliko KUD-ova (3 u BiH, 1 u Srbiji i 1 u Sloveniji).</s><s>Upitnik je bio sproveden online i bio je sproveden u periodu od Dobili smo pravilno riješenih 158 anketnih upitnika, a u nastavku iznosimo dobijene rezultate.</s><s>Pitanja o demografskom profilu anketiranih smo pozicionirali u sklopu br.</s><s>VI našeg upitnika.</s><s>Njih smo konstruisali tako da prvo pitamo ispitanike o polu (M / Ž), zatim o obrazovanju, starosnoj dobi, radnom statusu, zemlji boravka i za kraju o zemlji porijekla.</s><s>Rezultate ćemo podrobnije prikazati uz pomoć dva grafikona.</s><s>Graf 1 čine prva tri pitanja ovoga sklopa (pol, stepen obrazovanja, starosna dob) (vidjeti Graf 1), dok Graf 2 čine preostala tri pitanja (radni status, zemlja boravka, zemlja porijekla) (vidjeti Graf 2).</s><s>Graf 1: Pol, obrazovanje, starosna dob, n=158 Pol</s>\n<s>Graf 2: Radni status, zemlja boravka, zemlja porijekla, n=158 Pokazalo se da su među ispitanicima u većini osobe ženskog pola, i to 72 %, a u manjem postotku muškarci, i to 28 %.</s><s>Ako posmatramo starosnu dob, najviše ih spada u kategoriju od 18-25 godina, a najmanje anketiranih je bilo starosti između 31-35 godina.</s><s>Ispitanici su prema obrazovnom statusu 49 % fakultetski obrazovani, a 39 % ih ima srednjoškolsko obrazovanje.</s><s>U pogledu radnog statusa su neznatno brojniji zaposleni 50 % prema 47 % nezaposlenih.</s><s>Svega 3 % anketiranih čine penzioneri.</s><s>Zemlje boravka ispitanika su sljedeće: ispitanika da se izjasne da li je njihova zemlja porijekla BiH (ukoliko su oni, njihovi roditelji ili baka i deda rođeni u BiH) i 81 % njih je imalo potvrdan odgovor.</s><s>Dakle, na osnovu svega vidimo da bi potencijalni turistički produkt trebalo da je prilagođen domaćem tržišnom segmentu (BiH), preciznije, osobama ženskog pola starosti 18-25 godina, kako zaposlenim tako i nezaposlenim.</s>\n<s>U okviru pitanja br. 4 (iz sklopa 2) od ispitanika se tražilo da odgovore sa DA / NE na tvrdnje koje navodimo na grafikonu ispod (Graf 3).</s><s>Takođe, pri njegovom pregledu se može primijetiti da je anketu ispunio natprosječan broj plesno aktivnih osoba.</s><s>Na primjer, u slučaju pripadam plesnom KUD-u, odnosno klubu za odgovor DA se izjasnilo 47 % ispitanika, a u drugom slučaju bavim se profesionalno, odnosno rekreativno plesom izjasnilo se potvrdno 48 % ispitanika.</s><s>Ovakvu situaciju možemo najvjerovatnije pripisati samoj metodi uzorkovanja (anketni upitnik poslan između ostalog i KUD-ovima) te činjenici da su zainteresovaniji za odgovaranje na pitanja u anketi bili oni koji su već uključeni u svijet plesa.</s><s>Treći slučaj se odnosi na zainteresovanost ispitanika za praćenje aktivnosti KUD-ova odnosno plesnih klubova preko društvenih mreža.</s><s>Kao rezultat dobili smo više potvrdnih odgovora (59 %), što znači da će informacije o aktivnostima KUD-a / kluba ili događaja koji će oni podržati biti praćeno od strane njihovih pratilaca u visokom procentu.</s><s>Zaključujemo da bi akcenat aktivnosti promovisanja budućeg turističkog produkta trebalo staviti na društvene mreže plesnih KUD-ova / klubova.</s>\n<s>Na pitanje predstavljeno u Grafu 4 \"Da li ste ikada posjećivali bilo kakve događaje koji su u svoj program imali uključen ples?\" bila su ponuđena četiri odgovora.</s><s>Najmanji procenat potvrdnih odgovora (7 %) imala je tvrdnja da su posjećivali takve događaje samo u inostranstvu.</s><s>S druge strane, najveći procenat potvrdnih odgovora (51 %) je dobila tvrdnja da su posjećivali takve događaje i u inostranstvu i u državi u kojoj žive.</s><s>To znači da bi potencijalni plesni proizvod privukao ljude iz BiH, ali i ljude iz inostranstva.</s><s>Graf 4: Posjeta događajima koji uključuju ples, n=158 Drugo pitanje je glasilo: \"Da li se sjećate koliko je koštala zadnja ulaznica ili kotizacija za događaj?\" Ponuđeni odgovor preko 50 KM izabrao je najmanji broj anketiranih, a opcija ne, bilo je besplatno se ispostavila kao ona na koju je najveći broj anketiranih izabrao (Graf 5).</s><s>Vidimo da bi cijena uveliko uticala na primamljivost budućeg plesnog produkta tako što bi najveći broj zainteresovanih bio spreman izdvojiti 10-20 KM.</s>\n<s>Graf 5: Cijena ulaznice ili kotizacije za događaj koji uključuje ples, n=158 Treće pitanje se ticalo forme učešća na plesnim događajima (posmatrač, igrač / plesač, i jedno i drugo, nisam prisustvovao).</s><s>Najveći broj ispitanika 42 % je odgovorio da su bili posmatrači.</s><s>Zatim, 14 % ih je odgovorilo da su učestvovali kao igrači / plesači i 37 % kao posmatrači i kao plesači istovremeno.</s><s>Vrlo mali procenat (7 %) nije učestvovao u takvim događajima (Graf 6).</s><s>Sve navedeno ukazuje da bi budući plesni proizvod trebao angažovati posjetioce događaja kao posmatrače, ali ih i animirati da učestvuju kao izvođači.</s><s>Graf 6: Učestvovanje u događajima koji uključuju ples, n=158 Pod pitanjem br. 5 (Graf 7) ispitanike smo pitali: \"Koji plesovi / plesne igre su Vas već zainteresovale ili bi Vas mogle najviše zainteresovati?\" Ponudili smo im da izaberu između sedam tipova plesa i pod osam opciju da sami dopišu neku kateoriju koju smo možda mi izostavili.</s><s>Od navedenih plesnih kategorija najveći procenat zainteresovanosti je dobila kategorija tradicionalnih igara i plesova 80 %, a kategorija modernog baleta dobila je najveći procenat 62 % negativnih odgovora.</s><s>U pogledu ostalih kategorija sa većim procentom potvrdnih odgovora su se pojaviili: latino plesovi, standardni plesovi i tango u odnosu na moderni balet i hip-hop.</s><s>Zanimljivo je posebno istaći kateogriju drugo, jer je 10 % anketiranih pod ovom kategorijom dodalo je plesne kategorije kao što su: flamenko, brakedance, folklor, show dance i valcer.</s><s>Jasno je da kreiranje potencijalnog turističkog plesnog proizvoda mora imati u osnovi tradicionalne igre/plesove.</s>\n<s>U događajima koji uključuju ples sam učestvovao kao: Graf 7: Zainteresovanost za ples / igre, n=158 U okviru šestog pitanja od ispitanika je traženo da navedu način na koji se informišu o plesu i plesnim igrama.</s><s>Imali su mogućnost izbora više odgovora među 5 ponuđenih (Graf 8).</s><s>Od svih navedenih opcija, ispitanici su najviše birali društvene mreže kao izvor informisanja (78 %).</s><s>Od ostalih odgovora slijedi televizija (u nastavku TV) kao izvor informisanja (51 %) te novine (20 %) i radio (10 %).</s><s>Nije značajan procenat onih koji se uopšte ne informišu o tome (9 %).</s><s>Očigledno su se društvene mreže pokazale kao najbitnija pretpostavka informisanja o plesu i plesnim igrama.</s>\n<s>Graf 8: Informisanje o plesu / plesnim igrama, n=158 U pogledu sedmog i ujedno poslednjeg pitanja iz prvog sklopa, tražili smo od anketiranih da nam iskažu svoje \"Mišljenje o tradicionalnoj igri / plesu\" tako da \"ispod navedene izjave označe mišljenje od 1 – uopšte se ne slažem do 5 u potpunosti se slažem\".</s><s>Anketirani su se najviše složili sa tvrdnjom da tradicionalne plesove / igre treba svaka zemlja čuvati i njegovati Koji plesovi / plesne igre su Vas već zainteresovale ili bi Vas mogle najviše zainteresovati?</s>\n<s>O plesu / plesnim igrama se informišem preko: u svijetu veoma dobro prezentovati (66 %), To je veoma dobro, jer nam govori da su anketirani ipak svjesni jedne od glavnih uloga plesa.</s><s>Međutim, najveći procenat anketiranih nemaju utemeljeno mišljenje da su igre / plesovi sredstvo koje podstiče meðusobnu toleranciju i poštovanje drugih naroda i kultura.</s><s>To znači da je u pogledu ovoga pitanja potreban dodatni angažman i strpljiv rad.</s><s>Građani nisu u dovoljnoj mjeri upoznati kolika je moć plesa / igre, a posebno od kolike je važnosti za naš prostor (BiH).</s><s>Ovdje bi poseban doprinos dale i \"Igre iz stare Banja Luke\" koje su upravo tako kreirane da izražavaju moć kolektivnog duha i slaganja među tri naroda.</s><s>Detaljnje rezultate prikazujemo u tabeli ispod Tabela 1: Mišljenje o tradicionalnoj igri / plesu Podvprašanja</s>\n<s>Drugi dio, odnosno sklop II smo započeli tvrdnjom \"Plesni događaj bih posjetio…\" na koju je moguće kao odgovor izabrati više opcija, i to: individualno, sa porodicom, sa prijateljima, sa rodbinom, sa organizovanom grupom te opcija ostalo.</s><s>Najveći broj naših ispitanika je izabrao opciju sa prijateljima (82 %), zatim sa porodicom (61 %), sa organizovanom grupom (46 %), individualno (42 %), a samo 1 % ne bi posjetilo događaj.</s><s>Opciju ostalo nije izabrao ni jedan ispitanik (Graf 9).</s><s>Očigledno je da su posjete sa većim brojem posjetilaca model koji je ispred individualne posjete.</s>\n<s>Graf 9: Plesni događaji koje biste posjetili, n=158 U okviru drugog pitanja II sklopa ispitanike smo pitali: \"Kakvog bi karaktera trebali biti plesni događaji na kojima bi oni u budućnosti željeli učestvovati\"?</s><s>Ponuđene su sljedeće mogućnosti: radionice, kampa, seminara, ulični nastupa, festivala, scenski nastup ili nastup takmičarskog karaktera.</s><s>Anketirani su mogli birati ocjenu od 1 (uopšte ne želim) do 5 (veoma želim).</s><s>Odgovore anketiranih predstavljamo na grafu ispod (Graf 10).</s><s>Graf 10: Tip događaja za učestvovanje u budućnosti, n=158 Najveći procenat zaineteresovanosti anketirani su iskazali za događaj festivalskog tipa, dok su najmanje vrijednosti zainteresovanosti zabilježene kod događaja tipa kampa.</s><s>Što se tiče ostalih događaja, poredak je sljedeći: ulični nastup, radionice, scenski nastup, događaj revijalnog karaktera, seminar, događaj takmičarskog karaktera.</s><s>Iz navedenog zaključujemo da popularnost događaja festivalskog tipa ima prednost u odnosu na sve ostale vrste Plesni događaj bih posjetio:</s>\n<s>Na ovo pitanje smo se nadovezali pitanjem broj tri, sklopa II: \"Da li biste na takvim događajima kupili proizvode koji se odnose na ples\"?</s><s>Anketiranima smo ponudili tri moguća odgovora, i to: DA, NE i \"NE, jer na takvim događajima nema takvih proizvoda\".</s><s>Natpolovična većina ispitanika ili 52 % izjasnila se za kupovinu proizvoda dok 31 % nije za takvu opciju, a 17 % njih ne bi kupilo proizvod, jer smatraju da na takvim događajima nema proizvoda toga tipa (Graf 11).</s><s>Znači, poželjno je da budući turistički plesni proizvod bude praćen nekom vrstom plesnog proizvoda zbog toga što zainteresovanost za to postoji.</s><s>Graf 11: Kupovina plesnih proizvoda, n=158 Sljedeća dva pitanja (br. 3 i 4, sklop II) odnosila su se na mogućnost izdvajanja novčanih sredstava u vezi sa plesnim događajem.</s><s>Pitali smo prvo: \"Koliko sredstava bi anketirani bili spremni izdvojiti kada bi trebalo kupiti ulaznicu ili platiti učešće u događaju\".</s><s>Ispitanici su se većinom (53 %) izjasnili da bi izdvojili od 10 do 20 KM dok se najmanji brioj izjasnio da nije spreman da izdvoji novac za kupovinu ulaznice ili učešća (3 %) u događaju.</s><s>U sljedećem pitanju smo ih pitali o mogućnostima izdvajanja novca (osim za sam događaj) i za prenoćište, hranu, troškove prevoza.</s><s>Rezultate prikazujemo u tabeli ispod (Graf 12).</s><s>Graf 12: Izdvajanje novca dodatno, n=158 Iz prikaza se jasno vidi da su ispitanici spremni izdvojiti najveću količinu sredstava za troškove prevoza (preko 50 KM), i to 24 % ispitanika, a najmanju količinu sredstava za Ne, jer na takvim</s>\n<s>preko 50 KM prenoćište (0 KM), i to 9 % ispitanika.</s><s>Možemo zaključiti da su ulaznice i troškovi prevoza koji se odnose na plesni događaj ono na šta su anketirani spremniji izdvojiti novac nego na troškove prenoćišta, zato bi i budući plesni turistički događaj trebalo da ima karakteristike koje neće biti uslovljene ili ograničene troškovima prenoćišta.</s><s>Prešavši na sklop III ispitanike smo postavili pred tvrdnju: \"Plesni događaj koji bih posjetio bi bilo važno da ima\" sa ponuđenim odgovorima (veliku plesnu binu, muziku uživo, snimljenu muziku, informacije redovno objavljivane na društvenim mrežama, ponudu privatnih instrukcija plesa, prijatan ambijent domaću hranu i piće, suvenire).</s><s>Anketirani su po važnosti ponuđene opcije mogli ocijeniti od 1 (uopšte mi nije važno) do 5 (veoma mi je važno).</s><s>Odgovori na navedeno pitanje su veoma važni, jer su nam ispitanici dali do znanja koje kategorije su im od izuzetnog značaja i šta bi budući plesni produkt trebalo obavezno da posjeduje.</s><s>Na primjer, važni (4) i veoma važni (5) bi im bili: prijatan ambijent, domaća hrana i piće, muzika uživo te informacije redovno objavljivane na društvenim mrežama.</s><s>Kao stavke od manjeg značaja su se ispostavile: snimljena muzika, suveniri i ponuda privatnih instrukcija plesa.</s><s>Pošto se veći broj ispitanika plesom bavi profesionalno ili rekreativo, logično je da su instrukcije plesa koje bi događaj imao u ponudi ostale izvan sfere njihovog interesovanja.</s><s>U nastavku (Tabela 2) se mogu vidjeti detaljni statistički podaci.</s><s>Tabela 2: Plesni događaj koji bih posjetio Podvprašanja</s>\n<s>Pod sklopom IV smo ispitivali motivisanost ispitanika za bavljenje aktivnostima u vezi s plesom koje uključuju: motivaciju za bavljenje plesom (rekreativno ili profesionalno), motivaciju za posjetu plesnim događajima i motivaciju za turističko putovanje.</s><s>Dobijene rezultate prikazujemo u grafikonu ispod (Graf 13).</s><s>U kategoriji motivacije za turističko putovanje (van države stalnog boravka) kao jači motivi su se iskazali: upoznavanje novih ljudi, doživljaj novog iskustva, upoznavanje plesnih kultura drugih zemalja i promjena monotonije svakodnevice.</s><s>U kategoriji motivacije za posjetu plesnim događajima se ispostavilo kao najvažnije: upoznavanje domaće plesne kulture, bolje poznavanje svojih korijena (porijekla), pomaganje drugima da saznaju više o svojoj plesnoj kulturi i da se bolje upoznaju sa stranim kulturama te uživanje u jedinstvenoj atmosferi.</s><s>Za kategoriju motivacija za bavljenje plesom(rekreativno ili profesionalno) od ključne važnosti su: poboljšanje izgleda i blagotvorni uticaj na zdravlje, ublažavanje dnevnog stresa, sticanje vještina iz nove oblasti.</s><s>Na osnovu svega navedenog vidimo da je najjača motivacija u pogledu upoznavanja novih ljudi kao i upoznavanje domaće plesne kultire, poboljšanje izgleda i blagotvorni uticaj na zdravlje, što ide u prilog potrebi kreiranja domaćeg plesnog turističkog proizvoda što je moguće prije.</s>\n<s>Sledeći sklop (br.</s><s>V) se odnosi na konkretno proučavanja povezanosti igara / plesa sa turizmom na području BL i utvrđivanje koliko su trenutno naši anketirani upoznati sa njim.</s><s>Ovaj sklop čine tri tvrdnje, i to: \"Poznato mi je gdje se nalazi BL\", na šta je sa veoma dobro odgovorilo 86 % ispitanika.</s><s>Tradiciju i običaje naroda koji živi na području Banjaluke poznaje 47 % ispitanika takođe veoma dobro .</s><s>Tradicionalne igre / plesove sa područja BL veoma dobro i srednje dobro poznaje 42 % ispitanika (Graf 14).</s><s>Dakle, ispitanici su generalno dobro upoznati sa gradom i prosječno dobro poznaju njegovu tradiciju, običaje i tradicionalne igre / Upoznavanje domaće plesne kulture</s>\n<s>Motivacija anketiranih za : turističko putovanje (van države mog stalnog boravka) je / bi bila: posjetu plesnim događajima je / bi bila: bavljenje plesom (rekreativno ili profesionalno) je / bi bila: plesove, što daje dovoljno prostora za kreiranje turističkog plesnog produkta za upotpunjavanje njihovih znanja i interesovanja.</s><s>Graf 14: Informacije o Banja Luci, n=158 Nakon ovih pitanja slijedilo je još jedno pitanje za anketirane: \"O čemu razmišljaju kada pomisle na posjetu BL\"?</s><s>Ispitanici su imali mogućnost izbora više odgovora, a rezultate koje smo dobili za ponuđene kategorije iznosimo prema procentualnoj zastupljenosti od najvišeg do najnižeg: dobra hrana (18 %), upoznavanje materijalne kulturne baštine grada (18 %), upoznavanje nematerijalne kulturne baštine grada (16 %), dobar provod (16 %), posjeta kulturno-sportskoj manifestaciji (13 %), posjećivanje porodice i prijatelja (13 %) i o časovima / radionici /seminaru / festivalu plesa i tradicionalnih igara u Banjaluci (6 %) (Graf 15).</s><s>Očigledno je da se na dnu ljestvice našao plesni događaj , što znači da Banjaluka još uvijek nije dovoljno prepoznatljiva kao grad plesa i na čemu je neophodno dodatno raditi.</s><s>S druge strane, na vrhu je asocijacija na nematerijalnu kulturnu baštinu Banjaluke, što daje dovoljno prostora za kreiranje budućih plesnih aktivnosti (turističkog plesnog produkta), jer su i one dio nematerijalnog kulturnog nasljeđa.</s>\n<s>Časovima / radionici /seminaru / festivalu plesa i tradicionalnih igara u Banjoj Luci Posjećivanju porodice i prijatelja</s>\n<s>Iz rada koji je bio usmjeren na istraživanje potencijala tržišnog oblikovanja plesa kao turističkog produkta u BL, došli smo do konačnih rezultata o tome šta bi činilo takav proizvod.</s><s>Na osnovu sistematskog pregleda literature i izvora sa tematikom plesa i turizma kao i analize intervjua predstavnika folklornih društava pristupili smo identifikovanju plesne istorije sva tri naroda i određivanju tradicionalnih plesnih oblika koji su zastupljeni na području grada BL. Metodom anketiranja uspjeli smo utvrditi koji poželjni elementi bi bili sastavni dio budućeg plesnog turističkog proizvoda te motivaciju za obilazak plesnih događaja između glavnih ciljnih tržišta (BiH, Srbije, Slovenije i Hrvatske) za BL. Istovremeno su anketirani podstaknuti na uočavanje uloge i značaja plesa u tradiciji i kulturi jedne zemlje.</s><s>Prilikom pregleda literature sa tematikom plesa i turizma , budući da je ovo istraživačko polje dosta opširno, proučavano područje smo podjelili na: ples kao kulturni izraz, plesni turistički produkti, analize turističkih iskustava i motiva, ples i diplomatija, ples kao terapija na ratom zahvaćenim područjima i plesni turizam za vrijeme epidemije.</s><s>Najviše su nam u istraživanju pomogli: analiza turističkih iskustava i motiva, plesni turistički produkt i ples kao kulturni izraz.</s><s>Imajući u vidu podatke iz \"Strategije razvoja turizma grada Banja Luka 2013–2020\", jasno je da gradu nedostaju inovativni proizvodi iz područja kulturno-istorijskog nasljeđa.</s><s>Sprovodeći ovo istražvanje mi smo utvrdili način za oblikovanje jednog takvog proizvoda, koji ima mogućnosti animiranja odgovornih ustanova i organizacija sa prostora BL, a uz sve to on je i kulturno-inovativan što se u strategiji prikazuje kao deficitarni proizvod na prostoru BL. Nakon toga smo analizom navedene literature i uz pomoć intervuja predstavnika KUD-ova došli do tradicionalnih plesnih oblika, koji su zastupljeni na području grada BL, a u njima su objedinjeni elementi karakteristični za svaki od tri naroda.</s><s>Ispostavilo se da su jedini predstavnik i jedina tradicionalna igra u kojoj su uključena sva tri naroda \"Igre iz stare Banja Luke\" Vase Popovića (1979).</s>\n<s>Nije rijedak slučaj u praksi da se pojedine plesne aktivnosti i tradicionalne igre, upravo zbog svoje prirode, direktno ili indirektno, koriste prilikom prevazilaženja konfliktnih situacija i savladavanja predrasuda među ljudima.</s><s>Upravo takve karakteristike, pokazalo se, posjeduju \"Igre iz stare Banja Luke\".</s><s>Nastale u periodu postojanja bivše Jugoslavije, doprinosile su održavanju i njegovanju međunacionalnog poštovanja i razumijevanja.</s><s>Uslijedio je raspad zajedničke države i eskalacija netrpeljivosti među različitim narodima, koja je okončana potpisivanjem Dejtonskog sporazuma i formiranjem zajedničke države tri naroda uređene po principu dva entiteta i jednog distrikta.</s><s>Mnogi problemi, pa i oni međunacionalne netrpeljivosti i nerazumijevanja, još uvijek su prisutni.</s><s>Zbog toga je svaka aktivnost koja doprinosi njihovom prevazilaženju izuzetno važna.</s><s>Upravo tradicionalne igre koje objedinjuju elemente sva tri naroda za BL predstavljaju odličan primjer jačanja međusobnog povjerenja i tolerancije, iako ih anketirani još uvijek ne razumiju kao medij za to.</s><s>Izvođači i ujedno čuvari tradicionalnog plesa na području BL su ANIP \"Veselin Masleša\", ANIP \"Maladost\", KUD \"Sveti Sava\", KUD \"Čajavec\", KUD \"Piskavica\", RKUD \"Pelagić\".</s><s>Sa njihovim predstavnicima smo uradili intervjue uz pomoć kojih smo precizno došli do smjernica za kreiranje anketnog upitnika i karakteristika budućeg turističkog plesnog proizvoda.</s><s>Sve navedeno, prema njihovom mišljenju, moguće je ostvariti polazeći od izmjene postojeće zakonske regulative i samo u interakciji sa lokalnom zajednicom kao i turističkom organizacijom grada.</s><s>Naime, pojedinačnih slučajeva sličnih obilježja je bilo, ali su oni egzistirali kraće vrijeme i bili su ograničenog opsega.</s><s>U narednim istraživanjima bilo bi zanimljivo istražiti uzroke koji su doveli do prestanka njihovog postojanja.</s><s>Anketni upitnik je uspješno sproveden u elektronskom obliku pri čemu smo dobili 158 korektnih anketiranih upitnika.</s><s>Ispitanici su se u potpunosti složili: da tradicionalne igre / plesovi čuvaju kulturu zemlje, da su joj veoma važni, da jedna zemlja može biti dobro predstavljena u svijetu uz pomoć njih i da su oni sredstvo za promovisanje međusobne tolerancije i poštovanja drugih naroda.</s><s>Najveću zainteresovanost kod njih izazivaju tradicionalni plesovi / igre, a najmanju moderni i klasični balet.</s><s>Motivaciju za turistička putovanja (izvan zemlje prebivališta) za ispitanike čini uglavnom upoznavanje novih ljudi, doživljaji novih iskustava te učenje o plesnim kulturama drugih zemalja i promjena monotonije svakodnevnog života.</s><s>Pod kategorijom motivacije za učestvovanje u plesnim događajima ispitanici su birali kao najvažnije: znanje lokalne plesne kulture, bolje poznavanje svojih korijena (porijekla), pomaganje drugima da saznaju više o njihovoj plesnoj kulturi ali i mogućnost boljeg upoznavanja strane kulture.</s><s>Anketiranima motivaciju za bavljenje plesom (rekreativno ili profesionalno) čini: poboljšanje izgleda i blagotvorni uticaj na zdravlje, ublažavanje dnevnog stresa, sticanje vještina iz nove oblasti.</s><s>U BLi ispitanike najviše zanima dobra hrana, materijalno kulturno nasljeđe grada, a zatim učenje o nematerijalnoj kulturnoj baštini i zabava.</s>\n<s>Očekivali smo da pri našem istraživačkom radu možemo naići na određena ograničenja u pogledu pregleda, dostupnosti usko stručne literature, pojedinih nedorečenosti iz sfere teoretskih obrazloženja plesa kao turističkog proizvoda, ali ispostavilo se da to ipak nisu bile veće prepreke.</s><s>Takođe, ograničenje je moglo biti manifestovano: I) u obliku probematike dostizanja odgovarajućeg broja uzorkovanja pri sprovođenju metode anketnog upitnika i II) pri sprovođenju intervjua među folklornim društvima.</s><s>Što se tiče ograničenja I), u ovome radu smo imali prepreku u vidu potrebe za većim angažmanom oko prikupljanja odgovora na anketni upitnik.</s><s>Naime, prema analizi rezultata utvrdili smo da od 385 poslanih i otvorenih upitnika samo je 158 njih bilo primjereno urađeno, što čini manje od 50 %.</s><s>Ovakav rezultat objašnjavamo činjenicom da je moguće da je sama tematika upitnika bila nekima od potencijalnih ispitanika apstraktna i nezanimljiva, ali uzrok bi moglo biti i samo vrijeme sprovođenja upitnika.</s><s>Ispostavilo se da se ono poklopilo sa vremenom godišnjih odmora i da pored velike inicijative nismo uspjeli da dođemo do dovoljnog broja kontakata za posredovanje anketnog upitnika na jednom od četiri ciljna tržišta, tj. u Hrvatskoj.</s><s>Zbog toga smo kao rezultat dobili najmanji broj anketiranih sa tog tržišta.</s><s>Do stavke II) kao ograničenja nije došlo, jer su se predstavnici KUD-ova pokazali kao veoma komunikativni, otvoreni za saradnju i veoma stručni za svoja radna područja.</s><s>Zahvaljujući njima smo došli i do podataka i detaljnijih informacija u pogledu usko stručne literature.</s><s>Dakle, prepreku u vidu nerazumijevanja / neodzivnosti predstavnika nismo imali i svaka od drugih mogućih prepreka / ograničenja za nas u ovom radu, u suštini, nije bila velika prepreka.</s><s>Analiza intervjua i anketnih odgovora je pokazala da su jedina osnova za formiranje plesnog turističkog proizvoda za BL, koji objedinjuje sva tri naroda \"Igre iz stare Banja Luke\" Vase Popovića.</s><s>Intervjuisani su potvrdili da bi učestvovali, sasvim sigurno, u realizaciji budućeg plesnog turističkog proizvoda, koji treba da promovišemo tradiciju, izvornu kulturu i da prikaže narod/e sa ovog prostora u lijepom svjetlu.</s><s>Međutim, postoji i mišljenje da nisu dovoljne same igre / ples, već da je potrebno uključiti još dodatnih propratnih elemenata (domaća hrana i piće, nošnja).</s><s>Bitno je da bude uključena i lokalna zajednica i turistička organizacija.</s><s>Navedeno dopunjavaju rezultati anketnog upitnika prema kojima bi u budućnosti mogao biti dizajniran plesni turistički proizvod, koji za osnovu treba da ima prijateljski ambijent, muziku uživo i domaću hranu i piće.</s><s>Bio bi festivalskog tipa i uključivao bi mogućnost kupovine proizvoda namijenjenih za ples.</s><s>Sama ulaznica bi koštala od 10 do 20 KM, a posebnu pažnju bi trebalo obratiti na dodatne troškove za koje bi zainteresovani trebalo da izdvoje novac.</s><s>Na primjer, dodatno bi se moglo istražiti: koji prevoznici, benzinske stanice, lokalni proizvođači hrane i pića, a posebno smještajni kapaciteti (hoteli / hosteli) bi bili raspoloženi za saradnju i mogućnosti davanja nižih cijena za njihove usluge u slučaju uključivanja u sam događaj.</s><s>U pogledu promovisanja produkta bili bi koncentrisani na privlačenje zainteresovanih iz četiri ciljna tržišta, tj. najveći angažman bi bio na prvom mjestu u BiH, zatim Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj.</s><s>Sama promocija bi se vršila najviše putem društvenih mreža i TV kanala.</s><s>Osobe koje bi se zainteresovale za plesni turistički proizvod bile bi ženskog pola, starosti 18-25 godina, kako zaposlene tako i nezaposlene i na događaj bi došle sa prijateljima ili porodicom.</s><s>Rezultati ankete ukazuju da bi budući plesni proizvod trebao angažovati posjetioce događaja kao posmatrače, ali ih i animirati da učestvuju kao izvođači.</s><s>Kao zaključak i prijedlog istakla bih da ovo istraživačko polje, kao i ova tema definitivno imaju potencijala za razvoj na više osnova.</s><s>Jedna od njih je, na primjer, sama činjenica da u BL sada trenutno ne postoji ni jedan sličan produkt.</s><s>Zatim, otkriće nedovoljno iskorištenog potencijala \"Igara iz stare Banja Luke\" kreatora V. Popovića mogle bi izgraditi odličan temelj plesnog turističkog proizvoda koji je ovom gradu i ovoj zemlji potreban.</s><s>Dodali bismo još da je ovaj rad kao svoj rezultat pokazao da BL oblikovanjem ovakvog plesnog turističkog produkta može da uključi sva tri živuća naroda na ovome prostoru te da na toj osnovi bez izdvajanja i razlika donesu poruku sloge, mira, blagostanja i na taj način povežu ljude.</s><s>8 IZVORI I LITERATURA</s>"}
{"dc.title": "Policijsko školstvo i reforma policije - slučaj Srbije", "dc.creator": "Kešetović, Želimir;Talijan, Momčilo", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "?", "id": "dkum_56671", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=176974&dn=", "text": "<s>Iako po relevatnim analizama predstavlja jedan od najboljih delova policijskog sistema u Srbiji policijsko školstvo u kontekstu ukupnih reformi MUP-a mora da pretrpi bitne izmene.</s><s>Radi se o podsticajima koji dolaze iz aktuelne reforme policije u kojoj će novi radni profili iziskivati i nove obrazovne profile i nov sistem vrednosti, kao i promenema koje su uslovljene novim bezbednosnim pretnjama i izazovima (organizovani kriminal, nove tehnologije i dr) i izmenama u prosvetnom sistemu (Bolonjski proces, doživotno učenje, nove nastavne tehnike i metode).</s><s>U referatu se opisuju slabosti postojećeg sistema u kontekstu ovih izazova i daje mogući model buduće organizacije sistema policijskog školstva.</s><s>Iako je formalno ušla u demokratski sistem usvajajući demokratske institucije, politički pluralizam i princip vladavine prava u Ustavu iz 1992. godine Srbije nije postala demokratska država.</s><s>Naprotiv, demokratske institucije (parlament, sudovi, izbori itd.) bili su samo paravan sistema lične vlasti koji je počivao na kontrolisanim medijima i policiji.</s><s>Izolacija zemlje iz međunarodne zajednice (isključivanje iz međunarodnih oranizacija, sankcije UN) samo je išla naruku autoritarnom režimu u kome su politički neistomišljenici proglašavani za neprijatelje i izdajnike.</s><s>Najznačajniji procesi koji su karakterisali policiju u periodu 1991-2001 bili su: deprofesionalizacija, centralizacija, politizacija, militarizacija i, delom, kriminalizacija i etnizacija.</s><s>Policiji koja je delovala izvan bilo kakve demokratske kontrole društva, bilo je bitno da u očima vladajuće političke elite bude viđena kao efikasan zaštitnik postojećeg poretka i njenih grupnih interesa koji su ideološkim mehanizmima proglašavani za nacinalne.</s><s>Zaštita lične i imovinske sigurnosti građana bila je od drugorazrednog značaja.</s><s>Posledice su bile tragične i po policijsku organizaciju i po stanje bezbednosti.</s><s>U ovom periodu u zemlji se javljaju i sve više jačaju organizovane kriminalne grupe koje se pod plaštom patriotizma i rodoljublja povezuju sa pojedincima u zvaničnim državnim strukturama uključujući i vojsku i policiju.</s><s>Od relativno mirnog i sigurnog Srbija postaje veoma opasno mesto za život.</s><s>Sa demokratskim promenama iz oktobra 2000. godine Srbija konačno ulazi u proces tranzicije sa ambicijom da nadoknadi izgubljeno istorijsko vreme i priključi se evropskim integracijama.</s><s>Temeljita reforma nasleđenog sistema državne uprave, a pre svega resora unutrašnjih poslova, predstavlja preduslov za ostvarenje tog cilja</s>\n<s>Ministarstvo unutrašnjih poslova je, zbog hipoteke prošlosti ali i društvenog značaja poslova koje obavlja, među prvima krenulo sa reformama i to na dva paralelna koloseka operativnom - vršeći najurgentnije promene \"u hodu\" i strateškom - osmišljavajući dugoročno svoju viziju, misiju, vrednosti i organizaciju sa ciljem da se stvori profesionalni, depolitizovani policijski organ čiji je osnovni cilj sprovođenje zakona i zaštita sloboda i prava građana, koja je efikasna u sprečavanju i suzbijanju kriminala i drugih pojava koje ugrožavaju bezbednost, podvrgnuta efikasnoj unutrašnjoj i demokratskoj spoljnoj kontroli i nadzoru čime treba da da svoj doprinos konsolidovanju vrednosti demokratskog društva i uključivanju Srbije u evropske integeracije.</s><s>Treći pravac aktivnosti odnosi se na rad na reformi zakonodavstva, odnosno izgradnji pravnog ambijenta u kome policija može efikasno da obavlja poslove.</s>\n<s>policijska sekcija borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije efikasno rasvetljavnje najtežih krivičnih dela iz prethodnog perioda koja su izazvala uznemirenje javnosti</s>\n<s>suzbijanje albanskog terorizma u KZB kadrovsku obnovu, depolitizaciju, dekriminalizaciju i materijalno-tahničku obnovu MUP javnost u radu i pretvaranje policije u moderan i efikasan servis građana, i saradnju sa stranim policijama</s>\n<s>Rad na izradi strateškog dokumenta započeo je u septembru 2001. godine i u njemu su angažovani Liga eksperata- Lex - srpska nevladina organizacija, Danski centar za ljudska prava i Savetodavno telo Ministarstva unutrašnjih poslova koje je formirao ministar, a u kome su eksperti iz MUP, nevladinih organizacija i nezavisni eksperti.</s><s>U razradi određenih pitanja su angažovani i strani eskperti sa ciljem da se sveobuhvatno sagledaju ciljeve reforme i izradi strateški dokument za reformu.1</s>\n<s>Prvi deo strateškog dokumenta reforme MUP \"Vizija, misija, vrednosti i ključne oblasti rada\" završen je sredinom 2002. godine, a nastavljen je rad na njegovoj operacionalizaciji po pojedinim grupama policijskih poslova.</s>\n<s>U viziji Ministarstva ističe se da je ono državni organ koji se stara o bezbednosti Srbije i svih lica pod njenom jurisdikcijom, te da teži uspostavljanju društva u kome se pojedinac oseća sigurno i nesmetano ostvaruje svoja prava, dužnosti i interese, a na osnovu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava garantovanih Ustavom.</s><s>Neophodni uslovi za ostvarivanje ovih ciljeva su kvalitetno rukovodstvo i ukupan kadrovski sastav i materijalno-tehnička opremljenost i sposobljenost, odgovarajuća saradnja sa građanima i njihovim zajednicama i udruženjima, efikasan mehanizam nadzora nad postupanjem pripadnika Ministarstva i adekvatan pravni ambijent.</s><s>Ovo je neodvojivo od odgovarajućeg školovanja i obuke policijskih kadrova, dobrih odnosa sa građanima koji pretpostavljaju veću otvorenost policije i njen proaktivan stav i osetljivost za probleme lokalne zajednice.</s><s>Osnovne vrednosti na kojima treba da se zasniva rad Ministarstva su poštovanje i zaštita ljudskih prava, poštovanje pravnog poretka, politička neutralnost, profesionalizam i nepristrasnost (nediskriminacija), reprezentativost sastava policije u odnosu na populaciju, upotreba, u skladu sa zakonom, proporcionalne sile kada je to apsolutno nužno, uz zabranu mučenja i surovih postupaka, saradnja sa građanima i njihovim udruženjima, transparentnost i odgovornost u radu uz efikasnu unutrašnju i spoljašnju kontrolu, ostvarivanje međunarodne policijske saradnje i harmonizaciju policijskog zakonodavstva sa evropskim i svetskim standardima.</s><s>3 AKTUELNO STANJE POLICIJSKOG ŠKOLSTVA</s>\n<s>Policijsko obrazovanje u Srbiji postoji na nivou srednje škole, više škole i visokoškolske ustanove, uključujući i magistarske i doktorske studije.</s><s>Praktično svim ustanovama koje realizuju ove oblike obrazovanja upravlja, doduše posredno, Ministarstvo unutrašnjih poslova koje je i nadležno za donošenje, odnosno davanje saglasnosti za nastavne planove i programe.</s><s>3.1 Srednjoškolsko obrazovanje</s>\n<s>Srednjoškolsko obrazovanje u trajanju od četiri godine ostvaruje se u Srednjoj školi unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici. organizacionoj jedinici Ministarstva unutrašnjih poslovakoja postoji od 1967. godine.</s><s>U školu se primaju isključivo muškarci starosti 14 godina iz svih delova Republike, koji zadovolje odgovarajuće psihofizičke kriterijume.</s><s>Školu je do sada završilo preko 11.000 učenika.</s><s>Školovanje je internatskog tipa, što znači da kadeti pohađaju nastavu i provode svoje celokupno vreme u školskim objektima poštujući odgovarajuću dinamiku aktivnosti i kućni red, a za napuštanje objekata škole potrebna je posebna dozvola.</s><s>Školovanje, smeštaj i ishrana su besplatni.</s><s>Nastavni plan i program obuhvata ukupno 29 predmeta koji su podeljeni u tri grupe Želimir Kešetović, Momčilo Talijan</s>\n<s>Nastavnim planom i programom je predviđena obuka i polaganje vozačkog ispita «A» i «B» kategorije i obuka plivanja.</s><s>Pored toga predviđena je i realizacija praktičnog rada učenika trećeg razreda u organizacionim jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova u trajanju od 20 dana.</s><s>Tokom obavljanja ove prakse za vreme letnjeg raspusta učenici se upoznaju sa načinom obavljanja osnovnih poslova u policijskim stanicama i radom na bezbednosnom sektoru.</s><s>Konačno, u okviru predmeta Odbrana i zaštita realizuje se vojno-policijska obuka u terenskim uslovima u trajanju od 20 radnih U realizaciji nastave, vaspitnog rada i vannastavnih aktivnosti učestvuje 131 radnik.</s><s>Jedan broj nastavnika, posebno iz užestručnih predmeta, čine istaknuti stručnjaci iz prakse, odnosno pripadnici policije sa višegodišnjim iskustvom.</s>\n<s>Učenici koji završe školu obavezni su da u policiji provedu dvostruko vreme provedeno na školovanju nakon čega su trajno oslobođeni obaveze služenja vojnog roka.</s><s>Diploma škole je eksterno validna.</s><s>Kadeti koji završe ovu školu zapošljavaju se na osnovnim policijskim poslovima (pozornička i patrolna delatnost), ali su obavezni da nakon šestomesečnog pripravničkog staža koji predstavlja neku vrstu učenja, odnosno primene stečenih znanja u radu i uz rad polože državni ispit.</s><s>Završavanje ove škole, odnosno osnovnog policijskog kursa nakon završetka neke drge srednje škole predstavljaju načine ulaska u policijsku službu, odnosno uniformisani sastav MUP-a na osnovnu poziciju (poslove i zadatke uniformisanog policajca).</s><s>Učenici nakon zavšetka škole mogu konkurisati za upis na Višu školu unutrašnjih poslova i Policijsku akademiju.</s><s>3.2 Obrazovanje na nivou više škole</s>\n<s>Obrazovanje za potrebe policije na nivou više škole ostvaruje se u Višoj školi unutrašnjih poslova u Beogradu.</s><s>Škola je osnovana posebnim zakonom 1972. godine, a od 1990. predstavlja organizacionu jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova van sastava resora.</s><s>Istovremeno, škola je deo zajednice viših škola, odnosno prosvetnog sistema Republike.</s><s>Školovanje traje pet semestara, odnosno 2,5 godine.</s><s>Pravo upisa imaju lica iz građanstva muškog i ženskog pola kao i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova koji su završili četvorogodišnju srednju školu i koji zadovolje kriterijume koji se odnose na uspeh u prethodnom školovanju i psihofizičke performanse.</s><s>Moguća su dva režima studiranja: redovni (studenti koji se finansiraju iz budžeta) i vanredni (sufinansirajući).</s><s>U školu se do 2001. godine u proseku primalo 10-15% studenata ženskog pola, a sada je taj procenat neograničen.povećan na 25%.</s><s>Ovu školupohađali su studenti iz bivših republika SFRJ, a danas se prima jedan broj studenata iz Crne Gore.</s><s>Za razliku od drugih policijskih škola u Višoj školi unutrašnjih poslova nije obavezan internatski smeštaj tokom školovanja.</s><s>Nastavu u Višoj školi unutrašnjih poslova realizuje 14 doktora nauka, 16 magistara, 10 stručnih saradnika, 10 saradnika za obuku kadrova.</s><s>U realizaciju nastave uključuju se i istaknuti stručnjaci iz prakse, kao i predavači sa drugih fakulteta.</s><s>Škola ima i za lokalne prilike zavidne materijalno-tehničke potencijale (nastavni objekti i nastavna sredstva, kao i funkcionalna savremena informaciona i druga tehnologija).</s>\n<s>Škola je inoviranim nastavnim planom i programom (krajem 2000. godine) unela nekoliko značajnih izmena i dopuna u organizacione i sadržajne aspekte nastave.</s><s>Uvedeni su novi oblici edukacije: specijalistička obuka, informativna praksa, izborna praktična nastava i stručna policijska sekcija</s>\n<s>(profesionalna) praksa u sekretarijatima unutrašnjih poslova čiji je cilj približavanje obrazovnovaspitnog procesa potrebama i izvorima prakse.</s><s>Novina u edukaciji studenata VŠUP-a je i vojno-policijska obuka koja se organizuje počev od 2000. godine i ugrađena je u Nastavni plan i program studija.</s><s>Cilj ove obuke je osposobljavanje i ostručavanje studenata za izvršavanje najsloženijih službenih zadataka u ratu i miru, a realizuje se u ambijentu Škole (pripremni deo) i na terenu (logorovanje).</s><s>Škola od školske 2003-2004 prelazi na trogodišnji sistem studija što će je staviti u isti red sa evropskim (i svetskim) policijskim koledžima i tako pružiti mogućnost da kroz međunarodnu saradnju ostvari kvalitetnu integraciju i da se uklopi u globalne procese modernizacije školstva i policije.</s><s>Škola ozbiljno analizira svoje slabosti i nedostatke, ali sagledava i rezultate drugih analiza, razmatrajući načine da implementira najbolje metode kojima bi se uvrstilo neophodno i nedostajuće gradivo u nastavne sadržaje.</s><s>Ovi sadržaji se prvenstveno odnose na ljudska prava, policijsku etiku, usavršavanje rukovođenja (primena etike, psihologije, ljudskih prava itd.), nasilje u porodici, međuetničke odnose, odnosi policije sa medijima, mirno rešavanje sukoba, funkcionisanje lokalne zajednice i sl.</s><s>Preporučeni sadžaji već u ovoj školskoj godini ući će u edukativni proces u vidu tzv. obaveznih obrazovnih vannastavnih aktivnosti.</s><s>U VŠUP je posebna pažnja posvećena osavremenjavanju nastavnog procesa i poslova koji predstavljaju podršku nastavi.</s><s>Primena savremene informacione tehnologije u nastavi omogućuje izradu multimedijskih edukacionih materijala (elektronske prezentacije, elektronski udžbenici, nastavni filmovi, fotografije, animacije, zvučni zapisi) čime je formirana tehnološka osnova za modernizaciju klasične nastave (frontalne, timske i problemske), kao i za individualno učenje i trening studenata.</s><s>U toku je uvođenje u primenu druge faze sistema “Savremena edukacija” čime se stvaraju uslovi za uključenje virtuelne realnosti u nastavne procese, za distribuiranu edukaciju, kao i za učenje na daljinu, što će u značajnoj meri smanjiti troškovi školovanja.</s><s>Kao tehnička podrška ovim projektima izgrađena je lokalna mreža Škole, sa mogućnošću priključenja na intranet MUP-a.</s><s>Diploma škole je eksterno validna.</s><s>Pored zapošljavanja u Ministarstvu unutrašnjih poslova na složenim pa i najsloženijim bezbednosnim poslovima i upravljačkim pozicijama srednjeg nivoa (komandir policijske stanice 2 i 3 kategorije, pomoćnik komandira stanice 1. kategorije) diploma omogućava zapošljavanje i u drugim organima (bezbednosni poslovi u pravosuđu, penitencijarnim ustanovama i sl.) kao i u sistemima obezbeđenja privrednih subjekata.</s><s>Nakon diplomiranja studenti mogu da nastave školovanje na trećoj godini pojedinih fakulteta ( pravni fakulteti, Fakultet civilne odbrane, Defektološki fakultet) uz polaganje jednog broja diferencijalnih ispita.</s><s>Za sada ova vrsta obrazovanja ne nosi bodove, odnosno univerzitetski kredit, budući da u univerzitetskom školstvu Srbije još uvek ne postoji sistem bodova.</s><s>Diplomirani studenti nisu obavezni da rade u Ministarstvu unutrašnjih poslova, izuzev ako nisu bili njegovi stipendisti.</s><s>Ukoliko nakon završetka škole provedu četiri godine na radu u policiji studenti su oslobođeni obaveze služenja vojnog roka.</s><s>3.3.</s><s>Visoko obrazovanje</s>\n<s>Četvorogodišnje visoko obrazovanje policajaca se realizuje na Policijskoj akademiji u Beogradu kao najvišoj policijskoj obrazovno-naučnoj ustanovi - najmlađoj u okviru policijskog obrazovnog sistema (osnovana 1993. godine) koja se nalazi van sastava Univerziteta u Beogradu, mada u svom radu primenjuje Zakon o univerzitetu i druge propise koji se odnose na visoko obrazovanje.</s><s>Njene osnovne delatnosti su obavljanje osnovnih (visoka stručna sprema), specijalističkih, magistarskih i doktorskih studija od značaja za bezbednost i policijske poslove.</s><s>Akademija je osnovana posebnim Zakonom o Policijskoj akademiji, pa formalno-pravno posmatrano, predstavlja posebnu ustanovu van sastava Ministarstva unutrašnjih poslova.</s><s>U praksi, međutim, kroz rad Upravnog odbora, finansiranje i na druge načine Ministarstvo veoma značajno utiče na sve aspekte njenog rada.</s><s>Do njenog osnivanja nije bilo moguće seći profesionalno obrazovanje iz oblasti policije na fakultetskom nivou.</s><s>Policijsku akademiju mogu upisati pripadnici policije i lica iz građanstva2 koja su završila Srednju školu unutrašnjih poslova ili drugu odgovarajuću srednju školu i koja zadovolje dosta stroge psihofizičke kriterijume selekcije.</s><s>Do školske 2001/2002 Akademija nije upisivala studente ženskog pola.</s><s>Diplomirani studenti Više škole unutrašnjih poslova formalno-pravno posmatrano imaju direktnu Želimir Kešetović, Momčilo Talijan</s>\n<s>Specijalističko-sturčne (10 ili 43,47%) prohodnost na treću godinu studija, mada se ona u praksi ne realizuje zbeog velike razlike u programu vojno-policijske nastave, kao i razlike u redosledu i saržaju nastavnih predmeta.</s><s>Studije traju četiri godine, besplatne su i svi studenti tokom školovanja primaju stipendiju na nivou plate policajca-pripravnika.</s><s>Postoje samo redovni studenti koji po internatskom principu, većinom u uniformi, celokupno vreme studija provode u objektima Akademije poštujući storgo utvrđeni režim aktivnosti i ukupnog života i rada, nalik vojnom, a izlazak u grad i odlasci kući regulisani su posebnim pravilima.</s><s>Školovanje vanrednih studenata, odnosno studiranje uz rad nije moguće.</s><s>Student Akademije u toku studija može ponoviti jednu godinu.</s><s>Nastavnim planom i programom osnovnih studija predviđen je 41 nastavni predmet i to: Opšteobrazovne (ukupno 4 ili 9,76%)</s>\n<s>Kriminalističko-bezbednosne (20 ili 48,78%) U okviru ostalih obaveznih programskih aktivnosti i praktičnog rada studenata predviđeno je logorovanje, (ukupno 45 dana odnosno 480 sati), različite vrste gađanja, uključujući i borbena, obuka u plivanju, policijska vožnja, obuka u skijanju i vojno-policijska taktika u zimskim uslovima i obuka u plivanju.</s><s>Ukupan fond ovih aktivnosti je 165 dana, odnosno 1299 časova.</s><s>U okviru njih predviđeno je i obavljanje praktičnih vežbi u organizacionim jedinicama policije, ali je očigledno da su vojni sadržaji prakse ipak dominantni.</s>\n<s>Ako bi se, s obzirom na nastavni plan i program, pokušala klasifikacija Policijske akademije, moglo bi se konstatovati da on predstavlja jednu mešavinu, odnosno balans opštih i pravnih predmeta na jednoj i policijsko-vojnih znanja i veština na drugoj strani uz (pre)naglašenu dimenziju vojnih znanja i veština.</s><s>Kadar koji školuje ova ustanove pre svega je osposobljen za rukovođenje uniformisanom policijom opšte nadležnosti.</s><s>Nastavu realizuje oko 50 nastavnika i saradnika.</s><s>Oko 10% nastavnika angažovano je sa pravnog fakulteta.</s><s>U nastavi nema predavača iz prakse, odnosno iz policije, izuzev na predmetu Policijsko pravo.</s><s>Prostorije i ukupni kompleks Policijske akademije uništeni su u bombardovanju NATO tako da je Akademija sada privremeno smeštena na tri lokacije u Beogradu.</s><s>Nakon diplomiranja student dobija zvanje diplomiranog oficira policije, čin potporučnika i obavezan je da provede dvostruko vreme školovanja u policiji.</s><s>Kada je reč o eksternoj validnosti diplome Policijske akademije ona, formalno gledano, postoji, budući da je priznata Zakonom o Policijskoj akademiji.</s><s>Međutim, s obzirom na specifičnosti ove vrste edukacije realne mogućnosti zapošljenja njenih diplomiranih studenata van policije su praktično veoma sužene.3 Kada je reč o validnosti diplome ove ustanove u samoj policiji ona u startu obezbeđuje srednje (komandir policijske stanice prve kategorije), a može da obezbedi i visoke, odnosno najviše pozicije u policijskoj hijerarhiji.</s><s>Završetak ove škole i provođenje četiri godine u policiji oslobađaju obaveze služenja vojnog roka.</s>\n<s>Policijska akademija obavlja i specijalističke, magistarske i doktorske studije.4 Kao i kad je reč o osnovnim studijama, Nastavni plan i program magistarskih i doktorskih studija Akademija donosi uz pribavljeno mišljenje Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva prosvete.</s><s>Zakonom o Policijskoj akademiji utvrđeno je da su akademski nazivi, odnosno naučni stepeni stečeni na Akademiji jednaki onima stečenim na fakultetu i univerzitetu.</s><s>Predviđeno je da specijalističke studije traju jednu godinu.</s><s>Lice koje odbrani specijalistički rad stiče tručni naziv specijaliste kriminalistike i bezbednosti.</s><s>Na magistarskim studijama koje traju dve godine izučava se ukupno 10 predmeta, a po položenim ispitima, napisanoj i uspšešno odbranjenoj magistarskoj tezi student stiče akademski naziv magistar kriminalističko-bezbednosnih nauka.</s><s>Na ovom obliku usavršavanja ne postoje smerovi, već se izvesna specijalizacija obezbeđuje izborom jednog opcionog predmeta i teme magistarskog rada.</s><s>Iskustva sa ovim oblicima naučnoistraživačkog rada na Policijskoj akademiji su relativno skromna.</s><s>Naime prva policijska sekcija</s>\n<s>Pravo upisa magistarskih studija imaju i lica koja su sa visokom prosečnom ocenom završila Policijsku akdemiju i druge fakultete sa kojima se mogu obavljati kriminalističko-bezbednosni poslovi u MUP-u.</s><s>U školskoj 2001/2002. nije bilo upisa na magistarske studije jer se radi na redefinisanju ukupnog koncepta.</s><s>Do sada ni jedan kandidat nije prijavio i započeo izradu doktorske disertacije na Policijskoj akademiji.</s>\n<s>U okviru policijske obuke postoje osnovni policijski kurs i ceo niz specijalističkih kurseva za stručno osposobljavanje i usavršavanje.</s><s>Takođe, postoji i redovna obuka u policijskim jedinicama Usled nedovoljnih kapaciteta i zainteresovanosti mladih za Srednju školu unutrašnjih poslova, stalne fluktuacije kadra, prirodnog osipanja i odlaska u penziju obnavljanje i popuna broja uniformisanih policajaca na osnovnim policijskim dužnostima obezbeđuju se organizovanjem osnovnog policijskog kursa za policajce pripravnike.</s><s>Na osnovni policijski kurs koji je do 1997. godine realizovala Viša, a sada realizuje Srednja škola unutrašnjih poslova primaju se kandidati sa završenom trogodišnjom i četvorogodišnjom srednjom školom.</s><s>Tokom pohađanja kursa polaznici su internatski smešteni.</s><s>Osnovni kurs za policajce traje 4 meseca za žene,5 a za muškarce 6 meseci.</s><s>Na ovom kursu uči se ukupno 13 uglavnom policijsko-stručnih predmeta.</s>\n<s>Po uspešno završenom kursu kandidati se raspoređuju u policijske stanice na osnovne policjske dužnosti u svojstvu policajca pripravnika.</s><s>Nakon šestomesečnog pripravničnog staža u obavezi su da polože državni ispit.</s>\n<s>Raznovrsnost poslova bezbednosti sa velikom nomenklaturom osnovnih i višestruko većom nomenklaturom užih specijalizovanih delatnosti, utiče na kadrovski sastav Ministarstva unutrašnjih poslova u kome su zaposleni stručnjaci najrazličitijih profila: pravnici, ekonomisti, informatičari, inženjeri, tehnolozi itd.</s><s>Osim toga bezbednosni poslovi su sve dinamičniji i sve složeniji, a obavljaju se u sve komleksnijim društvenim uslovima.</s><s>Ovi faktori uslovljavaju permanentu potrebu za različitim oblicima stručnog osposobljavanja i usavršavanja zaposlenih.</s><s>Stoga je tokom vremena postalo pravilo da ni jedan radnik Ministarstva unutrašnjih poslova, bez obzira na vrstu i stepen pethodne školeske spreme ne može da radi na poslovima i zadacima na koje je raspoređen ukoliko u toku rada i uz rad ne završi određeni oblik stručnog osposobljavanja i usavršavanja.</s><s>Ove kurseve i seminare, kao i kurseve za menadžere u policiji, realizuje Viša škola u tesnoj saranji sa operativnim organizacionim jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova, počev od koncipiranja nastavnih programa, pa do izvođenja nastave.</s><s>Ovi oblici obuke traju od jednog dana do jedne nedelje (seminari) i od jedne nedelje do šest meseci (kursevi).</s><s>Pohađaju ih pripadnici policije, a o istima se izdaje interno validna potvrda, odnosno sertifikat.</s><s>Na pojedinim od ovih oblika obuke predviđeno je i polaganje odgovarajućih ispita.</s><s>Do sada je Škola promovisala preko 40000 polaznika 30 različitih kurseva i seminara za stručno osposobljavanje i usavršavanje kadra policije.</s><s>Neke kurseve i seminare nametalo je vreme i političko bezbednosna situacija, pa su organizovani privremeno i povremeno, a drugi su uhodani i predstavljaju ustaljene oblike obuke koji se permanentno organizuju.</s><s>U najznačajnije kurseve i seminare koje škola redovno organizuje spadaju:</s>\n<s>Kurs za kriminalističko-operativne radnike Kurs za suzbijanje privrednog kriminaliteta Kriminalističko-tehnički kurs</s>\n<s>U nastavni na kursevima angažovani su nastavnici i saradnici više škole i preko 400 istaknutih eksperata iz prakse, odnosno iz Ministarstva unutrašnjih poslova i izvan sistema Ministarstva.</s><s>Proces stručnog usavršavanja i osposobljavanja je veoma dinamičan i da bi se obavljao na kvalitetan način potrebno je stalno praćenje potreba prakse, s jedne strane, i praćenje dostignuća nauke i struke, s druge strane.</s><s>To podrazumeva i često preispitivanje validnosti planova i programa na kursevima i seminarima.</s><s>Planirano je da se u skladu sa društvenim potrebama i aktuelnom bezbednosnom situacijom, postojećim kursevima dodaju i novi - posebni kursevi i seminari koji će obuhvatiti problematiku suzbijanja organizovanog kriminala, kompjuterskog kriminala, komercijalnog terorizma kao i obuku policije u komuniciranju sa medijima i javnošću.</s><s>Nakod demokratskih promena međunarodna zajednica se u okviru ukupne pomoći policiji Srbije angažovala i na obuci policije.</s><s>Pored kurseva u organizaciji OEBS (najznačajniji su Kursu multientičke policje na jugu Srbije, Moderni standardi policijskog rada i Edukacija edukatora) specijalističke seminare održali su fondacija Hans Zajdel, Creveni krst i dr. Viša škola unutrašnjih poslova obezbeđuje logističku podršku i/ili participira u organizaciji ovih oblika obuke.</s><s>3. 6 Neki elementi kritičke analize policijskog obrazovanja i obuke u Srbiji Na osnovu nastavno-predmetne strukture studija kao i na osnovu organizacije i metoda rada pojedinačno u svakoj ustanovi, mogu se jasno uočiti programski i funkcionalni nedostaci u njihovom radu i organizaciji.</s><s>Kratak osvrt na najznačajnije propuste i neadekvatnosti treba da pomogne uočavanju i iznalaženju boljih ili sasvim novih rešenja strukture, organizacije i sadržaja buduće edukacije policije kod nas.</s><s>Pored vlastitog promišljanja i obavljenih istraživanja u okviru Više škole unutrašnjih poslova, sagledavanju postojećih slabosti doprinele su i analize stranih policijskih eksperata, pre svega Ričarda Monka (Richard Monk) iz Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) i Džona Slejtera (John Slater) iz Saveta Evrope (SE).</s><s>Generalno se može oceniti da je policijsko školstvo Republike Srbije previše teorijsko i neusklađeno sa potrebama konkretnih radnih mesta u policiji.</s><s>Naime, stečena znanja, veštine i navike uglavnom su odvojene od potreba radnih mesta.</s><s>Obuka na Višoj školi unutrašnjih poslova i posebno na Policijskoj akademiji, je obimna, zahtevna i rigorozna.</s><s>To pokazuje veliki broj teorijskih knjiga koje svaki student mora da pročita.</s><s>Pored toga, postoji preklapanje obuke na ovim institucijama.</s><s>U Srednjoj školi unutrašnjih poslova i na Policijskoj akademiji polaznici (učenici-kadeti, odnosno studenti) obavezno su smešteni u internate, što značajno utiče na formiranje pogleda na svet i usvajanje sistema vrednosti.</s><s>Većina obrazovnih ustanova podržala je svojim načinom edukacije izvesnu militarizaciju kako svojim programskim sadržajem tako i likom, što je bilo uslovljeno aktuelnom društvenom situacijom.</s><s>Od ovih obrazovnih ustanova jedino Viša škola unutrašnjih poslova školuje žene.</s><s>Uočeno je da se malo pažnje obraća na praktično i iskustveno učenje u odnosu na teorijsko učenje (ova zamerka može da se uputi generalno čitavom obrazovnom sistemu Republike U nastavnim planovima i programima uočava se potpuno odsustvo, ili pak nedovoljna zastupljenost pojedinih tematskih sadržaja koji su od naročitog značaja za policijski kadar, posebno u aktuelnim društvenim uslovima i nastojanjima naše zemlje da se približi (harmonizuje) standardima Evropske Unije.</s><s>Radi se pre svega o znanjima, veštinama, navikama i vrednostima koje se odnose na: ljudska prava, policijsku etiku, etiku rukovođenja, policijski menadžment, nasilje u porodici, međuetničke odnose, odnose policije sa medijima, mirno rešavanje sukoba u porodici i zajednici, odnosno upravljanje konfliktima (transakciona analiza), funkcionisanje lokalne zajednice, problematika organizovanog kriminala, kompjuterski kriminal, komercijalni terorizam, komuniciranje sa javnošću, prva pomoć itd.</s>\n<s>Sva tri nivoa obuke ne ispunjavaju uslove međusobne kompatibilnosti i koordinacije.</s><s>Osim toga, u Ministarstvu unutrašnjih poslova ne postoji telo ili oprganizaciona jedinica koja bi se sistematski i policijska sekcija</s>\n<s>Seminar iz borilačkih veština strateški bavila pitanjima obuke i obrazovanja policijskog kadra, razume se i naučno-istraživačkog rada, izdavačke delatnosti i drugih komplementarnih delatnosti sistemske podrške.6 Postojeći sistem obrazovanja policije u Republici Srbiji (postojanje više neintegrisanih ustanova) skup je i neracionalan u odnosu na društvene uslove i potrebe.</s><s>Postojanje tri ustanove (od čega su dve internatskog tipa) materijalno je opterećujuće.</s><s>I pored toga, taj sistem nije dovoljan, te se policija popunjava u velikom broju kadrom iz građanstva (oko 40%) od srednjeg pa do najvišeg obrazovnog profila.</s><s>Ovaj kadar prolazi dodatnu edukaciju koja se putem seminara i kurseva obavlja u Višoj školi unutrašnjih poslova.</s><s>Neracionalnost se ogleda i u postojanju dve visoko-obrazovne ustanove u policiji (naročito s obzirom na stepen preklapanja obuke na Višoj školi unutrašnjih poslova i Policijskoj akademiji).</s>\n<s>Karakter prethodne vlasti, ekonomsko propadanje zemlje, ratovi u neposrednom okruženju i izolacija iz međunarodne zajednice odrazili su se na sve oblasti društvenog života, pa i na obrazovanje i obuku policije.</s><s>Nedostupnost najnovije literature, nedostatak kontakata i razmene mišljenja sa kolegama iz sveta svakako su ostavili traga i na ovoj oblasti.</s><s>Još uvek se edukatori i treneri ne šalju u inostranstvo, a strane donacije za unapređenje sistema policijske obuke i obrazovanja nisu počele da stižu mada su potencijalnim donatorima ponuđeni sasvim konkretni projekti.</s><s>4 REFORMA SISTEMA - JEDNA VIZIJA</s>\n<s>Na osnovu uočenih slabosti, aktuelnih društvenih mogućnosti i bezbednosnih potreba, tendencija obrazovanja u Evropi i svetu (Bolonjska i druge deklaracije), i na osnovu preporuka stranih i domaćih eksperata započeto je osmišljavanje efikasnijeg, ekonomičnijeg (srazmerno veličini i ekonomskoj moći zemlje) i svrsishodnijeg sistema policijskog školstva.</s><s>Ovaj budući (redefinisan, ili još bolje nov) sistem edukacije policije treba da ispuni nekoliko uslova: ! da školuje sve potrebne nivoe kadrova policije; ! da obuhvati sve stručne profile kroz edukaciju; ! da ima mogućnost upisa ženskih i muških polaznika obuke; ! da pruži mogućnost stručne prekvalifikacije; ! da omogući permanentnu edukaciju (stručno obrazovanje i usavršavanje); ! da omogući participaciju u polaganju stručnog ispita kao i realizaciju stručne prakse; ! da stvori uslove koji omogućavaju bavljenje naučno-istraživačkim radom i sticanje naučnih zvanja na polju bezbednosti i unutrašnjih poslova; ! institucionalno fleksibilan prema tendencijama organizacije obrazovanja u svetu (otvoren za ! usklađen sa evropskim standardima;</s>\n<s>! da obrazuje u duhu visoke profesionalne etike i društveno-poželjnih vrednosti.</s><s>Ključni momenti redefinisanja policijskog obrazovnog sistema vezani su za analizu svrsishodnosti postojanja Srednje škole unutrašnjih poslova i formiranje jedinstvenog obrazovnonaučnog centra (ustanove) MUP Republike Srbije.</s><s>Potrebno je ozbiljno preispitati svrsishodnost postojećeg srednjeg nivoa obrazovanja policijskog kadra.</s><s>Srednja škola unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici ima dugu tradiciju u ovom poslu i na ovom nivou edukacije.</s><s>Međutim treba ispitati aktuelnu potrebu za njenim postojanjem s obzirom na iskustva drugih zemalja u regionu i svetu, i činjenicu da ova ustanova ne ispunjava potrebne kriterijume koji se odnose na metode edukacije (s obzirom da se radi o obuci zatvorenog internatskog tipa) i da se znatan deo gradiva predviđenog nastavnim planom i programom izučava i u drugim školama srednjeg nivoa obrazovanja.</s><s>Iskustva najvećeg broja zemalja govore da u okviru sistema obrazovanja policije ne postoji ustanova ovog tipa, već da se za najjednostavnije – osnovne policijske dužnosti osposobljavanje vrši putem osnovnog kursa čije je trajanje različito.</s>\n<s>U skladu sa postavljenim evropskim standardima edukacije neophodno je obrazovati jedinstvenu obrazovno-naučnu ustanovu, u okviru koje bi trebalo omogućiti sledeće nivoe i oblike edukacije: 1. srednji nivo edukacije u trajanju od 6+6 meseci (šest meseci praktično-teorijske nastave i šest meseci prakse) koji bi pružao edukaciju policijskog kadra podoficirskog ranga.</s><s>Postojeći oblik edukacije (SŠUP) trajao bi u vremenskom periodu potrebnom dok se ne osmisli i ne reguliše način regrutacije kadrova iz građanstva sa srednjom stručnom spremom.</s><s>2. visoki nivo edukacije u trajanju od tri i četiri godine studija sa više stručnih usmerenja i mogućnosti preusmerenja u toku studija za oficirski policijski kadar 3. permanentna edukacija radnika unutrašnjih poslova putem seminara i kurseva u trajanju od nekoliko dana do nekoliko meseci, a u skladu sa potrebama službe, uključujući i mogućnost prekvalifikacije, odnosno preusmerenja.</s>\n<s>4. naučni rad na nivou instituta u okviru koga bi se obrazovala lica radi sticanja magistarskih i doktorskih titula i organizovao i obavljao naučno-istraživački rad u oblasti kriminalističkobezbednosnih nauka.</s>\n<s>Ovaj model je rezultanta postojećih mogućnosti našeg sistema edukacije policije, saznanja o stranim iskustvima sa posebnim osvrtom na zemlje - republike bivše Jugoslavije, i preduslova koje postavlja Bolonjski proces.</s>\n<s>Potrebno je da Ministarstvo unutrašnjih poslova u okviru realizacije novog modela školstva policije, a imajući iskustva aktuelnog stanja kadrovske strukture službe, gde je 40% kadrova sa zvanjem stečenim na drugim obrazovnim ustanovama, uspostavi saradnju sa drugim fakultetima (Saobraćajni fakultet, Pravni fakultet, Fakultet političkih nauka, Elektrotehnički fakultet, Fakultet civilne odbrane, i drugi) u cilju usklađivanja programskih sadržaja, odnosno daljeg doškolovanja jednog broja kadrova unutrašnjih poslova koji je zainteresovan za to.</s>\n<s>Definitivno uobličavanje i uspostavljanje školskog sistema MUP Republike Srbije treba da teče uporedo sa reformom samog Ministarstva jer je njegov integralni deo i segment ukupne reforme, kao i analogno novoutvrđenom profilu radnih mesta u MUP-u.</s><s>Problematici kadrovske selekcije obrazovanja i obuke, kao i uspostavljanju sistema građenja karijere policajaca mora se ubuduće posvećivati neuporedivo veća pažnja.</s><s>U tom smislu potrebno je, pored novog rukovodećeg mesta pomoćnika ministra za oblast edukacije, istraživanja i izdavačke delatnosti, oformiti i odgovarajuću organizacionu jedinicu u MUP-a koja bi se bavila ovom problematikom i ukupno menadžementom ljudskih resursa.</s>\n<s>1 Naročitu teškoću prilikom izrade ovog dokumenta predstavljali su neuređeni sistemski okviri, a pre svega nedefinisana situacija u vezi organizacije savezne države, nejasna razgraničenja ovlašćenja, savezne države, i republika Srbije i Crne Gore, ali i organičenja koja proističu iz važećeg ustava (funkcije države, političko-teritorijalna organizacija, nadležnost lokalne samouprave itd.) Srbije donetog u vreme nedemokratske vlasti.</s>\n<s>3 Postoji mogućnost zapošljavanja u službama obezbeđenja velikih kompanija i privrednih sistema.</s><s>4 Do osnivanja Policijske akademije nije bilo sistemske mogućnosti za magistarske i doktorske studije iz oblasti policije i bezbednosti.</s><s>Pojedinačni magistarski i doktorski radovi mogli su se prijavljivati i braniti na pojedinim fakultetima (Pravni, Fakultet civilne odbrane, Fakultet političkih nauka).</s><s>5 Mogućnost da ovaj kurs pohađaju žene postoji tek od 1999. policijska sekcija</s>\n<s>6 Na samom kraju 2001. godine postavljen je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova zadužen za policijsko školstvo, naučno-istraživački rad i izdavačku delatnost.</s><s>U MUP-u ne postoji poseban rukovodilac ili organizacionajedinica za upravljanje ljudskim resursima.</s>\n<s>9. Talijan, M. i Kešetović, Ž. (2002).«Všup izmedju tradicijeŠkolovanje kadrova u policiji», urednik Kešetović,Ž. Zbornik radova nastavnika VŠUP br. 3. Beograd:Viša škola unutrašnjih poslova.</s><s>Morić, Lj. et al.(1996).</s><s>Školovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje policijskih kadrova, istraživački projekat, Beograd:VŠUP.</s>\n<s>Želimir Kešetović, dr,. naučni saradnik Instituta za političke studije, načelnik Istraživačko razvojne jedinice i profesor na predmetu Sociologija u Višoj školi unutrašnjih poslova.</s><s>Oblasti istraživačkog interesovanja: odnosi policije i javnosti, aspekti policijske profesije, policijska etika, policijsko obrazovanje i obuka</s>\n<s>Momčilo Talijan, prof. dr., direktor Više škole unutrašnjih poslova i profesor na predmetima Osnovi javne bezbednosti i Organizacija i poslovi policije i profesor na Policijskoj akademiji i Fakultetu civilne odbrane u Beogradu i na Visokoj školi unutrašnjih poslova u Banja Luci.</s><s>Oblasti istraživačkog interesovanja: odnosi policijski menadžment, rukovodjenje i kontrola, policijsko obrazovanje i obuka.</s>"}
{"dc.title": "Konceptualizacija ljubavi u srpskom i slovenačkom jeziku", "dc.creator": "Nikolovski, Gjoko;Koletnik, Mihaela", "dc.source": "https://dk.um.si/", "dc.subject": "?", "id": "dkum_57714", "pdf_url": "https://dk.um.si/Dokument.php?id=181084&dn=", "text": "<s>University of Maribor, Faculty of Arts, Maribor, Slovenija gjoko.nikolovskiŽum.si, mihaela.koletnikŽum.si Rad se fokusira na konceptualizaciju ljubavi u srpskom i slovenačkom jeziku kroz prizmu kognitivne teorije metafore.</s><s>U tom cilju analiziran je srpski i slovenački frazeološki i nefrazeološki materijal, što znači duboku i intimnu emociju i snažnu naklonost prema drugoj osobi.</s><s>Prikupljena građa je klasifikovana prema 13 metafora koje predstavljaju različite aspekte kompleksnog fenomena sa ciljem da se identifikuju razlike i sličnosti u konceptualizaciji ljubavi u oba jezika.</s><s>Polazna hipoteza članka je da se konceptualizacija ljubavi može realizovati uz pomoć frazeološkog i nefrazeološkog materijala, čime se pruža širi pogled na definiciju ljubavi kao emocionalnog fenomena u oba jezika.</s>\n<s>Ljubav je jedan od najosnovnijih i najuniverzalnijih emocionalnih fenomena koje doživljavamo kao ljudi.</s><s>U Hrvatskoj enciklopediji (2022) je pored definicije „složen intenzivan osjećaj (afekt) privrženosti” predstavljena i podela na dve vrste: (1) romantičnu ljubav, zaljubljenost uz seksualnu privlačnost, i (2) duboku prijateljsku ljubav i odanost (prema roditelju, djetetu, prijatelju, domovini, kućnom ljubimcu itd.) (Hrvatska enciklopedija 2023).</s><s>U Slovenačkom leksikonu (1997–1998) ljubav označava „različite oblike emotivnih i međusobnih veza ljudi, najviše izraženih u nastojanju da se ujedine ili u želji za posedovanjem i u spremnosti na predanost: 1. međuljudski odnos koji zasnovano na seksualnoj želji (libido; grčki eros, latinski amor), sa mnogo varijacija; 2. ljubav prema deci i roditeljima; 3. u širem smislu opšta i neseksualna ljubav prema ličnosti (bližnjemu) koja ima centralno značenje u hrišćanskoj etici (grč. agape, lat. caritas); 4. u izvedenom smislu duhovna ljubav prema vrednostima (npr. sloboda, istina).” I Jakop (2017: 11–19) na osnovu građe, prikupljene u rečnicima i korpusima slovenačkog jezika, sagledava slične vrste ljubavi: eros (fizička, erotska, seksualna), philia (naklonost prema nekome ili nečemu), agape (ljubav prema Bogu, odnosno Božja ljubav i dobrota) i stergo (ljubav između roditelja i deca).</s><s>From (2012) zastupa ideju da ljubav nije pasivno osećanje, već aktivan proces koji zahteva trud, posvećenost i negovanje.</s><s>Po njegovim rečima, ljubav je sposobnost koju treba razvijati, a ne samo emocija koju doživljavamo.</s><s>Takođe, naglašava da je ljubav jedan od najvažnijih zadataka u životu i ključ našeg ličnog zadovoljstva.</s><s>From (2012) opisuje kako se u savremenom svetu ljubav često meša sa strašću, privlačnošću ili opsesijom.</s><s>On se protivi ovom stavu i tvrdi da je ljubav duboka veza koju gradimo sa drugim ljudima tokom vremena i truda.</s><s>Osim toga, From (2012) skreće pažnju na razliku između različitih oblika ljubavi.</s><s>Govori o majčinskoj i očevoj ljubavi, a takođe ističe i prijateljsku ljubav zasnovanu na jednakosti, poštovanju i međusobnom razumevanju.</s><s>From (2012) takođe govori o ljubavi među polovima, gde ističe potrebu za jednakošću, autonomijom i reciprocitetom.</s><s>Ističe da ljubav može biti izvor sreće, ali to se može postići samo ako sami umemo da volimo i da budemo voljeni.</s><s>Da bismo dobili relativno standardizovanu predstavu ljubavi, analiziramo leksemu ljubav u rečnicima srpskog i slovenačkog jezika.</s><s>U Rečniku srpskoga jezika (2011) 1 Rad je nastao u okviru Istraživačkog programa P6-0156 (Slovenska lingvistika, književnost i proučavanje slovenačkog jezika – pod rukovodstvom akad. prof. dr Marka Jesenšeka), koji delom finansira Republička javna agencija za naučnoistraživačku delatnost Slovenije.</s>\n<s>Teorijska polazišta i metodologija nalazimo sledeća značenja: »/…/ 1. a. osećanje velike naklonosti, nežnosti prema nekome, nečemu, osećajna, emocionalna vezanost za nekoga, nešto, koja proističe iz tog osećanja; želja, težnja, stremljenje. /…/ b. (obično u lok. „u ljubavi”, kao glagolska dopuna) dobri međusobni odnosi, prijateljstvo, sloga /…/ v. velika volja, interesovanje, zainteresovanost za se voli, ono što nekoga neodoljivo privlači, zaokuplja, što pobuđuje nečije stalno interesovanje, strast, pasija. /…/ 2. a. osećanje predanosti, privrženosti prema osobi suprotnog pola koje proističe iz prirodne uzajamne privlačnosti muškarca i žene. /…/ b. osoba koja se voli (žena ili muškarac), draga, voljena osoba (često kao naziv u obraćanju takvoj osobi). /…/ v. intimni, ljubavnički odnos. /…/ 3. prijateljski postupak koji je nekome od koristi, usluga; ljubaznost, pažnja uopšte. bledim osnovnim značenjem, kao ustaljena fraza za iskazivanje usrdne molbe, zaklinjanja i sl. da se nešto učini. /…/«.</s><s>U SSKJ2 ljubav ima pet značenja: »1. močno čustvo naklonjenosti kar je posledica teh čustev /.../ 4. navadno v zvezi z do močen pozitiven odnos do česa određene razlike, koje se pre svega svode na različiti broj, kombinaciju i raspored značenja.</s><s>Rečnici se preklapaju u odnosu na osnovni koncept pojma ljubavi kao fizičke, erotske i seksualne ljubavi tj. duboka emocionalna naklonost, snažno osećanje prema nekome, što koristimo kao osnovnu definiciju u ovom radu.</s><s>Analiza je sprovedena na frazeološkom i nefrazeološkom materijalu iz srpskog i slovenačkog jezika, za koji smatramo da omogućava sagledavanje različitih aspekata ljubavi i prodiranje u dubinu fenomena ljubavi.</s>\n<s>Frazeološki materijal kao odgovarajući korpus Potvrdu da je frazeološki materijal odgovarajući korpus za analizu nalazimo kod Kržišnik i Smolič (1999: 61–80), Jemec (229–236) i Bedkowske-Kopczyk (Będkowska-Kopczyk 2004), koje frazeologiju i njene osnovne jedinice smatraju važnim izvorom za razumevanje pojmova u kojima živimo, jer se upravo u frazemima sintetišu najtipičniji i najustaljeniji pogledi na mnoge pojmove koji su prisutni u stvarnosti, uključujući i pojam ljubavi.</s><s>Kod Kržišnik (2005: 70) nalazimo dodatnu potvrdu da su „frazemi jezička sredstva kulture, zato se smatra da imaju takozvanu kulturnu referencu i u stanju su da odražavaju karakteristične osobine Gj.</s><s>Nikolovski, M. Koletnik: Konceptualizacija ljubavi u srpskom i slovenačkom jeziku kulture za datu jezičku zajednicu u obliku jezičkog znaka“.</s><s>Stramljič Breznik (2009: 63) primećuje da su frazemi „zasnovani na folklornim i nacionalnim motivima i da odražavaju informacije o kulturnom i materijalnom životu nacije”.</s><s>Navedeno se poklapa sa definicijom Fabčič i Bernjak (2014: 29), koje ističu da su frazemi nosioci kulturne konotacije, što znači da se „njihov denotativni ili figurativno motivisani aspekt značenja i njihova konotacija mogu tumačiti unutar kulturnih kategorija“.</s><s>Iz navedenih definicija proizilazi da frazemi omogućavaju dublje razumevanje veze jezika i kulture, što možemo videti i kod Jesenšek (2020: 12) koji smatra da je frazeologija važna za temeljno razumevanje jezika, kulture i mentaliteta ljudi.</s>\n<s>U teorijskoj osnovi ovog istraživanja je teorija metafora2 Lejkofa (Lakoff 1987, 1990, 1993), Lejkofa i Džonsona (Lakoff, Johnson 1980; 2015) i Kevečeša (Kövecses 1986, 2003, 2005, 2010), koja je transcendirala tradicionalno razumevanje metafora kao jezičkih figura, šireći se na područje načina razmišljanja.</s><s>Prema pomenutim autorima, metafora nije samo jezički entitet, već kompleksna pojava koja duboko prožima našu percepciju sveta.</s><s>Ključna ideja ove teorije je da metafora nije ograničena samo na jezik nego je inherentno povezana i sa načinom na koji organizujemo i razumemo svet oko sebe.</s><s>Metafora omogućava da doživljavamo jedno iskustvo kroz prizmu drugog iskustva.</s><s>Centralna zamisao teorije metafora je konceptualna metafora koja povezuje dva različita konceptualna domena – izvorni domen i ciljni domen.</s><s>Izvorni domen predstavlja poznato područje koje koristimo kako bismo razumeli manje poznato područje ciljnog domena.</s><s>Jezički izrazi služe kao sredstvo preslikavanja između ova dva domena.</s><s>Ovaj pristup naglašava da je jezik odraz načina na koji razmišljamo, te da metafora nije samo estetski element, već ključ za dublje razumevanje ljudske percepcije i kognitivnih procesa (Lakoff 1987, 1990, 1993; Lakoff, Johnson 1980, 2015; Kövecses 1986, 2003, 2005, 2010).</s><s>U oblasti kognitivne lingvistike, Parizoska (2022: 18) dodaje da i formiranje frazema uključuje konceptualne domene, a ključni kognitivni mehanizam u tom procesu je konceptualna metafora koja služi kao veza između dva različita konceptualna domena, čime se omogućava da se jedno područje iskustva doživljava kroz prizmu drugog.</s><s>Ova koncepcija odražava se u jeziku kroz korišćenje reči iz određenog izvornog domena unutar frazema (Parizoska 2022: 18).</s><s>Drugim rečima, jezički izrazi 2 Detaljniji teorijski pregled metafore kod Čeh Steger (Čeh 2005: 75–85).</s><s>112</s>\n<s>SLAVISTIČNA PREPLETANJA 5. u frazemima postaju sredstvo prenosa značenja iz jednog konceptualnog domena (izvorni domen) u drugi (ciljni domen).</s><s>Kroz ovaj proces, jezik postaje ogledalo naših kognitivnih mehanizama, prikazujući kako se naše razumevanje sveta oblikuje i prenosi kroz jezičke konstrukcije, kao što su frazemi.</s><s>Ovaj proces nam omogućava da koristimo već poznate obrasce razmišljanja i iskustava kako bismo bolje razumeli ili izrazili nešto manje poznato ili apstraktno.</s><s>Metaforičko strukturiranje pomaže nam povezati i artikulisati različite aspekte našeg iskustva, doprinoseći dubljem razumevanju i izražavanju složenih ideja ili osećaja.</s><s>Osim konceptualne metafore, frazeološko značenje takođe se oslanja na druge kognitivne mehanizme – kako tvrde Kevečeš (Kövecses 2010) i Parizoska (2022: 19), a to su konceptualna metonimija i konvencionalno znanje.</s><s>U konceptualnoj metonimiji, za razliku od metafore koja povezuje različite konceptualne domene, jedan entitet ili pojava omogućava mentalni pristup drugom entitetu ili pojavi unutar istog konceptualnog domena.</s><s>Drugim rečima, određeni element jednog područja koristi se za predstavljanje ili shvatanje drugog elementa unutar istog konteksta ili domena omogućavajući prenos značenja, što je svakako jedna od osnovnih karakteristika frazema.</s><s>Sličnu potvrdu nalazimo i kod Kržišnik (2001: 29–31) koja u kontekstu povezanosti konceptualne metafore sa frazemima napominje da su neki frazemi po svojoj strukturi metafore ili da sadrže metaforu.</s><s>Za takve frazeme uvodi termin frazeološka metafora, a za sve jedinice koje nisu frazemi – termin nefrazeološka metafora.</s><s>Sa druge strane konvencionalno znanje3 Kevečeš (Kövecses 2010) i Parizoska (2022: 19) definišu kao znanje koje je zajedničko nekoj grupi ljudi ili kolektivu i služi kao pozadina na temelju koje razumemo određene koncepte, a time i leksičke jedinice koje su njihova jezička manifestacija.</s><s>Parizoska (2022: 19) navodi da se za povezanost značenja sastavnica s frazeološkim značenjima na temelju kognitivnih mehanizama (metafore, metonimije i kulturnih modela) u kognitivnoj lingvistici koristi termin konceptualna motivacija.</s>\n<s>Prethodna istraživanja o konceptualizaciji ljubavi O ljubavi su Lejkof i Džonson (Lakoff, Johnson 2003: 44, 49, 139) izdvojili sledećih 7 metafora u engleskom jeziku: LJUBAV JE PUTOVANJE, LJUBAV JE FIZIČKA SILA, LJUBAV JE BOLEST/PACIJENT, LJUBAV JE LUDILO, LJUBAV JE 3 U kognitivnoj lingvistici, ova pojava se opisuje različitim terminima, kao što su okviri (eng. frames; Fillmore 1985), idealizovani kognitivni modeli (eng. Idealized Cognitive Models, Lakoff 1987), kognitivni domeni (eng. cognitive domains; Langacker 1987), kulturni modeli (eng. cultural models, Kövecses 2005), jezička slika sveta (polj. językowy obraz świata;</s>\n<s>U srpskom jeziku Klikovac (2006) analizira definicije ljubavi u rečnicima i navodi sledeće domene: VATRA, SKRIVENI PREDMET, SADRŽATELJ, SVETLOST, BOLEST.</s><s>Prodanović-Stankić (2009: 77–87) razmatra konceptualnu metaforu i metonimiju lekseme srce u srpskom jeziku, što je često povezano s LJUBAVLJU, iznoseći stav da je srce najčešće konceptualizovano kao POSUDA EMOCIJA I RASPOLOŽENJA, što obuhvata i ljubav.</s><s>Dragićević (2010) analizira pojmovne metafore LJUBAVI kroz metodu asocijacija, a neki od odgovora ispitanika na 114</s>\n<s>SLAVISTIČNA PREPLETANJA 5. stimulans ljubav jesu MUZIKA, CVET, POEZIJA, VATRA, NEBO.</s><s>Šulović i Drobnjak (2013: 139–147) upoređuju koncept ljubavi u srpskom, francuskom i španskom jeziku i zaključuju da se ljubav u sva tri jezika konceptualizuje kao GRAĐEVINA,</s>\n<s>MATERIJA, RAT, NEPRIJATELJ, MUČITELJ, TAMNIČAR, BOL/BOLEST i NASILNA FIZIČKA SILA.</s><s>Lukić (2021: 125–142) sagledava metaforičku konceptualizaciju LJUBAVI u tekstovima pesama izvođača pop muzike (po jednog muškog i jednog ženskog izvođača na srpskom i engleskom jeziku) i uočava da su najfrekventniji izvorni domeni BOL/BOLEST, IGRA/KOCKA, LUDILO/ MENTALNI POREMEĆAJ i PUTOVANJE.</s><s>Pomenuta istraživanja u srpskom jeziku nisu uključila frazeološku građu, stoga smo odlučili da u ovom istraživanju pored različitih srpskih sintagmi, izraza i primera uključimo i srpske frazeme.</s><s>Slovenački jezik je već bio uključen u slično istraživanje u kojem Nikolovski i Mirchevska-Bosheva (2022: 172–189) analiziraju konceptualizaciju ljubavi u ruskom, makedonskom i slovenačkom jeziku kroz prizmu kognitivne teorije metafore, dolazeći do zaključka da se kao domeni pojavljuju RAT, VATRA, LUDILO, ŽIVO BIĆE, PREDMET, BOLEST, FIZIČKA SILA, HRANA/PIĆE, KULT, MAGIJA, VODA, PUTOVANJE i PRIČA.</s>\n<s>Za potrebe analize prikupljene frazeološke građe, Kržišnik (2008: 33–34) izdvaja tri međusobno povezana, ali različita metodološka pristupa u istraživanju povezanosti između jezičkih sredstava i kulture: (1) tradicionalni etnolingvistički pristup, koji dijahronijskom analizom otkriva nastanak kulturnih slojeva u nastanku frazema; (2) jezičko-kulturološki, koji proučava sposobnost frazeoloških sredstava da odražavaju aktuelnu kulturnu samosvest jedne jezičke zajednice, njen mentalitet, njene vrednosti itd.; i (3) kontrastivni,4 koji je usmeren na sinhronijski opis, a upoređivanjem frazeoloških sistema različitih jezika pokušava da otkrije sličnosti i razlike među njima.</s><s>U tom pravcu Jesenšek (2000: 242–243) smatra da kontrastivna frazeološka istraživanja u različitim jezicima pokazuju da u frazeološkom sastavu dva ili više jezika često postoje sličnosti koje se ogledaju u procesu frazeologizacije i imaju univerzalne karakteristike.</s><s>S obzirom na klasifikaciju pristupa kod Kržišnik (2008: 33–34) i pogled Jesenšek (2000: 242–243), odabrali smo kontrastivni pristup 4 Novija istraživanja s kontrastivnim pristupom: Mirchevska-Bosheva, Nikolovski (2020: 315–337); Koletnik, Nikolovski (2020: 83–99); Varga, Keglević (2020: 40–51); Horoz (2021: 20–36); Nikolovski, Mirchevska-Bosheva Gj.</s><s>Nikolovski, M. Koletnik: Konceptualizacija ljubavi u srpskom i slovenačkom jeziku za analizu građe iz semantičkog polja ljubavi, kako bismo uočili sličnosti i razlike u jezičkoj realizaciji ovog koncepta u oba jezika.</s><s>U radu je analizirano gradivo sastavljeno iz frazeoloških i nefrazeoloških metafora (Kržišnik 2001: 29–31).</s><s>Frazeološko izražene metafore obuhvataju samo frazeme, a nefrazeološke metafore uključuju različite sintagme, izraze i primere (npr. srp. ljubavni odnos – sl. ljubezenska zveza).</s><s>U metodološkom i analitičkom smislu ograničavamo se na materijal dobijen iz Rečnika srpskoga jezika (2011), Frazeološkog rečnika srpskog jezika (Otašević 2012), srpskog korpusa Serbian Web Corpus PDRS 1.0 i slovenačkih rečnika Slovar slovenskih frazemov (SSF 2015), Slovar slovenskega knjižnega jezika (SSKJ2) in Slovar slovenskega knjižnega jezika.</s><s>Rastoči slovar (eSSKJ)5 i slovenačkog korpusa Gigafida 2.0.</s><s>Pojedine jedinice iz građe nisu nužno podjednako aktuelne u savremenom srpskom i slovenačkom jeziku.</s><s>Jedinice su navedene po abecednom redu, dok su njihovi izborni elementi navedeni u zagradama.</s><s>Kontrastivna analiza koncepta ljubavi u srpskom i slovenačkom jeziku</s>\n<s>U materijalu je registrovano nekoliko jedinica koje spadaju pod metaforu LJUBAV JE BAJKA.</s><s>U osnovi ove metafore je predstava idealne ljubavi, u kojoj je subjekt prikazan kao princ ili princeza (često u raznim šaljivim konotacijama) (Marinić, Živić 2009: 272).</s><s>U srpskom jeziku opazili smo sledeće jedinice: čekati princa na belom konju, princ iz bajke, živeti kao u bajci, dok su u slovenačkom: čakati <na> princa na belem konju, princ iz pravljice, najti princa svojih sanj, živeti kot v pravljici.</s><s>U osnovi ovog materijala je bajkovita veza između partnera koji su savršeni i koji žive srećno do kraja života.</s>\n<s>Metafora LJUBAV JE BOLEST (Lakoff, Johnson 2003: 49) koja leži u osnovi sledećeg materijala u srpskom jeziku: biti slep od ljubavi, biti zavisan od nekoga, biti bolestan od ljubavi, biti zaslepljen ljubavlju, biti zaslepljen od ljubavi, bolovati od ljubavi, ljubav boli, ljubav je slepa, slepa ljubav, umirati od ljubavi, venuti od ljubavi, ima svoju 5 O frazeološkoj praksi i traženju najboljih frazeoloških i frazeografskih rešenja u pripremi eSSKJ kod Jakop (2022: 116</s>\n<s>LJUBAV JE FIZIČKA SILA/BLISKA VEZA produktivnost i u slovenačkom jeziku: biti odvisen od ljubezni,6 biti slepo zaljubljen, biti slep od ljubezni, ljubezen je slepa, ljubezen boli, ljubezen je bolezen, ljubezenske bolečine, ljubezenske muke, patološka ljubezen, slepa ljubezen, umirati/umreti od ljubezni, veneti zaradi nesrečne ljubezni.</s><s>U oba jezika, ljubavnici osećaju bol, kao i pacijenti, suočavaju se sa zdravstvenim problemima ili slabljenjem nekih vitalnih funkcija (npr. gubitak vida), čiji je uzrok ljubav (Lakoff, Johnson 2003: 49).</s>\n<s>Osećajući ljubav, osoba oseća želju da bude stalno u blizini objekta svojih osećanja.</s><s>U njihovoj osnovi leži ideja da je LJUBAV FIZIČKA SILA (Lakoff, Johnson 2003: 49) ili da je LJUBAV BLISKA VEZA (Kövecses 2010: 85, 333).</s><s>Ova metafora proizilazi iz svesti o spoljašnjem svetu, o prirodnim silama (magnetizmu, elektricitetu, gravitaciji itd.).</s><s>Dakle, biti zaljubljen znači biti vezan za nekoga.</s><s>Ova konceptualizacija ljubavi predstavljena je kroz sledeći frazeološki i nefrazeološki materijal u srpskom jeziku: biti srcu prirastao, biti u ljubavi, ljubav preko telefona, ljubav preko žice, ostati u ljubavi, prirasti /komu/ srcu, prirasti /komu/ k srcu, prirasti /komu/ uz srce, prirasti /komu/ za srce, privlačiti kao magnet, a produktivnost pokazuje i u slovenačkom jeziku: biti komu pri srcu, biti magnet za koga, intimno razmerje, ljubezen na daljavo, ljubezen po telefonu, ljubezen vleče koga kam/h komu, ljubezenska nit, ljubezenska zveza, ljubezenski okovi, ljubezensko razmerje, navezati se na koga z vsem srcem, prirasti k srcu komu, okovi ljubezni, spolno razmerje, srce vleče koga kam/h komu, vezala ju je velika ljubezen.</s><s>U ovoj metafori je ljubav predstavljena kao fizička sila koja privlači ili vezuje oba subjekta.</s>\n<s>U metafori LJUBAV JE HRANA/PIĆE (Kövecses 2010: 52, 93–94) ljubav se često doživljava kao hranljiva materija.</s><s>U ovom kontekstu, ljubav se može posmatrati kao hrana za život, što je vidljivo iz sledećeg materijala u srpskom jeziku: biti gladan ljubavi, gutati koga očima, gutati koga pogledom, ljubavni napitak, pijan od ljubavi, živeti od ljubavi, a ima sličnu jezičku sliku i u slovenačkom jeziku: biti lačen ljubezni, ljubezen gre skozi želodec, pojesti koga od ljubezni, požirati koga s pogledi, živeti od ljubezni.</s><s>U ovoj metafori ljubavnici su gladni jedno drugog, gladni naklonosti ili je njihova strast sita.</s><s>6 U slučaju frazema biti odvisen od ljubezni kognitivno gledano možemo govoriti i o metafori LJUBAV JE DROGA/ZAVISNOST.</s>\n<s>Kao posebna grupa izdvaja se materijal koji pripada metafori LJUBAV JE IGRA (Kövecses 2010: 20; Лепихина 2009: 58).</s><s>U osnovi igre kao izvora za ovu metaforu su nagrada, takmičenje i pravila.</s><s>Ova metafora je prisutna u oba jezika, ali nije mnogo produktivna.</s><s>U srpskom jeziku našli smo sledeće jedinice: ljubavna igra, pravila ljubavi, nesreća u ljubavi, dok u slovenačkom: ljubezenska igra, pravilo ljubezni, sreča v igri, nesreča v ljubezni.</s><s>Iz priloženog materijala je jasno da se ovom metaforom poredi često proces zaljubljivanja sa igrom, njenim pravilima i strategijama, te potencijalom za pobedu ili poraz.</s>\n<s>Prema Lejkofu i Džonsonu (Lakoff, Johnson 2003: 49) metafora LJUBAV JE LUDILO sugeriše da se ljubav doživljava kao intenzivno emocionalno stanje koje može izazvati nepredvidljivo i neobično ponašanje, ponekad i izvan okvira zdravog razuma ili racionalnosti.</s><s>Za ovu metaforu nalazimo sledeću jezičku sliku biti lud od ljubavi, biti lud za nekim, izgubiti glavu za nekim, luda ljubav, ljubavno ludilo, odneti (pomešati, pomeriti, pomutiti, uzeti, zaneti, zavrteti) kome pamet, poludeti od ljubavi, poludeti za kim, zavrteti glavu (glavom) nekome (srpski) i biti noro zaljubljen, izgubiti glavo za kom, ponoreti od ljubezni, (po)noreti za kom, spraviti/spravljati koga ob pamet, zadet od ljubezni, zmešati komu glavo, zmešati komu pamet, znoreti zaradi koga (slovenački).</s><s>Lepihina (Лепихина 2009: 64) u kontekstu gubljenja razuma i sposobnosti rasuđivanja, poredi zaljubljenog čoveka sa pijanim čovekom koji ne razmišlja trezveno pod dejstvom alkohola, što se može videti iz jedinica pijan od ljubavi (srpski) i pijan od ljubezni, opit od ljubezni (slovenački).</s><s>Predstava o zaljubljenom čoveku zasnovana je na mišljenju da je zaljubljenost stanje u kome subjekt, zbog osećanja, ne može racionalno da razmišlja i često čini nepromišljene stvari.</s>\n<s>Metafora LJUBAV JE MAGIJA prema Lejkofu (Lakoff 1980: 49) naglašava postojanje magične veze koja vezuje ljubavnike.</s><s>Kako se ljubav tretira gotovo kao magična i neobjašnjiva pojava, nije teško razumeti zašto se ljubav povezuje s magijom.</s><s>U srpskom jeziku sledeći materijal prikazuje ovu sliku: baciti čari na koga, čar ljubavi, očarati nekoga, opčiniti nekoga, dok u slovenačkom: čar ljubezni, očarati nekoga.</s><s>Nestanak ljubavi (magije) je takođe prisutan u oba jezika: nema više magije među njima, 118</s>\n<s>Težnja da se apstraktno osećanje prenese kroz moguće ljudske postupke sa materijalnim predmetima omogućava da se ljubav predstavi kao materijalni predmet.</s><s>Na osnovu ovih primera dolazimo do metafore LJUBAV JE PREDMET (Лепихина 2009: 58).</s><s>U srpskom jeziku imamo sledeću sliku: čuvati (paziti, gledati, voleti) kao zenicu oka (očnu zenicu), pokloniti kome svoje srce, ponuditi ruku i srce, pukla je ljubav, razbiti kome srce, slomiti kome srce, smekšati kome srce, tražiti ljubav, uzvraćati/uzvratiti/vratiti ljubav za ljubav, zabranjena ljubav, zaprositi nečiju ruku.</s><s>U slovenačkom jeziku takođe pronalazimo slične paralele: čuvati koga kot punčico svojega očesa, dati komu srce, iskati ljubezen, izgubiti ljubezen, izgubiti srce, kupljena ljubezen, najti (pravo) ljubezen, podariti komu srce, potrkati na srce koga, prepovedana ljubezen, prodajati ljubezen, stara ljubezen ne zarjavi, vračati komu ljubezen, (za)prositi za čigavo roko, zlomiti komu srce, zlomljeno srce.</s><s>U navedenim jedinicama radi se o shvatanju ljubavi kao o materijalnom predmetu koji se može tražiti, naći, čuvati, izgubiti, dati, kupiti itd.</s>\n<s>U osnovi ove metafore leži predstava ljubavnika kao putnika, koji imaju zajedničku krajnju destinaciju, dok ljubav predstavlja samo putovanje (Kövecses 1986: 82).</s><s>Primeri ove metafore su registrovani kako u srpskom (dovesti koga pred oltar, nagaziti na ludi kamen, stati na ludi kamen, uploviti u novu vezu, uploviti u bračnu luku, životni saputnik, životna saputnica), tako i u slovenačkom jeziku (hoditi s kom, iti pred matičarja, odpeljati koga pred matičarja, popeljati koga pred matičarja, stopiti na nori kamen, stopiti pred matičarja, stopiti pred oltar, zapluti v zakonske vode, zapluti v zakonski (pri)stan, zapluti v zakonsko življenje, življenjski sopotnik, življenjska sopotnica).</s><s>Kraj veze (putovanja) je prisutan i u srpskom i u slovenačkom jeziku: bračni brodolom – zakonski brodolom, putevi su im se razdvojili – raziti se.</s>\n<s>S obzirom da je suština metafore razumevanje jedne pojave kroz prizmu druge pojave (Lakoff, Johnson 2003: 5), može se reći da pojam ljubavi može biti shvaćen kroz pojam rata.</s><s>Ljubav se poredi sa ratnim aktivnostima jer može da rani, ubije, Gj.</s><s>Nikolovski, M. Koletnik: Konceptualizacija ljubavi u srpskom i slovenačkom jeziku osvaja.</s><s>To se vidi u sledećem materijalu iz srpskog jezika: biti rob ljubavi, biti slobodan od ljubavi, ginuti od ljubavi, ljubavna strela, osvajati/osvojiti čije srce, osvajati/osvojiti ženska srca, pepeo (zgarište) ljubavi, pogoditi koga u srce, raniti koga u srce.</s><s>Slične paralele su prisutne i u slovenačkom jeziku: Amorjeva puščica zadane koga, biti prevzet od ljubezni, ljubezenska puščica, ljubezenske rane, osvajalec ženskih src, osvojiti čigavo srce, prebadati srce, rana ljubezni, rane srca, raniti srce, srčne rane, ujetnik ljubezni.</s><s>Iz materijala zaključujemo da ljubav može imati slične karakteristike kao i rat, pri čemu se koriste pojmovi i koncepti iz domena rata kako bi se opisala dinamika i izazovi u ljubavnom odnosu.</s>\n<s>Prema Kevečešu (Kövecses 2010: 146) u metafori LJUBAV JE VATRA, slikom vatre prenose se osećaji, povezani s ljubavlju.</s><s>Vatra često simbolizuje strast, toplinu i intenzitet emocija u ljubavnom odnosu.</s><s>Ova analogija leži u osnovi sledećeg materijala u srpskom jeziku: buknula je ljubav, goreti od ljubavi, goruća ljubav, iskra ljubavi, izgarati od ljubavi, ljubavni žar, (na)ložiti se na koga, (na)paliti se na koga, plamen ljubavi, planula je (planu) ljubav, rasplamsala se ljubav, topiti se od ljubavi, zapaliti ljubav, (za)paliti se na koga, žar ljubavi, žarka ljubav.</s><s>Građa koja odgovara ovoj metafori registrovana je i u slovenačkom jeziku: biti ves v plamenu, goreti od ljubezni, goreti v ognju ljubezni, ljubezen gori, ljubezen se vname, ogenj ljubezni, plamen ljubezni, prižgati komu plamen v srcu, srce gorи <komu> za koga, vneti se za koga, vroča ljubezen, zagret za koga, žar ljubezni, žareti od ljubezni.</s><s>U osnovi ovog materijala leži poređenje osećanja ljubavi s uzavrelom tečnošću ili vatrom, plamenom, gorenjem.</s><s>Shodno tome, prestanak ili slabljenje osećaja aktuelizuje se po analogiji sa gašenjem požara, hlađenjem, snižavanjem temperature, što je prikazano u sledećim jedinicama: pukla je ljubav, ugasila se ljubav (srpski) i ljubezen ugasne, plamen ljubezni pojenja, pogorišče ljubezni (slovenački).</s>\n<s>Metaforu LJUBAV JE VODA nalazimo kod Lepihine (2009: 58), dok Kevečeš (Kövecses 1986: 82) daje sveobuhvatniju formulaciju LJUBAV JE PRIRODNA SILA.</s><s>Prema ekscerpiranim primerima, voda se ističe kao posebno produktivna sila.</s><s>To se uočava u sledećim primerima u srpskom jeziku duboka ljubav, more ljubavi, okean ljubavi, dok u slovenačkom jeziku globoka ljubezen, morje ljubezni, ocean ljubezni, prekipevati/kipeti od ljubezni.</s><s>U ovoj metafori ljubav je opisana kao prirodna sila ili voda koja svojom dubinom i širinom održava tu ljubav.</s><s>120</s>\n<s>U pokušaju da se ljubav objasni kao pojam, često joj se daju antropomorfne karakteristike.</s><s>Tako dolazimo do metafore LJUBAV JE ŽIVO BIĆE (Лепихина 2009: 58), prema kojoj se ljubav predstavlja kao živo biće koje se rađa, razvija i umire.</s><s>Ova metafora je zastupljena u sledećem materijalu iz srpskog jezika: ljubav cveta, ljubav raste, ljubav se rađa, ljubav vene, ljubav umire, dok i u slovenačkom jeziku ima slične realizacije: ljubezen cveti, ljubezen raste, ljubezen se rodi, ljubezen umre.</s><s>Ova slika sugeriše da ljubav ima svoj život, svoje ritmove, evoluciju i sposobnost rasta.</s>\n<s>Teorijska polazišta su pokazala da je izabrana građa pogodan korpus za opisivanje koncepta ljubavi u srpskom i slovenačkom jeziku, jer su jezici sa svojim jezičnim elementima (frazemima, sintagmama, izrazima i sl.) nosioci kulturnih sadržaja, kulturnog nasleđa i kolektivne svesti, koji se mogu iskoristiti za opisivanje različitih kolektivnih pogleda na određene koncepte, kao što je fenomen ljubavi.</s><s>Materijal obuhvata frazeološke i nefrazeološke jedinice koje su analizirane na osnovu kognitivne teorije metafore.</s><s>Materijal je pregledan i analiziran kroz prizmu 13 različitih metafora: LJUBAV JE BAJKA/PRIČA, LJUBAV JE BOLEST, LJUBAV JE FIZIČKA SILA/BLISKA VEZA, LJUBAV JE HRANA/PIĆE, LJUBAV JE IGRA, LJUBAV JE LUDILO, LJUBAV JE MAGIJA, LJUBAV JE PREDMET, LJUBAV JE PUTOVANJE, LJUBAV JE RAT, LJUBAV JE VATRA, LJUBAV JE VODA, LJUBAV JE ŽIV ORGANIZAM/BILJKA/ČOVEK.</s><s>Analiza je pokazala da oba jezika imaju iste metafore sa malim razlikama u pogledu produktivnosti metafora, što se može objasniti kulturnim specifičnostima ili razlikama u istorijskom razvoju jezika, kao i različitim načinom tretiranja stvarnosti od strane govornika.</s>\n<s>Analiza je pokazala da je, kognitivno gledano, ljubav osećanje koje: (1) podseća na bajku, (2) izaziva bolest, (3) snažno privlači, (4) zasićuje ili dovodi do gladi ili žeđi, poseduje, čuva, gubi, kupuje, (9) ima krajnje odredište, (10) pobeđuje, boli, ranjava, (11) izaziva toplinu, ali i opekotine, (12) ima snagu vode ili (13) se rađa, razvija i umire.</s>"}
{"dc.title": "Mogućnosti gazdovanja i očuvanja poplavnih šuma", "dc.creator": "?", "dc.source": "https://dirros.openscience.si/", "dc.subject": "?", "id": "dirros_5380", "pdf_url": "https://dirros.openscience.si/Dokument.php?id=17928&dn=", "text": "<s>Zahvalnica: Želeli bismo da se zahvalimo projektu „Celebrating Biodiversity Governance” (BIOGOV PGI04824) za smernice o participativnim pristupima koji se koriste za izradu ove knjige.</s>\n<s>1.2 O projektu REFOCuS i Rezervatu biosfere 1.3 Studija slučaja: Perspektive zainteresovanih strana za . upravljanje i očuvanje plavnih šuma u prekograničnom . . .</s><s>2.2 Gazdovanje plavnim šumama.</s>\n<s>3.1.5 Dodatno obogaćivanje, obnavljanje i podizanje 3.2.1 Ciljevi upravljanja biodiverzitetima i 3.2.2 Optimizacija proizvodnje drveta visokog 3.2.4 Kako gazdovati sa divljači i zaštititi 3.2.6 Gazdovanje zasadima topola uz</s>\n<s>3.3.1 Šumske štetočine i bolesti u svetu koji 3.3.2 Bolesti topola i njihovih hibrida sa posebnim akcentom na preporuke za</s>\n<s>3.3.5 Jasen u nevolji: programi konzervacije i oplemenjivanja na otpornost prema bolesti sušenja Fraxinus excelsior u Austriji.</s>\n<s>Markus Sallmannshofer, Silvio Schüler, Marjana Westergren 1.1 Svrha priručnika, ciljne grupe i faze pripreme Poplavne šume su među najugroženijim kopnenim ekosistemima, iako zahvaljujući bogatom biodiverzitetu imaju značajan potencijal da doprinesu razvoju lokalnih zajednica.</s><s>One pružaju višestruke ekosistemske usluge, uključujući staništa za divlje životinje i jedinstvene životinjske i biljne zajednice, drvne i nedrvne šumske proizvode, rekreaciona područja za stanovnike i sve veći broj turista, vezivanje ugljenika i još mnogo toga.</s><s>Prostirući se duž velikih rečnih tokova, mnoge poplavne šume dragoceni su ekološki koridori za ugroženu faunu.</s><s>Uzimajući u obzir veliko interesovanje za ova područja, razvoj održivog gazdovanja šumama i očuvanja biodiverziteta, predstavljaju osnovu za održivost poplavnih šuma.</s>\n<s>Svrha ovog priručnika je da osobama koje se aktivno i profesionalno bave šumarstvom i zaštitom prirodnih resursa u Rezervatu biosfere Mura-Drava-Dunav i šire, pruži vodič za upravljanje poplavnim šumama.</s><s>Priručnik pokriva teme kao što su opšti opis poplavnih šuma i njihovih tipova staništa, najbolje prakse za obnovu šuma, genetiku, upravljanje šumama i očuvanjem i zaštitu šuma.</s><s>Namenjen je šumarima i stručnjacima za zaštitu prirode, ali, takođe, uključuje i odeljke koji mogu biti od interesa za nevladine organizacije, građanske inicijative, proizvođače sadnog materijala i kreatore politika.</s><s>Proces izrade priručnika započet je 2018. godine radionicom koja je održana u Sloveniji, a na kojoj se razgovaralo o različitim pogledima šumara, stručnjaka za zaštitu prirode, proizvođače sadnog materijala i lovaca vezano za gazdovanje šumama unutar Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav.</s><s>Radionici je prisustvovalo 37 učesnika iz javne administracije, malih i srednjih preduzeća, nevladinih organizacija i istraživačkih institucija iz Austrije, Hrvatske, Mađarske, Srbije i Slovenije.</s><s>Diskusija je rezultirala zajedničkom listom relevantnih tema o poplavnim šumama, koja je poslužila kao obrazac za dalji razvoj ovog priručnika.</s><s>Tokom čitavog trajanja projekta REFOCuS tražena su rešenja za postavljena pitanja u okviru identifikovanih tema, kroz različite aktivnosti i rezultate.</s><s>Ova rešenja su sumirana u sklopu priručnika i o njima se ponovo razgovaralo sa zainteresovanim stranama na internet radionici održanoj 2020. godine.</s><s>Konačno, priručnik je završen zajedničkim radom predstavnika projektnih partnera, stručnjaka iz oblasti šumarstva i zaštite životne sredine, javne uprave, malih i srednjih preduzeća i nevladinih organizacija.</s><s>Ishod procesa je priručnik o mogućnostima gazdovanja i očuvanja poplavnih šuma, dostupan na šest jezika (engleski, hrvatski, nemački, mađarski, srpski i slovenački).</s><s>Priručnik je razvijen imajući u vidu Rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav, ali teme obuhvaćene priručnikom univerzalne su za sve poplavne šume, što daje priručniku mnogo širi geografski opseg.</s><s>1.2 O projektu REFOCuS i Rezervatu biosfere MuraDrava-Dunav</s>\n<s>Projekat “Resilient riparian forests as ecological corridors in the Mura-Drava-Danube Biosphere Reserve – REFOCuS” deo je Interreg Dunavskog transnacionalnog programa u sklopu prioritetne ose “Environment and culture responsible Danube region”.</s><s>Projekat je posvećen merama koje promovišu održivo gazdovanje i očuvanje poplavnih šuma u rezervatu biosfere i šire.</s><s>Akademske i šumarske institucije, organizacije za zaštitu prirode, kao i nacionalne vlasti iz pet zemalja: Austrije, Hrvatske, Mađarske, Srbije i Slovenije, koje dele Rezervat biosfere MuraDrava-Dunav, udružile su snage u rešavanju pitanja održivog gazdovanja šumama, očuvanja i usmerenog korišćenja šumskih genetičkih resursa i zaštite šuma.</s><s>Više informacija o projektu REFOCuS i njegovim rezultatima možete naći na sledećem linku: http://vvv.interreg-danube.eu/refocus.</s>\n<s>Partneri na projektu su: Slovenački šumarski institut (Slovenija - koordinator projekta), Federalni centar za istraživanje i obuku u šumarstvu (Austrija), Hrvatski šumarski institut (Hrvatska), Univerzitet u Šopronu (Mađarska) i Univerzitet u Novom Sadu, Institut za nizijsko šumarstvo i životnu sredinu (Srbija).</s><s>Pridruženi partneri na projektu, koji podržavaju rad prethodno pomenutih institucija su: Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i hrane (Slovenija), Slovenačke državne šume d.o.o., OE Murska Sobota (Slovenija), Kancelarija Štajerske pokrajinske vlade, uprava okruga jugoistočne Štajerske (Austrija), Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim područjima u Okrugu Koprivnica, Križevci (Hrvatska), Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Uprava za šume (Srbija) i Mecsek Slika.</s><s>1.2-1: Konzorcijum projekta uključujući autore nekoliko poglavlja sadržanih u ovoj knjizi.</s><s>Rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav pokriva površinu od oko 8.300 km2, predstavljajući najveći zaštićeni rečni sliv u Evropi.</s><s>U narednim godinama postaće prvi UNESCO rezervat biosfere koji će se prostirati duž pet država (Austrija, Slovenija, Mađarska, Hrvatska i Srbija).</s><s>Novi rezervat biosfere bogat je biodiverzitetom i sadrži visoku ekološku i kulturnu raznolikost i nasleđe.</s><s>Stoga privlači interese različitih zainteresovanih strana i interesnih grupa.</s><s>Šume pokrivaju površinu od 2.250 km2, što je 27% ukupne površine rezervata i 61% njegovog jezgra.</s><s>One pružaju višestruke ekosistemske usluge, uključujući stanište za divlje životinje, jedinstveni biodiverzitet, drvne i nedrvne šumske proizvode, područja za rekreaciju za stanovnike i sve veći broj turista, vezivanje ugljenika i još mnogo toga.</s>\n<s>Slika.</s><s>1.2-2: Mapa Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav.</s><s>1.3 Studija slučaja: Perspektive zainteresovanih strana za upravljanje i očuvanje plavnih šuma u prekograničnom rezervatu biosfere Mura-Drava-Dunav</s>\n<s>Srdjan Stojnić, Silvija Krajter Ostoić, Mirjana Zavodja Projekat REFOCuS je uključio brojne zainteresovane strane od samog početka i olakšao razmenu znanja između nauke i privrede pomoću radionica kojima su prisustvovali brojni akteri.</s><s>Rezultati dve radionice sažeti su u ovom poglavlju.</s><s>U obe radionice učestvovali su predstavnici šumarske struke, stručnjaci iz oblasti konzervacije prirode, naučni radnici, privatni šumovlasnici i lokalno stanovništvo, odnosno predstavnici svih zainteresovanih strana koje su direktno ili indirektno povezane sa Rezervatom biosfere Mura-Drava-Dunav Politike vezane za šume</s>\n<s>UNESCO-ovi rezervati biosfere, uključujući TBR MDD, trebali bi da se razvijaju po održivom modelu koji uključuje i upotrebu i očuvanje staništa.</s><s>U tom smislu, potrebno je da organizacije za upravljanje nacionalnim rezervatima biosfere razviju planove upravljanja kako bi se postigli ovi ciljevi.</s><s>Postojeće politike vezane za šume stvaraju zakonodavni okvir za aktivnosti očuvanja i upravljanja plavnim šumama.</s><s>Ovaj mozaik veoma kompleksnih politika često stvara zabunu u tumačenju i njegovoj primeni.</s><s>Stoga, u praksi često dolazi do oprečnih stavova između zainteresovanih strana kako je potrebno upravljati šumama unutar TBR MDD Tabela 1.3-1: Zajedničke karakteristike prekograničnog Rezervata Biosfere Mura-DravaDunav (TBR MDD) uočene kroz prizmu politika, pravnih akata i propisa.</s>\n<s>Konflikti interesa između zainteresovanih strana Kada se diskutuje o prioritetnim ciljevima vezanim za upravljanje šumama, zainteresovane strane iz različitih sektora imaju drugačije stavove.</s><s>Na primer, prioritetni cilj šumarskog sektora je proizvodnja drveta (orijentacija ka tržištu) koja je često u suprotnosti sa prioritetima sektora za zaštitu prirode (fokus na očuvanju prirode).</s><s>Ovo se posebno odnosi na gusto naseljene poljoprivredne predele povezane sa područjima sa raznolikim biodiverzitetom, poput plavnih šuma u TBR MDD.</s><s>Ovaj sukob je predstavljen na primeru Koviljsko-Petrovaradinskog rita, smeštenog u Vojvodini, Srbija (Slika 1.3-1).</s><s>Na ovom području korisnici šuma su vlasnici šuma (država/ pokrajina i privatni šumovlasnici), zaposleni u šumarstvu, preduzeća/institucije i meštani.</s><s>Analiza interesnih grupa (korisnika šuma) pokazala je postojanje dve konfliktne zone (Slika 1.3-2).</s><s>U sklopu prve zone, prvu interesnu grupu čine korisnici (vlasnici šuma i šumska gazdinstva) čiji je interes usmeren na korišćenje šuma i čiji je glavni cilj profitabilna seča drveta, dok se druga interesna grupa sastoji od vrlo snažnih interesa vezanih za zaštitu prirode, a koju zastupaju kompanije/ institucije i građani.</s><s>Druga zona sukobljenih interesa otkriva sukob unutar Javnog preduzeća Vojvodinašume, zaduženog za gazdovanje šumama u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, koje je vrlo snažno zainteresovano za profitabilnu proizvodnju drveta s jedne strane, i za zaštitu prirode sa druge strane.</s><s>Da bi se uskladili ovi oprečni interesi, kako zahteva zakonski okvir, preduzeća imaju prednost jer imaju mogućnost da interno traže najprihvatljivije rešenje.</s><s>Trenutni udeli zona zaštite (stroga zaštita 6 %, aktivna zaštita 29 % i isplativa upotreba šuma 65 %) odražavaju stvarni kompromisni paket između vlasnika šuma i interesa preostalih njenih korisnika.</s><s>Potencijalne promene mogu izazvati sukobe, na primer sa drvnom industrijom, ako bi se povećao udeo zona stroge i aktivne zaštite, ili sa zaštitom prirode ukoliko bi se podstakla seča drveta.</s>\n<s>Analitički pristup kakav je predstavljen u primeru pruža snažnu osnovu za aktivniju komunikaciju između sektora šumarstva i zaštite prirode kako bi se tražila ravnoteža između sukobljenih interesa i ciljeva.</s>\n<s>Shvatanja zainteresovanih strana za glavna pitanja upravljanja i očuvanja plavnih šuma i preporuke za upravljanje njima Organizovane radionice pružile su važan uvid u pet aktuelnih tema u okviru TBR MDD, kao što su: opadanje nivoa podzemnih voda, bolesti i štetočine, prirodna obnova, planiranje gazdovanja šumama i dostupnost šumskog reproduktivnog materijala za obnovu šuma:</s>\n<s>Opadanje nivoa podzemnih voda je čest problem u zemljama partnerima na projektu, posebno u slučaju šuma hrasta lužnjaka.</s><s>Sušenje hrasta je česta pojava unutar TBR MDD, kako u zrelim sastojinama, tak i na podmladnim površinama.</s><s>Zatim, klimatske promene su prepoznate kao dodatni problem, jer se predviđa da će negativno uticati na sastojine Legenda: horizontalno – korisnici šuma, vertikalno – interesi korisnika, na njihovom preseku (okrugla polja) prikazuje nivo intenziteta interesa korisnika: Slika 1.3-2: Shematski prikaz - korisnici šuma, interesovanja, interesna polja i zone sukobljenih interesa, predstavljene na primeru rezervata prirode Koviljsko-Petrovaradinski Rit</s>\n<s>rit u Srbiji. hrasta lužnjaka i održivu proizvodnju drveta.</s><s>Uzimajući u obzir bolesti i štetočine, pored uobičajeno prisutnih problema u TBR MDD, poput odumiranja jasena, Phytophthora sp., vetroizvala i vetroloma, problem u Srbiji predstavlja i prisustvo hrastove mrežaste stenice (Corithucha arcuata), kao i prisustvo veoma kompleksne bolesti u plantažnim zasadima topole (bakterijski rak kore, koja je izazvana pod strane Lonsdalea populi).</s>\n<s>(ŠRM), generalno, ne predstavlja ograničavajući faktor za pošumljavanje u TBR MDD.</s><s>Na primer, u Sloveniji tri rasadnika ispunjavaju zahteve za ŠRM u celom regionu TBR MDD.</s><s>Međutim, većina zemalja je naglasila da neredovan urod žira kod hrasta lužnjaka ponekad može da napravi problem da se zadrži kontinuitet proizvodnje.</s><s>Pored toga, eksperti iz Austrije ukazuju na važnost uspostavljanja novih trgovinskih veza sa zemljama jugoistočne Evrope, s obzirom da se seme uvezeno iz zapadne Evrope nije dobro pokazalo u lokalnim uslovima.</s><s>U tom smislu, pojedine preporuke su da rasadničari treba da budu više orijentisani na međunarodnu trgovinu kako bi proširili tržište van granica svojih zemalja, te uspostavili regionalno tržište.</s>\n<s>Što se tiče ŠRM alohtonih vrste drveća (NNTS), smatra se da Juglans nigra i evroameričke topole imaju potencijal da se koriste u TBR MDD u svrhu pošumljavanja, iako je njihova upotreba u određenim zemljama ograničena.</s><s>Međutim, primećene su određene kontradikcije u tretmanu NNTS-a između različitih zemalja.</s><s>Na primer, u Srbiji i Mađarskoj rasadnici godišnje proizvedu velike količine sadnica klonskih topole za potrebu osnivanja plantažnih zasada komercijalnog karaktera, dok se u Sloveniji novi zasad osnivaju samo za eksperimentalne svrhe.</s>\n<s>Sve zemlje imaju planove gazdovanja šumama koji u različitom stepenu razmatraju očuvanje šuma, upravljanje vodama i mnoge druge ciljeve.</s><s>Eksperti iz Slovenije smatraju da plantaže topola i vrba treba da se osnivaju na napuštenom zemljištu, odnosno da ne bi trebalo da se dozvoli privatnim vlasnicima da ih podižu na malim površinama, jer potencijalno mogu da izazovu veće probleme, poput hibridizacije sa autohtonim vrstama drveća. Karakteristično za Austriju je veliki broj malih šumskih poseda i prema tome, izuzetno raznoliko gazdovanje, često ciljano samo na proizvodnju ogrevnog drveta.</s><s>Akteri iz Srbije, kako iz sektora konzervacije prirode, tako i iz sektora šumarstva, istakli su nepostojanje planskog pristupa gazdovanju šumama u skladu sa predviđanjima vezanim za klimatske promene, s obzirom da je proizvodnja drveta u komercijalne svrhe i dalje dominantna u TBR MDD.</s><s>Takođe, većina ovih šuma je ujednačene starosti, što može uticati na njihovu povećanu osetljivost na negativne faktore koje ove promene nose.</s><s>Predstavnici sektora za zaštitu prirode ističu da su potrebne zakonske promene kako bi se ublažili negativni efekti klimatskih promena na šumske ekosisteme.</s>\n<s>Pirodna obnova šuma se izuzetno teško postiže zbog gustog sklopa prizemne vegetacije i stoga zahteva ljudsku intervenciju.</s><s>Prizemna vegetacija je prepoznata kao jedan od ograničavajućih faktora uspešnog obnavljanja šuma.</s><s>U slučajevima kada prizemna vegetacija nije gusta, predlažu se intervencije koje imaju za cilj prirodnu obnovu šuma.</s><s>Postoji velika zabrinutost da li će domaće vrste drveća moći da se prilagode na intenzivne klimatske promene.</s><s>Nekoliko potencijalnih vrsta je odabrano kao podobno za pošumljavanje u Austriji, a to su hrast kitnjak, od autohtonih, i crni orah i bagrem, od alohtonih vrsta, iako postoji zabrinutost za njihovu potencijalnu invazivnost.</s><s>Zatim, strategije očuvanja šuma treba razmotriti i sa aspekta klimatskih promena koje su postale ozbiljan problem i rizik za šumarstvo u proteklim decenijama.</s>\n<s>Nedostatak prirodne regeneracije je veoma izražen u Mađarskoj i Srbiji, mada dokumentovano je da se određene vrste uspešno spontano obnavljaju čak i na nekarakterističnim zemljištima (poput hrasta lužnjaka koji raste na peščanim nanosima ili zaslanjenom zemljištu).</s><s>Stoga, uprkos problemima sa prirodnom regeneracijom, ipak je ne treba u potpunosti zanemariti i ignorisati.</s><s>Takođe, velike površine pod plantažama hibridnih topola i vrba u gore pomenutim zemljama, kao i uticaj divljači takođe predstavljaju prepreku prirodnoj regeneraciji u TBR MDD.</s>\n<s>Tabela 1.3-2: Glavna pitanja u vezi sa gazdovanjem i očuvanjem plavnih šuma u Rezervatu Biosfere Mura-Drava-Dunav (TBR MDD), kako je procenjeno tokom radionice u Novom Sadu (april 2019), a dopunjeno od predstavnika zemalja tokom onlajn radionice održane 15. oktobra 2020. 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Nizijski plavni šumski ekosistemi pružaju važne ekosistemske usluge; one funkcionišu kao prirodni tamponi duž reka pružajući zaštitu od pretnje od poplava uz fizičku, hemijsku i biološku zaštitu zemljišta.</s><s>Karakterišu ih visok biodiverzitet i produktivnost i igraju važnu ulogu u održavanju raznolikosti vrsta.</s><s>Njihova rekreativna i estetska vrednost je sve više prepoznata tokom poslednjih decenija.</s><s>Uprkos tome, plavne šume su pod pritiskom istorijskog i trenutnog neodgovarajućeg gazdovanja, velikih ekoloških promena i globalizacije.</s><s>Istovremeno, potreba za plavnim šumama dobrog zdravstvstvenog stanja se povećava jer se, na primer, u većoj meri očekuju klimatski povezane rizične situacije kao što su nabujali rečni tokovi izazvani vremenskim nepogodama.</s><s>Visokoproduktivne šume mogu značajno da doprinesu ublažavanju klimatskih promena .</s>\n<s>Uticaj čoveka na reke i na pojavu poplava je poznat od davnina.</s><s>Uprkos međusobnom dugotrajnom uticaju ljudi na reke i obrnuto, transformacije u plavnim šumama su se dešavale postepeno a u skladu sa razvojem društva.</s><s>Prvo i možda najznačajniji uticaj na plavne šume čovek je uradio u 7. veku kad je kolonizacija diktirala seču i uklanjanje velike količine šuma radi obezbeđivanja dovoljne količine poljoprivrednog zemljišta za ishranu.</s><s>Do 17. veka korišćenje šuma je bilo umereno, za izgradnju kuća, grejanje i lov.</s><s>Sledeći talas promena, sa prelazom iz 17. u 18. vek doveo je do isušivanja i regulisanja vodotokova.</s><s>Navedene aktivnosti, izvedene preusmeravanjem i produbljivanjem vodotokova, kao i promenom režima plavljenja (nivo podzemnih voda može se smanjiti i za nekoliko metara), značajno su narušile dugotrajne ekološke uslove plavnih šuma i vremenom dovele do izumiranja.</s><s>Paralelno sa ekstenzivnim aktivnostima korišćenja zemljišta, gazdovanje šumama je dovelo je do građevinskih radova (npr. izgradnju šumskih puteva i pruga, kanaliziranje potoka, premošćavanje vodotokova), i seče na većim površinama u do tada samo umereno korišćenim šumama (Slika 2.1-1).</s><s>Sledeća što se dogodilo je je postupna zamena domaćih vrsta drveća stranim.</s><s>Posebno su bile popularne brzorastuće vrste drveća 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Promenjena dinamika reke poput topola, crnog oraha, hrastova, jasena...</s><s>U nastojanju da se obezbedi proizvodnja kvalitetnog drveta osnivane su plantaže od brzorastućih vrsta drveća do priznatih klonova.</s><s>Kako su ove vrste zahtevale slične ekološke uslove, plantaže su često kombinovane sa poluprirodnim plavnim šumama.</s><s>Intenzivna poljoprivredna proizvodnja je uništila 90% šuma plavnih područja Evrope tokom prošlog veka.</s><s>Širom sveta, krčenje šuma, fragmentacija i zaštita prirodnih plavnih šuma i dalje su glavni problemi.</s>\n<s>Na početku 17. i 18. veka došlo je do obimnog isušivanja reka i prve legislative o vodosnabdevanju u rečnim plavnim predelima (Slika 2.1 -2).</s><s>Do danas, rečni sistemi su promenjeni u velikom obimu kako bi se podržala plovidba i omogućila proizvodnja energije u hidroelektranama.</s><s>Ove modifikacije su regulisale rečne tokove i zajedno sa odvodnjavanjem dovele do povećanog rizika od poplava u donjim delovima vodotokova.</s><s>Uzvodno, posledice promenjene dinamike vodotokova su uglavnom ekološke prirode.</s><s>Usled ugroženosti od poplava izgrađeni su nasipi za zaštitu, što je dovelo do ponovne izmene ekosistema i fragmentacije i prekida veze između vodotoka i šuma zavisnih od plavljenja.</s><s>Regulacije rečnih vodotokova ometaju prirodnu dinamiku poplava sa periodičnim pojavljivanjem i prekidaju lateralno snabdevanje hranljivim materijama.</s><s>To je značajno ugrozilo i izmenilo ekološke uslove, dovelo do gubitka šuma mekih lišćara i drastično smanjilo prirodnu obnovu tipičnih šumskih vrsta kao što su vrbe ili crna topola (Slika 2.1-3).</s><s>Hidroelektrane u kombinaciji sa povećanom brzinom protoka vode i skraćenjem sedimentnog transporta uzrokuju brzo usecanje korita reke i snižavanje vodostaja.</s><s>Pored toga, intenzivna korišćenje podzemnih voda snižava nivo njihovog pojavljivanja.</s><s>Ovakva izmenjena dostupnosti vode čini vrste drveća plavnih šuma ranjivim na sušu, čije se pojavljivanje očekuje sve češće u izmenjenim klimatskim uslovima.</s><s>Slika 2.1-1: Velike seče šuma promenile su šumski predeo i dovele do pojave nejednakih šumskih jedinica za gazdovanje</s>\n<s>Poremećaji u šumama su sastavni deo šumskih ekosistema, naročito u plavnim šumama gde su periodične poplave važne za očuvanje karakterističnih vrsta za ove šume.</s><s>Klimatske promene, zagrevanje, izmenjeni režim padavina, učestalost i jačina ekstremnih klimatskih pojava su u interakciji sa negativnim promenama u šumama i imaće posledice na plavne šume.</s><s>Došlo je do promene staništa i ranjivost zajednice plavnih šuma je povećana.</s><s>Usled promena staništa očekuje se prisustvo novih patogena (bolesti i štetočina).</s><s>Pored toga, očekuje se da će sposobnost prilagođavanja biti veća za štetočine i bolesti nego za vrste koji su im domaćini zbog kraćeg trajanja životnog ciklusa.</s><s>Kao posledica toga, interakcije između abiotičkih stresnih pojava Sl. 2.1.-3: Izmene rečnih vodotokova dovele su do gubitka odgovarajućih staništa za šume mekh lišćara i drastično smanjili prirodnu obnovu tipičnih vrsta plavnih šuma kao što je vrba (Salix sp.) ili crna topola (Populus nigra) 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Globalizacija i biotičkih faktora, će verovatno postati glavni pokretači pojave šteta prouzrokovane štetočinama i bolestima.</s><s>Slično štetočinama i bolestima, širenje alohtonih i invazivnih vrsta može da se poveća što će rezultirati većim pritiskom na autohtone biljne zajednice .</s>\n<s>Od praistorije pa do danas, prisutna je razmena biljaka i životinja na međunarodnom nivou kako u šumarstvu tako i u poljoprivredi i hortikulturi.</s><s>Pored toga, globalizacija sa međunarodnom trgovinom i putovanjima danas snažno doprinosi slučajnom širenju alohtonih vrsta.</s><s>To može rezultirati povećanim brojem štetočina i bolesti koje nisu karakteristične za autohtone vrste kao i povećanim prisustvom alohtonih biljnih vrsta.</s><s>Plavne šume naročito su podložne invaziji alohtonih biljnih vrsta zbog velike količine dostupnih hranljivih materija, čestih promena koje izazivaju povoljne svetlosne uslove kao i prirode reka koje deluju kao prenosioci semena i vegetativnog biljnog materijala.</s><s>Alohtone štetočine i patogeni se mnogo lakše šire nenamerno nego biljnim materijalom zbog njihove male veličine i/ili aktivnog kretanja.</s><s>Authotone vrste nemaju otpornost na strane patogene i obično su osetljivije nego vrste drveća u autohtonim staništima ovih štetočina i patogena.</s><s>Kroz svoju patogenost, alohtone štetočine i patogeni imaju veliki potencijal da promene sastav i strukturu šumskih sastojina.</s>\n<s>Invazivne biljke koje nisu autohtone, štetočine ili patogeni mogu da promene sastav i strukturu šumskih vrsta što može imati snažan uticaj kroz izmenu ekosistemskih usluga plavnih šuma.</s>\n<s>Zbog njihovog značaja, i nepovoljnog statusa očuvanja prirodnih resursa (Slika.</s><s>2.1-4), plavne šume su nacionalno i međunarodno prepoznate što potvrđuju brojna dokumenta, kao što su Ramsarska konvencija (Ramsar Convention), proces Šume Evropa (Forest Europe process), strategija EU o biodiverzitetu (EU Biodiversity strategy) i Direktiva o staništima (Habitats Directive).</s><s>Svi ovi dokumenti pozivaju odgovorne nacionalne agencije, službe i rukovodioce da njima upravljaju na održiv način uz ravnotežu dugoročnog razvoja i ekosistemskih usluga.</s><s>2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Uspostavljanje ravnoteže u razvoju plavnih šuma i ekosistemskih usluga zahteva uključivanje novih pristupa u koncept održivog gazdovanja šumama.</s><s>Dva pristupa su pejzažna (predeona) perspektiva (od suštinskog značaja u upravljanju ekosistemom) i koncept ekološkog integriteta.</s><s>Da bi se uspostavila ravnoteža, prvi pomenuti pristup treba shvatiti kao integrisano, holističko upravljanje šumama na predeonom nivou a drugo kao sposobnost plavnih šuma da podrži i održi svoje predeone, strukturne, kompozicione i funkcionalne komponente .</s><s>Sa predeone tačke gledišta, plavna šuma se može posmatrati kao šumska matrica, sastavljena od različito oblikovanih šumskih delova (kompleksa) i koridora.</s><s>U većini slučajeva, oba predeona elementa su heterogena imajući u obzir njihovu strukturu jer se u okviru njih nalaze različiti tipovi i podtipovi šumskih staništa, sa različitim veličinama osnovnih i zaštitnih zona.</s><s>Uzimajući u obzir neke od efekata izolovanosti kao što su: I) šumsko stanište koje je široko raspoređeno na svom prirodnom staništu je otpornije od staništa koja su rasparčana, II) veće šumsko stanište sa većim jezgrom je superiornije od onog manjeg, III) granično šumsko stanište je otpornije na uticaje okoline nego ono rasparčano na manje delove, postaje sasvim jasno da se ekološki integritet šumskih staništa povećava sa veličinom i kompaktnošću sastojina.</s><s>Takvo posmatranje plavnih šuma ima neke prednosti u odnosu na trenutne prakse gazdovanja šumama; posmatraju se plavne šume u celini umesto da se smatraju zbirom delova, uvode se nove alternative u gazdovanje šumama i čini da gazdovanje šumama doprinosi očuvanju prirode i većem integritetu šumskog staništa.</s><s>Trenutna rasprostranjenost plavnih šuma (Slika 2.2-1) pokazuje da se uspostavljanjem većih kompleksa gazdinskih jedinica može postići boljim planiranjem uz bolju raspodelu starosnih klasa i razvojnih faza.</s><s>Ovo nije primenljivo na podtipove rečnih staništa, koji se nalaze duž vodotokova, čije uzdužno prostiranje (Slika 2.3-1) često onemogućava stvaranje osnovnih jedinica.</s><s>Shodno tome, ove podtipove staništa treba efikasno pratiti i njima gazdovati (npr. individualni i grupni sistemi selekcije, strukturno razređivanje) kako bi se sprečila njihova dezintegracija.</s><s>Kao što se pretpostavljalo, gazdovanje kompleksima šuma podrazumeva premeštanje plantaža i rasadnika daleko od osnivnih jedinica i zaštitnih zona kako bi se izbegao potencijalni prodor invazivnih vrsta i neželjenih efekata (npr. oprašivanje).</s><s>2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Uz ova dva pristupa, veći napori treba da se utroše na bolje razumevanje biodiverziteta, hipotezama promena i uticaju na prakse gazdovanja šumama.</s><s>U vezi sa hipotezama promena vredi istaći posredne promene i hipotezu osiguranja.</s><s>Prethodno podrazumeva da je biodiverzitet najveći između dve uzastopne promene, samo ako je period između te dve uzastopne promene dovoljno dugačak (ne predugačak, ni prekratak).</s><s>Ova hipoteza dobro funkcioniše u mnogim šumama, uključujući plavne šume.</s><s>Njen ishod se lako može otkriti duž dela koji se proteže između vodenog kanala i van granice poplave (poglavlje “Struktura i ekologija rečnog plavnog pejzaža”).</s><s>U ovom delu, pionirske sukcesivne sastojine, mogu se naći u blizini vodenih tokova gde su promene najčešće i najteže.</s><s>Nasuprot tome, najnaprednije sastojine plavnih šuma, šume hrasta lužnjaka, se obično javljaju u zoni plavljenja.</s><s>Kao takve i dalje zavise od vodnog režima, ali su zaštićene od čestih promena.</s>\n<s>Hipoteza osiguranja se odnosi na postojeće sastojine vrsta drveća i njihovo funkcionisanje.</s><s>Vrste, koje su trenutno suvišne Slika 2.2-1: Gazdovanje zasnovano na gazdinskim jedinicama (Tipovi staništa Murska Šuma) 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>2.2 Gazdovanje plavnim šumama u funkcionisanju šumskog staništa, mogu u određenom trenutku, npr. nakon novonastalih promena, preuzeti neke funkcije koje su ranije obavljale izumrle ili isčezle vrste.</s><s>Ova činjenica je značajna za razumevanje tipova i podtipova šumskih staništa i sastava vrsta drveća, koje ne treba shvatati kao trajne i fiksne, već kao privremene i koje se razvijaju u vremenu i prostoru.</s><s>Hipoteza o osiguranju može igrati značajnu ulogu u budućim plavnim šumama.</s><s>Razlog za to je što mnoge dominantne vrste drveća aktuelnih šumskih zajednica pate od raznih bolesti i uticaja na životnu sredinu i tako može doći do njihovog nestajanja na određenim lokalitetima (poglavlje “Podrška adaptaciji šuma izborom odgovarajućeg šumskog reproduktivnog materijala”, i poglavlja “Zdravlje šuma”).</s>\n<s>Plavne šume su složeni ekosistemi koji su izloženi i zavisni od mnoštva prirodnih i čovekovih uticaja.</s><s>Zbog njihove krhkosti i verovanja da bi efekti štetnih radnji mogli da imaju uticaj dalje od većih delova rečnog plavnog predela, ovim šumama se upravlja u različitim prostornim razmerama i u skladu sa dobrim praksama i razvijenim ekološkim znanjem.</s><s>Oni koji gazduju plavnim šumama se ohrabruju da sprovedu odgovarajuće pristupe pri gazdovanju, uključujući odgovarajući prostorni raspored vrsta karakterističnih za tipove i podtipove staništa plavnih šuma (prostorno planiranje) sa jasnom svešću o rizicima koje predstavlja izmena vodotokova, klimatske promene, štetočine i bolesti i invazivne vrste kako bi se održao ekonomski potencijal i ekološka vrednost ovih šuma za buduće generacije.</s>\n<s>Struktura i ekologija rečnog plavnog pejzaža Dinamičan odnos vode i zemljišta je glavni proces koji proizvodi i održava različite vrste rečnih plavnih predela (Tabela 1) i stvara mnoštvo staništa koja naseljava biljni svet, prilagođava se i opstaje.</s>\n<s>Uravnoteženi plavni predeli: ravničarska područja, voda koja vijuga kroz nekohezivni sedimentni materijal, javljaju se promene predela</s>\n<s>Plavni predeli sa stabilnim plavnim režimom: ravničarska područja, voda koja vijuga kroz kohezivni sedimentni materijal, neznačajne promene predela</s>\n<s>Plavni predeo se sastoji od 4 grupe predeonih elemenata, dodatno podeljenih na ekotope i eko-elemente.</s><s>Prva i najznačajnija grupa obuhvata stajaće i tekuće vode.</s><s>Međusobno povezane mrežom kanala, voda olakšava biljkama naseljavnje raznovrsnih staništa (mnoge od njih se smatraju biljkama za pripremu staništa za dolazak šumskih pionirskih vrsta), da opstanu i razvijaju se, tako što im donose grube i fino zrnaste materije, zemljište i hranljive materija.</s>\n<s>Druga grupa elemenata predstavlja podzemne vode koje su deo kompleksnijeg sistema nazvanog podzemni vodeni akviferi (ibid.).</s><s>Pored tekuće vode, podzemne vode su drugi izvor vlage za plavne šume i postaju najvažniji faktor tokom sušnih perioda.</s><s>Mreža podzemnih voda koja teče takođe stvara i održava sopstvena staništa, nazvana močvarne šume.</s><s>Treća grupa elemenata plavnih predela, od suštinskog značaja za zajednice biljaka plavnih područja je grupa geomorfnih karakteristika.</s><s>Međusobna povezanost vodenih tokova u rečnom plavnom pejzažu dovodi do stvaranja meandara i različitih mreža kanala koji stvaraju usečene obale, ostrva, nasipe i ravnice sklone poplavama, bogate udolinama i grebenima (ibid.; Van der Molen et al. 2003), a sve su to potencijalna staništa šumskih biljaka i malih i velikih šumskih zajednica (Slika.</s><s>2.3-1).</s><s>2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Poslednja grupa elemenata plavnih predela predstavlja vegetativnu prostirku, u našem slučaju plavne šumske biljne zajednice (ibid).</s><s>Granice šumskih biljnih zajednica u plavnim predelima nisu uvek tako primetne kao u predelima sa mnogo jasnijim ekološkim zonama (npr. planinski predeo, predeo visokog karsta), ali plavne šumske zajednice u velikoj meri zavise od njih.</s><s>Nesumnjivo najznačajniji za njihovo postojanje su periodi plavljenja, makro i mikro morfološki promene, padavine i tipovi zemljišta .</s><s>Navedeni faktori omogućavaju razlikovanje tri glavna tipa šuma plavnih predela duž lateralnog preseka koje povezuje vodeni kanal sa granicom plavljenja, tačnije visoke plavne šume, plavne Slika 2.3-1: Šema potencijalnih plavnih staništa sa usečenom obalom, ostrvima, nasipima i ravnicom 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Najniža i najbliža vodi su staništa na obalama, grebenima i ostrvima, kao i na nanosima, koje su pogođene izmenama vodostaja, a prekrivena su šumama.</s><s>Iako su ova staništa sposobna da izdrže konstantne promene nivoa vode, dugotrajna izloženost plavljenju i uticaj vodenih struja, često su nestabilna.</s><s>Do nestabilnosti dolazi zbog struja koje menjaju strukturu obale reke, transportuju aluvijalni materijal u rečna korita, spiraju i olakšavaju kolonizaciju novih staništa.</s><s>Plodnost zemljišta na ovim mestima je slaba zbog dugotrajnog zasićenja vodom i znatno nerazvijenim zemljištem.</s><s>Topola (Populus sp.), jasen (Fraxinus sp.), vrba (Salix sp.) i brest (Ulmus sp.) rastu na dobro dreniranim, stabilnim lokacijama.</s><s>Nasuprot tome, pionirske vrste vrba (Salix eleagnos, incana, A. glutinosa) se javljaju na mestima pored vode (npr. obalama, nanosima i ostrvima).</s>\n<s>Slika 2.3-2: Lateralni presek sa karakterističnim tipovima šumama plavnih predela Slika 2.3-3: a) Naseljavanje novih rečnih staništa na ostrvima, b) stabilna zemljišta mogu podneti konstantne promene nivoa vode , ali erozija rečnih obala je suštinska komponenta sistema c) plavna oblast naseljena vrbama (Salix).</s><s>2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Druga vrsta su visoke plavne šume koje su van domašaja promena toka reka, ali su i dalje u granicama redovno plavljenih područja.</s><s>Ova mesta su uglavnom naseljena tipičnim vrstama za plavne šume kao što je brest (Ulmus laevis), hrast ljužnjak (Quercus robur), grab (Carpinus betulus) i jasen (Fraxinus excelsior, F. angustifolia) i povremeno gorski javor i klen (Acer pseudoplatanus, A. campestre), koji zahtevaju dobro drenirano zemljište i veoma kratkotrajno plavljenje.</s><s>Osim javora i pratećih vrsta, kao što su lipa i divlja trešnja (Acer sp., Tilia sp., Prunus avium), ostale vrste naseljavaju redovno plavljena područja sa ponekad isušenim zemljištem.</s><s>Ipak, za razliku od plavnih šuma, koje su veoma tolerantne na vlagu i dugotrajno plavljenje, šume na ovim područjima preferiraju redovne sezonske poplave.</s><s>Kako ove šume takođe naseljavaju mesta daleko od vodenih kanala, gde su periodi poplava znatno kraći, više zavise od podzemnih voda i padavina.</s><s>Padavine su posebno važne u suvljim periodima pre listanja drveća jer je nekim vrstama, kao što je hrast lužnjak, potrebno dovoljno vode za sprovođenje vode i rastvorenih hranljivih materija od lišća do korena.</s>\n<s>Poslednja vrsta plavnih šuma su močvarne šume.</s><s>Ove šume naseljavaju male i velike depresije pod vodom, kod kojih su hidrična zemljišta slabo drenirana zbog visokih nivoa mreža podzemnih voda i dugotrajnog plavljenja.</s><s>Za razliku od visokih i tipičnih plavnih šuma, ove šume su sposobne da prežive na mestima sa čestim anaerobnim uslovima zbog stagnirajuće vode.</s><s>Glavna vrsta ovih šuma je crna jova (Alnus glutinosa).</s><s>Međutim, zbog talasastih terena (često do visine jednog metra), manje plavljenje lokacije često su nastanjena brestom, hrastom lužnjakom i jasenom (Ulmus laevis, Quercus robur, Fraxinus sp.).</s><s>Što se tiče rečnog plavnog predela u celini, ravnice sklone poplavama su mesta gde se najveći obim hranljivih materija proizvodi, skladišti i raspada i transportuje na druga manje plodna mesta pri dolasku poplava.</s>\n<s>kroz uske vodotokove laevisom i Q. robur van domašaja izmene vodotokova, ali i dalje u granicama redovno plavljenih područja Slika 2.3-5: Močvarne šume sa Alnus glutinosom.</s><s>2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>Plavne površine duž reka Mura, Drava i Dunav su šumska staništa.</s><s>Da bi se sačuvala, deo njih je uključen u mrežu Natura 2000.</s><s>Najznačajnije sa ekološkog, ekonomskog i socijalnog aspekta su *91E0 Aluvijalne šume sa Alnus glutinosa i Fraxinus excelsior (AlnoPadion, Alnion incanae, Salicion albae), 91F0 Plavne mešovite šume Quercus robur, Ulmus laevis i Ulmus minor i Fraxinus excelsior ili Fraxinus angustifolia, duž velikih reka (Ulmenion minoris), 91L0 Ilirske šume hrasta i bresta (Erythronio-Carpinion) i 91L0 Subatlanske i evropske šume hrasta i bresta - Carpinion betuli.</s><s>Prema ekotipu, postoje četiri tipa šumskih staništa.</s><s>Prvi i najheterogeniji *91E0 tip šumskog staništa obuhvata različite podtipove, koji se mogu grupisati u dve grupe,koji su iz praktičnih razloga nazvani grupa vrba i crne jove.</s><s>Vrbe su tipični predstavnici obalnih šuma koje su vlažne, često plavljene, ali dobro drenirane lokacije uz rečno korito (Slika 2.4-1).</s><s>Nasuprot tome, podtip šumskog staništa crne jove obično nastanjuju vlažna i slabo aerisana staništa u poplavnom delu gde se formiraju močvarne šume.</s><s>Njihova mesta često karakterišu anaerobni uslovi izazvani dugotrajnim poplavama i stajaćom vodom i teškim sabijenim zemljištem.</s>\n<s>Preostala tri tipa šumskih staništa naseljavaju poplavna područja, što ih karakteriše da se tako i zovu - tipične plavne šume.</s><s>Njihova dominantna vrsta je hrast lužnjak.</s><s>Međutim, za razliku od močvarnih šuma crne jove, šume hrasta lužnjaka u velikoj meri zavise od redovnih plavljenja tekućim i podzemnim vodama, ili padavinama.</s><s>Razlike u sastavu imeđu pomenutih tipova staništa su često teško primetne i posledica su minimalnih promena i mikrolokaciji.</s>\n<s>Tip šume: *91E0 Aluvijalna šuma Alnus glutinosa i Fraxinus excelsior (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae) Ovaj tip šumskog staništa sadrži tri podtipa.</s><s>Prvi podtip, koji obuhvata sastojine vrba, obično se razvija kao dva sukcesivna tipa.</s><s>Prilično je nestabilna pionirska sastojina koja naseljava staništa uz izvore vode kao što su obale reka i ostrva, a sastoji se od nižih i žbunastih vrba i jova (Salix sp., Alnus sp.).</s><s>Nasuprot tome, razvijeniji tip sastojine se sastoji od odraslih primeraka vrba sp.).</s><s>Obično se nalazi na stabilnim i ravnim staništima uz korito reka koje su često izložene redovnom plavljenju usled promenom vodostaja.</s>\n<s>Plodnost zemljišta je u oba slučaja slaba zbog sedimentnog zemljišta, sačinjenog od grubog i finog šljunka, peska i mulja.</s><s>Na ovakvom staništima, pojavljuju se i hidromorfna zemljišta.</s><s>Drugi podtip staništa karakterišu malati uz obale reka, uglavnom sastavljene od bele vrbe (Salix alba) i crne topole (Populus nigra).</s><s>Obe vrste formiraju pojedinačne manje grupe.</s><s>Mesta su dobro do umereno isušena i često se sastoje od umereno dubokih do dubokih glinovitih staništa.</s>\n<s>Poslednji podtip staništa predstavljaju močvarne šume crne jove (Alnus glutinosa).</s><s>Ovaj podtip staništa naseljava najniže nivoe terena u plavnim područjima koje se sastoje od zemljišta koja su bogata humusom i glinoom, a takođe su često zabarena zbog padavina i podzemnih voda tokom većeg dela godine.</s><s>Crna jova formira čiste i mešovite sastojine.</s><s>U slučaju mešovitih šuma, formiraju se močvarna i vlažna staništa, koje najčešće čine hrast lužnjak (Quercus robur), brest (Ulmus laevis), jasen (Fraxinus excelsior) i njima sličnim vrstama.</s>\n<s>Ovaj tip staništa je bogat vrbom, topolom, brestom, jasenom i mnogim žbunastim vrstama,a obuhvata veliki broj različitih fitocenoza.</s>\n<s>Obnova ovog tipa se razlikuje od lokaliteta.</s><s>Rečna šumska staništa, uz vodotokove sa prožetim kanalima se mogu lako regenerisati prirodnim putem.</s><s>Nasuprot tome, staništa vrba, topola kao i crna jova mogu se regenerisati veštačkim putem (na primer: Polanske šume crne jove, koja se nalazi između sela Mala Polana i Mostje/ Banuta, Slovačka).</s><s>Glavni razlog je invazivna prizemna vegetacija koja guši i ometa (ili čak inhibira) klijanje semena.</s><s>Ovo šumsko stanište ima veliki ekološki značaj.</s><s>Ono kombinuje kopnenu i akvatičnu vegetaciju, a u njemu se nalaze brojne biljne i životinjske vrste.</s><s>Takođe ima veoma značajnu zaštitnu ulogu 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>2. PLAVNE ŠUME jer reguliše vodni režim i vodeni ciklus i na taj način doprinosi povećanju bezbednosti od poplava.</s><s>Takođe je zapažena značajna uloga ovog tipa staništa sa stanovišta gazdovanja šumama.</s><s>Poznato je da crna jova, bela vrba i topola proizvode kvalitetno i brzorastuće drvo koje se koristi u drvnoj industriji.</s><s>Dosta podtipova rečnih šumskih staništa je osetljivo i veoma podložno degradiranju.</s><s>Faktori, koji utiču na njihovo dalje očuvanje i opstanak u ovom okruženju su njihova retkost pojavljivanja, struktura njihovih staništa, kompatibilnost sa kompaktnijim šumskim tipovima i ljudskim aktivnostima.</s><s>Prva dva faktora su čisto ekološka.</s><s>Iako se retkošću ne može upravljati, oblici staništa se mogu održati i poboljšati održavanjem stabilnih i oslobođenih od konkurentnijih autohtonih i alohtonih vrsta drveća koje ih ugrožavaju.</s><s>Aktivnosti kao što je fragmentacija staništa, kontrola poljoprivrednog zemljišta, konverzija korišćenja zemljišta treba pažljivo isplanirati, nadgledati i regulisati adekvatnim zakonskim okvirom.</s>\n<s>91F0 Plavna mešovita šuma Quercus robur, Ulmus laevis, Ulmus minor i Fraxinus excelsior ili Fraxinus angustifolia, duž velikih reka (Ulmenion minoris), 91L0 Ilirska šuma hrasta i bresta (Erythronio-Carpinion) i 9160 Sub - atlanska i srednje evropska šuma hrasta ili hrasta i bresta</s>\n<s>Tipovi staništa sa šiframa 91F0, 91L0 i 9160 imaju slične ekotipove i često se mogu razlikovati samo u smislu specifičnih faktora kao što su odvodnjavanje i vrsta zemljišta, vlaga, padavine i prisustvo podzemnih voda.</s><s>Sa sukcesivne tačke gledišta, ovi tipovi plavnih šumskih staništa smatraju se najrazvijienijim od svih rečnih tipova staništa.</s><s>U tom kontekstu vredi pomenuti da se šumski tip staništa 9160 često smatra samo drugačije klasifikovanim tipom staništa od 91F0.</s>\n<s>Zbog neravnomerno raspoređenog zemljišta, alavijalni nanosi nisu ravni.</s><s>Njihove modulacije na nivou mikroreljefa stvaraju mnoštvo različitih staništa (što je niže ono je vlažnije i obrnuto) za mešovitu vegetaciju, žbunje i vrste drveća koje se razlikuju u pogledu njihove tolerancije na vlagu.</s><s>Mesta su uglavnom slabo aerisana sastavljena od umereno dubokih ili dubokih glinenih, pa čak i sedimentnih čestica i skeleta.</s>\n<s>Kod njih dominira hrast lužnjak (Quercus robur) koji je pomešan sa brestom (Ulmus laevis), jasenom (Fraxinus angustifolia, F. excelsior) i još nekim pratećim vrstama.</s><s>Međutim, ako je tlo dovoljno izdignuto i samim tim manje izloženo dugotrajnim plavljenjima,u njemu se takođe pojavljuje i grab (Carpinus betulus), mleč (Acer platanoides) i još neke vrste koje podnose 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>2. PLAVNE ŠUME veoma vlažna zemljišta.</s><s>Znatno kraće plavljenje kao i manje vlage su stoga velika razlika između 91F0/9160 i 91L0 tipova šumskih staništa.</s><s>Ipak, sva tri tipa staništa prisutna su na različitim tiovima terena.</s>\n<s>Poreklo ovih vrsta plavnih šumskih staništa u velikoj meri varira.</s><s>Iako ovi tipovi deluju identično sa stanovišta obnove šuma, posebno veliki kompleksi se često uspostavljaju pomoću podsejavanja žira.</s><s>Prirodna obnova hrasta lužnjaka je izazovna i često neuspešna.</s><s>Glavni faktori su nedostatak svetlosti, prisustvo mnogih vrsta sisara, nedovoljno plodonošenje, agresivna prizemna vegetacija(poglavlje “Prirodna i semenska regeneracija hrasta lužnjaka”).</s>\n<s>Potencijal upravljanja plavnim šumama kod 91FO i 91E0 tipova staništa je ogroman.</s><s>Kao i svi tipovi plavnih šumskih staništa, doprinosi režimu vodosnabdevanja i plovidbe i stanište je mnogih biljnih i životinjskih vrsta.</s><s>Pored toga, stabla hrasta lužnjaka i pratećih vrsta kao što su brest i jasen su dragocena za drvnu industriju pošto se drvo koristi u proizvodnji drvne građe, dasaka i nameštaja (poglavlje “Optimizacija proizvodnje drveta visokog kvaliteta u sastojinama tvrdih lišćara”).</s><s>Kako sva tri tipa šumskih staništa naseljavaju ekološki slična mesta, svi su oniugroženi od istih stresnih faktora, kao i od bolesti, prodora alohtonih i invazivnih vrsta drveća kao i fragmentacije i konverzije zemljišta.</s><s>Ubedljivo najštetniji faktori su, čini se, biljne bolesti, kojima podležu neke drvenaste vrste i niski nivo podzemnih voda zbog isušivanja susednog poljoprivrednog zemljišta.</s>\n<s>Iako se čini da su plavne šumske zajednice na prvi pogled stabilne, one su izložene raznim smetnjama.</s><s>Shodno tome, staništa pored vode su više izložena izmenama vodostaja, poplavama, jakim strujama i fizičkom transportu i naslagama koje se ispoljavaju na oštećenim i oborenim stablima, ranama na stablu, ispranim organskim materijama iz zemljišta zajedno sa opalim semenom i sejancima.</s><s>Očekivano je da sve šume povremeno budu pogođene prirodnim nepogodama (šumski požari, jaki vetrovi i snežne oluje, što rezultira spaljenim, oborenim i polomljenim stablima na većim područjima), ali su vrste plavnih šuma posebno prilagođene ovakvim ekološkim uslovima koje su često pogođene poplavama.</s><s>Da bi se prilagodili uslovima životne sredine koji se stalno menjaju, dreveće i žbunje je razvilo dva mehanizma, mehanizam obnove i razmnožavanja; vegetativno razmnožavanje, u gazdovanju šumama koje su poznate kao izdanačke i klonirane, i generativna obnova iz semena.</s><s>Poznato je da su izdanačke šume, najstarija poznata metoda za vegetativno razmnožavanje kojom se formiraju niske šume i u kojima se proizvode sortimenti manjih dimenzija.</s>\n<s>Niske i visoke sastojine dva najčešća tipa plavnih šuma.</s><s>Zbog nestabilnih uslova izdanačke šume su veoma rasprostranjen tip rečnih šuma.</s><s>Njihova najčešća staništa su zasečene obale i ostrva odmah pored vodenog toka, kao i rečne terase.</s><s>Većina ovih mesta je naseljena vrbom, jovom i drugim vrstama drveća, dok su topola, jasen, brest i hrast vrste koje se javljaju u stabilnijim i suvljim staništima.</s>\n<s>Kao veoma čest oblik šume, izdanačke šume se takođe javljaju u tipičnim plavnim područjima daleko od tekućih voda.</s><s>Ipak, zbog različitih ljudskih potreba i prioriteta pre oko 200 godina, velike površine pod izdanačkim šumama zamenjene sa visokim šumama, nastalim kroz prirodnu obnovu i setvu žira (Slika 2.51).</s><s>Glavni razlog za tu promenu bila je potreba visokokvalitetnog drveta za drvnu industriju.</s><s>Najčešće vrste drveća koje formiraju visoke šume su hrast, brest i jasen.</s><s>Pored toga, bela vrba, i evropska crna topola kao i hibridi takođe se koriste u uspostavljanju velikih šumskih kompleksa.</s>\n<s>Poslednji, takođe veoma čest tip šume koja je skoro nestao iz plavnih šuma, je srednja šuma, poznata i kao izdanačka šuma sa standardima.</s><s>Ovaj oblik podseća na odlike oba pomenuta oblika koga čine određeni broj velikih i visokih stabala, uglavnom hrasta i jasena koji dominiraju u gornjem sloju drveća i izdanačke 2. PLAVNE ŠUME</s>\n<s>2.5 Načini gazdovanja plavnim šumama šume koje dominiraju u donjem sloju.</s><s>Visoko drveće, koje se tradicionalno uzgajalo, često se naziva standardima (Vild et al. 2013).</s><s>Donji sprat se seče i vegetativno regeneriše više puta dok standardi ne sazru.</s><s>Ovaj sistem primenjuje u dva različita proizvodna ciklusa.</s><s>U pogledu organizacije seče standardi mogu biti veoma slični izboru jednog stabla i grupe (“Plenterung”) mera gazdovanja.</s>\n<s>Sva tri oblika imaju važnu ulogu u očuvanju plavnih šuma.</s><s>I dok je potencijal visokih šuma koje doprinose poboljšanju genetičkog diverziteta, drvne biomase i proizvodnje visokokvalitetnog drveta znatno istražen, studije koje se bave izdanačkim i srednjim šumama još uvek su u toku.</s><s>Nedavne studije u mnogim različitim šumskim sredinama pokazuju da su njihove vrste drveća generalno raznovrsnije u poređenju sa strukturom visokih šuma i da one mogu značajno doprineti očuvanju nekih manje zahtevnih vrsta.</s><s>Pored toga, obe varijante izdanačke šume su veoma stare tehnike gazdovanja šumama koje su značajno doprinele društvenom razvoju u mnogim evropskim regionima širom sveta tokom poslednjih vekova i tako bi trebalo da zaslužuju da budu očuvane kao kulturno nasleđe.</s><s>Na kraju, za razliku od konvencionalnog sistema za proširenje šuma (“Femelschlag”) koji je veoma pogodan za upravljanje većim šumskim površinama, oba oblika izdanačke šume, posebno onaj sa standardima, veoma su pogodni za male šumovlasnike jer mogu da ih snabdeju raznim drvnim sortimentima (npr. drva za ogrev).</s>\n<s>Slika 2.5-1: Istorijska fotografija usamljenog stabla jasena ispred velike obnovljene površine u Vinkovcima (Slavonija, Hrvatska).</s>\n<s>Obnova je najvažniji deo životnog ciklusa šume.</s><s>To je faza kroz koju šuma može da se prilagodi izmenjenim uslovima životne sredine prirodnom selekcijom.</s>\n<s>Prirodna i veštačka obnova imaju važnu ulogu u održivosti plavnih šuma.</s><s>Kada je to moguće, prirodnu obnovu treba podstaći jer: prirodna selekcija je već uticala na potomstvo tokom klijanja i ranog razvoja sadnica što za rezultat ima dobro prilagodjavanje;</s>\n<s>Međutim, prirodna obnova često nije moguća u plavnim šumama jer je sastav sastojine već značajno izmenjen, mešovita vegetacija (često se sastoji od alohtonih biljnih vrsta) je veoma gusta i može narušiti uslove svetlosti i vlage, itd.</s><s>U takvim slučajevima rešenje je veštačka obnova.</s><s>Uz veštačku obnovu, vlasnik šume takođe može manipulisati sastavom vrsta drveća i očekivanim drvnim sortimentima kako bi ostvario veću novčanu dobit.</s><s>Obogaćivanje sadnje je oblik veštačke obnove, gde se prirodna obnova veštački dopunjuje kako bi se poboljšale ekološke, društvene ili produktivne performanse šuma.</s>\n<s>Veštačka obnova se može sprovesti setvom semena (npr. hrastovi) ili sadnjom sadnica, reznica, ožiljenica i sl. (vrbe, evropska crna Najbolja opcija za veštačku obnovu je sadnja visokokvalitetnog šumskog reproduktivnog materijala sa povećanom tolerancijom na biotički i abiotski stres.</s><s>Proizvodnja takvog materijala podrazumeva odgovarajuću metodu izbora semena, zatim prikupljanje i obradu semena, uz podsticanje genetske raznolikosti 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA i dobrih uslova u rasadnicima koji takođe podstiču i prisustvo mikorize.</s><s>Sa tačke konzervacije genetske varijabilnosti, to znači da seme treba sakupljati sa određenog broja odraslih stabala, najčešće ne manje od 25, optimalno 50, prostorno udaljenih stabala koja su prilagođena sadašnjim ili potencijalnim budućim uslovima staništa.</s><s>Upotreba sertifikovanog i testiranog šumskog reproduktivnog materijala obično će imati najviši genetski kvalitet i dati najveću dodatnu vrednost za šumarstvo.</s><s>Prirodna i veštačka šuma su važne za plavne šume prekograničnog rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav.</s><s>Prema proceni stručnjaka u okviru projekta REFOCuS, prirodna obnova je dominantna u Srbiji (64%) i Hrvatskoj (80%), dok u Mađarskoj, Sloveniji i Austriji veštačka obnova preovladava sa 80%, 75% i 60% od ukupne obnove šuma u rezervatu biosfere.</s><s>Na ove procente utiču dominantni šumski tipovi i tehnike obnove.</s><s>Prirodna obnova je najbolja za obnovu hrasta, ali daje manji uspeh drugim vrstama iz plavnih šuma.</s>\n<s>I prirodna i veštačka obnova treba da slede principe koji se zasnivaju na stanišnim uslovima prirodnim procesima plavnih šuma i da razmotre biologiju i ekologiju svake od prisutnih vrsta drveća.</s><s>Vodeći principi su:</s>\n<s>Izbor vrste i provenijencije treba da se zasniva na uslovima šumskih staništa.</s><s>Na taj način se obezbeđuje upotreba vrsta i provenijencija koje su dobro prilagođene određenim uslovima staništa i stoga mogu da se odupru biotičkom i abiotičkom stresu u isto vreme kao i da postignu veliki prirast.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Pretpostavka je da su autohtone vrste drveća i bolje prilagođene lokalnim uslovima.</s><s>S obzirom da su se u određenom regionu razvijale sa drugim biljnim i životinjskim vrstama, ovaj region predstavlja najbolje stanište za njih.</s><s>U slučaju većih promena u životnoj sredini može se dogoditi da je šumski reproduktivni materijal iz susednih regiona prikladniji (pogledati poglavlje 3.1.2 “Podrška adaptaciji šuma izborom odgovarajućeg šumskog reproduktivnog materijala”).</s>\n<s>Alohtone vrste drveća treba saditi samo ako nisu invazivne i u situacijama kada je to ekonomski opravdano ili ako sve autohtone vrste drveća odumiru pri čemu one treba da imaju što manji udeo u šumi.</s>\n<s>Uvođenje bilo koje invazivne vrste može poremetiti ravnotežu unutar staništa i može rezultirati smanjenim biodiverziteta.</s><s>Tamo gde prisustvo invazivnih vrsta ima nepovoljan uticaj, njihovo uklanjanje pre ili tokom prirodne ili veštačke obnove je neophodno.</s>\n<s>Zaštita retkih i ugroženih vrsta drveća mora biti uključena u proces obnove tako što će im se dati prioritet.</s><s>Brojnost divljači mora da bude u ravnoteži sa održivim kapacitetom staništa.</s>\n<s>Kada je to moguće, prioritet treba dati prirodnoj obnovi šume.</s><s>Da bi prirodna obnova bila uspešna i podstakla očuvanje genetske raznolikosti, treba sakupiti seme sa najmanje 50 vitalnih stabala, koja su međusobno udaljena najmanje 30 m. Nakon uspešnog sakupljanja reproduktivnog materijala, zrela stabla sa lokaliteta moraju biti posečena tako da se omogući odgovarajući svetlosni i vodni uslovi neophodni za rast i razvoj ciljnih vrsta drveća.</s><s>Prirodna obnova je najbolja za hrast uz pogodnu dinamiku padavina, dostupnosti hranljivih materija i podzemnih voda.</s><s>Plavna područja sa nedostatkom kiseonika nisu povoljna.</s><s>Ako je uspeh prirodne obnove nizak, površine se mogu dopuniti veštačkom obnovom.</s>\n<s>Kako bi se podstakla prirodna obnova, proređivanje krošnji stimuliše zrela stabla da proizvode seme i osigurava dovoljno svetlosti na površini.</s><s>Međutim, prejako proređivanje krošnji 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA može negativno uticati na pojavu gustog prizemnog sloja biljaka, sprečavajući prirodnu obnovu.</s><s>Takođe, moguće je stvoriti različite svetlosne uslove koji stvaraju uslove za različite vrste biljaka.</s>\n<s>Za crnu topolu i vrbu potrebno je porozno zemljište na peščanom nanosu za uspešnu prirodnu obnovu generativnim putem.</s><s>Za druge vrste drveća, ako je potrebno, žbunje i prizemni sloj biljaka treba ukloniti i to krajem leta pre opadamka osipanja semena.</s><s>U nekim slučajevima, zemljište mora biti obrađeno kako bi se podstaklo klijanje semena.</s>\n<s>Uspešna obnova, naročito u šumama koje obiluju sa jelenima i divljim svinjama, zavisi od kontrole njihove populacije.</s><s>Područja obnove moraju biti ograđena, a ogradu treba zakopati najmanje 30 cm kako bi se sprečio prodor divljači.</s><s>Slika 3.1.1-2: Prirodna obnova tvrdih lišćara.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Veštačka obnova</s>\n<s>Veštačka obnova se koristi u situacijama kada prirodna regeneracija nije moguća ili dovoljna.</s><s>Ona uključuje, ali nije ograničena na: potrebu za promenom sastava vrsta, nedostatak odgovarajućih svetlosnih uslova zbog gustog sklopa drveća (koja se često sastoji od alohtonih biljnih vrsta), depresije u kojima se zadržava voda koja sprečava prirodnu regeneraciju ili kada postoje specifične ekosistemske usluge koje treba uzeti u obzir.</s><s>Veštačka obnova se uglavnom koristi za obnovu starih plavnih šuma, za obnovu degradiranih staništa usled bolesti, štetočina ili vetroloma, kao i za uspostavljanje novih plavnih šuma na čistim lokalitetima (rotiranje plantaža) i za obezbeđivanje genetske raznolikosti i podsticaj prirodnih procesa koji dovode do stvaranja otpornih sastojina.</s>\n<s>Pre sadnje ili setve, većina drvnih ostataka od posečenih stabala kao što su panjevi ili grane moraju biti uklonjeni.</s><s>Deo šumskog otpada trebalo bi da ostanu zbog zaštite biodiverziteta jer obezbeđuju stanište brojnim životinjama i gljivama (videti poglavlje 3.2.7 „Mrtvo drvo u gazdovanju šumama“).</s><s>Ako je prisutna Rubus sp., šiblje ili alohtone biljke, treba ih ukloniti pre Upotrebu teških mašina treba izbegavati kod osetljivih zemljišta, kao što su močvarna područja i mala rečna korita, jer izaziva oštećenje i kompresiju zemljišta.</s>\n<s>Postoje četiri kategorije šumskog reproduktivnog materijala: poznatog porekla, odabran, kvalifikovan i testiran.</s><s>Genetički kvalitet i kontrola karakteristika veštački obnovljenih sastojina se povećava izborom ovakvog sadnog materijala.</s><s>Generalno, kvalifikovani i testirani reproduktivni materijal proisteći će iz semenskih plantaža, matičnih biljaka, klonova ili klonalnih testova dok reproduktivni materijal poznatog porekla moze biti iz semenskih sastojina i odabranog reproduktivnog materijala sa šumskih površina koje pokazuju vizuelnu superiornost u značajnim karakteristikama.</s>\n<s>Kada je to moguće, treba koristiti kvalifikovani ili testirani šumski reproduktivni materijal.</s><s>Kada to nije moguće, odabrani materijal je poželjniji iz izvora koji je identifikovan.</s><s>Međutim, kvalifikovani i testirani šumski reproduktivni materijal često je rezultat intenzivnih aktivnosti uzgoja, koje podrazumevaju smanjenje 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA genetske raznovrsnosti.</s>\n<s>Nacionalno zakonodavstvo o poreklu šumskog reproduktivnog materijala koji će se koristiti se mora poštovati u potpunosti.</s>\n<s>Različite vrste se preporučuju za veštačku obnovu plavnih šuma, u zavisnosti od staništa. (1) Sastojine vrbe su pionirska vegetacija koja se posebno razvija na obalama reke; povezane su sa većim rekama i često formiraju uzak pojas između rečnog korita i šuma mekih lišćara.</s><s>Vrbe, obično zauzimaju područja u kojima nedostaje površinska drenaža gde se stvaraju bare. (2) Plavne šume koje rastu na nižim plavnim delovima, higrofilne, vrbe i topole dominiraju šumama i dalje su redovno plavljene. (3) Plavne šume tvrdih lišćara javljaju se na uzvišenim delovima plavnih područja ili bivših plavnih područja u nizijama i širokim dolinama. (4) Prelazne šume uključuju teško transformisane, veštačke sastojine ili intenzivno gazdovane plantaže.</s>\n<s>Tabica 3.1.1-1: Vrste drveća koje se preporučuje koristiti za umjetnu obnovu u poplavnim šumama, ovisno o vrsti staništa. *uključujući S. cinerea, S. elaeagnos, S. purpurea, S. triandra, S. viminalis, S. dafnoides, S. fragilis, S. petandra, 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Kada je upotreba alohtonih vrsta drveća opravdana i dozvoljena zakonom, mogu se koristiti i alohtone vrste iz roda Populus sp. i njihovi hibridi, kao i Juglans nigra.</s><s>Svaku odluku treba pažljivo doneti i dobro isplanirati.</s><s>Robinia pseudoaccacia i Quercus rubra, su dve vrste koje su česte u plavnim šumama, ponekad su konkurentnije od autohtonih vrsta i njihovo nekontrolisano širenje može dovesti do gubitka biodiverziteta.</s><s>Iako su crna jova i crni orah važne vrste drveća koje nisu domaće treba izbegavati plantaže ovih vrsta u neposrednoj blizini šumskih rezervata i ugroženih staništa kako bi se sprečila dalja invazija.</s><s>Sadnja novih vrsta drveća u plavnim šumama moguća je samo ako je to dozvoljeno relevantnim zakonima koji se odnose na šumarstvo i zaštitu prirode.</s>\n<s>U plavnim šumama setva i sadnja na većim otvorenim prostorima ima bolji uspeh.</s><s>Veličina prostora za sadnju je ispod 1ha promoviše kolonizaciju invazivne vegetacije.</s><s>Međutim, u nekim zemljama sadašnji zakoni diktiraju primenu otvorenog prostora za sadnju (što je često premalo za optimalan uspeh).</s><s>Sadnju treba sprovoditi između oktobra i marta kada su sadnice potpuno uspavane i najbolje tolerantne na stres izazvan rukovanjem, skladištenjem, transportom i samom sadnjom.</s><s>U zavisnosti od rastojanja između sadnica koje se kreću od 2 do 3 m, potrebno je između 1100 i 2500 sadnica za površinu od 1 ha.</s><s>Za većinu vrsta plavnih područja, najbolji tip sadnog materijala je 1 + 2, kada su sadnice stare tri godine.</s><s>Sadnice crne topole i vrbe treba da budu visoke između 2,0 i 4,0 m i zasađene u duboke rupe Ponekad, setva hrasta može biti bolje rešenje nego sadnja zbog manjeg fizičkog rada i postizanja identičnih rezultata.</s><s>Na ravnim površinama setva žira u proleće specijalizovanom mašinom koja nagće zemljište i seje žir istovremeno se pokazala uspešnom (videti poglavlje 3.1.4 „Prirodna obnova sastojina hrasta lužnjaka setvom žira“).</s><s>Na brdovitom terenu, setva dva do četiri žira u proleće u male rupe nakon ručne pripreme zemljišta pokazalo se takođe uspešnim.</s>\n<s>Uklanjanje korova oko biljke je neohodno najmanje jednom u toku vegetacionog perioda.</s><s>Preživljavanje biljaka se povećava sa 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA svakim narednim uklanjanjem korova.</s><s>Uklanjanje korova treba sprovoditi sve dok biljke ne budu više od okolne vegetacije.</s><s>Kod topola, uklanjanje korova je potrebno raditi jednom godišnje, 2-4 godine pošto sadnice postanu više od opkolne vegetacije, kako bi se uklonila konkurencija za raspoloživom vodom i hrabljivim materijama, te ubrzao rast stabala.</s>\n<s>Ograđivanje velikih površina je najbolja mera zaštite sadnica i mladih stabala od brsta.</s><s>Ogradu treba ubaciti u zemljište dubine najmanje 30 cm kako bi se sprečilo da je uklone životinje.</s><s>Može da se koristiti i individualna zaštita sadnica (poglavlje 3.2.4 “Kako gazdovati sa divljači i zaštititi šume od oštećenja”).</s><s>Slika 3.1.1-3: Veštačka obnova u Sloveniji.</s><s>A: Rast hrasta lužnjaka u prvoj fazi.</s><s>B: Potreban je veliki rad kako bi se oslobodile zasađene sadnice crne jove.</s><s>C: Individualna zaštita evropske crne topole odmah nakon sadnje je neophodna mera za zaštitu sadnica Izdanačke šume i izdanačke šume sa standardima Izdanačke šume se često nalaze u plavnim delovima, najčešće su to sastojine topole, vrbe, hrasta, jasena i jove.</s><s>Izdanačka šuma se zasniva na brzoj obnovi nakon seče drveća, omogućavajući obnovu već nakon par godina.</s>\n<s>Izdanačka šuma se vegetativno obnavlja iz izbojaka iz panja i korena.</s><s>Dovoljno svetlosti mora prodreti do zemlje da bi bila uspešna.</s><s>Zbog toga treba istovremeno poseći dovoljno velik deo izdanačke šume, odnosno 0,1 do 0,2 ha.</s><s>Nakon nekoliko proizvodnih ciklusa gubi se izdanačka moć i nije moguća obnova na ovaj način.</s><s>Topole i vrbe, posebno na siromašnim staništima, često su preguste.</s><s>Zbog toga se povremeno mora omogućiti priliv novih sadnica proizvedenih generativnim putem.</s><s>Izdanačka šuma može poslužiti kao koristan način za in situ konzervaciju ili, ako je ciljano smanjenje intenziteta gazdovanja.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Rezime</s>\n<s>Kroz obnovu, šuma se može prilagoditi izmenjenim klimatskim uslovima.</s><s>Prirodna i veštačka obnova igraju važnu ulogu u održivom šumarstvu plavnih šuma.</s><s>Prvoj treba dati prioritet, jer omogućava prilagođavanje prirodnom selekcijom i jeftinija je, ali često nije ni moguća u sastojinama umanjene vitalnosti i u nedostatku semena.</s><s>Tada se koristi veštačka obnova, kroz koju je takođe moguće prilagođavanje izmenjenim uslovima.</s><s>Izbor vrsta i provenijencije, u skladu sa budućom klimom, neizbežan su korak prilikom veštačke obnove.</s><s>U šumama je za prirodnu regeneraciju često potrebna ljudska intervencija, regulacijom količine svetlosti, pripremom zemljišta, negom sadnica i zaštitom od životinja, slično kao i za zasađene sadnice.</s>\n<s>Slika 3.1.1-4: Agresivna divlja loza prerasta pomladak u progali među krošnjama uz Dravu, Mađarska 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.1.2 Podrška adaptaciji šuma izborom odgovarajućeg šumskog reproduktivnog materijala</s>\n<s>Rasprostranjenost šumskih ekosistema u Evropi i Podunavlju, kao i rasprostranjenost vrsta drveća nisu ograničeni nacionalnim granicama.</s><s>Lokalno prilagođavanje vrsta drveća prati prilično topografske strukture (npr. planinski lanci) i klimatske zone, a zatim nacionalne ili regionalne granice.</s><s>Međutim, propisi za upotrebu i očuvanje šumskog reproduktivnog materijala razvijeni su uglavnom na nacionalnom, u nekim slučajevima čak i na regionalnom nivou.</s>\n<s>Na nacionalnom nivou, priobalne šume često čine samo mali deo šumskih ekosistema u jednoj državi.</s><s>Ovo dovodi do nedostatka pogodnog sadnog materijala dobro prilagođenog priobalnim šumama kada se bez razmatranja transnacionalne povezanosti priobalnih šuma, šumski reproduktivni materijal može biti regulisan u skladu sa zakonodavstvom, ali netačno pripisan ekološkim uslovima priobalnih šuma.</s><s>Na primer, šumski reproduktivni materijal nerečnih šuma iste nacionalne provenijencije može biti neprilagođen i generalno neprikladan za sadnju u priobalnim šumama što rezultira nižom stabilnošću šuma, većom stopom zaraženosti štetočinama i nižom otpornošću Klimatske promene kao pokretači abiotičkih stresnih faktora Očekuje se da će klimatske promene rezultirati promenom uslova životne sredine u svim tipovima šuma, uključujući i priobalne.</s><s>Klimatske promene uključuju ne samo porast temperature, već i promene učestalosti i sezonske raspodele padavina, kao i sve veću učestalost i intenzitet ekstremnih klimatskih događaja, poput oluja, suša i poplava.</s><s>U južnoj Evropi učestalost suše raste, posebno u proleće i leto, dok se u južnoj i istočnoj Evropi očekuje smanjenje poplava.</s><s>Kao posledica klimatskih promena, rasprostiranje drvenastih vrsta i šuma se menjaju - prateći promene u njihovoj podobnosti za stanište.</s><s>Posledice i interakcije klimatskih promena sa biotičkim stresnim faktorima</s>\n<s>Očekuje se da će se uticaj biotičkih faktora povećavati sa 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA izmenjenim intenzietom i vrstama štetočina i patogena kao i vrsta drveća.</s><s>Na primer, više zimske temperature mogu pozitivno uticati na stopu preživljavanja štetočina i bolesti i rezultirati njihovim potencijalnim širenjem opsega, dok se osetljivost domaćina može povećati.</s><s>Pored toga, očekuje se da će sposobnost prilagođavanja biti veća za štetočine i bolesti nego za drveća zbog bržeg prometa generacije.</s><s>Slično štetočinama i bolestima, distribucija alohtonih biljaka može se povećati što će rezultirati većim pritiskom na autohtone biljne zajednice.</s>\n<s>Zaostajanje u adaptaciji i potpomognute migracije U poređenju sa drugim organizmima, životni ciklusi drveća su dugi.</s><s>Dakle, sposobnost prilagođavanja i sposobnost migracije šumskog drveća manja je od brzine klimatskih promena, narušavajući vezu između klime i lokalnih adaptacija.</s><s>Ovo dovodi u pitanje paradigmu „lokalno je najbolje“.</s><s>Očekuje se da će se kod mnogih šumskih drveća pojaviti takozvani „zaostatak u adaptaciji“.</s><s>Očekuje se da će kašnjenje u adaptaciji, uzrokovano brzo promenljivim uslovima životne sredine, dovesti do ozbiljnog problema u šumskim ekosistemima.</s>\n<s>Predlaže se veštački prenos šumskog reproduktivnog materijala sa odgovarajućih lokacija kako bi se ubrzali procesi adaptacije i smanjilo zaostajanje u adaptaciji.</s><s>Ne samo da bi se stopa preživljavanja mogla potencijalno povećati, već postoji i šansa za povećanje performansi u rastu.</s><s>Stoga se šumarski stručnjaci suočavaju sa izazovom pronalaska dobro prilagođenog sadnog materijala za pošumljavanje budućih šuma.</s><s>Uputstvo kako se koriste REFOCuS zone prenosa semena i modeli distribucije vrsta sa promenljivom klimom Da bi se podržalo planiranje pošumljavanja u priobalnim šumama,</s>\n<s>(http://www.interreg-danube.eu/approved-projects/refocus/outputs). klimatskim promenama koje su u toku, ove zone će takođe dinamički promeniti svoj prostorni opseg.</s><s>Razvijeni alat omogućava menadžerima šuma i zaštite da odaberu šumski reproduktivni materijal koji je pogodan za buduće klimatske uslove datog područja.</s>\n<s>Rezultati su dati u vidu prekograničnih karata (opisi i linkovi u dodatku) za sedam vrsta priobalnih stabala prisutnih u Austriji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Srbiji i Sloveniji, kao i delovima susednih 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA zemalja.</s><s>Da bi se identifikovao šumski reproduktivni materijal koji će se saditi, u tri koraka treba koristiti dve vrste karata: Treba proveriti buduće klimatske uslove.</s><s>Ako su uslovi u budućnosti prihvatljivi za te vrste drveća na planiranom mestu sadnje, bira se poreklo semena koje je pogodno za njih.</s><s>Da bi se pronašlo ovo poreklo, mora se identifikovati zona porekla semena koja će se verovatno pojaviti u budućnosti na mestu setve.</s>\n<s>Posle toga, karta zone porekla semena koja će se pojaviti u budućnosti na mestu sadnje mora biti smeštena u trenutnoj klimatskoj zoni.</s><s>Zona porekla semena u trenutnoj klimi predstavlja područje iz kojeg će se nabavljati šumski reproduktivni materijal za setvu.</s>\n<s>Dostupni su skupovi mapa kako za ekstremni (RCP 8.5) tako i za umeren scenario klimatskih promena (RCP 4.5).</s><s>Slika 3.1.2-1: Uzoran prenos prema modelovanim zonama prenosa semena REFOCuS.</s><s>Preduzeće za gazdovanje šumama, koje se nalazi u zapadnoj Austriji (crveni krst na mapi, slika 3.1.2-1) suočava se sa propadanjem njihovih glavnih vrsta koje je uzrokovano klimatskim promenama.</s><s>Nakon provere pogodnosti Quercus robur u budućim klimatskim uslovima sa RCP 4.5 i 8.5 za lokaciju parcele (oba sa 0,8-1,0 verovatnoće za tu vrstu), rukovodstvo odlučuje da posadi ovaj Q. robur (korak I).</s><s>Odabrana provenijencija mora biti prilagođena relevantnim klimatskim uslovima koji će se verovatno pojaviti u budućnosti.</s><s>Prema tome, utvrđeno je da je zona za prenos semena „CL4“ prisutna na lokaciji preduzeća oko 2100. godine (korak II).</s><s>Konačno, šumski reproduktivni materijal porekla koji već danas pokazuje iste klimatske uslove, pa je sadašnja zona „CL4“ izabrana za prenos (korak III).</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Ograničenja</s>\n<s>Mape su savremeni alat za podršku praktičarima.</s><s>Ipak, postoje neka ograničenja koja treba uzeti u obzir prilikom korišćenja Modeli uključuju samo klimatske promenljive.</s><s>Upravljači šumama moraju uzeti u obzir ostale biotičke i abiotičke faktore na osnovu svog znanja o lokalnim uslovima (npr. Snabdevanje i nivo podzemne vode, zemljište, oluje, štetočine i bolesti...).</s><s>Publikacija Sallmannshofer et al. (2021) „Modeli distribucije vrsta drveća na celom kontinentu mogu dovesti u zabludu regionalne odluke o upravljanju bez primene lokalnih uslova lokaliteta“ pokazuje poređenje sa regionalnim predviđanjima za Centralnu i Jugoistočnu Evropu sa proširenim setom promenljivih životne sredine.</s><s>Sposobnost vrsta drveća da se prilagode promenljivim klimatskim uslovima je teško kvantifikovati za sve vrste drveća i pojedinačne populacije.</s><s>Stoga se obim „zaostajanja u adaptaciji“ ne može precizno kvantifikovati.</s><s>Ipak pažljiv Slika: 3.1.2-2: Uzoran prenos prema modelovanim zonama prenosa semena REFOCuS.</s><s>Šumsko preduzeće ima za cilj obnavljanje i očuvanje postojeće vegetacije u Rezervatu biosfere Mura-DravaDunav na hrvatsko-mađarskoj granici (crveni krst na mapi, slika 3.1.2-2).</s><s>Ulmus laevis je vrsta od interesa.</s><s>Trenutni klimatski uslovi su odlični (verovatnoća pojave 0,8-1,0, nije prikazana u nastavku), ali klimatski uslovi i sa RCP 4,5 i 8,5 predviđaju da će lokacija postati manje pogodna za U. leavis.</s><s>Predviđena verovatnoća pojave pod RCP 8.5 je ispod 0,2 (korak I).</s><s>Ipak, u svrhu očuvanja menadžeri se odlučuju da posade Ulmus laevis računajući i na jedno i na drugo</s>\n<s>REFOCuS prirodna sposobnost vrsta drveća da se prilagode budućim uslovima i odabir porekla klimatskih uslova koji će se verovatno pojaviti u budućnosti.</s><s>Stoga je utvrđeno da je zona za prenos semena „CL5“ prisutna na lokaciji oko 2100. godine (korak II).</s><s>Konačno, šumski reproduktivni materijal poznatog porekla koji trenutno pokazuje iste klimatske uslove, pa je sadašnja 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA prenos FRM uzimajući u obzir i navodne negativne efekte (npr. Povećanje osetljivosti na mraz) je za neke vrste drveća najbolja opcija za prevazilaženje zaostajanja u adaptaciji.</s><s>Scenariji klimatskih promena su neizvesni zbog kojih su predviđanja takođe neizvesna.</s>\n<s>Interpolirani i uprosečeni klimatski podaci se možda ne uklapaju u lokalne uslove na (mikro) lokalitetu od interesa ili poreklo koje treba preneti.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.1.3 Genetička konzervacija za praktičare Gregor Božič, Marjana Westergren, Marko Kovač Šumsko drveće mora da se izbori sa raznim abiotičkim (npr. klimatskim) i biotičkim faktorima stresa tokom svog života.</s><s>Stoga, suština šumske etike koja prati profesionalni rad u šumarstvu mora biti održivo upravljanje šumama, uz dužno poštovanje principa genetičke održivosti.</s><s>Samo to će osigurati sve trenutne prednosti šume za budućnost.</s><s>Šumske vrste drveća rastu pod raznovrsnim ekološkim uslovima kojima su se prilagodile putem prirodne (ponekad i veštačke) selekcije.</s><s>U proseku, šumske vrste drveća imaju visok genetički diverzitet unutar populacije.</s><s>Ova visoka raznolikost unutar populacije čini šumske zasade otpornijim na razne abiotičke i biotičke faktore stresa, jer genetičke razlike među drvećem mogu da omoguće nekima da prežive i razmnožavaju se, dok drugima to uskraćuju, čime omogućavaju kontinuiranu adaptaciju na nove uslove sredine putem evolutivnih promena.</s>\n<s>oblik debala, stepen otpornosti na biotičke i abiotičke negativne efekte, alelni polimorfizam (molekularni markeri) unutar i među populacijom.</s>\n<s>Očuvanje i održivo korišćenje genetičke raznolikosti šuma je neophodan, ali ne i lak zadatak.</s><s>U prošlosti (i u većem delu sveta), šuma, ekosistemske usluge koje pruža, i njeni genetički resursi nemaju mnogo vrednosti u praksi.</s><s>Globalno, glavne pretnje šumskim genetičkim resursima su:</s>\n<s>Međutim, brzina klimatskih promena i njeni nepredvidivi obrasci u lokalnim razmerama nalažu, kao meru predostrožnosti, očuvanje genetičkog diverziteta i njihovu elastičnost, uključujući adaptivni 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA potencijal šuma.</s><s>Ove teme postaju jedan od najvažnijih zadataka šumske nauke, politike i prakse.</s>\n<s>Regeneracija šuma je ključna faza u prosleđivanju genetičkih informacija starih sastojina na nove.</s><s>Međutim, šumski genetički resursi mogu biti ugroženi uprkos prirodnoj regeneraciji, u zavisnosti od korišćenih šumarskih praksi i broja drveća koje prenosi svoje gene na sledeću generaciju.</s><s>Ponekad je potrebna veštačka regeneracija da bi se sastojina obogatila novim genetičkim varijantama.</s><s>Kada se bira provenijencija očuvanje genetičkog diverziteta i stabilnosti moraju biti prioritet.</s><s>Šumski reproduktivni materijal iz programa oplemenjivanja ima superiorni kvalitet rasta, ali je često smanjenje genetičke varijabilnosti.</s><s>S druge strane, genetička varijabilnost se obično povećava u semenskim sastojinama, gde je više zastupljeno unakrsno oprašivanje i razmena gena među drvećem.</s><s>Nova oblast koja se sve više razvija je oplemenjivanje u cilju povećane otpornosti na bolesti kao što je to slučaj kod sušenja jasena.</s><s>Rezervoar velikog genetičkog diverziteta mora postojati, da obogati programe oplemenjivanja novim genetičkim varijetetima, kada se pojave novi faktori stresa.</s>\n<s>Genetički resursi mogu biti očuvani putem statičke i dinamičke konzervacije, ex situ ili in situ.</s><s>Prihvaćeno je mišljenje da je dinamička in situ konzervacija u takozvanim jedinicama za očuvanje gena najpogodnija za održavanje evolutivnih procesa u populacijama drveća, a samim tim najpovoljnija i za adaptivni potencijal šumskog drveća.</s><s>Jedinice za očuvanje gena su šumske sastojine koje su se prilagodile specifičnim uslovima životne sredine ili imaju različite karakteristike.</s><s>Obično se nalaze u šumama kojima se upravlja za višestruku upotrebu, zaštićenim područjima ili semenskim sastojinama, te njihovo upravljanje ima za cilj održanje i poboljšanje dugoročnog evolucionog potencijala ovih drvnih populacija.</s><s>Obično se regenerišu prirodno, a povremeno takođe sa šumskim reproduktivnim materijalom prikupljenim na istim sastojinama ili u njihovoj blizini, odnosno u istoj Slika 3.1.3-1: Crna topola (Populus nigra) u in-situ konzervacijskoj jedinici i semenskoj sastojini u Hrvatskoj.</s><s>Slika 3.1.3-2: Biljna proizvodnja crne topole (Populus nigra) u Hrvatskoj iz semena.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Statička ex-situ konzervacija sastoji se uglavnom od kolekcija i živih arhiva, npr. kolekcija klonova, semenskih plantaža i provenijencija i testova potomstva, osnovanih izvan šuma.</s><s>Takve kolekcije i arhivi su često obeleženi i ograđeni na način da se spreči neovlašćen Izdvajanje</s>\n<s>šumskog reproduktivnog materijala (ŠRM) mora da teži ne samo ekonomskim interesima (npr. za poboljšanje kvaliteta drveta) već i održavanju genetičkog diverziteta i poboljšanju otpornosti populacija šumskog drveća.</s><s>Stoga, dovoljan broj reproduktivnih stabala (dominantna i ko-dominantna stabla koja cvetaju i oprašuju jedni druge) mora biti prisutan u semenskoj sastojini te da budu na dovoljnoj udaljenosti da bi se izbegle ukrštanje u srodstvu (inbreeding).</s><s>Pored razmnožavanja drveća, ŠRM treba sakupiti i sa dovoljnog broja drveća kako bi se osigurala adekvatna genetička varijabilnost.</s><s>Poreklo ŠRM takođe igra važnu ulogu.</s><s>Upotreba lokalnog ŠRM se i dalje smatra najpoželjnom, ali za više informacija pogledajte i poglavlje 3.1.2 “Podrška adaptaciji šuma izborom odgovarajućeg šumskog reproduktivnog materijala”.</s><s>Praktične mere pri konzervaciji šumskih genetičkih resursa u poplavnim područjima</s>\n<s>Razvoj poplavljenih šuma je uslovljen vodom.</s><s>U neposrednoj blizini vodenih tokova, šume su izložene svakodnevnim oscilacijama tekuće vode, neprekidnom kretanju materijala i produženim plavnim periodima.</s><s>Suprotno tome, šume koje se nalaze dalje od vodenog toka su manje ometane; poplave i kretanje materijala su sezonski, a podzemne vode imaju ogroman uticaj.</s><s>U zavisnosti od udaljenosti od vodenog toka, drveće je razvilo različite strategije prirodne regeneracije.</s><s>Tamo gde dolazi do svakodnevnih fluktuacija, vegetativna propagacija (od samog drveta ili spranog biljnog materijala) je najefikasnija usled velikih smetnji.</s><s>Seksualna reprodukcija preko semena se obično javlja u oblastima manje izloženim stalnim fluktuacijama vode.</s><s>Usled šumskih poplava i otežane regeneracije šuma, preporučuju se sledeće mere za očuvanje šumskih genetičkih resursa:</s>\n<s>Obnova izdanačkih šuma pionirskim vrstama koje rastu direktno duž vodenih toka treba da bude postepena.</s><s>Obrazovanje sastojina treba da se zasniva na uklanjanju oštećenog i nevitalnog drveća ili njihovih delova.</s><s>Sve autohtone vrste vrbe (Salix sp.), topole (Populus sp.) i jove (Alnus sp.) treba podržati.</s>\n<s>U izdanačkim šumama treba izbegavati sečenje drveća iznad određenog prečnika debla, s obzirom da se na taj način uklanja najvitalnije i najkvalitetnije drveće, a samim tim i genetička 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA varijabilnost ovih stabala unutar sastojine.</s><s>Siromašna i manje vitalna stabla bi, međutim, trebalo da budu uklonjena, dok bi kvalitetna i vitalna trebalo da budu ostavljena da puste seme i razmnožavaju se.</s>\n<s>Tamo gde je prirodna obnova moguća, treba je podržati i sprovesti kroz stvaranje ne-homogenih svetlosnih uslova putem seče stabala odraslih.</s><s>Ako su prisutne vrste drveća koje vole sunce, potrebno je obezbediti dovoljnu količinu svetlosti kako ni se izbegao tzv. plagiotropski rast (npr. u hrastu).</s><s>Dok se brine o sastojini, pionirska vrsta drveća bi trebalo da bude iskorišćena.</s>\n<s>U oblastima gde je prirodna regeneracija poremećena, treba koristiti obogaćivanje ciljane vrste drveća lokalnih porekla.</s><s>Da bi se sprečila fragmentacija sastojina sa poplavama, treba uzeti u obzir odgovarajuću minimalnu širinu i površinu sadnje.</s><s>Tamo gde je prirodna obnova šuma planirana ili u toku, treba sprečiti ispašu stoke i ovaca.</s><s>Gustina populacije takođe bi trebalo da bude regulisana, kako bi se omogućilo uspostavljanje dovoljne količine mladica po hektaru.</s><s>Ako se to ne može osigurati, obnova bi trebalo da se odvija unutar ograđenih oblasti.</s>\n<s>Duž vodenih tokova, žbunje i druge biljke koje čine staništa za životinje treba ostaviti da raste.</s><s>Ukoliko je primećeno prisustvo dabara, vrste mekog drveta (Salix sp., Populus sp., Alnus sp.) treba posaditi ili ostaviti duž vodenog toka da bi se izbegla oštećenja.</s>\n<s>Kad god se koristi sadnja, potrebno je obezbediti odgovarajuće rukovanje šumskim reproduktivnim materijalom.</s><s>Na primer, uprkos visokim finansijskim troškovima za pripremu zemljišta, sadnju, zaštitu prilikom sadnje, radovi mogu biti uzaludni ako zasađeno drvo neće moći dobro da opstane i lepo raste u svojoj zasađenoj sredini ili ukoliko neće biti prilagođeno budućim uslovima.</s>\n<s>Očuvanje i zaštita šumskih genetičkih resursa ne isključuje gazdovanje šumama; to samo znači da svaka mera mora biti razmotrena imajući u obzir njene efekte na genetički diverzitet i strukturu populacija.</s><s>Ukoliko se tako ne postupi, gazdovanje šumama može imati dugotrajne negativne posledice na genetičke resurse.</s>\n<s>Prirodna obnova hrastova je veoma povoljno rešenje sa ekološke tačke gledišta i stanovišta očuvanja prirode.</s><s>Ekonomska prednost ovog metoda je u tome što se koristi lokalni reproduktivni materijal, što je prilično jevtino.</s><s>Osnovna mana je to što nema dovoljno žira svake godine.</s><s>Zbog klimatskih promena u poslednje vreme teško je odrediti pravi momenat za obnovu šuma što je rezultiralo da suše postanu učestalije i intenzivnije.</s><s>U slučaju hrasta lužnjaka, još važniji faktor je smanjenje nivoa podzemnih voda.</s><s>Važan preduslov za dobar rod žira je i veličina krune drveta kako bi se proizvela odgovarajuća količina žira.</s><s>U slučaju male krune, povoljni uslovi na terenu su uzaludni ako ne postoji adekvatan potencijal prinosa.</s><s>Ovo mora biti uzeto u obzir tokom tržišnog upravljanja akcijama.</s>\n<s>Nadalje, velika kompeticija među populacijama, mala potražnja za hrastom lužnjakom, jaka kompeticija korova i kompeticija invazivnih biljnih vrsta (Acer negundo, Fraxinus pennsylvanica, Robinia pseudoacacia, Ailanthus altissima) znatno otežavaju prirodnu obnovu.</s>\n<s>“podsejavanjem”, koja oponaša prirodnu obnovu.</s><s>Prednost ove metode je u tome što reproduktivni materijal sa boljim genetičkim svojstvima može biti upotrebljen.</s><s>To povećava vrednost šumskih akcija, ali ova tehnika je skuplja od prirodnog prirasta.</s><s>Na primer u Mađarskoj, u plavnim postojinama, hrast se gotovo isključivo obnavljao veštački u prošloj i sadašnjoj praksi, sadnjom ili setvom žira.</s><s>Ovo poslednje je poželjno u šumarskoj praksi jer se izbegavaju troškovi proizvodnje sadnica i negativni efekti šoka presadnje.</s><s>Međutim, nije moguće svake godine dobiti adekvatnu količinu i kvalitet žira, a sadnju sadnicama je lakše planirati.</s><s>Setva žira je praksa vekovima.</s><s>Danas je svest o pravilnom izboru šumskog reproduktivnog materijala koji odgovara ciljevima gazdovanja, posebno budućim uslovima životne sredine, mnogo Upravljanje prirodnom obnovom</s>\n<s>U plavnim sastojinama hrasta prirodna obnova je zahtevan i ozbiljan profesionalni izazov.</s><s>Period trajanja obnove je 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA određen velikim zahtevima sadnica hrasta lužnjaka prema svetlšću.</s><s>Prirodno nastali podmladak stoga može biti u zaseni 1-2 (maksimalno 3) godine, ali samo uz značajno smanjenje pokrovnosti, koji treba da iznosi do oko 50%.</s><s>Takođe nije preporučljivo odlaganje poslednje seče preostale sasatojine jer postoji opasnost od intenzivnog razvoja izbojaka na preostalim stablima.</s>\n<s>Koraci za uspostavljanje prirodne obnove šuma Priprema sastojina za urod žira.</s><s>Smanjenje pokrovnosti: uklanjanje jedinki sa malim krunama, sa lošom genetičkom predispozicijom, potisnute i loše formirane jedinke kako bi se izbegla njihova reprodukcija.</s><s>Ako je prisutan gust sloj drveća ili žbunja, mora se delimično iseći da bi se omogućilo uspostavljanje obnove.</s><s>Nakon pojave ponika potrebno je postaviti puteve za izvoz drveta, nakon čega sledi konačna seča u roku od 1-2 (3) godine.</s><s>Za sadnju se koriste sadnice iz šumskih rasadnika.</s><s>Ovde je moguće uključiti i ostale vrste, ali se one često prirodno pojavljuju i nadrastu hrastove već u početnoj fazi.</s><s>Dinamiku rasta treba pratiti i uključiti u planiranje prostorne raspodele različitih vrsta unutar jedne sastojine (videti poglavlja 3.2.6 “Gazdovanje zasadima topola uz očuvanje diverziteta” i 3.2.2 “Optimizacija proizvodnje drveta visokog kvaliteta u sastojinama tvrdih lišćara”).</s><s>Suzbijanje korova je potrebno vršiti 3-4 godine.</s><s>Ovo se obično radi mehanički, a ponekad je hemijski tertman jedina šansa za uspešnu kontrolu korova i drugih stranih biljaka.</s><s>Takvi problemi nastaju naročito na vlažnim mestim sa sve većom pojavom stranih vrsta (npr. Impatiens glandulifera kod Mure i Drave).</s><s>Posebno je važno ukloniti invazivne vrste drveća (npr. Acer negundo, Fraxinus pennsylvanica; poglavlje 3.2.5 “Upravljanje alohtonim vrstama”).</s><s>Obnova ovih vrsta drveća pojavljuje se u velikom broju na nekim mestima (npr. Dunav Gemenc), što čini prirodnu obnovu hrastova nemogućim ili se može postići samo uz velike troškove.</s>\n<s>Jednokratna (čista seča) obnova: u slučaju velikog uroda žira sa sečom 2-3 godine nakon pojave obnove.</s><s>Postepena obnova (“seča pod zasenom”): kontinuirana metoda u više koraka, primenljiva na homogena debla, ovo je najčešća procedura u velikim hrastovim sastojinama kao što je pronađeno u Slavoniji, Hrvatska.</s>\n<s>Grupna obnova: Može se koristiti u heterogenim sastojinama i ima najduže trajanje.</s><s>Međutim, kod ove 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA metode teško je postići zahteve za svetlošću hrasta lužnjaka.</s><s>Ovaj metod stvara strukturni diverzitet i omogućava menadžerima da uključe i druge vrste drveća kontrolišući raznovrsnost svetlosnih uslova.</s>\n<s>Obnova progala: Slična je grupnoj obnovi, ali u manjem obimu, do jedne dužine stabla.</s><s>Jednom kada obnova unutar razmaka bude stara 2-3 godine, razmak se širi u skladu sa rastom obnove.</s>\n<s>Slika 3.1.4-1: a) U seči pod zasenom plus stabla hrasta ostaju u šumskoj sastojini za proizvodnju žira do konačne seče, b) Kombinovano hrastovo deblo dužine 23,4 metara ispred sistema za seču pod zasenom u poslednjoj fazi sečenja.</s>\n<s>Duž Drave na mađarskoj strani, oprobana metoda koja se primenjuje kada velik urod žira je takozvana oplodna seča.</s><s>Čista seča se obavlja zimi odmah posle seče žira.</s><s>Cilj ovoga je da se uhvati velika količina obnove koja neće biti u senci matičnog drveća na ovaj način.</s>\n<s>U slučaju normalnog useva žira, smanjenje zatvaranja krošnji (postepena obnova) od 40-60% obavlja se u godini sakupljanja žira.</s><s>Istovremeno, vrste tolerantne na hlad, podstojni sprat drveća i sloj žbunja se uklanjaju pre nego što se konačno sečenje obavi u roku od najviše 2 godine.</s><s>Minimalna gustina potomaka za adekvatnu obnovu je 3-4 biljke po kvadratnom metru.</s><s>Ako nije zabranjeno, hemijska kontrola korova u godini useva žira može značajno da podrži obnovu šume.</s>\n<s>Procedura je hibrid između prirodne i veštačke obnove šuma.</s><s>Ovim postupkom, slab urod žira može se dopuniti do 300-400 kg/ha žira.</s><s>Prednost ove metode je u tome što se uspostavlja obnova sa boljim genetičkim kvalitetom žira od postojeće šumske sastojine.</s><s>U slučaju setve u linijama kontrola korova može da se mehanizuje.</s><s>Očekivana gustina sadnice je takođe 3-4 biljke po 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA kvadratnom metru.</s>\n<s>Na plavnim hrastovim sastojinama, veštačka obnova je tipična praksa gde se primenjuje sadnja sadnica ili setva žira na velikim površinama (videti poglavlje 3.1.5 „Dodatno obogaćivanje, obnavljanje i podizanje hrastovih sastojina veštačkom obnovom „).</s><s>Setva je poželjna kada ima dovoljno žira na raspolaganju; stoga je u Austriji sadnja (po mogućstvu u grupama) česta pojava.</s><s>Veštačka obnova hrasta količinom od 300-400 kg/ha žira, nakon kompletne ili delimične pripreme zemljišta mehaničkim ili ručnim sejanjem sa razmakom reda od 1,5-1,8 m pokazala se uspešnom u Mađarskoj.</s><s>Zemljište se priprema plugom ili mulčerom da podrži pojava ponika.</s>\n<s>Poslednjih godina, klimatski uslovi kao što su sušne zime praćene sušama u toplom aprilu i avgustu inhibiraju obnovu.</s><s>U prvim godinama posle klijanja, izuzetan problem predstavlja pepelnica.</s><s>Pretpostvalja se da infestacija starih hrastova od strane severnoameričke hrastove stenice (Corythucha arcuata) utiče na proizvodnju semena (Slika 3.1.4-3; poglavlje 3.3.1 “Šumske štetočine i bolesti u svetu koji se menja: značaj njihovog ranog otkrivanja”).</s><s>Kontrolu pojave gundelja je najbolje uraditi veštačkom obnovom.</s><s>Nakon uklanjanja preostalih panjeva stare sastojine, zemljište se može potpuno pripremiti, a hemijska Slika 3.1.4-2: Podmladak hrasta lužnjaka oštećen od strane hrastove pepelnice (Erysiphe alphitoide, listovi levo) i hrastove mrežaste stenice (Corythucha arcuata, listovi desno) 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA dezinfekcija zemljišta može se izvršiti okretanjem gornjih slojeva pri dubini od 30-50 cm.</s><s>Ubrizgavanjem insekticida u zemljište je obično manje uspešno, može se primeniti u obnovi sa povećanim i već primetnim oštećenjima.</s><s>Jedan od najvažnijih problema je negativan uticaj divljih životinja na obnovu.</s><s>Glodari i papkari takođe mogu napraviti ozbiljna oštećenja prilikom obnove.</s><s>Trenutno se od papkara i divljači šume mogu efikasno braniti samo izgradnjom ograda (poglavlje 3.2.4 “Kako gazdovati sa divljači i zaštititi šume od oštećenja”).</s><s>Ipak, u većini oblasti i nezavisno od primenjene tehnike obnove, ograđivanje divljači je apsolutno potrebno za uspešno pošumljavanje.</s>\n<s>Obnova hrasta zahteva da razvijeno šumarsko znanje i praktične veštine.</s><s>I u veštačkoj i u prirodnoj obnovi, usled nadzemne kompeticije korova i invazivnih drvenastih vrsta (Acer negundo, Fraxinus pennsylvanica, Robinia pseudoacacia, Ailanthus altissima) neophodno je korov kontinuirano uklanjati i neophodna je jaka zaštita, kako bi se podržala obnova hrastovih sastojina.</s><s>Već poznati i novi specifični problemi čine ovaj pristup još komplikovanijim i skupljim.</s><s>Svakako, na raspolaganju su nam znanja i iskustva o tome kako se ova vrsta pravilno obnavlja.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.1.5 Dodatno obogaćivanje, obnavljanje i podizanje hrastovih sastojina veštačkom obnovom</s>\n<s>Silvio Schüler, Hannes Schönauer, Werner Ruhm, Gyula Kovács Priobalne šume, one kojima upravlja i one kojima ne upravlja čovek su konstantno podložne promenama.</s><s>U priobalnim područjima, kojima čovek ne upravlja promene se dešavaju izmenom vodnog režima, plavljenjem i izmeštanjem vodotokova što može rezultirati pojavom praznih kanala i muljeva na područjima prethodnih vodotokova.</s><s>Upravo zbog toga, prethodna staništa mekih lišćara nisu odgovarajuća većini karakterističnih pionirskih vrsta i prolaze promenu u zajednice tvrdih lišćara.</s><s>Ljudske regulacije vodotokova su ubrzale ovaj proces.</s><s>Danas, mnoge šume mekih lišćara su izolovane od rečnih staništa i obe, autohtone i plantažne vrste mekih lišćara doživljavaju slabiju vitalnost i postaju neprikladne u modifikovanim staništima.</s><s>Dodatno, invazivne alohtone vrste drveća, kao i bolesti i štetočine su dodatni izazovi za ove vrste ugrožavajući ekosistemske usluge koje pružaju priobalne šume.</s>\n<s>Hrast lužnjak, karakteristična vrsta priobalnih šuma tvrdih lišćara pokazuje dosta jaku otpornost na bolesti i štetočine i zbog toga je okarakterisan kao glavna targetirana vrsta za poboljšanje ekoloških i ekonomskih vrednosti priobalnih šuma.</s><s>Ipak, prirodno razmnožavanje hrastova zavisi i od prisutnosti starijih sastojina u blizini, dovoljnog broja semena, kompeticije sa ostalom vegetacijom kao i od načina gazdovanja šumama.</s><s>Stoga, veštačke sastojine hrasta će možda biti neizbežna opcija i za restoraciju šuma tvrdih lišćara i u područjima konzervacije i tokom stvaranja sastojina za proizvodnju visokokvalitetnih sadnica.</s><s>Tipično gazdovanje hrastovim šumama je produkcija 6080 trupaca visokog kvaliteta najmanjeg prečnika od 60 cm u visini grudi za 80-150 godina.</s><s>Proizvodnja takvih stabala zahteva visoku gustinu u početnom stadijumu rasta i razvoja da bi se negovalo prirodno smanjenje razgranatosti, i dostigla dovoljna visina čistih trupca.</s>\n<s>Da bi se takva sastojina realizovala, veštačka regeneracija hrasta se može sprovesti u dva oblika sadnje: sadnja u redove sa visokom gustinom sa najmanje 5000 sadnica po hektaru ili grupnom/ klasterskom sadnjom sa 60 80 grupa sa 25 sadnica se sadni na hektar sa razmakom od 10-13 m. Razmak između grupa približno oslikava buduću željenu razdaljinu između da bi se omogućio optimalan razvoj krošnje.</s><s>Oba načina sadnje imaju prednosti i mane, i izbor načina sadnje mora biti u skladu sa karakteristikama Slika 3.1.5-1: Grupimična sadnja 18-25 sadnica Quercus robur, sa razmakom od 1 m se danas široko koristi u Austriji.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA područja sadnje i mogućnosti upravljanja.</s><s>Treći način regeneracije je takozvana gnezdo sadnja, gde se 20-30 sadnica sade veoma blizu, sa razmakom od oko 0,2 m. Gnezdo sadnja, je pokazalo slabiju stopu preživljavanja sadnica, rasta i kvaliteta.</s><s>Stoga, se ne može preporučiti s obzirom na prethodna loša iskustva tokom poslednjih decenija.</s>\n<s>Sadnja u redove je konvencionalniji način sadnje.</s><s>U ovom slučaju, sadnice se sade u redove sa razmakom od 1-2 m između redova i 1 m unutar reda.</s><s>Prethodno je razmak između redova bio 1 m što je rezultiralo brojem od 8000-10.000 sadnica po hektaru, dok je međuredna sadnja sa razmakom od 2 m pokazala da garantuje dovoljan kvalitetan razvoj i zato se koristi u velikoj meri tokom poslednje decenije.</s><s>Tokom sadnje u redove, hrast može da se kombinuje sa pratećim vrstama kao što je grab (Carpinus betulus) ili sa drugim vrstama koje tolerišu senku.</s><s>U tom slučaju, 3 reda hrasta treba da prate 2 reda pratećih vrsta, da bi se omogućila odgovarajuća kompeticija.</s>\n<s>Sadnja u redove ima prednosti u slučaju kad se radi o velikim površinama i održavanju, zbog toga što razmak između redova od 2 m dozvoljava efektivno uklanjanje korova sa malim mašinama i tako smanjuje troškove održavanja.</s><s>Ovo je naročito važno u priobalnim šumama gde već postojeća kompetitivna vegetacija lako preraste sadnice hrasta koje zahtevaju dosta svetlosti.</s><s>Takođe, ukoliko je redukcija korova rađena ručno, redovi hrasta mogu lako da se identifikuju od strane radnika što rezultira malim gubicima sadnica.</s>\n<s>Slika 3.1.5-2. Dva načina sadnje za hrastovu sadnju u redove.</s><s>Sa leve strane: čisto pošumljavanje hrastom; Desno; sastojina hrasta sa pratećim vrstama drveća koje su tolerantne na senku, koje bi trebalo da imaju slabiju kompeticiju u odnosu na hrast.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Grupna ili klaster sadnja</s>\n<s>Ovaj način sadnje podrazumeva sadnju sadnica hrasta, za potrebe pošumljavanja, na mesta gde je potencijalno buduće, odnosno targetirano, drvo potrebno.</s><s>Prostorna distribucija grupa zavisi od razmaka između lokacija planiranih jedinki, a obično je 1013 m. Svaka grupa se sastoji od 20-25 sadnica sa razmakom od 1 m. Grupe mogu biti u obliku kvadrata ili u 2-3 kruga sa rastućim prečnikom.</s><s>Ovo drugo se često naziva klasterskom sadnjom.</s><s>U slučaju klasterseke sadnje, dodatni krug sa pratećim vrstama se preporučuje.</s>\n<s>Prateće vrste, tolerantne na senku se mogu saditi između klastera i/ili grupa.</s><s>Ipak, ako prirodna regeneracija jedne ili više vrsta je moguća, mogu služiti kao buduće prateće vrste.</s><s>Prednosti grupne ili klaster sadnje su sledeće: Grupe hrastova i potencijalno targetirano drveće se nalaze tamo gde su neophodni, omogućavajući pošumljavanje takodje i na malim i srednjim površinama Zbog malog razmaka među hrastovima kvalitet, rast i razvoj, kao i stopa preživljavanja je sličan ili čak bolji u odnosu na sadnju u redove, kao što su pokazale uporedne analize u Centralnoj Evropi.</s>\n<s>Manja cena koštanja zbog manje količine sadnica (1500/ ha) kao i zbog kontrolisanja korova samo u okviru grupa ili klastera.</s>\n<s>Idealna za naknadna pošumljavanja da bi se povećala raznovrsnost vrsta u obezbedila potpuna iskorišćenost prirodne regeneracije bez gubitka produktivnosti.</s><s>Mane gupne sadnje su minimalne i podrazumevaju: Zahteva striktnu kontrolu kompeticije u okviru kontaktne linije grupe hrastova sa delovima prirdone regenracije šume da bi se izbeglo preovladavanje drugih vrsta nad hrastom.</s><s>Kontrolisanje rasta korova zahteva više ručnog rada kao i sposobnu i voljnu radnu snagu da bi se mogle identifikovati grupe hrasta i izbeći gubitak sadnica.</s><s>Stoga, svaka sadnica ili bar vanjski red grupe ili klastera treba biti obležen da bi se lakše identifikovale sadnice tokom tretiranja korova.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Zaključak i rezime</s>\n<s>Veštačka regeneracija hrasta je važna tehnika za obnovu hrastovim šuma za konzervaciju i proizvodnju visokokvalitetnih hrastovih trupaca.</s><s>U zavisnosti od uslova staništa i mogućnosti upravljanja, oba načina sadnje, u redove i grupna sadnja mogu se uspešno primenjivati.</s><s>Oba načina sadnje zahtevaju, kao i tokom prirodne regeneracije hrasta, kontinuirano uklanjanje korova i invazivnih vrsta kao i zaštiti u procesu kompeticije.</s><s>Prednost grupne ili klasterske sadnje jeste u tome što zahteva manje ekonomskih sredstava, kao i integracija prirodne regeneracije što rezultira većom raznovrsnošću vrsta.</s><s>Stoga, grupna sadnja je takođe preferirano rešenje da bi se obogatile postojeće šume sa hrastom ili potencijalno nekom drugom vrednom vrstom.</s><s>Slika 3.1.5-3. Dva načina sadnje za sadnju hrasta u grupama (levo) ili klasterima (desno).</s><s>Ukoliko je moguće, prirodna regeneracija treba biti iskorišćena da se popuni prostor između grupa/klastera hrastova.</s><s>Ipak, ukoliko to nije mogućem umesto prirodne regeneracije bilo koja vrsta drveća tolerantna na senku ili više njih se može saditi uz manju gustinu sadnica.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.2 Upravljanje šumama i konzervacijom</s>\n<s>Ugroženost biodiverziteta u plavnim šumama Biodiverzitet je varijabilnost među živim organizmima uključujući terestrične, morske i druge vodene ekosisteme i ekološke komplekse čiji su deo; to uključuje raznolikost unutar i između vrsta ili ekosistema.</s><s>Plavne šume pružaju višestruke ekosistemske usluge i staništa koja čine veliki deo terestričnog biodiverziteta u Evropi.</s><s>Međutim, biodiverzitet plavnih šuma je ugrožen.</s><s>Glavne pretnje plavnim šumama su degradacija staništa, klimatske promene, regulacija reka i invazivne vrste (poglavlje “Značaj i pretnje riparskim šumama”).</s>\n<s>U cilju prevazilaženja globalne krize biodiverziteta 21. veka, šumski biodiverzitet označen je u internacionalnim, regionalnim i lokalnim strategijama.</s><s>Naime, Strateški plan Ujedinjenih nacija za šume 2030. godine u delu Global Forest Goal 2 predviđa doprinos svih vrsta šuma u povećanju očuvanja biodiverziteta do 2030. godine.</s><s>Održivo upravljanje šumama, koje poštuje genetički biodiverzitet i biodiverzitet vrsta kao i sve ekosistemske usluge, ključno je sredstvo za postizanje tog cilja.</s><s>U ovom poglavlju predstavljene su mere za očuvanje i promovisanje biodiverziteta Indikatori biodiverziteta</s>\n<s>Očuvanje biodiverziteta jedan je od ključnih ciljeva održivog gazdovanja šumama.</s><s>Preduslov za njegovo integrisanje i gazdovanje šumama je poznavanje stanja biodiverziteta, koje se može dobiti monitoringom.</s><s>Monitoring biodiverziteta je izuzetno zahtevan i skup, naročito za retke vrste i staništa.</s><s>U Evropi, pod pokroviteljstvom procesa Evropske šume, biodiverzitet u okviru održivog gazdovanja šumama periodično se prati kroz održavanje, očuvanje i poboljšavanje biološke raznolikosti u šumskim ekosistemima.</s><s>Ovaj kriterijum uključuje 10 indikatora: raznolikost drvenastih vrsta, regeneraciju, prirodnost, introdukovane vrste drveća, uginulo drveće, genetske resurse, fragmentaciju šuma, ugrožene šumske vrste, zaštićena područja i uobičajene vrste šumskih ptica.</s><s>Podaci se prikupljaju Nacionalnim inventurama šuma, na unapred definisanoj kvadratnoj mreži stalnih oglednih Slika 3.2.1-1: Biodiverzitet se može izraziti kao bogatstvo vrstama, ali i kao raznolikost staništa, predela i genetičke raznovrsnosti</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA površina na standardizovan način.</s><s>Pošto su plavne šume male po površini, nema mnogo tačaka koje opisuju stanje biodiverziteta Mere očuvanja biodiverziteta</s>\n<s>Sistemi gazdovanja značajno utiču na biodiverzitet.</s><s>Zasadi jedne vrste obezbeđuju neprekidno zatvoren sklop koji je važan za mnoge organizme koji zavise od zasene u šumi i rezultira neravnomernom strukturom na nivou sastojine.</s><s>Mešoviti zasadi daju mogućnost kontrole dostupnosti svetlosti i uključivanje mnoštva različitih vrsta drveća i žbunja.</s><s>Sanitarna seča obično generiše ravnomerno mlade šume.</s><s>Ona uklanja velike delove združene krošnje i ima efekat koji je sličan onom koji nastaje tokom prirodnih nepogoda kao što su šumski požari ili vetroizvale.</s><s>To može dovesti do brzih promena staništa, razvoja uniformnog staništa u dužem vremenskom periodu, iskorišćenja hranljivih materija i brže mineralizacije humusa.</s><s>Zato je važno razmotriti prostorni raspored i veličine jedinica za gazdovanje kako bi se stvorile sastojine različitih starosnih struktura za održavanje populacije ugroženih vrsta.</s>\n<s>Ekonomski i ekološki profitabilni oblici održivog gazdovanja treba da se kreiraju i za plavne šume.</s><s>Opcija može biti konverzija postojećih zasada u poluprirodne šume sa kontinuiranim šumskim pokrivačem sadnjom autohtonih ili alohtonih, neinvazivnih vrsta drveća kojima će odgovarati buduća klima.</s><s>Razvojem novih tehnika upotreba pesticida mogla bi biti smanjena.</s><s>Posebnu pažnju treba posvetiti pravičnim merama kompenzacije za vlasnike šuma kada zaštita biodiverziteta postane primarni cilj upravljanja.</s><s>To bi moglo da se postigne konstantnom saradnjom između službi za gazdovanje šumama i službi za zaštitu prirode.</s><s>Rizici za biodiverzitet u plavnim šumama u okviru prekograničnog Rezervata biosfere Mura-DravaDunav</s>\n<s>Plavne šume u zaštićenim oblastima u okviru Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav su staništa za nekoliko zaštićenih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta.</s><s>Ekološki neodržive prakse gazdovanje šumama, invazivne vrste, promena klime, građevine i nedostatak saradnje između različitih donosioca odluka predstavljaju rizik za biodiverzitet ovih šuma.</s>\n<s>Intenzivni šumski zasadi kao što su čisti zasadi topola menjaju kvalitet staništa i biodiverziteta.</s><s>Proseke velikih razmera dovode do brzog i velikog gubitka staništa, biljaka i životinja i stoga imaju znatan uticaj na biodiverzitet.</s><s>Sa stanovišta zaštite prirode, visoka raznolikost autohtonih vrsta (biljaka i životinja), njihova starost i prirodni procesi su važni i treba da budu podržani šumarskim praksama.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Obezbediti horizontalnu i vertikalnu strukturalnu heterogenost</s>\n<s>Strukturna heterogenost se odnosi na diferencijaciju u prsnom prečniku (dbh) i visini drveća.</s><s>Njime se obezbeđuje uspostavljanje raznovrsnost strukture šuma sa drvećem različitih dimenzija i uzrasta.</s><s>Povećanje strukturne heterogenosti je važno sredstvo za uspostavljanje stabilnih šuma koje su otporne na prirodne opasnosti.</s><s>Heterogenost stvara ekološke niše sa različitim biotičkim i abiotičkim uslovima, obezbeđujući stanište mnogim vrstama.</s><s>Ipak, obezbeđivanje takvih uslova unutar monokulturnih šumskuh zasada može smanjiti raznolikost vrsta konstantnom zasenčenošću šumskog tla.</s>\n<s>Sastav vrsta drveća može se prilagoditi selektivnim očuvanjem jedne ili grupe ciljnih vrsta drveća, sečenjem ili uklanjanjem drugih vrsta.</s><s>Na taj način će se udeo odabranih vrsta u šumskoj sastojini povećati, a sastav vrsta drveća može biti usmeren u željenom pravcu.</s><s>Dodatno, mešovite sastojine drveća treba da budu ostavljene tokom seče kako bi se dugoročno osigurala njihova prirodna obnova.</s><s>Sastav vrsta drveća može se prilagoditi i (obogaćivanjem) sadnjom odgovarajućeg šumskog reproduktivnog materijala u smislu vrsta i genetike (poglavlje 3.1.1 “Izbor između prirodne ili veštačke obnove?” i 3.1.2 “Podrška adaptaciji šuma izborom odgovarajućeg šumskog reproduktivnog materijala”).</s><s>Ne manje važno, kada postoje poželjne vrste drveća koje se obnavljaju iz semena, prednost treba dati prirodnoj obnovi kako bi se održala genetska raznolikost unutar vrste.</s><s>Treba imati na umu da više nije uvek bolje i ponekad je manja raznovrsnost bolja za određenu šumsku lokaciju, u zavisnosti od uticaja okoline.</s><s>Takođe, potrebno je ciljati funkcionalnu raznolikost za sadašnje i buduće uslove.</s>\n<s>Mnoštvo odgovarajućih vrsta drveća zajedno sa strukturnom i genetskom heterogenošću generalno povećava biodiverzitet šumskih područja.</s><s>One povećavaju pridruženi biodiverzitet, stvarajući više staništa za ptice, insekte, biljke, gljive i druge vrste 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Službe koje upravljaju i vrše konzervaciju šuma treba da razmotre i aktivno promovišu prirodna staništa i poželjne vrste (Slika 3.2.12).</s><s>Poželje vrste mogle bi da budu neka vrsta zaštite vrstama koje su regionalno izabrane za zaštitu, jer njihova zaštita podrazumeva zaštitu mnogih drugih vrsta koje grade ekološku zajednicu odgovarajućeg staništa (npr. Dendrocopos medius, Ficedula albicollis, Felix sylvestris bi mogle da pokriju i nizijska i brdovita šumska staništa u TBR MDD).</s>\n<s>Primeri za ciljane akcije očuvanja vrsta mogli bi da budu ograničavanje šumarskih radova tokom sezone razmnožavanja npr. zatvaranje odabranih šumskih puteva u vreme mresta i migracije vodozemca, odnosno izgradnja prolaza ispod puteva.</s><s>Većina akcija zahtevala bi subvencije iz nacionalnih/lokalnih fondova ili budžeta za zaštitu životne sredine.</s><s>Drugi pristup finansijskoj stimulaciji je sporazum koji bi mogao da bude postignut uz saradnju i ugovore između šumskih gazdinstava i službi za zaštitu prirode.</s><s>Kroz obnovu reka, prirodna regeneracija mogla bi da se poboljša vraćanjem prirodnih pionirskih Slika 3.2.1-2: Gak (Nycticorax nycticorax) je tipična vrsta koja se može naći u riparskim šumama koje su bogate strukturalnom raznolikošću.</s><s>Vlasništvo nad šumskim zemljištem, pravo njegove upotrebe, prava lokalnog stanovništva da ga koristi, veličina sastojine i pravo nasleđivanja imaju centralne uloge za šume duž reka Mura, Drava i Dunav.</s><s>U uzvodnim TBR MDD delovima, postoji mnogo vlasnika šuma manjeg obima koji su nasledili parcele sa neautohtonim i delimično neplavnim vrstama (kao što su Robinia pseudoaccacia L. ili Picea abies L.).</s><s>Za te šumovlasnike može biti korisno pronalaženje alternativnih sastava vrsta koje mogu da smanje rizike od gubitaka i da daju adekvatne prihode i dodatno promene strukturu njihovih šuma prigodnije određenom području.</s><s>Generalno, biće potrebne različite metode za izgradnju mešovitih i otpornih šuma.</s><s>Pomoćne mere za dalji razvoj upravljanja šumama trebalo bi da budu napravljene u zajedničkim naporima vlasnika šuma, vlasti i zainteresovanih službi za upravljanje šumama.</s><s>To bi moglo da se postigne od uspostavljanja konsultantskih službi do davanja bespovratnih sredstava za konverziju.</s><s>Pored toga, trebalo bi favorizovati i specijalizovane šumske rasadnike za proizvodnju autohtonih vrsta drveća, velike novčane ili ekološke vrednosti (uključujući njihove lokalne/regionalne adaptacije i raznovrstane gentičke vrednosti).</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA staništa.</s><s>Time bi se prirodnije stanje ekosistema moglo dostići vrlo efikasno hvatanjem u koštac sa jednim od glavnih razloga degradacije staništa u riparskih šuma.</s>\n<s>Promocija kvantiteta i kvaliteta suvog drveta Promocija suvog drveta znači povećanje u kvantiteta i kvaliteta suvog drveta.</s><s>Kvalitet suvog drveta je definisan njegovom akumulacijom, rasprostranjenošću, dimenzijama, raspadanjem i vrstom, koja se može razlikovati u zavisnosti da li je suvo drvo stojeće, ležeće ili panj.</s><s>Ovo poslednje je često prisutno zbog čestih mera seče drveća.</s><s>Na taj način mnoge saproksilne vrste poput insekata i ptica mogu da prežive u riparnim šumama (poglavlje 3.2.7 “Mrtvo drvo u gazdovanju šumama”).</s><s>Konzervacija staništa drveća i starog drveća Stabla staništa su ili živa ili mrtva stabla visoke ekološke vrednosti.</s><s>Ona imaju raznovrsne tipove rupa, trule delove, mnoštvo velikih grana, epifitnu vegetaciju kao što su mahovine ili lišajevi, ili su samo retka vrsta drveta u okolnoj šumi.</s><s>Ovo su stabla koja su starija od ostatka šume (Slika 3.2.1-3).</s><s>Ostavljanjem takvih stabala u zasadima, čak i onim sa kratkim periodima rotacije, obezbeđuje se potencijalno stanište i dozvoljen je njegov prirodni razvoj.</s><s>Održavanje jednog ili grupe ovakvih stabala značajno povećava diverzitet.</s>\n<s>U okviru Akcionog plana TBR MDD koji je pripremio WWF4 predlaže se program povezivanja mrtvog drveta u poboljšanju šumskih staništa.</s><s>Cilj takvog programa bio bi podizanje kvantiteta i kvaliteta staništa suvog drveta (stojećeg ili ležećeg), kako bi se stvorila pogodna staništa za vrste koje zavise od zastupljenosti suvog drveta (npr. lišajeva, gljiva, detlića, slepih miševa ili insekata).</s><s>Tipične “kišobrane” (vrste čijom se zaštitom štite i druge vrste) vrste koje treba ciljati i nadgledati mogu biti npr. Osmoderma ili Cucujus cinnaberinus.</s><s>Predlaže se da se povećanje količine mrtvog drveta u šumama TBR MDD uradi ili povećanjem procenta šuma u kojima se ne vrši gazdovanje ili povećanjem procenta mrtvog drveta ostavljenog posle seče u šumama.</s><s>Praćenje ove dve opcije trebalo bi da da nagoveštaj koliko je mrtvog drveta neophodno ostavljati u šumama u kojima se vrši gazdovanje da bi se postiglo što prirodnije obilje i raznolikost vrsta čije je stanište mrtvo drvo.</s><s>Pored toga, naročito u slučajevima velikih monokultura, linijski pojasevi prirodne sukcesije mogli bi da se uvedu u vreme pošumljavanja.</s><s>Ove pojaseve bi trebalo ostaviti bez gazdovanja i nekontrolisane, da bi se tokom vremena moglo formirati sloj mrtvog drveta koji će pozitivno uticati na diverzitet vrsta koje žive u mrtvom drvetu.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Slika 3.2.1-3. Masivna stara crna topola (Populus nigra L.) na Muri, duž Mađarsko-Hrvatske granice.</s>\n<s>Zajednički pristup koji omogućava prirodi da se razvija i raste na prirodan neometan način je definicija oblasti u koje se ne ulazi kao i izrada plana upravljanja konzervacijom.</s><s>Posebno su koridorske (galerijske) pokazatelji prirodnih rečnih sistema i prioritetno su prirodna staništa.</s><s>Prirodni razvoj može uključivati njihovo moguće uništenje usled meandriranja reke.</s><s>Kako su plavne šume pod pritiskom i prirodni razvoj možda neće dovesti do stadijuma šuma planiranih u merama konzervacije, verovatno je da će biti potrebne određene aktivnosti u upravljanju, kao što je borba protiv alohtonih vrsta (poglavlje 3.2.5 “Upravljanje alohtonim vrstama”), da bi se sačuvale autohtone zajednice drveća (Slika Povećati trajanje ophodnje</s>\n<s>Trajanje ophodnje se odnosi na period od osnivanja do seče.</s><s>Za šume neujednačene starosti odnosi se na starost pojedinačnog drveta pre nego što bude posečeno.</s><s>Povećanje proizvodnog ciklusa ide zajedno sa višim stadijumom zrelosti, ali i sa većim rizikom od štetočina, bolesti i izumiranja.</s><s>Stoga, povećanje starosti sastojine obezbeđuje staništa za vrste koje zavise od zrelih šuma i omogućavaju obezbeđivanje velikog količine mrtvog drveta.</s>\n<s>Na predeonom nivou, strukturna raznolikost šuma odnosi se na različit sastav po vrstama drveća, klase starosti i faze razvoja.</s><s>To može da uključuje praznine sa niskim šumskim pokrivačem Slika 3.2.1-4: Invazivne alohtone vrste kao što je bagrem (Robinia pseudoacacia) napadaju šumske ekosisteme 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA ili različitim intenzitetima upravljanja i sistemima upravljanja.</s><s>Gubitak šuma, čista seča i izgradnja šumskih puteva mogu dovesti do fragmentacije šuma.</s><s>Smanjenje broja i upotreba postojećih barijera unutar prirodnih ili skoro prirodnih šuma ponovo povezuje prirodni rečni tok i njeno područje erozije i doprinosi postizanju prirodnije šume.</s><s>To se može uraditi npr. uklanjanjem postojećih veštačkih konstrukcija sa kanala, otvaranjem kanala izgradnjom mostova ili velikih cevi umesto zatvorenih brana.</s><s>Na taj način životinje i biljke imaju mogućnost da održe metapopulacije ugroženih vrsta, dajući im mogućnost migracije u drugu populaciju i dovoljno velike oblasti u kojima populacija može da preživi.</s>\n<s>Aktivni monitoring u šumama odnosi se na kontinuirano posmatranje različitih vrsta i procesa.</s><s>To je osnova za otkrivanje promena tokom vremena.</s><s>Gazdovanje se može prilagoditi u skladu sa ovim promenama.</s><s>Praćenje se dalje koristi za procenu uspešnosti transformacije i mera prilagođavanja.</s><s>Takođe u pogledu zaštite prirode, potreban je konstantni nadzor i inspekcija zaštićenih područja kako bi se osiguralo poštovanje postojećih zakona i propisa.</s><s>U tom smislu mogla bi da se uspostavi služba rendžera koja bi kontrolisalo poštovanje trenutnih propisa i kontrola sprovođenja mera.</s><s>To bi doprinelo da stanovništvo bude svesnije postojećih propisa.</s><s>Nadgledanje je takođe potrebno da bi se identifikovale nefunkcionalne ili nedovoljne mere kako bi se one prilagodile i unapredile.</s>\n<s>Proizvodnja drveta i drugih prirodnih dobara sa sertifikacijom može dovesti do pogodnosti na tržištu.</s><s>Svest među šumarskim kompanijama u vezi sa označavanjem i sertifikatima kao minimalnim standardom za održivu proizvodnju drveta je u porastu.</s><s>Pored biodiverziteta, upravljanje šumama na ovaj način može dugoročno da sačuva ili unapredi socijalno i ekonomsko blagostanje zaposlenih radnika u šumskom sektoru kao i lokalnog stanovništva kao i da stekne ekonomske prednosti.</s><s>Podrška procesu sertifikacije treba da se uspostavi u zavisnosti od mogućnosti u različitim zemljama.</s><s>Primeri dobre prakse su plaćanje troškova za prvu sertifikaciju od strane lokalnog ili prekograničnog projekta, podrška od različitih nosilaca sertifikata onima koji ga sprovode ili zajednička promocija šumarskih kompanija koje rade na zajedničkom postavljenju standarda.</s><s>Dalju implementaciju će morati da sprovode šumski menadžeri.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Oznaka UNESCO Biosphere Reserve pogodna je za marketinške svrhe sve robe proizvedene u okviru TBR MDD regiona.</s><s>Za dalju sertifikaciju, zajednički pregovarački proces, koji uključuje važne aktere šumarske i konzervacijske struke iz celog TBR MDD regiona, postojećih šema sertifikacije šumarstva ili standard, (npr. FSC, PEFC, ProSilva, ...) treba da proceni pogodnost ovih šema za upotrebu u tranzicionim i tampon zonama rezervata biosfere.</s><s>Ovo bi moglo da uskladi upravljanje unutar zona preko granica.</s><s>Podsticanje i implementacija saradnje između sektora (integrativno planiranje) na regionalnom i prekograničnom nivou</s>\n<s>Saradnja između zainteresovanih strana i vlasti različitih sektora na nacionalnom i prekograničnom nivou i razmatranje različitih interesa pomaže da se poveća razumevanje potreba, međusobno poštovanje, poverenje i efikasnost.</s><s>Takva saradnja trebalo bi da uključuje sektor šumarstva, očuvanja prirode, stanovništvo, poljoprivredu i vodoprivredu.</s><s>Ona ima potencijal da poveća znanje, razumevanje i poverenje između sektora i može da stvori i nove sinergije koje pomažu u očuvanju biodiverziteta.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.2.2 Optimizacija proizvodnje drveta visokog kvaliteta u sastojinama tvrdih lišćara</s>\n<s>Markus Sallmannshofer, Werner Ruhm, Hannes Schönauer Prirodne poplavne šume tvrdih lišćara karakterišu nepravilne kratkotrajne poplave.</s><s>Ovi šumski ekosistemi imaju zemljišta sa višim sadržajem humusa u poređenju sa šumama mekih plavnih šuma.</s><s>Posebni uslovi zemljišta, koji obezbeđuju visok nivo hranljivih materija, dobro snabdevanje vodom, kao i aeraciju zemljišta, omogućavaju visok prirast plavnih šuma tvrdih lišćara.</s><s>Od izgradnje rečnih nasipa štete usled dugih poplava retko se javljaju.</s><s>Posebna svojstva takvih površina čine ih idealnim za uzgoj visokokvalitetnog drveta.</s><s>Visokokvalitetna stable najbolje uspevaju na zemljištu koje je dobro snabdeveno hranljivim materijama i vodom.</s><s>Sa vrstama hrasta moguće je proizvesti visokokvalitetno drvo na suvljim, manje hranljivim lokacijama.</s><s>Evidentna je višedecenijsku potražnju za visokokvalitetnim drvetom.</s><s>Ciljno orijentisano gajenje šuma, podrazumeva odgovarajuće podizanje zasada i negu kako bi se povećao prinos visokokvalitetnih trupaca (Slika 3.2.2-1).</s><s>Genetska predispozicija (pravilna provenijencija) takođe određuje smernice održivih karakteristika rasta u budućnosti.</s><s>Tradicionalno, zasadi od tvrdog lišćara su podizani sa velikim brojem biljaka i gazdovanje je bilo usmereno na dobijanje dužih trupaca bez čvorova.</s><s>Zbog neophodnih investicija, moderno upravljanje proizvodnjom drveta se fokusira na individualne karakteristike pojedinačnih stabala, a s obzirom da mali broj postojećih stabala ima potencijal da postane vredan, ulaganja su opravdana samo za ta stabla.</s><s>Vrednost se određuje na osnovu paramentara prečnika stabla i kvalitetom drveta Uz pravi izbor mesta, genetskog potencijala i mera gazdovanja, oba parametra mogu biti kontrolisana.</s><s>Što se tiče tvrdog drveta kolektivni izraz “kvalitetno drvo” odnosi se na deblo koje se odlikuje čistim presekom, bez čvorova ili sa najmanjim mogućim unutrašnjim čvorovima, cilindričnim oblikom, pravošću, niskom tenzijom drvenih vlakana i sa dovoljnim dimenzijama debla.</s><s>Ovaj ideal će verovatno ostati nepromenjen u budućnosti, jer značajno određuje prinos i profitabilnost prateći korake proizvodnje.</s>\n<s>Većina tvrdih lišćara su takozvani odbacivači mrtvih grana.</s><s>Sa ovim vrstama drveća, željena dužina debla bez čvora može se postići prirodnim procesima čišćenja čvorova u gustim šumskim Slika 3.2.2-1: Visokokvalitetni trupci željenih dimenzija, kvaliteta i kvantiteta zahtevaju planiranje gazdovanja za ceo proizvodni ciklus</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA zasadima.</s><s>U slučaju držača mrtvih grana (topola, sremza) ili u slučaju širokih šumskih zasada bez sekundarnog rasta, orezivanje je od suštinskog značaja kako bi se izbegao gubitak kvaliteta.</s><s>S obzirom na to da visina stabla prvenstveno zavisi od uslova staništa, relativna vrednost ukupne visine potpuno izraslih stabala može se preporučiti kao željena dužina debla bez grana.</s><s>Da bi se dobila dovoljno zelena kruna za brzi rast debla bez čvorova, otprilike 25 do 30% se pokazalo kao idealno za dužinu debla bez čvorova.</s><s>To znači da na veoma dobrom zemljištu sa visinom odraslih stabala oko 32 m ciljna dužina debla bez zelenog čvora Pored toga, znanje o unutrašnjim čvorovima dodatno podržava proizvodnju relativno kratkog debla očišćenog od zelenih grana.</s><s>Predpostavlja se da se unutrašnji čvorovi javjaju kao posledica odumrlih grana.</s><s>S obzirom na to da ovo unutrašnje jezgro sa granama, slično obliku šargarepe (Slika 3.2.2-2), zauzima sve više prostora sa sve većom visinom i samim tim vredni slojevi drveta bez čvora postaju mlađi i manji, nema ekonomskog smisla održavati gustinu sastojine i dodatno smanjiti dužinu krune.</s><s>Međutim, na užem kraju debla, vredno drvo bez čvora treba da bude najmanje 2/3 prečnika.</s>\n<s>Pod pretpostavkom da se više od 80 odsto ukupne vrednosti obično realizuje završnim sekom, trebalo bi da se stvore najbolji mogući uslovi za rast drveća koje će ostati do završnog seka.</s><s>Cilj je što ravnomernija raspodela stabala što se može postići samo ako je željena konačna prostorna raspodela već uključena u početnu fazu planiranja.</s>\n<s>Kad god je to moguće i prirodna obnova treba da se koristi kako bi se smanjili troškovi i podržala adaptacija.</s><s>Vrste drveća, kao što su jasen, gorski javor i crni orah, često i dovoljno plodonose.</s><s>Sa druge strane hrast lužnjak je inferioran u poređenju sa ostalim lišćarskim vrstama, naročito u mlađem stadijumu, pa stoga zahteva odgovarajuće mere kako bi se izborio sa konkurencijom.</s><s>Snažan sprat žbunja je često prisutan u mnogim plavnim šumama.</s><s>Stoga, prirodna obnova zahteva mnogo opreznosti u vezi sa šumarskim intervencijama.</s><s>Pored sistema zasene, sistem odabiranja grupa sa stalnim proširenjem otvora za obnovu pokazao se kao veoma uspešan.</s>\n<s>Slika 3.2.2-2: Šematska ilustracija unutrašnjeg jezgra sa granama (zelenim) je sličnog obliku šargarepe.</s><s>Povećava se sa visinom, što dovodi do manjeg i mlađeg vrednog drvenog sloja (braon).</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.1.1 “Izbor između prirodne ili veštačke obnove?”).</s><s>Izborom razmaka sadnje mogu se optimizovati troškovi i koristi.</s><s>Preporučuje se malčiranje i sadnja u redovima.</s><s>U cilju smanjenja troškova, razmak između redova se bira prema željenoj veličini krune u poslednjoj fazi sastojine.</s><s>Velike krune omogućavaju snažan rast debla u prečniku.</s><s>Razmak između redova od 10 do 12 m sa razmakom od 1 m u redu dovoljan je za zasade tvrdog lišćara.</s><s>To znači da postoji dovoljan broj stabala na raspolaganju u redu kako bi bilo dovoljno najbolje formiranih stabala.</s><s>Da bi se sprečilo da kruna postane prevelika u ranom uzrastu, a istovremeno i da bi se stimulisao rast u visinu, neophodn je veća gustina tokom ranih faza razvoja.</s><s>Mešavina vrsta drveća koja se prirodno javlja (uglavnom vegetativna obnova) na većini mesta koja su pogodna za uzgoj visokokvalitetnog tvrdog drveta može se koristiti za sekundarni zasad.</s><s>Međuvrsna konkurencija može da zameni pozitivne efekte intraspecijske konkurencije.</s><s>U takvim konceptima, potrebno je razmotriti konkurentske uslove specifične za lokaciju i ako pritisak između kruna postaje prejak, pravovremeno kontrolisati intervencije kako bi se sprečili visoki odnosi prečnika visine.</s>\n<s>U slučaju nedovoljnog sekundarnog rasta od prirodne obnove, preporučljivo je da se između redova visokokvalitetnog tvrdog drveta zasade redovi topole kako bi se postigle funkcionalne, privremeno ograničene mešavine (Slika 3.2.2-3).</s><s>Topole imaju pozitivan uticaj na kvalitativni razvoj tvrdog drveta i koriste se industrijsko drvo kada imaju oko 10 godina.</s><s>Druga mogućnost je da se uvede određena mešavina (na primer sremza, siva jova ili klen), koja ostaje u sastojini kao trajna sastojina tokom vremena.</s>\n<s>Korovi i žbunje mogu biti jaka konkurencija mladim stablima.</s><s>Gore opisani dizajn uštede resursa niske gustine optimizovan je za konačni zasad.</s><s>Novčana ušteda stečena ovim pristupom omogućava da se sprovedu mere održavanja koje su skuplje.</s><s>U velikim šumskim preduzećima, mehaničko suzbijanje korova je povoljno u pogledu troškova.</s><s>Razmak između redova mora biti čist najmanje 3 do 4 godine nakon sadnje.</s><s>Duž reda preporučuje se seča rotacionom kosilicom, a trimerom u redu.</s><s>Puzavice se mogu ukloniti makazama, zajedno sa opcionim oblikovanjem krošnje drveća koje ima dobre izglede za razvoj.</s><s>Uklanjanjem sporednih i debelih grana stimuliše se razvoj dovoljno dugačkog, pravog debla.</s>\n<s>Slika 3.2.2-3: Red javora sa sekundarnim zasadom topole u međuprostoru.</s><s>Međuspecijska konkurencija može da zameni pozitivne efekte intraspecijske konkurencije kako bi se smanjili troškovi sadnje, iako je pažljivo posmatranje odnosa sa rastom od suštinskog značaja.</s><s>Topole imaju pozitivan uticaj na kvalitativni razvoj tvrdog drveta i seku se kao industrijsko drvo kada imaju oko 10 godina.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Dok se ne dostigne željena dužina debla bez čvorova, ne preporučuju se druge intervencije na mladim sadnicama kako se ne bi prekidali procesi diferencijacije i čišćenja čvorova koji su ključni za visok kvalitet.</s><s>Intervencija u sastojini je neophodna kada željene vrste nisu dovoljno dominantne.</s><s>Konkurencija usporava rast u debljinu, smanjuje širenje čvorastog jezgra unutar debla i stimuliše rast u visinu.</s><s>U zavisnosti od starosne strukture i prostorne raspodele mladog drveća, mogu biti neophodne selektivne intervencije.</s><s>Kasne intervencije mogu rezultovati ne samo prirodnim smanjenim broja glavnih vrsta, već i kod veoma tankih, neuravnoteženih biljaka koje često leže pod zimskim snegom i trajno gube pravu osovinu donjeg i najvrednijeg dela stabla.</s><s>Slično se može desiti i u kratkotrajnim poplavama ili smrznutim barama.</s>\n<s>Kada drvo dostigne visinu koja odgovara željenoj dužini oslobođenoj zelenih grana, bira se najboljih 70-100 stabala po ha, trajno obeležava i obezbeđuje im se više prostora.</s><s>Ovaj skup odabranih stabala sada se stimuliše da raste u prečniku stimulacijom rasta krune.</s><s>Postoji bliska veza između razvoja širine krune i rasta stabla u prečniku: ako je kruna pod pritiskom, donje grane krune počinju da izumru i baza krune se pomera naviše.</s><s>Za željeni razvoj odabranog, visokokvalitetnog drveća, okolni prostor se mora stalno širiti kako se osnova kruna ne bi Nekoliko</s>\n<s>podrške najkvalitetnijim stablima dovodi do konačnog zasada.</s><s>Stimulacija razvoja krune povećava rast debla u prečniku, skraćuje vreme rotacije za dati ciljni prečnik, smanjuje udeo proizvedenih tankih debala i smanjuje rizik od devalvacija vezanih za starost (trulež, obojena jezgra).</s><s>Preporučuju se intervencije koje će se sprovoditi samo na području odabranih najboljih stabala.</s><s>U međuprostoru, intervencije su preporučljive samo ako je intervencija potrebna da bi se održala stabilnost sastojine. “Obezglavljivanjem” ili orezivanjem, moguće je kontinuirano širiti prostor dok se senčenje debla održava do određene visine ili se polako smanjuje sa vremenom.</s>\n<s>Rastojanje između odabranog drveća zavisi od kruna, što je neophodno da bi se postigao određeni ciljni prečnik.</s><s>Da bi se dostigli ciljni prsni prečnici od 50 - 90 cm , potrebne su krune od oko 100 - 150 m2.</s><s>Za vrste drveća sa velikim kapacitetom proširenja krune kao što su hrast lužnjak, jasen ili crni orah, biraju Slika 3.2.2-4: Za željeni razvoj odabranog ekonomski vrednog drveta, prostor se mora stalno širiti kako bi se dobila dovoljno razvijena kruna za brz rast debla bez čvorova i da se baza krune više ne pomera naviše.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA se veće prosečne razdaljine drveća od približno 12 m, što znači da ima mesta za najviše 70 odraslih stabala po ha.</s><s>Za vrste drveća sa srednjim kapacitetom proširenja krune, kao što su sremza, brekinja i javori, bira se najviše 100 stabala po ha sa prosečnim razmakom od oko 10 m.</s>\n<s>proizvodnje visokokvalitetnih i vitalnih stabala kako bi se maksimalno povećao profit.</s><s>Resursi se čuvaju prilikom uspostavljanja zasada i fokusiranja samo na jedno stablo i prinosi se povećavaju zbog većeg kvaliteta.</s><s>U literaturi, takav koncept je opisan sa terminima “kvalifikacija” (faza 1 kao čišćenje grana do izbora i razređivanja Z-drveta) i “dimenzionalnost” (faza 2) kao dvosmečni koncept za proizvodnju tvrdog drveta.</s>\n<s>Klimatske promene su jedan od najvećih izazova našeg vremena.</s><s>Zaštićena područja širom sveta pomažu u ublažavanju i prilagođavanju klimatskim promenama.</s><s>Međutim, tradicionalni način izdvajanja zaštićenih područja možda neće funkcionisati u budućnosti zbog transnacionalne prirode klimatskih promena.</s><s>Prepoznajući značaj kritičnih staništa, biodiverziteta i kulturnih predela, širom sveta su izdvojene različite vrste zaštićenih ili konzervacionih područja.</s><s>Međutim, usled delovanja klimatskih promena, efikasnost ovih zaštićenih područja u ispunjavanju svojih ciljeva postala je predmet debata.</s><s>Veliki broj studija se bavio posledicama klimatskih promena na zaštićena područja, fokusirajući se uglavnom na gubitak staništa i biodiverzitet.</s><s>U Evropi su efekti klimatskih promena na zaštićena područja intenzivno proučavani.</s>\n<s>Zaštićena područja skladište 15% zemljišnog ugljenika i pružaju ekosistemske usluge u vidu smanjenja katastrofa, vodosnabdevanja, hrane za stanovništvo i poboljšanja javnog zdravlja.</s><s>Skoro 30 miliona ha evropskih šuma je pod zaštitom.</s><s>Stoga šumski ekosistemi imaju važnu ulogu u očuvanju ekoloških funkcija.</s><s>Na primer, između 2005. i 2015. godine, prosečna godišnja količina vezanog ugljenika u šumskoj biomasi iznosila je 719 miliona tona CO2.</s><s>Međutim, klimatske promene su takođe među najvećim izazovima za zaštićena područja.</s><s>Najveće aktuelne pretnje prirodnoj svetskoj baštini UNESKO-a su, na primer, invazivne vrste, klimatske promene i uticaj turizma.</s><s>U proceni Outlooka iz 2014. godine navedeno je da su klimatske promene najbrže rastuća pretnja prirodnoj svetskoj baštini.</s><s>Poplavni šumski ekosistemi spadaju u najzaštićenije oblasti u Evropi.</s><s>One su od posebnog značaja za akumuliranje zaliha ugljenika, brzo vezivanje ugljenika u kratkom roku i za pružanje ekosistemskih usluga, iako pokrivaju samo 0,5 do 1% globalne površine zemljišta.</s><s>Razumevanje uticaja klimatskih promena na poplavne šumske ekosisteme pomaže u njihovom prilagođavanju na novonastale uslove, kao i povećavanju otpornosti poplavnih šuma na promenu klime u budućnosti.</s>\n<s>U ovom poglavlju navedeni su glavni izazovi koje klimatske promene donose šumarskoj praksi i zaštiti šuma, kao i kratak pregled strategija usmerenih ka adaptivnom gazdovanju i ublažavanju neželjenih efekata klimatskih promena u poplavnim 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA šumama.</s>\n<s>Nedavna zapažanja ukazuju na promenljive odgovore šuma na klimatske promene.</s><s>Abiotički izazovi uključuju velike požare i vetrolome, sušu, smanjenje padavina i promene u njihovoj raspodeli.</s><s>Klimatska predviđanja u Evropi pokazuju geografski raznovrsnu sliku promena, uključujući povećanje ekstremno visokih temperatura, suše i velike padavine.</s><s>Ekstremni vremenski događaji prouzrokovaće smanjenje produktivnosti i vitalnosti šuma.</s><s>Primera radi, u južnoj Evropi predviđa se povećanje učestalosti šumskih požara, dok se u centralnoj Evropi predviđaju štete od vetroloma.</s>\n<s>Biotički uticaji su snažno povezani sa abiotičkim uticajima.</s><s>Međutim, mnogi abiotički uticaji izazivaju promene biotičkih uticaja što predstavlja pretnju šumskim ekosistemima.</s><s>Štete u šumama Evrope najčešće su uzrokovane biotičkim uticajima.</s><s>Klimatske promene izazivaju povećanje biotičkih uticaji, koje su izuzetno izazovni zbog njihove nepredvidivosti.</s><s>Biotički izazovi uključuju nedavno primećene promene u prirastu, fenologiji, sastavu, pomeranju rasprostranjenja vrsta i povećanom prisustvu štetočina i bolesti.</s><s>Distribucija štetočina i bolesti u šumama će se vrlo verovatno pomeriti sa jugozapada na severoistok i povećati štetu u šumskim ekosistemima usled klimatskih promena.</s><s>Pored toga, povećanje zimskih temperatura utiče na mogućnost preživljavanja nekih štetočina i vremenskog perioda tokom kog vrsta može da utiče na drveće.</s><s>Posledično, opseg biotičkih pretnji može dovesti do promene glavnih tipova vegetacije u Evropi.</s>\n<s>Izazovi klimatskih promena zahtevaju kako kratkoročne, tako i dugoročne mere gazdovanja.</s><s>U nastavku je navedeno nekoliko primera adaptivnog gazdovanja koji za cilj imaju da unaprede otpornost poplavnih šuma na faktore stresa, kako bi se očuvale njihove ekosistemske funkcije.</s>\n<s>Otpornost zaštićenih područja može biti unapređena integracijom mera adaptacije u prostorno planiranje.</s><s>U tom smislu, planiranje korišćenja zemljišta vršilo bi se na nivou pojedinačnih predela, 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA čime bi se prevazišla međusektorska ograničenja.</s>\n<s>Uspostavljanje sistema ranog upozoravanja na biotičke i abiotičke pretnje, intergrisane u međunarodni transdisciplinarni okvir, od ključnog je značaja za uspeh programa nadzora.</s>\n<s>Adaptivno gazdovanje šumama kroz primenu odgovarajućih uzgojnih mere ima za cilj „pretvaranje“ šuma u otporne ekosisteme u pogledu lokalnih uslova staništa, potreba, rizika i ciljeva upravljanja.</s><s>Kraći periodi rotacije, na primer, snižavaju rizik od vetroloma, dok duži periodi mogu da promovišu prirodnu regeneraciju zbog uslova senke.</s><s>Drugi pristup je usmereno korišćenje prirodnih procesa sukcesije i migracije vrsta .</s><s>Povećanje raznolikosti drveća učiniće šume otpornijim na napade štetočina i bolesti kao posledice klimatskih promena.</s>\n<s>Odgovor šuma na klimatske promene veoma zavisi od provenijencija, potencijala regeneracije i sastava vrsta drveća.</s><s>Upotreba dobro prilagođenih autohtonih vrsta drveća i provenijencija je široko prihvaćena adaptivna mera.</s><s>Takođe, pre unošenja alohtonih vrsta drveća potrebno je izvršiti procenu rizika od njihovog širenja i uticaja na autohtonu vegetaciju.</s><s>Alohtone vrste drveća koje se već smatraju invazivnim ne mogu biti korišćene za pošumljavanje (poglavlje 3.2.5 “Upravljavanje invazivnim vrstama”).</s>\n<s>Poplavni šumski ekosistemi su veoma modifikovani od strane ljudi.</s><s>Preusmeravanje vodotokova dovelo je do promena u nivou podzemnih voda i režima poplava, kao i do smanjenja povezanosti vodenih i kopnenih ekosistema.</s><s>Međutim, obnova plavnih područja doprinosi ekološkoj adaptaciji na klimatske promene (poglavlje “Izbor prirodne ili veštačke obnove?”).</s>\n<s>Klimatske promene utiču na zaštićene poplavne oblasti širom sveta.</s><s>Glavni izazovi klimatskih promena uključuju povećanje ekstremno visokih temperatura, suša i velikih padavina, kao i biotičke pretnje, poput širenja štetočina i bolesti u šumama.</s><s>Mere gazdovanja šumama mogu da pomognu u unapređenju otpornosti šuma u cilju očuvanja njihovih ekosistemskih funkcija.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.2.4 Kako gazdovati sa divljači i zaštititi šume od oštećenja</s>\n<s>Načini gazdovanja divljači i zaštitne metode Autohtone vrste divljači su izvorni stanovnici šuma.</s><s>Fragmentisana staništa, prekinuti migracioni putevi, saobraćajnice i druge ljudske aktivnosti primorali su divljač da se koncentriše u mirnim oblastima sa dobrom zaštitom.</s><s>Kao rezultat toga, ove vrste su danas jače povezane sa šumskim ekosistemima nego što su bile ranije.</s><s>Poplavne šume se karakterišu raznovrsnošću staništa i biljnih vrsta što ih čini privlačnim za mnoge vrste krupne divljači (slika 3.2.4-1, slika 3.2.4-2).</s><s>Na privlačnost šumskog staništa za divljač utiče kako raznovrsnost hrane, tako i drugih uslova, kao što su sklonište, klima i minimalno uznemiravanje.</s><s>Pored toga, jelen i mouflon su uvedeni u neke oblasti radi lova, jer je, istorijski gledano, veliki izbor divljači bilo zadovoljstvo plemićkih zemljoposednika, a danas se lov smatra važnim izvorom prihoda za preduzeća koja se bave gazdovanjem šumama.</s>\n<s>Biotički kapacitet šuma za divljač označava koliko velika populacija divljači može da raste u datoj sredini s obzirom na kvalitet staništa, odnsno njegov kapacitet da omogući divljači hranu, vodu i druge resurse.</s><s>Ekonomski kapacitet opisuje veličinu populacije divljači koja ne utiče na ciljeve gazdovanja šumama.</s><s>Ukoliko se on nalazi ispod biotičkog kapaciteta, uticaj štete od strane divljači na regeneraciju šuma i zalihe drveta mogao bi smanjiti važne ekosistemske funkcije.</s><s>Negativne posledice uključuju probleme sa regeneracijom šuma, infekcijom stabala gljivama, sa posledicom smanjenja njihove vrednosti, gubitkom godišnjeg prirasta i ukupnim padom vitalnosti šuma i biodiverziteta (slika 3.2.4 -3).</s><s>Stoga je neophodan kompromis između ekonomskih benefita od lova i gubitaka u proizvodnji drveta.</s><s>U proračunima ukupnih troškova gubici prihoda prouzrokovani oštećenjem šuma od strane divljači često premašuju prihode od zakupa zemljišta za lov.</s>\n<s>Šteta od divljači se može proceniti upoređivanjem projektovanog i sadašnjeg stanja šuma.</s><s>Projekovani uslovi u šumama se izvode iz nekoliko kriterijuma, uključujući potrebu za obnovom šuma, raspodelu ciljanih vrsta drveća i očekivano vreme do uspostavljanja prirodne obnove.</s><s>Trenutno stanje šuma moguće je efikasno proceniti trajnim ili privremenim nasumičnim odabirom ključnih indikatora.</s><s>Takvi pokazatelji su količina mladog drveća Slika 3.2.4-2: Divlja svinja</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA po hektaru, stepen oštećenja, kao i udeo različitih vrsta drveća i tipovi mešavitosti u različitim spratovima, odnosno starosnim ili visinskim klasama.</s><s>Pored prirodne obnove potrebno je proceniti starosnu strukturu, na primer u odnosu na stepen guljenja kore sa stabala.</s><s>Različiti kriterijumi procene moraju biti u vezi sa tipom šume, režimom upravljanja, prisutnim vrstama divljači, ciljanom funkcijom šume i očekivanim ekosistemskim uslugama.</s><s>Međutim, štete od divljači nisu jedini uzrok problema sa obnovom.</s><s>Drugi faktori koje treba uzeti u obzir su ispaša stoke, nedostatak svetlosti zbog gustih slojeva krošnji, gusti biljni slojevi, odsustvo roditeljskog drveća ili fruktifikacija, kao i potencijalni nedostatak tendiga (poglavlje 3.1.1 “Izbor prirodne ili veštačke obnove?”).</s><s>Standardna procedura procene uticaja divljači na obnovu šuma podrazumeva uspostavljanje malih ograđenih kontrolnih oblasti za praćenje i upoređivanje prirodne obnove sa zaštitom i bez nje.</s><s>Takve oblasti mogu biti male (3x3 m), ali ih treba ponavljati kroz celu šumu.</s>\n<s>Povećani jaz između biotičkog i ekonomskog kapaciteta nosivosti, utiče na povećan pritisak divljači na prisutnu vegetaciju i obnovljene površine, te se povećava potreba za primenom dodatnih akcija za gazdovanjem divljači.</s>\n<s>Ekološko-prostorno planiranje gazdovanja divljači, sa ciljem zaštite staništa i izbegavanja štete od divljači u šumama, smatra se pogodnim instrumentom za integrisanje divljih životinja u šire kontekste gazdovanja šumama.</s><s>Njegova implementacija u velikom obimu zahteva angažovanje svih zainteresovanih strana iz šumarstva, lova, poljoprivrede, turizma i slično.</s><s>Ekološkoprostorno upravljanje divljim životinjama trebalo bi da ima za cilj bolju prostornu raspodelu njihovih populacije, kako bi se izbegla šteta na odraslim stablima i obnovljenim površinama.</s><s>Moguće mere mogu uključivati identifikaciju (sezonskih) staništa, ponovno povezivanje biotopa i koordinaciju i modifikaciju lovnih aktivnosti.</s><s>Smanjenjem relativnog kvaliteta staništa (npr. atraktivnost staništa za divljač u odnosu na okolnu sredinu) u ugroženim oblastima, može se kontrolisati prostorna raspodela divljači.</s><s>Regulacija brojnosti divljači i lovno-uzgojne mere Da bi se smanjila atraktivnost staništa, trebalo bi potencirati uznemiravanje</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA koncentrisanjem lovnih aktivnosti unutar prioritetnih oblasti.</s><s>To zahteva jasno razgraničenje oblasti (preporučuje se do 100 ha) i dosledno sprovođenje mera.</s><s>Istovremeno, potrebno je smanjiti uznemiravanje izvan oblasti prioriteta.</s><s>Lov u određenim intervalima, kao što je vreme lova svedeno na nekoliko intenzivnih nedelja, može da smanji uznemiravanje, dok bi napori za smanjenjem populacije trebalo da se redukuju (pošto će divljač biti manje plašljiva).</s><s>Pored toga, divljač može biti usmerena ka drugim oblastima niske ugroženosti, povećanjem kvaliteta njihovog biotopa, kroz podizanje livada, namenskih površina za ishranu ili obimnim prihranjivanjem.</s><s>Hranjenje smanjuje smrtnost divljači tokom zime i povećava stopu reprodukcije.</s><s>Ishrani je potrebna koordinacija velikih razmera i profesionalno snabdevanje hranom (kvalitet, količina i intervali ishrane prilagođeni ciljanim vrstama divljači).</s><s>Regulacija brojnosti divljači treba da bude zasnovana na kvantitativnim i kvalitativnim propisima, uzimajući u obzir i odnos polova.</s><s>Na primer, regulacija broja ženskih individua ima najjači uticaj na rast populacije.</s><s>Tokom regulisanja brojnosti divljači potrebno je uzeti u obzir i tzv. nevidljive delove populacije, a ne samo prebrojane jedinke (npr. do 50% populacije jelena se često propušta tokom brojanja).</s><s>Razgraničenje lovnih područja potrebno je sprovesti radi efikasnosnije kontrole brojnosti divljači.</s><s>Neophodni su odgovarajući lovački objekti i infrastruktura.</s><s>Neophodno je profesionalno osoblje u lovištima, sa visokom svešću o problemima.</s><s>Fleksibilni ugovori o zakupu sa godišnjim opcijama za odustajanje i ugovaranje jednokratnog lova su poželjni.</s>\n<s>Stepen ugroženost sastojina od divljači značajno zavisi od mere gazdovanja kao što su: sistem gazdovanja šumama, vrsta obnove i period obnove, kao i struktura, mešavitost i gustina sastojina.</s><s>Šumari su odgovorni da objektivno kontrolišu uspeh uzgojnih mera, da iniciraju tehničke mere zaštite, itd.</s>\n<s>Sastavni delovi poljoprivrednih površina oko šuma treba da budu planirani da se omogući da divljač napusti šumu, ali da i dalje bude zaštićena, naročito u zimskom periodu.</s><s>Livade treba prepustiti ispaši tokom zime kako bi se smanjio pritisak ishrane na šume.</s>\n<s>Uznemiravanje divljači u lovnim područjim može se sprečiti kroz 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA kontrolu poseta ovim oblastima, kao i poštovanje određenih propisa od strane posetioca.</s><s>Takođe, potrebno je insistirati na šetanju isključivo ograničenim delovima, obaveznoj upotrebi povoca za pse, edukaciji posetilaca i izbegavanju zadržavanja u šumi.</s><s>Posetioci moraju da budu privremeno i prostorno koncentrisani u manje ugroženim oblastima.</s>\n<s>Usled čestog prisustva velikih populacija divljači, u prekograničnom Rezervatu biosfere Mura-Drava-Dunav uobičajena je praksa da se vrši tehnička zaštiti prirodno i veštački obnovljenih površina (Slika 3.2.4-3).</s><s>Izbor zaštite zavisi od vrste divljači i dobra koje se štiti.</s><s>Najčešće zaštite su rezimirane u sledećoj tabeli: U Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji dominantna vrsta divljači koja nanosi štetu u pošumljavanju je jelen.</s><s>S obzirom da jelen može da preskoči niže ograde, visina ograde mora biti najmanje 230-250 cm.</s><s>Kada je neophodno zaštititi samo žir od divljih svinja, dovoljne su ograde visine 120-130 cm. (Pogledajte poglavlje “Gazdovanje zasadima topole uz očuvanje diverziteta”) 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Konzervacija</s>\n<s>Oblasti u kojima se ne sprovode mere gazdovanja, kao što su pojedine zone nacionalnih parkova, veoma su atraktivne za divljač.</s><s>U odnosu na okolna staništa takva područja su često mirna i ostavljaju utisak da su bezbedna.</s><s>Divljač će se koncentrisati u takvim oblastima u gustim populacijama koje prevazilaze prirodni nivo održivosti.</s><s>Posledica toga je visok pritisak na raspoložive biljke koje divljač koristi u ishrani.</s><s>U zavisnosti od ciljeva gazdovanja, potrebno je sprovesti dodatne mere gazdovanja u područjima visoke konzervacione vrednosti kako bi se omogućila koegzistencija divljači sa raznovrsnim biljnim zajednicama, što se posebno važno ukoliko su u pitanju ugrožene biljne zajednice i staništa, čija je zaštita neophodna.</s><s>Nasuprot tome, ako se štite prirodni procesi, uticaj divljači bi se mogao smatrati delom Slika 3.2.4-3: Tehničke instalacije za zaštitu stabla različitih jačina i troškova 3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA prirodnog sistema koji na kraju modifikuje prirodnu vegetaciju i budući sastav šumskih zajednica.</s>\n<s>Cilj odgovarajućeg gazdovanja divljači i lovnim područjima jeste da se omogući koegzistencija raznovrsnog šumskog drveća i biljnih zajednica sa populacijama divljih životinja, i da se ostvare održivi prihodi kako od šumarstva, tako i lovnih aktivnosti.</s><s>Divljač je neizostavni deo poplavnih šuma i po prirodi ne nanosi štetu biljnim zajednicama.</s><s>Poslednjih decenija intenzivna tehnička zaštita postala je neophodna u šumarstvu.</s><s>Kompromis između prihoda od lova i gubitaka, odnosno troškova zaštite u šumarstvu i upravljanja biodiverzitetom potreban je kako bi se postigli dugoročni ciljevi očuvanja i upravljanja šumama.</s>\n<s>Autori se zahvaljuju Prof. Dr. Reimoser, čiji je rad na Univerzitetu prirodnih resursa i primenjenih životnih nauka u Beču pružio osnovu za ovo poglavlje.</s><s>Takođe se zahvaljuju kolegama: Gyula Kovač i Silvija Krajter Ostoić na njihovim komentarima.</s><s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.2.5 Upravljanje alohtonim vrstama</s>\n<s>Strane ili alohtone biljne vrste su vrste unesene izvan rasprostranjenosti te vrste n adatom području.</s><s>Ako alohtona biljna vrsta postane problematična, ona se naziva invazivnom alohtonom biljnom vrstom.</s><s>Jednom kada se invazivna alohtona biljna vrsta nastani na novom području, ona može imati negativne ekološke, socijalno-ekonomske posledice i uticaj na ljudsko zdravlje.</s><s>Danas su invazivne alohtone biljne vrste jedna od glavnih pretnji globalnom i lokalnom biodiverzitetu.</s><s>Obalne šume su bogate hranjivim materijama, a svrstavaju se među najugroženije šume za invaziju alohtonih biljaka.</s><s>U priobalnim šumama visoki sadržaj hranjljivih materija i česte prirodne i veštačke smetnje olakšavaju naseljavanje alohtonih vrsta, dok reke dodatno služe kao vrlo efikasni koridori za širenje invazivnih alohtonih biljaka.</s><s>Stoga je upravljanje invazivnim alohtonim biljkama u priobalnim područjima izuzetno važno za očuvanje i/ ili obnavljanje biodiverziteta i ostvarivanje ekosistemskih usluga ovog ugroženog ekosistema.</s>\n<s>Ovo poglavlje priručnika za upravljanje šumama i očuvanje za priobalne šume ima za cilj prikupljanje i pružanje sintezu praktično orijentisanih informacija o merama gazdovanja, primenljivim za svaku fazu biološke invazije, od prve pojave invazivnih vrsta do njihovog uspešnog širenja na novom području.</s><s>Iako smo nameravali da objedinimo mere gazdovanja što je moguće sveobuhvatnije, treba naglasiti da svaku predstavljenu meru upravljanja treba prilagoditi lokalnim uslovima ugroženog područja.</s><s>Dalje, moramo primetiti da na određene mere uklanjanja vrste mogu snažno uticati fenologija i druge ekološke karakteristike svake pojedine alohtone biljne vrste.</s><s>Zbog toga uvek preporučujemo istraživanje biologije invazivne alohtone biljne vrste pre planiranja i sprovođenja mera gazdovanja.</s><s>Pored toga, važno je poštovati lokalno zakonodavstvo kada se sprovode hemijske mere suzbijanja invazivne vrste.</s><s>Svrha ovog poglavlja je da pomogne prikupljanjem ovih podataka kako bi se sprečilo naseljavanje i širenje invazivnih alohtonih biljnih vrsta u priobalnim šumama vašeg analiziranog područja.</s><s>Takođe, poglavlje nudi mere prevencije koje se trebaju primeniti u cilju suzbijanja invazivnih vrsta.</s>\n<s>Pretnje izazvane invazivnim alontonim biljnim vrstama u šumskim ekosistemima uključuju hibridizaciju, prenos bolesti i kompeticiju između vrsta.</s><s>Konkurencija za resurse, na primer da se alohtona biljka takmiči sa autohtonim taksonima za resurse (svetlost, voda, prostor), najčešći je prijavljeni mehanizam uticaja, koji dovodi do štetnog uticaja na domaće vrste u priobalnim šumama.</s><s>Na primer, primećeno je nadmetanje za svetlost invazivnih vrsta poput Solidago gigantea, Impatiens glandulifera i Coniza canadensis sa autohtonim vrstama u priobalnim mešovitim šumama tvrdih lišćara hrast-brest-jasen uz velike reke.</s><s>Drugi mehanizam uticaja invazivnih sa autohtonim biljnih vrsta su hemijski uticaji, kao što je sposobnost alohtonih biljaka da promene hemijska svojstva tla, što zauzvrat može prouzrokovati promene u diverzitetu autohtonih vrsta iznad i ispod zemlje.</s><s>Na primer, invazivna alohtonabiljna vrsta Impatiens glandulifera menja gljivične i bakterijske zajednice u zemljištu.</s><s>Dalje, hemijski sastav biljnih ostataka od alohtonih biljaka kao što je alohtona invazivna vrsta Robinia pseudoacacia može prouzrokovati visok nivo azota u gornjim nivoima tla, vršeći tako uticaj na regeneraciju autohtonih drvenastih vrsta.</s>\n<s>Postoji nekoliko politika i zakona koji regulišu širenje invazivnih alohtonih biljnih vrsta radi ublažavanja negativnog uticaja na šumske ekosisteme.</s><s>Kako su finansijski resursi za upravljanje invazivnim alohtonim vrstama obično ograničeni, preporučujemo davanje prioriteta sadašnjim i potencijalno novim alohtonim vrstama prema uticaju alohtonih vrsta na životnu sredinu.</s><s>Međunarodno usvojena metodologija protokola o klasifikaciji alohtonih taksona na životnu sredinu (EICAT) može se efikasno primeniti za kategorizaciju i kvantifikovanje uticaja svih alohtonih vrsta u čitavoj taksonomskoj klasi na osnovu sistematskog pregleda literature (Slika 3.2.5-1).</s>\n<s>EICAT procena invazivnih alohtonih vrsta (insekata, gljiva i biljaka) u prekograničnom rezervatu biosfere Mura-Drava-Dunav otkrila je da su alohtone biljne vrste Amorpha fruticosa, Fallopia japonica i F. sachalinensis, Heracleum persicum, Humulus japonicus i Impatiens glandulifera koje imaju najintenzivniji negativan uticaj na životnu sredinu u priobalnim šumama.</s>\n<s>Veliki broj ljudskih aktivnosti podstiče unošenje i širenje Slika 3.2.5-1. EICAT kategorije prikazane u šemi procesa procene koja grupiše alohtone vrste u jednu od pet kategorija, prema intenzitetu štetnih uticaja na životnu sredinu.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA invazivnih alohtonih biljaka u priobalne šume.</s><s>Mere prevencije, čiji je cilj da identifikuju i usvoje ove ljudske aktivnosti, kao i puteve introdukovanja invazivnih alohtonih biljnih vrsta, su među najefikasnijim merama upravljanja.</s><s>Na primer, u priobalnim šumama, seča, a posebno seča visokog intenziteta menja svetlosne uslove i raspoloživost resursa na načine koji favorizuju alohtone vrste biljaka.</s><s>To su obično heliofiti, prilagođeni staništu sa vrlo intenzivnom osunčanošću, zbog izgradnje sopstvene strukture i specifičnog metabolizma.</s><s>Dalje, izgradnja šumskih puteva i pešačkih staza može da podstakne širenje semena alohtonih biljaka kretanjem kontaminiranog supstrata i građevinskog materijala.</s><s>Zbog toga ne treba potcenjivati rizik da šumski putevi funkcionišu kao putevi za prenos invazivnih vrsta.</s><s>Stočna hrana koja se koristi u za ishranu divljači tokom zime može biti izvor zaraze.</s>\n<s>Pored toga, sposobnost identifikacije alohtonih biljnih vrsta je značajno za otkrivanje invazivnih alohtonih biljaka u ranoj fazi širenja u priobalnom šumskom području.</s><s>Materijal za obuku specifičan za ovu ciljnu grupu može pomoći u povećanju znanja o opasnosti od invazivne vrste.</s><s>Naučni programi, kao što su alati DanubeForestHealth, takođe nude veliki set tehničkih alata za interakciju sa javnošću radi identifikovanja invazivnih alohtonih biljnih vrsta.</s>\n<s>Mere prevencije takođe uključuju pravno obavezujuće i neobavezujuće mere koje sprečavaju uspostavljanje invazivnim alohtonim vrstama na nekom području.</s><s>Uredba Evropske unije (br. 1143/2014) o sprečavanju i upravljanju unošenjem i širenjem invazivnih alohtonih vrsta, koja je stupila na snagu 1. januara 2015. godine, na primer, ograničava namerno ili iz nehata unošenje invaživnih vrsta u Evropsku uniju, reprodukcija, uzgoj, transport, kupovina, prodaja, upotreba, razmena, čuvanje i puštanje u promet invazivnih alohtonih vrsta koje se tiču EU.</s><s>Trenutna lista invazivnih alohtonih vrsta koje su zabranjene u Uniju sadrži 36 biljnih vrsta, a mnoge od njih se javljaju u priobalnim područjima, poput kiselog drveta (Ailanthus altissima), japanskog hmelja (Humulus scandens) ili impatiens (Impatiens glandulifera) ( EUProcena rizika</s>\n<s>Ponekad se alohtone biljke, kao što su drveće ili bilje u mešavinama livadskog semena, planski koristi u šumarstvu ili obnavljanju ekosistema.</s><s>U ovim slučajevima namerne upotrebe stranih vrsta, preporučujemo da se izvrši procena 100</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA rizika specifičnog za lokaciju.</s><s>Minimalni standardi za procenu rizika uključuju sledeće: (1) osnovni opis vrsta; (2) verovatnoća naturalizacije ili invazije; (3) distribucija, širenje i uticaj; (4) procena puteva introdukcije; (5) procena uticaja na biodiverzitet i ekosistem; (6) procena uticaja na ekosistemske usluge; (7) procena socijalno-ekonomskih uticaja; (8) razmatranje statusa vrsta (ugroženog ili zaštićenog) ili staništa pod pretnjom; (9) procena budućih uticaja klimatskih promena; (10) Procena je moguća čak i kada nedostaje informacija; (11) dokumentovanje izvore informacija; (12) daje rezime u doslednom i razumljivom obliku; (13) ¬ uključuje neizvesnost; (14) uključuje osiguranje kvaliteta.</s><s>Međutim, preporučujemo da kontaktirate nacionalnog stručnjaka kako biste vam pružili detaljnije informacije o proceni rizika u vašem području i za alohtone vrste koje vas zanimaju.</s>\n<s>Rano otkrivanje i brzo uklanjanje u ranoj fazi invazije je isplativa mera za zaustavljanje širenja invazivnih alohtonih biljaka, koje obično uslede nakon uspešnog otkrivanja populacije invazivne strane biljke u monitoringu.</s><s>Tokom proteklih nekoliko decenija implementirano je mnogo različitih sistema praćenja na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou.</s><s>Osnovni princip invazivnog monitoringa alohtone biljke je ponavljano posmatranje sistematski lociranih parcela na zabrinjavajućem mestu tokom nekoliko godina.</s><s>Nadzor zahteva inspektora i identifikacioni formular za identifikaciju.</s><s>Razvijeni su i drugi tehnički alati za pojednostavljivanje i poboljšanje procesa praćenja: DNK u životnoj sredini (eDNA), na primer, može se koristiti za istraživanje genetskog materijala dobijenog direktno iz uzoraka vode ili sedimenta.</s>\n<s>Mere mehaničke kontrole uključuju ručno čupanje, seču, malčiranje, prstenovanje... uključujući upotrebu različitih alata kao što su kosilice ili trimeri, alata za vađenje celih biljaka sa korenom, seču, zakopavanje ili spaljivanje čitavih invazivnih alohtonih biljaka ili njihovih delova.</s>\n<s>Uspešnosti manuelnih metoda održavanja, kao što je čupanje, zavisi od morfologije invazivnih alohtonih biljaka vrsta i veštine i tehnike obučenog osoblja.</s><s>Za većinu biljnih vrsta važno je u potpunosti ili više puta ukloniti korenov sistem kao i ostale delove biljke, ako je vrsta sposobna za vegetativno razmnožavanje.</s><s>101</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Ponekad je potrebno nekoliko godina da biljka bude uspešno uklonjena ili oslabljena (npr. Solidago gigantea/canadensis, Fallopia japonica, F. x bohemica, Acer negundo, Ailanthus altissima, Amorpha fruticosa).</s><s>U ovom slučaju, potrebna je istrajnost i doslednost.</s><s>Posebnu pažnju treba obratiti i na rukovanje biljnim ostacima.</s><s>Oni se moraju sakupljati pomoću plastičnih podloga i transportovati u plastičnim kesama, kako se seme, plodovi i drugi delovi biljaka (mogućnost vegetativne propagacije!) ne bi dalje širili u drugim oblastima.</s><s>Ostaci biljaka treba da se osuše, slegnu ili predaju nadležnim službama koje se bave takvim otpadnim materijalom.</s>\n<s>Seča i ispaša su efikasna rešenja za uklanjanje zeljastih i drvenastih invazivnih vrsta.</s><s>Preporučuje se sprovesti mere sečenja i ispaše pre cvetanja i proizvodnje semena.</s><s>Ispaša zahteva manju količinu radne snage i smatra se da ima pozitivne ekološke efekte.</s><s>Na primer, u skladu sa lokalnim zakonodavstvom, ispaša stokom, konjima, domaćim svinjama i ovcama može se efikasno koristiti za sprečavanje širenja invazivnih alohtonih vrsta šiblja u plavnim formiraju ove invazivne vrste šiblja (2-5 godina nakon klijanja), njihovo potpuno uklanjanje zahteva strpljenje i trajnu ispašu u plavnim šumama (npr. na plantažama topola).</s><s>Slika 3.2.5-2: (Levo) Redovne aktivnosti uklanjanja sprečavaju potpuno formiranje i širenje invazivnih vrsta šiblja na plantažama topola duž reke Temišvar u Srbiji. (Desno) Gusta Amorpha fructicosa i Fraxinus pennsylvanica u netretiranoj plantaži topole.</s><s>Slika 3.2.5-3: Ispaša konja u močvarnom rezervatu prirode Isola Della Cona u Friuli-Venezia Giulia, severoistočna Italija</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Malčiranje je relativno nedestruktivan metod kontrole invazivnih vrsta, koji smanjuje prodor svetlosti i inhibira klijanje i fotosintezu, a postiže se prekrivanjem proklijalih biljaka slamom, korom, ostacima rezidbe sečenjem, plastičnim materijalima ili papirom.</s><s>Ova mera se obično koristi u poljoprivrednoj proizvodnji za kontrolu uglavnom jednogodišnjih korovskih biljaka.</s><s>Malčiranje se uspešno koristi za kontrolu Impatiens glandulifera.</s><s>U zavisnosti od oblasti koja se tretira preporučujemo informisanje o ograničenjima delovanja i reproduktivnosti biljnih vrsta.</s><s>Generalno gledano, upotreba mera mehaničke kontrole zahteva planiranu strategiju koja uključuje nadzor, suzbijanje, tretiranje i propratne mere za procenu uspešnosti.</s><s>U mnogim slučajevima mere mehaničke kontrole su izvodljive samo u početnim fazama invazije.</s><s>S jedne strane, cilj mehaničke kontrole se retko ostvaruje bez velikih napora i troškova.</s><s>Stoga se mere mehaničke kontrole obično koriste u malim jasno definisanim oblastima.</s><s>S druge strane, mere mehaničke kontrole, ako se pravilno primenjuju, manje su štetne po životnu sredinu i autohtoni ekosistem u odnosu na hemijske mere.</s><s>To čini mehaničke mere kontrole veoma korisnim za zaštićena područja, gde hemijska ili biološka kontrola nije opcija ili je zakonski zabranjena.</s><s>U plavnim šumama uspešno su korišćene mere mehaničke kontrole za iskorenjivanje malih zajednica nedirka (Impatiens glandulifera), kiselog drveta (Ailanthus altissima), medveđe šape (Heracleum sp.) ili ciganskog perja (Asclepias syriaca).</s>\n<s>Mere hemijske kontrole odnose se na selektivno i lokalizovano prskanje ili razmazivanje proizvoda za zaštitu bilja (PZB).</s><s>Primena herbicida, naročito primene glifosata, su isplative mere hemijske kontrole koje pomažu da se izbegne remećenje strukture površine zemljišta i naknadno klijanje invazivnih alohtonih biljaka, ali negativno utiče na ne-ciljane biljne vrste i životnu sredinu.</s><s>Tretirane lokacije treba pratiti narednih godina kako bi se procenio uspeh i negativni, neželjeni efekti sprovedenih tretmana.</s><s>Povremeno, tretiranje treba ponoviti u narednim godinama.</s><s>Upotreba hemijskih tretmana u cilju kontrole invazivnih vrsta se naročito ne preporučuje u ekosistemima plavnih šuma.</s><s>Osim toga, zakonska ograničenja često zabranjuju upotrebu herbicida u šumskim ekosistemima.</s>\n<s>Mere biološke kontrole odnose se na uvođenje živih organizama (biološkog agensa) kako bi se smanjila konkurentska sposobnost invazivne alohtone biljne vrste.</s><s>Ove mere mogu imati negativne dugoročne efekte i zahtevaju konsultacije sa lokalnim ekspertima pre implementacije.</s><s>Potrebno je poštovati nacionalno i lokalno zakonodavstvo, kao i definisati odgovarajuću procenu rizika pre bilo kakvog uvođenja bioloških agenasa.</s><s>U praksi primena mera biološke kontrole obuhvata širok spektar organizama: Ispaša zečeva, na primer, korišćena je za kontrolu ciganskog perja (Asclepias syriaca) u Nacionalnom parku Kiskunság, Mađarska.</s><s>U eksperimentalnim studijama specifične gljive rđe (Puccinia komarovii var. glanduliferae) su korišćene za kontrolu Impatiens glandulifera (Slika 3.2.5-4).</s><s>Štaviše, gljive iz roda Verticillium spp., kao što je izolat Verticillium nonalfalfae, trenutno se smatraju najefikasnijim biološkim agensom protiv Ailanthus altissima.</s>\n<s>Preporuke koje se odnose na adaptaciju gazdinskih mera uključuju preventivne radnje kao što je sadnje autohtonih vrsta drveća.</s><s>Pored toga, neprekidno održavanje pokrivenosti zemljišta drvećem i duži periodi rotacije preporučuju se tamo gde je moguće održavanje zasenjenih uslova.</s><s>Totalnu seču treba izbegavati naročito kada je područje redovno plavljeno, jer se vegetativni i generativni materijal invazivnih vrsta lako može transportovati vodom do drugih, pogodnih zemljišta, gde mogu imati dovoljno svetlosti za klijanje i rast.</s><s>Blago razređivanje šumskih područja treba izbegavati kako bi se smanjio rizik od izmena gazdovanja koje može funkcionisati kao put za uvođenje alohtonih biljnih vrsta u šumu.</s><s>Granične delove šuma treba sačuvati jer gusta, višeslojna krošnja može sprečiti ili usporiti ulazak invazivnih vrsta iz okruženja.</s><s>Redovno košenje koridora duž šumskih puteva je efikasno gazdovanje ovim delovima šuma.</s><s>Konačno, alternativni režimi seče do jednostavne totalne seče, kao što su sistemi selekcije ili sistemi skloništa koji se primenjuju u uslovima neprekidne pošumljenosti zemljišta, su poželjni.</s><s>Slika 3.2.5-4: Invazija nedirka (Impatiens glandulifera) i falopije (Fallopia Sachalinensis) Slika 3.2.5-5: Nedirak (Impatiens glandulifera) je rodom iz Azije</s>\n<s>Dugoročna otpornost plavnih šuma može se poboljšati sprovođenjem odgovarajućih mera restauracije za potporu oporavka ekosistema koji je degradiran, oštećen ili uništen invazivnim, alohtonim biljkama ili drugim invazivnim organizmima (na primer insektima ili gljivama).</s><s>Troškovi bilo kakvih kontrolnih mera mogli bi da budu visoki i nesrazmerni prednostima restauracije.</s><s>Međutim, u nekim slučajevima tradicionalna praksa korišćenja zemljišta, kao što je ispaša u šumama, može da bude isplativo sredstvo za restauraciju.</s><s>Slika 3.2.5-6: Vinobojka (Phytolacca americana) je rodom iz Severne Amerike i širi se Evropom Slika 3.2.5-7: Kontrolna lista invazivnih alohtonih biljaka 105</s>\n<s>Plavne šume su posebno bogate raznovrsnošću vrsta zbog visoko produktivnog zemljišta i lokalno promenljivih ekoloških uslova.</s><s>Mnoge biljne i životinjske zajednice zavise od ovih staništa.</s><s>Tipične vrste mekih lišćara, kao što su vrbe, crne i bele topole, posebno su prilagođene visoko dinamičnoj geomorfologiji nastaloj taloženjem reka.</s><s>Kao vrste koje ne podnose senku, uspevaju na zemljištima bez vegetacije, na pesku i šljunku i mogu podneti poplave bolje od drugih vrsta drveća.</s><s>Zbog regulacije reka, ova prirodna dinamika je izgubljena, a tipične vrste mekih lišćara se retko generativno obnavljaju i preusmeravaju na sekundarne lokacije kao što su šljunkare.</s><s>Sve manja učestalost plavljenja duž regulisanih reka takođe promoviše konkurentnu vegetaciju i sazrevanje šumskih zajednica što rezultira negativnim efektima na pojavu tipičnih vrsta mekih lišćara.</s>\n<s>U drugoj polovini 19. veka započeto je sa uzgajanjem i sortama topola sa posebnim svojstvima poput otpornosti na bolesti.</s><s>Uzgoj hibridnih topola počeo je početkom 20. veka: posebno brzorastući hibridi između različitih vrsta topola postali su popularni u šumarstvu.</s><s>Nedostatak drveta izazvan Drugim svetskim ratom rezultirao je osnivanjem istraživačkih instituta za topole u mnogim zemljama.</s>\n<s>Brzorastuće sorte topola odabrane su zbog svog oblika i otpornosti prema bolestima, čime se smanjuje vreme rotacije i povećava kvalitet drveta.</s><s>Na nekim lokalitetima, topola ima bolji prinos od bilo koje druge vrste drveća - zbog čega su mnoga šumska preduzeća nepokolebljiva u njihovom korišćenju.</s><s>Danas su aluvijalne šume mekog drveta i prelazno područje do poplavnog područja tvrdog drveta preovlađujuća područja za uzgoj topola.</s><s>Sa savremenim klonovima visokih performansi može se upravljati sa periodima rotacije kraćim od 30 godina na odgovarajućim lokacijama.</s>\n<s>Intenzivna zaštita prirode upućuje na to da treba izbegavati monokulture topola (Slika 3.2.6-1).</s><s>U današnje vreme troškovi 107</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA gazdovanja šumama rastu, dok prihodi od prodaje drveta kontinuirano opadaju.</s><s>U ovom poglavlju opisan je pristup koji uzima u obzir biologiju i ekologiju topola kako bi se povećala biološka raznolikost sastojina topola na efikasan način uz istovremeno smanjenje troškova.</s>\n<s>Topole se sade na velikom međusobnom rastojanju pošto su to vrste koje ne podnose senku.</s><s>Sadnja topola sa međurednim razmakom od 8 metara omogućava prirodni porast drugih stabala.</s><s>U zavisnosti od lokaliteta, bele topole (Populus alba), vrbe (Salix sp.), jove (Alnus sp.) i sremza (Prunus padus) često se prirodno pojavljuju iz korena ili iz panja.</s><s>Ako se takve korisne mešovite vrste drveća prirodno ne pojave, raznolikost se može povećati sadnjom drveća ili grmlja između redova topola (Slika 3.2.6 -2).</s><s>U zavisnosti od lokacije, postoji potreba za malčiranjem pre sadnje topola.</s><s>Sadnja se može obaviti plugom ili kopanjem rupa.</s><s>Uglavnom se koriste dvogodišnje, velike sadnice od oko 2,5 m ili više.</s><s>Na samom početku redovi zasađenog drveća često imaju negativan vizuelni efekat na posetioce šume, ali omogućavaju racionalan tok rada kako za sadnju, tako i za neophodne radove na održavanju.</s>\n<s>Topola se razmnožavaju u rasadnicima.</s><s>Prostorna i vremenska mešavina nekoliko sorti povećava genetsku raznolikost i osigurava diversifikaciju.</s><s>Podatak da je u mešavini zasađen kultivar/klon (npr. mape sadnje) osnovni je uslov za kasnije poređenje sorti.</s><s>Slika 3.2.6-1: Monokulture topola osnivaju se iz ekonomskih razloga</s>\n<s>Ako je prisutana samo srna, sloj boje na deblu je dovoljan da se zaštiti od oštećenja.</s><s>Protiv jelena neophodna je zaštita oko samog stabla ili oko čitavog područja.</s><s>U Srbiji je razvijen metod gde se sadnice topole obmotavaju žičanim mrežom tokom procesa sadnje (Slika 3.2.6-3).</s><s>Problemi nastaju kada jelen pase preko ograde i na taj način oštećuje biljku (Slika 3.2.6-4; poglavlje 3.2.4 “Kako gazdovati sa divljači i zaštititi šume od oštećenja”).</s>\n<s>Poplave koje se javljaju odmah nakon sadnje redovno podižu biljke koje još nisu imale dovoljno vremena da se ukorene.</s><s>Takvo iskorenjivanje zahteva popravku.</s><s>Prve 1-2 godine nakon sadnje poželjno je rotirajućim rezačem poseći vegetaciju duž redova topola.</s><s>Ako je potrebno u prve dve godine nakon sadnje, mora se izvršiti uklanjanje penjačica ručnim makazama, jer čupanje divljeg hmelja ili klematisa oko topola može usporiti rast ili čak oštetiti mladu biljku.</s>\n<s>Za proizvodnju kvalitetnog drveta topole potrebno je orezivanje, koje se obično vrši u tri faze do visine od 6 metara.</s><s>Sekundarni sastojak mešovitih vrsta drveća može doprineti smanjenju rasta i debljine grana.</s><s>Tako se mogu izostaviti neke faze orezivanja.</s>\n<s>U intervalu od sedam do 10 godina starosti stabla, gustina drveća se obično šematski smanjuje na konačnu gustinu sastojine Slika 3.2.6-3: Zaštita sadnica korišćenjem žice.</s><s>Slika 3.2.6-4: Kada se jelen savije prema mladim topolama radi ispaše izdanaka, oni se često lome (takođe iznad ograde).</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA proređivanjem (npr. na ramaku od 4 metara u redu uklanja se svaka druga topola).</s><s>Proređivanje osim benefita za topolu od velike je koristi i za sekundarne vrte drveća.</s>\n<s>Zasnivanje sastojina sa širokim raspredom može povećati rast i stabilnost pojedinačnih stabala topola, dok razmak između stabala topola omogućava uspostavljanje sekundarne sastojine mešovitih drvenastih vrsta prirodnom sukcesijom.</s><s>Na ovaj način se mogu smanjiti troškovi sadnje i orezivanja.</s><s>To omogućava sprovođenje ekonomskih i ekoloških poboljšanja bez odstupanja od proizvodnje topola.</s>\n<s>Stvaranje, održavanje i upravljanje mrtvim drvetom je ključna komponenta poboljšanja ekološkog stanja šuma.</s><s>Karakteristike mrtvog drveta korišćene su kao indikatori šumske prirodnosti, pružanje ekosistemskih usluga i stanja šumskog biodiverziteta.</s><s>Međunarodne inicijative kao što su Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD), Šume Evrope (nekada Ministarska konferencija o zaštiti šuma u Evropi) i projekat Evropske agencije za životnu sredinu “Biodiversity Baseline” uključuju mrtvo drvo kao ključni indikator održivog upravljanja šumama.</s><s>Nakon toga, sertifikacione šeme (FSC, PEFC) uvele su mrtvo drvo u svojim standardima sa ciljem očuvanja biodivrziteta i ekoloških vrednosti.</s>\n<s>Mrtvo drvo doprinosi funkcionisanju ekosistema u šumama promenom mikroklime, kao što je vlaga zemljišta, povećanjem kapaciteta za skladištenje vode i povećanjem dostupnosti hranljivih materija .</s><s>Dalje, mrtvo drvo olakšava prirodno obnavljnje drveća, posebno u šumama u hladnim klimatskim uslovima kao što su umerene planinske šume .</s><s>Štaviše, 25% šumskih vrsta zavisi od mrtvog drveta .</s><s>Na primer, mrtvo drvo obezbeđuje osnovne resurse za saproksilne (od mrtvo drveta zavisne) vrste poput nekih gljiva, lišajeva, mahovina, ptica i slepih miševa.</s>\n<s>Važnost mrtvog drevta za zaštitu vrsta je prilično dobro objašnjena kod buba.</s><s>Prema Evropskoj crvenoj listi saproksiličnih tvrdokrilaca , 18% od 688 istraženih vrsta smatra se ugroženim, dok se 13% smatra skoro ugroženim u Evropi.</s><s>Saproksilni tvrdokrilci su zavisni od mrtvog drveta i starog drveća u toku svog razvoja.</s><s>Zbog toga je neophodno zasnivati pejzaže i šume sa raznolikošću vrsta i dovoljnim brojem stabala koja omogućavaju mikrostaništa, kao i dovoljnom količinom mrtvog drveta u različitim fazama razgradnje.</s>\n<s>Dok je u prirodnim umerenim šumama, zastupljenost mrtvog drveta velika, šumama kojima se gazduje mrtvo drvo je ozbiljno smanjena šumska komponenta.</s><s>U skladu sa tim, u Evropi mnoge zajednice zavise od mrtvog drveta – naročito vrste koje zavise od velike količine mrtvog drveta u velikoj meri su opale u gazdovanim šumama i često su svedene na izolovane populacije.</s><s>Dobro je poznato da na zapreminu i sastav mrtvog drveta utiče širok spektar faktora (npr. starost sastojina, prirodna smrtnost 112</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA drveta, sastav vrsta drveća), i da je to povezano sa gazdovanjem šuma.</s><s>Müller i Bütler (2010) predlažu osnovni opseg od 20–50 m³ po ha za zapreminu mrtvog drveta, što se može posmatrati kao minimalni uslov za evropske šume.</s><s>Stvarne prosečne zapremine su, međutim, znatno niže u severnoj Evropi sa 8 m³ po ha dok je nešto bolje u centralnoj i zapadnoj Evropi sa 20 m³ po ha.</s>\n<s>Staništa plavnih šuma su staništa koja su često visoko produktivna i predstavljaju područja sa visokim biodiverzitetom.</s><s>Visoka produktivnost često rezultira visokim unosom mrtvog drveta.</s><s>Rezultati istraživanja pokazuju da se zapremina mrtvog drveta može razlikovati.</s><s>Na primer, u Austriji zapremina mrtvog drveta je 51 m3 po ha, u Poljskoj se zapremena kreće u rasponu vrednosti zapremina mrtvog drveta u Italiji doštiže i vrednost od čak 206 m3 po ha.</s><s>U zavisnosti od lokacije i blizine reke, mrtvog drveta se može odneti poplavama ili akumulirati na određenim lokacijama .</s><s>Istraživanja u u Austriji su pokazala da se u plavnim šumama nalazi 242 vrsta insekata koje žive u mrtvom drevetu.</s><s>Ovako visoka vrednost jasno ukazuje na vrednost očuvanja plavnih šuma.</s><s>Rezultati istraživanja pokazuju da na zastupljenost saproksilnih vrsta utiču na zapremina i prečnik mrtvog drveta.</s><s>Detaljnije, Della Rocca et al. (2014) su utvrdili da je za popolavne šume vrednost prsnog prečnika (dbh) za mrtvo drvo od 22 cm i zapremine od 32 m3 po ha granična ispod koje se bogatstvo Slika 3.2.7-1: Prosečna zapremina mrtvog drveta 30-50 m3ha-1 u poplavnoj šumi u Austriji.</s><s>113</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA saproksilnih vrsta znatno smanjuje.</s><s>Pored toga, dostupnost mrtvog drveta u naprednim fazama razgradnje je pozitivno povezana sa bogatstvom vrsta.</s>\n<s>Načini gazdovanja u cilju povećanja učešća mrtvog drveta Osobine mrtvog drveta utiču na bogatstvo vrsta.</s><s>Aktivna promocija i integracija mrtvog drveta u gazdovanju šumama od velike je važnosti i primenljivana je u različitim konceptima gazdovanja poslednjih decenija.</s><s>Razni koncepti gazdovanja na sličan način prepoznaju vrednost starog i mrtvog drveta i uključuju njegovu promociju kroz različite mere, poput (1) uspostavljanja šumskih rezervata ili (2) povećanje broja starih stabala u cilju prirodne dezintegracije.</s><s>Pored toga, (3) nedostatak stabala sa šupljinama ili gnezdima, i (4) povećanje količine ležećeg drveta, će očuvati populaciju saprokslinih vrsta i ojačati njihovu brojnost.</s><s>Preporuke za povećanje mrtvog drveta u plavnim šumama uključuju (a) ostavljanje drvnih ostataka posle seče, (b) stvaranje veštačkih panjeva visine od 0,5 do 1 m i (c) uklanjanje kore na mestima gde je stablo izloženo svetlosti kako bi se vestački stvorilo mrtvo drvo.</s><s>Štaviše (5) produžavanjem proizvodnog ciklusa može se osigurati kontinuirano snabdevanje i dostupnost mrtvog drveta u kasnijim fazama razgradnje.</s><s>Istraživanja su pokazala da broj stabala po ha varira od 5 do 10, a u tom slučaju zapremina mrtvog drveta varira od 20 do 40 m3 po ha.</s><s>Mrtvo drvo može predstavljati pretnju i uticati na bezbednost saobraćaja i bezbednost na radu u šumama.</s><s>Duž i oko javnih Slika 3.2.7-2: Gomila mrtvog drveta posle seče.</s><s>Ostavljanjem grana, debla i panjeva sa malom ili nikakvom ekonomskom vrednošću tokom procesa seče, promoviše se integracija mrtvog drveta u redovno gazdovanje.</s>\n<s>Rezime puteva, železničkih pruga, staza i drugih infrastrukturnih objekata bezbednost saobraćaja je prioritet.</s><s>Generalno, važno je periodično procenjivati rizik od ostavljanja mrtvog drveta i po potrebi ga ukloniti.</s><s>Mere u pogledu bezbednosti na radu i saobraćaju uključuju krčenje panjeva koliko je potrebno da bi se izbegao rizik.</s><s>Izdvajanjem grupa stabala koje predstavljaju mrtvo drvo rizik je koncentrisan na manje područje.</s>\n<s>Mere za integrisanje mrtvog drveta u redovno gazdovanje šumama uključuju određivanje šumskih rezervi, isključivanje pojedinačnih ekološki vrednih stabala iz gazdovanja i aktivno obezbeđivanje dubećeg i ležećeg mrtvog drveta.</s><s>To se može realizovati tokom seče ostavljanjem grana, stabljika i panjeva male ili nikakve ekonomske vrednosti.</s><s>Pokazalo se da mrtvo drvo zapremine 30 m3 po ha i prečnikom od 20 cm imaj pozitivan efekat na neke vrste insekata.</s><s>Aspekti zaštite i bezbednosti moraju se uzeti u obzir u svakom slučaju.</s><s>Neophodne mere treba svesti na minimum, uz istovremeno osiguravanje bezbednosti i izbegavajući rizike.</s><s>Čineći to, izvodljivo je integrisati upravljanje mrtvim drvetom u gazdovanje šumama.</s>\n<s>Globalna trgovina i klimatske promene vrše snažan pritisak na plavne šume u centralnoj Evropi.</s><s>Globalna trgovina daje mogućnost invazivnim vrstama da budu donešene iz svog prirodnog staništa u evropske šume.</s><s>Iako je većina ovih vrsta bezopasna, neke imaju potencijal da postanu invazivne i stoga mogu da nanese veliku štetu šumama, biodiverzitetu, ekonomiji i ljudskom zdravlju.</s><s>S druge strane, u poslednjoj deceniji došlo je do povećanja globalne temperature i učestalosti ekstremnih vremenskih događaja – efekata aktuelnih klimatskih promena.</s><s>Ova povećanja globalne temperature i ekstremnih vremenskih događaja slabe šumsko drveće i čine područje pogodnijim za određene (autohtone) štetočine i bolesti, koje mogu biti praćene izbijanjem gradacija i epifitocija.</s><s>Ove vrste se nazivaju i eruptivne štetočine i bolesti.</s>\n<s>Plavne šume su posebno u veoma ranjivom položaju jer su uglavnom u niskim predelima sa često visokim temperaturama, pod uticajem poplava koje znače potencijalni stres, ali i pod izrazitim uticajem ljudskih aktivnosti poput monokulturnih zasada ili preko eksploatacije u pogledu rekreacije.</s><s>Skoro sve vrste drveća u centralnoevropskim plavnim šumama trenutno su ugrožene različitim štetočinama i bolestima.</s><s>Na primer, udeo jasena (Fraxinus excelsior i F. angustifolia) se smanjuje poslednjih decenija zbog sušenja stabala (Hymenoscyphus fraxineus, poglavlje 3.3.4 “Sušenje jasena kao glavna pretnja diverzitetu plavnih šuma”), dok hrastovi pate od kompleksa faktora koji uzrokuju propadanje hrasta (poglavlje 3.3.3 “Propadanje hrasta - primer uzročno-posledičnih veza između različitih agenasa stresa”) ili izbijanje gradacija gubara (Lymantria dispar) i žutotrbe (Euproctis chrysorrhoea).</s><s>Takođe, jova je pod pritiskom Phytophthora alni, Armillaria sp. i Neonectria sp. kompleksa koji dovode do njenog sušenja.</s><s>Ovo su samo štetočine i bolesti koje su već ovde, dok još ima drugih koji dolaze.</s><s>Smaragdni jasenov krasac (Agrilus planipennis) polako se širi iz Rusije i Ukrajine na zapad i ovim tempom će verovatno biti ovde za nekoliko decenija što će imati 117</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA za posledicu intenzivno sušenje jasena.</s><s>Takođe, azijske strižibube (Anoplophora glabripennis) i (Anoplophora chinensis) još uvek nisu prisutne u plavnim šumama, ali napadaju lišćare, te potenijalno predstavljaju veliku pretnju po ove šumske ekosisteme.</s><s>Da bi se ovi šumski zdravstveni problemi ublažili, treba pripremiti adekvatne mere gazdovanja ovim ugroženim šumskim ekosistemima.</s><s>Kako ublažiti uticaj epidemijskih štetočina i bolesti?</s><s>Rano upozoravanje i brzo reagovanje su najbitniji preduslovi za efikasno upravljanje šumskim štetočinama i bolestima.</s><s>U slučaju eruptivnih autohtonih vrsta to znači da šumar može da preduzme mere pre nego što dođe do epidemije, dok bi potencijalno invazivna vrsta trebalo da bude pronađena što je pre moguće nakon njenog dolaska kako bi mogla da bude iskorenjena.</s><s>Ključno je otkriti epidemiju i identifikovati invazivnu štetočinu ili bolest, pre nego što se proširi.</s><s>Cilj ovog poglavlja je podrška šumarskim stručnjacima u njihovim aktivnostima na otkrivanju štetočina ili bolesti pokazivanjem metoda i davanjem informacija o karakteristikama određenih štetočina i bolesti.</s>\n<s>Kada su šumske štetočine u pitanju fokus će biti uglavnom na tri pristupa: vizuelnom pregledu na simptome, metodama hvatanja i drugim metodama otkrivanja.</s>\n<s>Prvi način za otkrivanje potencijalnih gradacija štetočina i invazivnih vrsta insekata je da se pažljivo promatra tokom boravka u šumi kao i znanje o tome šta da se traži.</s><s>Prepoznavanje simptoma i znakova štetočina je stoga od najveće važnosti.</s><s>Često sama štetočina neće biti prva stvar sa kojom ćemo se susresti dok se simptomi već prepoznaju sa neke distance.</s><s>Najočigledniji simptom može biti da se celo stablo ili delovi krune suše ili su bez listova ili da pokazuju promenu boje lišća.</s><s>Ovo su dobri razlozi da izbliza pogledate stablo.</s><s>Štetni insekti se dele u četiri različite grupe: oni koji se hrane korom ili drvetom, defolitori, sisači i oni koji prave gale (Slika 3.3.1-1).</s><s>Insekti koji se hrane korom ili drvetom su često insekti ili moljci koji se hrane kao larve u kori ili ispod kore.</s><s>Jedna važna grupa su i potkornjaci (Coleoptera: Curculionidae: Scolytinae), koji prave veoma lako uočljive i za vrstu specifične galerije.</s><s>Krasci (Coleoptera: Buprestidae) često prave cik-cak šaru ispod kore, a izlazni otvor je okrugao ili u obliku latiničnog slova D. Defolijatori imaju sposobnost da potpuno obrste drvo.</s><s>Većina defoliatora su larve leptira 118</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA (Lepidoptera), larve osa listarica (Hymenoptera: Symphyta) ili bube listare (Coleoptera).</s><s>Pojedini insekti su vezani samo za odeđenog domaćina i mogu imati specifičan način ishrane npr. neke vrste se hrane samo unutar lista ili četine (mineri).</s><s>Međutim, iako oštećenja od insekata mogu dati smernicu ka dijagnostici, često neće biti moguće utvrditi štetočinu na osnovu simptoma; stoga treba pronaći insekta koji je izazvao oštećenje.</s><s>Ybog toga se, kada su defolijatori u pitanju savetuje da se stabla pregledaju kada primetite brst na njima.</s><s>U nekim slučajevima prisustvo nekih simptoma (npr. jajna legla, gusenična gnezda) mogu pomoći u identifikaciji defolijatora.</s><s>Insekti sisači su insekti koji sisaju biljne sokove lišća, izbojaka, grana pa čak i stabala.</s><s>Oštećenja su vidljiva po hlorozi listova i četina.</s><s>U nekim slučajevima kod veoma jakog napada cela kruna stabala može da bude hlorotična i da se javi prevremeno opadanje listova (Slika 3.3.1-2).</s><s>Četvrtu grupu čine grinje (Acari), muve galice (Diptera: Cecidomyiidae), vunaste vaši (Homoptera: Adelgidae) i ose šišaruše (Hymenoptera: Cynipidae) koje dovode do stvaranja specifičnih izraslina (gala).</s><s>Ove vrste polažu jaja na različite delove stabala i njihove larve koje se razvijaju izazivaju stvaranje gala na biljnim tkivima.</s><s>Iako pojedinačno nisu štetne, u velikom broju mogu da utiču na fotosintezu ili da omoguće patogenima ulazak u stablo.</s><s>Gale se mogu naći na lišću, granama i semenkama.</s><s>Za više informacija o štetama koje izazivaju šumski insekti možete pronaći u našoj preporučenoj literaturi kao i na brojnim sajtovima (npr. www.invasive.org, www.skodcoviadrevin.sk, www.evportal.hu).</s><s>U mnogim slučajevima, insekt koji nanosi određenu štetu biće u fazi larve (npr. gusenice koje se hrane lišćem, larve drvotočaca koje se razvijaju ispod kore).</s><s>Generalno odrasle insekte uglavnom Slika 3.3.1-1: Različite vrste oštećenja izazvane insektima: a) galerije velikog brestovog potkornjaka (Scolytus scolytus), b) defolijacija bresta od brestove lisne zolje (Aproceros leucopoda), c) oštećenje od hrastove mrežaste stenice (Corythucha arcuata), d) gale na javoru (Pediaspis aceris).</s><s>119</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA nije lako pronaći.</s><s>Zbog toga vam je potrebna pomoć različitih metoda.</s><s>Jedan od metoda je da se koriste zamke i mamci.</s><s>Postoji niz klopki, koje su specifične za određene vrste ili za određene grupe insekata, a koje koriste metod privlačenja.</s><s>Primer nespecifičnih klopki jesu zamke za presretanje letova.</s><s>Ove zamke su postavljene u šumi ili na ivici šume i hvataju sve što proleti.</s><s>Problem je međutim u tome što ima mnogo vrsta koje dolaze u klopku.</s><s>Za leptire koji su aktivni tokom noći, dobar način da ih detektujete jeste sa svetlosnim zamkama.</s><s>Neke vrste insekata poput lisnih vašiju i krasaca privlače određene boje.</s><s>Smaragdnog jasenovog krasca na primer, privlače zelene i ljubičaste zamke.</s><s>Obojene zamke se često kombinuju sa lepljivim površinama.</s><s>Pored boje, insekte mogu privući i mirisi, kakve su isparljive materije koje emituju stabla ili feromoni.</s><s>Privlačenje prvog tipa je opštije i zasniva se na isparljivim materijama koje emituje stablo domaćina, te takve zamke privlače sve vrste insekata koje privlači baš taj domaćin.</s><s>Feromoni su isparljiva jedinjenja koje proizvode sami insekti i selektivni su; privući će uglavnom jednu vrstu.</s><s>Problem je međutim u tome što sintetički feromon nije razvijen za sve vrste štetočina.</s>\n<s>Na raspolaganju je još nekoliko metoda, ali jedan metod detekcije koji je takođe veoma obećavajući je upotreba pasa za detekciju.</s><s>Psi su se pokazali veoma preciznim za otkrivanje ivazivnih vrsta kao što su azijske strižibube i smaragdni jasenov krasac, ali su još uvek u fazi ispitivanja i uvođenja u praksu.</s><s>Psi za detekciju su takođe korišćeni za gradogene vrste kao što je Ips typographus.</s><s>Iako mogu da budu veoma efikasni, psi moraju prvo da se obuče da identifikuju određenu vrstu.</s>\n<s>Slika 3.3.1-2: Hrastova sastojina u Srbiji napadnuta hrastovom mrežastom stenicom (Corythucha arcuata) okružena topolom i vrbom.</s><s>120</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Poslednjih godina daljinska detekcija postala je sve važnija za otkrivanje sušenja šuma.</s><s>Takve metode mogu biti od pomoći u prikupljanju informacija o obimu ili širenju štete.</s><s>Međutim, u većini slučajeva neće biti moguće utvrditi uzročnika štete.</s><s>Slike koje su snimili dronovi sa manje pristupačnih šumskih mesta mogu da pruže rano upozorenje o diskoloraciji listova ili defolijaciji.</s>\n<s>Bolesti drveća i žbunja uglavnom su uzrokovane gljivama, a ređe bakterijama, virusima i organizmima nalik virusima.</s><s>Većina vrsta proizvodi samo mikroskopske strukture, što ometa odgovarajuću dijagnozu na terenu.</s>\n<s>Identifikacija simptoma koji je gljivičnog/bakterijskog ili virusnog porekla na terenu zasniva se na poznavanju specifičnih simptoma i/ili nalazu i identifikaciji reproduktivnih struktura patogena.</s><s>U dijagnostičkoj literaturi simptomi se obično grupišu prema biljnim organima na koje utiču: lišće/četine, izbojci/grančice/grane, stabla, korenje i cvetovi/plodovi.</s><s>Slično štetočinama patogeni su često ograničeni u svojim aktivnostima na jednu ili nekoliko vrsta biljnih organa.</s><s>Stoga je prvi korak nakon prepoznavanja simptoma identifikovanje i razgraničenje opsega organa na koje simptom utiče: bolesti (uglavnom gljivične prirode) koje utiču na lišće ili četine obično su prilično specijalizovane i često ograničene na ove organe.</s><s>Pored toga, simptomi su nekada specifični kada su u pitanju određeni patogeni (npr. Rhytisma acerinum).</s><s>Međutim, postoje patogeni koji su u stanju da inficiraju različite biljne organe, npr. Hymenoscyphus fraxineus, uzrokovač sušenja jasena, izazivajući pege na listovima, diskoloraciju peteljke, nekroze na izbojku/grančici/grani, korenu i stablu.</s><s>Kada su nekrotične lezije gljivičnog porekla u pitanju, često se u okviru lezije razvijaju plodonosna tela gljiva, obično vidljiva kao “sitne pustule” na površini kore.</s><s>Njihovo prisustvo ukazuje na gljivično poreklo lezije, međutim identifikacija vrste zahteva mikroskopske i molekularne analize dijagnostičke laboratorije.</s><s>Tako npr. kod lezija koje izaziva H. fraxineus, gljivična plodonosna tela koja se pojavljuju u okviru lezija su uvek od sekundarnih gljiva koje se hrane predhodno ubijenim tkivom.</s><s>Plodonosna tela H. fraxineus obrazuju se isključivo na opalim lisnim peteljakama na zemlji i nikada u okviru nekrotičnih lezija.</s><s>Nasuprot ovome, patogeni koji proizvode krupna plodonosna tela se lako mogu uočiti.</s><s>Ovi patogeni pripadaju filumu 121</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Basidiomycota gde gljive proizvode krupna plodonosna tela zvana pečurke, obično izazivaju trulež dveta i u većini slučajeva u stablo prodiru kroz rane (tzv. paraziti rana).</s><s>Neke od njih mogu da identifikuju specijalisti na terenu prema morfologiji i veličini plodonosnih tela.</s>\n<s>Nesumnjivo najteža grupa za otkrivanje (a još više za identifikaciju) su oboljenja korena.</s><s>Praktikant se oslanja na prisustvo simptoma u kruni ili na stablu koji ukazuju na probleme na korenu: to su obično istovremeno i naglo sušenje cele sastojine i krošnje, pojava plodonosnih tela gljiva i curenje iz kore stabala kao posledica reakcije na stres ili patogene.</s><s>Kombinacija pojave curenja eksudata na stablu i sušenje krune sa vrha obično se odnosi na infekcije korena i pridanka stabla uzrokovanim gljivama sličnim organizmima iz roda Phytophthora.</s><s>Međutim, neki drugi patogeni ili čak abiotički faktori stresa mogu da izazovu slične simptome.</s>\n<s>Za otkrivanje patogena na terenu, sve simptome bolesti uključujući različite faze razvoja simptoma treba pažljivo i sveobuhvatno dokumentovati (fotografije i opisi).</s><s>Uzorkovanje za laboratorijsku potvrdu i dijagnozu trebalo bi da prati posebne zahteve ciljne vrste, ali generalno uzorci bi trebalo da budu značajni i obilni i trebalo bi da odražavaju različite faze pogoršanja stanja pogođenih tkiva (uzimanje uzoraka samo od mrtvog materijala uglavnom neće rezultovati izolacijom ciljnog organizma već skupom sekundarnih agenasa).</s><s>Simptomatično lišće sa nekrozama treba nakon uzorkovanja čuvati u frižideru i istog dana poslati u laboratoriju a ukoliko je to nemoguće i ukoliko su na listovima vidljiva plodonosna tela lišće možete osušiti i ispresovati pre slanja.</s><s>Lišće mora biti u papirnoj kesi, nikako u plastičnoj kako bi se izbeglo stvaranje buđi!</s><s>Uzimanje uzoraka kada su u pitanju Phytophthora vrste sastoji se od dve različite tehnike.</s><s>Ako su na stablu prisutne nekrotične lezije ovi patogeni mogu biti izolovani direktno iz lezija.</s><s>Procedura uzorkovanja za to je demonstrirana na Slici 3.3.1-3. Ako nedostaju nekroze kore ali simptomi u kruni ukazuju na propadanje korena, uzorke zemljišta treba uzeti iz rizosfere: na 4 mesta oko stabla, organski sloj zemljišta treba ukloniti do dubine od oko 10 cm. a zatim uzeti uzorak iz dela tla koji sadrži fino korenje (po rupi 1 lopata).</s><s>Ova četiri uzorka se mogu i pomešati.</s><s>Uzorak treba da je ukupne težine oko 1 kg.</s><s>Ovakav uzorak se može čuvati u laboratoriji nekoliko meseci u suvim uslovima.</s>\n<s>Osim toga, prisustvo gljivičnih patogena se može detektovati hvatačima za spore.</s><s>Hvatači za spore kao tehnika uzorkovanja jesu 122</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA najbrži metod za prikupljanje spora koje se prenose vazduhom.</s><s>Ovaj metod je prikladan za identifikaciju, ali i kvantifikaciju gljivičnih spora prisutnih u vazduhu.</s><s>Na tržištu postoji nekoliko modela hvatača spora.</s>\n<s>Neke gljive prenose insekti koji su u tom slučaju vektori bolesti.</s><s>Takvi insekti često nose spore gljive u posebnim organima na svojim telima (“mikangija”).</s><s>Primeri za bolesti izazvane insektima su bolest zvana hiljadu rakova, izazvana patogenom gljivom Geosmithia morbida čiji je vektor insekt Pityophthorus juglandis, holandska bolest bresta uzrokovana gljivama Ophiostoma ulmi i O. novo-ulmi, a koju prenose brestovi potkornjaci (Scolytus sp.), sušenje borova koje izaziva nematoda Bursaphelenchus xylophilus koju prenose strižibube iz roda Monochamus.</s><s>Za rano otkrivanje bolesti šumskog drveća koje prenose insekti koristimo tehnike klopki zajedno sa specifičnim feromonima kao što je gore opisano.</s><s>Slika 3.3.1-3: Phytophtora – uzorkovanje nekroza u 3 koraka 123</s>\n<s>Treba koristiti ispravne metode za određene vrste.</s><s>Pre nego što započnete otkrivanje, saznajte šta trebate da pronađete.</s><s>Počnite rano da nadgledate potencijalne invazivne vrste ili eruptivne štetočine pre nego što nastane velika šteta.</s><s>Potrebno je primeniti kampanje podizanja svesti o ovim štetnim insektima i patogenima; i uključiti javnost u ranu detekciju štetočina ili pojavu invazivnih vrsta Konsultujte stručnjake za savet, u mnogim slučajevima takva saradnja pruža obostranu korist:</s>\n<s>Koristite identifikacionu podršku informacionog sistema DunavForestHealth (www.danubeforesthealth.eu) i prijavite štetočine i bolesti što pre</s>\n<s>Štetni insekti i bolesti mogu u mnogome ugroziti plavne šume, te je rano otkrivanje njihovog prisustva od presudnog značaja za smanjenje štete.</s><s>U okviru projekta REFOCuS pripremljen je informacioni sistem pod nazivom DunavForestHealth (Sl. 3.3.14).</s><s>U ovom poglavlju smo opisali simptome i metode detekcije štetočina i bolesti.</s><s>Najbolje metode detekcije insekata su provera postojanja simptoma na terenu, korišćenje klopki, ali i metode kao što je daljinska detekcija.</s><s>Kada su bolesti u pitanju, takođe je bitna detekcija simptoma, ali je za mnoge vrste potrebna potvrda identifikacije u laboratorijskim uslovima.</s><s>Druge metode su hvatači spora i uzorkovanje vektorskih organizama poput insekata.</s><s>Sve predhodno opisane metode detekcije služe kao polazna osnova za davanje preporuka za prevenciju i kontrolu bolesti i eradikaciju insekata.</s>\n<s>Rđa lišća koju izazivaju patogene gljive iz roda Melampsora je najčešća bolest topole, naročito u rasadnicima i zasadima starosti dvadeset i više godina gde može dostići razmere lokalnih epifotocija.</s><s>Ova bolest je jedan od ključnih problema u topolarstvu.</s><s>Tipičan simptom bolesti je fini, žućkasto-narandžasti “prah” koga čini masa spora gljive a koji se javlja na naličju lišća (Slika 3.3.2-1 i Slika 3.3.2-2).</s><s>Do infekcije dolazi u Slika 3.3.2-1: Rđa lišća Populus × euramericana.</s><s>Slika 3.3.2-2: Rđa lišća i smeđa pegavost lišća Populus × euramericana.</s><s>127</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA proleće, ali tipični simptomi su najočigledniji leti kada bolest može da dovede do prerane defolijacije stabala.</s>\n<s>Smeđa pegavost lišća uzrokovana patogenom gljivom Drepanopeziza u rasadnicima i mladim zasadima topole (starosti do deset godina).</s><s>Tipičan simptom bolesti je pojava smeđih pega na lišću (Slika 3.3.2-2 i Slika 3.3.2-3).</s><s>U poodmakloj fazi razvoja bolesti lišće najpre požuti, zatim dobija bronzanu nijansu, a može doći i do preranog opadanja lišća.</s><s>Klonovi Populus × euramericana posebno su osetljivi na napad Ekologija i ekonomski značaj bolesti lišća Gljive koje izazivaju bolesti lišća su obično “primarni paraziti” koji mogu da inficiraju zdrave biljke.</s><s>Ukoliko se ne suzbiju na vreme, bolesti lišća, naročito u intenzivnim zasadima topole mogu da utiču na rast biljaka, a time i na proizvodnju drveta.</s><s>Jake infekcije mogu smanjiti potencijal rasta smanjenjem površine lista neophodne za fotosintezu.</s><s>Ožiljci koji na biljci nastaju nakon prevremenog opadanja lišća tokom sezone vegetacije predstavljaju savršeno mesto za ulazak sekundarnih patogena.</s><s>Ponovljene infekcije i prerana defolijacija kod osetljivih klonova slabe biljke i čine ih podložnim drugim biotičkim i abiotičnim stresnim faktorima, kakvi su npr. prouzrokovači bolesti stabla (npr. gljiva Dothichiza populea), insekti, visoke temperature i suša.</s><s>Ovi “drugi stresovi” su često pogubni po biljku.</s><s>Matičnjaci su posebno podložni bolestima lišća jer su u njima biljke često gusto zasađene, relativna vlažnost vazduha je velika, a ovi uslovi su povoljni za pojavu i razvoj ovih bolesti.</s><s>Bolesti lišća jesu jedan od najčešćih neprijatelja topolarstva i zato ne bi trebalo da ih zanemari ni oplemenjivač tokom procesa selekcije klonova, a ni uzgajivač tokom osnivanja i podizanja zasada topole.</s><s>Preporuke za prevenciju i kontrolu bolesti Najefikasniji način prevencije bolesti lišća jeste sadnja otpornih ili barem tolerantnih klonova topole.</s>\n<s>Gljive iz reda Pucciniales (tzv. rđe) imaju složenu ekologiju i često zahtevaju dva domaćina da završe svoj životni ciklus.</s><s>Drugi domaćin zavisi od vrste rđe.</s><s>Uzgajivač topole mora da ima dovoljno znanja o sekundarnim domaćinima da bi izbegao osnivanje zasada topola u njihovoj neposrednoj blizini ili da bi pokušao da ih iskoreni u slučaju da rastu u neposrednoj blizini zasada.</s>\n<s>Slika 3.3.2-3: Smeđa pegavost lišća topole izazvana patogenom gljivom Drepanopeziza brunnea: jak napad na lišću osetljivog klona Populus × euramericana “I-214” sa desne strane; otporni klon na levoj strani.</s><s>128</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Ako gore navedene preporuke nisu moguće, fungicidi (npr. fungicidi na bazi bakra i karbamidi) mogu se koristiti za preventivno tretiranje biljaka, naročito u rasadnicima, ali se moraju primeniti pre pojave infekcije.</s>\n<s>Patogeni lišća mogu da prežive i završe svoj životni ciklus na opalom lišću, pa je neophodno ukloniti svo opalo lišće iz zasada pre početka naredne vegetacione sezone ili ga makar prekriti zemljom.</s><s>Jedan od načina za prevenciju pojave bolesti lišća jeste i sadnja biljaka na odgovarajućem razmaku i uništavanje konkurentne korovske vegetacije kako bi se izbegla visoka relativna vlažnost vazduha koja favorizuje pojavu i razvoj bolesti.</s>\n<s>Stalni monitoring na prisustvo bolesti lišća treba da bude sastavni deo integralne zaštite biljaka od patogena u zasadima topole.</s><s>To je neophodno zbog toga što ne samo da se mogu pojaviti novi agresivni sojevi i patogeni, već populacija date patogene gljive može da se promeni tokom vremena te ranije otporni klonovi mogu postati osetljivi na napad patogena.</s>\n<s>Bolesti lišća su prisutne i u prirodnim šumama topole u kojima visoka vlažnost vazduha favorizuje razvoj bolesti.</s><s>Budući da je verovatnije da će se bolest preneti između genetski sličnih individua, održavanje genetski raznovrsnih populacija topola je najbolji način borbe protiv bolesti lišća u plavnim šumama.</s>\n<s>Dothichiza rak stabla uzrokovan patogenom gljivom Dothichiza populea Sacc. predstavlja jednu od najčešćih i najrasprostranjenijih bolesti topole.</s><s>Ova bolest je bila glavni razlog neuspeha masovne proizvodnje nekoliko klonova i kultivara topola uprkos njihovom dobrom prirastu i drugim dobrim karakteristikama.</s><s>Do infekcije uglavnom dolazi krajem jeseni ili zime kada je biljka domaćin u fazi mirovanja, mada su moguće i prolećne infekcije.</s><s>Jedna od najopasnijih osobina ovog patogena ogleda se u tome što ima dug period inkubacije koji traje i do godinu dana, pa samim tim do infekcije može doći u tekućoj godini, ali simptomi bolesti mogu da se pojave tek naredne godine.</s><s>Ovoj bolesti najpodložnija su stabla pod stresom u rasadnicima i mladim zasadima i to najčešće ukoliko se topole sade na previše peskovitom zemljištu sklonom periodičnom nedostatku vode.</s>\n<s>Prvi tipičan simptom bolesti je pojava crnih nekrotičnih lezija (Slika Slika 3.3.2-4. Dothichiza rak stabla Populus × euramericana sa plodonosnim telima gljive (piknidima).</s><s>129</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.3.2-4) na kori.</s><s>Kako bolest napreduje površina lezije postaje ulegnuta, a na njenim obodima se kod snažnih biljaka koje mogu da razviju odbrambene reakcije formira kalusno tkivo jer domaćin nastoji da zaustavi širenje lezije, i izoluje gljivu od okolnog zdravog tkiva, obrazujući tako “rak ranu”.</s><s>Međutim, ukoliko je biljka slaba gljiva nastavlja da se dalje širi u kortikalnom tkivu topole prstenujući celi obim kore.</s><s>U okviru lezije (tj. kortikalnim zonama bez kalusa) dolazi do formiranja crnih plodonosnih tela gljive koja se nazivaju piknidi (Slika 3.3.2-4) i to u redovima ili koncentričnim krugovima oko mesta infekcije.</s><s>Patogen prodire u biljku kroz rane i prirodne otvore te se lezije obično pojavljuju na mestima formiranja ožiljaka koji nastaju kao posledica odvajanja lišća, i ozlede kore.</s><s>Biljke koje prežive infekciju obično polomi vetar ili je njihovo drvo slabijeg kvaliteta u poređenju sa zdravim biljkama.</s>\n<s>Cytospora rak stabla čiji su uzročnik gljive iz roda Cytospora je česta bolest u prirodnim šumama, zasadima i rasadnicima topole.</s><s>Ovi patogeni dovode do pojave ulegnutih rak rana na stablu sličnih onima koje nastaju usled infekcije D. populea.</s><s>Međutim, Cytospora plodonosna tela su vidno manja u poređenju sa plodonosnim telima D. populea, na kori su nasumično raspoređena, i oslobađaju mase narandžastih, žućkastobelih ili crvenkastih spora koje isflekaju koru stabla (Slika 3.3.2-5).</s><s>Cytospora spp. najčešće inficiraju biljke koje su već oslabljene nekom vrstom abiotičkog ili biotičkog stresa.</s><s>Ove gljive inficiraju biljke svih strarosti, a najčešće su na stablima koja se suše sa vrha (eng. die-back) usled infekcije nekim drugim patogenom, obično D. populea.</s><s>Reznice topole koje ne uspeju da se ožile često ubrzo nakon sadnje stradaju od strane Cytospora vrsta (Slika 3.3.2-6).</s>\n<s>Slika 3.3.2-6: Beličasti crvuljci spora Cytospora sp. koji se izlučuju iz piknida obrazovanih na mrtvoj kori reznice Populus × euramericana.</s>\n<s>Slika 3.3.2-5: Narandžaste mase spora Cytospora sp. ekstrudirane iz plodonosnih tela (piknida) na površini mrtve kore Populus × euramericana.</s><s>130</s>\n<s>Bakterijski rak koji izaziva Lonsdalea populi je izuzetno ozbiljna bolest Populus × euramericana u Evropi.</s><s>Bolest je najčešća u rasadnicima i mladim zasadima topola.</s><s>Tipični simptomi bolesti javljaju se tokom leta i jeseni kada je klima topla i vlažna a ogledaju se u pojavi rak rana na granama i stablu sa pukotinama u kori i proizvodnji velike količine lepljivih i često penušavih eksudata sa mirisom truleži koji se izlučuju iz pukotina (Slika 3.3.2-7 a, b).</s><s>Izloženi vazduhu eksudati tamne i dovode do pojave fleka na kori (Slika 3.3.2-7 B).</s><s>Štaviše, eksudati privlače razne insekte, uključujući bubamare i smrdljive martine za koje se spekuliše da deluju kao vektori bolesti i šire je na obližnje drveće.</s><s>Ponekad, kora Slika 3.3.2-7: Simptomi bakterijskog raka Populus × euramericana u Srbiji i Mađarskoj čiji je uzročnik Lonsdalea populi.</s><s>A) Beli, penušavi eksudati koji izbijaju iz pukotina u kori.</s><s>B) Rak rana sa eksudatima koji boje koru stabla.</s><s>Stablo je prethodno oštećeno od strane Sciapteron tabaniformis.</s><s>C) Kora se ljušti izlažući beli, kremasti eksudat i trulo drvo sa mirisom fermentacije.</s><s>D) Proizvodnja eksudata prestaje u jesen, ali stablo se lomi pod uticajem jakog vetra. rak rane se ljušti izlažući trulo drvo sa mirisom fermentacije i kremastom masom belih eksudata (Slika 3.3.2-7 c).</s><s>U poodmakloj fazi bolesti, rak rane mogu da dovedu do sušenja krune sa vrha, a zaražena stabla suše se u roku od nekoliko nedelja.</s><s>Rak rane mogu biti dužine nekoliko metara, i mogu se pojaviti na bilo kom delu stabla.</s><s>U retkim prilikama, drvo se brani proizvodnjom ogromne količine kalusnog tkiva i rak rane mogu da zarastu.</s><s>Međutim, drvo je beskorisno za dalju preradu u pilanama ili fabrikama za proizvodnju peleta i stabla se tokom jeseni i zime obično Ekologija i ekonomski značaj bolesti grana i stabla Bolesti stabla dovode do strukturnih promena u drvetu i samim tim 131</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA utiču na značajan gubitak njegovog kvaliteta.</s><s>Gljive koje dovode do pojave bolesti na granama i stablu su obično “paraziti rana” i “oportunistički patogeni” koji prodiru u stablo kroz rane ili prirodne otvore u kori i inficiraju biljku kada je pod stresom.</s><s>Ovi patogeni stoga mogu da za ulazak u stablo iskoriste čak i male slučajne povrede nastale tokom različitih radnih operacija u zasadima i rasadnicima ili usled lošeg gazdovanja, uključujući preranu defolijaciju izazvanu patogenima lišća, prethodne napade insekata i klimatske ekstreme (npr. dugoročna stagnacija vode zbog intenzivnih kišnih događaja, nedostatak vode u zemljištu zbog dugotrajne suše i/ili sadnja topola na neadekvatnom zemljištu, “topli talasi”).</s><s>Kombinacija i sukcesija bolesti česta je kako u prirodnim šumama, tako i u intenzivnim višegodišnjim zasadima topola.</s><s>Preporuke za prevenciju i kontrolu bolesti Selekcija otpornih ili barem tolerantnih klonova trenutno se smatra najboljim rešenjem za kontrolu bolesti Dothichiza i Lonsdalea raka stabla.</s>\n<s>Dobar način prevencije pojave ovih bolesti jeste održavanje vitalnosti stabla kroz različite proizvodne prakse uključujući đubrenje, zalivanje (naročito leti radi sprečavanja stresa zbog suše) i izbegavanje mehaničkih povreda.</s>\n<s>Inficirane grane sa rak ranama ili nekrotičnim lezijama treba odstraniti kako bi se sprečio ulazak patogena u stablo.</s><s>Orezivanje treba uraditi tako da sek bude ispod rak rane, a mesto preseka treba premazati kalemarskim voskom ili tretirati protektivnim fungicidom (koji poseduje i baktericidni efekat, npr. nekim fungicidom na bazi bakra).</s><s>Orezivanje bi trebalo obaviti u periodu mirovanja vegetacije, a kada su već zaražena stabla u pitanju alat za sečenje grana treba sterilisati pre orezivanja zdravih stabala.</s><s>Biljke treba pravilno zaštititi od napada štetnih insekata jer oni mogu da oslabe biljke, rašire zarazu i stvore rane koje patogeni mogu da koriste za ulazak u stablo.</s>\n<s>Takođe je važno da uzgajivači topola primenjuju smernice dobre proizvodne prakse pogotovu one koje se odnose na smanjenje mogućnosti infekcije biljaka patogenima lišća, zatim kontrolu korova i održavanje optimalne gustine biljaka.</s><s>Dobra proizvodna praksa takođe podrazumeva sadnju klonova topola otpornih ili tolerantnih na bolesti lišća kao i sadnju klonova koji su adekvatni srazmerno staništu na kom se uzgajaju.</s><s>Rasadnici i zasadi moraju da se podignu na staništu pogodnom za gajenje topola kako bi se sprečio gubitak vitalnosti biljaka.</s><s>Reznice treba praviti samo od zdravih biljaka, i treba ih pikirati u 132</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA zemlju u periodima povoljne vlage i temperature kako bi se stres sveo na najmanju moguću meru.</s>\n<s>Patogeni koji izazivaju rak rane grana i stabla mogu da prežive na drvenastom biljnom materijalu koji leži na zemlji, pa je posebno važno ukloniti sve posečene grane i drugo mrtvo drvo i ležavinu iz zasada.</s>\n<s>Jako zaražena stabla sa rak ranama i/ili bakterijskim eksudatima treba poseći pre nego što rak rane smanje kvalitet i potencijal prirasta i treba ih što pre ukloniti iz zasada kako bi se usporilo širenje bolesti.</s>\n<s>Zemljište koje potiče iz oblasti u kojoj je prisutan bakterijski rak ne sme da se prenese u nezaražena područja, ni preko biljnog materiala ni preko opreme za rad.</s>\n<s>Selekcija i oplemenjivanje na otpornost na bolesti smatra se najboljim rešenjem za kontrolu bolesti grana i stabla u prirodnim šumama topole.</s>\n<s>Bolesti korena topole uglavnom uzrokuju gljive i gljivama slični organizmi.</s><s>Vrste iz roda Armillaria spp., Phytophthora spp., Pythium spp., i Phytopythium spp. uzrokuju sušenje krune sa vrha i trulež korena Populus spp. u prirodnim šumama, zasadima i rasadnicima.</s><s>Prirodne šume topole javljaju se u aluvijalnim ravnicama duž velikih reka gde vlažni uslovi zemljišta i sezonsko plavljenje stvaraju povoljne uslove za širenje, infekciju i opstanak gljivama sličnih organizama, uključujući vrste iz roda Phytophthora.</s><s>Mere prevencije i kontrole bolesti izazvane Phytophthora vrstama detaljno su opisane u poglavlju “Mere za sprečavanje širenja Phytophthora vrsta u plavnim šumama”.</s>\n<s>Zbog preferencijalne sadnje visoko produktivnih “superiornih” klonova na velikim površinama i posledično niske genetičke raznovrsnosti, intenzivni zasadi topole su posebno podložni napadima patogena.</s><s>Zbog toga su programi za poboljšanje topole koji konstantno traže nove klonove koji su otporni ili barem tolerantni na bolesti, prilagođeni lokalnoj klimi i sa optimalnim kapacitetom rasta poželjna strategija gazdovanja intenzivnim zasadima topole.</s><s>Štaviše, kad god je to moguće u obzir treba uzeti i ekološki prihvatljive opcije biološke kontrole, kao i dobru proizvodnu praksu koja stvara minimalne uslove za infekciju patogenima.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.3.3 Propadanje hrasta - primer uzročno-posledičnih veza između različitih agenasa stresa</s>\n<s>Propadanje hrasta (eng. oak decline) je kompleksan proces koga uzrokuje veći broj faktora biotičke i abiotičke prirode, a sam fenomen je prisutan u Evropi i Severnoj Americi već više od 100 godina (Forestry Commission 2020).</s><s>Pojava se ogleda u proređivanju krošnje, odumiranju grana i grančica sa vrha (eng. die-back) i konačno, sušenju stabla, kao posledice interakcije abiotičkih i biotičkih faktora (Slika 3.3.3-1).</s><s>U Evropi se poslednja epizoda propadanja hrastovih šuma odigrala od kraja sedamdesetih do početka devedesetih godina prošlog veka.</s><s>Jedna od hipoteza bila je da su ovu pojavu izazvale isključivo određene gljive izazivači vaskularnog sušenja (Ophiostoma spp.), iako za to nije bilo čvrstih dokaza.</s><s>Otkrivanje brojnih faktora povezanih sa propadanjem hrastovih šuma pokrenulo je i brojna multidisciplinarna istraživanja u kojima su učestvovali naučnici iz različitih naučnih oblasti.</s><s>Iako se razmere negativnog uticaja pojedinačnih uzročnika i način njihove interakcije sa drugima agensima nisu uvek mogli identifikovati, propadanje hrasta se generalno vezivalo za kombinaciju negativnih uticaja usled prisustva insekata i patogena uzročnika truleži korena i pridanka (npr. Phytophthora, Gymnopilus fusipes, Armillaria spp.), te kasnih prolećnih mrazeva, stresa od suše i antropogenih uticaja.</s><s>Primera radi, smanjenje sadržaja vode u zemljištu se u pojedinim evropskim zemljama vezuje za intenzivnu eksploataciju vode za potrebe poljoprivredne proizvodnje, kao i isušivanje močvara, odnosno nestajanje manjih površina pod šumama.</s><s>Primećeno je da krajem devedesetih godina prošlog veka dolazi do smanjenja razmere ove pojave, što je pozitivno uticalo na oporavak mnogih hrastovih šuma.</s>\n<s>Intenzivno propadanje hrasta koje je aktuelno poslednjih godina u Velikoj Britaniji, opisano i kao “Akutno propadnje hrasta“ (AOD), karakteriše curenje ekskudata iz stabala (Slika 3.3.3-2), kao i kombinovani uticaj pojedinih vrsta bakterija (Brenneria spp.</s>\n<s>Obzirom na to da simptomi propadanja hrasta mogu znatno da variraju u skladu sa različitim agensima, otkrivanje faktora koji tome doprinose je prvi preduslov u razdvajanju fenomena propadanja od pojedinačnih negativnih uticaja (npr. razređivanje Slika 3.3.3-1: Simptomi propadanja hrastova - proređena kruna i odumiranje grana sa vrha</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA krune kao posledice defolijacije od insekata).</s><s>Simptomi propadanja stabala obično utiču na čitavu krošnju: lišće postaje proređeno i manjih dimenzija, kao i hlorotičnog izgleda.</s><s>Izbojci su kratki (zakržljali rast) sa gusto pakovanim lišćem na grančicama.</s><s>Ovi simptomi su obično praćeni progresivnim odumiranjem grančica i pojedinačnih većih grana.</s><s>Kao posledica opisanog, dolazi do narušavanja stanja krune, koja se nakon nekoliko godina karakteriše prisustvom brojnih mrtvih grana.</s><s>Obično drveće reaguje proizvodnjom epikormičnih izbojaka, koji se takođe mogu javiti i kao posledica naglog izlaganja stabala sunčevoj svetlosti nakon sprovedenih mera prorede.</s><s>Kao konačan ishod ovog fenomena uglavnom dolazi do sušenja stabala, iako je u određenom broju slučajeva primećeno da je dolazilo i do njihovog oporavka.</s>\n<s>Simptome propadanja potrebno je pratiti osmatranjem krošnji staba (npr. veličina listova, boja), kao i određivanjem indeksa proređenosti.</s><s>Krošnju treba pažljivo proveriti da li postoji prisustvo defolijacije od strane insekata, pepelnice ili drugih patogena lista, što se uglavnom čini osmatranjem uz pomoć dvogleda.</s><s>Pored toga, listove do kojih se može doći sa zemlje treba pregledati na prisustvo insekata i gljiva, kao i uzorkovati za laboratorijsku dijagnozu.</s>\n<s>Mrtve grane treba ispitati na prisustvo vidljivih mehaničkih oštećenja.</s><s>Veće rane (kao što su rane od oluja, udara groma, orezivanja ili oštećenja od divljih životinja) koje se nalaze u osnovama mrtvih grana ili na stablima ispod njih, nisu simptom propadanja hrasta, obzirom da one same mogu dovesti do sušenja grane.</s><s>Pukotine, s druge strane, mogu ukazivati na abiotski stres (najčešće mraz i sušu): pukotine mogu podsećati na mehanička oštećenja, stoga ih treba proveriti u različitim fazama razvoja.</s><s>Inspekciju stabala treba obaviti pažljivom pretragom na prisustvo nekrotičnih lezija čiji uzročnici mogu biti patogene gljive npr. Biscogniauxia mediterranea, Fusicoccum quercus, Stereum rugosum, Pezicula cinnamomea.</s><s>Štaviše, curenje katranastih eksudata je još jedna značajna karakteristika koja ukazuje na prisustvo najčešće gljivama sličnih organizama iz roda Phytophthora i bakterija u tkivima kore.</s><s>Hrast najčešće inficira Phytophthora cinnamomi i u ređim slučajevima P. ramorum, koja je uzročnik fenomena” Iznenadnog propadanja hrasta“ (Suden oak decline-SOD) u Severnoj Americi.</s><s>Stoga, ukoliko su velike nekroze kore prisutne i šire se od osnove stabla naviše, pri čemu nema prisustva insekata koji se hrane drvetom (npr. Buprestidae), potrebno je uzeti uzorke kore kako bi se ispitalo prisustvo (i uradila identifikacija) 136</s>\n<s>Ukoliko su na stablu prisutne katranaste mrlje u kombinaciji samo sa malim (5-10 cm) lezijama za koje ne možemo reći da se nakon skidanja kore šire od osnove naviše u vidu plamena ili jezička (što je tipično za Phytophthora vrste) ali možemo videti ubušne otvore sa galerijama krasca (npr. hrastov krasac Agrilus biguttatus), u tom slučaju biljni sok koji ističe iz stabala treba uzorkovati pomoću sterilnog štapića sa pamučnim vrhom (kompleta za uzimanje uzoraka za forenzičko-genetičku analizu), kog treba poslati u dijagnostičku laboratoriju radi izolacije i identifikacije bakterijske vrste.</s>\n<s>Ukoliko postoje simptomi u kruni (npr. proređena krošnja, listovi male veličine), koji ukazuju na odumiranje korenovog sistema, ali nema nekrotičnih lezija na stablu, treba uzeti uzorke zemljišta kako bi se ispitalo prisustvo Phytophthora vrsta u zoni tzv. finog korenja (korenja prečnika manjeg od 2 mm): brojne Phytophthora vrste utiču na fino korenje hrastova, uzrokujući progresivni pad vitalnosti celog stabla.</s>\n<s>Dve parazitske gljive posebno profitiraju od stresa od suše u sastojinama hrasta.</s><s>Armillaria spp., koja inficira brojne vrste drveća, može se lako otkriti po prisustvu crnih vrpci vidljivih ispod kore (tzv. rizomorfe), bele lepezaste micelije i karakterističnih plodonosnih tela-pečurki, koje se pojavljuju u jesen.</s><s>Uticaj vrsta iz roda Armillaria se generalno povećava posle sušnih perioda, kao i biotičkih faktora stresa.</s><s>Obično patogen brzo ubije ceo korenov sistem.</s><s>Gljiva Gymnopus fusipes napada grubo korenje.</s><s>Proizvodi plodonosna tela-pečurke od sredine leta i izaziva tipične narandžaste mrlje na inficiranom korenu.</s><s>Ovaj patogen postaje sve važniji zbog izuzetno suvih i vrelih leta poslednjih godina.</s>\n<s>Nakon procene prisustva štetočina i patogena na pojedinačnim stablima ili u čitavoj sastojini, potrebno je sakupiti klimatske podatke za proteklih 10 do 20 godina sa najbliže meteorološke stanice i analizirati pojavu perioda ekstremnih suša, toplotnih talasa ili mrazeva.</s>\n<s>Nakon što su se stekli dokazi o prisustvu složenog poremećaja zdravstvenog stanja hrasta na nekoj lokaciji, a na osnovu pretpostavke da je bilo koja pojava propadanja u osnovi posledica stresa, u obzir treba uzeti bilo koju meru koja ima za cilj poboljšanje vitalnosti stabala.</s><s>Pri tome, svaku aktivnost koja vodi 137</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA isušivanju zemljišta ili smanjenju nivoa podzemnih voda treba strogo izbegavati.</s>\n<s>Na lokalitetima koji su sve više izloženi vremenskim ekstremima potrebno je da pojedinačna stabla hrasta budu sposobna da izdrže ove krajnosti.</s><s>To se može postići odgovarajućim gazdinskim merama, kao što su pravovremena proreda, prevođenje čistih hrastovih sastojina u mešovite, ali i kontrolom prisustva i brojnosti divljači i stoke.</s><s>U mešovitim sastojinama, brojnost svake vrste drveća je mnogo manja nego u čistoj sastojini, pa su usled toga štetočine i patogeni koji imaju predilekcije prema određenim vrstama manje efikasni u smislu prenamnoženja i pojave epifitocija.</s>\n<s>Hrastove sastojine treba obnavljati odgovarajućim sadnim materijalom prilagođenim lokalnim stanišnim uslovima – i imajući u vidu tekuće klimatske promene.</s><s>Na hrastove sastojine koje nisu u dovoljnoj meri adaptirane mogu uticati različiti patogeni; npr. nedavni slučajevi propadanja crvenog hrasta u Austriji i Češkoj pod uticajem G. fusipes: Q. rubra je posebno ostljiv na G. fusipes, ukoliko se sadi na alkalnim zemljištima i nalazi pod uticajem stresa (Slika 3.3.3-3).</s>\n<s>Propadanje hrasta je složen fenomen izazvan interakcijom više abiotičkih i biotičkih agenasa.</s><s>Za otkrivanje i tumačenje potrebna je pažljiva procena faktora koji mu doprinose, kao i analiza klimatskih uslova na pogođenim lokalitetima.</s><s>Osim specifičnih mera borbe (suzbijanja) pojedinačnih štetočina i patogena, propadanje hrasta može se sprečiti ili umanjiti samo uzgojnim merama usmerenim ka jačanju vitalnosti stabala.</s><s>Sa apsekta upravljanja stanišnim uslovima, potrebno je obnoviti i zagarantovati prirodno snabdevanje vodom hrastovih sastojina.</s><s>Slika 3.3.3-3: Gymnopus fusipes na stablu crvenog hrasta (Quercus rubra L.) 138</s>\n<s>Sušenje jasena (sušenje krune sa vrha, eng. die-back) je značajna bolest nekoliko vrsta iz roda Fraxinus (Slika 3.3.4-1) koju uzrokuje patogena gljiva Himenoscyphus fraxineus.</s><s>Ova bolest se u Evropi javila početkom 1990-ih.</s><s>Pojavila se u baltičkim zemaljama, Poljskoj i Skandinaviji sredinom 2000-ih, a nakon toga i u u srednjoj Evropi gde je okarakterisana kao jedna od najozbiljnijih bolesti jasena.</s><s>H. fraxineus može inficirati sve starosne klase jasena.</s><s>Međutim, veću štetu izaziva na mlađim stablima, za razliku od odraslih stabala gde ova bolest dobija hroničan karakter.</s><s>Međutim, čak i stara stabla na kraju podlegnu bolesti zbog ponovljenih infekcija sekundarnim patogenima.</s><s>Ovaj pathogen napada najrasprostranjenije vrste iz roda jasena u Evropi, i to beli jasen (F. excelsior) i poljski jasen (F. angustifolia).</s><s>U istočnoj Aziji, odakle i dolazi ovaj pathogen, nanosi minimalne štete autohtonim vrstama jasena.</s><s>Način introdukovanja ove bolesti u Evropu još uvek nije u potpunosti razjašnjen, ali se predpostavlja da je bolest uneta trgovinom i prometom zaraženih biljaka i biljnog materijala.</s><s>Jasen ima važnu ekonomsku i ekološku ulogu.</s><s>Drvo je izuzetno cenjeno u proizvodnji nameštaja, furnira, parketa, alata i sportske opreme.</s><s>Zatim, lišće može da se koristi kao stočna hrana u ruralnim područjima tokom sušnih perioda.</s><s>Dalje, kora sadrži aktivne supstance značajne za upotrebu u medicinske svrhe Slika 3.3.4-1: Sušenje jasena je ozbiljna bolest koju uzrokuje patogen Hymenoscyphus fraxineus i koja ugrožava nekoliko vrsta iz roda Fraxinus.</s><s>140</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA (npr. ima antimalarijska svojstva).</s><s>Ekološka vrednost je izuzetna: stabla jasena su stanište velikog broja insekata, gljiva, lišajeva i mahovina.</s>\n<s>Stoga, može se očekivati da sušenje jasena predstavlja veliku opasnost za biodiverzitet, posebno u plavnim šumama, koje su već značajno osiromašene gubitkom brestova, jova i hrastova kao posledice holandske bolesti brestova, Phytophthora alni i drugih Phytophthora vrsta.</s><s>Gubitak velikog broja stabala jasena verovatno će imati niz ekoloških efekata na ekosistemske usluge i biodiverzitet šuma.</s><s>Prekomerni gubitak jasena, posebno u plavnim šumama, značio bi praznine koje bi mogle da popune invazivne zeljaste vrste, ali i invazivne drvenaste vrste kao što su Acer negundo, Ailanthus altissima ili Juglans nigra.</s>\n<s>Hymenoscyphus fraxineus inficira sveže listove jasena pomoću askospora koja prezimljavaju na opalom lišću (Slika 3.3.4-2).</s><s>Prvi simptomi bolesti su nekarakteristične smeđe pege na listovima.</s><s>Nakon infekcije, gljiva prorasta kroz lisnu ploču sve do peteljke, a zatim prelazi kroz izbojak u drvenasta tkiva stabla i gde izaziva promenu boje drveta u nijansama od sive do smeđe boje.</s><s>Na grančicama i granama se pojavljuju nekrotične lezije koje ih prstenuju i dovode do njihovog sušenja, a kada je mlada biljka u pitanju lezija se preko grane širi i u samo stablo koga može prstenovati te dovesti do njegovog sušenja.</s><s>Zaraženi listovi u jesen opadaju i gljiva prezimljava prvenstveno na glavnim nervima i peteljci, ali moguće je i prezimljavanje na bočnim lisnim nervima.</s><s>Narednog proleća i leta, tako prezimela gljiva razvija mala bela plodonosna tela-apotecije (2 – 7 mm).</s><s>Askospore se oslobađaju od kraja juna do septembra, u zavisnosti od lokalnih klimatskih uslova i tada ciklus bolesti sušenja jasena ponovo započinje.</s><s>Slika 3.3.4-2: Plodonosna tela (apotecije) Hymenoscyphus fraxineus koja se formiraju na opalim lisnim peteljkama.</s><s>141</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Za proizvodnju plodonosnih tela gljive neophodna je visoka vlaga.</s><s>Na vlažnom tlu bela plodonosna tela gljive se brzo pojavljuju.</s><s>Stoga se maksimalna proizvodnja plodonosnih tela postiže na mestima sa konstantno visokom vlažnošću vazduha u blizini tla.</s><s>Crna stroma gljive je izuzetno plodna: na jednoj lisnoj peteljci mogu se stvarati apotecije tokom čitavog vegetacionog perioda, pa čak i nekoliko godina uzastopno.</s><s>Uzimajući u obzir da se spore gljive oslobađaju tokom nekoliko meseci, samo produženi periodi suše mogu značajno da redukuju bolest.</s><s>Dalje, spore H. fraxineus mogu da prodru i u osnovu stabla i korenov vrat preko lenticela uzrokujući promenu boje drveta i nekrotične lezije na kori.</s><s>To dalje stvara povoljne uslove za napad sekundarnih kolonizatora, poput Armillaria spp., što narušava vitalnost i dovodi do sušenja jasena.</s><s>Usled napada gljiva truleži korena, u nekoliko zemalja se sve češće primećuju lomljenje stabala i vetroizvale (Slika 3.3.43).</s><s>Bolest značajno smanjuje stabilnost stabla zbog čega se mnoga stabla moraju poseći, posebno duž puteva i pešačkih staza iz bezbednosnih razloga.</s>\n<s>Plavne šume pružaju povoljne uslove za razvoj patogena (visoka vlažnost, sabijen supstrat koji sprečava aeraciju).</s><s>Stoga ova bolest Slika 3.3.4-3: Infekcija sekundarnih kolonizatora, uglavnom uzročnika truleži korena i pridanka stabla poput Armillaria spp., ubrzava odumiranje stabala i njihovo izvaljivanje.</s><s>142</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA uzrokuje najveće gubitke jasena upravo u ovim šumama.</s><s>U blizini velikih vodenih površina vlažnost vazduha je visoka a dodatno je uzrokovana gustom prizemnom vegetacijom.</s><s>Sa druge strane, gusta prizemna vegetacija takođe može sprečiti da oslobođene spore dođu do zelenih listova u krošnji.</s><s>Poplave takođe mogu imati ograničavajući efekat na inokulum; naslagani slojevi blata mogu prekriti opalo lišće jasena i na taj način sprečiti rasejanje spora.</s><s>Ova pojava je primećena na oglednim lokalitetima u Austriji.</s><s>Trenutno su na raspolaganju dve strategije za borbu protiv odumiranja jasena:</s>\n<s>Sušenje jasena je očigledan fenomen u srednjoevropskim šumama; sastojine sa velikim udelom zaraženih stabala nisu retke, posebno u plavnim šumama gde se često javljaju čiste sastojine jasena.</s><s>Međutim, pojedina stabla koja ne pokazuju nikakve simptome ili imaju samo neznatne simptome mogu se primetiti čak i u veoma zaraženim sastojinama.</s><s>Ovaj fenomen označen je kao nasledna otpornost ili tolerancija na bolest, i proučavan je u nekoliko zemalja.</s><s>U toku su oplemenjivački programi za proizvodnju sadnog materijala otpornog na infekciju H. fraxineus.</s><s>Pored ovoga, selekcija otpornih stabala u sastojinama jasena takođe može povećati otpornost populacija.</s><s>To zahteva selektivno očuvanje stabala koja ne pokazuju nikakve ili samo minimalne simptome kao i sprovođenje mera koje pospešuju njihovu regeneraciju.</s><s>Stoga se u šumama gde ovaj patogen ugrožava stabla jasena preporučuje ograđivanje područja oko stabala jasena koja ne pokazuju simptome kako bi se data stabla zaštitila od stoke i divljači, kao i sprovođenje mera za sprečavanje negativnog dejstva konkurentske vegetacije.</s>\n<s>Intenzitet bolesti u sastojinama jasena u korelaciji je sa gustinom i starošću sastojine, pa je pojava novih zaraza veća u gušćim i mlađim sastojinama.</s><s>Suprotno tome, veći udeo drugih drvenastih vrsta smanjuje verovatnoću novih infekcija.</s><s>Stoga bi proces prirodne selekcije trebao da osigura razvoj mešovitih sastojina sa malim do umerenim udelom jasena.</s><s>Štaviše, otvorene sastojine 143</s>\n<s>sušenja jasena u plavnim šumama pružaju manje pogodne uslove za razvoj zaraze, jer su one sušnije i obično toplije od zatvorenih sastojina sa slabijom cirkulacijom vazduha.</s><s>Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da se spore ovog patogena rasejavaju vazdušnim putem, svaka higijenska mera usmerena na smanjenje inokuluma na datoj lokaciji treba da bude deo regionalnog plana gazdovanja, jer se spore mogu naći na udaljenosti i do nekoliko stotina metara u odnosu na okolne sastojine kojima se ne gazduje a koje predstavljaju izvor inokuluma.</s><s>Nekoliko studija potvrdilo je uticaj strukture sastojine na intenzitet bolesti.</s><s>Ovo se može objasniti bržom razgradnjom zaraženih peteljki u različitim šumskim prostirkama.</s><s>Na primer, lisna prostirka lipe (Tilia spp.) značajno je ubrzala biološku razgradnju zaraženih peteljki jasena.</s><s>Prema studiji koja je sprovedena u Republici Češkoj iz 2013. godine, intenzitet sušenja jasena negativno je povezan sa udelom četinara (uglavnom Abies i Pinus) primešanih sa jasenom.</s>\n<s>Strategije koje se odnose na sekundarne štetočine i patogene Tokom protekle decenije postala je očigledna intenzivnija aktivnost sekundarnih patogena stabala jasena koja su zaražena sa H. fraxineus.</s><s>To se pre svega odnosi na patogene truleži korena, poput medonosne gljive (Armillaria spp.).</s><s>Dejstvo Armillaria vrsta je dodatno podstaknuto različitim stresnim faktorima koji negativno utiču na zaražena stabla, a najčešće je to stres izazvan sušom.</s><s>Stabla jasena koja su dugi niz godina pogođena odumiranjem krošnje, a posebno stabla pogođena lezijama na bočnim granama, oslabljena su i postaju sve više izložena napadima Armillaria spp. i drugih patogena korena i pridanka stabla.</s><s>Ovaj fenomen je postao čest poslednjih godina, a u nekoliko zemalja Evrope plavne šume su bile prve sastojine jasena kod kojih je ustanovljeno značajno sušenje uzrokovano upravo ovim patogenima (npr. duž Dunava u Austriji).</s><s>Tamo gde šume jasena pružaju višestruke ekosistemske usluge, zbog bezbednosti na radu, bezbednosti saobraćajnica i ljudi koji ih posećuju, vitalnost ovih šuma je od izuzetnog značaja, te se razvijaju različiti dijagnostički alati za procenu stabilnosti stabala.</s><s>Što se insekata tiče, Hylesinus fraxini je okarakterisan kao nova sekundarna štetočina jasenovih šuma u procesu sušenja i za sada se javlja samo u sukcesiji sa H. fraxineus.</s><s>Sveobuhvatno posmatrano, detaljna procena zdravstvenog stanja stabala neophodna je pre donošenja odluke o mogućim opcijama za kontrolu sušenja u šumama jasena.</s>\n<s>Zamena stabala jasena koja su u odmakloj fazi sušenja usled infekcije H. fraxineus drugim lišćarima kao što su Prunus avium, Quercus spp. ili Juglans regia, kao i držanje jasena u niskom procentu u mešovitim sastojinama smatra se najboljom opcijom za smanjenje rizika od ukupnog gubitka jasena u plavnim šumskim ekosistemima.</s><s>Pored toga, selekcija zdravih stabala u prirodnim sastojinama, a zatim i programi oplemenjivanja usmereni ka otpornosti biljaka na H. fraxineus mogu dodatno obezbediti odgovarajući sadni materijal u nadolazećim godinama.</s><s>U šumama u kojima je cilj očuvanje staništa treba omogućiti prirodnu sukcesiju vegetacije.</s><s>Sve pomenute mere usmerene na smanjenje inokuluma u zaraženim sastojinama jasena treba sprovoditi u okviru regionalnog koncepta, jer je Hymenoscyphus fraxineus patogen čije se spore prvenstveno šire vetrom na velike udaljenosti.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA 3.3.5 Jasen u nevolji: programi konzervacije i oplemenjivanja na otpornost prema bolesti sušenja Fraxinus excelsior u Austriji</s>\n<s>Austrijski Istraživački Centar za šume (BFV) je 2015. godine u saradnji sa Univerzitetom za prirodne resurse i nauke, Beč //vvv.esche -in-not.at/).</s><s>Ciljevi su bili mapiranje potencijalno otpornih stabala jasena u zaraženim šumskim sastojinama širom Austrije, kako bi se utvrdila otpornost na bolest sušenja jasena, na osnovu otpornosti njihovih potomaka koji su bili izloženi visokom nivou prirodnog inokuluma patogena Hymenoscyphus fraxineus u poljskim uslovima, kako bi se izvršio odabir superiornih genotipova za dalje oplemenjivanje.</s><s>Obe vrste jasena, i to obični jasen (Fraxinus exelsior) koji je važna vrsta šumskog drveća u celoj Evropi i poljski jasen (F. angustifolia) koji se javlja na severoistoku Austrije (uglavnom u plavnim šumama duž reke Morave), vrlo su podložni bolesti sušenja jasena koju uzrokuje invazivna patogena gljiva H. fraxineus (poglavlje 3.3.4 „Sušenje jasena kao glavna pretnja diverzitetu plavnih šuma“).</s><s>Od 2005. godine patogen se proširio širom Austrije što je rezultiralo značajnim promenama u sastavu i ekologiji šuma tvrdih lišćara zbog velikog oštećenja i sušenja stabala jasena.</s><s>Sada je ukinuto proaktivno gazdovanje jasenom, jer se stara stabla sve više obaraju, a regeneracija je oskudna.</s><s>Međutim, u intenzivno pogođenim sastojinama konstantno se primećuje mali udeo minimalno degradiranih stabala, a pretpostavlja se da je otpornost na patogene u slučaju jasena naslednog karaktera.</s><s>Potvrde različitih nivoa otpornosti F. exelsior na H. fraxineus u Austriji uglavnom potiču iz osmatranja tri klonska ogleda koja su uspostavljena u periodu od 1993. do 2000. godine i sastoje se od 50 do 70 kalemljenih klonova sa selektovanih plus stabala.</s><s>Procene štete u zasadima jasena od 2009. do 2011. godine, koje je sprovodio Univerzitet BOKU, ukazale su na velike razlike među klonovima u rasponu od minimalnih (<5 %) do ozbiljnih sušenja jasena.</s><s>Iako se sušenje jasena naknadno povećalo i zdravstveno stanje mnogih klonova se znatno pogoršalo, do 2018. godine pojedini genotipovi su ostali minimalno zaraženi.</s><s>Ova zapažanja, kao i nekoliko drugih evropskih studija pružili su dokaze da je otpornost jasena na H. fraxineus genetski određena i da ima 147</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA visoku heritabilnost.</s><s>Selekcija na otpornost je stoga odabrana kao obećavajuća strategija za održivost jasena kao jedne od glavnih vrsta iz grupe tvrdih lišćara za šumarstvo, ali i za zaštitu prirode u Austriji.</s>\n<s>Prva faza projekta „Jasen u nevolji“ (2015-2019) otkrila je visok potencijal za povećavanje otpornosti i zaštitu jasena ex situ konzervacijom.</s><s>U ovom projektu definisani su strogi kriterijumi za odabir šumskih sastojina i pojedinačnih stabala: razmatrane su samo sastojine sa visokim nivoom zaraze (što ukazuje na visok lokalni infektivni pritisak) i odabrana su stabla jasena koja ne pokazuju lezije na kori i imaju samo zanemarljivo oštećenje krošnje.</s><s>Isto tako, odabirana su stabla sa prsnim prečnikom (dbh) Na osnovu pomenutih kriterijuma, ukupno 716 potencijalno otpornih pojedinačnih stabala širom Austrije odabrano je za sakupljanje semena u 2015. i 2017. godini.</s><s>Nakon uzgoja potomstva selektovanih stabala, četiri ogleda sa ukupno 35.718 sadnica su posađena su u periodu od 2017. do 2020. godine u Istraživačkom oglednom dobru BFV u Tullnu (Donja Austrija; ispitivanja otpornosti R1 do R4; Slika 3.3.5-1), gde su biljke podvrgnute prirodnim infekcijama gljive H. fraxineus.</s><s>Takođe, potomstvo sa veoma oštećenih matičnih stabala je uključeno kao kontrola u ovom ogledu.</s>\n<s>Na osnovu sakupljanja semena u 2015. i 2017. godini i klijanju i rastu tokom perioda od naredne 4 godine, ogled je postavljen Slika 3.3.5-1: Slika poljskog ogleda snimljena dronom u rasadniku BFV u Tulnu, koja je postavljena u okviru projekta</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA na četiti odvojene površine, koje su organizovane za ispitivanje otpornosti, R1 do R4 (fotografija snimljena 08.05.2020.).</s><s>Da bi se definisali nivoi otpornosti sadnica u ogledima, vizuelnim pregledima i to korišćenjem šest klasa oštećenja procenjivan je na godišnjem nivou intenzitet odumiranja drvenastih delova sadnica jasena (glavna stabljika, bočne grančice, korenov vrat) Udeo vitalnih sadnica na oglednoj površini R1 (osnovana 2017. godine) se značajno smanjio od 2018. do 2020. godine (Slika 6.030) sadnica nije bilo zaraženo, zatim taj udeo se još smanjio na 57,6 % u 2019. godini, dok je 2020. godine on iznosio samo 24,0 % biljaka.</s><s>Nekoliko half-sib linija je bilo značajno slabije zaraženo u poređenju sa ostatkom.</s><s>Isto tako, intenzitet oštećenja sadnica se značajno razlikovao između sadnica u odnosu na stepen zaraženosti matične biljke, što je u potpunosti u skladu sa genetski uslovljenom, naslednom, otpornošću F. excelsior na H. fraxineus.</s><s>Drugo ogledno polje R2 (osnovano 2018. godine, dve procene 2019. i 2020. godine) pokazalo je sličan trend razvoja bolesti kao i kod prvog oglednog polja R1, zatim ogledno polje R3 (osnovano 2019. godine) ocenjeno je samo jednom do sada (2020. godine), a ogledno polje R4 (osnovano 2020. godine) biće prvi put ocenjivano 2021. godine.</s><s>Visok intenzitet sušenja jasena na oglednom polju R1 sugeriše na visok uticaj infekcije H. fraxineus u Istraživačkom rasadniku BFV, što osigurava da se za proizvodnju odaberu samo superiorni genotipovi.</s><s>Iako se intenzitet bolesti Slika 3.3.5-2: Razvoj intenziteta odumiranja jasena u testu otpornosti 1 (R1) od 2018. do 2020.</s><s>Stubići pokazuju relativni udeo sadnica jasena u šest klasa oštećenja (R1 je uspostavljen 2017. godine sa 6.330 sadnica).</s><s>149</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA može vremenom dodatno povećavati (ali verovatno sporije), očekuje se da će značajan deo zdravih, odnosno minimalno zaraženih, primeraka jasena i dalje imati superiornije performanse u poređenju sa prirodnom populacijom.</s>\n<s>Druga faza projekta (2019-2024) će biti usredsređena na karakterizaciju i odabir superiornih genotipova u poljskim uslovima.</s><s>Zdravi primerci će biti odabirani između potomstva matičnih stabala koje je u proseku otpornije (Slika 3.3.5-3).</s><s>Takođe, odabrani primerci će biti analizirani na molekularnom nivou, pomoću molekularnih markera u cilju testiranja na otpornost prema pomenutom patogenu.</s><s>Na kraju, odabrani primerci na osnovu ovih karakteristika će biti testirani veštačkom inokulacijom sa H. fraxineus i Armillaria spp. (medenjača), koji je sekundarni, ali važni patogen u procesu sušenja jasena.</s><s>Paralelno će se testirati različite metode rasadničke proizvodnje za optimizaciju razmnožavanja običnog jasena ožiljavanjem reznica i pomoću kalemljenja.</s><s>Na kraju Faze II predviđa se postavljanje poljskih ogleda koji obuhvataju sadnju selektovanih primeraka jasena (ukoliko je moguće razmnoženih putem reznica), kao i uspostavljanje jednog ili više semenskih zasada jasena.</s><s>Postavljanje ovakvih zasada jasena sa velikim udelom lokalno prilagođenih i izuzetno otpornih klonova trebalo bi da prevaziđe glavni problem za razvoj otpornosti u prirodnim populacijama gde raštrkana pojava nekoliko preostalih visoko otpornih stabala čini ukrštanje između njih malo verovatnim i tako predstavlja poteškoće u prenošenju njihovih osobina u vezi otpornosti na H. fraxineus.</s>\n<s>Pored inicijative za konzervaciju običnog jasena, projekat „QEsche“ koji je pokrenut 2018. godine se takođe bavi uzgojem otpornih genotipova Fraxinus angustifolia, sledeći identičan pristup.</s><s>Unutar prirodnih populacija F. angustifolia u Austriji, oštećenja su manje vidljiva na zrelim stablima, ali pojava sušenja jasena značajno utiče na prirodnu i veštačku regeneraciju šuma.</s><s>Stoga su kriterijumi za odabir otpornih stabala modifikovani tako da uključuju posebno mlada stabla sa prečnikom na prsnoj visini manjim od 20 cm.</s><s>Glavni cilj projekta „QEsche“ je uspostavljanje poljskih ogleda od vegetativno umoženih klonova superiornih genotipova, kao i sadnicama proizvedenih od semena sakupljenog od potencijalno otpornih matičnih stabala.</s><s>Ova istraživanja će činiti osnovu za dalju ex situ konzervaciju jasena prema otpornosti na pomenutog patogena.</s>\n<s>Ex situ konzervacija, koja je ovde korišćena, trebalo bi da bude dopunjena sa in situ testovima jasena prema otpornosti na Slika 3.3.5-3: Četvorogodišnje elitne sadnice običnog jasena u ogledu R1 projekta „Jasen u nevolji“ koje su odabrane za klonsko razmnožavanje i dalju selekciju na otpornost.</s><s>Drvo potiče iz half-sib linija sa superiornim osobinama koje do 2020. godine (nakon tri godine procene) još uvek nisu zaražene.</s>\n<s>150 patogena koji izaziva odumiranje jasena.</s><s>Poslednjih godina, a posebno nakon 2016. godine, značajan broj stabala jasena kao i čitave sastojine su nestale tokom sanitarnih seča u Austriji.</s><s>U mnogim slučajevima se sanitarne seče izvode neselektivno, što znači da se stabla obaraju bez obzira na njihovo zdravstveno stanje.</s><s>Međutim, da bi se favorizovalo prilagođavanje populacija jasena novom faktoru selekcije na H. fraxineus, toplo preporučujemo očuvanje i favorizovanje otpornih stabala jasena, posebno stabala unutar teško zaraženih sastojina kako bi se tako olakšala njihova prirodna regeneracija.</s><s>Sudbina običnog i poljskog jasena se ne oslanja samo na selekciju i uzgoj sadnica otpornih na dati patogen, već je i u rukama vlasnika šuma, šumara, kao i drugih aktera koji učestvuju u očuvanju ekološki i ekonomski značajnih vrsta drveća, poput jasena, i spremni su zasade poboljšani, otporniji reproduktivni materijal Fraxinus spp.</s>\n<s>Rod Phytophthora (Chromista, Peronosporaceae) čine patogeni koji nanose štetu brojnim zeljastim i drvenastim biljkama i to na globalnom nivou.</s><s>Kao patogeni koji pretežno inficiraju koren, uglavnom se šire zaraženim biljnim materijalom, tekućom vodom i ljudskim aktivnostima (npr. turizam i gazdovanje šumama), a ređe vetrom i kišnicom.</s><s>Veliki broj vrsta iz ovog roda potiče iz tropskih šuma gde su se prilagodile širokom spektru domaćina.</s><s>Vrste poput široko rasprostranjene P. cinnamomi mogu da zaraze na nekoliko hiljada biljnih vrsta.</s><s>Kao posledica toga, Phytophthora vrste često „otkrivaju“ nove domaćine, koji su posebno podložni razvoju bolesti jer ne poseduju prirodno stečenu otpornost prema ovim patogenima.</s><s>Drugi faktor koji povećava štetnost ovih patogena je česta hibridizacija sa drugim vrstama iz ovog roda, koja je praćena promenama u nivou patogenosti.</s><s>Sa ove tačke gledišta, šumski rasadnici su izloženi velikom riziku zbog raznolikosti biljnih vrsta unutar rasadnika i mnoštva potencijalnih domaćina u njihovoj neposrednoj blizini.</s><s>Phytophthora vrste zahtevaju vlagu za svoj razvoj i proizvodnju i širenje zoospora.</s><s>Zoospore se oslobađaju po kišovitom vremenu, u zemljištu, kao i u vodenim površinama poput bara, jezera i reka.</s><s>Uticaji pojedinih vrsta na prirodne ekosisteme su veoma značajni (na primer P. cinnamomi na australijske šume, P. ramorum na severnoameričke šume sekvoje i P. austrocedrae na južnoameričke šume vrsta iz roda Austrocedrus), a efikasne mere suzbijanja su relativno retke.</s><s>Većina njih je usmerena na sprečavanje infekcije, a do sada je razvijeno samo nekoliko strategija monitoringa i kontrole patogena.</s>\n<s>Slika 3.3.6-1: Od 1990-ih godina prošlog veka, na milionima zasađenih jova pojavili su se simptomi truleži korena i pridanka uzrokovani Phytophthora vrstama, što je dovelo do njihovog masovnog sušenja.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Plavne šume su posebno izložene riziku od infekcije korena i korenovog vrata Phytophthora vrstama zbog učestalih poplava koje su karakteristične za ovaj tip šuma.</s><s>Poplave neizbežno omogućavaju bržu zarazu šuma duž reka, jer reka konstantno raznosi spore različitih vrsta iz roda Phytophthora.</s><s>U Evropi je najočigledniji primer propadanja jove (Alnus sp.) uzrokovan sa P. x alni i drugim vrstama iz ovog roda (slika Slika 3.3.6-1 i Slika 3.3.6-2).</s><s>Od devedesetih godina prošlog veka, milioni zasađenih jova nakon infekcije korena patogenima iz roda Phytophthora razvili su lezije i trulež kore .</s><s>Zoospore se konstantno oslobađaju u reke tokom poplava i tako inficiraju zdrava stabla jova nizvodno što uzorkuje bržu infekciju i odumiranje stabala.</s>\n<s>Najjači uticaj Phytophthora vrsta povezan je sa infekcijama korena i korenovog vrata, koje su obično smrtonosne.</s><s>Međutim, dostupne su neke kurativne metode.</s><s>Jedna od najefikasnijih mera za omogućavanje preživljavanja zaraženih stabala je korišćenje fosfita.</s><s>Ova jedinjenja stimulišu odbrambene mehanizme stabla (stvaranje kalusa u rani), kao i ubrzani rast finih korenova.</s><s>Ovaj tretman se obično primenjuje na pojedinačna gradska stabla.</s><s>Međutim, njihova primena u šumarstvu je teško izvodljiva.</s><s>Stoga su preventivne mere primarni metodi koji su usmereni na minimiziranje šteta usled širenja Phytophthora vrsta u plavnim šumama.</s>\n<s>Prilagođavanje šumskih rasadnika za proizvodnju sadnog materijala koji nije zaražen Phytophthora vrstama Održavanje proizvodnje bez Phytophthora vrsta predstavlja izazov za rasadnike.</s><s>Sprečavanje unošenja patogena u rasadnik mora se kombinovati sa redovnim sistematskim nadzorom i kontrolom državnih organa za zaštitu bilja.</s>\n<s>Kako bi se oformili rasadnici biljaka bez Phytophthora vrsta, mora se ispuniti nekoliko ključnih preduslova.</s><s>Izbegavanje razmene sadnog materijala između rasadnika i izbegavanje zaraze sadnica koje se uglavnom dešava usled navodnjavanja zaraženom rečnom vodom, najvažniji su izazovi za upravljanje rasadnikom bez bolesti izazvane Phytophthora vrstama.</s>\n<s>Nema unošenja Phytophthora u rasadnik pomoću navodnjavanja; Slika 3.3.6-2: Nekrotične lezije na kori uzrokovane Phytophthora vrstama.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Nema unošenja Phytophthora u rasadnik usled poplava obližnjih reka, bara ili jezera;</s>\n<s>Uklanjanje sumnjivog semena (bitno za krupno seme) pre setve; Tretmani semena za uništavanje patogena (npr. toplotni tretman, tretiranje hemijskim putem, itd.).</s>\n<s>U slučaju rizika (u zavisnosti od biljne vrste) neophodna je dijagnostička laboratorijska analiza semena pre setve.</s>\n<s>Proizvodnja biljaka u kontejnerima je poželjna sa stanovišta proizvodnje nezaraženih sadnica, zato što se supstrat može sterilisati i kasnije održavati nekontaminiranim.</s><s>Međutim, rizik se povećava kod sadnog materijala koji nije proizveden u kontejnerima, već na otvorenom prostoru, jer postoji veći broj potencijalnih izvora zaraza.</s><s>Za proizvodnju biljaka u kontejnerima neophodne su sledeće mere: Termička sterilizacija supstrata najmanje 2 sata na 60°C pre setve ili sadnje.</s><s>Dokaz o uspešnoj sterilizaciji daje ovlašćena dijagnostička laboratorija;</s>\n<s>Na proizvodnim mestima izbegavati spuštanje sadnog materijala direktno na zemlju ili u tekuću vodu, te ukoliko je moguće podići sadni materijal bar 1 m iznad zemlje.</s><s>Takođe, izbegavati bilo kakav kontakt listova sa tlom;</s>\n<s>Izbegavati mešanje snopova biljnog materijala.</s><s>Tokom proizvodnje, neophodno je ukloniti svaki kontakt sa tekućom vodom (poplave i topljenje snega);</s>\n<s>Izbegavanje dugotrajnog kvašenja listova tokom navodnjavanja (>24 sata).</s><s>Prskalice koristiti samo ujutro kako bi se listovi brže osušili.</s>\n<s>3. SMERNICE ZA GAZDOVANJE PLAVNIM ŠUMAMA Ukoliko je moguće navodnjavanje bi trebalo vršiti podzemnim vodama iz bunara ili vodom iz vodovoda, jer ovi izvori vode obično nisu zaraženi Phytophthora vrstama.</s><s>Kod rasadnika koji zavise od upotrebe vode iz bara ili reka neophodan je tretman vode pre navodnjavanja: moguće je filtrirati zaraženu vodu kako bi se uklonili patogeni iz iste.</s><s>Ova praksa je pogodna samo za velike rasadnike, jer su ovi sistemi skupi (takođe u pogledu održavanja) i zahtevaju veliki prostor.</s><s>Štaviše, sistemi obično ne garantuju da voda je u potpunosti čista od Phytophthora vrsta.</s><s>Takođe, voda za navodnjavanje može se dekontaminirati hemikalijama.</s><s>Korišćenje komercijalnog hlora uništava ovog patogena, međutim za ovakvo tretiranje vode moraju se uzeti u obzir i zakonska ograničenja.</s>\n<s>Da bi se osigurala efikasnost, treba izvršiti nasumične provere supstrata na Phytophthora vrste (dijagnostička laboratorija).</s><s>Pored toga, provere supstrata i sadnog materijala moraju se obaviti pre isporuke sadnica klijentima ili drugim rasadnicima.</s><s>Takođe, dijagnostička laboratorija mora periodično testirati vodu za navodnjavanje na prisustvo Phytophthora vrsta.</s>\n<s>Sprečavanje širenja Phytophthora vrsta poplavama može se jedino postići blokiranjem ulaza Phytophthora u vodotokove, a ovo zahteva proširenje primene navedenih preventivnih mera i na hortikulturne rasadnike, a ne samo njihovu primenu u šumskim rasadnicima.</s><s>Pored toga, moraju se primenjivati određene sanitarne mere tokom gazdovanja šumama, jer na primer mašine za seču mogu raširiti patogena pomoću kontaminiranih lanaca, zatim izgradnja šumskih puteva često uključuje upotrebu materijala koji nisu iz šume, a koji mogu biti takođe kontaminirani.</s><s>Međutim, u celini, potrebna je povećana svest ljudske populacije o rizicima od kontaminiranih sadnica kako bi se podržale i primenile u praksi gore navedene mere.</s>\n<s>Smanjivanje rizika od zaraze Phytophthora vrstama u plavnim šumskim ekosistemima može se uspostaviti samo primenom preventivnih mera uz održavanje ravnoteže između patogena i šumskog drveća. Štaviše, ovaj proces zahteva integrisan i sveobuhvatan pristup koji objedinjuje rasadničku proizvodnju i promet sadnog materijala kao i gazdovanje šumama i urbanim drvećem, i na kraju ali ne i manje važno, neophodno je povećavanje svesti javnosti o riziku od pojave ovih patogena.</s><s>Takođe, biće potrebne promene u zakonodavstvu vezane za zaštitu bilja.</s>\n<s>4.1 Rasprostranjenje vrsta drveća i promet semena 4.1.1 Verovatnoća rasprostranjenja vrsta u svetlu klimatskih promena</s>\n<s>Prikazanih 10 mapa (spojenih na jednoj stanici u dve kolone i pet redova) pokazuju razvoj verovatnoće pojave u toku vremena za oba izabrana buduća klimatska scenarija.</s><s>Leva strana se bazira na prostoru koji obuhvata površinu pet projektnih zemalja (Austrija, Slovenija, Mađarska, Hrvatska i Srbija), a desna strana je ograničena na prostiranje Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav.</s><s>Mapa na vrhu je modelovana na osnovu trenutnih klimatskih uslove, a prate je dve mape za RCP 4.5 u sredini, i dve mape za RCP 8.5 na dnu.</s><s>Prve mape u okviru oba RCP scenarija su za period od 2041. do 2060. godine, dok druge prikazuju scenarija za period od 2081. do 2100. godine.</s><s>Legenda na desnoj strani svake od prikazanih mapa se odnosi na verovatnoću pojave vrste (odnosno verovatnoću preživaljavanja i uspešnog rasta) datih vrsta u datim uslovima.</s>\n<s>Bela i crvena boja označava malu verovatnoću pojave vrste, žuta srednju, a zelena veliku verovatnoću pojave.</s><s>Granice Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav su prikazane crnom bojom na mapama, dok su državne granice označene sivom.</s><s>4.1.2 Zone prometa semena danas i sutra</s>\n<s>Grupa od šest mapa (kombinovanih na dve stranice za svaku vrstu) prikazuje razvoj zona prometa (eng. distribution) semena tokom odabranih klimatskih scenarija.</s><s>Prva stranica prikazuje RCP 4.5, a druga RCP 8.5 za svaku vrstu.</s><s>Mapa na vrhu je modelirana na osnovu sadašnjih klimatskih uslova, a nakon nje, slede mape koje predstavljaju periode od 2041. do 2060. godine Sva obojena područja imaju verovatnoću pojave preko 0,5 (0,2 za Ulmus laevis).</s><s>Stoga, delovi mape u beloj boji imaju verovatnoću pojave ispod 0,5 i označavaju područja gde je očekivano da vrste neće rasti.</s><s>Različite boje označavaju različita područja (klastere) sa sličnim klimatskim uslovima, predstavljajući zone distribucije semena.</s><s>Klasteri - zone distribucije semena su označeni kao CL1, CL2, CL3, itd.</s><s>Tako da su područja označena sa CL1 više slična u pogledu klimatskim uslovima drugima iz te grupe u odnosu na ostala područja sa CL oznakom i drugim brojem.</s><s>158</s>\n<s>Ciljana vrsta 7: Ulmus minor https://danubeforesthealth.eu/dat/Output3.3/Ulmuslaevis/ Napomena: Mape zone distribucije semena za sve druge vrste su ograničene na područja koja karakteriše verovatnoća pojave veća od 0.5.</s><s>Za Ulmus laevis granična vrednost je 0.2 da bi se uklopila u prirodnu distribudiju.</s><s>Za ovu vrstu smo dodatno obezbedili set mapa bez granične vrednosti u cilju da prikažemo koje zone će biti prisutne u budućnosti, uprkos tome što je predviđeno da će verovatnoća pojave imati vrednost manju od 0.2.</s>\n<s>Crna jova (Alnus glutinosa (L.) Gaertn.) je nisko ali brzorastuće listopadno drvo koje dostiže visinu od 1015m (maksimalno do 40m) i starost do 120 godina.</s><s>Krošnja je jajsto-kupstog oblika, dok je stablo pravo sa glatkom smeđom korom koja postaje tamnija i ispucala tokom starenja.</s><s>Drvo se uglavnom koristi u industriji nameštaja, nije pogodno za spoljnu upotrebu, ali jeste za podvodnu gradnju.</s>\n<s>Alnus glutinosa je raste širom Evrope, od oko 65°S do Severne Afrike, i od Irske do Rusije, gde je suša glavni limitirajući faktor opstanka.</s><s>Raste na različitim tipovima zemljišta: dok podnosi suva ili siromašna zemljišta (šljunkovita i peskovita), raste bolje u vlažnim i močvarnim uslovima i bolje podnosi plavljenje od ostalih vrsta (tolerancija plavljenja “veoma visoka”).</s><s>Alnus glutinosa može da podnese godišnju količinu padavina od 400 do 2000mm.</s><s>Crna jova ima sposobnost brzog širenja na degradiranim područjima zbog simbiotske veze sa bakterijom Frankia alni, koja joj omogućava fiksaciju azota.</s><s>Kao deo mešovitih plavnih zajednica, ova osobina je takođe značajna i za ostale vrste (Betula spp., Fraxinus spp., Quercus spp, Salix spp.), koje su kompetetivne sa Alnus glutinosa nakon formiranja krošnji, ne propuštajući dovoljno svetlosti za ovu pionirsku vrstu.</s><s>Ova vrsta je rasprostranjena na području celog Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav, od Austrije do Srbije.</s>\n<s>Smatra se da je crna jova vazna šumska vrsta, zbog mnogobrojnih načina korišćenja u šumarstvu i drvnoj industriji, ali i zbog mogućnosti upotrebe ove vrste u stabilizaciji rečnih obala.</s><s>Kako održava veoma visok nivo azota u svojim listovima, njena organska prostirka poboljšava plodnost zemljišta u jesen.</s><s>Dodatno, pruža vredan izvor hrane za divljač tokom zime.</s><s>Međutim, pošumljavanje crnom jovom je problematično i u sadašnjem vremenu, jer je jako ugrožena od strane bolesti koju uzrokuje gljiva Phytophthora alni, koja se širi Evropom.</s>\n<s>Klimatske promene mogu uticati na evropske populacije crne jove na različite načine: moguće je pomeranje prirodnog staništa na sever zbog smanjenja dužine trajanja i pojave mrazeva.</s><s>Smanjene količine padavina, sa druge strane će imati negativan uticaj na njenu distribuciju i stopu preživljavanja.</s>\n<s>Poljski jasen (Fraxinus angustifolia Vahl) je listopadno drvo koje karakteriše relativno brz rast i koje dostiže visinu od 40-45m. Krošnja mu je zaobljena i duguljasto ovalna, dok je stablo, slično belom jasenu (F. excelsior) jako i fleksibilno, ali lošijeg kvaliteta.</s><s>Koristi se za proizvodnju furnirskih proizvoda.</s>\n<s>Poljski jasen raste širom centralnog dela Južne Evrope, Severozapadne Afrike i na Bliskom Istoku.</s><s>Njegova rasprostranjenost se delimično poklapa sa rasprostranjenošću belog jasena (F. excelsior), sa kojim se može ukrštati.</s><s>Poljski jasen raste u plavnim šumama na vlažnim, aerisanim zemljištima.</s><s>Njegova otpornost na plavljenje je okarakterisana kao „visoka“.</s><s>Ukoliko raste na područjima sa suvljim zemljištima, karakteriše ih veća nadmorska visina.</s><s>Mraz ograničava njegovo širenje na više nadmorske visine.</s><s>Kao vrsta kojoj je potrebna veća količina svetlosti, deo je mešovitih listopadnih šuma sa npr. topolama (Populus spp.), vrbama (Salix spp.) ili javorima (Acer spp.).</s><s>Ova vrsta se može naći na području svih država, od Srbije do Austrije gde je ujedno i njena severna granica.</s><s>Preklapa se sa Fraxinus excelsior naročito u centralnim delovima Rezervata Biosfere MuraDrava-Dunav, ali ga zamenjuje na područjima ka severo-istoku.</s>\n<s>Plantaže jasena se najčešće formiraju korišćenjem sadnica iz rasadničke proizvodnje jer je F. angustifolia slabo kompetitivan sa korovima.</s><s>Zahteva umerene klimatske uslove i padavine između 400 i 800 mm.</s><s>Mraz je okarakterisan kao glavni faktor koji ograničava distribuciju ove vrste.</s><s>Stoga je moguće da će doći do širenja areala ove vrste, ukoliko evropska klima bude toplija.</s>\n<s>List: uski listovi, neparno perasti, 3-8 cm dugački, sjajno zeleni, glatki Cvet: jednodoma vrsta; cvast: jednostavna, u formi nerazgranatog grozda (složena metlica kod F. excelsior), 10-30 cvetova, oprašivanje se vrši vetrom, cveta u rano proleće, smeđi terminalni pupoljci.</s><s>Plod/Seme: krilate orašice, 3-4 cm; sazrevaju krajem leta.</s>\n<s>Beli jasen (Fraxinus excelsior L.) je brzorastuće listopadno drvo.</s><s>Živi do 300 godina i dostiže visinu od 20-35 m (maksimalno 45 m).</s><s>Stablo je dugačko i pravo sa otvorenom i široko piramidalnom krošnjom.</s><s>Za mlado drveće je jako karakteristično da raste simetrično.</s><s>Kora je svetlo siva i glatka, kasnije se brazda.</s><s>Drvo je svetle boje, jako i čvrsto, ali fleksibilno.</s><s>Koristi se za alate i sportsku opremu, podove i muzičke instrumente zbog njegovih osobina.</s>\n<s>Beli jasen raste širom Evrope, od obale Atlantskog okeana do severnih delova Bliskog Istoka - šireći se dalje od druga dva evropska jasena, poljskog jasena (F. angustifolia) i crnog jasena (F. ornus).</s><s>Beli jasen je vrsta karakteristična za plavne šume, ali takođe raste i u planinskim oblastima u vlažnim dolinama – njegova tolerancija na plavljenje je okarakterisana kao umerena, do 60 – 102 dana.</s><s>Ovaj jasen je dominantan u mladom razvojnom periodu zbog njegove tolerancije na zasenjenost, dok nakon prvih godina zahteva jaku osunčanost.</s><s>Rasprostranjen je u svim državama od Austrije do Srbije, ali sve više biva zamenjen sa Fraxinus angustifolia u Mađarskoj i Hrvatskoj prema Srbiji.</s><s>Ova vrsta je prisutna na celom području Rezervata Biosfere Mura-DravaDunav.</s>\n<s>Beli jasen se podmlađuje/obnavlja lako i obilno.</s><s>Plodonošenje se uspostavlja sa 20 do 30 godina starosti, sa obilnim prinosom svakih 2-5 godina.</s><s>Indirektna važnost za šumarstvo je takođe u gustom korenovom sistemu koji stabiliše klizišta, kao i obale rečnih tokova.</s><s>Ovaj jasen bi generalno dobro podneo globalno zagrevanje, u slučaju da mu ne prete gljivična oboljenja (Hymenoscyphus fraxineus, znana i kao Chalara fraxinea), koja su uzrok fenomena izumiranja jasena.</s><s>Ova gljiva se širi Evropom od početka 1990-ih godina, uzrokujući masivne stope odumiranja u nekim državama.</s><s>Bolest takođe povećava osetljivost na druge bolesti i štetočine, kao što je smaragdni jasenov krasac (Agrilus planipennis) – invazivan tvrdokrilac iz Istočne Azije sa larvom koja buši drvo, a koja je prvi put registrovana u Evropi početkom 2000-ih godina.</s>\n<s>Cvet: kompleksna rodnost, jednodoma i dvodoma vrsta; cvast je složena metlica (kod F. angustifolia jednostavan, nerazgranat grozd); oprašivanje vetrom; u cvasti 100-400 cvetova; crni terminalni pupoljci; tamno crveni cvetovi</s>\n<s>Bela topola (Populus alba L.) je drvo srednjeg rasta, koje može da dostigne starost do 400 godina i visinu oko 30 m. Stablo je nepravilno sa okruglastom krošnjom.</s><s>Drvo nije od velikog ekonomskog značaja, ali se koristi u energetskom sektoru i u programima razmnožavanja i selekcije.</s>\n<s>Bela topola raste u Centralnoj i Južnoj Evropi, u plavnim i obalnim šumama.</s><s>Kao i ostale topole, preferira vlažna, rastresita, šljunkovito-glinena zemljišta bogata nutrijentima.</s><s>Do određene granice toleriše dugotrajna plavljenja i niske koncentracije soli u zemljištu.</s><s>To je brzorastuća vrsta sa velikim zahtevima u pogledu osunčanosti, česta je u mladim i srednje starim zajednicama.</s><s>Bela topola se ukršta sa drugim vrstama topola, kao što je npr. jasika (P. tremula) i formira mešovita staništa sa jasenom (Fraxinus spp.), brestovima (Ulmus Šumarstvo i klimatske promene</s>\n<s>Kako bela topola proizvodi mnogo izdanaka i smatra se otpornom na visoke i niske temperature, imaće sve veću važnost u kontekstu globalnog zagrevanja.</s><s>Zbog svog jako razvijenog i prilagodljivog korenovog sistema, može stabilizovati zemljišta na padinama, zbog čega je korisna u pionirskim šumama na obalama.</s><s>Na rečnim obalama i uz saobraćajnice koristi se u formiranju vetrozaštitnih pojaseva i u kontroli erozije.</s>\n<s>Crna topola (Populus nigra L.) je brzorastuće listopadno drvo koje dostiže visinu do 40 m i starost do 400 godina (uglavnom 100).</s><s>Razvija snažne grane i široku krošnju sa niskim granama.</s><s>Drvo se koristi za gradnju nameštaja, i u proizvodnji papira i u energetskom sektoru.</s>\n<s>Populus nigra raste širom Evrope – od Mediterana do Britanskih ostrva – od Severne Afrike do Centralne Azije.</s><s>Važna je vrsta plavnih šuma, u kojima je njen rast direktno zavisan od godišnjih plavnih ciklusa.</s><s>Diseminacija semena se dešava vetrom i vodom, od čega zavisi i klijavost semena.</s><s>Razvoj korena je zavisan od vlažnosti zemljišta nakon plavljenja.</s><s>Vlažna, duboka i zemljišta bogata nutrijentima su optimalna za razvoj ove vrste, preferira i krečnjačka zemljišta, dok slabije uspeva u slabo aerisanim i kiselim sredinama.</s><s>Toleriše visok nivo vode i visoke temperature dok je pojava suše problematična za ovu vrstu.</s><s>Kao pionirska vrsta ima visoke zahteve za svetlošću i može nastaniti devastirana područja, naročito vegetativnom regeneracijom.</s><s>Lako dolazi do ukrštanja sa drugim topolama, i pojavljuje se u mešovitim šumama zajedno sa ostalim vrstama iz familije Ova vrsta raste na celom području Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav od Austrije do Srbije.</s>\n<s>Iako je crna topola ekonomski važna vrsta i njeno razmnožavanje je jednostavno, reznicama, jedna je od najugroženijih vrsta drveća u Evropi.</s><s>Zbog lakog ukrštanja, ova vrsta ima važnu ulogu u različitim uzgojnim procesima, npr. u dobijanju Populus x euramericana (P. deltoides x P. nigra) i drugih egzotičnih hibrida.</s><s>Ovi hibridi se sade u velikim količinama, zamenjujući prirodne populacije.</s><s>Transfer gena sa takvih hibridnih klonova u smešu gena Populus nigra takođe predstavlja pretnju.</s><s>Iako, takvi hibridi su bolje adaptirani na različite klimatske uslove i šumske patogene.</s><s>Topole pružaju važne ekosistemske usluge, uključujući smanjenje efekta polutanata, zaštitu plavnih područja, stabilizaciju zemljišta i sprečavanje erozije.</s><s>Dodatno, topole emituju organski isparljiva jedinjenja, kao što je izopren, koja mogu imati uticaj na klimatske promene.</s>\n<s>List: varijabilni, duži nego širi, trouglasti, goli sa nazubljenim ivicama i svetlijim licem u odnosu na naličje Cvet: dvodoma vrsta; muški cvetovi: crvene rese; ženski: žućkaste rese; cveta pre listanja; oprašivanje vetrom Plod/Seme: čaura, debela, šiljasta, zeleno-smeđe boje, sa prisutnom peteljkom, semena su prekrivena dlačicama</s>\n<s>Prunus avium (L.), divlja trešnja je srednje visoko, brzorastuće drvo, koje dostiže visinu 15-30 m i starost 70100 godina.</s><s>Razvija uglavnom pravo stablo sa tankom sivom korom.</s><s>Divlja trešnja je jedna od najvažnijih vrsta tvrdih lišćara iz porodice Rosaceae u Evropi.</s><s>Drvo ima finu teksturu, sa izrazito obojenom srčikom, a koristi se za izradu nameštaja, u dekorativne svrhe i za izgradnju muzičkih instrumenata.</s>\n<s>Divlja trešnja ima jako široku prirodnu rasprostranjenost u evropskim šumama sa umerenom klimom: može se naći u nizijskim regionima pa sve do subplaninskih, od Velike Britanije i Skandinavije na severu, pa do Južne Španije, Magreba i Kavkaza na jugu.</s><s>Ipak, prirodne populacije ove vrste su uglavnom razruđene, ali veštačke i naturalizovane sastojine su široko rasprostranjene.</s><s>Raste na obalama vodotokova i u graničnim delovima šuma.</s><s>Divlja trešnja ima srednje do visoke zahteve za nutrijentima i može da raste na različitim vrstama zemljišta, dok preferira sveža, krečnjačka zemljišta sa dobrim vodnim režimom na osunčanoj lokaciji31.</s><s>Ne toleriše zadržavanje vode i osetljiva je na sušu.</s><s>Smatra se pionirskom vrstom koja može da nastani čistine setvom ili izdancima.</s><s>Raste brzo u mladom periodu, do otprilike 40 godina starosti, što joj daje visoku kompetitivnost, ali je uglavnom ugrožena od ostalih tvrdih lišćara u poznim godinama razvoja.</s><s>Kao deo mešovitih šuma može se naći zajedno sa bukvama (Fagus spp.), hrastovima (Quercus spp.), grabom (Carpinus betulus), javorima Prunus avium raste od Austrije do Srbije.</s><s>Javlja se na području Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav, sa izuzetkom severa Srbije i istoka Mađarske.</s>\n<s>Prunus avium je divlja forma domestifikovane domaće trešnje, čiji su plodovi (zajedno sa višnjom, P. cerasus) jestivi i ekonomski veoma važni.</s><s>Često se sadi za zaštitu ptica i očuvanje biodiverziteta.</s><s>Divlja trešnja se koristi za pošumljavanje poljoprivrednih zemljišta.</s><s>Korenov sistem ove vrste pogodan je za zaštitu od erozije i stabilizaciju klizišta.</s><s>Na severu je ograničena hladnijim uslovima, što će se promeniti globalnim zagrevanjem.</s><s>Ipak, ovo bi moglo ugroziti njenu osetljivost na određene štetočine i bolesti (npr. gubar Lymantria dispar, virus kovrdžavosti lista trešnje) ukoliko uslovi sredine postanu manje povoljni.</s>\n<s>Cvet: jednodomi; dvospolni; cvasti od 2-5 belih cvetova; oprašivanje insektima Plod/Seme: crveno-ljubičaste koštunice, na dugačkim drškama, prečnika 1-2 cm, sjajne; slatko kiselog ukusa, jestive; sazrevaju u kasno proleće ili u leto; ptice raznose seme Kora: glatka, sjajna, sivo smeđe boje, sa velikim horizontalnim lenticelama; guli se horizontalno basic</s>\n<s>Quercus robur L. (hrast lužnjak) je visoko listopadno drvo, koje dostiže visinu i do preko 40 m i starost do preko 1000 godina.</s><s>Variraju u obliku, imaju nepravilnu krošnju koja propušta dosta sunčeve svetlosti.</s><s>Stablo može biti jako razgranato kod soliternih primeraka, a karakteriše ga siva do smeđa kora, koja ima dugačke longitudinalne pukotine.</s><s>Njegovo veoma tvrdo, teško i prilagodljivo drvo se koristi u proizvodnji nameštaja i građevini, a zbog velike vodootpornosti za izgradnju buradi i u brodogradnji.</s>\n<s>Kao i Quercus petraea (hrast kitnjak), Quercus robur raste širom Evrope – od Južne Norveške na severu do Mediterana na jugu, gde dolazi do ukrštanja sa drugim hrastovima (Q. frainetto and Q. pubescens).</s><s>Važna je vrsta mešovitih plavnih šuma i javlja se na vlažnim do močvarnim, ilovastim i glinastim, teškim zemljištima, na toplim lokacijama.</s><s>Toleriše zemljišta siromašna u pogledu nutrijenata.</s><s>Hrast lužnjak je vrsta koja zahteva dosta svetlosti, i razvija listove relativno kasno, propuštajući sunčevu svetlost na šumsko tlo.</s><s>Ovo ne samo da sprečava oštećenja od strane kasnih prolećnih mrazeva, već dozvoljava i raznovrsnu regeneraciju šume.</s><s>Hrast lužnjak je pionirska vrsta u ravničarskim i brdovitim područjima, ali kasna sukcesivna vrsta na plavnim područjima i udolinama.</s><s>Hrastovi se mogu naći zajedno sa grabom (Carpinus betulus), formirajući svezu Carpinion betuli, koja takođe uključuje vrste kao što su jeseni (Fraxinus excelsior i F. angustifolia) i javori (Acer campestre, A. platanoides).</s>\n<s>Hrastovi zahtevaju dosta svetlosti i imaju visoke zahteve za negom u prvim godinama, i zbog toga se smatraju vrstom koja je izazovna za uzgajanje.</s><s>Moguće je dobiti kvalitetno drvo od 90-120 godina starog hrasta ekonomske rotacije su na oko 130 godina.</s><s>Hrastovi se lako obnavljaju nakon čepovanja i orezivanja.</s><s>Gde je moguće, prirodna regeneracija treba biti favorizovana – u slučaju neophodne plantažne sadnje introdukcija egzotičnih genotipova može predstavljati pretnju.</s><s>Hrastovi predstavljaju važan izvor hrane za različite životinje, od sisara pa do ptica i insekata.</s><s>Šumski patogeni kao sto su hrastova pepelnica (Erysiphe alphitoides syn.</s><s>Microspaera alphitoides) i hrastov prelac (Thaumetopoea processionea) mogu prouzrokovati ozbiljnu štetu i ograničiti produktivnost smanjujući pristupačnost sunčeve svetlosti lišću ili dovesti do defolijacije.</s><s>Relativno novu pretnju predstavlja i iznenadno uginuće hrasta, koje se između ostalih razloga (zagađenje, loše šumarske prakse itd.) pripisuje klimatskim promenama.</s>\n<s>List: prosti, obrnuto jajasti, sa zaobljenim režnjevima; dugi 16 cm; sa kratkom lisnom drškom (2-7 mm; razlika u odnosu na Q. petraea); lice lista tamno zelene boje, baza lista sa izraženim nervima Cvet: jednodomo; oprašivanje vetrom; ženski: sitni, crvenkasti, neupadljivi; muški: žućkasto-zelene rese; javljaju se odmah nakon prvih listova</s>\n<s>Ulmus laevis Pall. (Vez, Beli brest) je srednje visoko listopadno drvo koje dostiže visinu do oko 30 m i starost i do preko 100 godina.</s><s>Krošnja mu je veoma varijabilna, kupasta do konična.</s><s>Kora stabla je izbrazdana, sivo smeđe boje, sa srčikom iste boje.</s><s>Ono što je karakteristično za ovu vrstu jeste da formira daskasto korenje – koje povezuje koren i stablo, a inače se pojavljuje kod tropskih vrsta.</s><s>Brestovi, generalno imaju visoko kvalitetno drvo i pogodni su za podvodnu upotrebu.</s><s>Ulmus laevis ima drvo nepravilne teksture i slabije gustine.</s>\n<s>Od tri autohtone vrste brestova u Evropi (U. laevis, U. glabra i U. minor), vez se proteže najistočnije, od Centralne Francuske do Urala.</s><s>Brestovi rastu na plavnim zemljištima, u blizini reka i potoka.</s><s>Preferiraju zemljišta bogata hranjivim materijama i periodično plavljena zemljišta (njihova tolerancija na plavljenje iznosi oko 119 dana na godišnjem nivou), ipak mogu da tolerišu i umereno suva zemljišta.</s><s>Vez je pogodan za mešovite hrastove šume i pojavljuje se zajedno sa vrbama (Salix spp.), topolama (Populus spp.), jovama (Alnus spp.) i jasenima Ova vrsta drveta raste na celom području Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav, od Srbije do Austrije, gde se javlja u istočnim regionima i uz Dunav.</s>\n<s>Brestovi se uglavnom koriste u kontroli erozije zemljišta uz rečne vodotokove, naročito U. laevis može da podnese i jako devastirana i plavljena zemljišta.</s><s>Ipak, tokom regulacije vodotokova i gubitka prirodnih staništa, njegova populacija je smanjena i raštrkana.</s><s>U budućnosti je potrebno poseban fokus staviti na genetički diverzitet ove vrste, naročito zbog pojave holandske bolesti bresta tokom poslednjeg veka koja je vodila do gubitka genetičke varijabilnosti, a koja zajedno sa promenama pejzažnih predela otežava prilagođavanje ove vrste klimatskim promenama.</s>\n<s>List: varijabilan; naizmeničan, tamno zelene boje, zašiljen na vrhu, testerast, lice lista glatko, lišće opada pre Cvet: jednodoma vrsta; dvopolna vrsta; sa dugim peteljkama; pojavljuju se pre listanja; cvast sa 10-30 cvetova; dugačke drške (2 cm), bez latica, tamno crvene; oprašivanje vetrom.</s><s>Plod/Seme: ovalne krilate orašice; seme u sredini krila, obod krila trepavičavo dlakav; sazreva u kasno proleće Kora: smeđe do siva, duboko izbrazdana</s>\n<s>Poljski brest (Ulmus minor Mill.) je srednje visoko listopadno drvo koje dostiže visinu do 20 m i starost u izuzetnim slučajevima do 600 godina.</s><s>Krošnja mu je zaobljena, dok je kora gruba i izbrazdana.</s><s>Srčika je crvenočokoladne boje i dobrog kvaliteta za izgradnju podova i nameštaja.</s><s>Kako je veoma otporno na vodu, takođe se koristi u podvodnoj gradnji.</s>\n<s>Ulmus minor se u odnosu na ostale evropske vrste brestova (U. laevis i U. glabra) prostire najjužnije.</s><s>Može se pronaći na prostorima sve do Irana, Izraela i Alžira na jugu; dok je najsevernija tačka prostiranja ove vrste Baltik.</s><s>Ovo drvo priobalnih šuma raste uz vodotokove u Južnoj i Centralnoj Evropi i u šumskim stepama na severu Evrope pošto podnosi oboje, plavljenje (tolerancija na plavljenje do 151 dan) i sušu.</s><s>Poljski brest je vrsta koja zahteva dosta svetlosti, i pionirska brzorastuća vrsta koja može veoma brzo da se razmnožava.</s><s>Deo je mešovitih plavnih šuma u zajednicama sa jasenima (Fraxinus spp.), vrbama (Salix spp.) i hrastovima (Quercus Ova vrsta drveta raste na celom području Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav, od Srbije do Austrije, gde se javlja u istočnim regionima i uz Dunav.</s>\n<s>Brestovi se koriste za kontrolu erozije na rečnim obalama, a Ulmus minor toleriše plavljenje bolje od drugih vrsta kao što je beli jasen (Fraxinus excelsior).</s><s>Poljski brest se naročito koristi za sadnju pored saobraćajnica u urbanim sredinama zbog njegove osobine da se lako obnavlja.</s><s>Takođe se koristi za izradu sitnih predmeta od drveta i u uzgoju životinja.</s><s>Pojava holandske bolesti bresta tokom poslednjeg veka jako je loše uticala na populaciju poljskog bresta i njegovu genetičku varijabilnost, što je dovelo do uvrštavanja ove vrste na crvenu listu ugroženih vrsta kao najugroženiju među brestovima.</s><s>Uzrok masovnog odumiranja brestova je infekcija gljivom Ophiostoma novo-ulmi.</s><s>Ovaj patogen prenosi potkornjak hraneći se na granama zdravih brestova.</s><s>Poljski brest može da se ukršta sa brdskim brestom (U. glabra) – stvarajući nove forme znane kao Ulmus x holandica (holandski brest) – i sa sibirskim brestom (U. pumila), koji je introdukovan iz Azije.</s><s>Generalno, Ulmus minor je veoma polimorfna i genetski kompleksna vrsta, sa nekoliko podvrsta i varijeteta koji su se adaptirali različitim uslovima sredine, što se može posmatrati kao prednost u kontekstu klimatskih promena.</s><s>Istraživanja sprovedena u Nemačkoj su pokazala da je U. minor u grupi vrsta koje su najbolje adaptirane na toplije i suvlje klimatske uslove.</s>\n<s>Vrbe (Salix spp.) su brzorastuće listopadne vrste, koje dostižu visinu do 30 m i imaju relativno kratak životni vek – do oko 20-30 godina, ali mogu dostići starost i do 100 godina.</s><s>Postoji oko 115 vrsta vrba u Evropi, koje se koriste u različite ekonomske svrhe, uključujući gradivni materijal za sportsku opremu, korpe i ograde, tanin i salicin i ostale nedrvne proizvode.</s>\n<s>Stanište vrba u Evropi se prostire od Mediterana do Britanskih ostrva i Baltika.</s><s>Pojavljuju se na područjima od Španije do Kine, uglavnom u šumama umerenog klimatskog područja.</s><s>Za razliku od ostalih taksona broj vrsta vrbe se povećava od juga ka severu.</s><s>S obzirom da do međusobnog ukrštanja vrba dolazi veoma lako, kao i velikog broja kultivisanih vrsta teško je utvrditi njihov prirodni areal.</s><s>Bela vrba (Salix alba L.) je jako zastupljena u plavnim šumama.</s><s>Kao i ostale vrbe može rasti na različitim tipovima zemljišta pod uslovom da korenov sistem ima pristup vodi.</s><s>Vrbe preferiraju glinovita zemljišta (S. fragilis) ili muljeve (S. alba), krečnjačka (S. caprea) ili peskovita (S. purpurea).</s><s>Generalno, veoma su tolerantne na plavljenje, a naročito S. alba (tolerancija na plavljenje do 300 dana godišnje).</s><s>Druge vrste su karakteriše veća osetljivost na stalno plavljenje, kao što je S. caprea, ali su ipak otpornije u odnosu na ostale vrste drveća priobalnih šuma.</s><s>Vrste iz roda Salix zahtevaju dosta svetlosti i slabo podnose senku.</s><s>Uglavnom rastu na otvorenim područjima.</s><s>Salix caprea je ipak jedna od malobrojnih vrsta vrba koja se može naći u gustim šumama.</s><s>Vrbe se javljaju u mešovitim sastojinama zajedno sa Vrbe, uključujući i Salix alba, S. caprea and S. purpurea, rastu na celom području Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav, od Austrije do Srbije.</s>\n<s>Zbog lakog ukrštanja između različitih vrsta vrba došlo je do stvaranja nekoliko hibrida, uključujući Salix x rubens (S. alba x S. fragilis), Salix x margaretea (S. purpurea x S. fragilis) i Salix x wimmeriana (S. purpurea x S. caprea).</s><s>Ova osobina vrba mogla bi biti korisna pri prilagođavanju na klimatske promene s obzirom da se hibridi mogu saditi na devastirana zemljišta gde ne uspavaju ostale vrste.</s><s>Dodatno, većina vrba dobro podnosi seču, i lako se obnavlja, sa izuzetkom ive (S. Caprea), koja se može razmnožavati reznicama.</s><s>U okviru ekosistemskih usluga, vrbe igraju važnu ulogu u zaštiti obala, stabilizaciji zemljišta i upravljanju erozijama.</s><s>Koriste se pri restoraciji ekosistema i fitoremedijaciji, ali takođe i u agrošumarstvu, graničnim drvoredima i vetrozaštitnim pojasevima.</s><s>Vrbe u Evropi žive u različitim klimatskim uslovima.</s><s>S obzirom na klimatske promene i promene u kompoziciji vrsta u evropskim šumama, moguće je da će određene vrste vrba zameniti druge na njihovom prirodnom području.</s><s>Vrbe tolerišu plavljenje, ali vrste koje rastu na plavnim područjima (npr. S. alba i S. viminalis) će biti pogođene zaslanjivanjem zemljišta koje će se desiti zbog klimatskih promena.</s><s>Starije jedinke su pokazale veću otpornost na manje količine soli.</s>\n<s>List: dugački i uski (lancelasti), sitno testerasti; srebreno-sivi sa lica, sa naličja gusto belo dlakavi; naizmenični Cvet: dvodoma vrsta; muške rese žute, do 5 cm dugačke; ženske rese zelenkasto žute, postaju paperjasto bele, kraće; javljaju se u rano proleće pre listanja; oprašivanje insektima Plod/Seme: čaura, sive boje, jajastog oblika; nema peteljku; veoma sitno Kora: crvene do sivo smeđe boje, kasnije žuto sive; uzdužne pukotine basic</s>\n<s>Crni orah (Juglans nigra L.) je brzorastuće, listopadno drvo koje zahteva dosta svetlosti, poreklom iz Severne Amerike.</s><s>Raste u visinu 20-35 m (najviše do 40 m) i dostiže starost 200-300 godina.</s><s>Razvija dugačka debla do 2 m, sa širokom krošnjom.</s><s>Drvo je jako, sa pravilnom teksturom i izdržljivo.</s><s>Rangira se među vrstama koje daju najskuplje drvo za izradu nameštaja na svetu, ali se takođe koristi za izradu podova, furnira, skulptura i muzičkih instrumenata.</s>\n<s>Prirodno stanište crnog oraha je Severna Amerika, odnosno njeni istočni i centralni delovi, kao i južni deo Ontarija.</s><s>Pretpostavlja se da je u Evropu stigao početkom 17. veka.</s><s>Od tada je sađen u oko 15 evropskih država kao ukrasna vrsta i kao šumsko drvo.</s><s>Juglans nigra zahteva bogata zemljišta u pogledu sadržaja nutrijenata (npr. Ca, K, Mg).</s><s>Crni orah preferira ilovasta zemljišta sa pH vrednostima 6-7. Ne toleriše jako kisela zemljišta, osetljiv je na pseudoglej i zahteva duboke slojeve treseta (> 60 cm) iznad siromašnih krečnjaka.</s><s>U ovom slučaju, širok korenov sistem sa srčanicom može stabilizovati oboje – i drvo i zemljište.</s><s>Zemljišta trebaju da budu dobro drenirana, ali sa dovoljnom količinom vode – bilo poreklom od podzemnih ili površinskih voda (minimum godišnjih padavina varira od 600 mm do 900 mm).</s><s>Odrasle jedinke mogu da prežive plavljenje do 90 dana tokom vegetacionog perioda.</s><s>Izveštaji o toleranciji na sušu variraju od umerene otpornosti do veoma velike osetljivosti na sušu.</s><s>Ipak, može da toleriše sušu tokom leta, ako je zemljište adekvatno zasićeno.</s><s>Divlje životinje, kao što su jeleni ili voluharice, mogu naneti štetu mladim biljkama.</s><s>Ipak, crni oprah zavisi od raznošenja semena od strane glodara i ptica, za koje su orasi izuzetno nutritivni (kao što su i za ljude).</s><s>Poreklom iz Severne Amerike, Juglans nigra je introdukovan u sve partnerske države.</s><s>U Austriji, prvi eksperimentalni uzgoji u plavnim šumama Dunava su se desili krajem 19. veka.</s><s>U Sloveniji i Srbiji je prvo introdukovan u šume krajem 19. veka (1889 i 1890).</s><s>U Srbiji danas čini oko 0.1% nacionalnih šuma.</s><s>U Mađarskoj, Juglans nigra je introdukovan u 18. veku i danas pokriva oko 0.4% pošumljenog područja, i smatra se za jedno od najvrednijih egzotičnih vrsta drveća.</s><s>U Hrvatskoj, prve plantaže crnog oraha su osnovane oko 1890.</s><s>Kao i onda i danas se sadi u nizijskim šumama i u blizini reke Dunav, na zemljištima koja su previše suva za autohtone vrste kao što je hrast lužnjak.</s>\n<s>Crni orah se uglavnom uzgaja zbog visoko kvalitetnog drveta.</s><s>Takođe se koristi i u agrošumarskim sistemima, proizvodnji oraha i pri restoraciji ekosistema.</s><s>Juglans nigra zahteva jako puno svetlosti i ne toleriše senku, naročito kao zrelo drvo.</s><s>Zbog slabe tolerancije na senku, prirodna regeneracija putem semena je retka.</s><s>Širom Evrope, crni orah se razmnožava jednogodišnjim sejancima visine preko 30 cm.</s><s>Mladi sejanci rastu velikom brzinom, oko 1 m godišnje.</s><s>Plodonose nakon 8 – 10 godina, kad dostižu visinu od 7-8 metara.</s><s>Značajno plodonošenje se može očekivati nakon 20-30 godina.</s><s>U mešovitim sastojinama se sade sa jasenima (Fraxinus spp.), javorima (Acer spp.) ili hrastovima (Quercus spp.), gde rastu brže od autohtonih vrsta.</s><s>Crni orah je takođe osetljiv na štetočine i bolesti (npr. gljivični rak oraha ili „hiljadu rak rana“).</s><s>Kako crni orah dobro podnosi niske temperature tokom zime (i do -40°C), postoji jako mala opasnost od štete uzrokovane mrazevima.</s><s>Ipak, jako su osetljivi na kasne prolećne mrazeve, što ograničava njegovu rasprostranjenost.</s><s>Očekuje se da sa promenom neutral</s>\n<s>Opis klimatskih uslova važnost ove vrste poraste u različitim delovima Evrope, s obzirom da dobro podnosi sušu, dok drugi limitirajući faktori njegovog rasta neće postojati.</s>\n<s>Cvet: jednodoma vrsta; muške rese viseće, 8-10 cm; ženski cvetovi na vrhu ovogodišnjeg izbojka, zbijeni u grupe 2-5, pojavljuju se pre muških; samooplodna vrsta Plod/Seme: zelenkasta ljuska, izbrazdana koštica, 8 cm prečnik; zreo plod u oktobru; prenosi se pticama i glodarima</s>\n<s>Populus x canadensis - „hibridne topole“ Hibridi topole (Populus x canadensis) dostižu visinu preko 30 m. To su brzorastuće vrste koje su nastale ukrštanjem vrsta P. nigra poreklom iz Evrope i P. deltoides iz Severne Amerike.</s><s>Razlike među mnogobrojnim varijetetima ovog hibrida su veće u pogledu rasta i zahteva uslova sredine nego u morfologiji, pa je taksonomsko definisanje otežano.</s><s>Hibridi su adaptirani na različite vrste zemljišta i klimatske uslove, otporni na štetočine i bolesti, što ih čini atraktivnim vrstama za šumarsvo.</s>\n<s>Kanadske topole iz Severne Amerike su bile ukrštane u šumarstvu od kraja 19. veka sa različitim evropskim vrstama topola.</s><s>Populus x euramericana je uzgajana i raste u prirodnim sastojinama u mnogo evropskih država.</s><s>P. x euramericana zahteva dobro aerisana zemljišta sa povoljnim vodnim kapacitetom , eutrofna zemljišta za dobar rast – peskovito ilovasta zemljišta sa pH vrednostima od 6.0 do 7.5 su naročito povoljna.</s><s>Topole su brzorastuće vrste koje zahtevaju dosta svetlosti u početnom rastu i zbog toga su pionirske vrste na otvorenim područjima.</s><s>Hibridi topola nastali spontanim ukrštanjima su brzorastuće vrste koje zahtevaju dosta svetlosti u početnom rastu i zbog toga su pionirske vrste na otvorenim područjima.</s><s>Topole se mogu naći u prirodnim sredinama, najčešće na plavnim područjima, ali i na devastiranim zemljištima.</s><s>U plavnim područjima gde raste i bela vrba, hibridi topole nisu u mogućnosti da prežive jako dugo zbog dugotrajnog plavljenja.</s><s>Stoga se uglavnom sade na plavnim područjima gde dominiraju tvrdi lišćari.</s><s>Populus x euramericana se jako dobro obnavlja- nakon rezidbe formira izdanke dužine jedan metar u prvoj godini.</s><s>Razmnožava se vegetativno izdancima iz korena koji Kako među topolama lako dolazi do spontanog ukrštanja, a hibridi topola su više zastupljeni od crne topole, a one gotovo da više nemaju čisto potomstvo.</s>\n<s>Hibridi topola su uzgajani za proizvodnju drveta zbog uniformnosti stabla – dajući svetlo, mekano porozno drvo.</s><s>Zbog brzog rasta period rotacije u trajanju od 25 godina je moguć na odgovarajućim zemljištima - u skoroj prošlosti, uzgajani su sa ekstremno kratkim periodima rotacije za potrebe proizvodnje energije.</s><s>Očekivane klimatske promene će pogodovati hibridima topola, jer im inače pogoduju različita staništa, a mogu da podnesu sušu i ostale klimatske ekstreme.</s><s>Što se tiče šumarstva i hibrida topola, fokus je na stvaranju i selekciji novih sorti, s obzirom da su bolesti problem.</s><s>Rđa topole koja se javlja na listovima je najznačajnija bolest ove vrste.</s><s>Dve vrste gljiva iz roda Melampsora napadaju P. x euramericana (M. allii-populina Kleb. i M. larici-populina Kleb.).</s><s>Dodatno, gljiva Dothichiza populea napada grane koje su prethodno oštećene mrazom.</s><s>To je tipičan parazit koji lako prodire kroz prethodno nastala oštećenja, i češće se javlja na lokacijama sa promenljivim vodnim režimom ili konstantnom vlagom.</s><s>Jedino stalnim stvaranjem novih varijeteta navedene bolesti se mogu držati pod kontrolom.</s><s>Dodatni problem za P. x euramericana je imela (Viscum album), koja jedino pogađa hibride topola, a ne autohtone crne topole.</s>\n<s>List: mladi listovi su crvenkasti (kod crne topole zeleni) i dlakavi na rubovima.</s><s>Žlezde su uglavnom prisutne na bazi lisne drške.</s><s>Stariji listovi su trouglasti sa dugačkim izduženim vrhom, 7-10 cm dugački, nazubljenih rubova.</s><s>Dugačka peteljka je lateralno spljoštena Cvet: dvodoma vrsta, muške i ženske cvasti su viseće rese dužine do 9 cm.</s><s>Hibridi topola se uglavnom razmnožavaju kao muški klonovi.</s><s>Plod/Seme: Čaura, debela, zašiljena, zeleno smeđa, sa peteljkom; seme je dlakavo Kora: svetlo siva, ispucala; horizontalne brazde (razlikuje se od crne topole) basic</s>\n<s>Robinia pseudoacacia L., bagrem, je brzorastuće listopadno drvo, srednje visine introdukovano u Evropu iz Severne Amerike.</s><s>Dostiže visinu do 35 m i starost od 60 – 100 godina.</s><s>Stablo je uglavnom krivo, ali je drvo izdržljivo i otporno na insekte.</s><s>Koristi se za izradu podova i nameštaja, ali je pogodno i za spoljnu upotrebu pa se od njega prave čamci ili železnički pragovi.</s><s>Dodatno, koristi se kao ogrev i za proizvodnju biomase.</s>\n<s>Prirodni areal bagrema je na istoku Severne Amerike, konkretno na Apalačkim planinama na visinama do 1.500 m. Introdukovan je u Evropu još u 17. veku, dok je značajnija sadnja nastupila tokom 18. i 19. veka.</s><s>Od tada širi se celim kontinentom.</s><s>Danas se može naći na područjima od Portugala do Kavkaza i od Skandinavije do južne Italije.</s><s>Robinia pseudoacacia je pionirska vrsta koja zahteva dosta svetlosti, i raste na različitim zemljištima, od kiselih (pH 3) do alkalnih (pH 8).</s><s>Toleriše suva i zaslanjena zemljišta, ali slabije podnosi zbijena i vlažna (ima slabu toleranciju na plavljenje).</s><s>Idealna količina godišnjih padavina za ovu vrstu je između 700-2000 mm.</s><s>Bagrem je veoma osetljiv na mrazeve i slabo je kompetitivan u zatvorenim i zasenjenim zajednicama.</s><s>Na otvorenim područjima, kao što su rubovi šuma ili degradirana zemljišta je veoma kompetitivan.</s><s>Može rasti na veoma siromašnim zemljištima, jer formira simbioznu zajednicu sa bakterijama iz roda Rhysobium, pri čemu dolazi do fiksacije atmosferskog azota pri čemu se menjaju svojstva zemljišta i za druge vrste.</s><s>Upravo zbog ove osobine raste jako brzo dok je mlad.</s><s>Cvetanje i plodonošenje počinje u trećoj godini, i zbog toga je važan izvod hrane za insekte kao što su pčele i leptirovi.</s><s>Široko rasprostranjena sadnja bagrema u Severnoj Americi počela je u 18. i 19. veku.</s><s>Danas raste u svim državama Rezervata Biosfere Mura-Drava-Dunav, s tim da je naviše zastupljen u Mađarskoj, gde zauzima 24 % zemljišta pod šumom.</s>\n<s>U nekim delovima Evrope upotreba bagrema u šumarstvu je bila jako podsticana iako se on smatra jako invazivnom vrstom u Evropi.</s><s>Zbog veoma brzog rasta, uspešnog izdanačkog obavljanja i poboljšavanja zemljišta, može se koristiti pri remedijaciji devastiranih zemljišta kao što su rudarski kopovi.</s><s>Ipak, ovakav uticaj na zemljište može dovesti do ugrožavanja retkih ugroženih vrsta koja zavise od siromašnih zemljišta.</s><s>Sa te tačke gledišta, bagrem ima sposobnost da menja čitave ekosisteme.</s><s>Mere suzbijanja bagrema zahtevaju dosta vremena, rada i novčanih sredstava, a baziraju se na prstenovanju, jer seča stimuliše rast.</s><s>Stoga, introdukovanje ove vrste treba dobro razmotriti i izvagati rizike i benefite.</s><s>Gde je sadnja prikladna i njena svrha jasno definisana, rezultat može biti kvalitetno drvo sa osobinama kao što su jaka otpornost na udare, čvrstoća i trajnost.</s><s>Kako su mrazevi limitirajući faktor za ovu vrstu, njegova distribucija će se povećavati s obzirom na klimatske promene što može rezultirati izmeštanjem autohtonih vrsta iz njihovih ekosistema i iz šumarstva.</s>\n<s>Plod/Seme: mahuna; tamno smeđe boje, 5-10 cm; 4-10 semena; ostaju na granama tokom zime; raznose se gravitacijom i vetrom; plodonošenje 1-2 puta godišnje Kora: sivo smeđa do tamno smeđa; sa starenjem se javljaju pukotine u vidu longitudinalnih brazdi acid-basic</s>\n<s>Populacija se smatra autohtonom ukoliko je razvila karakteristične osobine na osnovu kojih se razlikuju od drugih populacija u okviru iste vrste, bez antropogenog uticaja pri nastanku promena.</s><s>Autohtome populacije su prilagođene uslovima staništa i mogu da prežive dugo u slučaju stabilnih uslova sredine.</s><s>Šumski zasadi, koji se isključivo prirodno regenerišu u prošlosti su sutohtoni.</s><s>Ukoliko se vrši veštačka regeneracija, zasadi se smatraju autohtonim jedino u slu;aju korišćenja šumskog reporduktivnog materijala prikupljenog iz istog zasada ili susednih autohtonih zasada koji rastu u istim uslovima sredine.</s>\n<s>Izumrli deo kore na grančici ili grani (možda bolje stablu ili grani).</s><s>Uzrokuju je parazitske infekcije, a ograničena je kalusnim ćelijama koje se javljaju kao odbrambeni mehanizam biljke za zalečivanje nastalih rana.</s>\n<s>Oblik neprirodne regeneracije šuma, u slučajevima kad je prirodna regenracija potpomognuta sadnjom ograničenog broja sadnica da bi se poboljšali ekološki, socijalni ili produktivne funkcije šuma.</s>\n<s>Genetički materijal stvarne ili potencijalne vrednosti, gde pojam genetički materijal označava bilo kakav materijal koji sadrži funkcionalne jedinice nasleđivanja.</s>\n<s>Proces uklanjanja kore drveta i kambijuma kružeći oko drveta u obliku prstena.</s><s>Narušen transport ugljenih hidrata (zbog uklanjanja floema) od asimilacionih organa do korenova dovodi do sporog odumiranja drveta koje može trajati i nekoliko godina.</s>\n<s>Jedan od osnovnih mehanizama evolucije; da bi se u jednoj populaciji odvijala prirodna selekcija, neophodno je da se desi varijacija u naslednim osobinama (npr. oblik, osetljivost na bolesti), nakon koje se selekcija dešava na osnovu različitih kapaciteta za reprodukciju (neke jedinke imaju veće šanse za stvaranje potomstva od drugih.</s>\n<s>Grupa jedinki iste vrste koje žive na tačno odreženom geografskom području u istom vremenskom periodu, a između kojih postoji mogućnost međusobnog ukrštanja.</s><s>Velika populacija može biti podeljena u nekoliko manjih grupa, formirajući tako lokalne popilacije, populacije u užem smislu, s obzirom da je generativno razmnožavanje jedino moguće u manjim grupama.</s>\n<s>Dakskobler I, Kutnar L, Šilc U (2013) Poplavni, močvirni in obrežni gozdovi v Sloveniji: gozdovi vrb, jelš, dolgopecljatega bresta, velikega in ozkolistnega jesena, doba in rdečega bora ob rekah in potokih.</s><s>Silva Slovenica, Gozdarski inštitut Slovenije. http://eprints.gozdis.si/id/eprint/477</s>\n<s>Dakskobler I, Kutnar L, Šilc U (2013) Poplavni, močvirni in obrežni gozdovi v Sloveniji: gozdovi vrb, jelš, dolgopecljatega bresta, velikega in ozkolistnega jesena, doba in rdečega bora ob rekah in potokih.</s><s>Silva Slovenica, Gozdarski inštitut Slovenije. http://eprints.gozdis.si/id/eprint/477</s>\n<s>Dakskobler I, Kutnar L, Šilc U (2013) Poplavni, močvirni in obrežni gozdovi v Sloveniji: gozdovi vrb, jelš, dolgopecljatega bresta, velikega in ozkolistnega jesena, doba in rdečega bora ob rekah in potokih.</s><s>Silva Slovenica, Gozdarski inštitut Slovenije. http://eprints.gozdis.si/id/eprint/477</s>\n<s>REFOCuS output O3.1: http://www.interreg-danube.eu/uploads/media/approved_project_output/0001/38/f96aa53b7b6e761e140aceb8d49a014449ab1076.pdf Podrška adaptaciji šuma izborom odgovarajućeg šumskog reproduktivnog materijala Aitken SN, Bemmels JB (2016) Time to get moving: Assisted gene flow of forest trees.</s><s>Evolutionary Applications. https://doi.org/10.1111/eva.12293</s>\n<s>Bouget C, Larrieu L, Nusillard B, Parmain G (2013) In search of the best local habitat drivers for saproxylic beetle diversity in temperate deciduous forests.</s><s>Biodivers.</s><s>Conserv.</s><s>22 2111-2130 Brassard BW, Chen HYH (2008) Effects of forest type and disturbance on diversity of coarse woody debris in boreal forest.</s>\n<s>Shorohova E, Kapitsa E (2015) Stand and landscape scale variability in the amount and diversity of coarse woody debris in primeval European boreal forests.</s><s>For.</s><s>Ecol.</s><s>Manage.</s><s>356 Siitonen J (2001) Forest management, coarse woody debris and saproxylic organisms: Fennoscandian boreal forests as example.</s><s>Siitonen J, Martikainen P, Punttila P, Rauh J (2000) Coarse woody debris and stand characteristics in mature managed and oldgrowth boreal mesic forests in southern Finland.</s><s>For.</s><s>Ecol.</s><s>Manage.</s><s>128 211-225 Stürzenbaum K (2013) Potential effects of box elder control measures and vertical stratification of xylobiontic beetles in floodplain forests of the Donau-Auen National Park, Lower Austria.</s><s>Diploma thesis.</s><s>University Vienna https://doi.org/10.25365/ thesis.30147</s>\n<s>Poplavne šume su među najugroženijim kopnenim ekosustavima.</s><s>Pa ipak bogate su bioraznolikošću i pružaju brojne usluge ekosustava – stanište su za divljač i koridori, omogućavaju proizvodnju drva i nedrvnih šumskih proizvoda za vlasnike šume, rekreacijska su područja za lokalno stanovništvo i turiste, spremaju ugljik itd.</s><s>Uz toliko različitih interesa važno je razviti smjernice za gospodarenje i zaštitu poplavnih šuma.</s>"}
{"dc.title": "Prva zapažanja o režimu \"split course\" u radioterapiji malignoma", "dc.creator": "Budihna, Marjan;Škrk, Janez;Fras, Albert-Peter", "dc.source": "https://dirros.openscience.si/", "dc.subject": "?", "id": "dirros_6532", "pdf_url": "https://dirros.openscience.si/Dokument.php?id=23038&dn=", "text": "<s>Radioterapija »split course« jeste oblik periodičkog tretiranja, podeljen u dve ili više faza koje su medjusobno odvajene vremenskim intervalom.</s><s>Teoretički bazira na razlikama u kinetici celijskih populacija izmedju nor­ Obnavljanje normalnog tkiva kontrolišu homeostatski mehanizmi i produkti raspadajucih celija.</s><s>Nasuprot torne, rašcenje tumora ne kontrolišu ni homeostatski mehanizmi ni produkti raspada povredjenih celija (8).</s><s>Ce­ lijski ciklusi malignih celija duži su od normalnih i mogu trajati čak neko­ liko meseci.</s><s>Zračenje sa dozama od 3000-4000 rad može ustaviti deobu ma­ lignih celija čak za nekoliko sedmica.</s><s>Trajanje blokade celijske deobe zavisi od dužine celijskog ciklusa i od primljene doze (2, 3, 4).</s><s>U pauzama nor­ malno tkivo ozdravi, ako nije bilo i suviše povredjeno.</s><s>Oksigenirane tu­ morske celije propadaju za vreme zracenja, na njihovo mesto urašcuju ka­ pilare i dovode kiseonik u predele koji su bili ranije hipoksički ili anoksički (4, 7, 12, 13).</s><s>Na takav način postaju delovi tumora koji su bili ranije rezi­ stentni radiosenzitivni, jer je poznato da može molekularni kiseonik 2-3 puta povecati osetljivost na zračenje (13, 14).</s><s>Na Onkološkom institutu u Ljubljani počeli smo primenjivati režim »split course« u novembru 1967. godine.</s><s>Cilj ove retrogradne studije jeste prikazivanje naših prvih utisaka o zračenju bolesnika sa tim režimom.</s>\n<s>U razdoblju od novembra 1967. do decembra 1968. zračili smo po re­ žimu »split course« 39 bolesnika sa karcinomom u predelu glave i vrata, probavnog, respiratornog i uropoetskog trakta, a takodje i tumore central­ nog nervnog sistema.</s><s>Bolesnici, koje smo odabrali za taj režim, morali su Zahvaljujemo se prof. dr. B. Ravnihar za koristne nasvete in vsem ostalim, ki so omogočili nastanek tega dela.</s>\n<s>Material i metoda ispunjavati bar jedan od navedenih kriterijuma: visoku starost, slabo opšte stanje, lokalno ili regionalno veoma uznapredovali tumor.</s><s>Najčešce smo odabrali zračenje sa podeljenom dozam zbog uznapredovalog tumora.</s><s>Svi su tumori bili citološki ili histološki verificirani.</s><s>Izuzetak je predstavljao jedan karcinom bronha i jedan karcinom želuca.</s><s>Sve bolesnike zračili smo telekobaltom.</s><s>Dnevna doza bila je obično 200 rad, samo katkada manja.</s><s>Zračili smo šest puta sedmično.</s><s>Zračenje smo prekidali kod tumorske doze 3000-3600 rada.</s><s>Posle prekida u trajanju od tri sedmice, zračenje smo na­ stavljali na isti način.</s><s>Merilo uspeha terapije bilo je trajanje remisije.</s><s>Tra­ janje remisije po završenom zračenju izražavali smo brojem punih meseci, koji su protekli od zadnjeg dana zračenja do datuma kada smo prvi put klinički ustanovili progres.</s><s>Bolesnike smo posmatrali od tri meseca do jedne godine.</s>\n<s>Pregled rezultata terapije prikazan je u tabeli.</s><s>Kod 11 bolesnika nismo postigli remisiju ni u trajanju od jednog meseca.</s><s>Medju bolesnicima sa kar­ cinomom u predelu vrata i glave bilo je 5 slučajeva kod kojih posle zavr­ šenog zračenja nije bio zapažen nikakav uspeh.</s><s>Kod 4 bolesnika tumor se smanjio za vreme prvog dela zračenja i odmah posle zračenja, no počeo je rasti za vreme prekida zračenja.</s><s>Samo kod jednog bolesnika nismo prime­ tili nikakvog smanjenja tumora.</s><s>Sva četiri bolesnika imali su veoma uzna­ predovale tumore koji su se širili u okolna tkiva.</s><s>Kod petog bolesnika, kod kojeg nismo imali nikakvog uspeha, bio je zračen recidiv posle prethodnog zračenja i operacije.</s><s>Svih pet bolesnika samovoljno je produžilo odmor od jedne do tri i po sedmice.</s><s>Bez remisije su bili po jedan bolesnik sa karci­ nomom želuca i čmara i četiri bolesnika sa karcinomom bronha.</s><s>Ovi boles­ nici bili su u veoma lošoj fizičkoj kondiciji sa jako uznapredovalim tumo­ rom.</s><s>Kod svih je bila indicirana samo palijacija, jer su tri bolesnika sa karcinomom bronhusa umrla pre drugog dela zračenja, a jedan je umro u prvom mesecu posle završenog zračenja.</s><s>Kod osam bolesnika je remisija trajala samo kratko vreme, manje nego tri meseca.</s><s>Bolesnici su bili u lošoj fizičkoj kondiciji sa veoma uznapredo­ valim tumorom i kod njih nismo ni očekivali neki veci terapeutski uspeh.</s><s>Kod 20 bolesnika remisija trajala je više nego tri meseca.</s><s>PRVA ZAPAŽANJA O REŽIMU ,.,.</s><s>SPLIT COURSE« RADIOTERAPIJE Diskusija</s>\n<s>Poznato je iz literature da je »split course« radioterapija bar toliko uspešna kao kontinuirana (6, 7, 8, 9).</s><s>Na osnovu obrade našeg materijala naravno to još nismo zaključili, jer je broj slučajeva premalen te isuviše nehomogen, a vreme promatranja isuviše kratko.</s><s>No, zapazili smo neka klinička preimucstva takvog režima.</s><s>Bolesnici podnose radioterapiju daleko bolje, ako ju podelimo u dva dela.</s><s>Radiomu­ koziti, kao što su stomatit, ezofagit, cistit obično su isčezavali za vreme pre­ kida.</s><s>Imamo utisak da se je smanjio i broj onih oboljenja koja se javljaju kao posledica reakcije zračenja npr.: pothranjenost, bronhopneumonija, eksikacija.</s><s>Opšta kondicija bolesnika, njihov krvni status, duševno stanje bili su znatno bolji kada su se vracali na drugi deo zračenja.</s><s>U predahu smanjio se tumor, a i tegobe koje su proizlazile neposredno iz njega.</s><s>Ta zapažanja su u saglasnosti sa navodima literature (8, 10, 11, 15, 16, 17).</s><s>Ipak, zapazili smo da u slučajevima kada je bio slab regres posle prvog dela zra­ čenja i drugi deo nije bio efikasan.</s><s>Smatramo da tu činjenicu možemo ko­ ristiti kao uputstvo kod daljeg postupka lečenja.</s><s>Tako možemo npr. slabaš­ nim bolesnicima uštediti dalje zračenje koje je nepotrebno, ako je tumor bio rezistentan ili obrnuto, ako je tumor bio senzibilan i pri kraju odmora ustanovimo da je postao tehnički operabilan, te nastavljamo lečenje sa ope­ racijom.</s><s>Izlečenje normalnog tkiva u pauzi omogucuje primenu vecih polja ili pak primenu vecih tumorskih doza.</s><s>Možda bi mogao biti kod neuspelih primera uspeh nešto veci, ako bismo omogucili tumorskoj stromi viši ste­ pen oporavka sa nižom dnevnom dozom ali sa uključivanjem veceg broja predaha u toku celokupnog zračenja.</s><s>Iskustvo pokazuje, da kod primenjene sheme zračenja, trajanje prekida ne sme biti duže od 3-4 sedmice, inače dolazi do progresa, naročito kod brzorastucih tumora, gde je krača pauza bezbednija.</s>\n<s>Smatramo da je reži9 »split course« podesan za slabašne bolesnike i uznapredovale tumore.</s><s>Njegovu shemu treba je podešavati prema prirodi tumora i fizičkom stanju bolesnika.</s>\n<s>Radioterapija »split course« je oblik periodičkog tretiranja malignih tu­ mora, podeljenog u dve ili više faza, koje su medjusobno odvojene sa vremen­ skim razmakom.</s><s>Teoretički bazira na razlikama u kinetici celijske populacije medju normalnim i malignim tkivom.</s>\n<s>Prikazani su prvi rezultati tretiranja malignih tumora različitog porekla sa podeljenom dozom kod 39 pacijenata.</s><s>Dnevna primenjena doza bila je 200 rada kod totalne doze 6000-7200 rad.</s><s>Ukupno tretiranje bilo je podeljeno u dve polo­ vine sa razmakom od tri sedmice.</s><s>Vecina bolesnika bila je u godinama i sa uz­ napredovalim tumorskim rašcenjem.</s><s>Vreme promatranja bilo je od tri meseca do jedne godine posle završenog tretiranja.</s><s>U predahu radiomorbidnost je prestala, opšta kondicija, krvna slika i du­ ševno stanje veoma su se poboljšali.</s><s>Zbog toga su bolesnici lakše podnosili drugi deo zračenja, nego kad bi ga podnosili bez pauze.</s><s>Progredijence tumora za vre­ me tronedeljnog predaha nismo zapažali.</s>\n<s>The initial impression of our results of split-course therapy in thirty-nine malignant tumors of various origin is described.</s><s>The daily dose consisted of 200 rads for a total dose of 6000-7200 rads.</s><s>The entire treatment course was divided into two parts with an intervening three week rest period.</s><s>The majority of pa­ tients were elderly and demonstrated advanced tumor growth.</s><s>The observation period ranged from three months to one year following completion of therapy.</s><s>During the resting phase radiation morbidity regressed and general haema­ tologic and psychic condition were improved.</s><s>The patients tolerated split-course therapy better than conventional continued course irradiation without the rest­ ing phase.</s><s>No progress of tumor growth was observed during the rest period. l. Sambrook, D. K., Theoretical Aspects of Dose-time Factors in Radio­ therapy Technique.</s><s>Part II.</s><s>-Time Factors, Clin.</s><s>Radiol., 14 (1963) 2. Lamerton, L. F., Radiation Biology and Cell Population Kinetics. (The Tenth Douglas Lea Memorial Lecture), Phys. in Med.</s><s>Biol.</s><s>13 (1968) 3. Fowler, J. F., Biological Foundation of Radiotherapy.</s><s>Progress in Radio­ logy.</s><s>Proc.</s><s>XI.</s><s>Intern.</s><s>Congress Radiol., 22-28 September 1965, Vol.</s><s>I., Excerpta Medica Foundation, Amsterdam, 1967.</s>"}
{"dc.title": "Jugoslavija i ambivalentnost ekonomske saradnje Jug-Jug u sedamdesetim i osamdesetim godinama", "dc.creator": "Ramšak, Jure", "dc.source": "https://dirros.openscience.si/", "dc.subject": "?", "id": "dirros_7080", "pdf_url": "https://dirros.openscience.si/Dokument.php?id=25850&dn=", "text": "<s>DOI https://doi.org/10.31212/tokovi.2024.1.ram.203-224 Originalni naučni rad/Original scientifi c paper</s>\n<s>Apstrakt: Na vrhuncu napora zemalja u razvoju da uspostave Novi međunarodni ekonomski poredak, Jugoslavija je, kao jedna od vodećih članica Pokreta nesvrstanih i Grupe 77 zemalja u razvoju (G-77), nastojala da dokaže da je moguće uspostaviti novi obrazac odnosa između industrijski razvijenih zemalja, kojima je delimično i sama pripadala i saveznika iz ove koalicije, čije su ekonomske baze još uvek bile u fazi izgradnje.</s><s>U skladu sa određenim dominantnim grupama unutar UN-a, jugoslovenska teorija razvoja spajala je marksistička sa neoklasičnim ekonomskim shvatanjima u ambiciozan program globalne reforme koja je odstupala od stavova kapitalističkih i socijalističkih velesila.</s><s>Ipak, u isto vreme, ova vizija globalizacije morala je da se nosi sa ideološkim, geopolitičkim i ekonomskim uticajem novonastale neoliberalne revolucije, koja je početkom osamdesetih počela bitno sužavati prostor za manevrisanje.</s><s>Pored programskih načela sadržanih u zvaničnim dokumentima, ovaj rad prati i konkretne oblike jugoslovenske bilateralne ekonomske saradnje sa pojedinim afričkim zemljama.</s><s>Ključne reči: Pokret nesvrstanih, G-77, zemlje u razvoju, Jugoslavija, dijalog Sever-Jug, saradnja Jug-Jug</s>\n<s>Iako se često pojavljuje u kontekstu rasprave o jugoslovenskoj nesvrstanosti, ekonomska komponenta ostaje jedan od najmanje istraženih aspeOvaj članak rezultat je rada na istraživačkom programu P6-0272 i na istraživačkim projektima J6-50187 i N6-0304 koje fi</s>\n<s>Uvod nansira Javna agencija za naučnoistraživačku i inovacijsku delatnost Republike Slovenije (ARIS).</s><s>Zahvaljujem Ma Emiliji Cvetković na pažljivom čitanju i korigovanju članka.</s>\n<s>Diskusija o toj temi je neophodna, ne samo radi boljeg razumevanja problema koji su nastali u kontekstu ekonomskih odnosa između „razvijenije evropske zemlje u razvoju“, kako se samodefi</s>\n<s>Diskusija o toj temi je nisala Jugoslavija, i niza neevropskih zemalja u razvoju, već i radi šireg uvida u različite posleratne varijante globalizacije.</s><s>U poslednje vreme, globalna istoriografi</s>\n<s>Diskusija o toj temi je ja se fokusira na proučavanje socijalističkih zemalja kao faktora u ovom procesu,2 što postavlja i konceptualni okvir našeg istraživanja.</s><s>Međutim, na primeru Jugoslavije potrebno je skrenuti posebnu pažnju ka heterodoksnoj ekonomskoj teoriji kao pozadini njenog angažmana, što je čini netipičnom za Evropu tokom Hladnog rata i približava postkolonijalnim zemljama globalnog Juga.</s>\n<s>U fokusu ovog članka je najpre period kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina, kada se formirala globalna ekonomska agenda Pokreta nesvrstanih i paralelne grupacije G-77 i kada je u ovom savezu preovladao entuzijazam za međusobnu ekonomsku integraciju na liniji Jug-Jug.</s><s>Nakon toga, akcenat će biti na osamdesetim godinama, kada su se u atmosferi neoliberalizma i raskola unutar pokreta nesvrstanih pojavile teško premostive prepreke, koje su uticale i na bilateralne ekonomske odnose Jugoslavije, posebno sa najnerazvijenijim i nansijski najnestabilnijim afričkim zemljama.</s><s>Naša analiza sugeriše da je jugoslovenska proizvodnja ekonomskog znanja bila usko povezana sa vodećim idejama koje su obeležile pregovaračke pozicije Konferencije Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj (UNCTAD) kao glavnog foruma zemalja u razvoju.</s><s>Na osnovu materijala jugoslovenskih saveznih i republičkih organa, predstavljamo strategije koje su imale za cilj produbljivanje prvenstveno industrijske saradnje3 kao sektora u kome se očekivalo da će se novi obrazac međunarodnih Nemanja Radonjić, „(Post) jugoslovenska istoriografi ja i ‘Treći svet’ sa posebnim osvr</s>\n<s>Diskusija o toj temi je tom na područje Afrike“, Reprezentacije socijalističke Jugoslavije: preispitivanja i perspektive, ur.</s><s>Hannes Grandits i drugi, (Zagreb; Sarajevo: Srednja Europa; Udruženje za modernu historiju, 2019).</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA ekonomskih odnosa najviše primeniti.</s><s>Analiza diplomatskih izveštaja o konkretnim jugoslovenskim projektima u ekonomski najnerazvijenijim afričkim zemljama dovodi nas do problema koji su se pojavili prilikom ovog pokušaja da se poboljšaju (ali ne i potpuno preokrenu) konvencionalni odnosi između razvijenih i manje razvijenih zemlja.</s>\n<s>Poznata politička istorija geneze nesvrstanosti4 ima, kako je u svojim memoarima naglasio jedan od najistaknutijih ekonomskih mislilaca posleratne Jugoslavije, Janez Stanovnik, i svoju predistoriju obeleženu ekonomskim pitanjima.5 Još u vreme najvećih ideoloških podela, pod okriljem Ujedinjenih nacija stvorena je veza između predstavnika socijalističke „otpadničke“ Jugoslavije i nekomunističkih postkolonijalnih elita sa kojima Staljinov Sovjetski Savez nije hteo imati nikakve veze.</s><s>Masovna dekolonizacija Azije i Afrike i teorijski impuls iz pravca perifernih latinoameričkih izvoznika sirovina (Raul Prebiš) dali su toj homogenizaciji globalnog Juga dodatni podsticaj, što je rezultiralo osnivanjem UNCTAD-a 1964.</s><s>U isto vreme, Jugoslavija je doživela ubrzanu industrijalizaciju i integraciju u zapadna kapitalistička tržišta.6 Ipak, u vreme usvajanja Alžirske povelje (1967) kao ključnog dokumenta G-77 koji utire put novoj, asertivnoj ulozi globalnog Juga, ona je postala u potpunosti ujedinjena sa „nerazvijenim“ delom sveta, u smislu opredeljenosti za duboku transformaciju međunarodnog ekonomskog poretka.7 Vrativši se iz Alžira, Janez Stanovnik, nakon što se deceniju i po bavio ovim pitanjima i nedugo posle toga pojavio kao mogući kandidat za generalnog sekretara UNCTAD-a,8 suoDragan Bogetić, Nesvrstanost kroz istoriju, (Beograd: Zavod za udžbenike, 2019); Jovan Čavoški, Non-Aligned Movement Summits.</s><s>A History, (London: Bloomsbury Academic, Od Mašuna do New Yorka: 20. stoletje skozi pričevanja štirih slovenskih diplomatov, ur.</s><s>Jože Pirjevec, Jure Ramšak, (Koper: Založba Annales, 2014), 39.</s>\n<s>Vladimir Unkovski-Korica, Th e Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia.</s><s>From World War II to Non-Alignment, (London: Tauris, 2016).</s><s>U narednim godinama, „štafetu“ je od Tita preuzeo alžirski predsednik Huari Bumedijen, koji je zaoštrio retoriku nagovestivši da se nesvrstavanje više neć e defi</s>\n<s>acija logike Hladnog rata, već e se pretvoriti u arenu u kojoj se izražavaju prava onog dela sveta koji je bio u usponu.</s><s>Ovakav stav se najočiglednije manifestovao u Rezoluciji Generalne skupštine OUN o novom međunarodnom ekonomskom poretku 1975. godine: Sara Lorenizini, Global Development: A Cold War History, (Princeton-Oxford: Princeton University Press, 2019), 121.</s>\n<s>203–224 čio je vodeće jugoslovenske komuniste sa ključnim pitanjem, na koje u Jugoslaviji zapravo nikad nisu do kraja odgovorili: „Da li je moguća nezavisnost u takvoj svetskoj privredi?</s><s>Š…</s><s>Ć Treba da damo odgovor na pitanje šta je saradnja Š...</s><s>Ć saradnja jedne odlučne, rekao bih, revolucionarne alternative u svetskoj privredi”.9</s>\n<s>Defi nicija ekonomske zavisnosti teoretičara iz globalnog Juga (i njihovih jugoslovenskih kolega) bila je marksistička u svojoj suštini, a recept za njeno prevazilaženje ostao je u granicama liberalne političke ekonomije.10 To je bio i razlog za odbacivanje sovjetskog stava koji je, iako već dosta promenjen od vremena Staljina, ipak i dalje naglašavao da se G-77 samo zalaže za korekciju kapitalizma, te da će jedina prava promena biti razvoj proizvodnih snaga unutar zemalja u razvoju.</s><s>Zbog toga su Sovjetski Savez i istočnoevropske socijalističke zemlje11 umesto globalne agende G-77 i Pokreta nesvrstanih preferirali bilateralne aranžmane od manje ili više socijalističkog značaja.</s><s>Njihova asistencija u šezdesetim godinama bila je usmerena na uspostavljanje teške industrijske baze i kolektivizaciju poljoprivrede kao podsticaj za stvaranje lokalne radničke klase i komunističkih partija.</s><s>Međutim, Moskva je već tokom 1970-ih u vezi zemalja koje su se deklarisale kao marksističko-lenjinističke, poput Etiopije, Angole i Mozambika, pristala na mešovitu ekonomiju kako bi smanjila svoj teret materijalne podrške.12 Iako su ekonomska i tehnička asistencija koju je pružao Istočni blok kroz njihovu propagandu prikazivani kao jedini ispravan oblik socijalističke solidarnosti,13 jugoslovenske diplomate koje su ih pažljivije posmatrale na terenu dobile su drugačiji utisak.</s><s>U njoj su preArhiv Jugoslavije (AJ), fond 507, Savez komunista Jugoslavije, Komisija CK SKJ za pitanja međunarodnih odnosa i međunarodnog radničkog pokreta, IX, S/a-219, Osnovne tendencije u razvoju svetske privrede i međunarodnih ekonomskih odnosa – redigovane stenografske beleške, 10. 11. 1967, 57.</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA poznali mehanizam za uspostavljanje nove vrste podređenosti i zavisnosti od koje lokalno stanovništvo nije imalo mnogo, ili, kako su iz Angole izveštavali u Beograd 1978. godine: „na ekonomskom planu ništa nisu uradili, baš ništa, osim na nametanju famoznih lagerskih sistemskih rešenja (potpuna nacionalizacija, kolektivizacija – u Africi, centralizacija – unutrašnja i spoljna trgovina i sl.)“.14 Na sličan način, pratili su i gigantski sovjetski projekat uzgoja pamuka u Etiopiji, namenjen isključivo izvozu u Sovjetski Savez i u Čehoslovačku, kojim su rukovodili samo sovjetski stručnjaci „pod uslovima mesečne plate od blizu 3 hiljade američkih dolara“.15</s>\n<s>Naglašavajući neophodnost integralnog pristupa ka reformama i inkluzivizam, ekonomski imaginarijum „globalne” Jugoslavije više se pozivao na status zemlje u razvoju nego na epitet „socijalistička”.</s><s>U tom smislu, marksistička teorija bila je prilagođena tako da je naglašavala karakter savremene klasne borbe, najpre na nivou međunarodnih odnosa, odnosno, između pojedinih zemalja ili grupe zemalja, nakon čega bi tek mogle uslediti postepene promene unutar zemalja u razvoju.16 Računajući i na „prosvetljeni“ sopstveni interes razvijenih zemalja, umesto revolucionarnog načina menjanja sveta zagovarali su evolutivni put – kroz globalne pregovore u kojima je Jugoslavija želela da igra vodeću ulogu.</s><s>U prilog tome išla je i njena, ka svim stranama otvorena pozicija, uključujući i status posmatrača u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).</s><s>Istovremeno, na strani pojedinih zapadnih industrijalizovanih zemalja došlo je do spoznaje da Titova država u okviru Pokreta nesvrstanih i G-77 zauzima umeren stav i da može zbog svoje strukturne pozicije razumeti interese razvijenih i nerazvijenih zemalja.17 Tito i njegovi naslednici nisu računali samo na podršku takozvane grupe istomišljenika (Holandije, Austrije i nordijskih zemalja) u okviru OECD-a, sklonih zahtevima G-77,18 već su i duboko u osamdesetim godinama polagali nadu u promenu détente: a study on East–South economic relations”, European Review of History 2/2014;</s>\n<s>203–224 stava kod glavnih zapadnoevropskih zemalja.19 Doduše, ovakvo optimistično gledište nije bilo bez osnova u krugovima svetske progresivne ekonomske misli u doba pre zaokreta ka neoliberalizmu.</s><s>U tom smislu, i međunarodno poznati eksperti govorili su o globalizaciji u kontekstu neoklasične ekonomije koja je bila socijalistička po svojoj prirodi.</s><s>Sasvim drugačije od diktirane privatizacije, deregulacije i liberalizacije trgovine, kao ključnih elemenata kasnijeg Vašingtonskog konsenzusa, do 1980-ih godina strukturno prilagođavanje sveta kao celine (a ne pojedinačnih zemlja) razumeli su kao demokratski proces zasnovan na principu međuzavisnosti.</s><s>Ova reorganizacija trebalo je da se odvija uglavnom preko međunarodnih organizacija pod okriljem UN-a, preko kojih su, pored Stanovnika, dobijali svoj glas i drugi jugoslovenski marksističko-neoklasični ekonomisti, poput Dragoslava Avramovića, Rikarda Langa i Radoša Stamenkovića.</s><s>Svi oni bili su protiv bilo kakve državne autarhije ili zatvaranja u trgovinske blokove, zagovarajući intenziviranje međunarodne trgovine, ali u takvoj perspektivi, gde kapitalistički principi ne bi više bili njen pokretač.20 Međusobna ekonomska saradnja zemalja u razvoju bila je viđena kao važno sredstvo kojim će one postići, ne samo internu modernizaciju, već zajedno i konkurentnu poziciju na svetskom tržištu.</s><s>Ključni problem, međutim, kao što ćemo videti na primeru jugoslovenske bilateralne saradnje, bio je u nedostatku kapitala i odgovarajućih fi nansijskih mehanizama.</s><s>Jugoslavija je</s>\n<s>203–224 stoga bila jedan od najvećih zagovornika osnivanja banke zemalja u razvoju kao instrumenta za jačanje njihove međusobne saradnje, stabilizaciju cena sirovina i fi</s>\n<s>e. Uprkos širokoj podršci G-77 jednostranom podizanju cena ovog ključnog energenta tokom 1973–1974. i činjenici da je ovo poskupljenje bitno pogoršalo makroekonomsku sliku članica koalicije koje su bile bez sopstvenih zaliha naft e, arapske zemlje nisu pokazale vo</s>\n<s>Johanna Bockman, “Th lju za izdvajanje relativno malog dela njihove zarade za stvaranje banke, što je bio i jedan od uzroka raskola globalnog Juga tokom 1980-ih.21 AJ, fond 803, Predsedništvo SFRJ, F. 845, o. 124, Stenografske beleške sa razgovora predsednika Predsedništva SFRJ Veselina Djuranovića i dr Julius Nyerere-a, održanih 14.–17. marta 1985. godine u Beogradu i na Brdu kod Kranja, 37.</s>\n<s>nansijskih i tehnoloških resursa, kao i činjenice da je i sama bila zavisna od razvijenih zemalja, jugoslovenska razvojna saradnja bila je uvek stavljena u kontekst širih reformskih napora.</s><s>Istovremeno, ni one najnerazvijenije partnerske zemlje nisu očekivale da bi im ova evropska periferna država mogla obezbediti sve što im je bilo neophodno.22 Iako je smisao nastojanja Jugoslavije i njenih saveznika bio, u prvom redu, korenita reforma globalne ekonomije, ideja o novom međunarodnom ekonomskom poretku sredinom sedamdesetih godina vezivala se i za koncept kolektivnog oslanjanja na sopstvene snage.23 Pošto je taj koncept nametnuo posebne obaveze Jugoslaviji, u kojoj je donošena odluka o diverzifi kaciji spoljne</s>\n<s>Osnova jugoslovenskih politika donetih u skladu sa odredbama ključnih dokumenata Pokreta nesvrstanih o međusobnoj ekonomskoj integraciji, odnosno, takozvanoj saradnji Jug-Jug, bila je zasnovana na stavu o „deljenju sudbine razvojnog projekta“, što nije bio samo akt solidarnosti, već i podsticaj za globalno otvaranje jugoslovenske ekonomije.</s><s>Naime, ona je od 1960-ih imala višak proizvodnih i uslužnih kapaciteta koje je bilo teško plasirati na tržišta razvijenih zemalja.24 U to doba, jugoslovenska preduzeća već su bila snažno uključena u investicione projekte na globalnom Jugu, gde su gradila uglavnom krupne bazične objekte i infrastrukturu.</s><s>Tokom sedamdesetih godina došlo je do usmeravanja na manje investicione zahvate sa kraćim proizvodnim ciklusima i većom stopom akumulacije.25 Produbljivanje saradnje bilo je predviđeno pre svega u onim sektorima gde su jugoslovensko iskustvo i stepen tehnološkog razvoja bili uporedivi sa svetskim standardima: energetici, brodogradnji, pomorstvu, poljoprivredi sa melioracijom, preradi drveta, građevinarstvu, kožarstvu, rudarstvu, ribarstvu i lakoj prehrambenoj industriji.26 Važan kvalitativni iskorak u odvajanju novih oblika jugoslovenske ekonomske saradnje od prakse zapadnih multinacionalnih kompanija i pomenutih sovjetskih rešenja „odozgo” bila je predostrožnost prilikom promene AS, SI AS 1271, F 6, o. 49, Društveno-politička kretanja u Africi sa osvrtom na mesto i ulogu SFRJ i odnose sa afričkim zemljama, April 1985, 53.</s><s>Srđan A. Kerim, Strategija oslanjanja na sopstvene snage.</s><s>Zemlje u razvoju i novi međunarodni ekonomski poredak, (Beograd: NIO Poslovna politika, 1983).</s><s>DAMSP, 1973, OUN, F. 172–173, dokument 427203, Savezno izvršno veće: Ekonomska saradnja SFRJ sa zemljama u razvoju, 16. 2. 1973, 56–57. 210</s>\n<s>203–224 postojećeg vertikalnog obrasca (uvoz sirovina i izvoz gotovih proizvoda) razmene u horizontalnu saradnju („intra-industrijska“ saradnja).27 Ovo poslednje su uglavnom predstavljali takozvani viši oblici privredne saradnje, usmereni na transfer tehnologije, obuku kadrova, opremanje proizvodnih kapaciteta i marketinšku pomoć, pri čemu bi obuku steklo što više lokalne radne snage.</s><s>Ova vrsta proizvodnje mogla je biti namenjena za domaće, odnosno šire, regionalno tržište zemalja u razvoju, zatim za izvoz u Jugoslaviju, odnosno, u zemlje sa visokom kupovnom moći na Zapadu, ili u izvoznice naft U cilju obezbeđivanja bespovratnih sredstava ili povoljnog kreditiranja razvojnih projekata početkom 1980-ih godina, osnovan je Fond solidarnosti sa nesvrstanim zemljama i zemljama u razvoju, iza kojeg su se, pored privrednih investicija, krili i vojna pomoć, te humanitarne donacije.29 Donosioci političkih odluka računali su da bi, u kombinaciji sa carinskim merama koje su davale preferencijalni carinski tretman zemljama u razvoju, uravnotežili tadašnji trend liberalizacije jugoslovenske spoljne trgovine.</s><s>Međutim, u kontekstu prethodno opisanog aksioma marksističke analize i liberalnog recepta, od samog početka su se pojavile protivrečnosti, uglavnom vezane za upotrebu američkog dolara i ostalih tvrdih valuta kao sredstva međunarodne razmene, što se nadovezalo i na nedostatak sopstvene kapitalne moći.</s><s>Jugoslovenska tranzicija, od kliringa ka konvertibilnom poslovanju, bila je u suprotnosti sa pozivima Pokreta nesvrstanih (Džordžtaunska deklaracija iz 1972. godine) ka trgovini u nacionalnim valutama ili čak ka nemonetarnim oblicima razmene.</s><s>Kritički nastrojeni analitičari upozoravali su i pre velike dužničke krize da se Jugoslavija prelaskom na konvertibilni režim odrekla nezavisnosti i mogućnosti osiguravanja podsticaja za jačanje saradnje sa manje razvijenim zemljama, što je bilo zamenjeno samo nekim sitnim merama.</s><s>One su ipak išle na štetu jugoslovenskog BDP-a, jer je država morala u inostranstvu da uzima kredite pod nepovoljnijim uslovima ako je uopšte želela da posluje sa zemljama bez sopstvenog kapitala.</s><s>U isto vreme, jugoslovenske kompanije bile su i dalje jako zavisne od uvoza zapadne tehnologije, što je ukazivalo na pretpoAS, fond SI AS 1134, Republiški komite za mednarodno sodelovanje, 1975–1990, F 9, o. 134, Strategija razvoja saradnje sa zemljama u razvoju do 1990. odnosno 2000. godine.</s><s>AJ, 803–846, o. 243, Stenografske beleške sa razgovora predsednika Predsedništva SFRJ Radovana Vlajkovića i predsednika republike Kenije Daniel T. Arap Moi-a, 3–4. 6. 1985, AS, fond SI AS 1165, Gospodarska zbornica Slovenije, 1952–2012, F 1711, o. 90, Uslovi korišćenja sredstava Fonda solidarnosti sa nesvrstanim zemljama i zemljama u razvoju, 211</s>\n<s>nološkom i fi nansijskom transferu između Severa i Juga.30 Nije ostalo neprimećeno ni to da su sirovine i dalje bile u primarnom fokusu jugoslovenskih menadžera, dok je interesovanje za uvoz poluproizvoda i gotovih proizvoda bilo znatno manje.</s><s>Prema rečima jednog slovenačkog privrednika, principi i metode koje su razvile stare kolonijalne sile još uvek su se osećale u odnosima Jugoslavije sa zemljama u razvoju.31</s>\n<s>Pre nego što se osvrnemo na neke konkretne projekte saradnje u najnerazvijenijim afričkim zemljama, gde je praksa novog vida saradnje bila najviše podvrgnuta kritičkoj proveri, potrebno je zaustaviti se na onome što je ostalo samo na papiru.</s><s>Ako ostavimo po strani implementaciju, logika jugoslovenskog modela razvoja najbolje se mogla rekonstruisati na osnovu bogatog materijala o predinvesticionim radovima (istraživanje i priprema projekata) kojeg su pripremale kompanije iz čitave Jugoslavije, često i uz podsticaj iz političkih krugova.</s><s>Primera radi, u Sloveniji je za predinvesticione radove potrošeno čak 66% sredstava iz republičkog „Samoupravnog sporazuma o udruživanju rada i sredstava za unapređenje ekonomske saradnje sa zemljama u razvoju”.32 Ključni deo tih radova predstavljale su studije izvodljivosti (feasibility studies), u kojima su na „racionalan“ način, bez posebne retorike o solidarnosti, identifi</s>\n<s>nološkom i fi kovali prisustvo sirovina i drugih uslova na jednoj strani i potrebe lokalne sredine na drugoj, a između toga dodali element jugoslovenske tehničke podrške.</s><s>Teži problem bilo je osiguranje fi nansija, gde su teško</s>\n<s>nološkom i fi računali na participaciju zemlja primalaca, pa je tako idealan scenario predviđao fondove međunarodnih razvojnih organizacija.</s><s>Veliki broj studija izvodljivosti urađen je za poljoprivredne projekte koji su imali za cilj optimizaciju proizvodnje i prerade hrane namenjene lokalnom stanovništvu ili za izvoz, a ne toliko intenziviranje uzgoja izvoznih monokultura.</s><s>Kod fi nansijskog uče</s>\n<s>nološkom i fi šća Fonda solidarnosti bila je podvučena veza sa ekonomskim interesima jugoslovenskih preduzeća, koja su se nadala da će kroz pionirske razvojne projekte strateški ojačati svoju poziciju na novim tržištima.33 Po pravilu, inicijative za pojedinačne projekte javljale su se u mešovitim komitetima koje je JugoslaAS, SI AS 1165, F 883, o. 47, Skrajšani povzetek razprave na posvetu o vprašanjih sodeloIsto, 2; Slavko Štante – pomočnik guvernerja Narodne banke: neavtorizirana redakcija razprave na posvetu o sodelovanju z deželami v razvoju, 4. 6. 1973.</s><s>AS, SI AS 1134, F 9, o. 134, Strategija razvoja saradnje sa zemljama u razvoju do 1990. odnosno 2000. godine.</s><s>Sarajevo, 3–5. oktobar 1984, 22. 212</s>\n<s>203–224 vija održavala sa nizom zemalja u razvoju, a potrebe za projektima od posebnog značaja često su bile tema razgovora tokom državnih poseta.34 Teško je nedvosmisleno zaključiti na koji način su jugoslovenske kompanije stizale do poslova u nesvrstanim zemljama i kakvu je ulogu u tome imalo političko savezništvo sa ovim delom sveta.</s><s>Ono je došlo do izražaja tokom 1960-ih, kada je jugoslovenska građevinska industrija gradila niz infrastrukturnih i prestižnih objekata koje su fi</s>\n<s>nansirale izvoznice naft nje privilegovanim zemljama davali jugoslovenski krediti.35 U vreme proširenja investicione saradnje u prvoj polovini sedamdesetih godina, kad su se gradili hidro i termoenergetski objekti, irigacioni sistemi, dalekovodi, pogoni za eksploataciju šuma i preradu drveta, industrijske hladnjače i ostali manji industrijski objekti, oko polovine poslovanja jugoslovenskih preduzeća realizovano je putem međunarodnih aukcija, dok je druga polovina ostvarena direktnim ugovorima.</s><s>Većina ovih investicija završena je sredstvima sâmih zemalja u razvoju, manji deo obezbeđen je uz podršku Jugoslovenskog fonda za izvozno kreditiranje i osiguranje, dok su u par slučajeva one bile realizovane uz učešće međunarodnih fi</s>\n<s>nansirale izvoznice naft nansijskih institucija, poput Međunarodne banke za obnovu i razvoj.36 Njihova participacija postala je naročito poželjna tokom krize 1980-ih, kada su ekonomski analitičari upozoravali na potrebu za uvođenjem doslednijih kriterijuma selekcije i više fokusiranja na planiranje projekata, što je sledila i politika fi</s>\n<s>nansirale izvoznice naft nansiranja Jugoslovenske banke za međunarodnu ekonomsku saradnju (JUBMES).</s><s>Međutim, i dalje je bila prisutna praksa davanja kredita, dogovorenih na najvišem nivou vlade, neretko za izgradnju objekata prestižnog značaja, za koje su strani državnici često iskazivali najviše interesa.37 Pored tih politički dogovorenih poslova, fi nansijski paketi bili su u</s>\n<s>nansirale izvoznice naft mnogo slučajeva odlučujući element kod izbora izvođača, a tamo gde jugoslovenski dobavljači nisu uspeli da obezbede kredite po toliko povoljnim usloviAS, SI AS 1165, F 1712, o. 91, Poročilo predstavnikov zbornice in združenega dela o službeni poti v Zambijo v času od 15. do 24. maja 1983; AS, fond SI AS 1944, Predsedstvo Socialistične republike Slovenije, F 219, o. 3365, Poročilo o obisku predsednika Republike Ugande Yoweri Musevenija v SR Sloveniji, 14. 7. 1987.</s><s>AS, fond SI AS 1140, Zavod SRS za mednarodno, znanstveno, tehnično, prosvetno in kulturno sodelovanje, F 71, o. 1058, Elementi strategije ekonomskega razvoja sodelovanja z DAMSP, PA, 1977, R, F. 176, dokument 48010, Informacija o problemima jugoslovenske privrede u angažovanju na realizaciji kompleksnih projekata u zemljama u razvoju, 3. 2. AS, SI AS 1271, F 6, o. 49, Društveno-politička kretanja u Africi sa osvrtom na mesto i ulogu SFRJ i odnose sa afričkim zemljama, April 1985, 54; SI AS, SI AS 1140, F 71, o. 1058, Elementi strategije ekonomskega razvoja sodelovanja z deželami v razvoju, 22. 4. 1988, 22. 213</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA ma kao njihovi zapadni ili istočni konkurenti, političko savezništvo nije previše pomoglo, posebno ukoliko ponuđena jugoslovenska tehnologija nije bila na najvišem nivou.38</s>\n<s>U duhu entuzijazma koji je vladao u pogledu uspostavljanja drugačijeg tipa međunarodnih ekonomskih odnosa, Afrika kao „nesvrstani kontinent”,39 a istovremeno deo sveta sa najvećom koncentracijom najnerazvijenijih zemalja, bila je svojevrsni poligon na kome se moglo „isprobati“ prevođenje političkog savezništva u ekonomsko.</s><s>Glavni problemi bili su u domenu fi nan</s>\n<s>(Plitki) džepovi afričkog razvoja siranja, a jugoslovenski projekti često su praćeni političkom i ekonomskom nestabilnošću mladih zemalja Afrike južno od Sahare, s jedne strane, i nedostatkom jugoslovenskog znanja o lokalnim specifi čnostima, na drugoj strani.</s>\n<s>Eksploatacija tropskog drveća, u zemlji sa najnižim BDP-om po glavi stanovnika u Africi, koju je vodio diktator Žan-Bedel Bokasa, bio je jugoslovenski ekonomski projekat koji je sâm po sebi otvarao kritična pitanja o prirodi jugoslovenske ekonomske saradnje sa zemljama u razvoju.</s><s>Imajući na umu simbolički značaj toga da bi jugoslovenska preduzeća trebalo da rade drugačije, Edvard Kardelj je od grupe privrednika, koja je u Sloveniji krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina pripremala projekte za Centralnoafričku republiku i ostale afričke zemlje, izričito zahtevao da ne ostave utisak „da preduzeća socijalističke Jugoslavije žele da postupaju kao sva preduzeća iz kapitalističkih zemalja, dakle sa unapred razrađenom fi nansijskom računicom za</s>\n<s>(Plitki) džepovi afričkog razvoja rad vlastite koristi“.</s><s>Prema Kardeljevim rečima, projekte bi trebalo pripremiti tako, da se odgovornim ljudima u partnerskim zemljama od samog početka stavi do znanja da su ovi projekti motivisani i željom za razvojem afričkih zemlja, što je, između ostalog, značilo što veće angažovanje njihovih potencijala u vidu radne snage.40</s>\n<s>Poduhvat o kojem će biti reči u nastavku, bio je očigledno i rezultat potreba jugoslovenske drvne industrije, jednog od deset najvećih uvoznika sve poželjnijeg tropskog drveća, koji je tražio stabilno snabdevanje mimo najvećih izvoznika kao što su bili Gabon, Kamerun, Obala Slonovače i Kongo.</s><s>U isto vreme, to je bio odgovor na inicijativu Bokasove Centralnoafričke republike (kasnije, carevine) koja je činila prve korake ka industrijalizaciji.</s><s>Ugovor između ljubljanskog Slovenijalesa, zajedno sa još nekim slovenačkim drvoprerađivačkim kompanijama i vladom CAR, potpisan je krajem 1969. godine u prestonici Banki, gde je od 1973. bilo i sedište poslovne zajednice Slovenia Bois S.A.R.L. Ubrzano preuzimanje koncesija za 100.000 ha (sa još 300.000 ha u rezervi) crvenih i belih šuma u Bajangi na jugozapadu CAR odmah je učinilo ovu kompaniju najvećom u sopstvenoj branši u zemlji – u konkurenciji sa 10 francuskih kompanija koje su zajedno raspolagale sa takvom površinom.41 Ovu komparativnu prednost nadmašila je udaljena lokacija, praktično bez potrebne infrastrukture.</s><s>To je od Slovenia Bois zahtevalo da prvo izgradi pistu (za sletanje sopstvenog aviona za snabdevanje), zatim desetine kilometara novih puteva i mostova, a onda i čitav kontingent drvnih trupaca koji je, uz značajne gubitke, i dalje plovio po reci Sanga.42 Ključna razlika, koja je trebalo da unese tragove modernosti na mestima gde se pre toga „život samo vrteo i živeo“, kako je tokom posete rekao jedan slovenački novinar,43 bila je kombinacija (prilično selektivne i održive) seče sa industrijskom preradom u rezano drvo i furnir na licu mesta, čime su se ispunjavali i zahtevi CAR vlasti.44 Ovaj pionirski projekat usred džungle uključivao je i izgradnju čitavog sela sa više od sto koliba za lokalnu radnu snagu (njihov broj je postepeno opao sa 800 na 250) i bungalova za jugoslovensko stručno osoblje, škole, ambulante i druge potrebne objekte.45 Ukupna investicija mešovitog preduzeća Slovenia Bois, u kome su lokalni partneri imali samo simboličan udeo, vredela je oko 11 miliona dolara.46</s>\n<s>Pavel Olip, „Slovenijales organizira povečan obseg poslovanja s tropskim lesom in lastno izkoriščanje gozdov v Centralni afriški republiki“, Les: revija za lesno gospodarstvo 2–3, Dragica Debeljak, „Slovenia Bois v Banguiju CAR včeraj, danes in jutri“, Les: revija za lesno gospodarstvo 7–8/1976.</s>\n<s>Pošto se početkom osamdesetih, samo nekoliko godina nakon završetka izgradnje industrijskih pogona u Bajangi, kompanija Slovenia Bois našla u tako velikoj fi</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA nansijskoj krizi, njegovi su jugoslovenski vlasnici bili voljni da predaju preduzeće bez naknade.</s><s>Međutim, Bokasino carstvo to nije prihvatilo, predloživši otpis nagomilanih poreskih obaveza, ne bi li tako zadržali jugoslovensko prisustvo na lokalitetu.47 Naime, samo malo pre toga, 1981. godine, propala je plantaža ljubljanskog Emona Cafe u obližnjem Lidjombu.</s><s>Brinući se o gubitku kredibiliteta, protiv povlačenja Slovenia Bois se izjasnio i jugoslovenski Savezni sekretarijat za spoljne poslove, umesto čega je predložio ulazak zapadnonemačkog partnera koji bi obezbedio nova sredstva i značajno proširio proizvodnju.48 Pored problema objektivne prirode, kao što su bile poteškoće sa transportom trupaca duž reke do udaljenog Pointe-Noirea na atlantskoj obali i isporuka prerađenog drveta kopnenim putem, tokom stabilizacije u Jugoslaviji pojavile su se i administrativne barijere vezane za potrošnju deviza, što je značilo da je već uvezeno tropsko drvo čekalo u luci Kopar.</s><s>Tako su neobrađeni trupci završavali i u Nemačkoj, Francuskoj i Španiji, gde je inače bio predviđen izvoz isključivo rezane drvne građe.49 Posle fi nansijske</s>\n<s>Volfand, Naši obrazi, 197. injekcije iz domovine, obezbeđene intervencijom republičkih i saveznih organa, Slovenia Bois je oživeo za par godina, sve dok proizvodnja nije ponovo zastala 1986. godine zbog nedostatka obrtnih sredstava, što jugoslovenski politički interesi očigledno nisu mogli više da spreče.50 U vezi sa radom Slovenia Bois možemo izvući i neke podatke o odnosu jugoslovenskog vodećeg kadra prema lokalnoj radnoj snazi, o čemu inače retko čitamo u zvaničnoj korespondenciji.</s><s>Kao što je i spoljnim posetiocima bilo očigledno, o samoupravljanju na ovim lokacijama nije se moglo govoriti; „socijalistički menadžeri“ bili su okupirani brojnim praktičnim poteškoćama, tako da im „cementiranje“ novog tipa međunarodnih ekonomskih odnosa nije bio prioritet.51 U određenom periodu, kada je na čelu Slovenia Bois, bio Slovenac sa francuskim državljanstvom, praksa u Bajangi bila je čak korak dalje od principa na kojima bi trebalo da se zasniva saradnja na ravnopravnoj osnovi.</s><s>Desilo se tako, da se taj, kasnije smenjeni direktor, koji je više posećivao francusku nego jugoslovenAS, SI AS 1134, F 27, o. 469, Sugestije SSIP republiškemu komiteju za zunanje zadeve, 23.</s><s>AS, SI AS 1134, F 27, o. 469, Zapisnik o primopredaji poslov direktorja – garanta podjetja AS, SI AS 1134, F 27, o. 469, Informacija o položaju mešanega podjetja »Slovenia Bois« S.A.R.L. s sedežem v Bangui, Centralno afriška republika, 26. 11. 1986.</s>\n<s>203–224 sku ambasadu, prepustio „kolonijalnom” odnosu prema afričkim radnicima i „plaćeničkom” odnosu prema onima koji su došli iz Jugoslavije.52 Mala livnica u Mvanci u severnoj Tanzaniji sa svojih nešto više od 1.000 tona godišnje proizvodnje metalnih delova za potrebe domaće industrije i poljoprivrede, bila je jedan od manjih i lakše izvodljivih projekata na koje su se jugoslovenske kompanije fokusirale od 1970-ih godina.</s><s>Originalni dogovor između jugoslovenske i tanzanijske vlade o bespovratnom fi nansiranju izrade</s>\n<s>203–224 projekta, isporuke jugoslovenske opreme, montaže, obuke kadrova i rada eksperata bio je sklopljen 1979. godine.</s><s>Ubrzo nakon toga, projektu se pridružila Organizacija Ujedinjenih nacija za industrijski razvoj (UNIDO), koja je na početku imala nameru da preuzme oko četvrtinu izvorno planirane sume od 800.000 dolara, što je na kraju bio iznos, koji je za opremu i transport naplatio samo UNIDO, dok je Tanzanija učestvovala sa 1,2 miliona dolara za potrebnu infrastrukturu.53 Glavni deo u realizaciji ovog projekta pripao je beogradskom Invest-Importu, koji je 1982. preuzeo projektovanje, planiranje i nabavku opreme za objekat.</s><s>Zbog niza problema objektivne prirode, projekat nije bio završen tokom predviđene dve i po godine, ali je jugoslovenska strana, napokon, ipak ispunila sve svoje obaveze.54 Fond solidarnosti je posle toga pokrio troškove šestomesečne obuke tanzanijskog osoblja u LZT Kikinda, gde su bili uključeni u teorijski i praktični rad.55 Međutim, problem je nastao u vreme najveće nestašice deviza, tek po završetku isporuke jugoslovenske opreme 1986. godine.</s><s>Naime, projekat je trebalo da završi grupa stručnjaka iz Kikinde, koja bi tokom šest meseci uspostavljala probnu proizvodnju, ali je taj korak na kraju omogućen tek posredstvom druge međunarodne agencije, Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).56 AS, SI AS 1134, F 27, o. 469, Pritožba Gabrijela Verbiča iz Banguija, Centralno Afriško AJ, fond 130, Savezno izvršno veće, F. 5001/349, o. 90–38/81, Informacija (sa predlozima) o izgradnji livnice i mehaničarske radionice u UR Tanzaniji, 17. 10. 1981.</s><s>UNIDO, Final Report UNIDO Contract No.</s><s>88/60, Start-up of the Nefco foundry with the mechanical workshop at Mwanza in the United Republic of Tanzania (UNIDO, 1989), datum pristupa 3. 5. 2022, https://open.unido.org/api/documents/4840365/download/ (R)%20TANZANIA.</s><s>%20START-UP%20OF%20THE%20NEFCO%20FOUNDRY%20 WITH%20THE%20MECHANICAL%20WORKSHOP%20AT%20MWANZA.</s><s>%20 FINAL%20REPORT%20(17968.en).</s>\n<s>Ibid; AJ, 130–6039, o. 90–27/84, Predlog za davanje pomoći UR Tanzaniji u pokriću troškova obuke kadrova za rad u livnici, za koju je isporučena jugoslovenska oprema, 27.</s><s>DAMSP, PA, 1988, Tanzanija, F. 71, dokument 411316, Ambasada SFRJ Dar es Salam, Izveštaj za 1987. godinu sa predlozima za program rada u 1988. godini, januar 1988., 19. 217</s>\n<s>S obzirom na dominaciju zapadnih multinacionalnih kompanija u najslabije razvijenim zemljama, koje su tek uspostavljale masovnu medicinsku zaštitu svog stanovništva, prioritet je bilo uspostavljanje domaće farmaceutske industrije koja bi proizvodila makar osnovne lekove.</s><s>Ova namera našla je svoje mesto i u dokumentima Pokreta nesvrstanih, koji su se odnosili na transfer potrebne tehnologije.57 Nedostatak takvih kapaciteta bio je prisutan širom istočne Afrike 1970-ih godina.</s><s>Kenija, kao centar ovog dela kontinenta, nije negovala tako izraženu varijantu afričkog socijalizma poput susedne Tanzanije.</s><s>Međutim, bila je odana nesvrstanosti u spoljnoj politici, dok je na unutrašnjem planu vodila intervencionističku ekonomsku politiku, što je bilo dovoljno za dogovor sa Jugoslavijom, odnosno, slovenačkim preduzećem Krka.</s><s>Ona je 1977. godine sa 34% udela, zajedno sa kenijskom paradržavnom korporacijom Industrial and Commercial Development Corporation (ICDC) i nekoliko drugih privatnih investitora (bliskih predsedniku Kenijatiju), osnovala novu proizvodnu kompaniju pod nazivom Dava (što na svahiliju znači lek), dok je Krka bila zadužena za transfer znanja i, u velikoj meri, uvoz potrebnih sirovina.58 Pored političkih previranja u istočnoj Africi, koja su ograničila njenu prodaju na susedna tržišta, poslovanje Dave bilo je izloženo i promenama valutnih kurseva, kao i damping konkurenciji iz Indije, te iz zapadne i istočne Evrope, a pored njih, tamo su čak i zemunska Galenika i zagrebačka Pliva prodavale jeft</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA inije lekove proizvedene u Jugoslaviji.59 Ipak, do sredine 1980-ih, Dava je dostigla godišnju prodaju od 8 miliona dolara, zapošljavajući 200 radnika.</s><s>Takvom proizvodnjom pokrivala je četvrtinu potreba kenijskog tržišta, što je bilo isto, odnosno, više od prometa fi li</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA jala do tada dominantnih multinacionalnih kompanija Wellcome, Sterling i Glaxo.60 Pored toga, Dava je od strane Međunarodne zdravstvene organizacije (WHO) bila označena kao proizvodna jedinica kojom se veoma dobro upravlja i koja primenjuje praksu dobre proizvodnje (GMP).61 Dava je, takođe, bila jedno od retkih mešovitih preduzeća u zemljama u razvoju koja su uspela da nadžive i samu Jugoslaviju.</s>\n<s>Pored opisanih brojnih problema sa kojima su se susretala jugoslovenska mešovita preduzeća u zemljama u razvoju, bilo je na tom prostoru tokom osamdesetih godina sve više konkurencije i to, ne samo od strane novih industrijalizovanih zemalja poput Južne Koreje, već i od strane ostalih članica Pokreta nesvrstanih, poput Indije.62 Tada je već počelo vreme izuzetno brzih tehnoloških promena, koje je Jugoslavija teško uspevala da isprati.</s><s>Međutim, trebalo bi istaći da je samostalan nastup jugoslovenskih preduzeća, ili u najviše slučajeva zajedno sa lokalnim partnerima, često predstavljao prve korake ka uspostavljanju industrijske proizvodnje ab ovo.</s><s>U vreme kada su strane investicije u tom delu sveta bile usmerene skoro isključivo ka ekstraktivnim aktivnostima, to je, uprkos svim poteškoćama, značilo vidljiv proboj u procesu uspostavljanja novog tipa međunarodnih ekonomskih odnosa, dok su oni projekti u koje su bile fi</s>\n<s>Middle Power Internationalism.</s><s>Th nansijski uključene međunarodne razvojne organizacije bili još uspešniji.</s><s>Iako je „džepove razvoja“, uspostavljene uz pomoć Jugoslavije, bilo teško porediti sa megalomanskim istočnoevropskim zahvatima,63 oni se ne mogu opisati kao polovični po pitanju angažmana za promenu zatečenog stanja.</s><s>Naprotiv, u duhu verovanja da svaku promenu treba uvesti na način koji ne pretpostavlja isključivost određenog društveno-ekonomskog modela, oni su, pre svega, bili simbolična demonstracija da je čak i u kontekstu liberalnog internacionalizma bilo moguće raditi drugačije.</s><s>Princip jugoslovenskog integralnog pristupa bio je osnovni faktor koji je odredio, kako način rešavanja globalnih ekonomskih problema, tako i bilateralne ekonomske odnose sa ostalim članicama Pokreta nesvrstanih.</s><s>Između te dve oblasti delovanja postojala je neraskidiva veza, a kako je osamdesetih godina niz nepoznanica probijao do tada izvesnu jednačinu marksističke analize globalnih ekonomskih problema i nemarksističkog puta njihovog rešavanja, njen ishod postajao je sve neizvesniji.</s><s>Kraj razvojnog konsenzusa u zapadnom delu severne hemisfere i sve slabija ideja o organskoj povezanosti globalnog Juga, brzo su počeli da se odražavaju na nedovoljno čvrste ekonomske veze Jugoslavije sa zemljama u razvoju.</s><s>Mada su „na papiru“ bile postavljene na racionalne ekonomske temelje, one nisu mogle preživeti u okruženju bez bilo kakve političke intervencije.</s><s>Vezanost za konvertibilne valute i druge mehanizme međunarodne razmene, čije parametre nisu određivali ni JugosloAS, SI AS 1271, F 6, o. 49, Pripombe in predlogi na tekst o aktualnih vprašanjih družbeno političnih gibanj v Afriki, 25. 5. 1985.</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA veni, ni njihovi nesvrstani partneri, pokazala se kao veoma restriktivna.</s><s>Trajnom nedostatku kapitala doprinela je i nespremnost izvoznika naft e da isko</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA riste svoje petrodolare i time pomognu u uspostavljanju novog ekonomskog poretka, barem dok se ne koriguje odnos decenijama i vekovima uspostavljanih dominantnih snaga između industrijalizovanih zemalja i zemalja u razvoju.</s><s>Ono što se iz jugoslovenskog ugla u drugoj polovini 1970-ih činilo izvodljivim, dugoročno u smislu globalnih reformi, a kratkoročno u smislu pojedinačnih ekonomskih projekata na globalnom Jugu, kao neka vrsta prethodnice ove velike transformacije, počelo je naglo da se ruši tokom 1980-ih godina.</s><s>O tome dovoljno govore podaci o gotovo prepolovljenoj trgovini sa Podsaharskom Afrikom za samo četiri godine (1980–1984),64 dok su istovremeno jugoslovenska potraživanja prema ovom delu sveta porasla na više od milijardu dolara.65 Preterano naglašavanje solidarnosti nije bilo prisutno u jugoslovenskim zvaničnim dokumentima ni u godinama najvećeg entuzijazma oko uspostavljanja novog međunarodnog poretka.</s><s>No, u kriznim 1980-im godinama, više od pitanja kome je šta potrebno, postalo je odlučujuće ko može da plati.</s><s>Među najnerazvijenijim zemljama, koje su znatno više od Jugoslavije osetile diktate međunarodnih fi</s>\n<s>U SEDAMDESETIM I OSAMDESETIM GODINAMA nansijskih institucija, bilo je takvih vrlo malo – ironično, najviše one koje se nisu pokazale kao najuporniji saveznik u nastojanjima za očuvanjem novog međunarodnog ekonomskog poretka.66 Postajalo je sve jasnije da je za dalju „proizvodnju nesvrstanosti“ potreban temeljni remont, ali rezervni delovi za to više nisu bili dostupni na tadašnjem svetskom slobodnom tržištu.</s>\n<s>Tokom pokušaja zemalja u razvoju da uspostave Novi međunarodni ekonomski poredak Jugoslavija je, kao istaknuta članica Grupe-77, nastojala da demonstrira mogućnost stvaranja nove paradigme u međunarodnim ekonomskim odnosima.</s><s>Osnovni cilj bio je da se redefi niše dinamika između</s>\n<s>Rezime industrijski naprednijih zemalja, poput Jugoslavije, i njihovih partnera unutar koalicije, čiji su ekonomski temelji bili u početnoj fazi razvoja.</s><s>Uprkos jedinstvenoj političkoj i ekonomskoj putanji Jugoslavije, njenoj liderskoj ulozi u Pokretu nesvrstanih i značaju u ekonomskom sukobu/dijalogu sever-jug, naAS, SI AS 1271, F 6, o. 49, Društveno-politička kretanja u Africi sa osvrtom na mesto i ulogu SFRJ i odnose sa afričkim zemljama, April 1985, 40.</s><s>AS, SI AS 1271, F 6, o. 49, Društveno-politička kretanja u Africi sa osvrtom na mesto i ulogu SFRJ i odnose sa afričkim zemljama, April 1985, 48. 220</s>\n<s>Sources and Literature učno ispitivanje njenih bilateralnih ekonomskih angažmana sa nesvrstanim i drugim zemljama u razvoju ostalo je nedovoljno istraženo u domenu međunarodnih studija.</s><s>Učešće Jugoslavije u različitim inicijativama zapadnih vlada, ali i u misijama usklađenim sa alternativnim ili komplementarnim programima (o čemu svedoči njena uloga u G-77), doprinelo je njenom pozicioniranju kao doslednog i umerenog posrednika.</s><s>Shodno tome, istraživanje dinamike, svojstvene ambivalentnim odnosima u Jugoslaviji, nudi nijansirano razumevanje strategija i praksi koje utiču na sfere interesovanja, kako za industrijalizovane nacije, tako i za proizvođače primarnih produkata.</s><s>Oslanjajući se na široku lepezu nacionalnih i transnacionalnih izvora koji podupiru teorijski okvir njene spoljnoekonomske politike, ovaj članak pokreće istragu o tome kako su vodeće jugoslovenske vlasti doživljavale raskol između globalnog severa i globalnog juga u ekonomskim i drugim domenima.</s><s>Pored toga, on se bavi razvojnim modelima koje je predložila Jugoslavija od ranih 1950-ih pa nadalje, bacajući svetlo na teorijske osnove koje su vodile njenu spoljnu ekonomsku politiku.</s><s>Izvan teorijskog diskursa, članak se nastavlja na skiciranje empirijskih primera koji ilustruju praktičnu primenu mera koje se usvajaju tokom svakodnevne bilateralne ekonomske saradnje sa odabranim podsaharskim zemljama 1970ih i 1980-ih.</s><s>Stavljajući poseban naglasak na jedinstvenu vezu između socijalističke, iako strukturno severne ekonomije, i nekih od najnerazvijenijih afričkih nacija, članak usmerava pažnju na ključne aktere, razjašnjavajući njihove političke i poslovne motive.</s><s>Štaviše, ispituje obrazloženje na kome zasniva ekspertizu projekta, razmatra uspostavljanje radne kulture u afričkim krajevima i procenjuje izazove sa kojima se suočavaju ovi novi oblici ekonomske saradnje, posebno u pozadini izazovnih okolnosti koje su preovladavale 1980-ih.</s>"}
{"dc.title": "Uloga turizma u uravnoteženju platnobilančih odnosa Republike Hrvatske", "dc.creator": "Jelušić, Adriana", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_3135", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=3578&dn=", "text": "<s>Studentica Adriana Jelušić izjavljujem, da sam autorica ovog magistarskog rada, koji sam napisala pod mentorstvom prof.dr.Tanje Mihalič i sukladno sa 1.stavkom 21.člana Zakona o autorskim i srodnim pravima dozvoljavam objavu magistarskog rada na fakultetskim stranicama.</s>\n<s>1.1.</s><s>POSTAVLJANJE PROBLEMA, ZADATAK I CILJ ISTRAŽIVANJA Pozicioniranje na svjetskom tržištu i uključivanje u međunarodne tijekove roba, usluga i kapitala preduvjeti su za ekonomski rast i razvoj svake zemlje.</s><s>U uvjetima rastuće globalizacije svjetske ekonomije svaka zemlja nastoji iskoristiti svoje komparativne i konkurentske prednosti, kako bi osigurala dugoročno povećanje životnog standarda stanovništva.</s><s>Posljednjih desetak godina izražena je rastuća važnost uslužnog sektora u međunarodnoj razmjeni, među kojima turizam zauzima istaknuto mjesto.</s><s>Ulazni trend turizma nakon drugog svjetskog rata najbolje pokazuju brojke o svjetskim turističkim kretanjima i prihodima od turizma.</s><s>Tako su se prihodi od turizma u posljednjih dvadeset godina povećali za više od četiri puta; broj turista u putovanjima širom svijeta povećao se od 25 milijuna ljudi u 1950. godini, na oko 692 milijuna ljudi u 2001. godini, a očekuje se da će u 2020. godini ta brojka narasti na 1500 milijuna ljudi (vidi Prilog 13, Sa ekonomskog stajališta turizam ostvaruje brojne pozitivne efekte, među kojima se ističe značaj deviznog priliva od turizma, koji u velikom broju zemalja služi za pokriće robnog deficita.</s><s>Receptivne turističke zemlje kroz potrošnju inozemnih turista dobivaju “novu” vrijednost u nacionalnom proizvodu, koja direktno utječe na vanjsku ravnotežu zemlje i stvara uvjete za brži ekonomski razvoj.</s><s>S druge strane, manja skupina emitivnih turističkih zemalja potiče povećanje turističke potrošnje domicilnog stanovništva, čime se smanjuje visoki suficit robne bilance i postiže vanjska ravnoteža.</s><s>Radi potrebe kontinuiranog praćenja i analize kretanja u svjetskoj ekonomiji, sve zemlje izrađuju platne bilance, u okviru koje se iskazuju podaci o prihodima i rashodima od putovanja-turizma.</s><s>Metodologija izrade platne bilance mijenjala se tijekom posljednjih desetljeća sukladno promjenama u svjetskom okruženju.</s><s>Podaci iz platne bilance značajan su instrument za vođenje makroekonomske analize i ekonomske politike zemlje.</s><s>Zadatak magistarskog rada je proučiti metodologiju izrade platne bilance s posebnim naglaskom na turizam i primijeniti metodologiju na primjeru Republike Hrvatske, uz kritički osvrt na platnobilančne pokazatelje Republike Hrvatske u odnosu na odabrane konkurentne turističke zemlje.</s><s>Primjenom teorijskih spoznaja, zadatak je formirati model turističkih prihoda i rashoda iz platne bilance i ispitati ga na primjeru Republike Hrvatske, Španjolske i Portugala.</s>\n<s>Cilj rada je upoznati se sa teorijskim osnovama značenja međunarodne razmjene za ekonomski razvoj, s naglaskom na turizam, i definirati makroekonomske efekte međunarodnog turizma.</s><s>Iz toga slijedi potreba izrade platne bilance kao instrumenta za praćenje vanjske ravnoteže zemlje.</s><s>Cilj rada je i prikazati metodologiju platne bilance i primijeniti je na primjeru Republike Hrvatske.</s><s>Doprinos rada je u sistematiziranju turističkih i platnobilančnih pokazatelja na primjeru Republike Hrvatske, Španjolske i Portugala, te u izradi modela turističkih prihoda i rashoda koji se može koristiti za planiranje i predviđanje kretanja turizma u platnoj bilanci zemlje.</s><s>Vezano za predmet istraživanja i postavljene ciljeve u magistarskom radu postavljam slijedeće hipoteze:</s>\n<s>1. Turistički prihodi u platnoj bilanci receptivne turističke zemlje ovise o životnom standardu na emitivnim turističkim tržištima, kretanju domicilnog deviznog tečaja i ostvarenim noćenjima stranih turista.</s>\n<s>2. Viši životni standard stanovništva na emitivnim turističkim tržištima dovodi do povećanja turističke potrošnje i povećanja turističkih prihoda u receptivnim turističkim zemljama.</s>\n<s>3. Turistički rashodi u platnoj bilanci određeni su visinom životnog standarda domaćeg stanovništva i kretanjem domicilnog deviznog tečaja.</s><s>4. Viši životni standard domaćeg stanovništva dovodi do povećanja turističke potrošnje i povećanja turističkih rashoda u platnoj bilanci.</s><s>1.2.</s><s>METODE ISTRAŽIVANJA</s>\n<s>Za izučavanje tematskog područja i ostvarivanje ciljeva magistarskog rada korišten je metodološki pristup analize postojećih teorijskih ishodišta, te empirijska analiza dostupnih sekundarnih podataka.</s><s>Prikupljanje kvalitetnih sekundarnih podataka značajno je za tematiku ovog magistarskog rada, budući se radi o podacima koji se prate i objavljuju u brojnim nacionalnim i međunarodnim institucijama: centralne banke, državni zavodi za statistiku, Međunarodni monetarni fond (IMF), Svjetska banka, Europska unija (EU), Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i druge.</s><s>Veliki dio podataka prikupila sam preko Interneta, korištenjem dostupnih baza podataka.</s><s>Prilikom obrade naišla sam na različitosti u iskazivanju istih veličina, što proizlazi iz različitih metodoloških obrazaca koje koriste pojedine institucije.</s>\n<s>U radu sam koristila slijedeće metode istraživanja: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, komparativna metoda, metoda klasifikacije, metoda deskripcije, jednostavne statističke metode (analiza vremenskih nizova, stope rasta, grafički prikazi), te multivariantna metoda višestruke regresije.</s><s>1.3.</s><s>KOMPOZICIJA RADA</s>\n<s>U uvodu rada postavljen je problem istraživanja, definiran zadatak i ciljevi magistarskog rada, te opisane metode istraživanja i struktura rada.</s><s>U drugoj cjelini rada obrađen je teorijski aspekt značenja međunarodne razmjene i otvorene privrede, s posebnim naglaskom na turizam.</s><s>Utjecaj međunarodne razmjene kvantitivno se izražava prikazanim makroekonomskim modelom otvorene privrede.</s><s>U nastavku je dan prikaz ekonomskih funkcija turizma, s naglaskom na multiplikativni utjecaj turizma na nacionalni proizvod i devizni učinak međunarodnog turizma.</s><s>Na kraju cjeline kvantificiran je značaj uslužnog sektora za globalnu ekonomiju, što je uvjetovalo uvođenje novih standarda u praćenju međunarodne razmjene usluga.</s><s>U trećoj cjelini obrađen je pojam i struktura platne bilance, te prikazan metodološki okvir za praćenje turizma u platnoj bilanci.</s><s>Prikazani makroekonomski model za uravnoteženu platnu bilancu navodi značajne elemente, koji utječu na uvozne i izvozne komponente platne bilance.</s>\n<s>U četvrtoj cjelini aplicirat će se teorijski model platne bilance na primjeru Republike Hrvatske.</s><s>Nakon kratkog pregleda kretanja turizma i gospodarskih pokazatelja u Republici Hrvatskoj, biti će detaljno prikazana metodologija evidentiranja pozicije putovanja-turizma, koja se tijekom proteklog desetljeća mijenjala i nadograđivala.</s><s>Prikaz platnobilančnih podataka za Republiku Hrvatsku dostupan je od 1993. godine, od kada se platna bilanca sastavlja prema međunarodnom standardu, 5. izdanju Priručnika o platnim bilancama (BPM5).</s><s>Slijedi analiza turističkih podataka iz platne bilance Republike Hrvatske za razdoblje između 1993. i 2001. godine.</s><s>U idućoj cjelini rada navedene su specifičnosti u metodologiji evidentiranja pozicije putovanja-turizma u konkurentnim turističkim zemljama, Španjolskoj i Portugalu.</s><s>U radu sam koristila komparativnu analizu podataka za Španjolsku i Portugal zbog toga jer su te dvije mediteranske zemlje značajni konkurentni našoj zemlji na turističkom tržištu i imaju sličan turistički proizvod.</s><s>S druge strane, Španjolska i Portugal su zemlje članice Europske Unije, što je značajno i za razvoj i uzlazni trend rasta turizma u tim zemljama.</s><s>Slijedi komparativna analiza podataka iz platnih bilanci Republike Hrvatske, Španjolske i Portugala.</s>\n<s>U šestoj cjelini rada formiran je model turističkih prihoda i rashoda iz platne bilance korištenjem metode višestruke regresijske analize.</s><s>Modeliranje je temeljeno na teorijskim spoznajama, a vršeno je u nekoliko koraka, te su definirani modeli koji statistički i ekonomski odgovaraju istraživanoj pojavi.</s><s>2. TEORIJSKE OSNOVE TURIZMA U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI Važnost međunarodne razmjene počela se isticati u ekonomskim istraživanjima već u 15.stoljeću u doba merkantilizma.</s><s>Međunarodna razmjena je bila najvažnije sredstvo za postizanje osnovnih ciljeva merkantilističke politike: povećanja nacionalnog bogatstva i moći.</s><s>Već u doba merkantilizma isticala se važnost državne intervencije u smislu ograničavanja uvoza i poticanja izvoza, a sve da bi se osigurala pozitivna platna bilanca zemlje.</s><s>Među najvažnije mjere vanjskotrgovinske politike merkantilisti su ubrajali carine, čija je funkcija bila smanjivanje uvoza i ostvarivanje državnog prihoda.</s><s>Merkantilisti su zagovarali i uvođenje ograničenja izvoza, potičući izvoz proizvoda više faze obrade umjesto sirovina.</s><s>Ograničavajući izvoz sirovina država je utjecala na smanjivanje cijene proizvodnih inputa u zemlji, te na povećanje konkurentnosti domaćih proizvoda na stranim tržištima.</s><s>Bogatstvo i moć izražavalo se u količini zlata i dragocjenosti, a oni se mogu dobiti samo izvozom, ako zemlja nema prirodna nalazišta.</s><s>Zato je svaka zemlja nastojala što više izvoziti, kako bi izvozom dobila što više zlata, a time i moći i bogatstva.</s><s>Budući se količina zlata u svijetu smatrala konstantom, proizlazi da je jedna država mogla povećati svoje bogatstvo samo na račun osiromašivanja drugih zemalja.</s><s>To je nedostatak merkantilističke teorije, budući je međunarodna razmjena dovela do ekonomskog prosperiteta ukupne zajednice.</s>\n<s>U vrijeme intenzivnijeg razvitka kapitalizma merkantilistička teorija je zamijenjena idejama klasičara Adama Smitha, koji je živio i stvarao tijekom druge polovice 18.stoljeća.</s><s>Osnovno polazište klasičara je laissez faire politika, a u okviru međunarodne razmjene razvili su poznatu teoriju apsolutnih troškova.</s><s>Njihova je postavka da jedna zemlja može proizvesti neki proizvod efikasnije od druge zemlje, ako ima apsolutnu prednost u proizvodnji tog proizvoda, koja se mjeri utroškom rada u proizvodnji jedinice proizvoda.</s><s>Neka zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji proizvoda za čiju se proizvodnju troši manje rada.</s><s>U tom slučaju zemlja se mora specijalizirati za tu proizvodnju, jer ostvaruje najbolje efekte u međunarodnoj razmjeni.</s>\n<s>Teoriju apsolutnih prednosti Adama Smitha modificirao je njegov sljedbenik David Ricardo, koji uvodi pojam komparativnih prednosti.</s><s>Prema Ricardu zemlja se mora specijalizirati za proizvod i usluge za koji ima komparativnu prednost tj. relativno niže troškove proizvodnje u odnosu na druga dobra i usluge.</s><s>Devedesetih godina ovog stoljeća Michael Porter je uveo pojam konkurentske prednosti.</s><s>Konkurentska prednost je neki aspekt dobra ili usluge koji ponuđaču tog dobra ili usluge daje tržišnu prednost pred njegovim konkurentima, a u kojima ga njegovi konkurenti ne mogu dostići ili prestići (Porter, 1990, str.26).</s><s>Ta se prednost prije svega postiže diferencijacijom proizvoda i usluga, koja je moguća individualnim pristupom potrošaču i uvođenjem suvremenih tehnologija.</s>\n<s>U nacionalnim okvirima konkurentnost se definira kao stupanj do kojeg država, prema tržišnim uvjetima, proizvodi robu i usluge za međunarodno tržište, a to dugoročno povećava realne dohotke stanovništva (The World Competitiveness Yearbook 1999, 1999, str.25).</s><s>Veća konkurentnost na svjetskom tržištu ostvaruje se prvenstveno povećanjem produktivnosti, iako je osim toga potrebno i povećanje investicija, povećanje izdvajanja za istraživanje i razvoj, promjene u obrazovnom sistemu, promjene u okruženju i drugo.</s><s>Konkurentnost znači sposobnost države ili poduzeća da proizvede više bogatstva nego glavni konkurenti na svjetskom tržištu.</s><s>Konkurentnost se definira i kao produkt konkurentskih sredstava i radnog ciklusa u uvjetima rastuće internacionalizacije (The World Competitiveness Report 1993, 1993, str.33).</s><s>Konkurentska sredstva obuhvaćaju akumulirano bogatstvo iz prošlosti (prirodna bogatstva) ili proizvode koji su rezultat prethodnih proizvodnih procesa.</s><s>U radnom procesu se sredstva pretvaraju u ekonomski rezultat, koji je sinteza kvalitete, brzine rada, usluga i običaja.</s><s>Učinkovitim korištenjem sredstava u radnom procesu postajemo konkurenti u smislu većeg dobitka, većeg tržišnog udjela, rasta gospodarstva i dugotrajnog trajanja ekonomskih efekata.</s><s>Povezanost između međunarodne razmjene, otvorenosti gospodarstva i brzine gospodarskog rasta predmet je istraživanja brojnih ekonomista.</s><s>Zajedničko im je obilježje dokazivanje pozitivne veze između otvorenosti gospodarstva i dugoročnog ubrzanog rasta, odnosno superiornost liberalizacije u odnosu na protekcionizam.</s><s>Postoje međutim i suprotna mišljenja.</s><s>Tako List iznosi teorijske argumente za slučaj kad liberalizirana međunarodna trgovina može imati štetan utjecaj na rast gospodarstva.</s><s>On tvrdi da pozitivni efekti međunarodne razmjene vrijede u slučaju da se radi o trgovini između zemalja s jednakim stupnjem razvijenosti.</s><s>U suprotnom je slobodna trgovina korisna za zemlju na višoj razini tehnološkog napretka, dok je štetna za zemlju na nižoj razini tehnološkog napretka.</s><s>Unatoč ovakvim izdvojenim razmišljanjima, ekonomski pokazatelji razvijenih zemalja potvrđuju da je osnovni preduvjet za dugoročan rast nacionalnih ekonomija uključenost u međunarodne tokove roba, usluga i kapitala, odnosno razvijanje otvorene ekonomije (Gylfason, 1997; Koves, Marer, 1991, str.125).</s><s>Pojam otvorenosti ili otvorene ekonomije često se koristi i kao sinonim za razinu liberaliziranosti vanjskotrgovinske razmjene zemlje.</s><s>Znanstvena istraživanja pokazuju da su otvorene privrede u zadnjim desetljećima rasle mnogo brže od zatvorenijih privreda.</s><s>Zemlje sa razvijenom međunarodnom razmjenom imaju temeljne koristi na četiri područja (Knight, Scacciavillani, 1998, str.7): veliko međunarodno tržište omogućava prelijevanje tehnološkog znanja iz inozemstva; korištenje ekonomije opsega u području istraživanja i razvoja; poticaj za nove inovacije i nove proizvode; bolja informiranost i brži protok informacija.</s><s>Otvorenost neke privrede može se iskazati brojnim pokazateljima, prikazanim u tablici 1. Tablica 1. Pokazatelji otvorenosti privrede Pokazatelji otvorenosti</s>\n<s>Odnos deviznih rezervi i vanjskog duga Devizne rezerve/vanjski dug Razvijanje otvorene ekonomije i porast značenja međunarodne razmjene imali su značajan utjecaj i na području turizma.</s><s>Promjene koje su se događale u proizvodnim djelatnostima tijekom dvadesetog stoljeća vrlo su slične promjenama u turizmu.</s><s>Početkom dvadesetog stoljeća u kapitalističkim društvima dolazi do velikih promjena uslijed razvoja tehnike i tehnologije, brojnih inovacija, novih proizvoda, znanstvenih otkrića, te uvođenja serijske proizvodnje.</s><s>Na tržištima se javljaju mala poduzeća, koja ubrzo povećavaju opseg svog poslovanja nastojeći sve više smanjiti fiksne troškove i osvojiti nova tržišta zahvaljujući cjenovnoj konkurenciji.</s><s>U posljednjih desetak godina ovog stoljeća se pored velikih monopolističkih poduzeća, pojavljuje sve više malih i srednjih poduzeća koja svojom učinkovitošću postaju konkurentna velikim poduzećima.</s><s>Zbog male tržišne veličine ona se lako i brzo prilagođavaju tržišnim promjenama, otvorena su za novosti, ulažu u tehnološki razvoj, otvaraju nova radna mjesta.</s><s>Cjenovna konkurencija je postala neučinkovita, te se javljaju novi oblici necjenovne konkurencije poput borbe za kupca pomoću reklame, diferencijacija proizvoda, naglasak na kvaliteti proizvoda i uslužnost prema individualnom kupcu.</s><s>Sličan razvojni koncept uočava se i na području turizma.</s><s>Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina ovog stoljeća naglašena je faza homogenizacije turističkog proizvoda i razvoja masovnog turizma.</s><s>Nastaju velika turistička poduzeća koja izlaze na međunarodno tržište, motivirana ostvarenjem viših profitnih stopa.</s><s>No kao i u ostalim djelatnostima, tako i u turizmu, u suvremenim uvjetima primarni naglasak mora biti na razvijanju konkurentskih prednosti zemlje i individualnom pristupu potrošaču diferenciranim turističkim proizvodom.</s><s>Pokazalo se da je to najuspješnija strategija za ostvarenje rasta turističkih pokazatelja, čime se pozitivno utječe na ukupni ekonomski rast zemlje.</s><s>U turističkoj literaturi dan je naglasak na komparativne i konkurentske prednosti koje potiču turistički razvoj zemlje.</s><s>Komparativne prednosti obuhvaćaju tzv. primarnu turističku ponudu, odnosno prirodne, kulturne i društvene privlačnosti zemlje.</s><s>Konkurentske prednosti obuhvaćaju tzv. sekundarnu turističku ponudu odnosno turističku infrastrukturu, te ljudske resurse i menadžment u turizmu.</s><s>Obje vrste turističke ponude su međuovisne; tako se bez turističke infrastrukture turističke privlačnosti ne mogu prodati na turističkom tržištu i obrnuto bez privlačnosti turistička infrastruktura nema turističke svrhe.</s><s>Komparativne i konkurentske turističke prednosti potiču turističku potražnju na globalnom tržištu.</s><s>Zahvaljujući njima turistička zemlja ostvaruje svoje mjesto u međunarodnoj turističkoj razmjeni.</s><s>Važno je naglasiti da se vrijednosti elemenata komparativne prednosti ne umanjuju korištenjem turizma ako se vodi računa o negativnim eksternalijama turizma.</s><s>Na konkurentnost zemlje utječe osam najznačajnijih faktora: domaće gospodarstvo, internacionalizacija, vlada, financije, infrastruktura, menadžment, znanost i tehnologija, te stanovništvo.</s><s>Sa stajališta turizma značenje ovih faktora se može objasniti kao: domaće gospodarstvo treba pratiti promjene na svjetskom turističkom tržištu i prilagođavati im se, čime se povećava konkurentnost domaćih poduzeća u turizmu; internacionalizacija kao faktor ima značenje za velika međunarodna poduzeća u turizmu koja posluju globalno, primjerice veliki hotelski lanci; vlade država značajne su za političko, ekonomsko i socijalno okruženje koje je značajno za kontinuirani i rastući dolazak stranih turista; financijski sustav zemlje mora biti razvijen i poticajan za ulazak stranih investicija na području turizma;</s>\n<s>Vanjski dug/izvoz roba i usluga (%) infrastruktura je važan preduvjet za ukupan razvoj gospodarstva, a od velike je važnosti za razvoj turizma, ona obuhvaća ne samo prometnu infrastrukturu već i komunikacijsku infrastrukturu koja treba biti razvijena za pružanje brzih i točnih informacija turistima; uspješan menadžment je značajan faktor za razvoj turizma; to je osnova za povećanje kvalitete međunarodnog turizma;</s>\n<s>Vanjski dug/izvoz roba i usluga (%) znanost i tehnologija su značajni za uvođenje novih tehnologija u turizmu, u smislu modernizacije tehnoloških procesa u hotelima i slično; stanovništvo je značajan faktor sa stajališta obrazovne strukture i razvijanja pozitivnog stava prema međunarodnom turizmu; čim je obrazovna struktura viša to je i veća vjerojatnost da će doći do povećanja konkurentnosti na međunarodnom turističkom tržištu zbog pružanja kvalitetnije turističke usluge.</s><s>2.1.</s><s>UTJECAJ MEĐUNARODNE RAZMJENE NA NACIONALNI PROIZVOD S NAGLASKOM NA TURIZAM</s>\n<s>Ekonomski rast i međunarodna razmjena usko su povezani.</s><s>Međunarodna razmjena može ubrzati ekonomski rast, ako izvoz ima tendenciju bržeg rasta od uvoza ili ga, u suprotnom, kočiti.</s><s>Ako je izvoz veći od uvoza, znači da je domaća proizvodnja veća od domaće potrošnje.</s><s>Zbog toga svaka promjena neto izvoza ili neto uvoza rezultira u, ceteris paribus, odgovarajućim promjenama nacionalnog proizvoda.</s><s>Što god je veći udio neto izvoza ili neto uvoza u domaćem proizvodu, to su i fluktuacije domaćeg proizvoda veće.</s><s>Značenje međunarodne razmjene i kružni tijek procesa reprodukcije otvorene privrede prikazan je na Slika 1. Analiza kružnog tijeka privredne aktivnosti otvorene privrede Autonomno povećanje priliva od međunarodnog turizma, u uvjetima nepotpune zaposlenosti, ima direktne i multiplikativne efekte na nacionalni proizvod, kao i povećanje bilo koje druge komponente autonomne potrošnje i izvoza.</s><s>Povećanje agregatne potrošnje za priliv od međunarodnog turizma povećava ravnotežni nacionalni proizvod, što je prikazano na slici 2.</s>\n<s>Uvoz robe i usluge nema multiplikativnih efekata na stvaranje nacionalnog proizvoda.</s><s>U situaciji nepotpune zaposlenosti, uvoz roba i usluga znači gubitak multiplikativnih efekata koji bi nastali eventualnom supstitucijom uvoza domaćom proizvodnjom.</s><s>Jedan dio uvoza, međutim, nije moguće supstituirati (iz ekonomskih, tehničkih ili drugih razloga) domaćom proizvodnjom.</s><s>To je tzv. nekonkurentni uvoz i on je funkcija domaće proizvodnje.</s><s>Odliv od međunarodnog turizma spada pod kategoriju uvoza robe i usluga.</s><s>Pretpostavimo li linearnu zavisnost ukupnog uvoza od domaćeg proizvoda, funkcija uvoza glasi:</s>\n<s>M0….. autonomni uvoz m…… granična sklonost uvozu; gdje je 0<m<1 Makroekonomski model otvorene ekonomije glasi: Razlika između izvoza i uvoza (X-M) naziva se vanjskotrgovinska bilanca.</s><s>Ako je izvoz veći od uvoza ona je pozitivna; u slučaju da je X=M ona je u ravnoteži, odnosno u slučaju da je izvoz manji od uvoza vanjskotrgovinska bilanca je u deficitu.</s><s>Iz prethodne relacije slijedi da se eventualna razlika između narodnog proizvoda Y i domaćih komponenti autonomne potrošnje (C+I+G) pokriva saldom vanjskotrgovinske Prilikom formiranja makroekonomskog modela polazimo od pretpostavke male zemlje, te se izvoz tretira kao egzogena varijabla, čija veličina ovisi o mogućnosti plasiranja domaćih proizvoda na svjetsko tržište.</s>\n<s>U slučaju da i komponentu uvoza tretiramo kao autonomnu komponentu, vanjskotrgovinska razmjena utjecat će na multiplikativno povećanje, odnosno smanjenje nacionalnog proizvoda zavisno od odnosa između X i M: autonomna potrošnja</s>\n<s>Ako je jedan dio uvoza ovisan o domaćoj proizvodnji polazi se od pretpostavke da je autonomni uvoz nula, te funkcija uvoza glasi: Polazni model za izračun vanjskotrgovinskog multiplikatora tada glasi (Babić, 1995, Iz modela slijedi vrijednost multiplikatora: Povećanje bilo koje komponente autonomne potrošnje (α, I, G, X) za jednu jedinicu dovesti će do povećanja nacionalnog proizvoda za veličinu multiplikatora.</s><s>Multiplikator otvorene privrede manji je od multiplikatora zatvorene privrede, što znači da uvoz djeluje na smanjenje multiplikatora, a time i na smanjenje amplituda u cikličkom kretanju narodnog dohotka.</s><s>Na taj način uvoz smanjuje i mogući porast narodnog dohotka koji rezultira iz jediničnog povećanja bilo koje komponente autonomne potrošnje, ali i moguće opadanje narodnog dohotka uvjetovano smanjenjem bilo koje komponente autonomne potrošnje, primjerice u recesiji.</s>\n<s>Ako se funkcija uvoza izrazi kao funcija raspoloživog nacionalnog dohotka slijedi vrijednost multiplikatora (Smeral, 1995, str.22): Budući je</s>\n<s>β……. granična sklonost potrošnji slijedi da su multiplikativni efekti veći u slučaju izražavanja nekonkurentnog uvoza kao komponente raspoloživog nacionalnog proizvoda.</s>\n<s>Zaključno, devizni priliv od turizma multiplikativno utječe na povećanje nacionalnog proizvoda i tretira se kao izvozna komponent, dok devizni odliv od turizma ili uvoz za potrebe turizma utječe na smanjenje nacionalnog proizvoda i tretira se kao uvozna komponenta u makroekonomskom modelu otvorene privrede.</s><s>2.2.</s><s>TURIZAM KAO SLOŽENA DRUŠTVENO-EKONOMSKA POJAVA Počeci razvoja turizma datiraju još iz perioda humanizma i renesanse, budući se u navikama putnika iz tog vremena može uočiti sličnost s željama i navikama suvremenog turiste.</s><s>Preteče suvremenih turista tijekom 17. i 18. stoljeća bili su i članovi plemstva, čija su djeca odlazila na obrazovanje u inozemstvo.</s><s>U doba romantizma u turističke tijekove se uključuju brojni pjesnici, književnici, filozofi, slikari i drugi umjetnici (neki od njih su J.J.Rousseau, Goethe, Chateaubriand, Byron, Heine, Dumas, Stendahl, Wagner, Ruskin, Nietsche i drugi).</s><s>O turizmu, u suvremenom smislu, se može govoriti tek kada je dostignut određeni stupanj društveno-ekonomskog razvitka, te se u turističke tijekove mogao uključiti veći broj ljudi, a zadovoljena su dva bitna preduvjeta: slobodno vrijeme i financijska sredstva.</s><s>Iz novonastalih potreba ljudi i navika putovanja razvila se sredinom 19. stoljeća, vrsta putovanja koja se može nazvati turizmom.</s><s>To je putovanje radi odmora, razonode, zabave, kulturnih i sličnih potreba, te rekreacije tijela duha.</s><s>Ljudske potrebe i navike su osnovne determinante obilježja turista i odrednice za kreiranje turističke ponude i potražnje u suvremenim uvjetima.</s>\n<s>Od brojnih definicija turizma izdvajamo definiciju Waltera Hunzikera i Kurta Krapfa iz 1942.godine, koju je 1954.godine prihvatilo i Međunarodno udruženje znanstvenih turističkih eksperata AIEST, a koja glasi: “Turizam je skup odnosa i pojava koje proizlaze iz putovanja i boravka posjetilaca u nekom mjestu, ako se tim boravkom ne zasniva stalno prebivalište i ako s takvim boravkom nije povezana nikakva njihova privredna djelatnost” Kontinuirani ekonomski napredak i brzi turistički razvoj tijekom 20. stoljeća doveli su do potrebe za proširenjem definicije turizma, te su turistički stručnjaci i Svjetska turistička organizacija na Međunarodnoj konferenciji u Ottawi 1991. godine prihvatili dopunjenu definiciju turizma koja glasi: “Turizam je splet odnosa i pojava, povezanih sa aktivnošću osoba, koje putuju i borave izvan mjesta stalnog prebivališta neprekidno do najviše godine dana iz osobnog zadovoljstva, poslovnih i drugih razloga” (Recommendations on Tourism Statistics, 1994, str.40).</s>\n<s>Time je otvorena mogućnost da se turizmom može proglasiti sve što je u funkciji podmirenja turističkih potreba, tj. skup djelatnosti na receptivnom području koje zadovoljavaju određenu potrebu potrošača1.</s><s>Pojam posjetitelja, putnika ili turista je drugi temeljni pojam u ekonomici turizma.</s><s>Definicija i njezin obuhvat, te termini koji su se koristili za navedeni pojam mijenjali su se i dopunjavali tijekom vremena.</s><s>Definicija pojma posjetitelj, prema međunarodnoj 1usporediti sa definicijama turizma Lundberg et al., 1995, str.4-9; Witt, Moutinho, 1994, str.1-7; Burkart, konferenciji Svjetske turističke organizacije u Ottawi iz 1991. godine glasi: “Posjetiteljima nazivamo sve vrste putnika koji putuju iz turističkih razloga.</s><s>Posjetitelj je osoba koja putuje u neko mjesto koje se razlikuje od njegove uobičajene sredine, na rok manji od 12 mjeseci, s bilo kojim ciljem putovanja, osim obavljanja djelatnosti koja mu se plaća iz izvora u posjećenom mjestu “ (Recommendations on Tourism Statistics, 1994, str.47).</s><s>Posjetitelji se dijele na dvije kategorije: turisti (posjetitelji koji prenoće u posjećenom mjestu) i jednodnevni posjetitelji (izletnici, ekskurzionisti).</s><s>Klasifikacija posjetitelja prikazana je na Turist je svaka osoba koja u mjestu izvan svoje uobičajene sredine provede najmanje jednu noć u ugostiteljskom ili drugom objektu za smještaj gostiju, radi odmora ili rekreacije, zdravlja,</s>\n<s>(Recommendations on Tourism Statistics, 1994, str.50).</s><s>Turistima se ne smatraju (Recommendations on Tourism Statistics, 1994, str.53): osobe koje ulaze ili napuštaju zemlju kao migranti, uključujući uzdržavane osobe koje ih prate ili im se pridružuju;</s>\n<s>datoj zemlji; diplomati, konzularni predstavnici i članovi vojnih snaga kada putuju iz svoje matične zemlje u zemlju gdje obavljaju posao i obratno, uključujući i kućansku poslugu i uzdržavane osobe koje ih prate ili im se pridružuju; osobe koje putuju kao prognanici;</s>\n<s>nastane; rezidenti koji putuju na privremeni rad u podružnice poduzeća unutar date zemlje; rezidenti koji putuju u drugo mjesto s namjerom obavljanja aktivnosti koja je financirana iz mjesta prebivališta;</s>\n<s>nastane; rezidenti koje redovito ili često putuju između susjednih mjesta na rad ili studij; nomadi i osobe bez stalnog prebivališta; vojnici na manevrima.</s>\n<s>Strani turisti se klasificiraju prema zemlji prebivališta.</s><s>Zemlja prebivališta je zemlja u kojoj je osoba stalno nastanjena u posljednjoj godini, odnosno, u kojoj osoba živi kraći vremenski period i namjerava se vratiti unutar 12 mjeseci i nastaviti ondje živjeti.</s><s>Sa statističkog stajališta ovom se načelu daje prednost u odnosu na zemlju nacionalnosti ili državljanstva.</s><s>To znači da se državljani koji imaju prebivalište u inozemstvu i borave kraći period u svojoj rodnoj zemlji svrstavaju u strane turiste (Recommendations on Tourism Statistics, 1994, str.54; Methodological Giudelines in Basic Tourism and Travel Statistics, 1996, str.15).</s><s>Domaćim turistima se smatraju osobe koje putuju unutar svoje zemlje, ali izvan svoje uobičajene sredine tijekom vremenskog perioda koji ne prelazi 12 mjeseci i koji putuju iz turističkih razloga.</s><s>Izletnik je osoba koja putuje i boravi izvan svoje uobičajene sredine, ali ne noći u kolektivnim ili privatnim jedinicama za smještaj u mjestu boravka.</s><s>Slika 3. Statistička klasifikacija posjetitelja (1) Posjetitelji koji borave najmanje jednu noć u zemlji koju posjećuju, ali kraće od jedne godine. (2) Strane posade aviona ili brodova koje koriste smještaj u zemlji koju posjećuju (3) Posjetitelji koji ne noće u posjećenoj zemlji iako postoji mogućnost posjete tijekom dana ili više dana i koji se vraćaju na svoj brod ili vlak da bi prespavali</s>\n<s>(4) Uobičajeno uključeni u ekskurzioniste, to su osobe na krstarenju koje noće na brodu a mogu biti i u više jednodnevnih izleta. (5) Posjetitelji koji dolaze i odlaze istog dana (6) Posade koje nisu rezidenti zemlje koju posjećuju i koji ostaju u zemlji samo za jedan dan (/) Putnici koji putuju iz zemlje domicila u drugu zemlju na dužnost i obratno (uključujući kućnu poslugu i uzdržavanu pratnju) (8) Putnici koji ne napuštaju tranzitno područje zračnih ili brodskih luka.</s><s>U određenoj zemlji, tranzit može uključivati i boravak od jednog ili više dana.</s><s>U tom slučaju oni trebaju biti uključeni u statistiku posjetitelja. (9) Glavni motivi posjeta prema definiciji Konferencija UN u Rimu 1963.</s><s>Izvor: Collection and Compilation of Tourism Statistics, 1995, str.21 2.3.</s><s>EKONOMSKE FUNKCIJE TURIZMA</s>\n<s>Trendovi kretanja turizma uvjetovali su da se ovom ekonomskom i društvenom fenomenu pristupi sa velikom pozornošću i to sa različitih znanstvenih aspekata.</s><s>Za ekonomiste je najznačajnije istraživanje ekonomskih efekata turizma, a polazišna osnova istraživanja uvijek je turist potrošač.</s>\n<s>konverziona funkcija; funkcija zapošljavanja u tercijarnim djelatnostima; funkcija u razvijanju privredno nerazvijenih područja; djelovanje turizma na uravnoteženje robno-novčanih odnosa; funkcija turizma u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, posebno s gledišta platne bilance.</s>\n<s>Najuočljivije djelovanje turizma na ekonomsku aktivnost povezano je s turističkom potrošnjom, koju turisti ostvaruju na turističkom putovanju za vrijeme privremenog boravka (Wagner, 1997, str.600).</s><s>Podmirenje te potrošnje, u receptivnim turističkim zemljama, zahtijeva angažman više djelatnosti čijim proizvodima i uslugama turisti neposredno podmiruju svoje potrebe (Dwyer, Forsyth, 1997, str.230).</s><s>Posredno se za podmirenje te potrošnje, kroz složeni sistem međusektorskih odnosa, uključuje, s većim ili manjim intenzitetom, cjelokupna privredna struktura zemlje (Manente, Mingetti, 1998, str.53; Hitrec, 1999, str.3).</s><s>Turistički prihodi povećavaju ukupni domaći proizvod zemlje, kako prelijevanjem već stvorenog dohotka, kroz domaću i inozemnu turističku potrošnju, tako i stvaranjem novostvorene vrijednosti, zaposlenosti, osobne potrošnje i državnih prihoda Vezano za temu ovog magistarskog rada značajno je naglasiti da je problematika turističke potrošnje i njezinih posljedica na ekonomiju zemlje uvoznice i izvoznice turističkih usluga usko povezana sa problematikom platne bilance u kojoj se evidentiraju devizni prilivi i rashodi od turističke potrošnje.</s><s>Ovisno o komparativnim i konkurentskim prednostima za razvoj turizma, ekonomskoj politici zemlje i stanju pojedinih stavaka platne bilance, zemlje mogu ostvarivati pozitivan ili negativan devizni učinak od turizma.</s><s>Uobičajeno je da tradicionalne receptivne turističke zemlje ostvaruju pozitivan devizni učinak od turizma, što značajno doprinosi uravnoteženju njihove tekuće bilance i ukupne platne bilance.</s><s>S druge strane emitivne turističke zemlje, često su zbog ekonomskih razloga, motivirane za povećanje deviznog odliva od turizma, što također doprinosi uravnoteženju njihove platne bilance.</s>\n<s>Iz navedenog slijedi, da je u analizi pojedinih ekonomskih funkcija turizma, pa tako i funkcija turizma u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, ograničavajuće ako se pristupi samo s tog aspekta, budući je ova funkcija direktno povezana sa multiplikativnom i induktivnom funkcijom, a posredno i sa svim ostalim funkcijama turizma.</s><s>S gledišta ekonomskih funkcija turizma, javlja se potreba redefiniranja pojma turizma, a veliki broj autora opredjeljuje turizam kao turističku industriju.</s><s>Pojam turistička industrija u tom slučaju obuhvaća sve djelatnosti koje proizvode proizvode i usluge za turiste.</s><s>U svjetskim i europskim okvirima postoje dvije temeljne klasificikacije djelatnosti u kojima turizam nema svoje samostalno područje.</s><s>Prva je klasificikacije Ujedinjenih naroda koju su izradili stručnjaci njihove statističke službe (UNSTAT) pod nazivom International Standard Industrial Classification of all Economic Activities (ISIC).</s><s>Druga je klasifikacija Europske unije koju su izradili stručnjaci statističke službe (EUROSTAT), pod nazivom Nomenclature Generale des Activites economiques dans le Communantees Europeenes Iz navedenih klasificikacija moguće je definirati dva područja za potrebe istraživanja turizma:</s>\n<s>konverziona funkcija; sektor HORECA/TA (HOtels and similar establishements-područje H, REstaurants, CAfes and bars-područje H i Travel Agencies-područje I, razred 63.30); ostale djelatnosti direktno ili indirektno povezana s turizmom, koje nisu obuhvaćene u HORECA/TA.</s>\n<s>Za potrebe analize turizma u Republici Hrvatskoj mogu se izdvojiti najznačajnije djelatnosti, iz Nacionalne klasifikacije djelatnosti (Zakon o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, 1995):</s>\n<s>konverziona funkcija; hoteli i restorani (područje H-uključuje djelatnost svih smještajnih jedinica: hoteli, moteli, kampovi, omladinski hoteli, učenički domovi, restorani, barovi, kantine, catering);</s>\n<s>konverziona funkcija; djelatnosti putničkih agencija i turoperatora (područje I, podrazred 63.301); djelatnosti putničkih agencija posrednika (područje I, podrazred 60.302); djelatnosti turističkih vodiča i ostale usluge turistima (područje I, podrazred 60.303); djelatnosti medicinske i stomatološke prakse (područje N, razredi 85.12 i 85.13); upravljanje sportskim arenama i stadionima (područje O, razred 92.61); djelatnosti marina (područje O, podrazred 92.621); djelatnosti kockaranja i klađenja (područje O, razred 92.71).</s><s>Turizam multiplikativno utječe na sve druge djelatnosti, s većim ili manjim udjelom, no kvantitativno izračunavanje značenja turizma moguće je korištenjem određenih matematičkih metoda (input-output metoda), koje kao i sve metode imaju određene pretpostavke od kojih se polazi u istraživanju, a što ograničava primjenu rezultata istraživanja (Zhou, 1997, str.78).</s><s>Ispitivanje multiplikativnih ekefakata turizma česta je tema istraživanja na području turizma.</s><s>Sistematični pristup značenja metode da li su Archer i Fletcher (Archer, Fletcher, 1996, str.32; Archer, 1995, str.20), a aplikativni izračun multiplikatora izveden je za Južnu Koreju (Choong-Ki, Kwon, 1995), Izrael (Freeman, Sultan, 1997), Mauricius (Durbarry, 2002), Bermuda (Archer, 1995), Sejšele (Archer, Fletcher, 1996), Republiku Hrvatsku (Jurčić, 1998) i brojne druge zemlje.</s><s>Svjetska turistička organizacija je za potrebe praćenja turističke industrije početkom devedesetih ponudila metolodološki obrazac SICTA (Standard International Classification of Tourism Activities), koji predstavlja dopunu klasifikacija djelatnosti ISIC i NACE, gdje su sve nacionalne djelatnosti definirane ovisno o sudjelovanju u ponudi turističkih proizvoda i usluga.</s><s>No niti klasifikacijom SICTA nije uspostavljena sektorska osnova turističke djelatnosti, budući je središte istraživanja u turističkoj potrošnji i turističkom potrošaču, a ne u turističkoj proizvodnji.</s><s>Osim metodologije SICTA, za istraživanje ekonomskih funkcija turizma Svjetska turistička organizacija, u suradnji sa organizacijama OECD i UN, razvila je i metodologiju satelitskih turističkih računa (Tourism Satellite Account: Recommended Methodological Framework, 2001).</s><s>Ova metodologija ima polazišne elemente sukladne sa Sustavom društvenih računa Ujedinjenih naroda (1993 SNA).</s><s>Satelitski turistički račun temelji se na ravnoteži između potražnje za robom i uslugama od strane turista i njihove ponude, a s ciljem da se istraži kako ta ponuda utječe na sve ostale ekonomske aktivnosti (Frechtling, 1999).</s><s>Satelitski turistički račun za jednu zemlju treba dati slijedeće informacije: izračun makroekonomskih agregata za definiranje ekonomskog značenja turizma: dodana vrijednost od turizma, turistički bruto domaći proizvod; detaljne informacije o turističkoj potrošnji i kako se ona zadovoljava –iz domaćih izvora ili uvoza;</s>\n<s>ekonomskim aktivnostima; informacije za ekonomske analize turizma na nacionalnoj i međunarodnoj razini; vezu između ekonomskih podataka i drugih baza podataka (migracijska statistika, broj Unatoč nastojanjima Svjetske turističke organizacije i turističkih djelatnika na unapređenju statističke metodologije i praćenja turizma, većina statističkih istraživanja iz područja turizma i dalje je usmjerena na prikupljanje, obradu i publiciranje podataka o broju turista i noćenja u smještajnim objektima.</s><s>Za potrebe sustavnog praćenja turizma od velike pomoći su i drugi statistički sustavi kao štu su migracijska statistika, statistika kućanstva, sustav nacionalnih računa, bilanca plaćanja i statistika prometa.</s><s>2.4.</s><s>ZNAČENJE USLUŽNOG SEKTORA ZA MEĐUNARODNU RAZMJENU S NAGLASKOM NA TURIZAM</s>\n<s>Od početka 20.stoljeća ekonomski razvoj uzrokuje smanjenje značenja primarnih djelatnosti (poljoprivreda, šumarstvo, lov i ribolov, rudarstvo), uz tendenciju rasta značenja sekundarnog sektora.</s><s>U posljednjim desetljećima 20. stoljeća dolazi do izrazito dinamičkog razvoja svjetske ekonomije, a dominantan ekonomski sektor postaju uslužne djelatnosti.2 Temeljni pojam uslužnog sektora je pojam usluga.</s><s>Usluge obuhvaćaju heterogenu skupinu proizvoda i usluga koje je teško objediniti jednostavnom definicijom.</s><s>Definicija usluga prema Sustavu nacionalnih računa (1993 SNA) glasi: ”Usluge nisu odvojeni entiteti nad kojima mogu biti ustanovljena vlasnička pravila.</s><s>Njihova prodaja ne može biti odvojena od njihove proizvodnje.</s><s>Usluge su heterogeni outputi proizvedeni prema zahtjevu potrošača, a tipično za njih je da se sastoje od promjena u stanju potrošačke jedinice koje je rezultat aktivnosti proizvođača izvršene na traženje potrošača.</s><s>Do konačnog završetka njihove proizvodnje usluge moraju biti isporučene potrošačima\" (Sustav nacionalnih računa 1993, Uslužni sektor ostvaruje rastuće stope rasta najviše zahvaljujući međunarodnoj razmjeni i trendu globalizacije svjetske ekonomije.</s><s>Globalizacija svjetske ekonomije direktno je potaknuta velikim napretkom u prijevoznoj i komunikacijskoj tehnologiji, liberalizaciji trgovine i investicijama, promjenama u organizaciji poduzeća i strategijama, te promjenama u ljudskim potrebama i navikama.</s>\n<s>Konvencionalna definicija globalizacije podrazumijeva proces otvaranja i liberalizacije nacionalnih financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala.</s><s>Ponekad se pod tim pojmom podrazumijeva međunarodna integracija dobara, usluga, tehnologije, rada i kapitala, te se u tom slučaju govori o globalizaciji u širem smislu (Slaughter, Swagel, 1997, str.1).</s><s>U globalnim transformacijskim procesima uslužni sektor zauzima značajno mjesto kao jedno od najpropulzivnijih ekonomskih područja.</s><s>Zbog rastuće važnosti usluga, na inicijativu Ujedinjenih naroda, izrađena je metodologija statističkog praćenja međunarodne trgovine uslugama pod nazivom Manual on Statistics of International Trade in Services.</s><s>Poticaj izradi ovog priručnika dala je Svjetska trgovinska organizacija (World Trade Organization), koja je 1995. godine objavila pravila ponašanja zemalja u međunarodnoj razmjeni usluga, poznata pod nazivom GATS (General Agreement on Trade in Services)3.</s>\n<s>3Osim navedenog dokumenta Svjetska trgovinska organizacije objavila je još dva značajna dokumenta za međunarodnu razmjenu: GATT (General Agreement on Tariffs and Trade) donešen 1994.godine za robnu razmjenu i TRIPS (Agreement on Trade-Related Aspects of Intellecutal Property Rights) iz 1995.godine.</s><s>Prema međunarodnim standardima GATS, pružanje usluga može se ostvariti na četiri načina (General Agreement on Trade in Services, 1995, str.35): 1. Usluga u inozemstvo (Cross Border Supply)-u ovom slučaju potrošač ostaje u svojoj domicilnoj zemlji, dok usluga prelazi iz jedne zemlje u drugu.</s><s>Isporuka usluge može biti preko telefona, faksa, Interneta, televizije ili slanjem dokumenta, diska ili trake preko granice;</s>\n<s>2. Potrošnja u inozemstvu (Consumption Abroad)-u ovom slučaju potrošač odlazi u nerezidentnu zemlju, gdje konzumira uslugu.</s><s>Primjer su turističke usluge, zdravstvene usluge strancima, učenje stranih jezika, popravak brodova u stranim lukama; 3. Komercijalna prisutnost (Commercial Presence)-pružanje usluge u stranoj zemlji posredstvom stranog poduzeća registriranog u toj zemlji; 4. Prisutnost fizičke osobe (Presence of Natural Person)-pružanje usluge u stranoj zemlji posredstvom strane fizičke osobe u toj zemlji.</s><s>Praćenje i analiziranje međunarodne razmjene usluga slabije je razvijeno u odnosu na međunarodnu razmjenu roba, kako zbog složenosti obuhvata uslužnih djelatnosti, tako i zbog zaostajanja u primjeni metodoloških alata za praćenje uslužnih djelatnosti.</s><s>Statističko praćenje i iskazivanje podataka o međunarodnim uslugama temeljeno na zajedničkim standardima, treba biti cilj svake nacionalne ekonomije, a preporuka je Ujedinjenih naroda da se primjenjuju slijedeći postupci i metode (Manual on Statistics of International Trade in praćenje platne bilance prema metodologiji objavljenoj u petom izdanju Priručniku o platnim bilancama (Balance of Payments Manual); izraditi i pratiti proširenu platnu bilancu praćenja usluga (Extended Balance of Payments for Services) i to prvenstveno za uslužne djelatnosti koje su značajne za pojedinu zemlju;</s>\n<s>naziv uslužne djelatnosti. pratiti statistiku investiranja u inozemstvo (Foreign Direct Investment Statistics); uvesti Statistiku međunarodne razmjene multinacionalnih kompanija (Foreign Affiliate Trade Statistics, FATS) i pratiti osnovne varijable: prodaja, output, zaposlenost, dodana vrijednost, izvoz i uvoz roba i usluga, broj poduzeća; uspoređivati podatke o međunarodnoj razmjeni usluga između partnerskih zemalja; razvrstati podatke o međunarodnoj razmjeni usluga prema navedena četiri oblika usluga.</s>\n<s>Iskazano u brojkama međunarodna razmjena ima izrazitu tendenciju rasta.</s><s>Navedeni trend je posebno naglašen tijekom dvadesetog stoljeća.</s><s>Međunarodna razmjena i proizvodnja intenzivno rastu nakon II svjetskog rata.</s><s>U razdoblju između 1980-2001. godine međunarodna razmjena roba i usluga je rasla po stopi od 5,6% godišnje, dok je svjetska proizvodnja rasla po stopi od 4,8% godišnje (vidi Prilog 1).</s><s>U razdoblju između 1980-1985. godine stope rasta bile su znatno niže, oko 1% godišnje, a najveće stope rasta bile su u razdoblju 1986-1990.godine, kada je međunarodna razmjena rasla sa 13,3% godišnje, a svjetska proizvodnja 10,5% godišnje.</s><s>Posebno su uspješne bile 1986. i 1987. godina.</s><s>Nakon uspješne prve polovice devedesetih godina, slijedi usporenje ekonomskog rasta u drugoj polovici.</s><s>Tako je stopa rasta svjetske proizvodnje u razdoblju 1996-2001. godine iznosila svega 1% godišnje, budući je u 2001. godini došlo do usporavanja ekonomskog rasta.</s><s>Procjene kretanja međunarodne razmjene i svjetske proizvodnje za 2002. i 2003. godinu su pozitivne, te se očekuje daljnji uzlazni trend kretanja ovih ekonomskih veličina.</s><s>Međunarodna robna razmjena ima dominantno značenje u svjetskoj međunarodnoj razmjeni.</s><s>U razdoblju 1948-1973. godine svjetski izvoz robe povećao se godišnjom stopom od čak 9,64%, dok se svjetski uvoz robe povećavao stopom od 9,1% (vidi Prilog 2, Prilog 3).</s><s>Najznačajnija svjetska regija za robnu razmjenu je Europa i to posebno Zapadna Europa, koja ostvaruje oko 40% svjetske međunarodne razmjene.</s><s>Slijedi tržište Azije koje je u posljednjem desetljeću preuzelo drugu poziciju od Sjeverne Amerike, zahvaljujući brzoj prilagodbi globalnom svjetskom tržištu.</s><s>Najmanje udjele ostvaruju Latinska Amerika, Afrika i Bliski Istok.</s>\n<s>Iako je međunarodna robna razmjena za oko četiri puta veća, izraženo u apsolutnim pokazateljima, u odnosu na razmjenu usluga, u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća naglasak međunarodnih organizacija usmjeren je upravo na izučavanje i praćenje uslužnog sektora.</s><s>Primarni doprinos uslužnog sektora usmjeren je na uravnoteženje međunarodne razmjene, budući veliki broj zemlja sa izraženim robnim deficitom, koristi pozitivan saldo bilance usluga za uravnoteženje tekućih bilanci.</s><s>Dok je u razdoblju između 1990-2001.godine robni izvoz rastao po godišnjoj stopi od 5,5%, rast komercijalnih usluga je iznosio 4,9% godišnje (vidi Prilog 4).</s><s>Regionalna distribucija značenja komercijalnih usluga vrlo je nalik regionalnoj distribuciji robne razmjene.</s><s>Na prvom mjestu je područje Zapadne Europe gdje se ostvaruje oko 45% svjetskog izvoza i uvoza komercijalnih usluga (vidi Prilog 5, Prilog 6).</s><s>Slijede tržišta Sjeverne Amerike i Azije sa udjelom od oko 20%.</s><s>Azija je veći uvoznik (oko 25%) nego izvoznik komercijalnih usluga (oko 21%).</s><s>S druge strane Sjeverna Amerika je veći izvoznik (oko 22%) nego uvoznik komercijalnih usluga (oko 17%).</s>\n<s>Za postizanje konkurentnosti na međunarodnom tržištu usluga značajni čimbenici su geografski položaj zemlje, te veličina i struktura domaće potražnje.</s><s>Malim zemljama pruža se mogućnost unapređenja konkurentnosti kako u “klasičnim” uslugama, kao što su turizam i prijevoz, to još više u čitavom nizu proizvodnih usluga, koje prate proizvodnju i prodaju tzv.nestandardiziranih, odnosno diferenciranih proizvoda i usluga.</s><s>Može se postaviti teza o relativno većem značenju usluga za male zemlje nego što je to slučaj u velikim zemljama, bez obzira na dostignuti stupanj razvoja.</s><s>Pritom se polazi od činjenice da male zemlje u pravilu raspolažu s nedovoljnom količinom i raznovrsnošću prirodnih resursa i kapitala neophodnih za razvoj sekundarnog sektora.</s><s>Osim toga, usko domaće tržište ograničava efekte ekonomije obujma.</s><s>Stoga se nameće zaključak da male zemlje imaju komparativne prednosti za razvoj uslužnog sektora.</s><s>Najbolja potvrda ovoj tezi je ekonomski razvoj azijskih zemalja, koje su se okrenule novim tehnologijama za globalno tržište.</s>\n<s>Globalizacija pozitivno utječe i na međunarodni turizam.</s><s>Suvremeni turist ima na raspolaganju sve veći broj atraktivnih turističkih destinacija, što značajno utječe na turistički proizvod.</s><s>On se s jedne strane sve više individualizira, dok s druge strane dolazi do dodatne standardizacije turističkih usluga u međunarodnim okvirima (Keller, 1996, str.10).</s><s>Brojčani pokazatelji potvrđuju tezu o izrazitom značenju turizma u međunarodnoj razmjeni usluga.</s><s>U razdoblju nakon II svjetskog rata broj turista se povećao za oko 27 puta, dok su se prihodi od turizma povećali za čak 220 puta.</s><s>1950. godine u turizam se uključilo oko 25 milijarde turista, dok je taj broj 2001. godine iznosio više od 692 milijarde turista (vidi Prilog 12).</s><s>Intenzivne stope rasta svjetskog turizma sve do devedesetih godina iznosile su oko 8% godišnje.</s><s>U razdoblju između 1980-1990. godine iznose 4,8% godine, a tijekom devedesetih godina 4,0% godišnje.</s><s>Nakon izrazito uspješne turističke 2000. godine, zahvaljujući obilježavanju novog milenijuma, dolazi do turističke stagnacije u 2001. godini (vidi Prilog 13).</s><s>Pad od oko 1% potvrda je teze da politička nestabilnost i politički utjecaji (terorizam) značajno utječu na kretanje turizma.</s>\n<s>Europa je najznačajnije turističko emitivno i receptivno tržište.</s><s>Prema udjelu stranih turista, udio europskog receptivnog tržišta se smanjuje od oko 70% tijekom pedesetih godina na oko 58% početkom 2001. godine.</s><s>S druge strane, prihodi od turizma u Europi ostvaruju oko 50% svjetskih turističkih prihoda, sa blagom tendencijom pada (vidi Prilog 12).</s><s>Prema dolascima stranih turista slijedi američko tržište i tržište Istočne Azija i Pacifika, čiji se udio od 7,5% u 1980. godini povećao na čak 16,6% u 2001. godini (vidi Prilog 14).</s><s>Najizrazitije stope rasta broja turističkih dolazaka, tijekom devedesetih godina, zabilježene su u 2000. godini.</s><s>Tako je stopa porasta broja dolazaka u Istočnoj Aziji te godine, u odnosnu na prethodnu, iznosila 14,7%, na Bliskom Istoku 12,9%, Južnoj Aziji 11% (vidi Prilog 15).</s><s>Predviđanja kretanja turističkih dolazaka za idućih dvadeset godina su izrazito optimistične, te se u 2020. godini očekuje više od 1500 milijuna turista u svjetskim turističkim kretanjima (vidi Prilog 16).</s><s>Uz Europu očekuje se porast značenja tržišta Istočne Azije i Pacifika, te porast putovanja u udaljene destinacije od 17,9% u 1995.godini, na 24,2% u 2020. godini.</s><s>Kompozicija vodećih turističkih destinacija u svijetu nije se značajnije mijenjala tijekom devedesetih godina.</s><s>Na prvom mjestu je Francuska, koja je ostvarila 76,5 milijardi turističkih dolazaka ili 11% svjetskog udjela.</s><s>Na drugom i trećem mjestu izmjenjuju se Španjolska i SAD, koje ostvaruju oko 7% svjetskog turističkog udjela.</s><s>Slijedi Italija, Kina sa ulaznim trendom posljednjih godina, Velika Britanija, Ruska Federacija kao sve atraktivnija destinacija, Meksiko i Kanada (vidi Prilog 20).</s><s>Smanjenje udjela Mađarske, Poljske i drugih europskih zemalja moguće je objasniti porastom interkontinentalnih putovanja u odnosu na intraregionalna putovanja.</s><s>3. METODOLOGIJA PLATNE BILANCE-OPĆA NAČELA Platna bilanca je statistički izvještaj sa sumarnim iskazom svih ekonomskih transakcija subjekata neke zemlje s inozemstvom u tijeku jedne godine (Balance of Payments Manual, 1993, str.3).</s><s>U platnoj bilanci evidentiraju se transakcije bez obzira da li je novčani tijek ostvaren ili nije ili možda do njega neće ni doći, kao što je slučaj kod poklona, pomoći i slično.</s><s>Platna bilanca je statističko-dokumentacijska osnova za dobivanje kvalitetnih podataka koji su potrebni za planiranje, definiranje i provođenje ekonomske politike zemlje, te izvođenje makroekonomskih analiza i istraživanja.</s><s>Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund, IMF) prati i objavljuje podatke o platnim bilancama zemalja članica već od 1948.godine, kada je objavljen prvi Priručnik o platnim bilancama (Balance of Payments Manual), koji sadrži metodološke upute za sastavljanje platne bilance.</s><s>Sukladno promjenama u nacionalnom i međunarodnom ekonomskom okruženje, Priručnik se metodološki dograđivao, te je 1995. godine objavljeno posljednje, peto izdanje Priručnika.</s><s>Ono danas predstavlja osnovu za sastavljanje platne bilance prema međunarodnim standardima.</s><s>Krajem 2000. godine Međunarodni monetarni fond izradio je studiju o potrebnim dopunama 5. izdanja Priručnika (Towards a 6th Edition of the Balance of Payments Manual, 2000), prvenstveno zbog nastalih promjena u međunarodnom okruženju i naglašenom značenju usluga, te financijskim krizama 1994, Prilikom sastavljanja platne bilance potrebno je voditi računa o dva temeljna pojma: transakcijama i rezidentnosti.</s><s>Transakcija se definira kao ekonomski tijek koji dovodi do stvaranja, transformacije, razmjene, transfera ili uništenja ekonomske vrijednosti i uključuje promjenu vlasništva nad robom i/ili financijskim sredstvima, te korištenje usluga, rada i kapitala (Balance of Payments Manual, 1993, str.13).</s><s>Definicija rezidentnosti identična je sa definicijom u Sistemu nacionalnih računa (1993 SNA) i temelji se na središtu ekonomskog interesa za izvršioca transakcije (Carson, Laliberte, 2001, str.2).</s><s>Kako političke granice ne odgovaraju uvijek za provođenje ekonomskih analiza, pojam ekonomskog teritorija zemlje tretira se kao dominantan kriterij za prikupljanje platnobilančnih podataka.</s><s>Ekonomski teritorij neke zemlje obuhvaća geografsko područje pod upravom države, unutar koje osobe, roba i kapital slobodno fluktuiraju.</s>\n<s>Za evidentiranje i međunarodnu usporedivost podataka, nužno je da transakcije u platnoj bilanci zadovoljavaju slijedeća načela (Balance of Payments Manual, 1993, str.16): načelo dvojnog knjigovodstva;</s>\n<s>načelo vrsta transakcija; načelo vrednovanja i vremenskog zapisa transakcija; načelo jedinice obračuna i preračunavanja transakcija.</s><s>Platna bilanca je sastavljena od tekućeg, kapitalnog i financijskog računa.</s><s>Standardna struktura platne bilance prikazana je u tablici 2. Sve ekonomske transakcije, pri kojima se ostvaruje razmjena dobara i usluga između rezidenata i nerezidenata neke zemlje evidentiraju se u tekućem dijelu platne bilance4.</s><s>Pored toga u tekućem dijelu evidentiraju se i dohoci i transferi.</s>\n<s>Sve transakcije povezane sa tranferom financijskih sredstava, kao što su bankarski depoziti, vrijednosni papiri i drugo, evidentiraju se u kapitalnom i financijskom dijelu platne bilance.</s><s>U tom dijelu evidentiraju se kompenzatorne ili financijske transakcije kojima se financira saldo ekonomskih odnosa s inozemstvom.</s><s>Pozicija Neto pogreške i propusti statistički uravnotežuje platnu bilancu, a veličina ovih podataka, u platnim bilancama pojedinih zemalja, ovisi o točnosti prikupljanja i obrade podataka.</s><s>Statistički je platna bilanca svake zemlje uravnotežena.</s><s>Za potrebe ekonomske analize koriste se salda pojedinih dijelova platne bilance: vanjskotrgovinski (robni) saldo je razlika između izvoza i uvoza robe.</s><s>Ovaj podatak se često koristi kao pokazatelj tendencija razvoja tekuće bilance, budući je brže raspoloživ od podataka o izvozu i uvozu usluga;</s>\n<s>načelo vrsta transakcija; saldo tekuće bilance je pokazatelj koji se najčešće koristi pri analizi vanjskotrgovinske (ne)ravnoteže.</s><s>U okviru tekućeg računa često se uspoređuje saldo roba i usluga sa servisiranjem dugova (otplata dugova i kamate).</s><s>Deficit tekuće bilance ne znači nužnost promjene mjera ekonomske politike, osim u slučaju ako je to trajnija pojava i ako se financira većim zaduživanjem u inozemstvu i snižavanjem deviznih rezervi; saldo ukupne bilance je saldo tekuće bilance, te kapitalne i financijske bilance, bez deviznih rezervi, koji je također značajan pokazatelj makroekonomskog stanja zemlje.</s><s>Deficit ove bilance se obično financira sa snižavanjem neto strane aktive i to financiranjem platnobilančne neravnoteže od strane centralne banke (u sistemu fiksnog deviznog tečaja) ili djelovanjem na deviznom tržištu (u sistemu fluktuirajućeg deviznog 4 Prema konceptu bruto nacionalnog proizvoda, prihvaćenom prema Sustavu nacionalnih računa (1993 SNA), platna bilanca na tekućem računu obuhvaća izvoz i uvoz robe i svih usluga.</s><s>Ranije su neke zemlje koristile koncept domaćeg proizvoda u društvenim računima, te su na tekućem računu praćene samo nefaktorske usluge.</s><s>Detaljnije Babić,1993, str.196-197.</s><s>Tablica 2. Standardna struktura platne bilance VRSTA TRANSAKCIJE</s>\n<s>Izvor: Balance of Payments Manual, 1993, str.43-50.</s><s>Zbog naglašene važnosti usluga u međunarodnoj razmjeni pojavila se potreba daljnje raščlambe pozicije usluga u platnoj bilanci, prema detaljnijoj klasifikaciji usluga.</s><s>1991.godine Svjetska trgovinska organizacija objavila je klasifikaciju uslužnog sektora, poznatu pod nazivom GATS Services Sectoral Classification (GNS/W/120) prema kojoj se detaljno opisuje 12 uslužnih sektora (Manual on Statistics of International Trade in Services, 2001, str.221-226).</s><s>Organizacije OECD i statistički ured Europske Unije (EUROSTAT) su, u suradnji sa Međunarodnim monetarnim fondom, 1996.godine razvili proširenu klasificikaciju uslužnih djelatnosti u platnoj bilanci pod nazivom Proširena platna bilanca usluga (Extended Balance of Payments Services, EBOPS).</s><s>Na kraju Proširene platne bilance usluga navedene su tzv. memorandum stavke koje nisu nužno vezano za usluge, no njihovo prikupljanje daje dodatne informacije o uslužnim transakcijama.</s><s>Važno je naglasiti da su to preporuke međunarodnih institucija, no svaka zemlja, sukladno svojim specifičnim uvjetima, potrebama i mogućnostima, odlučuje o metodologiji prikupljanja podataka u platnoj bilanci (Balance of Payments Manual, 1993, str.52).</s><s>Iz tablice 3 je vidljivo da je relativno manji dio Proširene platne bilance usluge bio obuhvaćen standardnim komponentama prema metodologiji platne bilance (BPM5, metodologija platne bilance prema 5.izdanju priručnika Međunarodnog monetarnog fonda).</s><s>Tablica 3. Struktura proširene platne bilance usluga (EBOPS klasifikacija) EBOPS klasifikacija</s>\n<s>9.3.</s><s>Različite poslovne, profesionalne i tehničke usluge 9.3.1.</s><s>Pravne, računovodstvene, upravljačke usluge 9.3.2.</s><s>Reklamiranje, istraživanje tržišta i javnog mišljenja</s>\n<s>9.3.4.</s><s>Inžinjerske i ostale tehničke usluge 9.3.5.</s><s>Poljoprivredne usluge i usluge zaštite okoliša 9.3.6.</s><s>Ostale poslovne usluge</s>\n<s>5. Usluge financijskog posredovanja (FISIM) 6. Financijske usluge uključujući usluge financijskog posredovanja</s>\n<s>Izvor: Balance of Payments Manual, 1993, str.124-126 Stalne promjene u svjetskom globalnom okruženju dovode do potrebe promjena i dopuna pojedinih dijelova platne bilance, te se početkom ovog desetljeća očekuje novo 6.izdanje Priručnika o platnim bilancama.</s><s>Neke od očekivanih teoretskih dopuna u novom 6.izdanju priručnika su (Updating BPM5: Compendium of Issues, 2002): u sustav praćenja platne bilance uključiti makroekonomske statističke metode, tj. povezati sustav društvenih računa i metodologiju platne bilance; povezati metodologiju platne bilance i standarde za praćenje međunarodne robne razmjene;</s>\n<s>894 revidirati kategorije roba i usluga u poziciji Robe i Usluge; revidirati definiciju ekonomskog teritorija i rezidentnosti.</s><s>3.1.</s><s>MAKROEKONOMSKI MODEL PLATNE BILANCE Vanjska ravnoteža definira se kao ravnoteža u platnoj bilanci.</s><s>Kako se platna bilanca sastoji od tekućeg računa, te kapitalnog i financijskog računa, vanjska ravnoteža znači ravnotežu između ta dva računa.</s>\n<s>Pod izvozom X se podrazumijeva izvoz roba i usluga i ostale potražne stavke na tekućem računu: priljev dohotka i priljev tekućih transfera.</s><s>Izvoz je funkcija mnoštva varijabli od kojih su najvažnije odnos domaćih i inozemnih cijena pd/pf i devizni tečaj (Babić, 1995, Izvoz X se može izraziti kao funkcija:</s>\n<s>izvoz domaća cijena međunarodno razmjenjivih dobara inozemna cijena međunarodno razmjenjivih dobara tečaj</s>\n<s>Dakle ako se poveća domaća cijena međunarodno razmjenjivih dobara pd, smanjit će se interes izvoznika za izvozom i obratno.</s><s>Ako se povećaju inozemne cijene razmjenjivih dobara pf, povećat će se interes izvoznika za izvozom i obratno.</s><s>Ako tečaj T deprecira, povećava se interes izvoznika za izvozom i obratno.</s><s>Zato svaka deprecijacija (ili u sustavu fiksnih tečajeva devalvacija) poboljšava uvjete za izvoznike, a aprecijacija (ili u sustavu fiksnih tečajeva revalvacija) pogoršava.</s><s>Pod uvozom M se, osim uvoza roba i usluga smatraju i ostale odljevne stavke na tekućem računu: odljev dohotka i odljev tekućih transfera.</s><s>Uvoz je funkcija mnoštva varijabli od kojih su najvažnije domaći proizvod Y, odnos domaćih i inozemnih cijena pd/pf i devizni Uvoz M se može izraziti kao:</s>\n<s>uvoz domaća cijena međunarodno razmjenjivih dobara inozemna cijena međunarodno razmjenjivih dobara tečaj</s>\n<s>Ako se poveća domaći proizvod Y, povećat će se uvoz (zbog uvozne komponente finalne i intermedijarne potrošnje) i obratno.</s><s>Ako se poveća domaća cijena razmjenjivih dobara pd, povećat će se uvoz i obratno.</s><s>Ako se povećaju inozemne cijene razmjenjivih dobara pf, smanjit će se uvoz i obratno.</s><s>Ako tečaj T deprecira, smanjuje se interes uvoznika za uvozom i obratno.</s><s>Zato svaka deprecijacija (ili u sustavu fiksnih tečajeva devalvacija) pogoršava uvjete za uvoznike, a aprecijacija (ili u slučaju fiksnih tečajeva revalvacija) poboljšava.</s><s>Neto izvoz kapitala K je saldo kapitalnog i financijskog računa.</s><s>Iako se kapitalni i financijski račun sastoji od kapitalnih transfera, direktnih investicija, portfolio investicija i ostalih investicija, koje mogu biti dugoročne i kratkoročne, najveću mobilnost i promjenjivost ima kratkoročni kapital (kratkoročne portfolio i ostale investicije) (Babić, 1996, str.36).</s><s>Kratkoročni kapital privučen je zaradom tj. kamatnjakom, odnosno razlikom između svjetskog kamatnjaka i domaćeg kamatnjaka.</s><s>Budući da zemlja, u osnovi ne može utjecati na svjetski kamatnjak, to je neto izvoz kapitala opadajuća funkcija domaćeg kamatnjaka, što se može izraziti kao:</s>\n<s>Dakle, ako se poveća domaći kamatnjak, uz nepromijenjenu razinu svjetskog kamatnjaka, smanjit će se neto izvoz kapitala i obratno.</s><s>Zaključno, uravnotežena platna bilanca može se izraziti modelom koji glasi: 3.2.</s><s>METODOLOGIJA PRAĆENJA TURIZMA U PLATNOJ BILANCI Praćenje prihoda i rashoda od turizma evidentira se u platnoj bilanci pod pozicijom Putovanja (Travel).</s><s>Pozicija Putovanje u platnoj bilanci obuhvaća potrošnju robe i usluga, uključujući zdravstvene i obrazovne usluge, od strane turista (uključujući izletnike) koji zbog poslovnih ili osobnih razloga borave u zemlji, kraće od jedne godine.</s><s>Pozicija Putovanje se razlikuje od drugih usluga u platnoj bilanci prvenstveno po tome jer je djelatnost turizma orijentirana prema potražnji i potrošaču.</s><s>Potrošač-turist ide prema turističkom proizvodu u receptivnoj zemlji, oblikujući ga prema vlastitim željama, potrebama i preferencijama.</s><s>Za razliku od drugih usluga u stavkama platne bilance, turističku uslugu čini skup usluga koje potrošač-turist potražuje i koristi tijekom boravka u receptivnoj zemlji.</s>\n<s>Pod putovanjima se, prema definiciji Međunarodnog monetarnog fonda, podrazumijeva potrošnja robe i usluga od strane turista za vrijeme boravka u receptivnoj zemlji koja je trajala manje od godinu dana (Balance of Payments Manual, 1993, str.64).</s><s>Korištenu robu i usluge turist najčešće plaća osobno, no moguće je da njegova potrošnja bude financirana od strane neke druge pravne ili fizičke osobe, odnosno da je dobije besplatno (primjerice besplatna soba, smještaj kod prijatelja ili rodbine).</s><s>U posljednjem slučaju točne informacije o turističkoj potrošnji su izrazito teško dostupne.</s><s>Najčešće vrste turističke potrošnje koje se evidentiraju pod pozicijom Putovanja su smještaj, hrana i piće, zabava i usluge prijevoza unutar receptivne zemlje od strane domaćeg prijevoznika.</s><s>Tu su uključeni i pokloni, koje je turist nabavio za vrijeme svog boravka u datoj zemlji, bez obzira da li su oni potrošeni u toj zemlji za vrijeme boravka ili su izneseni iz zemlje.</s>\n<s>Usluge vezane uz turizam u modelu platne bilance bilježe se u dvije pozicije: pod pozicijom Putovanja i pod pozicijom Prijevoz, gdje se registriraju putničke usluge, odnosno usluge kojima se pruža prijevoz putnika između zemalja, uključujući i usluge koje se pružaju unutar date zemlje od strane prijevoznika nerezidenta.</s><s>Pozicija Prijevoz u platnoj bilanci obuhvaća usluge prijevoza putnika u međunarodnom prometu i to prijevoz putnika nerezidenata od strane domaćih prijevoznika (priljevna stavka), prijevoz domaćih putnika od strane prijevoznika nerezidenta (odljevna stavka), te prijevoz unutar zemlje od strane prijevoznika nerezidenta (odljevna stavka).</s><s>Prijevoz nerezidenata domaćom prijevoznom kompanijom unutar receptivne zemlje, ulazi u poziciju Putovanja (priljevna stavka).</s>\n<s>Ako su troškovi prijevoza uključeni u skupnu cijenu turističkog paketa uključuju se u poziciju Prijevoz, osim kada se radi o troškovima krstarenja, koji se uključuju u poziciju Putovanja-to obuhvaća usluge poput troškova za prtljagu, prijevoz automobila, troškovi za hranu i piće, te ostali troškovi učinjeni tijekom boravka na brodu (Balance of Payments Prema metodologiji Međunarodnog monetarnog fonda turist je pojedinac koji boravi manje od jedne godine u zemlji u kojoj nije rezident.</s><s>Turistima se ne smatraju osobe zaposlene u stranim vojnim bazama, te službenici i diplomati u stranim državnim predstavništvima u datoj zemlji, kao ni članovi njihovih obitelji.5 Isto tako turistima se ne smatraju strane osobe koje rade za domaće poduzeće, no njihova je potrošnja, uključujući sezonske i pogranične radnike, uključena u poziciju Putovanja.</s><s>Pojam putovanja, prema Međunarodnom monetarnom fondu, obuhvaća turistička putovanja, kada turist boravi najmanje jednu noć u receptivnoj zemlji, te izletnička putovanja, gdje posjetilac ostaje manje od 24 sata u zemlji bez noćenja.</s><s>Preporuka Međunarodnog monetarnog fonda je odvojeno praćenje ove dvije kategorije turističkih potrošača, posebno za zemlje u kojima značajnu kategoriju čine izletnici (Balance of Payments Manual, 1993, U prihode i rashode od putovanja uključuju se i prihodi i rashodi osoba koje su ostale duže od godine dana u zemlji, a pritom se misli na studente i bolesne.</s><s>Preporuka je metodologije da se svi izdaci za obrazovne svrhe (školarine, smještaj i hrana u obrazovnim institucijama i drugo), te izdaci za medicinske svrhe (troškovi bolnice, lječnika, lijekova i drugo) registriraju pod pozicijom Putovanja, ali odvojeno.</s><s>Prihodi koje ostvaruju doktori, profesori i drugi intelektualci za svoje usluge u inozemstvu, ne registriraju se pod pozicijom Putovanja, već u poziciji Osobne, kulturne i rekreacione usluge (Balance of Payments Preporuka je da se različito tretiraju poslovna od privatnih putovanja i da se ove kategorije iskazuju prema proširenoj platnoj bilanci usluga.</s><s>Pod poslovnim putovanjima uzimaju se one kategorije turista koji odlaze u inozemstvo radi obavljanja poslovnih aktivnosti: posade brodova koje se zaustavljaju u stranim lukama, državne službenike koji odlaze na službena putovanja, zaposlene koji obavljaju poslove za tvrtke koje nisu registrirane u tim zemljama, odnosno ukratko svi putnici koji dolaze u zemlju u kojoj nisu rezidenti, a radi obavljanja određene poslovne aktivnosti za stranog poslovnog subjekta.</s><s>Pozicija Putovanja obuhvaća osobnu potrošnju i usluge, bez obzira da li će poslovni turist dobiti naknadu sredstava od svog poduzeća, ali ne i kupnju ili prodaju koja je ostvarena temeljem poslovne aktivnosti u receptivnoj turističkoj zemlji.</s>\n<s>Za razliku od poslovnih putovanja u privatna putovanja spadaju putovanja motivirana razlogom drukčijim od stjecanja profita.</s><s>U tu je stavku uključena potrošnja državnih službenika, ako se nalaze na godišnjim odmorima u zemlji u kojoj nisu rezidenti, te izdaci 5 Njihova potrošnja se vodi pod kategorijom Državnih usluga (Government services).</s><s>Balance of Payments putnika koji na putu do svoje krajnje destinacije prelaze preko teritorija druge zemlje (Balance of Payments Manual, 1993, str.65).</s><s>Iz navedenog je uočljiva razlika između metodologija Svjetske turističke organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda oko definiranja sezonskih radnika i graničnog stanovništva, koji budući ostvaruju prihod u nerezidentnoj zemlji nisu turisti za Svjetsku turističku organizaciju, no budući ostaju u nerezidentnoj zemlji kraće od jedne godine njihova potrošnja se evidentira u poziciji Putovanja prema metodologiji Međunarodnog monetarnog fonda.</s>\n<s>Druga različitost je u tretiranju studenata i bolesnih osoba u slučaju kojih Svjetska turistička organizacija navodi pravilo godine dana, dok Međunarodni monetarni fond njihovu potrošnju tretira turističkom i za period duži od godine dana.</s><s>Osnovne metode prikupljanja podataka o turističkoj potrošnji su (Balance of Payments sustav platnog prometa s inozemstvom (International Transactions Reporting Systems, ITRS).</s><s>Koriste se podaci iz platnog prometa domaćih banaka i prometa na računima u inozemstvu.</s><s>Instrumenti plaćanja su: putnički čekovi, kreditne kartice, plaćeni avansi za turistička putovanja, neto otkup strane valute i čekova u bankama i mjenjačnicama (putovanja-izvoz), kupnja domaće valute u inozemstvu (putovanjapodaci dobiveni od administrativnog sektora (vlada, državne institucije i zavodi); anketiranje domaćih poduzeća.</s><s>Odabrana ili sva poduzeća na ovaj način izvještavaju o poslovanju sa inozemstvom;</s>\n<s>domaći kamatnjak anketiranje stranih i domaćih turista na graničnim prijelazima i/ili jedinicama smještajnih kapaciteta.</s><s>Relativno skupa metoda koja se ponavlja periodički; usporedba podataka sa partnerskim zemljama; mogućnost izrade podatkovnog modela za ocjenu turističke potrošnje preko podataka.</s>\n<s>Sve zemlje članice Međunarodnog monetarnog fonda prihvatile su metodologiju prema 5.izdanju Priručnika o platnim bilancama.</s><s>No, metode kojima pojedine zemlje utvrđuju prihode i rashode od putovanja u svojim platnim bilancama ipak se razlikuju, što će biti obrađeno u nastavku rada.</s>\n<s>3.3.</s><s>PLATNOBILANČNA ANALIZA ZNAČENJA TURIZMA Devizni prihodi i rashodi od turizma predstavljaju važan faktor za uravnoteženje platnih bilanci za mnoge zemlje.</s><s>Najveći broj zemalja ostvaruje deficit robne razmjene, koji je potrebno uravnotežiti nekom od prilivnih stavki deviznih sredstava.</s><s>Ukoliko postoje komparativne i konkurentske prednosti za razvoj receptivnog turizma, one su iskorištene za formiranje turističke ponude čime se ostvaruje devizni priliv od turizma.</s><s>S druge strane, znatno manji broj zemalja ostvaruje značajne suficite robne razmjene, te se za uravnoteženje platne bilance potiče razvoj emitivnog turističkog tržišta i stimulira povećanje deviznog odliva od turizma.</s>\n<s>Ukupni devizni prihodi od turizma su se u posljednjih dvadeset godina povećali za oko 4 puta; dok su u 1980. godini iznosili 102 milijarde USD, u 2001. godini narasli su na oko 462 milijarde USD (vidi Prilog 17).</s><s>Najveći udio deviznih prihoda od turizma ostvaruje Europa od oko 50%, slijedi Amerika, Istočna Azija, Afrika, Bliski Istok i Južna Azija (vidi Prilog 18).</s><s>Iznad prosječno povećanje deviznih prihoda od turizma ostvarila je Istočna Azija i Amerika, dok su ispod prosjeka Južna Azija i Bliski Istok.</s><s>Na svjetskoj razini turistička bilanca je pozitivna.</s><s>U razdoblju 1992-2000. godine pozitivan rast se povećavao prosječnom godišnjom stopom od 11% (vidi Prilog 8).</s><s>U istom razdoblju devizni prihodi od turizma su rasli stopom od 4,4% godišnje, a devizni rashodi od turizma stopom od 3,92% godišnje.</s><s>Tržište Europske Unije također ostvaruje suficit turističke bilance, kao i ukupne bilance usluga (vidi Prilog 7).</s><s>Turizam u strukturi prihoda i rashoda ukupnih usluga predstavlja značajni udio.</s><s>Tako udio deviznih prihoda od turizma u ukupnom izvozu usluga iznosi visokih 30%, kako za svijet tako i za Europsku Uniju, koliki je i udio deviznih rashoda od turizma u ukupnom uvozu usluga (vidi Prilog 10).</s>\n<s>Zemlje sa najvišom pozitivnom turističkom bilancom su ujedno i vodeće turističke destinacije prema broju dolazaka stranih turista (vidi Prilog 20).</s><s>To su Španjolska, SAD, Italija, Francuska i Kina.</s><s>Zemlje sa najvišom negativnom turističkom bilancom su najznačajnija emitivna tržišta, a to su Njemačka, Japan i Velika Britanija.</s><s>4. TURIZAM U GOSPODARSTVU REPUBLIKE HRVATSKE U ovom poglavlju biti će prikazan turistički razvoj Republike Hrvatske, s obzirom na specifične gospodarske uvjete razvoja.</s><s>Slijedi prikaz korištenih metodologija platne bilance, te analiza značenja turizma u platnoj bilanci Republike Hrvatske.</s><s>4.1.</s><s>KRETANJE TURISTIČKIH I EKONOMSKIH POKAZATELJA Suvremeni turizam u Republici Hrvatskoj se počeo razvijati, kao i u ostalom dijelu Europe, u drugoj polovici XIX stoljeća.</s><s>U početku se razvija turistički promet u kontinentalnom području u lječilištima s mineralnim izvorima, a potkraj prošlog stoljeća započinje interes za primorskim mjestima.</s><s>U razdoblju između dva svjetska rata turistički promet se kontinuirano povećava i postiže rekordne vrijednosti 1938. godine kada je u Republiku Hrvatsku stiglo 399.608 turista, od čega 51,2% stranih i 48,8% domaćih (Statistički ljetopis Republike Hrvatske 1992, 1991, str.255).</s><s>U razdoblju iza Drugog svjetskog rata započinje intenzivniji razvoj turizma i to posebno šezdesetih godina, koje su karakteristične po visokoj stopi rasta smještajnih kapaciteta.</s><s>U isto vrijeme izražena je tendencija smanjivanja značenja domaćeg turizma i porasta broja dolazaka stranih turista.</s>\n<s>Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina kontinuirano se povećavao broj dolazaka domaćih i stranih turista, iako uz sve sporiju stopu rasta (vidi Tablicu 4).</s><s>Tako je do osamdesetih godina prosječna godišnja stopa rasta noćenja stranih turista iznosila 7,41%, dok je tijekom osamdesetih iznosila 3,28%.</s><s>Izrazito povoljne turističke godine bile su 1987. i 1988. godina, kada je u Republici Hrvatskoj ostvareno više od 68 milijuna noćenja (vidi Prilog 37).</s><s>Početak devedesetih godina za Republiku Hrvatsku značio je stagnaciju, kako u ekonomskom, tako i u turističkom smislu.</s><s>Zbog ratnih i političkih sukoba turistički promet je u razdoblju između 1990. i 1995. godine bio u izrazitom padu (vidi Tablicu 4) i smanjio se na 1/5 prometa iz 1988.godine.</s><s>Primjer Republike Hrvatske potvrđuje izraziti utjecaj ratnih sukoba i političke nestabilnosti na kretanje turističkih pokazatelja, o čemu je pisao velik broj autora (Clements, Georgion, 1998, str.284; Poirier, 1997, str.675; Sonmez, 1998, str.420; Ivandić, Radnić, 1996, str.10; Družić, 1998, str.4).</s><s>Nakon 1995. godine započinje turistički oporavak Republike Hrvatske, uz prosječnu godišnju stopu rasta dolazaka stranih turista od preko 28%.</s><s>Uočljivi trendovi u turističkim pokazateljima za razdoblje između 1995. i 2001. godine mogu se sumirati:</s>\n<s>domaći kamatnjak visoka prosječna godišnja stopa dolazaka turista od 20,17%, a posebno za strane turiste od 28,04%.</s><s>Niska stopa dolazaka domaćih turista od 2,65% ne zadovoljava, što je primarno rezultat relativnog niskog životnog standarda domaćeg stanovništva i smanjenja domaćeg tržišta raspadom bivše Jugoslavije (vidi Prilog 37); visoka prosječna godišnja stopa noćenja turista od 22,02% (vidi Prilog 37); zadovoljavajući udio stranih turista u ukupnim dolascima.</s><s>U razdoblju do devedesetih godina iznosio je od 80 do 83%.</s><s>Početkom devedesetih smanjio se na oko 60%, uz postepeni rast na 83,26% u 2001.godini (vidi Prilog 37); preniska stopa rasta smještajnih kapaciteta u osnovnim i komplementarnim objektima.</s><s>Broj kreveta u osnovnim smještajnim objektima se u razdoblju između 1995. i 2001. godine smanjivao za 0,42% godišnje, prvenstveno zbog problema smještaja izbjeglica, što se negativno odrazilo na pad kvalitete hrvatskog turizma.</s><s>Isti zaključak izvodi se prema povećanju broja soba od 2,81%.</s>\n<s>Tablica 4. Prosječne godišnje stope rasta/pada odabranih turističkih pokazatelja za Republiku Hrvatsku u razdoblju 1976-2001, u % PERIOD</s>\n<s>Ukupan broj turista se u razdoblju između 1996. i 2001. godine povećao za 87,77%.</s><s>U 2001. godini u Republici Hrvatskoj je evidentirano 7.860.000 turista, od čega 6.544.000 stranih turista ili 1,47 turista po stanovniku.</s><s>U strukturi stranih turista najveći udio ostvaruju njemački turisti (oko 19%), slijede turisti iz Italije (oko 17%), Slovenije (oko 14%), Češke (oko 12%), te Austrije (oko 11%).</s><s>Udio ostalih stranih turista dan je u Prilogu 35.</s><s>Važno je zaključiti da se udio turista iz emitivnih tržišta Češke, Slovačke, Mađarske, Poljske i Slovenije povećao, dok se broj turista iz zapadnoeuropskih zemalja smanjio, što nepovoljno utječe na ukupnu turističku potrošnju.</s>\n<s>Analizirajući prosječne godišnje stope dolazaka stranih turista prema emitivnim tržištima, najveće stope rasta ima tržište Poljske (61,21%), Mađarske (26,93%) i Velike Britanije (25,77%) što je djelomično razlog niskih apsolutnih vrijednosti u 1996. godini (vidi Prilog 34).</s><s>Istovjetni zaključci slijede i iz analize emitivnih tržišta prema ostvarenim noćenjima turista (vidi Prilog 36).</s>\n<s>Potrošnja stranih turista u Republici Hrvatskoj predmet je istraživanja studije Tomas pod nazivom ”Stavovi i potrošnja turista u Hrvatskoj”, koju provodi Institut za turizam.</s><s>Do sada su provedene tri studije i to 1994., 1997. i 2001. godine.</s><s>Podaci o potrošnji stranih turista korišteni su prilikom sastavljanja platne bilance u fazi prijelazne metodologije, što će biti detaljnije objašnjeno.</s>\n<s>Analiza podataka o prosječnoj dnevnoj potrošnji turista pokazuje da je ona relativno niska; u 1994. godini iznosila je 32,35 USD, u 1997. godini 33,2 USD, u 2001. godini 36,29 USD iz čega slijedi porast od 12,18% (vidi Prilog 38, Prilog 39, Prilog 40).</s><s>Najvišu dnevnu potrošnju u 2001. godini ostvarili su turisti iz Velike Britanije (60,64 USD), slijede Talijani sa 45,78 USD, Nijemci sa 41,15 USD, te Austrijanci sa 38,79 USD (vidi Prilog 38).</s><s>U razdoblju između 1994. i 2001. godine najviše je porasla potrošnja britanskih turista za 58,33%, mađarskih turista za 30,80% i talijanskih turista za 27,95% (vidi Prilog 39).</s><s>Iako je došlo do porasta prosječne dnevne potrošnje stranih turista, ne zadovoljavaju relativno niske apsolutne vrijednosti turističke potrošnje, koje su direktno povezane i sa kvalitetom turističkog proizvoda.</s>\n<s>Potvrda gornjoj hipotezi je i u nezadovoljavajućoj strukturi prosječne dnevne potrošnje.</s><s>Najveći dio turističke potrošnje namijenjen je za osnovne usluge (smještaj, hranu, piće) i to oko 85%, dok je preostali dio namijenjen za ostale usluge (kupovina, izdaci za kulturu i zabavu, te ostalo).</s><s>U strukturi dnevne potrošnje za kupovinu se izdvaja svega oko 6%.</s><s>Hrvatski turizam je suočen s visokim očekivanjima hrvatske javnosti s obzirom na komparativne prednosti za razvoj turizma i blizine emitivnih tržišta.</s><s>No turistički pokazatelji potvrđuju hipotezu da to nije dovoljno za uspješno pozicioniranje na globalnom turističkom tržištu.</s><s>Hrvatski turizam nema zadovoljavajuće konkurentske prednosti u odnosu na ostala europska emitivna tržišta.</s><s>Udio Hrvatske u međunarodnom turizmu godini bilježi se porast na 0,9% svjetskog turističkog tržišta (vidi Prilog 13; Prilog 37).</s><s>Dok je na europskom turističkom tržištu u 1985. godini ostvarivala 3,9%, Republika Hrvatska se u 2000. godini nalazi iza svojih glavnih turističkih konkurenata Španjolske, Grčke, Portugala i Turske (vidi Prilog 21).</s>\n<s>Posljednje dvije turističke godine ukazuju na zadovoljavajuće kretanje hrvatskog turizma.</s><s>Da bi se nastavio uzlazni trend potrebno je osuvremeniti hrvatski turistički proizvod i razvijati turizam prema svjetskim standardima.</s><s>Veliki naglasak mora se dati na investicije u nove smještajne kapacitete, infrastrukturu, kadrove, tehnologiju i diferencirani turistički proizvod uz veliki naglasak na očuvanje prirodnih ljepota.</s><s>Bruto nacionalni proizvod Republike Hrvatske je u 2001. godini iznosio 20.429 milijuna USD što je niže nego u 1990. godini.</s><s>Slično turističkim pokazateljima, tako je i ukupan ekonomski rast imao stagnaciju početkom devedesetih godina, da bi od 1995. godine započeo vrlo spori ulazni trend ekonomskog rasta.</s><s>Bruto nacionalni proizvod po stanovniku je u 2001. godini iznosio niskih 4.603,2 USD, što je za oko 12% niže nego u 1990. godini Kako je već navedeno, turizam se ne evidentira kao zasebna djelatnost u strukturi društvenih računa Republike Hrvatske, što značajno otežava praćenje turizma i vođenje odgovarajuće ekonomske politike prema turizmu.</s><s>U bivšoj Jugoslaviji primjenjivala se Jedinstvena klasifikacija djelatnosti u kojoj je bila djelatnost Ugostiteljstvo i turizam, što nije odgovaralo međunarodnim standardima (vidi tablicu 5).</s><s>Po osamostaljenju Republike Hrvatske, 1995.godine donesen je Zakon o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti koji je usklađen sa međunarodnim klasifikacijama djelatnosti6.</s><s>6 Na temelju Zakona o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (Narodne novine br.98/94), Odluke o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (Narodne novine br.3/97 i 7/97) i Pravilnika o razvrstavanju poslovnih subjekata prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (Narodne novine br.22/95) Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske prikuplja podatke o klasifikaciji djelatnosti prema europskoj klasifikaciji djelatnosti-NACE, Rev.1koja je obvezna za države članice Europske unije.</s><s>Poslovni se subjekti razvrstavaju prema djelatnosti koju Tablica 5. Usporedni prikaz klasifikacija djelatnosti NACIONALNA KLASIFIKACIJA DJELATNOSTI</s>\n<s>P. Privatna kućanstva sa zaposlenim osobama Q. Izvanteritorijalne organizacije i tijela A. Industrija i rudarstvo</s>\n<s>K. Financijske, tehničke i poslovne usluge L. Obrazovanje, znanost, kultura i informacije M. Zdravstvena zaštita i socijalna skrb</s>\n<s>Najznačajnija djelatnost za turizam u Nacionalnoj klasifikaciji je djelatnost H-Hoteli i restorani.</s><s>Udio djelatnosti Hoteli i restorani u strukturi bruto nacionalnog proizvoda Republike Hrvatske iznosi oko 2,7% u razdoblju nakon 1997. godine.</s><s>Izrazito niske stope udjela djelatnosti H bile su početkom devedesetih i posebno 1995.godine zbog ratnih sukoba na području Republike Hrvatske.</s><s>Podaci pokazuju da ova djelatnost ima tendenciju bržeg prosječnog godišnjeg rasta u odnosu na ukupnu proizvodnju u Republici Hrvatskoj.</s><s>Dok je stopa rasta bruto nacionalnog proizvoda u razdoblju između 1993. i 2001.godine iznosila 8,17%, stopa rasta djelatnosti Hoteli i restorani iznosila je 10,60% (vidi Prilog 33).</s><s>No s obzirom na komparativne prednosti za razvoj turizma, Republika Hrvatska bi trebala ostvarivati znatno viši promet djelatnosti Hoteli i restorani.</s><s>Ne zadovoljava relativno niski udio ove djelatnosti u strukturi bruto nacionalnog proizvoda u odnosu na druge djelatnosti koje su znatno više od turizma.</s>\n<s>Osim praćenja djelatnosti Hoteli i restorani, velika se pozornost pridaje praćenju prihoda od turizma kao pokazatelja značenja turizma za ukupnu ekonomiju zemlje.</s><s>Usporedba kretanja udjela prihoda od izvoza robe i inozemnog turizma u strukturi bruto nacionalnog proizvoda tijekom razdoblja od 1993.do 2001. godine, prikazana je slikom 4. Iako je udio prihoda od izvoza robe dvostruko viši u odnosu na udio prihoda od turizma u bruto nacionalnom pretežito obavljaju.</s><s>Danom stupanja na snagu Zakona o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti prestao je važiti do tada primjenjivan Zakon o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti. proizvodu, važno je uočiti trend kretanja ova dva pokazatelja.</s><s>Dok se udio robnog izvoza smanjio od 35,80% u 1993.godini na 23,26% u 2001.godini, u istom se razdoblju udio prihoda od turizma povećao od 12% na 16,3% (vidi Prilog 23).</s><s>Odnosno, prosječna godišnja stopa rasta robnog izvoza iznosila je u promatranom razdoblju 2,5%, a rast turističkih Slika 4. Udjeli prihoda od izvoza roba i inozemnog turizma u strukturi bruto nacionalnog proizvoda Republike Hrvatske</s>\n<s>Prihodi od turizma evidentiraju se na tekućem računu platne bilance, na podračunu usluga, pozicija Putovanja-turizam.</s><s>Kako je Republika Hrvatska prvenstveno receptivno turističko tržište, tradicionalno ostvaruje pozitivan saldo na poziciji Putovanja-turizam u platnoj bilanci, što znači da je potrošnja inozemnih turista u Republici Hrvatskoj veća od turističke potrošnje hrvatskih građana u inozemstvu (vidi Prilog 22).</s><s>4.2.</s><s>METODOLOGIJA PRAĆENJA TURIZMA U PLATNOJ BILANCI REPUBLIKE HRVATSKE</s>\n<s>Hrvatska narodna banka počela je samostalno sastavljati platnu bilancu nakon proglašenja neovisnosti i početka djelovanja Hrvatske narodne banke kao samostalne institucije izvan sustava bivše Narodne banke Jugoslavije.</s><s>Platna bilanca sastavlja se u skladu s metodologijom koju je preporučio Međunarodni monetarni fond u svom Priručniku iz 1993.godine.</s><s>Izvori podataka za sastavljanje su: izvješća Državnog zavoda za statistiku, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zavoda za platni promet, poslovnih banaka, poduzeća i Hrvatske narodne banke, te statistička istraživanja Instituta za turizam i Hrvatske narodne banke.</s>\n<s>Platna bilanca Republike Hrvatske iskazuje se u američkim dolarima (USD) i domicilnoj valuti (HRK).</s><s>Pri sastavljanju platne bilance u obje izvještajne valute koriste se identične skupine izvora podataka, te identična načela obuhvata transakcija i procedura sastavljanja pojedinih pozicija.</s><s>Ovisno o raspoloživim izvorima podataka, preračunavanje vrijednosti transakcija iz originalnih valuta u izvještajne valute obavlja se (Bilten Hrvatske narodne primjenom srednjih tečajeva Hrvatske narodne banke na dan transakcije; primjenom mjesečnih i tromjesečnih srednjih prosječnih tečajeva Hrvatske narodne banke;</s>\n<s>Izvor: Prilog 23; vlastiti izračun pri procjeni transakcija koje čine razliku stanja vrednovanih prema tečaju na kraju razdoblja, promjene stanja u originalnim valutama pretvaraju se u dolarske i kunske valute korištenjem prosječnih mjesečnih tečajeva valuta u odnosu prema američkom dolaru.</s>\n<s>Metodologija prikupljanja turističkih podataka u platnoj bilanci Republike Hrvatske kontinuirano se unapređuje, sukladno metodologiji, preporukama i zajedničkoj suradnji Hrvatske narodne banke i Međunarodnog monetarnog fonda.</s><s>Do sada su se koristile tri metodologije prikupljanja turističkih podataka u platnoj bilanci Republike Hrvatske: metodologija zasnovana na otkupu i prodaji deviza; prijelazna metodologija;</s>\n<s>Izvor: Prilog 23; vlastiti izračun metodologija zasnovana na anketiranju na graničnim prijelazima.</s><s>4.2.1.</s><s>METODOLOGIJA ZASNOVANA NA OTKUPU I PRODAJI DEVIZA Ova se metodologija koristila od 1993.godine, odnosno početka izrade platne bilance Republike Hrvatske, do zaključno prvog polugodišta 1997.godine.</s><s>Priliv i odliv od turizma dobiveni su korištenjem podataka iz Izvještaja o ostvarenom platnom prometu s inozemstvom, koje su poslovne banke dostavljale Hrvatskoj narodnoj banci.</s>\n<s>Hrvatske narodne banke, 1995, str.144): kupnja efektivnog stranog novca i čekova od stranaca (pozicija 701); doznake iz inozemstva na račune domaćih poduzeća koja se bave pružanjem turističkih usluga (pozicija 702);</s>\n<s>Hrvatske narodne banke, 1995, str.144): bonovi za cestarinu i benzinski bonovi prodana nerezidentima (pozicija 710); 25% otkupa efektivnih stranih sredstava plaćanja od domaćih osoba (pozicija 796); 25% položenog efektivnog stranog novca na devizne račune građana (pozicija 797).</s><s>U rashode od turizma, na temelju korištenih turističkih usluga, uključeni su (Godišnje izvješće Hrvatske narodne banke, 1995, str.144): rashodi za službena putovanja (pozicija 340); rashodi za stipendije i specijalizacije (pozicija 812); rashodi za turistička putovanja u organizaciji domaćih putničkih agencija (pozicija 25% prodaje efektivnih stranih sredstava plaćanja domaćim osobama (pozicija 700); 20% podignutih efektivnih sredstava plaćanja s deviznih računa građana (pozicija 897).</s><s>Tablica 6. Prihodi i rashodi pozicije putovanja-turizma, korištenjem prve metodologije za razdoblje 1993-1997.godine, u milionima USD7 Godine</s>\n<s>Izvor: Godišnje izvješće Hrvatske narodne banke, 1997, 162.</s><s>Ako se usporedi kretanje podataka deviznog priliva od putovanja sa kretanjem broja noćenja, u promatranom razdoblju, očekuje se usporedno kretanje ova dva vremenska niza.</s><s>Iz grafikona 3 je vidljivo značajno odstupanje kretanje podataka između broja noćenja inozemnih turista i prihoda od putovanja-turizma.</s><s>1995. godine prihodi od turizma su se povećali za 10,9%, dok se broj noćenja smanjio za čak 45%.</s><s>Te je godine zbog repatrijacije devizne štednje iz inozemnih u domaće banke i povećanja devizne štednje domaćeg stanovništva u domaćim poslovnim bankama, zabilježen izraziti rast inozemnih prihoda po osnovi turizma, dok je te iste godine, s druge strane, došlo do izraženog pada broja noćenja inozemnih turista, zbog političkih sukoba na području Republike Hrvatske.</s><s>Slika 5. Odnos prihoda od međunarodnog turizma i broja noćenja inozemnih turista Izvor: Godišnje izvješće Hrvatske narodne banke, 1995, str.152; Statistički ljetopis Republike Hrvatske 1998, 1998.</s>\n<s>Glavni nedostatak ove metodologije proizlazi iz činjenice da se u Republici Hrvatskoj, zbog inflatornih iskustava iz prošlosti, koristila njemačka marka kao paralelna valuta u neslužbenom sektoru gospodarstva, te su devizne transakcije između rezidenata u stranoj valuti bile česte, a evidentirane su u izvještajima o ostvarenom platnom prometu s inozemstvom.</s><s>Isto tako nisu pouzdano definirani kriteriji rezidentnosti transaktora za 7 Za prvu metodologiju korištenu u Republici Hrvatskoj do 1997.godine nije moguće doći do razgraničenja platnobilančnih podataka unutar pozicije putovanja-turizam, a podaci ranije nisu nigdje objavljeni. alokaciju transakcija na rezidente i nerezidente, što je ostavljeno na proizvoljnu volju bankarskih i mjenjačkih službenika.</s>\n<s>Budući preporuke Međunarodnog monetarnog fonda u 5.izdanju Priručnika o platnoj bilanci sugeriraju korištenje anketnih istraživanja za evidentiranje podataka u poziciji putovanja, Hrvatska narodna banka je krenula u reviziju metodologije sredinom 1997.godine uz pomoć Misije statističke tehničke pomoći Međunarodnog monetarnog fonda.</s><s>U prijelaznom razdoblju na novu metodologiju, do početka 1999. godine koristila se tzv. prijelazna metodologija.</s>\n<s>Ova metodologija je kombinacija metodologije zasnovane na otkupu i prodaji deviza i anketnog istraživanja Instituta za turizam i Hrvatske narodne banke koje je započelo u 1997. godini.</s><s>Prijelazna metodologija koristila se kombinacijom podataka o ostvarenom platnom prometu s inozemstvom i izračuna na temelju množenja prosječne dnevne potrošnje i odgovarajućih fizičkih pokazatelja.</s><s>U tom razdoblju ispitivani su metodološki obrasci za prelazak na anketno istraživanje turističkih prihoda i rashoda.</s><s>Ova metodologija, između ostalog, obuhvaća istraživanje o potrošnji domaćih turista u inozemstvu prema motivima odlaska u inozemstvo i određuje veličinu domaće devizne potrošnje za kupovinu.</s><s>Kako metodologija platne bilance preporučuje reklasifikaciju individualne potrošnje za kupovinu u inozemstvu s računa uvoza turističkih usluga na račun uvoza roba, u okviru ove faze procijenjeni su prihodi i rashodi vezani uz putovanja-turizam, dok je procjena kupovina napravljena zasebno i tretirana kao prilagodba na računu roba.</s><s>Iako se u Priručniku o platnoj bilanci (Balance of Payments Manual, 1993, str.65) ne spominje odvajanje kupovine domaćih osoba u inozemstvu iz rashoda od putovanja-turizam, svaka zemlja ima na raspolaganju mogućnost prilagodbe u sastavljanju platne bilance sukladno svojim specifičnim uvjetima.</s><s>U Hrvatskoj je ranijih godina bio prisutan značajan odliv deviznih sredstava po osnovi kupovine domaćih osoba u inozemstvu, te je bitno da se ova kategorije iz rashoda od putovanja, uključi u poziciju uvoza roba.</s><s>Prema prijelaznoj metodologiji turistički se prihodi sastoje od pet pozicija (Godišnje izvješće Hrvatske narodne banke, 1998, str.146): podaci platnog prometa s inozemstvom po osnovi doznaka (pozicija 281), stipendija (pozicija 283), službenih putovanja (pozicija 285), ostalo (pozicija 288), neto prodaja kuna u inozemstvo (pozicija 289), neto otkup i prodaja efektive i čekova od stranaca, te otkup stranih čekova od domaćih osoba;</s>\n<s>4.2.2.</s><s>PRIJELAZNA METODOLOGIJA podaci o prihodima zdravstvenih usluga pruženih nerezidentima (tromjesečni podaci od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje); cestarine i slični izdaci plaćeni stranom efektivom (podaci od Devizne direkcije Hrvatske narodne banke);</s>\n<s>4.2.2.</s><s>PRIJELAZNA METODOLOGIJA podatak o potrošnji u smještajnim kapacitetima (umnožak broja noćenja stranih turista, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, i procijenjene turističke potrošnje, prema anketi Tomas 1997, u iznosu od 32,9 USD); podatak o ostaloj turističkoj potrošnji (umnožak broja putnika u vozilima sa stranom registracijom na ulazu u Republiku Hrvatsku, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, i procijenjene potrošnje po turistu koji ulazi u Republiku Hrvatsku u vozilima strane registracije, prema anketi Tomas 1997, u iznosu od 37 USD.</s><s>Turističke rashode čine (Godišnje izvješće Hrvatske narodne banke, 1998, str.146): podaci o ostvarenom platnom prometu s inozemstvom po osnovi doznaka (pozicija 281), stipendija (pozicija 283), službenih putovanja (pozicija 285); podaci o rashodima za zdravstvene usluge pružene hrvatskim građanima u inozemstvu (tromjesečni podaci od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje); potrošnja rezidenata na putovanju (procjenjuje se na temelju godišnjih procjena).</s><s>Prema navedenim kategorijama revidirani su prihodi i rashodi po osnovi putovanja-turizma za razdoblje od 1993. do 1998.godine.</s><s>Rezultati prijelazne metodologije dani su u tablici 7. Tablica 7. Prihodi i rashodi pozicije putovanja-turizma, korištenjem prijelazne metodologije za razdoblje 1993-1998.godine, u milionima USD8 Godine</s>\n<s>Izvor: Interni dokumenti Hrvatske narodne banke (nisu javno objavljeni).</s><s>8 Za prijelaznu metodologiju dobiveni su strukturni podaci iz Internih dokumenata Hrvatske narodne banke.</s><s>U strukturi prihoda od putovanja najveći dio ostvaruju tri podkategorije: ostala turistička potrošnja, potrošnja u smještajnim kapacitetima, te neto otkup i prodaja efektive i čekova od stranaca, na što otpada oko 80% ukupnih turističkih prihoda.</s><s>Izraženo relativnim pokazateljima, najvišu prosječnu godišnju stopu rasta ostvarila je podkategorija Zdravstvene usluge pružene nerezidentima (od 373%), Putovanja-ostalo (od 66%), te Službena putovanja (od 55%).</s><s>Ukupan priliv od putovanja povećavao se prosječnom godišnjom stopom od Ukupni turistički rashodi u promatranom razdoblju povećavali su se prosječnom godišnjom stopom od 9,89% (vidi Prilog 42).</s><s>Ovaj podatak pokazuje pozitivnu tendenciju kretanja neto turističke bilance, budući je stopa rasta priliva od putovanja veća u odnosu na stopu rasta odliva od putovanja, čime turizam doprinosi uravnoteženju platnobilančnog deficita Republike Hrvatske.</s><s>U strukturi rashoda od putovanja, najveći udio otpada na potrošnju rezidenata na putovanju (oko 80%), iza čega slijede izdaci za službena putovanja (oko 15%) Usporedbom kretanja priliva od putovanja i broja noćenja inozemnih turista vidljivo je da je postignuta bolja korelacija ova dva niza podataka, u odnosu na prethodnu metodologiju, iako i ova metodologija ima određene nedostatke (vidi Slika 6).</s><s>Prvi nedostatak je korištenje kontantnih veličina od 32,9 USD i 37 USD za izvođenje Inozemne potrošnje u smještajnim kapacitetima i Ostale turističke potrošnje.</s><s>Osobito su upitni podaci o procjeni potrošnje domaćih građana u inozemstvu.</s><s>Ta je potrošnja procijenjena korištenjem tromjesečnih ekspertnih procjena za 1997.godinu, na temelju kojih su izvršene ponovne procjene serije, unazad i unaprijed, uzevši u obzir promjene realne bruto plaće i tečaja DEM/USD, iako to nisu jedine varijable koje utječu na potrošnju domaćih građana u inozemstvu.</s><s>Slika 6. Odnos prihoda od međunarodnog turizma i broja noćenja inozemnih turista, prijelazna metodologija</s>\n<s>Pripreme za uvođenje ove metodologije započele su sredinom 1998.godine i to zajedničkim projektom Hrvatske narodne banke i Instituta za turizam pod nazivom ”Potrošnja inozemnih putnika u Hrvatskoj i domaćih putnika u inozemstvu u 1998.godini”.</s><s>Anketnom metodom prikupljeni su podaci za drugu polovicu 1998.godine, temeljem kojih su za čitavu 1998.godinu izvedeni procijenjeni podaci.</s><s>Prihodi od putovanja računaju se od prvog tromjesečja 1999.godine na temelju navedene ankete, a dopunjuju se podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje o obavljenim zdravstvenim uslugama nerezidenata.</s><s>Rashodi od putovanja izračunavaju se od prvog tromjesečja 1999.godine na temelju iste ankete, a dopunjuju se podacima o deviznim rashodima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.</s>\n<s>Anketno istraživanje provodilo se na graničnim prijelazima (cestovnim, pomorskim, željezničkim i u zračnim lukama) izravnim anketiranjem, a rezultati su se koristili za sastavljanje platne bilance od prvog tromjesečja 1999.godine.</s><s>Korištenje anketne metodologije prihvatile su mnoge zemlje, primjerice Njemačka (A Household Survey for Dana Collection on Travel in Germany, 2000).</s><s>Osnovne karakteristike ove metodologije su (Galinec, 1999, str.319): anketom utvrđena dnevna potrošnja nerezidenata nije konstantna veličina; ona se prilagođava mjesečno;</s>\n<s>4.2.3.</s><s>ANKETNA METODOLOGIJA hrvatski građani na privremenom radu u inozemstvu u službenoj turističkoj statistici se tretiraju kao domaći turisti, dok se u statistici platne bilance tretiraju kao nerezidenti (po kriteriju boravka oni borave dulje od godine dana izvan Hrvatske).</s><s>Budući veći dio tih građana posjeduje kuće za odmor ili odsjeda kod rodbine ili prijatelja, njihova potrošnja se uopće nije evidentirala kao turistička potrošnja.</s><s>Anketnim istraživanjem oni se tretiraju kao nerezidenti, a njihova potrošnja se prati kao potrošnja inozemnih turista; u službenoj statistici evidentira se broj noćenja inozemnih turista u komercijalnom smještaju, dok nedostaju podaci o neprijavljenom ili djelomično prijavljenom smještaju, smještaju kod rodbine ili u vikendicama, podaci o kamperima i nautičarima, te jednodnevnim izletnicima.</s><s>Usporedba kretanja podataka o broju vozila stranih registracijskih tablica na ulazu u Republiku Hrvatsku i broja noćenja inozemnih turista ukazuje da je značajno prisutan problem neprijavljivanja ostvarenih noćenja inozemnih turista.</s>\n<s>U strukturi prihoda od putovanja oko 9% se ostvaruje iz poslovnih putovanja inozemnih turista, a oko 91% od osobnih putovanja, sa tendencijom smanjivanja udjela poslovnih putovanja u 2001. godini (vidi Prilog 42).</s><s>Stopa rasta prihoda od osobnih putovanja iznosi 16,4% za razdoblje između 1999. i 2001. godine.</s><s>U strukturi rashoda od putovanja situacija je drukčija; ovdje je udio poslovnih i osobnih putovanja gotovo izjednačen na oko 50% (vidi Prilog 42).</s><s>Prosječne godišnje stope kretanja poslovnih i osobnih putovanja su opadajuće u promatranom razdoblju između 1999. i 2001. godine, s time da je smanjenje rashoda po osnovi poslovnih putovanja veće u odnosu na rashode za osobna putovanja (vidi Tablicu 8).</s><s>Pozitivna turistička bilanca ostvarena je zahvajujući pozitivnoj bilanci osobnih putovanja, čime je neutralizirana negativna bilanca poslovnih putovanja.</s><s>U strukturi osobnih putovanja negativna je bilanca obrazovnih usluga, dok su bilance ostalih i zdravstvenih usluga pozitivne (vidi Tablicu 8).</s>\n<s>Razdioba prihoda od putovanja po osnovi osobnih putovanja pokazuje da je najznačajniji udio prihoda od ostalih usluga, u odnosu na pružene zdravstvene i obrazovne usluge i to čak od 98%.</s><s>Među ostalim uslugama najzačajniji su prihodi koji se ostvaruju pod kategorijom odmor i zabava (vidi Prilog 42).</s><s>U strukturi rashoda od putovanja po osnovi osobnih putovanja domaćih turista, 88% otpada na korištenje ostalih usluga i to više od 45% na rashode povezane uz posjete rodbini i prijateljima (vidi Prilog 42).</s><s>Tablica 8. Prihodi i rashodi pozicije putovanja-turizma, prema anketnoj metodologiji za razdoblje 1999-2001.godine, u milionima USD9 Godine</s>\n<s>1.1.</s><s>Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje 1.2.</s><s>Istraživanje Institut za turizam/Hrvatske narodna banka</s>\n<s>1.1.</s><s>Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje 1.2.</s><s>Istraživanje Institut za turizam/Hrvatske narodna banka</s>\n<s>Izvor: Interni dokumenti Hrvatske narodne banke (nisu javno objavljeni).</s><s>4.3.</s><s>ZNAČENJE TURIZMA U PLATNOJ BILANCI REPUBLIKE HRVATSKE Platna bilanca je sumarni iskaz ekonomskih transakcija rezidenata neke ekonomije s inozemstvom u određenom vremenskom razdoblju.</s><s>Važnost pojedine pozicije unutar platne bilance varira između pojedinih zemalja što ovisi o strukturi ekonomije, dosegnutom stupnju ekonomskog razvoja, te uključenosti u međunarodne tokove roba, usluga, proizvodnih faktora i kapitala.</s>\n<s>Izvor: Hrvatska narodna banka, baza podataka (URL: http://www.hnb.hr/publikac/bilten/statistički pregled/h1.xls) Saldo tekuće bilance koristi se kao jedan od pokazatelja ekonomskog stanja.</s><s>Dugotrajni deficit tekuće bilance ima negativne posljedice za ukupnu ekonomiju, budući se pokriva zaduživanjem u inozemstvu ili intervencijama na deviznom tržištu.</s><s>Tekuća bilanca Republike Hrvatske je u deficitu od 1995. godine, koji ne pokazuje tendenciju značajnijeg rasta i u 2001. godini je iznosio 3,05% bruto nacionalnog proizvoda.</s><s>U promatranom razdoblju najviši deficit je bio u 1997. godini u iznosu od 11,6% bruto nacionalnog proizvoda.</s><s>U strukturi tekuće bilance robna bilanca je u stalnom deficitu kao i bilanca dohodaka, dok su bilanca usluga i bilanca tekućih transfera u stalnom suficitu.</s><s>Uočava se izraziti rast rashoda po osnovi uvoza robe, koji se udvostručio u razdoblju između 1993. i 2001. godine i u 2001. godini iznosio 8.763,9 milijuna USD.</s><s>S druge strane prihodi po osnovi izvoza robe ostali su na približno istoj razini, te su u 2001. godini iznosili 4.752,1 milijuna USD.</s><s>Prosječna godišnja stopa rasta uvoza robe je iznosila 8,3%, dok je stopa rasta izvoza robe iznosila 2,5%.</s><s>Robni se deficit povećao u promatranom razdoblju za čak 5.5 puta, što je izrazito negativan trend, te je suficit bilance usluga još od 1995. godine nedovoljan za pokriće negativnog salda.</s>\n<s>Bilanca usluga kroz čitav je period ostvarivala pozitivan saldo, koji se povećao za 2,6 puta uz prosječnu godišnju stopu rasta od 12,6%.</s><s>Pozitivan saldo bilance usluga služi pokriću robnog deficita.</s><s>U 1995. godini saldo bilance usluga služio je pokriću 32% robnog deficita, u 1998. godini 50%, a u 2001. godini 74% robnog deficita.</s><s>Kao i bilanca usluga, tako je i turistička bilanca u razdoblju između 1993. i 2001. godine u stalnom rastućem suficitu.</s><s>Prihodi od putovanja rasli su višom prosječnom godišnjom stopom, od 12,4%, u odnosu na rashode od putovanja koji su rasli stopom od 6,2%.</s><s>Saldo turističke bilance povećavao se godišnjom stopom od 14,3%.</s><s>Prihodi od putovanja su u 1996. godini pokrivali 56% robnog deficita, a u 2001. godini čak 83% robnog deficita.</s><s>Isplaćeni dohoci prelazili su vrijednosti priliva po osnovi dohotka u promatranom razdoblju.</s><s>Bilanca dohodaka je negativna sa godišnjom stopom rasta od 20,4%.</s><s>Udio negativne bilance usluga u prihodima od putovanja iznosio je za 2001. godinu 15,8%.</s><s>Prihodi od transfera bili su viši od rashoda uz stopu rasta pozitivne bilance tranfera od 14,5%.</s>\n<s>REPUBLIKE HRVATSKE, ŠPANJOLSKE I PORTUGALA Za komparativnu analizu turističkih kretanja s aspekta platne bilance odabrane su, uz Republiku Hrvatsku, dvije značajne europske turističke zemlje: Španjolska i Portugal.</s><s>Osnovni razlog odabira ove dvije zemlje je želja da se hrvatski turizam usporedi, prema odabranim pokazateljima, sa dva značajna europska tržišta koja su, prema komparativnim prednostima za razvoj turizma, slična hrvatskom tržištu.</s><s>Za razvoj turizma i ekonomski razvoj od velikog je značenja bio ulazak zemalja u Europsku uniju 1.1.1986. godine.</s><s>Danas ove zemlje, prvenstveno zahvaljujući značajnom porastu stranih investicija, povećanju međunarodne trgovine i strukturnim promjenama, konvergiraju prema standardima Europske unije u svim područjima ekonomije.</s><s>5.1.</s><s>ZNAČAJKE TURIZMA ZA ŠPANJOLSKU S ASPEKTA PLATNE BILANCE Španjolska se prostire na površini od 504.782 km2 i ima oko 40 miliona stanovnika.</s><s>Tijekom ekonomskog razvoja Španjolska je imala fazu autarhije (1950-1959), fazu postupnog otvaranja (1960-1973), fazu demokratizacije i strukturnih reformi (1973-1985), te fazu ubrzanog ekonomskog rasta nakon 1986. godine i ulaska u Europsku uniju.</s><s>Bruto nacionalni proizvod se u razdoblju između 1990. i 2001. godine povećavao prosječnom godišnjom stopom od 1,18% i iznosio u 2001. godini 582.225 milijuna USD.</s><s>Tijekom devedesetih godina, bruto nacionalni proizvod se mijenjao ovisno o recesiji na domaćem i europskom tržištu.</s><s>Tako je nakon uspješne 1991. godine ostvaren pad od 16,62% bruto nacionalnog proizvoda u 1992. godini; slijedi faza oporavka kada je bruto nacionalni proizvod ostvario najvišu vrijednost od 610.035 milijuna USD u 1996. godini; nakon smanjenja od 7,83% u 1997. godini, bruto nacionalni proizvod se ponovno povećao u 1999. godini, da bi u se u 2000. godini ponovno smanjio za 6,77% (vidi Prilog 44).</s><s>Bruto nacionalni proizvod po stanovniku iznosio je u promatranom razdoblju između 13 i 15 tisuća USD.</s>\n<s>U strukturi bruto nacionalnog proizvoda Španjolske najznačajnije su djelatnosti uslužnog sektora koje ostvaruju više od 60% ukupnog bruto nacionalnog proizvoda; slijedi industrija sa oko 18% udjela, građevinarstvo sa oko 8% udjela; poljoprivreda i ribarstvo sa oko 5% udjela, opskrba električnom energijom sa oko 4%, koliko ostvaruju zajedno i sve ostale djelatnosti (vidi Slika 7).</s>\n<s>Izvor: Instituto Nacional de Estadistica, baza podataka; vlastiti izračun Između uslužnih djelatnosti, turizam ima primarni značaj za ekonomski razvoj Španjolske.</s><s>Španjolska je poznata turistička destinacija, čiji se turistički razvoj može ukratko opisati, kako slijedi :</s>\n<s>Ostale djelatnosti prvi turistički uzlet tijekom šezdesetih godina nakon godina političke izolacije.</s><s>Uz niske cijene i prirodne ljepote započinje razvoj masovnog inozemnog turizma; stagnacija razvoja turizma tijekom ekonomske krize ranih sedamdesetih, prvenstveno zbog recesije na glavnim emitivnim turističkim tržištima; oporavak turizma zahvaljujući ulasku stranih direktnih investicija krajem sedamdesetih; drugi turistički uzlet tijekom osamdesetih godina uz daljnji razvoj masovnog turizma; nove smjernice razvoja u devedesetim godinama.</s><s>Naglasak na razvoj diferenciranog turističkog proizvoda.</s>\n<s>Španjolska je značajna turistička destinacija koja je u posljednjih desetak godina ostvarivala oko 8% svjetskog i 12% europskog turističkog prometa (vidi Prilog 13, Prilog 24).</s><s>U strukturi inozemnih turista najveći udio čine turisti iz Njemačke, koji ostvaruju oko 35% ukupnog prometa, slijede Britanci sa oko 28% udjela, Francuzi sa oko 6% udjela, Talijani i Nizozemci sa oko 4% udjela (vidi Slika 8).</s><s>Iz navedenog slijedi, da je struktura inozemnih turista zadovoljavajuća, budući se radi o turistima iz zapadnoeuropskih zemalja sa visokom razinom bruto nacionalnog proizvoda po stanovniku.</s><s>Slika 8. Struktura noćenja turista u Španjolskoj prema nacionalnosti za period 19952001.godine</s>\n<s>Platnu bilancu prikuplja i objavljuje centralna banka Španjolske (Banco de Espana) prema metodologiji iz 5. izdanja Priručnika o platnoj bilanci (Balance of Payments Manual, 1993) i to od 1991. godine10.</s><s>U platnoj bilanci se evidentiraju sve transakcije između rezidenata i nerezidenata, a transakcije se evidentiraju bez obzira da li je plaćanje izvršeno u domaćim ili inozemnim financijskim institucijama ili se radi o poslovanju multinacionalnih kompanija.</s><s>Metodologija iz 5. izdanja Priručnika o platnoj bilanci koristi se od 1993. godine, s time da su podaci za razdoblje od 1990. do 1992. godine revidirani prema toj metodologiji, prvenstveno radi međunarodne usporedbe platnobilančnih podataka.</s><s>Dva osnovna izvora informacija za sastavljanje platne bilance su podaci o robnoj razmjeni i tzv. zatvoreni sustav platnog prometa s inozemstvom (The Spanish Balance of Payments 10 Europska centralna banka (European Central Bank, ECB) je 1999.godine započela sa projektom harmonizacije metodologije platne bilance radi lakšeg agregiranja podataka na razini Europske unije i donošenja kvalitetnijih odluka na području monetarne politike.</s><s>2001, 2001, str.21).</s><s>Podaci se temelje na informacijama dobivenim od domaćih poslovnih banaka za domaće i inozemne devizne transakcije, a koriste se i dodatni izvori koji su namijenjeni kontroli kvalitete informacija bankarskog sustava.</s><s>Podaci o poziciji putovanja-turizam prikupljaju se na bazi informacija iz bankarskih izvještaja o kupnji i prodaji deviza (novčanica i putničkih čekova) od rezidenata i domaće valute od nerezidenata, te na bazi bankarskih izvještaja o transakcijama turista i turističkih agencija (uključujući transakcije kreditnim karticama).</s><s>Podaci u poziciji putovanje-turizam nisu strukturirana prema preporuci Međunarodnog monetarnog fonda na poslovna i osobna putovanja (The Spanish Balance of Payments 2001, 2001, str.22).</s><s>Saldo tekuće bilance Španjolske je u stalnom deficitu, koji je sredinom devedesetih godina smanjen, dok je u posljednje tri godine u stalnom rastu i u 2001. godini je iznosio 2,6% bruto nacionalnog proizvoda.</s><s>U promatranom razdoblju najviši deficit je bio u 2000. godini kada je iznosio 3,5% bruto nacionalnog proizvoda.</s><s>Robni izvoz ostvaruje visoke stope rasta, u apsolutnim i relativnim iznosima.</s><s>Ipak se robni deficit povećava, budući da raste i robni uvoz, u apsolutnim iznosima.</s><s>Zadovoljavajuće je da je prosječna godišnja stopa rasta robnog izvoza od 7,03% veća od stope rasta uvoza od Bilanca usluga je kontinuirano pozitivna sa stopom rasta od 6,8%, a u strukturi usluga najznačajnije mjesto ostvaruju prihodi od putovanja koji su rasli stopom od 5,37%.</s><s>Iako su rashodi od putovanja rasli stopom od 3,15%, izraženo u apsolutnim brojkama, oni iznose oko 20% prihoda od putovanja.</s><s>Važno je naglasiti da su prihodi od turizma u čitavom razdoblju bili dovoljni za pokriće robnog deficita (vidi Prilog 45).</s><s>5.2.</s><s>ZNAČAJKE TURIZMA ZA PORTUGAL S ASPEKTA PLATNE BILANCE Portugal zauzima teritorij od 91.985 km2 i ima oko 10 miliona stanovnika.</s><s>U turističkom razvoju Portugala značajni nedostatak je u blizini španjolskog turističkog tržišta, te je turistička politika Portugala usmjerena na razvijanje diverzificiranog i prepoznatljivog turističkog proizvoda.</s>\n<s>Bruto nacionalni proizvod se u razdoblju između 1990. i 2001. godine povećavao prosječnom godišnjom stopom od 4,25% i iznosio u 2001. godini 109.483 milijuna USD, što je za oko 5,4 puta više od Republike Hrvatske.</s><s>U razdoblju između 1990. i 2001. godine bilježi se najviša vrijednost ukupne proizvodnje u 1999. godini u vrijednosti od 115.923 milijuna USD.</s><s>Nakon lošije 2000. godine, u 2001. godini je vidljivo poboljšanje, kako bruto nacionalnog proizvoda, tako i turističkih pokazatelja.</s><s>Bruto nacionalni proizvod po stanovniku iznosio je u promatranom razdoblju između 8-11 tisuća USD.</s><s>Portugal je značajno emitivno tržište koje ostvaruje oko 1,6% svjetskog i 3,1% europskog turističkog tržišta (vidi Prilog 13, Prilog 26).</s><s>Broj dolazaka stranih turista se u promatranom razdoblju povećavao godišnjom stopom od 4,08%.</s><s>U strukturi gostiju najveći broj turista je iz Španjolske, oko 50%, gosti iz Velike Britanije čine 15%, slijedi Njemačka sa 9%, te Francuska i Nizozemska sa oko 5% udjela.</s><s>Podatke o platnoj bilanci prikuplja i objavljuje centralna banka Portugala (Banco de Portugal) već od 1963. godine.</s><s>Uslijed liberalizacije deviznih tržišta i procesa statističke harmonizacije na europskoj razini, 1993. godine je uveden izmijenjen sistem evidentiranja platne bilance.</s><s>Nova metodologija usklađena sa uputama iz 5. izdanja Priručnika o platnim bilanacma počela se primjenjivati od 1999. godine (New Presentation of the Balance of Payments Statistics).</s><s>Prema posebnom zakonu, centralna banka ima pravo da traži podatke od javnih i privatnih osoba za statističke svrhe, tako da su izvori informacija za platnu bilancu bankarski i nebankarski sektor.</s><s>Podaci se prikupljanju na bazi tzv. zatvorenog sistema izvještavanja (closed settlements system), gdje se transakcije evidentiraju putem posebnih izvještaja i to od strane banaka, direktnih izvjestitelja i poduzeća.</s><s>Osim toga, koriste se i drugi izvori podataka: podaci za robnu statistiku, procjene pozicije putovanja na bazi turističke statistike Državnog</s>\n<s>Izvor: Prilog 43. zavoda za statistiku (INE) i Direkcije za turizam (Direccao-General do Turismo), podaci sa burze, statistika poslovanja banaka i drugo.</s><s>Podaci o poziciji putovanja-turizam prikupljaju se na temelju izvještaja o bankarskim transferima, putničkim čekovima, kreditnim karticama i valuti; informacijama dobivenim od putničkih agencija i procjenama centralne banke na bazi realnih indikatora (broja turista, stopa iskorištenosti hotela) i cijena turističkih usluga (Annual Report 2000, 2001, str. 54).</s><s>Tekuća bilanca Portugala je u deficitu koji se povećava od 1995. godine, te je u 2001. godini iznosio 9,1% bruto nacionalnog proizvoda.</s><s>Osnovni razlog rastućem deficitu nalazi se u stopi rasta robnog uvoza od 6,22%, dok je stopa rasta robnog izvoza preniska i iznosi 4,52%.</s><s>Negativno kretanje robne bilance pokriva se suficitom uslužne bilance koja u 2001. godini pokrivala svega 20% robnog deficita (vidi Prilog 45).</s><s>Iako prihodi od putovanja-turizma rastu zadovoljavajućom stopom od 5,13%, oni pokrivaju manje od 50% robnog deficita u 2001. godini.</s><s>U čitavom razdoblju između 1990. i 2001. godine prihodi od putovanja služili su za pokriće oko 50% robnog deficita.</s><s>Važno je naglasiti da su i rashodi od turizma relativno visoki, izraženo u apsolutnim i relativnim veličinama.</s><s>U 2001. godini iznosili su 1/3 turističkih prihoda, a u razdoblju između 1990. i 2001. godine rasli su godišnjom stopom od 9,82% (vidi Prilog 45).</s><s>5.3.</s><s>KOMPARATIVNA ANALIZA PLATNOBILANČNIH POKAZATELJA ZA ODABRANE ZEMLJE</s>\n<s>Koristeći veličinu bruto nacionalnog proizvoda, kao pokazatelja ekonomske razvijenosti, izvodi se zaključak da je među promatranim zemljama najrazvijenija Španjolska, čiji je bruto nacionalni proizvod u 2001. godini bio pet puta veći u odnosu na Portugal i 28 puta veći u odnosu na Republiku Hrvatsku.</s><s>Španjolska je ujedno i najveća zemlja prema broju stanovnika.</s><s>Uspoređujući pokazatelj bruto nacionalni proizvod po stanovniku, dolazi se do sličnih zaključaka.</s><s>Životni standard stanovništva, prema ovom pokazatelju, najviši je u Španjolskoj i kreće se na razini između 13 i 15 tisuća USD godišnje, dok je u Republici Hrvatskoj trostruko niži i kreće se ispod pet tisuća USD u promatranom razdoblju (vidi Slika 9. Kretanje bruto nacionalnog proizvoda po stanovniku 1990-2001 5000</s>\n<s>Sve promatrane zemlje ostvaruju deficit tekuće bilance koji je izražen u apsolutnim veličinama najviši u Španjolskoj, no s obzirom na ukupnu ekonomsku razvijenost on predstavlja značajniji problem za Portugal i Republiku Hrvatsku.</s><s>Dok se udio deficita tekuće bilance u bruto nacionalnom proizvodu pozitivno smanjuje u Republici Hrvatskoj, u Portugalu je prisutan negativan trend povećanja (vidi Slika 10).</s><s>Slika 10.</s><s>Udio deficita tekuće bilance u bruto nacionalnom proizvodu 1990-2001 1990</s>\n<s>Deficit tekuće bilance najvećim je dijelom posljedica višeg robnog uvoza u odnosu na robni izvoz, budući sve zemlje ostvaruju deficite robne bilance i suficite u uslužnom sektoru.</s><s>Devizni priliv po osnovi robnog izvoza je dovoljan za pokriće oko 50% deviznog odliva po osnovi robnog uvoza za Republiku Hrvatsku, dok se za Španjolsku taj podatak kreće oko Slika 11.</s><s>Pokrivenost uvoza izvozom robe 1990-2001 100</s>\n<s>Pokazatelj pokrivenosti robnog deficita turističkom bilancom pokazuje da je najbolja situacija u Španjolskoj gdje je pokazatelj na razini iznad ili blizu 100.</s><s>Najlošija situacija je u Portugalu, gdje turistički suficit pokriva relativno mali dio robnog deficita (vidi Slika 12).</s><s>Slika 12.</s><s>Pokrivenost robne bilance turističkom bilancom 1990-2001 100</s>\n<s>Turistički prihodi po stanovniku imaju ulazni trend u svim zemljama osim u 2001. godini kada dolazi do smanjenja (vidi Slika 13).</s><s>Slika 13.</s><s>Godišnje stope rasta/pada turističkih prihoda 1990-2001 100</s>\n<s>Prema veličini turističkih prihoda po stanovniku najbolji je pokazatelj u Republici Hrvatskoj, gdje se ostvaruje najviši prihod po stanovniku, slijedi Španjolska, pa Portugal Slika 14.</s><s>Kretanje turističkih prihoda po stanovniku 1990-2001 500</s>\n<s>Prema kretanju turističkih rashoda po stanovniku na prvom je mjestu Portugal, sa oko 250 USD turističkih rashoda po stanovniku, a najmanji je turistički odliv u Republici Hrvatskoj.</s><s>Ovaj pokazatelj može se koristititi i kao pokazatelj životnog standarda domicilnog stanovništva (vidi Slika 15).</s>\n<s>Udio turističkih prihoda u bruto nacionalnom proizvodu najviši je u Republici Hrvatskoj na prosječnoj razini oko 15%, dok je znatno niži u Španjolskoj i Portugalu, oko 5% (vidi Slika 16).</s><s>Ovaj pokazatelj ukazuje na veliko značenje turizma za hrvatsko gospodarstvo i zavisnost od ukupnih turističkih rezultata.</s><s>Iz navedenog slijedi, da se hrvatski turizam mora prilagoditi zahtjevima svjetskog turističkog tržišta, kako bi se očekivani turistički rezultati i ostvarili.</s><s>S druge strane, ovaj podatak je rezultat loše gospodarske situacije u značajnijim djelatnostima Republike Hrvatske, koje posljednjih godina bilježe manji promet i nezadovoljavajuće stope rasta.</s>\n<s>Sve se ekonomske pojave i procesi manifestiraju u obliku količina, kvantiteta, koje se tijekom vremena u procesu privrednog razvoja mijenjaju.</s><s>Istodobno sve su ekonomske pojave i procesi, međusobno zavisni tj. promjena jedne od njih utječe u određenoj mjeri i na promjene ostalih.</s><s>S porastom stupnja privrednog razvoja raste i broj ekonomskih varijabli i stupanj međuzavisnosti među njima.</s><s>Osnovna je zadaća ekonomske analize utvrđivanje međuzavisnosti koje postoje među ekonomskim pojavama i procesima radi njihova objašnjavanja i predviđanja.</s>\n<s>Međunarodni turizam predstavlja značajan segment u međunarodnoj razmjeni na svjetskoj razini, što pokazuju i podaci o turističkim prihodima i rashodima u platnim bilancama mnogih zemalja.</s><s>Analiziranje i predviđanje međunarodnih turističkih tijekova značajno je za sve zemlje, a posebno za one koji pomoću turizma uravnotežuju platnobilančne deficite.</s><s>Najveći broj istraživanja iz tog područja odnosi se na modeliranje turističke potražnje.</s><s>Analizirane veličine, koje se tretiraju kao zavisne varijable u tim modelima, su turistička potrošnja, prihodi od turizma, broj dolazaka turista i dužina njihova boravka, dok se kao nezavisne varijable koriste: dohodak (platežna moć/nezaposlenost/ekonomska aktivnost), relativne cijene, relativne cijene unazad pomaknute, devizni tečaj, devizni tečaj unazad pomaknut, troškovi prijevoza, troškovi prijevoza unazad pomaknuti, trendovi, binarna varijabla (dummy varijabla), troškovi marketinga, indeks vremena, stanovništvo, kulturne privlačnosti, udaljenost/trajanje putovanja, ukupna turistička potrošnja, faktori ponude, ograničenja putovanja, poziv turistima, demografski faktori, prethodna iskustva i posjete (Crouch, Shaw, 1992, str.177-179).</s><s>Temeljne postavke modeliranja turističke potražnje postavio je Artus (Artus, 1972), a sumarni pregled i analizu izvršenih studija na tom Modeli su aplicirani na primjeru mnogih zemalja, primjerice Kanade (Qui, Zhang, 1995), Sjedinjenih Američkih Država (Loeb, 1982), Danske (Jensen, 1998), Turske (Uysal, Crompton, 1984), Grčke (Lathiras, Siriopoulos, 1998) i drugih zemalja.</s><s>Rezultati studija variraju ovisno o specifičnim uvjetima, promatranim zemljama i korištenoj metodologiji.</s><s>Crouch je utvrdio da se u modeliranju najčešće koristi regresijska metoda i da najveći broj studija analizira fizički pokazatelj, broj dolazaka turista (Crouch, 1994a, str.42).</s><s>Iz studija slijedi da je najznačajnija nezavisna varijabla u modelima dohodak na emitivnim turističkim tržištima, slijedi utjecaj relativnih cijena i deviznog tečaja (Ghosh, 1995; Lane, Milesi-Ferretti, 2002; Dubravčić, 1999, str.1440), dok troškovi prijevoza imaju manje značenje u modelu (Lee, Var, Blaine, 1996, str.527).</s><s>Binarne varijable koje označavaju političke utjecaje, posebne događaje, restrikcije i slično, pokazuju se također kao značajne varijable (Crouch, 1994, str.43).</s>\n<s>Na primjeru Republike Hrvatske modeliranjem turističkih pokazatelja bave se autori Kolić, Bahovec i Erjavec.</s><s>Oni modeliraju fizičke pokazatelje prometa hrvatskog turizma korištenjem kratkoročnih prognostičkih modela (Kolić, 1996, str.15; Bahovec, Erjavec, 1999, str.35).</s><s>Ovi univarijantni modeli su se osobito koristili sedamdesetih godinama kada se smatralo da su oni superiorniji u odnosu na ekonometrijske modele.</s><s>Za dugoročnije predviđanje ekonometrijski modeli postižu bolje rezultate od nekauzalnih modela (Maddali, Osnovni cilj modeliranja u ovom radu je definiranje i testiranje modela turističkih prihoda i rashoda iz platne bilance.</s><s>Ova problematika je mnogo manje istraživana u odnosu na modeliranje turističke potražnje.</s><s>Dok se modeliranje turističkih tokova u receptivnoj turističkoj destinaciji najčešće vrši segmentiranjem po emitivnim tržištima, odnosno ispitivanjem modela na primjeru značajnijih emitivnih turističkih tržišta, model turističkih prihoda i rashoda iz platne bilance je agregirani model za receptivnu turističku zemlju.</s><s>Tako je Bole na primjeru Republike Slovenije ponudio razrađen model turističkih prihoda u platnoj bilanci, s obzirom na trošenje stranih turista, koji borave u turističkim smještajnim kapacitetima i trošenje stranih izletnika.</s><s>Model je prilagodio specifičnostima turističke potrošnje u Slovenije i u model uključio slijedeće varijable: prodaja deviza u mjenjačnicama, otkup deviza, otkup deviza od stranaca u mjenjačnicama, promet u restoranima, promet u trgovinama na malo, polozi na devizne račune, podizanje s deviznih računa, zdravstvene usluge strancima, noćenja stranaca, dolasci stranaca, odlasci stranaca i cestovni promet stranih osobnih automobila (Bole, 1997).</s><s>Markič je na primjeru Republike Slovenije oblikovao model platne bilance, navodeći kao ključne varijable količinski uvoz na emitivnim turističkim tržištima, cijenu benzina, tečaj i utjecaj sezone (Markič, 2000, str.30).</s><s>Postavljeni model turističkih prihoda i rashoda, u ovom radu, proizlazi iz ekonomske teorije, Valjanost teorijskih zakonitosti potrebno je provjeriti na primjeru Portugala, Republike Hrvatske i Španjolske.</s><s>Model turističkih prihoda i rashoda iz platne bilance formiran je korištenjem višestruke regresijske analize, uz pomoć kompjuterskog programa SPSS za Windows.</s>\n<s>Modeliranje je vršeno u nekoliko koraka: − oblikovanje modela na podlozi ekonomske teorije; − prikupljanje podataka i priprema podataka za obradu; − analiza i interpretacija podataka;</s>\n<s>− oblikovanje korigiranog modela prema statističkim pokazateljima.</s><s>Ako statistički testovi potvrde prihvatljivost modela, moguća je njegova aplikacija za predviđanje i planiranje (Witt, Witt, 1992, str.2).</s><s>Modeli i izračunati koeficijenti regresije mogu se koristiti u predviđanju kretanja turističkih prihoda i rashoda u budućnosti, te izračunavanju zavisnih varijabli, ako su poznate ostale varijable iz modela.</s><s>Modeli mogu imati svoju primjenu u istraživanju turizma, te koristiti nosiocima ekonomske politike za donošenje bržih i kvalitetnijih odluka.</s>\n<s>6.1.</s><s>VIŠESTRUKA REGRESIJSKA ANALIZA-TEORIJSKE POSTAVKE Kvantitativno utvrđivanje međuovisnosti ekonomskih varijabli, tj. procjena parametara u ekonomskim modelima obavlja se pomoću regresijske analize.</s>\n<s>Budući se izračunavanje parametara regresijskog modela i procjene kretanja zavisne varijable vrše na temelju uzorka uobičajeno je da se gore navedena jednadžba izražava u obliku:</s>\n<s>Svakoj vrijednosti egzogene varijable xik odgovara čitava distribucija vjerojatnosti vrijednosti endogene varijable Yi.</s><s>To znači da se vrijednost endogene varijable Yi ne može predvidjeti kretanjem egzogene varijable xik s potpunom sigurnošću.</s><s>Distribuciju vjerojatnosti varijable Yi određuju varijabla xik i stohastička varijabla ui.</s><s>Budući se vrijednosti stohastičke varijable ne mogu promatrati, nužno je napraviti određene pretpostavke razdioble stohastičkih pogrešaka.</s><s>Temeljne pretpostavke su: 1. slučajno odstupanje</s>\n<s>: Svojstvo odsutnosti autokorelacije stohastičkih odstupanja među kojima ne postoji nikakva korelacija.</s><s>To znači da veličina odstupanja u jednom promatranju ne utječe na veličinu odstupanja u nekom drugom promatranju; 5. nestohastički karakter nezavisne varijable xik.</s><s>Korištena metoda za ocjenu parametara regresijske jednadžbe zove se metoda najmanjih kvadrata (OLS, Ordinary Least Squares).</s><s>Nakon izračunavanja procijenjenih parametara potrebno je izvršiti testiranje hipoteza o ekonomskoj, statističkoj i ekonometrijskoj prihvatljivosti</s>\n<s>Multikolinearnost proizlazi iz pretpostavki modela da niti jedna nezavisna varijabla xik ne smije biti savršeno korelirana s bilo kojom drugom nezavisnom varijablom xik ili s bilo kojom linearnom kombinacijom ostalih objasnidbenih varijabli.</s><s>Najčešće je slučaj da imamo visok stupanj multikolinearnosti, koji treba prepoznati i izdvojiti varijable koje su međusobno korelirane.</s><s>Postoji više mjera multikolinearnosti, od kojih ću u radu koristiti izračunavanje parcijalnih koeficijenata regresije, toleracije i faktora VIF (Variance Inflatory Factor), te proporcije varijance.</s>\n<s>Problem heteroskedastičnosti se javlja kada su varijance odstupanja različite, a jedna od metoda utvrđivanja ovog problema je pomoću grafikona rasipanja standardiziranih procijenjenih vrijednosti i standardiziranih reziduala.</s><s>Prisutnost autokorelacije znači da elementi u vremenskom nizu nisu međusobno nezavisni i da se pojava u vremenu ne mijenja slučajno.</s><s>To je česta pojava u vremenskim nizovima.</s><s>Prisutnost autokorelacije se izračunava pomoću Durbin-Watsonove d-statistike, čija se vrijednost kreće između 0 i 4. Što je koeficijent d bliže vrijednosti 2, to je veća vjerojatnost da nema autokorelacije i da se prihvaća nulta hipoteza da nema autokorelacije (Dillon, Goldstein, 1984, str.296).</s><s>Prema tabličnim vrijednostima za Durbin-Watsonovu d-statistiku koriste se gornje i donje kritične vrijednosti, te prihvaća nulta ili alternativna hipoteza sa 5% ili 1% signifikantnosti.</s><s>Durbin-Watsonov test je ovisan o veličini uzorka, koji mora biti veći od 15, i broja nezavisnih varijabli (Dillon, Goldstein, 1984, str.298).</s><s>Za provjeravanje primjerenosti i pouzdanosti regresijskog modela, koriste se slijedeća mjerila i testovi:</s>\n<s>− pravilni predznaci: upotrebljivost modela pokazuju ispravni predznaci regresijskih koeficijenata, koji moraju biti u skladu sa ekonomskom teorijom; − determinacijski koeficijent: izražava udio varijance zavisne varijable, koja je objašnjena svim nezavisnim varijablama koje su uključene u regresijski model.</s><s>Vrijednost determinacijskog koeficijenta se kreće između 0 i 1. Ako je koeficijent 1 to znači da je zavisnu varijablu moguće u cjelosti objasniti pomoću nezavisnih varijabli.</s><s>Najčešće se koristi korigirani determinacijski koeficijent koji realnije prikazuje korelativnu vezu između zavisne i nezavisnih varijabli; − t-statistika: pomoću nje se određuje statističko značenje pojedinih regresijskih koeficijenata.</s><s>Naime, na osnovi ocjene regresijskih koeficijenata, koju smo dobili na podlozi samo jednog uzorka, nije moguće sa sigurnošću zaključiti da li nezavisna varijabla utječe na zavisnu varijablu.</s><s>Ocjena regresijskih koeficijenata se razlikuje od uzorka do uzorka, te se mora potvrditi da prava vrijednost regresijskog koeficijenta nije nula.</s><s>Zato se koristi t-test pomoću kojega se za svaki parametar u regresijskoj jednadžbi postavlja nulta hipoteza ( ) i alternativna hipoteza</s>\n<s>).</s><s>Ako je izračunata t vrijednost veća od kritičke vrijednosti iz tablice, moguće je odbaciti nultu hipotezu i prihvatiti alternativnu hipotezu, što znači da je regresijski koeficijent statistički značajan uz odgovarajuću stopu pouzdanosti; − F-statistika: služi za ocjenu pouzdanosti regresijskog modela kao cjeline.</s><s>Nulta hipoteza glasi da su svi regresijski koeficijenti jednaki nuli što znači da nezavisne varijable ne utječu na kretanje zavisne varijable ( izračunata vrijednost F-statistike jednaka ili veća od tablične vrijednosti, možemo uz određenu stopu pouzdanosti, odbaciti nultu hipotezu i prihvatiti alternativnu hipotezu da je barem jedan od regresijskih koeficijenata različit od nule i da nezavisne varijable u modelu utječu na kretanje zavisne varijable.</s><s>6.2.</s><s>MODEL TURISTIČKIH PRIHODA</s>\n<s>Značaj pozicije turizma u platnoj bilanci pojedine zemlje može se analizirati iz objavljenih podataka u platnim bilancama.</s><s>Radi se o korištenju povijesne metode za analizu proteklog stanja, temeljem čega se mogu izvesti odgovarajući ekonomski zaključci o značenju turizma i deviznih priliva za tu zemlju.</s><s>Prihodi od turizma u platnoj bilanci prikupljaju se prema metodologiji Međunarodnog monetarnog fonda, što je polazišna točka za definiranje modela turističkih prihoda.</s>\n<s>Polaznu bazu podataka za formiranje modela turističkih prihod iz platne bilance, u ovom radu, čine slijedeće nezavisne varijable: kretanje intervalutarnog tečaja, dolasci stranih turista, noćenja stranih turista, kretanje bruto domaćeg proizvoda na pet glavnih emitivnih tržišta za receptivnu turističku zemlju, kretanje uvoza na pet glavnih emitivnih tržišta za receptivnu turističku zemlju, registrirani broj vozila na pet glavnih emitivnih tržišta za receptivnu turističku zemlju, otkup deviza od stranih fizičkih osoba, promet sektora H (Hoteli i restorani) u ukupnom bruto domaćem proizvodu za receptivnu turističku zemlju i utjecaj sezone.</s>\n<s>Na osnovi parcijalnih korelacijskih koeficijenata među navedenim nezavisnim varijablama uočena je međuzavisnost podataka, te su u polazni model za ocjenu kretanja turističkih prihoda uključene slijedeće varijable: kretanje intervalutarnog tečaja (TEČi), noćenja stranih turista (NOCTURi), kretanje bruto domaćeg proizvoda na pet glavnih emitivnih tržišta za receptivnu turističku zemlju (BDPINDi), kretanje uvoza na pet glavnih emitivnih tržišta za receptivnu turističku zemlju (UVINDi) i utjecaj sezone (Di).</s><s>Polazni model turističkih prihoda izveden je u obliku potencijske funkcije, koja je obično statistički značajnija od linearne funkcije i češće se koristi u ekonomskim analizama, budući su regresijski koeficijenti ujedno i koeficijenti elastičnosti (Crouch, 1994, str.42).</s><s>Polazni model turističkih prihoda glasi:</s>\n<s>POT - turistički prihodi od inozemnog turizma; TEČ - intervalutarni odnos američkog dolara i domicilne valute; NOCTUR - noćenje stranih turista u svim smještajnim jedinicama; BDPIND - ukupni bruto domaći proizvod na pet glavnih emitivnih turističkih zemalja za pojedinu receptivnu turističku zemlju; izražen prema udjelu noćenja na pet glavnih emitivnih tržišta u ukupnom broju noćenja za 1999. godinu.</s><s>Ova varijabla se koristi kao pokazatelj životnog standarda u emitivnoj turističkoj zemlji, uz pretpostavku da viši standard u emitivnoj turističkoj zemlji pozitivno utječe na porast turističkih prihoda u receptivnoj turističkoj zemlji;</s>\n<s>UVIND - ukupni robni uvoz na pet glavnih emitivnih turističkih zemalja za pojedinu receptivnu turističku zemlju; izražen prema udjelu noćenja na pet glavnih emitivnih tržišta u ukupnom broju noćenja za 1999. godinu.</s><s>Ova varijabla se koristi kao pokazatelj životnog standarda u emitivnoj turističkoj zemlji, uz pretpostavku da viši standard u emitivnoj turističkoj zemlji pozitivno utječe na porast turističkih prihoda u receptivnoj turističkoj zemlji;</s>\n<s>- regresijski koeficijenti koji govore za koliko se postotaka u prosjeku promijeni zavisna varijabla, ako se pojedina nezavisna varijabla poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable;</s>\n<s>Da bi se zadržala linearna zavisnost među varijablama potencijska se funkcija transformira u logaritamski oblik, te polazni model glasi: UVIND</s>\n<s>Iz navedenog slijede osnovne zakonitosti modela: ako tečaj domicilne valute aprecira smanjuju se turistički prihodi, ako se poveća broj noćenja i broj dolazaka turista povećavaju se turistički prihodi, ako se poboljša životni standard na emitivnim turističkih tržištima povećavaju se turistički prihodi.</s><s>Binarne varijable D2, D3 i D4 , koje su uključene u polazni model, prema teoriji, imaju za cilj da vrše desezoniranje kvartalnih podataka (Gujarati, Izvođenje i testiranje polaznog modela na primjeru Republike Hrvatske, Španjolske i Portugala potvrditi će ili odbaciti postavljene hipoteze.</s><s>Daljnjim modeliranjem dobiveni su korigirani modeli, koji su statistički prihvatljiviji za promatranu pojavu.</s><s>6.2.1.</s><s>IZBOR PODATAKA ZA MODEL TURISTIČKIH PRIHODA Za potrebe regresijske analize prikupila sam kvartalne podatke za razdoblje od 1995. do 2001.godine i to za tri konkurentne turističke zemlje Portugal, Republiku Hrvatsku i Španjolsku.</s><s>Odabrala sam navedeno razdoblje prvenstveno zbog podataka za Republiku Hrvatsku, koji su od 1995. godine usklađeni sa međunarodnim standardima, dok je za razdoblje prije 1995. godine značajna prisutnost političkog rizika i ratnih zbivanja.</s><s>Upravo zbog kratkoće razdoblja bilo je nužno korištenje kvartalnih podataka.</s><s>Kako je cilj ovog istraživanja definirati varijable i model za ocjenu turističkih prihoda iz platne bilance, za sve tri zemlje vršena je paralelna ocjena modela kako bi se potvrdile ili odbacile određene zakonitosti i formirao najprihvatljiviji model.</s><s>Podatkovna baza za sve tri zemlje sastoji se od slijedećih varijabli: 1. POTi - prihodi od turizma, tekuće cijene, u milionima USD.</s><s>Kvartalni podaci su preuzeti iz publiciranih platnih bilanci zemalja; 2. TEČi (USDKNi, USDESCi i USDESPi) - intervalutarni odnosi američkog dolara (USD) i domicilne valute (KN-hrvatska kuna; ESC-portugalski escudo; ESP- španjolska peseta); 3. DOLTURi - dolasci inozemnih turista u receptivnu turističku zemlju, podaci u tisućama turista;</s>\n<s>5. BDPINDi – ovo je strukturirani podatak, pomoću kojeg će se ispitivati hipoteza o važnosti bruto domaćeg proizvoda kao pokazatelja životnog standarda, o čemu ovisi turistička potrošnja na receptivnom turističkom tržištu.</s><s>Što je bruto domaći proizvod emitivnih turističkih zemalja viši, to je veća turistička potrošnja na receptivnom turističkom tržištu.</s><s>U radu se polazi od pretpostavke da najznačajniji utjecaj ima pet emitivnih turističkih tržišta, čiji bruto domaći proizvodi ulaze u strukturirani pokazatelj BDPINDi.</s><s>BDPINDi sam izračunala za svaku zemlju prema udjelu noćenja pet glavnih emitivnih tržišta u ukupnom broju noćenja te zemlje za 1999.godinu.</s><s>Struktura za Španjolsku glasi: 45,96% njemački turisti, 35,60% britanski turisti, 7,30% francuski turisti, 5,82% talijanski turisti i 5,32% nizozemski turisti.</s><s>Struktura za Portugal glasi: 59,35% španjolski turisti, 19,13% britanski turisti, 9,20% njemački turisti, 7,52% francuski turisti, te 4,80% nizozemski turisti.</s><s>Struktura za Republiku Hrvatsku glasi: 25,23% njemački turisti, 13,91% češki turisti, 13,34% slovenski turisti, 12,31% talijanski turisti i 11,59% austrijski turisti.</s><s>Podaci u tekućim cijenama, milionima USD; 6. UVINDi - ovo je strukturirani podatak, pomoću kojeg će se ispitivati hipoteza o važnosti robnog uvoza kao pokazatelja životnog standarda, o čemu ovisi turistička potrošnja na receptivnom turističkom tržištu.</s><s>Što je robni uvoz emitivnih turističkih zemalja viši, to je veća turistička potrošnja na receptivnom turističkom tržištu.</s><s>U radu se polazi od pretpostavke da najznačajniji utjecaj ima pet emitivnih turističkih tržišta, čiji robni uvoz ulazi u strukturirani pokazatelj UVINDi.</s><s>UVINDi sam izračunala za svaku zemlju prema udjelu noćenja pet glavnih emitivnih tržišta u ukupnom broju noćenja te zemlje za 1999.godinu.</s><s>Struktura za Španjolsku glasi: 45,96% njemački turisti, 35,60% britanski turisti, 7,30% francuski turisti, 5,82% talijanski turisti i 5,32% nizozemski turisti.</s><s>Struktura za Portugal glasi: 59,35% španjolski turisti, 19,13% britanski turisti, 9,20% njemački turisti, 7,52% francuski turisti, te 4,80% nizozemski turisti.</s><s>Struktura za Republiku Hrvatsku glasi: 25,23% njemački turisti, 13,91% češki turisti, 13,34% slovenski turisti, 12,31% talijanski turisti i 11,59% austrijski turisti.</s><s>Podaci u tekućim cijenama, milionima USD;</s>\n<s>7. AUTOINDi - broj registriranih automobila na pet glavnih emitivnih tržišta za receptivnu turističku zemlju.</s><s>I ova varijabla se koristi kao pokazatelj životnog standarda, te sam i za nju prikupila podatke u strukturiranom obliku; podaci su u tisućama automobila; 8. DEVSTi – otkup deviza od stranih fizičkih osoba; ova varijabla ispitivana je na primjeru Republike Hrvatske; podaci u tekućim cijenama, milionima USD; 9. SEKHi - promet sektora Hoteli i restorani (sektor H) u strukturi bruto domaćeg proizvoda; podaci u tekućim cijenama, milionima USD.</s><s>U gore navedenoj podatkovnoj bazi najviše je vrijednosnih podataka, a oni su izraženi u tekućim cijenama, u milionima USD.</s><s>Ova pretpostavka se može prihvatiti, budući su u pitanju različiti vrijednosni podaci, koje bi za izračunavanje u stalnim cijenama trebalo deflacionirati različitim indeksima cijena.</s><s>Preračunavanjem svih podataka u američke dolare (USD) u značajnoj je mjeri praćeno kretanje rasta cijena u promatranim zemljama.</s><s>Tako je koeficijent korelacije kretanja inflacije i deviznog tečaja ESC/USD iznosio za Portugal 0.97; koeficijent korelacije kretanja inflacije i deviznog tečaja ESP/USD iznosio je za Španjolsku 0.98; dok je koeficijent korelacije kretanja inflacije i deviznog tečaja KN/USD iznosio za Republiku Hrvatsku 0.99 (vidi Prilog 49).</s><s>Za prikupljanje podataka koristila sam publikacije nacionalnih centralnih banaka i državnih zavoda za statistiku:</s>\n<s>− Republika Hrvatska - publikacije Hrvatske narodne banke i Državnog zavoda za statistiku: Bilten Hrvatske narodne banke, različiti brojevi; Statistički ljetopis Republike Hrvatske, različiti brojevi, Priopćenja Državnog zavoda za statistiku; − Španjolska – publikacije Državnog zavoda za statistiku (INE) i baza podataka Tempus, publikacije centralne banke ;</s>\n<s>− Portugal – publikacije Državnog zavoda za statistiku (INE), publikacije centralne banke.</s><s>6.2.2.</s><s>ANALIZA MODELA TURISTIČKIH PRIHODA Prvi korak u analizi bio je izračun korelacijske matrice za varijable POTi, TEČi, DOLTURi, NOCTURi, BDPINDi, UVINDi, AUTIINDi, DEVSTi i SEKHi.</s><s>Prema očekivanju korelacijske matrice su pokazale veliku međusobnu zavisnost pojedinih varijabli, što je potrebno ispitati prije uključivanja nezavisnih varijabli u jednadžbu višestruke regresije.</s><s>Izdvajam značajnije koeficijente korelacije koje je potrebno uzeti u obzir prilikom formiranja modela (vidi Tablicu 10).</s><s>Iz podataka slijedi da su varijable pokazatelji životnog standarda stanovništva u emitivnim turističkim zemljama međusobno jako korelirani, te je potrebno odabrati jednu od varijabla između BDPINDi, UVINDi ili AUTIINDi , koja će se uključiti u model.</s><s>Varijabla AUTIINDi ima slabiju korelacijsku vezu sa varijablom POTi, u odnosu na BDPINDi i UVINDi te se stoga neće uključiti u polazni regresijski model.</s><s>Jaka korelacijska veza između varijabli DOLTURi i NOCTURi, DEVSTi i SEKHi, ukazuje da su te varijable međusobno izrazito zavisne, te je potrebno uključiti samo jednu od varijabli u model.</s><s>S obzirom na cilj istraživanja u model ću uključiti varijablu NOCTURi.</s><s>Tablica 10.</s><s>Parcijalni koeficijenti korelacije Parcijalni koeficijent korelacije</s>\n<s>Pojašnjenost turističkih prihoda u platnoj bilanci pomoću varijabli TEČi, NOCTURi, BDPINDi i UVINDi, te binarnih varijabli D2, D3 i D4 je jako dobra.</s><s>Sve varijable u modelu pojašnjavaju oko 96% varijabilnosti turističkih prihoda na primjeru Republike Hrvatske.</s><s>Visok udio pojašnjene varijance zavisne varijable pomoću nezavisnih varijabli potvrđuje i korigirani koeficijent determinacije (0,94233).</s><s>Izračunati koeficijenti regresije su koeficijenti elastičnosti i govore o relativnom značenju pojedine varijable na kretanje turističkih prihoda.</s><s>Koeficijent regresije b1 govori ako tečaj hrvatske valute u odnosu na američki dolar aprecira za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, prihodi od turizma će se u prosjeku smanjiti za 0,734%, što je očekivana tendencija koja ima neelastični karakter.</s><s>Utjecaj tečaja na kretanje turističkih prihoda najistaknutiji je u Republici Hrvatskoj, u odnosu na Španjolsku i Portugal.</s><s>Koeficijent regresije b2 govori ako se broj noćenja turista poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, prihodi od turizma će se povećati za 0,370%.</s><s>I ovdje je riječ o neelastičnom odnosu, budući je koeficijent elastičnosti manji od 1. Slični zaključci, s obzirom na tendenciju i elastičnost, vrijede i za Španjolsku i Portugal.</s><s>Što se tiče povezanosti kretanja životnog standarda na emitivnim turističkim tržištima i turističkih prihoda na receptivnim turističkim tržištima, tendencije kretanja i elastičnost je različita za promatrane zemlje.</s><s>To se može objasniti različitom strukturom emitivnih turističkih tržišta, prema životnom standardu, za Republiku Hrvatsku, te Španjolsku i Portugal.</s><s>Glavna emitivna turistička tržišta za Španjolsku i Portugal su razvijene zemlje Europske Unije (Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, Italija) u kojima se turistički proizvod uključuje u proizvod široke potrošnje (dohodovni koeficijent –0,7 do 0,5).</s><s>U Republici Hrvatskoj glavna emitivna tržišta, osim Njemačke, Italije i Austrije, su Slovenija i Češka Republika kod kojih turistički proizvod spada u kategoriju luksuznih roba (dohodovni koeficijent 1 do 1,8).</s>\n<s>Iz analize regresijskog koeficijenta b3 za Republiku Hrvatsku slijedi, ako se bruto domaći proizvodi na glavnih pet emitivnih turističkih tržišta povećaju za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, dolazi do smanjenja turističkih prihoda u Republici Hrvatskoj u prosjeku za 0,261%.</s><s>Predznak ovog koeficijenta nije u skladu sa teorijskom postavkom modela, a može se objasniti pretpostavkom da će turisti sa emitivnih tržišta sa nižim životnim standardom u tom slučaju odabrati neku drugu turističku destinaciju.</s><s>Slični zaključci vrijede i kod objašnjenja koeficijenta regresije b4, koji govori ako se uvoz na pet glavnih emitivnih turističkih tržišta za Republiku Hrvatsku poveća za 1%, što ujedno znači da je došlo do povećanja životnog standarda, uz ostale nepromijenjene varijable, dolazi do smanjenje turističkih prihoda u Republici Hrvatskoj prosječno za oko 2,042%.</s><s>Iz t vrijednosti, na primjeru Republike Hrvatske, se vidi da su parcijalni koeficijenti regresije za varijable NOCTURi i D4 statistički značajno različiti od nule na razini 5% signifikantnosti.</s><s>Koeficijenti za varijable USDKNi, BDPINDi, UVINDi, D2 i D3 nisu statistički značajni, što znači da ovi koeficijenti zasebno nemaju utjecaj na kretanje turističkih prihoda.</s><s>Budući je vrijednost izračunatog F testa veća od tablične vrijednosti, sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih prihoda, te se odbija nulta hipoteza da je R2=0.</s>\n<s>Na primjeru Španjolske svi parcijalni koeficijenti regresije imaju ispravne predznake, s obzirom na teorijske pretpostavke modela.</s><s>Iz t vrijednosti slijedi da su parcijalni koeficijenti regresije statistički značajno različiti od nule za varijable NOCTURi, BDPINDi, D3 i D4, dok ostali koeficijenti nemaju utjecaj na kretanje turističkih prihoda.</s><s>I za Španjolsku je vrijednost F testa visoka, što znači da sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih prihoda.</s><s>Slični zaključci vrijede i za Portugal.</s><s>S obzirom na multikolinearnost može se izvesti zaključak da postoji multikolinearnost između nezavisnih varijabli.</s><s>Ovaj zaključak slijedi iz relativno visokih parcijalnih koeficijenata korelacije između varijabli u modelu, relativno visokog koeficijenta determinacije uz mali broj značajnih nezavisnih varijabli prema t-testu, te visokim apsolutnim vrijednostima VIF pokazatelja multikolinearnosti.</s><s>Jedan od mogućih pristupa rješenju ovog problema je u smanjenju broja varijabli u modelu, što će biti učinjeno u idućim koracima modeliranja (Gujarati, 1992, str.303).</s><s>Iz dijagrama rasipanja standardiziranih reziduala i procijenjenih vrijednosti slijedi da se točke nalaze unutar horizontalnog pojasa, što upućuje da je zadovoljena pretpostavka homoskedastičnosti.</s>\n<s>Za Republiku Hrvatsku i Portugal prema Durbin-Watsonovom d-testu nije prisutna autokorelacija, dok je u modelu Španjolske prisutna (d=0,83513) Iz analize modela slijedi da je potrebno isključiti jednu od varijabli pokazatelja životnog standarda BDPINDi ili UVINDi.</s><s>Iz rezultata polaznog modela je vidljivo da je u modelu potrebno zadržati varijablu BDPINDi, a isključiti varijablu UVINDi.</s>\n<s>Rezutlati ovog koraka modeliranja dani su u tablici 12.</s><s>Tablica 12.</s><s>Rezultati modela regresijske analize turističkih prihoda (2. korak) REPUBLIKA</s>\n<s>Izvor podataka: Prilog 46, Prilog 47, Prilog 48.</s><s>Pojašnjenost turističkih prihoda u platnoj bilanci isključenjem jedne nezavisne varijable minimalno se smanjila za sve tri zemlje.</s><s>Varijable TEČi, NOCTURi, BDPINDi i binarne varijable D2, D3 i D4 pojašnjavaju oko 95% varijabilnosti turističkih prihoda Republike Hrvatske, te oko 99% varijabilnosti turističkih prihoda u Španjolskoj i Portugalu.</s><s>Izračunati koeficijenti regresije su prema predznacima i veličinama u skladu sa zaključcima početnog modela.</s><s>Tako koeficijenti regresije b1 govore ako tečaj nacionalne valute u odnosu na američki dolar aprecira za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, prihodi od turizma će se u prosjeku smanjiti najviše u Republici Hrvatskoj (za oko 0,493%), a najmanje u Portugalu (za oko 0,376%).</s>\n<s>Najznačajniji utjecaj noćenja turista na turističke prihode je u Portugalu.</s><s>Ako se broj noćenja turista poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, doći će do povećanja turističkih prihoda u prosjeku za oko 0,485%.</s><s>Utjecaj životnog standarda na kretanje turističkih prihoda je u Španjolskoj i Portugalu elastičan i pozitivnog predznaka, dok je u Republici Hrvatskoj neelastičan i negativnog predznaka.</s><s>Najznačajniji utjecaj uočava se na primjeru Španjolske; ako se bruto domaći proizvod na glavnim emitivnim turističkim tržištima poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, doći će do povećanja turističkih prihoda u prosjeku za oko Iz t vrijednosti, na primjeru Republike Hrvatske, se vidi da su parcijalni koeficijenti regresije za varijable NOCTURi i D4 statistički značajno različiti od nule na razini 5% signifikantnosti.</s><s>Koeficijenti za varijable USDKNi, D2 i D3 nisu statistički značajni, što znači da ovi koeficijenti zasebno nemaju utjecaj na kretanje turističkih prihoda.</s><s>Budući je vrijednost izračunatog F testa veća od tablične vrijednosti, sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih prihoda, te se odbija nulta hipoteza da je R2=0. Na primjeru Španjolske svi parcijalni koeficijenti regresije imaju ispravne predznake, s obzirom na teorijske pretpostavke modela.</s><s>Iz t vrijednosti slijedi da su parcijalni koeficijenti regresije statistički značajno različiti od nule za varijable NOCTURi, BDPINDi, D3 i D4, dok ostali koeficijenti nemaju utjecaj na kretanje turističkih prihoda.</s><s>I za Španjolsku je vrijednost F testa visoka, što znači da sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih prihoda.</s>\n<s>Na primjeru Portugala svi parcijalni koeficijenti regresije također imaju ispravne predznake, a iz t vrijednosti slijedi zasebno statističko značenje za varijable NOCTURi i BDPINDi.</s><s>Vrijednost F testa je za Portugal visoka.</s><s>Za Republiku Hrvatsku i Portugal prema Durbin-Watsonovom d-testu nije prisutna autokorelacija, dok je u modelu Španjolske i dalje prisutna (d=0,794).</s><s>U modelu je i dalje prisutna multikolinearnost.</s>\n<s>Iz analize modela slijedi da je, zbog rezultata modeliranja, potrebno isključiti još jednu varijablu i to TEČi.</s><s>Razlog isključenju ove varijable je u relativno visokoj koreliranosti sa varijablom BDPINDi, što je vidljivo u Tablici 10.</s>\n<s>Pojašnjenost turističkih prihoda u platnoj bilanci isključenjem još jedne nezavisne varijable minimalno se smanjila za sve tri zemlje.</s><s>Varijable NOCTURi, BDPINDi i binarne varijable D2, D3 i D4 pojašnjavaju i dalje oko 95% varijabilnosti turističkih prihoda Republike Hrvatske, te oko 99% varijabilnosti turističkih prihoda u Španjolskoj i Portugalu.</s><s>Visok udio pojašnjene varijance zavisne varijable pomoću nezavisnih varijabli potvrđuju i korigirani koeficijenti determinacije.</s>\n<s>Iz t vrijednosti, na primjeru Republike Hrvatske, se vidi da su parcijalni koeficijenti regresije za varijable NOCTURi i D4 statistički značajno različiti od nule na razini 5% signifikantnosti.</s><s>Koeficijenti za varijable BDPINDi, D2 i D3 nisu statistički značajni, što znači da ovi koeficijenti zasebno nemaju utjecaj na kretanje turističkih prihoda.</s><s>Budući je vrijednost izračunatog F testa veća od tablične vrijednosti, sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih prihoda.</s><s>Na primjeru Španjolske svi parcijalni koeficijenti regresije imaju ispravne predznake, s obzirom na teorijske pretpostavke modela.</s><s>Iz t vrijednosti slijedi da su parcijalni koeficijenti regresije statistički značajno različiti od nule za varijable NOCTURi, BDPINDi, D3 i D4, dok ostali koeficijenti nemaju utjecaj na kretanje turističkih prihoda.</s><s>I za Španjolsku je vrijednost F testa visoka, što znači da sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih prihoda.</s>\n<s>Na primjeru Portugala svi parcijalni koeficijenti regresije imaju ispravne predznake, a iz t vrijednosti slijedi zasebno statističko značenje za varijable NOCTURi i BDPINDi.</s><s>Vrijednost F testa je i za Portugal visoka.</s><s>Za Republiku Hrvatsku i Portugal prema Durbin-Watsonovom d-testu nije prisutna autokorelacija, dok je u modelu Španjolske i dalje prisutna (d=0,67201).</s><s>Početni model turističkih prihoda modeliranjem je pokazao najbolje statističke rezultate dodatnim isključenjem varijable NOCTURi.</s><s>Završni model glasi: BDPIND</s>\n<s>Rezultati statističkog provjeravanja modela prikazani su u tablici 14.</s><s>Tablica 14.</s><s>Rezultati modela regresijske analize turističkih prihoda (4. korak) REPUBLIKA</s>\n<s>Završni model turističkih prihoda sadrži varijablu BDPINDi i binarne varijable D2, D3 i D4.</s><s>Iz tablice je vidljivo da su t vrijednosti za sve parcijalne koeficijente regresije veći od tabličnih t vrijednosti, što znači da sve varijable, za sve tri zemlje, imaju značajan zasebni utjecaj na zavisnu varijablu, turističke prihode.</s><s>Isto tako iz F testa slijedi, da zajednički sve nezavisne varijable utječu na kretanje turističkih prihoda.</s><s>Iz parcijalnih koeficijenata regresije je vidljivo da je relativni utjecaj životnog standarda na turističke prihode najizraženiji u Španjolskoj.</s><s>Ako se životni standard poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, turistički prihodi se u prosjeku povećaju za oko 2%.</s><s>Nedostatak ovog modela za analizu i predviđanje turističkih prihoda je svakako u malom broju varijabli i izraženom problemu autokorelacije, unatoč ostalim statističkim ocjenama.</s><s>Podaci dokazuju da životni standard na emitivnim turističkim tržištima ima najznačajniji utjecaj na kretanje turističkih prihoda između promatranih varijabli.</s><s>6.3.</s><s>MODEL TURISTIČKIH RASHODA</s>\n<s>Polaznu bazu podataka za formiranje modela turističkih rashoda iz platne bilance, u ovom radu, čine slijedeće nezavisne varijable: kretanje bruto domaćeg proizvoda (BDPi), intervalutarnog tečaja američkog dolara i nacionalne valute (TEČi), te utjecaj sezone (Di).</s><s>Model turističkih rashoda dan je u obliku potencijske funkcije i glasi: BDP</s>\n<s>ROT - turistički rashodi domicilnog stanovništva od turizma; TEČ - intervalutarni odnos američkog dolara i domicilne valute;</s>\n<s>- regresijski koeficijenti koji govore za koliko se postotaka promijeni zavisna varijabla, ako se pojedina nezavisna varijabla poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable;</s>\n<s>Iz navedenog slijede osnovne zakonitosti modela: ako tečaj domicilne valute, aprecira povećavaju se turistički rashodi; ako se poboljša životni standard na domaćem tržištu sve se veći broj stanovnika uključuje u turistička putovanja i povećavaju se turistički rashodi.</s><s>Izvođenjem i testiranjem polaznog modela, na primjeru Portugala, Republike Hrvatske i Španjolske dobiti će se finalni model iz kojeg će neke od varijabli biti isključene, budući da utječu na pogrešne statističke zaključke i uzrokuju pojavu statističkih pogrešaka.</s><s>6.3.1.</s><s>IZBOR PODATAKA ZA MODEL TURISTIČKIH RASHODA Za potrebe regresijske analize prikupila sam kvartalne podatke za razdoblje od 1995. do 2001.godine za sve tri konkurentne turističke zemlje Portugal, Republiku Hrvatsku i Španjolsku.</s>\n<s>Podatkovna baza za sve tri zemlje sastoji se od slijedećih varijabli: 1. ROTi - rashodi od turizma, tekuće cijene, u milionima USD.</s><s>Kvartalni podaci su preuzeti iz publiciranih platnih bilanci dotičnih zemalja; 2. TEČi (USDKNi, USDESCi i USDESPi) - intervalutarni odnosi američkog dolara (USD) i domicilne valute (KN-hrvatska kuna; ESC-portugalski escudo; ESP- španjolska peseta).</s><s>3. BDPi – bruto domaći proizvod na domaćem tržištu; podaci u tekućim cijenama, milionima USD.</s>\n<s>Pojašnjenost turističkih rashoda u platnoj bilanci pomoću varijabli TEČi, BDPi i binarnih varijabli D2, D3 i D4 je dobra.</s><s>Sve varijable u modelu pojašnjavaju oko 62% varijabilnosti turističkih rashoda Republike Hrvatske, 99% varijabilnosti turističkih rashoda Španjolske i 97% varijabilnosti turističkih rashoda Portugala.</s><s>Izračunati koeficijenti regresije su koeficijenti elastičnosti i govore o relativnom značenju pojedine varijable na kretanje turističkih rashoda.</s><s>Koeficijent regresije b1 govori o značenju bruto domaćeg proizvoda, kao pokazatelja životnog standarda domicilnog stanovništva, na kretanje turističkih rashoda.</s><s>Iz analize slijedi ako se bruto domaći proizvod Republike Hrvatske poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, turistički rashodi će se u prosjeku povećati za 1.365%, u Španjolskoj za 1.795%, a u Portugalu za 1.012%.</s><s>Ovi podaci potvrđuju tezu da u svim promatranim zemljama turistički proizvod spada u kategoriju luksuznih roba.</s>\n<s>Koeficijent regresije b2 govori ako tečaj hrvatske valute u odnosu na američki dolar aprecira za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, rashodi od turizma će se u prosjeku smanjiti za 0.577%.</s><s>Očekivani trend kretanja međuovisnosti tečaja i turističkih rashoda potvrđen je na primjeru Španjolske, dok je u Republici Hrvatskoj i Portugalu negativan.</s><s>Iz t vrijednosti, na primjeru Republike Hrvatske, se vidi da su svi parcijalni koeficijenti regresije za varijable BDPi, USDKNi, D2, D3 i D4 statistički značajno različiti od nule na razini 5% signifikantnosti.</s><s>Budući je vrijednost izračunatog F testa veća od tablične vrijednosti, sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih rashoda s 5% signifikatnosti, te se odbija nulta hipoteza da je R2=0. Na primjeru Španjolske svi parcijalni koeficijenti regresije osim USDESPi su statistički značajno različiti od nule.</s><s>I za Španjolsku je vrijednosti F testa visoka, što znači da sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih rashoda.</s><s>Na primjeru Portugala svi parcijalni koeficijenti regresije osim USDESCi i D2 su statistički značajno različiti od nule.</s><s>I za Portugal je vrijednosti F testa visoka, što znači da sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih rashoda.</s><s>Za Republiku Hrvatsku i Španjolsku prema Durbin-Watsonovom d-testu nije prisutna autokorelacija, dok je u modelu Portugala prisutna (d=0.92425).</s><s>U modelu nije prisutan problem heteroskedastičnosti.</s><s>S obzirom na visoke pojedinačne vrijednosti t-statistike i F vrijednosti, može se pretpostaviti da u modelu nije prisutan problem multikolinearnosti.</s><s>U idućem koraku modeliranja iz analize je isključena varijabla TEČi, kako bi se ispitala prihvatljivost pojednostavljenog modela, te su ponovljeni koraci izračuna i analize bitnih parametara.</s>\n<s>Rezutati modeliranja za sve tri konkurentne zemlje dani su u tablici 16.</s><s>Tablica 16.</s><s>Rezultati modela regresijske analize turističkih rashoda (2.korak) REPUBLIKA</s>\n<s>Pojašnjenost turističkih rashoda u platnoj bilanci pomoću varijabli BDPi i binarnih varijabli D2, D3 i D4 je i dalje dobra, osim za Republiku Hrvatsku.</s><s>Sve varijable u modelu pojašnjavaju oko 40% varijabilnosti turističkih rashoda Republike Hrvatske, 99% varijabilnosti turističkih rashoda Španjolske i 97% varijabilnosti turističkih rashoda Portugala.</s>\n<s>Koeficijent regresije b1 govori o značenju bruto domaćeg proizvoda, kao pokazatelja životnog standarda domicilnog stanovništva, na kretanje turističkih rashoda.</s><s>Iz analize slijedi ako se bruto domaći proizvod Republike Hrvatske poveća za 1%, uz ostale nepromijenjene varijable, turistički rashodi će se u prosjeku povećati za 1.448%, u Španjolskoj za 1,387%, a u Portugalu za 1,021%.</s><s>I ovi podaci potvrđuju tezu da u svim promatranim zemljama turistički proizvod spada u kategoriju luksuznih roba.</s><s>Iz t vrijednosti, na primjeru Republike Hrvatske, se vidi da su svi parcijalni koeficijenti regresije za varijable BDPi, D2 i D4 statistički značajno različiti od nule na razini 5% signifikantnosti.</s><s>Budući je vrijednost izračunatog F testa veća od tablične vrijednosti, sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih rashoda s 5% signifikantnosti.</s><s>Na primjeru Španjolske svi parcijalni koeficijenti regresije su statistički značajno različiti od nule.</s><s>I za Španjolsku je vrijednosti F testa visoka, što znači da sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih rashoda.</s><s>Na primjeru Portugala svi parcijalni koeficijenti regresije osim D2 su statistički značajno različiti od nule.</s><s>I za Portugal je vrijednosti F testa visoka, što znači da sve nezavisne varijable zajednički utječu na kretanje turističkih rashoda.</s>\n<s>Modeli turističkih prihoda i rashoda dokazuju da je ključna varijabla za turizam, u suvremenim uvjetima, kretanje životnog standarda stanovništva.</s><s>Pri tome je potrebno upozoriti da su zaključci izvedeni na primjeru mediteranskih turističkih zemalja Portugala, Republike Hrvatske i Španjolske, i da bi testirane hipoteze bile drukčije za zemlje koje razvijaju različite oblike turizma i koje se nalaze na različitom stupnju ekonomskog razvoja.</s><s>Na primjeru odabranih zemalja je dokazano da poboljšanje općih ekonomskih uvjeta i ekonomske stabilnosti u svijetu predstavljaju siguran pokazatelj za povećanje turističke potrošnje i povećanje turističkih prihoda u platnoj bilanci.</s><s>S druge strane, očekivanje ekonomskih kriza i recesije predstavljaju siguran pokazatelj za opadanje turističke potrošnje i smanjenje turističkih prihoda u platnoj bilanci.</s><s>Nosioci ekonomske politike moraju voditi računa o ovim zakonitosti za ukupnu ekonomsku stabilnost nacionalne ekonomije.</s><s>7. ZAKLJUČAK</s>\n<s>Značaj, karakteristike i posljedice međunarodne razmjene tematika je koja zaokuplja pažnju ekonomista već stoljećima.</s><s>Evolucijom uvjeta poslovanja, razvijaju se i dopunjavaju spoznaje vezane uz poslovanja u nacionalnim i globalnim okvirima.</s><s>U suvremenim uvjetima globalizacije ističe se značaj svjetskog tržišta roba, usluga i kapitala.</s><s>Brojna istraživanja dokazuju da otvorene privrede, prilagođene globalnim uvjetima poslovanja, ostvaruju brži rast bruto nacionalnog proizvoda i više stope rasta.</s><s>To ujedno znači povećanje životnog standarda stanovništva, što pozitivno utječe na povećanje turističkih pokazatelja, a posebno turističke potrošnje.</s><s>Područje usluga sve se više nameće kao jedan od ključnih faktora u svjetskoj ekonomskoj razmjeni.</s><s>Dominacijom usluga postepeno se napušta koncept koncentracije i stvaraju široke mogućnosti dekoncentracije razvoja, kao prevladavajućeg načela u novom svjetskom ekonomskom poretku.</s><s>Globalizacija mijenja prirodu međunarodne razmjene robe i usluga, pa tako i međunarodnog turizma.</s>\n<s>Turizam predstavlja značajan “kanal”, koji poboljšava otvorenost ekonomije.</s><s>Priliv i odliv od međunarodnog turizma kategorije su koje imaju direktne i multiplikativne efekte na nacionalni proizvod.</s><s>Povećanje priliva od međunarodnog turizma utječe na povećanje nacionalnog proizvoda, dok povećanje odliva od međunarodnog turizma utječe na njegovo smanjenje.</s><s>Iz navedenog proizlazi da receptivne i emitivne turističke zemlje koriste turizam i turističku potrošnju kao instrument za uravnotežavanje osnovnih makroekonomskih kategorija: bruto nacionalnog proizvoda, zaposlenosti, cijena i međunarodne razmjene.</s><s>U platnoj bilanci turizam se prikazuje unutar pozicije putovanja-turizam i obuhvaća ukupnu potrošnju nerezidenata tijekom boravka u turističkoj zemlji, za period kraći od jedne godine.</s><s>Slijedi da je podatak o deviznom prilivu od putovanja povezan sa pojmom turističke potrošnje, što je korišteno prilikom izrade modela turističkih prihoda.</s><s>Većina zemalja prihvatila je metodologiju platne bilance prema 5. izdanju Priručnika o platnim bilancama.</s><s>Na primjeru Republike Hrvatske, Španjolske i Portugala je prikazano da ove zemlje koriste navedenu metodologiju, koju su prilagodile vlastitim potrebama i mogućnostima prikupljanja podataka.</s><s>Razlike proizlaze prvenstveno u načinu prikupljanja podataka i primjenjenom obrascu dezagregiranja turističkih podataka.</s><s>Na primjeru Republike Hrvatske i odabranih turističkih zemalja Španjolske i Portugala je dokazano da devizni priliv od turizma predstavlja značajan faktor uravnoteženja deficita robne razmjene, što vrijedi i za većinu drugih receptivnih turističkih zemalja.</s><s>Zemlje sa najvišim neto deviznim prilivom od turizma su značajne turističke receptivne zemlje.</s><s>Što su zemlje na nižem stupnju gospodarskog razvoja, to pozitivan neto devizni efekt od turizma značajnije doprinosi pokrivanju robnog deficita.</s><s>Zemlje sa najvećim negativnim neto deviznim efektom od turizma su značajne turističke emitivne zemlje, koje uglavnom imaju suficite u bilanci robne razmjene.</s>\n<s>Suvremeni turizam u Republici Hrvatskoj razvija se od druge polovice prošlog stoljeća sukladno političkim, gospodarskim i kulturnim uvjetima u kojima se nalazila Republika Hrvatska.</s><s>Kretanje turističkih i gospodarskih pokazatelja Republike Hrvatske potvrđuje hipotezu o značajnom utjecaju političkog rizika na kretanje turističkih tijekova.</s><s>Tako se razdoblje između 1990-1995. godine može nazvati atipičnim razdoblje za razvoj turizma, zbog ratnih sukoba, što je značajno smanjilo turistički promet i utjecalo na pad svih makroekonomskih pokazatelja.</s><s>To je i razlog što je u komparativnoj analizi dan naglasak na razdoblje od 1995-2001. godine.</s>\n<s>Ekonomska situacija u Republici Hrvatskoj ukazuje da temeljni problemi hrvatskog gospodarstva proizlaze prvenstveno iz nedovoljne konkurentnosti nacionalne ekonomije, koja generira povećanje inozemne zadužnosti, rast deficita platne bilance, rast unutarnje nelikvidnosti i gubitaka, te rast nezaposlenosti.</s><s>Navedeni problemi velikim dijelom proizlaze iz akumuliranja efekata neučinkovite privatizacije i restrukturiranja poduzeća, visoke etatizacije ekonomskih odnosa, te ekonomske i političke izoliranosti Republike Hrvatske do sredine devedesetih godina.</s><s>Rješenje se nalazi u globalizaciji i povećanju stupnja otvorenosti hrvatskog gospodarstva i to kroz smanjenje ekonomskog i neekonomskog rizika za strana ulaganja, povećanje otvorenosti i transparentnosti ekonomije.</s><s>Prihvaćanje, odnosno prilagodba ovih promjena nužna je za Hrvatsku u približavanju jedinstvenom europskom ekonomskom prostoru.</s><s>U dolazećem razdoblju potrebno je staviti veći naglasak na dinamičan razvoj tercijarnim djelatnosti, pri čemu bi turizam zbog svojih komparativnih prednosti u odnosu na ostale sektore hrvatskog gospodarstva, trebao zauzeti istaknuto mjesto.</s><s>Pozicija Putovanja-turizma evidentira se u platnoj bilanci Republike Hrvatske, koja se objavljuje od 1993. godine i to u mjesečnim, kvartalnim i godišnjim podacima.</s><s>Hrvatska narodna banka, u suradnji sa stručnjacima iz Međunarodnog monetarnog fonda, kontinuirano radi na usklađivanju i unapređenju metodologije praćenja turističkih podataka.</s><s>Do sada su korištene tri metodologije: metodologija zasnovana na otkupu i prodaji deviza, prijelazna metodologija i metodologija zasnovana na anketiranju.</s><s>Metodologija zasnovana na anketiranju pokazala je najveću obuhvatnost pri prikupljanju podataka, čime su značajno smanjeni efekti “sive ekonomije” u međunarodnom turizmu.</s><s>Na tom području Republika Hrvatska je unaprijedila platnobilančnu metodologiju u odnosu na Španjolsku i Portugal.</s><s>Hrvatska je receptivna turistička zemlje i neto prihodi od turizma predstavljaju značajan doprinos za uravnoteženje salda tekuće bilance.</s><s>U platnoj bilanci Republike Hrvatske izražen je negativan trend povećanja rashoda od uvoza robe, koji rastu uz 6% višu godišnju stopu u odnosu na izvoz robe.</s><s>Iz strukturne analize platne bilance Republike Hrvatske proizlazi značenje uslužnog sektora i turizma za postizanje vanjske ravnoteže.</s><s>Komparativna analiza gospodarskih i turističkih pokazatelja s aspekta platne bilance za Republiku Hrvatsku i konkurentne turističke zemlje Španjolsku i Portugal potvrdila je hipotezu da je turizam značajan izvor deviznih sredstava za receptivne turističke zemlje.</s><s>Isto tako turizam značajno doprinosi uravnoteženju platne bilance promatranih zemalja, te postizanju makroekonomske stabilnosti.</s>\n<s>Među konkurentnim zemljama najrazvijena je Španjolska, prema turističkim i ekonomskim pokazateljima; sljedi Portugal, dok je Republika Hrvatska najslabije razvijena.</s><s>S aspekta turizma, Republika Hrvatska mora povećati devizni priliv od turizma i to prvenstveno povećanjem potrošnje stranih turista za kvalitetniji turistički proizvod.</s><s>Korištenjem višestruke regresijske analize formiran je model turističkih prihoda i rashoda iz platne bilance, koji su aplicirani na primjeru Republike Hrvatske, Španjolske i Portugala.</s><s>Iz analize slijedi prihvaćanje hipoteze o značenju varijable životnog standarda stanovništva na emitivnom turističkom tržištu za povećanje turističke potrošnje i turističkih prihoda u platnim bilancama receptivnih turističkih zemalja.</s><s>Na primjeru odabranih zemalja je dokazano da poboljšanje općih ekonomskih uvjeta i ekonomske stabilnosti u svijetu predstavljaju siguran pokazatelj za povećanje turističke potrošnje i povećanje turističkih prihoda u platnoj bilanci.</s><s>S druge strane, očekivanje ekonomskih kriza i recesije predstavljaju siguran pokazatelj za opadanje turističke potrošnje i smanjenje turističkih prihoda u platnoj bilanci.</s><s>Nosioci ekonomske politike moraju voditi računa o ovim zakonitostima prilikom planiranja i predviđanja kretanja turističkih prihoda i rashoda u platnoj bilanci.</s>\n<s>Izvor: World Economic Outlook 2001, 2001; vlastiti izračun URL: http://www.imf.org/external/pubs/ft/weo/2002/01/dana/w1.csv PRILOG 2. Svijet, robna razmjena - izvoz, regionalna distribucija, u bilionima USD Godine</s>\n<s>Izvor: International Trade Statistics, 2001, str.44 PRILOG 4. Vrijednost i stope rasta svjetskog izvoza roba, komercijalnih usluga i ukupnog svjetskog izvoza za razdoblje 1989-2000.</s>\n<s>Izvor: Statistics on International Trade in Services, OECD, Eurostat, 2001, 51 str., (URL: http://www.oecd.org/xls/M00017000/M00017036.xls); vlastiti izračun PRILOG 9. Kretanje stavke robe i usluge u platnim bilancama za svijet i EU, u milionima USD Godina</s>\n<s>Izvor: Statistics on International Trade in Services, OECD, Eurostat, 2001, 51 str., (URL: http://www.oecd.org/xls/M00017000/M00017036.xls); vlastiti izračun PRILOG 10.</s><s>Odnos turističke bilance, bilance usluga i robne bilance za svijet i EU Godina</s>\n<s>Izvor: International Trade Statistics, 2001, str.175 PRILOG 29.</s><s>Robni izvoz i uvoz po stanovniku za odabrane zemlje Španjolska</s>\n<s>Izvor: International Trade Statistics, 2001, str.175 PRILOG 31.</s><s>Izvoz i uvoz po stanovniku komercijalnih usluga za odabrane zemlje Godina</s>\n<s>Izvor: Hrvatska narodna banka, baza podataka PRILOG 33.</s><s>Udio sektora Hoteli i restorani u bruto nacionalnom proizvodu Hrvatske, u milionima USD Godina</s>\n<s>Izvor: Tomas 94-Stavovi i potrošnja turista u Hrvatskoj, 1994, str.42; vlastiti izračun PRILOG 39.</s><s>Prosječna dnevna potrošnja turista – Tomas 97 Pokazatelj</s>\n<s>Izvor: Tomas 97-Stavovi i potrošnja turista u Hrvatskoj, 1997, str.50; vlastiti izračun PRILOG 40.</s><s>Prosječna dnevna potrošnja turista – Tomas 2001 Pokazatelj</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Hrvatske narodne banke PRILOG 42.</s><s>Strukturna analiza prihoda i rashoda od putovanja-anketna metoda, % Prihodi i rashodi od putovanja</s>\n<s>Nomenclature Generale des Activities economiques dans le Communaritees Europeenes (Međunarodna klasifikacija svih ekonomskih aktivnosti za EU) OECD</s>"}
{"dc.title": "Pan-evropski peti koridor u funkciji uključivanja Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem", "dc.creator": "Čomić, Mirjana", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_3230", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=3674&dn=", "text": "<s>Mirjana Čomić, student, izjavljujem da sam autor ovog magistarskog rada koji sam napisala pod mentorstvom prof.dr.sc. Ratka Zelenike te u skladu sa 1. stavom 21.</s><s>Člana Zakona o autorskim i srodnim pravima odobravam objavljivanje magistarskog rada na internet stranicama fakulteta.</s>\n<s>RAZVOJ SAVREMENOG EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA Važnost prometnog sistema u savremenom društvu Zajednička transportna politika Evropske Unije Osnove zajedničke transportne politke</s>\n<s>Prioritetni projekti Trans-evropske transportne mreže Multimodalnost, intermodalnost i interoperabilnost Izvori finansiranja trans-evropske transportne mreže Javno fiansiranje</s>\n<s>Bosna i Hercegovina kao samostalna država Prirodno-geografsko-demografske karakteristike Bosne i Hercegovine Makroekonomski pokazatelji bosansko-hercegovačke privrede Realni sektor</s>\n<s>Uloga i značaj razvoja prometnog sistema na rast, razvoj, zaposlenost i jačanje konkurentne pozicije već su potvrđeni na primjeru intenzivnog razvoja prometne politike i uspostavljanja Trans-evropske prometne mreže u državama članicama Evropske unije.</s><s>Njihovo povezivanje sa državama Centralne, Istočne i Jugo-istočne Evrope, a preko njih i sa azijskim kontinentom i Rusijom, sve više dobija na značaju.</s><s>Aktuelni tranzicioni proces, koji se odvija paralelno sa oporavkom fizičkih i institucionalnih kapaciteta od posljedica ratnog konflikta, još uvijek nije doveo Bosnu i Hercegovinu do statusa pridružene članice Evropske unije.</s><s>Reforme su neophodne na nivou cijelokupnog politčkog, ekonomskog i socijalnog sistema, a u kontekstu ovog rada od posebnog je značaja sektor prometa.</s><s>U tom pogledu, inicijalni koraci odnose se na inkorporiranje Pan-evropskih smjernica i ciljeva u aktuelnu nacionalnu transportnu politku te strategije i operativnih aktivnosti koje proizilaze iz toga.</s><s>Upravo radi odgovora na izazove novog milenijuma i približavanje savremenim evropskim trendovima, kao i ličnog doprinosa rastu i razvoju moje domovine, odlučila sam se za sljedeću temu magistarskog rada: PAN-EVROPSKI PETI KORIDOR U FUNKCIJI INTEGRACIJE BOSNE I HERCEGOVINE U EVROPSKI PROMETNI I PRIVREDNI SISTEM.</s><s>Navedena tema predstavlja samo jedno od brojnih neistraženih i neriješenih problema čija je stručna obrada sa ekonomskog aspekta jedan od prioritetnih inputa daljem razvoju Bosne i Hercegovine.</s>\n<s>Tranzicijski proces, koji je u većini socijalističkih zemalja počeo još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, nasilno je prekinut građanskim ratom u Bosni i Hercegovini.</s><s>Ratom razrušena država, devastirana infrastruktura, privredni kapaciteti većim dijelom uništeni, stanovništvo raseljeno, rastući socijalni konflikti koji proizilaze uglavnom iz neriješenih ekonomskih pitanja, itd. uslovili su da se ova država nalazi na margini svih aktuelnih zbivanja i kretanja u procesima regionalnih i ekonomskih integracionih procesa.</s><s>Ova balkanska država je, uprkos svom izuzetno ugodnom geografskom položaju, prirodnim bogatstvima i jeftinoj radnoj snazi još uvijek realtivno daleko od svog dugoročnog cilja uključivanja u Evropsku uniju.</s><s>Međutim, perspektive daljeg razvoja Bosne i Hercegovine kao imperativ postavljaju uspostavljanje transportne, energetske i telekomunikacione infrastrukture u skladu sa smjernicama razvoja Trans-evropske i Pan-evropske mreže.</s><s>Realizacija ovako kompleksnog problema zahtijeva ne samo dijagnosticiranje postojeće sitaucije, kako u sferi prometa, tako i u svim ostalim kompatibilnim oblastima, nego i iznalaženje adekvatnog modela prevazilaženja postojeće situacije te njeno usklađivanje sa zahtijevima i potrebama savremenog društva.</s><s>U skladu sa navedenim, slijedi definisanje problema istraživanja ovog magistarskog rada: Analizom karakteristika i identifikovanjem najvažnijih faktora razvoja prometnog sistema evropskih zemalja može se utvrditi visok stepen interaktivnog dejstva ovog sektora i šireg ekonomskog, političkog i socijalnog okruženja.</s><s>Privredni i prometni sistem Bosne i Hercegovine daleko je od optimalnog te se stoga nameće potreba detaljnog uvida u činjenično stanje te na osnovu toga predlaganje adekvatnog modela valorizacije Panevropskog transportnog koridora Vc u ovoj državi.</s><s>Apstrahovanje značaja fizičkog povezivanja sa susjednim državama i širim okruženjem može biti uzrok još izražajnijeg zaostajanja Bosne i Hercegovine za savremenim trendovima, koja u svjetlu intenzivnog rasta i razvoja susjednih država može dobiti i negativan predznak.</s><s>1.2.</s><s>Predmet istraživanja</s>\n<s>Prema navedenom, identifikujemo sljedeći predmet istraživanja ovog magistarskog rada: Istražiti i utvrditi osnovne karakteristike i faktore uspostavljanja i razvoja evropskog prometnog sistema, kako unutar zemalja Evropske unije, tako i u pravcu njihovog opravdanog povezivanja sa državama Centralne, Istočne i Jugo-istočne Evrope uspostavljanjem i razvojem mreže Pan-evropskih transportnih koridora.</s><s>U tom kontekstu, potrebno je izvršiti dijagnozu postojećeg stanja privrednog i prometnog sistema Bosne i Hercegovine, sa posebnim akcentom na faktore koji su od značaja za usklađivanje istih sa savremenim evropskim trendovima i tendencijama rasta i razvoja.</s><s>Na bazi izvršene analize i uvidom u činjenično stanje, moguće je predložiti adekvatan model valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem.</s><s>1.3.</s><s>Naučna hipoteza</s>\n<s>Uvidom u karakteristike Trans-evropske i Pan-evropske transportne mreže i njihov direktan i indirekatn uticaj na rast i razvoj prometnog i privednog sistema evropskih zemalja u cjelini, sa jedne strane, te postojećih pokazatelja i vrijednosti makroagregata prometnog sistema Bosne i Hercegovine, sa druge strane, moguće je dati prijedlog razvoja univerzalnog modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem.</s><s>Osnovnu hipotezu moguće je dopuniti i većim brojem pomoćnih hipoteza: Sumiranjem rezultata dosadašnjih istraživanja u domenu uloge i značaja koju prometni sistem ima u razvoju cjelokupnog privrednog sistema kako pojedinačne države tako i šire zajednice, bez obzira da li je riječ o razvijenim, tranzicijskim ili nerazvijenim državama, može se potvrditi opravdanost intelektualnih i materijalnih ulaganja u ovaj sektor.</s>\n<s>Proces uspostavljanja i razvoja Pan-evropske transportne mreže treba biti zasnovan na iskustvima i modelima primjenjenim u ostalim evropskim državama u realizaciji ciljeva kreiranja Trans-evropske i Pan-evropske transportne mreže.</s><s>Napredak u implementaciji projekata razvoja Pan-evropske transportne mreže u susjednim državama Jugo-istočne te Centralne i Istočne Evrope doprinjeo je marginalizaciji statusa Bosne i Hercegovine u kontekstu opšteg ekonomskog prosperiteta.</s>\n<s>Analizom i prikazivanjem osnovnih faktora i pokazatelja privredne razvijenosti Bosne i Hercegovine, može se utvrditi da je svaki dalji napredak nemoguć bez sticanja uslova za zadovoljavanje “kopenhagenskih kriterija” koji predstavljaju jedan od inicijalnih uslova za ulazak u Evropsku Uuniju.</s><s>Analizom postojećeg stepena razvijenosti prometnog sistema u Bosni i Hercegovini može se utvrditi da on kao takav djeluje kao jedan od limitirajućih faktora privrednog razvoja ove države, kako sa ekonomskog aspekta, tako i u pogledu rješavanja socijalnih problema i političkih pitanja njenog uspješnog i što skorijeg uključivanja u evropske integracione procese.</s><s>Razvojem modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u Bosni i Hercegovini možemo utvrditi značaj koji isti ima u uspješnoj realizaciji poboljšanja pokazatelja konzistentnosti prometnog sistema ove države sa Pan-evropskim standardima, što će indirektno uticati na poboljšanje opštih privrednih prilika.</s><s>Argumenti gore navedene osnovne i pomoćnih hipoteza su sljedeći: Savremene tendencije globalizacije i integracije bitno mijenjaju dosadašnji način funkcionisanja svih sfera socijalno-ekonomskog života te je u tom pogledu, neophodno izvršiti prilagovđavanja novim procesima, a na bazi usvojenih izmjenjenih sistema i standarda.</s>\n<s>Ostvarivanje osnovnih sloboda, kao jedan od početnih stadija savremenih globalizacionih i integracionih procesa, nemoguće je bez akcentiranja uloge i značaja prometnog sistema, koji u tom pogledu postaje problem čije je rješavanje od prioritetnog značaja za svaku državu.</s>\n<s>Nizak stepen razvijenosti Bosne i Hercegovine, kome se, respektujući istorijske podatke, može pripisati i karakteristika hroničnosti, još više dolazi do izražaja po okončanom građanskom ratu, neusklađenim i više puta prekidanim tranzicionim procesom, niskim nivoom makroekonomske stabilnosti, sve-prisutnom sivom ekonomijom, neriješenim socijalnim i političkim problemima i sl. te je iz tog razloga imperativ današnjice usklađivanje postojećih sistema i struktura sa evropskim.</s><s>Visok stepen međusobnog uticaja prometnog i privrednog sistema potvrđen na primjeru državaa Evropske unije argument je budućeg doprinosa izgradnje i razvoja Pan-evropskog transportnog koridora Vc usklađivanju prometnog sistema Bosne i Hercegovine sa Pan-evropskom i Trans-evropskom transportnom mrežom.</s><s>Implementacija projekata izgradnje i razvoja Pan-evropske transportne mreže može biti donekla usporena finansijskim ograničenjima, u koju su svrhu oformljeni posebni instrumenti podrške u okviru brojnih ekonomskih i regionalnih organizacija, institucija i inicijativa, kao i hibridni načini finansiranja.</s><s>Negativne manifestacije, koje su sastavni dio svakog, pa tako i procesa uspostavljanja i razvoja Pan-evropske transportne mreže se, eksploatacijom raspoloživog intelektualnog kapitala i razvojem savremenih informacionih i transportnih tehnologija, može u najmanju ruku ublažiti, čemu bi velika podrška bilo prisustvo političke i socijalne volje.</s><s>1.4.</s><s>Svrha i cilj istraživanja</s>\n<s>U skladu sa prethodno prezentovanim problemom i predmetom istraživanja te postavljenom osnovnom i pomoćnim hipotezama, svrha i cilj istraživanja u okviru ovog magistarskog rada je sljedeća:</s>\n<s>Potvrditi validnost postavljene hipoteze na bazi predloženog modela valorizacije Panevropskog transportnog koridora Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem te na osnovu naučno-utemeljenog istraživačkog procesa postaviti glavne smjernice u reformi istog, a sve u cilju sticanja uslova za uspješno i što skorije uključivanje prometnog i privrednog sistema Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.</s>\n<s>Neka od važnijih pitanja na koje je, u ostvarenju svrhe i cilja ovog naučno- istraživačkog rada, neophodno dati adekvatan odgovor su sljedeća pitanja: Koja je uloga prometnog sistema u savremenom društvu?</s><s>Koji su stubovi zajedničke transportne politike Evropske unije?</s><s>Koje su aktivnosti prethodile uspostavljanju Trans-evropske transportne mreže?</s><s>Kako i na koji način aktuelni procesi liberaliacije i globalizacije utiču na tržište transportnih usluga?</s>\n<s>Koji su izvori finansiranja Trans-evropske transportne mreže?</s><s>Koje su inicijative za proširenje Evropske unije?</s><s>Kako prometni sistem odgovara na procese evropskih integracija?</s><s>Koje su karakteristike i značaj Pan-evropske transportne mreže?</s><s>Koji su osnovni izvori finansiranja izgradnje Pan-evropskih transportnih koridora?</s><s>Koji su osnovni makroagregati evropskog prometnog sistema?</s><s>Na šta upućuju osnovni pokazatelji privrednog i prometnog razvoja u BiH?</s><s>Kakvo je postojeće stanje razvoja prometnog sistema BiH?</s><s>Da li postoji i ako postoji koji je put uspostvaljanja prometnog sistema u Bosni i Hercegovini koji će biti kompatibilan sa zajedničkom prometnom politkom Evropke unije, tj. smejrnicama razvoja Trans-evropske i Pan-evropske transportne mreže?</s>\n<s>Kakvi su sinergijski efekti Pan-evropskih koridora u BiH?</s><s>Koji su osnovni elementi modela valorizacije Pan-evropskih koridora u BiH?</s><s>Da li se može ocijeniti značaj i upotrebljivost predloženog modela?</s><s>1.5.</s><s>Ocjena dosadašnjih istraživanja</s>\n<s>Iz obrađene literature i izvora jasno je da postoji veliki broj djela koja se na različite načine i u različitom obsegu bave predloženom tematikom ovog magistarskog rada.</s><s>Međutim, cjelovit pristup aktuelnoj problematici bosansko-hercegovačkog prometnog sistema i njegovog uključivanja u Pan-evropsku transportnu mrežu ne postoji.</s><s>Stoga smatram da će tema magistarskog rada Pan-evropski koridor Vc u funkciji integracije Bosne i Hercegovine u evropski prometni i privredni sistem u velikoj mjeri doprinijeti osvjetljavanju i dubljoj analizi ove problematike.</s><s>1.6.</s><s>Naučne metode</s>\n<s>Proces istraživanja, formulacije i prezentovanja rezultata u okviru ovog magistarskog rada zahtijeva primjenu kako pojedinačnih, tako i kombinovanih metoda naučno-istraživačkog rada.</s><s>U tom pogledu, neizostavna je upotreba induktivne i deduktivne metode, metode analize i sinteze, metaoda apstrakcije i konkretizacije, metaoda generalizacije i specijalizacije, statističke metode, istorijske metode, metode modeliranja, metode klasifikacije i metode deskripcije, sa posebnim akcentom na njihovoj objektivnosti, pouzdanosti, preciznosti, sistematičnosti i uopštenosti.</s><s>1.7.</s><s>Struktura magistarskog rada</s>\n<s>Magistarski rad je sasatavljen iz osam zaokruženih cjelina i zaključka koji predstavlja sintezu svega naprijed navedenog, a koje ću ukratko obrazložiti u nastavku.</s><s>U prvom dijelu UVODU prezentovan je problem istraživanja, svrha i cilj istraživanja, data ocjena dosadašnjih istraživanja, opisane metode naučno-istraživačkog rada primjenjene pri njegovoj izradi te prikazana struktura djela.</s><s>Drugi dio magistarskog rada pod nazivom RAZVOJ SAVREMENOG EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA daje prikaz uloge i značaja prometnog sistema u savremenom evropskom društvu i hronološki prikaz uspostavljanja i razvoja zajedničke transportne politike Evropske unije.</s><s>Pored toga, ukratko su prikazane osnovne karakteristike Transevropske transportne mreže, kao i izvori finansiranja njenog uspostavljanja i razvoja.</s><s>Treće poglavlje nosi naziv TRANS-EVROPSKA TRANSPORTNA MREŽA U SVJETLU PROŠIRENJA EVROPSKE UNIJE i u njemu je dat kratak prikaz osnova proširenja Evropske unije na države Centralne i Istočne i Jugo-istočne Evrope, sa posebnim akcentom na ulozi i značaju međunarodnih organizacija i institucija te regionalnih i ekonomskih inicijativa u tom procesu.</s><s>Sektor prometa se preko Transevropske i Pan-evropske transportne mreže uključuje u savremene integracione procese, a osnove su postavljene na Pan-evropskim transportnim konferencijama.</s><s>Naravno, neizostavno je prikazati osnovne izvore finansiranja uspostavljanja i izgradnje Panevropskih transportnih koridora.</s>\n<s>U četvrtom poglavlju prikazana je kompozicija PAN-EVROPSKE TRANSPORTNE MREŽE sa posebnim osvrtnom na mrežu Pan-evropskih transportnih koridora i unutar nje Pan-evropskog transportnog koridora Vc.</s><s>U petom poglavlju pod nazivom ANALIZA MAKROAGREGATA EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA dat je detaljan opis i izvršena analiza svih faktora koji imaju uticaj na razvoj prometnog sistema kako na nivou zemalja Evropske unije tako i na nivou država Centralne i Istočne i Jugo-istočne Evrope.</s><s>U cilju dublje i sveobuhvatnije analize prometnog sistema Bosne i Hercegovine nepohodno se osvrnuti na PRIVREDNI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE, što je učinjeno u šestom poglavlju ovog rada.</s><s>U okviru toga, prikazani su osnovne karakteristike Bosne i Hercegovine sa geografskog, demografskog i ekonomskog aspekta, sa posebnim osvrtom na ulogu međunarodne zajednice u uspostavljanju mira i stabilnosti u ovoj državi.</s>\n<s>MAKROAGREGATI PROMETNOG SISTEMA BOSNE I HERCEGOVINE detaljno su analizirani u sedmom poglavlju ovog rada, što uključuje prometnu infrastrukturu, suprastrukturu, robne i putničke tokove, savremene transportne tehnologije, pravne izvore, informacione sisteme, inetelektualni kapital i eksterne troškove.</s><s>Kruna prethodno izvršenog naučnog istraživanja je osmo poglavlje koje predstavlja MODEL VALORIZACIJE PAN-EVROPSKOG KORIDORA Vc U BOSNI I HERCEGOVINI u kome je, na bazi matematičkog modela matrice rasta prikazana projekcija budućeg dejstva uspostavljanja i razvoja Pan-evropskog transportnog koridora Vc na cjelokupni prometni i privredni sistem Bosne i Hercegovine.</s><s>U zadnjem dijelu ovog rada, ZAKLJUČKU prikazani su rezultati istraživanja te na osnovu toga i potvrđena postavljena hipoteza.</s><s>RAZVOJ SAVREMENOG EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA Aktuelni trendovi regionalnih i ekonomskih integracija neizostavno uzrokuju brojne promjene i zahtijevaju modifikacije u svim segmentima socijalno-ekonomskog života.</s><s>U kontekstu ovog rada od posebnog je značaja prometni sektor koji se smatra krvotokom svake države i šire te glavnim preduslovom za obavljanje ostalih privrednih aktivnosti.</s><s>U prometnom sektoru navedene promejne se reflektuju kroz kreiranje zajedničke transportne politike koja će doprinijeti uspostavljanju integrisanog i efikasnog prometnog sistema usmjerenog na podršku razvoja evropske ekonomije i evropskog blagostanja.</s><s>Ovo je poglavlje namijenjeno opisu uloge i značaja prometnog sektora u savremenom evropskom društvu te osnova zajedničke transportne politike, uključujući i evolutivan prikaz njenog razvoja.</s><s>Pored toga, biće ukratko prikazane osnovne karakteristike Transevropske transportne mreže, kao i osnovni vidovi finansiranja njenog razvoja.</s><s>2.1.</s><s>Važnost prometnog sistema u savremenom društvu Tradicionalna uloga prometnog sistema može se posmatrati kroz prizmu: Ekonomske politike, sa respektom socio-ekonomske efikasnosti i pravila i zahtijeva poslovne ekonomije (konkurentnosti, logistike i sl.).</s><s>Uspostavljanja regionalne i socijalne jednakosti, sa posebnim akcentom na omogućavanje mobilnosti svim regionima i socijalnim strukturama.</s><s>Okruženja i sigurnosti, što uključuje minimiziranje štetnih uticaja prometa na ljude i na prirodu, prilagođavanje izgradnji i očuvanju okruženja i prirodnih resursa.</s><s>Drugim riječima, postojanje čvrste veze između prometa, transporta i cjelokupnog privrednog sistema argumentuje podatak da učešće prometnih i transportnih usluga u prodajnoj cijeni proizvoda u primarnim proizvodima iznosi prosječno 30%, u sekundarnim 40%, tercijarnim 30% te kvartarnim i kvintarnim po 25%.</s><s>Nemoguće je govoriti o sinergijskim efektima prometa i transporta bez naglašavanja njihove uloge u zaštiti okruženja, razvoju nerazvijenih područja te održivom razvoju u najširem smislu te Prometni sistem dobiva i dodatnu dimenziju u kontekstu procesa globalizacije, gdje ubrzani ekonomski rast i razvoj mora propratiti odgovarajuća prometna i transportna mreža, posebno u pogledu ostvarenje tri od “četiri” slobode jedinstvenog tržišta.</s><s>Značaj sektora transporta potvrđuje činjenica da je njegov udio u ukupnom BDP-u Evropske unije (u daljem tekstu EU) 7%, koliko je u zaposlenosti, 40% investicija EU usmjereno je u ovaj sektor, a 30% je njegovo učešće u ukupnoj energetskoj potrošnji.</s><s>Potražnja za transportnim uslugama konstantno raste u poslednjih 20 godina po prosječnoj stopi 2,3% godišnje za robu i 3,1% za putnike U 2000. stopa rasta BDP-a u EU bila je 3,4%, industrijske proizvodnje 4,8%, a putničkog transporta (u ptk/km) 0,8%, odnosno</s>\n<s>teretnog int/comm/energy_transport/etif/transport_general/growth.html , 18.03.2003.) Promjene BDP-a, putničkog i teretnog transporta u EU u periodu 1985.-2010. prikazano je na Grafikonu 2.1., s tim da su promjene u periodu 2001.-2010. bazirane na procjenama.</s><s>Grafikon 2.1.: Porast BDP-a, putničkog i teretnog transporta u EU, 1985.-2010.</s><s>Izvor: Trans-European Transport Network, TEN-T Priority Projects, 2002., str.4. Kao što iz Grafikona 2.1, možemo zaključiti sve tri posmatrane kategorije bilježe porast u odnosu na baznu godinu 1985. sve do 2005.</s><s>Rast putničkog prometa (mjereno putnik/km) prednjači nad rastom BDP-a i teretnog prometa (mjereno ton/km) sve do 2005. kada će, prema procjenama, primat u rastu preuzeti teretni promet, a BDP će ostati na nivou između ove dvije kategorije.</s>\n<s>2.2.</s><s>Zajednička transportna politika Evropske Unije EU dostiže svoje planirane ciljeve sa tačno određenim i usklađenim mehanizmima na osnovu izvođenja cjelovite zajedničke politike (poljoprivreda, ribarstvo, transport, spoljna trgovina, konkurencija, razvoj, regionalna politika, energija i carinski savez) i zajedničkih akcija ili programa (R&D, telekomunikacije, koordinacije ekonomske politike država članica za dostizanje privredne i socijalne kohezije, socijalna politika, ekonomski i Osnove zajedničke transportne politike</s>\n<s>Uspostavljanjem jedinstvenog tržišta došlo je do ubrzanog rasta prometa, a time i do inicijative za restruktuiranjem postojećeg stanja i njegovog prilagođavanja novonastalim potrebama.</s><s>S obzirom na činjenicu da porast prometa nije bio jednako zastupljen u svim vidovima transporta došlo je i do eskalacije brojnih negativnosti kao npr. zagušenja, zagađenja, povećanog broja prometnih nezgoda, kao i velikih problema socijalnog sektora.</s>\n<s>Za period prije integracije svaka od država današnjih članica imala je zasebnu nacionalnu transportnu politiku prilagođenu individualnim potrebama i definisanu na osnovu potražnje za uslugama transporta.</s><s>Pored toga, struktura prometnih mreža je bila fragmentirana, sa velikim međusobnim tehničkim i tehnološkim razlikama.</s><s>Poseban problem predstavljali su eksterni troškovi prometnog sektora, koji su u nekim slučajevima dostizali i nivo ukupnih prihoda u istom.</s><s>Iniciranjem procesa integracije, diskriminatorne nacionalne politike sve više bivaju potisnute zajedničkom transportnom politikom, prvenstveno iz razloga što njihova implementacija postaje previše skupa i neizvodljiva u kontekstu evropskih integracija.</s><s>Rimski Ustav1 definiše osnove zajedničke politike zemalja potpisnica, uključujući poljoprivredu, transport, konkurenciju i ekonomsku politiku, istovremeno uspostavljajući zajedničko tržište sa respektom ekoloških, socijalnih, regionalnih, obrazovnih te tehnološko-istraživačkih područja.</s><s>Rimski Ustav je definisao širok okvir za dugoročnu saradnju za integraciju u generalnom smislu, ali bez preciziranja i identifikovanja konkretnih projekata.</s>\n<s>Iako su Jedinstvenim aktom2 otvorene granice za slobodno kretanje ljudi i kapitala nisu uklonjene sve prepreke u međusobnoj komunikaciji između zemalja.</s><s>U toj se situaciji uspostavljanje i razvoj adekvatne prometne infrastrukture javlja kao jedna od ključnih mjera u obezbjeđenju fizičkih uslova za jačanje ekonomske i socijalne kohezije kroz ostvarenje gore navedenih sloboda.</s>\n<s>Ustav EU3 iz 1992. predstavlja legalnu osnovu za razvoj Trans-evropske mreže za transport, energetiku i komunikacije (u daljem tekstu: TEN).</s><s>Identifikovana je potreba umrežavanja transportne, energetske i telekomunikacione infrastrukture na način koji će omogućiti svim dijelovima, uključujući i ostrva, udaljene i periferne regione, uživanje prednosti zajedničkog tržišta.</s><s>Februara 1992. objavljena je Zelena knjiga “Uticaj transporta na okruženje – strategija Zajednice za održivi razvoj”4. Iste godine je objavljena je i prva Bijela knjiga “Budući razvoj zajedničke transportne politike”5. Druga Bijela knjiga “Rast, konkurentnost i zaposlenost”6 iz 1993. stavlja poseban akcenat na ulogu koju EU ima u integrisanju nacionalnih operacija u širi kontekst zajedničkih interesa.</s><s>Naglašena je uloga transporta kao generatora novih radnih mjesta, ne samo u sektoru infrastrukture, nego i u širem kontekstu ekonomskog rasta i razvoja.</s><s>Identifikovano je 26 prioritetnih projekata u transportnom sektoru, 8 u sektoru energije te 9 sektorskih akcija za informacioni sistem brzih puteva.</s><s>Narednu godinu obilježilo je nekoliko događaja od značaja za ovaj sektor: Kristofersonova (Christoperson) i Bangemanova (Bangemann) grupa su podnijele izvještaje na osnovu kojih je juna u Korfu, a decembra u Esenu, na bazi studija izvodljivosti i definisanja finansijskih potreba, identifikovano 14 prioritetnih projekata u sektoru transporta i 9 u sektoru energije.</s><s>Iste je godine ustanovljen je Evropski investicioni fond7 (u daljem tekstu: EIF) i Kohezioni fond8.</s>\n<s>Godine 1995. objavljene su dvije Zelene knjige “Gradska mreža – ispunjavanje potencijala javnog putničkog transporta u Evropi”9 i “Ka fer i efikasnom cjenovnom sistemu transportne politike – opcije za internalizaciju eksternih transportnih troškova u U skladu sa prijedlogom Komisije iz 1994. o usvajanju inicijalnog plana za uspostavljanje i razvoj multimodalne transportne mreže, Evropski parlament i Savjet su, 23.07.1996. usvojili Odluku 1692/96/EC (OJ L 228, 09.09.1996, str. 1-104) čija je svrha da “uspostavi Smjernice koje će pokrivati ciljeve, prioritete i širok spektar mjera koje se trebaju primjeniti na području TSN-T; ove Smjernice identifikuju projekte od zajedničkog interesa, čija će implementacija doprinijeti razvoju mreže u cijeloj Zajednici”.11 U narednoj godini objavljena je Zelena knjiga pod naslovom “Morske luke i pomorska infrastruktura”12.</s>\n<s>Smjernice kreirane na bazi Odluke 1692/96/EC postavljaju ambiciozan cilj integrisanja nacionalnih transportnih mreža u jedinstvanu Trans-evropsku mrežu do 2010.godine.</s><s>Prema Članu 21.</s><s>Smjernica, od Komisije sa zahtijeva da nakon pet godina od početka implementacije ovih projekata, podnese izvještaj u cilju prilagođavanja postojećih Smjernica “ekonomskom razvoju i tehnološkim dostignućima u oblasti transporta, sa posebnim osvrtom na željeznički transport” ŠCOM (2001)544final 2001/0229 (COD), Parlament i Savjet su Odlukom 1346/2001/EC (OJ L 185, 06.07.2001, str. 1-36) dopunili Odluku 1692/96/EC proširenjem na na pomorske luke i riječne luke.</s><s>U skladu s tim, Komisija je objavila Bijelu knjigu pod nazivom “Evropska transportna politika za 2010: vrijeme za odluke”13 koji prikazuje relanu sliku postojećeg stanja te postavlja ambiciozan program sastavljen od preko 60 mjera koje trebaju biti implementirane.</s><s>Cilj i zadaci zajedničke transportne politike Ekonomska i tehnološka konkurentnost kao globalni cilj zajedničke transportne politike postiže se kompatibilnom i konzistentnom realizacijom sljedećih zadataka: ▫ Eliminisanjem prepreka za funkcionisanje prometnog sistema; ▫ Zaštitom okruženja i očuvanjem / unapređenjem kvaliteta života građana; ▫ Uspostavljanje intermodalnog transportnog sistema.</s><s>Pod eliminisanjem prepreka podrazumjeva se sticanje uslova za neometano funkcionisanje prometnog sistema, bez nepotrebnih zadržavanja na graničnim prelazima, uz upotrebu standardizovane dokumentacije i razvoj međunarodnih transportnih mreža.</s><s>9 Green paper: The citizens’ network – Fulfilling the potential of public passanger transport in Europe ŠCOM(95)601, novembar, 1995.</s><s>Ć</s>\n<s>2.3.</s><s>Liberalizacija transportnog tržišta Inicijalni cilj zajedničke transportne politke bio je formiranje zajedničkog transportnog tržišta, što je prvenstveno značilo libreralizaciju transportnog sistema.</s><s>Liberalizacija je uključivala određivanje realne cijene transportne infrastrukture, zabranu antikonkurentnih sporazuma na međunarodnom transportnom tržištu, respekt sigurnosti u transportu, definisanje tehničkih standarda, uzimanje u obzir socijalnog osiguranja radnika, planiranje transportne mreže, redukcija buke i ostalih negativnih uticaja transporta na okruženje.</s>\n<s>Liberalizacija u sektoru transporta omogućava “hvatanje u korak” sa savremenim evropskim razvojnim trendovima, sa posebnim akcentom na rastuću potražnju za transportnim uslugama te, posljedično, probleme zagušenosti i saturacije.</s><s>Druga polovina devedesetih godina nosi sa sobom promjene u pogledu aktivnog inkorporiranja ekoloških, socijalnih i ekonomskih problema koji su uzrokovani porastom prometa, rastućom zagušenosti i ubrzanim razvojem internog tržišta u zajedničku transportnu politiku.</s><s>Međutim, liberalizacija je kompleksan proces čija uspješna implementacija zahtijeva istovremeno poštivanje i uzimanje u obzir: Socijalnog aspekta, koji znači liberalizaciju socijalnih uslova obavljanja transportnih usluga, definisanje jedinstvenih pravila za obavljanje istih kao i potrebnog nivoa kvalifikacija.</s>\n<s>Ekonomskog aspekta, u okviru koga treba uspostaviti sistem koji će osigurati da finansiranje održavanja i razvoja transportne infrastrukture od strane različitih korisnika bude u skladu sa njihovim stepenom uportebe istih.</s><s>Održavanje neprekidnosti ruta između glavnih i perifernih centara.</s><s>Liberalizacija u sektoru drumskog prometa u državama EU počela je 01.01.1993. omogućavanjem operaterima iz jedne države članice obavljanje usluga teretnog transporta u drugoj bez prethodnog pribavljanja odobrenja na bazi bilateralnih sporazuma ili kvota – sistem kabotaže.</s><s>U sektoru putničkog transporta, nije bilo potrebe za uvođenjem posebnih zakonskih mjera koje bi liberalizovale ovo tržište.</s><s>Razloge treba tražiti u relativno slobodnom obavljanju ovih usluga i prije toga.</s><s>Aktivnosti Komisije su uglavnom usmjerene ka uspostavljanju jedinstvenih kriterija za sticanje statusa međunarodnog operatera te harmoniziranju standarda za bavljenje ovom profesijom.</s><s>Pored toga, akcenat je na poboljšanju sigurnosti na putevima.</s><s>U sektoru željeznica, aktivnosti su uglavnom usmjerena ka uvođenju licence operatera koji će obavljati usluge željezničkog transporta te istovremeno omogućiti nediskrimatornu alokaciju infrastrukturnih kapaciteta.</s><s>Neizostavno je racionalizirati finansijsku situaciju, obezbjediti slobodan pristup svim javnim i privatnim servisima, promovisati integraciju nacionalnih sistema i uskladiti socijalne aspekate.</s><s>Obavljanje usluga pomorskog transporta je tradicionalno bez ograničenja, a u okviru transportne politike EU postavljene su osnove razvoja konkurentne politike, uspostavljanja adekvatnog sistema naplate, usvajanje standarda za obavljanje ove vrste usluge, transport opasne robe, sigurnost putnika i sl.</s><s>Liberalizacija obavljanja transportnih usluga unutarnjim vodnim tokovima (u daljem tekstu: riječni promet) nije zabilježila značajne promjene, osim sve-opšte koristi od liberalizacije kabotaže.</s><s>Kada je riječ o vazdušnom prometu, liberalizacija podrazumijeva rješavanje pitanja pristupa tržištu, kontrolu kapaciteta, sistema naplate i operativnih licenci za kompanije.</s><s>Liberalizacija je inicirana još 1980. i odvijala se u tri faze do 01.04.1997.</s><s>Rezultati procesa ogledaju se u kreiranju zajedničkog tržišta za vazdušni transport, koje uključuje uspostavljanje zajedničkih tehničkih i socijalnih standarda za sticanje licence operatera, jedinstvene licence za sve učesnike u obavljanju transportnih usluga, zajedničkih pravila konkurencije, sigurnosti i sl.</s>\n<s>Poglavlje 15, Član 154-156 Ustava EU14 kao jedan od zadataka EU postavlja uspostavljanje Trans-evropske mreže za trasnport, energetiku i telekomunikacije te u tom kontekstu politika transportne infrastrukture postaje dio šireg konteksta razvoja infrastrukturne mreže EU, čiji je cilj postizanje ekonomske i socijalne kohezije, kao i povezivanje ostrva, udaljenih i perifernih regiona sa centralnim regijama Zajednice.</s>\n<s>Trans-evropska transportna mreža (u daljem tekstu: TEN-T) sastoji se iz transportne infrastrukture, sistema prometnog menadžmenta i pozicioniranja i navigacionih sistema.</s><s>Transportna infrastruktura obuhvata drumsku, željezničku i mrežu unutarnjeg vodnog prometa, pomorske luke, luke unutarnjih vodnih tokova i ostale vezne tačke.</s><s>14 bivše Poglavlje 12, Član 129b-129d</s>\n<s>Sistem prometnog menadžmenta te pozicioniranje i navigacioni sistemi uključuju neophodne tehničke instalacije i informacione i telekomunikacione sisteme, a u cilju osiguranja harmonizovanih operacija mreže i efikasnog prometnog menadžmenta (Cf.</s><s>Potreba za uspostavljanjem i razvojem evropske transportne mreže identifikovana je još po završetku II svjetskog rata kada je osnovana Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu15 (u daljem tekstu: UN/ECE) koja je, u okviru svojih domena djelovanja, imala i uspostavljanje evropske transportne infrastrukturne mreže.</s><s>Očekivni rezulati integracije individualnih transportnih sistema u jedinstvenu TEN-T su: Ekonomske koristi, koje se mogu posmatrati kao direktne i indirektne koristi.</s><s>Direktne koristi se uglavnom odnose na koristi od implementacije i realizacije projekata.</s><s>Indirektne koristi uključuju sve što nastaje kao logična posljedica kompletiranja jedinstvenog tržišta, porast trgovine zbog olakšanog transporta po nižim troškovima, djelotvorno planiranje u cilju izbjegavanja koncentracije bogatstva i populacije i sl.</s>\n<s>Sigurnost, koja se ostvaruje primjenom jedinstvenih, savremenih tehnologija informisanja vozača o stanju na putevima, bržoj hitnoj službi te elektronskim navođenjem na alternativne puteve.</s>\n<s>Poštivanje ekoloških zahtijeva, što se postiže kroz iznalaženje optimalne kombinacije postojećih transportnih modova (multimodalnost), a u cilju poboljšanja njihovog funkcionisanja i redukovanja njihovog štetnog uticaja na okruženje te upotrebom telematics sistema koji favorizuje ne-drumski saobraćaj i implementaciju fer-sistema naplate u skladu sa principom “korisnik plaća”16.</s><s>To bi automatski dovelo do smanjenja zagušenja, redukovanja zagađenja vazduha i buke.</s><s>Pored toga, proizvođači vozila bi proizvodili čistija i tiša vozila.</s><s>Osnovni ciljevi koje TEN-T treba ostvariti su: (i) Obezbjediti mobilnost ljudi i tereta; (ii) Obezbjediti korisnicima visoko-kvalitetnu infrastrukturu; (iii) Kombinovati različite transportne modove; (iv)Dozvoliti optimalno korištenje postojećih kapaciteta; (v) Obezbjediti interoperabilnost svih komponenti; (vi) Pokriti cijelu teritoriju EU; (vii) Omogućiti proširenje na države EFTA-e, CEE i mediteranske države.</s><s>Boks 2.1.: Planirani efekti Trans-evropske transportne mreže 15 United nations / Economic Commision for Europe – UN/ECE 16 Prema principu “korisnik plaća” (“user pays”) naknada za korištenje transportnih kapaciteta se naplaćuje od svih korisnika (operatera i krajnjih kupaca) za nivo troškova koji oni uzrokuju ili što je moguće bliže nivou koji koriste.</s><s>Taj bi princip trebao biti primjenjen za sve transportne modove u svim državama EU i njegovom adekvatnom primjenom bi se uštedilo EUR 30-80 bio godišnje.</s><s>U skladu sa Odlukom 1692/96/EC i Odlukom 1346/2001/EC, TEN-T će do 2010.godine sadržati: 75.200 km puta; 78.000 km željezničkih pruga; 330 aerodroma; 270 međunarodnih pomorskih luka; 210 luka na unutanjim vodnim tokovima; sistem prometnog menadžmenta, sistem korisničkih informacija i sistem navigacionih servisa.</s>\n<s>Prioritetni projekti Trans-evropske transportne mreže Savjet Evrope je, preliminarno, predložio 34 infrastrukturna projekta i pet projekata prometnog menadžmenta.</s><s>Selekcija je izvršena na bazi veličine projekta, ekonomske i finansijske izvodljivosti, potencijalne privlačnosti za privatne investitore i perioda realizacije.</s>\n<s>Na bazi toga, decembra 1994. u Esenu je izvršena selekcija 14 projekata (Cf.</s><s>Zemljovid 2.1.) od zajedničkog interesa koji su automatski dobili status prioriteta (The TransEuropean Transport Network, Transforming a Patchwork into a Network, EC, Brussels, Luxembourg, 1995., str.16) : (i) Brzi voz / kombinovani transport Sjever/Jug; (ii) Brz voz Istok; (v) Konvencionalna željeznica/ kombinovani transport: Betuwe linija; (vi) Brzi voz / kombinovani transport Francuska – Italija; (vii) Grčki autoput Pathe i Via Egnatia; (viii) Multimodalni link Portugal – Španija – Centralna Evropa; (ix) Konvencionalni željeznički link Cork – Dublin – Belfast – Larne – Stranraer (završeno); (x) Malpensa aerodrom Milan (završeno); (xi) Øresund fiksna drumska/željeznižka veza između Danske i Švedske (završeno); (xii) Nordijski trougao drum / željeznica; (xiii) Irska/Velika Britanija/Benelux drumska veza; (xiv) Zapadna obala- glavna linija ( željeznica).</s><s>EC je u 2001 dala prijedlog za proširenje prioritetne liste sa saljedećim projektima: (xv) Globalni navigacioni i pozicioni satelitski sistem Galileo; (xvi) Željeznica visokog kapaciteta preko Pirineja; (xvii) Kombinovani transport / brzi voz u istočnoj Evropi; (xviii) Rehabilitacija toka rijeke Dunav između Vilshofena and Šraubinga; (xix) Interoperabilnost brze željeznice na poluotoku Iberianl (xx)Fehmarn Belt: fiksna veza između Njemačke i Danske.</s>\n<s>Prioriteti su bazirani, uglavnom, na iznalaženju alternative za drumski saobraćaj (oko 80% projekata predstavlja investiciju u željezničku infrastrukturu, 9% za kombinovani drumsko-željeznički saobraćaj, a samo 10 % za drumsku infrastrukturu).</s><s>Danas, TEN-T uključuje skoro polovinu svih putničkih i teretnih tokova u EU.</s><s>Neki od glavnih projekata su već završeni17, a značajan je napredak postignut u uspostavljanju interoperabilnosti željeznica i izgradnji nedostajućih veza (Cf.</s><s>Boks 2.2.).</s><s>Veliki broj projekata treba biti završen do 2010. što je posebno slučaj sa skupim i tehnički komplikovanim projektima izgradnje velikih tunela ili mostova radi savladavanja prirodnih barijera ili uklanjanja smetnji daljem razvoju, posebno željezničkog prometa.</s><s>Boks 2.2: Implementacija prioritetnih projekata Trans-evropske transportne mreže 2.5.</s><s>Multimodalnost, intermodalnost i interoperabilnost U realizaciji postavljenih ciljeva, neophodno je uzeti u obzir i osnovne karakteristike TEN-T tj. multimodalnost, intermodalnost i interoperabilnost.</s><s>Multimodalnost znači postojanje više nezavisnih, alternativnih transportnih modova duž jednog koridora.</s><s>Ovaj koncept direktno doprinosi unapređenju funkcionisanja transportnog sistema jer nudi više opcija (vrijeme putovanja, troškovi, sigurnost, pouzdanost, komfor i sl.) i povećava kapacitet pojedinačnih koridora.</s><s>Intermodalnost podrazumijeva promjenu najmanje dva transportna moda u toku jednog putovanja, a u svrhu skraćivanja vremena putovanja i/ili transportnih troškova, kao i povećanja komfora i sigurnosti.</s><s>Posebno je značajna primjena ovog principa u kreiranju mreže urbanog transporta.</s><s>Mjera Zajednice o intermodalnosti i intremodalnom transportu robe u okviru EU ŠCOM (97) 243finalĆ uključuje pitanja uspostavljanja logističkih sistema za transport robe, razvoj strategija i aktivnosti za promovisanje efikasnosti, adekvatnog nivoa usluga i održivog razvoja.</s><s>Interoperabilnost znači usklađenost svih vrsta usluga koje pružaju različiti operateri u intermodalnom transportu te stoga predstavlja i preduslov za njegovo obavljanje.</s><s>Drugim riječima, cilj interoperabilnosti je uklanjanje institucionalnih, finansijskih, fizičkih, tehničkih, kulturnih i političkih barijera te povećavanje intergracije između transportnih modova i usluga.</s>\n<s>17 Fiksna veza između Danske i Švedske preko Oresunda, novi aerodrom u blizini Milana, brzi voz između Londona, Pariza i Brisela, željeznička veza između Belfasta, Dablina i Korka koja povezuje sjevernu Irsku i Republiku Irsku.</s><s>Komisija je 03.06.1998. usvojila dokument podnazivom TEN-T “Izvještaj o napretku i implementaciji 14 Esen projekata 1998.” (Report on progress and implementation of the 14 Essen projects 1998) ŠCOM (98) 356 finalĆ prema kome su tri projekta bili blizu završetka, a najveći broj bi trebao biti završen do 2005.</s><s>Pored toga, države članice imaju obavezu da do 2004. obavijeste Komitet TEN-T o svojim nacionalnim planovima i programima čija će realizacija imati direktnog ili indirektnog uticaja na razvoj TEN-T ŠCOD/2001/0229Ć. Prva procjena napretka u postizanju interoperabilnosti TEN-T sistema brze željeznice prezentovana je u Izvještaju od 2.6.</s><s>Izvori finansiranja Trans-evropske transportne mreže Komitet za finansijsku pomoć TEN vrši alokaciju finansijskih resursa na sva tri specifična područja TEN: transport, energetiku i telekomunikacije.</s><s>U oblasti transporta, ova sredstva su namjenjena prvenstveno finansiranju 14 prioritetnih projekata, prometnom menadžmentu te ostalim projektima od zajedničkog interesa.</s><s>Što se tiče forme intervencije, pomoć je usmjerena izradi studija izvodljivosti, odnosno mjerama za tehničku pomoć, direktnim grantovima i umanjenju kamatnih stopa.</s><s>Uspostavljanje TEN-T zahtijeva visoke investicije, koje će prema procjenama Komisije do 2010. dostići nivo od EUR 400-500 bio u okviru čega na prioritetne projekte otpada blizu EUR 91 bio, a raspoloživi modaliteti su: javno, privatno i/ili kombinovano finansiranje.</s>\n<s>Regulativa (EC) 2236/95 (OJ L228, 23.09.1995., str.1-7) dopunjena Regulativom (EC) 1655/1999 (OJ L197, 29.07.1999. str 1-7) postavlja generalne uslove za dodjelu finansijske pomoći Zajednice za uspostavljanje i razvoj TEN-T.</s><s>Kategorija javnog finansiranja podrazumijeva finansiranje iz Fondova EU: Budžeta EU, Strukturnih fondova, Kohezionog fonda, Evropske investicione banke18 (u daljem tekstu: EIB) i EIF (TransEuropean Networks 2000, 2002., ŠCOM(2002)344final,str.15-19Ć. Sredstva iz budžeta EU su na raspolaganju isključivo za izradu studija izvodljivosti, garancije i pomoći kod otplata kamata na zajmove, ali istovremeno služe za privlačenje ostalih finansijera.</s><s>Donacije se daju samo u veoma posebnim slučajevima.</s><s>Sredstva iz ovog izvora su namjenjena finansiranju sektora željeznica, prometnog menadžmenta i sektora drumskog prometa.</s><s>EU budžet za period 1996.-2000. bio je EUR 2,3 bio, a za period 2000.-2006.</s><s>EUR 4,6 bio.</s><s>Ostali izvori su za period 1995.-2000. obezbjedili EUR 14 Strukturni fondovi, kao npr. Evropski fond za rekonstrukciju i razvoj19 (u daljem tekstu: ERDF) služe finansiranju projekata u najnerazvijenijim regijama, dok su sredstva Kohezionog fonda usmjerena isključivo na Španiju, Portugal, Grčku i Italiju.</s><s>Za period 2000.-2006.</s><s>Strukturni fondovi su obezbjedili EUR 4-6 bio, a Kohezioni fond EUR 9 bio.</s><s>EIB je finansijska institucija EU, sa sjedištem u Luksemburgu, sa posebnim ciljem finansiranja velikih infrastrukturnih projekata te, u skladu s tim, predstavlja osnovni izvor kredita.</s><s>Prioritetni TEN-T projekti su uglavnom finansirani iz ovog izvora.</s><s>EIF je ustanovljen juna 1994. sa inicijalnim kapitalom od ECU 2 bio.</s><s>EIF je, djelimično, u vlasništvu privatnih finansijskih institucija, a čija je osnovna funkcija obezbjeđenje garancija za kredite namjenjene realizaciji TEN-T projekata.</s><s>18 European Investment Bank - EIB</s>\n<s>19 European Reconstruction and Development Fond - ERDF Kao što se može i pretpostaviti, javno finansiranje nije dovoljno za adekvatno i pravovremeno finaliziranje postavljenih ciljeva su uzaludni, posebno respektujući činjenicu da je u cilju zadovoljavanja uslova monetarne unije mogućnost deficita njihovih budžeta20 svedena na minimum.</s>\n<s>Zajednica je usvojila Višegodišnji indikativni program21 (u daljem tekstu: MIP) za finansiranje razvoja TEN-T u periodu 2001.-2006. ukupne vrijednosti EUR 2.780 mio (Trans-European Transport Network 2001 – 2006, 2001.,str.1.) Privatno finansiranje</s>\n<s>Privlačenje privatnih investicija u ovaj sektor značilo bi zadovoljavanje visokih finansijskih kriterija, posebno profitabilnosti.</s><s>Za razliku od javnog sektora, koji uzima u obzir prvenstveno ekonomsku izvodljivost projekta u smislu ekonomskih koristi za društvo, za privatne investitore je od velikog značaja i finansijska opravdanost ulaganja (prihodi veći od rashoda i zadovoljavajuća stopa povrata).</s><s>Pošto je procjenjena stopa povrata sredstava na relativno niskom nivou (svega 3-8%), dug je period povrata (minimalno prvih šest godina bez ikakvih prihoda), teško je predvidjeti buduće prometne tokove, moguće su i velike greške pri prognoziranju budućih prihoda.</s><s>Prema iskustvima, a u pogledu projekata drumskog prometa, uspjeh privatnog finansiranja je prilično rijedak i zavisi od jake struje prihoda sa visokim nivoom prometa i prihvatanjem plaćanja od strane korisnika, propraćenim odgovarajućim nivoom investicija.</s>\n<s>S obzirom na nemogućnosti i/ili tešku primejnu gore navedenih modaliteta, u praksi je došlo do kreiranja tzv. hibridnog sistema finansiranja pod nazivom Javno-privatnopartnerstvo22 (u daljem tekstu: PPP), gdje javni sektor kombinuje vlastite resurse sa resursima privatnog sektora.</s><s>Akcenat je na definisanju, alokaciji i raspodijeli rizika.</s><s>U okviru koncepta PPP, moguće su dvije opcije: saradnja i partnerstvo, kojima je zajedničko delegiranje odgovornosti javnog na privatni sektor.</s><s>Razlika je što su u slučaju ugovora o saradnji definisna je uloga privatnog partnera, trajanje ugovora, njegovo finansijsko učešće pa čak i kazne u slučaju neizvršavanja ugovorenih obaveza.</s><s>Ugovor o partnerstvu je korak ispred jer definiše i prava i obaveze javnog partnera (uključujući kazne za neizvršavanje ugovorenih obaveza).</s><s>Još uvijek nije usvojen optimalan model alokacije projektnih (tehničkih i komercijalnih te rizika vremenskog izvršenja projekta) i strukturnih (rizici planiranja, pribavljanja odobrenja i dozovla, politički i regulatorni rizici) rizika između privatnog i javnog sektora, što se smatra ključnim elementom uspjeha PPP.</s><s>20 Godišnji budžetski deficit mora biti manji od 3% godišnjeg BDP-a (Kumar, A., 2001a, str.23) 21 Multiannual Indicative Programme - MIP 22 Public Private Partnership - PPP</s>\n<s>Države Centralne, Istočne i Jugo-istočne Evrope nisu ostale imune na trendovske integracione procese u zapadnoevropskim državama.</s><s>Interesi su obostrani, što potvrđuje i slučaj sa prometnim sektorom.</s><s>Drugim riječima, nemoguće je ostvariti zacrtane ciljeve TEN ukoliko njeno uspostavljanje i razvoj posmatramo van sve-evropskog (i šire) konteksta.</s><s>Izolovani tretman i/ili status pojedinih regiona i država može rezultirati u obostranim gubicima, ali je neophodna politička, socijalna i ekonomska volja svih strana za zajednički pristup rješavanju problema.</s><s>U ovom će poglavlju biti prikazani inicijalni koraci proširenja EU na države CEE i SEE, aktivnosti podrške međunarodnih organizacija i institucija u rješavanju neizbježnih problema tranzicionog procesa te proširenje TEN-T na ostale evropske države.</s><s>3.1.</s><s>Proširenje Evropske unije</s>\n<s>Inicijative za proširenje Evropske unije Željezna zavjesa koja je u periodu poslije Drugog svjetskog rata obojila ekonomski, politički i socijalni život u Evropi i šire konačno je uklonjena rušenjem Berlinskog zida 1998.</s><s>Osnaženi radikalnim geo-političkim promjenama inicirani su tranzicioni procesi u državama Centralne i Istočne Evrope (u daljem tekstu: CEE) i Jugo-istočne Evrope (u daljem tekstu: SEE) koji su rezultirali raspadom velikih multinacionalnih zemalja: Sovjetskog Saveza, Socijalističke Federative Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SFRJ) i Čehoslovačke.</s>\n<s>Međutim, problemi kreiranja novih nezavisnih država te njihovog prilagođavanja savremenim tržišnim zahtjevima zahvatili su cijeli evropski kontinent.</s><s>Osnova za to su čvrste kulturne i istorijske veze između zemalja zapadne i istočne Evrope, kombinovane sa zajedničkim interesima u pogledu formiranja i razvijanja zajedničkog tržišta.</s><s>U tom pogledu, EU je preuzela ulogu inicijatora i pomagača u procesima ekonomske stabilizacije i rekonstrukcije.</s>\n<s>Prema članu 49.</s><s>Ustava EU, svaka evropska država koja aplicira za članstvo u EU mora preuzeti obaveze koje proizilaze iz članstva te aktivno učestvovati u realizaciji ciljeva ekonomske, monetarne i političke unije. “Acquis communaitaire” predstavljaju sve regulative, odluke i sl. definisane Ustavom i sve odluke donesene od njenog osnivanja.</s><s>Svaka država, u cilju sticanja uslova za punopravno članstvo u EU, mora uskladiti svoje nacionalno zakonodavstvo prema referencama definisanim Ustavom EU, sekundarno zakonodavstvo proizašlo Ustava te poštivati međunarodne sporazume čiji je EU potpisnik .</s><s>U periodu 1994.–1996. deset zemalja CEE i SEE23 (u daljem tekstu: AC10) podijnelo je prijavu za pristup EU.</s><s>Na osnovu “kopenhagenskih kriterija” iz 1993., tj. ekonomskih i političkih uslova koje mora zadovoljiti svaka država koja želi pristupiti EU i 23 Estonija 24.11.1995, Litvanija 08.12.1995, Bugarska 14.12.1995., Poljska 05.04.1994, Češka Republika 17.01.1996., Slovenija 10.06.1996., Latvija 13.10.1995., Slovačka Republika 27.06.1995., Rumunija 22.06.1995. i Mađarska 31.03.1994.</s>\n<s>Osnovne karakteristike regiona pred-pristupnih strategija usvojenih u Madridu 1995. za postepenu i harmonizovanu integraciju ovih zemalja izvršena je procjena ostvarenog napretka u istim.</s>\n<s>Pridružene članica EU (u daljem tekstu: AC) prostiru se na površini od 1.822.000 km2, a broje 170,9 mio stanovnika.</s><s>Površina AC10 je 738 592 km2, što čini 23.15% današnje površine EU, a prema podacima iz 2001., ukupan broj stanovnika ovih zemalja je 74,8 mio, tj. 19,75 % današnje populacije EU (URL:http://www.europa.eu.int/comm/ Public/datashop.html, 29.12.2002.).</s>\n<s>Kada je riječ o pokazateljima privrednih aktivnosti, bruto domaći proizvod (u daljem tekstu: BDP) AC10 u 2001.</s><s>Iznosio je EUR 403,9 bio, što predstavlja 4.6% BDP-a EU iz tog perioda.</s><s>Udio uslužnih djelatnosti u ukupnom BDP-u u AC je 62,6%, industrije respektivno (URL:http://www.europa. eu.int/comm/Public/datashop.html, 29.12.2002.).</s><s>SEE pokriva površini od 645.000 km2, sa populacijom od oko 55 mio stanovnika (što čini oko 15% stanovnika EU) i obuhvata: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu (u daljem tekstu: BiH), Hrvatsku, Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju (u daljem tekstu: Makedonija), Državnu Zajednicu Srbije i Crne Gore24 (u daljem tekstu: DZ SCG), Rumuniju i Bugarsku.</s><s>U 1998. ukupan BDP ovih zemalja iznosio je US $ 99.9 bio (The Road to Stability and Prosperity in South East Europe, 2000., str.21.) Topografski, ovaj region je kombinacija planinskog reljefa i visokih platoa te bazena u dolini rijeke Dunava, a koji se protežu od Alpa na sjevero-zapadu i Karpata na sjeveroistoku do Balkanskih planina na jugu.</s><s>Rijeka Dunav predstavlja hidrološku kičmu ove regije i značajan je oslonac unutarnjih vodnih tokova.</s><s>Najzančajnija jezera su Ohrid, Prespa i Skoder.</s>\n<s>Poslednja dekada tranzicionih reformi ostavila je jak pečat na razvoj zemalja SEE, sa posebno izraženom rastućom disproporcijom u stepenu razvijenosti između njih i ostatka Evrope (uključujući i države CEE).</s><s>Osnovni razlozi zabrinutosti su opadajući životni standard propraćen visokim stepenom siromaštva, rastućom nezaposlenošću te socijalnom nejednakošću.</s><s>Jedan od glavnih pokazatelja nezadovoljavajuće situacije na Balkanu je nivo BDP-a koji je u 1998. iznosio USD 1000 – 170025 per capita, sa izuzetkom Hrvatske (USD 4000 per capita).</s><s>U 1998.</s><s>BDP ovog regiona iznosio je EUR 100 mld, što je 1,4% istog pokazatelja u EU u toj godini.</s><s>Osnovni uzroci lošeg stanja u ovim državama su sljedeći: (i) Neizbalansirana industrijska stuktura, slabe institucije i podijeljeno civilno društvo kao nasljeđe socijalističkog sistema; (ii) Direktne i indirektne posljedice ratnih sukoba u pogledu podjele društva i devastiranja postojećih kapaciteta i infrastrukture, onesposobljavanja ekonomskih aktivnosti, uništenja poslovne klime i uzrokovanja političke nestabilnosti; (iii) Neadekvatne makroekonomske stabilizacione politike; (iv) Slabe politike strukturne 24 Državna zajednica Srbije i Crne Gore je novi naziv (od 01.01.2003.) za bivšu Saveznu Republiku Jugoslaviju.</s><s>Ustavna povelja je usvojena 04.02.2003. 25 U bivšoj SFRJ prosječan BDP per capita je iznosio oko USD 3500. reforme, sa negativnim odrazom na liberalizaciju trgovine, privatizaciju, strukturne reforme i razvoj finansijskog sektora.</s>\n<s>3.2.</s><s>Aktivnosti međunarodnih organizacija i institucija S obzirom na gore navedene probleme sa kojima su suočene države u tranziciji, pomoć međunarodne zajednice na uspostavljanju mira, stabilnosti i prosperiteta u regionu se može shavatiti i kao njen zadatak, ali i kao prijeka potreba.</s><s>Generalno, pomoć je usmjerena ka realizaciji sljedećih ciljeva: (i) Razvoj privatnog sektora, trgovine, finansija okruženja; (ii) Smanjenje siromaštva i razvoj socijalnog sektora; (iii) Institucionalni razvoj, razvoj vladinog i javnog sektora, anti-korupcija; (iv) Obnavljanje i uspostavljanje adekvatne infrastrukture; (v)Upravljanje okruženjem.</s><s>U kontekstu ovog rada, baziraću se na identifikaciji uloge onih predstavnika međunarodne zajednice čije se akivnosti (između ostalog) odnose na prometni sektor.</s>\n<s>Prisustvo organizacija i institucija EU može se argumentovati obostranim interesima: sa strane zemalja regiona kojima je usmjerena tehnička, finansijska i humanitarna pomoć, ali i sa strane EU zainteresovanom za teritorijalno proširenje, koje ide ruku pod ruku sa širenjem političkih, ekonomskih i socijalnih interesa.</s><s>Osnovni vidovi pomoći regionu realizuju se kroz brojne programe Evropske Komisije26 (u daljem tekstu: EC) uz finansijsku podršku EIB.</s>\n<s>PHARE27 program predstavlja izraz nastojanja EU da u AC podrži procese ekonomskih, a u kasnijoj fazi i političkih reformi radi njihove što skorije punopravne integracije u EU.</s><s>Pored toga, PHARE program pruža pomoć i još trima državama (Albaniji, BiH i Makedoniji) u njihovoj tranziciji u demokratsko društvo te u tržišnim reformama.</s><s>Ukupna pomoć namjenjena izgradnji transportne infrastrukture iznosi oko EUR 920 mio.</s><s>Od toga je u 1998.-1999. u okviru projekta LSIF28 alocirano blizu EUR 110 mio.</s><s>U okviru PHARE programa, februara 1997. je pokrenut je i TINA29 projekat sa osnovnim zadatkom iniciranja razvoja multi-modalne transportne mreže na području Estonije, Latvije, Litvanije, Češke Republike, Mađarske, Slovenije, Rumunije, Bugarske i Kipra.</s>\n<s>Godine 2000.</s><s>PHARE program proširen je na dodatna dva projekta: SAPARD, koji obezbjeđuje pomoć za razvoj poljoprivrede i ruralni razvoj i ISPA30 koji pruža pomoć u domenu finansijskih investicija u okruženje i transport.</s><s>Kroz ova tri programa, u ciljne države će biti usmjereno EUR 3 bio godišnje.31 26 European Commission - EC</s>\n<s>27 Pologne – Hongrie Assistance la Reconstruction Economique - Nastanak ovog programa 1989. vezan je za dvije države, Poljsku i Mađarsku, da bi se sa širenjem i ubrzavanjem tranzicionih procesa u bivšim socijalističkim državama njihov broj rapidno povećao.</s>\n<s>28 Large Scale Infrastructure Facility - LSIF 29 Transport Infrastructure Needs Assesment - TINA 30 Instrument for Structural Policies for Pre-accession – ISPA, Council Regulation (EC) 1267/1999 (OJ L161 od U okviru ISPA projekta, svaka je država dužna pripremiti Nacionalnu ISPA transportnu strategiju u okviru koje će identifikovati generalne prioritete i definisati projekte za period 2000.-2006. uključujući i finansijsku konstrukciju istih.</s><s>Ukupan ISPA budžet za 2000.-2006. iznosi blizu EUR 7 bio, a alokacija se vrši prema broju stanovnika, nivou BDP-a per capita i površini države.</s><s>ISPA finansira maksimalno 75% svakog projekta32 te je u njihovoj realizaciji nepohodno učešće ko-finansijera.</s><s>Pakt stabilnosti33 potpisan 10.06.1999. predstavlja prvi ozbiljan pokušaj međunarodne zajednice da u formi političke inicijative ohrabri i ojača saradnju između zemalja SEE, kao i da usmjeri napore ovih zemalja ka ekonomskoj i sigurnosnoj integraciji u EU.</s><s>Osnovni partneri Pakta stabilnosti su države članice EU, države ovog regiona i njihovi susjedi34, ne-evropske članice G-835, ostale države36, međunarodne organizacije37, međunarodne finansijske institucije38 te regionalne inicijative39.</s><s>Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju40 (u daljem tekstu: SAP) je instrument kojim Pakt stabilnosti realizuje postavljene ciljeve, a potpisan je sa svih pet zemalja regiona.</s><s>Na Prvoj regionalnoj donatorskoj konferenciji, marta 2000. usvojeni su projekti izgradnje infrastrukture:</s>\n<s>Brzi paket41 (u daljem tekstu: QSP): 35 projekte čija je implementacija otpočela do 30.03.2001. od čega projekti transportnog sektora participiraju sa 91%.</s><s>Kratkoročni paket42 (u daljem tekstu: NTP): 50 projekti čija je implementacija ekonomski opravdana, iako oni ne predstavljaju glavne rute te za koje treba ubrzati pripremu, sa učešćem transportnog sektora od 62%.</s><s>Srednjeročni paket43 (u daljem tekstu: MTP): projekata koji zahtijevaju detaljniju analizu u okviru Regionalne studije transportne infrastrukture44 (u daljem tekstu: TIRS), Programa olakšavanja transporta i trgovine45 (u daljem tekst: TTFP) i Studije infrastrukture avio-prometa46 (u daljem tekstu: ATIRS).</s><s>32 U posebnim slučajevima i do 85%.</s>\n<s>33 Stability Pact – SP: Osnova organizacione strukture Pakta stabilnosti je specijalni koordinator sa timom od 30 ljudi.</s><s>Osnovni ciljevi Pakta stabilnosti realizuju se kroz tri Regionalna stola: prvi se bavi pitanjima demokratizacije i ljudskih prava, drugi ekonomskom rekonstrukcijom, operacijama i razvojem, a treći pitanjima sigurnosti.</s><s>34 Češka Republika, Mađarska, Poljska, Rumunija, Slovačka Republika, Slovenija, Turska i Moldavija.</s><s>35 Sjedinjene američke države, Kanada, Japan i Rusija.</s><s>36 Norveška i Švedska.</s>\n<s>44 Transport Infrastructure Regional Study-TIRS: EIB je vodeća implementaciona agencija.</s><s>Cilj projekta/studije je definisanje transportne mreže koja će podržati ekonomski razvoj u dinamičnoj regionalnoj perspektivi, a da pri tome ostane finansijski izvodljiva i održiva.</s><s>45 Transport and Trade Facilitation Programme-TTFP : Za implamentaciju je odgovorna WB, a cilj je redukovanje troškova trgovine i transporta, smanjenje krijumčarenja i korupcije na graničnim prelazima te jačanje regionalnog partnerstva, a u cilju proširenja regionalne trgovine.</s><s>46 Air Traffic Infrastructure Study-ATIRS: EIB je zadužena za razvijanje dugoročne strategije razvoja, uspostavljanje adekvatnog menadžmenta u sektoru vazdušnog prometa, identifikaciju potreba i načina finansiranja uspostavljanja aerodromskih kapaciteta te kreiranje odgovarajućih projekata i koordiniranje njihove implementacije.</s><s>U kontekstu ovog rada, interesantna je činjenica da Albanija, BiH i Makedonija zajedno učestvuju sa 35% od svih projekta koji pripadaju prva dva paketa.</s><s>Na Drugoj Regionalnoj konferenciji, oktobra 2001.godine, alocirano je EUR 2.4 bio na 27 infrastrukturnih projekata – transport, vazdušni promet, energetika i vodni resursi.</s><s>Na istoj je konferenciji dogovoreno da se oformi Infrastrukturna nadzorna grupa 47(u daljem tekstu: ISG) sastavljena od predstavnika EIB, EC, EBRD, WB, Savjeta EDB i kancelarije Specijalnog koordinatora Pakta stabilnosti.</s><s>Mandat ISG se odnosi na utvrđivanje konzistentnosti projekata sa postavljenim kriterijima, te podsticanje razvoja odgovarajućih institucionalnih, regulatonih i sektorskih okvira koji će ubrzati formiranje regionalnog tržišta.</s>\n<s>U okviru Pomoći Zajednice u rekonstrukciji, demokratizaciji i stabilizaciji48 (u daljem tekstu: CARDS). u periodu 2000.-2006. biće alocirano EUR 4.65 bio u cilju podrške reformi u odnosnim državama.</s><s>U sektoru transporta, ovaj će program dati podršku nastavku TIRS studije pod nazivom Regionalna studija infrastrukture na Balkanu49 (u daljem tekstu: REBIS), čiji je početak planiran polovinom 2002., potom Olakšavanje pripreme projekata transporta50 (u daljem tekstu: TPPF) sa početkom u drugoj polovini 2003. te Sigurnost avijacije i kontrola vazdušnog prometa51 (u daljem tekstu: ASATC) koji će istovremeno obuhvatiti pet zemalja regiona.</s><s>Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu Aktivnosti na promovisanju saradnje između evropskih zemalja i ekonomske saradnje i razvoja na evropskom kontinentu, inicirane su od strane Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu52 još 1950. uvođenjem mreže E-puteva53.</s><s>U sektoru transporta, najveći doprinos je u razvoju Trans-evropskog auto-puta sjever-jug 54(u daljem tekstu: TEM) u 1977. i Trans-evropske željeznice55 (u daljem tekstu: TER) u 199056.</s><s>Osnovni ciljevi oba projekta mogu se sažeti u sljedeće (Adamantiadis, M., 2001, str.2.): (i) Unapređenje kvaliteta i efikasnosti transportnih operacija; (ii) Pomoć u procesu integracije u evropske transportne infrastrukturne sisteme; (iii) Razvoj međunarodnog drumskog prometa te koherentnih i efikasnih međunarodnih željeznica i kombinovanog sistema transporta; (iv) Balansiranje postojećih gapova i neravnoteža transportne infrastrukture.</s>\n<s>Evropski savjet ministara transporta59 (u daljem tekstu: ECMT) je visoko – politička međuvladina organizacija osnovana 1953. koja predstavlja forum u okviru koga ministri odgovornih za prometni sektor mogu sarađivati, razmjenjivati iskustva, koordinirati aktivnosti te vršiti monitoring napretka, istovremeno osiguravajući kompatibilnost transportne politke u okviru cijele Evrope.</s><s>ECMT, na taj način, predstavlja prvi korak ka integraciji zemalja regiona u EU.</s>\n<s>Mostovi projektovani i ispitani za šemu: UIC71; Minimalna dužina perona u glavnim stanicama: 250 m;</s>\n<s>Prevoz putnika: ustanoviti sistem obavljanja granične kontorle u vozu u pokretu uz kratka zaustavljanja na graničnoj stanici iz tehničkih /administrativnih razloga.</s>\n<s>Prevoz robe: kompletirati sistem zajedničkih stanica da bi se izbjeglo dupliranje graničnih kontrola; racionalizirati procedue kontrole na postojećim zajedničkim graničnim stanicama; uvesti granične kontrole za blok vozove u terminalima susjednih željeznica gdje je to moguće.</s>\n<s>Prevoz robe i putnika: uvesti korištenje vučnih vozila na teritorijama susjednih TER zemalja kada god je moguće.</s>\n<s>Uloga međunarodnih finansisjskih institucija svodi se na usmjeravanje sredstava bez kojih bi ostvarenje gore navedenih ciljeva bilo nemoguće.</s><s>Od posebnog je značaja uloga Svjetske banke60 (u daljem tekstu: WB), Evropske banke za obnovu i razvoj61 (u daljem tekstu: EBRD) i EIB koje svoje aktivnosti u pogledu ekonomske rekonstrukcije, saradnje i razvoja u posmatranom regionu uglavnom realizuju u okviru ISG-a Radne grupe II Pakta stabilnosti.</s>\n<s>Jadransko-jonska inicijativa62 (u daljem tekstu: AII), osnovana je maja 2000. na inicijativu Italije63 sa ciljem saradnja zemalja Jadransko-Jonskog regiona u razvoju sigurnosti, ekonomije, turizma, zaštite okruženja i morskih resursa, kulture i borbe protiv organizovanog kriminala.</s>\n<s>Ekonomska kooperacija crno-morskog bazena64 (u daljem tekstu: BSEC) je osnovana 1992. u cilju transformacije regiona Crnog mora u zonu mira, stabilnosti i prosperiteta, jačanjem ekonomske saradnje (International and European Organisations, 2001., str.27.).</s><s>Centralno-evropska inicijativa65 (u daljem tekstu: CEI) osnovana je 1989. a njeni osnivači su bili Austrija, Italija, Mađarska i bivša SFRJ, sa ciljem pripreme zemalja za pristup EU.</s><s>Danas CEI broji 17 članova66, sa radnim grupama za svaki sektor.</s><s>Dunavsku kooperaciju67 su u 2002. osnovale Austrija i Rumunija68 sa ciljem obezbjeđenja političke i ekonomske saradnje i rješavanje pitanja od interesa za države bazena Dunava.</s><s>Inicijativa za saradnju zemalja Jugo-istočne Evrope69 (u daljem tekstu: SECI) je osnovana 1996. radi jačanja saradnje između zemalja članica70 te pružanju podrške njihovoj integraciji u evropske strukture.</s><s>Pred kraj 1999., oformljena je SECI Projektna grupa IV za Razvoj transportne infrastrukture duž glavnih međunarodnih linija71 sa zadatkom da implementira transportne projekte sa Liste72 “A” i “B”.</s><s>Projekti uključeni u ove dvije liste moraju: (i) Doprinositi ekonomskom razvoju regiona; (ii) Doprinositi integraciji u EU; (iii) Biti locirani duž glavnih transportnih osa uključujući Pan-evropske transportne koridore i Pan-evropska transportna područja.</s><s>61 European Bank for Reconstruction and Development - EBRD 62 Adriatic - Ionian Initiative - AII</s>\n<s>68 Pored osnivača, uključuje: BiH, Bugarsku, Češku Republiku, Hrvatsku, Mađarsku, Moldaviju, Njemačku, Sloveniju, Slovačku Republiku, Ukrajinu, EC i Pakt stabilnosti.</s><s>69South-East European Cooperative Initiative - SECI 70 Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Mađarska, Moldavija, Rumunija, Slovenija, Makedonija i Turska.</s><s>71 Project Group IV Transport infrastrucutre Development along Main International Routes 72 Na prethodnoj Konferenciji, oktobra 1999.</s><s>Donesena je odluka o pokretanju dva projekta: Lista “A” i “B”.</s><s>Lista “A” uključuje manje kratkotrajne projekte čiji je početak predviđen u 2000.</s><s>Lista “B” uključuje projekte većih dimenzija, za značajnijim zahtjevima u pogledu finansiranja.</s><s>3.3.</s><s>Proširenje Trans-evropske transportne mreže Aktuelni procesi evropskih integracija kreiraju želje i potrebe velikog broja zemalja za aktivno učešće u tim procesima.</s><s>U cilju sticanja statusa članice EU svaka od zemalja mora, između ostalog, uz respekt osnova zajedničke transportne politike EU, obezbjediti funkcionalnu i jedinstvenu fizičku vezu sa ostalim državama regiona i šire.</s><s>Sa aspekta EU, proširenje je neophodno iz sljedećih razloga: (i) Moraju biti uspostavljeni fizički kapaciteti za povećani transport putnika i robe između EU i njenih novih članica, a u cilju realizacije jednog od principijelnih ciljeva proširenja EU; (ii) Današnja struktura EU je takva da je povezivanje država članica fizički nemoguće bez tranzita kroz države CEE i SEE (npr. EU i Grčka); (iii) Skoro sve države CEE su tradicionalno tranzitni putevi između EU i Istoka.</s>\n<s>Sa aspekta CEE i SEE dovoljno je reći da “Ništa više ne simboliše niti ima veći uticaj na integraciju u Evropu nego fizičko povezivanje transportnih sistema i ništa nije važnije za kandidatkinje za pristup EU od uspostavljanja efikasne infrastrukture” (Kinnock, N., Evropski sporazumi su jedna od determinanti cjelokupne, pa i transportne politike u AC.</s><s>Pored toga, čvrstu osnovu predstavljaju TEM i TER, TINA procjene, rezolucije ECMT, deklaracije Pan-evropskih transportnih konferencija i aktivnosti transportne radne grupe organizovane u okviru G-24, kojom se ustanovljava Pan-evropski forum za jačanje finansijskih institucija i privatnog sektora.</s><s>S obzirom na činjenicu da se geografsko proširenje EU nije desilo odjednom, niti pod istim uslovima za nove (potencijalne) članice, to i proširenje TEN-T treba posmatrati u tom kontekstu, te prilagoditi strategiju uključivanja za svaku državu, ako ne i regiju, posebno.</s><s>3.4.</s><s>Pan-evropske transportne konferencije Prva Pan-evropska transportna konferencija (Konferencija ECMT) održana je u Pragu, 29-30.10.1991.</s><s>Praška deklaracija je rezultat rastuće potrebe za kompatibilnim razvojem različitih dijelova Evrope, što se prvenstveno odnosi na rekonstrukciju infrastrukture i restruktuiranje transportne ekonomije u državama CEE koja će doprinijeti njihovom bržem integrisanju u EU.</s>\n<s>Pored toga, rastući broj žrtava u prometu, alarmantno zagađivanje životne sredine, rastuće zagušenosti te opadajuće infrastrukturne investicije ukazuju na opasnost kolapsa tadašnjeg prometnog sistema.</s><s>Praškom deklaracijom su postavljeni zajednički ciljevi Panevropske transportne politike, defnisani načini i oblici evropske saradnje u oblasti transporta, postavljene smjernice i glavni koraci koje trebaju poduzeti relevantna tijela.</s><s>Druga Pan-evropska transportna konferencija održana je na Kritu, 14-16.03.1994.</s><s>Imajući u vidu ekonomske, tehnološke, ekološke i sigurnosne izazove sa kojima su suočene sve evropske države, kao i potrebu za njihovom što bližom saradnjom i ujednačenim razvojem, identifikovane su potrebe za harmonizacijom nacionalnih transportnih regulativa, graničnih prelaza, koordiniranog razvoja infrasturkture i ubrzanog razvoja.</s><s>Kritskom deklaracijom definisani su inicijalni koraci razvoja sve-evropske transportne politike i osnovne smjernice daljih aktivnosti njenog razvoja.</s><s>Ustanovljeno je devet Panevropskih transportnih koridora (u daljem tekstu: PETrC) u CEE i SEE..</s><s>Ukupne investicije bi u periodu do 2015. iznosile EUR 50-70 bio te se iz tog razloga nametnulo pitanje prioriteta u njihovoj izgradnji.</s><s>Primjenjeni su sljedeći kriteriji izbora: Kroz svaku državu mora prolaziti bar jedan koridor.</s><s>Proces identifikacije prioritetnih koridora je evolutivan proces, koji podrazumijeva ažuriranje postojećeg stanja u skladu sa novonastalim situacijama.</s><s>Mogućnost za uspostavljanje koridora postoji samo ako postoji njihova ekonomska opravdanost i ako postoji realna perspektiva za finansiranje njihovog razvoja u odgovarajućem nivou do 2010.</s>\n<s>Koridori trebaju biti konzistentni sa konceptom cjelokupne mreže, unutar koje će svaki od njih razvijati svoju individualnu održivost.</s><s>Na Kritskoj konferenciji, BiH nije bila uključena u formalno uspostavljenu Pan-evropsku transportnu mrežu (u daljem tekstu: PETrN).</s><s>Treću pan-evropsku konferenciju u Helsinkiju održanu 23-25.06.1997. krunisala je Helsinška deklaracija kojom je definisan cilj Pan-evropske transportne politike: “Promovisanje održivog, efikasnog transportnog sistema koji će zadovoljiti ekonomske, socijalne, ekološke i sigurnosne poterebe evropskih građana, doprinijeti smanjenju regionalnih nejednakosti i osposobiti evropski biznis za efektivno takmičenje na svjetskom tržištu” (Helsinki Declaration, 1997., str.2.).</s><s>Potvrđena je uloga i značaj uspostavljanja devet PETrC, kao i njihova interakcija sa TENT sa nekoliko bitnijih izmjena.</s><s>Naime, postojećoj mreži PETrCs priključen je još jedan, deseti koridor.</s><s>Izvršeno je proširenje već identifikovanih Koridora II, V i VI, a uspostavljena su i četiri Pan-evropska transportna područja (u daljem tekstu: PETrA).</s><s>Zahvaljujući saradnji i zajednički razvijenoj studiji, BiH i Hrvatska su formalno identifikovane kao relevantne za uključivanje u PETrN.</s><s>Najzad, Pan-evropska transportna konferencija o unutarnjem vodnom prometu održana je Roterdamu 05-06.09.2001.</s><s>Roterdamskom deklaracijom postavljeni su osnovni ciljevi integrisanog i ubrzanog razvoja unutarnjeg vodnog prometa, sa akcentom na sigurnosti, održivosti i efikasnosti te razvoj transparentnog i integriranog Pan-evropskog tržišta unutranjeg vodnog prometa baziranog na recirprocitetu, slobodnoj konkurenciji, slobodi navigacije i jednakom tretmanu svih korisnika.</s><s>Definisane su i osnovne aktivnosti za njihovu realizaciju u domenu infrastrukture, harmonzicije zakonodavstva i pristupa tržištu, sigurnosti i održivosti.</s>\n<s>3.5.</s><s>Izvori finansiranja Pan-evropskih transportnih koridora Problemi javnog finansiranja uspostavljanja i razvoja transportnog sistema u državama CEE i SEE daleko su intenzivniji od istih u razvijenim zemaljama EU, što argumentuje činjenica da je većina zemalja ovog regiona suočena sa budžetskim deficitom, prisustvom monetarnog odbora te aktivnoj superviziji Međunarodnog monetarnog fonda73 (u daljem tekstu: IMF).</s><s>Moguća su tri tipa javnog finansiranja: direktno državno finansiranje, državno ko-finansiranje koje podrazumijeva aktivno učešće međunarodnih finansijskih institucija74 (u daljem tekstu: IFI) i ograničeno državno finansiranje koje se odnosi isključivo na davanje garancija, tj. pokrivanje rizika koji ne može biti pokriven tipičnim ekonomskim i/ili komercijalnim sredstvima.</s><s>Iako vlade zemalja favorizuju privatno finansiranje, teško ga je pronaći u čistom obliku.</s><s>Razvijena je ideja o učešću osiguravajućih društava u finansiranju projekata izgradnje infrastrukture (Grüter, J., 2000. str.16.).</s><s>U tom bi slučaju bilo moguće uskladiti prihode od infrastrukturnih investicija u vrijeme kada je to potrebno osiguravajućim društvima za pokriće njihovih obaveza.</s>\n<s>Iskustvo je pokazalo da je kombinacija privatnog i državnog finansiranja optimalno rješenje, a ono se može realizovati kroz PPP ili koncesije (operativne ili BOT75).</s><s>PPP je za državu relativno skupo, ali je velika prednost u tome što je novac pravovremeno na raspolaganju, a uključena je i izvjesna tehnička pomoć.</s><s>U principu, privatna participacija zavisi od ekonomskog i regulatornog okvira, a usmjerena je uglavnom na drumski i željeznički promet.</s><s>Dugo je bilo prisutno mišljenje da je najbolji način raspodjele rizika takav da privatni sektor preuzme odgovornost za koncepciju, dizajn, konstrukciju, operacije, menadžment i kompletno finansiranje projekta u periodu od nekoliko godina, a da ga potom prepusti javnom sektoru.</s>\n<s>Međutim, praksa je pokazala upravo suprotno, što je dovelo javne vlasti do traženja adekvatnog načina za ko-participiranje u projektima.</s><s>Otvorene su mogućnosti za razne forme grantova, novčane pomoći, garancija, poreskih olakšica i realokacije postojećih sredstava.</s>\n<s>Prema procjenama, optimalno bi bilo kada bi svaka od zemalja izdvajala 2% svog BDP-a na godišnjem nivou, što bi iznosilo, u prosjeku EUR 2,4 mld godišnje za cijeli region.</s><s>Za realizaciju planiranih projekata bi, u skladu s tim, bilo potrebno dodatnih EUR 5 mld godišnje, za koje bi se države regiona zadužile kod međunarodne zajednice.</s><s>Iz navedenog je jasno da ne postoji idealan model finansiranja.</s><s>U principu, svaka od zemalja treba težiti ka iznalaženju najprimjerenijih mjera za privlačenje direktnih stranih investicija, što bi smanjilo opterećenje državnog bužeta.</s><s>Ne treba zanemariti raspoloživu pomoć programa EU, posebno ISPA programa, namjenjenih isključivo tim svrhama.</s><s>73 International Monetary Fund - IMF</s>\n<s>Trans-evropska transportna mreža na području EU; Deset Pan-evropskih transportnih koridora u državama CEE, SEE i dalje; TINA mreža, koja je sastavljena od deset PETrC i dodatnih komponenti mreže u Četiri pan-evropske transportne zone (u daljem tekstu: PETrA); Četiri euro-azijska transportna koridora.</s><s>Imajući u vidu već izloženo o TEN-T, u ovom ću se poglavlju bazirati na detaljnijem prikazu i analizi PETrC, sa posebnim osvrtom na Pan-evropski transportni Koridor V te ukratko prikazati osnovne karakteristike TINA mreže, PETrA i euro-azijskih transportnih koridora.</s>\n<s>Izvor: URL:http://www.bulletin.rec.org/bull103/default.html, (20.10.2002.) 76 Za svaki PETrC, resorni ministri odnosnih zemalja potpisuju Memorandum o razumijevanju i formiraju Upravni odbor kojim predsjedava predstavnik jedne od zemalja.</s>\n<s>PETrC V se proteže na oko 1.600 km drumova i željezničkih pruga.</s><s>Glavna grana počinje u Veneciji i Trstu (italijanske luke) i Kopru (slovenačka luka), odakle se, preko Ljubljane pruža sve do Budimpešte, gdje se sastavlja sa svoje dvije grane, granom B koja počinje u hrvatskoj luci Rijeka i granom C sa početkom u luci Ploče.</s><s>Iz Budimpešte, prolazeći preko tromeđe Mađarske, Slovačke Republike i Ukrajine PETrC se završava u Užgorodu, gdje se sastavlja sa granom A, koja vodi iz Bratislave.</s>\n<s>Glavna grana auto-puta polazi iz Venecije, preko Trsta, Ljubljane i Maribora i dolazi do mađarske granice.</s><s>U mjestu Letenje spaja se sa granom B, koja ide iz Rijeke preko Zagreba.</s><s>Iz Letenja, jedan dio auto-puta proteže se duž istočne obale jezera Balaton, do Budimpešte, odakle nastavlja do ukrajinskog grada Užogord (Cf.</s><s>Zemljovid 4.2., str.30).</s><s>Na ovom je koridoru potrebno dograditi jedan dio puta na teritoriji Slovenije i Mađarske.</s><s>U okviru slovenačkog Nacionalnog programa za izgradnju auto-puteva u Republici Sloveniji iz 1995. planirana je izgradnja dva auto-puta: prvog sa početkom sjeverno od Maribora, koji povezuje mađarsku i austrijsku granicu sa lukom Kopar i italijanskom granicom (preko Trsta i Gorice) i drugog koji povezuje slovenačko-austrijsku granicu sa slovenačko-hrvatskom granicom.</s><s>Prvi auto-put je značajan jer uključuje sekciju od graničnog prelaza Ferentiči-Ferneti (preko Trsta) do slovenačko-mađarske granice sa zapadnom granom iz Kopra.</s><s>Još nije završen manji dio puta između Ljubljane i Maribora, kao i nešto duža dionica između Maribora i mađarske granice.</s><s>Prema planu, ove sekcije auto-puta bi trebale biti završene do 2004.</s><s>Mađarska je suočena sa nešto težim problemima, posebno sa aspekta usvajanja adekvatnog nacionalnog plana razvoja transportne infrastrukture.</s><s>Godine 2000. usvojen je tzv. Széchényi Plan koji kao prioritet predviđa proširenje puta M-3 (BudimpeštaUkrajina) i poboljšanje otpočetih radova na putu M-7 (Budimpešta-Slovenija/Hrvatska).</s><s>77 Krajem 1996. donesena je odluka o proširenju PETrC V na Granu C, tj. PETrC Vc kojim se BiH i Hrvatska uključuju u PETrN.</s>\n<s>Zemljovid 4.2.: Drumska mreža Pan-evropskog transportnog koridora V Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/corridorV_road.htm , (05.03.2003.) U okviru PETrC V planirana je izgradnja kružnog toka oko Budimpešte (M-0), rekonstrukcija puta od Budimpešte do Zamardija, proširenje auto-puta od Zamardija do hrvatske granice , kao i izgradnja 20 km auto-puta (M-70) od Letenja do slovenačke granice i sekcija puta od Budimpešte do Ukrajine .</s><s>Grana A PETrC V polazi iz Slovačke i sa glavnom granom se spaja u Užogordu Ukrajini.</s><s>Prema TINA preporukama, ISPA bi trebala finansirati izgradnju dvije sekcije auto-puta D-61 od Bratislave do Žiline: sekcija Bratislava – Bečki put – luka Bridge i sekcija Sverepec - Žilina.</s><s>Pored toga, predložena je i rekonstrukcija sekcije auto puta D-1 Mengusovce – Janovice u području visokih Tatri.</s><s>Grana B PETrC V polazi iz hrvatske luke Rijeka, preko Zagreba do Letenja, gdje se spaja sa glavnom granom.</s><s>Ukupna dužina auto-puta kroz Hrvatsku je 243 km, od čega je operativno 86 km (od 147 km) između Rijeke i Zagreba i oko 73 km (od 96 km) između Zagreba i mađarske granice.</s><s>Na ovoj liniji postoje dva prekida, jedan južno od Karlovca, dužine oko 60 km i drugi južno od Varaždina, dužine od oko 23 km.</s><s>Hrvatski nacionalni program za izgradnju puteva planira finaliziranje kompletne linije do kraja 2004.</s><s>Pored toga, u planu je i modernizacija luke Rijeka i njeno prilagođavanje savremenom i konkurentnom transportnom tržištu te smanjenju vladinih subvencija.</s><s>Grana C PETrC V ima početak u hrvatskoj luci Ploče pa se preko Mostara, Sarajeva i Osjeka proteže do Budimpešte.</s><s>Drumska linija E-73, tj. njeni dijelovi D-7 kroz Hrvatsku dužine 137 km, M-17 kroz BiH dužine 433 km te D-9 od Metkovića do Ploča dužine 23 km ujednos su i veza sjevera Evrope sa jadranskom obalom.</s><s>U 2001. je u Hrvatskoj počela implementacija projekta rekonstrukcije dionice auto-puta Beli Manastir – Osijek BiH granica u dužini od 87 km i još 10 km od BiH granice prema jugu.</s><s>U BiH, prioritet u izgradnji drumske infrastrukture u funkciji PETrC Vc je sekcija puta ukupne dužine 304, 84 km.</s><s>Auto-put bi trebao biti usklađen sa TEM standardima.</s>\n<s>Željeznička mreža počinje postojećom prugom Venecija - Trst - Kopar - Ljubljana, na koju se nastavlja pruga do slovenačko-mađarske granice.</s><s>Kroz Mađarsku, pruga se proteže zapadno od jezera Balaton sve do Budimpešte (Cf.</s><s>Zemljovid 4.3., str.32.).</s><s>Pruga Venecija - Ljubljana je duplog kolosijeka, ali ograničenih kapaciteta te se u tom smislu planira proširenje za oko 40 km od Ronchija do Trsta.</s><s>Taj plan je u skladu sa planom italijanske vlade za uspostavljanje željeznica visoke klase kroz cijelu državu, a trebao bi biti realizovan do 2015.</s>\n<s>Prema Nacionalnom planu za izgradnju željezničke infrastrukture u Sloveniji iz 1995. planirana je modernizacija postojeće pruge koja polazi od italijanske granice/Kopar, preko Ljubljane i Murske Sobote do mađarske granice, sa posebnim akcentom na dionici Sežana - Ljubljana i dionici od Pragerskog preko Ormoza, Murske Sobote do Puconcija.</s><s>Planirana je izgradnja duplog kolosijeka na liniji od oko 46 km koja povezuje Kopar sa linijom Trst - Ljubljana.</s>\n<s>Zemljovid 4.3.: Željeznička mreža Pan-evropskog transportnog koridora V Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/corridorV_rail.htm , (05.03.2003.) U Mađarskoj je i u sektoru željeznica, prisutan problem neadekvatnog menadžmenta i nedostatka finansijskih sredstava.</s><s>Radovi na PETrC V uključuju modernizaciju i elekrifikaciju linija između Zalalova i Bobe – oko 80 km (do 2006.) i između Bobe i Székesfehérvara – oko 114 km.</s><s>Modernizovane su dvije linije prema hrvatskoj granici.</s><s>Grana A PETrC V polazi iz slovačkog grada Bratislave preko Žiline, Košica, do Užogorda u Ukrajini.</s><s>Projekat modernizacije željeznica na ovoj grani podijeljen je u tri faze.</s><s>Prva bi trebala biti završena do 2005. i odnosi se na sekciju Bratislava-Žilina, a koja bi se odvijala paralelno sa rekonstrukcijom PETrC IV78.</s><s>Poslije 2005. bile bi realizovane i ostale faze: druga do Žiline i treća do Čierne nad Tisou.</s><s>Grana B PETrC V uključuje željezničku liniju od Rijeke preko Zagreba i Korpivnice u Hrvatskoj te Gyékényesa, Dombóvara do Budimpešte u Mađarskoj.</s><s>Prema Strategiji za razvoj prometa u Republici Hrvatskoj u toku su radovi na dogradnji oko 100 km pruge od Zagreba do mađarske granice (Koprivnica), a dugoročno je planirana izgradnja potpuno nove željezničke linije dužine od oko 229 km od Rijeke do Zagreba.</s><s>U 2001. usvojen je projekat izgradnje željezničke linije državna granica - Botovo - Zagreb -Rijeka, koja prema AGC i AGTC predstavlja liniju visokog značaja.</s><s>U okviru ovog projekta planirana su tri pod-projekta: (i) Botovo - Dugo Selo, dužine 79 km, popravak pruge; (ii) Botovo - Zagreb - Rijeka, modernizacija telekomunikacionog i kompjuterskokontrolnog sistema; (iii) Moravice - Rijeka, modernizacija elektro-instalacija.</s><s>PETrC Vc se sa granom B PETrC V spaja u Hrvatskoj.</s><s>U toku je implementacija projekta na rekonstrukciji linije Beli Manastir - Vrpolje - Slavonski Šamac dužine od 78 km.</s><s>Izvršena je rekonstrukcija mosta koji povezuje Slavonski Šamac i Šamac.</s><s>Kroz BiH, pruga polazi iz Šamca, preko Sarajeva do Metkovića i istovremeno predstavlja dio TER mreže.</s><s>Od Šamca do Sarajeva, preko Doboja i Zenice, uspostavljena je željeznička linija dužine 235 km, koja je prije rata bila potpuno elektrificirana.</s><s>Danas, elektrificirani su segmenti Visoko-Zavidovići i Doboj-Šamac.</s><s>Kompletna linija je otvorena za teretni promet, dok su za prevoz putnika operativne neke od linija: SarajevoVisoko; Sarajevo-Visoko-Kakanj; Visoko- Zenica; Zenica-Zavidovići; Maglaj-Doboj; Doboj-Šamac.</s><s>Od maja 2001. uspostavljena je međunarodna željeznička linija na relaciji Sarajevo-Zagreb preko sekcije Sarajevo- Doboj.</s><s>Linija Sarajevo - Jablanica - Mostar Gabela, u dužini od 173 km potpuno je elektrificirana i operativna je i za putnički i za teretni promet.</s><s>Sekcija Bradina - Konjic je prilično kompleksna jer se na dužini od oko 25 km nalazi dosta tunela i krivina.</s>\n<s>Dalje, od Metkovića do Ploča, Koridor Vc opet prolazi kroz Hrvatsku.</s><s>U okviru QSP odobrena su sredstva za rekonstrukciju željezničkih tračnica luke Ploče.</s><s>Riječ je o blizu 6 km pruge koja povezuje Ploče sa hrvatskom željezničkom mrežom i koja treba biti zamijenjena.</s><s>Važnost ovog projekta potvrđuje uloga koju luka Ploče ima, ne samo za Hrvatsku i BiH, već i za sve države kroz koje prolazi PETrC V i šire.</s><s>78 Ova sekcija ujedno predstavlja dio TINA mreže.</s><s>Ostali Pan-evropski transportni koridori Pan-evropski transportni koridor I</s>\n<s>Helsinki - Talin - Riga – Kaunas- Varšava - Gdansk - Kalingrad Ovaj koridor sadrži 445 km ceste i 550 km željeznice.</s><s>Počinje u Finskoj pa, prolazeći kroz Estoniju, Latviju, Litvaniju i Poljsku, završava u Rusiji.</s>\n<s>Ukupna dužina ovog koridora je 1.830 km cesta i željeznica, koje se, najvećim dijelom, pružaju paralelno.</s><s>Koridor počinje u Njemačkoj, prolazi kroz Poljsku i Belorusiju te završava u Rusiji.</s>\n<s>PETrC III se pruža na dužini od 1.640 km, a sastavljen je iz paralelnih drumskih i željezničkih linija kroz tri države: Njemačku, Poljsku i Ukrajinu.</s>\n<s>Ovaj koridor je sastavljen od 3.285 km cesta, željeznica, a uključuje i trajekte, aerodrome i luke, a povezuje EU sa državama SEE.</s><s>PETrC IV počinje u Njemačkoj odakle prolazeći kroz Češku i Mađarsku, pa duž granice sa Rumunijom dolazi do Arada.</s><s>U Aradu se koridor dijeli u dva dijela: istočna grana koja kroz Konstantu izlazi na Crno more i glavna grana koja, prolazi kroz Grčku i završava u Turskoj.</s><s>Kao što iz gore navedenog možemo zaključiti, Koridor IV najvećim dijelom svoje dužine prolazi kroz AC te se on može smatrati okosnicom produženje TEN-T na istok i jug.</s>\n<s>PETrC VI ukupne dužine 1.800 km druma i željeznica u Ostravi se spaja sa Koridorom IV, a prolazi kroz: Poljsku, Slovačku Republiku i Češku Republiku.</s>\n<s>PETrC VII je specifičan jer predstavlja tok rijeke Dunav.</s><s>Rijeka Dunav je plovna na oko 2.300 km, sa brojnim hidroelektranama i dovoljnom dubinom za transport.</s>\n<s>Dures - Tirana - Skopje - Bitola -Dimitrovgrad - Burgas - Varna PETrC VIII dužine 1.300 km druma i željeznica povezuje južnu obalu Jadranskog mora sa Crnim morem.</s><s>Ovaj Koridor prolazi kroz tri države: Albaniju, Makedoniju i Bugarsku.</s>\n<s>Koridor IX je najduži koridor od 6.500 km i predstavlja vezu Baltičkog mora, Crnog mora i Mediterana sa raširenom mrežom grana koje same po sebi mogu predstavljati jednu mrežu79.</s>\n<s>Niš - Sofija - Dimitrovgrad - Istambul preko Koridora IV Veles - Prilep - Bitola - Florina - Igoumenitsa Ovaj koridor se proteže na dužini od 2.360 km druma i željeznica.</s><s>Za razliku od prethodnih, ustanovljen na Helsinškoj konferenciji 1997. kao plod njegove tradicionalne uloge veze između zapadne Evrope, Grčke i Turske.</s><s>Juna 1997. u Beču je osnovan Sekretarijat TINA mreže sa mandatom da identifikuje transportne proritete u državama potencijalnim članicama EU.</s><s>Implementacija TINA projekta vrši se u tri regionalne grupe u dvije faze: prva je identifikacija i definisanje prioritetnih komponenti mreže, a druga identifikacija investicionih mjera kojima bi one bile realizovane.</s>\n<s>Osnovni kriteriji TINA mreže su sljedeći Mreža treba biti u skladu sa kriterijima iz Smjernica EU za razvoj TEN;</s>\n<s>Helsinška deklaracija je prvi pokušaj evropske transportne politike da definiše poseban pristup uspostavljanju i izgradnji transportne mreže u priobalnim morskim područjima, što je posljedica specifičnog uticaja ovih vodnih površina.</s><s>Pri tome, nisu uzete u obzir samo morske luke kao krajnje tačke drumskih i/ili željezničkih linija, nego i pomorski promet.</s>\n<s>Cilj evropske transportne politike nije samo proširenje TEN-T na države SEE, CEE nego i dalje na istok, što se javlja kao logična posljedica podržavanja tradicionalne ekonomske povezanosti, posebno u domenu trgovine, sa azijskim državama i Rusijom.</s><s>U tom su cilju, a prema odluci Druge međunarodne Euro-azijske konferencije o transportu (St.</s><s>Petersburg, 12-13.09.2000.) pokrenuti ambiciozni projekti razvoja sljedećih Euro-azijskih transportnih koridora koji povezuju PETrC sa državama Centralne, Južne i Istočne Azije:</s>\n<s>U toku je razmatranje uspostavljanja još jednog koridora u okviru ove mreže koji bi preko Irana i Centralne Azije povezivao PETrC IV sa Kinom.</s><s>Posebnu ulogu Euro-azijski transportni koridori imaju za razvoj Balkana, jer bi se njihovim uspostavljanjem ovo poluostrvo našlo u središtu između istoka i zapada te stoga predstavljalo važnu kariku u transportnom lancu.</s><s>80 TRAnsport Corridor Europe Caucasus Asia je jedan od načina obnove istorijskog Puta svile.</s><s>Zemljovid 4.5.: Drumska infrastukturna mreža Pan-evropskih transportnih koridora Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/roadcorr_over.htm , (05.03.2003.) Zemljovid 4.6.: Željeznička infrastrukturna mreža Pan-evropskih transportnih koridora Izvor: URL: http://www.tinavienna.at/railcorrover.htm , (05.03.2003.) 5. ANALIZA MAKROAGREGATA EVROPSKOG PROMETNOG SISTEMA Na razvoj prometnog sektora utiču fizički, ekonomski i politički faktori.</s><s>Među fizičkim faktorima, reljef ima najznačajniju ulogu: planinski regioni i široke riječne doline mogu imati negativan uticaj za razliku od nizinskih, suvljih predjela.</s><s>Ekonomski faktori dolaze do izražaja u pogledu identifikacije projekata za izgradnju i alokacije potrebnih resursa.</s><s>Politički faktori su značajni radi neophodne kontinuelne i jake podrške vladajućih struktura u uspostavljanju adekvatnog prometnog sistema.</s><s>S obzirom da se na prvi od navedenih faktora ne može u velikoj mjeri uticati, bitno je stvoriti konomsku i političku klimu koja će pogodovati usmjeravanju razvoja prometnog sektora.</s><s>Ovo je poglavlje namjenjeno identifikaciji i analizi najvažnijih makroagregata prometnog sistema u evropskim državama sa posebnim akcentom na region Balkana: prometne infrasturkture i suprastrukture, robnih i putničkih tokova, pravnih izvora, savremenih transportnih tehnologija, informacionih sistema i eksternih troškova prometnog sektora.</s>\n<s>Prometnu infrastrukturnu mrežu EU karakteriše dominacija drumskog nad ostalim prometnim modovima.</s><s>U poslednjoj deceniji, najveće infrastrukturne investicije bile su usmjerene upravo u izgradnju puteva, posebno auto-puteva i brzih željeznica.</s><s>U 1999. ukupna dužina auto-puteva u EU iznosila je 49.233 km, što u odnosu na 1990. predstavlja porast za 25,46%.</s><s>Najdužu mrežu auto-puteva imaju Njemačka (11.427 km), Francuska (9.303 km) i Španija (8.257 km), dok su prema gustini mreže auto-puteva na prvom mjestu države Beneluksa.</s>\n<s>Godine 1999. ukupna dužina željezničke mreže u EU iznosila je 153.640 km, što u odnosu na 1990. predstavlja smanjenje za 3,98%, gdje su na prvom mjestu bile Njemačka (38.126 km), Francuska (31.727 km) i Velika Britanija (16.847 km).</s><s>Krajem 2000., dužina željezničke mreže bila je 168.000 km2, od čega je 44% bilo elektrificirano, a 38% pruge duplog kolosijeka.</s><s>Gustina željezničke mreže najveća je u Belgija, Njemačka i Luksemburg.</s>\n<s>Ukupna dužina unutarnjih vodnih tokova u EU u 1999. bila je 29.818 km, što je povećanje za 6,11% u odnosu na 1990.</s><s>Najdužu riječnu mrežu ima Njemačka (7.339 km), a potom slijede Finska (6.245 km) i Francuska (6.051 km).</s><s>Rijeke Sena, Ron i Rajna su okosnice riječnog prometa, a riječni tokovi samo šest zemalja EU su međusobno povezani (Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Nizozemska).</s><s>Godine 1999. države EU brojale su 320 glavnih pomorskih luka, gdje je prednjačila Danska (46), Velika Britanija (51) i Italija (41).</s><s>U ukupno transportovanoj količini robe deset najvećih luka u 1999. (898,7 mio t) luke su Roterdam, Antverpen i Marselj imale su učešće od 56,20%.</s><s>U ukupnom broju komercijalnih aerodroma u EU u 1999. bio je 141, najveće učešće imale su Velika Britanija (25), Španija (20) te Njemačka i Italija (po 17).</s><s>Aerodromi London Heathrow, Paris Charles de Gaulle i Frankfurt Rhein-Main učestvovali su sa 48,52% u ukupnom broju transportovanih putnika deset najvećih aerodroma u 1999. (280,7 mio). (Strelow, H., 2002, str.2Drumski promet</s>\n<s>Osnovna prednost drumskog prometa je u leksibilnosti, dok se nedostaci manifestuju kroz zagađenje okoline, visokoj stopi prometnih nezgoda te prometnom zagušenju.</s><s>Ukupna dužina drumske mreže u AC10 u 1999. iznosila je 1,2133 mio km.</s><s>Najdužu drumsku mrežu imala je Poljska (380.000 km), a potom Mađarska (211.000 km) i Rumunija (198,5 km).</s><s>Najgušću drumsku mrežu imala je Mađarska (2,27 000km/km2), Češka Republika (1,61 000km/km2) i Poljska (1,22 000km/km2), dok su Slovačka Republika (0,86 000km/km2), Rumunija (0,83 000km/km2) i Bugarska na posljednjem mjestu</s>\n<s>omm/energy_transport/ tif/transport_infrastructure/oec_infrastructure.html , 18.03.2003.).</s><s>Za razliku od zemalja EU koje su u periodu 1990.-1999. bilježile prosječan godišnji porast mreže auto-puteva za preko 1000 km, u državama AC10 je isti pokazatelj bio ispod 100 km.</s><s>Ukupna dužina mreže auto-puteva u AC10 u 1999. iznosila je 2.850 km, tj, za 32,62% više nego u 1990.</s><s>Na prvom mjestu bile su Češka (499 km), Mađarska (448 km) i Litvanija (417 km) (Strelow, H., 2002, str.2-6).</s><s>Prosječna gustina mreže auto-puteva u AC10 iznosila je 2,64 km/km2, sa znatnim istupanjem Slovenije (19,66 km/km2) koja je nadmašila čak i prosjek EU.</s><s>Najmanju gustinu mreže imaju Poljska (0,86 km/km2) i Rumunija (0,83 km/km2), dok Latvija uopšte nema auto-puteva.</s><s>Tabela 5.1. prikazuje ukupnu drumsku infrastrukturnu mrežu u SEE.</s><s>Tabela 5.1.: Drumska infrastrukturna mreža u SEE u 1997. vidi, sedam zemalja</s>\n<s>Dužina glavne drumske mreže održavanja dostiže prilično visoke razmjere, što potvrđuje i podatak da je u DZ SCG samo 30% ukupne mreže na zadovoljavajućem nivou, a najveći dio investicija realizovan je 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka.</s><s>U periodu 1993.–1995. od ukupnih investicija u transportnu infrastrukturu u AC, 51% je u puteve i to u izgradnju nove infrastrukture.</s><s>U 1997. ukupna izdvajanja za održavanje puteva u svih sedam zemalja SEE bila su EUR 362 81 Samo je DZ SCG imala viši nivo izdvajanja za održavanje puteva - oko 2,5% BDP-a, dok su ostale države izdvajale 1% ili manje.</s><s>BiH je poslednja na ljestvici, jer uopšte nije bilo alokacije sredstava za tu namjenu.</s>\n<s>Ubrzan razvoj brzih željezničkih pruga opravdan je brzinom, sigurnošću i ekološkom prihvatljivošću.</s><s>Nedostaci se ogledaju, prvenstveno u velikim izdacima pri transportu robe, skupim održavanjem željezničkih tračnica te smanjenom fleksibilnosti.</s><s>Ukupna dužina željezničke mreže AC 10 u 1999. iznosila je 65.400 km, što u odnosu na 1990. predstavlja samnjenje za 5,74%.</s><s>Najdužu mrežu ima Poljska (22.891 km), iza koje slijedi Rumunija (10.981 km) te Češka Republika (9.444 km).</s><s>Prosječna gustina željezničke mreže u AC 10 je neznatno veća od prosjeka EU, u čemu prednjače Češka Republika, Mađarska i Slovačka.</s><s>Kada je riječ o korištenju željezničke mrežeza transport robe, na prvom su mjestu Estonija, Latvija, Slovačka i Poljska, čiji su pokazatelji iznad prosjeka EU.</s><s>Sa druge strane, korištenje željezničke mreže u funkciji putničkog transporta je u EU za oko tri puta veće od prosjeka u AC 10 (Strelow, H., 2002, str.2-6).</s><s>Iako je reljef SEE relativno nepovoljan za razvoj željeznice, ona predstavlja bitnu komponentu privrednog razvoja.</s><s>Ukupna dužina i struktura željezničke infrastrukturne mreže u državama SEE u 1997. prikazana je u Tabeli 5.2.</s><s>Tabela 5.2.:Željeznička infrastrukturna mreža u SEE u 1997.</s>\n<s>Slabo održavanje i nedovoljne investicije doveli su do opadanja kvaliteta infrastrukture, zastarjelih vagona i lokomotiva te nedovoljnih tehničkih inovacija u pogledu signalizacije i telekomunikacija.</s><s>Očigledan je i uticaj političke fragmentacije, pada teške industrije, kao i pre-orijentacije putničkog transporta na privatne automobile, a teretnog na kamione.</s>\n<s>Promet je slabog intenziteta, 10-20 vozova dnevno, što zahtjeva minimalne kapacitete ovih veza.</s><s>Elektrificirane pruge duplog kolosjeka dozvoljavaju brzinu do 160 km/čas, ali one odgovaraju intenzitetu od preko 100 vozova dnevno.</s>\n<s>Prednost vodnog prometa je što se transport velikih količina kabaste, masivne robe može izvršiti po relativno niskim cijenama na duže relacije, ekološka prihvatljivost, sigurnost i ekonomičnost sa aspekta pogonske snage.</s><s>Ograničenje su raspoloživi lučni kapacitete i troškovi daljeg transporta robe do krajnjeg odredišta.</s><s>Ukupna dužina riječnih tokova u AC 10 u 1999. iznosila je 8.960 km, što je manje za 20,26% manje u odnosu na stanje iz 1990.</s><s>Slovenija i Latvija82 nemaju unutarnjih vodnih tokova, za razliku od Poljske (3.813 km), Rumunije (1.779 km) i Mađarske (1.373 km) čije Unutarnji vodeni tokovi SEE su uglavnom vezani za rijeku Dunav koja je u proteklom periodu predstavljala ključnu riječnu arteriju.</s><s>Države zapadne Evrope i države SEE imaju dugogodišnju tradiciju u transportu proizvoda od čelika, rafinerija ulja, cementara te petrohemijske industrije i sl. korištenjem riječnog prometa jer se troškovi kreću od 1/3 do 1/5 od troškova željeznica ili drumskog prometa.</s><s>Izgradnjom kanala Rajna–MajnaDunav značaj rijeke Dunav je naglo porastao, jer je time uspostavljena veza između Crnog mora (Konstanta), preko Rumunije, Bugarske, Srbije, Mađarske, Austije, Njemačke i Sjevernog mora (Roterdam).</s><s>Najveći korisnici ovog transportnog moda su Raspad bivše SFRJ i sankcije nametnute tadašnjoj SR Jugoslaviji ostavile su velike posljedice na promet Dunavom.</s><s>Shodno nastalim štetama, direktnim i indirektnim, postoji veliki pritisak od strane evropskih poslovnih krugova za re-otvaranjem Dunava za promet83.</s><s>Najugroženije su, svakako velike kompanije iz Istočne Evrope čija se poslovna aktivnost svodila na prevoz robe i putnika Dunavom od Centralne Evrope do Crnog Pomorski promet</s>\n<s>U AC ima ukupno 19 glavnih pomorskih luka, od čega najviše u Poljskoj (5), Bugarskoj (4) te Estoniji i Latviji (po 3).</s><s>Luke Ventspils, Konstanta i Talin učestvuju sa 52,54% u ukupno transportovanoj količini robe unutarnjim vodnim tokovima najvećih deset luka u Države SEE imaju izlaz na Jadransko more preko luka Rijeka, Zadar, Split i Ploče u Hrvatskoj, Bar u DZ SCG i Dures u Albaniji.</s><s>Izlazi na Crno more su luke Burgas i Varna u Bugarskoj i Konstanta u Rumuniji.</s><s>Neke od ovih luka predstavljaju i krajnje tačke PETrC.</s><s>Njihov značaj se ogleda u transportu kabaste i ostale masivne robe, iako se postepeno razvija i kontejnerski transport.</s><s>Van ovog regiona, luka Tesaloniki u Grčkoj je od izuzetnog značaja za Makedoniju i Kosovo.</s><s>Rumunija i Hrvatska imaju najveći komercijalni pomorski promet u regionu - 40 mio t, a iza njih je Bugarska sa 20 mio t (Transport and Energy Infrastructure in South Eastern Europe, 2001, str.7-8.) 83 Međunarodna organizacija odgovorna za plovidbu Dunavom (Danube Commission) je januara 2000. usvojila projekat pod nazivom “Čišćenje plovnog dijela rijeke Dunav” koji predviđa uklanjanje ruševina i neupotijebljenog oružanog materijala.</s>\n<s>Luka sa najvećim kapacitetom je Konstanta koja, pored postojećih 40 miliona tona prometa, ima izgrađene dodatne kapacitete za skladištenje 250 miliona tona robe.</s><s>Perspektive za potpuno iskorištavanje kapaciteta su otvaranje rijeke Dunav za plovidbu, razvoj zona slobodne trgovine i aktivnosti u okolini luke, korištenju novih ruta za izvoz ulja iz novoosnovanih Kaspijskih zemalja te traženje zaobilaznice do Bosfora.</s><s>Pored Konstante, bitno je pomenuti i sljedeće luke: Varna (5,5 miliona tona), Nesebar (mala luka uglavnom za trajekte) i Mangalia (mala luka koja je u fazi razvoja).</s><s>Na Jadranskom moru, najzančajnije luke su Trst (Italija), Kopar (Slovenija) i Rijeka (Hrvatska).</s><s>Luka Rijeka ima izuzetan položaj, ali zbog lošeg menadžmenta i niskog stepena održavanja promet je uglavnom orijentisan na Kopar i Trst.</s><s>Postoji još nekoliko luka na obali Jadranskog mora, ali zbog polu-planinskog reljefa duž obale, drumske i željezničke veze sa njima su prilično loše.</s><s>To su luke: Šibenik, Split, Ploče i Dubrovnik u Hrvatskoj, Kotor i Bar u Crnoj Gori i Dures u Albaniji.</s><s>Jedino luka Ploče ima značajnije kapacitete za kargo transport.</s>\n<s>Vazdušni promet se uglavnom koristi za transport putnika iz razloga njegove izuzetne brzine i velike udobnosti.</s><s>Međutim, s obzirom da troškovi korištenja ovog transportnog moda uključuju i nabavku aviona, njihovo održavanje, kao i opremanje i održavanje aerodroma, to je njihova visina relativno velika i predstavlja ograničenje za neke korisnike.</s><s>Radi obezbjeđenja efikasnog korištenja evropskog vazdušnog prostora, uveden je koncept Jedinstvenog upravljanja vazdušnim prostorom84(u daljem tekstu: ATM).</s><s>Države AC 10 raspolažu sa 21 komercijalnim aerodromom.</s><s>Najveći broj aerodroma ima Poljska (6), a iza nje su Rumunija, Bugarska i Češka (po 3).</s><s>Najveći aerodromi su Prag, Budimpešta i Varšava čije je učešće u ukupnom broju prevezenih putnika deset najvećih Region SEE je jako značajan sa aspekta međunarodnog vazdušnog prometa, jer predstavlja vezu sa državama Srednjeg istoka i Azijskim kontinentom.</s><s>Evidentirana je i velika potražnja za rute prema Bliskom istoku i dalje.</s><s>S obzirom da se DZ SCG nalazi u centru, a zbog skorih konflikata u istoj, međunarodni vazdušni promet bio je usmjeren uglavnom na drumski promet kroz Italiju i Grčku, odnosno kroz Mađarsku i Rumuniju.</s><s>Kao posljedica snažnih preokreta u ekonomskom, političkom i socijalnom smislu, došlo je i do naglog i velikog pada broja avionskih polazaka, što je posebno bilo izraženo u Bugarskoj i Rumuniji.</s><s>Zagrebački aerodrom je, takođe, zabilježio osjetan pad: broj od 650.000 putnika u 1991. već se u narednoj godini više nego prepolovio.</s><s>U poslednjoj deceniji, stopa rasta vazdušnog prometa u regionu kretala se između 5-7%, a tendencija porasta se očekuje i u budućnosti.</s>\n<s>Sredinom 90-tih godina prošlog vijeka došlo je do početka porasta vazdušnog prometa posmatranog regiona, što ilustuje Tabela 5.3 . na narednoj stranici.</s><s>84 Air Transport Management – ATM</s>\n<s>U 1998. broj prevezenih putnika u SEE bio je oko 6 miliona, a u CEE-5 broj putnika bio 13,8 mio85.</s><s>Iste godine, pokazatelji prometa najznačajnijih aerodroma na Balkanu su sljedeći: dva aerodroma u Bukureštu ostvarila su oko 30.800 letova, aerodrom u Sofiji oko 21.000 letova te aerodrom u Ljubljani 17.041 let.</s><s>Iz navedenog vidimo da je i vazdušni promet osjetio posljedice skorih zbivanja na ovim prostorima.</s><s>Naime, veliki broj usitnjenih država sa sopstvenim avio-centrima doveo je do nekonzistentnosti dizajna vazdušnog prostora kao i smanjene efektivnosti avio-prometa, čija je posljedica nizak nivo integracije ATM.</s><s>Pored toga, poseban problem predstavlja neusklađeno korištenje avio-sistema za vojne i civilne svrhe.</s><s>I najzad, investicione odluke su uglavnom vezane za političke i/ili nacionalne interese, što umanjuje mogućnost intergralog razvoja cjelokupnog sistema (ATIRS for SEE, 2001).</s><s>Poseban akcenat je na finansijskoj nemoći pojedinih država da uspostave adekvatan avio-sistem, opremljen na nivou očuvanja sigurnosti i profesionalnosti.</s><s>Samofinansiranje zahtijeva nivo od 1,5 miliona putnika godišnje što iz današnje perspektive izgleda jako daleko.</s><s>Poštni promet i telekomunikacije u kontekstu ovog rada neće biti detaljnije analizirani.</s><s>5.2.</s><s>Prometna suprastruktura</s>\n<s>Godine 1998. u državama EU evidentirano je 168,98 mio putničkih automobila, što u odnosu na 1970. predstavlja porast za 278%.</s><s>U istoj godini registrovano je 510.000 autobusa (153,61% više nego u 1970.), 19, 377 teretnih vozila -kamiona i traktora (261,56% više nego u 1970.).</s><s>U sektoru željeznica, evidentirano ne 25.720 lokomotiva, 74.279 putničkih vagona i 552.000 teretnih vagona (45,23%, 23,26% i 63,39% manje nego 85Godine 1998. francuski aerodrom Marselj imao je promet oko 5,5 miliona putnika, a italijanski Milane Linate oko 13,6 miliona</s>\n<s>Broj putničkih automobila per capita je u AC12 (osim Turske) porastao sa 146/1000 stanovnika u 1990. na 291/1000 stanovnika u 1999.</s><s>Na prvom mjestu je Malta sa 513, a odmah iza nje Slovenija sa 428, Kipar sa 377 te Estonija sa 335 automobila/1000 stanovnika.</s><s>Na poslednjem mjestu je Turska sa 59,5, a ispred nje Rumunija sa 129 automobila/1000 stanovnika.</s><s>Prosječna starost putničkih automobila u 1996. u AC bila je 11,5 godina.</s><s>U 1999.ukupan broj putničkih automobila u AC10 bio je 23,95 mio, što je povećanje za 1.798% u odnosu na 1970.</s><s>Prosječan broj putničkih automobila u AC10 u 1999.iznosio</s>\n<s>europa.eu.int/ comm/energy_transport/etif/transport_means road /oec_cars.html, 18.03.2003.).</s><s>Broj teretnih vozila je, kao rezultat povećane trgovine i transfera od željezničkog ka drumskom prometu, zabilježio porast za 41%.</s><s>Prosječna godišnja stopa rasta broja teretnih vozila je 7,1%, a broj teretnih vozila po jedinici BDP-a je u 1998. bio za 2,8% veći u AC nego u EU.</s><s>U 1999. ukupan broj teretnih vozila u AC10 bio je 3,3235 mio.</s><s>Države AC su zbog nižih nadnica konkurentne u pogledu pružanja usluga teretnog transporta, što je uzrok opozitnog rasta broja teretnih vozila i teretnog prometa86.</s><s>U posmatranom periodu, ukupan broj autobusa u državama AC10 je ostao relativno stabilan i u 1999. je iznosio 253, 6 mio.</s><s>Poljska sa 78,7 mio, Rumunija sa 47,3 mio i Bugarska sa 42,7 mio autobusa prednjače na ljestvici, dok poslednja tri mjesta pripadaju Kipru sa 2,8 mio, Sloveniji sa 2,3 mio te Malti sa 2,1 mio autobusa i vagona (URL: http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/transport_meanroad/oec_commerci 5.3.</s><s>Robni tokovi</s>\n<s>Roba, čiji se transport vrši infrastrukturnom evropskog prometnog sistema u skladu je sa nomenklaturom NST/R 87ili CST88 nomenklaturom.</s><s>U robnim tokovima u EU u 1998. dominantno učešće imao je drumski promet u kome je ostvareno 1.170.000 mio ton/km.</s><s>Učešće nacionalnog transporta bilo je 77%, međunarodnog 20%, prekograničnog oko 2% te kabotaže 0,2%.</s><s>U strukturi robe, dominantno učešće u nacionalnim robnim tokovima imale su rude i prerađeni minerali (oko 47%), a u međunarodnim mašinerija, transportna oprema, i sl. (42%) (Hedbrand, A., 2001, str.1-5).</s><s>Od posebnog je značaja porast udjela kabotaže od 646.000 ton/km u 1991. do 6.754 mio ton/km u 1999., gdje vodeću ulogu ima Njemačka (68%) i Francuska (13%) (Oberhausen, J., 2002, str.4.).</s><s>Broj tona robe transportovane željeznicom u periodu 1985.-1998. zabilježio je osjetan pad, dok je po broju ton/km registovan porast.</s><s>Ukupan broj ton/km nacionalnih robnih tokova željeznicom u 1998.</s><s>EU iznosio je 122.292 mio, a internacionalnih u EU 85.849 mio ton/km.</s><s>Istovremeno, nacionalni robni promet unutarnjim vodnim tokovima iznosi je 28.405 mio, a internacionalni 251.785 mio ton/km 86 Npr. Latvia, Rumunija i Slovenija bilježe porast broja teretnih vozila od 40%, 43% i 49%, dok se obim drumskog teretnog prometa smanjio za 30%, 46% i 31%, respektivno.</s><s>87Standard Goods Nomenclature for Transport Statistics/revised – EUROSTAT 88 Commodity Classification for Transport Statistics in Europe UN/ECE Za CEE i SEE je bio karakterističan visoko razvijen intenzivan teretni promet što je posljedica socijalističkog načina proizvodnje: velika količina outputa, bez obzira na profit.</s><s>Krajem 80-tih zabilježen je značajan pad teretnog prometa, da bi već od 1992., otvaranjem granica prema EU, isti počeo postepeno da raste89.</s><s>Neke od zemalja (npr. baltičke države) bile su na tranzitnom putu te su velike količine robe samo prolazile kroz njih, dok je u Češkoj, Poljskoj i Slovačkoj razvijena industrija bila uzrok intenzivnog teretnog transporta.</s>\n<s>Izvor:TERM 2002 13AC – Freight transport demand, EEA, str.1. U državama CEE i SEE91 u 1998. drumski transport je bio dominantan u robnim tokovima, što potvrđuje realizacija 177.642 mio ton/km, sa dominantnim učešćem Poljske Godine 1998. u AC10 drumom je prevezeno 2.072,3 mio t, odnosno ostvareno je 160,7 mio ton/km.</s><s>Nacionalni transport je učestvovao sa 53%, internacionalni sa 41%, a prekogranični sa 6% u ukupnom broju ton/km.</s><s>Slovačka je imala najveće učešće međunarodnog robnog transporta (56%), a Rumunija najniže (30%).</s><s>Preko 77% ukupnih nacionalnih robnih tokova (u tonama) bilo je na razdaljini ispod 49 km, blizu 15% na razdaljini 50-149 km, blizu 8% na razadljini 150-499 km, a nešto više od 1% preko 500 km.</s><s>Struktura robnih tokova slična je strukturi u EU, što znači dominantnu poziciju ruda i prerađenih minerala, građevinskih materijala, mašinerije i sl. (Allen, J., 1999., str.1-5).</s><s>Željeznice su u CEE i SEE92 u 1998. ostvarile 157.896 mio ton/km, gdje primat imaju Poljska (69.543 mio ton/km) i Češka Republika (33.911 mio ton/km) .</s><s>Nacionalni transport učestvuje sa 55%, a međunarodni sa 45% u ukupnom broju ton/km.</s><s>Najveće učešće međunarodnog robnog transporta imaju Latvija i Makedonija (97%), a najniži 89 U 2000.</s><s>AC su 57% ukupnog izvoza ostvarile u EU, a 55% ukupnog uvoza vodi porijeklo iz EU.</s><s>90 Češka Republika, Mađarska, Estonija, Latvja, Litvanija, Poljska i Rumunija 91 Osim DZ SCG i BiH</s>\n<s>U istom periodu i navedenoj grupaciji zemalja unutarnjim vodnim tokovima ostvareno je Slovačka (1.527 mio ton/km) zauzimale prva tri mjesta u ukupnom broju ton/km.</s><s>Prosječno učešće međunarodnog robnog transporta u ovom prometnom modu iznosilo je 92%, gdje su robni tokovi u Rumuniji i Bugarskoj u potpunosti bili orjentisani ka inostranstvu, za razliku od Litvanije u kojoj međunarodnih robnih tokova ovim prometnim modom uopšte nije bilo.</s>\n<s>U pomorskom transportu ostvareno je 136,736 mio ton/km, sa najvećim učešćem Poljske Prosječno učešće međunarodnih robnih tokova u ukupnoj veličini iznosilo je 94%, od čega su samo pokazatelji za Hrvatsku (80%) i Poljsku (99%) ispod maksimalne vrijednosti.</s>\n<s>Učešće cjevovoda u robnom transportu raste, što potvrđuje podatak o realizovanih 38.010 mio ton/km u 1998. u navedenoj grupaciji zemalja sa prosječnim učešćem međunarodnog transporta od 82%.</s><s>Poljska (18.448 mio ton/km) i Latvia (6.569 mio ton/km). imale su vodeće mjesto u korištenju cjevovoda za transport robe, dok su cjelokupni robni tokovi Češke Republike, Latvije i Litvanije orjentisani ka inostranstvu.</s><s>U vazdušnom prometu je u 1998. ostvareno 170.000 ton/km, a najbolje pokazatelje imale su Poljska (59.000 ton/km) i Češka Republika (34.000 ton/km).</s><s>Međunarodni robni tokovi činili su 94% ukupne veličine, s tim da su ukupni robni tokovi vazdušnim modom sedam Poređenjem ukupno ostvarenih 178,5 mio ton/km u AC10 u 1999. sa istim pokazateljem iz 1994. u drumskom prometu zaključujemo da je zabilježen pad za 26,36%, dok podaci za željeznice iz 2000. o realizovnih 145,9 mio ton/km govore o smanjenju za 12,63% u odnosu na 1994.</s><s>Na drugoj strani robni tokovi mjereni 8,52 mio ton/km u unutarnjim vodnim tokovima te 79,7 mio ton/km cjevovodima predstavljaju porast za 32,71%, odnosno za 138,62% u odnosu na 1993.</s><s>Sličan je slučaj sa utovarenom/istovarenom robom 10 najvećih pomorskih luka93 u AC10 koja je u 2000. iznosila 191,6 mio t, što je za 6,5% više nego u 1996., odnosno 12 najvećih aerodroma94 sa 170.2 mio t utovarene/istovarene robe u 2001., tj. rastom za 9,66% u odnosu na 1998.</s><s>U 1999. najveće učešće u ukupnom broju ostvarenih ton/km u drumskom prometu imale su Bugarska (75,9%) i Češka Republika (65,6%), u željezničkom prometu Estonija (63,8%) i Slovačka Republika (62,9%), u prometu unutarnjim vodnim tokovima Slovačka (URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transpot/etif poslednje vrijeme, poseban značaj u okviru transportne politike dat je prevozu opasnog tereta, koji bilježi relativno brz i velik porast95.</s><s>93 Ventpils, Konstanta, Talin, Gdank, Szceczin, Klaipeda, Riga, Bourgas, Gdinia i Koper.</s><s>94 Budimpešta, Varšava, Prag, Bukurešt, Sofija, Ljubljana, Riga, Vilnius, Talin, Bratislava, Katovice i Vroclav.</s><s>95 Tako npr. u periodu 1998.-2000. transport opasnog tereta u Latviji porastao je za 9%.</s><s>U 1998. njen udio u ukupnom transportovanom teretu u drumskom prometu iznosio je 3%, dok je u željezničkom sa 48% u istoj godini porastao na 52% u 2000.</s>\n<s>Mobilnost je jedan od imperativa savremenog načina života evropskog građanina.</s><s>Taj cilj je tradicionalno ostvarljiv kroz sistem javnog prevoza96 te korištenjem putničkih automobila.</s><s>Sve veći broj građana se odlučuje da svoju potrebu za mobilnosti ostvaruje korištenjem putničkog automobila.</s><s>Taj vid transporta ima brojne prednosti nad svim ostalim, prvenstveno sa aspekta osjećaja nezavisnosti, fleksibilnosti, dok sa druge strane, uzrokuje velike troškove u pogledu zagušenosti saobraćaja, zagađenja vazduha i okoline, velikom broju prometnih nezgoda, što utiče kako na one koji koriste automobile, tako i na one koji ih ne koriste.</s><s>Sa druge strane, evidentno je drastično opadanje broja putnik/km javnim prevozom (željeznica, autobus, i sl).</s><s>Ukupan broj ptk/km u državama EU povećao se sa 2,142 mio u 1970. na 4,839 mio u 2000.</s><s>Od toga, najveći porast zabilježio je vazdušni promet (70%), a iza njega slijedi prevoz putničkim automobilima (16%), treće mjesto dijele željeznica, tramvaj i metro (10%), a samo jedan procenat niži rast ostvaren je u prevozu putnika autobusima.</s><s>U 2000. učešće putničkih automobila u putničkim tokovima dominiralo je sa 78,3%, a daleko ispod je prevoz autobusima sa učešćem 8,5% iza čega slijedi željeznica sa 6,3%, vazdušni promet</s>\n<s>Kao što vidimo iz Grafikona performabnce_by_mode.html, 10.01.2003.).</s><s>Situacija u CEE i SEE se znatno razlikuje od one u razvijenim zapadnim državama, što se djelimično može objasniti nus-pojavom tranzicionog procesa.</s><s>U 2001. u CEE, SEE i baltičkim državama došlo je do opadanja broja putnik/km u željeznici za 4,62%, dok je istovremeno zabilježen porast u drumskom prometu i to putnički automobili za 3,49% i autobusi za 0,77% (www.1oecd.org/cem/stst/trends/east.htm, 11.01.2003.).</s><s>Analizom stanja u AC dolazimo do sličnih zaključaka, što je vidljivo iz Grafikona 5.2.</s><s>Grafikon 5.2.:Putnički tokovi u AC97, 1990.-1999.</s>\n<s>Izvor: TERM 2002 12 AC – Passanger transport demand by mode EEA, str.2. 96 Autobus, trolejbus, kombi, tramvaj, voz, i sl. 97 Podaci o broju putnik/km za javni prevoz autobusom odnose se samo na AC6: Češku Republiku, Slovačku Republiku, Latviju, Litvaniju, Poljsku i Sloveniju.</s><s>Imajući u vidu da adekvatna statistička evidencija o učešću putničkih automobila u CEE i SEE98 ne postoje, najveće učešće u ukupnom broju ostvarenih ptk/km u 1998. imali su autobusi (89.491 mio tokn/km) i željeznica (66.662 mio ton/km),sa dominantnim učešćem Poljske u oba prometna moda (34.035, odnosno 25.664 mio ton/km, respektivno) (Strelow, H., 2000, str.5-6).</s><s>U 1999. ukupan broj ostvarenih ptk/km javnim prevozom u AC10 bio je 80 mio, što predstavlja smanjenje za 28,25% u odnosu na 1994. dok je u 2000. u željeznici 61,4 mio ton/km smanjenje za 26,29% u odnosu na 1994.</s><s>Prosječan broj ptk/km</s>\n<s>(URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/ , 18.03.2003.).</s><s>Vazdušnim prometom je u istoj godini prevezeno 20.153 putnika, gdje prednjači Poljska (4.901), a pomorskim putem 19.613 putnika, sa Hrvatskom na prvom mjestu (12.751).</s><s>Broj putnika prevezenih na 7 aerodroma99 u navedenoj grupi zemalja u 2001. bio je 20,34 što</s>\n<s>(URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/ , 18.03.2003.).</s><s>Primarni cilj zajedničke transportne politike je preusmjeravanje putničkih tokova od privatnih automobila ka javnom prevozu čija bi mreža trebala biti dostupna svima, sigurna, multimodalna i intermodalna, finansijski pristupačna, a red vožnje prilagođen potrebama građana.</s><s>U cilju podrške razvoju drumskog putničkog prometa, u pripremi je Pan-evropski sporazum pod nazivom INTERBUS100 čiji je cilj liberalizacija transportnih putničkih usluga, harmonizacija tehničkih standarda, kao i socijalnih i fiskalnih aspekata.</s><s>5.5.</s><s>Savremene transportne tehnologije</s>\n<s>Funkcionisanje prometnog sistema u uslovima brojnih finansijskih, vremenskih i prostornih ograničenja nemoguće je bez primjene savremenih transportnih tehnologija kao što su: paletizacija, kontejnerizacija, Roll on–Roll-off (u daljem tekstu: RO-RO), Lift on–Lift off (u daljem tekstu: LO-LO), njihova kombinacija RO-LO, Float on–Float off ili LASH tehnologija transporta (u daljem tekstu: FO-FO), Huckepack tehnologija transporta i bimodalna tehnologija transporta (Zelenika, 2001, str. 487).</s><s>Evropske države imaju stogodišnje iskustvo u paletizaciji, a manipulativni i transportni troškovi paletizirane u odnosu na nepaletiziranu robu su za oko 15% niži.</s><s>Paletizacija je kompatibilna sa ostalim transportnim tehnologijama, a neophodna sredstva za funkcionisanje paletnog sistema su viljuškar, razna kolica, police i sl.</s><s>Pedesetogodišnje iskustvo u kontejnerizaciji doprinijelo je njenoj uspješnoj primjeni u svim transportnim modovima i uštedi na manipulativnim i transportnim troškovima oko 25%.</s><s>Kontejneri101 su kompatibilni sa ostalim transportnim tehnologijama, a dodatna sredstva neophodna za njihovo funkcionisanje se razlikuju u zavisnosti od transportnog 99 Prag, Varšava, Budimpešta, Bukurešt, Sofija, Varna i Ljubljana.</s><s>100 European Agreement on International Occasional Carriage of Passangers by Bus 101 Danas se u evropskim državama uglavnom upotrebljavaju ISO-kontejneri dužine 10’, 20’, 30’ i 40’, visine 8’ i Transportne tehnologije RO-RO, LO-LO, RO-LO te FO-FO su karakteristične za vodni promet i njegovu vezu sa kopnenim prometom.</s><s>RO-RO transportnu tehnologiju karakteriše horizontalno ukrcavanje, odnosno iskrcavanje kopnenih prevoznih sredstava sa ili bez tereta na posebne RO-RO brodove.</s><s>LO-LO ima slične odlike kao i RO-RO, sa razlikom što se ovdje radi o vertikalnom ukrcavanju i iskrcavanju tereta pomoću lučke i/ili brodske mehanizacije na specijalne LO-LO brodove.</s><s>Ove dvije transportne tehnologije uspješno se kombinuju u RO-LO transportnu tehnologiju.</s><s>FO-FO ili LASH transportna tehnologija podrazumijeva horizontalni i/ili vertikalni ukrcaj iskrcaj manua sa teretom na posebne LASH brodove.</s>\n<s>Huckepak transportna tehnologija se počela primjenjivati u Njemačkoj, gdje je do današnjeg dana dostigla najveći stepen razvoja.</s><s>Razlikujemo Huckepack tehnologiju A ili Rolling highway koja podrazumijeva utovar kamiona sa prikolicom ili šlepera sa poluprikolicom sa ili bez tereta na željezničke vagone sa spuštenim podom.</s><s>Pored toga, postoji i tehnologija A-naglavce koja podrazumjeva prevoz željezničkih vagona posebnim drumskim vozilima.</s><s>Huckepack tehnologija B ili Semi-trailer je utovar prikolice ili poluprikolice sa ili bez tereta na željezničke vagone, a Huckepack tehnologija C ili Swapbody je utovar specijalizovanih zamjenjivih sanduka sličnih kontejnerima na željezničke vagone.</s><s>Iako je ušteda na manipulativnim i transportnim troškovima Huckepack tehnologije svega 15%, zabilježen je njen ubrzan razvoj, a na osnovu brojnih prednosti sa aspekta drumskog i željezničkog prometa, ali i krajnjeg korisnika.</s><s>Bimodalna transportna tehnologija omogućava pretvaranje drumskih poluprikolica sa teretom u željezničke i obrnuto, što doprinosi povezivanju drumskog i željezničkog prometa bez pretovara te svih troškova koje on posljedično uzrokuje.</s><s>PACT program102 je pilot projekat čija implementacija trajala pet godina (01.01.1997.31.12.2001.), ukupne vrijednosti EUR 5 mio.</s><s>Osnovni ciljevi projekta bili su (i) Povećavanje konkurentnosti kombinovanog transporta u pogledu cijena i kvaliteta usluga, (ii) Promovisanje korištenja savremenih transportnih tehnologija; (iii) Unapređenje nivoa raspoloživog kombinovanog transporta.</s><s>MARCO POLO program103 je logičan prošireni nastavak PACT programa kreiran sa ciljem zadovoljenja rastuće potražnje za uslugama međunarodnog teretnog transporta, kao i rješavanja problema zagušenosti i negativnih uticaja na okruženje.</s><s>Ovaj program obuhvata sve transportne modove, a podrazumijeva i postepeno uključivanje kandidatkinja za pristup EU, čime je potvrđen njegov internacionalni karakter.</s><s>Prema tome, tri su osnovna cilja ovog programa: (i) Preusmjeravanje drumskog teretnog transporta na ostale modove; (ii) Podrška pokretanju i/ili vršenju transportnih usluga od strateškog evropskog interesa; (iii) Podsticanje saradnje kroz kreiranje funkcionalne mreže operatera.</s>\n<s>Planirana operativnost programa MARCO POLO je 2003.</s><s>U međuvremenu, za 2002. odobren je mini budžet od EUR 2 mio za finansiranje pilot projekata (48% za pomorski transport na kratke relacije, 31% na željeznice i 7% na unutarnje vodne tokove).</s><s>Komisija je dala prijedlog da se u periodu 2003.-2007. odobri EUR 115 mio u cilju transfera planiranog porasta potražnje za uslugama drumskog transporta na navedene transportne modove.</s>\n<s>5.6.</s><s>Pravni izvori evropskog prometnog sistema Zakonodavne mjere EU koje se odnose na drumski promet uključuju tri specifična područja: pristup tržištu i opšte mjere u drumskom prometu, tehnologiju i bezbjednost te fiskalno i socijalno usaglašavanje.</s>\n<s>Počevši od 01.01.1993. svaki prevoznik koji zadovolji kriterije postavljene Direktivom 74/561/EEZ (OJ L3087 od 19.11.1974., str.17) i Direktive 74/562/EEZ (OJ L3087 od 19.11.1974., str.23-27) o pristupu profesiji drumskog prevoznika u nacionalnom i međunarodnom drumskom prevozu ima pravo obavljanja trasportnih usluga unutar EU.</s><s>Direktivom 77/796/EEZ (OJ L334 od 24.12.1977., str.37-39, corrigendum OJ L032 od 03.02.1978., str.35) regulisano je uzajamno priznavanje diploma, potvrda i drugih kvalifikacija za drumskog prevoznika.</s><s>Zadovoljavajući nivo profesionalizma definiše Direktiva 89/438/EEZ (OJ L212 od 22.07.1989., str.101-105, corrigendum OJ L 298, U okviru tehnologije i bezbjednosti, zakonodavstvo se prvenstveno odnosi na garantovanje podjednake bezbjednosti i ekološke zaštite.</s><s>Prvi korak predstavlja usvajanje standarda za teška teretna vozila i autobuse u skladu sa Direktivom 77/143/EEZ (OJ L 47, 18.12.1977., str.47-51), a potom slijedi proširivanje ovih mjera na kategoriju ostalih drumskih vozila u skladu sa Direktivom 85/3/EEZ (OJ L2 od 03.01.1985., str.14.) i 3821/85 (OJ L 370, 31.12.1985, str.8) i njenim amandmanom Uredbom (EEZ) 3688/92 (OJ L 374, 22.12.1992, str.12) definisana je kontrolna oprema u drumskom transportu.</s><s>Tehničke specifikacije novih digitalnih tahografa definisane su u Uredbom (EC) Pored navedenih, od značaja za drumski promet su Direktiva 91/439/EEZ (OJ L 237, 24.08.1991., str.1) o vozačkim dozvolama, Direktiva 89/684/EEZ (OJ L 398, 30.12.1989., str.33) o profesionalnoj obuci vozača za drumski transport opasnih tereta te Direktiva 94/55/EEZ (OJ L 319, 12.12.1994., str.7.) o usaglašavanju propisa država članica o drumskom transportu opasnih tereta.</s><s>Obavezno instaliranje uređaja za kontrolu brzine u kamionima i autobusima uređuje Direktiva 92/6/EEZ (OJ L 57, 02.03.1992., str.27.), dok je Direktivom 91/671/EEZ (OJ L 373, 31.12.1991., str.26.) propisana obavezna upotreba sigurnosnih pojaseva u vozilima težine do 3,5 tona.</s><s>U pogledu fiskalnog usaglašavanja, od značaja je Direktiva 93/89/EEZ (OJ L279/32, 12.11.1993., str.32-38, corrigendum OJ L071, 15.03.1994., str.26) o oporezivanju vozila za drumski transport robe, drumarini i taksama usaglašava navedene kategorije između država.</s>\n<s>Socijalno usaglašavanje podrazumijeva definisanje zajedničkih propisa koji određuju maksimalne periode vožnje i minimalne periode odmora te utvrđivanje minimuma kontrole za poštovanje zajedničkih propisa u koju je svrhu usvojena Direktiva str.36-39 ) definiše minimum obuke za neke kategorije vozača u drumskom transportu.</s><s>Zakonodavna osnova razvoja željezničkog prometa postavljena je Direktivom amandman Direktiva 2001/12/EC (OJ L75, 15.03.2001., str.36-39).</s><s>Direktiva 95/18/EC 15.03.2001., str. 26-28) definišu neophodne uslove za sticanje licence operatera u željezničkom prometu.</s><s>Direktiva 2001/14/EC (OJ L75, 15.03.2001., str.29-46) zamjenjuje Direktivu 95/19/EC (OJ L143, 27.06.1995., str.75.-78.) o alokaciji željezničkih infrastrukturnih kapaciteta.</s>\n<s>U pogledu riječnog prometa, od značaja je Direktiva 82/714/EEZ (OJ L301, 28.10.1982., str.1-66) kojom se propisuju tehnički zahtjevi za riječne plovne objekte i Direktiva OJ L344, 08.12.1987., str.14) o pristupu profesiji prevoznika robe u riječnom prometu i uzajamnom priznavanju diploma, potvrda i drugih dokaza o posjedovanju formalnih kvalifikacija.</s>\n<s>Slobodan pristup tržištu među državama članicama u pomorskom prometu uspostavljen 93/75/EEZ (OJ L247, 05.10.1993., str.19-27) postavljeni minimalni zahtjevi glede brodova koji prevoze opasan ili zagađujući teret.</s><s>Minimum obuke za pomorca postavljen je Direktivom 94/58/EC (OJ L319, 12.12.1994., str.28-58, corrigendum OJ L110, 28.04.1999., U sektoru vazdušnog prometa, Uredba (EEZ) 2407/92 (OJ L240, 24.08.1992., str.1-2) postavlja uslove za izdavanje licenci avio-prevoznicima, dok su tehničke i administrativne procedure usaglašene Uredbom (EEZ) 3922/91 (OJ L373, 31.12.1991., str.4-8, 104 A New Package for the Railway Sector 27.06.1997., str.92) uređuju kreiranje TEN-T za kombinovani transport, drumsku mrežu i mrežu unutarnjih vodenih tokova, respektivno.</s><s>U skladu sa multimodalnim pristupom usvojena je Odluka 1692/96/EC (OJ L228, 09.09.1996., str.1-104 ) i Odluka 1346/01/EC (OJ L185, 06.07.2001., str.1.-36.) o lukama i intermodalnim terminalima.</s><s>Uticaj implementacije projekta razvoja prometnog sektora na okruženje uređeno je Direktivom 85/337/EEC (OJ L 175/40, 05.07.1985., str.40-48, corrigendum OJ L216, 03.08.1991. str.40) te njenim amandmanom Direktivom 97/11/EEC (OJ L73/5, 14.03.1997., str. 5-15).</s><s>Annex I Direktive 85/337/EEC sadrži listu projekata za koje treba izvršiti procjena uticaja na okruženje105 (u daljem tekstu: EIA).</s><s>Pored toga usvojena je Direktiva 2001/42/EC (OJ L197, 21.07.2001., str.30-37) prema kojoj se uređuje proces procjene efekata implementiranih planova i programa razvoja prometne mreže na okruženje.</s><s>5.7.</s><s>Informacioni sistemi</s>\n<s>U cilju postizanja maksimalne interoperabilnosti brojnih prometnih sistema te povećanja mrežnih kapaciteta i sigurnosti nametnula se potreba razvoja tzv. Inteligentnog transportnog sistema106 (u daljem tekstu: ITS) koji bi pokrivao sferu prometnog menadžmenta, korisničkih informacija, satelitske navigacije i pozicione sisteme, a implementacija bi se prvenstveno odnosila na drumski, vazdušni i željeznički prometni sistem.</s><s>S obzirom na ubrzan razvoj informacionih i komunikacionih sistema, neophodna je koordinirana i pravovremena podrška sa najvišeg nivoa EU.</s><s>Blizu 10% sredstava MIP-a namijenjeno je ITS projektima drumskog i željezničkog prometa (Trans-European Transport Network 2001–2006, 2001, str.1.).</s><s>U okviru pet projekata od zajedničkog intresa, TEMPO107 je kreiran u funkciji razvoja ITS-a u sektoru drumskog prometa.</s><s>Ostali se odnose na eliminisanje prepreka u funkcionisanju željezničkog prometa, preko-graničnih projekata i vazdušnog prometa.</s><s>Primjena ITS u drumskom prometu odnosi se prvenstveno na Galileo projekat.</s><s>Galileo je satelitski radionavigacioni program u okviru Globalnog navigacionog satelitskog sistema108 (u daljem tekstu: GNSS) i uključuje 30 satelita i državane stanice koji pokrivaju cijelu planetu.</s><s>Ovaj sistem omogućava prijem signala u svakom trenutku, a tiče se položaja korisnika u mnogim sektorima kao što je transport (lokacija vozila, identifikacija rute, kontrola brzine, i sl., socijalnih usluga, carinske usluge, javnih radova i sl.).</s><s>Razvoj ovog sistema zahtijeva odgovor na potrebe i zahtijeve korisika i tržišne trendove, minimiziranje razvojnih i operativnih troškova, minimiziranje rizika implemnetnacije projekta te obezbjeđenje interoperabilnosti sa ostalim GNSS sistemima (GPS109, Glonass110) i ne-GNSS sistemima.</s>\n<s>107 Trans-European intelligent transport systeMs PrOjects - TEMPO 108 Global navigation satellite system - GNSS 109 Američka radio-navigaciona satelitska mreža 110 Ruska radio-navigaciona satelitska mreža Galileo program se impelemntira u četiri faze: prva je studijska do kraja 2001., druga je test faza do 2005. kada će biti lansiran prvi satelit, treća je razvojna do 2007. kada će biti lansirano ostalih 29 satelita i poslednja, tj. operativna od 2008. (White paper: European transport policy for 2010: time to decide, 2001., str.95.).</s><s>EU je u okviru MIP-a odobrila finansijsku podršku i podršku u smislu tehničke koordinacije ovog programa u vrijednosti od EUR 550 mio (Trans-European Transport Network 2001–2006, 2001, str.1.).</s><s>Sistem za upravljanje evropskim željezničkim prometom111 (u daljem tekstu: ERTMS) je odraz primjene ITS-a u sektoru željeznica.</s><s>Cilj ovog programa je tehnička harmonizacija kontrolnog i komandnog sistema željeznica (za razliku od današnjih 11 različitih sistema) koji će omogućiti vozovima slobodan prolaz granica bez zaustavljanja.</s><s>ERTMS se sastoji iz Evropskog kontolnog sistema za vozove112 (u daljem tekstu: ETCS) i Globalnog sistema za mobilnu komunikaciju u željeznicama113 (u daljem tekstu: GSM-R), koji zajednički djeluju u funkciji interoperabilnosti.</s>\n<s>Intelektualni kapital čini skup ljudi sa svojim znanjima, sposobnostima, kreativnostima, inventivnostima, vještinama, iskustvima, kulturama, motivacijama i sl., informatičke mreže koje služe za prenos znanja i informacija, softvera, baza podataka, patenata, licenci, kultura kompanija, prava te informacija o kupcima i kvalitetu odnosa sa tržištem.</s><s>Sinonimi za intelektualni kapital su nevidljiva imovina, ljudski kapaciteti, strukturni kapital, ineteligentna preduzeća i sl.</s><s>Intelektuani kapital se sastoji iz: Ljudskog ili humanog kapitala, koji obuhvata know-how, sposobnosti, vještine, iskustvo i drugo što se odnosi na osobine pojedinaca.</s><s>Strukturni kapital, koji čine sistemi neophodni za prenos znanja, a uključuje informacione sisteme, distribucione kanale, organizacionu stukturu, ISO-certifikate, laboratorije i sl.</s>\n<s>Kapital međuodnosa ili kapital klijenata, koji obuhvata mrežu uspostavljenih odnosa sa klijentima, odnosno spoljnim saradnicima, a podrazumjeva njihovu lojalnost, tržišne segmente i sl.</s>\n<s>U još širem smislu, intelektualni kapital čini i inovacijski kapital, procesni kapital, imidž kompanije, marka i sl.</s><s>Za preduzeće najveći značaj ima strukturni kapital jer je on jedini u vlasništvu istog.</s><s>Međutim, u procesu stvaranja dodatne vrijednosti, interaktivno učestvuju sve tri komponente te se kao jedna od globalnih funkcija menadžmenta postavlja</s>\n<s>113 Global System for Mobile Communications – Railways – GSM-R Za adekvatno i konkurentno obavljanje transportnih usluga nepohodno je uspostavljanje optimalne kadrovske strukture krenuvši od top-menadžmenta do prostih izvršilaca posla.</s><s>Pitanje broja zaposlenih u sektoru prometa, kao i njihova produktivnost, od krucijalnog su značaja za uspostavljanje čvrste baze za njegovo funkcionisanje.</s><s>Za ovaj je region karakterističan prevelik broj zaposlenih radnika, neadekvatnih kvalifikacija, stručnosti i vještina.</s>\n<s>Eksterni troškovi u prometu nastaju u slučajevima kada učesnici u prometu ne plaćaju punu cijenu svoje aktivnosti (prometne nesreće, negativan uticaj na okruženje, zagušenost).</s><s>U 1996. eksterni troškovi prometnog sektora u državama EU iznosili su 4% BDP-a ostvarenog u toj godini.</s><s>Po komponentama, na zagađenje vazduha je otpadalo 0,4%, na prometne nesreće 1,5%, buku i vibracije 0,2% te zagušenje 2%, od čega se skoro 90% odnosi na drumski promet (Towards Fair and Efficient Pricing in Transport, 1995., Prometna sigurnost</s>\n<s>U 2000. je u EU zabilježeno 1,2956 mio drumskih prometnih nesreća, što je u odnosu na 1970. za 7% manje.</s><s>Od tog broja, evidentirano je 40.812 smrtnih slučajeva, za 27% manje nego u 1990.</s><s>U istoj godini, godišnji broj nesreća u drumskom prometu bio je 3,4 /1000 stanovnika.</s><s>Najveći broj nastradalih je u putničkim automobilima (55,17%), na motorima (17%), a potom slijede pješaci (15,86%).</s><s>U sektoru željeznica, ukupan broj smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama u 1998. iznosio je 953, od što je za 53% manje u odnosu na 1970.</s><s>U 2000. zabilježena su 92 smrtna slučaja među putnicima, dok je u avionskim nesrećama taj broj iznosio 114.</s><s>U 2001. u pomorskom prometu je 306 osoba izgubilo život.</s>\n<s>U AC u periodu 1990.-1999. broj drumskih prometnih nesreća je porastao za oko 10 %, dok je istovremeno broj smrtnih slučajeva zabilježio pad za 18%.</s><s>Ipak, 21.000 nastradalih i 300.000 povrijeđenih i dalje predstavlja razlog za brigu.</s><s>Poboljšanje gore navedenih pokazetalja uslovljeno je uvođenjem savremenih tehnologija, tehničke opremljenosti u novijim vozilima, kvalitetnijim cestama, poboljšanom dizajnu puteva i oznaka na putevima, strogom kontrolom ljudskog faktora, poštivanjem ograničenja brzine i sl.</s>\n<s>Ubrzani ekonomski razvoj, propraćen razvojem prometnog sistema ostavlja veliki trag na okruženje.</s><s>Riječ je uglavnom o negativnim uticajima čije su manifestuju kroz sljedeće: (i) Prometni sektor se javlja kao jedan od najvećih potrošača energije; (ii) Zagađenje vazduha, posebno izraženo kod drumskog prometa; (iii) Zagađenje vode; (iv) Svjetlosno zagađenje (npr. veliki dio Engleske nema više tamno nebo po noći); (v) Velika rascjepkanost državišta; (vi) Uništenje flore i faune; (vii) Proizvodnja velikih količina otpada; (vii) Buka i vibracije.</s>\n<s>Evropske željeznice, trošeći 3% ukupne energije, obavljaju 23% robnog i 9% putničkog prometa.</s><s>Drumski promet troši 85% ukupne energije i prevozi 61% robe i 84% putnika, dok vazdušni promet učestvuje sa 10% u ukupnoj energetskoj potrošnji i prevozi 7% U 2000. u EU, sektor transporta učestvovao je sa 29% u ukupnoj količini emitovanog drumskog prometa 24%, vazdušnog prometa 4%, unutarnjih vodnih tokova 1% te željeznica 0%.</s>\n<s>Učešće transporta i drumskog prometa u ukupnim količinama emitovanih štetnih materija u EU u 1999. prikazano je na Grafkonu br. 5.3.</s><s>Grafikon 5.3.: Emisije štetnih materija u EU u 1999.</s>\n<s>Izvor:URL:http://www.europa.eu.int/comm/energy_transport/etif/environment/emission/pollutant.html(18.0 LIFE je program EU pokrenut 1992. sa ciljem podrške implementacije zajedničke ekološke politike i zakonodavstva, u čiju je korist alocirano EUR 640 mio za period 20002004, odnosno po tematskim jedinicama: LIFE-okruženje 47%; LIFE-priroda 47%, LIFE-treće</s>\n<s>Poseban problem sa eksternim troškovima imaju bivše socijalističke države, posebno s obzirom na činejicu da su u proteklom periodu bile “skladište” za zastarjele tehnologije zapadnih zemalja.</s><s>Pored toga, povećani broj putničkih automobila kao posljedica višeg životnog standarda još više doprinosi ovim negativnim trenodovima.</s><s>Napredak je učinjen u pravcu uvođenja alternativnih vrsta goriva i smanjenja njegove potrošnje.</s><s>Pored toga, redukovanje štetnih uticaja na okruženje može se postići i uvođenjem adekvatnog sistema naplate korištenja prometne infrastrukture, reorjentacijom na korištenje željeznica te uspostavljanjem intermodalnog sistema koji će biti u funkciji putničkih i robnih tokova.</s><s>114 Nitrogen oxyde - NOx</s>\n<s>BiH je bila jedna od najnerazvijenijih republika bivše SFRJ i patila od svih bolesti socijalističkog samoupravnog privrednog sistema.</s><s>Paket tranzicionih reformi iniciran 1989. rezultirao je neuspjehom.</s><s>Odstustvo političkog jedinstva je onemogućio implementaciju ovog stabilizacionog programa te dovelo do otpočinjanja sukoba 1992.</s><s>Specifična etnička sturktura i u vezi s tim struktura vlasti uslovili su dramatičnu istoriju stvaranja samostalne države te ostavile nesagledive dugoročne posljedice na socijalnoekonomski razvoj BiH.</s>\n<s>U ovom ću se poglavlju osvrnuti na sadašnju poziciju BiH, sa ilustrativnim prikazom osnovnih makroekonomskih pokazatelja njene privrede, sa akcentom na ulozi i značaju međunarodne zajednice u uspostavljanju mira, stabilnosti i prosperiteta u BiH.</s><s>Na taj će način biti predstavljene osnove ekonomskog i regulatornog okvira za razvoj promentog sistema BiH u funkciji opšteg privrednog razvoja, kao i viših ciljeva regionalne integracije i globalizacije.</s>\n<s>6.1.</s><s>Bosna i Hercegovina kao samostalna država Opštim mirovnim sporazumom dogovorenim u Dejtonu 21.11.1995., a potpisanim u Parizu 14.12.1995. uspostavljane su osnove mira i stabilnosti te na bazi toga i izgradnje državne i zakonodavne strukture BiH u okviru postojećih, međunarodno priznatih granica (Cf, Zemljovid 6.1.).</s><s>Od tada, BiH egzistira kao kompleksna država koju sačinjavaju dva entiteta: Federacija BiH (u daljem tekstu: FBiH) sa 51% teritorije, nastanjene uglavnom Muslimanima i Hrvatima i Republika Srpska (u daljem tekstu: RS) sa 49% teritorije u kojoj dominira stanovništvo srpske nacionalnosti.</s><s>U organizaciji administrativnog aparata, RS karaketriše centralizovan pristup, dok je FBiH, zbog davanja izvjesne autonomije kantonima, relativno decentralizovana.</s>\n<s>politika, monetarna politika, imigracija i azil te međuentitetska infrastruktura.</s><s>Na državnom nivou se iz oblasti transporta rješavaju pitanja uspostavljanja i funkcionisanja komunikacija, regulisanje</s>\n<s>Izvor:URL:http://www.ebrd.org/country/index.htm (08.03.2003.) 6.2.</s><s>Prirodno - geografsko -demografske karakteristike Bosne i Hercegovine BiH se prostire na površini od 51.129 km2.</s><s>Granična linija je 1.537 km, od čega je 762,5 km kopnena, 751,1 km riječna i 23,4 km morska granica.</s><s>BiH graniči sa Republikom granica BiH se u većem dijelu proteže duž rijeke Save, dok na jugu ima izlaz na Jadransko more u Neumu.</s><s>Reljef BiH je uglavnom visoko-planinski, sa prosječnom nadmorskom visinom od 150 m. Klima je uglavnom umjereno-kontinentalna i u manjem dijelu mediteranska.</s>\n<s>Prema popisu stanovništva iz 1991. u BiH je bilo 4,35 miliona, od čega je bilo 44% Bošnjaka (po tadašnjoj kategorizaciji Muslimana), 31% Srba, 17% Hrvata , 5% Jugoslovena i 3% ostalih 25 nacionalnosti.</s><s>Danas, BiH broji blizu 3,893.800 stanovnika118, sa prosječnom godišnjom stopom rasta (1995.-2001.) od 1,3%.</s><s>Od toga, blizu 2,382.300 U periodu do 2010. može se očekivati porast stanovništva po prosječnoj godišnjoj stopi od državnog prosjeka.</s><s>Naredni petogodišnji period će pratiti nešto niža prosječna stopa demografskog rasta (0,58%), dok iza toga slijedi drastično opadanje na nivo od 0,14% prosječno godišnje (BiHTMAP, Vol.</s><s>I, 2001., str.4-21).</s><s>6.3.</s><s>Makroekonomski pokazatelji bosansko-hercegovačke privrede Neposredno po završetku rata, BiH je napravila obećavajuće pomake u domenu uspostavljanja</s>\n<s>Međunarodna zajednica, je u proteklom periodu uložila blizu US$ 5,1 bio u razne projekte podrške implementaciji mira i uspostavljanja stabilnosti, od kojih je blizu 80% već implementirano ili je u fazi implementacije.</s><s>Međutim, proces implementacije reformi ne odvija se planiranom brzinom što ilusturje podatak da je, prema procjenama WB, BiH u 2002. trebala dostići predratni nivo BDP-a.</s><s>Sadašnja situacija govori u prilog tome da bi se, po optimalnom scenariju, taj projekat mogao relizovati do 2010.</s>\n<s>Osigurati povoljnu klimu za domaća i strana ulaganja; Ojačati finansijski sektor i ubrzati privatizaciju; Osigurati vladavinu prava i stvoriti efikasne mehanizme za borbu protiv korupcije i kriminala.</s>\n<s>118 Prema podacima FBiH zavoda za statistiku i Republičkog zavoda za statsistiku RS, u 2000. ukupan broj stanovnika u BiH iznosio je 4.270.031, ali će se za potrebe ovog rada, zbog uporedivosti podataka koristiti izvor BiHTMAP.</s>\n<s>Prema podacima iz 1991.</s><s>BiH je ostvarila BDP od blizu US$ 10,6 mld.</s><s>Za ratni period ne postoje tačni podaci o privrednim kretanjima, a promjene BDP-a u periodu 1998.– 2003. (prog) prikazuje Grafikon 6.1.</s>\n<s>Izvor: Bosnia and Herzegovina: First Review Under the Stand-By Arrangement and Request for Waiver of Performance Criteria, IMF, 2003, str. 23-28, BDP per capita je prije rata iznosio US$ 2.495 da bi do 1994. ostvario pad na US$ 500.</s><s>Prema podacima iz 2001.</s><s>U periodu 1997.-2000.</s><s>BDP per capita na nivou BiH ostvario je rast sa US$ 889 na US$ 1.042 per capita, od čega je u FBiH ostvaren porast od 10,79%, a je US$ 1.089, ali je primjetna razlika između entiteta: u RS je za oko 1/3 niži nego u FBiH Struktura BDP-a u 2001. u BiH bila je sljedeća: poljoprivreda je učestvovala sa 11,2%, industrija sa 25,3%, prerađivačka industrija sa 15,3 % a uslužne djelatnosti sa 62,8%.</s><s>Hronološkim presjekom, možemo utvrditi da je prosječna stopa rasta poljoprivrede i 7,1%.</s><s>Sektori industrije i prerađivačke indiustrije zabilježili su drastičnije promjene: odnosno 5,0%, respektivno.</s>\n<s>U 2001. ukupna industrijska proizvodnja u FBiH ostvarila je rast od 12,2% u odnosu na prosječno ostvarenu u 2000., od čega najveće učešće pripada prerađivačkoj industriji sa dominantnom ulogom proizvodnje hrane i pića te proizvoda od metala, osim mašina i opreme.</s><s>Istovremeno, u RS industrijska proizvodnja zabilježila je pad od 12,9% , čemu je, opet, uzrok prerađivačka industrija, tj. prerada obojenih metala, hemikalija i hemijskih proizvoda, prerada i proizvodnja drveta i plute te proizvodnja koksa i naftnih derivata (Godišnji izvještaj CBBiH za 2001., str.27).</s><s>2000</s>\n<s>U Boksu 6.1. dat je kratak pregled svih industrijskih postrojenja čija je strukturna reforma započeta i/ili već završena u proteklom periodu te koji imaju status ključnih nosilaca privrednih kretanja i predstavljaju izvrstan potencijal za kumuliranje novih radnih mjesta.</s>\n<s>Prisustvo monetarnog odbora i vezivanje KM za EUR (odnosno za DEM prije toga) rezultiralo je u stišavanju inflatornih kretanja.</s><s>U decembru 2001. stopa inflacije, mjerena stopom rasta cijena na malo u odnosu na decembar prethodne godine, bila je 0,3% u FBiH, odnosno 2,2% u RS.</s><s>U prvih devet mjeseci 2002. inflacija u BiH zabilježila je Nezaposlenost</s>\n<s>Krajem septembra 2002. u BiH je evidentirano 624.289 zaposlenih i 430.307 nezaposlenih, tako da je stopa nezaposlenosti, prema zvaničnoj statistici iznosila 40,8%, a uključivanjem procjenjenog broja zaposlenih na sivom tržištu, stopa nezaposlenosti iznosila je 31,3%.</s><s>U FBiH, zvanižna stopa nezaposlenosti iznosila je 42,3%, a u RS 38,1%.</s><s>Prosječna bruto plata u BiH119 iznosila je KM 674 (FBiH:KM 747; RS:KM 534), a neto KM 454 (FBiH:KM Monetarna kretanja</s>\n<s>Prema Ustavu BiH Centralna banka BiH nema pravo voditi kreditnu politiku šest godina po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, za koje će vrijeme monetarni odbor preuzeti sve kompetencije iz te oblasti.</s><s>Od 11.08.1997. nacionalna valuta BiH je konvertibilna marka jedino zakonsko sredstvo plaćanja u BiH.</s><s>U okviru aranžmana monetarnog odbora, od 05.09.2002 KM se vezuje za EUR po zvaničnom kursu je KM 1 = 0.5113 EUR.</s><s>119 Bez Distrikta Brčko.</s>\n<s>Čeličana u Zenici je, uprkos Kuvajtskoj investiciji u 1999. već duže vreme u krizi.</s><s>Daimler Chrysler – Debis International je izrazio intereovanje za učešće u BiH u razvoju elektro-inženjeringa, hemijske industrije i rudarstva.</s><s>Heidelberger Zement je kupio 51% cementare u Kaknju.</s><s>Alas International je potpisao sporazum o kupovini 51% državnih dionica u Cementari Lukavac u blizini Tuzle.</s><s>Zajedničko ulaganje između Volkswagen-a i UNISA je privedeno kraju.</s><s>Slovenački proizvođač Prevent je zauzeo mjesto UNISa.</s><s>Bosnalijek je otpočela saradnju u oblasti hemijske industrije sa Lek-om.</s><s>SODASO iz Tuzle takođe intenzivira svoje međunarodne aktivnosti.</s><s>Litavnska investiciona banka ima 64% udio u dionicama fabrike za proizvodnju glinice Birač iz Vlasenice.</s><s>Danas, najznačajniji industrijski centri u BiH su: Banjaluka (metalna, drvna, papirna industrija, poljoprivreda); Zenica (metalurgija, metalna industrija, proizvodnja uglja); Tuzla (rudnici uglja, elektro-energetska postrojenja, proizvodnja soli, hemikalija); Mostar (vojna oprema, aluminijum, metalna i drvna industrija); Doboj (proizvodnja kompresora); Bijeljina (poljoprivreda); Bihać (vojna oprema, proizvodnja metala); Travnik (tekstilna i drvna industrija, poljoprivreda);Goražde (hemijska industrija, proizvodnja metala); Trebinje (proizvodnja metala, drvna industrija); Orašje (hemijska industrija, proizvodnja metala, poljoprivreda); Pale (drvna industrija); Prijedor (željezna ruda); Brčko (prehrambeni proizvodi, proizvodnja metala, tekstilna industrija).</s><s>Na dan 30.09.2002. novčana masa (M2) iznosila je KM 5.013 mio, gdje je učešće novca u depozita u inostranoj valuti 34,7%, depozita po viđenju u domaćoj valuti 25,2% te oročenih i štednih depozita u domaćoj valuti 4,8% novčane mase.</s><s>U odnosu na stanje na dan 31.12.1998. agregat M2 je zabilježio rast za 224%, a u odnosu na stanje 31.12.2001. za Prosječne kamaptne stope u BiH u prvih devet mjeseci 2002. iznosile su 12,83% na kratkoročne, a 10,87% na dugoročne kredite privatnim preduzećima i udruženjima, odnosno 1,38% na depozite stanovništva po viđenju, a 4,58% n oročene i štedne depozite Javne finansije</s>\n<s>Fiskalna politka BiH je relativno restriktivnog karaktera.</s><s>Grafikonu 6.2. daje prikaz promjena procentualnog učešća budžetskih prihoda i rashoda te inveticija i donacija u BDP-u te inesticija , budžetski deficit smanjen sa 7,8 % BDP-a u 1998. na programiranih Iz Grafikona 6.2. vidimo da je od</s>\n<s>Izvor: Bosnia and Herzegovina: First Review Under the Stand-By Arrangement and Request for Waiver of Performance Criteria, IMF, 2003, str. 29.</s><s>Na dan 30.09.2002. budžetski deficit BiH iznosio je KM 59.530.903, u okviru čega je deficit FBiH iznosio KM 121.902.674, dok su RS i Distrikt Brčko ostvarili suficit u iznosu od KM 19.294.207, odnosno KM 43.077.564, respektivno.</s><s>Osnovne uzroke neželjenim kretanjima treba tražiti u znatno nižem nivou domaćih prihoda i višem nivou javne potrošnje, visokom nivou potrošnje u nekim sektorima (vojska, zdravstvo, policija, obrazovanje i socijalna zaštita), opadajućem nivou stranih grantova i zajmova, obimnim javnim službama (izdaci za plate su oko 20% BDP-a), kompleksnoj strukturi vlasti (98% javne potrošnje je na entitetskim, a 56% na kantonalnim i opštinskim nivoima), velikom broju funkcija koje se preklapaju i sl. 1998</s>\n<s>Aktuelni poreski sistem je destimulativan za razvoj privatnog sektora, iako su učinjeni znatni napori u reformi istog.</s><s>Kruna ovog procesa biće uvođenje poreza na dodatnu vrijednost, koji bi predstavljao direktne prihode za državni budžet.</s><s>Kako i kod carina, osnovni problem je uspostavljanje zajedničkog računa za oba entiteta na državnom nivou.</s><s>Od 2000. učinjen je značajan napredak u kontroli javnih rashoda.</s><s>Oktobra 2000. na državnom nivou je formirano Ministarstvo trezora, dok je unutar entitetskih ministarstva finansija uspostavljeno Odjeljenje za trezor i jedinstven račun za sve nivoe vlasti.</s><s>Na taj je način obezbjeđena veća fiskalna transparentnost i kontrola.</s><s>Budžetska izdvajanja za sektor transporta i komunikacija u RS, odnosno u FBiH prikazan je na Grafikonu 6.3.</s><s>Grafikon 6.3.: Budžetska izdvajanja za transport i komunikacije u BiH Budžetska izdvajanja za posmatrani</s>\n<s>Izvor: Bosnia and Herzegovina: First Review Under the Stand-By Arrangement and Request for Waiver of Performance Criteria, IMF, 2003., str. 32.</s><s>Spoljna trgovina, platni bilans, spoljni dug BiH se, u okvriru Pakta stabilnosti, obavezala da će do kraja 2002. potpisati sporazume o uspostavljanju zona slobodne trgovine sa svim državama regiona.</s><s>Do sada su potpisani sporazumi sa DZ SCG, Hrvatskom, Slovenijom, Makedonijom i Turskom, a u toku su pregovori sa Albanijom i Rumunijom.</s><s>Ovim su sporazumima obuhvaćeni svi industrijski i poljoprivredni proizvodi, a dogovoreno je i ukidanje carina za uvoz proizvoda u BiH iz navedenih zemalja.</s>\n<s>BiH uživa povlastice preferencijalnog trgovinskog režima120 kod izvoza u EU, što podrazumijeva izuzeće od carinskih dadžbina i ukidanje kvantitativnih ograničenja za sve industrijske i poljoprivredne proizvode.121 Januara 2004., na osnovu pregovora koji su u toku, BiH bi trebala stupiti u WTO.</s>\n<s>Ukupna vrijednost izvoza iz BiH u 2001. iznosila je KM 2,370.013, sa učešćem FBiH od 73,7%, a uvoza KM 7.062.382, sa učešćem FBiH od 72,4%.</s><s>Procenat pokrivenosti izvoza uvozom u 2001. u BiH bio je 33,6%, što je za 13,2% više nego u 1998.</s><s>Deficit tekućeg računa platnog bilansa povećan je sa KM 4.077 mio u 1998. na KM 4.692 mio u 2001. 120 General System of Trade Preferences – GSTP 121 Izuzev vina, nekih vrsta ribe i teletine (robe koje su predme carinskih kvota) 100</s>\n<s>Izvor: Godišnji izvještaj CBBiH, 2001., str.28-30.</s><s>BiH je djelimično riješila problem spoljnog duga koji je u 2001. iznosio US$ 2,226 mio, tako što je obnovom članstva u WB i IMF-u konsolidovala svoja dugovanja prema njima, uz istovremeno postizanje sporazuma o smanjenju duga sa Pariškim (od 67%) i Londonskim (od 73%) klubom kreditora.</s><s>Ostalo je neriješeno pitanje US$ 609 mio zaostataka u isplati predratnih kredita i zaostalih kamata.</s><s>BiH spada u kategoriju srednje zaduženih zemalja.</s><s>Najveći kreditor je WB sa okoUS$ 1,1 bio kredita, dok sredstva EU iz istog perioda iznose EUR 127.431 mio, od čega je u sektor transporta uloženo 26,9%.</s>\n<s>Priliv inostranih investicija122 (u daljem tekstu: FDI) jedan je od indikatora uspješnosti tranzicije od ratne na tržišno orjentisanu ekonomiju.</s><s>FDI su, uprkos lošoj investicionoj klimi, uglavnom usmjerene u bankarski i finansijski sektor.</s><s>Osnovana je Agencija za promociju inostranih ulaganja koja još nije počela sa radom., a entiteti su uskladili zakone o stranim investicijama.</s><s>Pored toga, razvijaju se zajedničke strategije na državnom nivou, uspostavlja se jedinstvena baza podataka, izrađen je nacrt anti-korupcionog plana, a uklonjeno je i preklapanje nadležnosti finansijske policije i poreske administracije.</s>\n<s>Izvršenje strukturnih reformi i tranzicija imperativ su budućeg razvoja BiH.</s><s>Prvi koraci ka tome su liberalizacija cijena i privatizacija.</s><s>Liberalizacija cijena je velikim dijelom ostvarena, što se odnosi na kamatne stope, ali ne i na usluge javnog sektora.</s><s>Ostvarena je i potpuna konvertibilnost tekućeg računa.</s><s>Implementacija strukturnih reformi bilježi znatne zaostatke u napretku.</s><s>Masovnom privatizacijom je država namjeravala vratiti svoj dug prema građanima čime im je omogućila učešće u preuzimanju vlasništva nad dijelom državnog kapitala.</s>\n<s>Cilj direktne prodaje akcija bio je privlačenje stranog kapitala, što je uglavnom pokazalo loše rezultate.</s><s>Najveći dio privatizovanih preduzeća ima usitnjenu vlasničku strukturu, što otežava njihovo prestruktuiranje.</s><s>Jedan od ključnih problema predstavlja tenderska privatizacija strateških preduzeća.</s><s>Do kraja prve polovine 2002, izvršena je privatizacija 27% državnog kapitala, tj. od 1.450 preduzeća privatizovano je 58%. (Cf.</s><s>Boks 6.2.).</s><s>Boks 6.2.: Finansijski efekti privatizacije u BiH Prvi korak ka pozicioniranju bankarskog sektora u srce finansijskog sistema bilo je ukidanje Službe platnog prometa.</s><s>Reforme finansijskog sektora odnosile su se na unapređenje institucionalnog i regulatornog okvira, likvidaciju nesolventnih banaka, privatizaciju preostalih državnih banaka, pojačanu superviziju i uspostavljanje mehanizama za osiguranje depozita.</s><s>Od 38 banaka u FBiH, deset je u rukama privatnih investitora, pet je u postupku likvidacije ili stečaja, jedna je pod prinudnom upravom, a za ostale je proces privatizacije u toku.</s><s>Sve državne banke u RS su do danas privatizovane, od čega je osam prodano ili pripojeno drugim bankama, dvije su zatvorene, a u toku je privatizacija poslednje preostale.</s>\n<s>6.4.</s><s>Aktivnosti međunarodne zajednice u prometnom sektoru u Bosni i Hercegovini Neposredno po zaustavljanju ratnog konflikta i formiranju samostalne države otpočeo je period obnove i rekonstrukcije BiH.</s><s>Prvi koraci su se bili usmjereni na političku pacifikaciju, re-izgradnju institucija i rekonstrukciju osnovne infrastrukture.</s><s>Prema Dejtonskom sporazumu implementacija vojnih i civilnih pitanja teče odvojeno.</s><s>Za implementaciju vojnih pitanja zadužene su NATO mirovne snage pod nazivom Implementacione snage123 koje su 1996. zamijenjene Stabilizacionim snagama124.</s><s>Mirovna misija ovih snaga je bila implementacija mira u državi u cilju sticanja uslova za politički i ekonomski oporavak.</s><s>Civilni aspekt rekonstrukcije izvodi se od strane različitih međunarodnih institucija pod okriljem Visokog predstavnika Ujedinjenih nacija.</s><s>Neposredno nakon rata, međunarodna zajednica je je u okviru Prioritetnog programa rekonstrukcije125 izdvojila US$ 5.1 mld za četvorogodišnji period 1996. –1999. u svrhu: (i) Obnove postojećih kapaciteta ekonomske i socijalne infrastrukture; (ii)Pokretanja ekonomskih aktivnosti kroz programe usmjerene na određene sektore; (iii)Ukidanja ad hoc ratnih institucija i njihove zamjene sa mirnodopskim institucijama; (iv)Iniciranja tranzicionih reformi ka tržišnoj ekonomiji; (v)Reintegracije izbjeglica i raseljenih lica.</s><s>123 Implementation Force - IFOR</s>\n<s>125 Priority Reconstruction Programme – PRP Privatizacija do sada nije uspjela privući veliki broj stranih investitora.</s><s>U FBiH je na 215 tendera samo 25 otišlo u ruke stranim investitorima.</s><s>Pored toga, finansijski rezultati nisu zadovoljavajući jer od državnog kapitala vrijednosti KM 6,9 mld u gotovini je uplaćeno svega 4,3%.</s><s>Dogovorene su investicije u vrijednosti od KM 627 mio, od čega je 57,58% iz inostranstva.</s><s>Struktura privatizovanih preduzeća govori da je riječ uglavnom o onima koji su dobro pozicionirani na domaćem tržištu.</s><s>U RS privatizacija teče nešto sporije.</s><s>Od 830 preduzeća, 78% je privatizovano vaučerskom ponudom, a 71% je izvršio preregistraciju.</s><s>Licitacijom, direktnom ponudom i tenderom je privatizovano 388 preduzeća.</s><s>Ostvareni prihod je, izuzimajući vaučere, KM 103 mio (76%) u staroj deviznoj štednji i KM 17 mio (13%) u gotovini.</s><s>Od cjelokupne pomoći međunarodne zajednice 55 % je bilo usmjereno izgradnji fizičkih kapaciteta kao što su transport, telekomunikacije, vode i obrazovanje (WB, 1999).</s><s>Postratne prilike u BiH inicirale su aktivnosti brojnih predstavnika međunarodne zajednice, od kojih je, za investicije u sektoru transporta, najzančajnije prisustvo EU i WB.</s><s>U okviru QSP u BiH je planirana implementacija tri projekta ukupne vrijednosti EUR 99,5 mio, od čega su dva u sektoru transporta (Stability Pact – Infrastructure Projects, 2001., str.2.).</s><s>U paketu NTP u BiH planirana je implementacija tri projekta ukupne vrijednosti EUR 140,7 mio.</s><s>U okviru CARDS programa za BiH za 2001. planirana je alokacija EUR 105, 23 mio, od čega je sektoru transporta namijenjeno EUR 14, 27 mio.</s><s>Februara 2003. vrijednost projekata u BiH nad kojima je monitoring vršila ISG bila je EUR 217,5 mio.</s><s>U sektoru transporta radi se o tri projekta koja se odnose isključivo na BiH te nekoliko od usmjerenih na cijeli region.</s><s>U okviru prve grupe, projekti su seerecon.org/infrastructure/infrastructure-feb03.htm,16.03.2003.): (i)Rehabilitacija glavnih puteva i mostova126 vrijednosti EUR 120 mio; (ii) Rekonstrukcija mostova127 vrijednosti EUR 17,5 mio; (iii)Projekat oporavka željeznica128 vrijednosti U okviru projekata WB u periodu 1996.–2002. u BiH su implementirana dva programa u okviru Strategije pomoći državi129, koji uključuju čitav niz hitnih projekata rekonstrukcije u sektoru transporta, energije, i sl.</s><s>U sektor transporta je, u okviru projekata WB do 01.07.2002. plasirano 8.74% od ukupnih sredstava namjenjenih BiH od čega su posebno značajna sljedeća dva projekta: Hitni projekat rekonstrukcije transportnog sektora130 (u daljem tekstu: ETRP) i njegov logičan nastavak Drugi hitni projekat rekonstrukcije transportnog sektora131 (u daljem tekstu: SETRP) .</s><s>ETRP je iniciran 1995. sa ciljem rehabilitacije puteva, rekonstrukcije mostova i nabavke osnovne opreme za izgradnju puteva.</s><s>Planirana je rehabilitacija i rekonstrukcija 2.165 km puta, od čega 1.480 u FBiH a 685 km u RS.</s><s>U periodu do polovine 2000. završeni su radovi na 1.600 km (od planiranih 1681 km) magistralnih puteva i 332 km (od 484 km) regionalnih puteva, kao i na 48 (od 60) mostova.</s><s>Ukupna vrijednost projekata (rehabilitacije puteva i rekonstrukcije mostova) je US$ 91,97 mio, odnosno 83,85 mio, respektivno.</s><s>Marta 2002.</s><s>WB je odobrila US $ 30 mio za Projekat upravljanja i sigurnosti na putevima132 (u daljem tekstu: RMSP) za BiH sa ciljem unapređenja prometnih tokova i redukovanja broja prometnih nesreća kroz obnovu puteva koji su u lošem stanju i koji bilježe višu stopu udesa.</s>\n<s>Od regionalnih inicijativa, veliko učešće u sektoru prometa ima SECI u okviru koje je od projekata sa Liste “A” u BiH planirana implementacija tri projekta ukupne vrijednosti 126 Main Roads and Bridges Rehabilitation 127 Bridges Reconstruction</s>\n<s>130 Emergency Transport Reconstruction Project - ETRP 131 Second Emergency Transport Reconstruction Project - SETRP 132 Road Management and Safety Project - RMSP 7. MAKROAGREGATI PROMETNOG SISTEMA BOSNE I HERCEGOVINE Predratni prometni sistem BiH karakteriše usklađenost svih njegovih komponenti sa potrebama bivše SFRJ.</s><s>Ratne posljedice bile su vidljive i u prometnom sektoru BiH: 28% cjelokupne drumske infrastrukturne mreže zahtjevalo je hitnu rekonstrukciju; blizu 70 mostova je uništeno, od kojih je preko 25 bilo van upotrebe133; željeznički promet u FBiH skoro da nije ni funkcionisao, dok se u RS odvijao slabim intenzitetom samo unutar entiteta; aerodrom u Sarajevu je bio u upotrebi samo za potrebe vojnih mirovnih snaga; luka Ploče je uglavnom služila za vojne potrebe i za prenos humanitarne pomoći; institucionalna podrška u najširem smislu je bila jako slaba, što je logična posljedica gubitka osoblja, zastarjele opreme i sl.</s><s>U ovom poglavlju biće analizirano stanje prometne infrastrukture i suprastrukture, robni i putnički tokovi, zakonodavstvo, transportne tehnologije, informacioni sistemi, intelektualni kapital te eksterni troškovi u funkciji razvoja prometnog sistema BiH.</s><s>7.1.</s><s>Prometna infrastruktura</s>\n<s>Dužina primarne drumske mreže u BiH iznosi 4.043 km, od čega je u FBiH 2.024 km, u RS 1.990 km, a u Distriktu Brčko 29 km.</s><s>Od ukupne dužine sekundarnih puteva od 5.108 km, kroz FBiH prolazi 2.724 km, a kroz RS 2.384 km.</s><s>Pored toga, u BiH postoji oko 14.000 km puteva lokalnog karaktera (Cf.</s><s>Tabela 7.1.).</s><s>Tabela 7.1.: Drumska infrastrukturna mreža u BiH u 2000.</s>\n<s>Učešće E-puteva u primarnoj mreži iznosi 24.61%, s tim da kvalitet varira u zavisnosti od održavanja prije rata, posljedica rata, vrsti post-ratne rehabilitacije i specifičnih uticaja134.</s><s>133 Svih 10 mostova koji su povezivali BiH i Hrvatsku je srušeno.</s><s>134 Ne postoje ažurirane i jedinstvene informacije o statusu puteva, kao ni o stanju njihovog površinskog i podpovršinskog sloja .</s>\n<s>E-73: (hrvat.gran.)Šamac–Doboj–Lašva–Sarajevo–Mostar–Doljani(hrvat.gran.); E-761: Bihać–Petrovac – Jajce - Sarajevo – Višegrad – Vardište (gran.</s><s>DZ SGC); Jedini PETrC u BiH je PETrC Vc koji se pokalapa sa E-73.</s><s>Na jugu, preko luke Ploče PETrC Vc ima izlaz na jadransko more, dok se sa glavnom granom spaja u Budimpešti.</s>\n<s>Prema RUC studiji135, godišnji troškovi održavanja magistralnih puteva iznose KM 62,2 mio, a regionalnih i kantonalnih KM 36,6 mio (odnosno za FBiH KM 51,8 mio, a za RS KM 47,0 mio).</s><s>Od toga bi se za rutinsko održavanje magistralnih puteva izdvajalo KM 4.250/km, a regionalnih KM 3.000/km.</s><s>Zamjena površinskog sloja, sa faktorom periodičnosti 7,5 godina, iziskuje godišnje KM 4000/km za magistralne, odnosno KM 1.500/km za regionalne puteve.</s>\n<s>136U periodu 1996.-1998. prosječno izdvajanje za magistralne puteve na nivou BiH iznosilo je oko KM 30 mio (48,23% od predviđene potrebne sume), a za regionalne/kantonalne KM 30 mio (81,96% od predviđene potrebne sume)137.</s><s>U poslijeratnoj rekonstrukciji drumske infrastrukturne mreže, veliku ulogu odigrala je međunarodna zajednica (Cf.</s><s>Boks 7.1.).</s><s>Boks 7.1.: Rekonstruisane sekcije drumske infrastrukturne mreže u BiH, 1996.-2001.</s>\n<s>Željeznice u BiH imaju istorijsku funkciju kao dominantni vid transporta koji podržava razvoj teške industrije kao i industrijskih grana rudarstva i kamenoloma, a koje su najčešće smještene u blizini željezničkih koridora.</s><s>Prva željeznička pruga u BiH (Dobrljin – Banjaluka) datira još iz 1872.</s><s>Do 1918., u BiH je razvijena mreža od 1.611 km pruga uskog kolosijeka, čija je zamjena prugama standardnog kolosijeka trajala 1946.-1978.</s><s>U toku rata, devastacija i razaranje svih komponenti željezničkog sistema prouzrokovala je totalni kolaps u željezničkom prometu.</s><s>Direktnu štetu na željezničkoj infrastrukturi možemo sažeti u sljedećem: (i) uništeno je 14 mostova, od kojih su najvažniji oni na rijeci Savi u blizini Brčkog, Šamca i Srpskog Broda te most na Neretvi u blizini Mostara; (ii) devastirane su poslovne zgrade, zgrade željezničkih stanica, skladišta, upravne zgrade, i sl.; (iii) blizu 190 km nadzemnih linija je bilo potpuno ili djelimično uništeno, kao i interni i eksterni signalni i telekomunikacioni uređaji, centri za daljinsku kontrolu saobraćaja i električna prevozna sredstva, prevozne podstanice i električne sekcione postaje te mobilni kapaciteti.</s><s>Navedena oštećenja i/ili uništenja željezničke infrastrukturne mreže ukomponovana sa nedostatkom održavanja u periodu rata, ostavili su vidne posljedice ne samo na prometni sektor, nego i na šire privredne aktivnosti.</s><s>135 Road User Charges in Bosnia and Herzegovina, Sarajevo: ETRP, EBRD, 2001. 136 Godišnji troškovi oblaganja površinskog sloja, koje bi se trebalo obavljati svakih 15 godina su KM 7.333/km za magistralne, odnosno KM 3.000/km za regionalne puteve.</s><s>137 Primjetan je porast investicija u puteve RS (prema budžetu iz 2000. planirana su izdvajanja od KM 50 mio).</s><s>Najznačajniji projekti namjenjeni izgradnji i rekonstrukciji drumske infrastrukturne mreže su sljedeći: ß Dva od tri projekta QSP u BiH: (i) Projekat izgradnje puteva – Koridor Vc (Izgradnja 10 km puta, 1x2 trake, koji se pruža od jugozapada Sarajeva duž puta E-73, povezujući Ploče, Mostar, Sarajevo i Tuzlu; Zamjena postojećeg improvizovanog drvenog mosta sa jednom trakom na Neretvi, u Čapljini, sa mostom sa dvije trake i stazom za pješake, koji povezuje gradove na putu E-73; Rehabilitacija/održavanje i dogradnja postojeće drumske mreže u RS i po mogućnosti održavanje puteva u FBiH.) (ii) Rekonstukcija mostova: (Drumski i željeznički most u Šamcu na rijeci Savi; Most u Jasenovcu na rijeci Uni.) ß U okviru ETRP-a i SETRP-a je (do kraja 2000.) izvršena rekonstrukcija oko 1.656 km magistralnih (plus 26 km u toku) i 500 km regionalnih puteva, 46 mostova (plus 8 u pripremi). ß Projekti sa Liste “A” SECI: (Rekonstrukcija glavnog puta M18 Tuzla – Sarajevo (sekcija Olovo Čevljanovići); Rekonstrukcija tunela Crnaja na glavnom putu M-17 Jablanica – Donja Jablanica; Rekonstrukcija glavnog puta M-18 Tuzla – Sarajevo, sekcija Podpaklenik – Olovo.) Industrijske aktivnosti ubrzavaju proces urbanizacije duž glavnih željezničkih koridora, što potvrđuje činjenica da je preko 70% ukupnih naseobina smješteno duž njih (Cf.</s><s>Zemljovid 7.2. : Željeznička infrastrukturna mreža u BiH Izvor: Report on Overall Situation in Raiways Sub-Sector, 1999. str.3. Ukupna dužina željezničkih pruga BiH iznosi 1.031,461 km, od čega je 607, 39 km, tj. pružnih kolosijeka, a 777,006 km, odnosno 75% je elektrificirano, u FBiH 438,763 ili ove pruge su locirane uglavnom na brdsko-planinskim područjima i uključuju 174 tunela ukupne dužina 50,5 km, 339 mostova ukupne dužine 15,3 km te 231 službene postaje Pored toga, željeznička infrastrukturna mreža sadrži četiri savremena manevarska kolodvora, 8 željezničkih stanica za lokomotive, 6 radionica za opravku i održavanje putničkih i teretnih vagona te jednu radionicu za održavanje konstrukcija i elektronske mehanizacije.</s>\n<s>Novi Grad– Bihać – Martin Brod – Hrvatska (tzv. Unska pruga138).</s><s>Linija (i) je dio Koridora Vc, dok je linija (ii) linija paralelna Koridoru X. BiH željeznička mreža preko hrvatske luke Ploče ima izlaz na Jadransko more, a preko luka Šamac i Brčko na rijeku Savu i luke Metković na rijeku Neretvu (Cf.</s><s>Zemljovid 7.2., str.70.).</s><s>Međunarodna zajednica je uložila znatna finansijska sredstva u rehabilitaciju željezničke Boks 7.2. : Rekonstruisane sekcije željezničke mreže u BiH, 1996.-2001.</s>\n<s>Prije 1990. sljedeće rijeke u BiH su imale značajnu komercijalnu, društvenu i rekreacionu plovna dužinom od 4 km od Metkovića do Gabele; (iii) Ušća Une, Bosne i Drine koja su korištena za transport građevinskog materijala.</s><s>Jezera Modrac, Jablanica, Salakovac, Grabovica, Hutovo Blato, Husko i Pliva imali su sportsko-rekreativnu funkciju.</s><s>138 Sastavni dio glavnog pravca Zagreb – Split Od proljeća 1996. u okviru ETRP-a realizovani su sljedeći projekti: (i)Sarajevo - Čapljina (BiH granica), u okviru koga je izvršena rekonstrukcija 3 mosta, jedan na Ilidži i dva u Mostaru; na sekciji od Sarajeva do Pazarića, izvršena je opravka prekinutih tračnica, finalizirana je prva faza površinskog sloja na cijeloj liniji, izvršene su neophodne popravke na poslovnim zgradama kao i potrebna opravka signalnog sistema; (ii)Sarajevo–Šamac, gdje su rekonstruisana dva mosta, u Vogošći i Lješevu, opravljene prekinute tračnice na sekciji Sarajevo–Visoko i Žepče–Doboj, izvršena opravka signalnog sistema, obnovljene radionice za poravku lokomotiva i automobila u Rajlovcu, obnovljena OCL, signalni i telekomunikacioni sistem, dok je kompletiranje EC DG-1A programa (budžet 1997) odložen, a u okviru njega i obnavljanje OCL, uništenih mostova, nabavka mehanizacije i neophodnih sredstava za održavanje željezničke linije Sarajevo–Doboj; (iii) Živinice–Zvornik, gdje je izvršena rehabilitacija prekinutih tračnica, odrona u blizini Zvornika, tračnica u tunelu Križevci; (iv)Doboj-Tuzla, gdje je je izvršena rekonstrukcija dva mosta na relaciji Doboj-Petrovo, i neophodne popravke telekomunikacije; (v) Doboj- Novi Grad, što je uključilo obnovu tunela Ljeskove vode i Tromeđa, neophodne opravke signalnog sistema te obnovu tračnica ; (vi)Dobrljin-Novi Grad –Bihać – Marin Brod – granca BiH, gdje je urađena rekonstrukcija mostova na Uni: Dobrljin, Ripac, Kulen Vakuf, Martin brod, izvršena neophodna rehabilitacija signalnog sistema, obnova tračnica i odrona na putevima, rehabilitacija prekida telekomunikacionog kabla Krupa na Uni – Kulen Vakuf; (vii) Brčko – Banovići, gdje je izvršena obnova mostova na rijeci Savi te tri manja mosta, popravak prekinutih tračnica od Bukvika do Brčkog te odrona u blizini Srebrenika kao i obnova prekinutih telekomunikacionih kablova Krupa na Uni – Kulen Vakuf.</s><s>Transport rijekama odvijao se u skladu sa evropskim standardima: (i) Klasa IV: od ušća rijeke Save u Dunav (Beograd) rkm 00 do Brčkog rkm 221/225; za brodove nosivosti 2.000 t i deplasmanom od 2,5 ml; (ii) Klasa III: Od Brčkog rkm 221/225 do Slavonskog Broda rkm 365; za brodove nosivosti 1.000 t i deplasmanom od 1,8 m. U povoljnim hidroklimatskim uslovima, brodovi su mogli ploviti sve do Jasenovca rkm 507; (iii)Klasa II: od Slavonskog Broda rkm 365 do Galdova rkm 588 i Rugavice rkm 653 i do ušća rijeke Kupe u rijeku Savu rkm 00 do Siska rkm 5. Ova klasa dopuštala je promet za brodove nosivosti Uprkos raspoloživim kapacitetima, riječni promet je u predratnom periodu imao malo učešće u ukupnom prometu, svega 3,1%.</s><s>Rat, ekonomska kriza i neadekvatno održavanje umaanjili su uslove za navigaciju, a promet u glavnim lukama je obustavljen.</s><s>Po završetku rata nije učinjeno mnogo na rehabilitaciji plovnih kapaciteta rijekama.</s><s>Prije izgradnje porušenih mostova, riječni tokovi su uglavnom korišteni za prevoz putnika i vozila sa jedne obale na drugu.</s><s>U 1998. i 1999. prevezeno je blizu 6,3 mio putnika i 2,3 Značaj toka rijeke Save, koji predstavlja blizu 1/100 ukupne evropske riječne mreže je po raspadu bivše SFRJ znatno porastao s obzirom da predstavlja vezu tri države: Hrvatsku, BiH i DZ SCG.</s><s>Pored toga, na njoj su locirane najznačajnije luke: Brčko, Šamac, Slavonski Brod, Srpski Brod (terminal za naftu), Sisak (na Kupi) i Zagreb (Rugvica).</s><s>Tuzla, Doboj, Mostar, Sarajevo, prirodno gravitiraju lukama Brčko i Šamac, što je ujedno i njihova veza sa Koridorom X, odnosno Beogradom, Zagrebom i Ljubljanom.</s><s>Luka Brčko, površine 14 ha, izgrađena je u periodu 1952.-1962., a nezavisnost je stekla u 1973.</s><s>Predratni kapacitet luke Brčko je bio 670.000-750.000 t/god, a operativna je bila 260 dana u godini.</s><s>Koso pristanište ove luke je 150 m dugačko i 15 m široko, a vertikalno pristanište ima dužinu od 76 m. Luka Šamac, rkm 304, površine od 85 m2 ciljnog kapaciteta oko 5 mio t/god te slobodnom carinskom zonom od 20 ha.</s><s>Operativna je 220 dana/god.</s><s>Vertikalno pristanište luke Šamac je dužine 304 m i širine 40 m, sa nosivošću od 80 t/km2.</s><s>Luka raspolaže i sa dva skladišta površine oko 3.600 m2.</s><s>Obe luke su povezane sa željezničkom i drumskom mrežom.</s>\n<s>BiH je međunarodno verifikovana kao pomorska država, nasljedila je članstvo iz bivše SFRJ u ILO i IMO139, a potpisnica je nekoliko konvencija, rezolucija, direktiva i ugovora koji se odnose na pomorski transport140.</s><s>Kompetencije BiH uključuju magistralni put M17 od 739+065 km prema Neumu i 748+200 km prema Dubrovniku, sa poluotokom Klek te more i obalne vode Jadranskog mora unutar granica BiH.</s><s>Sporazumom između FBiH i Hrvatske iz maja 1995.</s><s>BiH je odobren izlaz na Jadransko more kroz hrvatsku teritoriju preko luke Ploče.</s><s>Godine 1998. iste strane su potpisale sporazum o slobodnom protoku robe kroz hrvatsku teritoriju između BiH i luke Ploče, kao i kroz teritoriju BiH između Neuma i Ploča.</s>\n<s>140 U periodu 1964.-1978.</s><s>BiH je upravljanje svojim morskim kapacitetima delegirala Hrvatskoj.</s><s>Luka Ploče ima veoma ugodnu poziciju u odnosu na jugo-istočne ekonomske centre u državi i predstavlja prirodan izlaz BiH za prekomorsku trgovinu.</s><s>Od 1982. luka Metković je sastavni dio luke Ploče.</s><s>Luka Ploče je povezana sa gradovima Mostar i Sarajevo drumom i željeznicom..</s><s>Njeni kapaciteti141 su daleko ispod današnjeg prometa.</s><s>Luka raspolaže i sa 70.000 m2 zatvorenog skladišta, 50.000 m2 natkrivenog skladišta i 300.000 m2 otvorenog skladišta.</s>\n<s>Jedini aerodrom osposobljen i opremljen za civilnu avijaciju u predratnom periodu u BiH bio je aerodrom u Sarajevu.</s><s>Danas, BiH ima četiri aerodroma: Sarajevo, Banjaluka, Tuzla Zemljovid 7.3.: Aerodromi u BiH</s>\n<s>Sarajevski aerodrom je smješten u kotlini u blizini rijeke, okružen planinama na nadmorskoj visini od 520 m. Zimske mjesece, posebno decembar i januar karakteriše velika magla, sa temperaturom -6 C0 do –25 C0 te velike snježne padavine.</s><s>Zbog specifičnosti reljefa, uzlijetanja i slijetanja aviona moraju biti u suprotnom smjeru.</s>\n<s>Izgradnja banjalučkog aerodroma trajala je 1981.1985.</s><s>U 1998. aerodrom je otvoren za civilni promet142.</s><s>S obzirom da je ovo jedini aerodrom u RS, naglašen je njegov politički i ekonomski značaj.</s>\n<s>Mostarski aerodrom je u fazi izgradnje svojih kapaciteta.</s><s>Katoličko hodočašće Međugorje povećava njegov značaj posebno u pogledu čarter letova.</s><s>Tuzlanski aerodrom je bivše vojno uzletište.</s><s>Tuzla se nalazi u središtu poljoprivrednog i industrijskog regiona te su potencijali za razvoj kargo transporta veliki.</s><s>141 Terminal za opšti kargo, dužine 705 m i 9,2 m dubine, sa kapacitetima za prijem i do nekoliko kontejnera;terminal za kabastu robu, dužine 510 m, dubine 10,55 m, sa kapacitetom za brodove do 40.000 DWT; terminal za težni teret dubine 12 m sa kapacitetima za skladištenje mazuta (40.000 m3), NaOH od 55% (17.000 m3), petrol D2 ortohelena (20.000 m3) i petrohemijskih proizvoda (15.000 m3); terminal za rinfuzni teret dužine 180 m i dubine 10 m, terminal za tranzit drveta sa pristaništem dužine 110 m i morske dubine od 9,2 m te terminal za petrol dužine 80m i dubine 9,2 m.</s>\n<s>Godine 2000. ukupan broj registrovanih vozila u BiH je iznosio 699.293, od čega je u RS bilo 275.731, a u FBiH 423.562.</s><s>Od toga, registrovan je 632.461 putnički automobil Drugim riječima, u FBiH je bilo 158,9 putničkih automobila, 1,3 autobusa i 15 kamiona na 1000 stanovnika, dok je u RS stanje bilo sljedeće: 168,1 putnički automobil, 1 autobus te 17,6 kamiona na 1000 stanovnika (BiHTMAP, Volume II, 2001, str. 2-161).</s><s>U 2000. u BiH je bilo aktivno 1.012 operatera, sa voznim parkom od 3.065 kamiona.</s><s>Od toga je 487 Euro 1, 389 Euro 2 i 2.189 standardnih.143 Ne postoje precizni podaci o vlasništvu, ali se procjenjuje da je blizu 25% voznog parka u rukama privatnih lica.</s><s>U 1999. 643 operatera su imala dozvole za izvozno-uvozne aktivnosti, sa voznim parkom od 1.981 kamion (243 Euro 1, 156 Euro 2 i 1.582 standardni) 144.</s><s>Od ukupnog broja kamiona, 154 je imalo kapacitet ispod 6 tona, 650 između 6-20 tona te 1.177 su vučne jedinice - kabine.</s><s>Vozni park se sastojao iz 1.515 prikolica, od kojih je 407 pravih prikolica i 1.108 polu-prikolica.</s><s>Blizu 2% kamiona je bilo starije od 21 godine, 45% između 11-20 godina, 36% između 6-10 godina te 17% mlađe od 6 godina, što slično važi i za prikolice.</s><s>7.2.2.</s><s>Željeznički promet</s>\n<s>Prema podacima BHŽJK ukupni vozni park željeznica BiH u 2000. raspolagao je sa 49 električnih lokomotiva serija 441 (ŽBiH 24; ŽRS 25), 24 dizel lokomotive (ŽBiH 4; ŽRS 20); 3 električna train-set-a (ŽBiH 3); 53 putnička dvo-osovinska vagona (ŽBiH 43; ŽRS 10); 144 putnička 4-osovinska vagona (ŽBiH 94; ŽRS 50) i 764 teretna vagona (ŽBiH 364; Signalni sistemi su još na početku rata bili u relativno lošem stanju Post-ratni programi rekonstrukcije uključuju rekonstrukciju siganlizacije uz opremanje dionica automatskim pružnim blokovima, putnim prelazima, auto-stopom i sistemom kontrole položaja voza.</s><s>Postojeći kapaciteti ukazuju na maksimalno dozvoljenu brzinu od 50-70 km/h, ali su zbog lošeg stanja tehničkih elemenata pruge prosječne postojeće brzine za putničke vozove 39,7 km/h, odnosno za teretne 34,0 km/h. Danas, najviša brzina je na liniji Doboj – Novi Grad (55,1 km/h u prevozu putnika, a 43,5 km/h u prevozu robe).</s><s>Najsporije saobraća putnički voz na liniji Petrovo – Zvornik (30,0 km/h), odnosno teretni voz na liniji Kada je riječ o elektrifikaciji, glavna linija Sarajevo–Mostar-Ploče je kompletno elektrificirana, kao i linija Visoko–Zenica–Zavidovići.</s><s>U RS, potpuno je elektificirana linija Doboj–Banjaluka- Novi Grad i linija Šamac-Doboj-Rječica (čiji nastavak MaglajSarajevo nije elektrificiran).</s>\n<s>143 Nisu uključeni operateri koji rade u Sloveniji, Hrvatskoj i DZ SCG.</s><s>144 Analiza prijevoza tereta u međunarodnom prometu i iskorištenje jednokratnih inostranih dozvola za prijevoz tereta u FBiH, Federalno ministarstvo prometa i komunikacija, sektor prometa, Mostar, novembar 1999. 7.2.3.</s><s>Riječni i pomorski promet</s>\n<s>Koso pristanište luke Brčko opremljeno je sa dva lučna krana na željezničkim šinama kapaciteta 5/5t i preko 30 m dužine.</s><s>Vertikalno pristanište opremljeno je sa 6 forkliftova i 3 utovarivača.</s><s>Luka Šamac raspolaže sa dva pokretna krana (željezničke šine) od 5/6t i preko 34 m dužine.</s>\n<s>Operater Air Bosna raspolaže sa jednim avionom MD-91 (132 sjedišta), jednim avionom Fokker 27-50 (50 sjedišta) za transport putnika te jednim avionom CASA 212 za transport tereta.</s><s>Kapaciteti operatera Air Srpska su jedan avion ATR-72 (60 sjedišta) za transport putnika koji je posuđen od JAT-a, ali postoji opcija da Air Srpska dobije još dva Robni tokovi</s>\n<s>Prema podacima PHARE studije145 prosječni troškovi teretnog transporta u BiH u 2000. iznosili su KM 0,55 po ton/satu, jedinični operativni troškovi vozila146 iznosili su za putničke automobile KM 0,39/km, za autobuse KM 1,801/km, za kamione KM 0,888/km te za šlepere KM 1,691/km.</s>\n<s>Robne tokove možemo podijeliti prema finalnoj destinaciji na unutrašnje i međunarodne147.</s><s>Kategorija međuentitetetskog transporta ne postoji s obzirom da je zagarantovana sloboda kretanja kamiona unutar države.</s><s>Ministarstvo komunikacija Vlade BiH odgovorno je za izdavanje odobrenja za prevoz tereta kamionom u inostranstvo.</s><s>Osnova za izdavanje odobrenja su bilateralni sporazumi koje BiH potpisuje sa drugim državama i CEMT sporazum.</s><s>Bilateralni sporazumi se potpisuju na recipročnoj bazi, a odobrenja se izdaju za jedno putovanje u dva smjera za tačno određenu robu, s tim da se na ulazu u ciljnu državu vrši njihovo poništavanje, sa rokom trajanja od jedne godine.</s><s>CEMT sporazum predviđa izdavanje jednogodišnjih odobrenja za sve države potpisnice CEMT za neograničen broj putovanja (osim za Italiju i Austriju).</s><s>U 2000. na osnovu bilateralnih sporazuma izdato je ukupno 19.375 odobrenja, od čega je najviše za Austriju (30,3%) i Italiju (25,03%).</s><s>Za Albaniju, Hrvatsku, Mađarsku, Švedsku, Švajcarsku, Tursku te od od 2001. za Sloveniju i Makedoniju nisu potrebna odobrenja.</s><s>U BiH se svake godine izda 120 CEMT odobrenja plus 25 za trogodišnji period 1998.-2000.</s><s>Dodatna CEMT odobrenja se mogu izdati za Euro1 i Euro 2, a njihov broj u 2000. bio fiksan na nivou od 251.</s>\n<s>147 Za unutrašnji promet ne postoje precizni podaci o tipovima usluga, prenesenom teretu i radu operatera.</s><s>Isti podaci su za međunarodni transport raspoloživi.</s><s>U Tabeli 7.2. prikazani su ukupni registovani teretni tokovi u BiH u periodu 1996.-1999.</s><s>Tabela 7.2. : Drumski robni tokovi u BiH, 1996.-1999.</s><s>Broj tona prevezenog tereta rastao je po zabilježio pad od 4%, dok je broj ton/km poslijeratnom periodu, prosječan udio</s>\n<s>drumskog prometa na tržištu usluga transporta tereta u tonama bio je 40,8%, a U strukturi ukupno transportovane robe u 2000. kamionima je prevezeno 26% sirovina, materijala za preradu i građevinskih materijala, 22,6% mašinerije, transportne opreme, manufakturnih proizvoda i 19,6% hrane, a šleperima 31,6%, 17,8% te 15,9% respektivno.</s><s>U 2000. je prosječan dnevni transport tereta bio je 88.747 t, odnosno 10,246.400 ton/km.</s><s>Prosječan teret po vozilu iznosio je 7,3 t. 7.3.2.</s><s>Željeznički promet</s>\n<s>Učešće željeznica u predratnom transportu tereta raslo je skoro dvadeset godina (70-te i 80-te).</s><s>Kriza u državi uzrok je pada teretnog transporta u periodu 1985.-1990., što mjereno tonama, iznosi 4,1%, odnosno ton/km 9,4% godišnje.</s><s>U 1985. i 1990. željeznice su učestvovale sa 82%, odnosno 83% u ukupnom transportu sljedećih vrsta robe: ugalj i koks; željezna ruda i staro željezo; crna metalurgija; ne-metali, mineali, sirovine; đubrivo i sirovine za đubrivo; drvo.</s><s>U granicama države transportovano je 91% robe.</s><s>Najveći korisnici željeznica za teretni transport u 1990. bili su Željezara Zenica (u okviru koje je prevožena željezna ruda iz rudnika u Tomišnici, Omarskoj, Ljubiji i Varešu - 3,3 mio t) sa utovarenih i istovarenih 7,2 mio t; rudnik uglja u Tuzli i srednje-bosanski rudarski bazen sa 6,4 mio t i koksara Lukavac sa 2,9 mio t. Značajno učešće imali su i Tvornica za proizvodnju natrijum hidroksida i papira iz Maglaja (0,6 mio t) i Aluminijska tvornica Mostar (0,4 mio t).</s><s>Međutim, djelimično usljed ratnih dejstava, kao i opštih trendova u prometnom sektoru, došlo je do smanjenja udjela željeznica u robnim Tabela 7.3.: Željeznički teretni tokovi u BiH, 1990.-1999.</s>\n<s>Najveći korisnici željeznica za transport robe u 1999. bili su Termoelektrana iz Tuzle uključujući prevoz iz rudnika uglja u Banovićima, Đurđeviku, Ljubači, Lukavcu i Kreki (1,8 mio t), termoelektrana Kakanj- uključujući rudnik Breza i Zenica (335.000 t), Aluminijski kombinat Mostar (240.000 t) i rudnik uglja Stanari.</s><s>7.3.3.</s><s>Riječni i pomorski promet</s>\n<s>Prije rata, skoro 76% robnih tokova rijekom transportovano je Savom, sa posebnim značajem luka Brčko, Šamac i Brod148.</s><s>Po sticanju statusa nezavisnosti 1973. godišnji promet robe u luci Brčko dostizao je 1 mio t. S obzirom na optimistička predviđanja u pogledu prometa robe149 planirana je intenzivna tehničko-tehnološka ekspanzija.</s><s>Međutim, nagli preokreti uslovili su drastičan pad prometa sa 740.000 t u 1984. na 77.000 u 1990. i 16.000 t u 1991.</s><s>I pored toga, udio luke Brčko u robnim tokovima Savom u 1990. bio je 53%.</s><s>Luka Brčko je u najvećoj mjeri korištena za prevoz građevinskog materijala, uglja, željezne rude, čelika, poljoprivrednih proizvoda, drveta i đubriva.</s><s>Najveći korisnik je bio tuzlanski i posavinski region te grad Brčko, tj, željezara Zenica i Koksno-hemijski kombinat, Tuzla.</s>\n<s>Prosječni godišnji promet robe u luci Šamac u periodu 1985.-1999. bio je oko 500.000 t, a najznačajniji klijenti su bili željezara u Zenici, preduzeća iz Prijedora i Modriče, a tim je putem išao i uvoz opreme za miniranje iz Njemačke.</s><s>Danas su robni tokovi rijekom Savom svedeni transport šljunka duž obala od Rače do Brčkog150 (prosječno godišnje blizu 200.000 m3) što predstavlja korištenje 15% raspoloživih kapaciteta.</s><s>Luka Ploče je i prije rata opsluživala privredu BiH, kao i istočne dijelove Mađarske i Rumuniju, te manjim dijelom Sloveniju.</s><s>Ekspanziju rasta luka Ploče je ostvarila obimom prometa od 4,607 mio t u 1988.</s><s>U 1992. promet je bio 1,947 t, od čega je 70% otpadalo na suhi teret, 17% na težni i 13% na opštu robu.</s><s>Najveći klijenti bili su Aluminijska fabrika u Mostaru, željezara u Zenici i Energopetrol.</s><s>Sa 317.000 t u 1993. obim prometa se povećao na 934.000 t u 1999, od čega je 19,16% tečni teret, 36,51% suhi teret te 44,32% opšta roba.</s><s>Pomaci udjela opšte robe odraz su sadašnjeg stanja privrede BiH, kao i prekinutih veza sa Mađarskom.</s><s>7.3.4.</s><s>Vazdušni promet</s>\n<s>Ovaj transportni mod nije u velikoj upotrebi u teretnom transportu, što ilustruje podatak da je u 1996. prevezeno blizu 600 t robe i to samo sa aerodroma u Sarajevu.</s><s>U 1999. situacija se nešto promjenila i to u korist aerodroma u Tuzli kojim je transportovano blizu 1.200 t robe i aerodroma u Sarajevu sa obimom teretnog transporta od oko 1.000 t. 148 Hrvatske luke Sisak i Županja su u 1990. imale 27% udjela u robnim tokovima rijekom Savom.</s><s>150 Transport vršI preduzeće za upravljanje vodnim tokovima Sava, Gradiška Putnički tokovi</s>\n<s>Prema analizama JICA Study Team-a, u 2000 je 44,6% putničkih tokova bilo iz poslovnih razloga, 53,0% iz ličnih razloga a 2,4% ostalo.</s><s>Procjenjeni prosječni troškovi po putniku u jedinici vremena u 2000. iznosili su KM 0,91. 7.4.1.</s><s>Drumski promet</s>\n<s>Ukupan drumski putnički promet u BiH u periodu 1996.-1999. zabilježio je porast od 67,78% u broju prevezenih putnika, odnosno 24,93% u broju putnik/km (Cf.</s><s>Tabela 7.4.).</s><s>Tabela 7.4.: Drumski putnički promet u BiH, 1996.-1999.</s>\n<s>Javni autobuski promet vrši usluge međunarodnog, međuentitetskog, međukantonalnog, međuopštinskog i unutaopštinskog transporta putnika.</s><s>Sporazumi o pružanju usluga transporta putnika na međunarodnim linijama se, po sklopljenom dogovoru između operatera, verifikuju na državnom nivou.</s><s>Sa Belgijom, Danskom, Nizozemskom, Njemačkom, Švajcarskom i Švedskom postoje redovne linija dok sa Austrijom, Češkom Republikom, Hrvatskom, Italijom i Slovenijom i redovne i vanredne.</s><s>Između BiH i DZ SCG ne postoje zvanično usklađeni redosljedi vožnje, ali zbog specijalnih odnosa između RS i DZ SCG nema većih problema po tom pitanju.</s><s>Prema autobuskom redu vožnje 1998.-2000.</s><s>U FBiH od 140 operatera, od kojih 40 saobraća vanredne a 100151 redovne linije, ukupan broj dnevnih polzaka bio je 867, ukupne dužine ruta od 19.410 km i dnevno pređenih 87.598 km (Autobuski red vožnje federalnih linija BiH).</s><s>Blizu 120 operatera, sa flotom od oko 500 autobusa pruža usluge transporta na među-opštinskim linijama u RS.</s><s>Linije preko 50 km uključuju one unutar RS (oko 35%) čija je prosječna dužina 93 km, kao i između RS i DZ SCG.</s><s>Ukupan broj međuopštinskih linija ispod 50 km je blizu 110152 sa brojem putovanja u dva smjera preko 151 Od 100 operatera koji saobraćaju redovnwe linije, 62 su registrovani u bazi podataka, a od tog broja, 44 saobraćaju među-kantonalno, a 18 unutar kantona.</s><s>152 Ne postoje precizni podaci za regiju Trebinje i Srpsko Sarajevo.</s>\n<s>U predratnom periodu, ukupan obim putničkog prometa željeznicom prikazuje Tabela Tabela 7.5.: Predratni obim putničkih tokova željeznicom u BiH Predratni</s>\n<s>Dokaz izmjenjene situacije u odnosu na predratni period ilustuje Tabela 7.6.</s><s>Tabela 7.6.: Putnički tokovi željeznicom u BiH, 1990.-1999.</s>\n<s>Riječni i pomorski promet tradicionalno bilježe nisko učešće u ukupnim putničkim tokovima u BiH.</s><s>Prije rekonstrukcije porušenih mostova, rijeka Sava služila je za prevoz 7.4.3.</s><s>Vazdušni promet</s>\n<s>Prosječan broj putnika u periodu 1996.-1999. na sarajevskom aerodromu je 280.000 godišnje.</s><s>U 2000. promet na istom je bio 340.000 putnika, a u 2001. 320.000 (rezultat napada na SAD).</s><s>U 1999. ukupan promet na ostala tri aerodroma iznosio je blizu 36.000 putnika.</s>\n<s>Uvidom u činjenično stanje, možemo konstatovati da se savremene transportne tehnologije u BiH primjenjuju izuzetno malo ili nikako.</s><s>Raširena je samo upotreba paleta, i u jako rijetkim slučajevima kontejnera, dok se RO-RO, LO-LO, FO-FO, LOFO, Huckepack i Bimodalna transportna tehnologija upošte ne primjenjuju.</s><s>Primjena kontejnerizacije posebno u željezničkom prometu uveliko bi doprinijela povećanju njegove efikasnosti.</s><s>Pošto se željeznica uglavnom služi za manje destinacije za lokalnu industriju, nema karakteristike intermodalnog transporta.</s><s>Luka Ploče do neke mjere upotrebljava kontejnere za transport robe, ali je suočena sa jakom konkurencijom luka Trst i Kopar.</s><s>Ove dvije luke su u prednosti jer su prometnije i opremljene savremenijom i efikasnijom opremom.</s><s>Ugodan položaj riječnih luka Brčko i Šamac, kao i morske luke Ploče, ne može biti komparativna prednost za državu ukoliko ostanu sadašnjem nivou tehnološke opreme za transport.</s>\n<s>Pravna regulativa u sektoru prometa donosi se odvojeno za oba entieta, dok su zajedničke aktivnosti regulisane međusobnim sporazumima.</s><s>Važnija pitanja iz sektora drumskog prometa su u Republici Srpskoj, uređena Zakonom o prevozu drumskom U FBiH, istu materiju uređuju Zakon o putevima (SL SRBiH, br.10/90 i SG RBiH, br.21/92, 13/94 i 33/95), Zakon o bezbjednosti javnih puteva (SL SRBiH, br.3/90 i 11/90 i SL RBiH, br.2/92 i 13/94) te Zakon o osnivanju javnog preduzeća za puteve RBiH (SL RBiH, br.13/94).</s><s>Pored toga, još je na snazi Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima (SL SFRJ, br.501/88, 80/89 i 11/91) sa novim izmjenama (SL RBiH, Željeznički promet je u RS uređen Zakonom o željeznicama RS (Sl.</s><s>G.RS, br. 58/011193), Zakonom o obezbjeđenjeu sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog prometa (SG RS, br.15/96-640), a u FBiH Zakonom o sigurnosti željezničkog prometa posebno u vezi problema sa cestama i cestovnim prometom (SL RBiH, br.33/95).</s><s>S obzirom na kontekst ovog rada, zadržaću se samo na prvanoj regulativi drumskog i željezničkog moda, posebno iz razloga što je aktuelano zakonodavstvo u procesu reforme i stalnih izmjena, tako da prikazani podaci ne bi imali trajniju vrijednost.</s><s>Ono što je bitno naglasiti jeste da je pravna regulativa neusklađena između entiteta, a još manje sa evropskim standardima.</s>\n<s>Uvidom u činjenično stanje, izvodi se zaključak da je primjena informacionih sistema na niskom nivou u BiH.</s><s>Međuim, u toku su intenzivne aktivnosti na uvođenju GPS sistema koji će olakšati prometnu komunikaciju i pružiti širok spektar usluga korisnicima.</s>\n<s>Uspostavljanje, održavanja i razvoj transportnog sektora u skladu sa sveropskim standardima nezamisliv je bez odgovarajućih ljudskih resursa.</s><s>Imunitet ovog sektora prometnog sistema na ratna zbivanja je bio jako slab te se danas osjećaju posljedice kroz: (i) Emigraciju velikog broja stručnjaka u toku i po završetku rata; (ii) Nedovoljno edukovane i obučene raspoložive kadrove, čije znanje nije upotpunjeno svaremenim naučnim i tehničko-tehnološkim dostignućima; (iii) Bolje uslove za rad u evropskim državama zbog kojih se domaći kadrovi koji su u međuvremenu obučeni i edukovani u skladu sa savremenim trendovima odlučuju da ostanu u inostranstvu.</s><s>Činjenica je da je intelektualni kapital kao “skrivena vrijednost” nosilac kvaliteta pružanja transportnih usluge, treba mu se posvetiti posebna pažnja.</s><s>Kadrovi kao temeljni faktori o kojima zavisi “skrivena vrijednost” transportne usluge, moraju biti sposobni uspje no upravljati svim logističkim procesima, koordinirati njima te individualnim naporima, komuniciranjem i motivisanjem, uskladiti pojedinačne potrebe i interese s interesima savremenog evropskog prometnog sistema.</s>\n<s>Sigurnosno stanje na drumovima BiH je, u svjetlu međunarodnih standarda, na jako niskom stepenu.</s><s>Osnovni razlozi za to su: (i) Neadekvatno održavanje puteva u poslednjih 10 godina; (ii) Nedovoljna alokacija sredstava za opravku i održavanje puteva, posebno u FBiH; (iii) Nepoštivanje i neefikasna kontrola propisanog opterećenja i brzine; (iv)Konstantan rast prometa (7% godišnje) uzrokovan ekonomskim oporavkom; (v) Ljudski faktor.</s>\n<s>Ekonomski uticaj prometnih nesreća u BiH iznosi oko KM 116 miliona ili KM 31 per capita godišnje.</s><s>Broj smrtnih slučajeva je relativno mali u odnosu na ukupan broj umrlih (prema procjenama 315 od 19.000 godišnje, ili 1,7%).</s><s>Međutim, uticaj na životni vijek imaju i teške povrede u prometnim nesrećama koje ostavljaju trajne posljedice, a treba uzeti u obzir činjenicu da veliki broj mladih ljudi nastrada u njima.</s><s>U BiH ne postoji odgovarajući jedinstven sistem za sakupljanje i obradu podataka o prometnim nesrećama.</s><s>Na bazi egzaktnih podataka za Kanton Sarajevo za 2000. rađene su procjene za cijelu BiH čiji su rezultati sljedeći: Od ukupnog broja prometnih nesreća najviše onih bez posljedica po lica (81,92%), zatim onih sa lakšim povredama lica (11,79%) te težih povreda 5,8%; procenat smrtnih ishoda prometnih nesreća iznosi 0,4% (Bosnia and Herzegovina: Road Management and Safety Project, 2002., str.65.).</s>\n<s>Ekologija postaje glavna tema posljednjih decnija prošlog vijeka.</s><s>Učesnici transportnih, prometnih i privrednih sistema postaju sve svjesniji potreba za poduzimanje odgovarajućih mjera kojima bi se spriječilo dalje uništavanje prirode.</s><s>Takve mjere čine: mjere ograničavanja zagađivanja atmosfere izduvnim gasovima i drugim otrovnim supstratima, mjere očuvanja resursa kao to su papir i drvo, mjere koje se odnose na proizvodnju proizvoda i ambalaže koji su ekolo ki prihvatljivi, formuliraju politiku Iako su prirodna bogatstva BiH njena velika komparativna prednost u odnosu na ostale evropske države, postoji objektivna opasnost degradiranja njihove vrijednosti iz kog je razloga nepohodno razviti preventivnu strategiju očuvanja postojećih resursa.</s><s>Današnja situacija djelimično je i odraz negativnih tendencija bosansko-hercegovačke privrede koje se manifestuju kroz nizak nivo aktivnosti industrijskog sektora.</s><s>Kada govorimo o prometnom sektoru kao izvoru zagađenja okoline, u BiH je prisutan problem zastarjele suprastrukture koja nije prilagođena savremenim evropskim standardima, mada je primjećena tendencija porasta potrošnje onih vrsta goriva sa smanjenim štetnim uticajem na okruženje.</s>\n<s>Ovo je poglavlje namjenjeno sumiranju rezultata analiza izvršenih u prethodnim poglavljima ovog rada, koristeći ulogu i značaj PETrC Vc kao bazu za projekciju njegovog direktnog i indirektnog uticaja na razvoj prometnog i privrednog sistema.</s><s>S obzirom na kompleksnost i čvrste međusobne odnose makroagregata prometnog sistema biće razvijen model zasnovan na matrici rasta čije će komparativne prednosti u odnosu na druge matematičke modele biti potvrđene na ovom slučaju.</s><s>Drugim riječima, sveobuhvatna analiza dinamičke promjene ekonomskih pojava neizostavno uključuje međusobno interaktivno dejstvo svih sektora, odnosno agregata koji utiču na njen razvoj.</s><s>To znači da bi zaključci analize izvedene samo na osnovu ispitivanja direktnih stopa rasta biti nepotpuni i u kontekstu savremenih kompleksnih socio-ekonomskih prilika neupotrebljivi te se nameće potreba posmatranja i onih relacija koje izražavaju indirektne promjene rasta aktivnosti.</s>\n<s>Model valorizacije PETrC Vc u funkciji integracije BiH u evropski prometni i privredni sistem razvijamo na osnovu sljedećih elemenata: (i) prometna infrastruktura; (ii) prometna suprastruktura; (iii) robni tokovi; (iv) putnički tokovi; (v) savremene transportne tehnologije; (vi) pravni izvori; (vii) informacioni sistemi; (viii) intelektualni kapital; (ix) eksterni troškovi.</s>\n<s>Model je dinamički, što znači da ćemo vrijednost definisanih elemenata posmatrati kroz tri sukcesivne faze.</s><s>Prvu fazu, odnosno sadašnje stanje, modela reprezentuje inicijalna vrijednost inputa pojedinih komponenti prometnog sistema BiH153.</s><s>Druga faza je period zaključno sa 2010. u kojoj se očekuje veliki napredak u impelemntaciji projekata ekonomskog oporavka i tranzicionih reformi kao i sticanje statusa pridružene članice EU.</s><s>U prometnom sektoru to bi značilo rehabilitaciju i stabilizaciju postojećeg stanja, što se posebno odnosi na finaliziranje reformi institucionalne strukture i prometne politike.</s><s>Kada je riječ o socio-ekonomskim pokazateljima, u ovoj se fazi očekuje porast populacije za 0,83%, povećanje vrijednosti154 BDP za 84,55% (u 2010. će dostići vrijednost KM 16.245.957), dok će se vrijednost BDP per capita uvećati za 77% (u 2010. će dostići vrijednost od KM 4.002 per capita) Treća faza ovog modela odnosi se na petogodišnji period 2010.-2015. kada bi BiH stekla status punopravnog člana EU.</s><s>To bi ujedno podrazumijevalo inoviranje i restruktuiranje proizvodne baze te optimiziranje i moderniziranje prometnog sektora čija bi posljedica bila integracija BiH u Trans-evropsku transportnu mrežu.</s><s>U socio-ekonomskom smislu promjene bi se reflektovale u povećanju broja stanovnika za 2,9% u odnosu na 2010., 154 U 000 KM po cijenama iz 2000.</s>\n<s>Drumska infrastrukturna mreža BiH čini 5,5% mreže posmatranog regiona, odnosno oko 10% magistralnih i oko 4% regionalnih puteva, dok auto-puteva u BiH nema.</s><s>Gustina drumske mreže u BiH (mjereno km/000km2) je za oko 28% niža od prosječne gustine u regionu SEE156.</s><s>Precizni podaci o kvalitativnom stanju drumske infrastrukturne mreže u BiH ne postoje, ali se na generalnom nivou može ocjeniti kao nezadovoljavajuće, čemu su razlog nedovoljna izdvajanja za opravku i održavanje i investicije.</s><s>Iako je u okviru projekata ETRP i SETRP izvršena rehabilitacija većeg dijela dionica na PETrC Vc, nije postignuta kompatibilnost sa standardima brzih puteva E-mreže.</s><s>U okviru projekata unapređenja drumske infrastrukture PETrC Vc u BiH u toku je izgradnja zaobilaznice oko Sarajeva dužine 15,9 km, čiji je logičan nastavak projekat izgradnje auto-puta Sarajevo – Zenica na dionicama Vlakovo- Tarčin i Zenica jug Jošanica dužine 72 km.</s><s>Postojeći infrastrukturni kapaciteti oko Doboja i Mostara neće moći odgovoriti na zahtjeve intenzivnijeg prometa na PETrC Vc te će biti neophodna izgradnja zaobilaznica oko ovih gradova dužine 15 km, odnosno 20 km respektivno.</s><s>Pored toga, neophodna je rekonstrukcija i rehabilitacija puteva E-mreže, kao i proširenje prioriteta u pravcu povezivanja primarnih i administrtivnih centara u BiH.</s>\n<s>Željeznička infrastrukturna mreža čini 4,19% ukupne dužine željezničkih pruga zemalja posmatranog regiona.</s><s>Gustina mreže (mjereno km/000km2) je za 70% niža od prosjeka u istom, a po procentulanoj elektrifikaciji BiH zauzima ubjedljivo prvo mjesto157.</s><s>Razmatrajući tri kamena temeljca željezničkog prometnog sistema: mrežnu povezanost, sigurnosni sistem i adekvatne operacije, možemo zaključiti da stanje u BiH nije za pohvalu.</s><s>Razlog tome su isprekidane linije, zastarjela signalizacija i komunikacione tehnologije, te vidljivi tragovi niskih investicija u tekuće održavanje.</s><s>Trenutno su sve aktivnosti usmjerene na normalizaciju stanja, da bi potom uslijedila faza oporavka i jačanja kapaciteta.</s><s>Ilustraciju stanja raspoloživih kapaciteta daje podatak o prosječnoj brzini željeznica u BiH od 39,7 km/h za putničke, odnosno 34 km/h za teretne vozove.</s><s>PETrN u sektoru željezničkog prometa u BiH možemo posmatrati kroz dvije linije: PETrC Vc (pruga Šamac – Ploče) ukupne dužine od 426 km i paralelni X koridor (pruga Novi Grad – Zvornik) ukupne dužine 285 km.</s><s>Prioriteni projekti rehabilitacije željezničke infrastrukture odnose se upravo na ove dvije linije, a uključuju: željezničke stanice na graničnim prelazima u Šamcu, Čapljini, Dobrljinu i Zvorniku, rekonstrukciju tunela Jedrinje, modernizaciju signalnih, komunikacionih i informacionih sistema te uređaja za daljinsku kontrolu prometa i nabavku opreme za tekuće održavanje infrastrukture.</s>\n<s>Rijeka Sava, koja se proteže duž sjeverne granice BiH sa Hrvatskom u dužini od 751,1 km od krucijalnog je značaja za ovu državu jer predstavlja direktnu vezu sa Dunavom.</s><s>Današnji promet rijekom Savom simboličnog je pomena, a dugoročni cilj postizanja udjela u ukupnom transportu u CEE iz 1980. od 3% izgleda skoro nedostižan.</s><s>Ostali unutranji vodni tokovi daju još slabije pokaztelje.</s><s>Perspektive razvoja ovog prometnog moda vide se u izgradnji Kanala Sava – Dunav.</s>\n<s>S obzirom na geografsku poziciju BiH, učešće pomorskog prometa u ukupnom sistemu je od minornog značaja, posebno respektujući činjenicu da je dugi niz godina Hrvatska upravljala pomorskim kapacitetima BiH.</s><s>Ne treba zanemariti izlaz BiH na Jadransko more preko luke Ploče, iako su njeni kapaciteti i tehnološka osavremenjenost komparativno slabiji od konkurentnih luka Rijeke i Trsta.</s><s>U skladu sa potpisanim sporazumima između BiH i Hrvatske158 Neum će dalje ostati turističko sjedište, dok će sva roba iz BiH biti usmjerena na luku Ploče.</s>\n<s>Površina BiH, broj stanovnika te ostali pokazatelji socio-ekonomskih kretanja, kao i neizbježna konkurencija susjednih aerodroma u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Beogradu upućuju na pesimističke procjene u pogledu budućeg razvoja ovog prometnog moda.</s><s>Svaki od četiri postojeća aerodroma zahtijeva visoke investicije u implementaciji projekata unapređenja sigurnosti u cilju zadovoljavanja međunarodnih ICAO standarda.</s><s>Analizirajući sadašnje stanje drumske i željezničke infrastrukture, kao reprezentativnih indikatora uspješnosti itegracije u PETrN, nameće se zaključak o izuzetno slaboj kondiciji iste te analogno i niskoj vrijednosti inicijalnog inputa ovog elementa modela: samo 20.</s><s>Druga faza bi nosila sa sobom rekonstrukciju oko 2064 km primarne drumske infrastrukturne mreže, gdje je od posebne važnosti finaliziranje započetog projekta izgradnje zaobilaznice oko Sarajeva i dionice Vlakovo-Tarčin, kao i velikog dijela radova na izgradnji auto-puta na PETrC Vc.</s><s>Zajedno sa prioritetnim projetkima rehabilitacije željezničke infrastukturne mreže PETrC Vc, biće inicirani i radovi na rekonstrukciji mreže unutarnjih vodnih tokova, posebno rijeke Save te posljedičnom povećanju vrijednosti ovog elementa modela na 35.</s>\n<s>U periodu do 2015. u planu je otpočinjanje radova na izgradnji preostale dvije zaobilaznice na drumskoj liniji PETrC Vc, dok se u sektoru željeznica očekuje zamjena površinskog sloja pruga što bi, uz propropratne investicije, dovelo do povećanja maksimalno moguće brzine željeznica do 120 km/h. U slučaju uspješne implementacije planiranih reformi, realno je očekivati da će vrijednost elementa prometne infrastrukture na kraju ove faze dostići 50.</s>\n<s>Proizvodnja transportne usluge vrši se simultanim i sinhronizovanim kori tenjem suprastrukture i infrastrukture.</s><s>Stanje suprastrukture u BiH u skoro svim prometnim modovima je lo e.</s>\n<s>BiH je u proteklom periodu pratila trendove ubzanog porasta broja putničkih automobila, iako je broj putničkih automobila per capita i dalje 56% od istog pokazatelja u AC, odnosno 35,54% u EU..</s><s>Broj autobusa per capita u BiH je relativno usklađen sa istim u AC i EU, dok je stanje u pogledu broja, tonaže i starosti teretnih vozila daleko ispod evropskog prosjeka.</s>\n<s>Ukoliko izvršimo poređenje raspoloživog voznog parka BiH željeznica sa istim od prije rata primjetićemo drastičan pad kako u pogledu brojnosti, tako i prosječne starosti putničkih i teretnih vozila.</s><s>Nabavka novih vozila i uvođenje savremenih lokomotiva i vagona jo uvijek je samo u planovima.</s>\n<s>Stanje prometne suprastrukture u riječnom prometu može se poistovijetiti sa stepenom iskorištenosti kapaciteta.</s><s>Nabavka savremenih brodova, koji bi bili u skladu sa uvođenjem i primjenom savremenih transportnih tehnologija nisu čak ni u srednjoročnim planovima.</s><s>Slično je stanje i u sektoru pomorskog prometa.</s>\n<s>Stanje suprastrukture vazdušnog prometa je, s obzirom na kompleksnu situaciju razvoja ovog prometnog moda jako slabo.</s><s>Postojeća flota je relativno skromna, a radi se uglavnom o posuđenim starijim modelima avionima.</s><s>Da bi se prometni sistem BiH mogao uspje no uključiti u evropski prometni sistem, neophodno je osavremenjivati i suprastrukturu, odnosno prevozna i pretovarna sredstva, čija je današnja vrijednost ocijenjena sa 15.</s><s>Do 2010. intenzivniji međunarodni tokovi zahtijevaće modernizaciju postojeće suprastrukture, posebno u pogledu teretnih vozila, autobusa te manjim dijelom putničkih automobila, što će usloviti porast vrijednosti ovog elementa modela na 30.</s><s>Većim rasterećenjem drumova i nabavkom specijalih prikolica, poluprikolica i vagona koji se koriste u primjeni kopnenih tehnologija (Huckepack i Bimodalnoj) vrijednost elementa suprastrukture u 2015. mogla bi se vrednovati inputom 50.</s><s>I dalje će socijalni faktor bitno uticati na prosječnu starost vozila, za koju se ne očekuje bitan pomak na bolje.</s>\n<s>Intenzivni robni tokovi neminovno prate razvijen privredni i prometni sistem.</s><s>Stanje robnih tokova po prometnim modovima u BiH izgleda ovako: Drumski promet</s>\n<s>Dominacija drumskog nad ostalim prometnim modovima (40,8% u transportovanim tonama, 82,55% u ton/km) karakteristična je za u BiH kao i za većinu evropskih zemalja i ona je posebno došla do izražaja u protekloj deceniji.</s><s>Visoko učešće trgovine u ostvarenom BDP-u karakteristično za ratni i post-ratni period u BiH rezultiralo je u nešto intenzivnijim robnim tokovima, međutim taj trend bilježi lagan pad.</s><s>Kada je riječ o međunarodnom transportu robe, izraženi su problemi sa dobivanjem dozvola za transport, što uprkos relativno niskim nadnicama na evropskom nivou, onemogućava operatere iz BiH da pružaju svoje usluge van granica države.</s>\n<s>S obzirom na pad industrijskih aktivnosti i relativno slabo stanje željezničkih kapaciteta, robni tokovi ovim prometnim modom svedeni su na minimum.</s><s>Za ilustraciju navedenog, najbolje će poslužiti podatak da su teretni tokovi željeznicom u 1999. smanjeni za 87,63% (u tonama), odnosno za 96,35% (u ton/km) u odnosu na 1990.</s><s>Paralelno sa privrednim oporavkom, što se posebno odnosi na sektor industrije i rudarstva159, očekuje se i povećanje udjela ovog prometnog moda u ukupnim robnim tokovima.</s>\n<s>S obzirom da su riječni teretni tokovi bili oslonjeni uglavnom na industriju, uprkos raspoloživim prirodnim resursima i povoljnim vezama sa Dunavom, stepen korištenja kapaciteta za svrhe teretnog transporta sveden je na 15%.</s><s>Izgradnjom kanala Sava Dunav realno je očekivati poboljšanje ovih pokazatelja.</s><s>Ugodan položaj luke Ploče, kao i njeni raspoloživi kapaciteti za teretni transport, ne mogu nadomjestiti narušene ekonomske odnose sa susjednim državama, posebno Mađarskom čiji su robni tokovi danas i formalno usmjereni na luku Rijeka.</s>\n<s>Tradicionalno, ovaj prometni mod nije imao veliko učešće u transportu tereta.</s><s>Buduće trendove je teško predvidjeti s obzirom da se mora uzeti u obzir tip i vrijednost tereta, razvoj izvozno orjentisane lokalne industrije, dostupnost i raspoloživost ostalih prometnih modova, porast BDP-a, porast kupovne moći i sl.</s><s>Ekspanzija prometa je vjerovatna samo na aerodromu u Tuzli zbog industrijskih potencijala, velike gustine naseljenosti te potencijala za formiranje zone slobodnog preduzetništva.</s><s>Prema svemu navedenom, možemo zaključiti da je stanje robnih tokova u BiH u relativno dobrom položaju u odnosu na ostale elemente modela, što je uzrok njegov e inicijalne vrijednosti 20.</s>\n<s>159 Do 2005. stopa rasta BDP-a sektora industrije i rudarstva pratiće rast ukupnog BDP-a, dok će do 2010., odnosno 2015. stope rasta biti 5,9%, odnosno 4,4% respektivno (BiHTMAP, Volume II, str.3-25) U očekivanju finaliziranja strukturnih reformi i posljedično, intenziviranja privrednih aktivnosti, kao i učvršćivanju ekonomskih i političkih veza sa ostalim državama regiona, može se predvidjeti i postepeno povećanje vrijednosti ovog elementa modela na 35 do 2010.</s><s>Pozitivni pomaci u povećanom učešću proizvodnje u BDP-u mogu donekle usporiti rast vrijednosti ukupnih robnih tokova.</s><s>Realno je očekivati veće učešće željeznice.</s><s>Daljom liberalizacijom tokova roba i usluga, prilivom inostranog kapitala te boljom organizacijom prometnog sistema u 2015. ovaj element bi mogao imati vrijednost 45. 8.1.4.</s><s>Putnički tokovi</s>\n<s>Pokazatelji putničkih tokova reprezentuju širok spektar interaktivnog dejstva brojnih faktora socijalno-ekonomsko-političkog karaktera.</s><s>Stanje u BiH izgleda ovako: Drumski promet</s>\n<s>Kao rezultat rastućeg standarda u poslijeratnom periodu u BiH je došlo do nagle ekspanzije broja putničkih automobila, što se odrazilo i na porast učešća drumskog prometa u putničkim tokovima.</s><s>Prosječan broj dnevno prevezenih putnika je u periodu prosječnog dnevnog transporta putnika 83% je bilo putničkim automoblima, a njihovo učešće u prosječnom dnevnom broju putnik/km iznosilo 80,33%.</s><s>Postoji razgranata mreža operatera javnog prevoza koji pružaju širok spektar usluga unutarnjeg i međunarodnog prevoza putnika.</s>\n<s>S obzirom da su željeznice u BiH tradicionalno imale ulogu nosioca teretnog transporta, njihovo učešće u putničkim tokovima je od manjeg značaja160.</s><s>Interesantno je da pokazatelji putničkih tokova još prije rata bilježe značajan pad, da bi u 1999. oni bili na nivou od 10% od ukupnog broja prevezenih putnika, odnosno samo 3,9% od ukupnog broja pređenih putnik/km u 1990.</s><s>Danas su operativne skoro sve linije za unutarnji putnički promet, a uspostavljene su i nove međunarodnog karaktera (Zagreb, Ljubljana, Beograd).</s><s>S obzirom da putnički tokovi, za razliku od robnih, nisu ovisni isključivo o nivou BDP-a, teško je izvršiti egzaktnu procjenu budućih kretanja.</s>\n<s>Tradicionlano, upotreba ova dva prometna moda u prevozu putnika u BiH nije zastupljena te se očekuje slično stanje i u narednom periodu.</s>\n<s>Iako je zabilježeno povećanje putničkih tokova, posebno na aerodromu u Sarajevu, današnja situacija je daleko od optimalne.</s><s>S obzirom na tijesnu vezu sa životnim standardom, u narednom bi se periodu moglo očekivati intenziviranje upotrebe ovog prometnog moda, iako postoji objektivna mogućnost preusmjeravanja putničkih tokova na susjedne konkurentne aerodrome.</s>\n<s>160 Interesantan je podatak da je u 1996. učeše željeznica u ukupnim putnik/km u BiH bilo 6%, a u Evropi 5,8%.</s><s>Putnički tokovi u BiH najvećim dijelom se odvijaju unutar njenih granica, iako je u poslednje vrijeme primjetan trend porasta broja eksternih destinacija.</s><s>Razlog tome su, uglavnom, pomaci u pogledu liberalizacije prometnih usluga načinjeni potpisivanjem bilateralnih sporazuma .</s><s>Ipak, sadašnje stanje putničkih tokova se ocjenjuje relativno niskim inputom, svega 15.</s><s>Razloge tome treba tražiti, u ograničenim potrebama za mobilnošću stanovništva BiH s obzirom na slabe poslovne i privredne veze unutar države i sa inostranstvom, nerazvijene turističke kapacitete, kao i restriktivan vizni režim.</s><s>Sa daljim ekonomskim oporavkom i rastom realno je očekivati i stabilizaciju demografskih kretanja te vezivanje poslovnih aktivnosti stanovništva za mjesto boravka.</s><s>Pomak u pogledu aktivniranja industrijskih kapaciteta te poboljšanja veza i odnosa sa inostranstvom mogli bi doprinijeti intenziviranju putničkih tokova, sa posebnim akcentom na povećano učešće vazdušnog prometa.</s><s>Putnički tokovi drumom i željeznicom će takođe zabilježiti apsolutni i relativni porast, dok će usluge javnog prevoza autobusom ostati na približno jednakom nivou.</s><s>Stoga, na kraju druge faze vrijednost elementa putničkih tokova mogla bi dobiti ocjenu 35.</s>\n<s>finaliziralo uspostavljanje adekvatnih infrastrukturnih i suprastrukturnih kapaciteta, što bi posebno doprinijelo intenziviranju međunarodnih putničkih tokova sa akcentom na atraktvnim turističkim destinacijama.</s><s>Realno je očekivati i integraciju u evropsko tržište transportnih usluga te bi se, shodno tome i vrijednost inputa povećala na 45.</s>\n<s>8.1.5.</s><s>Savremene transportne tehnologije Upotreba savremenih transportnih tehnologija trebala bi biti okosnica razvoja transporta u prometnom sistemu BiH.</s><s>Međutim, stepen današnje primjene savremenih transportnih tehnologija upućuje na ekstremno nisku vrijednost ovog elementa modela: svega 5. Evidentno je da je u duhu opštih privrednih i prometnih reformi današnje stanje neodrživo.</s><s>Jedan od preduslova budućih spoljno-trgovinskih aktivnosti je usklađivanje sistema transportnih tehnologija sa izvoznim, odnosno uvoznim destinacijama.</s><s>Početni koraci podrazumijevali bi uvođenje kontejnera i RO-RO transportne tehnologije, što neminovno vodi i povećanju vrijednosti ovog elementa modela na 25 na kraju druge faze.</s><s>U cilju sticanja konkurentne pozicije na tržištu brojni operateri će pristupiti osavremenjivanju raspoloživih kapaciteta i uvođenju Huckerpack i Bimodalne transportne tehnologije.</s><s>S obzirom na brojna ograničenja, prvenstveno finansijske prirode, ova pojava neće uzeti masovne razmjere, ali će, ipak, doprinijeti porastu vrijednosti ovog elementa na 50 do 2015. 8.1.6.</s><s>Pravni izvori prometnog sistema</s>\n<s>Funkcionisanje elemenata prometnog sistema BiH regulisano je nacionalnim, bilateralnim i multilateralnim propisima, zakonima, pravilnicima, obrazcima, odlukama, naredbama te uputstvima.</s><s>Pored toga, prisutne su i različite pravne regulative za dva entiteta, čemu su uglavnom razlog usitnjene institucionalne strukture.</s><s>Neki od zakonskih akata datiraju još iz bivše SFRJ.</s><s>Danas evropski pravni izvori imaju malo značenje u prometnoj realizaciji u BiH, jer ih gotovo i nema u bosansko-hercegovačkim pravnim propisima.</s><s>Pošto se danas savremenom evropskom pravu u BiH pridaje malo značenje, početnu vrijednost ovog elementa modela ocjenjujemo sa svega 10.</s><s>Sticanje statusa pridružene članice zahtijevaće intenziviranje aktivnosti na uvođenju novih i harmonizaciji postojećih pravnih propisa, što će biti uzrok znatnog porasta vrijednosti ovog inputa u 2010. na 60.</s><s>Važno je napomenuti da će reforma pravnog sistema bila usmjerena na postupno postizanje kompatibilnosti sa evropskim standardima, čemu u velikoj mjeri doprinosi prisustvo Visokog predstavnika međunarodne zajednice na ovim prostorima.</s><s>To ujedno podrazumijeva i uspostavljanje adekvatnih institucionalnih kapaciteta na državnom nivou te usklađivanje nacionalnih politika svih zemalja regiona, a i šire.</s><s>Treća faza je logičan nastavak započetog u kojoj bi akcenat bio na iniciranju procesa zamjene postojećih bilateralnih i multilateralnih sporazuma evropskom legislativom, a u skladu sa planiranim punopravnim članstvom u EU te bi stoga vrijednost inputa u 2015. dostigla nivo od 90.</s><s>Naravno da će i dalje ostati otvoreno pitanje implementacije usvojene legislative.</s>\n<s>Predratni period u BiH karakteriše alarmantna situacija u pogledu teničko-tehnološkoinformacione osavremenjenosti prometnog sistema.</s><s>Uprkos rapidnom širenju znanja i dostignuća savremenog informatičkog društva, njihova upotreba u posmatranom sektoru u BiH je na minimumu, kako iz razloga finansijskih poteškoća u pogledu njihove nabavke, tako i ljudskih resursa za njihovo opsluživanje.</s><s>Iz istog razloga inicijalna vrijednost elementa informacioni sistemi dobija vrijednost 10.</s><s>S obzirom raspoložive kapacitete te skoro uvođenje GPS sistema realno je očekivati povećanje vrijednosti ovog elementa na 40 u drugoj fazi.</s><s>Razlog tako visokog skoka jeste postojeća visoko-kapacitetna mreža operatera koja će biti u funkciji intenzivne implementacije savremenih dostignuća iz ove oblasti.</s><s>Tehnička kompatibilnost GPS-a i Galileo sistema otvoriće nove mogućnosti usklađivanja informacionih sistema sa ostalim državama evropskog kontinenta.</s>\n<s>U trećoj bi fazi Galileo sistem trebao biti potpuno operativan, sa svih svojih 30 satelita i državanim prijemnicima.</s><s>Jasno je da BiH neće dostići evropski nivo razvoja i primjene savremenih informacionih sistema, ali neće ni ostati ostrvo izolovano od aktuelnih trendova u okruženju.</s><s>Vrijednost ovog elementa modela na kraju treće faze možemo ocijeniti sa 60, sa velikim potencijalom daljeg razvoja.</s><s>8.1.8.</s><s>Intelektualni kapital</s>\n<s>Kvalitet intelektualnog kapitala angažovanog u prometnom sistemu varira u zavisnosti od nivoa i složenosti funkcije na kojoj se nalazi.</s><s>Manjak kadrova edukovanih u duhu savremenih evropskih trendova, ukomponovan sa smanjenim tehničko-tehnološkim mogućnostima za njihovo praćenje dovode do situacije kada se, čak i na državnom nivou, mogu donijeti pogrešne odluke u vezi kreiranja i razvoja prometne politike.</s><s>Davanje primata zaštiti nacionalnih i entitetskih interesa stavlja u sekundarni plan rješavanje problema od krucijalnog značaja za ovaj sektor.</s><s>Pored toga, u prethodnom periodu je u okviru pomoći međunarodne zajednice angažovano nekoliko inostranih konsultantskih kuća za analizu stanja i identifikaciju prioriteta razvoja ovog sektora.</s><s>Nažalost, rezultati su bili poražavajući tako da je jedan od pokušaja transfera know-how rezultirao neuspjehom.</s><s>Na osnovu izloženog, inicijalni input može ocijeniti vrijednošću 10.</s>\n<s>U skladu sa razvojnim planovima te forsiranju edukovanja kadrova i transfera know-howa iz drugih evropskih zemalja, ovaj makroagregat može dostići vrijednost 30 još u drugom periodu.</s>\n<s>Treća faza nosi sa sobom i postepenu zamijenu garniture edukovane u duhu socijalističkog sistema sa mlađim, evropski orijentisanim kadrovima, što će otvoriti put formiranju intelektualne elite te podizanje vrijednosti ovog inputa na 50 u 2015. 8.1.9.</s><s>Eksterni troškovi</s>\n<s>Nezadovoljavajuće stanje drumske infrastrukture i suprastrukture pokazuje nizak nivo sigurnosti u prometu, te je neophodno poduzeti hitne mjere u pravcu rješavanja tog problema.</s><s>Poseban problem je zastarjela prometna suprastruktura i nezadovoljavajući kvalitet infrastrukturne mreže.</s><s>Udio smrtnih slučajeva u ukupnom broju prometnih nesreća je 0,4%, što još uvijek ne dostiže alarmantan nivo.</s><s>Ekonomski troškovi iznose KM 31 per capita godišnje.</s>\n<s>Jedno od najvećih bogatstava BiH predstavljau upravo njeni visoko-kvalitetni i rasporostranjeni prirodni resursi.</s><s>Iako stepen zagađenja niti problemi koji nastaju u vezi sa tim generalno nisu dostigli zabrinjavajući nivo, neophodno je uvođenje preventivnih mjera u cilju sprečavanja budućih negativnih trendova.</s><s>U sektoru prometa to znači smanjenu upotrebu putničkih automobila, korištenje ekološki prihvatljivih vrsta goriva, upotrebu savremenih transportnih tehnologija i sl. koji će, pored pozitivnog uticaja na ekološki aspekt uveliko doprinijeti racionalizovanju i ubrzavanju prometnog sistema u cjelini.</s>\n<s>Uvidom u činjenično stanje u domenu prometne bezbjednosti i zaštite okruženja, može se izvesti zaključak da je ovaj element u komparativno najugodnijoj poziciji u posmatranom modelu te se stoga početna vrijednost inputa može ocijeniti sa 50.</s><s>Investicije u izgradnju i održavanje postojeće infrastrukture te zamjena starijeg voznog parka novijim doprinijeće povećanju sigurnosti na putevima.</s><s>Pored toga, obavezno inkorporiraje “zelenih” klauzula u sve segmente socijalno-ekonomskog života usloviće jačanje svijesti o prijekoj potrebi očuvanja raspoloživih resursa i njihovom unapređenju.</s><s>Vrijednost elementa modela eksternih troškova u drugoj fazi će dostići 75.</s><s>U trećoj bi fazi došlo do uspostavljanja objektivnih okolnosti po kojima će se povećati sigurnost u prometu, poboljšati dizajn drumske mreže, uvesti viši nivo sigurnosnih standarda u automobile, kontrola brzine, kao i buđenje ljudske svijesti i savjesti u pogledu opreznije vožnje, prilagođene uslovima puta.</s><s>Rast industrije mogao bi neznatno uticati na zagađenje vodnih resursa i vazduha, ali se ipak vrijednost elementa eksternih troškova u 2015. može ocijeniti sa 90.</s>\n<s>Pretpostavićemo da se da se prometni sistem sastoji na n međusobno povezanih elemenata.</s><s>Vrijednost i-tog elementa (i = 1,.., n) u periodu t, odnosno t-1 označićemo sa yit, odnosno yi,t-1.</s><s>Prirast vrijednosti i-tog elementa prometnog sistema izračunavamo kao Indirektna stopa rasta i-tog elementa odnosu na j-ti (j =1, 2, …, n) definiše se kao odnos prirasta vrijednosti i-tog elementa , ∆ yit, u odnosu na promjenu vrijednosti inputa j-tog elementa prometnog sistema u periodu t, odnosno Indirektne stope rasta mogu se izraziti u obliku matrice rasta elemenata modela: gdje</s>\n<s>8.2.</s><s>Formulisanje modela elementi na glavnoj dijagonali označavaju direktne (i = j), a ostali (i ≠ j) indirektne stope rasta.</s><s>Elementi u i-tom redu označavaju rast vrijednosti i-tog elementa modela u odnosu na vrijednosti drugih elemenata u periodu t. Elementi u i-toj koloni označavaju rast vrijednosti svih elemenata modela u odnosu na vrijednost i-tog elementa u periodu t. Iz ovoga se može zaključiti da je svaki element u matrici rasta predstavljen jednim redom i jednom kolonom, sa elementima koji izražavaju indirektne ili relativne odnose rasta161.</s><s>161 Npr. u prvom redu izražen rast vrijednosti prvog elementa modela u odnosu na ostale elemente, a u prvoj koloni rast ostalih elemenata u odnosu na vrijednost prvog elementa; drugi redovi i kolone odgovaraju drugim elementima modela.</s>\n<s>Indirektne stope rasta mogu se definisati i u odnosu na inpute j-tog elementa modela u Veza između indirektne stope rasta (2) i (4) može se uspostaviti preko sljedećih relacija: Matrica rasta može se odrediti i preko vanjskog vektorskog proizvoda elementa modela, što je korisno za praktično izračunavanje matrice rasta.</s><s>Vektor prirasta elemenata modela može se izraziti kao:</s>\n<s>8.2.</s><s>Formulisanje modela i vektor recipročnih vrijednosti elemenata modela kao: Vanjski proizvod vektora rasta vrijednosti elemenata modela i vektora recipročnih vrijednosti definišu matricu rasta modela162.</s><s>Direktne stope rasta prikazuju rast jednog elementa nezavisno od svih drugih.</s><s>Međutim, rast elementa nemoguće je posmatrati uz izolovano i apstrahovanjem sinergijskih učinaka promjena vrijednosti ostalih elemenata modela.</s><s>Upravo iz tog razloga uzimamo u obzir i indirektne stope rasta, tj. rast i-tog elementa u odnosu na j-ti (i,j = l,..., n).</s><s>Istovremenim izražavanjem direktnih i indirektnih stopa moguće je pratiti kako promjene intenziteta rasta elemenata tako i njihove strukturne odnose.</s>\n<s>162 Matrica rasta Rpt je pravougla matrica rasta (m x n)-tog reda.</s><s>Za m=n vrijedi kvadratna matrica definisana izrazom (3).</s><s>Matrica rasta je singularna i ima rang 1. 8.3.</s><s>Mogućnosti primjene matrice rasta u modelu valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc</s>\n<s>Na osnovu hipotetičkih vrijednosti koeficijenata elemenata modela moguće je odrediti učešće posmatranih elemenata u realizaciji uključivanja BiH u PETrN. (Cf.</s><s>Tabela 8.1.).</s><s>Tabela 8.1.: Vrijednost elemenata modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc</s>\n<s>Kao što Grafikon 8.1. prikazuje, inicijalna vrijednost pojedinačnih elemenata modela je relativno niska, u čemu prednjače savremene transportne tehnologije.</s><s>U drugoj fazi se očekuje povećanje vrijednosti svih elemenata modela, s tim da će najveći porast zabilježiti element pravni sistemi.</s><s>Na krajuu treće faze skoro optimalnu vrijednost ostvariće elementi pravni sistemi i eksterni troškovi, dok će poslednje mjesto dijeliti robni i putnički tokovi.</s>\n<s>Vektor rasta elementa modela i vektor recipročnih vrijednosti modela valorizacije PETrC Proizvod vanjskog vektora ∆y'2015 i 1/y2015 određuje matricu rasta modela valorizacije PETrC Vc u BiH u odnosu na sadašnje vrijednosti: R2015=</s>\n<s>Provedenim istraživanjem i vrednovanjem elemenata prometnog sistema, dobivene direktne stope rasta modela za period 2003.-2015. prikazane su na Grafikonu 8.2.</s><s>Grafikon 8.2.: Direktne stope rasta elemenata modela valorizacije PETrC Vc u BiH Izvor: Izradila magistrandica</s>\n<s>Kao što iz Grafikona 8.2. možemo zaključiti, rezultati istraživanja su sljedeći: Direktna integracija BiH u PETrN preko drumske i željezničke mreže PETrC Vc te indirektna preko izlaza na PETrC X i PETrC VII preko rijeke Save doprinijeće porastu vrijednosti elementa prometne infrastrukture za 60%.</s><s>Prometna suprastruktura ostvariće porast od 70% u najvećoj mjeri kao rezultat modernizacije postojećeg voznog parka u skladu sa standardima i zahtijevima PETrN.</s>\n<s>Imajući u vidu opšti privredni oporavak te smanjenje relativnog učešća trgovine u BDP-u realno je očekivati porast robnih tokova po stopi od 56 % sa i dalje dominantnim učešćem drumskog prometa.</s>\n<s>Specifičnosti mnogobrojnih faktora koji utiču na vrijednosti putničkih tokova usloviće njihov porast za 67%, sa tendencijom promjene učešća pojedinih modova.</s><s>Kako se u dana nje vrijeme savremene transportne tehnologije gotovo i ne koriste integracija u PETrN rezultiraće u porastu vrijednosti ovog elementa modela za 90 Reformom postojećeg pravnog sistema u pravcu njegovog usklađivanja sa aktuelnim zakonodavstvom EU obezbjediće se porast vrijednosti ovog elementa modela za 89 Raspoloživi kapaciteti i izvjesna realizacija ambicioznih planova predstavljaju izvrstan potencijal za porast vrijednosti elementa informacioni sistemi za 83%.</s>\n<s>Primjenom savremenog sistema obrazovanja, prekvalifikacije i dokvalikacije, kao i aktivnije praćenje evropskih trendova omogućiće kreiranje nove generacije stručnjaka u sektoru prometa te posljedično i porast vrijednosti elementa intelektualni kapital za 80%.</s>\n<s>Komparativna prednost BiH u odnosu na druge države u prometnom sektoru jeste relativno nizak nivo eksternih troškova.</s><s>U razvoju prometnog sistema kao cjeline treba paziti na ne-narušavanje navedenih odnosa, tome prilagoditi zakonodavstvo i sve buduće aktivnosti pa se stoga očekuje porast vrijednosti ovog elementa za 44%.</s><s>Prema postavljenom modelu, može se izvršiti analiza indirektnih stopa rasta vrijednosti elementama modela valorizacije PETrC Vc u BiH.</s><s>Na Grafikonu 8.3. je prikazan uticaj koji porast vrijednosti j-tog elementa ima na i-ti element modela valorizacije PETrC Vc u Grafikon 8.3.: Uticaj rasta j-tog na i-ti element modela valorizacije PETrC Vc u BiH Infrastruktura</s>\n<s>Iz Grafikona 8.3. možemo izvesti sljedeće zaključke: Analizirajući uticaj koji će porast vrijednosti ostalih elementa modela imati na infrastrukturu, uočljiv je rast od 67% u odnosu na robne i putničke tokove, 60% u odnosu na suprastrukturu, savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital.</s><s>U poređenju sa informacionim sistemima, odnosno pravnim izvorima i eksternim troškovima, infrastruktura će zabilježiti porast od 50%, odnosno 33%.</s><s>Suprastruktura će u odnosu na rast vrijednosti robnih i putničkih tokova porasti za 78%, a u odnosu na infrastrukturu, savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital 70%.</s><s>Porast vrijednosti informacionih sistema usloviće rast vrijednosti ovog elementa za 58%, a pravnih izvora i eksternih troškova za 39%.</s><s>Robni tokovi će porasti za 56% pod uticajem porasta putničkih tokova, dok će rast od 50% zabilježiti u odnosu na infrastrukturu i suprastrukturu te savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital.</s><s>Rast vrijednosti informacionih sistema, odnosno pravnih izvora i eksternih troškova odraziće se kao porast robnih 100</s>\n<s>U poređenju sa promjenom vrijednosti robnih tokova povećaće se vrijednost putničkih tokova za 67%, dok će se porast vrijednosti infrastruktura i suprastruktura, savremene transportne tehnologije i intelektualni kapital odraziti na pozitivnu promjenu vrijednosti ovog elementa za 60%.</s><s>Isti će zabilježiti porast od 50% u odnosu na informacione sisteme, odnosno 33% u odnosu na pravne izvore i eksterne troškove.</s>\n<s>Robni i putnički tokovi usloviće porast vrijednosti savremenih transportnih tehnologija za 100%, dok će se promjena vrijednosti infrastrukture, suprastukture i intelektualnog kapitala pozitivno odraziti na ovaj element kao porast od 90%.</s><s>U poređenju sa informacionim sistemima, savremene transportne tehnologije će porasti za 75%, a u odnosu na pravne izvore i eksterne troškove za 50%.</s><s>Indirektni uticaj porasta robnih i putničkih tokova pozitivno će se odraziti na promjenu vrijednosti pravnih izvora za 178%, infrastrukture, suprastrukture, savremeneih transportnih tehnologija i intelektualnog kapitala za 160%, informacionih sistema za 133% a eksternih troškova za 89%.</s><s>U poređenju sa porastom robnih i putničkih tokova, informacioni sistemi zabilježiće porast za 111%, a u odnosu na promjenu vrijednosti infrastrukture, suprastrukture, savremenih transportnih tehnologija i intelektualnog kapitala za 100%.</s><s>Rast vrijednosti pravnih izvora i eksternih troškova pozitivno će se odraziti na vrijednost ovog elementa modela za 56%.</s>\n<s>Porast vrijednosti intelektualnog kapitala odraziće indirektna stopa rasta od 89% u odnosu na robne i putničke tokove te 80% u odnosu na infrastrukturu, suprastrukturu i savremene transportne tehnologije.</s><s>U odnosu na informacione sisteme, intelektualni kapital će zabilježiti porast od 67%, a u odnosu na pravne izvore i eksterne troškove porast od 44%.</s><s>Promjena vrijednosti robnih i putničkih tokova usloviće porast vrijednosti eksternih troškova</s>\n<s>Prednost modela matrice rasta nad ostalim matematičkim modelima ogleda se, između ostalog i u tome što se može izvršiti ocjena uticaja povećanja vrijednosti i-tog elementa na svaki j-ti element, za šta je dat ilustrativan prikaz na Grafikonu 8.4. 101</s>\n<s>Kao što je prikazano na Grafikonu 8.4., uticaj promjene vrijednosti j-tog na i-ti element modela valorizacije PETrC u BiH možemo sažeti u sljedećem: Porast infrastrukture imaće najveći uticaj na porast vrijednosti pravnih izvora za 160%, informacionih sistema za 100%, savremeneih transportnih tehnologija za 90%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 80%, suprastrukture za 70%, putničkih tokova za 60% te robnih tokova za 50%.</s><s>Porast vrijednosti suprastrukture imaće pozitivan uticaj na porast vrijednosti pravnih izvora za 160%, informacionih sistema za 100%, savremenih transportnih tehnologija za 90%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 80%, infrastrukture i putničkih tokova za 60% i robnih tokova za 50%.</s><s>Upoređujući indirektnu stopu rasta ostalih elemenata u odnosu na rast robnih tokova, najveći porast zabilježiće pravni izvori sa stopom od 178%, a potom slijede informacioni sistemi sa stopom od 111%, savremene transportne tehnologije sa stopom od 100%, intelektualni kapital i eksterni troškovi sa stopom od 89%, suprastruktura sa stopom od 78% te infrastruktura i putnički tokovi sa stopom od Iz indirektnih stopa rasta ostalih elemenata, vidljivo je da će porast pravnih izvora u odnosu na putničke tokove biti 178%, informacionih sistema 111%, savremeneih transportnih tehnologija 100%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova 89%, suprastrukture 78%, infrastrukture 67% i robnih tokova 56%.</s><s>Porast vrijednosti savremenih transportnih tehnologija pozitivno će se odraziti na porast vrijednosti pravnih izvora za 160%, informacionih sistema za 100%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 80%, suprastrukture za 70%, infrastrukture i putničkih tokova za 60% te robnih tokova za 50%.</s>\n<s>Indirektne stope rasta ostalih elemenata u odnosu na promjenu vrijednosti pravnih izvora pokazuju rast vrijednosti informacionih sistema za 56%, savremenih transportnih tehnologija za 50%, intelektualnog kapitala i eksternih troškova za 44%, suprastrukture za 39% te infrastrukture i putničkih tokova za 33%.</s><s>Upoređujući indirektnu stopu rasta ostalih elemenata u odnosu na rast informacionih sistema, najveći porast zabilježiće pravni izvori sa stopom od 133%, a potom slijede transportne tehnologije sa stopom od 75%, intelektualni kapital i eksterni troškovi sa stopom od 67%, suprastruktura sa stopom od 58%, infrastruktura i putnički tokovi sa stopom od 50% te robni tokovi sa stopom od Pozitivan uticaj povećanja vrijednosti eksternih troškova odraziće se kroz porast pravnih izvora za 89%, informacionih sistema za 56%, savremenih transportnih tehnologija za 50%, intelektualnog kapitala za 44%, suprastrukture za 39%, putničkih tokova i infrastrukture za 33% te robnih tokova za 28%.</s><s>103</s>\n<s>Pozitivini pomaci u evropskim integracionim procesima potvrđuju se konstantnim proširenjem EU ne samo na razvijene države Zapadne Evrope, nego i na bivše države socijalističkog bloka.</s><s>Demokratizacija društva, poštivanje ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i slova zakona, postizanje određenog stepena makroekonomske stabilnosti te usvajanje zajedničkih pravila, standarda i politika Zajednice okvirni su uslovi koje sve države moraju zadovoljiti u cilju sticanja statusa punopravnog člana EU.</s><s>Međutim, za sada je samo deset zemalja ispunilo postavljene kriterije za pridruživanje u narednoj godini, dok je status ostalih zavistan od napretka u implementaciji reformi.</s><s>Od pet zemalja Jugo-istočne Evrope, Hrvatska i Makedonija su već u izvjesnoj mjeri iskoristile prednosti potpisanih Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, odnosno prednosti cjelokupnog procesa, dok Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori i Albaniji predstoje aktivnosti na implementaciji definisanog seta ekonomskih i političkih reformi.</s><s>Uspostavljanje savremenog prometnog sistema predstavlja imperativ regionalne i međunarodne mobilnosti što posljedično ima veliki uticaj na ujednačavanje ekonomskog rasta i razvoja, sa posebnim akcentom na uspostavljanju ekonomskih i jačanju socijalnih i političkih veza i odnosa centralnih i perifernih regiona evropskog kontinenta.</s><s>U tom kontekstu, implementacija projekata izgradnje i razvoja Pan-evropske transportne mreže na području zemalja Cerntralne i Istočne i Jugo-istočne Evrope u skladu sa odredbama Pan-evropskih transportnih konferencija na Kritu 1994., odnosno u Helsinkiju 1997. predstavlja značajan korak integracije u Trans-evropsku transportnu mrežu koja pokriva teritoriju EU.</s><s>Šest od deset Pan-evropskih koridora prolazi kroz region Jugoistočne Evrope.</s><s>Pored toga, dvije države ovog regiona, Bugarska i Rumunija, uključene su u TINA mrežu.</s>\n<s>Specifičan položaj Bosne i Hercegovine u regionu argumentovan je njenim ranim uključivanjem u tranzicioni proces, ali sa značajnim zaostatkom u rezultatima.</s><s>Tome je znatno doprinijeo građanski rat čije su dugoročne posljedice reflektovane prvenstveno na demografskom i ekonomskom planu.</s><s>Aktivno prisustvo predstavnika međunarodne zajednice dalo je snažnu podršku procesu implementacije mira, stabilnosti i prosperiteta u državi, što se odrazilo na poboljšanje ključnih pokazatelja ekonomskih aktivnosti u BiH.</s><s>Godine 2001. ostvareni BDP iznosio je KM 10.233 mio, sa dominantnim učešćem uslužnih djelatnosti od 62,8%, iza kojih slijedi industrijska proizvodnja sa 25,3%, prerađivačka industrija sa 15,3% i poljoprivreda sa 11,2%.</s><s>Inflatorna kretanja su stišana zahvaljujući aktivnom prisustvu monetranog odbora te uvođenju nacionalne valute konvertibilne marke i njenim vezivanjem prvo za DEM, a potom za EUR.</s><s>U 2002. je čak zabilježena i deflacija u visini od 1.4%.</s><s>Zvanična stopa nezaposlenosti u 2002. od 40,8%, odnosno 31,3% uključivanjem procjenjenog broja zaposlenih na sivom tržištu i dalje ukazuje na brojna neriješena pitanja iz sektora ekonomije, a njen rastući trend ne ostavlja prostora za optimističke prognoze opšte privredne situacije u državi.</s><s>U domenu javnih finansija, već duži niz godina BiH bilježi budžetski deficit koji je u 2001.iznosio 5,7% BDP-a iz iste godine.</s>\n<s>Uzevši u obzir da BiH teritorijalno čini samo 7,9% ukupne površine Jugo-istočne Evrope, a da je njena ekonomska snaga još manja, perspektive daljeg razvoja su u unapređenju i razvoju spoljne trgovine, sa posebnim osvrtom na dugo prisutan deficita tekućeg računa platnog bilansa koji je u 2001. iznosio KM 4.692 mio, kao i problem vraćanja spoljnog duga.</s><s>Potpisani bilateralni sporazumi o spoljnotrgovinskoj liberalizaciji sa susjednim državama predstavljaju značajan korak naprijed, iako su, respektujući činjenicu da je samo 30% izvoza i 22% uvoza u Bosne i Hercegovine u 2001. ostvareno sa susjednim državama Jugo-istočne Evrope, neophodne aktivnosti na ubrzavanju i intenziviranju ovog procesa.</s>\n<s>Slabi indikatori kretanja u makroekonomskoj, monetarnoj, fiskalnoj i spoljnotrgovinskoj sferi uzrok su slabom prilivu inostranih investicija, čemu još više doprinosi spor proces privatizacije i neokončane strukturne reforme.</s><s>Današnje stanje i pozicija BiH u kontekstu odnosa sa susjednim državama, što podrazumijeva izvjesno pomjeranje postojećih granica EU na istok i jug kontinenta, je neodrživo.</s><s>Jasan prospekt budućeg razvoja definisan Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju iz 1999. uključuje niz reformi i značajnu ekonomsku, finansijsku, institucionalnu, humanitarnu i konsultansku pomoć EU u procesu rekonstrukcije infrastrukture, povratka izbjeglih i raseljenih lica, demokratizacije, socijalne kohezije i razvoja, izgradnje institucionalnih kapaciteta te ekonomskog oporavka Bosne i Hercegovine.</s><s>Ignorisanje i inertnan stav prema otvorenim mogućnostima olakšanog pristupa EU inicira objektivnu opasnost da ova država ostane na margini svih dešavanja i savremenih trendova.</s>\n<s>U kontekstu navedenog, jedan od inicijalnih koraka ka evropskim integracijama predstavlja izgradnja, uspostavljanje i razvoj savremene infrastrukturne mreže (transport, energetika, telekomunikacije i vode) koja će omogućiti fizičko povezivanje Bosne i Hercegovine sa susjednim državama kao i dalje sa državama EU.</s><s>S obzirom na predmet ovog rada, od posebnog je značaja proces izgradnje i razvoja Pan-evropske transportne mreže do 2010. koja će biti u funkciji ekonomskog i socijalnog razvoja ove države.</s><s>Aktivno učešće u Pan-evropskim procesima može se smatrati jednim od preduslova za privlačenje, zapošljavanje i pravilnu alokaciju lokalnih, nacionalnih i internacionalnih resursa, razvoj privatnog sektora i jačanje veza sa susjednim državama i šire, odnosno ključnim inicijatorom i faktorom održivog razvoja BiH.</s><s>BiH je u Pan-evropsku transportnu mrežu uključena tek 1987.</s><s>Helsinškom deklaracijom kojom je Pan-evropski transportni koridor V proširen Granom C. Grana C iz hrvatske luke Ploče prolazi kroz BiH kroz Mostar, Sarajevo, Zenicu, Doboj i u Šamcu ponovo ulazi u Hrvatsku da bi se u Budimpešti spojila sa glavnom granom Pan-evropskog transportnog koridora V. Ulogu i uticaj aktivnog učešća BiH u Pan-evropskoj transportnoj mreži kako na prometni, tako i na cjelokupni privredni sistem države ne možemo ocijeniti jedinstvenim pokazateljem.</s>\n<s>Iz tog je razloga u ovom radu, a na bazi analiziranog stanja u državama EU, pridruženim članicama EU te državama Jugo-istočne Evrope, sa posebnim osvrtom na BiH, razvijen model valorizacije Pan-evropskog koridora Vc u funkciji integracije BiH u evropski prometni i privredni sistem.</s>\n<s>Model je baziran na matematičkom modelu matrice rasta koja omogućava dinamičko praćenje razvoja i interaktivnog dejstva posmatranih elemenata: prometna infrastruktura, prometna suprastruktura, robni tokovi, putnički tokovi, savremene transportne tehnologije, pravni izvori, informacioni sistemi, intelektualni kapital i eksterni troškovi.</s><s>Na bazi identifikovanog stanja, svakom od navedenih elemenata dodijeljena je inicijalna hipotetička vrijednost koja se, u skladu sa predviđenim promjenama veličine i strukture makroekonomskih agregata, broja stanovnika (porast za 0,83% do 2010., onosno za 2,9% do 2015.) te napretka u implementaciji strukturnih reformi i približavanja evropskim integracijama, povećava kroz obe posmatrane faze: prvu do 2010., do kada bi BiH trebala steći status pridružene članice EU i drugu do 2015., do kada je relano očekivati i punopravno članstvo.</s>\n<s>Značaj drumske i željezničke mreže Pan-evropskog koridora Vc u BiH potvrđuje činjenica da on prolazi kroz glavne privredne centre u državi, osim Banjaluke te predstavlja, sa jedne strane, izlaz na Jadransko more, a sa druge u Hrvatsku gdje se spaja sa Pan-evropskim transportnim koridorom X. Pan-evropski transportni koridor X ima posebno značenje za BiH u pogledu fizičkog povezivanja sa Zagrebom, Beogradom i Ljubljanom, kao i sa Trans-evropskom transportnom mrežom preko Graza i Salzburga.</s><s>Pored toga, Pan-evropski transportni koridor X siječe Pan-evropski transportni koridor VIII čime BiH dobija indirektan izlaz na Crno i Egejsko more preko Bugarske, Rumunije, Makedonije i/ili Grčke.</s>\n<s>Grana C Pan-evropskog transportnog koridora V spaja se sa glavnom granom u Budimpešti, gdje se uspostavlja direktna veza sa Pan-evropskim transportnim koridorom IV te indirektna sa Pan-evropskim transportnim koridorima I, II, III, VI i IX, odnosno sa državama CEE, Rusijom i Trans-evropskom transportnom mrežom.</s><s>Pored toga, Panevropski transportni koridor Vc u Šamcu izlazi na rijeku Savu koja je jedna od glavnih pritoka Dunava te se tim putem uspostavlja indirektna veza i sa Pan-evropskim transportnim koridorom VII u Beogradu, čime je obezbijeđena veza riječnim tokom do rumunske luke Konstanta na Crnom moru.</s>\n<s>Drumska mreža Pan-evropskog transportnog koridora Vc poklapa se sa jednim od šest puteva E-mreže u BiH: E-73.</s><s>U okviru projekata QSP, ETRP i SETRP te SECI projekata sa Liste A izvršena je rekonstrukcija i rehabilitacija prioritetnih sekcija drumske mreže i mostova na Pan-evropskom transportnom koridoru Vc u BiH.</s><s>106</s>\n<s>Prema Master planu, aktivnosti na izgradnji i uspostavljanju planiranih kapaciteta drumske mreže Pan-evropskog transportnog koridora Vc mogle bi biti okončane do 2020. finaliziranjem zaobilaznica oko Sarajeva dužine 15,9 km, Doboja i Mostara ukupne dužine 35 km te izgradnjom dijela auto-puta na dionicama Vlakovo-Tarčin i Zenica jugJošanica dužine 72 km.</s>\n<s>Specifičnost drumske mreže BiH ogleda se u činjenici da ona ne sadrži niti jedan kilometar auto-puta, dok je njeno učešće u ukupnoj dužini drumske mreže zemalja Jugoistočne Evrope svega 5,5%, od čega oko 10% u magistralnim i oko 4% u regionalnim putevima.</s><s>Gustina drumske mreže od 153 km/ 000 km2 predstavlja samo 72% prosjeka istog pokazatelja u državama Jugo-istočne Evrope.</s><s>Pan-evropsku transportnu mrežu željezničkih pruga u BiH čini linija Šamac-Ploče na Panevropskom transportnom koridoru Vc te linija Novi Grad-Zvornik, kao paralela Panevropskom transportnom koridoru X. Vitalna željeznička mreža u BiH uključuje još dvije kraće pruge koje imaju izlaz u Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku.</s><s>Stepen elektrifikacije mreže od 75, 27% je za 85% viši od prosjeka u državama Jugoistočne Evrope, dok je gustina mreže od 20 km/ 000 km2 za 70% niža od prosjeka u istom.</s><s>Pruge duplog kolosijeka čine svega 8,4% ukupne dužine mreže od 1.032 km.</s><s>Pored navedenih slabih kvantitativnih pokazataelja, kvalitativna raspoređenost mreže ne omogućava povezanost svih primarnih i administrativnih centara u državi te su, prema tome, potrebne visoke investicije za postizanje optimalnog stanja.</s><s>Kako je u poslijeratnom periodu najveći dio sekcija željezničkih linija bio onesposobljen za promet, projekti međunarodne zajednice su dali značajan doprinos noramlizaciji stanja.</s><s>Međutim, oni su bili usmjereni uglavnom na rehabilitaciju uništene infrastrukture, dok je donekle zanemarena suprastuktura bez koje je nemoguće iskorištavanje komparativnih prednosti željeznica nad ostalim prometnim modovima.</s><s>Iako postoje dobri potencijali za njihov razvoj, stanje prometne infrastrukture u ostalim prometnim modovima je nezadovoljavajuće,.</s><s>To se posebno odnosi na mrežu unutarnjih vodnih tokova, u okviru koje samo rijeka Sava protiče kroz BiH u dužini od 751,1 km.</s><s>Pomorski promet je slabije razvijen, iako BiH ima izlaz na Jadransko more preko luke Ploče, za kargo transport, i preko Neuma, koji je uglavnom u funkciji eksploatacije turističkih kapaciteta.</s><s>Uprkos činjenici o postojeća četiri aerodroma, infrastrukturni kapaciteti vazdušnog prometa oslikavaju nizak stepen investicija, čije su perspektive razvoja, s obzirom na relativno malu veličinu države, kao i blizinu susjednih aerodroma u Zagrebu, Beogradu i sl. realtivno male.</s>\n<s>Prema modelu valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH razvijenom u ovom radu, današnje stanje infrastrukturnih kapaciteta ocijenjeno je sa 20, s tim da se do 2010. očekuje porast vrijednosti ovog elementa na 35, odnosno na 50 u 2015.</s><s>Drugim riječima, u posmatranom periodu prometna infrastruktura će zabilježiti direktnu stopu 107</s>\n<s>U kontekstu drumskog prometa to uključuje, pored investicija u izgradnju i dogradnju sekcija na Pan-evropskom transportnom koridoru Vc i rekonstrukciju i rehabilitaciju ostalih puteva E-mreže, kao i uspostavljanje adekvatne vezu između Banjaluke i Doboja.</s><s>U navedenom bi se slučaju, eventualno, moglo govoriti o uvođenju nove grane Panevropskog transportnog koridora X koja bi se od glavne grane odvojila u Okučanima u Hrvatskoj.</s><s>Ova bi se grana u BiH u prvom dijelu od Gradiške do Banjaluke poklapala sa E-661, a potom bi se preko Prnjavora i Dervente spojila sa Pan-evropskim transportnim koridorom Vc u Šešlijama kod Doboja.</s>\n<s>Samo u slučaju primjene navedenog pristupa mogli bi doći u prvi plan i sinergijski efekti Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH jer bi na taj način bila uspostavljena jedinstvena drumska infrastrukturna mreža koja bi povezala primarne i administravne centre BiH u cjelovit sistem te omogućila intenzivnije, racionalnije, efikasnije i efektivnije robne i putničke tokove.</s>\n<s>U sektoru željeznica, malo je vjerovatno da će biti realizovane značajnije investicije u pogledu proširenja postojeće željezničke infrastrukturne mreže.</s><s>Napredak se očekuje, eventualno, u zamjeni površinskog sloja pruga, modernizaciji signalnih, informacionih i telekomunikacionih sistema, sistema za daljinsku kontrolu prometa i sl. što bi doprinijelo povećanju današnje prosječne brzine od 39,7 km/h za putničke, odnosno 34 km/h za teretne vozove na nivo minimalne nominalne brzine TER mreže od 120 km/h. Međutim pozitivni efekti uključivanja BiH u Pan-evropsku transportnu mrežu neće se odraziti samo na drumski i željeznički promet, negi i na ostale prometne modove, posebno unutarnje vodne tokove.</s><s>Povećanje uloge i značaja toka rijeke Save argumenuje se njenom direktnom vezom sa drumskom i željezničkom mrežom Pan-evropskog transportnog koridora Vc, tako i planiranom izgradnjom Kanala Sava-Dunav u Hrvatskoj.</s>\n<s>Aktivno uključivanje BiH u Pan-evropsku transportnu mrežu zahtijevaće modernizaciju i osavremenjavanje postojeće te nabavku nove suprastrukture u kako u drumskom tako i u željezničkom prometnom sistemu.</s><s>To se posebno odnosi na zamjenu zastarjelog voznog parka, gdje su već pokrenute značajne aktivnosti u pogledu zabrane uvoza putničkih automobila starijih od 10 godina.</s><s>U BiH ima, prosječno 163,5 putničkih automobila na 1000 stanovnika, 1,15 autobusa te 16,3 kamiona.</s><s>U sektoru željeznica, postojeća suprastruktura omogućava maksimalnu brzinu od 50-70 km/h. Na bazi navedenog može se izvesti zaključak o početnoj vrijednosti elementa modela suprastrukture od 15 te predvidjeti njen porast na 30 do 2010.</s><s>Na kraju posmatranog perioda vrijednost elementa suprastrukture bila bi izjednačna sa vrijednošću elementa infrastrukture, sa direktnom stopom rasta od 70%.</s><s>Element robni tokovi ima relativno najveću početnu vrijednost od 20 u okviru posmatranog modela.</s><s>Međutim, i u ovoj su državi izraženi aktuelni trendovi dominantnog učešća drumskog prometa u ukupnim robnim tokovima u poslijeratnom periodu: sa ukupno prevezenih 1.838.000 tona robe u 1999. drumski promet je imao tržišno učešće od 36,1%, dok je sa ostvarenih 363,788.000 ton/km učešće istog iznosilo 71,4%.</s><s>108</s>\n<s>Sa druge strane, promet željeznicom je u poslednjoj deceniji smanjen za 87,63% u tonama, odnosno za 96,35% u ostvarenim ton/km.</s><s>U 1999. tržišno učešće željeznica sa preveznih 3,247.000 tona robe iznosilo je 63,9%, a sa ostvarenih 146,054.000 ton/km Opšti privredni oporavak, sa naglaskom na spoljnotrgovinskoj liberalizaciji i uspostavljenim fizičkim vezama sa ostalim evropskim državama preko Pan-evropske i Trans-evropske transportne mreže usloviće porast međunarodnih robnih tokova.</s><s>Istovremeno, kao posljedica trenda smanjenja udjela uslužnih djelatnosti u BDP-u, može doći do latentnog pada unutarnjih robnih tokova.</s><s>Rezultanta dva opozitna procesa je porast vrijednosti ovog elementa na 35 u 2010., odnosno 45 u 2015., čiji je odraz direktna stopa rasta od 56% u posmatranom periodu.</s><s>Ovaj bi pokazatelj imao još veću vrijednost da nisu narušene dugogodišnje ekonomske veze sa Mađarskom čijim je robnim tokovima upravo Pan-evropski transportni koridor Vc predstavljao izlaz na Jadransko more preko luke Ploče.</s><s>Inicijalne aktivnosti u pogledu povećanja vrijednosti ovog elementa modela bi, u svakom slučaju, podrazumijevale uspostavljanje jedinstvene baze operatera na nivou države koja bi omogućavala pravilnu raspodjelu kvota te ažurno praćenje i evidenciju nacionalnih robnih tokova.</s><s>Sticanjem statusa pridružene članice, bile bi otvorene mogućnosti za potpisivanje tzv. tranzitnog sporazuma, kao što imaju Bugarska i Rumunija, a koji bi predstavljajo nadopunu postojećeg bilateralnog kvota sistema te doprinijeo bržem usvajanju evropskih standarda.</s>\n<s>Iako je u periodu 1996.-1999. zabilježen porast ukupnog broja prevezenih putnika za 67,78%, a broja putnik/km za 24,93%, početnu vrijednost ovog elementa modela ne možemo ocijeniti sa više od 15.</s><s>Sa ukupno prevezenih 37.039.000 putnika u 1999. drumski promet je imao tržišno učešće od 96,2%, dok je sa ukupno ostvarenih 1,190.270.000 putnik/km tržišno učešće iznosilo 95,90%.</s><s>Sa druge strane, željeznice su sa 1,481.000 prevezenih putnika imale tržišno učešće od 3,8%, dok je sa ostvarenih 51,104.000 putnik/km taj pokazatelj iznosio 4,1%.</s>\n<s>Rezultat približavanja evropskim integracijama dovešće do porasta vrijednosti brojnih parametara od kojih zavisi obim putničkih tokova što će se odraziti kroz porast vrijednosti ovog elementa na 35 do 2010., odnosno na 45 u 2015.</s><s>Drugim riječima, direktna stopa rasta elementa putnički tokovi u posmatranom periodu biće 67%, sa posebnim akcentom na međunarodnim putničkim tokovima.</s><s>Uslov za povećanje komponente ovog elementa koji se odnosi na putničke tokove unutar granica države je stvaranje poslovne klime za privlačenje inostranih investicija, čime bi oni dobili poslovni karakter, kao i obnova i izgradnja atraktivnih turističkih kapciteta.</s><s>Kompatibilnost sa evropskim trendovima zahtijevaće povećano učešće javnog prevoza u cilju redukovanja zagušenosti i smanjenja štetnih uticaja na okolinu te transfer sa drumskog na ostale prometne modove, prvenstveno željeznicu što će automatski uzrokovati smanjenje upotrebe putničkih automobila i povećenje sigurnosti na putevima.</s><s>109</s>\n<s>Pored toga, realno je očekivati liberalizaciju usluga putničkog prevoza potpisivanjem međunarodnog sporazuma INTERBUS, što će doprinijeti harmonizaciji tehničkih standarda te socijalnih i fiskalnih aspekata, čije će se sinergijsko dejstvo odraziti kako na porast kvaliteta usluga, tako i na pozitivne pomake u pogledu putničkih tokova.</s><s>Implementacija principa intermodalnosti u razvoju prometnog sektora u EU rezultirala je intenzivnom primjenom kombinovanog transporta, što se prvenstveno odnosi na reorjetaciju sa drumskog na željeznički promet, gdje je, uprkos brojnim prednostima, očigledno zaostajanje zemalja Jugo-istočne Evrope.</s><s>Potencijali za razvoj ovog vida transporta u BiH ogledaju se u paralelnoj drumskoj i željezničkoj mreži Pan-evropskog koridora Vc kao i njihovoj vezi sa Pan-evropskim koridorom VII preko rijeke Save.</s><s>Međutim, bez uvođenja savremenih RO-RO, LO-LO, RO-LO, FO-FO, Huckepack i Bimodalne savremene transportne tehnologije besmisleno je govoriti o razvoju kombinovanog transporta.</s><s>Prema modelu valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH, inicijalna vrijednost ovog elementa je svega 5. Intenziviranje spoljnotrgovinskih veza i odnosa sa inostranstvom neminovno će zahtijevati povećanje vrijednosti istog na 25 do 2010. te na 50 do 2015.</s><s>Drugim riječima, u posmatranom periodu direktna stopa rasta elementa modela savremene transportne tehnologije biće 90%, što je argumentovano izuzetno niskom inicijalnom vrijednošću inputa te nužnošću usklađivanja sa savremenim evropskim trendovima.</s><s>Cjelokupni pravni sistem BiH stoji na labilnim osnovama, posebno respektujući činjenicu da su još uvijek na snazi i neki zakoni iz bivše SFRJ.</s><s>Približavanje evropskim integracijama podrazumijeva i kompletnu usklađenost zakonodavnog okvira države sa acquis communitaire , te u tom pogledu Bijela knjiga o pripremi pridruženih zemalja Centralne i Istočne Evrope za integraciju u unutrašnje tržište Unije, treba postati imperativ i osnovna smjernica svih budućih reformi.</s><s>Činjenično stanje upućuje na nisku inicijalnu vrijednost inputa, svega 10.</s><s>Uz veliku podršku i napore Visokog predstavnika međunarodne zajednice, realno je očekivati porast vrijednosti ovog elementa modela na 60 do 2010., odnosno na 90 do 2015.</s><s>Direktna stopa rasta od 89% u posmatranom periodu upućuje na zaključak o hitnosti reformi pravnog sistema te na visok stepen kompatibilnosti sa evropskim propisima u 2015.</s><s>Međutim, prekidanje tradicije eskiviranja implementacije usvojenih zakonskih pravila podrazumijevalo bi izmjenu svijesti naroda koji živi na ovim prostorima, za šta je, ipak, potreban duži vremenski period.</s>\n<s>Izvrsni potencijali za razvoj i primjenu savremenih informacionih sistema, što na prvom mjestu uključuje visoko-kapacitetne operatere, danas su neiskorišteni.</s><s>Uvođenjem GPS-a otvara se mogućnost povećanja početne vrijednosti sa 10 na 40 u 2010. odnosno na 60 u 2015.</s><s>Prema tome, direktna stopa rasta ovog elementa biće 83%.</s><s>Tehnička kompatibilnost GPS-a i Galileo sistema omogućiće Bosni i Hercegovini relativno brzo uključivanje u savremene evropske satelitske radio-navigacione sisteme bez velikih finansisjskih ulaganja.</s>\n<s>Sa druge strane, tehnička harmonizacija kontrolnog i komandnog sistema željeznica u okviru ERTMS-a, kao imperativ razvoja ovog prometnog moda u EU, nije dostigla zadovoljavajući stepen napretka ni u pridruženim članicama te je stoga i realno da u BiH to bude tek dugoročni cilj.</s><s>Međutim, postati dio Trans-evropske transportne mreže znači i učiniti pomake u okviru ovog programa.</s>\n<s>Degradiranost intelektualnog kapitala kao elementa modela i jednog od primarnih potencijala ove države, uslovljena je prvenstveno socijalističkim sistemom obrazovanja, ukomponovanim sa znatnim zaostatkom u praćenju savremenih trendova edukacije, prekvalifikacije, do-kvalifikacije i obuke, kao i emigracije velikog broja stručnjaka.</s><s>Pored toga, izraženo je političko pozicioniranje kadrova na odlučujuće funkcije, što zbog njihove nekompetentnosti može dovesti do eskalacije negativnih posljedica širih razmjera.</s><s>Navedeno upućuje na nisku početnu vrijednost inputa od 10.</s><s>Međutim, opsluživanje i funkcionisanje sistema tržišne ekonomije zahtijevaće visok nivo znanja i sposobnosti, što će usloviti i reformu postojeće kadrovske strukture te posljedično i porast vrijednosti ovog elementa modela na 30 do 2010. te na 50 do 2015. što prevedeno u procente daje direktnu stopu rasta od 80% u posmatranom periodu.</s><s>Pored toga, od značaja je i sticanje međunarodnih licenci za obavljanje transportnih usluga van granica države, što se u Evropskoj uniji već manifestuje kao povećani udio kabotaže u ukupnim robnim tokovima.</s>\n<s>Iako je početna vrijednost elementa eksternih troškova od 50 argument relativno dobrog stanja u pogledu nivoa prometne sigurnosti i ekološke očuvanosti okruženja, u duhu opštih reformi prometnog sistema i uključivanja u Pan-evropsku transportnu mrežu, neophodno je poduzeti preventivne mjere očuvanja postojećeg stanja i sprečavanja njegove degradacije.</s>\n<s>sigurnosne opremljenosti novijih modela vozila, izgradnje kvalitetnije drumske infrastrukture, sa poboljšanim dizajnom auto-puteva i oznaka na putevima te kontrole ljudskog faktora počeli su se širiti i na područje BiH.</s><s>To će u velikoj mjeri amortizovati negativne manifestacije</s>\n<s>uslovljene uključivanjem u Pan-evropsku transportnu mrežu, na sigurnost učesnika u prometu.</s><s>Iako su ratna dejstva u velikoj mjeri degradirala stanje raspoloživih prirodnih resursa, sa posebnim akcentom na neracionalnoj potrošnji energetskih izvora, ekološka slika BiH je u poređenju sa ostalim evropskim državama na zadovoljavajućem nivou.</s><s>Uprkos tome, evidentno je uvođenje “zelenih klauzula” u sve segmente ekonomskog i socijalnog života, što je u kontekstu preventivne i razvojne strategije pozitivan pomak.</s><s>Od posebnog je značaja maksimalna eksploatacija raspoloživih finansijskih sredstava u okviru LIFE projekta EU za uspostavljanje administrativnih struktura za upravljanje okruženjem, očuvanje prirodnih resursa i promovisanje održivog razvoja u trećim državama.</s><s>111</s>\n<s>Visoka inicijalna vrijednost prometne sigurnosti i ekološkog faktora te pravovremeno poduzete aktivnosti usloviće rast vrijednosti ovog elementa modela na 75 u drugom razdoblju te na 90 do 2015.</s><s>Drugim riječima, direktna stopa rasta od 44% usloviće dostizanje skoro optimalne vrijednosti na kraju posmatranog razdoblja.</s><s>Pored navedenih direktnih, u radu su prikazane i indirektne stope međusobnog interaktivnog dejstva pojedinih elemenata modela, koje su istovremeno i uzrok i posljedica povećanja vrijednosti istih.</s><s>Na taj je način kreirana vizija budućeg uticaja uspostavljanja i razvoja Pan-evropskog transportnog koridora Vc u BiH te njegovog dejstva na postizanje kompatibilnosti prometnog sistema ove države sa tehničkim, ekonomskim, ekološkim i finansijskim kriterijima Pan-evropske i Trans-evropske transportne mreže, a sve u funkciji održivog razvoja.</s><s>S obzirom na sadašnje stanje makroagregata prometnog sektora, uspostavljanje međunarodnih veza i odnosa sa ostalim evropskim državama preko ekonomski racionalne i funkcionalne transportne infrastrukture, konkurentnog intermodalnog transportnog sistema, adekvatnog pravnog sistema, intelektualnih potencijala te savremenih dostignuća informacione tehnologije mora biti provedeno u širem kontekstu ekonomskih, socijalnih i političkih reformi, kako na nacionalnom tako i na regionalnom nivou, što upućuje na zaključak o tačnosti osnovne naučne hipoteze ovog magistarskog rada.</s><s>112</s>\n<s>BRANKOVIĆ, N.: Kombinovani transport Bosne i Hercegovine i Hrvatske na evropskim transportnim koridorima, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 5 str.</s>\n<s>ČEKIĆ, Š.: Mreža evropskih transportnih koridora i ciljevi evropske transportne politike, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 11 str.</s><s>DADIĆ, I.: Kombinirani prijevoz između Panonske nizine (Podunavlja) i Jadrana, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 3 str.</s><s>Declaration: Accelerating an-european Co-operation Towards a Free and Strong Inland Waterway Transport, Rotterdam: Pan-european Conference on Inland Waterway Transport, 2001. 5 str.</s>\n<s>GAČANIN, E.: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskoj transportnoj mrežI, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, GRÜTER, J.: Developing Pan-European Transport Corridors, London: Land and Water International 98, 2000. 29 str.</s>\n<s>KARAHEMTOVIĆ, F.: et al.: Veze plovnih puteva Bosne i Hercegovine i Hrvatske sa europskim riječnim koridorima, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Naučni skup: Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine i Hrvatske u evropskim transportnim i komunikacionim koridorima, 1997. 6 str.</s>\n<s>122.</s><s>ZELENIKA, R. et al.: Multimodalna ekologija – čimbenik djelotvornoga uključivanja Hrvatske u europski prometni sustav, Zbornik radova, X.međunarodno znanstvenostručno savjetovanje «Promet i okoli », Opatija, 18.-19.travnja 2002. 26 123.</s><s>ZUPANČIĆ, M.: Pan-evropski koridorji v funkciji vključevanja Slovenije v evropski gospodarski in prometni sinstem (magistarsko delo), Ljubljana: Ekonomska fakulteta, 97 str.</s>\n<s>Zakon o prevozu drumskom saobraćaju (SG RS, br.4/00-85 i 26/01-567) Zakon o bezbjednosti javnih puteva (SL SRBiH, br.3/90 i 11/90 i SL RBiH, br.2/92 i Zakon o osnivanju javnog preduzeća za puteve RBiH (SL RBiH, br.13/94) Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima (SL SFRJ, Zakon o obezbjeđenju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog Zakonom o sigurnosti željezničkog prometa posebno u vezi problema sa cestama i cestovnim prometom (SL RBiH, br.33/95)</s>\n<s>Drumska infrastrukturna mreža u SEE u 1997.</s><s>Željeznička infrastrukturna mreža u SEE u 1997.</s><s>Promet na važnijim aerodromima SEE u periodu 1995.-1996.</s>\n<s>Željeznički teretni tokovi u BiH, 1990.-1999.</s><s>Drumski putnički promet u BiH, 1996.-1999.</s><s>Predratni obim putničkih tokova željeznicom u BiH Putnički tokovi željeznicom u BiH, 1990.-1999.</s><s>Vrijednost elemenata modela valorizacije Pan-evropskog transportnog koridora Vc</s>\n<s>Tehnički i operativni parametri TEM i TER mreže Strukturna reforma industrijskog sektora u BiH Finansijski efekti privatizacije u BiH</s>\n<s>Rekonstruisane sekcije drumske infrastrukturne mreže u BiH, Rekonstruisane sekcije željeznižke infrastrukturne mreže u BiH, 15.</s><s>SPISAK GRAFIKONA</s>"}
{"dc.title": "Uloga slovenačkih neposrednih investicija u prestrukturiranju privrede Srbije i Crne Gore", "dc.creator": "Radović, Aleksandar", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_3305", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=3749&dn=", "text": "<s>Študent Aleksandar Radović izjavljam, da sem avtor tega magistrskega dela, ki sem ga napisal pod mentorstvom doc. dr. Jožeta Pavlič Damijana in skladno s 1. odstavkom 21. člena Zakona o avtorskih in sorodnih pravicah dovolim objavo magistrskega dela na fakultetnih spletnih straneh.</s>\n<s>Prednosti i nedostaci srpskocrnogorske ekonomije za priliv NSI...............</s><s>25 Trgovinski i investicioni načini ulaska slovenačkih preduzeća na tržišta Srbije i Popis tabela</s>\n<s>Tabela 18: Učešće PSK u izvozu pojedinih država Srednje i Istočne Evrope, Tabela 19: Priliv NSI tranzicionim državama Srednje i Istočne Evrope, 1992-2001 Tabela 21: NSI u Srbiji i Crnoj Gori po državama Tabela 22: Broj NSI projekata u Srbiji i Crnoj Gori Tabela 23: Priliv NSI u Srbiji i Crnoj Gori po stanovniku, kao % od BDP-a, Tabela 24: NSI u Srbiji ostvarene kroz tendere u postupku privatizacije Tabela 25: NSI u Crnoj Gori ostvarene kroz proces privatizacije Tabela 26: Robna razmjena Slovenija – Srbija i Crna Gora 1993-2001 (hiljade USD)......</s><s>46 Tabela 27: Učešće poljoprivrednih i industrijskih proizvoda u robnoj razmjeni Tabela 28: Najzastupljeniji proizvodi u izvozu Slovenije u Srbiju i Crnu Goru Tabela 29: Najzastupljeniji proizvodi u uvozu Slovenije iz Srbije i Crne Gore Tabela 30: Spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore sa Slovenijom (1997-2002, milioni Tabela 31: Stanje NSI slovenačkih preduzeća u državama bivše Jugoslavije 1994-2001 Tabela 32: Broj slovenačkih preduzeća sa NSI u državama bivše Jugoslavije Tabela 33: Broj slovenačkih NSI u državama bivše Jugoslavije 2000-2001 Tabela 34: Izvoz i stanje NSI slovenačkih preduzeća u bivšim jugoslovenskim Tabela 35: Robna razmjena Slovenije sa bivšim jugoslovenskim republikama (BJR), Tabela 36: Poznavanje slovenačkih robnih marki u Srbiji i Crnoj Gori, % Tabela 37: Preferirane investicione lokacije slovenačkih industrijskih i trgovinskih preduzeća u njihovim investicionim planovima na tržištima bivše SFRJ (u % od broja Tabela 38: Vjerovatnoća investiranja slovenačkih preduzeća u države bivše SFRJ Tabela 41: Deficiti u tekućem računu i robnoj razmjeni Srbije i Crne Gore, Popis slika</s>\n<s>oznaka za njemačku marku prerađivačka industrija u Klasifikaciji djelatnosti Evropske unije (Nomenclature des Activités de Comuneaute Européanne Rev.1) domaća preduzeća</s>\n<s>Narodna banka Jugoslavije neposredne strane investicije (Foreign Direct Investment) Organizacija za bezbjednost i saradnju u Evropi (Organization for Security and Co-operation in Europe)</s>\n<s>Svjetska trgovinska organizacija (World Trade Organization) združivanje i preuzimanje (Mergers and Acquisitions) oznaka za euro</s>\n<s>Cilj magistrskega dela je proučiti problematiko neposrednih tujih naložb v gospodarstvih Srbije in Črne gore, s posebnim poudarkom na slovenskih neposrednih naložb na tem trgu.</s><s>Predmet raziskave je praktična in teoretična preučitev pojava neposrednih tujih naložb, njihovega vpliva na transformacijo nacionalne ekonomije in vključevanja slovenskih neposrednih naložb kot temelja bodočega bilateralnega ekonomskega sodelovanja.</s><s>Za to tematiko sem se odločil iz dveh razlogov.</s><s>Prvič, neposredne tuje naložbe veljajo kot eden od najpomembnejših načinov v procesu prestrukturiranja bivših centralno-planskih gospodarstev v dinamične tržne sisteme (UNECE, 2001, str. 185).</s><s>Drugič, v zadnjih letih je vse večja prisotnost slovenskih podjetij in proizvodov v Srbiji in Črni gori.</s>\n<s>Srbija in Črna gora sta po končanem desetletnem obdobju skupnega družbenoekonomskega nazadovanja od tujih držav in mednarodnih institucij pridobili znatno materialno pomoč.</s><s>Toda problem je v tem, ker se s časom priliv donacij zmanjšuje.</s><s>Denar za projekte, ki bi mogoče pripeljali do prestrukturiranja in razvoja gospodarstva, bo mogoče dobiti le z zadolževanjem ali na osnovi tujih neposrednih naložb.</s><s>Glede na to, da se zadolževanje v preteklosti ni pokazalo kot pametna rešitev, ter tudi zaradi tega, ker so zelo omejene možnosti za pridobitev razvojnih kreditov, se kot logična rešitev pojavljajo tuje neposredne naložbe.</s><s>Zavedajoč se tega, so oblasti v Srbiji in Črni gori v zadnjih letih, s pomočjo mednarodne skupnosti, začele izvajati reforme, ki so v znatni meri izboljšale investicijsko klimo.</s><s>Pozitivni rezultati so doseženi predvsem v ustvarjanju ustrezne zakonodaje, zunanjetrgovinski in fiskalni liberalizaciji, zmanjševanju administrativnih omejitev ter skozi pospešitev postopka privatizacije.</s><s>Dosedanje izkušnje iz tranzicijskih držav kažejo, da se z neposrednimi tujimi naložbami transferira v domače gospodarstvo ne le kapital ampak tudi znanje, tehnologija, upravljalni know-how, omogočen je pristop domačih proizvodov na razvite trge itd. (Krkoska, 2002, str. 1).</s><s>Podjetja, ki so v lastništvu tujih investitorjev (PTK), imajo boljše rezultate kot domača podjetja (DP): imajo večjo produktivnost dela, večje plače, uporabljajo sodobnejšo tehnologijo, zaposlujejo bolj strokovno delovno silo, bolj so izvozno usmerjena, racionalna glede stroškov poslovanja, imajo večjo stopnjo dobička itd. (Hunya, 2000, str. 166-168).</s><s>PTK se ustanavljajo predvsem v predelavnih dejavnostih z nadpovprečnimi prihodki, sredstvi na zaposlenega in usmerenostjo v izvoz (Rojec, Hunya, 2001, str. 109-110).</s><s>Na osnovi panela podjetij v predelavni dejavnosti v osmih tranzicijskih državah v obdobju 1994-1998 mogoče je zaključiti, da so PTK večja od DP po številu zaposlenih, premoženju in prodaji, da so bolj kapitalno intezivna in bolj efikasna v smislu produktivnosti dela ter da je v njih vglavnem skoncentrirana raziskovalnorazvojna dejavnost (Damijan, Majcen, Rojec, Knell, 2001, str. 9).</s><s>Očitno je, da imajo PTK tujega lastnika z jasno definirano podjetniško motivacijo, vizijo razvoja podjetja in sredstvi za realizacijo te vizije (Rojec, Šušterčič, 2002, str. 84).</s><s>Treba je poudariti, da so neposredne tuje naložbe v tranzicijskih državah večinoma skoncentrirane v tistih državah, ki so imele največ uspeha v ekonomskih reformah.</s><s>To kaže na nujnost ustvarjanja VIII</s>\n<s>V magistrskem delu želim pokazati, da lahko neposredne naložbe slovenskih podjetij v Srbiji in Črni gori postanejo temelj bodočega bilateralnega sodelovanja, hkrati pa pomembno pripomorejo k makroekonomski stabilizaciji in gospodarskemu razvoju teh držav.</s><s>Srbija in Črna gora potrebujeta tuji kapital in v tem smislu so neposredne naložbe slovenskih podjetij dobrodošle.</s><s>Glede na to, da imata velik primanjkljaj v trgovinski menjavi s Slovenijo, bi za Srbijo in Črno goro bilo bolje, da slovenska podjetja preselijo tja del svoje proizvodnje, kakor da tja le izvažajo.</s><s>Na interes za slovenske neposredne naložbe kažejo tudi pozitivne izkušnje iz preteklosti.</s><s>Na drugi strani so naložbeni motivi slovenskih podjetij na trgu Srbije in Črne gore predvsem boljši pristop do lokalnega in regionalnega trga, lažji nastop na tretjih trgih, cenejša delovna sila in surovine, izognitev trgovinskim oviram in pozitiven odnos do slovenskih podjetij in proizvodov.</s><s>Analiza investicijskih motivov slovenskih podjetij, ki načrtujejo naložbe v Srbiji in Črni gori, kaže vse večji pomen proizvodnih motivov ustanovitve podružnic Štj. (1) za proizvodnjo polproizvodov in sestavnih delov, ki bi jih izvažale nazaj v matično podjetje, (2) za proizvodnjo za lokalni trg ali (3) za izvoz v tretje državeĆ v primerjavi s trgovinski motivi (tj. za pospeševanje prodaje končnih proizvodov matičnega podjetja) (Damijan, 2001a, str. 244).</s><s>Z vidika Srbije in Črne gore je to zelo pomembno, ker takšne naložbe lahko vplivajo na povečanje lokalne proizvodnje in izvoza.</s>\n<s>Na bazi dosedanjih izkušenj iz drugih držav, predvsem tranzicijskih, lahko pričakujemo, da slovenske neposredne naložbe na trgu Srbije in Črne gore prinašajo naslednje pozitivne učinke na domače gospodarstvo: 1) začetno makroekonomsko spodbudo na osnovi pritoka denarja od slovenskih neposrednih naložb (pokritje proračunskega in zunanjetrgovinskega primanjkljaja oziroma uporaba denarja za razvojne programe in zmanjševanje zunanjega dolga), 2) učinek na povečanje izvoza (kar bi bila posledica dejstva, da slovenski investitor bolj učinkovito posluje, ima večjo kvaliteto proizvodov, boljši pristop do svojega matičnega in drugih mednarodnih trgov, nižje izvozne stroške itd.), 3) prenos tehnologije in posredni učinki na druga podjetja (prenos sodobne tehnologije slovenskih podjetij na svoje podružnice v Srbiji in Črni gori ter pozitivni učinki na ostala podjetja skozi odnose z dobavitelji, imitacijo, konkurenco, migracijo delavcev in raziskovalno-razvojne dejavnosti) in 4) prestrukturiranje podjetij (vstop slovenskih investitorjev lahko prinese optimalno panožno alokacijo virov in spremembe v načinu poslovanja prevzetih podjetij).</s><s>Vsi predhodno našteti učinki lahko, v določeni meri, prispevajo h gospodarski rasti v Srbiji in Črni gori.</s><s>1.1.</s><s>Problematika magistarskog rada</s>\n<s>Srbija i Crna Gora spadaju u red najmanje razvijenih evropskih država.</s><s>To je poslijedica, prije svega, dešavanja u protekloj deceniji.</s><s>Ekonomski pokazatelji su izuzetno nepovoljni: visok spoljni dug, sve veći spoljnotrgovinski deficit, plate su među najnižim u Evropi, kombinacija visoke nezaposlenosti i inflacije dok su BDP i industrijska proizvodnja prepolovljeni u odnosu na početak devedesetih.</s><s>U cilju riješavanja ekonomskih problema odnosno u cilju prestrukturiranja i pokretanja privrede, javlja se potreba za stranim kapitalom.</s><s>Za sve tranzicione države je karakteristično da nisu imale dovoljno domaćeg kapitala i upravo zbog toga je ulazak stranog kapitala bio nužan kako bi se privreda transformisala.</s><s>Priliv neposrednih stranih investicija se, takođe, u Srbiji i Crnoj Gori smatra kao temelj za oživljavanje privrede (Štimac, 2002, str.9).</s><s>Od stranih država i međunarodnih institucija Srbija i Crna Gora su u proteklom periodu pridobili znatnu materijalnu pomoć.</s><s>Međutim, problem je u tome što se vremenom priliv donacija smanjuje.</s><s>Novac za projekte, koji bi mogli dovesti do privrednog razvoja, moguće je dobiti zaduživanjem u inostranstvu ili na osnovu neposrednih stranih investicija.</s><s>S obzirom na činjenicu da se zaduživanje u prošlosti nije pokazalo ka pametno riješenje kao i zbog toga što su mogućnosti dobijanja razvojnih kredita veoma ograničene, kao logično riješenje se nameću neposredne strane investicije.</s><s>Poslijednjih godina na djelu su promjene u društvu koje bude nadu da će se možda uhvatiti korak sa razvijenim svijetom i stvoriti klima da strani investitori ulože svoj kapital.</s>\n<s>Iskustva iz tranzicionih država govore u prilog neposrednih stranih investicija.</s><s>Sa neposrednim stranim investicijama se ne transferiše u domaću privredu samo kapital, već takođe i znanje, nove tehnologije, upravljački know-how, omogućen je pristup domaćih proizvoda na razvijena tržišta.</s><s>Neposredne strane investicije nisu samo izvor finansiranja budžetskog ili tekućeg deficita, već ujedno dugoročni prilivi kapitala u formi neposrednih stranih investicija su preferiraniji od kratkoročnih priliva ili zaduživanja da bi se izbjeglo povećanje makroekonomske nestabilnosti (Krkoska, 2001, str. 1-8).</s><s>Podaci kažu da preduzeća, koja su u vlasništvu stranih investitora (PSK), imaju bolje rezultate nego domaća preduzeća (DP): imaju dva puta veću produktivnost rada, za 20-30 % veće plate, upotrebljavaju savremeniju tehnologiju, zapošljavaju stručniju radnu snagu, više su izvozno usmjerena, racionalnija su u pogledu troškova poslovanja i imaju veću stopu dobiti (Hunya, 2000, str. 166-168).</s><s>PSK se osnivaju, prije svega, u prerađivačkim djelatnostima sa nadprosječnim prihodima, sredstvima na zaposlenog (kao indikatoru tehnološke intezivnosti) i usmjerenošću na izvoz.</s><s>Na taj način utiču na efikasnu gransku alokaciju resursa (Rojec, Hunya, 2001, str. 109-110).</s><s>Na osnovu panela preduzeća u prerađivačkoj djelatnosti u osam tranzicionih država u periodu 1994-1998 moguće je zaključiti da su PSK veća od DP po broju zaposlenih, imovini i prodaji, da su kapitalno intezivnija i efikasnija u smislu produktivnosti rada kao i da je u njima uglavnom skoncentrisana istraživačko-razvojna aktivnost (Damijan, Majcen, Rojec, Knell, 2001, str. 9).</s><s>Privredna saradnja Srbije i Crne Gore sa Slovenijom je na mnogo nižem nivou u odnosu na period postojanja SFRJ.</s><s>Srbija i Crna Gora imaju veliki deficit u trgovinskoj razmjeni sa Slovenijom.</s><s>Ocjenjuje se da je relativno visoki suficit, koji ima Slovenija sa pojedinim državama bivše Jugoslavije, jedan od ključnih ograničavajućih faktora za slovenačku izvoznu ekspanziju na tim tržištima.</s><s>Naime, investicije u regiji su dugoročno jedini način s kojim bi bilo moguće u budućnosti relativno smanjiti suficit koji ima Slovenija u tekućem dijelu svog \"regionalnog\" platnog bilansa (Mrak, 2002, str. 15).</s><s>Slovenački suficit i srpskocrnogorski deficit u bilateralnoj robnoj razmjeni moguće je najlakše riješiti sa ulaganjem u proizvodnju, osnivanjem mješovitih preduzeća i kroz proces privatizacije u Srbiji i Crnoj Gori (Posvet Jugoslavija – privatizacija in možnosti investiranja, 2002, str. 92).</s><s>S obzirom na navedeno kao i s obzirom da se vremenom smanjuje rizik investiranja slovenačkih preduzeća, da slovenačka preduzeća pokazuju interes za investiranje kao i da Srbija i Crna Gora trebaju neposredne strane investicije za prestrukturiranje privrede čini se logičnim da je šansu za podsticanje bilateralnog poslovanja potrebno tražiti u neposrednim investicijama slovenačkih preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori.</s>\n<s>U magistarskom radu nastojim proučiti problematiku neposrednih stranih investicija u Srbiji i Crnoj Gori, pri čemu je poseban naglasak na slovenačkim neposrednim investicijama na tom tržištu.</s><s>Predmet istraživanja je praktično i teorijsko proučavanje pojave neposrednih stranih investicija, njihovog uticaja na transformaciju nacionalne ekonomije i uključivanje slovenačkih neposrednih investicija kao temelja buduće bilateralne ekonomske saradnje.</s><s>Za ovu tematiku sam se odlučio iz dva razloga.</s><s>Prvo, neposredne strane investicije su u značajnoj mjeri doprinijele prestrukturiranju bivših centralno-planskih privreda u dinamične tržišne sisteme (UNECE, 2001, str. 185).</s><s>Drugo, slovenačka preduzeća su zadnjih godina sve više prisutna na tržištu Srbije i Crne Gore.</s><s>Za sada još uvijek upotrebljavaju trgovinski način ulaska ali, vremenom, investicioni način dobija sve više na značaju.</s><s>Takođe, postoje indikacije da pri investicionom načinu ulaska slovenačkih preduzeća u Srbiju i Crnu Goru vremenom proizvodni motivi postaju sve više značajni u odnosu na trgovinske motive (Damijan, 2001, str. 127).</s><s>To je, sa stanovišta Srbije i Crne Gore, veoma značajno jer takve investicije omogućavaju oživljavanje proizvodnje i povećanje izvoza.</s>\n<s>Na osnovu izložene argumentacije, ciljevi magistarskog rada su: ◊ Opisati prilike koje su vladale i koje trenutno vladaju na privrednom području Srbije i Crne Gore.</s><s>Pri tome se stavlja naglasak na opisu stvaranja uslova za privlačenje neposrednih stranih investicija;</s>\n<s>◊ Utvrditi u kojoj mjeri neposredne strane investicije doprinose, kao pozitivan faktor, prestrukturiranju tranzicionih privreda i kakva su dosadašnja iskustva.</s><s>Želim, prije svega, analizirati karakteristike preduzeća sa stranim kapitalom, uporediti ih sa domaćim preduzećima i ocijeniti njihov doprinos razvoju domaće privrede; ◊ Analizirati značaj, motive, metode i moguće poslijedice slovenačkih neposrednih stranih investicija u prestrukturiranju privreda Srbije i Crne Gore.</s><s>Uzimajući u obzir kompleksnost problema i predmeta istraživanja, moguće je postaviti hipotezu da slovenačke neposredne strane investicije mogu imati značajnu ulogu u procesu transformacije privreda Srbije i Crne Gore kroz podsticanje njihovog proizvodnog potencijala i izvoza.</s><s>Polazim od činjenica da je Srbiji i Crnoj Gori potreban strani kapital, da postoji interes od strane slovenačkih preduzeća za neposredne strane investicije na tom području kao i da će te investicije vjerovatno biti temelj buduće bilateralne ekonomske saradnje.</s><s>Takvu hipotezu podupiru brojni argumenti, među kojima treba posebno istaći djela poznatih autora, iskustva iz tranzicionih država i realna dešavanja kojih smo svjedoci.</s><s>Pokazaću da, vremenom, investicioni pristup dobija na značaju u poređenju sa trgovinskim pristupom.</s><s>Pokazaću da postoje indikacije da pri investicionom načinu ulaska sve više dobijaju na značaju proizvodni motivi Štj. (1) proizvodnja poluproizvoda i sastavnih djelova, koji će se izvoziti nazad u matično preduzeće, (2) proizvodnja za lokalno tržište ili (3) proizvodnja za izvoz u treće državeĆ a sve manje trgovinski motivi (tj. podsticanje prodaje finalnih proizvoda matičnog preduzeća).</s><s>Sa time bi slovenačke neposredne strane investicije u Srbiji i Crnoj Gori uticale na povećanje lokalne proizvodnje i na povećanje izvoza u Sloveniju i treće države.</s><s>Na taj način slovenačke neposredne strane investicije mogu značajno doprinijeti poboljšanju trgovinskog bilansa Srbije i Crne Gore i predstavljati pozitivan faktor pri prestrukturiranju privrede i podsticanju privrednog rasta u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>1.4.</s><s>Metodologija</s>\n<s>Magistarski rad se oslanja na različite naučne metode: indukcija i dedukcija, analiza i sinteza, dokazivanje i opovrgavanje, deskripcija, komparacija, kompilacija, statistički i istorijski metod.</s>\n<s>Strukturu ovog rada, na osnovu prethodno iznijetih: problema i predmeta istraživanja, postavljene hipoteze i ciljeva istraživanja; čini pet međusobno povezanih djelova.</s>\n<s>U prvom dijelu, Uvodu, formulisan je problem i predmet istraživanja, postavljena hipoteza, navedeni ciljevi istraživanja i naučne metode koje su korišćene u radu, te je obrazložena struktura rada.</s>\n<s>U drugom dijelu, s naslovom Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori, dao sam opis društveno-političkog ambijenta i osnovnih ekonomskih indikatora u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Takođe, opisao sam investicionu klimu u Srbiji i Crnoj gori.</s><s>Treći dio, koji ima naslov Uloga NSI u tranzicionim državama, sadrži bliže određivanje pojma neposrednih stranih investicija, njihovo teorijsko tumačenje kao i analizu doprinosa neposrednih stranih investicija u prestrukturiranju tranzicionih evropskih privreda.</s>\n<s>U četvrtom dijelu, koji nosi naslov Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore i koji predstavlja najvažniji dio, analizirao sam ekonomsku saradnju Srbije i Crne gore sa Slovenijom, načine ulaska slovenačkih preduzeća na tržišta Srbije i Crne Gore, njihove investicione motive kao i moguće koristi za Srbiju i Crnu Goru od slovenačkih neposrednih investicija.</s>\n<s>Peti dio se odnosi na Zaključak u kome rezimiram prethodni rad.</s><s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Iza Srbije i Crne Gore je decenija društveno-ekonomskog nazadovanja.</s><s>Zbog ekonomskih sankcija, ratova, nesređenih unutrašnjih prilika ambijent za privlačenje neposrednih stranih investicija je bio izuzetno nepovoljan.</s><s>Međutim, poslijednjih godina na djelu su promjene u društvu koje bude nadu da će se možda uhvatiti korak sa razvijenim svijetom i stvoriti klima da strani investitori ulože svoj kapital.</s><s>Cilj mi je da u ovom poglavlju opišem prilike koje su vladale i koje trenutno vladaju na privrednom području Srbije i Crne Gore.</s><s>Pri tome je naglasak na opisu stvaranja uslova za privlačenje neposrednih stranih investicija.</s><s>2.1.</s><s>Opis društveno-političkog ambijenta Srbija i Crna Gora su međunarodno priznate kao države na Berlinskom kongresu 1878. godine.</s><s>Nakon završetka prvog svjetskog rata 1918. godine postaju dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija).</s><s>Republike u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji postaju nakon završetka drugog svjetskog rata.</s><s>Po raspadu SFRJ osnivaju 1992. godine Saveznu Republiku Jugoslaviju.</s><s>Beogradskim sporazumom u martu 2002. godine odlučile su da promijene karakter i ime svoje zajednice, što je i realizovano usvajanjem Ustavne povelje u februaru 2003. godine i formiranjem državne zajednice Srbija i Crna Gora.</s><s>U mom daljem radu skoncentrisaću se, u opisivanju društveno-ekonomskih prilika, samo na period u zadnjih desetak godina SR Jugoslavija je nastala 27. aprila 1992. godine po raspadu bivše SFRJ.</s><s>Po političkoj organizovanosti je bila federativna država i sačinjavale su je dvije republike Srbija i Crna Gora.</s><s>U desetogodišnjem periodu njenog postojanja mnogobrojni faktori (prije svega ratovi, ekonomske sankcije, politička izolacija, neodrživa ekonomska i finansijska politika, deindustrijalizacija, razmah sive ekonomije itd.) doprinijeli su njenom ukupnom društveno-ekonomskom nazadovanju.</s><s>Crna Gora je od 1998. godine počela sa sprovodjenjem ekonomskih reformi na svojoj teritoriji a Srbija tek od kraja 2000. godine kada je promijenjena vlast.</s><s>Od te promjene vlasti u Srbiji otpočeo je proces ponovnog uključivanja Srbije i Crne Gore u međunarodne institucije i organizacije.</s><s>SR Jugoslavija je 26. oktobra 2000. godine postala članica Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope, 2. novembra 2000. je postala članica Ujedinjenih nacija, 27. novembra 2000. godine postaje članica OEBS-a, 14. decembra 2000. članica EBRD-a, 20. decembra 2000. članica Međunarodnog monetarnog fonda, 11. juna 2001. članica Banke za međunarodna poravnanja.</s><s>Na političkom planu, najveću teškoću za uključivanje Srbije i Crne Gore u međunarodnu zajednicu predstavlja uslovljavanje punom saradnjom sa Međunarodnim tribunalom za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu (to se prije svega odnosi na Srbiju).</s><s>Ta (ne)saradnja je jedan od glavnih razloga što Srbija i Crna Gora još nisu u potpunosti uključene u međunarodnu zajednicu.</s><s>Zbog političkih razloga, takođe, još 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori uvijek nisu potpisale npr. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, koji je veoma značajan akt sa stanovišta težnje Srbije i Crne Gore da jednog dana postanu članica EU.</s><s>U martu 2002. godine je, uz posredovanje EU, potpisan Beogradski sporazum, kojim se predviđa rekonstrukcija savezne države i revizija saveznog Ustava.</s><s>Tim sporazumom, odnosno Ustavnom poveljom koja je usvojena u februaru 2003. godine, predviđa se znatno smanjenje nadležnosti na saveznom nivou i formiranje državne zajednice sa nazivom Srbija i Crna Gora.</s><s>Potreba za formiranjem nove državne zajednice Srbije i Crne Gore je poslijedica činjenice da federacija, poslijednjih nekoliko godina, nije funkcionisala na odgovarajući način.</s><s>Republike su, u stvarnosti, imale veću moć nego federacija zato što su zadržale neke nadležnosti koje bi, po Ustavu, trebale da pripadaju saveznom nivou.</s><s>Vladajuća koalicija u Crnoj Gori još od 1998. godine nije učestvovala u obavljanju većine funkcija na saveznom nivou a od saveznih izbora 2000. godine, na kojima nije učestvovala, u potpunosti.</s><s>Crna Gora je od 1999. godine vremenom u cjelini izdvojila svoj monetarni, spoljnotrgovinski, carinski i fiskalni sistem.</s><s>Praktično, jedina institucija koja je ostala zajednička bila je vojska.</s><s>U takvoj situaciji nametala su se dva riješenja: da se ide na potpunu nezavisnost kojom bi republike postale međunarodno priznate države ili da se pristupi redefinisanju odnosa Srbije i Crne Gore unutar zajednice.</s><s>Razlozi koji su uticali da se izabere drugo riješenje su, prije svega, bili: podijeljenost stanovništva Crne Gore po pitanju nezavisnosti; pritisak međunarodne zajednice, prije svega EU, da ne dođe do razdvajanja iz straha od sukoba koji su karakterisali područje bivše Jugoslavije u poslijednjoj deceniji; neriješeno pitanje statusa Kosova; plan EU da dođe do približavanja svih država zapadnog Balkana kako bi jednog dana skupno ušli u EU itd.</s><s>Kosovo se nalazi pod civilnom (UNMiK) i vojnom (KFOR) kontrolom Ujedinjenih nacija od juna 1999. godine, u skladu sa Rezolucijom 1244 Savjeta bezbjednosti UN.</s><s>Nakon izbora u novembru 2001. godine, UN su dio svojih nadležnosti prenijele na novoizabrane kosovske institucije.</s><s>Rešavanje statusa Kosova je odloženo na neodređeno vrijeme dok se za to, po mišljenju međunarodne zajednice, ne stvore odgovarajući uslovi (koji se, prije svega, odnose na demokratizaciju društva, povratak izbjeglih lica, pravne reforme itd).</s><s>Zbog odsustva vlasti Republike Srbije odnosno SR Jugoslavije sa područja Kosova od NATO intervencije iz 1999. godine, praktično je nemoguće izmjeriti i uključiti ekonomske i društvene pokazatelje na Kosovu u agregatne pokazatelje na nivou Srbije.</s><s>To je i razlog što se od 1999. godine prikazuju podaci na nivou Srbije i Crne Gore bez Kosova.</s>\n<s>Srbija i Crna Gora spadaju u red najmanje razvijenih evropskih država.</s><s>To je poslijedica, prije svega, dešavanja u zadnjoj deceniji.</s><s>Naime, dok se većina bivših socijalističkih država početkom devedesetih usmjerila na transformaciju svojih privreda prilagođavajući ih tržišnom načinu privređivanja, Srbija i Crna Gora su suštinski takve promjene počele izvoditi tek deset godina kasnije.</s><s>U takvim okolnostima, privreda nije u stanju da sama funkcioniše bez strane pomoći odnosno bez priliva stranog kapitala.</s><s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Tabela 1: Srbija i Crna Gora: Odabrani ekonomski indikatori, 1992-2001 1992</s>\n<s>1 Podaci za 1999., 2000. i 2001. godinu ne uključuju Kosovo i Metohiju Izvor: WIIW Database, Savezni zavod za statistiku, Narodna banka Jugoslavije i OECD Economic Survey: Federal Republic of Yugoslavia-Economic Assessment 2002.</s><s>Srbija i Crna Gora ne samo da zaostaju po ekonomskim pokazateljima za razvijenim državama, već isto tako i u odnosu na većinu ostalih tranzicionih država1.</s><s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori 2.2.1.</s><s>BDP i proizvodnja</s>\n<s>U ekonomiji zajedničke države dominira Srbija dok Crna Gora učestvuje u ukupnom društvenom proizvodu2 sa oko 7 % (IMF, 2002a, str.5).</s><s>To je i razlog zbog čega se podaci, koje navodim za Srbiju i Crnu Goru, uglavnom odnose na Srbiju pa ću pokušati, tamo gdje je to moguće, da prikažem i podatke koji se odnose na Crnu Goru.</s><s>Ako se osvrnemo na proteklu deceniju, vidimo da sadašnji BDP iznosi samo oko 50 % od onoga koji je bio ostvaren 1990. godine (slika 1).</s><s>Uzroke za tu činjenicu treba tražiti, prije svega, u raspadu SFRJ, ratovima i sankcijama koje su bile uvedene prema SR Jugoslaviji.</s><s>Sa BDP po stanovniku od 1260 USD u 2001. godini, Srbija i Crna Gora se svrstavaju u red slabije razvijenijih država a kao ilustraciju toga o kakvom ekonomskom krahu se radi valja navesti procjenu Gligorova da je SR Jugoslavija u 1999. godini trebala da ima, da su ostali odnosi u bivšoj Jugoslaviji onakvi kakvi su bili 1989. godine, BDP po stanovniku između 5000 i 6000 USD (Gligorov, Astrov, Christie, 2001, str. 7).</s><s>Posle okončanja rata na Kosovu došlo je do relativnog oživljavanja ekonomije s tim da je rast bruto društvenog proizvoda u 2000. i 2001. godini iznosio oko 6 %.</s><s>Rast u 2000. godini je prouzrokovan rastom industrijske proizvodnje od 11 % koja je sa tim rastom dostigla 85 % od svog nivoa iz 1998. godine (rast industrijske proizvodnje je bio široko zasnovan, sa nešto većom koncentracijom u tekstilnoj, metalnoj, hemijskoj industriji i industriji plastike), dok je u toj godini poljoprivreda stagnirala zbog loših vremenskih uslova.</s><s>Rast društvenog proizvoda u 2001. godini je poslijedica, prije svega, dobre žetve u poljoprivredi a industrijska proizvodnja je stagnirala.</s><s>U prvih devet mjeseci 2002. godine ostvaren je skroman rast industrijske proizvodnje od 1,3 % u odnosu na isti period 2001. godine.</s><s>Oporavak industrijske proizvodnje je dosta anemičan iz razloga što taj sektor izgleda još nije spreman da se prilagodi na smanjene subvencije, restriktivan dostup do kredita i veliku konkurenciju iz uvoza.</s><s>Za 2002. i 2003. godinu predviđa se da će rast društvenog proizvoda biti nešto niži kao poslijedica toga da su se promjene u ekonomskoj politici usporile i iskomplikovale.</s><s>U ukupnoj industrijskoj proizvodnji Srbije prerađivačka industrija čini 75 %, proizvodnja i distribucija električne energije, gasa i vode 20 % i vađenje ruda i kamena 5 %.</s><s>Najvažnije grane u prerađivačkoj industriji su proizvodnja prehrambenih proizvoda i pića 20 %, proizvodnja hemikalija i hemijskih proizvoda 9,5 %, proizvodnja osnovnih metala 5,74 %, proizvodnja artikala od nemetalnih minerala 5,49 % i proizvodnja tekstilnih prediva i tkanina 4,11 % (Savezni zavod za statistiku i Privredna komora Srbije).</s>\n<s>2 Kada govorim o bruto društvenom proizvodu koji sam u mom radu označavao sa BDP, onda time ne mislim na GDP (Gross Domestic Product) već na GMP (Gross Material Product).</s><s>Naime, BDP odnosno GMP predstavlja ostatak socijalističkog koncepta nacionalnih računa koji kao agregatni pokazatelj aktivnosti domaće ekonomije upotrebljava Savezni zavod za statistiku i većina institucija u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Prema tumačenju OECD-a, GMP se razlikuje od GDP-a jer ne uključuje određene aktivnosti iz sektora usluga a takođe ne uzima u obzir i sivu ekonomiju.</s><s>Neke institucije u Srbiji i Crnoj Gori kao i Međunarodni monetarni fond su pokušavali da na osnovu tih podataka izračunaju stvarni GDP, međutim tačnost i realnost takvih izračuna je dosta upitna.</s><s>Tako npr. rast GDP-a u 2000. i 2001. godini po tim izračunima iznosi 5 odnosno 5,5 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Crnogorska industrija takođe bilježi veliki pad u zadnjoj deceniji i u 2001. godini industrijska proizvodnja iznosila je oko 59 % od nivoa iz 1990. godine sa tendencijama daljega pada.</s><s>Tako je u prvih osam mjeseci 2002. godine industrijska proizvodnja u Crnoj Gori opala za 5,6 % u odnosu na isti period 2001. godine što je poslijedica štrajka u pivari u Nikšiću, remonta hidroelektrana i termoelektrane kao i rudnika uglja u Pljevljima.</s><s>Inače u Crnoj Gori prerađivačka industrija čini 68 %, proizvodnja električne energije, gasa i vode 23 % a vađenje ruda i kamena 9 % ukupne industrijske proizvodnje.</s><s>Ukupna industrijska proizvodnja čini oko 35 % crnogorskog bruto društvenog proizvoda u 2001. godini Slika 1: Industrijska proizvodnja i BDP u Srbiji i Crnoj Gori, 1990-2001 (Indeks, 1990=100) 100</s>\n<s>Struktura BDP-a se, takođe, promijenila u prethodnoj deceniji sa padom učešća prerađivačke industrije i rudarstva i povećanjem učešća poljoprivredne proizvodnje u društvenom proizvodu (tabela 2), odnosno može se reći da je prisutan trend deindustrijalizacije4.</s><s>Takva dešavanja su poslijedica težnje prethodne vlasti u Srbiji da, u uslovima međunarodne izolacije i ratova, država mora biti sposobna da proizvede dovoljno hrane kako ne bi zavisila od drugih.</s><s>Takođe, sa druge strane, industrijski proizvodi nisu se mogli, zbog sankcija ili nedovoljnog kvaliteta, prodati u inostranstvu a domaće tržište je bilo nedovoljno da bi se samo na bazi njega obezbijedila sredstva za razvoj.</s><s>Predimenzionirani industrijski kapaciteti, veliki broj zaposlenih, loše upravljanje u industrijskim preduzećima i njihova nekonkurentost na svjetskom tržištu zahtijevali su da 3 Prikaz kretanja BDP-a i industrijske proizvodnje u Crnoj Gori pogledati u prilogu A (slike 1A i 2A).</s><s>4 Prikaz stanja u pojedinim privrednim sektorima pogledati u prilogu B. 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori se priđe procesu njihovog prestrukturiranja.</s><s>Riješenje je obično nalaženo u tome da se gigantska preduzeća podijele na manje samostalne jedinice, koje su se potom na različite načine, manje ili više uspješno, privatizovale.</s><s>Mnoga od industrijskih preduzeća se nalaze u začaranom krugu iz kojeg je teško izaći.</s><s>Neiskorišćeni i zastareli kapaciteti (prosječna starost mašina je oko 17 godina) kao i viškovi zaposlenih opterećuju proizvodnju visokim troškovima.</s><s>Mogućnost njihovog oporavka je, vjerovatno, u povezivanju sa poznatim svjetskim proizvođačem iz iste grane.</s><s>Sa druge strane, postoji određen broj preduzeća koja posjeduju dobar upravljački kadar i proizvodni program, tako da bi, ako bi raspolagala sa dodatnim kapitalom, mogla da postanu konkurentna.</s><s>U njihovom slučaju bi prodaja akcija finansijskim investitorima mogla da bude povoljnije riješenje od prodaje strateškom kupcu.</s><s>Tabela 2: Struktura BDP-a Srbije i Crne Gore (%) 1 – Podaci ne uključuju Kosovo i Metohiju 2 – Samo elekt. energija i voda</s>\n<s>Nezaposlenost u Srbiji i Crnoj Gori je, vjerovatno, pokazatelj koji je najteže precizno izračunati.</s><s>Naime, nije samo riječ o neadekvatnoj metodologiji mjerenja već i teškoćama utvrđivanja nezaposlenosti u stvarnom životu.</s><s>Mnogi se vode kao zaposleni, a u stvari nikad i ne dolaze na posao već obavljaju neke druge aktivnosti (prije svega u sivoj ekonomiji).</s><s>Sa druge strane, mnogi su stvarno i zaposleni ali nisu prijavljeni (da se ne bi plaćali na njih porezi i doprinosi).</s><s>Iz tabele 1 (str. 7) je moguće vidjeti da se u zadnjoj deceniji povećavala stopa nezaposlenosti.</s><s>Nasuprot mnogim drugim tranzicionim državama, registrovana nezaposlenost je mnogo veća nego nezaposlenost koja je mjerena kroz određene analize tržišta rada (rađene na osnovu upustava Svjetske organizacije rada).</s><s>Dok se zvanična stopa nezaposlenosti kreće iznad 25 %, analize pokazuju da je stvarno nezaposleno samo pola od tog broja.</s><s>To je poslijedica činjenice da status nezaposlenosti na birou rada donosi određene koristi (npr. besplatne zdravstvene usluge), tako da se veliki 19891</s>\n<s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori broj radnika koji su nezvanično zaposleni prijavljuju kao zvanično nezaposleni (OECD, Srbiju i Crnu Goru je u devedesetim karakterisao izuzetno visok rast cijena potrošačkih i industrijskih proizvoda.</s><s>Naročito je bila fatalna 1993. godina kada ja zabilježena jedna od najvećih hiperinflacija u svjetskoj istoriji.</s><s>U 1994. godini je stvoren tzv. Avramovićev stabilizacioni program kojim se vezao kurs dinara za njemačku marku i koji je dao određene rezultate u pogledu stabilnosti cijena.</s><s>Međutim, efekti programa su kratko trajali jer u zemlji nije postojala politička volja da se izvedu reforme.</s><s>Tek u 2001. i 2002. godini učinjeni su veći napori na suzbijanju inflacije.</s><s>U Srbiji je Narodna banka Jugoslavije, iako formalno zadržavajući klizajući devizni kurs (managed floating), od oktobra 2000. godine praktično čvrsto vezala dinar prvo za njemačku marku (30 dinara za 1 DEM) a zatim i za euro (60 dinara za 1€) uz istovremene intervencije na novčanom tržištu i kontrolu emitovanja novca.</s><s>Time je uspijela da suzbije inflatorna očekivanja i očekivanja promjene deviznoga kursa.</s><s>Dinar je 15. maja 2002. godine od strane Međunarodnog monetarnog fonda proglašen konvertibilnom valutom.</s><s>Po procjeni Narodne banke Jugoslavije inflacija u Srbiji u 2002. godini je iznosila nešto manje od 15 %, što je bolji rezultat nego što je bilo planirano (20 %).</s><s>Takvo čvrsto vezivanje dinara, sa druge strane, je dovelo do određenog nezadovoljstva jednog dijela privrednika, naročito onih koji izvoze svoje proizvode.</s><s>S obzirom da je ipak inflacija u Srbiji mnogo veća od one u euro zoni, politika NBJ u održavanju nominalne stabilnosti deviznog kursa rezultirala je u realnoj apresijaciji deviznog kursa od oktobra 2000. godine.</s><s>Ako to povežemo sa povećanjem deficita u tekućem računu, onda se javljaju predlozi da NBJ devalvira dinar u cilju povećanja spoljne konkurentnosti.</s><s>Veliko je pitanje šta je pravilno da se uradi, čini se da je možda najbolje da se postepeno ide na blagu nominalnu depresijaciju kako bi se realni sektor pomogao u prilagođavanju na ekonomske šokove.</s><s>Crna Gora je praktično u potpunosti odvojila svoj monetarni sistem od Narodne banke Jugoslavije prihvatajući u novembru 1999. godine njemačku marku kao paralelnu valutu dinaru a zatim godinu dana kasnije i kao jedinu zvaničnu valutu u Crnoj Gori (u 2002. godini euro).</s><s>Prema procjeni Centralne banke Crne Gore inflacija u 2002. godini je bila nešto manja od 10 %, što je znatno više nego u zemljama Evropske unije koje imaju istu valutu (sa takvom procjenom inflacije se ne slažu mnoge druge institucije a naročito građani u Crnoj Gori koji smatraju da je inflacija bila veća).</s><s>Kao što se može vidjeti iz tabele 1 (str. 7), prosječne zarade u Srbiji i Crnoj Gori su se odlikovale varijacijama koje su bile poslijedica nepovoljnih društveno-ekonomskih faktora.</s><s>Početkom devedesetih (do 1996. godine) bilo ih je uopšte teško izračunati zbog 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori izuzetno visoke inflacije.</s><s>Za vrijeme hiperinflacije ljudi bi, čim prime platu, odlazili da je zamijene u neku stranu konvertabilnu valutu, jer bi njihova plata samo nekoliko sati kasnije već izgubila 20-30 % svoje realne vrijednosti.</s><s>U zadnjih deset godina prosječnom platom se nisu mogle podmiriti osnovne životne potrebe, što je uslovilo da ljudi izvor svoje egzistencije pronađu van svoje osnovne djelatnosti (prije svega u sivoj ekonomiji).</s><s>To je jedan od razloga zbog čega je danas kupovna moć u Srbiji i Crnoj Gori znatno veća nego što bi realno trebalo da proizlazi iz samih plata (Pinterič, 2002, str.34).</s><s>Recimo, u Crnoj Gori teško možete pronaći fizičke radnike da rade u berbi grožđa, da služe turiste kao sezonski radnici ili da grade puteve.</s><s>To govori da ljudi ipak imaju neki izvor prihoda koji im omogućava da ne moraju da rade najteže poslove.</s><s>Inače, prosječne zarade su se u zadnjih nekoliko godina odlikovale većim realnim rastom (u Crnoj Gori od 1998. godine, u Srbiji od početka 2001. godine), tako da su u 2002. godini dostigle prosjek država iz okruženja (izuzev Mađarske i Hrvatske).</s><s>Prosječna mjesečna zarada u Srbiji je u junu 2002. godine iznosila nešto više od 140 € (Savezni zavod za statistiku).</s><s>Najbolje plaćeni radnici su u finansijskom posredovanju, proizvodnji električne energije, vađenju ruda i saobraćaju.</s><s>Prosječna mjesečna plata u junu 2002. godine u Crnoj Gori je bila 119 € (podaci crnogorskog Zavoda za statistiku).</s><s>Većina mjesečnih zarada u Crnoj Gori se kreće preko 300 €.</s><s>Uzimajući u obzir koliko se različita zanimanja plaćaju, vidi se da ne postoji podsticaj da ljudi steknu veći stepen obrazovanja.</s><s>Npr. nema ljekara koji zarađuju više od 300 € mjesečno, dok sa druge strane 40 % vozača zarađuje više od 200 € mjesečno (MONET, okt. 2002, str. 25).</s><s>Najviše plaćeni poslovi u Crnoj Gori su u finansijskom posredovanju, proizvodnji električne energije, državnoj upravi, socijalnom i zdravstvenom osiguranju i obrazovanju (MONET, jul 2002, str. 22).</s><s>2.2.5.</s><s>Devizne rezerve</s>\n<s>U zadnjih nekoliko godina Narodna banka Jugoslavije je uspjela značajno da poveća nivo deviznih rezervi.</s><s>Rast deviznih rezervi je poslijedica više faktora: mjenjačkih poslova i obnovljene tražnje za dinarima, priliva deviza od građana iz inostranstva, pomoći iz inostranstva i kredita međunarodnih institucija, rešavanja pitanja prethodno zamrznute imovine Srbije i Crne Gore u inostranstvu itd.</s><s>Tabela 3: Stanje deviznih rezervi u Srbiji i Crnoj Gori (1999-2002, krajem godine) STANJE UKUPNIH DEVIZNIH</s>\n<s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Po podacima Narodne banke Jugoslavije devizne rezerve su u septembru 2002. godine bile pet puta veće od prosječnog tromjesečnog uvoza.</s><s>2.2.6.</s><s>Spoljna zaduženost</s>\n<s>Srbija i Crna Gora spadaju u red visoko zaduženih država.</s><s>Najgora situacija je bila krajem 2000. godine kada je ukupan spoljni dug iznosio oko 11,5 milijardi USD, što je predstavljalo 143 % procijenjenog bruto domaćeg proizvoda i 453 % izvoza proizvoda i usluga.</s>\n<s>Tabela 4: Stanje duga Srbije i Crne Gore prema inostranstvu (procijenjeni podaci na dan 30. septembra 2002. godine), milioni USD Kreditor</s>\n<s>1 Dug prema Pariskom klubu povjerilaca konsolidovan je i utvrđeni su modeli za otplatu duga.</s><s>Sa većinom zemalja potpisan je bilateralni sporazum, osim sa Danskom, Švedskom i Rusijom sa kojima je sporazum samo parafiran, dok sa Italijom i Japanom bilateralni pregovori još nisu završeni.</s><s>Za Finsku je uzet podatak inokreditora; sporan je iznos, kao i struktura duga.</s><s>2 Redovna i zatezna kamata obračunate su u skladu sa originalnim ugovorima.</s><s>3 Isključen dug otkupljen od strane Narodne banke Jugoslavije i drugih jugoslovenskih lica.</s><s>4 Uključen kredit od 5,5 mln USD po glavnici.</s><s>Povjerilac po ovom kreditu više nije Međunarodna investiciona banka, Moskva nego PFHC Establishment, Lihtenštajn.</s><s>5 Uključene obaveze za uvoz nafte i gasa (gotovinski poslovi), koje je MMF prikazao u okviru spoljneg duga SR Jugoslavije i koje iznose oko 510 miliona USD.</s>\n<s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Kao rezultat činjenice da se spoljni dug godinama nije otplaćivao (zbog izopštenosti SR Jugoslavije iz međunarodne zajednice), oko 85 % ukupne vrijednosti predstavljaju zaostale obaveze.</s><s>Nove vlasti u Srbiji i Crnoj Gori naišle su na razumijevanje u međunarodnoj zajednici u smislu otpisivanja dijela duga koji je garantovala prethodna vlast.</s><s>Najveći uspjeh u otpisivanju duga jeste potpisivanje aranžmana o otpisu 66 % duga prema Pariskom klubu kreditora.</s><s>Takođe, vode se pregovori da se otpiše isti iznos duga i prema Londonskom klubu (IMF, 2002, str.28).</s><s>2.2.7.</s><s>Trgovinska razmjena sa inostranstvom Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sankcije UN, NATO bombardovanje i unutrašnje ekonomske slabosti su osnovni razlozi zbog kojih je robna razmjena Srbije i Crne Gore sa inostranstvom na mnogo nižem nivou nego što je bila 1990. godine (slika 2).</s><s>Vjerovatno najveći ekonomski problem Srbije i Crne Gore je rastući deficit spoljnotrgovinskog bilansa.</s><s>Vrijednost robnog izvoza u 2002. godini je upola manja od onoga što se izvozilo, recimo u 1991. godini kada je vrijednost izvoza iznosila 4,7 milijardi USD, dok je uvoz prevazišao onaj iz 1991. godine (5,5 milijardi USD).</s><s>Po tome, deficit spoljne trgovine u 2002. je bio skoro pet puta veći od onog iz 1991., a učešće izvoza u uvozu samo 38 % (cjelokupnim izvozom se u 2002. godini ne može pokriti čak ni uvoz robe široke potrošnje koji je npr. za 400 miliona USD veći od uvoza sirovina i reprodukcionog materijala) (Savezni zavod za statistiku).</s><s>Slika 2: Kretanje robne razmjene Srbije i Crne Gore sa inostranstvom, 1990-2001, milioni USD</s>\n<s>Izvor: Jovičić, Zdravković, Mitrović, 2001, str.5. 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Daleke 1991. godine robni deficit je iznosio \"samo\" 800 miliona USD5.</s><s>Robni deficit je u 2002. godini povećan za oko 1,07 milijardi USD ili za oko 38 % (tabela 5) 6. Najveći dio deficita se pokriva sa inostranim donacijama i kreditima, kao i iz prihoda građana iz inostranstva, uključujući i trošenje devizne štednje građana (podaci Narodne banke Jugoslavije).</s><s>Takođe, u 2002. imamo po prvi put i značajnije učešće stranih direktnih investicija.</s>\n<s>Najznačajniji spoljnotrgovinski partneri Srbije i Crne Gore su Italija i Bosna i Hercegovina u izvozu odnosno Rusija i Njemačka u uvozu Štabela 6 i slika 7 (str. 48)Ć. Najznačajniji porast izvoza u 2002., relativno gledajući u odnosu na 2001., ostvaren je u razmjeni sa Slovenijom, dok je najveći porast uvoza u istom periodu ostvaren iz Švedske 5 U 1990. godini Srbija i Crna Gora su uvezle robu za rekordnih 7,5 milijardi USD, ali je i izvoz bio rekordan sa vrijednošću od 5,8 milijardi USD.</s><s>Te godine je učešće uvoza robe široke potrošnje u ukupnom uvozu iznosilo 23,5 % a uvoza opreme 13 %.</s><s>U 2002. godini učešće uvoza robe široke potrošnje u ukupnom uvozu je oko 46 % a uvoza opreme 12 % (procjena Saveznog zavoda za statistiku).</s><s>6 Prikaz platnog bilansa Crne Gore pogledati u prilogu A (tabela 2A).</s><s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori (Slovenija na drugom mjestu).</s><s>Iz tih podataka je vidljivo da Slovenija predstavlja spoljnotrgovinskog partnera Srbije i Crne Gore sa kojim se ostvaruje najveći porast robne razmjene.</s><s>Pri tome se iz Slovenije uvoze većinom proizvodi visokog stepena prerade dok se u Sloveniju izvoze uglavnom primarni proizvodi.</s><s>Tabela 6: Najznačajnije zemlje u robnom izvozu Srbije i Crne Gore, 2001-2002, milioni USD</s>\n<s>Gledano po privrednim granama, najveće učešće u robnoj razmjeni (2002. godina) Gledano po proizvodima, najviše se uvoze nafta i naftni derivati, tekstil i automobili; dok se najviše izvoze obojeni metali (aluminijum), povrće i voće (maline) i odjeća.</s>\n<s>Tabela 7: Struktura robne razmjene Srbije i Crne Gore sa inostranstvom po granama, 2001-2002, milioni USD, zaokružene vrijednosti Izvoz</s>\n<s>Može se reći da osnovni uzrok deficita nije visoki uvoz, već prije svega mali izvoz.</s><s>I pored konstantnog rasta izvoza u periodu 2000-2002, stvarni efekti su neznatni: izvoz u 2002. godini bio je manji od ostvarenog u 1997. godini.</s><s>Jedan dio izvoznika u Srbiji smatra 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori da je problem u deviznom kursu.</s><s>Naime, od početka 2001. do kraja 2002. godine cijene na malo su znatno povećane, dok je ukupna korekcija deviznog kursa bila svega oko 5 % (Narodna banka Jugoslavije).</s><s>Međutim, prije će biti da je problem u nedostatku konkurentne proizvodnje.</s><s>Privreda Srbije i Crne Gore je na stranom tržištu nekonkurentna iz nekoliko razloga, od kojih ću navesti samo dva.</s><s>Prvi je neadekvatna struktura preduzeća, što je naslijeđeno još iz bivše Jugoslavije (nema dovoljno specijalizovanih preduzeća).</s><s>Drugo, Srbija i Crna Gora nemaju nekih većih komparativnih prednosti u odnosu na evropsko tržište.</s><s>Recimo, analiza otkrivenih komparativnih prednosti sugeriše da Srbija ima potencijal za rast izvoza poljoprivrednih (povrće i voće) i tekstilnih proizvoda, što je njena nesreća jer je tržište EU upravo ostalo najviše zaštićeno u ove dvije oblasti (OECD, 2002, str. 76).</s><s>Praktično čitav crnogorski izvoz se zasniva na aluminijumu, pa se postavlja pitanje šta će se desiti, recimo, ako dođe do značajnijeg dugoročnijeg pada cijene aluminijuma.</s><s>Ako se izvrši poređenje sa 1989. godinom, na prvi pogled izgleda da su sektori, u kojima je Srbija i Crna Gora imala komparativne prednosti, isti kao i danas a približno je slično i sa onima u kojima nije postojalo komparativnih prednosti (osim životinjskih i biljnih ulja i masti).</s><s>Međutim, u svim konkurentnim sektorima je 1989. godine postojao suficit u razmjeni, dok to danas više nije slučaj.</s><s>Glavna područja SMTK7 u kojima se ispoljavaju komparativne prednosti su obojeni metali, odjeća, povrće i voće, proizvodi od kaučuka i obuća, a glavna područja u kojima Srbija i Crna Gora je nekonkurenta su nafta i naftni derivati, predivo, tkanine i tekstilni proizvodi, gas i drumska 2.2.8.</s><s>Očekivanja</s>\n<s>Na kraju ovog dijela, dao sam prikaz očekivanja u 2003. godini.</s><s>Iz tabele 8 je vidljivo da se očekuje veći rast BDP-a nego što je bio u 2002. godini.</s><s>Takva prognoza se bazira na rastu industrijske proizvodnje, privlačenju većeg iznosa neposrednih stranih investicija i smanjivanju javne potrošnje.</s><s>Takođe, očekuje se da će u izvjesnoj mjeri smanjiti inflacija i budžetski deficit u odnosu na ovu godinu, povećati izvoz a uvoz ostati na približno istom nivou, kao i da će se smanjiti spoljni dug na bazi realizacije otpisa od strane Pariskog kluba i drugih povjerilaca.</s><s>Navedenu prognozu ključnih ekonomskih parametara možda bi bilo i moguće ostvariti kada bi stvari zavisile samo od ekonomije i privrednika.</s><s>Međutim, u Srbiji i Crnoj Gori i dalje politika i političari imaju primat, i to ne samo kada su u pitanju opštedruštveni tokovi, već i kada su u pitanju čisto ekonomski odnosi u društvu.</s><s>Kada dođe do sukoba između pojedinih političkih stranaka, to se odražava na to da oni taj svoj sukob prenose i na odluke koje se tiču ekonomije.</s><s>Pri tome, taj prije svega politički sukob, koji je poslijedica različite političke pripadnosti, se toliko raširi da u pitanje dođe samo ostvarivanje ekonomskih reformi.</s><s>7 Standardna međunarodna trgovinska klasifikacija 8 Detaljnije o promjenama komparativnih prednosti srpskocrnogorskih proizvoda u prilogu A (tabela 3A).</s><s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Tabela 8: Prognoza ključnih ekonomskih parametara Srbije i Crne Gore za 2003. godinu (u %, ako nije drugačije označeno) Ekonomski parametri</s>\n<s>Vlasti u nekoj državi mogu povećati atraktivnost svoje države za privlačenje NSI na način što će stvoriti odgovarajući ambijent za transparentno i tržišno poslovanje.</s><s>Da bi se privukle NSI neophodno je da se odgovarajućim mjerama obezbijedi makroekonomska stabilnost; fizička, finansijska i tehnološka infrastruktura; otvorenost u međunarodnoj trgovini; transparentnost političkog i zakonodavnog ambijenta.</s><s>Naravno, to uključuje i postavljanje odgovarajućih zahtjeva da strani direktni investitor mora ispunjavati određene kriterijume da bi mogao stupiti na domaće tržište.</s><s>U Srbiji i Crnoj Gori su zadnjih godina inicirane političke, ekonomske i administrativne reforme uz značajnu pomoć međunarodne zajednice (u Crnoj Gori od 1998. godine, kada je bila podržana od međunarodne zajednice zbog svog suprostavljajućeg stava prema Slobodanu Miloševiću; u Srbiji od političkih promjena u oktobru 2000. godine).</s><s>Kao rezultat toga investiciona klima se, u velikoj mjeri, popravila i očekuje se da će se i u narednom periodu takav trend nastaviti (EBRD, 2002, str. 10).</s><s>Takođe, OECD u svom izvještaju9 daje pozitivnu ocjenu ekonomskih reformi, uzimajući u obzir prethodni period kada je na vlasti bio Milošević, pri čemu naglašava da su Srbiji i Crnoj Gori prije svega potrebne neposredne strane investicije i povećanje izvoza.</s><s>Agregatno gledano, u 2002. godini je nivo NSI značajno porastao, ali treba naglasiti da je veoma malo novih (greenfield) investicija koje su po OECD-u veoma važne za uspjeh ekonomskih reformi.</s>\n<s>9 Federal Republic of Yugoslavia – Economic Assesment 2002. 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Naročito su impresivni rezultati u donošenju odgovarajućeg zakonodavstva kako bi se stvorio ambijent za funkcionisanje tržišne ekonomije.</s><s>U Srbiji i Crnoj Gori su donešeni visoko praktični zakoni o privatizaciji preduzeća, zamijenjeni stari restriktivni zakoni koji regulišu oblast rada i usvojeni zakoni o stranim ulaganjima koji izjednačuju status domaćih i stranih investitora.</s><s>Zakon o stranim ulaganjima je stupio na snagu u Srbiji u januaru 2002. godine (Službeni list SRJ br. 3/2002) a u Crnoj Gori u novembru 2000. godine (Službeni list CG br. 52/2000).</s><s>Suština ovih zakona je: strano ulaganje može biti u formi osnivanja novog preduzeća ili kupovinom akcija odnosno udjela u postojećem preduzeću; stranom ulagaču može biti data koncesija za korišćenje prirodnog bogastva, dobra u opštoj upotrebi ili za obavljanje djelatnosti od opšteg interesa, u skladu sa zakonom; ulog stranog ulagača može biti u novcu, stvarima, pravima intelektualne svojine, hartijama od vrijednosti i drugim imovinskim pravima; strani ulagač ima nacionalni tretman (isti položaj kao i domaća fizička i pravna lica), uživa punu pravnu sigurnost i i njegova imovina ne može biti predmet ekproprijacije od strane države osim kada je zakonom utvrđen neki javni interes; strani ulagač može, po izmirenju obaveza, slobodno i bez odlaganja transferisati u inostranstvo sva finansijska i druga sredstva u vezi sa stranim ulaganjem; uvoz nove opreme po osnovu uloga stranog ulagača, osim putničkih motornih vozila i automata za zabavu i igre na sreću, oslobođen je plaćanja carina i drugih uvoznih dažbina; strani ulagač može slobodno ulagati u svim ekonomskim oblastima osim što ne može osnovati preduzeće u oblasti proizvodnje i trgovine oružjem kao i onim oblastima koje su zabranjene zakonom.</s>\n<s>Zadnjih godina je učinjeno dosta u liberalizaciji spoljnotrgovinskog poslovanja.</s><s>Potpisani su ili su u pripremi sporazumi o slobodnoj trgovini sa Makedonijom, Rusijom, Albanijom, Bugarskom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Moldavijom, Slovenijom, Rumunijom i Mađarskom.</s>\n<s>Ruda i proizvodni materijali, rezervni djelovi i oprema koja se proizvodi u inostranstvu Ruda i proizvodni materijali, rezervni djelovi i oprema koji se proizvode u zemlji u nedovoljnoj količini Oprema koja se proizvodi u zemlji u dovoljnim količinama Gotovi poljoprivredni i industrijski proizvodi koji se proizvode u zemlji u dovoljnim količinama Potrošački proizvodi, koji mogu da služe kao proizvodni materijal, koji se proizvode u inostranstvu Roba široke potrošnje koje nema dovoljno na tržištu, a direktno utiču na domaći standard Roba široke potrošnje, koja se proizvodi u Srbiji Luksuzna dobra</s>\n<s>Proizvodi sa najvećim stepenom zaštite(dozvole, kvote) Izvor: Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije.</s><s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori U Srbiji je slobodan izvoz i uvoz roba, osim za proizvode koji su neophodni za adekvatno snadbijevanje domaćeg tržišta.</s><s>Prosječna carinska stopa10 je 9,37 %.</s><s>Stope proizvoda imaju stope između 1 % i 10 %).</s><s>Najveće carinske stope se odnose na poljoprivredne proizvode (npr. 24,41 % za meso).</s><s>Izvoznu licencu zahtijeva 94 a uvoznu 142 proizvoda, dok se 34 proizvoda nalazi u režimu izvoznih kvota (izvozne kvote se uglavnom odnose na poljoprivredne proizvode: pšenicu, kukuruz, soju, suncokretovo sjeme, šećer itd).</s><s>U Srbiji postoje zone slobodne trgovine u kojima je moguć uvoz i reeksport proizvoda bez bilo kakvih ograničenja i plaćanja dadžbina (trenutno postoji 12 slobodnih zona koje su locirane u Beogradu, Šapcu, Novom Sadu, Somboru itd).</s><s>Tabela 10: Carinske stope u Crnoj Gori po ekonomskim sektorima (2002) Sektor</s>\n<s>1 Postoje sezonske carinske stope, koje su veće.</s><s>Izvor: Investment Guide for Southeast Europe 2003 – Serbia and Montenegro, str. 121.</s><s>U Crnoj Gori je prosječna carinska stopa11 oko 3 %, što znači da je uvoz znatno liberalniji nego u Srbiji.</s><s>Više od 70 % proizvoda ima carinsku stopu manju od 3 %.</s><s>Manje od 1 % svih uvoznih proizvoda ima carinsku stopu od 10-15 % (tekstil, mašine za pranje veša itd).</s><s>Takođe, postoji sezonska carinska stopa od 20 % koja se primjenjuje za voće i povrće.</s><s>Međutim, određeni proizvodi kao što su: meso, sir, salata, jabuke, kukuruz, motorna ulja, stolarija, neki poluproizvodi od čelika i metala itd.; još uvijek su u režimu kvota koje određuje Vlada Crne Gore.</s><s>Takođe, kao u Srbiji, i u Crnoj Gori postoje slobodne zone (Bar, Kotor itd).</s><s>Interesantno je napomenuti da na robu koja se uvozi u Crnu Goru, a proizvedena je u bivšim republikama SFRJ, može se plaćati carina po stopama utvrđenim carinskim tarifama tih država, ukoliko je to za korisnika povoljnije.</s><s>Kada su pitanju porezi, potpisani su sporazumi sa oko tridesetak zemalja o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.</s>\n<s>10 Podaci o carinskim stopama i ostalim uvozno-izvoznim ograničenjima koje važe u Srbiji preuzeti su od Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije i iz Investment Guide for Southeast Europe 2003 – Serbia and Montenegro.</s>\n<s>11 Podaci o uvozno-izvoznim ograničenjima u Crnoj Gori preuzeti su od Agencije Crne Gore za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja i iz Investment Guide for Southeast Europe 2003 – Serbia and Montenegro.</s>\n<s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori Poreske stope u Srbiji i Crnoj Gori su detaljnije predstavljene u tabeli 11.</s><s>U poslijednjih nekoliko godina je došlo do određenog smanjenja poreskih stopa.</s><s>Međutim, u cilju povećanja privlačnosti za strane investitore, neophodno je izvršiti dodatna smanjenja i prilagođavanja kao i obezbijediti ostale fiskalne podsticaje (npr. oslobođenja od plaćanja poreza za određene aktivnosti i za određeni vremenski period).</s><s>Pored poreza, za određene vrste proizvoda naplaćuju se i akcize.</s><s>U Srbiji akcizama se oporezuju derivati nafte, duvan, alkohol, osvježavajuća bezalkoholna pića, kafa, so za ishranu i luksuzni proizvodi.</s><s>U Crnoj Gori akcizama se oporezuju alkohol, duvan, mineralna ulja i njihovi derivati i luksuzni proizvodi.</s><s>Tabela 11: Odabrane poreske stope u Srbiji i Crnoj Gori (%, 2002) Porezi</s>\n<s>1 Na osnovu proklamovanog cilja da Srbija postane poresko najatraktivnija zemlja regiona interesantno je napomenuti da se u okviru poreske reforme planira smanjenje poreza na dobit preduzeća na 14 % kao i da se oslobodi deset godina plaćanja poreza na dobit preduzeće koje uloži najmanje 10 miliona € i zaposli najmanje 100 radnika.</s>\n<s>4 Od januara 2004. godine očekuje se uvođenje poreza na dodatnu vrijednost.</s><s>100.000 €.</s><s>Novoosnovano pravno lice u nerazvijenim opštinama se oslobađa plaćanja poreza na dobit za prve tri godine.</s>\n<s>6 Dodatno se plaćaju doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje 24 %, za zdravstveno osiguranje 15 %, za osiguranje od nezaposlenosti 1 % i naknada za korišćenje komunalnih dobara 2 %.</s><s>7 U zavisnosti od visine dohotka.</s>\n<s>8 Odnosno 8 % za određene proizvode.</s><s>U toku 2003. godine očekuje se uvođenje poreza na dodatnu vrijednost po stopi od 17 % uz oslobođenja.</s><s>Izvor: Ministarstvo finansija i ekonomije Republike Srbije, Agencija Crne Gore za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja i Investment Guide for Southeast Europe 2003 – Serbia and Montenegro.</s><s>U budžetskoj politici se preporučuje reforma koja će javnu potrošnju dovesti u ravan sa ekonomskom snagom zemlje.</s><s>Javna potrošnja u Srbiji i Crnoj Gori odgovara potrošnji nekih država čiji je BDP po stanovniku skoro dvostruko ili trostruko veći (Češka, Poljska).</s><s>Tu se, prije svega, preporučuje smanjenje potrošnje u sektorima kao što su vojska, policija i administracija.</s><s>Npr. Srbija troši 4 % svog BDP-a na vojsku, što je više nego dvostruko od prosjeka u EU12.</s>\n<s>Postupak privatizacije u Srbiji (podaci Agencije za privatizaciju Republike Srbije) se zasniva na većinskoj prodaji kapitala putem metoda tendera i aukcije (do 70 % kapitala), besplatnoj podjeli manjinskog dijela (do preostalih 30 %) i prestrukturiranju preduzeća za koja se pretpostavlja da ne mogu biti prodata u sadašnjem stanju.</s><s>Koncept je zasnovan na javnosti, konkurentnosti i, što je vrlo bitno za privatizaciju, na obaveznosti i oročenosti sva pravna lica u društvenom vlasništvu se moraju privatizovati do juna 2005. godine.</s><s>Privatizacioni program Republike Srbije obuhvata tri kategorije društvenih preduzeća: (1) više od 70 velikih preduzeća spremnih za privatizaciju uz posredovanje renomiranih međunarodnih investicionih banaka; (2) oko 6.000 malih i srednjih društvenih preduzeća, koja će biti predmet javne aukcije i (3) oko 45 velikih nesolventnih preduzeća, najčešće opterećenih dugovima, velikim brojem zavisnih preduzeća i radnika, kojima je potrebno finansijsko i korporativno prestrukturiranje prije nego što budu ponuđena za privatizacijsku prodaju.</s><s>Najveći problem predstavlja treća kategorija preduzeća u kojima je zaposleno oko 160.000 radnika, što predstavlja oko 20 % ukupno zaposlenih u industriji.</s><s>Procijenjeno je da će oko 60.000 od ovog broja radnika biti višak (zbog toga su urađeni i specijalni socijalni programi).</s><s>OECD (2002) preporučuje ubrzanje privatizacije, naročito aukcijske.</s><s>Takođe se ukazuje na određene nejasnoće kriterijuma na tenderima (kritikuje se prisustvo više od jednog kriterijuma i tajnost njihovog ponderisanja, jer to može da dovede u pitanje samu pravičnost u odlučivanju).</s><s>Nije jasno šta će se desiti sa preduzećima koja ne nađu kupca.</s><s>Kritikuje se odsustvo investicionih fondova u Srbiji, jasnih berzanskih procedura za promet akcija, a najviše se kritikuje odsustvo procedura za likvidaciju i bankrot preduzeća (to je bitno, jer su do sada privatizovana uglavnom bolje stojeća preduzeća, što ne riješava pitanje položaja firmi koje niko neće da kupi).</s><s>Crna Gora se opredijelila za nešto drugačiji model privatizacije od Srbije.</s><s>Metodi privatizacije koji se koriste u Crnoj Gori su13: zamjena akcija za privatizacione vaučere (masovna vaučerska privatizacija), izdavanje akcija zaposlenima, prodaja akcija i poslovne aktive putem tendera, aukcija i tzv. batch sale14 metodom, prodaja akcija na berzi i zamjena duga za akcije.</s><s>Do sada je privatizovano 55 % ukupnog kapitala, pri čemu je kontrolni paket sačuvan u 19 preduzeća za strateškog partnera15.</s><s>Ono što je osnovna razlika u odnosu na proces privatizacije u Srbiji jeste postojanje masovne vaučerske privatizacije i privatizacionih fondova.</s><s>Od ukupno 221 preduzeća, koja su učestvovala u vaučerskoj privatizaciji, privatizacioni fondovi imaju imaju akcije u više od 150 preduzeća.</s><s>Oko 120.000 građana je neposredno uložilo vaučere u preduzeća, dok je većina, njih oko 280.000, uložilo vaučere u neki od šest privatizaciono-investicionih fondova (Bojčić, 2002, 13 Savjet za privatizaciju Crne Gore</s>\n<s>14 Batch sale metoda je kombinacija dva metoda privatizacije – prodaje akcija preduzeća i dokapitalizacije.</s><s>Kupac kupuje manjinski paket akcija u preduzeću.</s><s>Ako ispuni predloženi investicioni i biznis plan onda stiče pravo da dođe do novoemitovanih akcija tog preduzeća, koje su prethodno deponovane kod Savjeta za privatizaciju.</s><s>Iznos novoemitovanih akcija zajedno sa manjinskim paketom već kupljenih akcija daje iznos koji je veći ili jednak 51 % ukupnog akcijskog kapitala preduzeća (Savjet za privatizaciju Crne Gore).</s><s>15 Pogledati prilog A (tabela 6A).</s>\n<s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori str. 47).</s><s>Trgovina sa akcijama na dvije berze je simbolična, a osnovni uzrok tome je nerealno visoka cijena po kojoj se ne isplati kupovati akcije crnogorskih preduzeća, koja su većinom u lošem stanju.</s><s>Inostrani investitori, ako je suditi po dosadašnjim pokazateljima, nisu bili previše zainteresovani za kupovinu akcija na berzama kao ni za učešće na raspisanim tenderima (izuzetak Jugopetrol).</s><s>Crna Gora će na tenderima ponuditi svoja najveća preduzeća: Telekom Crne gore, prerađivački dio Kombinata Aluminijuma, Željezaru Nikšić, Duvanski Kombinat Podgorica, drvnu industriju Gornji Ibar Rožaje, hotele itd. (većina ovih preduzeća je već neuspješno nuđena na tenderima).</s><s>2.3.5.</s><s>Srednja i mala preduzeća (SMP)</s>\n<s>Sektor preduzetništva ne pokazuje znake oživljavanja.</s><s>Vlasti su preduzele neke dobre korake kada su počele da suzbijaju crno tržište i ukidaju povlastice i pomoć preduzećima.</s><s>Međutim, to nije dovelo do oživljavanja proizvodnje kod manjih preduzeća, jer su ona bila prinuđena da se preorijentišu u pogledu pristupa do likvidnih sredstava, odnosno na rad u novim uslovima.</s><s>Uspostavljene su agencije koje će pomoći SMP, ali bilo bi još bolje kada bi se i smanjile administrativne prepreke za poslovanje malih firmi.</s><s>Najveći problemi sa kojima se suočavaju SMP su: mala kupovna moć stanovništva, pristup obrazovanom radnom kapitalu i kreditima, visoki troškovi poslovanja, visoki porezi, nedovoljan investicioni kapital itd.</s><s>Praktično i nema novih preduzeća, već se uglavnom radi o preduzećima koja su osnovana početkom devedesetih godina i koja su se u vremenima ekonomskog kolapsa prilagodila na nelegalan način poslovanja.</s><s>Vremenom su stečene određene navike kojih se teško osloboditi.</s><s>To je i razlog zašto nema novih ideja 2.3.6.</s><s>Korupcija</s>\n<s>Jedan od najvećih društvenih problema jeste korupcija.</s><s>Korupcija predstavlja zloupotrebu javne moći u cilju sticanja privatnog profita.</s><s>Područja koja su najizloženija korupciji su javne nabavke, parcelizacija zemljišta, prikupljanje poreza, imenovanja i zaposlenja (okrugli sto Korupcija i antikorupcija u Crnoj Gori, februar 2001).</s><s>Najvažniji faktori koji utiču na korupciju u Srbiji i Crnoj Gori su: male plate službenika, težnja ljudi na vlasti da se obogate, moralna kriza u periodu tranzicije i neodgovarajuće zakonodavstvo (Istraživanje Centra za proučavanje alternativa Beograd, februar 2002).</s><s>Srbija i Crna Gora su 2000.godine po korupciji bile druga po redu najgore rangirana država na svijetu od njih ukupno 90 (Transparency Internationalžs 2000 Corruption Perceptions Index).</s><s>Prema istraživanju Centra za Liberalno Demokratske Studije, koje se odnosi na Srbiju, oko 75 % direktora u državnim preduzećima i oko 78 % carinika su podložni korupciji.</s><s>Po tom istraživanju je korupcija kao problem, po važnosti, na četvrtom mjestu (12 %) iza Zbog toga se javila potreba za snažnom borbom protiv korupcije što je rezultiralo između 2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori ostaloga uvođenjem poreza na ekstra profit i ekstra imovinu u Srbiji u junu 2001. godine (primjenjuje se na preduzeća i pojedince koji su se obogatili zahvaljujući datim privilegijama od prethodnog režima), hapšenjima nekih funkcionera i osnivanjem centara za obuku u borbi protiv korupcije.</s><s>Takođe, i u Crnoj Gori su formirani timovi za borbu protiv korupcije.</s>\n<s>Potencijalni strani investitori, koji bi željeli da kupe neko preduzeće ili imovinu u Srbiji i Crnoj Gori, mogu se susresti sa problemom neriješenog vlasničkog statusa tog preduzeća ili imovine.</s><s>Naime, nakon drugog svjetskog rata komunističke vlasti su većinom na nasilan način nacionalizovale dio privatne imovine kako bi se ona ravnomjerno raspodjelila među stanovništvom i izgradila društvena preduzeća.</s><s>U devedesetim godinama, sa dolaskom novih vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, priznato je da je učinjena nepravda prethodnim vlasnicima i proklamovana namjera da im se vrati oduzeta imovina.</s><s>Međutim, veoma je malo učinjeno na ispravljanju nepravde (recimo, u Crnoj Gori je vraćen dio imovine na kojoj nije bilo ništa kasnije izgrađeno).</s><s>Vlasti u Srbiji i Crnoj Gori su ocijenile da ne bi bile odmah sposobne da vrate toliku ogromnu imovinu, već su na sebe preuzele obavezu da će nakon prodaje preduzeća isplatiti odgovarajući dio starim vlasnicima (ukoliko se utvrdi da su vlasnici) odnosno ponudile im neke druge oblike rešavanja problema (kao što su obveznice stare devizne štednje).</s><s>Recimo, u Srbiji samo 5 % od vrijednosti prodatih firmi u postupku privatizacije ide u fond iz koga će se obeštećivati vlasnici čija je imovina oduzeta.</s><s>To je izazvalo revolte starih vlasnika16.</s><s>Takođe smo imali njihove proteste i u Crnoj gori prilikom odluka države da proda određene hotele na primorju.</s>\n<s>Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku Srbija i Crna Gora obuhvataju teritoriju površine 102.173 km2 Šod toga Srbija 88.361 km2 (uključujući Kosovo čija je površina 10.887 km2) a Crna Gora 13.812 km2 Ć. U Srbiji prema popisu iz 2002. godine živi 7.478.820 ljudi (podaci bez Kosova); većina ljudi je skoncentrisana u glavnom gradu Beogradu (1.574.050) i nekim gradovima srednje veličine kao što su Novi Sad, Niš, Kragujevac i Subotica.</s><s>U Crnoj Gori ima oko 660.000 stanovnika (zadnji popis je održan 1991. godine) od čega gro ljudi živi u glavnom gradu Podgorici (159.000), Nikšiću i Bijelom Polju.</s><s>Prema nekim procjenama na Kosovu živi oko 2.300.000 stanovnika.</s><s>Građani Srbije i Crne Gore su odani tradiciji, običajima i porodici, veoma su 16 Primjer iz Srbije: Na aukcijskoj prodaji 70 % društvenog kapitala preduzeća Vinožupa u Aleksandrovcu predstavnik Lige za zaštitu privatne svojine iz istog mjesta hladno je stao pred potencijalnog kupca, rekao mu da ta firma ima stare vlasnike i spustio na sto dokumentaciju koja to dokazuje.</s><s>Međutim, novog kupca to nije mnogo interesovalo i da ako bude kakvih problema da će to država riješiti jer mu sigurnost kupovine garantuje Zakon o privatizaciji (Jovanov, 19 novembar 2002).</s><s>2. Analiza makroekonomske situacije u Srbiji i Crnoj Gori komunikativni i gostoljubivi.</s><s>Osnovna religija je pravoslavna, zastupljeni su još i muslimani i katolici.</s><s>Zvaničan jezik je srpski, u upotrebi su dva pisma latinica i ćirilica.</s><s>Stopa nataliteta je 12,0 na 1000 stanovnika, stopa mortaliteta je 11,0 na 1000 stanovnika iz čega slijedi da je stopa priraštaja 1,6 na 1000 stanovnika.</s><s>Prosječna starost stanovništva je oko 37 godina.</s><s>Stopa pismenosti je oko 90 %.</s><s>Što se tiče obrazovne strukture: u Crnoj Gori imamo 8,3 % visokoobrazovanih, 35 % sa srednjom školom, 29 % sa osnovnom i 24 % bez osnovne škole; u Srbiji imamo 9,7 % visokobrazovanih, 32,2 % sa srednjom školom, 25,2 % sa osnovnom školom i 32,9 % bez osnovne škole (podaci za Srbiju su iz 1991. godine).</s><s>U Srbiji i Crnoj Gori je oko 550.000 izbjeglih lica sa prostora bivše Jugoslavije.</s><s>2.3.9.</s><s>Prednosti i nedostaci srpskocrnogorske ekonomije za priliv NSI Od prednosti srpskocrnogorske ekonomije, koje bi se mogle izdvojiti i koje bi bile interesantne za potencijalnog stranog direktnog investitora, navodim slijedeće: Veliki broj preduzeća će biti ponuđen za prodaju u procesu privatizacije; Relativno veliko tržište sa rastućom potražnjom; Sa zaključivanjem ugovora o slobodnoj trgovini, stvaranje regionalnog tržišta u Jugoistočnoj Evropi od preko 50 miliona ljudi;</s>\n<s>Komparativne prednosti u određenim sektorima kao što su poljoprivreda, transport, turizam i neke grane prerađivačke djelatnosti; Liberalizovano spoljno i unutrašnje poslovanje (carine, porezi, birokratija itd); Kvalifikovana i jeftina radna snaga itd.</s><s>Takođe, navodim i određene moguće prepreke za priliv neposrednih stranih investicija:</s>\n<s>Politički rizik (neriješen status Kosova, problem saradnje sa Međunarodnim tribunalom u Hagu, još uvijek nedovoljno definisani odnosi između Srbije i Crne Visok stepen korupcije;</s>\n<s>Neriješeno pitanje nacionalizovane imovine; Visoko učešće sive ekonomije u privrednim zbivanjima;</s>\n<s>Neposredne strane investicije (NSI), kao dio međunarodnih tokova kapitala, u poslijednjih dvadesetak godina bilježe izuzetan rast.</s><s>Takav trend je, takođe, karakterističan i za evropske tranzicione države od početka devedesetih godina, kada su se ove države usmjerile u transformisanje svojih privreda.</s><s>U nastavku ću pokušati da pobliže objasnim šta se podrazumijeva pod NSI, koji su motivi koji ih pokreću, koji su osnovni načini na koje se one ostvaruju kao i koje su determinante njihovog privlačenja.</s><s>Analiza NSI u tranzicionim evropskim državama ima za cilj da utvrdi u kojoj mjeri NSI predstavljaju pozitivan faktor u prestrukturiranju tranzicionih privreda i kakva su dosadašnja iskustva.</s><s>3.1.</s><s>Definicija i vrste NSI</s>\n<s>Koristeći preporuke Međunarodnog monetarnog fonda (Balance of Payment Manual, Fifth Edition) i OECD-a (Benchmark Definition of Foregn Direct Investment, Third Edition), navodim neke osnovne međunarodne standarde koji su povezani sa stranim direktnim investicijama.</s>\n<s>Neposredne strane investicije su kategorija međunarodnih investicija koja odražava činjenicu da rezident jedne ekonomije ima trajni interes u preduzeću rezidentu druge ekonomije.</s><s>Trajni interes podrazumijeva da postoji dugoročni odnos između direktnog investitora i preduzeća u drugoj ekonomiji kao i značajan stepen uticaja direktnog investitora na menadžment tog preduzeća.</s><s>Strane direktne investicije ne podrazumijevaju samo inicijalnu transakciju već i sve kasnije transakcije između direktnog investitora i preduzeća u drugoj ekonomiji kao i svih eventualnih podružnica.</s><s>Direktan strani investitor se definiše kao fizička osoba, inkorporirano ili neinkorporirano javno ili privatno preduzeće, vlada, grupa povezanih pojedinaca ili grupa povezanih inkorporiranih ili neinkorporiranih preduzeća koji imaju preduzeće u državi koja nije država direktnog investitora (preduzeće direktnog investitora).</s><s>Preduzeće koje je predmet stranog direktnog ulaganja je ono preduzeće u kome direktni investitor, koji je rezident druge države, ima 10 % ili više običnih akcija ili glasačkog prava (za inkorporirana preduzeća) odnosno ekvivalent toga za neinkorporirana preduzeća.</s><s>Vlasništvo 10 % ili više je u stvari razgraničenje da bi se moglo govoriti o postojanju direktne investicije.</s><s>Efektivan glas u upravljanju (effective voice in management) koji je dokazan sa najmanje 10-procentnim vlasništvom, predstavlja činjenicu da direktni investitor može uticati ili učestvovati u upravljanju preduzećem; apsolutna kontrola od strane stranog investitora se ne zahtijeva.</s><s>Takvo preduzeće može biti subsidiary (filijala, podružnica), associate (mješovito preduzeće; udruženo preduzeće) i branch (neinkorporirano preduzeće)17.</s>\n<s>Tokovi (flows) stranih direktnih investicija se sastoje od tri osnovne komponente: vlasničkog (equity) kapitala: sastoji se od vlasništva u branches, svih udjela u subsidiaries i associates (osim neparticipirajućim prioritetnim akcijama koje se tretiraju kao dužničke hartije od vrijednosti i koje su uključene u ostali direktno investirani kapital) kao i od drugog kapitala kao što su nabavljene mašine itd. reivestirani prihodi (reinvested earnings): koji se sastoje od udjela stranog direktnog investitora u prihodima koji nisu distribuirani nekom drugom kao npr. dividende.</s><s>Ostali direktno investirani kapital (other direct investment capital) ili dužničke transakcije unutar kompanije, koje pokrivaju zaduživanje ili davanje u kredit uključujući i dužničke hartije od vrijednosti i trgovinske kredite, između direktnog stranog investitora i preduzeća kao i između dva preduzeća koja imaju istog stranog investitora.</s>\n<s>Međunarodni monetarni fond preporučuje da pozicija stranih direktnih investicija treba biti bilježena na osnovu teritorijalnog (directional) principa koji uzima u obzir status preduzeća: država stranog direktnog investitora bilježi sve kapitalne transakcije sa preduzećem u inostranstvu kao izlazne direktne investicije (outward; direct investment made abroad); država u kojoj se nalazi preduzeće koje je predmet stranog direktnog ulaganja registruje sve kapitalne transakcije sa stranim direktnim investitorom kao ulazne strane direktne investicije (inward; direct investment in the reporting economy).</s><s>3.2.</s><s>Teorija NSI</s>\n<s>U suštini, teorija neposrednih stranih investicija (NSI) pokušava odgovoriti na pitanje zašto firme žele da proizvode na lokacijama u inostranstvu (gdje domaća preduzeća bolje poznaju domaće tržište, preference potrošača i poslovne običaje) umjesto da tamo izvoze ili da sklapaju licencne i druge ugovore sa domaćim preduzećima.</s><s>Dunning (1994) smatra da moraju postojati najmanje tri uslova da bi se preduzeće odlučilo na NSI (OLI teorija).</s><s>Prvo, preduzeće mora imati u svome vlasništvu neku imovinu ili sposobnost koja mu daje prednost u odnosu na druge firme (ownership advantage); inače, neće biti stanju da pokrije dodatne troškove poslovanja u inostranstvu kao što su npr. administrativni i poreski troškovi ili upoznavanje preferenci potrošača što bi ga učinilo nekonkurentnim u odnosu na domaća preduzeća.</s><s>Drugo je internalization, za preduzeće mora biti profitabilnije da samostalno koristi svoju speficičnu imovinu nego da je proda ili daje na lizing i licencira nekim drugim preduzećima (npr. specifična imovina preduzeća može biti njena robna marka ili tehnologija, koju želi da zadrži samo za sebe umjesto da je licencira u strahu da ta imovina ne bi bila prekopirana od konkurenata).</s><s>Treće, mora biti profitabilnije da se ove pomenute prednosti koriste u kombinaciji sa makar nekim faktorskim inputima koji su locirani na tom stranom tržištu (locational advantage); inače, strano tržište bi se opsluživalo isključivo kroz izvoz.</s>\n<s>Može se reći da postoje dva osnovna razloga zašto preduzeće postaje multinacionalno (Shatz, Venables, 2000).</s><s>Prvi razlog je da preduzeće bolje opslužuje neko strano tržište time što će tamo opredijeliti svoju NSI (to su horizontal ili market-seeking NSI); motiv je u smanjenju troškova (kao što su carine ili transportni troškovi) ili u želji da se postane konkurentiji u nekom drugom smislu (npr. da bi se brže i adekvatnije reagovalo na promjenu preferenci lokalnih potrošača).</s><s>Drugi razlog je traženje jeftinijih resursa (vertical ili production cost-minimizing NSI); motiv je u jeftinijim sirovinama, radnoj snazi ili poluproizvodima.</s><s>Vertikalne NSI su uglavnom izvozno orjentisane i to, prije svega, na tržište matičnog preduzeća.</s>\n<s>Determinante odnosno faktori koji utiču na privlačenje NSI u neku državu su Veličina domaćeg tržišta (broj stanovnika, bruto domaći proizvod itd) ; Troškovi ekonomske udaljenosti (transportni troškovi); Efekti aglomerizacije (faktori koji doprinose aglomerizacionim efektima su stanje lokalne infrastrukture, stepen industralizacije i veličina stanja postojećih NSI); Troškovi proizvodnih faktora (radna snaga, kapital, zemlja); Fiskalno stimulisanje NSI (porezi i drugo); Poslovna/investiciona klima (propisi, birokratija, nezavisnost sudstva, zaštita imovinskih prava, politička i makroekonomska stabilnost itd.) i Trgovinske barijere/otvorenost (carine i liberalizacija trgovine).</s><s>U World Investment Report 1998 navode se detaljnije faktori lokalne ekonomije koji utiču na privlačenje i visinu NSI u nekoj državi.</s><s>Faktori se dijele u tri grupe: ekonomske determinante, ekonomsko-politički okvir i podrška preduzećima od strane države (slika 3).</s><s>U World Investment Report 2002 je predstavljen tzv. UNCTAD Inward FDI Potential Index, kojim se želi izmjeriti potencijal država da privlače NSI.</s><s>Međutim, nije moguće na osnovu dostupnih podataka obuhvatiti sve faktore koji utiču na privlačenje NSI a koji su dati u slici 3. Teško je izmjeriti društvene, političke i institucionalne faktore (npr. teško je sagledati koliko su efikasne politike koje su se primijenile).</s><s>Takođe, mnoge ekonomske i faktore konkurentnosti je teško utvrditi (npr. kvalifikacije neophodne za proizvodnju).</s><s>Slični problemi postoje u komparacijama tehnoloških mogućnosti infrastrukture.</s><s>Zbog svega navedenog se za izračun navedenog indeksa koriste samo slijedeći faktori: stopa rasta BDP-a, BDP po stanovniku, učešće izvoza u BDP-u, broj telefonskih linija na 1.000 stanovnika, upotreba komercijalne energije po stanovniku, učešće troškova za I&R u bruto nacionalnom dohotku, učešće studenata u populaciji i country rizik Šnajbolje plasirana evropska tranziciona država u World Investment Report 2002 je bila Slovenija (31. 3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>3.3.</s><s>NSI kao dio svjetskih tokova kapitala Međunarodni tokovi kapitala se dijele na one iz javnih izvora Š1) zvanična razvojna pomoć (pokloni i koncesioni krediti) i 2) ostale javno razvojne finansijeĆ i iz privatnih izvora Š1) vlasnički izvori (NSI i portfolio investicije) i 2) dužnički izvori (krediti komercijalnih banaka, obveznice i drugo)Ć (Mrak, 2002a, str. 556).</s><s>Neposredne strane investicije spadaju u finansijski dio kapitalno-finansijskog računa u platnom bilansu.</s><s>Suštinska karakteristika, koja ih razlikuje od portfolio investicija i drugih međunarodnih tokova kapitala, je element aktivne uloge stranog investitora odnosno njegova namjera da sa trajnim vlasničkim učešćem u preduzeću dobije nadzor nad tim preduzećem i sudjeluje u njegovom upravljanju.</s><s>Portfolio investicije zanima, prije svega, dobit od uloženog kapitala a ne učestvovanje u upravljanju i takve investicije su većinom kratkoročnije prirode.</s><s>Portfolio investicije uključuju vlasničke (npr. akcije) i dužničke (npr.obveznice, instrumenti tržišta novca, finansijski derivati kao što su opcije) hartije od vrijednosti.</s><s>Neposredne strane investicije su predstavljale najstabilniji element međunarodnih tokova kapitala u regionu Istočne Evrope, što se dalo naročito primijetiti posle finansijske krize u Rusiji iz 1997. godine (veliki pad portfolio investicija).</s><s>Neposredne strane investicije se mogu ostvarivati kroz osnivanje potpuno novog preduzeća (tzv. greenfield investicije) ili kroz kupovinu cijelog ili dijela preduzeća kroz združivanje ili preuzimanje ŠZ&P-Mergers and Acquisitions (M&A)Ć. U zadnjim godinama su Z&P predstavljale najveći dio svjetskih NSI.</s><s>Međutim, NSI ne treba izjednačavati sa Z&P jer ove mogu uključivati i poslove u kojima investitor posjeduje manje od 10 % u vlasništvu a takođe i zato što ne uključuju nove (greenfield) investicije.</s><s>Tabela 12: Prilivi NSI po grupama država i Srbiji i Crnoj Gori, 1992-2001 (millijarde USD) Godina</s>\n<s>Rast svjetskih NSI u zadnjim godinama je bio izuzetan što je doprinijelo da dođe do povećanja internacionalizacije proizvodnje i potrošnje proizvoda i usluga.</s><s>Vrijednost svjetskih NSI (inward) je dostigla rekord u 2000. godini sa 1.500 milijardi USD, što predstavlja ogroman skok sa 170 milijardi USD u 1992. godini (UNCTAD).</s><s>U 1980. godini, stanje (stock) NSI je reprezentovalo oko 5 % svjetskog BDP-a, krajem devedesetih se ovaj procenat utrostručio na oko 17 % (WIR 2001).</s><s>Po podacima UNCTAD-a krajem 3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>2000. godine oko 60.000 matičnih kompanija je bilo širom svijeta ustanovilo preko 50.000 podružnica u državama koje nisu njihove, sa iznosom stanja NSI od oko 4.000 milijardi USD.</s><s>Procijenjeno je da su ove njihove podružnice generisale tako ukupni proizvod od preko 2.600 milijardi USD i zapošljavale preko 35 miliona radnika u lokalnim ekonomijama.</s><s>Članice EU su kolektivno najveći izvor NSI a zatim SAD.</s><s>Kada je riječ o načinima ulaska NSI, treba istaći da Z&P sve više dobijaju na značaju (izuzetak 2002.), dok se smanjuje značaj novih investicija.</s><s>U periodu od 1980. do 1999. godine, vrijednost Z&P se godišnje povećavala prosječno za 42 %, dostižući nivo od 3.460 milijardi USD u 2000. godini (WIR 2000).</s><s>Gotovo četiri petine svih NSI je u stvari ostvareno sa Z&P. Pri tome, ne samo velike i poznate multinacionalke već, takođe, mala i srednja preduzeća su postala aktivnija u prekograničnim Z&P. Trećina međunarodnih akvizicija ima vrijednost manju od 100 miliona USD, dok je 3 % čak ispod 1 miliona USD.</s><s>Iako se Z&P obično kao izraz zajedno koriste, u stvari većina Z&P se odnosi na preuzimanje (Acquisition).</s><s>Slika 4: Svjetski tokovi NSI 1993-2001 po grupama država, milijarde USD 200</s>\n<s>Većina kapitalnih tokova u kojima su uključene Z&P se dešava između razvijenih država.</s><s>Početkom 2000. godine, učešće država u razvoju u vrijednosti Z&P je bilo oko 10 %.</s><s>Dvije trećine tokova NSI u države u razvoju se odnosi na nove (greenfield) investicije, pri čemu postoje značajne regionalne razlike (udio Z&P u NSI u Latinskoj Americi je oko (WIR 2001).</s><s>Iako u državama u razvoju dominiraju nove investicije, u zadnjim godinama, prije svega zbog procesa privatizacije, Z&P postaju značajan način ostvarivanja NSI.</s><s>Sektorska distribucija prekograničnih Z&P se, takođe, promijenila.</s><s>Dok je na početku devedesetih većina međunarodnih Z&P se odnosila na prerađivačke djelatnosti, u 2000. godini je tercijalni sektor odnosno sektor usluga ostvario najveći dio svih prekograničnih Z&P (naročito finansije, poslovne usluge, transport, skladištenje i telekomunikacije).</s><s>U 3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>Izvor: UNCTAD FDI Database. prerađivačkim djelatnostima se industrija hrane, pića i duvana kao i ugalj, nafta i nuklearno gorivo odlikuju visokom aktivnošću u oblasti Z&P. 3.4.</s><s>Dosadašnja iskustva sa NSI u tranzicionim državama NSI su imale veoma značajnu ulogu u procesu prestrukturiranja bivših centralnoplanskih privreda u dinamične tržišne sisteme (UNECE, 2001, str. 185).</s><s>NSI su u svim tranzicionim državama bile veoma značajan elemenat unaprijeđivanja korporativnog upravljanja u preduzećima, generisanja rasti BDP-a i stimulisanja izvoza.</s><s>Za sve države u tranziciji važi da nisu imale dovoljno domaćeg kapitala, pa je upravo zbog toga ulazak stranog kapitala bio nužan za prestrukturiranje njihovih privreda (Štimac, 2002, str. 9).</s><s>Sa NSI se ne transferiše u domaću privredu samo kapital već takođe i znanje, nove tehnologije, upravljački know-how, omogućen je pristup domaćih proizvoda na razvijena tržišta itd. (Krkoska, 2001, str. 1).</s><s>Ekonomska i politička stabilnost, ekonomske reforme i stvaranje \"pravne države\" su preduslovi da bi bio omogućen priliv stranog kapitala.</s><s>To znači, mora doći do prestrukturiranja odnosno transformacije privrede.</s><s>Visina NSI u nekoj državi, u stvari, i najbolje pokazuje koliko se je postiglo u transformaciji privrede Postoji</s>\n<s>drugih makroekonomskih varijabli u državi.</s><s>Neposredne strane investicije vezane za privatizaciju pomažu da se finansira budžetski deficit u zemljama u kojima su potrebe za velikom infrastrukturnom potrošnjom i socijalnim programima nekonzistentne sa prilivima u budžetu, uključujući tu neefikasnu poresku administraciju.</s><s>Prilivi stranog kapitala često se koriste, takođe, za pokrivanje velikih deficita u tekućem računu prouzrokovanih uvozom potrošačkih i investicionih proizvoda koji se ne proizvode u zemlji.</s><s>Neposredne strane investicije nisu samo izvor finansiranja budžetskog ili tekućeg deficita, već ujedno dugoročni prilivi kapitala u formi neposrednih stranih investicija su preferiraniji od kratkoročnih priliva ili zaduživanja da bi se izbjeglo povećanje makroekonomske nestabilnosti.</s><s>Iskustvo iz proteklih deset godina tranzicije je pokazalo da su strani direktni investitori sposobniji za vođenje procesa restrukturiranja u preduzećima nego domaći vlasnici i menadžeri.</s><s>To je uglavnom zbog činjenice da, na nivou preduzeća, proces prestrukturiranja podrazumijeva fundamentalne promjene u strukturi i upravljanju preduzeća, što nailazi na značajan otpor.</s><s>Promjena vlasništva je često neophodan uslov da bi se izvele takve reforme jer je veoma mali broj domaćih investitora koji bi mogli biti u ulozi strateškog investitora tj. dugoročnog investitora sa iskustvom u poslovanju preduzeća Iskustva iz tranzicionih država govore da preduzeća, koja su u vlasništvu stranih investitora (PSK), imaju bolje rezultate nego domaća preduzeća (DP): imaju dva puta veću produktivnost rada, za 20-30 % veće plate, upotrebljavaju savremeniju tehnologiju, zapošljavaju stručniju radnu snagu, više su izvozno usmjerena, racionalnija su u pogledu troškova poslovanja i imaju veću stopu dobiti (Hunya, 2000, str. 166-168).</s><s>Na osnovu panela preduzeća u prerađivačkoj djelatnosti u osam tranzicionih država u periodu 19943.</s><s>Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>1998 moguće je zaključiti da su PSK veća od DP po broju zaposlenih, imovini i prodaji, da su kapitalno intezivnija i efikasnija u smislu produktivnosti rada kao i da je u njima uglavnom skoncentrisana istraživačko-razvojna aktivnost (Damijan, Majcen, Rojec, Knell, Tabela 13: Komparacija PSK i DP u Srednjoj i Istočnoj Evropi sa EU po produktivnosti rada, prerađivačka industrija (D-NACE), 1998 Produktivnost rada = (dodatna vrijednost/zaposleni) Procenat od EU-15 prosjeka</s>\n<s>Izvor: UNECE Economic Survey of Europe no.1, 2001, str. 213.</s><s>U tabelama 13 i 14 vidimo da se PSK odlikuju većom produktivnošću rada u odnosu na DP i da su kapitalno intenzivnija.</s><s>Veća produktivnost rada je poslijedica činjenice da PSK posjeduju kvalitetniju tehnologiju (koja omogućava uštede u radu), menadžment i marketing.</s><s>To dalje znači da se veća produktivnost ostvaruje i u tehničkom smislu ali i u smislu veće dodatne vrijednosti na osnovu većih prodajnih cijena Šzahvaljujući boljem marketingu, poznatim markama proizvoda (brand names) itdĆ.</s><s>Veća kapitalna intezivnost odražava činjenicu da PSK upotrebljavaju kapitalno intenzivniju tehnologiju ali i činjenicu da su NSI skoncentrisane u granama prerađivačke djelatnosti sa većom kapitalnom intenzivnošću (npr. industrija čelika i rafinerije nafte u Mađarskoj).</s><s>Tabela 15: Izdaci PSK za I&R kao % ukupnih izdataka prerađivačke industrije (D-NACE) za I&R u određenim državama Srednje i Istočne Evrope, %, 1997-1999 1997</s>\n<s>Tabela 15 pokazuje da izdaci PSK za istraživačko-razvojnu aktivnost imaju sve veće učešće u ukupnim takvim izdacima prerađivačkih industrija tranzicionih država Srednje i Istočne Evrope.</s><s>To je poslijedica činjenice da su PSK sklonija ka inovacijama, s tim što treba istaći da ne postoji neko značajnije seljenje istraživačko-razvojnih aktivnosti od matičnog preduzeća ka filijalama.</s>\n<s>Tabela 16: Sklonost (propensity) ka investiranju u PSK u poređenju sa ukupnom prerađivačkom industrijom (D-NACE) u određenim državama Srednje i Istočne Evrope, %, 1996</s>\n<s>Kao što je vidljivo iz tabele 16, PSK su sklonija investiranju u odnosu na DP.</s><s>To govori u prilog tezi da NSI pozitivno doprinose ekonomskom rastu i prestrukturiranju.</s><s>Takođe, s obzirom da se investicije finansiraju iz zadržanih (retained) profita, to znači da, makar u državama datim u tabeli 16, nije bilo masovnije repatrijacije profita.</s><s>Tabela 17: Izvozna usmjerenost PSK i svih preduzeća u prerađivačkoj industriji (D-NACE) u određenim državama Srednje i Istočne Evrope, %, 1994, 1996 Češka</s>\n<s>Tabele 17 i 18 pokazuju da su PSK više izvozno usmjerena od DP i da se njihovo učešće u ukupnom izvozu prerađivačkih industrija tranzicionih država Srednje i Istočne Evrope vremenom povećavalo.</s><s>To je poslijedica činjenice da su PSK efikasnija, imaju veći kvalitet proizvoda i bolje su uključena u tokove na međunarodnom tržištu.</s><s>Takođe, treba istaći da se PSK koncentrišu u izvozno orijentisanim granama privrede.</s><s>Tabela 18: Učešće PSK u izvozu pojedinih država Srednje i Istočne Evrope, prerađivačka industrija (D-NACE), izabrane godine, % Češka</s>\n<s>Izvor: World Investment Report 2002, str. 154.</s><s>Postoje, makar, četiri razloga zbog kojih PSK u prosjeku bilježe bolje rezultate poslovanja od DP (Rojec, Šušterčič, 2002, str. 78-94): Uslov da bi strani investitor uopšte ulagao u nekoj privredi je da posjeduje specifične prednosti u odnosu na domaća preduzeća.</s><s>Te prednosti mogu biti tehnologija i knowhow, specifična organizaciona, poslovodna, marketinška ili druga znanja, bolji pristup do izvora finansiranja, međunarodna prodajna mreža itd.; Integrisanost PSK u mreži matičnog multinacionalnog preduzeća mu daje niz prednosti;</s>\n<s>Ekonomija obima koju ostvaruje kao dio velikog multinacionalnog preduzeća; Prosječni strani investitor pred odlukom o ulaganju sagledava više potencijalnih lokacija u različitim državama, kada izabere neku znači da je ta lokacija izrazito povoljna.</s>\n<s>Rojec i Šušterčič (2002) dalje tvrde da je očigledno da sva PSK imaju stranog vlasnika sa jasno definisanom preduzetničkom motivacijom, vizijom razvoja preduzeća i sredstvima za realizaciju te vizije.</s><s>Nasuprot tome, domaća preduzeća nisu još konsolidovala svoje vlasništvo i uspostavila učinkovite vlasničke strukture a da se ne govori o sredstvima koja su neophodna za realizaciju strateških odluka.</s><s>Zanimljivo je pitanje, u kojoj mjeri je veća uspješnost PSK posljedica toga da su stranci kupovali prije svega uspješna domaća preduzeća.</s><s>Sigurno je da su strani investitori kupovali uspješna domaća preduzeća, međutim oni su kupovali, prije svega, preduzeća koja su po njihovom mišljenju mnogo obećavala nezavisno od toga da li su ta preduzeća u trenutku kupovine možda bila u teškoćama i zbog toga bila jeftinija.</s><s>Po preuzimanju su se ta preduzeća konsolidovala i brzo napredovala.</s><s>3.4.1.</s><s>NSI u regionu Srednje i Istočne Evrope NSI su u tranzicionim državama Srednje i Istočne Evrope relativno nova pojava, koja je vezana za prelazak tih država iz socijalističkog načina privređivanja u tržišnu ekonomiju na početku devedesetih godina.</s><s>U 1991. godini NSI gotovo da nisu ni postojale.</s><s>Distribucija NSI po ekonomskim djelatnostima je u stvari odražavala otvaranje individualnih sektora za NSI.</s><s>U početku, većina NSI je išla u trgovinsku i prerađivačku djelatnost; kasnije takođe i u finansijski sektor a onda i telekomunikacije (Landesmann, 2000, str. 12).</s><s>Najveći udio NSI u prerađivačkim djelatnostima je tada bio registrovan u Poljskoj, gdje je trgovina bila privatizovana od strane domaćih investitora a infrastruktura još nije bila privatizovana.</s><s>Najznačajniji slučaj u oblasti telekomunikacija je bio registrovan u Češkoj a u energetskom sektoru u Mađarskoj.</s><s>Tabela 19: Priliv NSI tranzicionim državama Srednje i Istočne Evrope, 1992-2001 (millioni USD)</s>\n<s>Priliv NSI tokom 2001. godine u Centralnoj i Istočnoj Evropi je već premašio 27 milijardi USD, sa stanjem (inward stock) na kraju 2001. godine od preko 160 milijardi 3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>USD.</s><s>Takođe, ovaj region je i sam počeo da investira u inostranstvu, pa je tako u 2001. godini imao 3,5 milijardi izlaznih NSI (WIR 2002).</s><s>U državama Srednje i Istočne Evrope ulazne NSI su uglavnom skoncentrisane u manjem broju država.</s><s>Tako je krajem 2000. godine 53,9 % stanja svih NSI zabilježeno u pet država (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija).</s><s>Sve do 1997. godine je naveći prijemnik NSI bila Mađarska, da bi kasnije postale glavne ciljne države Češka i prije svega Poljska.</s><s>Glavni razlog za takav pomak su bili veliki privatizacioni poduhvati u finansijskom i telekomunikacionom sektoru.</s><s>Ostale države, prije svega one sa područja bivšeg SSSR-a i Balkana, su imale male uspjehe u reformama, tako da su bile veoma rizične za investitore.</s><s>Krajem 1999. godine je najveći dio NSI u evropskim tranzicionim državama bio usmjeren u prerađivačke djelatnosti i to u prije svega u proizvodnju hrane, pića i duvana, proizvodnju mašina i aparata, automobilsku, hemijsku i farmaceutsku industriju (WIR 2000)18.</s>\n<s>Glavni motiv stranih investitora su bila, nesumljivo, lokalna tržišta (Rojec, Hunya, 2001, str. 109).</s><s>Milioni novih potrošača bili su željni zapadnih proizvoda, što je zajedno sa brojnim mogućnostima za kupovinu preduzeća u postupku privatizacije bilo jak podsticaj za strane investitore.</s><s>Najznačajniji strani investitori u Srednjoj i Istočnoj Evropi su bile članice EU (krajem 1999. godine su predstavljali 69,8 % svih NSI).</s><s>Ako gledamo po državama onda su najznačajniji strani investitori došli iz Njemačke, Holandije i Sjedinjenih Američkih Država.</s><s>Pretpostavka je da će se NSI povećati u pojedinim od ovih država po njihovom priključenju Evropskoj uniji prije svega zbog smanjenja političkog rizika, usklađivanja zakonskih i institucionalnih okvira kao i približavanja njihovih strukturnih i ekonomskih politika EU i reorganizacijom djelatnosti multinacionalnih preduzeća u skladu sa proširenjem unutrašnjeg tržišta EU.</s>\n<s>Ulazne NSI u državama Jugoistočne Evrope su, uglavnom, bile na niskom nivou do 1997. godine.</s><s>Visina NSI je, u stvari, odražavala promjene koje su odvijale u smislu ostvarivanja političke stabilnosti i napredka u transformaciji privrede.</s><s>Od 1997. godine Rumunija i Hrvatska su počele postizati značajnije rezultate u privlačenju NSI.</s><s>Moldavija, Albanija, Bosna i Hercegovina i Makedonija su primile nešto veće iznose od 2000. godine a Srbija i Crna Gora tek od 2001. (sa izuzetkom 1997. godine).</s><s>Kada govorim o većim iznosima onda mislim na činjenicu da su ove zemlje bile na veoma niskom nivou po svim ekonomskim pokazateljima.</s><s>Ipak, iznos od 4,4 milijarde USD u toku 2001. godine je mali u poređenju sa veličinom ovih zemalja a da ne govorim u poređenju sa njihovim stvarnim potrebama za stranim kapitalom.</s><s>Iskustvo govori da NSI ne dolaze u državu onda kada joj najviše trebaju tj. kada je slaba ekonomska situacija već se moraju stvoriti adekvatni uslovi za razvoj biznisa.</s><s>Ukoliko to ne bi bilo tako, NSI imaju tendenciju da se fokusiraju samo na neke uže djelove ekonomije, koji imaju hitar obrt kapitala (Hunya, 2002, str. 2)19. 18 Stanje NSI i BDP u pojedinim tranzicionim državama pogledati u prilogu A (tabela 7A).</s><s>19 Stanje NSI u regionu Jugoistočne Evrope i učešće u BDP-u pogledati u prilogu A (tabela 7A).</s><s>3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>U ovim državama NSI su se uglavnom odnosile na preduzeća u postupku privatizacije dok su greenfield investicije bile rijetke.</s><s>U okviru regiona se mogu izdvojiti dvije grupe zemalja na bazi visine dosadašnjih NSI.</s><s>U prvu grupu spadaju Hrvatska, Rumunija i Bugarska koje su postigle značajnije rezultate na planu privatizacije i predstavljaju rastuće ekonomije koje bi mogle privući i greenfield investicije koje bi bile usmjerene na lokalno tržište.</s><s>Takođe, Rumunija i Bugarska zbog niskih troškova radne snage su interesantne i za izvozno usmjerene NSI.</s><s>Sa druge strane imamo Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Srbiju i Crnu Goru u kojima je rizik za investicije još uvijek visok da bi strani investitori preduzeli neka značajnija ulaganja.</s><s>Ekonomska transformacija i privatizacija u Srbiji i Crnoj Gori je privukla interes stranih investitora u 2001. i 2002. godini, ali još uvijek nedovoljno da bi NSI predstavljale motor ekonomskog napretka.</s><s>Najznačajniji strani investitori u regiji Jugoistočne Evrope su iz država članica EU, s tim da je njihov udio znatno manji nego u zemljama Centralne i Istočne Evrope20.</s><s>3.4.3.1.</s><s>NSI prije 1992 godine</s>\n<s>Još za vrijeme postojanja bivše SFRJ, 1988. godine, usvojen je Zakon o stranim ulaganjima kojim su omogućene sve vrste stranih investicija, uključujući i osnivanje sopstvenih preduzeća.</s><s>Zakon iz 1988. godine je bio vrlo liberalan u pogledu uslova ulaganja stranog kapitala i tadašnja Jugoslavija je imala lidersku poziciju među socijalističkim zemljama u privlačenju stranih ulagača.</s><s>Do kraja 1988. godine zaključen je 371 ugovor o zajedničkim ulaganjima između domaćih i stranih preduzeća.</s><s>Učešće stranih partnera je iznosilo ukupno oko 200 miliona USD (Dugalić, 2000).</s><s>Prosječno učešće stranih ulagača u finansiranju zajedničkih poduhvata je iznosilo oko 25 %.</s><s>Najveći broj ugovora je sklopljen sa partnerima iz Njemačke, ali su prema visini uloženog kapitala, na prvom mjestu bili partneri iz Sjedinjenih Američkih Država.</s><s>Strani kapital je pretežno ulagan u razvijenije djelove SFRJ (Slovenija, Hrvatska, Srbija) i to uglavnom u 20 Karakteristike NSI u pojedinim državama Jugoistočne Evrope pogledati u prilogu D. 3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>Od 1988. godine, znači, nastaje zaokret u potpunoj liberalizaciji uslova pod kojima je strani kapital mogao da udje u Jugoslaviju.</s><s>Stranci su mogli ulagati u društvena preduzeća, mješovita preduzeća, privatna preduzeća, banke, osnovati sopstveno preduzeće itd.</s><s>Tokom 1989-91. godine sa stranim investitorima je zaključeno 5.728 ugovora o ulaganju sredstava u privredu SFRJ, u ukupnom iznosu od 4 milijarde DEM.</s><s>Najznačajniji su bili investitori iz tadašnje Evropske zajednice (43 %).</s><s>Od nekadašnjih jugoslovenskih republika, najveći broj ugovora je sklopila Srbija bez pokrajina – 1.862 ugovora ili 32,5 %, a najveću vrijednost ugovorenih ulaganja je takođe imala Srbija – 1,6 milijardi DEM ili 40,7 % vrijednosti svih ugovora (Dugalić, 2000).</s><s>Iako su propisi bili vrlo povoljni za ulaganje stranog kapitala, izostao je očekivani priliv investicionih sredstava iz inostranstva.</s><s>Od 1989. godine do 1992. godine, na teritoriji Srbije i Crne Gore registrovano je 3.042 ugovora o stranim ulaganjima, sa ukupnom vrijednošću stranog uloga od 2,335 milijardi DEM.</s><s>Od ukupnog broja ugovora, 341 se odnosilo na zajednička ulaganja, 683 na osnivanje sopstvenih preduzeća a 2.018 na osnivanje mješovitih preduzeća.</s><s>Analize su pokazale da je bilo malo ulaganja u proizvodnju a mnogo više u trgovinu, uslužne djelatnosti, ugostiteljstvo i igre na sreću.</s><s>3.4.3.2.</s><s>NSI poslije 1992. godine</s>\n<s>Poslije raspada SFRJ, Srbija i Crna Gora su izvršili prilagođavanje ranijih uslova za ulaganje stranog kapitala, pa je u maju 1994. godine usvojen novi Zakon o stranim ulaganjima, koji je bio veoma sličan zakonu iz 1988. godine.</s><s>Prilikom utvrđivanja uslova za ulaganje stranog kapitala, pošlo se od principa reciprociteta, što znači da je položaj stranih investitora u Srbiji i Crnoj Gori bio određen statusom koji srpskocrnogorski ulagači imaju u zemlji stranog ulagača.</s><s>Strani ulagači nisu mogli samostalno ulagati u proizvodnju i promet naoružanja i vojne opreme, energetiku, vodoprivredu, željeznički saobraćaj, PTT usluge, šumarstvo, javno informisanje, komunalne djelatnosti i igre na sreću.</s><s>U ovim djelatnostima, stranci su mogli ulagati kapital samo do 49 % ukupnog kapitala.</s><s>U junu 1996. godine je usvojen Zakon o koncesijama, kojim se omogućavalo stranim licima dobijanje koncesija u trajanju od 30 godina.</s><s>Zbog višegodišnje izolacije SR Jugoslavije, nametnute sankcijama Savjeta bezbjednosti UN, blizine ratnih razaranja, pravne i političke nesigurnosti potencijalnih ulagača, strana ulaganja u periodu 1992-1995. su iznosila samo 700 miliona DEM.</s><s>Činjenica da je SR Jugoslavija bila pod ekonomskim sankcijama svakako se odrazila na klimu stranih ulaganja.</s><s>Ona se ogledala u tome što su se osnivala preduzeća sa minimalnim kapitalom, sa nekim izuzecima (ICN Galenika, Beograd; DRALONI, Požarevac; INTERFOOD, Čačak) (Skandovski, 1996).</s><s>Ilustracije radi, tokom 1994. godine je unijet strani kapital u vrijednosti od oko 120 miliona DEM (najveći broj ugovora je sklopljen sa investitorima iz Kine (30); najveći iznos je imala Australija (26 % ili 32 miliona DEM).</s><s>Od januara 1996. godine do kraja 2000. godine u Srbiji i Crnoj Gori je investirano ukupno 991 3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>hemijsku industriju. milion USD.</s><s>Najveći iznos kapitala su uložili investitori iz Holandije (56,5 %), Grčke Tabela 21: NSI u Srbiji i Crnoj Gori po državama (ukupno, 1996-2000, milioni USD)</s>\n<s>Izvor: World Investment Report 2001, str. 35.</s><s>Učešće NSI u ukupnim investicijama u poslijednjoj deceniji je bilo veoma nisko21.</s><s>Najviše ugovora sa stranim investitorima do 2000. godine je sklopljeno u oblasti usluga (prije svega trgovina) (tabela 22), dok je u 2001. godini najviše ugovora zaključeno u građevinarstvu, tekstilnoj i prehrambenoj industriji i to prije svega sa investitorima iz Njemačke.</s><s>Inače u 2001. godini sklopljeno je 1319 ugovora sa stranim investitorima, što je tri i po puta više nego u 2000. (Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Tabela 22: Broj NSI projekata u Srbiji i Crnoj Gori po privrednim oblastima, 1995-2000</s>\n<s>Izvor: World Investment Report 2001, str. 35.</s><s>Priliv NSI u Srbiji i Crnoj Gori se neprestano smanjivao od 1992. do 1997. godine.</s><s>U 1997. godini (dijelom i u 1998.) došlo je do prodaje srpskog Telekoma, što do sada predstavlja najveću stranu investiciju na teritoriji Srbije i Crne Gore.</s><s>21 Detaljnije o vrijednosti sklopljenih NSI ugovora i učešću NSI u ukupnim investicijama i BDP-u pogledati u prilogu A (tabela 8A)</s>\n<s>U martu 1999. godine NATO pakt je bombardovao vojne, industrijske i infrstrukturne kapacitete u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Postojao je izuzetno nepovoljan ambijent za ulaganje stranih investitora, tako da su NSI u 1999. i 2000. godini bile manjeg obima i uglavnom su se odnosile na neka ulaganja već postojećih stranih investitora na teritoriji Srbije i Crne Gore.</s>\n<s>Nakon promjene vlasti u Srbiji krajem 2000. godine investicioni ambijent se umnogome popravio, što je dovelo do porasta zanimanja stranih investitora i većeg priliva NSI.</s><s>Ipak, sa stanjem NSI po stanovniku od 139 USD krajem 2001. godine (učešće stanja 3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>NSI u BDP-u je bilo 11 %), Srbija i Crna Gora ne samo da su slabije u odnosu na države kandidate za Evropsku uniju nego i u odnosu na druge države Jugoistočne Evrope (osim Bosne i Hercegovine)22.</s>\n<s>Dakle, iako su postojali relativno stimulativni zakonski uslovi, tokom devedesetih nije bilo značajnijih stranih ulaganja u Srbiji i Crnoj Gori (izuzev 1997. godine).</s><s>To je i razumljivo ako se ima u vidu velika pravna, politička i ekonomska nesigurnost koja bi očekivala potencijalne strane investitore.</s><s>Ako gledamo samo 2002. godinu (u odnosu na 2001.), vidi se da se priliv NSI značajno povećao (za 188 %).</s><s>To je uslovilo i povećanje priliva NSI po stanovniku (za 185 %) i učešća priliva NSI u BDP-u (za 181 %).</s><s>Međutim, učešće priliva NSI u pokriću deficita tekućeg računa je samo neznatno poraslo, što je poslijedica činjenice da je pored značajnog rasta priliva NSI postojao i značajan porast uvoza u 2002. godini.</s><s>Tabela 23: Priliv NSI u Srbiji i Crnoj Gori po stanovniku, kao % od BDP-a, kao % deficita tekućeg računa (1997-2002) 1997</s>\n<s>Izvor: Vlastiti izračun na bazi podataka WIIW-a i Narodne banke Jugoslavije.</s><s>U Srbiji i Crnoj Gori krajem 2002. godine je bilo, po podacima Savezne vlade, 2.046 predstavništava stranih firmi koje zapošljavaju oko 6.000 ljudi (najviše je austrijskih 248 i njemačkih 173).</s>\n<s>Najveća NSI u Srbiji je bila prodaja 49 % akcija Telekom Srbije u 1997. godini.</s><s>U toj transakciji, 29 % akcija je prodato italijanskom Telecom Italia, a 20 % akcija grčkom OTE.</s><s>Smatra se da su ukupno platili oko 1,6 milijardi DEM (Štimac, 2002, str. 10).</s><s>Privatizacija Telekoma je primjer ne pretjerano uspješne prodaje strateškom investitoru.</s><s>Pravilo transparentnosti i konkurencije među zainteresovanim investitorima nije bilo ispoštovano.</s><s>U razvoj Telekoma je veoma malo uloženo, tako da spada u jedan od slabijih telekomunikacionih sistema u Evropi.</s>\n<s>Izvor: Ministarstvo za privredu i privatizaciju Republike Srbije.</s><s>Ako izuzmemo 1997. godinu, značajniji priliv NSI u Srbiji ostvaren je tek u 2002. godini kada su stvoreni uslovi za privatizaciju preduzeća.</s><s>Najveći prilivi NSI u postupku privatizacije ostvareni su na tenderima (prije svega prodajom tri cementare), dok su kroz aukcije i prodaje akcija na berzi prilivi NSI bili znatno manji (Agencija za privatizaciju Republike Srbije).</s><s>Inače, u toku 2002. godine, u toku postupka privatizacije u Srbiji, na prodaju je ponuđeno 366 preduzeća (23 na tenderima).</s><s>Od toga je prodato 281 preduzeće (na tenderima 12), sa procentom uspješnosti od 77 %.</s><s>U preduzećima koja su prodata bilo je 42.719 zaposlenih osoba (broj zaposlenih u prodatim preduzećima na tenderima je 11.831).</s><s>Ukupna knjigovodstvena vrijednost prodatih preduzeća je bila 330 miliona €, a prodata su za 355,3 miliona €.</s><s>Kupci su preuzeli obavezu da će u periodu od tri do pet godina u ova preduzeća investirati oko 300 miliona €.</s><s>U toku 2002. godine knjigovodstvena vrijednost aukciranih preduzeća (87,6 miliona €) bila je veća od ukupne cijene po kojoj su prodata (75,9 miliona €).</s><s>Po ispoljenom interesovanju za kupovinu srpskih preduzeća na prvom mjestu su kompanije iz Austrije, a odmah iza njih dolaze Slovenci.</s>\n<s>Plan za 2003. godinu predviđa privatizaciju oko 1300 društvenih preduzeća, od čega metodom aukcije blizu 1200 domaćih firmi (ako takva se prognoza ostvari, model aukcijske privatizacije u Srbiji će se nametnuti kao alternativan model vaučerskoj privatizaciji).</s><s>Direktni prihodi od privatizacije u 2003. godini su planirani na milijardu €, uz 500 miliona € dodatka u vidu investicija Š četiri planirane udarne privatizacije u 2003. godini su: prodaja dvije fabrike duvana (DIN i DIV), Beopetrola i MobtelaĆ.</s><s>3. Uloga NSI u tranzicionim državama</s>\n<s>Kada je riječ o NSI van postupka privatizacije u Srbiji, po podacima srpskog Ministarstva za ekonomske veze sa inostranstvom, najbitniji zaključeni ugovori do sada su: grčki Alumil Milonas (gradnja fabrike aluminijuma; 10 miliona €), domaći Sintelon sklopio ugovor sa Tarkett Sommer o zajedničkom ulaganju u proizvodnju podnih obloga (ukupno 67 miliona €), domaća novinska kuća Politika sklopila ugovor sa njemačkim WAZ Median Group o osnivanju nove kompanije za štampanje i izdavanje novina (ukupno 25 miliona €), domaća Delta potpisala ugovor sa francuskom Cora o izgradnji lanca megamarketa (planirana investicija u Beogradu 45 miliona €), slovenački Mercator (izgradnja trgovinskog centra 38 miliona €), grčki Veropulos (izgradnja hipermarketa; 10 miliona €), američki Ball Packaging Europe (pogon za proizvodnju limenki; 75 miliona €), austrijski OMV (izgradnja benzinskih pumpi; 100 miliona €) itd.</s><s>Srbija želi strane investicije privući naročito u prehrambenu industriju u kojoj ima dobru izvoznu tradiciju, u proizvodnju automobilskih djelova (Zastava), u elektroindustriju (EI Niš), u proizvodnju računarske programske opreme gdje ima obrazovani mladi kadar, u tekstilnu industriju gdje posao čeka 53 hiljade nezaposlenih, u drvoprerađivačku industriju i u proizvodnju ljekova (Poslovne vezi Slovenija - Srbija, 2002, str. 21).</s><s>Po podacima crnogorske Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, zaključno sa januarom 2003. godine, NSI u Crnoj Gori ostvarene kroz postupak privatizacije iznosile su nešto više od 107 miliona € , s tim da su strani direktni investitori potpisivanjem kupoprodajnih ugovora na sebe preuzeli obavezu da u privatizovana preduzeća ulože u određenom vremenskom periodu još oko 80 miliona €.</s><s>Tabela 25: NSI u Crnoj Gori ostvarene kroz proces privatizacije Preduzeće</s>\n<s>NSI u Crnoj Gori, koje nisu bile predmet privatizacije, kao što su: investicije u mobilnu telefoniju, u Fabriku anoda, u Luku Bar, u Lovćen osiguranje (Triglav), Fabriku tekstila i obuće, Privatizacione fondove (između ostalih slovenački Triglav, Kmečka družba, Nacionalna finančna družba), projekte iz oblasti poljoprivrede i metalske industrije, u osnivanje banaka, u Vodovod, osnivanje firmi u oblasti trgovine i drugih uslužnih djelatnosti; iznosile su oko 130 miliona €.</s><s>Od dana od kada Agencija vodi registar osnovanih preduzeća sa stranim kapitalom registrovano je 353 preduzeća sa statusom Najveći prihod od privatizacije i uopšte najveće strano ulaganje u Crnoj Gori je prodaja većinskog dijela (54,35 %) u Jugopetrolu.</s><s>Od dobijenih 65 miliona €, crnogorska vlada je opredijelila nešto više od 18 miliona € za fond PIO (Penzijsko-invalidsko osiguranje), nešto više od 6 miliona € za zavod zapošljavanje dok je ostatak od oko 40 miliona € otišao u crnogorski budžet.</s><s>Za sada nije baš najjasnije za šta će dio novca koji je otišao u budžet biti upotrijebljen osim što će 6 miliona € biti namijenjeno za vraćanje \"stare devizne štednje\".</s><s>Na taj način je Hellenic Petrol dobio monopolni položaj na crnogorskom tržištu koje ima zahtjeve za oko 300.000 tona nafte i naftnih derivata (na početku devedesetih 500.000 tona).</s><s>Takođe, pripala su mu skladišta Jugopetrola u Luci Bar kapaciteta oko 100.000 tona.</s>\n<s>Pro Monte, kao prva mobilna telekomunikaciona mreža u Crnoj Gori, je osnovan 1996. godine od strane grčko-norveškog konzorcijuma – Telenor South Telecom i West South Telecom, zajedno sa crnogorskim PTT-om.</s><s>Ukupne strane investicije do jula 2001. godine u Pro Monte su iznosile 100 miliona DEM.</s><s>Kompanija zapošljava 132 radnika.</s><s>Dato joj bilo ugovorom 20 godina ekskluziviteta na crnogorskom tržištu mobilnih telekomunikacija ali je to prekršeno 2001. godine, kada je omogućeno osnivanje drugog mobilnog operatera MONET-a koji je u državnom vlasništvu (MONET, jul 2001, str. 62).</s><s>Trebjesa Nikšić je crnogorska pivara čiji je kontrolni paket akcija kupljen 1997. godine od strane Interbrew-a.</s><s>Ukupna investicija je iznosila oko 50 miliona DEM.</s><s>Kompanija zapošljava oko 360 radnika.</s><s>U toku nekoliko mjeseci 2002. godine, proizvodnja u pivari je bila blokirana zbog štrajka radnika.</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore</s>\n<s>Slovenačka preduzeća su zadnjih godina sve više prisutna na tržištu Srbije i Crne Gore.</s><s>Za sada još uvijek uglavnom upotrebljavaju trgovinski način ulaska, ali vremenom investicioni način dobija sve više na značaju.</s><s>Takođe, postoje indikacije da pri investicionom načinu ulaska vremenom proizvodni motivi postaju značajniji od trgovinskih motiva NSI (Damijan, 2001, str. 127).</s><s>Slovenačke NSI bi mogle, u određenoj mjeri, doprinijeti ekonomskom rastu u Srbiji i Crnoj Gori kroz inicijalni makroekonomski efekat, uticaj na povećanje izvoza, transfer tehnologije i posredne efekte na ostala preduzeća odnosno kroz samo prestrukturiranje preduzeća.</s><s>U narednom poglavlju, kao prvo, daću prikaz spoljnotrgovinske razmjene između Slovenije i Srbije i Crne Gore.</s><s>Naime, na bazi iskustava iz tranzicionih država, NSI su bile uglavnom motivisane njihovim tržištima.</s><s>U tom smislu, sagledavajući proizvode i sektore na kojima se zasniva slovenački izvoz u Srbiju i Crnu Goru, moguće je pretpostaviti gdje će vjerovatno biti usmjerene slovenačke horizontalne NSI u narednom periodu.</s><s>Sa druge strane, sagledavajući strukturu slovenačkog uvoza iz Srbije i Crne Gore, moguće je pretpostaviti gdje će biti usmjerene slovenačke vertikalne NSI koje su motivisane jeftinijim resursima.</s><s>Kao drugo, analiziraću moguće načine ulaska slovenačkih preduzeća na tržište Srbije i Crne Gore i njihove motive za NSI.</s><s>Kao treće, ujedno i najvažnije, pokušaću da sagledam koje su to moguće koristi koje bi slovenačke NSI donijele za privredu Srbije i Crne Gore.</s><s>Naravno, ukazaću i na faktore koji mogu usloviti da slovenačkih NSI uopšte ne bude odnosno da izostanu pozitivni efekti po privrede Srbije i Crne Gore.</s><s>S obzirom da su slovenačka preduzeća počela intezivnije investirati na području Srbije i Crne Gore tek u zadnjih godinu dana, to nije još uvijek moguće govoriti kakva su dosadašnja iskustva i kakve efekte su imala na domaća preduzeća.</s><s>Takođe, neadekvatno statističko praćenje u Srbiji i Crnoj Gori onemogućava sagledavanje dosadašnjih slovenačkih NSI po sektorima i upoređivanje preduzeća sa slovenačkim kapitalom sa ostalim preduzećima u zemlji.</s>\n<s>Privredna saradnja Slovenije sa Srbijom i Crnom Gorom je na osjetno nižoj ravni nego što je bilo u periodu postojanja SFRJ.</s><s>Slovenija je u bivšoj Jugoslaviji bila najrazvijenija republika.</s><s>U 1989. godini društveni proizvod po stanovniku u Sloveniji je bio dva puta veći od društvenog proizvoda po stanovniku u SFRJ (u Srbiji je bio 88 % a u Crnoj Gori 71 %).</s><s>Prosječni neto lični dohotci u Sloveniji su bili za 35 % veći nego u Srbiji i za 52 % veći nego u Crnoj Gori.</s><s>Iako je ukupni društveni proizvod u 1990. godini bio skoro 2 puta manji nego u Srbiji, Slovenija je imala gotovo istu vrijednost izvoza (95 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore % srpskog izvoza) i nekoliko manji uvoz (oko 75 % srpskog uvoza).</s><s>Crnogorska vrijednost izvoza je iznosila 5 % vrijednosti izvoza Srbije, dok je uvoz bio 3 % srpskog uvoza.</s><s>Što se tiče prodaja i nabavki među bivšim republikama SFRJ, Slovenija je imala po podacima iz 1987. godine pozitivan saldo trgovine sa svim drugim republikama, što znači da je u svakoj od njih više prodala nego što je nabavila.</s><s>Srbija je imala negativan saldo trgovine sa Hrvatskom i Slovenijom, sa ostalim republikama je bio pozitivan.</s><s>Crna Gora je imala negativan saldo sa svim drugim republikama, od svake pojedinačno je nabavila više nego što joj je prodala.</s><s>Od ukupne svoje prodaje drugim republikama SFRJ, Slovenija je 36,8 % prodala Srbiji a Crnoj Gori 5,3 % (1987. godina), dok je ta prodaja bila 1,65 puta veća nego slovenački izvoz van SFRJ.</s><s>Bruto investicije po stanovniku su u Sloveniji bile 1989. godine 2,2 puta veće nego u Srbiji i 3 puta veće nego u Crnoj Gori (Statistički godišnjak Jugoslavije 1991, Statistični letopis Republike Slovenije 1990, rezultati istraživanja Zavoda Republike Slovenije za statistiko 1991. godine).</s><s>Krajem osamdesetih godina došlo je do političkog sukobljavanja među jugoslovenskim republikama, što je i dovelo do raspada SFRJ početkom devedesetih godina.</s><s>Od svih bivših republika nastale su nove države, osim što su se Srbija i Crna Gora udružile i formirale 1992. godine SR Jugoslaviju.</s><s>Ekonomska saradnja Srbije i Crne Gore sa Slovenijom je bila početkom devedetih godina na veoma niskom nivou, što je poslijedica tadašnjih loših bilateralnih političkih odnosa, ratnih dešavanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uvođenja sankcija prema SR Jugoslaviji od strane EU krajem maja 1992. godine itd.</s>\n<s>Izvor: Statistični letopis Slovenije (1995-2002).</s><s>U decembru 1995. godine se djelimično ukidaju međunarodne sankcije, što je bio razlog da dođe do oživljavanja međusobne trgovine, ali ne u onom stepenu kao što je to bilo u SFRJ.</s><s>Robna razmjena je bilježila umjereni rast sve do 1999. godine, kada dolazi do ponovnog pada zbog NATO intervencije.</s>\n<s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Po podacima Banke Slovenije poslednjih godina se nadprosječno poboljšava robna razmjena Slovenije sa državama bivše Jugoslavije.</s><s>Mjereno u američkim dolarima u 2000.</s><s>Najznačajniji partner Slovenije, iz grupe država nekadašnje Jugoslavije, je Hrvatska na koju u 2002. godini otpada polovina slovenačkog izvoza u države bivše SFRJ (902 miliona USD) i tri četvrtine uvoza iz tih država (397 miliona USD).</s><s>U 2001. godini suficit robne razmjene Slovenije sa državama bivše SFRJ je iznosio 1024 miliona USD, što je samo za 82 miliona USD bilo manje od deficita Slovenije sa državama Evropske unije (po procjenama Banke Slovenije za 2002. godinu robni suficit Slovenije sa državama bivše Jugoslavije je čak veći od robnog deficita sa Evropskom unijom).</s><s>Nakon smirivanja političke situacije robna razmjena dobija novi zamah, što se prvenstveno odnosi na izvoz Slovenije u Srbiju i Crnu Goru.</s><s>Naime, u 2000. godini se bilježi po podacima Banke Slovenije i SURS-a rast slovenačkog izvoza u Srbiju i Crnu taj način Slovenija je postala jedan od najvažnijih uvoznih partnera Srbije i Crne gore (5. mjesto) (slika 7).</s><s>To na svojevrstan način govori o tome da su slovenački proizvodi i dalje ostali veoma cijenjeni, bez obzira na dešavanja u protekloj deceniji.</s><s>Slika 7: Najznačajnije zemlje u uvozu Srbije i Crne Gore (januar-decembar 2002) Ostale zemlje</s>\n<s>Na drugoj strani imamo skromno naraštanje izvoza Srbije i Crne Gore u Sloveniju (po podacima SURS-a u 2002. godini Slovenija je šest puta više izvozila nego uvozila u robnoj razmjeni sa Srbijom i Crnom Gorom)23.</s><s>Izuzetno visok suficit Slovenije u 23 Na ovom mjestu treba napomenuti da pokazatelji robne razmjene, između Slovenije i Crne Gore, imaju različite vrijednosti u zavisnosti od toga da li ih prikazuju institucije u Srbiji i Crnoj Gori ili institucije u Sloveniji.</s><s>Recimo, po podacima Banke Slovenije, u Srbiju i Crnu Goru su slovenačka preduzeća izvozila u 2001. godini u vrijednosti 236 miliona USD, dok je prema podacima Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije uvoz iz Slovenije u 2001. godini iznosio 145 miliona USD. (nastavak na slijedećoj strani) 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore bilateralnoj robnoj razmjeni može biti ograničavajući faktor za njen dalji rast.</s><s>Sve više se čuju zahtjevi u javnosti Srbije i Crne Gore da bi Slovenija trebala da omogući slobodniji pristup na svoje tržište srpskocrnogorskoj robi.</s><s>Sa druge strane, u Sloveniji se tvrdi da je osnovni razlog zbog čega nema više proizvoda iz Srbije i Crne Gore taj što su ti proizvodi nedovoljnog kvaliteta i da ne postoji adekvatna tražnja koja bi uslovila uvoz.</s><s>Tabela 27: Učešće poljoprivrednih i industrijskih proizvoda u robnoj razmjeni Slovenije i Srbije i Crne Gore (2000-2001, %) 2000</s>\n<s>Jedna od mogućnosti da srpskocrnogorski proizvodi lakše dođu do slovenačkog tržišta bilo bi potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini24.</s><s>Međutim, izgleda da od ovog sporazuma neće biti ništa, jer su iz Vlade Srbije obustavljeni dalji razgovori (kao razlog (nastavak sa prethodne strane) Po podacima Narodne banke Jugoslavije iz Slovenije je, u periodu januarnovembar 2002. godine, uvezeno robe u vrijednosti 217 miliona USD (5. mjesto), a izvezeno 72 miliona USD (8.mjesto).</s><s>Po podacima Banke Slovenije, Slovenija je u Srbiju i Crnu Goru u periodu januar-novembar 2002. godine izvezla u vrijednosti gotovo 297 miliona USD a uvezla 52 miliona USD.</s><s>Veliku razliku, u prikazu vrijednosti uvoza Srbije i Crne Gore iz Slovenije odnosno izvoza Slovenije u Srbiju i Crnu Goru, je moguće objasniti činjenicom da institucije iz Srbije i Crne Gore ne bilježe uvoz iz Slovenije koji se odnosi na teritoriju Kosova.</s><s>Međutim, sasvim je nejasno kako je moguće da u periodu januar-novembar 2002. godine pojavi tolika razlika u prikazu vrijednosti srpsko-crnogorskog izvoza u Sloveniju odnosno uvoza Slovenije iz Srbije i Crne Gore (veća vrijednost po podacima srpskocrnogorskih institucija nego slovenačkih; razlika postoji i u odnosu na podatke za 2001. godinu, ali je nju donekle moguće objasniti).</s><s>24 Oko detalja tog sporazuma postignut je dogovor u septembru 2002. godine.</s><s>Sporazum određuje asimetričan model liberalizacije trgovine sa industrijskim proizvodima (poglavlja 25-97 carinske tarife) u jugoslovensku korist, dok su se na području trgovine sa poljoprivrednim proizvodima (poglavlja 1-24 carinske tarife) slovenačka i srpskocrnogorska strana dogovorile za ukidanje carina za neograničen uvoz ili za uvoz u okviru carinskih kvota samo za određene proizvode.</s><s>Cilj sporazuma je uspostavljanje potpuno slobodne trgovine 1. januara 2007. godine.</s><s>Slovenačke uvozne carine na industrijske proizvode iz SRJ će nestati danom početka važenja sporazuma.</s><s>Jugoslovenske uvozne carine na slovenačke industrijske proizvode će se smanjivati postepeno: u 2003. godini će se carine primjenjivati na 70 % osnovne carinske carine će se ukinuti u potpunosti.</s><s>Ovaj sporazum bi vjerovatno imao jedan kratak period trajanja do ulaska Slovenije u EU kada će ona morati otkazati sve svoje sporazume o slobodnoj trgovini koje je do tada zaključila, uklučujući i ovaj.</s><s>Slovenija će tada preuzeti sve sporazume koje je EU zaključila ili koje će tek sklopiti.</s><s>Međutim, upravo od EU potiče proces približavanja država Jugoistočne Evrope Evropskoj uniji na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.</s><s>Vjerovatno će u bliskoj budućnosti takav sporazum biti zaključen i sa SRJ, što bi omogućilo da taj stabilizacijsko asocijacijski sporazum nadomjesti sporazum o slobodnoj trgovini između Slovenije i SRJ (Jerina, 2002, str. 49-50).</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore navodi se to što opštinske vlasti u Ljubljani nisu obezbijedile lokaciju za gradnju hipermarketa beogradskoj trgovinskoj kompaniji Delta) (Jovičić, 2003).</s><s>Kada je riječ o strukturi robne razmjene (tabela 27), dominiraju industrijski u odnosu na poljoprivredne proizvode.</s><s>Međutim, slovenački izvozni proizvodi su većeg stepena prerade i samim tim konkurentiji, dok su proizvodi koji se izvoze iz Srbije i Crne Gore u Sloveniju uglavnom primarni (to je vidljivo u tabelama 28 i 29)25.</s><s>To na određeni način i govori o stepenu razvoja dvije države.</s>\n<s>Izvoz primarnih proizvoda je karakterističan za nisko razvijene zemlje, a oni čine gotovo polovinu ukupnog izvoza Srbije i Crne Gore.</s><s>Trend na svjetskom tržištu je takav da se cijene i promet primarnih proizvoda smanjuju, tako da Srbija i Crna Gora moraju napraviti značajan zaokret u smislu da se usmjere na povećanje proizvodnje i izvoz finalnih proizvoda visokog stepena prerade kako bi se povećala međunarodna konkurentnost privrede.</s><s>Sve je više slovenačkih preduzeća koja su osnovala svoja predstavništva u Srbiji i Crnoj Gori, kako bi podstakla izvoz svojih proizvoda (npr. Goretrade je uvoznik u Srbiji za proizvode Gorenja)26.</s><s>Na drugoj strani, veoma je mali broj srpsko-crnogorskih preduzeća koja su otvorila svoja predstavništva u Sloveniji.</s><s>25 Na osnovu podataka SURS-a, u periodu januar-septembar 2002. godine naročito se povećao slovenački izvoz piva, ljekova, novinskog papira, mašina za veš, elektrotermalnih aparata za domaćinstvo, papira i kartona; a smanjio izvoz mineralne vode i sode i goveđeg mesa.</s><s>Na osnovu podataka iz perioda januarseptembar 2002. godine značajno se povećao slovenački uvoz pločastih, toplo valjanih proizvoda iz željeza, motornog benzina i voća; a smanjio uvoz celuloze iz drveta, izolacionih elektro sprovodnika i kablova kao i suncokretovog ulja (dopuna tabela 28 i 29).</s><s>26 Najveći slovenački izvoznici u Srbiju su: Gorenje, Samson-Celje, Pivovarna Laško, Količevo KartonDomžale, Fructal, Ljubljanske Mlekarne, Henkel Slovenija-Maribor, ECO PAP-Celje, Krka i Sava Tires.</s><s>Najveći slovenački uvoznici iz Srbije su: Alpos-Šentjur, Lisca-Sevnica, Cimos International-Kopar, PetrolLjubljana, Labod-Novo Mesto, Fructal, Mapis-Mengeš, Krka, Morris-Ljubljana i Sava Trade-Ljubljana.</s><s>Najveći srpski izvoznici u Sloveniju su: Sartid, HIP Petrohemija-Pančevo, Metalex-Beograd, NIS, LiscaBabušnica, IDA-Kikinda, Sartid beli limovi-Šabac, Metalac-Gornji Milanovac, IMT i Hipol-Odžaci.</s><s>Najveći srpski uvoznici iz Slovenije su: ELTIM-Beograd, Goretrade-Beograd, Comes-Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Jugoremedija-Zrenjanin, Centro Union-Beograd, Lisca-Babušnica, AretolNovi Sad, Štamparija Borba i MV Sistemi-Beograd. (Gospodarska zbornica Slovenije, Privredna komora 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Tabela 29: Najzastupljeniji proizvodi u uvozu Slovenije iz Srbije i Crne Gore (2001. godina, hiljade USD)</s>\n<s>Na osnovu podataka iz tabele 28, može se pretpostaviti gdje bi slovenačka preduzeća imala interes da opredijele svoje horizontalne NSI u narednom periodu.</s><s>Takve investicije imaju za cilj adekvatnije zadovoljavanje potreba stranog tržišta.</s><s>Sa druge strane, na osnovu podataka iz tabele 29, možemo pretpostaviti gdje bi slovenačka preduzeća imala interes da opredijele svoje vertikalne NSI motivisane jeftinijim proizvodnim faktorima i poluproizvodima.</s><s>Pošto je riječ o robnoj razmjeni, ove tabele nam ne ukazuju na moguće slovenačke NSI u oblasti usluga (finansije, transport, telekomunikacije, ugostiteljstvo i turizam, trgovina itd.).</s>\n<s>Slovenija i Srbija i Crna Gora (odnosno SR Jugoslavija) su sklopili i ratifikovali slijedeće sporazume: o uspostavljanju diplomatskih odnosa, o trgovinskoj i privrednoj saradnji, o saradnji u kulturi i obrazovanju, o borbi protiv organizovanog kriminala, o međunarodnom cestnem prometu putnika i robe, o naučnoj i tehnološkoj saradnji.</s><s>Zaključeni su ali još nisu ratifikovani slijedeći sporazumi: o slobodnoj trgovini, o saradnji na području turizma, o saradnji na području zaštite biljaka, o saradnji na području veterinarstva, o saradnji na području telekomunikacija i pošte, o zaštiti i podsticanju investicija.</s><s>U pripremi su slijedeći sporazumi: o međunarodnom kombinovanom prevozu, o izbjegavanju dvojnog oporezivanja, o saradnji na području zdravstva i medicine, o međusobnoj pomoći u carinskim poslovima a takođe se otvaraju mogućnosti dogovora o imovinsko-pravnim odnosima (Poslovne vezi Slovenija - Srbija, 2002, str. 19).</s><s>Ambasada SR Jugoslavije u Ljubljani je od januara do novembra 2002. godine izdala približno 30.000 viza za putovanja u Srbiju (za Crnu Goru nisu potrebne vize), od čega je četvrtina bilo poslovnih viza.</s><s>To na određen način govori o povećanju interesovanja slovenačkih poslovnih ljudi za uspostavljanje saradnje sa partnerima iz Srbije i Crne Gore (isto važi i u obratnom smjeru).</s>\n<s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore 4.1.2.</s><s>Robna razmjena Crne Gore i Slovenije Kako se veći dio prethodne analize robne razmjene Srbije i Crne Gore sa Slovenijom odnosi na Srbiju, to ću u ovom dijelu ukratko dati i prikaz robne razmjene samo Crne Gore sa Slovenijom.</s>\n<s>Robna razmjena između Crne Gore i Slovenije, prije raspada SFRJ, činila je više od 10 % ukupne robne razmjene Crne Gore sa republikama SFRJ (Centralna banka Crne Tabela 30: Spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore sa Slovenijom (1997-2002, milioni USD) 1997</s>\n<s>Izvor: Ministarstvo trgovine Crne Gore, Centralna banka Crne Gore, vlastiti izračuni.</s><s>Nakon osamostaljivanja Slovenije, izvoz Crne Gore se sveo na nivo koji se gotovo nije ni registrovao, dok je uvoz iz Slovenije iznosio godišnje od 1-3 miliona USD, i to sve do 1996. godine.</s><s>Poslije tog perioda bilježi se rast u spoljnotrgovinskoj razmjeni, prije svega na osnovu uvoza Crne Gore iz Slovenije (Tabela 30).</s><s>Što se tiče strukture izvoza Crne Gore u Sloveniju, u 2001. godini su dominirali slijedeći proizvodi: proizvodi za zaptivanje od gume, vino, gljive, ljekovito bilje, pivo, kivi itd.</s><s>Najveći crnogorski izvoznik u Sloveniju u ovom periodu bilo je preduzeće Bokeljka iz Kotora.</s>\n<s>Struktura roba koje su dominirale u uvozu Crne Gore iz Slovenije u periodu januarseptembar 2001. godine, je slijedeća (Ministarstvo trgovine Crne Gore, Centralna banka Poljoprivredno-prehrambeni proizvodi (pileće meso, prerađevine od mesa, mlijeko i mliječni proizvodi, voćni sokovi, pivo i konditorski proizvodi) 36,42 %; Aparati za domaćinstvo (frižideri, zamrzivači, veš mašine, štednjaci, ...) 15,97 %; Hartija (novinska i druga) i proizvodi od hartije 7,84 %; Razni proizvodi od stakla, plastike, gvožđa, čelika i prostog metala 5,85 %; Motorna vozila i njihovi djelovi 4,83 %;</s>\n<s>Štamparske boje, ljepila i premazna sredstva 3,67 %; Proizvodi za ličnu i opštu higijenu 3,53 %; 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Druge robe široke potrošnje i reprodukcioni materijal 0,59 %.</s><s>Najveći uvoznik slovenačke robe u Crnoj Gori u 2001. godini je preduzeće Gorenje iz Podgorice.</s>\n<s>4.1.3.</s><s>Slovenačke investicije u Srbiji i Crnoj Gori U nekadašnjoj Jugoslaviji (SFRJ) nije bilo ulaganja kapitala u tradicionalnom smislu te riječi (Prašnikar, Cirman, Domadenik, 2001, str. 163).</s><s>Preduzeća su se mogla udruživati u Radne organizacije ili SOUR-e, što nije omogućavalo investitoru prava upravljanja i raspolaganja svojim uloženim sredstvima.</s><s>Od kraja osamdesetih preduzeća su mogla formirati svoju imovinu na teritoriji SFRJ preko formiranja novih preduzeća.</s><s>Zato slovenačka preduzeća, osim u novoformiranim preduzećima, i nisu imala investicija koja su im omogućavala vlasništvo nad preduzećima u SFRJ.</s><s>Imala su investicije u zalihama i potraživanjima preduzeća kao i kratkoročna finansijska ulaganja.</s><s>Među ulaganjima u svoja dugoročna sredstva su preovladavala ulaganja u trgovinske objekte, predstavništva, zemljišta, stanove i odmarališta.</s><s>Prema rezultatima istraživanja27, od 125 anketiranih slovenačkih preduzeća njih 14,4 % je imalo značajnije ulaganje u bivšoj Jugoslaviji prije 1990. godine.</s><s>Najčešća vrsta ulaganja je bilo predstavništvo (40 %), kupovina zemljišta (16 %), trgovinski objekat (16 %) i proizvodni pogon (16 %).</s><s>Ulaganja su bila usmjerena prije svega na Hrvatsku i Srbiju.</s><s>Među investitorima su dominirala proizvodna preduzeća koja su prije svega razvijala svoju trgovinsku mrežu, da bi krajem osamdesetih ulagala i u stvaranje proizvodnih pogona, naročito u okviru mehanizma udruživanja sredstava za pomoć nerazvijenim područjima.</s><s>Slovenačke investitore u bivšoj SFRJ je karakterisao vertikalni oblik organizacije proizvodnje i unutarindustrijske trgovine (intra-industry trade), što je karakteristično za multinacionalna preduzeća sa filijalama u manje razvijenim državama (Damijan, 2001, str. 106).</s><s>Pri tome su slovenačka preduzeća, preko neposrednih investicija u ostalim republikama, kontrolisala proizvodnju nižih stepena prerade, da bi tako dobijene međuproizvode u Sloveniji preradila u finalne proizvode.</s><s>Dobijene finalne proizvode slovenačka preduzeća bi ili izvozila u inostranstvo ili prodavala nazad u ostale republike.</s><s>Takva organizacija proizvodnje i trgovine je imala rezultat u izuzetno visokom obimu međusobne trgovine.</s><s>Po izračunima Fidrmuca (2000), obim slovenačke trgovine sa ostalim republikama u 1989. godini je 24-puta premašivao obim trgovine, koji bi bio normalan među državama sa potpuno liberalizovanom bilateralnom trgovinom i uspostavljenom carinskom unijom (države EU).</s><s>27 Anketa u slovenačkim preduzećima o strategijama ulaska na područja nekadašnje Jugoslavije, ISEE, 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Tabela 31: Stanje NSI slovenačkih preduzeća u državama bivše Jugoslavije 1994-2001 (Stanje krajem godine, u milionima USD)1 1994</s>\n<s>1 Bez podataka o neposrednim investicijama slovenačkih domaćinstava (uglavnom se radi o nekretninama u Hrvatskoj).</s><s>Takođe, nisu uključeni podaci o imovini rezidenata Republike Slovenije na teritoriji naslijednica bivše SFRJ, koji su predmet pregovora o sukcesiji, oduzetoj imovini na tom području i dijelu imovine koji je bio u procesu vlasničke transformacije prenesen sa pravnih lica na državu.</s><s>2 BJR – bivše jugoslovenske republike</s>\n<s>Izvor: Banka Slovenije i vlastiti izračuni.</s><s>Krajem 2001. godine vrijednost slovenačkih NSI u inostranstvu je iznosila 949,5 miliona USD.</s><s>U toku 2001. godine je ostvareno 181,9 miliona USD, što predstavlja porast od 23,7 % u odnosu na 2000. godinu (najveći porast u poslijednje četiri godine).</s><s>Najviše u inostranstvu investiraju slovenačka preduzeća koja pripadaju prerađivačkoj djelatnosti (59 % svih slovenačkih NSI u inostranstvu), slijede preduzeća iz trgovinske djelatnosti (14 %) i finansijsko posredništvo (10 %).</s><s>Slovenija najviše investira u države nekadašnje Jugoslavije (krajem 2001. godine čak 58 % svih NSI u inostranstvu).</s><s>Među državama nekadašnje Jugoslavije je najznačajnija Hrvatska sa 39 % svih slovenačkih NSI u inostranstvu (podaci Banke Slovenije).</s>\n<s>Iz tabele 31 je vidljivo da slovenačka preduzeća nisu u značajnijem obimu investirala u periodu 1994-2001. godine na tržištu Srbije i Crne Gore.</s><s>Glavni razlozi su za takvo stanje su bili slabi politički odnosi između dvije države, ratovi na području bivše Jugoslavije, ekonomske sankcije uvedene SR Jugoslaviji, neodgovarajući investicioni ambijent u Srbiji i Crnoj Gori itd.</s><s>Stanje slovenačkih NSI u Srbiji i Crnoj Gori je bilo samo 43 miliona USD krajem 2001. godine, što je predstavljalo samo 4,5 % od ukupnog stanja slovenačkih izlaznih NSI.</s><s>Takva slika je umnogome popravljena u 2002. godini, jer je recimo samo Mercator, za izgradnju svog trgovinskog centra u Beogradu, izdvojio skoro isto toliko kolika je bila suma svih slovenačkih NSI krajem 2001. godine.</s><s>Takođe, ako bismo gledali relativne godišnje pokazatelje (2001. u odnosu na 2000. godinu), onda je vidljivo da se vrijednost izlaznih slovenačkih neposrednih investicija, od svih država na prostoru bivše SFRJ, upravo najviše povećala u Srbiji i Crnoj Gori (43 %).</s><s>Tabela 32: Broj slovenačkih preduzeća sa NSI u državama bivše Jugoslavije (direktno vlasništvo), 1997-2001, krajem godine 1997</s>\n<s>Izvor: Banka Slovenije, Neposredne naložbe 1994-2001, 2002. 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Tabela 33 govori da se, u toku 2000. godine, većina slovenačkih investicija u Srbiji i Crnoj Gori (49,6 %) odnosila na investicije u nekretnine, podružnice, vanbilansne investicije ili investicije u preduzeća pod stečajem; 29,7 % u osnivanje novih preduzeća a 20,7 % u postojeća preduzeća koja nisu osnovali slovenački investitori.</s><s>Međutim, u toku 2001. godine se slika promijenila, tako da najveći dio slovenačkih investicija na području Srbije i Crne Gore ide na nove investicije (42,5 %; povećanje u odnosu na 2000. godinu od 80 %), dok je broj postojećih i ostalih investicija ostao gotovo isti.</s><s>Ovdje, takođe, valja istaći činjenicu da se, od svih država na prostoru bivše Jugoslavije, jedino u Srbiji i Crnoj Gori povećao broj slovenačkih neposrednih investicija u 2001. godini u odnosu na 2000. godinu (zahvaljujući novim investicijama).</s><s>Tabela 33: Broj slovenačkih NSI u državama bivše Jugoslavije 2000-2001 (direktno vlasništvo), krajem godine</s>\n<s>Izvor: Banka Slovenije, Neposredne naložbe 1994-2001, 2002. 4.2.</s><s>Trgovinski i investicioni načini ulaska slovenačkih preduzeća na tržišta Srbije i Crne Gore</s>\n<s>Slovenačkim preduzećima su za prodor na tržišta bivše Jugoslavije na volji, prije svega, dva glavna pristupa: trgovinski i investicioni (Damijan, 2001, str. 2, 16).</s><s>4.2.1.</s><s>Trgovinski način ulaska</s>\n<s>Trgovinski pristup predstavlja klasičan oblik poslovanja, s kojim slovenačka preduzeća izvoze svoje proizvode bez osnivanja podružnica (filijala).</s><s>Takav pristup se može ostvarivati individualno (visoki troškovi ulaska i visok stepen rizika) ili udruživanjem prodaje preduzeća preko zajedničke distributivne i trgovinske mreže (primjere imamo u povezivanju slovenačkih tekstilnih preduzeća i otvaranje Slovenske hiše mode u Beogradu, ugovor sa srpskim Centrotextilom o prodaji slovenačkih tekstilnih robnih marki u robnim kućama toga preduzeća u Srbiji kao i prodaja preko Mercatorove trgovačke mreže).</s>\n<s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Pri prodoru na tržišta Srbije i Crne Gore slovenačka preduzeća su do sada, uglavnom, upotrebljavala klasični trgovinski pristup.</s><s>Prema istraživanju28 iz 2001. godine, slovenačka preduzeća preko trgovinskih izvoznih poslova realizuju čak 95 % svoje ukupne prodaje u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Razlozi za to se, po navodima preduzeća, nalaze prije svega u visokom riziku investiranja (poslovni ambijent u Srbiji i Crnoj Gori ocijenjen kao ekstremno rizičan sa ocjenama od 1 do 2 Šna skali od 1 (veoma rizično) do 5 (veoma stabilno)Ć. Takođe, navode se još stečena poslovna saradnja sa lokalnim partnerima i manji iznos potrebnih sredstava za ulazak na tržište nego što bi bilo potrebno u primjeru NSI.</s><s>Tabela 34: Izvoz i stanje NSI slovenačkih preduzeća u bivšim jugoslovenskim republikama (BJR), 1994-2001, milioni USD 1994</s>\n<s>Sa druge strane, investicioni pristup podrazumijeva neposredno ulaganje slovenačkih preduzeća u privredama bivše Jugoslavije.</s><s>Motivi za investicioni pristup mogu biti trgovinski (tj. za podsticaj prodaji finalnih proizvoda matičnog preduzeća) i proizvodni Štj. (1) za proizvodnju poluproizvoda i sastavnih djelova, koji bi se izvozili nazad u matično preduzeće, (2) za proizvodnju za lokalno tržište ili (3) za izvoz u treće državeĆ.</s><s>Prema prethodno navedenom istraživanju, glavni razlozi koji su opredjeljivali slovenačka industrijska preduzeća za investicioni pristup na području Srbije i Crne Gore su bili (rangirano po značaju): (1) slabe mogućnosti za naplatu potraživanja, (2) lakši dostup do ostalih lokalnih tržišta, (3) niži troškovi rada i materijala, (4) dovoljno veliki obim poslovanja, (5) visoki ulazni troškovi (carine itd.) i (6) specifična priroda proizvoda.</s><s>Iako trgovinski pristup slovenačkih preduzeća pri ulasku na tržišta Srbije i Crne Gore dominira, čini se da investicioni pristup dobija sve veći značaj.</s><s>Takvu konstataciju je moguće obrazložiti sa više faktora.</s><s>Naime, Srbija i Crna Gora imaju visok deficit u trgovinskoj razmjeni sa Slovenijom (po podacima SURS-a Slovenija je u 2002. godini šest puta više izvozila nego uvozila u robnoj razmjeni sa Srbijom i Crnom Gorom).</s><s>Ocjenjuje se da je upravo relativno visok suficit u robnoj razmjeni Slovenije sa pojedinim državama bivše Jugoslavije jedan od ključnih ograničavajućih faktora za slovenačku izvoznu ekspanziju na tim tržištima.</s><s>Zato je realno očekivati da će se Slovenija u budućnosti suočavati sa zahtjevima o uravnoteženijoj robnoj razmjeni.</s><s>28 Anketa u slovenačkim preduzećima o strategijama ulaska na područja nekadašnje Jugoslavije, ISEE, 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Tabela 35: Robna razmjena Slovenije sa bivšim jugoslovenskim republikama (BJR), 1994-2002 (Slovenački izvoz i uvoz, milioni USD) 1994</s>\n<s>Izvor: Mrak, Damijan, 2001, str. 10 i vlastiti izračuni za 2001. i 2002. na bazi podataka SURS-a.</s><s>NSI u regiji su, dugoročno, jedini način s kojim bi bilo moguće u budućnosti makar relativno smanjiti suficit koji ima Slovenija u tekućem dijelu svoje \"regionalnog\" platnog bilansa (Mrak, 2002, str. 15).</s><s>Slovenački suficit i srpsko-crnogorski deficit u bilateralnoj robnoj razmjeni je moguće najlakše riješiti sa slovenačkim ulaganjem u proizvodnju, sa osnivanjem mješovitih preduzeća i kroz proces privatizacije u Srbiji i Crnoj Gori (Posvet Jugoslavija – privatizacija in možnosti investiranja, 2002, str. 92).</s><s>Rizik investiranja slovenačkih preduzeća u Srbiju i Crnu Goru se vremenom smanjuje (zaključen sporazum o uzajamnoj zaštiti i podsticanju investicija, Slovenska izvozna družba osigurava slovenačke investicije u Srbiji i Crnoj Gori, strani ulagači u Srbiji i Crnoj Gori su odgovarajućim zakonodavstvom dobili nacionalni tretman i postali jednako zaštićeni kao domaća preduzeća, bitno se popravila politička situacija u državi i regionu, obezbijeđena je konvertibilnost valute, liberalizovano je spoljnotrgovinsko poslovanje itd.).</s><s>Da se slovenačka preduzeća sve više opredjeljuju za investicioni pristup govore i podaci srpskog Ministarstva za ekonomske veze sa inostranstvom da je u 2001. godini zaključeno 128 ugovora sa slovenačkim investitorima, s čime je Slovenija na drugom mjestu po broju ugovora sa stranim državama.</s><s>Krajem septembra 2002. godine u Srbiji i Crnoj Gori svoja predstavništva je imalo oko 70 slovenačkih preduzeća, dok je četiri godine prije samo Gorenje imalo svoje predstavništvo Goretrade (Gospodarska zbornica Slovenije).</s><s>Vrijednost slovenačkih NSI se naročito povećala u 2002. godini, prije svega zahvaljujući Mercatoru i Impolu.</s><s>U već navedenom istraživanju29, udio slovenačkih slovenačkih preduzeća koja planiraju investicije na području bivše Jugoslavije u periodu 2002-2004 je 37 % (u ukupnom uzorku od 125 anketiranih preduzeća).</s><s>Među njima je 44,1 % novih preduzeća.</s><s>U investicionim planovima preovlađuju ulaganja u proizvodnju, zatim u trgovinske objekte i na kraju u predstavništva (slika 8).</s><s>Među novim investitorima preovlađuju industrijska preduzeća.</s><s>Najzanimljivije područje tih novih investitora je 29 Anketa u slovenačkim preduzećima o strategijama ulaska na područja nekadašnje Jugoslavije, ISEE, 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Srbija, koja je ujedno najviše pominjano područje u kojem bi preduzeća usmjerila nove investicije u periodu 2002-2004.</s><s>Od 46 preduzeća koja u pomenutom periodu planiraju 79 investicija, čak 40 % misli na područje Srbije i Crne Gore.</s><s>Slika 8: Planirane investicije slovenačkih preduzeća u državama bivše Jugoslavije u periodu 2002-2004</s>\n<s>Izvor: Prašnikar, Cirman, Domadenik, 2001, str. 171.</s><s>Ako posmatramo sa makroekonomskog vidika Slovenije, veoma je moguće da izvozna i investiciona privlačnost Srbije i Crne Gore, dugoročno gledano, postane problematična.</s><s>Naime, specijalizacija velikog dijela slovenačke privrede samo za tržišta bivše Jugoslavije, koji su manje zahtjevni, može dovesti do tehnološkog zaostajanja tih preduzeća u odnosu na ona koja usmjerena prema Evropskoj uniji (Damijan, 2001, str. 110).</s><s>Ako gledamo sa tog aspekta, onda bi najprikladniji način investiranja bio onaj koji se temelji na kupovini lokalnih preduzeća odnosno osnivanju predstavništava, koja bi proizvodila poluproizvode ili sastavne djelove koji bi kasnije bili montirani u finalne proizvode u matičnom preduzeću u Sloveniji.</s><s>Sa vidika Srbije i Crne Gore jedan od osnovnih ciljeva privlačenja stranog kapitala i transformacije preduzeća jeste povećanje izvoza.</s><s>Pri tome se ne misli na povećanje izvoza sirovina, koje sada predstavljaju nešto manje od polovine ukupnog izvoza i čija se cijena i promet u međunarodnoj trgovini smanjuju (sve prognoze govore da će se takav trend nastaviti u narednih deset godina, osim nafte), već na povećanje izvoza finalnih proizvoda visokog stepena prerade, koji bi bili konkurentni na svjetskom tržištu 4.3.</s><s>Motivi slovenačkih preduzeća za NSI Shatz i Venables (2000) smatraju da je osnovni motiv koji pokreće horizontalne NSI bolje opsluživanje nekog stranog tržišta (smanjenje transportnih troškova i carina, brže i adekvatnije reagovanje na promjenu preferenci potrošača itd.), dok vertikalne NSI pokreće motiv traženja jeftinijih resursa.</s><s>U tako široko postavljenoj podjeli javljaju se određene 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore specifičnosti, koje su karakteristične za zemlju domaćina i zemlju investitora.</s><s>Uvažavajući takve specifičnosti Slovenije i Srbije i Crne Gore, smatram da je najbolje motive slovenačkih preduzeća za NSI na području Srbije i Crne Gore svrstati na slijedeći način: adekvatnije snadbijevanje lokalnog tržišta, stvaranje regionalnog tržišta, nastup na trećim tržištima, jeftiniji faktori proizvodnje, postojanje trgovinskih barijera i pozitivan odnos do slovenačkih preduzeća i proizvoda.</s>\n<s>4.3.1.</s><s>Adekvatnije snadbijevanje lokalnog tržišta Veličina lokalnog tržišta je jedna od determinanti u privlačenju NSI.</s><s>Veća tržišta smanjuju troškove snadbijevanja tržišta zbog efekata ekonomije obima i nižih fiksnih troškova po jedinici proizvoda.</s><s>Veće tržište, prije svega, privlači horizontalne NSI dok su vertikalne NSI indiferentne na veličinu lokalnog tržišta.</s><s>Što je veće lokalno tržište, horizontalne NSI će vjerovatno nadomjestiti izvoz zbog najmanje dva razloga.</s><s>Prvi razlog sam već naveo, a to je da će fiksni troškovi preduzeća po jedinici proizvoda biti niži što je veće tržište.</s><s>Drugo, veća tržišta imaju tendenciju da imaju više lokalnih firmi, da je intenzivnija konkurencija među njima, što dovodi do smanjenja cijene proizvoda.</s><s>Ako su marginalni troškovi snadbijevanja kroz izvoz relativno visoki, to će onda usloviti da preduzeće favorizuje lokalnu proizvodnju (Shatz, Venables, 2000).</s><s>Tržište Srbije i Crne Gore je po broju potencijalnih potrošača (preko 8 miliona potrošača, ako uključimo Kosovo oko 10,5 miliona), najveće na području bivše Jugoslavije.</s><s>Međutim, treba imati u vidu da su adekvatniji pokazatelji veličine nekog tržišta BDP po stanovniku, koji odražava stvarne mogućnosti da se kupuju određeni proizvodi, kao i rast BDP-a, koji odražava razvoj privrede.</s><s>Po tim pokazateljima, Srbija i Crna Gora spadaju u red nerazvijenijih zemalja sa umjerenim ekonomskim rastom.</s><s>Ono što zvanična statistika kaže, ipak, ne odražava stvarnost.</s><s>Npr. kupovna moć u Srbiji i Crnoj Gori je dva puta veća od onoga što kaže zvanična statistika.</s><s>Izvor te razlike je novac koji je došao od sive ekonomije, od transfera iz inostranstva i onog što je čuvano u slamaricama.</s><s>Neka slovenačka preduzeća na tom tržištu prodaju više luksuznih proizvoda nego u Sloveniji što je posljedica stvaranja sloja izuzetno bogatih pojedinaca ali i sklonosti potrošača da veliki dio svoga dohotka ne opredjeljuju za štednju (Pinterič, 2002, str. 32-35).</s><s>U Srbiji i Crnoj Gori je sve više inostranih (naročito evropskih) preduzeća koja se nameću sa svojim kvalitetnim proizvodima, utiču na povećanje konkurencije i time smanjuju cijene proizvoda.</s><s>Iz toga razloga se javlja potreba da slovenačka preuzeća organizuju paralelnu proizvodnju na lokacijama u Srbiji i Crnoj Gori kako bi se iskoristile prednosti koje donose NSI.</s><s>4.3.2.</s><s>Stvaranje regionalnog tržišta</s>\n<s>Evropska unija je svoj pristup zemljama bivše SFRJ (izuzev Slovenije) definisala kroz \"proces stabilizacije i asocijacije\".</s><s>Ovaj regionalni pristup ima za cilj da osigura stvaranje uslova za potencijalno uključivanje ovih zemalja u EU.</s><s>U regionalnom pristupu su takođe uključene još Albanija, Bugarska i Rumunija.</s><s>Bitan segment Sporazuma o 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore stabilizaciji i asocijaciji je utvrđivanje vremenskog intervala unutar kojeg će se stvoriti zona slobodne trgovine među ovim državama i sa EU.</s><s>Time bi se stvorilo regionalno tržište od oko 55 miliona potencijalnih potrošača.</s><s>Države potpisnice Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji su potencijalni kandidati za prijem u EU.</s><s>Ovo sugeriše da sa gledišta EU ne postoji formalna obaveza prijema ovih zemalja ako ispune predviđene obaveze (kao što je slučaj sa državama potpisnicama Evropskog sporazuma koje su postale sposobne za pristup EU ispunjavanjem Kopenhagenških kriterijuma), ali postoji želja da se uspostavi neki vid asocijacije o čijem će se karakteru odlučiti u budućnosti.</s><s>Srbija i Crna Gora još uvijek nisu potpisale Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji sa EU (pregovori bi trebali da se odvijaju u toku 2003. godine) ali je zaključila Sporazume o slobodnoj trgovini sa svim zemljama regiona.</s><s>Nakon političkih promjena u oktobru 2000. godine, EU je dodijelila Srbiji i Crnoj Gori autonomne trgovinske preferencijale (Autonomous Trade Preference-ATP).</s><s>To je omogućilo da se veći dio izvoznih proizvoda na tržište EU izvozi bez kvantitativnih ograničenja i bez plaćanja carine.</s><s>To je dalje uslovilo povećanje izvoza u EU u 2001. godini za 24,8 %, međutim javljaju se i određene teškoće koje onemogućavaju veći izvoz (npr. dobijanje odgovarajućih sertifikata u EU za meso).</s><s>Kada su u pitanju zemlje iz regiona Srbija i Crna Gora imaju naročito značajnu razmjenu sa BiH i Makedonijom, tako da eliminisanje trgovinskih barijera će bitno doprinijeti izvozu u te zemlje.</s><s>Ovim se stvara šansa da slovenački investitori, ulaganjem u Srbiju i Crnu Goru, praktično dobiju mogućnost za slobodnu prodaju svoje robe u cijelom regionu.</s><s>Blomström i Kokko (1997a) smatraju da stvaranjem regionalnih ekonomskih integracija (REI) se, uglavnom, pospješuje priliv NSI.</s><s>Pošto takve integracije normalno dovode do smanjenja regionalnih trgovinskih/investicionih ograničenja i stvaranja zajedničkog tržišta, veća otvorenost će dovesti do privlačenja NSI jer multinacionalke sada mogu operisati efikasnije preko unutarregionalnih granica.</s><s>Međutim, treba istaći da REI mogu uticati i na smanjenje onih NSI koje su se upravo zasnivale na carinskoj zaštiti, tako da su efekti stvaranja REI na priliv NSI neizvjesni.</s><s>Pored ovih statičkih efekata REI na NSI, valja napomenuti da REI mogu generisati i dinamičke efekte koji će pozitivno uticati na priliv NSI.</s><s>Na primjer, REI mogu dovesti do povećanja ekonomske efikasnosti i privrednog rasta u zemljama regiona (zbog bolje alokacije resursa i povećanja konkurencije), tako povećavajući atraktivnost regiona i za domaće i za strane investicije.</s><s>Takođe, veće integrisano tržište može uticati na karakteristike preduzeća, kao što je motivacija preduzeća da se udružuju sa bivšim konkurentima u cilju boljeg upravljanja u uslovima veće konkurencije.</s><s>Kako preduzeće postaje veće, ono je sposobnije da više investira u istraživanje i razvoj, marketing i stvara intangible imovinu koja će privući nove NSI.</s><s>Na osnovu navedenoga, pretpostavljam da će stvaranje regionalnog tržišta Jugoistočne Evrope uticati stimulativno i na investitore iz Slovenije kako bi iskoristili njegove prednosti.</s><s>Tim više što slovenačka preduzeća imaju strategije da budu, što je više moguće, prisutna u regionu.</s><s>Razlozi, zašto bi baš odabrala Srbiju i Crnu Goru za svoje investicije, se nalaze u samom geografskom položaju Srbije i Crne Gore, velikom broju potrošača i potencijalu da postane privredni lider u ovom dijelu Evrope.</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore 4.3.3.</s><s>Nastup na trećim tržištima</s>\n<s>Pored već navedenih mogućnosti nastupa na tržištima država Jugoistočne Evrope, ulaganjem u Srbiju i Crnu Goru kroz osnivanje novih preduzeća ili kupovinom postojećih, slovenačka preduzeća imaju veće šanse za nastup na tržištima sa kojima Srbija i Crna Gora imaju bolju privrednu saradnju.</s><s>Tu prije svega mislim na Rusiju kao veliko tržište.</s><s>Slovenačka preduzeća uglavnom su svjesna da im ulaganje u Srbiji i Crnoj Gori otvara vrata za izvoz u Rusiju jer je Srbija i Crna Gora jedina država na svijetu van granica nekadašnjeg Sovjetskog saveza koja ima sa Rusijom potpisan ugovor o slobodnoj trgovini (potpisan 28. avgusta 2000. godine).</s><s>Sporazum je takav da se za samo 20 % robe od svih carinskih i tarifnih stavki plaća carina prilikom uvoza u Rusiju.</s><s>Među tim izuzecima su srpskocrnogorski tekstilni proizvodi, finalizirani namještaj, cigarete, alkoholna pića, jedan dio ljekova itd., s tim da bi se i ovi proizvodi u roku od pet godina oslobodili plaćanja carine.</s><s>Da bi se proizvodi, izrađeni u Srbiji i Crnoj Gori, izvezli u Rusiju bez carine neophodno je da su na spisku za slobodnu trgovinu i da za njih postoji certifikat kojim se dokazuje da su stvarno srpski ili crnogorski.</s><s>To znači da mora proizvod proizvesti preduzeće registrovano u Srbiji i Crnoj Gori, nezavisno od toga da li je to preduzeće osnovano sa domaćim ili stranim kapitalom.</s><s>Sporazum dopušta da se oprosti carine roba koja je samo dijelom proizvedena odnosno dorađena u Srbiji i Crnoj Gori, pri čemu je ograničenje da vrijednost tuđeg udjela, sirovine ili poluproizvoda ne smije biti veća od polovine vrijednosti robe koja se izvozi (Bojčić, Bojić, 2002, str. 70-72).</s><s>4.3.4.</s><s>Jeftiniji faktori proizvodnje</s>\n<s>Niski troškovi proizvodnih faktora bi trebalo, generalno gledajući, da predstavlaju determinantu privlačenja kako vertikalnih tako i horizontalnih NSI (Lim, 2001, str. 12).</s><s>Feenstra & Hanson (1997) su utvrdili da su niske plate jedan od osnovnih faktora zbog kojih američki investitori osnivaju montažne fabrike u Meksiku (tzv. maquiladoras).</s><s>Do sličnih rezultata su došli Dees (1998) i Wheeler & Mody (1992).</s><s>Međutim, dvije druge studije Mody, Dasgupta & Sinha (1998) i Fung, Lizaka, Lee & Parker (2000) su došle do rezultata da prosječne plate nisu značajan faktor NSI ali da kvalitet radne snage jeste (gledano kroz stepen obrazovanja).</s><s>Ovi rezultati govore da bi bolja determinanta NSI bili troškovi rada po jedinici (unit labour costs)30 a ne prosječne plate, međutim takvi podaci su uglavnom nedostupni.</s>\n<s>Kada je riječ o slovenačkim preduzećima, anketa u 2001. godini31 je iznenađujuće pokazala da im se ne čini značajnom mogućnost iskorišćavanja (osim u određenom stepenu u Srbiji i Crnoj Gori i BiH) nižih troškova proizvodnje zbog jeftinije radne snage i materijalnih inputa na tržištima bivše Jugoslavije.</s><s>Nasuprot tome, istraživanje u 2002. 30 Troškovi rada po jedinici (unit labour costs) se definišu kao: ULC = W/Prod, gdje je W prosječna godišnja ukupna plata (average gross wage) a Prod je BDP po zaposlenom (GDP per employed person).</s><s>31 Anketa u slovenačkim preduzećima o strategijama ulaska na tržišta nekadašnje Jugoslavije, ISEE, 2001. 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore godini govori da su niski troškovi rada i materijala glavni razlog za investicioni nastup na tržištima bivše Jugoslavije (Slika 9).</s>\n<s>4.3.5.</s><s>Trgovinske barijere (carine, necarinska zaštita itd.) Povećanje otvorenosti privrede odnosno smanjenje carinske i druge zaštite stimuliše NSI, osim onih NSI koje su upravo i izvršene da bi se iskoristile tako visoke carine (tariffhopping) (Lim, 2001, str. 13).</s><s>Vertikalne NSI, koje podrazumijevaju značajne tokove međuproizvoda (intermediate inputs) u i iz domaće države, će se povećavati sa liberalizacijom spoljnotrgovinskog poslovanja.</s><s>Takođe, horizontalne (non-tariff-hoping) NSI će se povećavati do onog stepena do kojega trgovinska liberalizacija zajedno sa drugim mjerama liberalizacije vodi ka stvaranju bolje poslovne klime i očekivanjima dugoročnog privrednog rasta.</s><s>Sa druge strane, visoke uvozne carine se mogu smatrati preprekom da se ostvari izvoz u određenu državu, tako da se preduzeće može odlučiti da mu je bolje da preseli dio svoje proizvodnje u tu državu a smanji izvoz.</s><s>Prema rezultatima istraživanja32 u 2001. godini, slovenačkim industrijskim preduzećima se čini srednje značajnom mogućnost izbjegavanja visokih ulaznih trgovinskih prepreka putem osnivanja vlastite podružnice u Srbiji i Crnoj Gori (ocjena 3,1 na skali od 1 do 5).</s><s>Inače, prosječna carinska stopa u Srbiji je nešto iznad 9 % a u Crnoj Gori oko 3 %.</s><s>Međutim, na osnovu postignutog sporazuma između Srbije i Crne Gore, doći će do harmonizacije ekonomskih sistema, a time i do harmonizacije carinskih stopa u skladu sa preporukama EU.</s><s>Ovdje treba istaći još jednu stvar.</s><s>Naime, kada Slovenija uđe u Evropsku uniju u maju 2004. godine, prihvatiće sve sporazume koje je EU potpisala ili koje će potpisati sa državama bivše SFRJ.</s><s>EU je već sa Hrvatskom i Makedonijom sklopila stabilizacijsko-asocijacijski sporazum, pri čemu je pristala da Hrvatska i Makedonija svoje uvozne carine postepeno otklanjaju (Hrvatska do 2007. godine a Makedonija do 2011. godine).</s><s>Sa druge strane, EU je donijela uredbu, za sve države bivše Jugoslavije, kojom im omogućava da određene 32 Anketa u slovenačkim preduzećima o strategijama ulaska na tržišta nekadašnje Jugoslavije, ISEE, 2001. 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore proizvode bez carina izvoze u EU (Popit, Vozel, 2003, str. 16-21).</s><s>Vjerovatno je da će EU u skorijoj budućnosti sklopiti sličan stabilizacijsko-asocijacijski sporazum i sa Srbijom i Crnom Gorom.</s><s>To dalje znači da će za slovenačka preduzeća još duže vrijeme važiti carine pri njihovom izvozu u Srbiju i Crnu Goru.</s><s>4.3.6.</s><s>Pozitivan odnos do slovenačkih preduzeća i proizvoda Rezultati istraživanja33 govore da su slovenački proizvodi visoko vrijednovani u očima potrošača u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Međutim, na drugoj strani, samo mali broj slovenačkih robnih marki je duboko usidren u svijesti potrošača nakon deset godina od razdvajanja.</s><s>U tom periodu se pojavila nova grupa mladih potrošača koja nije osjećajno vezana za zajedničku SFRJ i nema nikakav poseban odnos do slovenačkih proizvoda.</s><s>Relativno se i u Srbiji i u Crnoj Gori više vrednuju slovenački proizvodi od domaćih, pri čemu je to posebno izraženo u Srbiji.</s><s>U Srbiji smatraju da su domaći proizvodi nerazumno skupi, što nije slučaj sa slovenačkim proizvodima.</s><s>U Crnoj Gori imaju bolje mišljenje o svojim proizvodima nego u Srbiji.</s><s>U Srbiji se cijeni prije svega: odnos vrijednost-cijena, trajnost, kvalitet izrade i privlačnost slovenačkih proizvoda ali smatraju da su dosta skupi.</s><s>U Crnoj Gori su slovenački proizvodi ocijenjeni, prije svega, kao privlačni i nisu jeftino napravljeni.</s><s>Vrijednost u odnosu na cijenu, adekvatnost cijene, trajnost i prestiž su ocijenjeni sa nešto nižim ocjenama, mada su još uvijek bolje ocijenjeni od karakteristika domaćih proizvoda.</s><s>U Crnoj Gori se, takođe, smatra da slovenački proizvodi nisu izrazito reklamirani.</s>\n<s>Tabela 36: Poznavanje slovenačkih robnih marki u Srbiji i Crnoj Gori, % (za robne marke, koje su dostigle najmanje 10 % poznavanja) Grupe proizvoda</s>\n<s>Iz tabele 36 se vidi da su neke marke veoma poznate i cijenjene kao što su: Gorenje, Krka, Mura, Fruktal, Elan i Ljubljanska banka.</s><s>Zanimljiva je činjenica da je nedovoljno 33 Anketa potrošača iz bivše Jugoslavije, ISEE, 2001 (Vida, Dmitrović, 2001).</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore poznavanje slovenačkih prehrambenih proizvoda, što potvrđuje veliki značaj lokalnog slovenačkog tržišta za tu grupu proizvoda.</s><s>Prema rezultatima istraživanja34 glavne prednosti, koje imaju slovenačka preduzeća na tržištu bivše Jugoslavije a time i na tržištu Srbije i Crne Gore, su visok kvalitet proizvoda i dobra cijena s obzirom na kvalitet.</s><s>Slovencima se priznaju poslovnost, korektnost, zapadni način poslovanja, ekspeditivnost i uređeno tržište.</s><s>Srpska i crnogorska preduzeća su naročito naglasila kvalitet proizvoda i usluga, tehnologiju i inovacije, kvalitet odnosa sa slovenačkim preduzećima-kupcima.</s><s>Ako govorimo o konkurentnim prednostima slovenačkih preduzeća u pojedinim djelatnostima, onda treba naglasitit da: u proizvodnji prehrambenih proizvoda i pića slovenačka preduzeća imaju prednost u kvalitetu i cijenama; u proizvodnji električnih aparata i mašina prednost je u tehnologiji; u mašinogradnji, proizvodnji prometnih sredstava i brodogradnji prednost je u kvalitetu odnosa sa kupcima; u proizvodnji hemijskih proizvoda prednost je u tehnologiji, znanju i cijenama; u industriji namještaja i drveta prednost je u cijenama; u tekstilnoj industriji kvalitet i na kraju cijene su prednost slovenačkih preduzeća u djelatnostima snadbijevanja strujom, vodom i plinom, građevinarstvu i trgovini.</s><s>Istraživanje pokazuje da velika većina preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori je spremna da sarađuje sa slovenačkim preduzećima u budućnosti (preko 90 %).</s><s>Među srpskim preduzećima koja se zanimaju za saradnju sa slovenačkim, uglavnom je riječ o onim iz oblasti proizvodnje električnih aparata i mašina, proizvodnje i prerade hemijskih proizvoda, proizvodnje građevinskog materijala, proizvodnje konfekcijskih tekstilnih proizvoda, kože i krzna, obuće i galanterije, proizvodnje prehrambenih proizvoda i pića kao i s područja građevinarstva.</s><s>Među crnogorskim preduzećima, interesovanje su pokazala građevinska preduzeća i preduzeća iz proizvodnje hrane i pića.</s>\n<s>Kao što sam već ranije naveo, motivi za investicioni pristup mogu biti trgovinski (tj. za podsticaj prodaji finalnih proizvoda matičnog preduzeća) i proizvodni Štj. (1) za proizvodnju poluproizvoda i sastavnih djelova, koji bi se izvozili nazad u matično preduzeće, (2) za proizvodnju za lokalno tržište ili (3) za izvoz u treće državeĆ.</s><s>Sa stanovišta Srbije i Crne Gore, povoljnije bi bilo kada bi pri investicionom načinu ulaska slovenačkih preduzeća na domaće tržište prevladali proizvodni motivi.</s><s>Naime, to bi omogućilo da dođe do oživljavanja proizvodnje i povećanja izvoza, na taj način doprinoseći smanjenju deficita u tekućem računu platnog bilansa.</s><s>Čini se upravo, na bazi analize koju je dao Damijan (2001a), da proizvodni motivi investiranja slovenačkih preduzeća na području bivše SFRJ dobijaju sve veći značaj.</s><s>Investicionu aktivnost slovenačkih preduzeća na tržištima nekadašnje Jugoslavije proučavaju Prašnikar et al. (2001).</s><s>U tom istraživanju35 postavljana su pitanja slovenačkim 34 Anketa u preduzećima iz bivše Jugoslavije, ISEE, 2001. 35 Anketa u slovenačkim preduzećima o strategijama ulaska na tržišta nekadašnje Jugoslavije, ISEE, 2001. 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore preduzećima o njihovim prošlim i planiranim investicijama u bivšoj Jugoslaviji.</s><s>Odgovori preduzeća sugerišu da najveće slovenačke firme nisu imale značajnije investicije u periodu do 2001. godine.</s><s>Prije 1990. godine, u 115 anketiranih preduzeća postojalo je samo 27 NSI projekata na tržištima bivše Jugoslavije, od toga se 80 % odnosilo na sektor prerađivačke djelatnosti.</s><s>Između 1990. i 2000. godine zabilježena su 42 NSI projekta, od čega je 70 % bilo u prerađivačkom sektoru.</s><s>Kada su u pitanju planirane investicije, kratkoročni (do kraja 2001. godine) i srednjeročni (do kraja 2004. godine) investicioni planovi su se značajno razlikovali.</s><s>Kratkoročno, samo je 16 % anketiranih preduzeća namjeravalo investirati u bivše republike SFRJ, dok srednjeročno o tome razmišlja 42 %.</s><s>Srednjeročno, najviše investicionih planova je među industrijskim preduzećima (50 % industrijskih preduzeća u uzorku je potvrdilo da ima investicione planove).</s><s>U industrijskim preduzećima su odgovorili da izdvajaju 3 % odnosno 8 % svojih ukupnih godišnjih prihoda za svoje kratkoročne i srednjeročne investicione aktivnosti u bivšoj SFRJ.</s><s>Postoje značajne razlike između industrijskih i trgovinskih preduzeća po pitanju atraktivnosti investicionih lokacija.</s><s>Trgovinska preduzeća, i u kratkom i u dugom roku, preferiraju da investiraju u Hrvatskoj, dok industrijska preduzeća u oba perioda preferiraju Srbiju i Crnu Goru.</s><s>Pretpostavka je da su trgovinska preduzeća motivisana većom kupovnom moći hrvatskog tržišta, dok su industrijska preduzeća podstaknuta proizvodnim motivima (efikasnija proizvodnja) koji govore u prilog Srbije i Crne Gore.</s><s>Tabela 37: Preferirane investicione lokacije slovenačkih industrijskih i trgovinskih preduzeća u njihovim investicionim planovima na tržištima bivše SFRJ (u % od broja preduzeća) Kratkoročno (2001)</s>\n<s>U cilju sagledavanja evolucije investicionih motiva slovenačkih preduzeća, koji opredjeljuju njihova ulaganja u privredama bivše Jugoslavije u periodu od 1990. do 2004. godine, upotrijebljen je jednostavan \"probit\" model (Damijan, 2001a, str. 242).</s><s>Cilj je da se utvrde zajedničke karakteristike slovenačkih preduzeća, koja su već ili srednjeročno žele biti prisutna na tržištima bivše SFRJ.</s><s>Prije svega, želi se utvrditi da li su investicioni motivi preduzeća uslovljeni sa djelatnošću odnosno sa privrednom granom u kojoj posluju, sa veličinom</s>\n<s>produktivnošću, profitabilnošću, izvoznom i I&R usmjerenošću.</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Tabela 38: Vjerovatnoća investiranja slovenačkih preduzeća u države bivše SFRJ u periodu 1990-2004 (Rezultati probit modela) Prije 2000.</s>\n<s>1 Referentna grupa su industrijska preduzeća, osim preduzeća iz prehrambene industrije Napomene: t-statistika u zagradama; *, ** i *** znače statističku značajnost pri 10, 5 i 1 odstotnom riziku greške.</s>\n<s>Izvor: Damijan, 2001a, str. 244 – izračun na bazi podataka Ankete u slovenačkim preduzećima o strategijama ulaska na tržišta nekadašnje Jugoslavije, ISEE, 2001.</s><s>Vjerovatnoća, da će se slovenačka preduzeća odlučiti za investiciju u države nekadašnje Jugoslavije u zavisnosti od navedenih faktora, se testira pomoću probit modela.</s><s>Empirijska analiza je bila urađena na uzorku najvećih slovenačkih preduzeća, znači na podacima koji ne odražavaju stvarnu strukturu slovenačke privrede.</s><s>Zbog toga je bilo 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore potrebno da se u testu kontroliše i koriguje pristrasnost uzorka, što je i učinjeno s pomoću dvostepene Heckmanove procedure36.</s>\n<s>Zavisna promjenljiva u modelu je NSIt , koja ima vrijednost 1 (NSIt = 1) ako u posmatranom periodu preduzeće ima ili planira da ima NSI u neku od država bivše Jugoslavije, ako ne onda je NSIt = 0. Zavisna promjenljiva je regresirana na setu karakteristika preduzeća kao što su veličina, faktorska intenzivnost, produktivnost rada i kapitala, izvozna usmjerenost, I&R usmjerenost i sektorske dummy.</s><s>Model ocjenjuje tri različita vremenska perioda: (1) period prije 2000. godine; (2) 2001. godinu i (3) period 2002-2004.</s>\n<s>Rezultati u tabeli 19. pokazuju da su zajedničke karakteristike slovenačkih preduzeća koja su investirala u državama bivše Jugoslavije prije 2000. godine: to su velika preduzeća po prodaji, da su visoko izvozno usmjerena i da pripadaju prehrambenoj industriji.</s><s>Slični rezultati su, takođe, utvrđeni i u kratkoročnim investicionim planovima preduzeća u 2001. godini.</s><s>Jedini izuzetak je taj da prehrambena preduzeća više ne odstupaju što se tiče njihovih investicionih aktivnosti u odnosu na druge sektore.</s><s>Ovi podaci potvrđuju da je u dosadašnjim investicijama kao i u kratkoročnim investicionim planovima preovlađivao trgovinski motiv investiranja (motiv povećavanja prodaje preduzeća sa velikim kapacitetima, koja žele da povećaju korišćenje svojih kapaciteta time što će izvoziti u države bivše Jugoslavije).</s><s>To naročito važi za preduzeća u prehrambenoj industriji, koja su jedino i konkurentna u ovim državama.</s>\n<s>Rezultati modela, koji se odnose na srednjeročne investicione odluke slovenačkih preduzeća u državama nekadašnje Jugoslavije do 2004. godine, daju nešto drugačiju sliku.</s><s>Čini se da trgovinski motiv NSI polako uzmiče pred proizvodnim motivom NSI.</s><s>Naime, velika i izvozno usmjerena preduzeća više ne istupaju, već investiciono prednjače produktivnija i I&R usmjerena preduzeća kao i radno intezivna preduzeća.</s><s>Iz toga je moguće zaključiti da slovenačka preduzeća žele srednjeročno na tržišta bivše Jugoslavije preseliti dio svoje proizvodnje s ciljem da kombinuju svoju intangible imovinu i vlasničko specifične karakteristike sa nižim troškovima radne snage na tim tržištima.</s><s>U modelu, za odluke o investicijama u državama bivše Jugoslavije do 2004. godine, je uključena još i promjenljiva koja pokazuje da li preduzeće već ima neku investiciju u ovoj regiji do 2000. godine.</s><s>S tim se obuhvaćaju uticaji iskustava preduzeća koja su već investiciono prisutna, tako da ih moguća pozitivna iskustva lako stimulišu ka novim investicijama, dok ih negativna od toga odvraćaju.</s><s>Rezultati govore o pozitivnim iskustvima slovenačkih preduzeća u prošlosti, što ih stimuliše na nove investicije ne samo u istu državu već i u cijelu regiju.</s>\n<s>4.5.</s><s>Moguće koristi za Srbiju i Crnu Goru od slovenačkih NSI S obzirom na činjenicu da Srbija i Crna Gora imaju potrebu za slovenačkim NSI, kao dijela ukupnih stranih neposrednih investicija, ovaj dio sam namijenio analizi i utvrđivanju 36 Više o konkretnoj upotrebi Heckmanove metode na primjeru učinkovitosti poslovanja domaćih i stranih preduzeća u Sloveniji pogledati u Damijan, Majcen, Rojec, Knell (2001).</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore potencijalnih koristi koje bi Srbija i Crna Gora mogle imati od priliva slovenačkih neposrednih investicija.</s><s>Potencijalne koristi odnosno potencijalni doprinos slovenačkih NSI ekonomskom rastu u Srbiji i Crnoj Gori svrstao sam u dva dijela.</s><s>Prvi dio se odnosi na inicijalne makroekonomske efekte od priliva slovenačkih NSI tj. priliv novca u budžetu i platnom bilansu.</s><s>Drugi dio se odnosi na kasnije efekte od priliva slovenačkih NSI tj. uticaj na povećanje izvoza, transfer tehnologije i posredni učinci na ostala preduzeća u domaćoj ekonomiji kao i uticaj na prestrukturiranje preduzeća.</s><s>4.5.1.</s><s>Potreba za stranim odnosno slovenačkim kapitalom Srbiji i Crnoj Gori je potreban strani kapital da bi se transformisala i pokrenula privreda.</s><s>Od stranih država i međunarodnih institucija je, po završenom desetogodišnjem periodu društveno-ekonomskog nazadovanja, dobijena značajna materijalna pomoć.</s><s>Međutim, problem je u tome, što se vremenom smanjuje priliv donacija.</s><s>Novac za projekte, koji bi moguće doprinijeli razvoju privrede, biće moguće dobiti jedino sa zaduživanjem ili na osnovu NSI.</s><s>S obzirom na to da se zaduživanje u prošlosti nije pokazalo kao pametno riješenje te takođe zbog toga što su veoma ograničene mogućnosti za dobijanje kredita koji bi se upotrijebili za pokretanje preduzeća, kao logično riješenje se nameću NSI.</s>\n<s>Kao i u svim tranzicionim državama tako se i u Srbiji i Crnoj Gori postavlja pitanje koliko je opravdano, sa stanovišta nacionalnog interesa, prodavati domaća preduzeća strancima.</s><s>Odgovor na to pitanje, po mom mišljenju, treba da se zasniva na dvije činjenice.</s><s>Prvo, preduzeća je potrebno prodati da bi se došlo do neophodnog kapitala.</s><s>Ko u državi ima kapital?</s><s>Drugo, većinu preduzeća je potrebno prodati ne samo zbog toga da bi se došlo do neophodnog kapitala već i zbog toga što takva preduzeća nisu sposobna da opstanu u uslovima međunarodne konkurencije.</s><s>Nacionalni interes, s ekonomske tačke gledišta, je stabilna, efikasna i rastuća privreda, koja povećava blagostanje ljudi.</s><s>Takvu privredu Srbija i Crna Gora će imati ako budu imali efikasna i rastuća, ukratko konkurentna preduzeća.</s><s>U uslovima regionalne integracije i internacionalizacije, takva preduzeća će postojati samo ako bude institucionalni, ekonomski, politički odnosno opštedruštveni ambijent takav da uspješna preduzeća smatraju da je Srbija i Crna Gora za njih dobra lokacija.</s><s>U suprotnom, dobra preduzeća (i domaća i strana) će prenositi svoju djelatnost u inostranstvo a nova dobra preduzeća neće nastajati ni s domaćim kapitalom niti pomoću stranih investicija.</s><s>To znači da nacionalni interes, dugoročno gledano, nije moguće ostvariti sa zatvaranjem i zaštitom nacionalnih proizvođača.</s><s>U zadnjim godinama je sve veća prisutnost slovenačkih preduzeća i proizvoda u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>S obzirom da slovenačka preduzeća pokazuju interes za NSI kao i s obzirom na činjenicu da je Srbiji i Crnoj Gori potreban strani kapital za prestrukturiranje privrede, čini se da je priliku za podsticanje bilateralne saradnje potrebno tražiti u neposrednim investicijama slovenačkih preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Mogućnosti za slovenačke NSI su brojne jer će se kroz postupak privatizacije na tenderima, aukcijama i pomoću drugih metoda prodati oko 70 % nekadašnjeg društvenog kapitala.</s><s>Slovenačka 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore preduzeća pokazuju interes za kupovinu preduzeća u različitim privrednim granama: proizvodnja pića, prehrambena industrija, građevinarstvo, industrija namještaja, turizam, farmaceutska industrija, trgovina sa naftom, metalna industrija, finansije itd (Visković, 2002a, str. 88-90), (Bojčić, 2002b, str. 38-40).</s><s>Takođe, postoji interes i da se investira i van postupka privatizacije kroz osnivanje novih preduzeća.</s><s>Srbiji i Crnoj Gori su potrebne slovenačke NSI, iz prostog razloga što im je neophodan strani kapital.</s><s>Međutim, ovdje treba naglasiti još neke činjenice.</s><s>Naime, visoki deficit u robnoj razmjeni sa Slovenijom samo potpiruje stari stereotip o Sloveniji kao državi koja sebično želi iskorišćavati siromašne balkanske države (Pinterič, 2002, str. 35).</s><s>Iako taj deficit, relativno gledajući u odnosu na ukupni robni deficit Srbije i Crne Gore, i nije toliko visok (4 %), čini se da nekako posebno \"boli\".</s><s>Često se može čuti, u kritikama visokog robnog deficita Srbije i Crne Gore, rečenica: Robni deficit sa inostranstvom je naš najveći ekonomski problem.</s><s>Eto npr. samo nam Slovenci šest puta više prodaju robe nego mi njima (u Crnoj Gori čak 58 puta).</s><s>To znači da ekonomski odnosi sa Slovenijom imaju jednu posebno naglašenu dimenziju, što je po mom mišljenju poslijedica zajedničkog života u bivšoj SFRJ.</s><s>U tom smislu, slovenačke NSI bi imale bolji prolaz u javnosti, jer bi pokazale da Slovenci žele nešto i da ulože a ne samo da uzimaju novac.</s><s>Sa druge strane od Slovenaca, koji imaju na Balkanu imidž racionalnih poslovnih ljudi, očekuje se da kupovinom preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori uvedu više reda i rada u domaćem poslovanju.</s><s>Na kraju, ne treba zaboraviti činjenicu da Slovenci većinom poznaju srpski jezik, što im daje prednost prilikom ugovaranja investicija i stvaranja i obnavljanja poslovnih kontakata.</s><s>Slovenačke NSI, po mom mišljenju, mogle bi imati naročito značajnu ulogu u prvih nekoliko godina nakon demokratskih i ekonomskih promjena u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Naime, za velika preduzeća iz Evrope i svijeta domaće tržište još uvijek predstavlja veliku nepoznanicu i nakon negativnih dešavanja u protekloj deceniji vjerovatno će određeno vrijeme smatrati da im je suviše rizično da opredijele svoje investicije u Srbiju i Crnu Goru.</s><s>S obzirom da slovenačka preduzeća bolje poznaju domaće tržište, da imaju uglavnom već uspostavljene kontakte sa lokalnim preduzećima i institucijama kao i to da su njihovi proizvodi većinom poznati i cijenjeni, moguće je očekivati da će slovenačke investicije biti značajnije prisutne i u tom početnom periodu.</s><s>Takođe, slovenačka preduzeća nisu još uvijek dovoljno konkurentna velikim multinacionalnim preduzećima.</s><s>To dalje znači da je u njihovom interesu, ukoliko naravno žele da investiraju na području Srbije i Crne Gore, da uđu na domaće tržište u fazi dok velike multinacionalke još analiziraju rizičnost i profitabilnost investiranja.</s><s>Na taj način bi slovenački investitori imali vremena da razviju svoje poslovanje i nametnu se potrošačima kao i da kupe domaća preduzeća po nižim cijenama, koje bi bile logična poslijedica prisustva rizika i nedovoljne konkurencije pri kupovini.</s><s>Primjer, koji govori u prilog mojoj tezi, je izgradnja prvog mega trgovinskog centra u Srbiji i Crnoj Gori od strane slovenačkog Mercatora.</s><s>Iako u vrijeme izvođenja investicija nije bila osigurana od strane slovenačke države, Mercator je svjesno rizikujući želio da iskoristi prednosti koje ima \"prvi\" na tržištu nudeći, u zemlji jedinstvene, širok asortiman proizvoda i uslugu.</s><s>Ukoliko bi se slovenačka preduzeća ipak 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore opredijelila da sačekaju dalji razvoj situacije u Srbiji i Crnoj Gori, teško da bi mogla konkurisati velikim multinacionalkama u ponudi uslova prilikom kupovine domaćih preduzeća.</s>\n<s>S obzirom da pri investicionom načinu ulaska slovenačkih preduzeća sve više dobijaju na važnosti proizvodni motivi osnivanja slovenačkih podružnica u Srbiji i Crnoj Gori, slovenačke NSI mogu doprinijeti povećanju lokalne proizvodnje, povećanju izvoza u Sloveniju i u treće države.</s><s>S tim je moguće da slovenačke NSI na tržištu Srbije i Crne Gore značajno utiču na poboljšanje bilateralnog trgovinskog bilansa i da predstavljaju pozitivan faktor pri prestrukturiranju privrede i podsticanju privrednog rasta Srbije i Crne Gore.</s><s>4.5.2.</s><s>Inicijalni makroekonomski stimulans od slovenačkih NSI Kada slovenačko preuzeće kupi neko lokalno preduzeće u postupku privatizacije, Srbija i Crna Gora na taj način dobijaju određeni inicijalni makroekonomski stimulans u vidu priliva novca.</s><s>S obzirom da većina novca odlazi u budžet, time bi se donekle smanjio deficit koji je karakterističan i za budžet Srbije i za budžet Crne Gore.</s><s>Najbolje bi bilo kada bi novac bio upotrijebljen za stimulisanje sektora malih i srednjih preduzeća i podsticanje izvoza.</s><s>Mala i srednja preduzeća su dinamičnija i fleksibilnija od velikih preduzeća, koja u Srbiji i Crnoj Gori predstavljaju neefikasne i nekonkurentne strukture sa navikama koje su ostale još iz nekadašnjih socijalističkih vremena i sa prekomjernim brojem radnika.</s><s>Dobijene povoljne kredite od države, mala i srednja preduzeća bi mogla iskoristiti za realizaciju ideja za koja sama nisu imala dovoljno kapitala i zaposliti radnike koji predstavljaju višak u velikim preduzećima.</s><s>Tabela 39: Budžetski deficiti u Srbiji i Crnoj Gori, 2001-2002 Budžetski deficiti</s>\n<s>Novac bi, takođe, mogao biti adekvatno upotrijebljen za izgradnju i modernizaciju infrastrukture neophodne za savremeno tržišno poslovanje, za podsticanje aktivnosti istraživanja i razvoja, za obrazovanje i usavršavanje radnika, za smanjivanje regionalnih razlika, za poboljšanje sistema evidencije (npr. carinski i poreski) itd.</s><s>Ako bi se slovenačko preduzeće odlučilo na osnivanje novog preduzeća (proizvodnog pogona ili trgovinskog objekta) tj. van postupka privatizacije, tada veći dio od slovenačke NSI ne bi išao u budžet ali bi se i u tom slučaju inicijalno ostvarili značajni ekonomski efekti (npr. to novo preduzeće će zaposliti domaću radnu snagu, vjerovatno uključiti domaća preduzeća za izgradnju i opremanje objekta, lokalnim vlastima obezbijediti neophodan novac kupovinom zemljišta itd.).</s>\n<s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Pored toga što eventualni priliv slovenačkih NSI u Srbiju i Crnu Goru će predstavljati pozitivnu stvaku u budžetu, isto tako će predstavljati i pozitivnu stavku u platnom bilansu i time donekle uticati na pokriće deficita u tekućem računu odnosno u spoljnotrgovinskom bilansu37.</s><s>Srbija i Crna Gora sve manje mogu računati na priliv donacija iz inostranstva (recimo donacije iz inostanstva su u 2002. u odnosu na 2001. godinu smanjene za 100 miliona USD)38.</s><s>Korišćenje inostranih kredita se, takođe, ne može smatrati dugoročno kao riješenje za pokrivanje spoljnotrgovinskog deficita (naročito zbog činjenice da se u budućnosti neće moći uzimati po tako povoljnim uslovima kao sada).</s><s>U tom smislu, u uslovima sve ograničenijih mogućnosti za dostup do ostalih vidova stranog kapitala, NSI mogu imati značajan i promptan pozitivan uticaj na spoljnu finansijsku poziciju države.</s><s>Npr. u Mađarskoj i Estoniji prilivi NSI, vezani za privatizaciju preduzeća početkom devedesetih, pomogli su u povećanju deviznih rezervi i smanjenju spoljnog duga.</s><s>Iako su Češka i Poljska tokom devedesetih imale značajne deficite u tekućem računu, priliv NSI im je omogućio da se ne zadužuju i čak smanje svoj spoljni dug.</s><s>Sa druge strane, u nekim državama (npr. Hrvatska, Rumunija i Slovačka), koje su imale velike deficite u tekućem računu i male prilive NSI, došlo je do povećanja spoljne zaduženosti Neposredne strane investicije nisu samo izvor finansiranja budžetskog ili tekućeg deficita, već ujedno dugoročni prilivi kapitala u formi neposrednih stranih investicija su preferiraniji od kratkoročnih priliva ili zaduživanja da bi se izbjeglo povećanje makroekonomske nestabilnosti (Krkoska, 2001, str. 4).</s><s>NSI se generalno smatraju stabilnijim od ostalih finansijskih tokova jer investicije u fiksnu imovinu je teže likvidirati (u poređenju sa finansijskim investicijama) kao i zbog činjenice da strani direktni investitori su skloniji stvaranju dugoročnijih obaveza.</s><s>Stabilnost NSI, u odnosu na druge tokove međunarodnog kapitala, se pokazala u tranzicionim državama u periodu svjetske finansijske krize (1997-1998).</s><s>U tom periodu, priliv NSI je nastavio da raste iako je većina tih država privremeno bila izgubila mogućnost pristupa do međunarodnih finansijskih tržišta i patila zbog smanjenja kratkoročnih i portfolio investicija (UNECE, 2001, str. 199).</s><s>4.5.3.</s><s>Uticaj slovenačkih NSI na ekonomsku rast u Srbiji i Crnoj Gori Pored inicijalnog makroekonomskog stimulansa od aktuelnih investicija, NSI mogu pozitivno uticati na rast ekonomije povećavajući faktorsku produktivnost u njoj.</s><s>To se ostvaruje kroz tri kanala: (1) povezanošću između NSI i tokova spoljne trgovine, (2) transfer tehnologije i spillovers na ostala preduzeća u zemlji i (3) direktnim uticajem na strukturne faktore u domaćoj ekonomiji.</s>\n<s>Görg i Greenaway (2001) smatraju da postoje četiri kanala kroz koje domaća država može povećati svoju produktivnost putem spillovers (tabela 40): imitacija, konkurencija, ljudski kapital i izvoz.</s>\n<s>Većina savremenih studija39 potvrđuje da NSI pozitivno doprinose povećanju produktivnosti i rastu dohotka u nacionalnoj ekonomiji, iznad nivoa koji bi inače bio moguć putem domaćih investicija.</s><s>Međutim, veoma je teško ustanoviti koliki je taj uticaj jer se ekonomski rast ostvaruje i pomoću drugih faktora koji nisu povezani sa NSI.</s><s>U manje razvijenim zemljama su efekti NSI na ekonomski rast manji.</s><s>Naime, nerazvijene zemlje moraju da dostignu određeni nivo razvoja u obrazovanju, infrastrukturi i finansijskom poslovanju da bi imali koristi od stranog prisustva na svojim tržištima.</s><s>Participacija stranih investitora u infrastrukturi i finansijskom sektoru može doprinijeti poboljšanju ambijenta za privlačenje stranih investicija.</s><s>Tako Saggi (2000) smatra da države u razvoju treba da dostignu određeni nivo razvoja u obrazovanju ili infrastrukturi da bi mogle da imaju kristi od NSI.</s><s>Borenzstein et al. (1998) su utvrdili da NSI doprinose ekonomskom rastu ali da veličina tog efekta zavisi od stanja ljudskog kapitala koji je prisutan u domaćoj ekonomiji.</s><s>Blomström et al. (1994) smatraju da je NSI izvor ekonomskog rasta samo ako država već ima relativno visok nivo razvoja i da siromašne zemlje nemaju potrebne kapacitete da bi mogle da apsorbuju transfer tehnologije koji se ostvaruje putem NSI.</s>\n<s>Države, koje se suočavaju sa spoljnotrgovinskim deficitom, mogu načelno ostvariti spoljnotrgovinsku ravnotežu na dva načina: 1) spontano preko liberalizacije spoljne trgovine ili 2) sa različitim državnim mjerama.</s><s>Danas se nijedna država ne odlučuje na potpuno liberalizovano spoljnotrgovinsko poslovanje.</s><s>Domaća proizvodnja, u državama sa spoljnotrgovinskim deficitom, teško se može oduprijeti stranoj jeftinijoj i pravilom kvalitetnijoj konkurenciji.</s><s>U tom smislu, domaći proizvođači zahtijevaju zaštitu kroz ograničavanje uvoza odnosno subvencioniranje izvoza.</s><s>Međutim, upotreba takvih mjera od strane države je u savremenim međunarodnim odnosima sve više ograničena, prije svega od strane Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda (Kumar, 1999, str. 32-34).</s><s>Iz navedenog je vidljivo da su mogućnosti za poboljšanje pozicije u trgovinskom bilansu veoma ograničene.</s><s>U tom smislu, slovenačke i druge NSI u Srbiji i 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Crnoj Gori, koje su izvozno usmjerene, bile bi veoma poželjne sa stanovišta smanjenja visokog deficita u spoljnoj trgovini Srbije i Crne Gore.</s><s>Iskustva iz tranzicionih država govore da su preduzeća, koja su u vlasništvu stranih investitora, više izvozno usmjerena (Hunya, 2000, str. 166-168)40.</s><s>U tom smislu, slovenačke NSI bi povećanjem izvoza lokalnih preduzeća doprinijele smanjenju trgovinskog deficita Srbije i Crne Gore sa Slovenijom kao i sa drugim zemljama u koje će se izvoziti njihovi proizvodi.</s><s>Kao prvo, taj izvoz se može zasnivati na vertikalnoj povezanosti između matičnog preduzeća u Sloveniji i lokalnog preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori koje će matičnom preduzeću isporučiti sirovine i poluproizvode sa kojima upotpunjuje njegov proces reprodukcije.</s><s>Drugo, slovenačko preduzeće može prebaciti dio svoje proizvodnje finalnih proizvoda u Srbiju i Crnu Goru (npr. zbog jeftinijih troškova proizvodnih faktora) i od tamo ih izvoziti nazad u Sloveniju ili u neku treću državu.</s><s>Treće, slovenačko preduzeće može kupiti lokalno preduzeće koje već značajan dio svoje prodaje ostvaruje kroz izvoz, ali koje zbog različitih faktora (npr. nedostatka kapitala, neefikasnog poslovanja, nedovoljne stručnosti itd.) nije u stanju da poveća svoj izvoz.</s><s>Četvrto, slovenački investitor može osnovati novo preduzeće koje će, koristeći prednosti Srbije i Crne Gore kao što su npr. jeftini faktori proizvodnje i geografska lokacija, svoje poslovanje umjeriti na izvoz.</s>\n<s>1 Po podacima Banke Slovenije 271 milion USD.</s><s>Izvor: Narodna banka Jugoslavije i vlastiti izračuni.</s><s>Veća izvozna usmjerenost preduzeća koja pripadaju strancima je poslijedica njihove veće efikasnosti i kvaliteta njihovih proizvoda kao i zbog prednosti koje donosi međunarodna korporativna povezanost.</s><s>Domaće preduzeće, koje je integrisano u mrežu multinacionalnog preduzeća, ima bolji pristup do stranih tržišta nego druga domaća preduzeća.</s><s>Takođe, troškovi izvoza su niži jer se mogu koristiti jeftiniji i bolji marketing, finansiranje izvoza i bolji je pristup do informacija.</s><s>Treba, takođe, istaći i da preduzeća koja su vlasništvu stranih investitora više uvoze nego domaća preduzeća (Hunya, 2000, str. 174).</s><s>To je naročito karakteristično u početnom 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore periodu strane investicije, kada strani investitori uvoze mašine i opremu koja im je neophodna za poslovanje.</s>\n<s>Povezanost NSI sa spoljnom trgovinom se ne može posmatrati samo u direktnom uticaju NSI na izvoz ili uvoz.</s><s>Najveća potencijalna korist od NSI za zemlje u razvoju je u dugoročnom doprinosu koje imaju NSI kroz uključivanje domaće ekonomije u svjetsku ekonomiju.</s><s>Država domaćin bi trebala da razmotri politiku liberalizacije svog spoljnotrgovinskog poslovanja kao centralnu u svojoj strategiji kako bi ostvarila pozitivne efekte od NSI.</s><s>Najčistiji primjer kako NSI direktno podstiču izvoz jeste kada investicije pomognu državi koja nema dovoljno kapitala da iskoristi svoje prednosti u faktorskoj obilnosti (npr. NSI u vađenju ruda) ili u svojoj geografskoj lokaciji (npr. NSI u tranzicionim evropskim državama).</s>\n<s>4.5.3.2.</s><s>Transfer tehnologije i spillovers Transfer tehnologije se u ekonomskoj literaturi41 identifikuje kao možda najvažniji kanal42 kroz koji strano preduzeće može proizvesti pozitivne efekte u domaćoj ekonomiji.</s><s>Istraživanje Baldwin et al. (1999) je pokazalo da transfer tehnologije kroz NSI donosi koristi koje se inače ne bi mogle ostvarititi drugim kanalima transfera.</s><s>Naime kao prvo, NSI ne sadrže samo tehnologiju već isto tako uključuju \"cjelokupan paket\".</s><s>Pored tehnologije, NSI donose potrebne komplementarne resurse kao što su iskustvo u menadžmentu i preduzetničke sposobnosti, koje se mogu transferisati programima obuke i learning by doing.</s><s>Za razliku od spoljne trgovine, gdje države u razvoju nastoje da imitiraju i nauče od backward engineering, NSI uključuju eksplicitan transfer tehnologije (Saggi, 2000).</s><s>To može naročito biti korisno za države sa nerazvijenim lokalnim kapacitetima.</s><s>Kao drugo, svojim ulaskom i prisustvom, multinacionalke narušavaju postojeći ekvilibrijum na tržištu forsirajući domaće firme da inoviraju kako bi sačuvale svoje tržišno učešće i profite.</s><s>To dovodi do povećanja produktivnosti u lokalnim firmama (WTO, 1998).</s><s>Kao treće, mnoge tehnologije, naročito visoka tehnologija, nisu uvijek dostupne na tržištu već jedino kroz ulazak multinacionalke.</s><s>Na primjer, Smarzynska (1999) je utvrdila da su troškovi I&R negativno povezani sa mogućnošću joint venture (gdje su mogućnosti \"kopiranja\" velike) a pozitivno povezani sa greenfield ulaskom.</s><s>Kao četvrto, neke tehnologije, čak i kada su dostupne na tržištu, mogu biti vrijednije ili jeftinije ako ih primijeni multinacionalka koja ih je izumila nego neka druga preduzeća (WTO, 1998).</s><s>To je naročito slučaj kada je tehnologija razvijena za specifične ciljeve multinacionalke ili kada radnici multinacionalke imaju specifično iskustvo u korišćenju tehnologije.</s><s>Multinacionalke, takođe, nude poznate marke (brand names) i pristup do regionalnog i svjetskog tržišta (WIR, 1999).</s><s>Naravno, sve ove navedene koristi prate i moguće negativne konsenkvence od ulaska stranih investitora.</s><s>Visoko efikasne multinacionalke mogu uticati da se manje efikasna 42 NSI predstavljaju najznačajniji kanal za međunarodni transfer tehnologije (ostala dva značajna kanala su izvoz i licence).</s>\n<s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore domaća preduzeća udalje sa tržišta (crowding out), doprinoseći time porastu nezaposlenosti i potencijalnom stvaranju monopola na tržištu.</s><s>Takođe, moguće je da dođe do repatrijacije profita sa poslijedicama na platni bilans i devizni kurs kao i do izbjegavanja plaćanja poreza kroz mehanizam transfernih cijena.</s><s>Multinacionalke su u razvijenom svijetu najvažniji izvor aktivnosti istraživanja i razvoja u preduzećima, i generalno posjeduju veći nivo tehnologije nego što je prisutan u zemljama u razvoju, tako da imaju potencijal da generišu značajne tehnološke spillovers.</s><s>U tom smislu se, takođe, može reći da slovenačka preduzeća posjeduju veći nivo tehnologije od srpskocrnogorskih preduzeća i da bi veoma značajno za Srbiju i Crnu Goru bilo kada bi ta savremenija tehnologija došla u zemlju.</s><s>Transfer tehnologije odnosno spillovers na ostala preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori se mogu ostvariti putem slovenačkih NSI kroz četiri međusobno povezana kanala: vertikalnoj povezanosti slovenačkih investitora sa dobavljačima/kupcima u ekonomiji Srbije i Crne Gore.</s><s>Evidencija o pozitivnim spillovers je najkonzistentnija u slučaju vertikalne povezanosti, naročito u backward vezama sa lokalnim dobavljačima u državama u razvoju.</s><s>U tom smislu slovenački investitor bi mogao da pruži tehničku pomoć ili informacije, da obuči, pomogne pri kupovini ili olakša neku inovaciju dobavljaču kako bi se povećao kvalitet njegovog proizvoda.</s><s>Ako slovenački investitor želi da izveze neki svoj proizvod, onda on mora ispuniti standarde koji se odnose na kvalitet njegovog proizvoda.</s><s>Da bi njegov proizvod posjedovao takav kvalitet, mora postojati i kvalitet proizvoda njegovog dobavljača.</s><s>Lall (1980) identifikuje slijedeće primjere kroz koje bi filijala multinacionalke mogla doprinijeti povećanju produktivnosti i efikasnosti lokalnih preduzeća dobavljača: a) pomoć perspektivnom dobavljaču u poboljšanju procesa proizvodnje, b) traženje od dobavljača odgovarajućih, visoko kvalitetnih proizvoda koji se isporučuju na vrijeme i pružanje dobavljaču tehničke pomoći ili informacija kako bi se proizvod poboljšao, c) obezbjeđenje obuke i pomoći u menadžmentu i organizaciji i d) pomoć dobavljaču da pronađe dodatne kupce uključujući tu i druge filijale multinacionalke u zemlji i inostranstvu;</s>\n<s>Slovenijom u ukupnom robnom deficitu, % horizontalnoj povezanosti sa konkurentnim ili komplementarnim preduzećima u istoj industriji.</s><s>Saggi (2000) smatra da se transfer tehnologije kroz horizontalnu povezanost</s>\n<s>Demonstracioni efekti se ostvaruju onda kada superiornija tehnologija slovenačkog investitora utiče da domaće firme poboljšaju svoje proizvodne metode.</s><s>Kada slovenački investitor počne koristiti specifičnu tehnologiju, koja još nije bila korišćena u Srbiji i Crnoj Gori, to može uticati da lokalni konkurenti počnu imitirati novu tehnologiju.</s><s>Demonstracioni i konkurentni efekti se međusobno pozitivno nadopunjuju.</s><s>Ulazak slovenačkih investitora može uticati na povećanje konkurencije, što će inicirati poboljšanja domaće tehnologije, to će opet povećati konkurenciju koja će stimulisati još brže adaptiranje nove tehnologije.</s><s>Povećana konkurencija će stimulisati efikasnost proizvodnje i bolju alokaciju resursa; 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore osposobljavanjem menadžera i radnika.</s><s>Ako slovenački investitori ne pošalju svoje menadžere (koji su već osposobljeni) onda će raditi na osposobljavanju lokalnih menadžera kako bi ih upoznali sa novim načinima upravljanja i organizacije koji su svojstveni u matičnom preduzeću.</s><s>Takođe, to se odnosi i na radnike koji će obavljati operativne zadatke.</s><s>Najveći uticaj NSI na ljudski kapital se, izgleda, ne odvija kroz napore multinacionalki, već prije od strane domaće države kroz stvaranje odgovarajućih politika kojima će se NSI privući na osnovu kvalitetnih ljudskih resursa.</s><s>Naime, dostizanje odgovarajućeg minimalnog nivoa obrazovanosti je u stvari pokazatelj sposobnosti države da privuče NSI i maksimizira spillovers od stranih preduzeća na ljudski kapital.</s><s>Kada se pojedinci zaposle u filijalama multinacionalki, njihov ljudski kapital može biti dalje unaprijeđen kroz obuku i iskustvo na poslu.</s><s>Migracije takvih radnika u druga preduzeća mogu doprinijeti širenju iskustava stečenih u multinacionalnim preduzećima; internacionalizacijom aktivnosti istraživanja i razvoja.</s><s>Centralizacija aktivnosti istraživanja i razvoja (u svojo matičnoj zemlji) je jedna od osnovnih karakteristika multinacionalnih firmi u svijetu.</s><s>Naime, mnoge države u razvoju ne pružaju adekvatnu infrastrukturu i institucije koje bi omogućile odgovarajuću interakciju između akademije, vlade i industrije a, takođe, ne obezbjeđuju zadovoljavajuću zaštitu intelektualnih vlasničkih prava.</s><s>U tom smislu, ne očekujem da će slovenačka preduzeća u značajnijem procentu prenositi svoje aktivnosti istraživanja i razvoja u Srbiju i Crnu Goru, međutim ipak sam želio da naglasim da je i ovakav način transfera tehnologije moguć.</s>\n<s>NSI i prisustvo multinacionalki može značajno uticati na povećanje konkurencije na domaćem tržištu.</s><s>Povećanje konkurencije će poslijedično dovesti do veće produktivnosti, nižih cijena i efikasnije alokacije resursa.</s><s>Međutim, isto tako ulazak multinacionalki može dovesti do povećanja koncentracije na tržištu i tako potencijalno ugroziti konkurenciju.</s><s>Rizik za takvo dešavanje je utoliko veći ukoliko domaća država ima geografski zatvoreno tržište, visoke carine, ukoliko je male veličine, zakoni o zaštiti konkurencije se slabo primjenjuju itd.</s>\n<s>S obzirom da se NSI usmjeravaju u privredne grane sa nadprosječnim profitom, nadprosječnom dodatnom vrijednošću na zaposlenoga i nadprosječnom izvoznom usmjerenošću, to znači da NSI, u stvari, pospješuju prestrukturiranje privrede u alokacijsko učinkovitom pravcu (Rojec, Šušterčič, 2002, str. 82).</s><s>U tom smislu slovenačke NSI, zajedno sa drugim NSI, mogu pomoći da se resursi preusmjere u one privredne grane koje mogu biti uspješne sa stanovišta međunarodne konkurencije.</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore NSI imaju potencijal da značajno utiču na prestrukturiranje preduzeća u lokalnoj ekonomiji.</s><s>Iskustva43 iz procesa privatizacije u Centralnoj i Istočnoj Evropi su, uglavnom, bila pozitivna, u smislu da je participacija stranog investitora poboljšala efikasnost u preduzeću.</s><s>Izuzetak je bio Konings (2001), čije istraživanje je pokazalo da PSK nisu efikasnija od domaćih preduzeća u Bugarskoj i Rumuniji, a jesu u Poljskoj.</s><s>Međutim, i on smatra da je vjerovatno potrebno određeno vrijeme da bi se efekti promjene vlasništva osjetili, zbog zaostatka u procesu prestrukturiranja u Bugarskoj i Rumuniji.</s><s>PSK su po mnogim pokazateljima ispred DP44.</s><s>Međutim, ovdje treba naglasiti da su se dešavale i političke nesuglasice jer je to povećanje efikasnosti često bilo povezano sa otpuštanjem velikog broja radnika.</s><s>NSI imaju potencijal da utiču na povećanje društvenih koristi kroz transfer novih tehnologija koje su optimalne sa stanovišta zaštite životne sredine.</s><s>Međutim, naročito u nekim sektorima, postoji rizik da će strano preduzeće koristeći NSI transferisati tzv. prljavu tehnologiju koja nije više zakonski odobrena u državama domaćinima.</s>\n<s>Efekti NSI na razvoj i prestrukturiranje preduzeća mogu se podijeliti na direktne i indirektne efekte.</s><s>Direktni efekti se ostvaruju kada strani investitor preuzme kontrolu nad domaćim preduzećem i promijeni način poslovanja u njemu.</s><s>Npr. to se ostvaruje promjenama u tehnologiji proizvodnje, ponudi proizvoda, marketing strategijama, upravljanju preduzećem, odnosima sa dobavljačima itd.</s><s>Indirektni efekti se ostvaruju kada prisustvo stranog investitora utiče, kroz konkurentne ili demonstracione efekte, da domaća preduzeća preduzmu slično prestrukturiranje.</s><s>Ulazak stranog investitora u preduzeće, uobičajeno, dovodi do čitavog niza promjena.</s><s>Rojec i Šušterčič (2002) sumiraju određene konkretne promjene koje su se desile u slovenačkim preduzećima koja su preuzeli strani vlasnici.</s><s>Te promjene, koje je moguće očekivati da će se desiti i srpskocrnogorskim preduzećima kada u njih uđu slovenački ili neki drugi investitori, su slijedeće: povećanje kvaliteta proizvoda kao rezultat promjena u proizvodnji i tehnološkom procesu i većem naglasku na brizi o kvalitetu; poboljšanje proizvodnog programa (proizvodni program je, pravilom, sužen, tako da se usresredilo na centralnu djelatnost preduzeća); promjena organizacione strukture preduzeća, tako da je bolje odražavala poslovne metode u matičnom stranom preduzeću;</s>\n<s>stalna aktivnost; poboljšanje informacionog sistema: uvođenje novih sistema računovodstva i finansijskog izvještavanja, veći naglasak na skupljanju i analizi informacija, investicije u unutrašnje informisanje i kontrolu; 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore poslovodstvo je, uglavnom, zadržalo svoje položaje; u većini slučajeva je došlo do smanjivanja broja radnika, što se načelno rešavalo sa manje bolnim metodama (rano penzionisanje, pomoć pri uspostavljanju vlastite djelatnosti itd.); odnos između slovenačkog preduzeća i stranog matičnog preduzeća zavisi od načina organizacije stranog matičnog preduzeća; uobičajeno strateške odluke donosi centrala, dok su u svakodnevnom djelovanju preduzeća uglavnom nezavisna; značajno poboljšanje uloge i kvaliteta marketinga; strani investitori su, većinom, naklonjeni uvođenju ekološko prihvatljivijih proizvoda i procesa.</s>\n<s>U prethodnom dijelu polazio sam od pretpostavke da će slovenačka preduzeća značajnije investirati u narednom periodu na području Srbije i Crne Gore.</s><s>Na bazi takve pretpostavke pokušao sam analizirati kakve bi bile moguće koristi od slovenačkih NSI za domaću privredu.</s><s>Međutim, sasvim je moguća i suprotna situacija.</s><s>Naime, moguće je da ne dođe do značajnijeg priliva slovenačkih NSI odnosno da te NSI neće donijeti koristi koje je, na bazi prethodne analize, bilo moguće očekivati.</s><s>4.6.1.</s><s>Faktori koji bi mogli usloviti odsustvo slovenačkih NSI Slovenačka preduzeća su poslijednjih godina pokazala zainteresovanost da neposredno investiraju u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Neke od investicija su već i realizovane kao npr. Mercator, Inpol, Kolinska, HIT itd.</s><s>Međutim, nije loše navesti i određene faktore koji bi mogli usloviti da u narednom periodu slovenačka preduzeća odustanu od namjere da investiraju u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Neki od tih faktora su: Politička i ekonomska nestabilnost.</s><s>Iako su Srbija i Crna Gora zadnjih godina napravile značajne pomake u smislu prilagođavanja svojih privreda na tržišni način poslovanja, ipak i dalje su jake snage (prije svega političke) koje bi mogle dovesti do usporavanja tih procesa.</s><s>Tu mislim, prije svega, na pobornike ideje da domaća preduzeća ne treba prodavati strancima.</s><s>Takođe, moguće je da planirane reforme ne daju rezultate što može imati za poslijedicu inflaciju, nezadovoljstvo radnika i nezaposlenost, devalvaciju dinara u Srbiji, opadanje životnog standarda itd.</s><s>Ne treba zaboraviti da su moguće i političke komplikacije u vezi sa pitanjem statusa Kosova i saradnje sa Međunarodnim tribunalom u Hagu; Čekanje na bolja vremena.</s><s>Kao što sam već ranije naveo, slovenačka preduzeća se mogu odlučiti na strategiju čekanja i opredijeliti svoje investicije u Srbiju i Crnu Goru onda kada rizik investiranja bude značajno smanjen.</s><s>Međutim, izvjesno je da će tada i velike međunarodne korporacije željeti da investiraju, pa se postavlja pitanje koliko bi im slovenačka preduzeća mogla biti konkurentna (recimo prilikom ponude 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore uslova za kupovinu nekog domaćeg preduzeća ili u borbi za određeni tržišni Odsustvo integracionih procesa.</s><s>Ovdje, prije svega, mislim na planirane procese integracije u regionu Jugoistočne Evrope.</s><s>Naime, ne treba zaboraviti da su se u državama ovog regiona samo prije nekoliko godina odvijali ratni sukobi, tako da je sasvim neizvjesno hoće li se ostvariti zamisao jedinstvenog tržišta, na kome insistira EU.</s><s>U tom smislu, može doći do odsustva onih slovenačkih NSI koje bi bile motivisane većim tržištem od srpskocrnogorskog; Strah od tehnološkog zaostajanja.</s><s>Damijan (2001) navodi da investiciona privlačnost Srbije i Crne Gore (i ostalih država bivše SFRJ), dugoročno gledano, može postati problematična.</s><s>Naime, specijalizacija dijela slovenačke privrede samo za tako manje zahtjevna tržišta, kao što su u državama bivše SFRJ, može dovesti do tehnološkog zaostajanja tih preduzeća u odnosu na ona koja su usmjerena prema EU; Socijalni programi.</s><s>U Srbiji i Crnoj Gori se, prilikom prodaje preduzeća na tenderima u postupku privatizacije, insistira da investitor ne otpušta radnike tog preduzeća u narednih nekoliko godina kao i da obezbijedi ostale povoljnosti za radnike kroz odgovarajući socijalni program.</s><s>To može uticati da slovenački investitori ne nađu interes da kupe određeno preduzeće.</s><s>4.6.2.</s><s>Odsustvo pozitivnih efekata od slovenačkih NSI U primjeru da se slovenačka preduzeća opredijele da investiraju u Srbiji i Crnoj Gori, moguće je da te investicije ne donesu razvojne koristi za domaću privredu.</s><s>Navodim neke od tih potencijalnih opasnosti:</s>\n<s>Neadekvatna upotreba primljenih sredstava.</s><s>Država bi trebala novac, koji bi primila od slovenačkih investitora u postupku privatizacije, da upotrijebi za podsticanje razvoja tj. za: stimulisanje sektora malih i srednjih preduzeća, izgradnju i modernizaciju</s>\n<s>razvoja, usavršavanje radnika itd.</s><s>Ukoliko bi se država opredijelila za drugačiju alokaciju tih sredstava, izostali bi očekivani razvojni efekti.</s><s>S tim u vezi su i studije Saggi (2000), Borenzstein et al. (1998) i Blomström et al. (1994) pokazale da nerazvijene zemlje moraju da dostignu određeni nivo razvoja u obrazovanju, infrastrukturi i finansijskom poslovanju da bi mogle ostvariti koristi od stranog prisustva.</s><s>Dominacija trgovinskog motiva u investiranju.</s><s>U dosadašnjim investicijama slovenačkih preduzeća na području bivše Jugoslavije preovlađivao je trgovinski motiv investiranja tj. motiv podsticanja prodaje finalnih proizvoda matičnog preduzeća (Damijan, 2001a, str. 243).</s><s>To dalje znači da takve investicije, sa stanovišta Srbije i Crne Gore, ne bi doprinijele povećanju domaćeg izvoza jer su namijenjene samo adekvatnom pokrivanju domaćeg tržišta.</s><s>Šta više, takve investicije obično znače povećanje uvoza iz države matičnog preduzeća, što bi još više pogoršalo situaciju u tekućem računu Srbije i Crne Gore.</s><s>4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore Rizik odliva sredstava iz države.</s><s>Ovdje mislim na mogućnost odliva dohotka slovenačkih PSK putem mehanizma transfernih cijena odnosno repatrijacije profita i dividendi.</s><s>Naime, na bazi iskustava iz država u razvoju (WIR, 1996), udio reinvestiranih profita zavisiće od investicione klime u zemlji.</s><s>Odsustvo pozitivnih efekata na ostala preduzeća.</s><s>Sasvim je moguće da slovenačke NSI neće imati pozitivne posredne efekte (spillovers) na ostala preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Rezultati studija, koje su se bavile analizom produktivnostnih posrednih efekata (productivity spillovers) u tranzicionim evropskim državama, uglavnom i potvrđuju takvo razmišljanje (tabela 42).</s><s>Tabela 42: Studije o productivity spillovers u tranzicionim državama Autori</s>\n<s>Rezultati regresione analize: + znači pozitivno i statistički značajno, - znači negativno i statistički značajno, ? znači miješani razultati ili statistički neznačajan znak varijable stranog prisustva.</s><s>Istraživanje Damijan et al. (2001), kao studija koja je pokrila najviše država, pokazuje da nema, u prosjeku, statistički značajne evidencije bilo o pozitivnim bilo o negativnim spillovers od strane PSK ka domaćim preduzećima.</s><s>Međutim, ako se uzmu u obzir apsorpcioni kapaciteti domaćih preduzeća da iskoriste spillovers od strane PSK u istoj industriji, onda su rezultati ove studije nešto drukčiji.</s><s>Naime, u tom slučaju postoji evidencija o negativnim spillovers u Češkoj i Poljskoj, pozitivni su samo u Rumuniji, dok u svim ostalim analiziranim državama uopšte nema evidencije o spillovers.</s>\n<s>Ovdje treba navesti i mogućnost da slovenačka PSK utiču da se manje efikasna domaća preduzeća udalje sa tržišta (crowding out), doprinoseći time porastu nezaposlenosti i koncentracije na tržištu.</s><s>Takođe, postoji opasnost da domaće dobavljače zamijene sa tuđim dobavljačima.</s><s>Blomström i Kokko (1997) navode da je takav rizik izbacivanja lokalnih firmi veći ukoliko je država manje razvijena i da povećava probleme koji su povezani sa tržišnom moći.</s><s>4.7.</s><s>Primjeri slovenačkih preduzeća na srpskocrnogorskom tržištu Gorenje i Kolinska su bila prva slovenačka preduzeća koja su se posle višegodišnjeg odsustva vratila na srpsko tržište (Poslovne vezi Slovenija - Srbija, 2002, str. 19).</s><s>Gorenje 4. Slovenačke neposredne investicije na području Srbije i Crne Gore je 1997. godine ustanovilo preduzeće Goretrade.</s><s>U Gorenju ocjenjuju da imaju na srpskom tržištu bijele tehnike najmanje 70 % učešće.</s><s>Svjesni su da tako visok udio dugoročno ne mogu zadržati, ali smatraju da bi mogli zadržati makar 50 %.</s><s>Planovi Gorenja su usmjereni u dva pravca – klasičan komercijalni put i kupovina nekih sastavnih djelova za proizvodnju u Gorenju.</s><s>Srbija je nekada bila značajan dobavljač nekih komponenti ali sada to više nije tako.</s><s>Takođe, u Gorenju razmišljaju o mogućoj proizvodnji ili sastavljanju aparata u Srbiji kako bi se oni mogli bez carina izvoziti u Rusiju.</s><s>Gorenje je nedavno ustanovilo preduzeće za prodaju automobila Hyundai i tako preuzelo taj posao od srpskog Progresa.</s><s>Sve svoje poslove ima osigurane kod Slovenske Izvozne Družbe.</s><s>Kolinska je bila drugo preduzeće koje se vratilo na srpsko tržište, ali nije bilo registrovano neposredno iz Slovenije, jer to tada nije bilo dozvoljeno, već preko Njemačke.</s><s>U nekadašnjoj Jugoslaviji im je srpsko tržište bilo značajna sirovinska baza i istovremeno veliki potrošač njihovih proizvoda.</s><s>Među najbolje prodavanim proizvodima Kolinske su dječja hrana, supe, Donat Mg, Kokta i Jupi.</s><s>Kolinska je na berzi kupila većinski dio (74,7 %) Palanačkog Kiseljaka za 3,8 miliona €, kompanije koja je proizvođač mineralne vode (Karađorđe) i osvježavajućih pića.</s><s>Palanački Kiseljak je među vodećim proizvođačima mineralne vode u Srbiji i Crnoj Gori, sa mjesečnom proizvodnjom od oko 20 miliona litara mineralne vode i osvježavajućih pića.</s><s>Kolinska namjerava da investira još oko 1,5 miliona € da bi se proizvodnja povećala na 35 miliona litara.</s><s>Planovi su da se mineralna voda izvozi u Sloveniju i EU.</s><s>Proizvodiće se, takođe, Cocta i Jupi kao i mineralna voda Donat Mg.</s><s>Inače, Palanački kiseljak ima oko 250 zaposlenih.</s><s>Kolinska, takođe, namjerava da investira u proizvodnju dječje hrane.</s>\n<s>Mercatorova investicija u gradnju Mercator Centra na Novom Beogradu (52.400 kvadratnih metara, što je za 8.000 kvadratnih metara više od ljubljanskog centra) iznosi nešto manje od 38 miliona €.</s><s>Sama lokacija ih je koštala oko 8 miliona €.</s><s>Za svoj projekat su uzeli 20 miliona € kredita od Raiffeisen Zentralbank iz Srbije a ostalo su sami obezbijedili.</s><s>Zanimljivo je da prilikom kupovine zemljišta u Beogradu ta investicija nije bila osigurana, ali je sada i to uređeno.</s><s>Otvoreno je 300 novih radnih mjesta.</s><s>Očekuje se godišnji promet od oko 50 miliona €.</s><s>Srbija je za Mercator veoma zanimljiva, naročito Beograd, jer ima veliki broj kupaca koji su spremni kupovati njegove proizvode.</s><s>Žele da otvore još jedan Mercator Centar u Beogradu, jedan u Novom Sadu, nekoliko supermarketa u Beogradu i drugim većim mjestima.</s><s>U njihovim prodajnim objektima će se prodavati 40 % domaćih proizvoda, 40 % slovenačkih proizvoda i 20 % iz drugih država.</s><s>Mercatorova investicija je najveća NSI u Srbiji i Crnoj Gori, koja nije ostvarena kroz proces privatizacije.</s><s>Koristeći Mercatorovu trgovinsku mrežu pruža se šansa slovenačkim preduzećima da svoje proizvode prodaju na srpskom tržištu bez potrebe da osnivaju neka svoja predstavništva ili da traže srpskog partnera koji bi prodavao njihove proizvode.</s><s>Sa druge strane, srpska preduzeća će moći, ukoliko obezbijede adekvatan kvalitet svojih proizvoda, da iskoriste Mercatorovu prodajnu mrežu za izvoz proizvoda na slovenačko i druga inostrana tržišta na kojima je Mercator prisutan.</s><s>Impol je postao većinski vlasnik Valjaonice aluminijuma Seval iz Sevojna (70 % kapitala).</s><s>Kupovna cijena je iznosila 6,5 miliona €, s tim da će Impol u narednih pet godina 5. Zaključak</s>\n<s>vremenskih serija na nivou preduzeća. investirati najmanje još 14,6 miliona € u preduzeće, davati godišnje 150.000 € lokalnoj upravi za sponzorisanje sportskih i kulturnih manifestacija i obezbijediti po osam stanova godišnje za zaposlene (Ekonomist magazin, 2002).</s><s>Valjaonica aluminijuma Seval je jedna od rijetkih srpskih firmi koja je svih godina sankcija uspijevala da redovno servisira obaveze prema državi i zaposlenima, održi na okupu stručni kadar, a od 2000. godine je uspjela da poveća proizvodnju sa 350 tona na blizu 1.500 tona mjesečno.</s><s>Preduzeće HIT iz Nove Gorice je u 2000. godini kupilo hotel Maestral u Miločeru (Crna Gora).</s><s>Kupovna cijena je tada iznosila 9,5 miliona DEM, s tim da se je HIT obavezao da će dodatno investirati u hotel još makar 14 miliona DEM, zadržati sve zaposlene i otvoriti još 120 novih radnih mjesta.</s><s>Pored te neposredne investicije, predmet ugovora je takođe koncesija za otvaranje kockarnice.</s><s>Kockarnica je od ključnog značaja sa stanovišta HIT-a jer mu omogućava proširenje te aktivnosti u kojoj se specijalizovao u Sloveniji.</s><s>Glavni cilj HIT-a u pogledu Maestrala je da hotel postane najugledniji hotelskozabavni kompleks u Crnoj Gori sa što potpunijom ponudom i nadstandardnom uslugom, da uspješno posluje svih 365 dana u godini, da postiže više od 2/3 popunjenosti svojih kapaciteta i van sezone i ima zadovoljivu posjetu svojoj kockarnici, da postane najprivlačniji kongresni centar, da postane vodeća kockarniška destinacija i da se uspješno uključi u razvoj turizma i društva u Crnoj Gori (Žabkar et.al., 2001, str.392-394).</s><s>Kupovinom Maestrala ciljno tržište HIT-a se povećalo tako da su neka, prije sekundarna tržišta dobila na značaju (južna Italija, bivša Jugoslavija).</s><s>5. Zaključak</s>\n<s>Srbiji i Crnoj Gori su neophodne neposredne strane investicije.</s><s>Takva konstatacija se zasniva na potrebi po prestrukturiranju i podsticanju privrede, koja je u veoma lošem stanju nakon decenije ukupnog društveno-ekonomskog nazadovanja.</s><s>Kako je za prestrukturiranje i pokretanje privrednih aktivnosti neophodan kapital, kojeg u državi nema dovoljno a mogućnosti dobijanja ostalih oblika stranog kapitala su dosta ograničene, to se kao logično riješenje nameću neposredne strane investicije.</s><s>Svjesni takve činjenice, vlasti u Srbiji i Crnoj Gori su zadnjih godina, uz pomoć međunarodne zajednice, inicirale reforme koje su u znatnoj mjeri popravile investicionu klimu.</s><s>Pozitivni rezultati su ostvareni, prije svega, u donošenju odgovarajućeg zakonodavstva, spoljnotrgovinskoj i fiskalnoj liberalizaciji, smanjivanju administrativnih prepreka kao i u ubrzavanju postupka privatizacije.</s><s>Na bazi iskustava iz tranzicionih evropskih država, neposredne strane investicije donose ne samo kapital već takođe i znanje, nove tehnologije, upravljački know-how, omogućen je pristup domaćih proizvoda na razvijena tržišta itd.</s><s>Preduzeća koja su vlasništvu stranih investitora imaju bolje rezultate od domaćih preduzeća što je poslijedica činjenice da strani vlasnik ima jasno definisanu preduzetničku motivaciju, viziju razvoja i najvažnije – sredstva za realizaciju svoje vizije.</s><s>Važno je istaći da su neposredne strane investicije u tranzicionim državama uglavnom skoncentrisane u onim državama koje su 5. Zaključak</s>\n<s>vremenskih serija na nivou preduzeća. imale najviše uspjeha u reformama.</s><s>To ukazuje na nužnost stvaranja adekvatnog poslovnog ambijenta kako bi se računalo na veći priliv neposrednih stranih investicija.</s><s>Neposredne investicije slovenačkih preduzeća u Srbiji i Crnoj Gori mogu postati temelj buduće bilateralne ekonomske saradnje.</s><s>Srbiji i Crnoj Gori je potreban strani kapital i u tom smislu su slovenačke neposredne investicije dobrodošle.</s><s>Takođe, s obzirom na visoki suficit koji Slovenija ostvaruje u bilateralnoj robnoj razmjeni, u Srbiji i Crnoj Gori bi više željeli da slovenačka preduzeća prebace dio svoje proizvodnje nego samo da izvoze.</s><s>U prilog interesa za slovenačkim neposrednim investicijama govore i pozitivna iskustva sa slovenačkim preduzećima iz prošlosti.</s><s>Sa druge strane, motivi slovenačkih preduzeća da neposredno investiraju u Srbiji i Crnoj Gori nalaze se u: adekvatnijem snadbijevanju lokalnog tržišta, stvaranju regionalnog tržišta Jugoistočne Evrope, lakšem nastupu na trećim tržištima, jeftinijim faktorima proizvodnje, prevazilaženju trgovinskih barijera i održavanju pozitivnog odnosa do slovenačkih proizvoda.</s><s>Analiza investicionih motiva, vršena na bazi istraživanja u slovenačkim preduzećima koja namjeravaju investirati u Srbiji i Crnoj Gori, pokazuje da sve veći značaj dobijaju proizvodni motivi investiranja Štj. (1) proizvodnja poluproizvoda i sastavnih djelova koji bi se izvozili nazad u matično preduzeće, (2) proizvodnja za lokalno tržište ili (3) proizvodnja za izvoz u treće državeĆ u odnosu na trgovinske motive (tj. podsticaj prodaji finalnih proizvoda matičnog preduzeća).</s><s>Sa stanovišta Srbije i Crne Gore to je veoma značajno, jer takve investicije omogućavaju oživljavanje proizvodnje i povećanje izvoza.</s><s>Analiza potencijalnih koristi za Srbiju i Crnu Goru od slovenačkih neposrednih investicija, vršena na bazi iskustava iz drugih država (prije svega tranzicionih), ukazuje da bi se mogli očekivati slijedeći pozitivni efekti: 1) inicijalni makroekonomski stimulans na osnovu priliva novca od slovenačke neposredne investicije (pokriće budžetskog i spoljnotrgovinskog deficita odnosno upotreba novca za razvojne programe i smanjenje spoljnog duga), 2) efekat na povećanje izvoza (što bi bila poslijedica činjenice da slovenački investitor efikasnije posluje, ima veći kvalitet proizvoda, ima bolji pristup do svog matičnog i ostalih tržišta, ima niže troškove izvoza itd.), 3) transfer tehnologije i posredni efekti na ostala preduzeća (prenos savremene tehnologije slovenačkih preduzeća na preduzeća koja kupuju odnosno osnivaju u Srbiji i Crnoj Gori i pozitivni efekti na ostala preduzeća kroz odnose sa dobavljačima, imitaciju, konkurenciju, migracije radnika i aktivnosti istraživanja i razvoja) i 4) prestrukturiranje preduzeća (ulazak slovenačkih investitora može doprinijeti optimalnoj granskoj alokaciji resursa i promjenama u načinu poslovanja preduzeća čiji su vlasnici postali).</s><s>Svi ovi navedeni efekti mogu, u određenoj mjeri, doprinijeti privrednom rastu u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Na osnovu prethodno navedenog, mogu potvrditi hipotezu da slovenačke neposredne strane investicije mogu imati značajnu ulogu u procesu transformacije privreda Srbije i Crne Gore.</s><s>Hoće li se ova hipoteza potvrditi i u realnim dešavanjima, ostaje nam da vidimo u narednom periodu jer se, na drugoj strani, mogu pojaviti faktori koji će usloviti odsustvo slovenačkih neposrednih investicija na području Srbije i Crne Gore odnosno da te investicije ne donesu razvojne koristi za domaću privredu.</s>\n<s>ŠURL: http://www.wiiw.ac.at/balkan/files/Jovicic+Zdravkovic+Dragutinovic.pdfĆ, 40.</s><s>Jovičić S.: \"Nekad šporeti leteli kroz prozor, sada kesa statusni simbol\".</s><s>Dnevni list Glas javnosti, Beograd.</s><s>13.01.2003.</s>\n<s>1- Procjena na bazi dostupnih podataka institucija u Srbiji i Crnoj Gori.</s><s>Procjena je izvršena na način što se kao priliv NSI uzelo 35-50 % vrijednosti zaključenih NSI ugovora, osim za 1997. godinu (naime, u vrijednost NSI ugovora je uključen i domaći dio mješovitih preduzeća i joint venture projekata).</s><s>2- Gross Fixed Capital Formation.</s>\n<s>Ukupna površina poljoprivrednog zemljišta u Srbiji obuhvata 5.734.000 hektara (0,56 ha po stanovniku ili 65 % od ukupne površine teritorije), a na oko 4.867.000 ha te površine prostire se obradivo zemljište (0,46 ha po stanovniku).</s><s>Oko 70 % ukupne teritorije Srbije čini poljoprivredno zemljište, dok je 30 % pod šumama.</s><s>Ravničarski regioni (Vojvodina, Pomoravlje, Posavina itd) pogodni su za mehanizovanu ratarsku i povrtarsku proizvodnju, dok su brdovito-planinski predjeli pogodni za razvoj šumarstva, stočarstva, vinogradarstva i voćarstva.</s><s>U Srbiji ima ukupno 1.305.426 stanovnika koji se bave poljoprivredom ili 17,3 % ukupne populacije.</s><s>Najrazvijenije grane poljoprivredne proizvodnje su stočarstvo (43 %), ratarstvo (42 %), voćarstvo i vinogradarstvo (12 %) dok su ostale kulture zastupljene sa 3 %.</s>\n<s>Crna Gora je većinom brdsko-planinska zemlja sa malo ravničarskih predjela (Zetska i Bjelopavlićka ravnica).</s><s>Ali, ako pogledamo relativne pokazatelje (0,80 ha poljoprivrednog zemljišta po stanovniku odnosno 0,29 ha obradive površine po stanovniku), vidimo da postoje mogućnosti za raznovrsnu poljoprivrednu proizvodnju, od mediteranskih kultura u obalnom području do uzgoja stoke u planinskom području na sjeveru.</s><s>Poljoprivredne površine i vode su dobro očuvane od industrijskih zagađenja i omogućavaju proizvodnju zdrave (ekološke) hrane.</s><s>Velike su mogućnosti za proizvodnju vina (vranac), rakije, kuhinjske soli i ljekovitog bilja (npr. kadulja).</s><s>Šumska zemljišta se prostiru na površini od 720.000 ha i zauzimaju 54 % ukupne površine, od čega se najveći dio prostire u sjeveroistočnom dijelu.</s><s>Prema podacima crnogorskog Zavoda za statistiku samo 1,8 % ukupno zaposlenih radi u poljoprivredi (vjerovatno Zavod za statistiku uzima u obzir samo zaposlene u preduzećima koja imaju poljoprivredu kao glavnu aktivnost).</s>\n<s>Dok je Crna Gora do 1990. godine bila turistička destinacija uglavnom rezervisana za strane goste, u poslijednoj deceniji se taj trend promijenio tako da su 90 % gostiju na crnogorskoj obali činili domaći turisti.</s><s>Ukupan broj noćenja je opao sa 11 miliona krajem osamdesetih na 5 miliona u 2000. godini.</s><s>Ukupan prihod od turizma u 1998. godini je iznosio 34 % prihoda ostvarenog u 1990. godini.</s><s>U zadnjim godinama je došlo do povećanja broja gostiju kao poslijedica smirivanja političke situacije na Balkanu (izuzetak je 2002. godina, kada zbog izuzetno visokih cijena je čak broj gostiju opao).</s><s>Dužina morske obale u Crnoj Gori iznosi oko 290 km.</s><s>Prirodne plaže su duge preko 55 km, uključujući 31 km pješčanih plaža, od kojih je najduža Velika plaža u Ulcinju (13 km).</s><s>U 45 Podaci u oblasti poljoprivredne proizvodnje koji se odnose na Srbiju preuzeti su od Privredne komore Srbije, dok su podaci koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju u Crnoj gori preuzeti od Privredne komore Crne Gore i iz publikacije MONET, mart 2002. kontinentalnom dijelu se nalaze brojne planine, od kojih se sa stanovišta mogućnosti za razvoj turizma ističu Durmitor i Bjelasica.</s><s>Četiri nacionalna parka: Durmitor, Biogradska gora, Lovćen i Skadarsko jezero uvršteni su u spisak svjetske prirodne baštine UNESCO.</s><s>Skadarsko jezero (najveće jezero površine 391 km2 ) je udaljeno samo 40 km od morske obale i predstavlja najbogatije jezero u flori i fauni na Balkanu.</s><s>Poseban u svojoj atraktivnosti je kanjon rijeke Tare koji je, sa dubinom od 1400 metara najdublji u Evropi, a drugi po veličini u svijetu, poslije Kolorada.</s><s>U turizmu Crne Gore je izgrađeno više od 150.000 ležaja, pri čemu se najviše smještajnih kapaciteta (preko 95 %) nalazi na primorju (Privredna komora Crne Gore, MONET, 2002).</s><s>Srbija svoje planove za razvoj turizma bazira na tranzitnom turizmu (npr. evropski koridor X), planinskom turizmu (Kopaonik, Zlatibor itd.), banjama i termalnim izvorima (Vrnjačka Banja, Mataruška Banja i druge), lovištima (Karađorđevo, Deliblatska Peščara itd.).</s><s>Takođe, treba pomenuti i nacionalne parkove (Fruška Gora, Đerdap, Tara, Šara i Kopaonik).</s><s>U poslijednje vrijeme se sve veća pažnja poklanja razvoju seoskog turizma.</s><s>Srbija raspolaže sa 105.260 ležaja, od čega je najveći dio lociran u velikim gradovima (Ministarstvo trgovine, turizma i usluga Republike Srbije).</s>\n<s>Transport.</s><s>U Srbiji je ukupna dužina puteva oko 40.000 km, od čega je dužina autoputeva 380 km.</s><s>Kroz Srbiju je planirana izgradnja evropskog Koridora X, čija glavna trasa se prostire od Subotice na sjeveru do makedonske granice na jugu sa kracima prema Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji na zapadu i Bugarskoj na istoku.</s><s>Vrijednost cjelokupnog projekta se procjenjuje na oko 750 miliona USD (najteži i najskuplji dio izgradnje puta je u blizini makedonske granice u Grdeličkoj klisuri, gdje se vrijednost izgradnje kilometra puta procjenjuje na oko 10 miliona USD dok recimo izgradnja kilometra puta od Beograda do Novog Sada se procjenjuje na oko 1 milion USD).</s><s>Konstrukcija srpskog dijela transevropskih puteva zahtijeva oko 4 milijarde USD (evropski Koridor X, autoputevi E-75, E763, E-80 itd.).</s><s>Dužina željezničkih pruga u Srbiji je 2808 km.</s><s>Razvoj željezničke infrastrukture pruža mnogobrojne mogućnosti za ulazak stranog kapitala kako bi se izvršila njena modernizacija (evropski Koridor X, željeznički čvor u Beogradu, revitalizacija željezničkog pravca Beograd-Bar itd.), za šta je po procjenama potrebno investirati oko 3,8 milijardi USD.</s><s>Kroz Srbiju prolazi 588 km međunarodnog plovnog puta.</s><s>Najduže rijeke u Srbiji koje se koriste ili su predviđene za korišćenje u riječnom saobraćaju su Dunav, Tisa, Sava i Velika Morava.</s><s>Rijeka Dunav u Srbiji predstavlja dio trans-evropskog Koridora VII (koliki značaj ima rijeka Dunav za transport u Srbiji valja navesti podatke da je 1990. godine ovom rijekom transportovano oko 113 miliona tona tereta, 1996. godine je taj promet pao na oko 50 miliona tona što je poslijedica uvođenja sankcija UN prema SR Jugoslaviji, da bi 1999. godine promet bio potpuno obustavljen zbog NATO intervencije i rušenja mostova).</s><s>Srbija ima dva aerodroma koji su osposobljeni za putnički saobraćaj i to u Beogradu i Nišu (ako izuzmemo aerodrom u Prištini).</s><s>Ekonomska i politička situacija zadnjih godina je uticala na slabo korišćenje mogućnosti vazdušnog saobraćaja tj. na slabo održavanje i obnavljanje aerodroma i avio flote nacionalne kompanije JAT.</s><s>Dužina puteva u Crnoj Gori je 5.227 km, od čega su magistralni i regionalni 1.720 km.</s><s>Dužina željezničkih pruga je 250 km, pri čemu je osnova želčjeznički pravac koji povezuje luku Bar na Jadranskom moru sa Srbijom.</s><s>Najveća ulaganja u izgradnju novih puteva i rehabilitaciju postojećih očekuju se pri rekonstrukciji Jadranske magistrale, izgradnje zaobilaznice oko Podgorice, izgradnje tunela Sozina (planiran da se izgradi do kraja 2003. godine; koristiće se i za drumski i željeznički saobraćaj), izgradnje i rekonstrukcije 1.800 km magistralnih i regionalnih puteva, izgradnje dva mosta u Podgorici itd.</s><s>Crna Gora ima dva međunarodna aerodroma (Podgorica i Tivat) čija se modernizacija i rekonstrukcija očekuje kao i nacionalnu avio kompaniju Montenegro Airlines.</s><s>Takođe, Crna Gora ima i veliku morsku luku u Baru (kapaciteta 5 miliona tona godišnje) (Privredne komore Srbije i Crne Gore).</s><s>Telekomunikacije.</s><s>Srbija ima jednog operatera fiksne telefonije – Telekom Srbija, koji je u 80 % vlasništvu Vlade Srbije (nakon nedavnog otkupa 29 % od Telecoma Italia) a 20 % je vlasništvo grčke kompanije OTE.</s><s>Kompanija raspolaže sa 2.700.000 telefonskih linija sa stepenom digitalizacije oko 50 %.</s><s>Postoje dva operatera mobilne telefonije Telekom Srbija i Mobtel Srbija (većinski vlasnik BK Trade, manjinski vlasnik Telekom Srbija).</s><s>Značajne mogućnosti za ulaganje postoje u oblasti razvoja mreže mobilne telefonije, digitalizacije mreže fiksne telefonije, kompletiranje mreže optičkih kablova i sistema prenosa, izgradnje nove satelitske stanice i uvođenja modernih usluga (internet, Nacionalni operater fiksne telefonije u Crnoj Gori je Telekom Crne Gore (89 % je u vlasništvu Vlade Crne Gore, 11 % u vlasništvu zaposlenih u kompaniji), koji raspolaže sa oko 140.000 telefonskih linija sa visokim stepenom digitalizacije.</s><s>Dva operatera mobilne telefonije su Pro Monte Šosnovan 1996. godine; 91 % je u privatnom vlasništvu (40 % norveški Telenor) a 9 % pripada Telekomu Crna GoraĆ i MONET (100 % u vlasništvu Telekoma Crna Gora).</s><s>Najveći internet provajder je Internet Crna Gora koji ima 1.140 linija (obezbjeđuje ISDN pristup) (Investment Guide for Southeast Europe 2003 – Serbia and Montenegro).</s>\n<s>Prema podacima Narodne banke Jugoslavije početkom 2002. godine bankarski sistem Srbije sačinjavalo je 49 banaka (u 2001. godini je bilo 86 banaka), od kojih je 15 bilo stranih.</s><s>U cilju transformacije bankarskog sektora NBJ (sada Narodna banka Srbije) je uvela postupak stečaja u četiri najveće banke (preko 57 % bilansne sume svih banaka u Srbiji): Beobanka, Beogradska banka, Invest-banka i Jugobanka.</s><s>Sa stanovišta učešća u strukturi kapitala banaka na bazi vlasništva u Srbiji najznačajnije su privatne domaće banke (52,4 %), dok strane banke učestvuju sa 15,7 %.</s><s>Nova ljubljanska banka ima 13,28 % u Continental banci Novi Sad (Nova ljubljanska banka ima namjeru da preuzme većinski dio), Zavarovalnica Triglav ima 30 % u DDOR banci; Factor banka, Interles, Rudis i Varnost imaju 20 % vlasništva u Kasa Bank KSB.</s><s>Bankarski sistem u Crnoj Gori čini 14 banaka, od koji je u jednoj pokrenut postupak likvidacije i u jednoj postupak stečaja.</s><s>Najvećoj banci u Crnoj Gori Montenegrobanci uvedena je prinudna uprava i ona će biti prodata na tenderu nakon konsolidacije (jedini učesnik na tenderu za kupovinu crnogorske Montenegrobanke je bila Nova ljubljanska banka).</s><s>Strani vlasnici su prisutni u dvije banke - Euromarket banci i Opportunity Bank.</s><s>Tržištem osiguranja u Srbiji i Crnoj Gori dominiraju beogradski Dunav koji ima 38 % učešće, novosadski DDOR koji ima 35 %, crnogorski Lovćen ima oko 4 % (s tim da je najznačajniji na crnogorskom tržištu osiguranja).</s><s>Postoji još oko 40-ak osiguravajućih društava od kojih će većina prestati da posluje u skorijoj budućnosti.</s><s>Naime, početkom devedesetih nastao je veliki broj fantomskih preduzeća, posebno za obavezno osiguranje vozila, koja su računala na tržište od oko 1,6 miliona vozila.</s><s>Tržište životnog osiguranja se veoma smanjilo (recimo Dunav je početkom devedesetih imao 1,2 miliona životnih osiguranja, da bi nakon hiperinflacije imao samo oko deset hiljada).</s><s>Preduzeća su se selektivno osiguravala ili se nisu uopšte.</s><s>Posle relativne stabilizacije poslovanja u zadnjem vremenu, Dunav, DDOR i Lovćen su već našli strane partnere koji se uglavnom zanimaju za razvijanje osiguranja štednje, života, penzionog i zdravstvenog osiguranja.</s><s>DDOR je stupilo u partnerstvo sa slovenačkim Triglavom, Dunav je formirao mješovito preeduzeće sa izraelsko-holandskim holdingom TBI, Triglav je takođe ušao u crnogorski Lovćen (27,43 %).</s><s>Slovenački finansijski holding KD aktivno razmišlja o ulasku na jugoslovensko tržište osiguranja.</s><s>Na tržište je ušlo austrijsko osiguravajuće društvo Grawe s novom investicijom a posredno londonski ogranak austalijskog društva QBE (kupilo skopsko osiguravajuće društvo Makedonija koje je sada glavni akcionar društva Morava), najavljuje se isto tako Wiener Staedtische kao kupac postojećeg društva ili kao ulagač u novu investiciju.</s><s>Velika društva, kao što je npr. Allianz, se za sada još drže po strani dok se prilike još ne poboljšaju (Bojčić, 2002 a, str. 88-90).</s><s>Slovenačkim berzanskim kućama se čini srpsko finansijsko tržište zanimljivo.</s><s>Ilirika i Publikum su otvorili svoje poslovnice u Beogradu Ilirika Investments i Beopublikum Nekima su zanimljivi privatizaciono investicioni fondovi u Crnoj Gori.</s><s>Kmečka družba je jedan od osnivača investicionog fonda MIG u Crnoj Gori.</s><s>Zavarovalnica Triglav je sa Lovćen osiguranjem formirala privatizaciono-investicijski fond HLT.</s><s>U NLB smatraju da su Srbija i Crna Gora neprimjerna za poslove upravljanja imovinom već da je mnogo više primjerna za investicije rizičnog kapitala – « Ako imate deset miliona tolara, koji su vaša životna ušteđevina i rado bi štedjeli za stan ili za djecu, onda ćemo vas usmjeriti na slovenačko, švajcarsko, švedsko ili neko drugo tržište, ne nikako u Srbiju i Crnu Goru » Prilog C: Karakteristike preduzeća stranog direktnog investitora Subsidiary je inkorporirano preduzeće u kojem: ◊ strani investitor kontroliše direktno ili indirektno (kroz drugo subsidiary) više od 50 % glasačkog prava akcionara ili</s>\n<s>◊ strani investitor ima pravo da odredi ili smijeni većinu članova u upravnom i nadzornom odboru kao i direktore (menadžere).</s><s>Associate je preduzeće gdje strani direktni investitor i njegove subsidiaries kontrolišu između 10 % i 50 % akcija sa pravom glasa.</s><s>Branch je neinkorporirano preduzeće koje: ◊ je permanentna ustanova ili kancelarija stranog direktnog investitora ◊ je neinkorporirano partnerstvo ili joint venture između stranog direktnog investitora i trećih stranaka</s>\n<s>◊ je mobilna oprema koja se koristi u domaćoj ekonomiji najmanje godinu dana (brodovi, avioni, oprema za bušenje nafte itd.).</s><s>Detaljnije, tokovi stranih direktnih investicija obuhvataju: za subsidiaries i associates:</s>\n<s>◊ udio reinvestiranih prihoda koji pripada stranom direktnom investitoru; ◊ plus neto kupovine stranog direktnog investitora akcija preduzeća, dužničkih hratija od vrijetnosti (obveznica, notes, instrumenata tržišta novca i finansijskih derivata) i zajmova-loans (uključujući nenovčane akvizicije nad opremom, proizvođačkim pravima itd.);</s>\n<s>◊ minus neto kupovine domaćeg preduzeća akcija stranog direktnog investitora, njegovih dužničkih hartija od vrijednosti i zajmova; ◊ plus neto povećanje vrijednosti trgovačkih i ostalih kratkoročnih kredita koje je strani direktni investitor dao preduzeću. za branches:</s>\n<s>◊ plus neto povećanje u sredstvima primljenim od stranog direktnog investitora; ◊ plus tokovi unutar kompanije, sa izuzetkom određenih tokova između affiliated banaka, affiliated posrednika (npr. dilerima hartija od vrijednosti) i preduzeća sa specijalnom namjenom (Special Purpose Entities) koji imaju samo namjenu da služe kao finansijski posrednici.</s>\n<s>◊ plus zajmovi, trgovinski krediti i dužničke hartije od vrijednosti koji pripadaju ili su dati od stranog direktnog investitora (uključujući tu i kalkulisane ali još neisplaćene dividende)</s>\n<s>◊ tržišna (preporučuje se) ili knjigovodstvena vrijednost fiksne imovine, investicija i tekuće imovine, isključujući iznose koje duguje strani direktni investitor ◊ minus obaveze branches prema trećim partnerima.</s><s>Izvor: OECD Benchmark Definition of Foreign Direct Investment Prilog D: Karakteristike stranih ulaganja u pojedinim državama jugoistočne Evrope</s>\n<s>NSI su se znatno povećale od 2000. godine zahvaljujući prije svega privatizaciji i krajem 2001. iznose oko 19 % nacionalnog bruto domaćeg proizvoda (stanje).</s><s>U 2000. godini prodato je 85 % državne kompanije za mobilnu telefoniju konzorcijumu koji su sačinjavali norveški Telenor i grčki Cosmote za 96 miliona USD (podaci Banke Albanije).</s><s>U istoj godini država je prodala drugu po veličini banku (Nacionalna komercijalna banka) turskoj Kentbanki.</s><s>U 2001. godini nekoliko državnih preduzeća srednje veličine je uspješno privatizovano, dok je privatizacija ili likvidacija malih i srednjih preduzeća gotovo u potpunosti okončana.</s><s>Takođe, dodijeljena je i druga GSM licenca britanskogrčkom konzorcijumu Vodafone-Panafon za 38 miliona USD.</s><s>Date su koncesije za rudnike bakra i hroma.</s><s>Državna naftna kompanija Albpetrol se podijelila u tri kompanije koje su pripremljene za privatizaciju.</s><s>Takođe su zanimljive kompanije u postupku privatizacije INSIG (osiguravajuća kompanija u državnom vlasništvu), Albtelekom (operator fiksne telefonije) i najveća banka u zemlji Savings Bank.</s><s>Očekuje se da će nakon privatizacije ovih kompanija i njihove prodaje stranom patneru ulazne NSI značajno opasti jer se ne očekuju neke značajnije greenfield investicije (do sada ih je bilo samo nekoliko u naftnom Bosna i Hercegovina</s>\n<s>Država koja je pod međunarodnom vojnom i civilnom kontrolom i koja je razdvojena na dva entiteta teško da može biti atraktivna za strane investitore.</s><s>Lokalno tržište je podijeljeno i preduzeća iz Republike Srpske teško komuniciraju i uspostavljaju saradnju sa preduzećima iz Federacije (bošnjačko-hrvatska federacija) i obrnuto.</s><s>Zakonodavstvo države, entiteta, kantona i opština je često kontradiktorno.</s><s>Po podacima Privredne komore BiH najznačajniji strani investitori dolaze iz Kuvajta, Hrvatske, Austrije, Njemačke, Holandije i Srbije.</s><s>U Bosni i Hercegovini, od maja 1994. godine do 30. juna 2002. godine, NSI su po sektorima bile raspoređene tako da je 35 % otišlo u proizvodnju, 14 % u bankarstvo, 5 % u usluge, 1 % u trgovinu i 45 % u ostalo.</s><s>Najznačajnija investicija je kupovina željezare u Zenici od strane kuvajtskog KCIC za oko 90 miliona USD.</s><s>Investitori iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije su osnovali Bosnia Bank.</s><s>Uz pomoć EBRD, je prodat Kiseljak, najveći proizvođač mineralne vode u zemlji, hrvatskom Agrokoru.</s><s>Coca-Cola je koristeći garancije MIGA-e (Multilateral Investment Guarantee Agency) investirala oko 23 miliona USD u fabriku za punjenje flaša u Sarajevu.</s><s>Interbrew je kupio pivaru u Grudama; slovenački Union posjeduje udio u Sarajevskoj Pivari.</s><s>Njemački Schieder Gruppe je kupio fabriku namještaja Standard krajem 2001. godine.</s><s>Heidelberger Zement je kupio 51 % u fabrici cementa u Kaknju a posle i u fabrici cementa u Lukavcu.</s><s>Italijanska tekstilna kompanija Intest je kupila 30 % u državnoj tekstilnoj fabrici Dubičanka.</s>\n<s>Početkom 2002. godine Bank Austria je kupila poslednju komercijalnu banku u državnom vlasništvu Biochim.</s><s>Sa tom i prethodnim akvizicijama je prodato stranim investitorima oko 70 % kapitala banaka u Bugarskoj za iznos od oko 800 miliona USD (radi poređenja, za kontolu sličnog udjela je u Slovačkoj bilo potrebno 1,2 milijarde USD a u Češkoj nešto više od 4 milijarde USD).</s><s>Država je očekivala mnogo više od privatizacionih prihoda.</s><s>Zanimljive kompanije koje se nude na tenderu su bugarski Telecom i duvanski monopol Bulgartabac.</s><s>Najviše NSI (stanje krajem 2001.) je otišlo u strana ulaganja).</s>\n<s>Najznačajnija NSI u Hrvatskoj je zabilježena 1999. godine kada je Deutsche Telekom kupio 35 % u Hrvatskom Telekomu za 850 miliona USD, da bi u 2001. godini kupio još 16 %.</s><s>U toku 2000. godine većina stranih investicija je bila ostvarena u bankarskom sektoru.</s><s>Tako je dvije trećine Privredne banke Zagreb prodato italijanskoj Banka Commerciale, 60 % Riječke banke je prodato Bayerische Landersbank i 63 % Splitske banke je prodato Unicredito.</s><s>Posle finansijskog skandala na početku 2002. godine, Riječka banka je prodata Erste Bank i Steiermarkische Landesbank.</s><s>Dubrovačka banka je preuzeta od strane Charlemagne Capital Fund-a.</s><s>Dodatne NSI se očekuju od djelimične privatizacije naftne kompanije INA i prodaje glavne osiguravajuće kuće Croatia osiguranje.</s><s>Sektori koji su od 1993. do 2001. godine privukli najviše stranih investitora su telekomunikacije, finansijsko posredništvo, farmaceutska industrija i industrija cementa.</s><s>Turizam je privukao samo 3 % od ukupnih NSI do 2001. godine.</s><s>Najveći investitor je Austrija, zatim slijede Njemačka i SAD sa 70 % od ukupnih investicija (podaci Hrvatske narodne banke).</s>\n<s>Grčka je najveći investitor u Makedoniji.</s><s>Kao najznačajnije grčke investicije treba istaći ulazak NBG u najveću makedonsku banku Stopanska banka, kupovinu jedine naftne rafinerije Okta od strane Hellenic Petroleum-a, ulazak OTE kao drugog mobilnog operatora, zatim tu su još kupovine Žito Luks, Skopske pivare, Usja, Telekoma, Kreditne banke i još neke druge manje investicije (podaci Narodne banke Republike Makedonije).</s>"}
{"dc.title": "Turistički proizvod Crne Gore i strateški pravci njegovog razvoja", "dc.creator": "Martinović, Petar", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_3380", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=3825&dn=", "text": "<s>SADRŽAJ s 1. odstavkom 21. člena Zakona o avtorskih in sorodnih pravic dovolim objavo magistrskega/specialističnega dela na fakultetnih spletnih straneh.</s>\n<s>3.3.</s><s>Turistički proizvod iz ugla turiste 3.4.</s><s>Pomijeranje od koncepta 4Ps do relacija, mreža i interakcija 3.6.</s><s>Pretpostavke modela turističkog proizvoda posmatranog na strateškom nivou 3.7.</s><s>Model turističkog proizvoda posmatran na strateškom nivou 3.7.1.</s><s>SWOT matrica modela turističkog proizvoda posmatranog na strateškom nivou 4. Model turističkog proizvoda Crne Gore posmatran na strateškom nivou Struktura plaža na crnogorskom primorju</s>\n<s>5.3.</s><s>Piramida tržišne i tradicionalne hijerarhije menadžmenta u turizmu 7.1.2.</s><s>Raspodjela kapaciteta noćenja u Crnoj gori – 131.912 kreveta u 1989. godini – prema vrstama objekata</s>\n<s>7.1.2.</s><s>Raspodjela smještajnih kapaciteta 1997. godine prema statistici 7.1.2.</s><s>Hoteli: Prestrukturiranje i proširivanje kapaciteta 8.1.</s><s>Noćenja domaćih i stranih turista u Crnoj Gori i Hrvatskoj (u 000) 8.3.1.</s><s>Struktura noćenja inostranih turista u 2002. godini 8.3.1.</s><s>Dinamika turističkog prometa (noćenja) u Crnoj Gori (u 000) 8.3.2.</s><s>Prihod od inostranih turista i turista iz Srbije u 2001. i 2002. godini 8.3.2.</s><s>Indeks 2002/2001 – rast noćenja inostranih turista za 33% 8.3.2.</s><s>Indeks 2002/2001 – rast prihoda od inostranih turista za 64 % 9.1.1.</s><s>Proces strateškog planiranja u turizmu 9.1.1.</s><s>Pet ključnih tema za zadržavanje turista 9.1.1.</s><s>Regionalni proces planiranja u turizmu 10.2.</s><s>Aspekti kritike postojećih strateških dokumenata SPISAK TABELA</s>\n<s>2.3.</s><s>Proračun kretanja broja stanovnika Evrope 2.3.</s><s>Intenzitet putovanja u odabranim evropskim zemljama u 2000. godini Trideset relacija ponovnog razmatranja marketinga, tj. Rm-a – 30 Rs 4.1.</s><s>Podaci o Nacionalnim parkovima Crne Gore Učešće prihoda od stranih turista u sektoru izvoza usluga Crne Gore sagledano kroz bilans gotovinskih deviznih tokova</s>\n<s>7.1.1.</s><s>Dinamika razvoja obima i strukture smještajnih kapaciteta (broj ležaja) 7.1.1.</s><s>Razvojna strategija smještajnih kapaciteta 7.1.2.</s><s>Planovi za 2010. i 2020. godinu prema porijeklu gostiju – domaće tržište i inostranstvo 8.1.1.</s><s>Pregled broja turista iz bivših republika SFRJ i noćenja za period 1990. - 2002. godine 8.1.2.</s><s>Pregled broja inostranih turista i noćenja za period 1990. - 2002. godine 8.2.</s><s>Dolasci turista po kategorijama objekata za smještaj u 1998. godini 8.2.</s><s>Struktura ostvarenih noćenja inostranih turista po vrstama objekata za smještaj izražena u 8.3.1.</s><s>Broj turista i ostvarena noćenja za period 1.1.2001 - 31.12.2002. godine 8.3.2.</s><s>Prihod od inostranih turista i turista iz Srbije u 2001. i 2002. godini 8.3.2.</s><s>Struktura prihoda od inostranih turista u 2002. godini 1.1.</s><s>TURIZAM KAO RAZVOJNI PROBLEM</s>\n<s>Prva asocijacija pri pomenu pojma turizam predstavlja kretanje ljudi u cilju zadovoljavanja određenih potreba.</s><s>To je pojava, koja je prisutna u svim sredinama, ali se po obimu i efektima različito manifestuje (Pasinović, 1998, str. 2).</s><s>Osnova turizma, dakle leži u biološkoj prirodi čovjeka, koja se oslikava kroz njegovo kretanje u prostoru.</s><s>Korijeni turizma, može se reći sežu u praistoriju ljudskog društva.</s><s>Na početku ljudi su se kretali neorganizovano u potrazi za hranom ili bijegom tjerani opasnostima, upoznavajući tako nove prostore (Jovičić, 1992, str. 10).</s><s>Vremenom ta kretanja su postala organizovanija, o čemu svjedoče u svojim djelima istaknuti mislioci Grčke i Rima u starom vijeku, odnosno pustolovi poput Marka Pola u srednjem vijeku.</s><s>Iskrcavanje na novom kontinentu 1492. godine predstavljalo je veliko geografsko otkriće, ali se može posmatrati i kao najveće turističko putovanje do tada, koje je predstavljalo polazište za kasnija oplovljavanja svijeta.</s><s>Geografska otkrića predstavljaju temelj na kojima su počivala turistička kretanja.</s><s>To se potvrđuje i u današnjici, prodajom aranžmana za put u kosmos.</s><s>U današnjim uslovima naučno-tehničkog progresa i kompjuterske ere, čovjeku je neophodan odmor i rekreacija.</s><s>Vrsta odmora je uslovljena životnom i radnom sredinom, ostvarenim prihodima, kao i dostignutim nivoom obrazovanja i kulture.</s><s>Savremena turistička kretanja su rezultat i beneficija prema zaposlenima, koje se reflektuju kroz socijalnu politiku, tj. pravu na plaćeni godišnji odmor i osnovnom pravu čovjeka na korištenje odmora.</s><s>U drugoj polovini dvadesetog vijeka turizam doživljava ekspanziju.</s><s>To se zaključuje na osnovu pregleda broja ljudi, koji putuju u inostranstvo.</s><s>Turistička kretanja su 1950. godine uključivala 25 miliona, da bi u 2000. godini uključivala 700 miliona turista.</s><s>Prognoze govore, da će se broj turista povećavati, odnosno da će 2010. godine u međunarodnim turističkim kretanjima učestvovati više od milijardu ljudi (http://world-tourism.org).</s><s>Ekspanzija turizma se oslikava i u ostvarenom turističkom prometu, kao i u funkcijama turizma (kulturna, socijalna, politička, Navedeno govori o turizmu, kao dinamičnoj kategoriji, koja se nalazi u neprestanoj evoluciji.</s><s>Svojom dinamikom turizam na jednoj strani nudi nove destinacije, nove oblike aranžmana, nove vrste putovanja, dok na drugoj strani zahtijeva nove oblike organizovanja, nove resurse, nove inovacije, nove strategije.</s><s>S obzirom na to da se zaključiti, da se turizam nalazi u neprestanom razvoju i progresiji, pa zato valja pažljivo analizirati sve njegove komponente.</s><s>1.2.</s><s>UVODNE TEZE RADA</s>\n<s>S obzirom na razvojne trendove, prirodne potencijale, stanje infrastrukture, dosadašnji nivo razvijenosti turizma, kao i stratešku usmjerenost, da se u budućnosti razvija kao ekološka država, turizam dugoročno predstavlja jednu od najperspektivnijih privrednih grana Crne Gore.</s><s>Razvoj turizma je određen prije svega prirodnim i geografskim karakteristikama, kao i kulturnim, uz odgovarajući razvoj i angažovanje ljudskog faktora.</s><s>Sa geografskog stanovišta na primjer, je najvažnija koncentracija prirodnih resursa i raznovrsnost ponude na malom geografskom prostoru (\"najbliže toplo more\", na jednoj strani i atraktivnost kontinentalnog zaleđa, na drugoj Turistički proizvod predstavlja centralni instrument marketing miksa.</s><s>Ukoliko nije pozicioniran na odgovarajući način, ostali instrumenti marketing miksa ne mogu doći do izražaja, odnosno kontraproduktivni su usljed kontraproduktivnosti samog proizvoda.</s><s>Rezultati, koje je crnogorski turizam ostvarivao u prethodnim decenijama su relativno slabi.</s><s>Uzroci za takvo stanje su objektivne (prirodne katastrofe, komunistički društveno-politički sistem i njegova tranzicija, ratovi u okruženju i sankcije međunarodne zajednice, NATO udari) i subjektivne prirode (nizak turistički nivo domicilnog stanovništva, neodgovarajući nivo obrazovanja kadrova).</s><s>Navedeni faktori govore i o razlozima nedefinisanosti turističkog proizvoda i nerazvijenosti turističke ponude Crne Gore, odnosno o niskim rezultatima turizma s obzirom na potencijalne mogućnosti.</s><s>Planiranje, razvoj i očekivani rezultati realizacije proizvoda moraju sadržati sve elemente kvaliteta, konkurentske diferencijacije i pozicioniranja, odnosno moraju imati odgovarajuću tržišnu upotrebljivost, da bi predstavljali dio tržišne ponude (Kotler, 1999, str. 281).</s><s>Iz tog razloga je potrebno što preciznije definisati karakteristike proizvoda (primarne, sekundarne, dodatne i sl.) i optimizirati proces njegovog razvoja i menadžmenta.</s><s>Turistički proizvod Crne Gore se mora što preciznije definisati, jer se samo putem njegovog definisanja može odrediti, odnosno precizno dimenzionirati, što sve može biti uključeno u turističku ponudu.</s><s>Osnovna teza rada polazi od definisanja turističkog proizvoda Crne Gore, što će predstavljati osnovu za određivanje turističke ponude.</s><s>Za posmatranje turističkog proizvoda koristiće se sistemski pristup, odnosno sistemska teorija.</s><s>Precizno definisana i pomoću uporedne analize određena struktura turističkog proizvoda i turističke ponude predstavlja temelj turističkog razvoja, koji omogućava određivanje optimalne turističke strategije i turističke politike u Crnoj Gori.</s><s>Teza rada se dalje sastoji u tome, da pravilna definicija i određenje turističkog proizvoda, kao temeljnog instrumenta marketing miksa predstavlja ključnu determinantu za određivanje strateškog razvoja crnogorskog turizma, a time i razvoja uopšte.</s><s>Na teorijskom, empirijskom i normativnom nivou nastojaću da dokažem, da postojeći strateški dokumenti turističkog razvoja Crne Gore ne uzimaju dovoljno u obzir strukturu i razvojne mogućnosti turističkog proizvoda.</s><s>Iz tog razloga, veoma je važno za razumijevanje trenutnog nivoa razvoja turizma u Crnoj Gori i ocjene njegovih mogućnosti razvoja u budućnosti, proučavanje turističkog proizvoda, kao jednog od ključnih instrumenta marketing miksa.</s><s>Na empirijskom nivou ću odrediti trenutni razvojni nivo, na kojem se nalazi Crna Gora, što će predstavljati osnovu za davanje odgovarajućih konstruktivnih predloga modifikovanih i novih pravaca razvoja.</s><s>Dosadašnji razvoj crnogorskog turizma ću odrediti na osnovu analize stanja prirodnih resursa, ukupne infrastrukture i kretanja turističkog prometa.</s><s>1.3.</s><s>METODE RADA</s>\n<s>Metode, koje ću upotrebljavati u izradi magistarskog rada temeljit će se na dostupnoj stručnoj literaturi, zakonskim i planskim dokumentima sa područja turizma i graničnih područja, kao i konkretnim istraživanjima i anketama pojedinih turističkih destinacija i mišljenja o pravcima strateškog razvoja crnogorskog turizma.</s><s>Metode rada će predstavljati kombinaciju: a) apstraktno-teorijskog dijela na osnovu proučavanja ekonomske literature (sa akcentom na teoriji upravljanja marketingom, strateškom planiranju i ekonomici turizma); b) kritičke analize postojećih strateških dokumenata (strategije razvoja turizma u Crnoj Gori) i institucionalne analize turističkog razvoja; c) empirijskog dijela, kroz analizu postojećeg stanja razvoja turizma na osnovu anketa i dostupnih empirijskih podataka.</s>\n<s>Pri formulisanju teza koristit ću pozitivnu praksu i iskustva razvijenih turističkih država, koja se mogu primijeniti na primjeru Crne Gore.</s><s>To su dostignuća pojedinih država u raznim oblicima turizma, razvoju infrastrukture i atraktivnostima turističkog proizvoda.</s><s>U radu ću takođe, upotrebljavati informacije dobijene na osnovu razgovora sa aktivnim nosiocima turističke politike Crne Gore (Ministarstvo turizma, turistička organizacija - TOCG, menadžeri, profesori iz oblasti turizma) i na temelju anketa, urađenim u i na izabranim destinacijama i turističkim organizacijama.</s><s>Ankete će biti izrađene na reprezentativnom uzorku, da bi se jasno sagledalo mišljenje navedenih učesnika u turizmu o dosadašnjim, trenutnim i budućim pravcima razvoja turizma u Crnoj Gori, što će se dovesti u korespondenciju sa osnovnom temom rada.</s>\n<s>U prvom dijelu rada ću koristiti prije svega stručnu literaturu, na osnovu koje ću definisati temeljne pojmove turističke djelatnosti (turistička ponuda, turistički proizvod, turistički sistem) i odrediti metodološki nivo, na kojem ću obrađivati turistički proizvod u radu.</s><s>U drugom dijelu rada ću, osim stručne literature koristiti planske dokumente, kao što su strategije razvoja turizma, razvojne rezolucije, izvještaje o prometu hotelsko-turističkih preduzeća, statističke godišnjake, itd.</s><s>Takođe, koristit ću i usvojene planove (prostorne i druge), koji se odnose na pojedine teritorijane cjeline (turističke destinacije) nacionalnih parkova, morskog dobra, gradova, jezera, rijeka, planina, itd.</s><s>Ovdje ću još konsultovati i zakonske dokumente sa područja turizma, kao što je deklaracija o proglašenju Crne Gore ekološkom državom, Zakon o turizmu i druge zakonske i podzakonske akte.</s><s>2. TURIZAM KAO RAZVOJNI FENOMEN</s>\n<s>2.1.</s><s>DEFINISANJE TURIZMA KAO VODEĆE GRANE XXI.</s><s>VIJEKA Naučno-tehnički progres, razvoj transportnih sredstava, povećanje nivoa kulture i nivoa standarda uslovili su razne promjene u društvenim kretanjima, utičući time i na razvoj turizma.</s><s>S obzirom na prosječne godišnje stope rasta, koje bilježi u drugoj polovini prošlog vijeka, turizam predstavlja privrednu granu, koja ostvaruje stalni rast.</s><s>Značaj turizma se ogleda i u njegovoj uskoj povezanosti sa nizom djelatnosti, kao što su: saobraćaj, kultura, zdravstvo, politika, itd.</s><s>Autori imaju različita gledišta na kretanje turizma u budućnosti.</s><s>Neki autori daju dosta pesimistička, odnosno optimistička predviđanja razvoja turizma u narednom periodu.</s><s>Ipak, svi se slažu u svojim prognozama, da turizam u budućnosti zavisi od razvoja graničnih područja.</s><s>Veličina i struktura stanovništva, ekonomski potencijal, tehnološke inovacije, politička i kulturna kretanja predstavljaju najčešće navedene faktore od kojih zavise pravci razvoja turizma u narednom periodu.</s><s>\"Budućnost turizma zavisit će u većoj mjeri od faktora izvan ovog fenomena, nego od faktora u njemu samome\" (Vukonić, 2002, str. 496).</s><s>S obzirom da postoje različita mišljenja autora o ključnim faktorima razvoja turizma u budućnosti, u kojima svaki iz svog ugla predviđa mogući razvoj situacije, ovdje navodim stanovišta autora, za koje smatram da imaju najobuhvatniji pristup.</s><s>Cooper (1993, str. 256) i Middleton (1993, str. 359) navode sledeće faktore, od kojih zavisi razvoj turizma: • ograničenja rasta tržišta;</s>\n<s>• promjena distribucije u turizmu (kretanje razvoja naročito od sjevera prema jugu).</s><s>Zanimljiv scenario o kretanju turizma u budućnosti prezentira i Poon (1993, str. 9).</s><s>U svom radu navodi životni ciklus turizma, počev od sredine prošlog vijeka, do njegovog mogućeg razvoja u budućnosti.</s><s>U ciklusu opisuje karakteristike turizma istorijski gledano, počev od različitosti starog turizma, kojeg je karakterisao masovni turizam, do novog turizma, kojeg karakterišu novi uslovi sadržani u izmijenjenim zahtjevima i očekivanjima turista i njihovog načina ponašanja.</s><s>Na osnovu navedenoga, autor slikom životnog ciklusa turizma prikazuje sledeće promjene: Slika 1: Životni ciklus turizma.</s>\n<s>• Novi konzumenti.</s><s>Prema istraživanjima, novi konzumenti su više sofisticirani, u pravcu ekološke odgovornosti, težeći iskustvu i kvalitetu života više nego odmoru na suncu.</s><s>U najkraćem, tržište je mnogo više diferencirano nego što je to bio slučaj dvadeset godina ranije, a samim tim predstavlja izazov za istraživače marketing strategija, koji teže standardizaciji;</s>\n<s>• Nove tehnologije.</s><s>Način poslovanja uopšte postavlja akcenat na prednostima tehnologije, koja može naći primjenu i u turizmu.</s><s>Tehnologija se razvijala većom dinamikom od razvoja turističkog tržišta, što je rezultiralo mogućnošću preciznijeg opredjeljivanja turista, odnosno njihovog izbora destinacije ili usluga, bez pomoći tur operatera i uz minimizaciju rizika; • Granice razvoja.</s><s>Treći faktor razvoja predstavlja činjenica, da se povećavanjem broja ograničenja na svim sektorima pomaže očuvanju okoline.</s><s>Radi se na organizovanju određenih normi i mjera za turističke usluge, tako da one koje uključuju veliko korišćenje energije i narušavaju okolinu, nijesu više prihvatljive.</s><s>U skladu sa navedenim, korporacije i vlade su došle do zaključka, da negativni uticaji razvoja budu pažljivo ispraćeni u strategijama narednih decenija;</s>\n<s>• Nova globalna praksa.</s><s>Prema slici 1 – životni ciklus turizma, nove promjene, ekonomska skala i kriva iskustva nijesu više primjenljive za sve aspekte turizma.</s><s>Autor iznosi mišljenje, da novu organizaciju karakteriše fleksibilnost mjera, koja se ogleda u raznolikosti i specijalizaciji, prilagodljivosti sistema i inovacijama.</s><s>Naravno, mora se uzeti u obzir i proces globalizacije, koji nije prikazan na prethodnoj slici.</s><s>Mules predviđa dva moguća scenarija globalizacije u budućnosti.</s><s>Po jednom, na strani tražnje brzi rast međunarodnog turizma u mnogim državama predstavlja istraživanje, koje zahtijeva određivanje dimenzija ekonomskih uticaja na turizam.</s><s>Po drugom scenariju, na strani ponude porast globalnog biznis razmišljanja dovest će do ostvarenja dohodka organizacija u turističkoj privredi (naprimjer: hoteli, avio-kompanije, itd.), sve do građana (akcionara), čak i u državama, koje nijesu turističke destinacije (Faulkner, Moscardo, Laws, 2002, str. 313).</s><s>2.2.</s><s>MEGA-TRENDOVI I GLOBALIZACIJA TURIZMA XXI. vijek predstavlja veliku nepoznanicu, na jednoj i izazov, na drugoj strani, za sve oblasti i područja ljudskog djelovanja.</s><s>Rezultat takvog stava leži u njihovoj dinamici, koja je posebno istaknuta u drugoj polovini prošlog vijeka.</s><s>Novi milenijum nosi sa sobom veliki broj različitih pitanja, koja bi u oblasti turizma glasila: koji oblici turizma će interesovati turiste?</s><s>Koji oblici turizma su preferentni u odnosu na druge oblike?</s><s>Da li ima mjesta za nove turističke prostore na zemlji?</s><s>Da li će pojedini geoprostori zapostavljeni u XX. vijeku predstavljati centar interesovanja u XXI. vijeku?</s><s>Da li će turistički prostori budućnosti biti Sahara, Antarktik, vrhovi planina, dubine mora i okeana, ili svemirska prostranstva?</s><s>Svako od navedenih pitanja nosi sobom izazov XXI. vijeka, koji traži odgovore.</s><s>Različiti autori u svojim djelima navode predviđanja mega-trendova, koji će imati primat u turističkim kretanjima u budućnosti.</s><s>Po mojem mišljenju najobuhvatnije predviđanje daje WTO, naravno uzimajući u obzir predviđanja drugih autora, koja više ili manje odstupaju od navedenoga.</s><s>Iz segmenta ponude WTO ističe se pet mega-trendova (http://world-tourism.org): • Eko-turizam.</s><s>Eko-turizam se od jedne beznačajne baze \"ekološki i socijalno odgovornog putovanja\" proširio na \"putovanja sa prirodnom komponentom\".</s><s>Eko-turizam u najširem smislu nudi, kako razvojne šanse, tako i mogućnosti da se finansiraju zaštićene zone.</s><s>On zahtijeva diferencijaciju na male grupe sa specijalnim interesovanjima i na veliki obim onih, koji odmor na plaži povezuju sa jednodnevnom posjetom prirodnih rezervata, kao dijelom njihovih doživljaja na godišnjem odmoru i zabave; • Kulturni turizam.</s><s>Ovdje WTO diferencira izbor između malih tržišnih niša sa specijalnim interesovanjem i velike grupe koje, posjetu kulturnim spomenicima uključuje u svoj program odmora, koji inače ima drugačije težište; • Tematski turizam.</s><s>Predstavlja turizam, koji je usmjeren na veoma specifična interesovanja i predstavlja jedno relativno malo tržište.</s><s>Specijalna interesovanja imaju prednosti, ali i druge aspekte, kao što su klima ili lokacija.</s><s>Fokusiran na tri velika \"E\" – Entertainment, Excitement, Education (Zabava, Uzbuđenje, Obrazovanje) – tematski turizam može djelovati kao katalizator razvoja;</s>\n<s>• Avanturistički turizam.</s><s>Ovaj oblik turizma predstavlja malu, ali rastuću tržišnu nišu.</s><s>S obzirom na okolnosti, da je gotovo svaki kutak zemlje ispitan, ovaj segment preferira interesovanjem za istraživanjem vrhova planina, dubine mora, Antarktika i svemira.</s><s>Tako se na primjer, oko dva miliona turista vozilo podmornicama; • Krstarenja.</s><s>Glavna karakteristika ogleda se u tome, što je pružena mogućnost, da se u kratkom vremenu mnogo toga vidi (\"time poor – money rich\").</s><s>Naime, takvu karakteristiku nema ni jedan drugi način putovanja, kao što to nude krstarenja.</s><s>Drugu polovinu XX. vijeka bitno karakteriše informatička revolucija.</s><s>Razvoj kompjuterske tehnologije, u cilju što efikasnijeg prijema i obrade informacija, te njihovog što bržeg prenošenja, zatim razvoj tehnologije u raznim oblastima, posebno transportu, sigurnost velikog broja svjetskih destinacija, kao i poboljšanje nivoa obrazovanja i kulture uopšte, odredile su svijet nazivom \"globalno selo\".</s><s>Iz tog razloga, kretanje do najudaljenijih destinacija, ili putovanje do različitih kontinenata, ne predstavlja veliki problem.</s><s>Modifikacija starih i stvaranje novih zahtjeva turista, za još \"neviđenim\" destinacijama, govore u prilog tezi, da se i područje turizma nalazi u globalizaciji.</s><s>Putovanje sa jednog na drugi kraj svijeta više ne predstavlja problem turizma.</s><s>Tako na primjer, turistima je sasvim normalno, da doručkuju u Parizu, večeraju u New Yorku, a naredni dan provedu u Tokiju.</s><s>Kretanje planetom i uopšte veličina planete, u današnjim uslovima naučno-tehničkog progresa, odgovaraju veličini nekog megapolisa.</s><s>Putovanje različitim predjelima svijeta, za prosječnog turistu, predstavlja kretanje periferijom svog grada, koju prvi put posjećuje.</s><s>2.3.</s><s>KRETANJE TURISTIČKIH TOKOVA U EVROPI WTO prognozira rast međunarodnog turizma na 1,6 milijardi putovanja u 2020. godini, odnosno promet od oko 2 biliona US$.</s><s>Za zemlje Sredozemlja WTO prognozira smanjenje tržišnog učešća sa 30 % na 22 %, ili u kvantitativnim brojkama, povećanje posjeta godišnje za 3 %, sa 167 miliona u 1995. godni, na 346 miliona u 2020. godini (http://world-tourism.org).</s><s>Navodim podatke za period koji je tretiran “Masterplanom”, koji predstavlja ključni strateški dokumenat za razvoj crnogorskog turizma.</s>\n<s>Prethodno navedene prognoze WTO-a treba kritički sagledati, iz razloga da li su uzele u obzir nekoliko pitanja (Touristic Masterplan of Montenegro, 2001, str. 133): • da li mogu privredni rast, raspoloživi resursi i okolina, ići u korak sa rastom stanovništva, koji se odražava na turističku tražnju?</s>\n<s>• da li će doći do zamora od putovanja, s obzirom na gustinu saobraćaja i turista, opterećenosti okoline, smještajnih kapaciteta, infrastrukture, itd.? • ograničavaju li prirodne katastrofe (zemljotresi, orkani, oluje, i sl.), teroristički napadi, zdravstveni problemi (razne epidemije) i socijalni problemi turističku tražnju?</s><s>Kretanje turističke tražnje značajno zavisi od prognoza rasta/smanjenja stanovništva.</s><s>To se posebno odnosi na emitivne turističke države, kao što su pojedine evropske države (naravno, kao i Evropa u cjelini), prvenstveno Njemačka, Velika Britanija, te skandinavske države, kao zemlje koje su posebno tretirane “Master planom” razvoja turizma u Crnoj Gori.</s><s>Prema prognozi Ujedinjenih Nacija, evropsko stanovništvo će se smanjiti sa sadašnjih 727 miliona na 692 miliona stanovnika, odnosno Evropa će doživjeti smanjenje stanovništva od 4,8 %.</s><s>Stanovništvo sadašnjih zemalja članica evropske unije će se smanjiti sa 375 miliona na 361 Tabela 1: Proračin kretanja broja stanovnika Evrope.</s><s>Učešće starosnih grupa izraženo procentima Zemlja</s>\n<s>Izvor: Touristic Masterplan of Montenegro, 2001, str. 136.</s><s>Prognoze govore, da će u narednom periodu ostvariti rast starosne grupe od 55 – 64, od 65 – 74 i stariji od 75 godina.</s><s>Prognozirane izmjene raspodjele starosnih struktura utiču na intenzitet putovanja.</s><s>Iz tog razloga, zanimljivo je pogledati prognoze intenziteta putovanja u Evropi, gdje se pod intenzitetom putovanja podrazumijeva procenat stanovništva starijih od 14 godina, koji godišnje najmanje jedanput putuje, u vremenskom trajanju od minimalno 5 dana.</s><s>Intezitet putovanja govori i o navikama, tj. sklonosti stanovništva da putuje.</s><s>Zatim, intezitet putovanja se može posmatrati i u smislu spremnosti stanovništva da putuje, koja se ogleda prvenstveno u zadovoljavanju finansijskih pretpostavki, u zavisnosti od kojih intezitet putovanja može varirati.</s><s>Takođe, važno je naglasiti da na intezitet putovanja utiču: vrijeme, koje je raspoloživo za putovanje, meteorološki uslovi, saobraćajna infrastruktura, itd.</s><s>Tabela 2: Intezitet putovanja u odabranim evropskim zemljama u 2000. godini.</s>\n<s>Prilikom definisanja pojma turizma je slična situacija, kao prilikom definisanja mnogih drugih pojmova, jer postoji puno definicija različitih autora.</s><s>S obzirom na činjenicu, da je svaki autor definisao ovaj pojam iz svog ugla gledanja, navest ću one definicije, koje po meni na najadekvatniji način ilustruju dati pojam.</s><s>Jedna od najstarijih definicija turizma datira iz 1895. godine, koju su dali Guyer i Freuler, a glasi: \"Turizam u modernom smislu predstavlja pojavu novog vremena, koja temelji na povećanoj potrebi za odmorom i promjenom vazduha, na povećanom smislu za prirodne ljepote, veselju i uživanju u prirodi, a posebno je uslovljena povećanom razmjenom ljudi iz različitih slojeva ljudskog društva, koji nastaju kao posljedica razvoja trgovine, industrije i obrta, te razvojem prevoznih sredstava\". (Planina, 1997, str. 13).</s><s>Za Gliksmana, turizam predstavlja savlađivanje prostora, odnosno migraciju koja nastaje privremenom promjenom mjesta boravka (Jovičić, 1990, str. 11).</s><s>Turizam ne predstavlja puko fizičko kretanje ljudi, niti njihovo premiještanje u prostoru, kako bi se dalo zaključiti na osnovu podataka u oficijalnim statistikama većine zemalja u svijetu, već je to premiještanje sadržano u premiještanju kultura, navika i ideologija (Vukonić, 1987, str. 25).</s><s>Po većini autora najprihvatljivija je definicija, koju su 1942. godine dali Hunziker i Krapf: \"Turizam predstavlja cjelinu odnosa i pojava, koje nastaju zbog putovanja i boravka stranaca u nekom kraju, ako taj boravak nije povezan sa zaposlenjem ili dobijanjem djelatnosti\" (Planina, 1997, str. 12).</s><s>Ova definicija je opšte prihvaćena, jer je njome obuhvaćen i društveni i ekonomski značaj i uloga turizma, koji se zasnivaju na potrošnji turista, ali se ne isključuju i odnosi, koji nemaju ekonomsko obilježje i funkciju, a čije je prisustvo nezamjenljivo u turizmu (Pasinović, Na osnovu navedenih definicija se zaključuje, da turizam predstavlja dinamičan fenomen koji se razvijao uporedo sa razvojem civilizacije i kulture, a koji je dobio na značaju posebno u XX. vijeku, razvojem grupnih putovanja, odnosno razvojem privrede, politike, obrazovanja, umjetnosti, nauke, sporta.</s><s>Iz definicije turizma dalje proizilazi i pojam turiste, koji predstavlja nosioca turističkih kretanja, odnosno pojavu na kojoj turizam počiva.</s><s>Interakcijom sa svim navedenim oblastima i aktivnim učešćem velikog broja individua, odnosno turista, zaključujem da turizam predstavlja jednu cjelinu, odnosno dinamični otvoreni sistem, koji ima svoje zakonitosti i pravila, koje ga karakterišu.</s><s>Turizam, dinamičnost sistema ostvaruje interakcijom sa mnogim drugim disciplinama iz kojih prikuplja, odnosno kojima daje informacije, što ujedno predstavlja i njegovu otvorenost.</s><s>Takođe, aktivnim učešćem velikog broja individua turizam u svakom momentu ostvaruje interakcije i relacije, apsorbujući ulazne i proizvodeći izlazne informacije, što govori o dinamici i otvorenosti ovog sistema.</s>\n<s>Tokom istorijskog razvoja turizma, razvile su se tri naučne discipline, koje se bave fenomenom turizma.</s><s>Prva se pojavila turistička geografija, u čijem se fokusu istraživanja nalazi turističko kretanje.</s><s>Ekonomika turizma predstavlja jednu od niza disciplina granske ekonomije, koja tretira turizam kao ekonomsku kategoriju.</s><s>Rastom uloge i značaja turizma, kao i razvojem turističke misli, u novije vrijeme se javila potreba za stvaranje posebne naučne discipline o turističkom fenomenu – turizmologije.</s><s>Razvoj naučnih oblasti o turizmu, govore o ovom fenomenu kao sistemu, koji ima određene karakteristike, koje se moraju pratiti i proučavati.</s><s>Pojam turizma se može posmatrati u širem i užem shvatanju.</s><s>Turizam u užem smislu predstavlja turističko preduzeće, turističku agenciju, vrstu turizma, dok u širem smislu predstavlja cjelokupnu turističku djelatnost.</s>\n<s>Suština je da turizam predstavlja složen sistem, koji ima svoje podsisteme i svoje zakonitosti funkcionisanja.</s><s>Turistički sistem ustvari predstavlja skup pojava i odnosa u kojima ovaj fenomen egzistira.</s><s>To je otvoreni sistem, kojeg karakterišu veze sa ekonomskom, tehnološkom, političkom, socijalnom, kulturnom, prirodnom, ekološkim i drugim sredinama.</s><s>Sastavljen je iz dva glavna podsistema: podsistema turističke tražnje i podsistema turističke ponude (Kaspar, Neki autori, pored turističke ponude i tražnje, kao glavnih podsistema turističkog sistema uključuju još i podsistem dostupnosti, koji sadrži podsistem fizičke dostupnosti (transport) i podsistem organizacije dostupnosti (organizacija putovanja, turističke agencije).</s><s>Međutim, takav pristup ograničava podsistem turističke ponude samo na raspravu o turističkoj destinaciji.</s><s>Prema tome, turistička ponuda dobija na značaju, ukoliko se ova dva podsistema uključe u podsistem turističke ponude, kao njegovi sastavni djelovi (Mihalič, 1995, str 9).</s><s>Sa aspekta cilja magistarskog rada, po mojem mišljenju, Kaspar nudi najobuhvatniju definiciju turističkoga sistema.</s><s>Po njemu se turistički sistem dijeli na podsistem turističkog subjekta i podsistem turističkog objekta, koji se sastoji iz podsistema destinacije, podsistema turističnih preduzeća i podsistema turističkih organizacija.</s><s>U suštini, pod pojmom podsistema turističkog subjekta Kaspar podrazumijeva podsistem turističke tražnje.</s><s>Isto tako, pod podsistemom turističkog objekta podrazumijeva podsistem turističke ponude.</s><s>Turistički sistem po Kasparu ne predstavlja samo otvoren sistem, koji razmjenjuje energiju, materije i informacije sa drugim sistemima, koji se nalaze u njegovom okruženju, već sistem čiji se elementi povezuju i ukrštaju sa elementima drugih sistema.</s>\n<s>Turistička tražnja predstavlja količinu turističkih dobara i usluga, koje je turista spreman potrošiti pri datom nivou cijena i/ili pri datom stanju deviznih tečajeva (Hunziker, Krapf, 1942, str. 248).</s><s>Turistička tražnja se odnosi na dobra, koje je turista voljan i spreman kupiti, a ne na dobra, koje će konačno potrošiti ili upotrijebiti, tako da se radi o potencijalnoj tražnji.</s><s>Mogućnost turista da dobiju određenu količinu turističkih dobara zavisi od brojnih faktora.</s><s>Prema mikroekonomskoj teoriji tražnje efektivna tražnja za nekim dobrom zavisi od potreba, dohodka, cijene toga dobra i cijene drugih dobara (Mihalič, 1994, str. 23).</s><s>Turistička tražnja se oblikuje pod uticajem istovremenog djelovanja svih faktora, uz ograničenje, da pojedini faktori imaju različiti značaj.</s>\n<s>Turistička ponuda predstavlja količinu turističkih dobara i usluga, koje su ponuđači spremni prodati, pri datom nivou cijena u svojoj državi, ili pri datoj vrijednosti novca u inostranstvu Turistički sistem</s>\n<s>Na osnovu navedenih teorijskih činjenica i pristupa, zaključujem da fenomen turizma predstavlja otvoren sistem, tako da ću se prema njemu, u radu, orjentisati na osnovu sistemske teorije, odnosno sistemskog pristupa.</s><s>Ovaj pristup sam izabrao s obzirom na mišljenje, da na najoptimalniji način može biti potpora datoj tematici, odnosno s obzirom na stanovište da turizam predstavlja sistem.</s><s>Turistička ponuda i tražnja se susrijeću na tržištu, koje se nalazi u određenom okruženju, dok se svi zajedno nalaze u turističkom sistemu.</s><s>Takođe, što se može zaključiti iz samog naziva, sistemski pristup nudi mogućnost obuhvatnije analize, odnosno analize svih faktora, koji utiču na određenu pojavu.</s>\n<s>S obzirom, da sam osnovnu definiciju turističke ponude naveo u tački 3.1. prilikom definisanja turističkog sistema, čiji je sastavni dio turistička ponuda, a s obzirom na sistemski pristup radu, ovdje ću nastaviti definisanje pojma turističke ponude, navođenjem njenih glavnih karakteristika.</s><s>Bliže određenje turističke ponude predstavlja osnovu za definisanje pojma turističkog proizvoda u sklopu sistemskog pristupa.</s><s>Karakteristike turističke ponude su (Mihalič, 1995, str. 12): • specifična struktura, se odražava time što turističku ponudu čine: robe, usluge, te kulturna i prirodna dobra;</s>\n<s>• heterogenost turističke ponude se ogleda u različitim potrebama i željama turista, tako da, turističku ponudu čine proizvodi brojnih privrednih i neprivrednih djelatnosti, od kojih svaka ima određeni turistički karakter;</s>\n<s>• prostorna i vremenska statičnost se ogleda u nepokretnosti prirodnih i kulturnih dobara, kao i u uslugama, koje se moraju koristiti na istom mjestu na kojem su pružene; • visoka kapitalna intezivnost predstavlja mjeru uloženih sredstava po jedinici proizvoda.</s><s>Kapitalno intenzivno je ugostiteljstvo, dok je manje kapitala potrebno u prehrambenom ugostiteljstvu i turističkom posredovanju.</s><s>Važno je naglasiti, da nivo cijena predstavlja suštinski faktor, koji određuje količinu turističke ponude, koja dalje zavisi od količine turističke tražnje.</s><s>Turistička ponuda je sastavljena iz dva osnovna elementa: primarne i sekundarne turističke ponude.</s><s>Kriterijum za podjelu predstavlja mogućnost, ili nemogućnost proizvodnje dobara, koja čine turističku ponudu.</s><s>Na osnovu podjele turističke ponude na primarnu i sekundarnu, moguće je objasniti na koji način se pojedini djelovi ponude mijenjaju sa promjenom turističke tražnje, cijena i kako se mora ponuda prilagođavati promjenama na tržištu (Planina, 1997, str. 155).</s><s>Primarna turistička ponuda obuhvata dobra, koja nijesu proizvod ljudskog rada, ili koje čovjek ne može ponovo proizvoditi na odgovarajućem nivou kvaliteta, jer su nastala u nekom području, ili vremenskom periodu, koje je prethodilo formiranju turističke tražnje.</s><s>Čine je, prirodna (planine, rijeke, jezera, pećine, jame, vegetacija) i antropogena (kulturno – istorijski spomenici, muzejske zbirke, arheološka nalazišta) dobra.</s><s>Njihova količina i kvalitet postoje u prirodi i to samo u određenom području i/ili u određenom vremenu.</s><s>Osnovu za turističku ponudu predstavlja trenutno stanje dobara.</s><s>Antropogena dobra predstavljaju proizvod ljudskog rada u bližoj, ili daljoj prošlost, a od sekundarne turističke ponude se razlikuju u tome, što su radovi iz prošlosti neponovljivi u sadašnjosti, zbog atraktivnosti koju posjeduju.</s><s>Sekundarna turistička ponuda predstavlja rezultat ljudske proizvodnje roba i usluga.</s><s>Obuhvata dobra, koja čovjek proizvodi, jednakog kvaliteta i upotrebne vrijednosti.</s><s>Sadrži infrastrukturu i temeljna postrojenja, ili objekte, koje turist upotrebljava posredno i za kojima nema neposredne tražnje, kao i objekte za proizvodnju proizvoda i ponudu usluga, za kojima postoji neposredna tražnja turista za kupovinom, ili uzimanjem u najam,te i rezultate proizvodnje (roba i usluge u ugostiteljskoj djelatnosti, trgovinu, promet).</s><s>Turistička tražnja postoji prvenstveno za primarnom turističkom ponudom, a tek onda za sekundarnom, koja predstavlja dopunu primarnoj.</s><s>Primarna turistička ponuda je vremenski i prostorno ograničena, a mijenja se sa promjenom sekundarne turističke ponude, koja valorizuje prirodna dobra (omogućavanje pristupa i upotrebe) u postojećim turističkim područjima, ili novim turističkim regijama, te na taj način utiče na preobražaj prirodnih dobara u elemente sekundarne turističke ponude.</s>\n<s>Turistička ponuda, koja predstavlja sastavni dio turističkog sistema, obuhvata turistički proizvod, kao svoj najvažniji segment, preko kojeg se indisponira na tržištu, odnosno ukršta sa turističkom tražnjom.</s><s>Zajedno sa turističkom tražnjom, turistička ponuda predstavlja unutrašnji dio turističkog sistema.</s>\n<s>Definisanjem turističke ponude, koja predstavlja sastavni dio turističkog sistema, napravljen je uvod za definisanje turističkog proizvoda, koji prema temi rada predstavlja ciljni pojam, koji će se obrađivati dalje na konkretnom primjeru, odnosno koji će zalaziti u sve djelove rada.</s><s>S obzirom da je turistička ponuda definisana prema sistemskom pristupu, određivanje turističkog proizvoda će predstavljati logičan nastavak ovog pristupa.</s><s>Zadovoljavanje identifikovanih potreba potrošača moguće je ostvariti proizvodnjom odgovarajućih proizvoda i usluga, što predstavlja suštinu marketing koncepcije.</s><s>U turizmu, kao posebnom obliku izražavanja i zadovoljavanja potreba potrošača, javlja se niz različitih proizvoda i usluga.</s><s>Skoro 80 % turističke potrošnje se odnosi na usluge, dok se ostali dio odnosi na direktnu konzumaciju raznih proizvoda.</s><s>To iz razloga, jer određene kupljene robe imaju karakter korišćenja usluga (primjer je kupovina hrane ili pića, jer se u ugostiteljstvu roba ne prodaje u izvornom obliku kao u trgovini, već se na određeni način prerađuje).</s><s>Zbog takvog karaktera turističke potrošnje, kao i načina korišćenja turističkog proizvoda i zadovoljavanja turističkih potreba, u turizmu je dominantna kupovina usluga, a ne kupovina roba.</s><s>Ipak, terminologija marketinga je usvojila proizvod kao osnovnu kategoriju prometa, odnosno pojam proizvoda obuhvata i sve vrste usluga u turizmu, koje su uključene u određenom procesu proizvodnje i rezultat su ljudskog rada (Kobašić, 1989, str. 86).</s><s>Definicija pojma - proizvod ima više.</s><s>Ovdje navodim definiciju proizvoda po Vukoniću, koja po meni najslikovitije objašnjava dati pojam (1977, str. 262).</s><s>Proizvod je rezultat ljudskog rada, koji zadovoljava društvene potrebe bilo koje vrste.</s><s>Prirodu proizvoda imaju samo oni rezultati rada, koji imaju određenu upotrebnu vrijednost.</s><s>Upotrebna vrijednost proizvoda predstavlja korisnost za potrošača, koja se u primjeru turističkog proizvoda ostvaruje kroz turističku potrošnju.</s><s>Praktični aspekt povezanosti različitih proizvoda i usluga u jedinstvenu ponudu, koja zadovoljava određene potrebe turista, teoretičari nastoje naučno definisati i time opravdati upotrebu pojma turistički proizvod.</s><s>Tako se većina autora slaže, da rezultat turističke ponude predstavlja cjelinu, sastavljenu od niza različitih komponenti, koje su dalje razdijeljene na posebne proizvode i Dakle, turistički proizvod predstavlja najvažniji dio turističkog sistema, jer predstavlja vezu, glavnu sponu između turističke ponude i turističke tražnje.</s><s>Do interakcija između turističke ponude i tražnje u okviru turističkog sistema, dolazi upravo usljed prisustva, odnosno postojanja kao takvog turističkog proizvoda.</s><s>Iz tog razloga konstatujem, da turistički proizvod predstavlja neophodnu karakteristiku turističkog sistema, bez koje isti ne bi mogao funkcionisati.</s><s>Turistički proizvod je sastavljen iz nekoliko elemenata, tj. komponenti.</s><s>Po Midlltonu (1993, str. 80), turistički proizvod čine:</s>\n<s>• atraktivnost turističkog područja i imidž proizvoda.</s><s>Turiste u nekom turističkom području mogu privlačiti događanja karakteristična za dato područje, kao što su kulturne, sportske, naučne, političke i druge manifestacije, ili prirodne karakteristike područja, tj. atraktivnosti, koje potiču od prirode datog područja;</s>\n<s>• robe i usluge, koje nudi turističko područje, kao što su: boravak, zabava, rekreacija, i sl.</s><s>Usluge predstavljaju nužnu dopunu turističkim zanimljivostima, jer turisti nije dovoljna samo turistička zanimljivost, ili kupovina materijalnog dijela turističkog proizvoda; • dostupnost turističkom području.</s><s>Pod ovim elementom se podrazumijeva prostorna udaljenost turističkog područja od mjesta stalnog boravka turiste, kao i vrijeme koje je potrebno za putovanje do određenog turističkog područja.</s><s>Sa putovanjem su naravno nužno povezani transportni i komunikacioni troškovi, koji tim činom nastaju.</s><s>Svako turističko područje raspolaže sa kombinacijom različitih atraktivnosti, roba i usluga, te dostupnosti.</s><s>Na osnovu tih elemenata, turist vrši izbor, s obzirom na svoje ukuse, želje i interese.</s><s>Marketinški koncept, koji zagovaraju autori poput Vukonića, Keče (2001, str. 126), Bunca, Planine, definiše proizvod kao predmet zadovoljavanja turističkih potreba, kao paket proizvod, kao paket uslužnih posebnosti, koje omogućavaju zadovoljavanje potreba i želja.</s><s>Definisanje turističkog proizvoda zavisi i od stanovišta posmatranja datog pojma.</s><s>Turistički proizvod se može posmatrati sa stanovišta proizvođača, prodavca i konzumenta (turiste).</s><s>Napomenuo bih još i posmatranje sa stanovišta sistema, kao neophodne i potrebne karakteristike funkcionisanja turističkog sistema, o čemu je već bilo riječi.</s><s>A) Sa stanovišta proizvođača, turistički proizvod predstavlja skup svih dobara (roba i usluga), koje proizvodi turistička privreda.</s><s>Posmatranje turističkog proizvoda sa stanovišta proizvođača je nepotpuno, jer turistički proizvod ne čine dobra koja su proizvedena, već i dobra koja nijesu proizvedena, kao što su prirodna dobra.</s><s>Tako, sa stanovišta pojedinog turističkog proizvođača, podrazumijeva se parcijalni turistički proizvod.</s><s>B) Sa stanovišta prodavca, turistički proizvod se posmatra, kao skup svih dobara, koje turistička privreda ili turistička preduzeća prodaju.</s><s>Ovo stanovište posmatranja turističkog proizvoda odgovara višem razvojnom nivou turizma, u kojem je riješen problem proizvodnje, a otvara se problem prodaje proizvoda.</s><s>Sa stanovišta prodavca, turistički proizvod predstavlja ad-hoc konstituisan proizvod, koji sadrži komponente pojedinih proizvoda, koje u paket poveže i ponudi turistički prodavac, naravno po dogovorenoj cijeni.</s><s>C) Sa stanovišta turiste, tj. konzumenta, turistički proizvod predstavlja skup dobara, koje koriste turisti, a koje proizvode, odnosno prodaju turistička preduzeća.</s><s>Ovdje se govori o integralnom, ili cjelokupnom turističkom proizvodu, koji predstavlja zbir svih pojedinih proizvoda, koje potroši turist.</s><s>Navedena definicija turizma, odnosno posmatranje turističkog proizvoda sa stanovišta turista, ima određene prednosti u odnosu na prethodne definicije, koje se ogledaju u sledećem • turistički proizvod predstavlja pojedino dobro, ili skup dobara, pri čemu je svejedno, da li se radi o elementima primarne, ili sekundarne ponude; • nije važno, da li takva dobra proizvode turistička preduzeća, već je važno da turistička privreda odredi vrijednost datim dobrima, te da ih posredno, ili neposredno, prodaje na tržištu;</s>\n<s>• suština je da sva dobra konzumiraju turisti; • najvažnije je da proizvođači i prodavci što preciznije prepoznaju potrebe i zahtjeve potrošača (konzumenata).</s>\n<s>Na osnovu iznijetih činjenica o turističkom proizvodu, posebno sa stanovišta njegovog posmatranja, naravno sve u sklopu sistemskog pristupa, koji predstavlja glavnu ideju, izdvajaju se dvije komponente turističkog proizvoda: prostor i vrijeme.</s><s>Ove dvije komponente su vidljive Prostorna komponenta turističkog proizvoda predstavlja osnovni segment, suštinu turističkog proizvoda, iz razloga jer predstavlja onaj opipljivi dio proizvoda.</s><s>Ona dolazi do izražaja posebno u nerazvijenim turističkim zemljama, koje karakteriše odsustvo turističkog sistema na jednoj, odnosno značajna prirodna bogatstva, na drugoj strani.</s><s>Prostorna komponenta je značajna, s obzirom da bez njenog angažovanja, osmišljavanja, stilizacije i naravno valorizacije, turistički proizvod ne bi imao osnovu.</s><s>Pod vremenskom komponentom turističkog proizvoda podrazumijeva se dinamičnost turističkog sistema, koja se vremenski izražava.</s><s>Vrijeme predstavlja komponentu, koja određuje trajanje turističkog proizvoda, koje se manifestuje kroz trajanje sezone, boravka, predviđenog odmora.</s><s>Da bi se postigla sveobuhvatnost i temeljitost analize, sistemski pristup se dopunjuje i potvrđuje strateškim pristupom, putem kojeg se relativizuje analiza funkcionisanja cijelog sistema.</s><s>Sistemski i strateški pristup predstavljaju strane posmatranja određenog fenomena, koje se neprestano dopunjavaju u cilju što adekvatnije i optimalnije analize svih segmenata datog fenomena.</s>\n<s>Strateško planiranje predstavlja proces dugoročnog planiranja kojim se nastoje iskoristiti, tj. maksimizirati prednosti i minimizirati slabosti, na osnovu sveobuhvatne analize faktora, koji mogu pozitivno ili negativno uticati na poslovanje privrednog subjekta (Možina, 1994, str. 299).</s><s>Po Bowmanu (1994, str. 12) strateško planiranje predstavlja proces razmišljanja, donošenja odluka o ciljevima, te plana mjera, koje će se sprovesti u budućnosti, dok Ljubič (Florijanič, Jesenko, 1997, str. 106) definiše strateško planiranje kao prepoznavanje događaja, koji će se desiti u budućnosti.</s>\n<s>Strateški pristup karakterišu određena pravila, koja moraju biti zadovoljena u cilju optimalne formulacije strategije.</s><s>Karakteristike strateškog pristupa se međusobno dopunjuju i uslovljavaju u smislu, da ispunjavanje prethodnog uslova utiče na ispunjavanje narednog, odnosno da se sve karakteristike strateškog pristupa moraju ispoštovati i uzeti podjednako u obzir.</s><s>Dakle, strateški pristup ima sledeće karakteristike (Fogg, 1999, str. 29): • strategija predstavlja oblik učenja, s obzirom da se predmet posmatranja (zavisno da li se radi o mikro ili makroekonomskom nivou), za koji se formuliše strategija, usljed dužeg vremenskog perioda na koji se ista odnosi, obrazuje; • prilikom formulacije strategije, pravac planiranja teče odozdo prema gore, iz razloga što je za formulaciju strateških ciljeva i mjera njihove realizacije, koji se nalaze na vrhu ljestvice, neophodno upoznavanje sa stanjem i karakteristikama predmeta posmatranja, koji se nalaze na početku planskog razmatranja;</s>\n<s>• u cilju dobijanja na svojoj upotrebnoj vrijednosti, strategija mora sadržati kvantitativne pokazatelje, odnosno sisteme mjerenja, putem kojih može vršiti upoređenja, čime uočava svoje prednosti i nedostatke i time otvara mogućnost poboljšanja; • potvrdu ciljeva i mjera realizacije koje predlaže, strategija dobija implementacijom, koja predstavlja krajnji domet strateškog pristupa.</s><s>Savremeni strateški pristup treba da ima za osnovu određenu razvojnu paradigmu, koja će ga motivisati, da rezultira razvojem, koji predstavlja osnovni cilj strateškog razmišljanja.</s><s>Razvojna paradigma treba da se temelji na načelima održivog razvoja, koji tretira privredne, socijalne i ekološke razvojne komponente.</s><s>Savremeni strateški pristup, kojeg podstiče nova razvojna paradigma ima dakle sledeće karakteristike (Fogg, 1999, str. 241): • strateški razvoj temelji se na povezivanju nacionalnih, regionalnih, lokalnih i preduzetničkih interesa;</s>\n<s>• oblikovanje i dopunjavanje strateškog dokumenta svake godine predstavlja proces i rezultat aktivnosti svih subjekata, koje obuhvata strateški plan; • akcenat treba da bude stavljen na ostvarivanje strateških ciljeva i kvantifikaciji efekata izvođenja strateškog planiranja.</s>\n<s>Savremeni pristup strateškom planiranju predstavlja prilagođavanje strateških planova savremenim uslovima poslovanja, koji se neprestano mijenjaju, predstavljajući time izazove budućnosti.</s><s>Održivi razvoj, proces globalizacije, podizanje nivoa ponude, preduzetništvo, socijalna sigurnost, predstavljaju tematska područja, koja strateško planiranje mora razmotriti na optimalni način.</s><s>Broj pitanja, na koje strateško planiranje mora naći pravi odgovor se neprestano povećava, što uslovljava razvoj novih, odnosno savremenih pristupa strateškom planiranju.</s><s>3.4.</s><s>MARKETING I TURISTIČKI PROIZVOD</s>\n<s>Turizam predstavlja područje, koje karakteriše visok stepen implementacije marketinga.</s><s>Razlog tome leži u specifičnosti turističkog tržišta, koje zahtijeva upotrebu marketinga kao preduslova uspješnosti poslovanja turističkih preduzeća.</s><s>Osnovni cilj marketinga u turizmu sastoji se u ostvarivanju što boljih rezultata turističke privrede i turističkih organizacija, ostvarivanjem što veće realizacije, kroz optimalan obim posjete i maksimizaciju profita.</s><s>Turistički proizvod, se kao što je već rečeno, sastoji iz određenih elemenata.</s><s>Elementi turističkog proizvoda se mogu nuditi neposredno turisti, ili se određenom kombinacijom mogu ponuditi kao integralni turistički proizvod.</s><s>Autori daju prednost integralnom turističkom proizvodu, jer on predstavlja \"odgovarajuću kombinaciju materijalnih i nematerijalnih elemenata ponude (dobara i usluga), kojima se zadovoljavaju potrebe turista\" (Uskoković, 2001, str. 18).</s><s>Osnovni cilj marketinga u turizmu obuhvata (Bunc, 1986, str. 128): • sakupljanje, obradu, skladištenje, kontrolu i analizu podataka i informacija o turističkom tržištu;</s>\n<s>• promociju turističke ponude, tražnje, kao i mogućnosti potrošnje; • plasman integralnog turističkog proizvoda u cilju zadovoljavanja želja i potreba turista; • komunikaciju sa tržištem u cilju objektivnog obavještavnja tržišta o stanju i razvoju turističke ponude;</s>\n<s>• politiku marketinga u turizmu u obliku strategija i taktika razvoja.</s><s>Za turistički proizvod su karakteristične marketing strategije diferencijacije i diverzifikacije.</s><s>Strategija diferencijacije turističkog proizvoda sastoji se u izradi proizvoda, koji je po određenim, ili po velikom broju karakteristika, različit od konkurentskog proizvoda.</s><s>Implementacija ove strategije dolazi do izražaja prilikom stvaranja integralnog proizvoda, dok je u slučaju parcijalnih proizvoda teško realizovati.</s><s>Ova strategija se posebno upotrebljava u cilju povećavanja iskorišćenosti kapaciteta, oblikovanjem proizvoda, koji imaju sezonsku komponentu.</s><s>Strategija diverzifikacije turističkog proizvoda temelji se na postojanju više proizvoda u proizvodnom programu, koji se realizuju na više tržišta ili više tržišnih segmenata u okviru jednog tržišta.</s><s>Iz razloga nepromjenljivosti primarne turističke ponude, strategija diverzifikacije dolazi posebno do izražaja preko elemenata sekundarne turističke ponude.</s><s>Za uslugu su karakteristična njena unutrašnja (imanentna) svojstva (neodvojivost od prirodnog izvora, neobuhvatljivost, itd.), čime je uslugu nemoguće uskladištiti, već se mora prodati istovremeno sa momentom \"proizvodnje\".</s><s>Takođe, za pojedine usluge ne postoje supstituti Ukupna ponuda se mora sinhronizovati, jer samo na taj način može adekvatno izaći u susret turističkoj tražnji, odnosno zadovoljiti želje i potrebe turista.</s><s>Svaki element turističkog proizvoda i uopšte ponude mora se uskladiti na odgovarajući način, odnosno svi parcijalni proizvodi treba da predstavljaju sastavne djelove (treba da zadovolje odgovarajući nivo kvaliteta) integralnog turističkog proizvoda.</s>\n<s>Proizvod u marketing teoriji i praksi, kao što je već rečeno, predstavlja suštinski dio, kojem se prilagođavaju i na osnovu kojeg se formulišu svi ostali aspekti marketing posmatranja.</s><s>Da bi na najoptimalniji način povezao ponudu i tražnju, sam proizvod se uključuje, kao sastavni dio u: marketing planove, mape, mikseve, itd., ustvari, značaj proizvoda se najbolje uočava kroz učešće u marketing miksu.</s>\n<s>A) Po klasičnom konceptu marketinga, marketing miks obuhvata četiri osnovna instrumenta: proizvod, cijenu, promociju i distribuciju (kanale prodaje).</s><s>Praksa je pokazala, da se u različitim situacijama i pri različitim kombinacijama instrumenata marketinga, pojedini instrumenti različito ponašaju, što naravno ima različit uticaj na konačni rezultat.</s><s>Tome treba dodati, da svaki od instrumenata marketinga ima svoju kombinaciju elemenata, tj. svoj miks (napr. promocioni miks).</s>\n<s>B) Filozofija koncepta marketing miksa se razvijala, tako da je do danas razvijena definisanjem trideset relacija, odnosno 30 Rs (relationships), koje predstavljaju novu strukturu marketing razmišljanja.</s><s>Klasične marketing relacije (R1-R3) predstavljaju relacije, koje su do sada obrađivane u teoriji marketinga.</s><s>Specijalne marketing relacije (R4-R17) predstavljaju neke od aspekata klasičnih relacija, uz neke novine (napr. kupac kao član i sl.).</s><s>Mega relacije (R18-R23) predstavljaju osnovu za marketing relacije ekonomije i društva, obuhvatajući aktivnosti mega marketinga (lobiranje, javno mišljenje, političku moć), mega udruženja (velike korporacije i udruženja, koja karakterišu novu etapu marketinga) i socijalnih odnosa (kao što su prijateljstvo i etnička pripadnost).</s><s>Nano relacije (R24-R30) su relacije putem kojih se spajaju tržišne relacije sa relacijama unutar preduzeća.</s>\n<s>Relacijski marketing predstavlja veoma važan doprinos turizmu, jer se u osnovi fenomena turizma nalaze upravo relacije.</s><s>Iz tog razloga 30 Rs predstavlja nezaobilaznu primjesu turizmu, jer razmatra relacije od najjednostavnijih do najkomplikovanijih.</s><s>Za turizam su posebno važne klasične relacije, odnosno klasična dijada, klasična trijada i klasična mreža, kojima relacijski marketing daje poseban značaj.</s><s>Važnost relacijskog marketinga, posebno klasičnih relacija za turizam, ogleda se u njihovom značaju primjene u turizmu, jer turizam karakterišu relacije.</s><s>Tabela 3: Trideset relacija ponovnog razmatranja marketinga, tj. RM-a – 30 Rs.</s>\n<s>Klasična dijada – relacija između ponuđača i kupca Klasična trijada – veza ponuđač-kupac-konkurent Klasična mreža – kanali distribucije</s>\n<s>Relacije od potpunih marketera (FTMs) do djelimičnih marketera (PTMs) Servis susreta – kontakt između kupca i servisa Višestrani kupac i višestrani ponuđač</s>\n<s>Turistički proizvod predstavlja centralni dio turističkog marketing miksa.</s><s>Ukoliko turistički proizvod ne bi bio formiran, tada drugi instrumenti marketing miksa ne bi imali smisla.</s><s>Zato proizvod predstavlja onaj instrument marketing miksa od kojeg zavise drugi instrumenti, koji svoje djelovanje temelje upravo na proizvodu.</s><s>U skladu sa iznešenim modelom 30 Rs, turistički proizvod će u daljem radu biti razmatran u smislu marketing relacija, odnosno relacionog marketinga.</s>\n<s>Osnovni koncept marketinga predstavlja bazu na osnovu koje se formiraju koncepti marketinga i marketing modeli.</s><s>On će uvjek biti početna tačka, od koje se polazi i na koju se nadograđuje novo saznanje.</s><s>To najbolje ilustruje sledeća slika: Slika 4:Pomijeranje od koncepta 4Ps do relacija, mreža i interakcija.</s>\n<s>Postoje mišljenja, a i praksa je pokazala, da se na različitim tržištima i u zavisnosti od situacije preferiraju pojedini instrumenti marketinga, u odnosu na druge.</s><s>Preovladava mišljenje, da cijena i promocija predstavljaju efikasnije instrumente turističkog marketing miksa, jer su prilagodljive mogućim promjenama na turističkom tržištu, odnosno da je njihova upotreba efikasnija u kratkom roku.</s>\n<s>Ipak, cijena se mora formirati na nekoj stvari, nečemu \"opipljivom\", dok je svrha promocije u propagiranju nekog objekta, odnosno njegovih specifičnih svojstava.</s><s>U oba slučaja i cijena i promocija zavise od proizvoda, tj. bazirane su na proizvodu.</s><s>Instrumenti marketing miksa se moraju među sobom uskladiti, jer od upotrebe njihove optimalne kombinacije zavisi ostvarena realizacija, odnosno ostvareni profit.</s><s>Turistički proizvod dakle predstavlja temelj u svakoj kombinaciji turističkog marketing miksa, jer se svi drugi instrumenti formiraju u skladu sa njegovim karakteristikama.</s><s>3.5.</s><s>PROSTOR I VRIJEME KAO OSNOVA TURISTIČKOG PROIZVODA Svaki proizvod, pa time i turistički, ima naglašenu vremensku komponentu, koja ga direktno određuje i kvantifikuje.</s><s>Naravno, vremenska komponenta se ne može posmatrati odvojeno od prostorne komponente sa kojom je u direktnoj vezi i zavisnosti, iz razloga što prostorna komponenta, svojom atraktivnošću, stepenom i mogućnošću valorizacije, određuje u najvećem dijelu vremensku komponentu.</s>\n<s>Vrijeme predstavlja osnovu turističkog proizvoda iz razloga što turizam predstavlja dinamičan fenomen, kojeg karakterišu neprestane interakcije turističke ponude i tražnje.</s><s>Odnosi, koje turisti svakodnevno ostvaruju, uslovljeni su vremenskom komponentom, koja se izražava vremenskom dostupnošću destinacije (transportom), vremenskim karakteristikama destinacije (prosječna ljetnja i godišnja temperatura, broj dana insolacije, obim padavina po mjesecima i na godišnjem nivou, i sl.), kao i potencijalnim vremenom, koje je turisti na raspolaganju za odmor.</s><s>Prostor čini osnovu turističkog proizvoda u smislu prirodnih atraktivnosti, koje karakterišu destinaciju.</s><s>Pod prostornom komponentom se podrazumijevaju prirodne karakteristike destinacije izražene brojem, sastavom i veličinom nacionalnih parkova, regionalnih parkova i parkova prirode, čiji sastavni dio, ili pak nezavisno od njih predstavljaju: planine, šume, jezera, MARKETING</s>\n<s>Interakcija rijeke, kanjoni, izvori pitke i termomineralne vode, te primorski pojas definisan dužinom, brojem i strukturom plaža (kamenite, šljunkovite, pjeskovite).</s><s>Vremenska komponenta se može posmatrati i u smislu životnog ciklusa proizvoda, jer se u turizmu teško pojavljuju potpuno novi proizvodi, s obzirom da je usljed prostorne komponente veliki dio proizvoda po svom sastavu nepromjenljiv.</s><s>Pod novim proizvodom u turizmu se podrazumijeva proizvod, koji je sastavljen na drugačiji način, ili pomoću kombinacije, koja nije poznata na tržištu, ili je sastavljen od elemenata, koji su po nekim karakteristikama novi na turističkom tržištu (Paroški, 1988, str. 56).</s><s>Za proizvod se kaže da ima svoj životni ciklus, ako su uzete u obzir četiri činjenice (Kotler, • proizvod ima ograničen vijek trajanja; • proizvod (prateći prodaju) prolazi kroz različite faze, koje za prodavca predstavljaju posebne obaveze i izazove;</s>\n<s>• u svakoj fazi životnog ciklusa proizvoda, profiti se različito ponašaju; • svaka faza životnog ciklusa proizvoda zahtijeva različite marketing strategije.</s><s>Vremenska komponenta zajedno sa prostornom komponentom predstavlja osnovu turističkog proizvoda, koja ga definiše, određuje, usmjerava, kvantifikuje, pa i ograničava.</s><s>Putem prostorne komponente turistički proizvod se definiše u određenom vremenskom periodu.</s><s>Što je prostorna komponenta adekvatnije marketinški procijenjena i prilagođena optimalnom stepenu valorizacije, utoliko će vremenska komponenta turističkog proizvoda dobiti na značaju, jer turistički proizvod treba da bude realizovan u određenom vremenu, koje ima svoje karakteristike, a koji treba da bude što duži.</s>\n<s>Ove dvije komponente se u svakom momentu moraju zajedno posmatrati, jer jedna drugu uslovljavaju i određuju.</s><s>Rezultat je moguće ostvariti samo zajedničkom analizom prostorne i vremenske komponente, putem njihovog međusobnog dopunjavanja, koje vodi definisanju zajedničkih ciljeva i mjera realizacije.</s><s>3.6.</s><s>PRETPOSTAVKE STRATEŠKOG MODELA TURISTIČKOG PROIZVODA Na osnovu teorije strateškog planiranja, kao i na osnovu prethodno navedenih činjenica, proističu sledeći zaključci, koji predstavljaju osnovne predpostavke modela turističkog proizvoda: • s obzirom da turistički proizvod predstavlja dio turističkog sistema, za njegovo određivanje koristiće se sistemski pristup.</s><s>Takođe, turistički proizvod će biti tretiran na strateškom nivou. • turistički proizvod je zasnovan na marketing relacijama; • turistički proizvod je zasnovan na prostornoj i vremenskoj komponenti.</s><s>Na osnovu navedenih pretpostavki, model turističkog proizvoda treba da uzme u obzir: sistem (stanje i nivo razvijenosti), stateški vidik razmatranja (strategije, politike, planove), marketinški koncept 30 Rs, prostornu i vremensku komponentu.</s><s>Dakle, pretpostavke modela turističkog proizvoda su:</s>\n<s>Osnovu modela čine njegove pretpostavke.</s><s>Ukoliko su pretpostavke izabrane na odgovarajući način i optimalno postavljene, tada se model može dalje razvijati.</s><s>U suprotnom primjeru, dalji razvitak modela ne bi donio željene rezultate. a) Sistemsko - strateški pristup</s>\n<s>Sistemski vidik predstavlja osnovu modela turističkog proizvoda u smislu, da će model biti izrađen i dalje obrađivan na osnovu sistemske teorije.</s><s>Kao što je već navedeno, sistemski pristup u turizmu obrađuje turizam kao sistem.</s><s>Kako svaki sistem ima svoje zakonitosti i pravila ponašanja, ista situacija je i sa turizmom.</s><s>Turistički sistem sadrži ponudu i tražnju, kao sastavne elemente, te turistički proizvod, koji predstavlja sponu između elemenata.</s><s>Time, turistički proizvod predstavlja ujedno i središte turističkog sistema.</s><s>Za model turističkog proizvoda može se konstatovati da je urađen prema sistemskom pristupu, jer u fokusu tematike ima turistički proizvod, na osnovu obrade sastavnih elemenata turističkog sistema: ponude, tražnje i tržišta.</s><s>Takođe, sistemski pristup nudi sveobuhvatnost modela, jer su za analizu uzeti u obzir svi aspekti, koji mogu uticati na i na koje utiče turistički proizvod.</s><s>S obzirom da strateško planiranje obuhvata cjelokupnu analizu i ocjenu predmeta planiranja na duži rok, sa planovima ciljeva i mjera za njihovu realizaciju, ono u sebi sadrži i planove koji se odnose na kraće intervale, kao što su kratak i srednji rok.</s><s>Sa razloga obuhvatnosti analize i vremenskog intervala posmatranja, za model turističkog proizvoda se može konstatovati da je strateški orjentisan.</s>\n<s>Model 30 Rs, tj. relacijski marketing predstavlja neophodan uslov modela turističkog proizvoda, jer turistički sistem predstavlja otvoren sistem, koji ima neprestane interakcije unutar sistema i sa okruženjem.</s><s>Relacijski marketing treba da potencira upravo otvorenost sistema, kroz veliki broj interakcija, od najprostijih do najsloženijih, na osnovu čega se dalje može govoriti o odgovarajućem sistemu ulazno-izlaznih informacija, koji predstavlja osnovu za donošenje odluka neophodnih za analizu turističke ponude i tražnje.</s><s>Dakle, turizam se kao otvoren sistem ne može zamisliti bez marketinga.</s><s>Isto važi i za turistički proizvod, koji treba da poveže ponudu i tražnju.</s><s>Iz tih razloga, model turističkog proizvoda za osnovu ima relacijski marketing.</s>\n<s>Prostorna i vremenska komponenta predstavljaju ključne pretpostavke modela turističkog proizvoda, s obzirom da prostorne atraktivnosti sadržane u prirodnim i društvenim karakteristikama čine opipljivu osnovu od koje turistički proizvod polazi u svom definisanju.</s><s>Isto tako, putem vremenske komponente, dolaze do izražaja turistička ponuda i tražnja, te rok trajanja proizvoda, tj. životni ciklus turističkog proizvoda.</s><s>Model turističkog proizvoda uzima u obzir prostornu i vremensku komponentu, jer u svojoj razradi polazi od turističkih atraktivnosti, odnosno od prostora, kao osnovne komponente.</s><s>To potvrđuje analiza prirodnih i antropogenih vrijednosti, na osnovu kojih se dalje daju predlozi oblika turističkog proizvoda upravo na osnovu prostorne komponente.</s><s>Vremensku komponentu model uzima u obzir analizom turističke tražnje, u čijem se fokusu nalaze motivi putovanja, te analizom turističke ponude i tržišta.</s><s>Ove komponente dolaze posebno do izražaja u slučaju nepostojanja ili slabe razvijenosti turističkog sistema.</s><s>Prikazom pretpostavki modela, uočava se njihov međusobni uticaj i zavisnost - sistemski pristup odgovara marketing relacijama i obratno, zatim prostorna i vremenska komponenta se moraju posmatrati u okviru strateškog pristupa, dalje, sistemski pristup predstavlja sastavni dio strateškog pristupa, i sl.</s><s>Međusobnom zavisnošću pretpostavki, model dobija na kvalitetu, jer svaka pretpostavka pojedinačno predstavlja sastavni dio, odnosno ne može se posmatrati nezavisno od druge pretpostavke.</s>\n<s>Navedeni model je urađen sa namjerom da se obuhvate svi aspekti, koji bi se morali analizirati prilikom definisanja i implementacije turističkog proizvoda.</s><s>Modelom se nastoje uvažiti neophodne pretpostavke, ili uslovi, čijim se zadovoljavanjem razvijaju određene cjeline, koje bi trebale činiti osnovu turističkog proizvoda.</s><s>Te cjeline predstavljaju područja razmatranja, koja se moraju uzeti u obzir i iz kojih se moraju dobiti outputi, da bi turistički proizvod bio definisan na odgovarajući način.</s>\n<s>3.7.1.</s><s>SWOT matrica modela turističkog proizvoda posmatranog na strateškom nivou S (PREDNOSTI) – Prednosti modela se sastoje u sveobuhvatnosti, na način da se želi ostvariti podizanje nivoa cijelog sistema, odnosno da model teži riješavanju pitanja cijelog sistema, a ne samo pojedinih parcijalnih pitanja.</s><s>Dalje, kao prednost se može shvatiti i činjenica da je model urađen za situacije koje karakteriše nepostojanje, ili slaba razvijenost turističkog sistema na jednoj strani, odnosno bogatstvo resursa prostorne i vremenske komponente, na drugoj strani.</s><s>W (SLABOSTI) – Slabosti modela se sastoje u njegovom mogućem podcjenjivanju od spoljnih faktora.</s><s>Zatim, to je sveobuhvatnost modela, kojom se žele regulisati pitanja cijelog sistema, a ne samo jednog dijela, tj. pojedina pitanja.</s><s>Time se model može naći u situaciji, da pruži odgovore na pojedina pitanja i riješi neke probleme, ali pri čemu ostaje još neriješenih i otvorenih pitanja, čime model ne ostvaruje svoju misiju.</s><s>Takođe, model se orjentisao prema optimalno mogućem razvoju situacije, odnosno model ne uzima u obzir objektivne faktore, koji na žalost ne mogu zaobići ni turizam.</s>\n<s>O (ŠANSE) – Praktična primjenljivost predstavlja najveću šansu modela, jer se modeli potvrđuju u onolikoj mjeri u kolikoj se primjenjuju.</s><s>Šansa modela se sastoji i u tome, jer se model bazira na stanje, kojeg karakteriše nizak nivo razvijenosti turističkog sistema, što dalje može usloviti povećanje interesovanja osim za implementacijom modela i za njegovom uporednom vrijednošću, kao repera drugim modelima.</s><s>T (OPASNOSTI) – U nastojanju da se podigne nivo cijelog sistema, odnosno da se riješe sva pitanja sistema, leži glavna opasnost modela, jer je veoma teško riješiti istovremeno više pitanja.</s><s>Takođe, kao opasnost se može shvatiti i konkurencija strategija urađenih na višem nivou, čime bi model bio stavljen u drugi plan, odnosno postavilo bi se pitanje njegove vjerodostojnosti.</s><s>Slika 7: SWOT matrica modela turističkog proizvoda posmatranog na strateškom nivou.</s>\n<s>Model turističkog proizvoda posmatran na strateškom nivou (slika 6, strana 21) zavisi od karakteristika koje će preovladati.</s><s>Najpovoljnija situacija i naravno stanje, koje priželjkuje autor modela predstavlja preovladavanje prvenstveno njegovih prednosti, koje će rezultirati praktičnom primjenom modela, što ujedno predstavlja njegovu šansu, odnosno kvalitet modela će se prikazati putem njegove implementacije.</s><s>Ukoliko dođe do implementacije modela, to znači da je urađen na optimalnim pretpostavkama i da je obuhvatio sve aspekte koji imaju odnosa sa turističkim proizvodom.</s><s>Međutim, osnovna dilema modela sastoji se u odgovoru na pitanje, da li model može riješiti otvorena pitanja cijelog sistema, podići nivo cijelog sistema, ili će ostati na nivou parcijalnog rešavanja aktuelnih problema.</s><s>Dobijanjem odgovora na navedeno pitanje, određuje se dalji pravac kretanja modela, odnosno uočava se, koje karakteristike SWOT matrice će dobiti na značaju.</s><s>4. TURISTIČKI PROIZVOD CRNE GORE</s>\n<s>Na osnovu navedenog modela turističkog proizvoda, posmatranog na strateškom nivou (pogledajte sliku 6 na strani 21), kao i uz uvažavanje svih činjenica, koje se mogu uzeti u obzir i koje mogu imati uticaja prilikom rasprave, te karakteristika Republike Crne Gore, ocijenio sam da dati model najviše odgovara empirijskoj analizi turističkog proizvoda Crne Gore.</s><s>To krijepi zaključak, koji se u praksi pokazao, a koji glasi, da što je država nerazvijenija u smislu turističkog sistema, to je razvijenija u smislu turističkog proizvoda.</s><s>Navedeni zaključak važi za Crnu Goru, s obzirom da se radi o destinaciji, koja ima značajne turističke atraktivnosti, izražene kroz bogatstvo prirodnih resursa, koji nijesu revalorizovani na odgovarajući način, upravo usljed nedostatka turističkog sistema, tj. razvijenosti na niskom nivou.</s><s>Slika 8: Model turističkog proizvoda Crne Gore posmatran na strateškom nivou.</s>\n<s>Shodno modelu (pogledajte sliku 8), koji sam formirao, razradu turističkog proizvoda započinjem razmatranjem turističkih atraktivnosti, podijeljenih na prirodne i antropogene, uz analizu saobraćajne infrastrukture.</s><s>Rasprava rezultira prezentacijom predloga najadekvatnijih oblika turističkog proizvoda Crne Gore.</s><s>Zatim, razradu tematike, na osnovu predstavljenog modela (pogledajte sliku 8) nastavljam analizom kadrovske strukture Crne Gore, sve do prikaza kritike postojećih strateških dokumenata.</s><s>PRIRODNE KARAKTERISTIKE KAO TEMELJ TURISTIČKOG PROIZVODA CRNE GORE</s>\n<s>Geografski položaj i klimatske karakteristike.</s><s>Teritorija Republike Crne Gore obuhvata površinu od 13.812 km.</s><s>Locirana je u jugoistočnom dijelu Balkanskog poluostrva, prostirući se između 43º32 i 42º53 sjeverne geografske širine i između 18º58 i 20º21 istočne geografske dužine.</s><s>Rastojanje između ovih najjužnijih i najsjevernijih tačaka iznosi oko 200 km vazdušne linije, a između najzapadnijih i najistočnijih tačaka oko 173 km².</s><s>Crna Gora izlazi na Jadransko more, dužinom obalske linije od 293,5 km² (¹).</s><s>Klima Crne Gore odlikuje se velikim raznolikostima.</s><s>Nigdje u okruženju, nema toliko klimatskih razlika, kao na prostoru Crne Gore, jer temperatura najviše zavisi od reljefa, te crnogorsko primorje ima karakteristike mediteranske klime.</s><s>Srednje januarske temperature iznose oko 8ºC, srednje julske oko 24ºC, čime srednja godišnja temperatura za čitavo primorje iznosi oko 15,5ºC.</s><s>Središnji dio Crne Gore, preko rijeke Bojane i Skadarskog jezera, otvoren je prema Jadranskom moru i time izložen jakim klimatskim uticajima Mediterana, kao i planinskog okruženja, što se najbolje vidi na primjeru Podgorice (40 m. nadmorske visine - n/m), koja ima srednju januarsku temperaturu 5ºC, a srednju julsku 26,1ºC.</s><s>Sjeverni, ili planinski dio Crne Gore karakteriše variranje temperature, odnosno temperaturna inverzija, tako da na Žabljaku (1.450 m. n/m) srednja januarska iznosi – 4,5ºC, srednja julska 13,9ºC, čime srednja godišnja temperatura iznosi 4,7ºC, dok u Kolašinu (960m. n/m) srednja januarska temperatura iznosi – 1,9ºC, a srednja julska 15,8ºC, te srednja godišnja temperatura iznosi 7,6ºC (Nikolić, 2000, str. 59).</s><s>Obim padavina je uslovljen takođe reljefom, pravcima kretanja vazdušnih masa, kao i nadmorskom visinom.</s><s>Najmanji obim padavina imaju primorska mjesta, ali i tu postoje razlike, jer se obim smanjuje od zapada prema istoku, tako Herceg Novi ima 2.940 mm po m², a Ulcinj 1.261 mm padavina po m².</s><s>Crkvice iznad Risna, u Bokokotorskom zalivu, sa 4.742 mm padavina po m² predstavljaju najvlažniju meteorološku stanicu u Evropi, a njima uz rame je Cetinje sa 3.393 mm padavina po m².</s><s>Najmanje padavina na drugoj strani imaju sjeverni djelovi Crne Gore, gdje se ističu Pljevlja sa 796 mm i Berane sa 949 mm padavina po m² (Radojičić, 1996, str. 23).</s><s>U klimatske karakteristike spada i oblačnost, odnosno osunčanost (insolacija).</s><s>Najdužu insolaciju od 2.567 sati prosječno godišnje ima Ulcinj, dok sličnu, tj. visoku osunčanost imaju i druga primorska mjesta, što je od velikog značaja za dužinu trajanja turističke sezone.</s><s>Kretanjem od juga prema sjeveru smanjuje se insolacija, usljed reljefa, odnosno prelaska u visočije zone, te Žabljak ima insolaciju od prosječno 1.856 sati godišnje (Strategija razvoja turizma do 2010.</s><s>Prirodni resursi.</s><s>Najviše valorizovani morfološko-reljefni elemenat prirode Crne Gore čini njena obala, odnosno plaže prikladne za kupanje.</s><s>Ukupan broj prirodnih pješčanih plaža je 117, što čini 52 km dužine obale.</s><s>Velika plaža kod Ulcinja dužine 12 km predstavlja najdužu plažu na crnogorskom primorju, a ujedno i najdužu pjeskovitu plažu na Jadranskom moru.</s><s>Takođe, plaže crnogorskog primorja spadaju među najljepše na Mediteranu, čemu svjedoče međunarodna priznanja, koje je dobila bečićka plaža (1935. godine \"Grandprix\", kao najljepša plaža u Evropi, a 1965., godine \"Zlatnu palmu\" za najljepšu prirodnu plažu na Mediteranu).</s><s>¹ Statitistički godišnjak Republike Crne Gore 2002, str. 35.</s><s>U strukturi plaža dominiraju pjeskovite i šljunkovite plaže, sa neznatno manjim udijelom kamenitih plaža.</s><s>Važno je navesti, da se temperatura vode kreće od 10°C u zimskim do 30°C u ljetnim mjesecima, a pet mjeseci godišnje temperatura se kreće iznad 18°C. Primjenom kriterijuma, da se obično po kupaču uzima 6-8 m², receptivni kapacitet crnogorskog primorja iznosi 200.000 kupača u trenutku maksimalne popunjenosti (vršnog opterećenja) (Strategija razvoja turizma Crne Gore do 2010. godine, 1996, str. 14).</s><s>Slika 9: Struktura plaža na crnogorskom primorju.</s>\n<s>Izvor: Strategija razvoja turizma do 2010. godine, 1996, str. 14.</s><s>Osim mora, Crna Gora ima jezera, rijeke, vrela i izvore pitke vode, termomineralne izvore i dr. Na njenoj teritoriji se nalazi oko 40 jezera, od kojih su većina prirodnih, među kojim se po svojem obimu (u zavisnosti od nivoa vode, površina varira od 270 km² do 540 km²) i ekološkim karakteristikama (staništu za 264 vrste ptica, 48 vrsta riba, biljnog svijeta) ističe Skadarsko jezero, koje rijekom Bojanom utiče u Jadransko more.</s><s>Takođe, važno je naglasiti, da većina planinskih masiva u Crnoj Gori imaju svoja jezera i to: Prokletije, Durmitor, Bjelasica, Volujak, Maglić.</s><s>Među rijekama, posebno se ističu: Tara, svjetski dragulj prirode, koja sa svojim kanjonom dužine 78 km² i dubinom od 1.300 m. predstavlja najveći kanjon u Evropi i drugi u Svijetu, zatim Morača čija dužina iznosi 97 km², od čega 38 km² predstavlja kanjon Platije, te Piva, dužine 33 km², sa svojim pritokama.</s><s>Osim navedenih voda, teritorija Crne Gore je bogata izvorskim vodama i podzemnim vodama².</s>\n<s>Crna Gora je poznata i po termomineralnim vodama, koje su zastupljene na četiri područja, predstavljajući četiri tipa vode: sumporovite termomineralne vode kod Ulcinja, slanaste mineralne vode u Igalu, ugljeno-kisjele mineralne vode u slivu Lima i Ibra, te termalne vode u kanjonu Komarnice.</s>\n<s>Atraktivnost prirodnih karakteristika Crne Gore ogleda se i u tome što Crna Gora osim mediteranskog predstavlja i tipično planinsko područje.</s><s>To svjedoči vijenac dinarskih planina, od kojih 37 planinskih vrhova ima nadmorsku visinu od preko 2.000 m. Crnogorski planinski lanac područja Durmitora (2.522 m.) sa kanjonima Tare, Pive, Komarnice i Bukovice, kao i Sinjajevine ² Statistički godišnjak Republike Crne Gore 2002, str. 35-36.</s>\n<s>Nacionalni parkovi predstavljaju jedinstvene prirodne cjeline, koje karakterišu raznosvrsni ekosistemi, morfološki i hidrografski fenomeni, rijetke biljne i životinjske vrste, itd.</s><s>Očuvana i zaštićena priroda dobija na značaju, usled sve većeg zagađenja prostora, predstavljajući time veliki turistički potencijal.</s><s>Oko 7% teritorije (prirode) Crne Gore nalazi se pod zaštitom nacionalnih parkova: Durmitor, Biogradska gora, Lovćen, Skadarsko jezero.</s><s>Tabela 5: Podaci o Nacionalnim parkovima Crne Gore.</s>\n<s>Osim Nacionalnih parkova, po zakonu o zaštiti prirodne sredine i kulturnog nasleđa, nalaze se: regionalni parkovi – Rumija, Orjen, Maglić sa Biočom i Volujkom, Ljubišnja, Sinjajevina sa Šarancima, Komovi, Turjak sa Hajlom;</s>\n<s>Treba naglasiti, da je osim Nacionalnih parkova u dugoročnim planovima zaštite (Prostorni plan Crne Gore) predviđeno i proglašavanje parkova prirode, pod kojim se podrazumijevaju planinske prirodne cjeline i to: Rumija, Komovi, Sinjajevina, Ljubišnja, Hajla, te planinske cjeline Maglića, Volujaka i Bioča.</s>\n<s>Teritorijalne cjeline sa međunarodnim statusom Pod međunarodnom zaštitom, tj. na spisku registru UNESCO-a, do ovog trenutka nalaze se sledeći djelovi teritorije Crne Gore: kanjon rijeke Tare, Nacionalni park Durmitor, Kotorski i Risanski zaliv, grad Kotor, Skadarsko jezero 3 Veličine Nacionalnih parkova razlikuju se po autorima.</s><s>Milunović i Anđelić, 2002, Zbornik radova, navode veće veličine Nacionalnih parkova.</s>\n<s>(Uskoković, 2000, str. 111).</s><s>Nacionalni park Durmitor, Kotorski i Risanski zaliv se nalaze na listi Svjetske prirodne i kulturne baštine, basen rijeke Tare ulazi u mrežu objekata biosfere, po posebnom programu UNESCO-a – Čovjek i biosfera (MAB), na listi močvara svjetskog značaja – staništa vodenih ptica, shodno odredbama Ramsarske komisije upisan je akvatorijum Nacionalnog parka Skadarsko jezero.</s>\n<s>Osim navedenih, komisiji za kategorizaciju svjetske prirodne i kulturne baštine predloženi su još: grad Ulcinj i grad Cetinje (stara gradska jezgra) i Nacionalni park Biogradska gora.</s><s>Kod teritorijalnih cjelina sa međunarodnim statusom je ista situacija kao sa Nacionalnim parkovima, jer ukazuju na veliku kulturnu i prirodnu baštinu na malom prostoru Crne Gore, kao turističke destinacije.</s>\n<s>Društveni razvoj Crne Gore, uslovljen istorijskim dešavanjima, prati raznolik i bogat fond kulturnih dobara.</s><s>Teritorija Republike Crne Gore vjekovima je predstavljala granicu spajanja, odnosno most između Istoka i Zapada.</s><s>Na njenoj teritoriji su se smjenjivale razne civilizacije i kulture, poput: ilirske, grčke, rimske, vizantijske, slovenske, a time i razne religije, ostavljajući tragove svog postojanja u vidu spomenika kulture i religijijskih objekata.</s><s>Posebnu specifičnost Crne Gore predstavljaju spomenici kulture, vezani za velike svjetske religije hrišćanstvo (pravoslavlje, katoličanstvo) i islam.</s>\n<s>Kulturno-istorijsko nasljeđe.</s><s>Na prostoru današnje Crne Gore, kao raskrasnice Istoka i Zapada, poprištu dinamičnih istorijskih zbivanja, osjećalo se nastajanje, razvoj, sazrijevanje i propadanje raznih civilizacija i kultura, koje su ostavljale za sobom mnoga djela dostojna tih velikih civilizacija.</s><s>To svjedoče brojna arheološka nalazišta, počev od starijeg i mlađeg kamenog doba paleolita i neolita, preko razvoja metalnog doba – enolita, bronze i gvožđa, zatim prelazak u pra i ranu istoriju, sve do rimske i ranosrednjovjekovne Duklje (Marković, 2002, Zbornik radova).</s><s>Na teritoriji Crne Gore se nalazi oko 700 sakralnih objekata, dok se pod zaštitom nalazi 211 objekata.</s><s>Veoma značajne i relativno dobro očuvane spomenike sakralne i profane arhitekture predstavljaju: manastir Morača, manastir Ostrog, Cetinjski manastir, katedrala sv. Tripuna, itd.</s><s>Uporedo sa gradnjom sakralnih objekata, na strateški važnim mjestima podižu se i gradovi utvrđenja, kao što su: Duklja, Žabljak, Medun, Soko, Cetinje-Crnojevića, a posebno u primorskim gradovima: Budva (Citadela), Herceg Novi (Forte mare i Kanli kula), Mamula, Kotor (Bastion), Sveti Stefan, Stari Bar, Nehaj, Ulcinj, Nikšić (Onogošt).</s><s>Posebnu vrijednost danas predstavljaju sačuvane, bogato iluminisane rukopisne knjige, kao i inkunabule nastale krajem XV. vijeka na Cetinju u štampariji Crnojevića – prvoj na Balkanu (Oktoih prvoglasnik 1493. godine, Psaltir sa posljedovanjem – 1495. godine, i druge)4. Kultura i umjetnost.</s><s>Većina gradova u Crnoj Gori se može pohvaliti svojim kulturnim i atraktivnim manifestacijama, koje su od značaja i za turizam.</s><s>Njihov kvalitet se ogleda i u vremenskoj disperzije tokom cijele godine.</s><s>Krećući se od primorske regije ka sjevernoj, navodim: Herceg Novi – Dani mimoze, Filmski Festival, Sunčane skale; Tivat – Tivatsko kulturno ljeto; Kotor – Bokeljska noć, Kotorart, Tripundanske svečanosti, Karnevalske svečanosti; Budva – Pjesma Mediterana, Grad teatar, Međunarodni festival plesa; Bar – Barski ljetopis, Međunarodni susreti TV stanica; Cetinje – Cetinjski bijenale, Dani folkolora; Podgorica 4 Podaci korišćeni iz \"Spomenici kulture Crne Gore\", 1997, Marković, Vujičić. – Podgoričko kulturno ljeto, Decembarski dani kulture, Fiat; Nikšić – Festival jednog glumca; Mojkovac – Filmski festival; Bijelo Polje – Ratkovićeve večeri; Plužine – Pjesnička riječ; Plav Susreti stvaraoca; Rožaje – Zlatna pahulja; Kolašin, Mojkovac, Žabljak – Vrela zima u brdima.</s><s>Crna Gora – ekološka država.</s><s>U današnje vrijeme opšteg zagađenja prirode, ekološka svijest dobija na značaju.</s><s>U zahtjevima turista sve više je naglašena ekološka, tj. prirodna komponenta.</s><s>Crna Gora, prije svega kao životna sredina, a zatim i kao turistička destinacija, uvidjela je važnost ekologije.</s><s>Posjedovanjem četiri Nacionalna parka, odnosno planiranim obimom zaštite prirode od oko 20% svoje teritorije, Crna Gora nastoji podići ekološku svijest za očuvanje prirodnih vrijednosti.</s><s>Iz tog razloga Skupština Republike Crne Gore donijela je 20. septembra 1991. godine \"Deklaraciju o ekološkoj državi Crnoj Gori\", nastojeći da integriše nauku, uključi instrumente državne politike, te prilagodi sistem vaspitanja i obrazovanja ekološkom konceptu razvoja društva.</s>\n<s>Putna infrastruktura.</s><s>Zbog svog geografskog položaja, morfološko-reljefnih karakteristika, nivoa društvenog proizvoda po stanovniku, te tretmana po pitanju saobraćajne infrastrukture u bivšoj Jugoslaviji, čija je republika bila, Crna Gora predstavlja saobraćajno nerazvijenu zemlju.</s><s>Ukupnu mrežu puteva u Republici karakteriše neujednačenost stanja izgrađenosti i kvaliteta, što je posljedica različitih perioda izgradnje, primjene tehnologije gradnje i specifičnosti terena.</s><s>Crna Gora nema izgrađen autoput, tako da od 1.800 km² puteva u Republici, većinu (47 %) čine magistralni putevi (E 65, E 80, E 752, E 760, E 762).</s><s>Najvažnije saobraćajnice su: a) Jadranska magistrala od Igala (iz pravca Dubrovnika) do Petrovca (E 65, E 80) i od Petrovca do Ulcinja, odnosno do granice sa Republikom Albanijom (Sv.Nikola), gdje se završava (E 752); b) Bar Podgorica (E 65, E 80) – Bijelo Polje (E 760) i dalje za Beograd, za koji postoje planovi, da Trenutno je u Crnoj Gori u izgradnji prva faza tunela Sozina dužine 4.150 m., putem koga će biti skraćen za 24 km² i modernizovan put (izbjegava se planinski prevoj visine 1.000 m. n/m) od Podgorice do Bara, a radove finansira Republika Crna Gora i Evropska Banka za obnovu i razvoj.</s><s>Radi se i na izgradnji treće kolovozne trake na dionici Podgorica – Cetinje - Budva, koje finansira Evropska banka za obnovu i razvoj.</s><s>Aerodromska infrastruktura.</s><s>Na teritoriji Republike Crne Gore nalaze se tri aerodroma: Golubovci (Podgorica) i Tivat, koji imaju uslove za međunarodni putnički značaj, kao i Berane, koji je osposobljen za unutrašnji saobraćaj, ali se ne koristi za javni saobraćaj.</s><s>Pored navedenih, predviđeni su i aerodromi nižih kategorija u Nikšiću, Žabljaku i Ulcinju – sa prioritetom gradnje.</s><s>Važno je naglasiti i značaj aerodroma Ćilipi kod Dubrovnika u Republici Hrvatskoj, zbog njegove lokaciju uz granicu sa Crnom Gorom.</s><s>Montenegro airlines predstavlja nacionalnu avio kompaniju, preko koje je moguće putovanje u sve avio destinacije okruženja, kao i u značajne Evropske avio destinacije (Frankfurt, Rim).</s><s>Željeznička infrastruktura.</s><s>Crna Gora na svojoj teritoriji ima izgrađene dvije željezničke pruge: Podgorica – Nikšić, Bar – Podgorica – Bijelo Polje, te dalje za Beograd.</s><s>Slično kao i sa saobraćajnom infrastrukturom je i situacija sa željezničkom insfrastrukturom.</s><s>Sa stanovišta turizma željeznički saobraćaj nema velikog uticaja, osim dijelom pruge Bar – Beograd, koju bi trebalo modernizovati i uvesti savremene vozove.</s><s>Ova pruga ima više robni značaj, jer putnici sve više preferiraju autobuski i avio prevoz.</s><s>Pomorska i trajektna infrastruktura.</s><s>Najvećim dijelom je zastupljen trajektni saobraćaj.</s><s>Zbog zastarelosti trajekata nužna je njihova zamjena.</s><s>Ipak, kvalitet trajektne infrastrukture ogleda se u vezama, koje se ostvaruju putem ovog oblika prometa, kao i u njegovom potencijalu.</s><s>Iz Crne Gore, odnosno iz Bara, kao najznačajnije međunarodne luke, postoje sledeće trajektne linije: Bar – Tauro – Rijeka.</s><s>Pomorska infrastruktura Crne Gore je nerazvijena, jer Republika ne posjeduje brodove za organizovano višednevno putovanje (kruzere).</s><s>Osim morskog nevalorizovan i neorganizovan je prevoz Skadarskim jezerom.</s><s>Telekomunikacije.</s><s>U Crnoj Gori posluju tri telekomunikaciona preduzeća: Telekom Crne Gore, kao državno telekomunikaciono preduzeće, te Monet i ProMonte, kao operateri mobilne telefonije.</s><s>Pokrivenost Crne Gore GSM signalom je zadovoljavajuća, jer je svako od preduzeća pokrilo oko 97% teritorije Crne Gore, a imaju i potpisane roming ugovore sa većinom Evropskih zemalja.</s><s>Takođe, cijene usluga su konkurentne cijenama u susjednim državama.</s><s>Poštanski saobraćaj se odvija putem Pošte Crne Gore, na odgovarajući način.</s><s>4.4.</s><s>KOMUNALNA INFRASTRUKTURA</s>\n<s>Pod komunalnom infrastrukturom se podrazumijeva: odvod voda, otpadnih voda, otpada, kao i energija (elektro-energetska situacija).</s><s>Komunalna infrastruktura predstavlja nužan preduslov turističke djelatnosti, odnosno razvoja turizma.</s><s>Kao što je navedeno (pogledaj tačku 4.1., strana 26) Crna Gora je bogata prirodnim resursima (izvorske vode, podzemne vode, jezerske vode), neophodnim za snadbijevenost vodom.</s><s>Problem se sastoji u dotrajalosti i neizgrađenosti vodovodne infrastrukture, kao i u neredovnom plaćanju troškova vode od strane pravnih i fizičkih lica, te nelegalnim (\"divljim\") priključcima na vodovodnu mrežu.</s><s>Situacija se počela rešavati formiranjem regionalnog vodovoda za primorske opštine i Cetinje.</s><s>I odvod otpadnih voda je veoma loše regulisan.</s><s>Razlog za to leži u zastarjelosti infrastrukture, te nepostojanju kolektora za prešišćavanje otpadnih voda.</s><s>Otpad predstavlja posebni infrastrukturni problem Crne Gore.</s><s>Razlozi za to su: nepostojanje odgovarajućih deponija; smještanje otpada na istoj deponiji, bez prethodne identifikacije i raspodjele vrsta otpada (čvrsti, tečni otpad, itd.); nedostatak infrastrukture za pojedine vrste otpada u gradovima; nepostojanje kulture domicilnog stanovništva prema ovom obliku infrastrukture; nizak standard stanovništva.</s><s>Osim navedenih problem sa otpadom se sastoji i u njegovom odvozu prema deponijama, jer i pored činjenice, da Crna Gora posjeduje prirodne vrijednosti, često se dešava da stanovništvo i preduzeća odlažu smeće na improvizovanim deponijama, iza \"prvog brda\" u okruženju.</s><s>Elektro-energetska situacija u Crnoj Gori predstavlja posebno pitanje, jer se proizvodnja električne energije nije razvijala sa rastom potrošnje.</s><s>Iako Crna Gora posjeduje (pogledajte tačku 4.1. na strani 26) zavidan hidroenergetski potencijal, ona ostvaruje energetski deficit, odnosno ne može da pokrije svoje potrebe za električnom energijom.</s><s>Crna Gora na svojoj teritoriji ima izgrađene hidrocentrale Mratinje i Piva, te termoelektranu Pljevlja, koje ne zadovoljavaju potrebe Republike za električnom energijom.</s><s>Iz tog razloga u planu je izgradnja: hidroenergetskih objekata u gornjem toku Tare sa hidroelektranom Koštanica, hidroenergetskog sistema na Morači, hidroelektrane Komarnica, hidroelektrane Buk-Bijela, druge faze termoelektrane Pljevlja.</s>\n<s>U odnosu na prethodno navedenu infrastrukturu, komunalna infrastruktura predstavlja najslabije razvijenu infrastrukturu u Crnoj Gori, odnosno veoma ograničavajući faktor razvoja crnogorskog turizma i života uopšte.</s>\n<s>4.5.</s><s>OBLICI TURISTIČKOG PROIZVODA CRNE GORE Turistički proizvod Crne Gore mora imati određene karakteristike, po kojima će se razlikovati od proizvoda drugih destinacija.</s><s>Treba da sadrži jedan ili više oblika turizma, za kojima postoji prepoznata tražnja, iskazana kroz želje i potrebe turista.</s><s>Na drugoj strani, treba da potencira one oblike turizma, za koje postoji resursna osnova izražena prvenstveno kroz bogatstvo prirodnih i antropogenih vrijednosti, tj. prostornu i vremensku komponentu.</s><s>Raznolikost oblika turističkog proizvoda utiče i na trajanje sezone u kalendarskoj godini.</s><s>Cilj optimalno valorizovanih i pozicioniranih oblika turizma sastoji se u činjenici, da sezonom bude obuhvaćen što veći broj mjeseci u godini, jer se kvalitet turističkog proizvoda ogleda upravo u što dužem vremenskom trajanju sezone.</s><s>S obzirom, da svaki oblik turizma karakterišu različiti periodi godine, svi oblici imaju svoju sezonu, odnosno periode u kojima je turistički promet najizraženiji.</s><s>Cilj djela predstavlja relativizacija sezone, koncipiranjem turističkog proizvoda, koji će rezultirati što dužim trajanjem sezone.</s><s>Iz tog razloga, turistički proizvod Crne Gore, treba da sadrži one oblike, koji će svojim kvalitetom i atraktivnošću omogućiti trajanje sezone na što veći broj mjeseci u godini.</s>\n<s>Primorski turizam predstavlja oblik turizma, na osnovu kojeg je Crna Gora koncipirala svoju ponudu najvećim dijelom, u prethodnim decenijama.</s><s>Osnovna pretpostavka na kojoj je zasnovan primorski turizam je korišćenje resursa mora, koje čine: plaže, morski akvatorijum, podmorje, marine, luke i pristaništa.</s>\n<s>Iako se u turističkoj ponudi akcenat stavljao na kupališni turizam, primorski turizam ima nekoliko segmenata, koji su različito razvijeni i valorizovani u Crnoj Gori, a to su: nautički turizam, ronjenje, kultura, manifestacije.</s><s>Nauitčki turizam predstavlja oblik primorskog turizma, koji zavisi od atraktivnosti i pogodnosti morske obale, te izgrađenosti infrastrukture, čiji su direktni i indirektni efekti vidljivi u profitabilnom smislu.</s><s>Svi gradovi na crnogorskom primorju posjeduje marine, koje ne zadovoljavaju standarde (vezivanje, servis, odgovarajući priključci: goriva, vode, električne energije, sanitarni čvor).</s><s>Nešto značajniju ponudu u ovom smislu ima Barska marina, kada je u pitanju vezivanje i servisiranje nautičkih plovila.</s><s>Važno je istaći da je otpočeto sa realizacijom pojedinačnih projekata u Budvi, Kotoru i Tivtu.</s><s>Inače programom i planovima razvoja ovog oblika turizma predviđena je izgradnja 16 manjih ili većih marina i turističkih luka ukupnog kapaciteta 3.814 vezova u moru i 762 mjesta na kopnu.</s><s>Posebno treba istaći potencijal Skadarskog jezera, kao slatkovodnog akvatorijuma, koje je sa morem povezano preko rijeke Bojane.</s><s>Vezivanjem nautičkih plovila na Skadarskom jezeru, korisnici bi uštedjeli troškove održavanja plovila.</s><s>Ronjenje predstavlja segment primorskog turizma, koji uopšte nije valorizovan i uključen u turistički proizvod, s obzirom da se u crnogorskom podmorju nalazi 31 arheološki lokalitet, koji je dokumentaciono obrađen, a samo nekoliko mjesta ponude ronilačkih usluga (Rose, Tivat).</s><s>Pored toga u crnogorskom podmorju registrovani su ostaci brodoloma iz dalje i bliže prošlosti, što uz bogatstvo prirodnih vrijednosti podmorja, kao što su konfiguracija terena, raznovrsnost flore i faune, riblji svijet, predstavljaju atraktivan segment primorskog turizma.</s><s>Zimski turizam predstavlja, poslije kupališnog turizma, najviše valorizovani oblik turizma.</s><s>Kao što je navedeno u prethodnim poglavljima, Crna Gora ima 37 vrhova visokih preko 2.000 m. nadmorske visine.</s><s>U vrijednosnom i prostornom pogledu, zimski turizam predočen kroz prelijepe crnogorske planine ima ogromne potencijale i razvojnu perspektivu, što je prikazano u regionalnim programima integralnog razvoja, koji su urađeni za područja: Durmitora (opštine Žabljak, Plužine, Šavnik), Bjelasice i Komova (opštine Bijelo Polje, Andrijevica, Mojkovac, Kolašin), Crnogorskog dijela Prokletija (opštine Andrijevica, Berane, Plav i Rožaje).</s><s>1) Durmitorsko područje ima smještajne kapacitete od 1.060 ležaja (801-hoteli, 120-moteli, 16pansioni, 70-odmarališta, 53-planinski domovi).</s><s>Koncepcija razvoja Durmitorskog područja ima opredjeljenje da, Žabljak sa neposrednim okruženjem, izraste u moćni visinski centar visokokvalitetnog zimskog turizma, sa mogućnošću organizovanja i ljetnog turizma, kapaciteta od 4.500 ležaja u svim vidovima smještaja5.</s><s>2) Bjelasica ima smještajne kapacitete od 773 ležaja (320-hoteli, 86-moteli, 27-vile, 40-pansioni, 90-planinski domovi).</s><s>Za područje Bjelasice i Komova planirana je izgradnja pet primarnih visinskih polivalentnih centara sa kvalitetnom turističkom ponudom: Jezerine-Ključ-Vranjak (Kolašin) oko 1.600 ležaja, Vragodo-Marinkovac-Vagani Kaljića-katun Omar (Mojkovac, Bijelo Polje) oko 1.500 ležaja, Suvodo-Šiška i Jelovica (Berane) sa po 1.000 ležaja, Veruša (Podgorica) sa 1.800 ležaja6.</s>\n<s>3) Prokletije imaju smještajne kapacitete od 321 ležaja (291-hoteli, 30-planinarski domovi).</s><s>Za crnogorski dio Prokletija planirane su sledeće primarne planinske turističke zone: Plavsko jezeroKofiljača oko 2.500 ležaja, Gusinje-Bar-Karanfili oko 1.500 ležaja, Babino Polje-Bogićevica oko 2.000 ležaja, Cmiljevica-Turjak oko 1.000 ležaja, Hajla-Štedim oko 2.000 ležaja.</s><s>Treba naglasiti, da se od ukupne hotelske ponude Crne Gore, samo manji dio kapaciteta nalazi u unutrašnjosti, odnosno u Centralnoj i Sjevernoj regiji, pogodnim za razvoj zimskog turizma7.</s><s>S obzirom da je zimski turizam prostorno opredijeljen na područja visokih planina, kao i njegova vremenska ograničenost na određeno godišnje doba, izgradnjom kapaciteta namijenjenih zimskom turizmu stvorile bi se pretpostavke za ponudu određenih oblika selektivnog turizma izvan sezone zimskog turizma, kao što su: seoski, izletnički i zdravstveni turizam.</s><s>Seoski turizam treba bazirati na već izgrađenoj infrastrukturi, predočenoj kroz arhitekturu narodnog graditeljstva.</s><s>Potrebno je iskoristiti gustinu seoskih naselja u planinskim predjelima, kao i živopisne vodenice i katune.</s><s>Sa relativno malim ulaganjima inostranim turistima bi se stvorio ambijent opuštenosti, jer odmor ne bi provodili u jednoličnim hotelima, već u kućnom ambijentu, koji bi ih podsjećao na vikendice.</s><s>Tome treba dodati domaći folklor i gastronomiju.</s><s>Seoski turizam treba koritisti pogotovo kao dopunu smještajne infrastrukture.</s><s>5,6,7 Kao izvor korišćeni interni dokumenti Ministarstva turizma Republike Crne Gore i http://visit-montenegro.com Izletnički turizam treba bazirati uvažavajući činjenicu, da su planinski djelovi locirani u oblastima, koje su sastavni djelovi Nacionalnih parkova, ili čak više, da su određeni djelovi tih parkova ili cijeli parkovi na listi UNESCO-a.</s><s>Upravo takav slučaj je sa zimskim centrima Crne Gore (kao što je ranije navedeno), jer Durmitor predstavlja Nacionalni park, a kanjon Tare, koji je njegov sastavni dio, područje na listi svjestske baštine UNESCO-a.</s><s>Isti slučaj je sa Bjelasicom, koja predstavlja sastavni dio Nacionalnog parka Biogradska gora, koji je predložen komisiji za kategorizaciju svjetske prirodne i kulturne baštine.</s><s>Osim prirodnih atraktivnosti i ljepota, navedene lokacije karakterišu značajni spomenici kulture.</s><s>Sportsko-rekreativni turizam.</s><s>Za sportski turizam je neophodno zadovoljiti određene uslove, kao što su: odgovarajuća klima, postojanje infrastrukture, okruženje (publicitet).</s><s>Crna Gora zadovoljava navedene preduslove, jer posjeduje odgovarajuću klimu, kako u ljetnjem periodu (Kolašin, Pljevlja, Berane), tako i u zimskom periodu (sva primorska mjesta, od kojih se posebno ističu Herceg Novi i Ulcinj), izgrađenost sala i fudbalskih terena u navedenim mjestima, dok okruženje predstavlja zanemarljiv problem, zbog veličine Republike.</s><s>Osim toga, zbog nivoa razvijenosti sporta i međunarodnih uspjeha crnogorskih sportskih ekipa i pojedinaca (rukomet, košarka, odbojka, vatepolo, karate, džudo, itd.), Crna Gora u sportskom turizmu može ponuditi organizovanje turnira i sportske događaje sa domaćim ekipama i takmičarima.</s><s>Da bi sportsko-rekreativni turizam bio koncipiran na optimalan način, potrebno je segmentirati ponudu, putem njene prostorne diferencijacije i specijalizacije za određene sportove.</s><s>Time bi sportski turizam bio segment ponude u određenim mjestima i regijama, koja imaju najveći potencijal za određeni sport, na primjer: nautički sportovi i jedriličarstvo – Bokokotorski zaliv; tennis, odbojka – Budva; rukomet – Cetinje; zimski sportovi – Žabljak, Kolašin, Plav, Rožaje; splavarenje, kajak i kanu na brzim vodama – Tara i Morača; golf – Tivat, Žabljak, Ulcinj; atletika – Bar, Ulcinj; plivanje – Primorska regija; kajak i kanu na mirnim vodama – Skadarsko jezero i slično.</s>\n<s>Zdravstveni turizam predstavlja turizam zasnovan na pružanju usluga iz oblasti medicine.</s><s>Na početku se mora konstatovati, da je zdravstveni turizam u Crnoj Gori neravnomjerno razvijen, s obzirom na potencijale i objektivne mogućnosti.</s><s>To svjedoči činjenica, da su postojeći kapaciteti izgrađeni samo u primorskoj regiji, dok u ostalim regijama ovaj oblik turizma nije uopšte razvijen, iako postoje potencijali.</s><s>U organizacije zdravstvenog turizma Crne Gore spadaju: Mediteranski zdravstveni centar Dr Simo Milošević u Igalu kod Herceg Novog, Institut za rehabilitaciju Vrmac u Prčnju kod Kotora, hotel 4. jul u Lučicama kod Petrovca, hotel Centar za odmor, rekreaciju i liječenje u Igalu.</s><s>Od ukupnih smještajnih kapaciteta organizacija zdravstvenog turizma, koji iznose 2.870 ležaja, u 1998 godini na banjske smještajne kapacitete odnosilo se 56,9 %, a na klimatske smještajne kapacitete 43,1 %.</s><s>Mogućnosti za razvoj zdravstvenog turizma transformacijom kupališnih kapaciteta u zdravstvene, ili razvojem zdravstvenih turističkih centara, ili proširenjem postojećih kapaciteta, imaju još: Risan, Tivat (Solila i Bigovo), Petrovac, Ulcinj, Orjen i Lovćen u kontinentalnom dijelu, kao i visinskim zonama Durmitora, Bjelasice, Komova i Prokletija (od 600 m. n/m do 1.200 m. n/m).</s><s>Takođe, treba proučiti ljekovita svojstva Skadarskog jezera.</s><s>S obzirom da većinu turističkog prometa ostvaruju inostrani turisti, organizacije zdravstvenog turizma u drugoj polovini XX. vijeka ostvarile su značajne direktne i indirektne uticaje na privredu Crne Gore.</s>\n<s>Tabela 6: Učešće prihoda od inostranih turista u sektoru izvoza usluga Crne Gore sagledano kroz bilans gotovinskih deviznih tokova.</s>\n<s>Izvor: Centralna Banka Crne Gore, interna dokumentacija.</s><s>Ostali oblici turizma.</s><s>Osim navedenih, bazičnih oblika turizma, karakterističnih za turističku ponudu Crne Gore, posebnu pažnju treba posvetiti onim oblicima turizma za koje postoji interesovanje turističke tražnje, a koji bi mogli predstavljati dodatne sadržaje osnovnim oblicima turizma.</s><s>Naravno, za uključivanje ovih oblika turizma u ponudu turističkog proizvoda Crne Gore moraju postojati neophodne pretpostavke, odnosno potencijali.</s><s>Takav je slučaj sa sledećim oblicima turizma: hodočasnim (religioznim), ekološkim, kulturnim, kongresnim, i slično.</s><s>1) Hodočasni turizam.</s><s>Na teritoriji Crne Gore, kao što je ranije navedeno, nalazi se oko 700 sakralnih objekata velikih svjetskih religija hrašćanstva (pravoslavlje i katoličanstvo) i islama.</s><s>Od ukupnog broja sakralnih objekata njih 211 se nalazi pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika Republike Crne Gore kao kulturna dobra.</s><s>Među sakralnim objektima po atraktivnosti, broju posjetilaca, kao i gracioznošću građevina izdvajaju se: Cetinjski manastir, manastir Ostrog, manastir Morača, Pivski manastir, manastir Savina, manastir Đurđevi Stupovi (pravoslavlje), cijeli niz sakralnih objekata u Boki, od kojih se posebno ističe katedrala sv. Tripuna (rimokatolički).</s><s>U navedenim objektima pohranjene su veoma značajne hrišćanske relikvije.</s><s>Aktivnijim uključivanjem sakralnih objekta sa svojim blagom u ponudu turističkog proizvoda Crne Gore, kao dopunskog sadržaja pojedinim oblicima turizma, poput izletničkog, ili kulturnog, ili kao posebnog oblika turizma, turističke atrakcije (primjer hodočasnog turizma je Hrvatska sa svojom Gospom), Crna Gora bi animirala nezanemarljivi procenat turista.</s><s>U tom smislu treba valorizovati najviše Cetinje, u kojem se nalaze tri velike hrišćanske relikvije: ikona Bogorodice Filarmose, Čestica Časnog Krsta i Ruka Sv. Jovana Krstitelja.</s>\n<s>2) Ekološki turizam je oblik turizma, koji predstavlja sastavnu i neophodnu pretpostavku svih navedenih oblika turizma.</s><s>Ekološki turizam ne treba posebno naglašavati, jer je Crna Gora uvidjela da želi da se razvija kao ekološka država, što je potvrdila donošenjem deklaracije.</s><s>Ranije je navedeno, da Crna Gora ima četiri Nacionalna parka, regionalne parkove, posebne prirodne predjele, što je navelo, da donese deklaraciju o Ekološkoj državi.</s><s>Ipak, Crna Gora zbog bogatstva prirodne sredine i raznolikosti pejzaža nudi neuporedive, u nekim slučajevima jedinstvene mogućnosti za razvoj eko-turizma, kao posebnog oblika turizma, a eko-turizam dobija sve više poklonika, jer su sve rjeđe eko-oaze.</s><s>Ipak, valorizacijom prirodni rezervati postaju podložni ljudskom uticaju, odnosno invaziji turista.</s><s>Iz tog razloga moraju se odrediti granice, do kojih se može razvijati eko-turizam, a da se ne ugrozi zaštita i razvoj prirodne sredine.</s><s>Dakle, ekološki turizam treba da predstavlja nužan preduslov za sve oblike turizma, ali ga treba razvijati i kao poseban dio turističkog proizvoda Crne Gore, pri čemu mora biti usmjeren na dovođenje adekvatnih grupa turista, koje ne izazivaju kulturne i ekološke šokove, a koji su više platežne sposobnosti.</s><s>3) Kulturni turizam.</s><s>Iako je kultura privlačna sama po sebi, ovaj oblik turizma predstavlja najčešće pratioca drugih oblika turizma na način što predstavlja dopunski sadržaj turistima, koji se nalaze u posjeti određenoj destinaciji.</s><s>Kulturni turizam se može ponuditi kroz posjete postojećim kulturnim znamenitostima, ili kroz kulturne događaje, manifestacije i sl.</s><s>Kulturni turizam se dakle može ponuditi kroz kulturne manifestacije, koje mogu biti različitog karaktera i koje se mogu razlikovati po tome da li su povremenog ili stalnog karaktera.</s><s>Najčešće su to: izložbe različitog karaktera, zatim pozorišne i operske priredbe.</s><s>Crna Gora ima i nekoliko manifestacija međunarodnog karaktera.</s><s>U prvom redu, to je Cetinjski bijenale (poput poznatijeg Venecijanskog bijenala), zatim Grad teatar i Međunarodni festival plesa u Budvi, Podgorički Fiat (Festival Internacionalnog Teatra), Međunarodni susreti TV stanica u Baru.</s><s>Značajne su i manifestacije regionalnog karaktera, poput: muzičkih festivala Sunčane skale u Herceg Novom i Pjesma Mediterana u Budvi, zatim Tivatsko kulturno ljeto, Kotorart.</s><s>Značajan aspekt uklučivanja turista u kulturni turizam Crne Gore predstavljaju karnevalske svečanosti, koje traju po nekoliko nedjelja i koje imaju različite sadržaja, a koje se organizuju u primorskim gradovima.</s><s>Takođe, treba navesti i organizovanje koncerata svih vidova muzike, od klasične do pjesama domaćih grupa i klapa, koje su regionalno poznate, a koje oslikavaju domicilni folklor.</s><s>4) Kongresni turizam predstavlja oblik turizma, koji se svrstava među najprofitabilnije oblike turizma.</s><s>Razlog takvog stava leži u činjenici, da je ovaj oblik turizma aktivan tokom cijele kalendarske godine.</s><s>Za kongresni turizam neophodna je izgrađenost infrastrukture, koju karakterišu savremene kongresne dvorane opremljene svim neophodnim priključcima (sinhrono prevođenje, monitori, druga tehnička pomagala, novinsko i TV izvještavanje, itd.) za održavanje raznih oblika kongresa i konferencija.</s>\n<s>Crna Gora posjeduje kongresne sale u hotelima u Podgorici, Herceg Novom, Budvi, Ulcinju, Cetinju, Žabljaku, Kolašinu, ali koje ne zadovoljavaju sve uslove (priključci, veličina).</s><s>Navedene sale treba modernizovati, a od jednog od navedenih gradova treba stvoriti kongresni centar, sposoban za organizovanje manifestacija većih okvira i kompleksnosti.</s><s>U tom smislu, Crna Gora bi najoptimalnije predstavila ponudu kongresnog turizam dobijanjem organizacije nekog značajnog međunarodnog kongresa.</s>\n<s>U skladu sa modelom turističkog proizvoda Crne Gore posmatranog na strateškom nivou (pogledajte sliku 8 na strani 25), razradu tematike nastavljam diskusijom o stanju i projekcijama razvoja kadrova, kao ključnih elemenata turističkog proizvoda.</s><s>S obzirom na činjenicu, da je čovjek osmislio način života i prilagodio ga svojim karakteristikama, ljudski faktor predstavlja nezamjenljiv elemenat odvijanja bilo koje privredne djelatnosti.</s><s>Navedena činjenica je zasigurno najočiglednija u turizmu, u kojem sve počinje sa ljudima i sve se završava sa ljudima.</s><s>Otkrivanjem novih želja turista, na osnovu kojih se formiraju nove turističke ponude, kao i modifikacijom postojećih turističkih ponuda, ljudski faktor u turizmu dobija sve više na značaju, tako da se turizam jednostavno ne može zamisliti bez što organizovanije implementacije adekvatnih kadrova.</s>\n<s>Ukoliko Crna Gora želi da formira turistički proizvod na konkurentnom nivou, tada treba da formira adekvatnu kadrovsku strukturu, s obzirom na strategije razvoja turizma, uzimajući takođe u obzir razvijenost obrazovne infrastrukture i karakteristike domicilnog stanovništva8.</s><s>5.1.</s><s>POSTOJEĆA KADROVSKA STRUKTURA</s>\n<s>Turizam Crne Gore je do sada svoju konkurentnost na domaćem tržištu, pod kojim se podrazumijeva tržište Srbije i ostalih bivših jugoslovenskih republika, s obzirom na činjenicu, da su u statistikama, do sredine devedesetih godina prošlog vijeka vođene, kao domaće tržište, kao i na inostranom tržištu, bazirao velikim dijelom na jeftinoj radnoj snazi.</s><s>Uslovi tržišnog privređivanja ipak su neminovno zahtijevali značajnije kvalitativne pomake, koji neće biti mogući bez određenih promjena u kadrovskoj strukturi.</s><s>Trend promjena najbolje odražavaju podaci o trenutnoj kadrovskoj strukturi (kvalifikacionoj i obrazovnoj), koja je nepovoljna ne samo u odnosu na perspektivno, već i na postojeće stanje.</s><s>Prema podacima Republičkog Zavoda za statistiku Crne Gore u novembru mjesecu 2002. godine, u turizmu i ugostiteljstvu bilo je neposredno zaposleno 6.198 radnika.</s><s>U turističkoj privredi Crne Gore prema broju zaposlenih, dominiraju HTP-i, koji zapošljavaju više od polovine svih zaposlenih u turizmu Crne Gore, odnosno 4.106 radnika, ili 55 %.</s><s>Na mala preduzeća se odnosi brojka od 18 % zaposlenih, dok se u kategoriji srednjih preduzeća nalazi svega dvadeset preduzeća (5 %) sa ukupnim brojem zaposlenih od 1.948 radnika (26 %) (http://mturizma.cg.yu).</s><s>U crnogorskom turizmu ima najviše mikro preduzeća, s obzirom da se od 339 turističkih preduzeća, 324 kvalifikuju kao preduzeća sa manje od 10 zaposlenih.</s><s>Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, godišnje se u turizmu i ugostiteljstvu oglasi potreba za oko 4.500 radnih mjesta, što predstavlja 30 % oglašenih mjesta u Republici.</s><s>Ipak, procjenjuje se da se na sezonskim poslovima u ugostiteljstvu i turizmu angažuje oko 10.000 radnika od čega se registruje nešto više od 30 %.</s><s>Najveće potrebe se odnose na zanimanja konobara, kuvara,i stalog pomoćnog osoblja.</s><s>Nosioci sezonskog zapošljavanja na crnogorskom primorju su HTP-i, a u zimskim centrima, Ski centri (http://mturizma.cg.yu).</s><s>5.2.</s><s>INFRASTRUKTURA OBRAZOVANJA KADROVA</s>\n<s>Obrazovanje kadrova u turizmu determinišu dva bitna faktora, turistička tražnja i interdisciplinarni karakter fenomena turizma.</s><s>Značajno je naglasiti, da na model obrazovanja 8 Kao izvor korišćen rad \"Kadrovi u turizmu – njihovo obrazovanje kao funkcija zahtjeva turističke potražnje i turističkog proizvoda\", Pasinović, 2002, Zbornik radova, kao i informacije dobijene iz neposrednog razgovora sa autorom.</s>\n<s>GORE utiče trenutno političko stanje i važeći sistem obrazovanja, koji predstavljaju okvir koji ne dozvoljava da u potpunosti dođu do izražaja zahtjevi tražnje u smislu profilacije kadrova, kao ni specifičnosti obrazovnog profila.</s>\n<s>Istorijski gledano, prve srednje turističke škole se otvaraju 1970. godine, što se zaključuje iz statističkih podataka, koji govore da je školske 1973/74. turističku školu završilo 18 učenika, školske 1975/76. 81 učenik, a školske 1976/77. godinu 82 učenika (Statistički godišnjak SR Crne Gore 1978, str. 221).</s><s>Reformom srednjeg obrazovanja 1975. godine, definisana su usmjerenja, kojima se vršilo obrazovanje za tri zanimanja u trogodišnjem i četiri zanimanja u četvorogodišnjem trajanju.</s>\n<s>Aktuelno stanje mreže turističkih obrazovnih institucija i broja zanimanja je sledeće: • na III stepenu 9, obrazovanje se stiče u sledećim srednjim školama: za zanimanje konobar i kuvar (Beranama, Bijelom Polju, Kolašinu, Nikšiću, Plavu, Podgorici, Ulcinju i Herceg Novom), samo za zanimanje konobar (Budvi, Pljevljima i Rožaju), a za zanimanje poslastičar • na IV stepenu, zanimanja: tehničar kulinarstva, tehničar usluživanja i turistički tehničar obrazovanje se stiče u srednjim školama u: Bijelom Polju, Budvi, Žabljaku, Podgorici i Ulcinju.</s>\n<s>Razloge za postojeće stanje (izbor kvalifikacija i teritorijalnu profilaciju) u obrazovanju kadrova za potrebe turizma i ugostiteljstva na III i IV stepenu zanimanja mogli bi naći u socijalnoj politici i uopšte stanju turizma i ugostiteljstva.</s><s>Uzor u obrazovanju ovih kadrova treba da budu zemlje razvijene turističke tradicije u turističkom prometu i obrazovanju kadrova za potrebe turizma i ugostiteljstva, kao i njihov način i profil obrazovanja prilagođeni turističkoj ponudi Crne Gore i turističkoj tražnji usmjerenoj prema njoj.</s><s>Stanje sa višim i visokim obrazovanjem je donekle organizovanije.</s><s>Osnivanjem Turističkog odsjeka na Višoj pomorskoj školi u Kotoru, 1965. godine i na Fakultetu za pomorstvo od 1981. do 1999. godine, počelo je obrazovanje studenata na ovom nivou, kao jedinom specijalističkom u Crnoj Gori.</s><s>Diplomirani studenti dobijaju naziv ekonomista u turizmu, a do 1.06.2000. godine, diplomiralo je 1.384 studenta.</s><s>Zatim, školske 1981/82. godine na Ekonomskom fakultetu u Titogradu, počeo je sa radom smjer za turizam, koji je prestao sa radom promjenom programske orjentacije Fakulteta početkom devedesetih godina.</s><s>Odlukom Vlade Republike Crne Gore od 20.05.1999. godine osnovan je Fakultet za turizam i hotelijerstvo u Kotoru.</s><s>Iste godine upisana je prva generacija od 86 studenata.</s><s>Ovim je počela da se realizuje dugogodišnja potreba za obrazovanjem specijalističkih kadrova za potrebe turizma i hotelijerstva na visokom nivou.</s><s>Fakultet ima dva smjera za: turizam i hotelijerstvo.</s><s>Nastavni program za oba smjera podijeljen je u četiri bloka.</s><s>Na smjeru za turizam nastavni blokovi su za: turizam i okruženje, ekonomika i organizacija u turizmu, turističko tržište i turistički prostor, dok se na smjeru za hotelijerstvo odvijaju sledeći nastavni blokovi: turizam i okruženje, prihvat i servis gostiju, organizacija i tehničko održavanje hotelskih objekata, marketing i upravljanje hotelskim preduzećem.</s><s>Diplomirani studenti dobijaju naziv diplomirani menadžer turizma, odnosno diplomirani menadžer hotelijerstva.</s><s>Bilo bi pogrešno shvatiti, da se edukacija kadrova u turizmu i ugostiteljstvu vrši isključivo kroz klasične forme obrazovanja – škole.</s><s>To ne samo da bi bilo finansijski neisplativo, već i 9 Pod III stepenu se podrazumijeva kvalifikovana radna snaga (KV), dok se pod IV stepenu podrazumijeva srednja stručna sprema (SSS), shodno klasifikaciji kadrova. neostvarljivo, da svaki oblik turizma ima odgovarajuću edukaciju, kroz klasičnu nastavu.</s><s>Školsko obrazovanje u turizmu treba da bude fleksibilno, kao što je elastična turistička tražnja, te da se kroz permanentno obrazovanje kadrova prilagođava uslovima tražnje.</s><s>Trebalo bi, uz školsko obrazovanje, akcenat staviti na praktičnu obuku, kao osnovu obrazovanja, koja će biti programski, organizaciono i tehnički osmišljena.</s><s>U tom smislu, treba uzeti u obzir pozitivnu praksu razvijenih turističkih zemalja, kao što je primjer turističke regije Emilie Romagne u Italiji, koja za sezonske radnike angažuje učenike i studente turističkih škola i fakulteta, ujedno vršeći i selekciju kadrova, koje može angažovati u budućnosti.</s><s>Obrazovanje kadrova u turizmu Crne Gore treba da temelji i na specifičnim zahtjevima, kao što su: psiho-fizička sposobnost, komunikativnost, kreativnost, opšta kultura, informisanost, poznavanje što većeg broja jezika, itd.</s><s>Važno je naglasiti i važnost nastavnog kadra, koji treba da bude teorijski i praktično osposobljen za nastavu.</s><s>Kod nastavnog kadra, akcenat treba staviti na praktično iskustvo, jer bi to trebali biti ljudi, koji su određeni dio radnog staža proveli u turističkim preduzećima.</s>\n<s>5.3.</s><s>OBRAZOVANJE I RAZVOJ INTELEKTUALNOG KAPITALA Brojni autori se trude, da dovedu u vezu inteligenciju i znanje zaposlenih sa finansijskim rezultatima preduzeća.</s><s>Na taj način je stvorena nova ekonomska kategorija – intelektualni kapital.</s><s>Za sada nema jedinstvene definicije ovog ekonomskog fenomena, tako da ga različiti autori različito definišu.</s>\n<s>Na osnovu slike 10 (pogledajte stranu 39) intelektualni kapital predstavlja sinergiju strukturalnog i ljudskog kapitala.</s><s>Na taj način iziskuje sposobnost zaposlenih da stvaraju novu vrijednost i finansijski rezulatat.</s>\n<s>Na pionirski pokušaj praćenja i proučavanja intelektualnog kapitala odlučilo se švedsko osiguravajuće preduzeće Skandia, nakon sloma švedskog tržišta.</s><s>Preduzeće je uočilo, da posjeduje neopipljivi potencijal, koji se ne vrednuje u finansijskim izvještajima.</s><s>Ubrzo je pokrenut projekt pod nazivom “Skandia Navigator”, čiji se zadatak sastojao u mjerenju neopipljive imovine, odnosno inelektualnog kapitala.</s><s>Skandia je pošla od teze, da ono što se može mjeriti, time se može i upravljati, te već od 1994. godine u svom godišnjem izvještaju prilaže poseban dodatak o uspješnosti intelektualnog kapitala (www.skandia.com).</s><s>Obrazovanje kadrova za potrebe turizma treba posmatrati u kontekstu samog fenomena turizma, koji je u toku svog razvoja prolazio kroz pojedine etape, koje su odražavele sazrijevanje i afirmaciju određenih pojavnih oblika, koji su u datoj situaciji predstavljali gotovo idealna rešenja.</s><s>Razvoj turizma i širenje heterogenih zahtjeva turista, usmjerili su razvoj obrazovanja kadrova u turizmu i ugostiteljstvu u horizontalnom i vertikalnom smjeru.</s><s>U prvom je riječ o širenju različitih profila obrazovanja, a u drugom o podizanju nivoa tog obrazovanja.</s><s>Porast obrazovnog i kulturnog nivoa turista zahtijeva drugačiju strukturu, nivo, obim i kvalitet turističkih usluga.</s><s>Iz tog razloga, obrazovna i kvalifikaciona piramida zaposlenih u turizmu treba da bude okrenuta gostu sa kojim komunicira osoblje prvog kontakta, za razliku od tradicionalne hijerarhije menadžmenta, u kojoj je vrh piramide okrenut prema tražnji.</s><s>Slika 11: Piramide tržišne i tradicionalne hijerarhije menadžmenta u turizmu.</s>\n<s>Iz navedenih modela se može sagledati, da najveće učešće u strukturi zaposlenih u hotelima i restoranima u Evropi iskazuje operativno osoblje, koje direktno učestvuje u pružanju usluga turistima, tj. osoblje prvog kontakta.</s>\n<s>Zahtjevi turista za širi asortiman usluga nijesu isključivo posljedica povećanja standarda turista, već nastaju usljed povećanja stepena kulture turista, a time i njihovih zahtjeva i navika.</s><s>Širenjem lepeze zahtjeva turista, vrši se pritisak na širenje znanja i profila zaposlenih u turizmu.</s><s>Iz tog razloga, u crnogorskom turizmu se ne mogu više zapošljavati socijalni problemi, već obučeni Osoblje prvog</s>\n<s>5.4.</s><s>TURISTIČKE ORGANIZACIJE I TURISTIČKA KULTURA Turističke organizacije Republike Crne Gore su: Turistička organizacija Crne Gore (TOCG) i nevladine organizacije (NVO), čija se misija sastoji u zaštiti okoline, organizovanju manifestacija različitog karaktera, itd.</s><s>S obzirom na važnost i ulogu TOCG, akcenat bih prvenstveno stavio na ustrojstvo, zadatke i ciljeve ove organizacije.</s><s>Turistička organizacija Crne Gore osnovana je u skladu sa Zakonom o turizmu, koji je usvojila Skupština Republike Crne Gore na sjednici održanoj novembra 1995. godine, dok je sa radom počela 1996. godine sa sjedištem u Podgorici.</s><s>TOCG je samostalna organizacija kojoj je dat status javne ustanove, tako da je njen puni naziv Javna Ustanova Turistička organizacija Crne Gore.</s><s>Priroda poslova koje obavlja, opredjeljuje status ove organizacije, kao posebnog organizacionog oblika javne službe u odnosu na klasične ustanove i javne službe koje poznaje Zakon o javnim službama.</s><s>Direktora ove ustanove postavlja Vlada Republike Crne Gore, koja je i finansijer.</s>\n<s>Formiranjem TOCG prestao je da postoji Turistički savez Crne Gore (TSCG) i turistički savezi opština (od kojih se šest nalazilo u Primorskoj regiji, Podgorici i na Cetinju), odnosno turistička društva.</s><s>Od prethodnih saveza, odmah je 1996. godine formirano sedam Turističko-informativnih centara.</s><s>Kasnije je otvoreno još četiri: 1997. godine na Žabljaku i u Kolašinu, zatim 1999. u Plavu i 2002. godine na Cetinju.</s><s>Operativne djelatnosti u ovim centrima obavljaju dva radnika: direktor i stručni saradnik.</s><s>Organizacione jedinice TOCG su: sektor za marketing, sektor za opšte poslove i turističko-informativni centri, tako da TOCG ima ukupno 35 zaposlenih, a osnovana je sa ciljem:</s>\n<s>• obavljanja poslova na promociji unapređivanja turizma od interesa za Republiku; • obezbjeđivanja informativno-propagandne djelatnosti u zemlji i inostranstvu, kroz izdavačku djelatnost, oglasna i audio-vizuelna sredstva, odnose sa javnošću, nastupe na sajmovima, specijalizovanim turističkim manifestacijama i drugim promotivnim aktivnostima; • formiranja i razvoja turističkog informacionog sistema Crne Gore i obezbjeđivanja njegovog povezivanja sa drugim informacionim sistemima u zemlji i inostranstvu; • ostvarivanja međunarodne saradnje u oblasti turizma.</s><s>Osim TOCG, pod turističkim organizacijama podrazumijevaju se razne nevladine organizacije, koje u osnovnom sadržaju svog rada, ili samo u određenom dijelu, imaju turističku djelatnost.</s><s>To su organizacije poput: ekoloških društava, folklornih društava, kulturno-umjetničkih društava, sportskih društava, strukovnih udruženja (konobari, barmeni, šankeri, itd.), javnih preduzeća (Nacionalni parkovi, muzeji, i sl.), itd.</s><s>Jednom riječju, turističke organizacije su sve one organizacije, koje svojom aktivnošću i djelovanjem, više ili manje, aktivno, ili manjim intezitetom vrše promociju i utiču na formiranje kvaliteta ponude turističkog proizvoda Crne Gore10.</s>\n<s>Nakon kadrova, razmatranje nastavljam elementima turističkog sistema: tražnjom i ponudom, a u skladu sa formiranim modelom turističkog proizvoda Crne Gore (pogledajte sliku 8 na strani 25).</s><s>S obzirom da su rezultati tražnje za turističkim proizvodom najuočljiviji na tržištu, ovdje bih se ograničio na motive, dok će rezultati tražnje biti prezentirani u dijelu rada koji tretira tržište turističkog proizvoda Crne Gore.</s>\n<s>Crna Gora predstavlja turističku destinaciju, koju karakteriše naglašenost prostorne komponente: izvanredne prirodne vrijednosti, najbolje predočene kroz more, planine, jezera, rijeke, kanjone, kao i zaštićena područja prirode izražena kroz Nacionalne parkove, zatim kulturno-istorijske vrijednosti, specifičnu gastronomiju, običaje i folklor domicilnog stanovništva, itd.</s><s>Po raznolikosti navedenih vrijednosti, Crna Gora može probuditi različite motive kod potencijalnih posjetilaca.</s>\n<s>Od sredine šezdesetih godina XX. vijeka Crna Gora je predstavljala novu destinaciju u okviru Jugoslavije.</s><s>Osnovni motiv posjete bio je sadržan u doživljaju nekog novog iskustva, posjeti očuvane prirode, sa posebnim akcentom na pjeskovitim plažama.</s><s>Takav trend trajao je i rastao do razornog zemljotresa 1979. godine, poslije kojeg je razrušena, iako oskudna turistička infrastruktura, obnovljena i modernizovana i time uključena u turističku ponudu Jugoslavije, kao njen sastavni dio.</s>\n<s>Motiv posjete Crne Gore u osamdesetim godinama nalazio se u činjenicama da: • s obzirom na nivo kvaliteta, Crna Gora predstavlja jeftiniju destinaciju u odnosu na konkurente;</s>\n<s>Normalizacijom odnosa u regionu i širem okruženju, na početku XXI. vijeka Crna Gora pokušava da izgradi novi imidž, koji će sadržati sve pozitivne strane imidža iz osamdesetih godina.</s><s>Najbolji način za realizaciju navedenog je marketing koncept.</s><s>Trenutno se turistički proizvod Crne Gore promoviše sloganom \"Montenegro – wild beauty\", odnosno Crna Gora divlja ljepota.</s>\n<s>Politička dešavanja kojima je obilovala prethodna decenija ostavili su naročiti trag na crnogorski turizam.</s><s>Tako, turistička privreda treba da uloži napor, da dostigne nivo noćenja iz 1989. godine, naravno uz drugačiju strukturu turista, a s obzirom na trendove u turističkoj tražnji, Crna Gora kao turistička destinacija mora puno da uradi na dopunskim sadržajima, bez kojih se ne može zamisliti konkurentan turistički proizvod.</s><s>Takođe, s obzirom na promjene u strukturi starosnih grupa, Crna Gora mora ocijeniti, koje su to ciljne grupe, koje imaju motiv za posjetom.</s><s>7. PONUDA TURISTIČKOG PROIZVODA CRNE GORE Sledeći element u modelu turističkog proizvoda Crne Gore,( shodno slici 8 strana 25), kojim se nastavlja razmatranje tematike, predstavlja ponuda, koja treba da uvaži sve aspekte i činjenice, koje se reflektuju na trenutno stanje, kao i na strategije, kojima se oslikava planirani razvoj.</s><s>U tom smislu, prilikom formiranja ponude turističkog proizvoda neophodno je precizno sagledati postojeće i planirano stanje smještajne infrastrukture, koje treba da bude receptivna osnova za registar postojećih oblika turizma.</s>\n<s>Pod smještajnom infrastrukturom se podrazumijevaju: a) osnovni kapaciteti, pod kojima se podrazumijevaju reprezentativni kapaciteti, koji predstavljaju osnovnu infrastrukturu;</s>\n<s>osnovnim kapacitetima.</s><s>Smještajni kapaciteti se izražavaju brojem ležaja.</s><s>7.1.1.</s><s>Dinamika razvoja smještajne infrastrukture Kao što je navedeno, Crna Gora je do početka posljednje decenije XX. vijeka bila jedna od republika SFRJ.</s><s>Strateški cilj razvoja turizma u bivšoj državi, sastojao se u ostvarivanju što masovnije posjete, odnosno u razvoju prvenstveno masovnog turizma, koji se ogledao u činjenici, da se što nižim cijenama privuče što veći broj gostiju.</s><s>Forsiranjem razvoja ovog oblika turizma, razvijala se i smještajna infrastruktura.</s><s>S obzirom da su u masovnom turizmu dominirali posjetioci iz nižeg i djelimično srednje platežno sposobnog tržišnog segmenta, smještajna infrastruktura je pratila trend i razvijala se u tom pravcu.</s><s>Aktiviranjem stimulativnih mjera u obliku beneficiranih kamata, regresa i inokredita, u periodu 1966-1970. godine, turizam u Crnoj Gori dobija značajnu ulogu u ekonomskom razvoju.</s><s>Ove mjere su označile porast broja smještajnih kapaciteta i početak kvalitetnijeg i masovnijeg dočeka inostranih i domaćih turista.</s><s>Za razliku od 1954. godine, kada je prostor Crne Gore raspolagao sa svega 2.285 ležaja, u 1960. godini se bilježi rast smještajnih kapaciteta, odnosno crnogorski turizam je raspolagao sa 13.305 ležaja.</s>\n<s>Povećanjem posjete povećavali su se i smještajni kapaciteti crnogorskog turizma, tako da se 1965. godine bilježi brojka od 35.554 ležaja.</s><s>Pet godina kasnije, odnosno 1970. godine broj ležaja se povećao na 63.152, da bi u 1975. smještajni kapaciteti crnogorskog turizma dostigli brojku od 100.000 ležaja.</s>\n<s>Izvor: Strategija razvoja turizma do 2010. godine, 1996, str. 54.</s><s>Dinamika razvoja smještajnih kapaciteta se najbolje može sagledati kroz strategije razvoja smještajnih kapacieta.</s><s>Prema “Masterplanu” razvoja turizma Crne Gore do 2020. godine, dinamika smještajnih kapaciteta bi trebala da se kreće do 280.000 ležaja u 2020. godini.</s><s>Tabela 8: Razvojna strategija smještajnih kapaciteta.</s><s>RAZVOJNA STRATEGIJA SMJEŠTAJNIH KAPACITETA Statistika</s>\n<s>Izvor: Touristic Masterplan for Montenegro, 2991, str. 100. 7.1.2.</s><s>Struktura smještajnih kapaciteta Struktura smještajnih kapaciteta je raspodijeljena na način, da u njoj dominiraju određene vrste smještajnih kapaciteta, dok su pojedine vrste smještajnih kapaciteta veoma malo, ili nijesu uopšte zastupljene.</s><s>U strukturi smještajnih kapaciteta najviše su zastupljeni privatni smještaj, hoteli, vikendice, kampovi i \"ostali\" kapaciteti.</s><s>S obzirom, da se 1989. godina smatra zlatnom godinom crnogorskog turizma, zbog ostvarenog broja noćenja, zanimljivo je pogledati strukturu smještajne infrastrukture u toj godini.</s><s>Infrastruktura je prikazana kroz raspodjelu kapaciteta noćenja prema vrstama objekata.</s><s>Slika 12: Raspodjela kapaciteta noćenja u Crnoj Gori – 131.912 kreveta u 1989. godini – prema vrstama objekata.</s>\n<s>Izvor: Touristic Masterplan for Montenegro, 2001, str. 6. U cilju prikazivanja što realnijeg stanja strukture smještajnih kapaciteta, prikazano je stanje strukture smještajnih kapaciteta 1997. godine prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore: Slika 13: Raspodjela smještajnih kapaciteta 1997. godine prema statistici.</s><s>Izvor: Zavod za statistiku Crne Gore, 2000, str. 162.</s><s>Pregledom i upoređenjem slika uočavaju se razlike u raspodjeli kapaciteta prema statistici i Ministarstvu, na štetu hotelske industrije.</s><s>S obzirom na činjenicu, da će Crna Gora, razvijati svoj turistički proizvod na većem kvalitativnom nivou, kojeg karakteriše odgovarajuće prepoznato ciljno tržište, a koji se razlikuje od dosadašnjeg masovnog turizma, struktura smještajnih kapaciteta će se razvijati u navedenom pravcu.</s><s>U tom smislu značajno je sagledati planirani razvoj smještajnih kapaciteta prema vrstama objekata.</s>\n<s>Razvojem turističkog proizvoda na većem kvalitativnom nivou, struktura smještajnih kapaciteta će se razvijati u pravcu povećanja hotelskih kapaciteta, njihovim prestrukturiranjem i proširivanjem.</s><s>Navedeno prikazuje sledeća tabela.</s><s>Slika 14: Hoteli: Prestrukturiranje i proširivanje kapaciteta.</s><s>120.000</s>\n<s>* predstavlja važeću kategorizaciju po kojoj su hoteli rangirani brojem zvjezdica: 2**, 3***, Izvor: Touristic Masterplan for Montenegro, 2001, str. 40.</s><s>Na osnovu Tabele 9 (pogledajte na strani 45) i slike 14, zaključuje se da će se do 2020. godine kvantitativno i kvalitativno povećati smještajni kapaciteti, odnosno broj ležaja.</s><s>Hotelski kapaciteti će do 2020. godine biti prošireni na 100.000 ležaja, čime bi imali udio u ukupnim smještajnim kapacitetima od 35 %.</s><s>Povećanjem kapaciteta promijeniće se i kvalitativna struktura, jer će hoteli B i A kategorije prevođenjem na novu kategorizaciju dobiti odgovarajuće oznake, sa ciljem postizanja prosječnog standarda od 3-4 zvjezdice.</s><s>Broj ležaja planiran za kampove će se smanjiti na 10.000, uz kvalitativna poboljšanja, koja se ogledaju u odgovarajućoj infrastrukturi, kao što su sanitarni čvorovi, snadbijevanje, ponuda mjesta po šatoru, zelene površine, rekreaciona ponuda, itd.</s><s>Najveće kvalitativne promjene treba da se dese sa privatnim smještajem.</s><s>Prvenstveno država mora kvantitativno identifikovati (navedena odstupanja procjena Ministarstva i Statistike, pogledajte sliku 11 na strani 40 i sliku 12 na strani 45) smještajne kapacitete u privatnom vlasništvu, da bi postavila odgovarajuće standarde kvaliteta.</s><s>Takođe, kao najniži standard preporučuju 3 zvjezdice, odnosno soba sa kupatilom.</s><s>Kapacitet privatnih soba bi trebao 2020. godine, da iznosi 50.000 ležaja.</s><s>Ostali kapaciteti će se postepeno smanjivati do cifre od 10.000 ležaja 2020. godine, jer planirani kvalitativni nivo turističkog proizvoda Crne Gore, ne predviđa korisnike ovog oblika smještaja.</s><s>To se najviše odnosi na odmarališta, kao i na vikend stanove, čiju ekspanziju treba kontrolisati strogim pravilima izgadnje.</s>\n<s>Važno je pomenuti i stanje po pitanju prostorne distribucije smještajnih kapaciteta Crne Gore.</s><s>Od ukupnog broja ležaja u 1988. godini 97 % smještajnih kapaciteta je pripadalo crnogorskom primorju, odnosno primorskoj regiji, dok je taj iznos u 1994. godini, zbog ukupnog pada ponude, sveden na 95 %.</s><s>Navedena disproporcija se najbolje uočava pregledom hotelske ponude koja iznosi 26.000 ležaja, od kojih se 74,5 % nalazi u primorskoj regiji.</s><s>Imajući u vidu navedene činjenice, zaključuje se postojanje izrazito nesrazmjerne prostorne distribucije smještajnih kapaciteta, koja bi trebala biti smanjena realizacijom planiranih strategija.</s><s>7.2.</s><s>OSTALA TURISTIČKO – UGOSTITELJSKA INFRASTRUKTURA Pod ostalom turističkom infrastrukturom podrazumijevaju se objekti, koji služe za različite oblike razonode turista.</s><s>To su prije svega objekti ugostiteljske ponude poput: caffe barova, bistroa, snack barova, pubova, pivnica, vinskih podruma, poslastičara, mliječnih restorana, restorana domaće (nacionalne) i inostrane kuhinje.</s><s>S obzirom, da navedene objekte koristi u velikom dijelu i domicilno stanovništvo, može se konstatovati, da je Crna Gora relativno dobro pokrivena ugostiteljskim objektima, te da je dobar dio ovog segmenta ponude na zadovoljavajućem nivou.</s>\n<s>Svi dosada navedeni elementi modela turističkog proizvoda Crne Gore (pogledajte sliku 8 na strani 25), svoju primjenu i aplikaciju nalaze na tržištu.</s><s>Sa tog razloga sledeći element modela predstavlja turističko tržište i ostvareni rezultati.</s><s>Na svjetskom tržištu Crna Gora još uvjek nema izgrađen imidž, što se može ocijeniti pozitivnim u ovom trenutku, s obzirom na imidž bivše Jugoslavije, kao jeftine mediteranske destinacije, orjentisane uglavnom na masovni turizam, kao i usljed društveno-političkih dešavanja u zadnjoj deceniji dvadesetog vijeka.</s><s>Ipak, u 2002. godini ostvaren je određeni prodor na inostrano tržište, prvenstveno tržište Zapadne Evrope, kao najvažnije emitivno tržište.</s><s>To je rezultiralo, prema zvaničnim podacima Centralne banke Crne Gore, rastom ukupnog prihoda od turizma u 2002. godini u odnosu na prethodne godine.</s>\n<s>S obzirom na dešavanja u crnogorskom turizmu od polovine šezdesetih godina prethodnog vijeka, preko razornog zemljotresa 1979. godine, zatim perioda izgradnje i \"najboljih godina\" turizma tokom druge polovine osamdesetih godina, pa do društveno-političkih dešavanja tokom devedesetih godina, struktura tražnje za turističkim proizvodom Crne Gore bitno se razlikovala od godine do godine.</s>\n<s>Kao što je ranije navedeno, period od 1985. do 1989. godine smatra se najboljim godinama crnogorskog turizma, s obzirom na broj posjetilaca.</s><s>Tako je od preko tri miliona noćenja stranih turista u 1989. godini, Zapadna Evropa učestvovala sa 79 %, a Istočna Evropa sa 21 %.</s><s>Za razliku od 1986. godine, u 1989. godini procenat tražnje zapadnoevropskih turista je ostao konstantan (76 %), ali je u apsolutnim brojevima opao za 15 %, odnosno sa 2.795.000 na 2.397.000 noćenja (Touristic Masterplan for Montenegro, 2001, str. 8).</s><s>Slika 15: Noćenja domaćih i stranih turista u Crnoj Gori i Hrvatskoj za period 1979. – 1989.</s><s>Izvor: Touristic Masterplan for Montengro, 2001, str. 9. 8.1.1.</s><s>Tražnja iz država bivše Jugoslavije Od 1990. do 1997. godine statistika je posebno evidentirala turiste iz bivše Jugoslavije, da bi se od 1998. godine oni tretirali kao strani turisti.</s><s>Tabela 10: Pregled broja turista iz bivših republika SFRJ i noćenja za period 1990.-2002. godine.</s>\n<s>Na osnovu Tabele 10 (pogledajte stranu 48) uočava se da od svih bivših republika SFRJ, većinu tražnje čini tražnja turista iz Srbije.</s><s>Zatim, veličina tražnje varira, što je posebno uočljivo u dva perioda, 1992.-1993. godine, kojeg karakteriše zatvorenost granica, usljed sankcija međunarodne zajednice i 1999.-2000. godine, zbog NATO udara i njegovih posljedica.</s><s>Medjutim, smanjena posjeta iz Srbije u 2001. i 2002. godini nadoknađena je povećanom tražnjom zapadnoevropskih i istočnoevropskih turista.</s>\n<s>8.1.2.</s><s>Tražnja iz država EU i neevropskih država Devedesete godine dvadesetog vijeka su zbog društveno-političkih dešavanja u Crnoj Gori i njenom okruženju, ostavile traga na crnogorskom turizmu.</s><s>Ta činjenica je najbolje uočljiva pregledom posjete stranih turista i ostvarenih noćenja.</s><s>Tabela 11: Pregled broja inostranih turista i noćenja za period 1990.-2002. godine.</s>\n<s>Izvor: Ministarstvo turizma Republike Crne Gore, interni dokumenti.</s><s>Iz Tabele 11 se zaključuje, da se broj inostranih turista povećao posljednjih godina, odnosno da u posljednje tri godine ima trend rasta.</s><s>U 2002. godini procenat inostranih turista, ukoliko se ne uzmu u obzir turisti iz bivših republika SFRJ, u ukupnom broju turista iznosi 25 %, što predstavlja nivo iz 1985. godine.</s><s>Povećanje broja inostranih turista sa ciljnih emitivnih tržišta predviđa se i po “Masterplanu” razvoja turizma, po kojem procenat inostranih turista treba da iznosi 2010. godine 45 %, a 2020. godine 65 % ukupnog broja.</s><s>Veoma je teško izabrati godinu, koja bi trebala da predstavlja reper prilikom sagledavanja broja noćenja.</s><s>Kvantitativno gledano, to bi mogla da bude 1990. godina, ali s obzirom na preduslove, koji su tada preovladavali, a koje Crna Gora trenutno ne može zadovoljiti, postavlja se pitanje, da li uzeti navedenu godinu kao reper.</s>\n<s>8.2.</s><s>STRUKTURA UPOTREBE TURISTIČKIH KAPACITETA Pregledom kapaciteta, koji dominiraju u strukturi smještajnih kapaciteta najočiglednije će se sagledati struktura upotrebe turističkih kapaciteta.</s><s>S obzirom na nemogućnost dostupa do \"svježijih\" podataka, dajem pregled iz 1998. godine.</s><s>Tabela 12: Dolasci turista po kategorijama objekata za smještaj u 1998. godini.</s>\n<s>Izvor: Statistički godišnjak Republike Crne Gore 2002, str. 157.</s><s>Na osnovu Tabele 12 se zaključuje, da su u strukturi smještajnih kapaciteta najviše zastupljeni hoteli, u čijoj strukturi dominiraju hoteli B kategorije (po staroj kategorizaciji), uz relativno niže učešće hotela A kategorije i zanemarljiv procenat hotela L i C kategorije.</s><s>Zapaženo učešće u strukturi upotrebe smještajnih kapaciteta imaju kampovi, kao i privatni smještaj, čiji se podatak mora uzeti sa rezervom, s obzirom na veliki dio neregistrovanih kapaciteta u individulanom vlasništvu.</s>\n<s>Zapaža se na osnovu Tabele 13, da se udio hotelskih kapaciteta smanjuje za skoro 35 %, sa 80,4 % u 1971. godini i na 45,8 % u 2000. godini.</s><s>Na drugoj strani, zapaža se rast kapaciteta u napomenuti, da u privatnom smještaju postoji dio ležaja, koji svake godine ostaje neevidentiran.</s><s>Takođe, zapaža se variranje smještajnih kapaciteta u kamp naseljima, od 6,2 % u 1971. godini, 8.3.</s><s>POKAZATELJI REALIZACIJE TURISTIČKOG PROIZVODA Kao pokazatelji realizacije turističkog proizvoda uobičajno se koriste turistički promet i prihodi ostvareni po osnovu noćenja, odnosno turizma.</s><s>Osim prihoda od turizma, kao pokazatelji realizacije turističkog proizvoda, mogli bi se koristiti i rashodi po osnovu turizma, kao pokazatelji ulaganja u turizam (troškovi pripreme sezone), kao i trgovina (povećanje prodaje hleba naprimjer), komunalne usluge, povećanje potrošnje vode i električne energije, itd.</s><s>Naravno, ovi podaci ukoliko su obrađeni na odgovarajućem kvalitativnom nivou, mogu se koristiti za analizu.</s><s>Iz razloga mogućnosti (kvaliteta i stepena obrađenosti) izvora, koji su mi bili dostupni, kao pokazatelje realizacije turističkog proizvoda navodim ostvareni turistički promet i prihode, koje je Crna Gora ostvarila po osnovu turizma.</s><s>8.3.1.</s><s>Turistički promet</s>\n<s>U vezi sa Tabelom 11 (pogledati stranu 49), a u cilju sažetog nastavka analize, zanimljivo je pogledati registar turista i broja noćenja u posljednje dvije godine, u kojima je ostvaren rast tražnje inostranih turista.</s>\n<s>Izvor: Ministarstvo turizma Republike Crne Gore, interni dokumentii.</s><s>Na osnovu Tabele 14 se zaključuje, da je broj domaćih turista u 2002. godini za 9 % manji nego u prethodnoj godini, dok je broj inostranih turista za 25 % veći nego u 2001. godini.</s><s>Takođe, u odnosu na 2001. godinu broj noćenja domaćih turista je manji za 16 %, dok su inostrani turisti u 2002. godini ostvarili 32 % više noćenja, nego lani.</s><s>Povećanje broja inostranih turista, uliva povjerenje, s obzirom da predstavlja nastavak pozitivnog trenda iz 2000. i 2001. godine.</s><s>Međutim, ti podaci treba da predstavljaju podstrek u ulaganje još većih napora za nastavak pozitivnog trenda, jer ne treba zaboraviti činjenicu, da broj inostranih turista u 2002. godini ne predstavlja ni polovinu broja inostranih turista, koji su posjetili Crnu Goru 1990. godine, naravno ukoliko se u ovom slučaju uzme navedena godina kao reper.</s><s>Istovremeno, smanjenje broja turista iz država bivše Jugoslavije treba da predstavlja alarm u cilju pronalaženje uzroka, odnosno analize smanjenja posjete.</s><s>Nijednog turiste se ne treba odreći, jer to dalje znači, da je određeni segment tržišta podcijenjen.</s><s>Slika 16: Struktura noćenja inostranih turista u 2002. godini.</s><s>Izvor: Ministarstvo turizma Republike Crne Gore, interni dokumenti.</s><s>Uočava se da najveće učešće u strukturi noćenja imaju istočnoevropske zemlje i Njemačka.</s><s>Taj trend treba nastaviti, posebno sa animiranjem njemačkog tržišta, uz očekivani rast standarda na istočnoevropskom emitivnom tržištu.</s><s>Posebno, treba animirati skandinavske zemlje, s obzirom da 3 % učešća norveških turista u strukturi noćenja inostranih turista, predstavljaju noćenja ostvarena po osnovu zdravstvenog turizma.</s><s>S obzirom na prethodno navedene podatke o stanju tražnje za turističkom ponudom Crne Gore, dinamika turističkog prometa se sada može prikazati na sledeći način.</s><s>Slika 17: Dinamika turističkog prometa (noćenja) u Crnoj Gori (u 000).</s><s>12000</s>\n<s>Prema zvaničnim podacima Centralne banke Crne Gore, za jedanaest mjeseci 2002. godine, u odnosu na 2001., ostvaren je visoki rast ukupnog prihoda od turizma.</s><s>Ukupan prihod od turizma ostvaren u 2002. godini iznosi 112,5 mil. USD.</s><s>U istom periodu prethodne godine, ostvareno je broj</s>\n<s>84,9 mil. USD.</s><s>Dakle, ukupan turistički prihod u periodu januar – novembar 2002. porastao je za 32,5 % u odnosu na isti period 2001. godine.</s><s>Treba napomenuti, da u ovaj pregled nije uključen promet, koji su ostvarili turisti iz Crne Gore.</s><s>Tabela 15: Prihod od inostranih turista i turista iz Srbije u 2001. i 2002. godini.</s>\n<s>Izvor: Ministarstvo turizma Rrepublike Crne Gore, interni dokumenti.</s><s>Glavni razlog ovako značajnog (u upoređenju sa devedesetim godinama XX. vijeka) rasta ukupnog prihoda je povećan broj inostranih turista, što predstavlja poseban kvalitet ovih rezultata.</s><s>Naime, dok je prihod od turista iz Srbije ostao na približno istom nivou, ukupan prihod, koji je ostvaren od ino-turista je za 64 % viši od onog, koji je ostvaren u 2001. godini.</s><s>U cilju što preciznijeg prikazivanja rasta prihoda, navedena tabela je prikazana grafički.</s><s>Slika 18: Prihod od inostranih turista i turista iz Srbije u 2001. i 2002. godini.</s><s>Izvor: Ministarstvo turizma Republike Crne Gore, interni dokumenti.</s><s>Tabela 16: Struktura prihoda od inostranih turista u 2002. godini.</s>\n<s>Kada se uporedi rast broja noćenja inostranih turista (33 %) sa rastom finansijskih efekata boravka turista sa inostranih tržišta (64 %), može se zaključiti da se struktura inostranih gostiju mijenja u korist onih iz razvijenih zemalja sa višom platežnom sposobnošću.</s><s>Slika 19: Indeks 2002/2001 – rast noćenja inostranih turista za 33 %.p Izvor: Ministarstvo turizma Republike Crne Gore, interni dokumenti.</s><s>Fizički obim prometa predstavlja važeći faktor za analizu sezone, ali ne i odlučujući za ocjenu uspješnosti.</s><s>Strategija razvoja turizma Crne Gore ima za cilj postepeni rast, usaglašen sa stvaranjem infrastrukturnih i svih ostalih preduslova, uz ostvarenje 11 miliona noćenja u 2010. godini, odnosno 21 milion u 2020. godini.</s><s>Slika 20: Indeks 2002/2001 – rast prihoda od inostranih turista za 64 %.</s><s>Izvor: Ministarstvo turizma Republike Crne Gore, interni dokumenti.</s><s>Uočava se, da je učešće inostranih turista poraslo sa 17 % na 25 % u ukupnom turističkom prometu, što predstavlja napredak, u odnosu na prethodne godine.</s><s>Struktura turista sa inostranih emitivnih tržišta pomijera se iz našeg regiona u pravcu Centralne i Istočne Evrope, ali i sve više u pravcu Zapadne i Sjeverne Evrope.</s><s>Tako na primjer, turisti iz Češke (oko 20.000) su ostvarili 103 % više noćenja nego prethodne godine, zatim turisti iz Slovačke (12.700) su ostvarili 13,7 % više noćenja, Rusije (11.700) – rast 21 %, dok su turisti iz Njemačke (11.700) ostvarili rast od godina</s>\n<s>Veća procentualna povećanja učešća inostranih turista u 2002. godini mogu se objasniti stabilizacijom društveno-političkih odnosa u širem okruženju, ali istovremeno treba da predstavljaju alarm ukoliko se u narednih pet godina nastavi trend većeg procentualnog povećanja učešća turista sa pojedinih emitivnih tržišta.</s><s>9. STRATEŠKI RAZVOJ I PLANIRANJE TURISTIČKE POLITIKE CRNE GORE</s>\n<s>9.1.1.</s><s>Savremeni pristupi strateškom planiranju u turizmu Strateško planiranje u turizmu, se od uopštenog pristupa strateškom planiranju razlikuje u onom dijelu u kojem turizam kao specifična djelatnost ima svoje karakteristike, koje ga razlikuju u odnosu na druge privredne grane.</s><s>Prilikom određivanja strateškog planiranja u turizmu, počinje se istim pitanjima, kao i pri uopštenom pristupu (Hall, 2000, str. 75): • kako da stignemo do željenog stanja? – akcija Osnova strateškog planiranja, kao što je ranije navedeno, sastoji se u donošenju dugoročnog i sveobuhvatnog plana, kojim se teži poboljšanju trenutne pozicije, ili u najmanje održavanju postojećeg nivoa.</s><s>S obzirom da je turizam dinamičan fenomen, strateškim planiranjem u turizmu se nastoji postići određeni razvoj.</s><s>Ipak, zbog specifičnosti turizma, odnosno zbog različitosti destinacija, svaka destinacija će različito reagovati na razvoj u turizmu (Godfrey, Clarke, 2000, str. 38).</s><s>Iz tog razloga, strateško planiranje u turizmu predstavlja sveobuhvatan proces, kojim se moraju uzeti u obzir karakteristike destinacije, među kojima se razlikuje: infrastrukturna razvijenost, razvijenost aktivnih nosilaca turističke politike, prostorna udaljenost destinacije, nivo turističke razvijenosti domicilnog stanovništva, razvijenost turističkog sistema, izvori turističke ponude.</s>\n<s>Takođe, po Godfreyu i Clarkeu (2000, str. 49) proces strateškog planiranja dalje u analizi mora uzeti u obzir sledeće aspekte uticaja: priroda i mjera turističkog uticaja (zaposlenost, dohodak, ekonomski razvoj), socio-kulturnu razmjenu (kvalitet života, osjećaj pripadnosti), odnose sa prirodnom okolinom, faktore uticaja na promjene (socio-ekonomska struktura, pitanje svojine, investicije, infrastruktura).</s>\n<s>Nakon analize uticaja, koja predstavlja ujedno i spoznavanje određenih karakteristika destinacije, potrebno je upoznati se dalje sa stanjem svih oblika turističkih organizacija, turističkim politikama i turističkim izvorima, koji predstavljaju osnovu turističkog proizvoda (prirodni, kulturni, događanja, aktivnosti, servis-usluga), na osnovu kojih se dalje vrši analiza potencijalnih turista, odnosno ciljnih grupa turista.</s><s>Sve navedene aktivnosti predstavljaju početni, sastavni i neophodni dio procesa strateškog planiranja u turizmu, jer čine osnovu za formulaciju ciljeva, planova i mjera aktivnosti.</s><s>Na osnovu navedenog, navodim proces strateškog planiranja u turizmu.</s>\n<s>POLITIKE Maksimiziranje koristi od turizma u destinaciji uz podsticanje CILJEVI 1.Poboljšanje standarda servisa, koji se nudi turistima.</s><s>3.Produženje trajanje sezone.</s>\n<s>AKCIJE 1.2.</s><s>Kontakt sa lokalnim preduzetnicima da dogovore vrijeme sa 1.3.</s><s>Kordinacija sjednica treninga servisa usluga sa posjetom 50 % lokalnih preduzetnika.</s>\n<s>S obzirom da je cilj strateškog planiranja u turizmu osvajanje novih tržišnih niša, odnosno zadržavanje postojećih i animiranje novih turista, zanimljivo je i stanovište o ponovnoj posjeti turista, koje u suštini predstavlja prezentaciju ciljeva starteškog planiranja.</s><s>Slika 22: Pet ključnih tema za zadržavanje turista.</s>\n<s>Svaka od tema na svoj način, omogućava zadržavanje turista, što znači da treba obezbijediti nivo da destinacija mora biti turisti u fokusu interesovanja, kvalitet ponude destinacije, autentičnu destinaciju pod kojom se podrazumijevaju karakteristike, koje samo ona ima i koje je na prvu asocijaciju razlikuju od drugih destinacija, zatim integracija svih aktivnih nosilaca turističke politike u istom smjeru, te inovacije, koje su neophodne usljed dinamičnosti fenomena turizma.</s><s>Zanimljiv pristup turizmu navodi i Hall koji razlikuje regionalne i lokalne procese planiranja u turizmu.</s><s>Ovdje se navodi regionalni proces planiranja u turizmu (2000, str. 65).</s><s>Slika 23: Regionalni proces planiranja u turizmu.</s><s>Primjer regionalnog procesa planiranja navodim iz razloga, jer ekonomska misao “misli lokalno, radi globalno”, u strateškom planiranju dobija značenje “planiraj lokalno, realizuj globalno”.</s><s>Bez obzira, da li se radilo o lokalnom, regionalnom, državnom, ili kontinentalnom nivou, strateško planiranje mora biti urađeno na odgovarajući način, koji obuhvata redosljed aktivnosti u analizi.</s><s>Slika 23 dakle govori o jednostavnosti planiranja, ukoliko su obuhvaćeni svi aspekti neophodni za formulisanje strategije, odnosno o karakteristikama kompleksnosti i sveobuhvatnosti, koje predstavljaju srž strateškog planiranja i koje naravno moraju biti zadovoljene.</s><s>Strateško planiranje u turizmu se razlikuje od uopštenog pristupa strateškom planiranju, iz razloga različitosti turističkog sistema u odnosu na druge sisteme.</s><s>Turizam, kao što je navedeno, predstavlja dinamičan otvoreni sistem, koji ima svoje zakonitosti i pravila funkcionisanja, koja je neophodno putem analize anticipirati i pravilno ocijeniti.</s><s>Dakle, razumijevanje karakteristika turističke destinacije predstavlja ujedno osnovu i centralni, suštinski dio strateškog planiranja u turizmu, jer se samo odgovarajućim upoznavanjem i ocjenom destinacije mogu formulisati 1. CILJEVI</s>\n<s>Najmeritorniji pravni akt koji tretira turizam Crne Gore predstavlja Zakon o turizmu.</s><s>On zauzima centralno mjesto među pravnim aktima koji normiraju turističku djelatnost i iz njega proizilaze niži zakonski ili podzakonski akti.</s><s>Zakon o turizmu je proglasio predsjednik Republike Crne Gore na osnovu odluke, koju je donijela Skupština Republike Crne Gore na 4. sjednici redovnog zasijedanja, dana 20. juna 2002. godine, broj: 01-1927/2.</s><s>Zakon o turizmu predstavlja pravni akt, kojim se uređuju načini i uslovi za obavljanje turističke i ugostiteljske djelatnosti, promocija i mjere usmjeravanja razvoja i kreiranja crnogorskog turističkog proizvoda.</s>\n<s>Zakon o turizmu je sastavljen iz šest djelova, koji se sastoje iz ukupno 133 člana.</s><s>Prvi dio Zakona o turizmu predstavljaju opšte odredbe, kojima je definisan predmet zakona i osnovni pojmovi.</s><s>Drugi dio se odnosi na turističku djelatnost i u njemu su regulisane sledeće cjeline: opšte odredbe, turistička agencija, turistički vodič, turistički pratilac, turistički animator, turistički zastupnik, usluge na skijaškom terenu, nautički turizam, agro-turizam, zdravstveni turizam, omladinski turizam, ostali oblici turističkih usluga.</s><s>U trećem dijelu se pravno normira ugostiteljska djelatnost, dok se četvrtim dijelom tretiraju turističke organizacije Crne Gore.</s><s>Peti dio Zakona o turizmu se odnosi na usmjeravanje i podsticanje razvoja turizma.</s><s>Posljednje cjeline, tj. šesti dio pravno normira nadzor, a sedmi dio kaznene odredbe.</s><s>Osim Zakona o turizmu, u različitim fazama izrade su mnogi projekti, koji će dobiti formu podzakonskog akta, te je trenutno u fazi skupštinskog razmatranja, projekat postavljenja savremene saobraćajne signalizacije na crnogorskom primorju.</s><s>Takođe i Master plan – Strategija razvoja turizma do 2020. godine, o kojoj će biti riječi u narednom podpoglavlju, ima težinu podzakonskog akta.</s>\n<s>Zakon o turizmu Crne Gore predstavlja pravni okvir tretiranja turističke djelatnosti.</s><s>Prema tome on treba da obuhvati sve aspekte koji utiču i na koje utiče turizam.</s><s>Zapravo, Zakon o turizmu treba da korespondira sa aktuelnim razvojnim planovima i strategijama, kao i sa privrednim tokovima, odnosno mora imati praktično uporište.</s><s>Navedeni zakon obuhvata veliki dio turističke djelatnosti, sa zamjerkom, da je morao obuhvatiti još oblika turizma.</s><s>To se posebno odnosi na omladinski turizam, koji je naveden kao poseban oblik, dok pojedini ostali oblici, za koje postoji mogućnost interesovanja nijesu navedeni.</s><s>Dalje, za Zakon o turizmu se može konstatovati da nema jako praktično uporište, jer nije posebnim poglavljem obuhvatio jedan od neregulisanih aspekata crnogorskog turizma – privatni smještaj.</s><s>Takođe, s obzirom na neregularnu gradnju objekata i ukupno urbanističko stanje i probleme, koji su posebno izraženi u primorskoj regiji, zakon ne daje predloge standardizacije objekata, odnosno ne tretira pitanje urbanizma.</s>\n<s>9.2.2.</s><s>Dvije strategije razvoja turizma Crne Gore Uvažavajući prethodno navedene činjenice, zaključuje se da posljednja decenija dvadesetog vijeka predstavlja najteži period crnogorskog turizma.</s><s>Društveno-politički događaji (promjena stanja ekonomskog sistema, međunarodna izolacija, ratovi u okruženju, stanje konkurentskih destinacija, itd.) bitno su uticali na turističku djelatnost Crne Gore.</s><s>To svjedoči struktura gostiju i ostvareni broj noćenja, te status Crne Gore, kao destinacije u okviru bivše Jugoslavije, krajem osamdesetih godina XX. vijeka, odnosno \"stanje\" turističke djelatnosti krajem posljednje decenije XX. vijeka.</s>\n<s>Stanje i perspektive crnogorskog turizma tretirane su u raznim dokumentima kratkoročnog i srednjoročnog karaktera poput: prostornih planova, urbanističkih nacrta, planova gradova (pogotovo u primorskoj regiji), međurepubličkih planova (napr: Razvoj turizma na priobalnom području SR Crne Gore iz 1984. godine), strategija razvoja, razvojnih planova, itd.</s><s>Pregledom planske dokumentacije, procjenjujem da najveću pažnju i analizu zaslužuju dvije strategije razvoja turizma:</s>\n<s>B) Master plan – Strategija razvoja turizma Crne Gore do 2020. godine, Ministarstvo turizma Crne Gore i DEG – German Investment and Development Company, 2001.</s><s>Prva strategija, odnosno strategija razvoja turizma do 2010. godine, predstavlja strategiju koja tretira stanje crnogorskog turizma u datom periodu, kojeg je karakterisalo: skidanje međunarodnih sankcija države čija je Republika bila Crna Gora, pozitivnije međunarodno javno mnenje, mogućnost učestvovanja i prezentacije turističke djelatnosti na međunarodnim sajmovima, kao i smanjenje kvaliteta smještajnih kapaciteta, itd., te perspektive razvoja, s obzirom na privredno stanje Crne Gore (poboljšanje ekonomskog stanja – rast društvenog proizvoda), stanje u okruženju (prestanak rata u BiH, normalizaciju odnosa u regionu).</s><s>Autori strategije su eminentni stručnjaci sa Univerziteta Crne Gore i Ekonomskog Instituta Univerziteta u Beogradu.</s>\n<s>Strategija je podijeljena na dva dijela i sedam poglavlja.</s><s>U prvom dijelu, koji ima naziv - Ocjena vrijednosti potencijala i dostignutog stepena razvijenosti turizma - tematika se obrazlaže kroz dva poglavlja.</s><s>Prvo poglavlje predstavlja ocjenu turističkih resursa, odnosno u njemu se obrađuju sledeća pitanja: geografsko-saobraćajni položaj, prirodni turistički resursi, antropogene turističke vrijednosti.</s><s>U drugom poglavlju se konstatuje dostignuti stepen razvoja turizma putem pregleda smejštajnih kapaciteta, ostvarenog prometa, stanja kadrova.</s><s>Drugi dio strategije koji nosi naziv - Turizam Crne Gore 1996. – 2010. - podijeljen je na pet poglavlja (od trećeg do sedmog poglavlja).</s><s>Treće poglavlje predstavlja polazne osnove, ciljeve i pragove ograničenja, koji se moraju uzeti u obzir.</s><s>U četvrtom poglavlju – projekcije razvoja turizma, analizira se mogući scenario razvoja, projekcije turističke tražnje i razvoja smještajnih kapaciteta, kao i turističkog prometa, odnosno ekonomskih efekata.</s><s>Takođe, daju se predlozi razvoja prioritenih vidova selektivnog turizma, kao što su: zdravstveno-rekreativni turizam, planinski turizam, nautički turizam, kongresni turizam i sportsko-manifestacioni turizam.</s><s>Organizacija turističkog prostora, razvoj komplementarnih djelatnosti i zaštita životne sredine predstavljaju peto poglavlje u kojem se akcenat stavlja na uređenju i integraciji turističkog prostora, razvoju turizmu komplementarnih djelatnosti (trgovina, zanatstvo, poljoprivreda), kao i zaštiti i unapređenju životne sredine.</s><s>Šesto poglavlje govori o identifikaciji prioritetnih programa i projekata razvoja, odnosno o pojedinim započetim ili planiranim projektima od vitalnog značaja za crnogorski turizam.</s><s>Na kraju, sedmo poglavlje predstavlja zaključna razmatranja sa predlozima mjera.</s>\n<s>U ovom dijelu rada, za navedenu strategiju se može konstatovati, da je urađena previše optimistički, jer nastavljajući praksu razvoja sa kraja osamdesetih godina i početka devedesetih godina XX. vijeka, ustvari produbljuje nastale probleme crnogorskog turizma, težeći parcijalnosti u njihovom riješavanju.</s><s>Optimistička orjentacija strategije je uticala na zaobilaženje analize objektivnih faktora, na koje se mora obratititi pažnja i u turizmu, što dalje vodi ka nerealnosti određenih ciljeva.</s><s>Na osnovu teorije strateškog planiranja u turizmu, zaključuje se da definisanje ciljeva na neadekvatan način, vodi ka definisanju mjera, koje će djelovati u suprotnom pravcu i koje mogu biti kontraproduktivne.</s>\n<s>Strategija razvoja turizma Crne Gore do 2010. godine, nudi na jednoj strani scenario poboljšanja situacije u crnogorskom turizmu, na osnovu nastavka prakse iz prethodnih godina, koja treba da rezultira razvojem, a na drugoj strani naglašava prednosti crnogorskog turizma, kroz prostornu komponentu, zanemarujući u velikoj mjeri trenutno stanje i postojeće probleme, u kojima se isti nalazi.</s>\n<s>O doprinosu strategije razvoja turizma Crne Gore do 2010. godine može se govoriti u smislu obuhvatnijeg planskog dokumenta, koji tretira oblast turizma, a koji je donešen poslije niza godina, odnosno o značaju strategije se može govoriti u onom dijelu u kojem ona predstavlja pokušaj šire i svestranije analize stanja i perspektiva crnogorskog trurizma.</s><s>Druga strategija, tj. Master plan – Strategija razvoja turizma do 2020. godine predstavlja dokument, koji je uradila njemačka agencija za istraživanje i razvoj, a pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma Republike Crne Gore.</s><s>Važno je naglasiti da je navedena agencija prije crnogorske uradila i strategiju razvoja hrvatskog turizma.</s><s>Ovo navodim iz razloga, jer konsultujući teoriju strateškog planiranja u turizmu, svaka turistička destinacija ima svoje specifične karakteristike i drugačije reaguje na razvoj.</s><s>Tako, Crna Gora ima svoje karakteristike i domicilne specifičnosti, na osnovu kojih će reagovati drugačije na razvoj u odnosu na Hrvatsku.</s><s>Ovaj osvrt pravim iz razloga, kao što će biti navedeno u kritici strateških dokumenata, što je Master plan u velikoj mjeri baziran na primorsku regiju Crne Gore, dok su srednja i sjeverna regija u manjoj mjeri tretirane.</s><s>Razlog takve orjentacije strategije može voditi zaključku, da su autori Crnu Goru, kao turističku destinaciju posmatrali kao nastavak hrvatskog primorja.</s><s>To dalje može voditi zaključku, da su za pretpostavke crnogorskog turizma uzeli iste uslove, koji su važili za hrvatski turizam.</s>\n<s>Ovaj strateški dokument je, za razliku od prethodno navedene strategije novijeg datuma, što treba uzeti u obzir kao važnu činjenicu iz razloga što je društveno-politička situacija Crne Gore, a od koje zavisi kretanje i turističkih tokova, izvjesnija u 2001. godini kad je urađena ova strategija, nego što je bila 1996. godine kada je bila urađena prethodno navedena strategija.</s><s>Izvorna veličina strategije je 2.000 strana, dok je za štampu pripremljeno izdanje od 180 strana, koje je bilo dostupno autoru.</s><s>Strategija je podijeljena na dva dijela.</s><s>Prvi dio predstavlja pregled i analizu dosadašnjeg razvoja turističke djelatnosti u Crnoj Gori, uz prezentaciju smjernica razvoja do 2010. i 2020. godine.</s><s>Razrada prvog dijela, započinje određivanjem zadataka, načina rada i izvora, te opštih informacija.</s><s>U četvrtom poglavlju se daje pregled razvoja turizma u Crnoj Gori u periodu od 1960. do 2000. godine, sa posebnim osvrtom na period u kojem je Crna Gora bila Republika bivše Jugoslavije (do 1990. godine), te se stoga prodavala kao destinacija zajedno sa Hrvatskom, odnosno Slovenijom, kao republikama koje su imale izlaz na Jadransko more, odnosno u sklopu zajedničke jugoslovenske turističke ponude.</s><s>Dalje, u razradi strategije, tj. u petom poglavlju vrši se prezentacija strateških ciljeva “Master primjer i uzor Majorka (s obzirom na broj stanovnika, geografske karakteristike i sl.).</s><s>Zatim se definiše polazna pozicija Crne Gore za razvoj turizma.</s><s>U tom smislu se prezentiraju: principi razvojne strategije, ciljevi (povećanje broja gostiju i prihoda), kvalitativni i kvantitativni ciljevi za 2010. i 2020. godinu, u okviru kojih se daju predlozi promjene strukture smještajnih kapaciteta, u pravcu povećanja kvaliteta i kvantiteta hotelskih kapaciteta, zatim planiranog broja noćenja za različita emitivna tržišta (domaće, istočnoevropsko, zapadnoevropsko) prema vrstama smještaja, kao i dodatna radna mjesta.</s>\n<s>Važno je naglasiti, da se “Master planom” posebno orijentišu ciljevi i mjere do 2010. godine, a na osnovu njih posebno do 2020. godine.</s><s>Odnosno, ostvarenje ciljeva do 2010. godine predstavlja potreban uslov da bi se ispunili ciljevi planirani za 2020. godinu.</s><s>U daljoj razradi analiza se usmjerava prema tržištu, te se u osmom poglavlju vrši analiza i pregled tendencija na tržištu i motiva putovanja, pregledom prognoza kretanja starosnih struktura stanovništva i Evropskih megatrendova.</s><s>U devetom poglavlju se prezentiraju turistički potencijal i ponuda Crne Gore, pregledom prirodnih i klimatskih karakteristika, upoređenjem sa Majorkom, pregledom antropogenih vrijednosti.</s>\n<s>Deseto poglavlje stategije predstavlja pregled saobraćajnih veza i komunalne infrastrukture sa kritičkim osvrtima.</s><s>U narednom poglavlju je prezentirana hotelska ponuda, s obzirom na činjenicu da je strategijom do 2020. godine predviđeno da najveći dio ponude čine hoteli sa četiri i pet zvjezdica.</s><s>Dvanaesto poglavlje predstavlja rezime iznešenih činjenica i mišljenja, jer obuhvata pregled strateških ciljeva i plan mjera za njihovu realizaciju.</s><s>U trinaestom poglavlju je predstavljen marketing plan, koji se odnosi na stvaranje imidža i marke, odnosno plasmana i turoperatera.</s>\n<s>Drugi dio strategije ima naziv: tendencije na tržištu i razvijanje ponude.</s><s>U ovom dijelu akcenat je stavljen na globalizaciju i uopšte na turističku branšu, kao i na navođenju pozitivnih primjera turističkih destinacija, tako da analiza počinje navođenjem inteziteta putovanja u Evropi, gdje se kao emitivna tržišta navode Njemačka, Velika Britanija i Francuska.</s><s>Zatim, u analizi se navode tendencije i motivi putovanja u Evropi, sa posebnim osvrtom na Njemačku i Francusku.</s><s>U okviru ove tačke analiziraju se modaliteti putovanja putem ciljeva, trajanja i organizovanja putovanja, smještaja turista, očekivanja od odmora, trošenja na putovanjima, kao i osnovnih i glavnih potreba turista.</s><s>U posljednjoj tački drugog dijela strategija ponude u turističkoj branši, navode se različite strategije ponude: standardizacija, specijalizacija, kao i primjeri različitih ponuda (Benidorm, Lykia World, Orlando i Las Vegas).</s><s>Za strategiju se ovdje može konstatovati, na osnovu teorije strateškog planiranja u turizmu, da predstavlja velikim dijelom sveobuhvatnu analizu, koja je sagledala trenutno stanje, pozitivne primjere drugih destinacija i pružila konstruktivne predloge mjera realizacije u planskom periodu.</s>\n<s>Značaj “Master plana” se nalazi u definisanju i postavljanju planskih ciljeva, posebno do 2010. godine, čije ispunjenje predstavlja pretpostavku implementacije ciljeva, koju su projektovani za realizaciju u 2020. godini.</s><s>Upravo, u ovom dijelu bi se nalazila generalna zamjerka Master plana, koja se sastoji u tome, da mjere realizacije planskih ciljeva nijesu adekvatno definisane, jer ne uvažavaju trenutno stanje aktivnih nosioca turističke politike, koji treba da ih realizuju.</s><s>Razlog za to se može tražiti u postojanju disproporcije između Ministarstva turizma, kao zakonodavnog subjekta i ostalih nosilaca turističke politike (TOCG, HTP-i, NVO-i), kao izvršnih subjekata.</s><s>Do istog zaključka se dolazi na osnovu pregleda rezultata istraživanja o stanju i projekcijama turističkog proizvoda Crne Gore.</s>\n<s>10.</s><s>PREDLOZI RAZVOJA TURISTIČKOG PROIZVODA CRNE GORE 10.1.</s><s>KOMENTAR REZULTATA ANKETE O RAZVOJU TURIZMA Osnovna misao i tema rada, čiju bazu predstavljaju iznešena teorijska stanovišta i na osnovu njih predstavljeno stanje turističke djelatnosti Crne Gore (ponuda, tražnja, tržište, kadrovi), zahtijevalo je istraživanje, koje će obuhvatiti mišljenja aktivnih nosioca turističke politike (Ministarstvo turizma, turistička organizacija - TOCG, menadžeri hotelsko-turističkih preduzeća, profesori iz oblasti turizma).</s><s>Kao najadekvatniji način sublimacije mišljenja nosioca turističke politike izabrana je anketa.</s>\n<s>U cilju što veće reprezentativnosti uzorka planirano je da se istraživanje sprovede na uzorku od 20 ispitanika.</s><s>Međutim, svi planirani učesnici ankete nijesu odgovorili, tako da je anketa urađena na uzorku od 15 anketiranih osoba.</s><s>Anketa, koja se nalazi u prilogu rada, sastoji se od osamnaest pitanja i urađena je uglavnom u vidu intervjua, odnosno aktivnog prisustva autora ankete.</s><s>Uzorak od 15 anketiranih osoba raspodijeljen je na aktivne nosioce turističke politike na sledeći način: pet anketiranih je iz Ministarstva turizma (pomoćnik ministra i savjetnici), četiri iz TOCG (menadžerska struktura), tri anketirana su menadžeri hotelsko-turističkih preduzeća i tri učesnika u anketi su profesori Univerziteta Crne Gore iz oblasti turizma.</s><s>Takođe, s obzirom na sastav uzorka, formulaciju pitanja, način izvođenja ankete i autonomiju prilikom odgovaranja, akcenat prilikom komentara rezultata ankete će biti stavljen na kvalitetu odgovora, a ne na njihovom kvantitetu, odnosno procentualom iznosu.</s><s>Formulacija ankete, kao i njeni rezultati izraženi kvalitativno i kvantitativno, predstavljeni su u prilogu rada.</s><s>Iz tog razloga, ovdje će komentar biti ograničen samo na pojedina pitanja, odnosno odgovore, koja treba da predstavljaju doprinos radu, jer otkrivaju probleme, nelogičnosti, nesporazume i diskusije u vezi sa turističkim proizvodom i uopšte crnogorskim turizmom.</s><s>Pitanje broj 3. Pojedini odgovori korespodiraju odgovoru na prvo pitanje: divlja ljepotica, zatim more, sunce, planine, rijeke – divlja ljepota, lijepe plaže, jedinstvo suprotnosti.</s><s>Uvažavajući činjenicu, da se Crna Gora promoviše sloganom \"Montenegro – wild beauty\", što u prevodu znači \"Crna Gora – divlja ljepota\", a što je zadatak TOCG, vjerovatno su turistički poslenici upotrijebili taj sinonim kao odgovor na navedeno pitanje.</s><s>Pitanje broj 4. Ispitanicima se nudi mogućnost zaokruživanja odgovarajućeg broja na ljestvici od 1 do 5, pri čemu broj 1 predstavlja veoma lošu ocjenu, a broj 5 odličnu ocjenu.</s><s>Najčešća ocjena, koju su ispitanici dali je 3, koja je zaokružena jedanaest puta, dok su ocjenu 4 ispitanici zaokružili četiri puta.</s><s>S obzirom na sve objektivne i neturističke faktore, koje crnogorski turizam nije mogao izbjeći u posljednjoj deceniji XX. vijeka, odnosno na sve probleme sa kojima je započeo XXI. vijek, dobijeni odgovori su veoma diskutabilni.</s><s>Pitanje broj 5. Za ovo pitanje važe ista pravila kao i za pitanje broj četiri.</s><s>Veoma zanimljiv odgovor, a ujedno i ideju autoru ankete, dao je ispitanik koji nije zaokružio nijednu od ocjena, već je svojeručno ispod navedenog pitanja podijelio vremenski period od 1987. godine do 2000. godine na pet perioda, ocjenjujujući svaki period ponaosob.</s><s>Tako, periode do 1987. godine i od 1987. godine do 1990. godine ocijenio je sa 4, dok je periode od 1990. godine do 1995. godine i od 1995. godine do 1997. godine ocijenio sa 2. Posljednji period po svojoj podjeli, tj. period od 1997. godine do 2000. godine, ispitanik je ocijenio sa 3. Pitanje broj 7. U odgovoru ispitanici najčešće navode prirodne karakteristike (more, planine, jezera, kanjone, nacionalne parkove, povoljne klimatske karakteristike) i antropogene vrijednosti (kulturno-istorijsko nasljeđe), što potvrđuje značaj prostorne i vremenske komponente, odnosno pretpostavke modela turističkog proizvoda Crne Gore.</s><s>Pitanje broj 10.</s><s>Odgovor čak šest ispitanika je kvalitet ponude, dok su četiri ispitanika mišljenja da treba razvijati određene oblike turizma (avanturistički, vjerski, ekološki i kulturno-obrazovni).</s><s>Odgovore u kojima se favorizuju određeni oblici turizma smatram nerazumijevanjem pitanja, s obzirom da se pitanje odnosilo na izbor jedne od tri karakteristike, koju su ispitanici naveli u odgovoru na deveto pitanje.</s>\n<s>Pitanje broj 11.</s><s>Ovo pitanje je postavljeno u cilju rezimiranja svih do tada postavljenih pitanja.</s><s>Osam ispitanika je na navedeno pitanje odgovorilo negativno, dok je sedam ispitanika odgovorilo pozitivno.</s><s>Komentar odgovora ispitanika ukazuje na njihovu haotičnost, jer se iz dobijenih odgovora ne može izvući jasan zaključak, iako odnos dobijenih odgovora tangira prema negativnom odgovoru, odnosno prema lošem pozicioniranju turističkog proizvoda Crne Gore u praksi.</s>\n<s>Pitanje broj 12.</s><s>Vezano sa prethodnim pitanjem, ovo pitanje daje mogućnost ispitanicima koji su negativno odgovorili na jedanaesto pitanje, obrazloženje odgovora, navođenjem tri razloga.</s><s>Odgovori ispitanika predstavljaju, po mojoj procjeni, srž problema kojim je okupiran crnogorski turizam.</s>\n<s>Pitanje broj 13.</s><s>Četiri ispitanika nijesu uopšte odgovorila, dok su takođe četiri ispitanika praktično ponovila odgovor na deveto pitanje, tako da se može konstatovati da su ispitanici poistovjetili ovo pitanje (sadržaje) sa devetim pitanjem.</s><s>Mišljenja sam, da su karakteristike osobine određenog predmeta, tako da predstavljaju uži pojam od sadržaja, koji predstavljaju određene cjeline.</s>\n<s>Pitanje broj 15.</s><s>S obzirom da su u radu tretirane dvije strategije razvoja turizma Crne Gore, blok pitanje počev od četrnaestog, a zaključno sa sedamnaestim pitanjem, tangira upravo upoznatost turističkih poslenika sa \"Master planom\" i drugim dokumentima, koji tretiraju turistički proizvod Crne Gore.</s><s>Među njima se ističu odgovori na petnaesto pitanje, u kojem se deset ispitanika pozitivno izjasnilo, dok se pet ispitanika negativno izjasnilo, od čega su se dva strelicom izjasnila da je turistički proizvod u navedenom dokumentu postavljen na odgovarajući način, ali nije tretiran optimalno.</s><s>Odgovori na petnaesto pitanje predstavljaju veoma značajne pokazatelje kritičkih stavova prema \"Master planu\".</s><s>Najopštiji zaključak o rezultatima sprovedenog istraživanja predstavlja činjenica da su otkrili goruće probleme crnogorskog turizma.</s><s>Učesnici u anketi su dali zanimljiva mišljenja o razvoju turističkog proizvoda u XX. vijeku, kao i o pravcima njegovog razvoja u XXI. vijeku.</s><s>Istraživanje je otkrilo dozu kritike prema “Master planu” razvoja turizma do 2020. godine.</s><s>Takođe, doprinos istraživanju predstavljaju različita mišljenja o perspektivnim oblicima turizma, odnosno o prednostima i nedostacima turističkog proizvoda Crne Gore.</s><s>10.2.</s><s>KRITIKA POSTOJEĆIH STRATEŠKIH DOKUMENATA Dvije strategije razvoja turizma Crne Gore, kao što je ranije navedeno, iz svog ugla i u vremenskom periodu u kojem su nastale, tretiraju oblast turističke djelatnosti u Crnoj Gori.</s><s>S obzirom da kritički osvrt zavisi od ugla posmatranja, prezentirana strateška dokumenata će biti razmatrana sa aspekta savremene teorije strateškog planiranja u turizmu, rezultata ankete o stanju i projekcijama turističkog proizvoda Crne Gore, te autorovih opštih primjedbi, na osnovu njihovog proučavanja.</s>\n<s>1) Strategija razvoja turizma Crne Gore do 2010. godine: a) ne uzima u obzir, odnosno ne obrađuje pitanje razvijenosti aktivnih nosioca turističke politike, od kojih direktno zavisi nivo razvijenosti turističkog sistema; b) ne predviđa odgovarajuću segmentaciju tržišta, jer ostaje na stanovištu, kroz stavljanje akcenta na prirodnu komponentu, što većeg popunjavanja turističkih kapaciteta, bez obzira na cjenovne razrede gostiju;</s>\n<s>planiranja c) zanemaruje pitanje ponovne posjete turista, odnosno ne bavi se analizom tema za zadržavanje turista.</s><s>Ova zamjerka dobija na značaju, jer nastavkom davanja podrške praksi povećanja kvantiteta gostiju, turistički proizvod Crne Gore sve više se udaljava od kvalitativnog nivoa posjete.</s>\n<s>Ne stavljanjem u fokus postojeće stanje turističkih organizacija i turističkih politika, koje predstavljaju dio karakteristika turističke destinacije, strategija ne vrši njihovu adekvatnu analizu, koja po teoriji strateškog planiranja u turizmu predstavlja osnovu za definisanje strateških ciljeva i mjera za njihovu realizaciju.</s>\n<s>O predlogu neodgovarajuće segmentacije svjedoče oblici turizma, koje predlaže strategija razvoja turizma do 2010. godine.</s><s>Time, strategija preuzima i nastavlja razmišljanje sa kraja devedesetih godina XX. vijeka, o popuni kapaciteta bez obzira na porijeklo i finansijske mogućnosti gostiju.</s><s>Ovdje navodim kao reper drugu polovinu osamdesetih godine XX. vijeka iz razloga, jer je upravo u zlatnim godinama crnogorskog turizma dolazilo do kvantitativnog povećanja broja gostiju i noćenja, a do pada u kvalitativnom smislu.</s><s>Upravo tada je trebalo postaviti pitanje segmentacije tržišta, odnosno šta uraditi, da se podigne kvalitet gostiju.</s><s>2) Master plan razvoja turizma Crne Gore do 2020. godine: a) monopol kupca, usljed stavljanja u fokus samo određenih turista; b) ne uvažava dovoljno karakteristike Crne Gore kao destinacije; c) nerealne mjere realizacije.</s>\n<s>O poziciji monopola kupca svjedoče predlozi segmentacije tržišta, u kojima se za Crnu Goru, kao turističku destinaciju, kao najvažniji segment gostiju vezuju zapadnoevropski turisti, posebno njemački turisti.</s><s>Sa teorijskog stanovišta monopol kupca, odnosno vezivanje za samo jednog kupca predstavlja veoma rizičnu investiciju, koja iako može imati ekonomske efekte, može rezultirati gubljenjem tržišta, s obzirom da se gubljenjem kupca gubi cijelo tržište.</s><s>Takođe, s obzirom na zahtjevnost zapadnoevropskih turista, koja se izražava mogućnošću izbora više alternativa, kao i njihove osjetljivosti, koja rezultira provođenjem odmora u isključivo bezbjednoj destinaciji, veliki broj spoljnih faktora, koji određuju stanje crnogorskog turizma, trebao bi da bude pozitivan.</s><s>To se prije svega odnosi na zahtjeve bezbjednosti, jer se ipak Crna Gora nalazi u području jugoistočne Evrope, prevedeno na spoljno-politički rečnik u korpusu zemalja za koje se predviđa, da bi tek oko, ili poslije 2010. godine postali kandidati za pridružene članove Evropske Unije.</s>\n<s>Iako su navedeni, manji akcenat je stavljen na istočnoevropske turiste, kao i na turiste iz Republika bivše Jugoslavije, koji bi trebali da budu ravnopravno tretirani, jer ciljna grupa crnogorskog turizma treba da budu turisti iz višeg cjenovnog razreda, bez obzira da li su iz zapadne, istočne ili sjeverne Evrope.</s><s>Strategija navodi kvalitativne projekcije broja turista sa ovih područja, ali ne daje odgovarajuća objašnjenja i predloge sadržaja, putem kojih bi destinacija Crne Gore bila interesantna za posjetu.</s><s>Uvažavajući činjenice, da je izradi “Master plana” razvoja turizma Crne Gore do 2020. godine prethodila izrada Master plana razvoja turizma Hrvatske, te da crnogorski “Master plan” posebno tretira određenu regiju (primorje), može se konstatovati, da “Master plan” nije u potpunosti uzeo u obzir karakteristike Crne Gore kao destinacije, već se o njemu može diskutovati, kao o nastavku ili dopuni hrvatskog Master plana razvoja turizma.</s><s>Nerealnost “Master plana” se ogleda u tome, što nema valjano uporište u praksi, jer realizaciju planiranih ciljevi otežava trenutno stanje turizma i uopšte privrede Crne Gore.</s><s>U tom smislu, može se konstatovati nerealnost ciljeva “Master plana”, odnosno precijenjenost ciljeva u odnosu na mogućnosti njihove realizacije.</s>\n<s>B) Kritika postojećih strateških dokumenata sa aspekta rezultata ankete o stanju i projekcijama turističkog proizvoda Crne Gore 1) Strategija razvoja turizma Crne Gore do 2010. godine: a) tretira turizam uvažavajući društveno političku situaciju u kojoj se nalazila Crna Gora u vrijeme kada je strategija nastala;</s>\n<s>S obzirom da se 1996. godine Crna Gora nalazila takoreći na novom početku, zbog stresnog perioda od 1990. do 1995. godine (ratovi u okruženju, izolacija usljed sankcija međunarodne zajednice), strategija je koristila drugačije inpute, tj. za bazu je imala drugačije predpostavke.</s><s>Za model važi pravilo, da se u zavisnosti od inputa koji se uzimaju u obzir dobijaju outputi.</s><s>Tako, ako se promijeni samo jedan input tada output mora biti drugačiji.</s><s>Jednaka situacija važi za strategiju razvoja turizma do 2010. godine.</s><s>Osnovna zamjerka, gledano iz današnje perspektive, leži upravo u činjenici da nije predvidjela nastavak neturističkih (objektivnih) uticaja, kao što su bili NATO udari 1999. godine, što znači da se u samom startu mora konstatovati, da je postavljena na nerealnim pretpostavkama.</s><s>Takođe, vrijeme u kojem je napisana strategija karakteriše period porasta društvenog proizvoda, skidanje spoljnog zida sankcija države, čija je Republika bila Crna Gora, kao i očekivanja stabilnijeg društveno-političkog stanja u narednim godinama, što ukazuje na optimistička očekivanja autora ankete.</s><s>Nesegmentiranjem tržišta, neotkrivanjem tržišnih niša, gubljenjem na kvalitetu turističke posjete povećanjem kvantiteta, strategija ne nudi novi kvalitet, već predlaže ispunjenost kapaciteta, bez obzira na platežnu sposobnost i porijeklo gostiju.</s><s>2) Master plan razvoja turizma Crne Gore do 2020. godine: a) nedostatak sigurne podrške od strane aktivnih nosioca turističke politike; b) disproporcija ciljeva.</s>\n<s>Iz razgovora sa turističkim poslenicima, kao i na osnovu sprovedenog istraživanja, zaključuje se da “Master plan” nema jako uporište u praksi, odnosno u turističkoj privredi, koja treba da ga implementira.</s><s>Razlog tome leži u činjenici, da je “Master plan” postavio ciljeve, za kojima postoji želja za realizacijom, ali trenutno stanje otežava planiranu realizaciju.</s><s>To znači, da je “Master plan”, osim Ministarstva turizma, koje predstavlja zakonodavnog subjekta turističke politike, neznatno uvažilo trenutno stanje i nivo razmišljanja ostalih aktivnih nosilaca turističke politike.</s>\n<s>Neusaglašenost između postavljenih ciljeva, te načina i dinamike njihove realizacije potvrđuju i rezultati istraživanja o stanju i projekcijama turističkog proizvoda Crne Gore.</s><s>Na pitanje da li je u “Master planu” turistički proizvod postavljen i tretiran na odgovarajući način, deset ispitanika se izjasnilo pozitivno, dok se pet ispitanika negativno izjasnilo, od čega su se dva strelicom izjasnila da je turistički proizvod u navedenom dokumentu postavljen na odgovarajući način, ali nije tretiran optimalno.</s>\n<s>Nezadovoljstvo “Master planom” predstavljaju i odgovori na pitanje, u kojem se od učesnika u anketi zahtijeva, da navedu kako bi se morao razvijati turistički proizvod Crne Gore u narednom periodu, tj. u budućnosti.</s><s>Samo šest ispitanika je navelo razvoj turističkog proizvoda shodno C) Kritički zaključci – opšte primjedbe</s>\n<s>infrastrukture i njenog razvoja; c) nastavak razmišljanja, koje se u prethodnim decenijama pokazalo kontraproduktivnim.</s><s>U sklopu neodgovarajuće segmentacije tržišta, strategija razvoja turizma do 2010. godine nije uzela u obzir razvoj pojedinih, sa stanovišta crnogorskog turizma interesantnih tržišta.</s><s>Zatim, strategija ne daje predloge pojedinih zemalja, turističkih destinacija u razvoju, čiji bi primjer mogla slijediti Crna Gora, pa čak i razvijenih turističkih destinacija, koje mogu predstavljati reper u razradi tematike, tj. davanju predloga i mjera.</s><s>Time, kao i neodgovarajućom segmentacijom tržišta, strategija ne daje predloge razvoja turističke infrastrukture, u smislu izgradnje novih ili osavremenjavanja postojećih turističkih kapaciteta.</s><s>Opšti zaključak doprinosa strategije razvoja turizma Crne Gore do 2010. godine, bi bio, da strategija teži parcijalnosti, odnosno da ne nastoji podići nivo cijelog sistema, već samo riješiti nužna pitanja.</s><s>Naravno, za strategiju se ne može konstatovati, da nije pozitivno orjentisana prema rješavanju problema, ali se mora zaključiti, da samo djelimično daje inovativne i progresivne predloge razvoja, jer u cjelini nastavlja sa praksom promovisanja kvantiteta, a ne kvaliteta.</s>\n<s>b) parcijalna razvojna komponenta; c) disproporcija ciljeva i mjera realizacije; d) nedovoljna analiza smještaja, tj. soba u privatnom vlasništvu.</s><s>Kao što je navedeno, strategija poseban naglasak daje na crnogorsko primorje, odnosno primorsku regiju, dok na druge dvije regije, srednju i posebno sjevernu, odnosno planinsku regiju stavlja manji akcenat.</s><s>Navedena disproporcija, uočljiva je i iz razgovora sprovedenog sa turističkim poslenicima, čime “Master plan” ne doprinosi cjelokupnom razvoju, jer koliko god bila razvijena jedna regija, ako su druge dvije nerazvijene, tada se ne može govoriti o doprinosu ukupnom razvoju i progresu.</s>\n<s>“Master planu” se posebno može prigovoriti, sa aspekta nedovoljne analize problema smještaja u kapacitetima, koji su u privatnom vlasništvu, koji predstavlja gorući i možda najveći problem razvoja turističkog proizvoda Crne Gore.</s><s>Davanjem predloga u smislu, da sve što se ne može prilagoditi standardima nivoa četiri ili pet zvjezdica, treba srušiti, “Master plan” zaobilazi problem praktične realizacije, odnosno postojanja sistemskih pretpostavki za praktično riješavanje problema.</s>\n<s>Opšti zaključak značaja “Master plana” za razvoj turističkog proizvoda Crne Gore, sastoji se u neusaglašavanju postavljenih strateških ciljeva na jednoj, te načina i dinamike njihove realizacije, na drugoj strani.</s><s>U tom smislu, moglo bi se govoriti o precjenjivanju trenutnih mogućnosti aktivnih nosilaca turističke politike, te ukupno gledano mogućnosti Crne Gore.</s><s>11.</s><s>ZAKLJUČNA RAZMATRANJA</s>\n<s>Osnovna namjena magistarskog rada sastojala se u definisanju turističkog proizvoda Crne Gore, na osnovu formulisanja modela, koji bi obuhvatio sve aspekte koji utiču na definisanje turističkog proizvoda.</s><s>Suštinski dio rada je dakle orjentisan prema formiranju modela, koji je urađen na pretpostavkama, koje predstavljaju neophodne uslove njegovog funksionisanja, istovremeno predstavljajući pitanja od vitalnog značaja za razvoj turističkog proizvoda Crne Pretpostavke na kojima je formiran model predstavljaju početnu i krajnju tačku rada.</s><s>Dakle, tačku od koje se polazi, koja predstavlja neophodan uslov, odnosno osnovu na kojoj rad počiva, te stanovište iz kojeg proizilaze zaključci.</s><s>Na bazi osnovnih polazišta modela, koji predstavljaju vodeću ideju rada, proizilazi i njegova ciljna orjentacija, koja se sastoji u: 1) sistemsko - strateškom pristupu, koji predstavlja odnos prema turizmu kao sistemu, odnosno turističkom proizvodu, kao suštinskom elementu tog sistema.</s><s>Sistemskim pristupom se nastojala prikazati orjentacija prema kvalitativnom podizanju nivoa cijelog sistema, a ne samo njegovih parcijalnih djelova.</s><s>Takođe, navedeno je moguće iz razloga što sistemski, kao i strateški pristup nudi sveobuhvatnost analize; 2) relacijskom marketingu, tj. modelu 30 Rs, koji predstavlja odlučnost rada da potvrdi otvorenost i dinamičnost turističkog sistema, koja se izražava neprestanim interakcijama između turističke ponude i tražnje.</s><s>Marketing uopšteno predstavlja važnu pretpostavku, bez koje se ne bi moglo zamisliti funkcionisanje turističkog sistema, jer čini sponu između turističke tražnje na jednoj i turističke ponude na drugoj strani; 3) prostornoj i vremenskoj komponenti, koje predstavljaju osnovne elemente atraktivnosti turističkog proizvoda, odnosno koje čine neophodne i potrebne uslove prilikom definisanja turističkog proizvoda.</s><s>Ove komponente posebno dolaze do izražaja usljed nepostojanja ili slabe razvijenosti turističkog sistema.</s><s>Ovaj aspekt ukazuje na međusobnu povezanost i zavisnost pretpostavki modela.</s>\n<s>B) Opšti zaključci b) praktična primjena strateškog modela na primjeru turističkog proizvoda Crne Gore; c) prikaz i kritički osvrt dvije strategije razvoja turizma Crne Gore; d) sprovođenje istraživanja i prezentacija rezultata.</s><s>Teorijskoj formulaciji modela, slijedila je praktična primjena na primjeru definisanja turističkog proizvoda Crne Gore.</s><s>Nakon autorovog prikaza turističkog proizvoda Crne Gore, u cilju prezentacije ključnih problema razvoja, izvršen je pregled i kritički osvrt dvije strategije, koje tretiraju crnogorski turizam.</s><s>Izbor strategija je izvršen s obzirom na vremenski period u kojem su urađene i uvažavajući njihove teorijske i praktične osnove.</s><s>Da bi se stanovišta o turističkom proizvodu sagledala iz što više uglova, sprovedeno je istraživanje u vidu ankete, kojom su obuhvaćeni aktivni nosioci turističke politike Crne Gore.</s><s>Rezultati istraživanja predstavljaju veliki doprinos radu, jer sadrže mišljenja akademskih, zakonodavnih i izvršnih nosioca turističke politike Crne Gore.</s>\n<s>turističkog sistema; b) kritika postojećih strateških dokumenata, kao osnova za davanje predloga mjera; c) uočavanje nelogičnosti i neravnomjernosti u razvoju crnogorskog turizma.</s><s>Sagledavanjem trenutnog stanja crnogorskog turizma, uočava se nizak nivo razvijenosti turističkog sistema, usljed slabe organizacije i razvijenosti turističke ponude, koja za sobom povlači neadekvatan pristup i odgovor turističke tražnje.</s><s>Taj zaključak proističe iz naglašenog značaja prostorne i vremenske komponente.</s><s>Na jednoj strani, Crna Gora posjeduje prirodne ljepote (pješčane plaže, planine, rijeke, jezera, kanjone, Nacionalne parkove), prosječnu insolaciju od preko 2000 sati godišnje, raznolikost klimatskih karakteristika, a na drugoj strani je karakterišu zastarjeli i nestandardizovani smještajni kapaciteti, nerazvijenost pojedinih oblika turističkog proizvoda, saobraćajna infrastruktura i povezanost na niskom nivou razvijenosti, strukturni problemi komunalne infrastrukture, nizak nivo razvijenosti turističkog razmišljanja domicilnog stanovništva.</s>\n<s>Crna Gora se geografski nalazi na području, koje je prethodnih godina karakterisalo ratno stanje.</s><s>Zatim, Crna Gora se kao Republika nalazila u zajednici sa drugom Republikom, koja je imala veoma loš međunarodni imidž, što je uslovilo vazdušne udare od strane NATO-a 1999. godine, kojih manjim dijelom nije bila ni sama pošteđena.</s><s>Na drugoj strani, takođe geografski gledano, Crna Gora se nalazi u korpusu zemalja, koje predstavljaju najbliže toplo more za područje zapadne i istočne Evrope.</s><s>Dovođenjem navedenih činjenica u istu ravan i uvažavajući narastajuće zahtjeve po pitanju bezbjednosti u turizmu, zaključuje se da je razvoj turističkog proizvoda Crne Gore u velikom dijelu uslovljen političkim kretanjima, koja velikim dijelom utiču na kreiranje imidža Crne Gore u međunarodnim okvirima.</s><s>Na osnovu prikazanih pokazatelja turističkog prometa navodim podatak, koji na najočigledniji način prikazuje stanje u crnogorskom turizmu.</s><s>Posjeta njemačkih turista se u 2002. godini povećala za 875 %, u odnosu na 2001. godinu (pogledajte tačku 8.3.2., na str. 56).</s><s>Takvi podaci nipošto ne smiju biti sastavni dio turističkog razmišljanja.</s><s>U zemljama, koje karakteriše razvijenost turističkog sistema, navedeni podatak bi predstavljao alarm, koji bi ukazivao na propuste u strateškom planiranju, a koji bi uticao na preispitivanje načina rada svih aktivnih nosioca turističke politike, te traženje uzroka koji su ga uslovili.</s>\n<s>b) izgradnja turističkog sistema; c) podrška države (pravna država, sigurnost investicija), privatizacija turističke privrede, pronalaženje investitora, jačanje imidža destinacije, otvorenost prema inostranstvu; d) određivanje prioritenih oblika turističkog proizvoda u cilju razvoja turizma na cjelokupnom području Crne Gore;</s>\n<s>LITERATURA I IZVORI e) visok stepen odgovornost i motivisanosti aktivnih nosioca turističke politike.</s><s>Crna Gora svoju šansu mora vidjeti u izgradnji turističkog sistema, putem koga će se okrenuti rješavanju što većeg broja problema istovremeno, a u cilju kvalitativnog podizanja nivoa cijelog turističkog sistema.</s><s>S obzirom da se turizam bazira na ljudima i njihovim međusobnim interakcijama, turistički proizvod Crne Gore mora temeljiti prvenstveno na razvoju turističkog razmišljanja ukupnog domicilnog stanovništva, čime će se dalje profilisati adekvatni kadrovi, koji će nastaviti jednom započeti razvoj turističkog sistema.</s><s>Podizanjem nivoa turističkog razmišljanja, mnogo će lakše i progresivnije doći do realizacije reformi (privatizacija smještajnih kapaciteta, saobraćajna i komunalna infrastruktura, primjena i poštovanje turističkih i ostalih Turistički proizvod Crne Gore se mora izgraditi na čvrstim osnovama, iza kojih mora stajati prvenstveno država, u smislu privlačenja i sigurnosti stranih investicija, funkcionisanja pravne države, regulisanja stanja komunalne i saobraćajne infrastrukture.</s><s>Ti preduslovi moraju biti zadovoljeni ukoliko se želi krenuti sa razvojem turističkog proizvoda.</s><s>Crna Gora mora preduzeti konkretne i hitne mjere po pitanju unapređenja svog imidža, jer njen turistički proizvod mora biti prepoznat u Evropskim okvirima, da bi se mogle preduzeti direktne akcije prema određenim tržišnim segmentima.</s><s>Ona mora graditi imidž turističkog proizvoda u smislu izgrađenosti turističkog sistema, odnosno postojanja svih pretpostavki za turističku posjetu.</s><s>U tom smislu konkretni koraci bi trebali ići u pravcu dovođenja poznatih ličnosti iz svijeta muzike, sporta, politike.</s><s>Pozitivan primjer može predstavljati primjer Slovenije, koja je bila domaćin jednodnevnog susreta predsjednika SAD-a i Rusije, na osnovu čega se ista smatra jednom od najbezbednijih destinacija, uvažavajući naravno i druge parametre.</s><s>Razvoj turističkog proizvoda Crna Gora mora bazirati na osmišljavanju što većeg broja oblika turističkog proizvoda za koje postoje potencijali, koji su prepoznati od strane turističke tražnje, a koji bi uticali na produženje “trajanja turističke sezone” na što veći broj mjeseci u godini, čime bi turizam imao uticaja na druge privredne grane putem povećanja zaposlenosti, i sl.</s><s>Turistički proizvod Crne Gore, treba dakle razvijati na cijeloj njenoj teritoriji, stvaranjem koncepta putem koga bi cijela Republika proizvodila turistički proizvod, a ne samo njeni pojedini djelovi u samo određenim mjesecima u godini kao, što je trenutno slučaj.</s>\n<s>Prilog 1: Anketa o stanju i projekcijama turističkog proizvoda Crne Gore 1. Kada se govori o turizmu u Crnoj Gori, što Vam je prva asocijacija?</s><s>2. Koji su danas najvažniji segmenti turističkog proizvoda Crne Gore? \u0001 primorski</s>\n<s>4. Kako ocjenjujete turistički proizvod Crne Gore od 2000. godine do 5. Kako ocjenjujete razvoj turističkog proizvoda Crne Gore do 2000. 6. Navedite glavne karakteristike razvoja turističkog proizvoda Crne Gore u poslednjoj deceniji (najviše 5).</s>\n<s>9. Koje osnovne karakteristike bi u budućnosti morao imati turistički proizvod Crne Gore? (navesti najviše 3).</s><s>10.</s><s>Koja je karakteristika budućeg turističkog proizvoda centralna?</s><s>11.</s><s>Da li je po Vama turistički proizvod Crne Gore u praksi postavljen na odgovarajući način?</s>\n<s>13.</s><s>Koje bi po Vašem mišljenju sadržaje turistički proizvod Crne Gore trebao imati u budućnosti? (navesti najviše 5).</s><s>14.</s><s>Da li ste upoznati sa \"Master planom\" (planom razvoja turizma) Crne Gore do 2020. godine?</s>\n<s>16.</s><s>Da li ste upoznati sa drugim dokumentima, koji tretiraju turistički proizvod Crne Gore u sadašnjosti i budućnosti?</s><s>17.</s><s>Ukoliko ste upoznati, da li smatrate da je u tim dokumentima turistički proizvod postavljen i tretiran na odgovarajući način?</s><s>18.</s><s>Navedite, po Vašem mišljenju, kako bi se morao razvijati turistički proizvod Crne Gore u narednom periodu.</s>\n<s>c) Hotelsko-turističko preduzeće; d) Naučna institucija (fakultet, viša škola, i sl.); B. Vaš položaj u organizaciji/preduzeću: a) predsjednik/vlasnik;</s>\n<s>“spoj nespojivog”, divlja ljepota (ica), bogato kulturno nasljeđe i očuvana životna sredina, jedinstven spoj na maloj teritoriji, jedinstvo suprotnosti, (more, planine, sunce, rijeke), još uvjek nedovoljno iskorišćena privredna grana, razvojna šansa, komparativne prirodne kulturno-istorijske i druge pogodnosti Crne Gore Netipična destinacija, izolacija, sankcije, pad kvaliteta, ponude i usluga, masovni turizam, neodstatak investicija i ino kapitala, nedostatak specijalnih programa, nedovoljno održavanje kapaciteta, nedovoljan kvalitet pratećih grana (saobraćajna i komunalna infrastruktura), neadekvatna privatizacija Prirodne karakteristike (more, planine, jezera, kanjoni, nacionalni parkovi, povoljne klimatske karakteristike), antropogene vrijednosti (kulturno-istorijsko nasljeđe) Zastarjelost hotelskih kapaciteta, nedostatak kvalitetnih kadrova, slaba saobraćajna i komunalna infrstruktura, slaba vanpansionska ponuda, siva ekonomija u turizmu, buka Kvalitet, specifičnost, konkurentnost, fleksibilnost, profesionalizam, međunarodni standardi, adekvatna privatizacija, potenciranje komparativnih prednosti, orjentacija na visokoplatežne segmente</s>\n<s>Kvalitet ponude (6), favorizovanje određenih oblika turizma (4), specifičnost, profesionalizam, konkurentnost, iskorišćavanje komparativnih prednosti, poboljšanje uslova</s>\n<s>Ukoliko je 11.</s><s>-NE: nerazumijevanje turizma (2), nepovoljna politička situacija u okruženju (1), izostanak mjera ekonomske politike (1), kašnjenje procesa privatizacije (1), nedostatak finansijskih sredstava (1), mijenjanje (nepoštovanje) zakonskih propisa (1), neulaganje u menadžersku strukturu (1 učesnik u anketi) Eksluzivnost i bogatstvo sadržaja (jahanje, ronjenje, splavarenje, tematski parkovi, golf tereni, teniska igrališta, banjska i klimatska lješilišta, kruzing, marine, kamp naselja, visok standard plaža)</s>\n<s>Razvoj shodno “Master planu” (6), privatizacija postojećih i izgradnja novih kapaciteta, poreske olakšice (4), neposredniji odnos sa komplementarnim djelatnostima (saobraćaj, poljoprivreda) (2), odlučnost u riješavanju bazičnih problema (1), razvijanjem svijesti o nivou turističke ponude konkurentskih destinacija (1), konceptom održivog razvoja (1 učesnik u anketi)</s>"}
{"dc.title": "Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije", "dc.creator": "Sjekloća, Anita", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_3665", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=4110&dn=", "text": "<s>Študentka Anita Sjekloća izjavljam, da sem avtorica tega magistrskega dela, ki sem ga napisala pod mentorstvom prof. dr Vesna Žabkar in skladno s 1. odstavkom 21. člena Zakona o avtorskih in sorodnih pravicah dovolim objavo magistrskega/specialističnega dela na fakultetnih spletnih straneh.</s>\n<s>2.3.1.1.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za garanciju konkurentne sposobnosti........</s><s>31 2.3.1.2.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za očuvanje dugoročnog razvoja turističke 32 3.5.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije......</s><s>66 4. ANALIZA IMIDŽA I UGLEDA CRNE GORE KAO TURISTIČKE 4.1.3.</s><s>Analitička metoda upotrijebljena pri analiziranju imidža i ugleda Crne 4.2.</s><s>Rezultati istraživanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije .........</s><s>71 4.2.1.2.</s><s>Opisne promjenjive mjerenja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke 4.2.2.</s><s>Multipla regresijska analiza za oblikovanje odgovarajuće promjenjive 4.2.3.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke 4.2.3.1.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različitog poznavanja Crne Gore od strane predstavnika 4.2.3.2.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različite udaljenosti predstavnika turističke grane od Crne 4.2.3.3.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke 8. PRILOZI</s>\n<s>Slika 1: Varijable koje određuju atraktivnost turističke destinacije Slika 2: Turizam-globalni konceptualni okvir Slika 3: Destinacijski koncept turizma</s>\n<s>Slika 5: Konstrukcija željenog proizvoda Slika 6: Svijet odmora u kontrastu svijeta svakodnevnice Slika 7 : Krugovi vrsta turističke potražnje Slika 8: Sastavni elementi svijeta svakodnevnice i odmora Slika 9: Ciljne grupe u zavisnosti od grana turizma Slika 10: Kooperativne funkcije turističke destinacije Slika 11: Posebnosti marketinga turističke destinacije Slika 12: Proces formiranja i prodaje paket aranžmana Slika 13: Turistička ponuda i potražnja u kreiranju imidža POPIS TABELA</s>\n<s>Tabela 1: Standardne strategije pozicioniranja turističkih destinacija Tabela 2 : Posjetioci iz pojedinih evropskih zemalja i njihov odnos na ukupan broj stranih gostiju</s>\n<s>Tabela 3: Bilans obale Crnogorskog primorja Tabela 4: Osnovne opisne promjenjive o prepoznatljivosti Crne Gore u procentima Tabela 5 :Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkolon (SO) za pojedine crnogorske regije</s>\n<s>Tabela 8 : Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) značaja komponente odnosno faktora komponente prepoznatljivosti imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Tabela 9: Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za navedene osjećaje, koji mjere osjećajnu komponentu imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 10 : Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za komponente ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Tabela 12: Najčešći odgovori anketiranih na pitanje o turističkoj promociji, kao komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 13: Aritmetička sredina (AS) i standardni otklon (SO) ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Tabela 15: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog imidža pojedinih karakteristika komponente prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 16: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog ugleda od pojedinih karakteristika komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 17: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 18: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 19: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa exYU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Tabela 20: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa exYU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije 1.UVOD</s>\n<s>1.1.</s><s>Predstavljanje predmeta proučavanja Odgovarajuće definisanje pojma imidža pojedinog objekta (preduzeća, destinacije, proizvoda), u današnjem okruženju postaje sve više aktuelna tema.</s><s>Ideja o imidžu polazi od marketinške prakse i privlači njegove istraživače još od sredine dvadesetog vijeka.</s><s>Najprije se, ovaj pojam u pedesetim godinama upotrebljavao kao oglašavajući koncept, gdje je njegov utemeljivač David Ogilvy smatrao, da ako damo proizvodu osobenost, pridobijamo tržišni uspjeh.</s><s>Njegova misao vodilja je, da ljudi ne kupuju proizvode, već robne marke i da sa imidžom gradimo željenu areolu oko objekta robnu marku (Jančić, 1998, str.1030).</s><s>Kasnije se pojam počeo širiti i na druga područja upravljačkih nauka i upotrebljavati pri koorporativnom komuniciranju preduzeća i na nivou države.</s><s>Sa njim su se istinski bavili istraživači, komunikolozi, kao i menadžeri.</s><s>Imidž je tako dobio veći, kompleksniji i simbolički značaj.</s><s>Poslednje proučavanje imidža destinaacije postalo je važno područje destinacijskog menadžmenta.</s>\n<s>U okviru stručne literature autori navode više definicija imidža.</s><s>Ako preuzmemo definiciju Kotlera (1996, str. 599), po kome je imidž niz uvjerenja, ideja i utisaka, koje ima čovjek o nekom predmetu, dobit ćemo grubu predstavu o samom pojmu.</s><s>Van Riel (1995, str. 56) smatra, da interes za imidž proizilazi prvenstveno iz pretpostvke, da je pozitivan imidž prvi uslov za uspostavljanje prodajnog odnosa sa različitim ciljnim skupinama.</s><s>Crompton (1979, str.18) definiše imidž turističke destinacije kao skup uvjerenja, ideja i utisaka, koje ima pojedinac o određenoj destinaciji, dok Gartner (1986, str.635) smatra, da se radi o prepoznavanju pojedinca o mogućnostima, koje određena destinacija nudi.</s><s>Imidž i ugled su međusobno tijesno povezani pojmovi, ali se ne smiju zamjenjivati.</s><s>Ugled je definisan kao pojedinačna ocjena, odnosno vredovanje imidža određenog objekta (Dowling, 1994, str. 8).</s><s>Dowling smatra da je ugled ciljno usmjeren (vredovanje sa određenom namjenom), a da je imidž širi pojam, koji sadrži razlišite vrste ugleda, koji je prisutan kod različitih ciljnih skupina.</s><s>Jedan od autora koji ima najviše uticaja na tom području je C.J.Fombrun (1996, str.37) i on definiše ugled preduzeća kao ukupnu ocjenu, kaja dolazi od udionika preduzeća.</s><s>Po njegovom stavu ugled preuzeća predstavlja zbir emocionalnih ili osjećajnih reakcija – dobrih ili loših, moćnih ili slabih – potrošača, investitora, zaposlenih i šire javnosti na ime preduzeća.</s><s>Ključna rasprava je u tome, da ugled prirodno uključuje vredovanje, dok je imidž neutralan pojam.</s><s>Ugled (dobro ime, autoritet) pripisujemo osobama, krajevima…dok je imidž po Bromleyu (1993, str.126), prije svega povezan sa poslovnim organizacijama i proizvodima – sredstvo za širenje i povećavanje mreže komuniciranja (oglašavanje, odnosi sa javnošću).</s><s>Samo definisanje turističke destinacije, veoma je značajno jer se odnosi na problematiku ovog rada.</s><s>Definicija koja je najviše prihvatljiva u ovom slučaju je po Biegeru (2000, str.74), koji određuje turističku destinaciju kao geografski prostor (mjesto, regija, naselje), koji određeni gost ili segment gostiju izabere kao svoj cilj putovanja.</s>\n<s>Poslednjih deset godina dat je akcenat na odgovarajuće mjerenje imidža turističke destinacije (Echtner & Ritchie, 1993; Driscoll, Lawson & Niven, 1994).</s><s>Ustanovljeno je, da većina analiza obuhvata strukturisana pitanja sa unaprijed pripremljenim odgovorima ili je ponuđena mogućnost odgovaranja na nestrukturisana, otvorena pitanja.</s><s>Osjećajnu komponentu i komponentu prepoznavanja imidža turističke destinacije, stručnjaci su mjerili pomoću semantičkog diferencijala i-ili Likertove višestepene skale za ocjenjivanje.</s><s>Echtner & Ritchie (1993) predložili su kombinaciju strukturisanih ili nestrukturisanih pitanja, koja omogućavaju ukupnu ocjenu imidža turističke destinacije.</s>\n<s>Kada je u pitanju mjerenje ukupnog ugleda preduzeća, destinacije, ona mora biti prepoznatljiva, velika i poznata.</s><s>Kod mjerenja ugleda, određena destinacija se upoređuje i ocjenjuje sa drugim destinacijama iz iste grane.</s><s>Zato moraju anketirani dobro poznavati većinu konkurentskih destinacija prisutnih na turističkom tržištu.</s><s>Jedan od mogućih metoda mjerenja ugleda turističke destinacije je i Pristopov dijamant, koji grafički prikazuje određenu destinacuju, verifikovanu od strane stručnjaka iz te oblasti (Gruban, Verčič, Zavrl, 1997, str.19).</s><s>Istraživanje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije je zanimljiv, ali i težak zadatak.</s><s>Ni jedno istraživanje na ovu temu nije obavljeno do sada i zato je potrebno obuhvatiti i izvesti cjelokupno istraživanje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, prepoznatljive sa vidika stranaca.</s><s>1.2.</s><s>Namjen i cilj rada</s>\n<s>Crna Gora u plasmanu svog turističkog proizvoda treba da se pouzda na domaće i regionalno tržište i velike turoperatore.</s><s>Velike turističke agencije kontrolišu tržište, dok turoperatori nemaju finansijski stimulans da dugoročno održe odnose i spremni su da promijene svoje programe ukoliko uoče i najmanji problem.</s><s>Kvalitetan i prepoznatljiv imidž najbolja je pomoć turoperatorima za prodaju aranžmana u turističkoj destinaciji kakva je Crna Gora.</s>\n<s>Namjen magistarskog rada je da: na osnovu istraživanja efekata među predstavnicima turističke grane odredi imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije; pomoću</s>\n<s>vrednuje komponente imidža Cne Gore kao turističke destinacije, njenog kompletnog ugleda kao i atraktivnosti i specifičnosti njene turističke ponude; odredi faktore koji domanantno utiču na kreiranje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s>\n<s>Cilj magistarskog rada je da na osnovu istraživanja i analize dobijenih rezultata, studije imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije pronađe adekvatno oružje marketinške komunikacije za cjelokupno oblikovanje i predstavljanje novog imidža Crne Gore kao turističke destinacije u inostranstvu.</s><s>Analiza imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije ukazaće na osnovne pravce i metode marketinške komunikacije sa turistički emitivnim tržištima.</s><s>Segmentiranjem turističke ponude i kompariranjem sa analizom imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije pokazaće efikasnost marketinške strategije primijenjene na izbirljivim inostranim tržištima.</s><s>U magistarskom radu provjeravamo 7 hipoteza o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije:</s>\n<s>Hipoteza 1: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod predstavnika turističke grane, koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na predstavnike turističke grane koji to još nijesu.</s>\n<s>Hipoteza 2: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od posjete Crnoj Gori, različit je kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru i predstavnika turističke grane koji to još nijesu</s>\n<s>Hipoteza 3: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od lokacije predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Hipoteza 4: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od lokacije predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije s vidika predstavnika tuđih organizatora putovanja i njihovog poznavanja Crne Gore: Hipoteza 5: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 6: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 7: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije u velikoj mjeri zavisi od ocjene kvaliteta promotivnih aktivnosti turističkih radnika iz Crne Gore na međunarodnim sajmovima i turističkim berzama.</s><s>1.3.</s><s>Metoda proučavanja i struktura rada Pri izradi magistarskog rada je upotrijebljena raspoloživa domaća i inostrana stručna literatura za proučavanje teorijskih osnova i nadgradnje, adekvatne problematici turističkog imidža i ugleda.</s><s>Prilikom izrade magistarskog rada koristimo izvore koji su dostupni kod organizacija neposredno zaduženih za koordinaciju i marketinško predstavljanje Crne Gore u inostranstvu i kvantificiranje promotivnih efekata.</s><s>Inostrana i vrlo oskudna domaća stručna literatura koristi se u mjeri neophodnoj za teorijski prikaz turističkih fenomena.</s><s>Predstavljanje turističkog proizvoda Crne Gore kao turističke destinacije oslanja se na domaće izvore institucija koje su posredno odnosno neposredno uključene u statističku valorizaciju postignutih rezultata.</s><s>Perspektive Crne Gore kao turističke destinacije date su na osnovu planskih dokumenata nadležnih državnih institucija.</s><s>U nedostatku sveobuhvatnih anketa o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije sprovedeno je posebno istraživanje.</s>\n<s>Istraživanje o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije, bilo je izvedeno na dvije Međunarodne turističke berze, u Ljubljani (Sajam Alpe-Adria od 20 do 23 marta 2003) i Beogradu (IFTS od 9 do 12 aprila 2003), kao i putem elektronske pošte.</s><s>Izbor mjesta sakupljanja podataka je bio relativno odgovarajući, dok je elektronskim putem bio nezadovoljavajući.</s><s>Posjeta berze u Ljubljani a kasnije i u Beogradu, bila je uslovljena slabim odzivom ispitanika koji su putem elektronske pošte bili pozvani, i trebali da odgovore na proslijeđeni anketni upitnik (od ukupnog broja ispitanika, 77, mail-om je odgovorilo 7).</s><s>U cilju adekvatne obrade sprovedenog anketnog istraživanja korišteni su programi za obradu podataka i izradu statističkih izvještaja SPSS i Excell.</s>\n<s>Magistarski rad je podijeljen na pet poglavlja.</s><s>U prvom dijelu rada je predstavljen predmet proučavanja, namjena rada, cilj i metode proučavanja i struktura rada.</s><s>Drugi dio je posvećen Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji tj. funkcionisanju cjelokupnog turističkog sistema, organizacionom nivou kao i kooperativnim funkcijima turističke destinacije i marketinškoj prezentaciji turističkih potencijala.</s><s>Treći dio rada predstavlja teorijsku osnovu imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Četvrti dio predstavlja jezgro magistarskog rada sa posebnim akcentom na analizu imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije i obradu rezultata istraživanja sprovedenog među turističkim poslenicima koji učestvuju u inostranom plasmanu njenih turističkih proizvoda.</s><s>Na završetku magistarskog rada autorica je izvela sopstvenu viziju imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa predlogom aktivnosti i mjera na njegovom poboljšanju.</s><s>2. CRNA GORA – TURISTIČKA DESTINACIJA</s>\n<s>Prve definicije pojma i pojave destinacije koje nalazimo u teorijskim turističkim radovima, svode se na određenu prostornu cjelinu ili jedinicu pod nazivom “turisticka destinacijska zona” (“tourist destination zone “) ili “ turističko destinacijsko područje” (“tourist destination area”).</s><s>Kao osnovni kriterijumi korišćeni su: privlačna snaga i opremljenost za dolazak i boravak turista u određenom definisanom O tačnom i jednostavnom određivanju pojma turističke destinacije u literaturi vlada polemika.</s><s>Mnogi autori definisali su turističku destinaciju na osnovu svojih stavova i gledišta po posebnim kriterijumima.</s>\n<s>Protezanje izvornog značenja riječi i pojma destinacija na novo područje znanstvenog interesa u turizmu imalo je svoje začetke u radovima poznatog američkog autora Clare Gunna koji je svoja stajališta izložio u poznatom radu “Vacationscape” (1972.).</s><s>Gunn (1972) je u okviru svoje koncepcije izložio klasifikaciju “turističkih destinacijskih zona” i to prema strukturnim modelima koje je nazvao urbanim, radijalnim i proširenim zonama.</s><s>U središtu koncepcije urbane zone je grad kao odredište turističkog putovanja, pojam radijalne zone proširuje urbanu zonu uglavnom na razmacima koje su turistima dostipne vazdušnim prevozom tokom istog dana.</s><s>I konačno, pojam proširene zone predstavlja znatno šire područje kao odredište dolaska turista, područje u kojem s jedne strane dominira grad, a na drugoj strani takvog širokog prostora smješten je neki atraktivni turistički kompleks dostipan vazdušnim prevozom.</s>\n<s>Smit (Hall, 2000, str.161) navodi brojne kriterijume, koje moramo uvažavati pri određivanju i identifikaciji destinacija: Destinacija treba da uključuje skup kulturnih, fizičkih i socijalnih značaja, koji zajedno grade regionalni identitet.</s>\n<s>Destinacija bi trebala biti veća kao jedna cjelina ili privlačnost.</s><s>Destinacija bi trebalo da uključuje postojeće privlačnosti ili da ima potencijal za potporu razvoju uspješnih privlačnosti, da bi privukla turiste.</s><s>Destinacija bi trebala biti sposobna potpirati planiranje i marketing tog područja, što znači imati vodilju i podsticaj budućem razvoju.</s><s>Destinacija treba biti dostupna velikom broju posjetioca.</s><s>Dostupnost je omogućena preko drumskog, vazdušnog i vodenog transporta.</s><s>Biger (2000, str. 74) definiše turističku destinaciju kao geografski prostor (kraj, regiju, područje), kojeg određeni gost ili segment gostiju izabere za putovanje.</s><s>Ipak je potrebno naglasiti , da je gledanje određenog geografskog prostora kao turističke destinacije jedan od mnogih vidika posmatranja tog prostora.</s><s>Prostor sadrži svu neophodnu opremu i objekte za noćenje, zaštitu, zabavu i poslovne stvari.</s><s>Tako se turistička destinacija javlja kao samostalni proizvod, kao konkurentska jedinica, koja mora biti vođena kao strategijska poslovna jedinica.</s><s>Na ovoj definiciji turističke destinacije oslanjat će se sadržaj ovog rada.</s><s>Inskeep određuje turističku destinaciju kao područje, koje je relativno dovoljno da garantuje širok opseg turističkih mogućnosti i usluga, posebno onih, oblikovanih za rekreaciju i odmor, mogućnosti za pridobijanje raznih iskustava i očuvanje zdravlja Keller definiše turističku destinaciju kao cilj putovanja, koju turist želi obići radi određenih privlačnosti, koje destinacija nudi.</s><s>Te privlačnosti mogu biti prirodne ili su rezultat čovjekovog rada, postojeće pred turizmom i turistima ili suprotno urađene posebno za turiste (Keller, 1998, str.17).</s><s>Očigledno je, da je gledanje određene destinacije kao turističke destinacije samo jedan od mogućih vidika opažanja.</s><s>Turisti mogu predstavljati jedan od mnogih segmenata u ukupnoj strategiji oblikovanja i pozicioniranja pojedinačne destinacije.</s><s>Pri oblikovanju, marketing strategije destinacije imamo kao glavne ciljne skupine, pored posjetioca i turista, takođe prebivaoce i zaposlene, pojedinačna preduzeća, industriju i investitore kao i izvoznike (Kotler et al., 1999, str. 33).</s><s>Problemi u destinaciji najčešće proizilaze iz kordinacije raznih faktora.</s><s>Destinacije su vrlo promjenjive ne samo da se mijenjaju usled pritiska turizma nego i zbog »zastarelosti« ponude.</s><s>Osnovni ciljevi turističke destinacije su: osigurati kvalitet gostima i dugoročnu egzistenciju domicilnog stanovništva.</s><s>Uvjek treba imati na umu da destinacije nisu statične, one se mijenjaju i razvijaju u skladu s preferencijama Iz navedenih definicija uputno je zagovarati izraz »destinacija«.</s><s>Pod njim podrazumijevamo optimalno kombinovan i tržišno prilagođen prostor koji razvojem važnih i dominantnih sposobnosti u destinaciji svjesno stvara pretpostavke koje će joj omogućiti da u usporedbi s konkurencijom dugoročno postiže dobre turističke Svjetska turistička organizacija (WTO, 1995, str.7), je za statističke svrhe definisala turističku destinaciju kao značajno mjesto koje se posjećuje tokom putovanja i kod koga je razlikovala tri vrste takvih destinacija: udaljenu destinaciju, glavnu destinaciju i motivirajuću destinaciju.</s>\n<s>Pitanje: treba li turistička destinacija imati svoje granice, teorijsko je pitanje .</s><s>Granice turističke destinacije odredit će tržište, one se formiraju ''kroz izraz tržišne Da bi management mogao pravilno funkcionisati, destinaciji je potrebno sistemsko vođenje koje se može podijeliti na tzv. tri nivoa upravljanja: 1. politika destinacije obuhvata odluke što globalno utvrđuju budući razvoj kao cjeline;</s>\n<s>2. planiranje u destinaciji kojim se na osnovu odluka o politici destinacije određuju konkretni dugoročni, srednjeročni i kratkoročni ciljevi, mjere i proračun;</s>\n<s>3. operacionalizacija koja obuhvata dnevno rukovođenje, najčešće usmjereno prema neposrednim izvrsnim aktivnostima i kontroli.(Magaš, 1990, str.55) Dugoročno osiguranje uspješnosti i održanje vitalnosti i sposobnosti preživljavanja turističke destinacije najboljim mogućim zadovoljavanjem želja gostiju i zahtjevima društva u uslovima dinamičnog okruženja, glavni je cilj pronalaženja strategija, kao dijela strateškog menadžmenta.</s>\n<s>2.1.1.</s><s>Karakteristike Crne Gore kao turističke destinacije U Crnoj Gori su planinski predio i Sredozemno more spojeni na najužem prostoru.</s><s>Ona se može ubrojati u najatraktivnije destinacije Sredozemlja.</s><s>Šarolikost prirodnih ljepota na malom prostoru povećavaju atraktivnost za turiste i izazivaju različite impresije.</s>\n<s>Malo je zemalja u Evropi koje se mogu pohvaliti raznolikošću prirodnih i društvenih resursa kao što ima Crna Gora.</s><s>Bogatstvo prirodnih atraktivnosti na kojima se gradi primarna turistička ponuda, Crnoj Gori pruža neograničene mogućnosti u razvoju brojnih vrsta i oblika turističkih kretanja.</s><s>Sekundarna turistička ponuda, temeljena na društvenim ili antopogenim resursima, takođe predstavlja visoko vrijednu i prepoznatljivu komponentu pri animiranju turista u trenutku neodlučnosti gdje otputovati i utrošiti svoje vrijeme i novac.</s><s>Ukupno, potencijal Crne Gore nudi okvir, o kojem sanjaju tržišta: “udaljenost od svakodnevnice i egzotiku” , kao i odlične osnovne preduslove.</s><s>U prvoj liniji je ta mala zemlja (13.812 sqm) cilj kupališnog turizma.</s><s>Sa ovim oblikom odmora povezuju se četri predstave okvirnih uslova: čista, bistra voda i more;</s>\n<s>Mediteransko ljeto i 293,5 km duga jadranska obala čine glavni turistički potencijal.</s><s>Na svom dijelu obale Crna Gora posjeduje četiri izuzetna prirodna unikata, koji pažljivo obrađeni i razvijeni, mogu da budu trajna baza za djelotvoran turizam: • Boka Kotorska najduži i najslikovitiji fjord na Sredozemnom moru, na čijim obalama stijene više od 1000 m strše uspravno ka nebu.</s><s>Uporedivo sa švajcarskim sjeverno italijanskim jezerima, čovjek može da oko Boke Kotorske zamisli čitav niz malih i srednjih turističkih objekata.</s><s>Slikoviti Bokokotorski zaliv je od antickog doba bio magnet za trgovce, mornare,umjetnike i turiste.</s>\n<s>• Skadarsko jezero je najveće slatkovodno jezero (395 km) u neposrednoj blizini Sredozemnog mora.</s><s>Jezero superlativa: jedno od poslednjih staništa pelikana u najvećem rezervatu ptica u Evropi.</s><s>Ono je ne samo idealno izletište za kupališne turiste; već i zamisliva varijanta »eko turizma«: posmatranje ptica, upoznavanje biljka, pješačenja, izleti biciklom, vožnje kanuom, surfing, eko kampiranje itd.</s>\n<s>• Velika Plaža, je do sada gotovo neizgrađena pješčana plaža u Ulcinju (13 km duga, 60 m široka).</s><s>To je jedina pješčana plaža na čitavoj jadranskoj obali od italijanske do albanske granice, koja predstavlja jedinstvenu prodajnu vrijednost (USP).</s><s>Ona predstavlja najvažniji razvojni potencijal za budući, sa ekonomskog aspekta, ključni bazni proizvod. • Divlje-romantični planinski svijet zaleđa podržava i povećava vrijednost, u principu idealnih preduslova za ljetni kupališni odmor.</s><s>U uzbudljivim varijantama i brzo se smjenjujući, posjetilac nailazi na krševite visoravni, guste šume, duboke klisure, 4 nacionalna parka kao i kulturno veoma različite akcente: pravoslavne manastirske crkve (Morača, Ostrog, Pivski manastir), džamija u Pljevljima, kraljevski minijaturni grad-prestonica Cetinje.</s><s>Planinski svijet se nudi ne samo kao veoma atraktivno izletište, nego on posjeduje potencijal za regionalne i međunarodne segmente turističkih niša: planinarenje, skijanje, jahanje, “kulturna putovanja” itd.</s><s>Crna Gora – crna je samo u imenu, na javi je plava po bistrom moru i vedrom nebu, zelena je po nepreglednim pašnjacima i borovim šumama i bijela po snijegu planinskih vrhova, a crvena je po vreloj krvi junačkoj (Magazin, 2003).</s><s>Ovaj potencijal zaslužuje da bude otkriven, međutim, on je sada jedva pristupačan!</s><s>2.1.1.1.</s><s>Atraktivnost destinacije</s>\n<s>Turističke destinacije se izdvajaju od drugih turističkih prostora po svojem zaokruženom atraktivnom sadržaju koji u dužem razdoblju osigurava interes i posjećenost većeg broja turista.</s>\n<s>Atraktivnost destinacije (privlačnosti – eng. Attractions) podrazumijeva širok spektar prirodnih i društvenih pogodnosti na jednoj destinaciji.</s><s>To je onaj širi spektar izvornih faktora (klima, flora, fauna, kulturno-istorijsko nasleđe, antropogeni faktori i sl.) koji, u osnovi, predstavljaju podlogu za stvaranje imidža date destinacije (Bakić, 2000, Tako, može se reći da postoji veći broj varijabla koje utiču na atraktivnost turističke destinacije Slika 1:</s>\n<s>Slika 1: Varijable koje određuju atraktivnost turističke destinacije Koji će od pojedinih faktora dobiti na značaju na konkretnoj turističkoj destinaciji zavisi kako od: a) raspoloživosti datih faktora, tako i od b) motiva za preduzimanje turističkih putovanja.</s><s>Kompozicija atraktivnih faktora, pored ostalog, značajno utiče i na stvaranje imidža date destinacije.</s>\n<s>Ritchie i Zins (1978, str.256-267) su rezultat istraživanja predstavili sledećom podjelom i rangom atraktivnosti u privlačenju turista u pojedinu turističku destinaciju: • klima i prirodne ljepote,</s>\n<s>• kapaciteti za sport, rekreaciju i edukaciju.</s><s>Zbog turističkih privlačnosti turisti kupuju turističke proizvode, koji su prostorski vezani za destinaciju.</s><s>Privlačnosti su:</s>\n<s>U okviru prirodnih privlačnosti spadaju npr. lijepa pokrajina, plaže, ugodno podneblje i druge geografske značajnosti.</s><s>Izgrađene privlačnosti ubrajamo u okviru prirodne (izgrađene) okoline i tu ubrajamo parkove, šetališta, spomenike, marine, uređena skijališta, golf igrališta.</s>\n<s>Kulturne značajnosti destinacije, koje su privlačne za turiste, su istorijske značajnosti, folklor, religija, umjetnost, teatri i muzeji.</s><s>U ovu skupinu spadaju i posebni događaji, festivali i susreti.</s>\n<s>Turističke destinacije su za turiste takođe privlačne zbog socijalnih značajnosti, a to je zbog posebnog načina života lokalnog stanovništva, jezika i mogućnosti druženja sa njima.</s>\n<s>Sve navedene privlačnosti mogu lako biti i «neprivlačnosti», koji turiste odbijaju (npr.prljave plaže i voda, cjetanje mora, visoki stepen kriminaliteta, mržnja turista, Privlačnost mjesta sama po sebi ne garantuje da to mjesto može postati i turističko mjesto.</s><s>Privlačnost je preduslov, da se mjesto (regija) turistički razvije.</s><s>Turistički razvoj započinje izgradnjom receptivnih sposobnosti i sa razvojem komunikacijskih uslova, koji omogućavaju dostupnost do mjesta.</s><s>Tako je moguće oblikovati turističku ponudu mjesta ili regije, koji pored privlačnosti obuhvata ponudu namjenski izgrađenih turističkih preduzeća (Mihalič, 2001, str.77).</s><s>2.1.1.2.</s><s>Pristupačnost destinacije</s>\n<s>Pristupačnost je veoma značajna pri opredeljivanju turista za turističku destinaciju.</s><s>Ovo je razumljivo jer troškovi transporta, pored smještaja i ishrane, spadaju u grupu osnovnih turističkih izdataka na koje je, imajući u vidu cjenovnu elastičnost, tražnja vrlo osetljiva (Bakić, 2000, str.153).</s>\n<s>Kada je prisutno svjesno opredeljivanje za tkz. “ekonomsku distancu”, radi se o raspoloživim informacijama koje turista stiče bilo formalnim obrazovanjem, bilo kroz kontakte sa prijateljima ili putem masovnih medija komunikacija.</s><s>Međutim, “ekonomska distanca”je samo jedno od brojnih pitanja koja se mogu raymatrati u kontekstu barijera sa kojima se turista susreće kod odlučivanja za jednu ili drugu turističku destinaciju.</s><s>Gledano očima potrošača, pored prirodne barijere, podrazumijeva se i savladavanje i političkih barijera, jezičkih barijera, etničkih razlika 2.1.1.3.</s><s>Uslovi za boravak</s>\n<s>Pod uslovima za boravak treba podrazumijevati ukupnu turističku ponudu kako u domenu osnovnih usluga smještaja, ishrane, tako i ostalih usluga iz domena zabave, razonode, rekreacije i sl.</s>\n<s>Njegova analiza omogućava sagledavanje svih onih problema koji proizilaze iz potrebe sadržinskog određivanja asortimana proizvoda pojedinačnih nosilaca turističke ponude koja treba da uključi utvrđivanje osobenosti takvog proizvoda, kvaliteta, mogućnost njegove modifikacije, razvoj novog proizvoda, te odnose sa drugim instrumentima poslovne politike.</s>\n<s>Riječ je, u stvari, o poterebi promjene proizvodnog programa parcijalnog turističkog proizvoda privrednih i neprivrednih subjekata koji se uključuju u pružanje usluga domaćim i stranim turistima.</s>\n<s>Proizvođači parcijalnog turističkog proizvoda, polazeći od tržišne orjentacije, moraju biti svjesni činjenice neophodnosti harmoničnih veza koje turisti traže da nađu na relaciji: parcijalni proizvođač-okruženje-infrastruktura (Bakić, 1995, str.112).</s>\n<s>Prvo, jer prirodna kao i izgrađena atraktivnost, uopšteno posmatrajući, opredjeljuje globalni okvir za mogući asortiman proizvoda.</s><s>Drugo, jer se kroz izgradnju ovih atraktivnosti u parcijalne turističke proizvode omogućava njihova konverzija u ekonomska dobra, što se u krajnjem ogleda u mogućoj višoj (ako je destinacija atraktivna.), ili nižoj cijeni (ako je destinacija hendikepirana sa stanovišta atraktivnosti).</s><s>2.2.</s><s>Određivanje turističkog sistema</s>\n<s>Turizam posmatramo kao zaseban sistem ili kao element privrednog i šire društvenog sistema.</s><s>To nije alternativni već komplementarni pristup analizi i konceptualizaciji turizma.</s><s>Struktura turističkog sistema u užem smislu (koji se može definisati i kao sistem primarnih veza) može se rasčlaniti na tri osnovna elementa: potrošače (kupce) koje obično identifikujemo kao turiste, proizvođače ili-i isporučitelji proizvoda i usluga (ugostiteljstvo, trgovina, lokalni promet, komunalne djelatnosti), ili turistički servisi posrednike ili medijatore sistema, gdje se uključuju posrednici između proizvođača i potrošača turističkih dobara, trgovci na veliko i malo ili agenti i prevoznici u vazdušnom, željezničkom, drumskom, pomorskom i sl. prometu.</s><s>Analitička vrijednost turističkog sistema ne nalazi se u određivanju njegovih elemenata, već u odnosima među elementima.</s><s>Od tih odnosa zavise razvojni učinci, način funkcionisanja i reprodukovanja sistema.</s><s>To znači da struktura turističkog sistema, bez obzira kako se široko definiše, ne pokazuje njegovu bit, način funkcionisanja i reprodukovanja, već veze koje se uspostavljaju između elemenata sistema i višeg sistema.</s><s>Iz tih se veza generiraju uticaji na razvoj i ravnotežu sistema (Dulčić, 2001, str.115).</s><s>Turizam, dinamičnost sistema ostvaruje interakcijom sa mnogim drugim disciplinama iz kojih prikuplja, odnosno kojima daje informacije, što ujedno predstavlja njegovu otvorenost.</s>\n<s>Aktivnim učešćem velikog broja individua turizam u svakom momentu ostvaruje interakcije i relacije, apsorbujući ulazne i proizvodeći izlazne informacije, što ukazuje na dinamilku i otvorenost turističkog sistema.</s><s>Turizam kao sistem veza i odnosa kojima treba upravljati predstavljen je na (Slici 2).</s><s>Slika pokazuje globalnu funkcionalnu percepciju turističkog sistema prema kojemu se mogu razvijati mehanizmi ili modeli upravljanja pojavom i posledicama koje turizam generira u društvenom sistemu.</s><s>To je prikaz turističkog sistema na makronivou.</s><s>Slika 2: Turizam-globalni konceptualni okvir Izvor: Dulčić, 2001, str.117</s>\n<s>Teritorijalni pristup turističkom sistemu, obično se svodi na administrativno definisane regionalne prostore, pa se u biti i ne razlikuje od nacionalnog pristupa, elemenata samo je teritorijalni kriterijum ili obuhvat uži.</s><s>Destinacijski koncept sadrži sve elemente sistemskog pristupa upravljanju, budući da spoznaje destinaciju kao složen društveni (pod)sistem (manjeg ili većeg teritorijalnog obuhvata) koji objedinjuje različite resurse i aktere u međusobnim interaktivnim odnosima.</s><s>Iako ovaj sistem sadrži sve elemente kao i globalni sistem, njegova je vrijednost u tome što omogućava preciznije (na nižem nivou apstrakcije) upoznavanje karakteristika pojave i prirode odnosa koje turizam izaziva u konkretnom okruženju.</s><s>Na (Slici 3) je prikazan osnovni konceptualni i funkcionalni okvir turizma kao sistema koji se percipira na nivou destinacije.</s><s>Koncept je postavljen tako da pokazuje međuzavisnost dinamičnih, statičnih i pojedinačnih elemenata turističkog sistema.</s>\n<s>Pri određivanju turističkog sistema polazimo od opšte sistemske teorije, kao “ukupnosti opštih metoda, posebnih tehnika i argoritmova za analiziranje sistema...”(Černe 1981,str. 22).</s><s>Takav pristup nam omogućava razlaganje strukture, povezivanja i ponašanje sistema.</s>\n<s>Po opštoj sistemskoj teoriji je sistem definisan kao “cjelokupnost među sobom povezanih elemenata” (Černe 1981, str. 22).</s><s>Sistem je otvoren, ako razmjenjuje materiju, energije i informacije s drugim sistemima ili sa svojom okolinom.</s><s>Elementi sistema grade podsistem, koji je sastavni dio sistema.</s><s>Turistički sistem je sastavljen iz dva glavna podsistema, iz podsistema turističke tražnje i podsistema turističke ponude.</s><s>Neki autori pored glavnih podsistema odvajaju i još prenosni podsistem, koji uključuju fizički prenosni podsistem (transport) i organizacijski prenosni podsistem (organizatori putovanja, turističke agencije, itd.).</s><s>S takvim pristupom ograničavaju podsistem turističke ponude.</s><s>Drugi autori navedene prenosne sisteme uključuju u podsistem turističke ponude (Mihalič, 1995, str.9).</s><s>Suština je da turizam predstavlja složen sistem, koji ima svoje podsisteme i svoje zakonitosti funkcionisanja.</s><s>Turistički sistem predstavlja skup pojava i odnosa u kojima ovaj fenomen egzistira.</s><s>Turizam predstavlja otvoreni sistem, kojeg karakterišu veze sa ekonomskom, tehnološkom, socijalnom, kulturnom, ekološkom i drugim Po Kasparju je turistički sistem sastavljen iz dva podsistema i to iz podsistema turistički subjekat i podsistema turistički objekat.</s><s>Podsistem turistički objekat je sastavljen iz tri institucionalna podsistema, iz podsistema destinacije, podsistema turističkih preduzeća i podstistema turističkih organizacija.</s><s>Njegovo određenje podsistema turistički subjekat odgovara određivanju podsistema turističke tražnje.</s><s>Podsistem turistički objekat uključuje sve elemente, koje drugi autori udružuje u podsistem turističke ponude.</s><s>Turistički sistem, po autoru, ne predstavlja samo otvoreni sistem, koji razmjenjuje energiju, materije i informacije sa drugim sistemima, koji se nalaze u njegovom okruženju, već sistem čiji se elementi povezuju i ukrštaju sa elementima drugih sistema.</s><s>Na Slici 4. prikazani su osnovni elementi turističkog sistema te njegovi odnosi sa okruženjem i to u prvom redu ekonomskim i socijalno-kulturnim a zatim tehnološkim, političkim i ekološkim okruženjem.</s><s>Slika 4. prikazuje i interakciju turističkih podsistema.</s>\n<s>U odnosu na okolinu, turistički sistem je otvoreni sistem, jer opstaje dvosmjerna komunikacija među elementima turističkog sistema i elemenata okruženja.</s><s>2.2.1.</s><s>Turistička ponuda Crne Gore</s>\n<s>Govoriti o turističkoj ponudi znači prije svega govoriti o ogromnom broju učesnika koji nalaze svoje mjesto i imaju određenu ulogu u kreiranju tog dijela turističkog tržišta.</s><s>Najjednostavnije, svaki učesnik tržišta, koji nastoji prodati svoju robu ili usluge turistima, na određeni je način predstavnik odnosno subjekt turističke ponude.</s><s>Turista je zainteresovan i voljan kupiti sve, što mu u tom trenutku izgleda privlačno, Ekonomska</s>\n<s>organizacije korisno ili platežno prihvatljivo, odnosno što će u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe i predstavljati mu uspomenu na dotični boravak (Pirjevec, Kesar, To istovremeno otvara ogroman prostor za plasman “svega i svačega” i to u punom smislu te riječi.</s><s>Turistička receptivna zemlja upravo u tom širokom interesu turista, može sagledati višestruke koristi od očekivane turistiške potražnje, odnosno može ocijeniti značaj potrebe, da u svakom pogledu omogući optimalan razvitak “turističke” ponude.</s>\n<s>U skladu s opštim ekonomskim određivanjem ponude, turistička ponuda se definiše “kao količina turističkih dobara, koju su ponuđači spremni prodati pri datom nivou cijena...”(Planina, 1997, str.152).</s><s>Od opšte ekonomske definicije, definicija turističke ponude se razlikuje, jer su turistička dobra specifična i razlikuju se od drugih vrsta roba odnosno dobara.</s>\n<s>Kod navedenog autora prisutna je podjela turističke ponude na primarnu i sekundarnu ponudu, gdje primarna turistička ponuda obuhvata dobra, koja nisu rezultat rada ili ona koja se ne mogu više proizvesti u istom kvalitetu.</s><s>Obuhvata dvije kategorije dobara: prirodna dobra (npr. Grand Canyon) i antropogena dobra (npr.egipatske piramide).</s>\n<s>Sekundarna turistička ponuda obihvata ona turistička dobra, koja su proizvod rada i mogu se proizvesti ponovo istog kvaliteta.</s><s>Obuhvata tri skupune: infrastrukturu, turističke objekte i turističke proizvode i usluge.</s><s>Izraz konverzacijska funkcija se odnosi na promjenu turističkih atraktivnosti, koja su slobodna ili javna dobra i kao takva nemaju cijenu, u dobra, koja na turističkom tržištu posredno dobijaju cijene.</s><s>Drugim riječima: konverzija znači, da se turističke privlačnosti (kulturne, prirodne, socijalne) mijenjaju u elemente primarne turističke ponude pomoću razvoja sekundarne turističke ponude.</s><s>Npr. lijepe plaže, ugodna klima ili kulturne privlačnosti sami po sebi ne nastupaju na tržištu i nemaju cijenu.</s><s>Ali pomoću turizma, razvojem sekundarne turističke ponude, dolazi do tkz. turističke valorizacije tih privlačnosti.</s><s>Na turističkom tržištu dobijaju neki turistički proizvodi i usluge (elementi sekundarne turističke ponude), zbog prisutnih ograničenih atraktivnosti veću cijenu (Mihalič, 2002, str.32).</s><s>Značajno za turistička dobra odnosno turistički proizvod je, da je s vidika turista ”turistički proizvod ukupni doživljaj, povezano sa putovanjem i boravkom van mjesta stalnog bivanja.</s><s>Turistički proizvod za turista nije noćenje u hotelskoj sobi, polupansion ili razgledanje mjesta, već je skup brojnih sastavnih proizvoda” (Mihalič, Za Crnu Goru turizam je strateška privredna grana.</s><s>U dosadašnjem razvoju, prevashodno je baziran na klasičnoj, tradicionalnoj, ponudi «sunca, mora i pijeska», tj. «3S» (eng. sun, see, sand), a koji se razvija tokom ljetnje kupališne sezone.</s><s>Crna Gora po brojnosti, kvalitetu, komplementarnosti i turističkoj vrijednosti prirodnih i antropogenih turističkih faktora, spada među najatraktivnije krajeve Mediterana, samim tim i Evrope.</s><s>Poznato je da se temeljne turističke vrijednosti nalaze na Crnogorskom primorju i dijelu sjeverne Crne Gore (sa Cetinjem i Skadarskim jezerom).</s><s>Postojanje dvije po mnogo čemu sasvim kontrasne turističkogeografske zone omogućava obezbjeđenje vrlo kompetitivne, jedinstvene ponude Crne Gore.</s>\n<s>Crna Gora kao receptivna turistička zemlja, nastoji što bolje iskoristiti svoje prirodne resurse i društvene potencijale.</s><s>Nastoji izgraditi što raznovrsnije i kvalitetnije uslove za brži i udobniji dolazak turista do turističkih mjesta, i sa svojim prihvatljivim kapacitetima nastojati što duže zadržati turiste na privremenom boravku u tom turističkom mjestu.</s>\n<s>Kao aktivni činioci ponude u okviru turističke ponude Crne Gore su: Rijetko visok kvalitet prirodnih i antropogenih elemenata Koncentracija prirodnih vrijednosti u malom prostoru (more, jezera, rijeke, visoke planine)</s>\n<s>Nacionalni parkovi, Crna Gora- Ekološka država Objekti svjetske prirodne i kulturne baštine (UNESCO)- NP”Durmitor”i Kotor sa kotorsko risanskim zalivom</s>\n<s>Bogata prošlost, tradicija, gostoprimstvo Folklor, moderne priredbe kulture, zabave i sporta (“Praznik mimoze”, Budva“Grad teatar” i dr.razni festivali, izložbe) Realna mogućnost intenzivnog razvoja različitih vidova turizma Receptivni i komunikativni uslovi za takvu ponudu su: Kompleksno dizajnirani turistički centri-mjesta Obimna ponuda smještajnih kapaciteta</s>\n<s>Inicirana izgradnja malih (porodičnih) hotela koji obezbjeđuju intimu Kvalitetna hrana i piće, nacionalna kuhinja Zadovoljavajuća snabdjevenost</s>\n<s>Nedostaci u okviru turističke ponude Crne Gore (Uskoković, 2000.) manifestuju se preko sledećih pokazatelja u dijelu infrastrukture: nesavremenim drumskim saobraćajnicama (sa zagušenošću prometa i mnoštvom “crnih tačaka” i sl.), neodgovarajućim i savremeno opremljenim aerodromima (posebno imajući u vidu da je Crna Gora na inostranom tržištu izrazita aviodestinacija) kao i slabom koordinacijom ostalih vidova saobraćaja.</s><s>Poseban problem predstavlja i nekvalitetno riješen sistem vodosnabdijevanja na Crnogorskom primorju.</s><s>U dijelu uslova za boravak u turističkim mjestima limitirajući faktori mogu biti nedovoljno učešće visokokvalitetnih hotelskih objekata, dominacija substandardnih vrsti objekta, nedostatak apartmanskih naselja i malih hotela, nedostatak ponude savremenih timesharinga centara i franšizing poslovnih relacija, zaostatak u uvođenju upravljanja sistemom kvaliteta (ISO 9000), slaba opremljenost smještajnih kapaciteta kao i oskudni objekti zabave, sporta i rekreacije.</s><s>U promotivnom dijelu može se konstatovati da je promocija opštog tipa, bez zadovoljavajuće Internet prezentacije, izostanka iz kataloga svjetski poznatih agencija a što sve može biti i direktna posljedica nedovoljnog budžeta koji se izdvaja za promotivne i propagandne aktivnosti.</s>\n<s>Cjenovnu politiku karakteriše slaba koherentnost u odnosu na kvalitet, loša diferencijacija po kvalitetu ponude, sezonskom karakteru i segmentima tražnje kao i njena nestabilnost.</s>\n<s>Osnovni kanali prodaje su preko malog broja velikih turističkih agencija (operatera) i u osnovi dominantan organizovani (alotmanski) turizam u korišćenju osnovnog smještaja.</s>\n<s>U domenu specifičnih segmenata turističke ponude izuzev kupališnog, zdravstvenog, kongresnog, naturizma, bazičnih priprema sportista, sportskog lova i splavarenja, nijesu fokusirane tržišne mete (Uskoković, 2000, str.75).</s><s>U slučaju Crne Gore, očigledno je da posebne napore treba preduzimati u domenu uspona kvaliteta i strukture objekata smještaja, unapređivanja turističko-komunalne infrastrukture, a naravno i na izrastanju komponenti turističkog proizvoda koji bitno opredjeljuju zadovoljstvo turista.</s><s>Povoljne mogućnosti izrastanja kvaliteta turističke ponude treba, pored ostalog, vidjeti u naporima koji se ulažu da se unaprijedi kvalitet krupne infrastrukture, u započetom procesu sveukupne transformacije turističke i ostale privrede, u formiranju slobodne ekonomske oblasti (eng. off-shore biznisa u smislu poreskog raja), punoj afirmaciji Crne Gore kao ekološke države, u spretnom povezivanju agrara sa turističkim privređivanjem.</s><s>Ostaje nada da će u relativno kratkom roku biti realizovana puna rehabilitacija ponude, povraćeno povjerenje inostrane turističke tražnje u proizvodne sposobnosti turizma Crne Gore, i da će, samim tim, turizam nadalje odigrati ulogu značajnog pravca društveno-ekonomskog razvoja ovog prostora.</s><s>2.2.1.2.</s><s>Orijentacija turističkog proizvoda Analizirajući pitanje što je predmet razmjene u turizmu, postavlja se i pitanje, što de facto znači, danas toliko korišten pojam “turistički proizvod”?</s><s>Pojam turističkog proizvoda ušao je u sve pore turističke terminologije i koristi se na relacijama turističkog proizvoda države do turističkog proizvoda nekog malog mjesta koji ima turističke ambicije (Pirjevec, Kesar, 2002, str.130).</s><s>Slovenački autori Bunc i Planina, svaki s vlastitih polazišta, pokušali su definisati ovaj pojam i dati mu adekvatno teorijsko obrazloženje.</s><s>Bunc je razvio originalnu teoriju “montaže turističkog proizvoda” od samog korisnika tog proizvoda, gradeći svoje stavove na određenoj analogiji ponašanja privrednih subjekata – proizvođača u industriji.</s><s>Međutim, Bunc nije našao dovoljno znanstveno fundiranih elemenata kojima bi opravdao te svoje stavove i znanstveno potvrdio ispravnost takve teorije (Vukonić, Keča, 2001,str.28).</s><s>Planina je turistički proizvod posmatrao s tri aspekta: s aspeka proizvođača, prodavača i potrošača, pokušavajući definisati pojam turističkog proizvoda, posebno sa svakog od spomenutih aspekata.</s><s>Međutim, sa stajališta ekonomske teorije neprihvatljivo je rasčlanjivanje (razbijanje) bića proizvoda i neko njegovo “dualističko” ponašanje jer proizvod ostaje proizvod po svom sadržaju i ekonomskom bitku, bez obzira na aspekt posmatranja (Vukonić, Keča, 2001, str.28).</s><s>Turistički proizvod s vidika turista imenujemo integralni turistički proizvod (eng. total tourism product), jer je gledanje turističkog proizvoda «kroz naočare» potrošača sa vidika zadovoljenja njegovih potreba najbolje smisleno, i definišemo ga najčešće onako kako ga vidi individualni proizvođač (Planina, 1990, str.206).</s><s>Turistički proizvod, koji se definiše sa vidika pojedinačnog proizvođača, naziva se parcijalni turistički proizvod (eng. partial tourism product) (Mihalič, 2002, str. 71).</s><s>U objašnjenje pojma turističkog proizvoda, možemo poći s dva stajališta: sa stajališta turističke ponude i sa stajališta turističke potražnje.</s><s>Sa stajališta turističke ponude, turistički se proizvod se definiše kao ukupnost ponude jedne prostorne cjeline koja se posmatra u odnosu na veću prostornu cjelinu.</s><s>Tako imamo turistički proizvod npr. Crne Gore (u kontekstu Evrope), Primorje (u kontekstu Crne Gore), Budva (u kontekstu budvanske rivijere), Grad teatar (u kontekstu grada Međutim, očito je, da se može govoriti o samo jednom turističkom proizvodu jedne prostorne jedinice, koju nazivamo turističkim mjestom ili turističkom destinacijom.</s><s>Ukupna turistička ponuda neke turističke destinacije sastavljena je od mnogobrojnih subjekata koji traže i nalaze svoju tržišnu poziciju manje ili više uspješno.</s><s>Prema tome postavlja se pitanje, kako je moguće govoriti o jednom «proizvodu», kad je poznato da turista, čak i teorijski teško, nikada ne kupuje samo jednu jedinu uslugu za vrijeme svog boravka u nekom mjestu.</s><s>Dakle, u pravilu, turistički proizvod nekog mjesta čine svi nosioci usluga tog mjesta, dok je njegova kompozicija umjetna, nevidljiva, jer se govori o jedinstvu proizvoda, a istovremeno pri tome se misli na što veću moguću različitost usluga, koje čekaju kupca.</s><s>Sa stajališta turističke potražnje, turista-potrošač iz cijelog asortimana različitih roba i u sluga sam sebi izabira, prema svojim sklonostima, a prvenstveno prema svojim mogućnostima, različite usluge i proizvode iz prezentirane ponude i tako formira svoj vlastiti turistički proizvod.</s>\n<s>Prema tome diverzifikovana ponuda je temelj potrošaču za stvaranje njegovog jedinstvenog, sveukupnog turističkog proizvoda, kao rezultante njegove ukupne potrošnje nakon privremenog boravka u turističkom mjestu.</s><s>Najbolji dokaz takvih tvrdnji jeste proizvod što ga na tržištu nudi turistička agencija i turoperator.</s><s>Naime, na određenom stepenu razvijenosti turističkog tržišta ti su organizatori putovanja, prije objave teorijskih objašnjenja, shvatili bit problema, naučili kako zadovoljiti turističku potražnju, uočili kako turiste od potencijalnih pretvoriti u stvarne kupce.</s><s>Ispočetka agencija, a kasnije i turoperator ponudili su tržištu takav sumar ili zbir kompatibilnih elemenata, odnosno takav sastavljeni proizvod u kojem je organizator u ime potencijalnog korisnika već napravio izbor atraktivne destinacije i (temeljnih) usluga nužnih turistu za boravak u toj destinaciji.</s><s>Agencije su takav proizvod nazvale turističkim (agencijskim) aranžmanom ili, prema određivanju</s>\n<s>odnosno jednostavnije, paketom usluga (eng.package tours) pokazujući tako i samim nazivom da je riječ o skupu elemenata koji treba zadovoljiti potrebe potencijalnih kupacaturista (Vukonić,1997, str. 156-194).</s>\n<s>Pojam paušalnog proizvoda je blizu pojma integralnog turističkog proizvoda.</s><s>U pojedinim primjerima ova dva pojma bi se mogla i izjednačiti, ako bi turista kod organizatora putovanja zakupio sve usluge, koje mu trebaju u vremenu od trenutka, kad je napustio mjesto prebivališta, do trenutka povratka.</s><s>Paušalni proizvod je standardizovan paket usluga, koji se sastoji iz najmanje dvije usluge, koje su unaprijed proizvedene za neznanog kupca i za tržište, objavljene u štampanim i dr. medijima i ponuđeni po javno objavljenoj paušalnoj cijeni, tako da cijene pojedinačnih, u paket povezanih turističkih usluga, nisu raspoznate (Mihalič, Turistička privreda Crne Gore mora da se sa svojim pojedinačnim proizvodima prilagodi “hibridnom potrošaču”, čije odluke vezane za putovanja i aktivnosti za vrijeme godišnjeg odmora postaju sve kompleksnije.</s><s>Zajedno sa sve većim zahtjevima što se tiče konfora, servisa i turističke infrastrukture, očekivanja postaju sve veća.</s><s>Turista očekuje perfekciju i iluzije.</s><s>Glavni motiv je želja za odmorom.</s><s>To je praćeno još čitavim nizom dodatnih motiva za putovanje.</s><s>Turistički motivi variraju prema sociodemografskim karakteristikama (starost, obrazovanje, prihodi), prema sklonostima, ličnim i porodičnim prilikama (fizičko stanje, djeca) i prema obliku odmora (hotel, klub, stan, kamping).</s><s>Zavisno od orjentacije ciljnih grupa stvaraju se bezbrojne mogućnosti varijacija pri oblikovanju ponude.</s>\n<s>Ali osnovna struktura očekivanja je uvijek ista.</s><s>Ponuđač može da “konstruiše” svoj proizvod, kao sto je prikazano na (Slici 5): Slika 5: Konstrukcija željenog proizvoda Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>Šarena raznolikost ponude proizilazi iz mnoštva individualnih menadžerskih odluka pri orijentaciji na određene grupe i iz reakcija na tipične motive za putovanja, koje imaju odabrane grupe gostiju kao što je prikazano na (Slici 6).</s><s>Slika 6: Svijet odmora u kontrastu svijeta svakodnevnice Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>odnosno opšte potrebe na odmoru: odmor & opuštanje svijet godišnjeg odmora u kontrastu prema svijetu svakodnevnice psihičko</s>\n<s>Kao što je prikazano na Slici 6. turizam predstavlja suprotnost svijetu svakodnevnice u kojem brojni potrošači turističkih usluga u skladu sa svojom preferencijama mogu zadovoljavati potrebe za odmorom i opuštanjem.</s><s>2.2.2.</s><s>Turistička potražnja Crne Gore</s>\n<s>Turistička potražnja predstavlja skup potencijalnih turista-potrošača koja svojim stavovima, navikama, željama i mogućnostima određuje količine, kvalitet i cijene pojedinih roba i usluga na turističkom tržištu (Pirjevec, Kesar, 2002, str.79).</s><s>Po definiciji turistička potražnja je “spremnost turista, da mijenjaju odnosno pridobiju određenu količinu turističkih dobara za određenu količinu novca”(Kaspar, 1996, Zbog lakšeg sagledavanja i praćenja ponašanja turističke potražnje kroz turistička kretanja, odnosno na turističkom tržištu bitno je navesti karakteristike turističke potražnje a to su:</s>\n<s>mobilnost tražnje sezonski karakter tražnje (Pirjevac, Kesar, 2002, str.86) Turistička potražnja je, u pravilu, prostorno odvojena od turističke ponude.</s><s>Ta odvojenost može biti od nekoliko kilometara do nekoliko hiljada kilometara, što prvenstveno zavisi od geografske pozicije mjesta stalnog boravka i njegove udaljenosti od odabranog turističkog odredišta.</s><s>Dislociranost potražnje od turističke ponude potvrđuje nužnost putovanja od mjesta stalnog boravka do mjesta privremenog boravka tj. turističke destinacije, odnosno značaj i ulogu prometa u turizmu.</s>\n<s>Ovom prilikom vrlo važno je osvrnuti se i na vrste turističke potražnje (Marković, 1972, str. 77), čiju postavku “…turistička se potražnja može teoretski podijeliti na 3 kruga: idealni, potencijalni i realni”, smatramo poterebnim proširiti za još jednu skupinu, pa se pod vrstama turističke potražnje smatraju slijedeći segmenti: • potencijalna,</s>\n<s>Idealnu masu, čini ukupno stanovništvo jedne regije koja gravitira na određeno turistički receptivno područje, uz neka ograničenja.</s><s>Ta se ograničenja ogledaju kroz izuzimanje potpunih apstinenata iz navedene mase zbog ojektivnih nemogućnosti kretanja, odnosno odlaska na putovanje, pogotovo ne u turističke svrhe.</s><s>Ova masa za turističke stratege ne predstavlja predmet rasprave, jer ima više teoretskoinformativno značenje o veličini tržišta s kojeg dolazi ciljni segment turističke potražnje.</s>\n<s>Potencijalnu skupinu turističke potražnje predstavljaju svi oni koji imaju mogućnosti zadovoljiti neke svoje turističke potrebe, dakle imaju vremena i novca za odlazak na turističko putovanje, ali još nijesu donijeli odluku na čto ih utrošiti.</s><s>Realni segment turističke potražnje, čini onaj dio potencijalne turističke potražnje, koji je donio odluku o utrošku svog vremena i vička novčanih sredstava za zadovoljenje turističkih potreba.</s><s>Na ovu skupinu treba marketinški vrlo sofisticirano i intezivno djelovati, ali se tu više ne radi o uticaju na odluku o uključivanju u turistička kretanja, već na usmjeravanje tih kretanja prema izabranoj receptivnoj destinaciji.</s><s>Efektivna potražnja je konačni učinak tržišnog djelovanja.</s><s>Taj učinak se posmatra s aspekta prostorne distribucije turističkog prometa, a uključuje nekoliko bitno različitih nivoa: receptivna zemlja u cjelini, određena turistička regija, određeno turističko mjesto i određeni hotel.</s>\n<s>Grafički vrste turističke potražnje bi se mogle prikazati na sledeći način, gdje se svaka vrsta po svojim karakteristikama “izvlači” kao podskupina iz veće skupine (Slika 7): Slika 7 : Krugovi vrsta turističke potražnje Izvor: Pirjevec, Kesar, 2002, str.99</s>\n<s>Različitost ili heterogenost turističke potražnje definisana je neodređenim skupom ljudi, koji imaju različite turističke potrebe, koje se zadovoljavaju na različite načine, u različitim turističkim odredištima i u različito vrijeme.</s><s>Ta različitost rezultat je velikog broja faktora koji različitim intezitetom djeluju na donošenje odluke o uključivanju odnosno izboru pojedine turističke aktivnosti ili čak, kod donošenja ocjene kvaliteta pojedine usluge.</s><s>Ti faktori pomažu stratezima marketinških aktivnosti da cjelokupno tržište turističke tražnje podijele na ciljne segmente i to: psihografske</s>\n<s>geografske faktore faktore ponašanja turista na turističkom putovanju (Vukonić, Čavlek, 2001, Psihografski faktori su vezani uz životni stil pojedinca, njegovu ličnost, te stepen svijesti i percepcije o samom sebi i društvu kojem pripada.</s><s>To direktno implementira način na koji ljudi provode svoje slobodno vrijeme, čto smatraju važnim i kakva su njihova mišljenja s obzirom na različite vrste turističkih putovanja.</s><s>Geografski faktori se u Evropskim okvirima najčešće koriste prilikom segmentiranja tržišta inostrane turističke potražnje, gdje se govori o podjeli geografskog prostora na manje cjeline.</s><s>Cjeline ne moraju pratiti državne granice, već se s obzirom na udaljenost emitivnih i receptivnih područja, te samih karakteristika pojedinog prostora, cjeline mogu sastojati i od posjednih gradova.</s><s>Poslednja skupina faktora heterogenosti turističke potražnje, jeste skupina faktora predodređenih ponašanjem turista na turističkom putovanju.</s><s>Za potrebe segmentiranja turističke potražnje, bitni faktori determinisani ponašanjem turista su: stavovi i znanja turista o turističkoj destinaciji u inicijalnoj fazi, ponašanje pojedinaca pri donošenju odluke o kupovini i realizaciji turističkog putovanja, ponašanja turista za vrijeme boravka u turističkoj destinaciji, te “postkupovnim” ponašanjem, odnosno stepenu zadovoljstva onoga što je turista vidio, doživio, kako se proveo, te cijeli niz ostalih reakcija temeljenih na turistovim ličnim impresijama (Vukonić, Čavlek, 2001, str.</s><s>Govoreći o ponašanju turista za vrijeme boravka u turističkoj destinaciji, pogodno je ponoviti podjelu Cohena (1982, str.236), koji je iznio interesantnu tipologiju turista prema različitosti ponašanja na turističkom putovanju, pa razlikuje: • organizovane masovne turiste,</s>\n<s>2.2.2.1.</s><s>Kompleksne grupe motiva i aktivnosti U turističkom ponašanju što se potražnje tiče, mogu se uočiti dva glavna trenda: kompleksne grupe motiva i aktivnosti i diverzifikacija ciljnih grupa.</s><s>Ako potrebu definišemo kao stanje narušene biološke ili socijalne ravnoteže, motiv predstavlja podsticaj čovjeku na određenu aktivnost u cilju zadovoljenja nastale potrebe.</s><s>Dakle, turistički motivi su unutrašnji podsticaj čovjeku da se uključi u turističke tokove, iz čega slijedi da je turistička motivacija ponašanje čovjeka koji je podstaknut tim unutrašnjim pobudama za uključivanjem u turističku aktivnost s konačnim ciljem, da se zadovolji neka turistička potreba (Pirjevec, Kesar, 2002, U okviru grupe motiva, centralni motiv je odmaranje.</s><s>Treba dodati i motive uživanja, druženja, čulno doživljavanje, zdravlje, kretanje i proširivanje vidika.</s><s>Upravo, da bi razjasnili što znači splet motiva koji podstiču turiste na kretanje prema odabranim turističkim destinacijama, savremena psihologija motive najčešće dijeli na biološke, društvene i lične.</s><s>Svaka od tih skupina ima svoj smjer djelovanja, a sam intezitet zavisi od psihološke i fizičke ravnoteže svakog pojedinca (Petc, 1974. str.10).</s><s>Biološki motivi proizilaze iz temeljnih (primarnih) ljudskih potreba koje se moraju zadovoljiti u turističkoj destinaciji.</s><s>Takvi motivi uključuju gastonomiju (lokalni specijaliteti), nautiku (spavanje na brodu), psihičku i fizičku relaksaciju itd., ali ovaj put s “turističkom” notom.</s>\n<s>Motivi koji se smatraju društvenim za turizam su i najvažniji, jer u prvi plan guraju čovjekovu neprestanu želju za kontaktima s drugim ljudima i unapređivanjem međuljudskih odnosa.</s><s>To je posebna karakteristika turista koji dolaze iz velikih emitivnih centara.</s>\n<s>Lični motivi su okrenuti prema samom turisti, a ističu zadovoljenje njegove potrebe za samodokazivanjem (vlastita organizacija putovanja), samopotvrđivanjem (sticanje ugleda boravkom u mondenom ljetovalištu), upoznavanjem novih prostora i kultura.</s><s>Nezavisno od individualnih motiva za odmor kao i posebnih zahtjeva i očekivanja što se tiče sadržaja odmora, postoje osnovne potrebe, čije se ispoljavanje, intezitet i nivo razlikuju, zavisno od porijekla, starosti, obrazovanja, ličnosti, stila života i nacionalnosti.</s>\n<s>Turista je osoba koja želi nešto da doživi, koja za vrijeme odmora želi da doživi nešto sasvim drugačije od onoga što doživljava svakodnevno.</s><s>Turista traži drugačiju atmosferu i drugačiji svijet, koji se veoma razlikuju od okruženja gdje on stanuje, radi i od industrijskih zona.</s><s>Slika 8, ilustrativno prikazuje dva svijeta iz domena turiste.</s><s>Slika 8: Sastavni elementi svijeta svakodnevnice i odmora Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>Turista se najviše boji dosade, iako ne slijedi neku konkretnu želju za doživljajem, ako izuzmemo fiksirane turiste (jedriličare, ronioce, mountain-bikere, pasionirane zaljubljenike u prirodu i kulturu).</s><s>Zato obećanja doživljaja predstavljaju privlačnost kojoj se ne može odoljeti.</s><s>Toj rastućoj potražnji za doživljajima ponuđači izlaze u spoljnji</s>\n<s>hektik susret nudeći raznolikost proizvoda.</s><s>Osim raznolikosti ponude koja je obavezna, turistički proizvod koji želi da zauzme i zadrži prednje mjesto, mora da posjeduje komponente, koje se ne mogu kopirati, koje su bezvremene i autentične.</s><s>U to se ubrajaju:</s>\n<s>• vizuelna integracija okoline (stakla za razgledanje panorame, stvari koje privlače pogled, aktiviranje spoljnih djelova kompleksa), • formiranje egzotičnih bašti, prijatna unutrašnjost i harmonični oblik objekta, • posezanje za stilskim elementima koji su tipični za zemlju, koji su za gosta strani i koji održavaju njegove snove (san o idiličnom selu: Sveti Stefan), • servis kao važan reklamni faktor, pri čemu servis znači više nego profesionalnost, naime vrijeme za gosta i njegove individualne želje (Master 2.2.2.2.</s><s>Diverzifikacija ciljnih grupa</s>\n<s>Pripadanje socijalnim i demografskim grupama se u međuvremenu pokazalo kao gruba karakteristika klasifikacije turističkog tržišta.</s><s>Razlikuju se grupe prema njihovom stilu života i motivima, a one imaju i svoje podgrupe.</s><s>Ponuđači su reagovali na promjenu turističke strukture motiva, ponašanja na putovanjima i kod ciljnih grupa sa više strategija.</s><s>Standardizacija: Ovaj trend na razlišitim nivoima cijena i usluga postoji širom svijeta.</s><s>Njegov uspjeh počiva na više prednosti sa stanovišta klijenta: efikasnost, predvidivost, mogućnost upoređivanja i kontrola.</s><s>Specijalizacija: Upadljive su raznolike strategije specijalizacije u hotelskom golf-, baby-hoteli, hoteli za djecu i hoteli za ljubitelje jahanja.</s><s>Oni bi mogli da od klasičnih hotela za sve svrhe naprave marginalne pojave.</s><s>Stvaranje kompleksnih ponuda: Multifunkcionalni turistički objekti kao reakcija na današnje kompleksne grupe motiva i aktivnosti.</s><s>Takvi objekti nude savremenu i raznoliku ponudu i mogućnost za druženje, uživanje i zabavu.</s><s>Inscenacije: Klasična ponuda, let i smještaj, sve manje je dovoljna da zadovolji turistu.</s><s>Umjesto toga traže se inovativne turističke ponude, koje pored osnovnog standarda nude i neobična iskustva, iznenađenja i podsticaje.</s><s>Turista sve više očekuje ugođajnu, odnosno emocionalnu dodatnu korist (ambijent, doživljaj, razonoda, zabava, avantura, autentičnost).</s><s>2.2.3.</s><s>Specifičnost okoline turističkog sistema Turistički sistem nije zatvoren sistem.</s><s>On je otvoren, jer na njega ima spoljnih uticaja i sam povratno utiče na okolinu.</s><s>Kaspar (1996) dijeli okruženje turističkog sistema na ekonomsko, socijalno-kulturno, političko, tehnološko i ekološko.</s><s>Uticaji ekonomskog okruženja na razvoj turizma su pozitivni, ali mogu biti i negativni.</s><s>Kaspar među pozitivne ubraja raspoloživost dohotka, bolju raspodjelu dohotka, stabilnu valutu i privredni rast.</s><s>Negativni faktori ekonomskog okruženja su: privredna kriza, nazadovanje industijske produkcije, nestabilna valuta i usporen privreni rast (Kaspar, 1996, str.29).</s>\n<s>Po drugoj strani takođe turizam utiče na ekonomski sistem, a kao najčešći uticaji turističkog sistema na ekonomski sistem su: turizam daje mogućnost za zapošljavanje</s>\n<s>ostvaruje ekonomsko blago prebivanja omogućava regionalni razvoj, regionalizaciju urbanih područja i redistribuciju dohotka među bogatijim i sirimašnim područima, ima moćan multiplikativan učinak na druge privredne grane kao izvozna djelatnost ima važan uticaj na platni bilans države (Kaspar, 1996, str.30; Murphy, 1985, str.4; World Tourism Organiyation, 1998, str.14).</s><s>Upravo zbog navedenih uticaja turističkog sistema na ekonomski sistem, uticaj političkog sistema je takođe važan. '' U osnovi da se zaključiti, da turizam po jednoj strani posredno ili neposredno ispunjava političke funkcije i po drugoj strani daje podsticaj političkom sistemu “ (Kaspar, 1996, str.33).</s><s>Turistički sistem je važan privredno politički faktor države.</s><s>Tako je neposredno povezan sa:</s>\n<s>ostvaruje ekonomsko blago prebivanja prometnom politikom države (gradnja cesti, tarifna politika..) socijalnom politikom (zakonsko određivanje praznika i radnog vremena) prostornom politikom</s>\n<s>Iako se na prvi pogled čini, da je turistički sistem i njegov rszvoj u prvom redu zavisan od ekonomskog sistema, nije tako.</s><s>Socijalno-kulturno okruženje utiče na čovjekovo ponašanje, njegove vrijednosti i ciljeve te, na njegovo prepoznavanje i odnos do kulture turističke destinacije.</s><s>Po drugoj strani turistički sistem moćno utiče na socijalno-kulturno okruženje.</s><s>Njegovi uticaji su lako pozitivni, ako se turistički sistem temelji na očuvanju socijalnokulturnih značaja turističke destinacije.</s><s>Suprotno turistički sistem negativno uticati na socijalno-kulturno okruženje, ako prouzrokuje , da se autohtona kultura “iskomercijalizira, obrt promijeni u ki;, navike I obi;aji se prilagode turistu” (Mihalić, 1995, str.53).</s><s>Turizam može uticati na povećanje kriminala, prostitucije i upotrebe droge u turističkoj destinaciji.</s>\n<s>Tehnološki sistem, prije svega razvoj najvažnijih elemenata turističkog okruženja (prometa, komunikacija), veoma utiče na razvoj turističkog sistema.</s><s>Uticaj tehnološkog okruženja na tom području je pretežno pozitivan i doprinosi dostupnosti turističke destinacije, većoj mobilnosti turista.</s><s>Turistički sistem povratno utiče na tehnološko okruženje.</s><s>Dobar primjer za to je gradnja cesta u teškim razmjerama do udaljenih destinacija.</s><s>Posebno okruženje turističkog okruženja je ekološko okruženje.</s><s>U literaturi se pod pojmom ekološko okruženje u užem smislu podrazumijeva prirodno okruženje, kao “cjelina prirodnih darova čovjekovog životnog prostora”(Mihalić, 1995, str.47).</s><s>Ekološki sistem je bitnog značaja za razvoj turističkog sistema.</s><s>2.2.4.</s><s>Ciljne grupe i regionalna diferencijacija Glavna ciljna grupa Crne Gore je ljetnji kupališni gost sa domaćih tržišta i sa tržišta zapadne i sjeverne Evrope, a u budućnosti sve više i gost iz istočne Evrope.</s><s>Iz Zapadne i Sjeverne Evrope dolaze u obzir sljedeće grupacije: turisti-avanturisti, planinari, turisti zainteresovani za kulturu i za zdravstveni turizam, skijaši, sportski U grupu kupališnih turista postoji najviše podgrupa.</s><s>One se razlikuju prema preferiranim vrstama smještaja, načinima provođenja godišnjeg odmora i ponašanja pri trošenju.</s><s>Na ovim grupama se trenutno bazira turistička privreda Crne Gore.</s><s>Za nju je potrebno, prije svega u hotelskoj oblasti, napraviti niz projekata.</s><s>S obzirom na kvalitet ponude, Crna Gora u tom segmentu trenutno može da iz Zapadne Evrope privuče samo malo turista.</s>\n<s>Nasuprot tome, pažnju bi trebalo posvetiti grupi turista koji vole kulturu i putovanje, pod preduslovom da je kvalitet putničkih autobusa prihvatljiv.</s><s>Crna Gora nudi dovoljno veliku raznolikost doživljaja, jer turisti tada imaju osjećaj da nailaze na autentičnost i da su «otkrivači».</s>\n<s>Kao druga grupa već sada dolazi u obzir «banja & zdravlje» u Igalu.</s><s>Moguće je da se taj centar sa malo sredstava podigne na moderniji standard.</s><s>Igalo je već imao međunarodno tržište u Skandinaviji, Arabiji.</s><s>Ono se može povratiti.</s><s>Odlučujući argumenti su komfor, ambijent, šetnja, kultura, a za Skandinavce takođe golf.</s><s>Treća, već aktivirana ciljna grupa dolazi sa regionalnih tržišta: planinarenje ljeti, skijanje zimi.</s><s>Planinarenje za pasioniranog Srednjoevropljna može biti atraktivno, povezano sa kupanjem, ali i bez toga, čim se stvori infrastrukura tipična za zemlju (smještaj, staze za pješačenje).</s><s>To isto važi za izlete biciklom, ali nedostaju obilježeni putevi za bicikliste, na kojima nema saobraćaja (Boka Kotorska, Skadarsko jezero).</s><s>Slika 9: Ciljne grupe u zavisnosti od grana turizma Izvor: Master plan, 2001</s>\n<s>Za ostale ciljne grupe postoji prirodni potencijal.</s><s>Ali i tu nedostaje infrastruktura koja je dovoljno kvalitetna sport i zabava (diskoteke, krčme) postoje i u špici sezone.</s><s>Ali sami za sebe ne predstavljaju razlog za bukiranje, jer to turista danas nalazi u svakoj destinaciji.</s><s>Radi se o jednoj važnoj dodatnoj koristi, koja aktivira ponudu tek onda, kada je osnovna usluga- najčešće strukture kupališnog turizma-kvalitativno odgovarajuća</s>\n<s>2.3.</s><s>Organizovanje na nivou turističke destinacije 2.3.1.</s><s>Razlozi za organizovanje turizma na nivou turističke destinacije Osnovni razlozi za organizovanje turizma na nivou turistilke destinacije proizilaze iz specifičnosti turizma, koji se održavaju u turističkom doimanju turističke ponude kao mixa pojedinih turističkih usluga turističke destinacije, radi čega mora biti »pojedinačna usluga integralnog turističkog proizvoda, kojeg nudi pojedini turistički ponuđač, kordinira kroz posebnu organizacijsku strukturu, turističku organizaciju, koja kordinira radne funkcije pojedinih turističkih preduzeća» (Kaspar, 1996, str.91).</s><s>Kordinacija na nivou turističke destinacije je potrebna radi toga što velik broj ponuđača pojedinih turističkih usluga «nije sposobna, da sama zadovolji ciljeve turističke politike destinacije, uspostavi ravnotežu među turističkom ponudom i potrebama turista te time doprinosi koristima turističke destinacije» (Pearce, 1995, Radi uključenosti prirodnih, kulturnih i socialnih privlačnosti turističke destinacije u turističku ponudu, garantovanje različitih vrsta javnih usluga (primjer: informacijski servis za goste, prohodni putevi, spoljna uređenost destinacije) i zahtjev turističke potražnje po obimnoj i raznovrsnoj turističkoj infrastrukturi, koja nije uvjek profitna i zanimljiva za privatne investitore, mora se u turističku aktivnost uključiti takođe i javni sektor kao skrbnik primarne turističke ponude destinacije, proizvođač pojedinačnih turističkih usluga, koje nisu zanimljive za privatne ponudnike turističkih usluga, te usmjerivač i nadzornik razvoja turizma destinacije.</s><s>Turista prilikom izbora putovanja upoređuje među sobom razlišite turističke destinacije, koje nude različite turističke usluge, i između njih odabere onu, koja u svojoj ponudi turističkih usluga u najvećoj mjeri omogućava zadovoljiti njegove potrebe.</s><s>Integralni turistički proizvod, kojeg turist kupi ili potroši, su ustvari usluge te turističke destinacije (Bieger, 2000, str.79).</s><s>Važna značajnost turističke destinacije kao integralnog turističkog proizvoda, kojeg turista želi kupiti i potrošiti, postavlja turističku destinaciju kao jednu između konkurentskih jedinica na ukupnom turističkom tržištu.</s><s>Na turističkom tržištu ne konkurišu pojedini turistički ponuđači, već turističke destinacije.</s><s>Uspostavljanje odgovarajuće organizovanosti turizma na nivou turističke destinacije kako pojedinom ponuđaču turističkih usluga tako i destinaciji kao cjelini nudi mogućnost za očuvanje dugoročne konkurentske sposobnosti, za očuvanje dugoročnog razvoja turističke destinacije kao i na veću učinkovitost i uspješnost poslovanja pojedinih turističkih ponuđača.</s><s>2.3.1.1.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za garanciju konkurentne sposobnosti turističke destinacije</s>\n<s>Dugoročnu konkurentsku spopsobnost, turističke destinacije moguće je zagarantovati stalnim prilagođavanjem mixa turističkih proizvoda potrebama turista (Biager, 2000, str.76).</s><s>Na konkurentsku sposobnost destinacije utiču tržište, ponuđači turističkih usluga, lokalni prebivaoci, kao i ekonomsko, socialno, ekološko i političko okruženje destinacije (Bieger, 2000, str.79).</s>\n<s>Na konkurentsku sposobnost turističke destinacije utiče takođe i proces globalizacije.</s><s>Uvođenje tržišne privrede i liberalizacija međunarodne trgovine je u mnogim novim državama i u državama u razvoju po jednoj strani doprinosi povećanju međunarodnog turističkog prometa.</s><s>Po drugoj strani s tim je došlo do pojave brojnih novih turističkih destinacija, radi čega se povećala konkurencija među njima.</s><s>Zog toga se povećala potreba po strateškom usmjerenju turističkoj politici, gdje je glavni cilj po Kelleru poboljšati kanale za predstavljanje konkurentskih prednosti turističke destinacije, garantovati bolju upotrebu postojećih konkurentskih prednosti ako je moguće, ostvariti nove konkurentske prednosti (Keller, 1998, str. 3) 2.3.1.2.</s><s>Organizovanje kao sredstvo za očuvanje dugoročnog razvoja turističke destinacija</s>\n<s>Pored povezivanja pojedinih turističkih ponuđača privatnog sektora, s vidika garantovanja dugoročnog razvoja turizma u turističkoj destinaciji važno je takođe povezivanje i sarađivanje među privatnim ponuđačima turističkih usluga i javnim sektorom, prije svega lokalnom upravom, na području gdje se oblikuje integralni turistički proizvod.</s>\n<s>Povezivanje privatnog i javnog sektora u turističkoj destinaciji je nužno prije svega radi potrebe po usklađivanju dugoročnog planiranja na nivou turustičke destinacije u kojoj se oblikuje integralni turistički proizvod, i potrebe za očuvanje odnosno zaštitu prirodnih, socijalnih i kulturnih privlačnosti turističke destinacije kao osnove turističke potražnje.</s>\n<s>Organizovanju turizma na nivou turističke destinacije pored specifičnosti turističke djelatnosti uslovljava takođe trend u razvoju turističke potražnje.</s><s>Glavni element turističke potražnje postaje motivacija turista za putovanja.</s><s>Turista oblikuje mix turističkih usluga i na toj podlozi upoređuje među sobom različite turističke destinacije, koje mu nude željeni mix turističkih usluga.</s><s>Osnovna odluka je znači izbor turističke destinacije.</s><s>One postaju funkcionalne jedinice, koje međusobno konkurišu na tržištu (Bieger, 1996, str.430).</s><s>Turizam je znači kompleksna djelatnost, gdje tržišni mehanizmi ne mogu sami “bez vodeće ruke managerja turističke destinacije” (Bodlender, 1991, str.60) garantovati uspješnost poslovanja i dugoročnog razvoja turističke destinacije. “Privatni i javni sektor moraju u turizmu povezati svoje napore i oblikovati politiku, strukturu i strategiju, koji bi garantovali turistički razvoj, koji bi ekonomski bio privlačan, socialno prihvatljiv i koji bi garantovao dugoročno očuvanje okruženja“ (Gannon, b.l., 2.4.</s><s>Kooperativne funkcije turističke destinacije Zbog specifičnih karakteristika turizma neophodno je izvođenje poslovnih funkcija na nivou turističke destinacije.</s><s>Autori navode različite poslovne funkcije i naglašavaju potrebu za oblikovanje posebne, centralne organizacije.</s><s>Nacionalna turistička organizacija na nivou turističke destinacije brine za koordinaciju i izvođenje kooperativnih funkcija.</s>\n<s>Različite definicije autora daju naglasak prije svega značaju, koji se pripisuje pojedinoj funkciji.</s><s>Freyer (1993, str.201), naglašava funkciju oblikovanja turističke ponude na nivou turističke destinacije i funkciju marketinga turističke destinacije, dok Kaspar (1996, str.201) pored ove dvije funkcije dodaje i funkciju zastupanja interesa turizma.</s><s>Inskeep (1991, str.98) naglašava prije svega funkciju planiranja, marketinga i oblikovanja turističke ponude.</s><s>Svjetska turistička organizacija s vidika značaja uloge javnog sektora u turizmu i garantovanja dugoročnog razvoja, naglašava funkciju planiranja, posebno funkciju obrazovanja svih učesnika u turizmu (World Tourism Organization, 1998).</s>\n<s>Heath i Wall (1992, str.166) pri određivanju kooperativnih funkcija turističke destinacije polaze od potrebe po strateško marketinškom planiranju na nivou turističke destinacije i naglašava sledeće zadatke: izradu koordinirane strategije turizma destinacije ili regije saradnji sa lokalnom javnom upravom i drugim partnerima u destinaciji zastupanje interesa destinacije i regije na nacionalnom nivou i interesa turizma u destinaciji odnosno regiji</s>\n<s>promjenjivim zahtjevima tržišta marketing destinacije sa garancijom prijema i informacijskog servisa za goste u destinaciji, izradu i nabavku turističkih publikacija i obavljanjem raznovrsnih promocijskih aktivnosti.</s>\n<s>Bieger (2000, str. 84) kooperativne funkcije navedenih autora združuje u četri glavne funkcije: funkciju planiranja, funkciju oblikovanja ponude, funkciju zastupanja interesa i funkciju marketinga (Slika 10).</s><s>Slika 10: Kooperativne funkcije turističke destinacije Pri tome Bieger naglašava, da mora svaka turistička destinacija zadatke, koje izvodi unutar pojedine glavne skupine funkcija, prilagoditi svojim posebnostima.</s><s>2.4.1.</s><s>Planiranje na nivou turističke destinacije Imperativ mjesta je oduvjek bio važan.</s><s>Glavna snaga destinacije su atrakcijski kompleksi koji imaju dvije funkcije – privući gosta i ispuniti njegova očekivanja.</s><s>Izraz kompleks koristi se iz razloga što postoji vrijednost u skupinama kompatibilnih (spojivih) atrakcija.</s><s>Za proces planiranja destinacije podjednako su važna dva Funkcija zastupanja</s>\n<s>Funkcija marketinga pristupa: projektno planiranje i kontinuirano planiranje (Vukonić, Keča, 2001, str.</s><s>Projekt destinacijskog planiranja uključuje sledeće važne korake: utvrđivanje sponzora i voditelja, postavljanje ciljeva, istraživanje prednosti i nedostataka, razvijanje preporuka, utvrđivanje zadataka i strategije, apostrofiranje prioriteta i odgovornosti, provođenje stimuliranog i usmjerenog razvoja analizom povratnih Pravilan-racionalni planski prices koji se ističe kod destinacijskog planskog projekta ima racionalni pristup koji se fokusira na rješavanje problema koristeći proces koji obećava implementaciju specifičnih zadataka.</s><s>Kod takvog procesa vidljivi su ovi koraci: identifikacija problema i izgleda, postavljanje cilja, analiza cijelog područja, analiza lokalnog prostora, detaljne studije, planski koncepti i opcije, smjernice, edukacija i uključivanje lokalnog stanovništva, detaljni dizajni, implementacija, administracija i evaluacija.</s>\n<s>U okviru funkcije planiranja se izvode sledeći zadaci: dogovaranje sa političkim strukturama u destinaciji pri određivanju ciljeva turističkog razvoja destinacije</s>\n<s>Funkcija marketinga tekuće analiziranje konkurentske situacije destinacije, gdje je uključena analiza tržišta, neposredne i posredne konkurencije, potražnje, dobavljača i grane;</s>\n<s>destinacije na tržištu; prilagođavanje konkurentske strategije destinacije sa savjetom turističkih preduzeća i aktivnim menadžmentom promjena i menadžmentom inovacija.</s><s>Funkcija u vezi turističke ponude destinacije obuhvata izvođenje sledećih zadataka: garantovanje javne ponude kao prohod kanala, animiranje gostiju, informacijska služba</s>\n<s>destinacije u paušalne proizvode izgradnja novih oblika turističke ponude sa savjetovanjem i davanjem podsticaja posebnim turističkim ponuđačima ili oblikovnje i izvođenje vlastitih turističkih usluga;</s>\n<s>destinacije u paušalne proizvode kontrola kvaliteta turističke ponude destinacije.</s><s>U okviru funkcije marketinga ide se za izvođenje sledećih zadataka: izrada marketing strategije destinacije</s>\n<s>U okviru funkcije zastupanja interesa, Bieger navodi sledeće zadatke: podsticanje lokalnog prebivališta ka pozitivnom odnosu do turizma; koordiniranje interesa grane;</s>\n<s>informisanje potencijalnih gostiju. zastupanje intersa turizma u političkoj i drugoj javnosti (Bieger, 2000, str.</s><s>Dugo su vremena turistička teorija i praksa zagovarale planiranje nacionalnog turističkog razvoja na dva nivoa: kao prostorni plan turističkog razvoja i kao generalni ili master – plan.</s><s>No u savremenom turizmu nestale su te razlike odnosno stopile su se u jedan jedinstveni nacionalni plan u kojem se razmatraju i planiraju sve moguće implikacije turističkog razvoja podjednako na prostornom, privrednom ili kakvom drugom planu (sociološkom, kulturnom, ekološkom itd.).</s><s>Takav se plan naziva glavnim ili master – plan odnosno kad je turizam u pitanju glavni ili master – plan turizma.</s>\n<s>Ministarstvo turizma Republike Crne Gore je u novembru 2001. godine usvojila Master plan, pripremljen od strane Njemačkog društva za investicije i razvoj (Deutsche Investitions- und Entwicklungsgesellschaft mbH- DEG), Ministarstva turizma i domaćih i međunarodnih eksperata.</s><s>U okviru plana definisana je Strategija razvoja turizma do 2020. godine.</s><s>Strateški ciljevi Master plana su: • Crna Gora –“visokokvalitetna Majorka”u ljetnjoj polovini godine • Kvalitetna ponuda specijalnih proiyvoda tokom zime • Hotelski smještaj (kreveti)- 50.000 do 2010.god. • Povećanja broja noćenja – 11,4 mil za 2010. god.</s><s>U skladu sa Strategijom razvoja turizma usvojen je i novi marketing koncept- Crna Gora –prepoznatljiva i jedinstvena turistička destinacija sa bogastvom različitosti.</s><s>2.5.</s><s>Marketing turističke destinacije Crne Gore Praksa pokazuje da je uspješnost poslovanja u turističkoj privredi postala sasvim zavisna od sposobnosti nosilaca aktivnosti da se prilagođavaju savremenim zahtjevima tržišta, odnosno od stepena zadovoljenja potreba turista kao potrošača.</s><s>Marketing, u suštini, podrazumijeva tržišno poslovanje za ostvarivanje moguće razmjene radi zadovoljenja ljudskih potreba i želja.</s><s>Jedna od definicija marketinga u turizmu je: “Marketing je sistemsko i koordinirano prilagođavanje poslovne politike turističkih preduzeća i turističke politike države na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, da bi se dostiglo optimalno zadovoljenje potreba odredenih grupa potrošača i tako ostvario odgovarajući profit”(Bakić, Unković, 1991, str. 23-30).</s><s>Marketing Crne Gore kao turističke destinacije usmjeren je na dvije regije: domaće tržište, tj. zemlje bivše Jugoslavije i zapadnu - sjevernu Evropu.</s><s>Dok će domaće tržište doći samo, tržišta zapadne i sjeverne Evrope treba osvajati.</s><s>Troškovi bi trebali da budu srazmjerni onom što je moguće učiniti, što je usko ograničeno hotelskim kapacitetom i kvalitetom.</s><s>Iz toga slijedi da se Crna Gora najprije mora koncentrisati na glavna tržišta unutar zapadne i sjeverne Evrope- na srednju Evropu.</s><s>Za srednju Evropu trebalo bi uzeti u obzir tri stvari: volumen tržišta jeftinog kupališnog turizma za koji Crna Gora može da primi 1-3.000 kreveta</s>\n<s>informisanje potencijalnih gostiju. specijalizovano turističko tržište kojr se orjentiše na kulturu i prirodu I druge specijalnosti, i manje grupe, koje je teže obuhvatiti (planinari, kanuing, freeclimbing)</s>\n<s>informisanje potencijalnih gostiju. srednjoročno stvaranje imidža da bi se pokrili budući segmenti tržišta Prekookeanska tržišta (Sjeverna Amerika, Azija) Arapske zemlje i Afrika dolaze u obzir kao dopunske niše (posjete rođaka, obilasci kulturnih znamenitosti u kontekstu sa Dubrovnikom- Mostarom) ili specijalne ponude (Igalo-zdravstveni centar-golfkružna putovanja, ornitolozi).</s><s>Oni nemaju značaja za kupališni turizam.</s><s>U poslednjih deset godina crnogorska turistička privreda je isključivo živjela od turista iz same Crne Gore i Srbije.</s><s>Registrovana i neregistrovana noćenja (4 mil.) 1997.god. bila su skoncentrisana 85-90% na jeftine oblike smještaja (privatne sobe, ljetovališta I odmarališta preduzeća, kampove, vikend kuće), kao i na mali broj nedjelja za vrijeme glavne sezone.</s>\n<s>U ovom poglavlju stavljamo težište na makro aspekt, odnosno makromarketing turizma u Crnoj Gori, polazeći i od uvjerenja da se marketing koncept u turizmu, s obzirom na “totalni proizvod” ne može “zatvoriti” u okviru preduzeća u turizmu, već se obavezno razvija i na višim nivoima gdje se vodi turistička politika.</s><s>2.5.1.</s><s>Posebnost marketinga turističke destinacije Koncept marketinga turističke destinacije polazi od osnovne ideje, da se mora destinacija marketinški perdstavljati kao i proizvod, odnosno grupa proizvoda kod Marketing je «društveni i vodstveni proces, koji omogućava pojedincu i skupini, da dobiju to što žele i trebaju, tako da ostvaruju, nude i sa drugim razmjenjuju proizvode, koje imaju vrijednost» (Kotler, 1996, str.6).</s><s>Marketing turističke destinacije zahtijeva posebno proučavanje.</s><s>Posebnosti proizilaze iz turističkog proizvoda, razvoja turizma kao i same strukure turističke destinacije Slika 11: Posebnosti marketinga turističke destinacije formiranja</s>\n<s>Posebnosti turističkog proizvoda proizilaze iz karakteristika usluga, gdje ljudi i procesi odnosno postupci, igraju veoma važnu ulogu.</s><s>Usluge imaju četiri glavne karakteristike što u velikoj mjeri utiče i na izradu marketinških programa (Kotler, 1999, str.575).</s><s>Usluge su neopipljive.</s><s>Da bi smanjili neizvjesnost, kupci će potražiti pobliži opis ili dokaz o kvalitetu usluge.</s><s>O kvalitetu će, određene usluge doći do zaključka na osnovu onoga što vide, odnosno na osnovu mjesta, osobe, opreme, informacija, simbola ili cijene.</s>\n<s>Usluge se istovremeno pružaju i konzumiraju.</s><s>Ako uslugu pruža neka osoba, tada je ona i dio usluge.</s><s>Budući da je i klijent prisutan prilikom pružanja određene usluge, interakcija između davaoca usluge i dotičnog klijenta postaje posebnom značajkom marketinga usluga .</s>\n<s>Nepostojanost usluge je sledeća karakteristika i ona zavisi od toga ko, kada i gdje je pruža.</s><s>U okviru turističkog sektora provodi se kontrola kvaliteta pružanja uluga kroz tri faze.</s><s>Prva je – ulaganje u dobar izbor i edukaciju kadrova, zatim, standardiziranje procesa izvođenja usluge i na kraju praćenje zadovoljstva turista sistemom za predloge i pritužbe, anketa turista i upoređivanjem kupovine što omogućava da se loša usluga otkrije i ispravi.</s>\n<s>Značajna karakteristika usluga je nemogućnost njenog skladišćenja.</s><s>Kod kod turističkih proizvoda je važno naglasiti značaj emocionalne komponente, koja se razlikuje s obzirom na stanje, u kojem je pojedinac (radni dan, dan dopusta).</s><s>U okviru ovog domena je i mix pojedinačnih usluga, gdje nužnost kordinacije na nivou * posebnost usluga:</s>\n<s>Od posebnosti, koje proizilaze iz razvoja turizma, potrebno je izložiti značaj segmentiranja i pozicioniranja tržišta.</s><s>Pomoću segmentacije razdijelimo ukupano potencijalno tržište turista za pojedinačnu turističku destinaciju na podskupine odnosno na pojedinačne segmente.</s><s>Na taj način se lakše rasporede marketing aktivnosti i zagarantuje veća uspješnost marketinga pojedinačne turističke destinacije.</s><s>Pomoću pozicioniranja destinacije naglašavamo karakteristike destinacije, zbog kojih se destinacija najbolje razlikuje od konkurentskih destinacija za pojedinačni segment turista (Žabkar, 2001).</s>\n<s>Poslednji sklop posebnosti proizilazi iz same strukture turističke organizacije i njenog ograničenog uticaja na proizvode, određivanje cijena i upotrebu martetinčkih instrumenata.</s><s>Pored toga prouzrokuje prisutnost različitih interesnih skupina (prije svega političkih stranaka, dugoročnih planera i pojedinih turističkih ponuđača), nejasnu sliku pozicioniranja turističke destinacije i oblikovanje njene dugoročne marketing strategije.</s>\n<s>Prvi zadatak u okviru funkcije marketinga turističke destinacije je izrada marketing strategije odnosno marketing koncepta, sa kojim se određuje način ponašanja turističkih ponuđača i destinacije, prema konkurentima s ciljem očuvanja konkurentske sposobnosti.</s><s>Marketing koncept je podloga za oblikovanje marketing instrumenata i planiranje kratkoročnih aktivnosti turističkih poniđača i turističke organizacije.</s>\n<s>Za postizanje ciljeva, definisanih u marketing strategiji, upoterebljavaju se marketing instrumenti, koje po Mc Carthyju svrstavamo u četri glavne, imenovane 4P. To su proizvod, prodajne cijene, distribucija i marketing komunikacija (Kotler, 1994, str.</s><s>Noviji pristup ka oblikovanju marketing mix-a u tirizmu ukljućuje klasifikaciju elemenata marketing mix-a po Boomsu & Bitnerju, koji navode 7 elemenata marketing mix-a – 7P, koji postojećim 4P dodaju još ljude, fizičke dokaze i postupke (Mihalič, 1999b, str.90).</s><s>Značaj ljudskog faktora i procesa kao karakteristika marketinga turističkih destinacija navodi takođe Bieger (Slika 11, str. 37).</s><s>S vidika turističke destinacije se marketing instrumenti razumiju kao ovladive promjenjive, koje turistička organizacija i pojedina turistička preduzeća u destinaciji upoterebljavaju za postizanje turističkih ciljeva na unaprijed određenim ciljnim tržištima (Heath, 1991, str.125).</s>\n<s>U vezi sa upotrebom marketing instrumenata u marketingu turističke destinacije se postavlja pitanje, ko će izvoditi marketing turističke destinacije i pojedine zadatke u njegovom okviru.</s><s>S vidika određivanja turističke destinacije kao proizvoda mora tu funkciju na nivo destinacije preuzeti turistička destinacija.</s><s>Zbog toga u praksi dolazi do problema, koji proizilaze iz nemogućnosti uticaja turističke organizacije na pojedine instrumente marketing mixa.</s>\n<s>Tako ima turistička organizacija zbog nezavisnosti turističkih ponuđača veoma mali uticaj na politiku integralnog turističkog proizvoda i na politiku cijena.</s><s>S obzirom na to, da imaju veća turistička preduzeća (prije svega hoteli) uobičajno svoje prodajne sisteme, ima turistička organizacija takođe ograničen uticaj na distribuciju.</s><s>Njen najveći uticaj je na tržišno komuniciranje (Biger, 2000, str.215).</s><s>Posebnosti turističkog proizvoda proizilaze iz posebnosti usluga, gdje igraju ljudi i procesi odnosno postupci veoma važnu ulogu.</s><s>Značajnost usluge je takođe nemogućnost njenog skladištenja.</s><s>Kod turističkih proizvoda je potrebno prikazati osjećaj emocionalne odnosno razumske komponente, koje se razlikuju po stanju, u kojem je pojedinac.</s><s>Dugoročnost turističkog proizvoda, predstavlja dugoročno planiranje kao i nužnost koordinacije na nivou turističke destinacije, koje mora biti transparentno.</s>\n<s>Marketing turističke destinacije ne odvija se samo u turističkim organizacijama i kod pojedinih turističkih ponuđača, već se određene marketing aktivnosti izvode na višem nivou, na regionalnom i nacionalnom.</s><s>U skladu sa tim neophodna je koordinacija i organizacija marketing aktivnosti na svim nivoima, koji omogućava usklađeno izvođenje marketing aktivnosti.</s><s>Koliko pojedina turistička destinacija individualno izvodi marketing aktivnosti, je po Biegerovom mišljenju zavisno od tržišne moći destinacije (od poznavanja njene robne marke), te od finansijskih sredstava, koje za tu namjen ima na raspolaganju (Bieger, 2000, str. 238-240).</s><s>2.5.2.</s><s>Marketing koncept</s>\n<s>Tržišna orjentacija znači, da Crna Gora mora da se ne samo pri oblikovanju svoje ponude , nego i pri prodaji orjentiše na sadašnje i buduće turističke motive svojih gostiju i mora istovremeno da uzme u obzir njihove finansijske mogućnosti i njihovu spremnost na trošenje.</s><s>Pri tome je potrebno posebno istaći one karakteristike ponude važne su i podesne za turistu, koje ga motivišu na bukiranje, nadovezuju se na elemente ponude sa kojima Crna Gora ostvaruje jedinstvenu poziciju (USP= unique selling points) i</s>\n<s>Istraživanje najvažnijih instrumenata u turizmu Crne Gore je pretpostavka obezbjeđenja njegove praktične optimalne kombinacije u okviru marketing miksa (turističke usluge -proizvod, cijene, promocija i kanali prodaje) za pojedine tržišne segmente.</s><s>Da bi se ostvarili željeni rezultati u primjeni marketinga, od osobite je važnosti ostvariti koncepciju integralnog marketinga 2.5.2.1.</s><s>Strategija marketinga</s>\n<s>Postavljene ciljeve marketinške aktivnosti nosioci marketinga u turizmu mogu ostvariti na različite načine, od kojih svaki odgovara određenoj karakterističnoj situaciji na tržištu, specifičnostima određenog turističkog proizvoda, poziciji proizvoda na turističkom tržištu itd.</s><s>Različite puteve kojima se nastoji dostići unaprijed utvrđeni cilj nazivamo strategijom marketinga (Senečić, Vukonić, 1997, Izrada marketing koncepta i kasnije marketing strategije, sa kojom se određuje način ponašanja turističkih ponuđača i destinacije protiv konkurencije, s ciljem očuvanja dugoročne konkurentske sposobnosti, predstavlja važnu ulogu u okviru funkcije marketinga.</s><s>Marketing strategija kasnije služi kao podloga za oblikovanje marketing instrumenata i planiranja kratkoročnih aktivnosti turističkih ponuđača i turističke organizacije (Bieger, 2000, str.184&185).</s><s>Marketing strategije primjerene za turističke destinacije po Hillu & Rieserju (Bieger, 2000, str. 186) udružujemo u tri skupine: strategiju usredotočenja na ciljno tržište, strategiju konkurencije i strategiju marketing instrumenata.</s><s>Roth (Bieger, 2000, str. 187), razlikuje strategiju razvoja tržišta, strategiju usredotočenja , strategiju segmentiranja i strategiju podjele tržišta.</s><s>Ključnu ulogu pri oblikovanju odgovarajuće marketing strategije Crne Gore kao turističke destinacije zauzimaju sledeće strategije: segmentacija tržišta turističke tražnje, diferenciranje integrisanog (destinacijskog) turističkog proizvoda, te strategija profilisanja imidža i pozicioniranja u svijesti turista/potrošača (Uskoković, 2000, str.</s><s>Strategija segmentacije tržišta u osnovi znači podjelu ukupnog tržišta na višemanje homogene grupe turista, odnosno djelove, segmente tražnje.</s><s>Ovdje je, u ustvari, riječ o primjeni tvz. diferenciranog marketinga, nerijetko fokusa (koncetrisanog marketinga) na sasvim ograničene tržišne segmente, polazeći od uvjerenja da je turističke usluge sopstvene destinacije najpovoljnije njima nuditi (plasirati).</s>\n<s>Izvjesno je da Crna Gora može osigurati širok spektar ovih (specijalizovanih) proizvoda uz odgovarajući kvalitet servisa.</s><s>Moguće je, međutim, što je u praksi poslovanja naše turističke privrede uobičajno, da se ova strategija ne inplementira, već se tržištu pristupa frontalno, nediferencirano, pa se takav pristup naziva i “loto” (lijenom) srategijom.</s><s>Otuda je ponuda Crne Gore, pa i ostali instrumenti marketinga, koncipirana po logici - za svakog po nešto, malo za koga sve!</s><s>Posledica je poznata: mali broj zadovoljnih turista i niska «stopa vjernosti», što znači da se ne ispunjavaju osnovni zahtjevi marketinga.</s>\n<s>Strategija diferenciranja turističkog proizvoda (ponude) je logična posledica, diktat, prethodno naznačene strategije.</s><s>Diferenciranje ponude, u odnosu na konkurenciju tj.postizanje superiornih performansi, prilagođenih fokusiranim segmentima tražnje, čini je specifično razvijenom ponudom, rezultirajući visok stepen satisfakcije turista kao potrošača.</s><s>To znači, da u krajnjoj liniji ispunjava ciljnu funkciju turističkog razvoja jednog područja- obimna i sadržajno bogata turistička potrošnja.</s><s>Na taj način je jedino i moguće prevladati probleme iz, uz nas dominantnog «horizontalnog» (spavališnog) turizma.</s>\n<s>Ova strategija počiva na razlikama vlastitog proizvoda, i to posebno onim svojstvima koja su pozitivna u odnosu prema sličnim (konkurentskim) proizvodima.</s><s>U turizmu je ovo česta strategija za kojom posežu nosioci marketinga, jer su moguće mnoge adaptacije proizvoda ili usluga, iako je formiranje novog proizvoda mnogo teži zadatak.</s><s>Uglavnom je riječ o kvalitativnim promjenama, jer kvantitativne promjene teško se mogu provesti u “jednom trenutku”, da bi odgovorile nekom modnom trendu ili “hitu” potencijalnih turističkih korisnika.</s><s>Strategija izgradnje (pozitivnog) imidža je, takođe, od neospornog značaja, budući da turističku destinaciju, odnosno “totalni” ili “parcijalni” turistički proizvod, treba bolje “locirati” u svijesti turista, u pamćenje gostiju, kao područje koje se rado posjećuje (ako obezbjeđuje punu satisfakciju turističkih potreba).</s><s>Ne treba mnogo dokazivati da kvalitetno pozicioniranje destinacija u svijesti turista ima za posledicu visoku stopu lojalnosti, odnosno učestalost dolaska istih posjetilaca.</s><s>Kvalitet se, dakle, dugo pamti: njemu se iskazuje vjernosti i, što je veoma važno naglasiti, ovi turisti postaju promoteri konkretnih destinacija, što stimuliše uspon turističkog prometa.</s><s>Strategija izgradnje (pozitivnog) imidža treba da uzme ime zemlje CRNA GORA kao opšti znak.</s><s>Sa ovim opštim znakom treba stvoriti sljedeću predstavu godišnjeg • Jedinstveno lijepom i još netaknutom području, • Raznovrsnost, egzotika i autentičnost – prirode, kulture i ponude uopšte. • Jadranske plaže i sunčana klima,</s>\n<s>• Visoki kvalitet i izbor u svim oblastima usluga Kod pozicioniranja turističke destinacije možemo se usmjeriti na osjećajno ili opažljivo poimanje turističke destinacije.</s><s>Moguća je takođe kombinacija poimanja obije komponente.</s><s>Naglasak je zavisan i od vrste turističkog proizvoda (kompleksan, nestandardan proizvod nasuprot jednostavnom, standardnom proizvodu).</s><s>Kombinacija standardnih strategija pozicioniranja obije komponente predstavljamo u Tabeli 1: Tabela 1: Standardne strategije pozicioniranja turističkih destinacija OPAŽANJE</s>\n<s>U Tabeli 1 su predstavljene četiri standardne strategije pozicioniranja turističke destinacije.</s><s>U primjeru jakih osjećajnih potreba za proizvodom ili istovremeno visokog interesa za informacijama o željenoj destinaciji, odlučujemo se za mješovitu strategiju pozicioniranja turističke destinacije, jer naglašavamo i osjećajnu i opažljivu komponentu.</s><s>Doživljeno pozicioniranje je primjereno u situaciji, gdje dajemo naglasak osjećajima i ne toliko informacijama.</s><s>U primjeru velikog interesa za informacijama o određenoj destinaciji i manjeg interesa naglašavanja osjećaja, odlučujemo se za strategiju pozicioniranja stvarnog značaja, aktivnosti destinacije.</s><s>Kod slučaja manjeg naglaska osjećajnih potreba i informacija, najprihvatljivija je strategija podsticanja prepoznatljivosti robne marke destinacije.</s><s>U tom primjeru želimo sa robnom markom turističke destinacije upozoriti na njen opstanak i istovremeno podsticati želju turista za sledeću posjetu (Konečnik, 2001, str.16 & 17).</s><s>Pored navedenih strategija u izgadnji cjelokupne marketing strategije Crne Gore, nezaobilazna je i strategija komunikacije, čiji je cilj ostvariti najveći stepen djelovanja sa najnižim izdacima.</s><s>Sa ciljevima komunikacije mora težiti paralelno: stvaranje imidža</s>\n<s>Ove oblasti se moraju ravnopravno razviti i realizovati na pravom nivou u svakoj fazi kako bi se maksimiralo ukupno djelovanje.</s><s>Strategijski model piramide podrazumijeva kontinuirana postupanja koja mora biti adekvatna aktivnom stanju proizvoda i obezbjeđuje da se sve mjere komunikacije svrsishodno dopunjuju.</s><s>Dakako, mogućih puteva uvjek ima više, pa se izboru strategije pridaje važnost na nivou najvažnijih odluka u koncepciji (politici) marketinga.</s><s>Pri direktnom odlučivanju možemo se opredijeliti za jednu strategiju ili kombinaciju strategija.</s><s>Svakako neophodno je primijeniti temeljno načelo: da je uslov ispravnog ili optimalnog izbora strategija pecizno definisani cilj.</s>\n<s>2.5.2.2.</s><s>Opšti dizajn marketing koncepta Kad se u savremenom svijetu spomene pojam i termin dizajn, za prosječnog čovjeka to uglavnom znači pomisao na posebno oblikovane predmete iz naše svakodnevnice.</s><s>Po definiciji Papaneka (Senečić, Vukonić, 1997, 126): «Planiranje i oblikovanje bilo koje radnje usmjerene na željeni, predvidivi cilj, proces je dizajniranja».</s><s>Dobar dizajn mora biti društveno (moralno, kulturno i etički), ekološki, ekonomski, tehnički, tehnološki i individualno (estetski, psihološki) prihvatljiv i opravdan.</s><s>Te važne konstatacije za izvorni pojam dizajna identične su i pojmu dizajna u koncepciji planiranja na nivou destinacije.</s>\n<s>Govoreći o dizajnu u turizmu kod nas, većina će prosječnih turista pomisliti na suvenir kao jednu od temeljnih, a za mnoge manje upućene i jedinu preokupaciju dizajna u turizmu.</s>\n<s>Bit dizajna u turizmu je oblikovanje novih proizvoda, shvaćajući taj pojam vrlo široko, naročito kada se tom aktivnošću nastoji zadovoljiti neka posebna ili nova potreba, privući novi segment posjetioca, povećati potrošnja gostiju i sl.</s><s>On može biti snažno sretstvo u pronalaženju i rekonfirmaciji nacionalnog identiteta i socijalnog integriteta slojeva koji su pod negativnim uticajem drugih tržišnih akcija nosioca turističke ponude.</s>\n<s>Kriterijum dizajna je nužnost njegove individualnosti.</s><s>Biti različit u čitavom poslovnom svijetu, pa tako i u turizmu, definitivno je rizik, ali ujedno i jedan od temeljnih načela razvoja turizma.</s><s>To je razlog više za isticanje kreativnosti dizajnera.</s><s>Autentičnost pojačava poterebu za senzibiliziranjem svih subjekata turističke ponude (turističke destinacije) za takvom autentičnosti i paralelno zahtijeva isticanje posebnih karakteristika okruženja.</s>\n<s>U primjeru Crne Gore, kao turističke destinacije, do nedavno, akcenat je bio stavljen na dizajn promotivnog nastipa, odnosno na medijsku prepoznatljivost u učima potencijalnih i budućih turista.</s>\n<s>Postojeći logo «Montenegro» ima isuviše jednostrano usmjerenje na primorski turizam i stoga ne prenosi poruku o čitavom turističkom potencijalu Crne Gore koji podstoji i u drugim interesnim područjima.</s><s>On više ne odgovara modernoj prezentaciji i nudi samo standardni odmor.</s><s>Posledica ove spoznaje je da se logo preselio na zadnju stranu publikacija i da zbog toga više ne igra ulogu u potrošačevom doimanju.</s>\n<s>Dopadljivi dizajn ovog loga nije pogodan da razlikuje Crnu Goru od drugih ponuda, kao npr. Hrvatske, i da u svijesti potrošača zauzme monopolsko mjesto.</s><s>Dizajn ovog loga danas uglavnom djeluje zastarelo i nije više adekvatan.</s><s>Prema tome, postojeći logo se već povlači sa tržišta i ako novog još nema, tako da za potrošača u krajnjoj liniji, u stvarnosti ne postoji nikakav logo.</s><s>Sposobnost učenja- Opšti dizajn nekog zaštitnog znaka je vizuelna konstanta koja se ponavlja, pod kojom ovaj znak treba da bude identifikovan u svakom tržišnom nastupu.</s><s>Osnovna pretpostavka je visok stepen samostalnosti, koja se u smislu zadatka i pozicioniranja može i naučiti.</s><s>Samostalnost- Karakter je dakle važniji od tzv. «ljepote», koja se doživljava samo vrlo subjektivno i na ekstremno različit način.</s><s>U «koncertu» sa konkurencijom, opšti dizajn bi trebao da napravi što jasnije vizuelno razgraničenje i određenje mjesta.</s><s>Dugovječnost- Pošto se opšti dizajni mogu prihvatiti samo kroz konsekventne i dugoročne procese kao nešto što se ponovo vraća i uvjek je isto, oni treba da budu oslobođeni kratkoročnih modnih pojava a da ipak budu vrlo efikasni u svom obliku prilagođavanja.</s>\n<s>Ekonomičnost- Postavljanje stvari uvjek u istom vizuelnom obliku stvara u ekonomičnosti nedvosmislene prednosti i recionalnost, sigurnost u djelovanju i mogućnost identifikovanja kod saradnika.</s><s>Sadržajnost- U idealnom slučaju, opšti dizajn sa svojim elementima oblikovanja, prenosi što je moguće vizuelno preciznije sadržaje proizvoda i zaštitnog znaka.</s><s>Na taj način nastaju «unutrašnje slike» koje i kod posmatrača, bez prethodnog predznanja mogu stvoriti asocijacije u poželjnom pravcu.</s><s>2.5.2.3.</s><s>Reklamni nastup</s>\n<s>Reklamni nastup www.visit-montenegro.com ima drugačiji koncept dizajna od aktuelnih brošura tako da se ne garantuje ponovna prepoznatljivost na osnovu opštih dizajn elemenata.</s>\n<s>Za osvajanje zapadnoevropskog tržišta važno je da se trajno obezbijedi ponovna prepoznatljivost Crne Gore i da se stvori samostalni nastup koji je čini različitom od drugih destinacija.</s><s>U tom kontekstu logo igra izuzetno važnu ulogu u ponovnom prepoznavanju i vezuje se za pamćenje potrošača.</s><s>Kupovinom određene marke, potrošač poklanja ponuđaču povjerenje u odnosu na uslugu koju od njega očekuje.</s><s>Upravo kod putovanja ovaj aspekt povjerenja igra značajnu ulogu u razmišljanju potrošača, tako da je vrlo umjesno stvaranje zaštitnog znaka «Montenegro».</s>\n<s>Na taj način što je zaštitni znak kao što će se i Crna Gora razlikovati u konkurenciji sa drugima.</s><s>To je razlog da se zaštitni znak izdvoji iz mase i da bude posebno prihvaćen od strane potrošača.</s>\n<s>Karakteristike zaštitnog znaka moraju biti od posebne važnosti za potrošača a kako bi ih on mogao ponaosob registrovati u svojoj svijesti.</s>\n<s>Ponovnom kupovinom zaštitnog znaka nastaje povjerenje u taj znak.</s><s>Ime MONTENEGRO su riječi u nizu neobične dužine, koja se ne može skratiti.</s><s>Podjela na dvije riječi - pojma MONTE i NEGRO doprinosi lakšem čitanju ove druge riječi.</s><s>Za nepoznavaoce riječ se doima kao «italijanska», a ni u kom slučaju slovenska.</s><s>Zbog dužine riječi MONTENEGRO, ne bi bilo dobro da se toj riječi doda još neki naknadni znak ili logo.</s><s>Što više, ona nudi mogućnost da se od ove «mane» napravi konstruktivni-strategijska prednost i pri tome samu riječ u zaštitni znak (bez dodatnog znaka) (Koncept marketinga za Republiku Crnu Goru, 2002).</s>\n<s>Pored djelovanja zaštitnog znaka na ciljno tržište treba raditi na stvaranju domaće svijesti, kako bi se i kod stanovništva Crne Gore stvorio adekvatan odnos prema znaku:</s>\n<s>Crna Gora na maloj površini nudi za cijelu jadransku obalu izuzetno veliku raznovrsnost predjela sa 4 unikata visoke atraktivnosti: Ulcinjska plaža</s>\n<s>Ovi unikati čine suštinski iskaz zaštitnog znaka Crne Gore.</s><s>Oni su, s jedne strane veliki okvir za turistički razvoj Crne Gore, a dodatno nude i potreban potencijal za razlikovanje Crne Gore od drugih turističkih destinacija.</s><s>Oni se mogu sažeti u jedno odmjereno obećanje «Proizvod je nešto što prodajete, a znak je ono što jeste i iza čega Opšti izraz se koncetriše na opis unikatnih predjela u dvijema riječima »Divlja ljepota».</s><s>Tako način na koji je logo ispisan i slogan postaju obećanje, Crna Gora «Divlja ljepota».</s>\n<s>Iako turistička potražnja u globalnom smislu bilježi stalni porast, konkurentski odnosi između pojedinih destinacija (zemlje, regije, turističkih mjesta) postaju sve intezivniji.</s><s>Dok zemlja i regije mogu da potpomažu prodaju reklamiranjem imidža, plasman je uglavnom u privatnim rukama: kod ponuđača u zemlji, tj. hotelima, kampinzima i onima koji privatno izdaju sobe, kod turoperatora u inostranstvu i kod putničkih agencija.</s>\n<s>Može se reći da se u pojedinim emitivnim turističkim zemljama ostvaruje veći stepen konkurentskog odnosa između turoperatora nego između turističkih destinacija, odnosno da je konkurencija između destinacija zapravo “ugrađena” u konkurenciju među turoperatorima.</s>\n<s>Ova preduzeća su zapravo najistaknutija prema tržištu čime preuzimaju i glavni rizik u prodaji turističkog proizvoda određene destinacije.</s><s>Turoperatori su zainteresovani za određenu destinaciju dok im ona pruđa osnovu za profitno poslovanje.</s><s>Možemo zapravo govoriti o svojevrsnoj dihotomiji u turističkom marketingu.</s><s>S jedne strane postoji promocija određene turističke destinacije od posebnih turističkih preduzeća i institucija koje u prvom planu naglašavaju atraktivnost destinacije, a ne pojedine turističke aranžmane, i s druge strane promocija koju provode turistički posrednici i ostala turistička preduzeća promovirajući određeni turistički proizvod i turistički paket što ga nude na određenoj destinaciji (Goodall, Ashwort, 1995, U tom se kontekstu može postaviti pitanje: Treba li promotivne napore, koji čini određena turistička destinacija, usmjeriti prema krajnjim potencijalnim potrošačima u emitivnoj zemlji ili prema turističkim posrednicima, uvjeravajući ih da je određena destinacija atraktivna za formiranje profitnog turističkog paketa?</s><s>Međutim kada je u pitanju promocija imidža turističke destinacije, treba imati u vidu činjenicu da je gotovo svaka turistička destinacija multifunkcionalna odnosno da u turističkoj potražnji postoji multimotiviranost potrošača prilikom izbora određene destinacije odnosno da postoji naglašena heterogenost tržišta s obzirom na želje, motive, potrebe i preferencije pojedinih potrošačkih segmenata.</s><s>Prema tome, javlja se problem: prema kojem tržišnom segmentu promovisati imidž destinacije odnosno može li se na određenom tržištu u okviru emitivnih turističkih zemalja identificirati ciljna tržišna skupina i kakav imidž treba promovisati pojedinim tržišnim segmentima?</s>\n<s>Domaći ponuđači raspolažu velikim dijelom zastrašujuće malim prodajnim materijalom: loši prospekti, loše slike na lošem stranom jeziku, slab kvalitet štampe.</s><s>Njihov kvalitet je često ispod kvaliteta proizvoda.</s><s>Osim toga nejasno je, kako te reklamne brošure treba da dospiju do klijenata.</s><s>Direktan marketing jedva je poznat, ali on je teško sprovodljiv iz Crne Gore u Zapadnu Evropu.</s><s>Marketinške kooperacije su jedan odgovor, korišćenje interneta drugi.</s><s>Internet doduše dobija na značaju, ali trenutno je još neefikasan kao kanal prodaje.</s><s>Koristi se prije svega za informisanje.</s>\n<s>S obzirom na karakter poslovanja, turistički posrednici, generalno, mogu se podijeliti na tzv. organizatore putovanja ili turoperatore i turističke agencije ili retailere.</s><s>Najveći teret prodaje je na turoperatorima.</s><s>Kod čarter aviodestinacija oni imaju glavnu riječ.</s><s>Poslednjih godina došlo je do razantnog procesa fuzioniranja i koncentracije u kompletnoj oblasti prodaje, tako da danas nekoliko turoperatora organizovani vertikalno kroz sve nivoe branše putovanja - može da ima dominantan uticaj.</s>\n<s>Moćna pozicija evropskih turoperatora i njihov uticaj na sve prodajne kanale (putničke agencije, ponuda u zadnjoj minuti last-minute, Internet), na trajanje i gustoću čarterskih lanaca, a time i na sezonu i na reklamiranje i formiranje cijena, a time i na imidž i poziciju na tržištu, traži usku saradnju, ako Crna Gora želi da pokrije najvažnija evropska tržišta.</s><s>To znači, da producenti - u prvoj liniji hotelijeri - moraju da se prilagode zahtjevima turoperatora (Master plan, 2001).</s><s>Oni se marginalno razlikuju od jedne do druge preduzetničke grupacije žele da zarađuju od svih segmenata koji čine lanac prihoda a osim toga oni poznaju želje i pritiske tržišta.</s><s>Shodno tome zahtijevaju standardne i specijalne ponude, dodatne elemente usluge i standardizovane kapacitete.</s><s>Prednost za destinaciju se sastoji u tome, da lociranje velikog turoperatora u destinaciji predstavlja garanciju za to, da ce se on angažovati za tu regiju i da će se truditi da ostvari pokrivenost tržišta.</s><s>Eventualna zavisnost od jednog moćnog turoperatora može se preduhitriti time, da se traži i forsira kooperacija sa što više turoperatora, da bi se time stimulisale kompetitivne snage.</s><s>Crna Gora kao turistička destinacija prisutna je u ponudi vodećih evropskih turoperatora, Neckermana und Reisen i TUI-a (Touristik Union International GmbH & KG).</s><s>Neckerman je danas pojam za jeftinija putovanja i prodaje paušalne proizvode konačnim potrošačima dijelom neposredno i to putem vlastite prodajne mreže a dijelom i posredno preko drugih turističkih turističkih agencija.</s><s>U 1990 godini, preduzeće je imalo oko 100 vlastitih i oko 2500 poovlašćenih putničkih agencija, koje su nudile njegove proizvode.</s><s>TUI je trenutno najveći njemački organizator putovanja, čiji tržišni udio iznosi cca 25% njemačkog emitivnog turističkog tržišta.</s><s>On se na tržištu pojavljuje za sledećim robnim markama: Touropa, Sharnow, TransEuropa, Hummel, Dr.Tigges, Twen-tours, Hit, Airtours International Pored kooperacije sa turoperatorima značajno je formiranje domaćih hotelskih grupacija, koje su na osnovu svojih hotelskih kompleksa i svojih rezultata dovoljno jaki, da nastupe kao ravnopravni partneri.</s><s>Ali hotelske grupacije ne bi trebalo da se stvaraju na osnovu lokalnih aspekata, nego prema strukturi ponude, da bi imali šansu za stvaranje «markiranog» proizvoda.</s>\n<s>Odlučujući je sopstveni turistički profil, tako da neće biti moguće zamijeniti Crnu Goru kao destinaciju, nego će ona biti jedinstvena.</s><s>2.5.3.1.</s><s>Primjena integralnog marketinga kod organizatora putovanja (turoperatora) i turističkih agencija</s>\n<s>Organizatori putovanja (turoperatori) kao savremeni oblik organizovanja turističkih agencija, svoj sopstveni proizvod na tržište plasiraju «paušalna putovanja», tj. popularno nazvane paket aranžmane.</s><s>To je pažljivo odabrana kombinacija različitih parcijalnih turističkih usluga (smještaj, ishrana, prevoz, zabava) koja se na tržište plasira pod posebnim uslovima i jedinstvenoj cijeni.</s><s>Organizator putovanja kombinuje atraktivnost destinacije, različite usluge, pristupačnost, imidž i cijenu.</s><s>S razvojem paušalnog turizma razvijale su se i nove vrste paušalnih proizvoda: uobičajni raspisani paušalni proizvodi, koji su javno objavljeni za tržište nepoznatog kupca,</s>\n<s>2.5.3.</s><s>Plasman i organizatori putovanja specijalni paušalni proizvodi, koji su unaprijed pripremljeni za određene uže segmente i prodaju se preko uže specijalizovanih turističkih preduzeća, naručeni paušalni proizvodi, koji su proizvedeni za poznatog kupca po narudžbi.</s>\n<s>U okviru uobičajnih paušalnih proizvoda spadaju paušalna putovanja, paušalni odmori, organizovana križarenja s lađom itd.</s><s>To važi za proizvode velikih organizatora putovanja, koji dva puta godišnje putem kataloga na turističkom tržištu raspisuju i nude milione paušalnih odmora za ljeto i zimu potencijalnim, tj. neznanim kupcima.</s><s>Programi su unaprijed određeni i nepromjenjivi.</s><s>U kategoriju raspisanih paušalnih proizvoda spadaju i tkz. raspisani sastavljeni paušalni programi, koje potrošač može u okviru date cijene iz raspoloživih opcija, sastaviti sam (npr. fly and drive programi).</s>\n<s>Specijalni paušalni proizvodi su unaprijed pripremljeni za zatvoren skup korisnika sa određenom namjenom.</s><s>Tako imaju npr. konferenske organizacije i hoteli pripremljene standardne “pakete”, koje su prilagođene različitim skupinama korisnika i nude ih po unaprijed poznatom programu i paušalnoj cijeni.</s><s>Ti paušalni proizvodi ne nastupaju na turističkom tržištu , ali postoje brošure, koje potencijalni kupac može dobiti.</s><s>Naručena paušalna putovanja pravilom ne sastavljaju veliki organizatori putovanja, već manji putnički agenti.</s><s>Za njih je značajno, da se prodaju po jedinstvenoj (paušalnoj) cijeni i da su cijene pojedinačnih, u paket uključenih usluga kupcu nepoznate (Mihalič, 2001, str.74).</s>\n<s>Paušalni proizvod uključuje i usluge u mjestu stalnog boravka i to savjetovanje i posredovanje odnosno rezervacije, koje se navodno kupcu nude od organizatora putovanja povlašćeni turistički posrednik, koji paušalni proizvod u imenu i na račun organizatora putovanja proda neposredno kupcu (Mihalič, 2001, str.75).</s><s>Uspjeh organizatora putovanja na tržištu gotovo je nezamisliv bez primjene integralnog marketinga.</s><s>Imajući u vidu njihovo ukupno poslovanje može se konstatovati da potrebu za primjenom integralnog marketinga uzrokuju tri faktora: • priroda samog proizvoda koji je uvjek manje ili više integrisani proizvod; • poslovni odnosi organizatora putovanja i drugih učesnika sa kojima sarađuje u kreiranju paket aranžmana (hotelijeri, avio-kompanije) i • formiranje posebnih kanala prodaje za plasman paket aranžmana.</s><s>Da bi se formirao (standardizovan) paket aranžman, koji se tržištu plasira od sezone do sezone, potrebno je raspolagati brojnim elementima koji će biti kreativno ukomponovani u cjelinu.</s><s>Proizvod se plasira na tržište putem kataloga, snažno promoviše kroz različita sredstva promocionog miksa uz paušalnu-jedinstvenu cijenu, pri čemu troškovi svakog pojedinačnog elementa nisu poznati krajnjem korisniku.</s><s>Ove elemente organizator putovanja obezbjeđuje na bazi sopstvenih ili zakupljenih kapaciteta.</s><s>Na tim osnovama kreira proizvod i plasira ga, najčešće, kroz indirektne kanale prodaje, tj. prodajnu mrežu većeg broja malih putničkih agencija (retaliler-a).</s><s>Ovaj složeni proces formiranja i prodaje paket aranžmana može se i šematski prikazati na Slici 12.</s>\n<s>Složenost procesa i isprepletanost veza ne znači da taj proces nije logičan i koherentan.</s><s>Naprotiv, logikom primjene integralnog marketinga u poslovanju ovih subjekata na tržištu postiže se značajni efekati: • olakšava se preduzimanje turističkog putovanja; • mnoge zemlje i turističke destinacije u njihovim okvirima postaju dostupne; • cijene su stimulativne, budući da se radi o nižim cijenama za integrisani proizvod (paket aranžman), nego ako bi se kupovali pojedinačni elementi i u sopstvenoj režiji kreirao proizvod;</s>\n<s>Proizvod se planira tako da je striktno namijenjen određenom segmentu potrošača.</s><s>Pri tome, organizator putovanja u sopstvenoj kreativnoj ideji diferencira proizvod po različitim osnovama i nastoji da taj proizvod “uklopi u tržišta”.</s><s>Poslednjih godina, kako tržište organizovanih putovanja ulazi u fazu zrelosti, strategija pozicioniranja i profiliranja imidža je sve značajnija u integralnom marketingu.</s><s>Posebno su ove strategije dobile na značaju posle poznatih «cjenovnih ratova» velikih organizatora putovanja koji su izazvali “sindrom kupovine u poslednji momenat”(«last minute booking»).</s><s>Oni su za posledicu imali, kao i svi ratovi, samo štetu – neki organizatori su nestali sa tržišta, drugi su bili (finansijski) iscrpljeni i sl. 2.6.</s><s>Usponi i padovi crnogorskog turizma Crnogorski turizam je u 120-tak godina postojanja, kalendarski ušao u treći vijek, što ga zbog dešavanja na ovim prostorima čini interesantnim za statistiku.</s><s>Međutim, mi ćemo se bazirati na poslednjih 25 godina koje obiluju različitostima, usponima i padovima turizma i ukupnog socijhalnog stanja u Crnoj Gori.</s><s>Jer, ono kroz što je prošao crnogorski turizam za ovih dvadeset pet godina mnoge turističke zemlje, na njihovu sreću nijesu i neće doživjeti.</s><s>Godine 1978.</s><s>Crna Gora je neosporno imala svoje mjesto kao turistička destinacija za domaćeg (SFRJ!) i stranog gosta.</s><s>Sa privatnim smještajem, kapaciteti u ugostiteljstvu se kreću oko 120.000 ležaja.</s><s>Po posjetilaca, 1978. se može svrstati u pet najuspješnijih godina crnogorskog turizma.</s><s>Na žalost, uspon je zaustavio katastrofalni zemljotres koji je crnogorsko primorje zadesio aprila 1979. godine.</s><s>Pomoć je bila kratkoročna (hitre mjere) i dugoročna od strane cijele privrede Jugoslavije.</s><s>Već naredne godine, rezultati u turizmu pokazuju porast.</s><s>Te godine crnogorsko primorje je bilo jedno veliko gradilište…</s>\n<s>Turizam SFRJ 1987.god. se bazira na ljetnjem turizmu, a hrvatsko i crnogorsko primorje čine njegovu osnovu.</s><s>Domaći gosti iz Srbije su bili najbrojniji gosti koji su posjećivali crnogorsko i hrvatsko primorje.</s><s>U navedenoj godini, gosti iz Srbije učestvuju sa 43% od ukupnog broja ili 63% od broja domaćih gostiju, dok gosti iz Bosne i Hercegovine učestvuju sa 8% u ukupnom broju ili 11% u broju domaćih turista.</s><s>Kada su u pitanju ino-gosti, njihov broj (iz zemalja Zapadne Evrope) je iznosio 75%, dok je na Istočnu Evropu otpadalo 23%.</s><s>Broj ležaja iznosi 146.379, a sezona traje do 120 dana.</s><s>Sunce, more, smještaj, zabava, bezbjednost – sve je bilo kako se samo poželjeti može.</s>\n<s>Devizni prihod od turizma u 1990. godini bilježi rekordnih 144 miliona dolara, čime se sa uspjehom završava decenija uspona crnogorskog turizma (osam godina za redom – preko milion posjetilaca).</s><s>Međutim, politička previranja koja su kulminirala raspadom zemlje i ratnim sukobima, otvorila su zadnju dekadu XX vijeka i crnogorski turizam bacila u ambis.</s><s>Rat je na pragu – turizma nema.</s><s>Turističko posrtanje se nastavlja jer: Savjet bezbjednosti uvodi sankcije, i Crna Gora ulazi u izolaciju.</s><s>I pored toga, domaći gost bilježi od 400.000 do 600.000 posjeta, dok stranih gostiju nema.</s>\n<s>A onda, nezaboravno poglavlje: od 11. aprila do 23. januara 1994. godine, dnevna promjena kursa, a ukupnu inflaciju u 1993. godini niko nije uspio da pročita jer je iznosila 116.545.906.563.330, i to bez dvadeset nula koje su tokom godine otklonjene denominacijom.</s><s>Početkom 1994. godine dinar i marka uspostavljaju paritet 1:1 što se neminovno odrazilo i na turističke prihode.</s><s>Godina 1999. bilježi rezultate koji se u paketu mogu svrstati u najgore u novoj istoriji crnogorskog turizma.</s><s>Broj ležaja je iznosio 75.484 ležaja – najmanji u ovom periodu; fizički pokazatelji najgori; prihod od turizma iznosi 3,10 miliona dolara (opet najmanje)…</s><s>A da pored stranih ex-domaćih gostiju nije bilo «bijelih» (posmatračkih misija) ne bismo gledali strance u Crnoj Gori te godine.</s><s>Glavni razlog za sve ovo jeste bombardovanje SR Jugoslavije, koje je trajalo 77 dana, od aprila do juna.</s><s>Poslije svega…polako, crnogorski turizam iz godine u godinu bilježi bolje rezultate.</s><s>2000. godinu karakteriše broj od 448.200 turista, od čega je 84% domaćih a samo 16% stranih.</s><s>Naredna godina bilježi porast u broju turista na 554.040 od čega je 80% domaćih a 20% stranih gostiju a akcenat je na procentualnom povećanju inostranih gostiju.</s><s>Usvaja se Master plan razvoja turizma i novi marketing koncept.</s><s>Očekivanja od turističke sezone u Crnoj Gori 2002. godine bila su veća.</s><s>Prema zvaničnim podacima Ministarstva turizma ukupan broj turista koji su posjetili Crnu Goru u prvih devet mjeseci 2002. godine, iznosi 504.968, a realizovano je oko 3.535.654 noćenja.</s><s>U strukturi turista, domaćih je bilo 378.285 (75%), a stranih 126.683 (25%).</s><s>U poređenju sa prethodnim devetomjesečnim periodom ostvareno je 3% manje dolazaka i 8% manje noćenja.</s><s>Pad turističkog prometa izražen je kod domaćih gostiju (10% manje turista i 17% manje noćenja), dok je evidentno povećanje broja ino-gostiju –25% više posjetioca, odnosno 32% više noćenja. (Prilog Što se tiče finansijskih pokazatelja, ostvaren je visok rast ukupnog prihoda od turizma u odnosu na isti period (devet mjeseci) prethodne godine.</s><s>Prema zvaničnim podacima Centralne banke Crne Gore, ukupan prihod od turizma u ovom periodu iznosi 102,7 miliona USD, dok je prethodne godine ostvareno 82,4 miliona USD.</s><s>Dakle, ukupan turistički prihod u prvih devet mjeseci 2002. godine porastao je za 24,8% u odnosu na isti period 2001. godine.</s><s>Glavni razlog ovako značajnog rasta ukupnog prihoda je povećan broj ino-turista.</s><s>Naime, dok je prihod od turista iz Srbije ostao na približnom nivou, ukupan prihod koji je ostvaren od ino-turista iznosi 54 miliona USD, što je za 67% više nego prethodne 2001. godine.</s>\n<s>U prvih devet mjeseci 2002. godine u Crnoj Gori je boravilo oko 20.000 Čeha (rast od 13.000 Slovaka (138% više u odnosu na 2001. god.).</s><s>Ono što je veoma bitno je, možba i najbitnije, jeste da se 2002. godine vratilo tradicionalno njemačko tržište (12.000 gostiju i 102.754 ostvarena noćenja).</s><s>Tabela 2 : Posjetioci iz pojedinih evropskih zemalja i njihov odnos na ukupan broj stranih gostiju</s>\n<s>Izvor: Statistički godišnjak Crne Gore po godinama (1982.-2001.) Predsezona je obećavala jako dobre rezultate, koji u sezoni, na žalost, nisu ostvareni.</s><s>Zvanični podaci za 2002. godinu pokazuju pad broja turista za 7,6% u odnosu na 2001. godinu (Zavod za statistiku CG).</s><s>Pad se prevenstveno odnosi na posjete turista iz Srbije, koji su se prethodne sezone većinom preselili na obale Crnog mora, prije svega Bugarsku.</s>\n<s>Crnogorski turizam treba usmjeriti u pravcu razvoja elitnog, a ne masovnog turizma.</s><s>U cilju razvoja elitnog turizma, treba privući domaće i inostrane strateške investitore.</s><s>Oni bi svojim ulaganjima trebalo da poboljšaju kvalitet crnogorske turističke ponude i povećaju broj stranih gostiju.</s><s>Jedan od prvih koraka kako u razvoju turizma, tako i u razvoju crnogorske privrede, su institucionalne reforme i reforme pravnog sistema.</s><s>3.IMIDŽ I UGLED TURISTIČKE DESTINACIJE</s>\n<s>3.1.</s><s>Definicija imidža turističke destinacije i njegov značaj Pojam imidž od strane brojnih autora različito je definisan.</s><s>Pod ovim pojmom se u stručnoj literaturi podrazumijeva skupina zamisli i simbola koje osoba svjesno ili nesvjesno, doživljava u vezi sa određenim pojmom.</s><s>Imidž je niz uvjerenja, ideja i utisaka, koje čovjek ima o nekom predmetu (Kotler, 1996, str.599).</s><s>Brezovac, (2000) definiše imidž kao sklop predstava o preduzeću (takođe o uslugama, događaju, osobi ili destinaciji), koje pojedinci (ili javnost) stiču na osnovu različitih informacija.</s><s>Imidž je jedan od ključnih faktora u procesu izbora destinacije, hotela, ogleda predstave.</s>\n<s>Značenje imidža u turizmu proističe iz činjenice što se u fazi prodaje turistički proizvod može prezentirati turističkom korisniku samo pomoću turističke propagande.</s><s>Tako postaje jasnija činjenica da se na turističkom tržištu vrlo često nudi i prodaje imidž kao supstitut ili reprezentant originalnog ili konkretnog turističkog proizvoda.</s><s>Uskoković (2000) je definisao imidž kao skup uvjerenja turista o kvalitetu turističke ponude.</s>\n<s>Posebno je određen pojam imidža turističke destinacije kao skup uvjerenja, ideja i utisaka, koje ima pojedinac o određenoj destinaciji (Crompton, 1997, str.18) ili upoznavanje pojedinca o mogućnostima koje određena destinacija nudi (Gartner, Važnost imidža u turističkom marketingu bitna je iz razloga što pozitivan imidž, kao ukupnost predodžbi o proizvodu i organizaciji (destinaciji), jedan je od bitnih faktora koji utiču na vjernost potošača.</s><s>Osim ostvarenja pozitivnog imidža među turistima, potrebno je ostvariti i pozitivan imidž u turističkim agencijama i turoperatorima Brojna istraživanja poslednjih trideset godina potvrđuju značaj imidža turističke destinacije kako s vidika istraživača i akademika tako i sa vidika privrednika i marketara.</s>\n<s>Rastući značaj moguće je objasniti porastom broja međunarodnih turista, koji imaju mogućnost izbora različitih turističkih destinacija.</s><s>Rezultati istraživanja ukazuju, da je konkurenčnost tijesno povezana sa ostvarivanjem dobrog imidža u očima potencijalnih turista na ciljnom tržištu.</s><s>Danas je istraživanje destinacijskog imidža veže se za oblast strateškog managementa – strateški management imidža (eng. strategic image management – SIM ) (Kotler et al.,1999, str. 161).</s><s>Područje proučavanja obuhvata segmentaciju različitih skupina, pozicioniranja privlačnosti destinacije za potporu željenog imidža i privlačnosti komunikacije sa ciljnim skupinama.</s>\n<s>3.2.</s><s>Podjela, vidici i komponente imidža Brojni autori govore o različitim vidicima imidža.</s>\n<s>• o imidžu destinacije (zemlje, regije, mjesta i sl.) • o imidžu preduzeća (touroperatora, turističkih agencija, hotela ili lanaca hotela U svojoj osnovi imidž je determinisan turističkom potražnjom i ponudom kako to pokazuje sledeća (Slika 13):</s>\n<s>Treba imati u vidu da ne postoji imidž u «praznom prostoru» što znači da se imidž jedne receptivne zemlje ostvaruje u procesu upoređenja s ostalim destinacijama (mjestima, regijama, državama).</s><s>Prema tome, dimenzije i faktore koji čine imidž IMIDŽ</s>\n<s>Imidž određene receptivne turističke zemlje najvećim dijelom je oblikovan na podlozi individualnih i grupnih potreba, želja, očekivanja i zahtjeva.</s><s>Integrisanjem svih tih očekivanja i zahtjeva dobije se «idealni profil» neke receptivne turističke zemlje.</s><s>Podjela imidža turističke destinacije na prepoznatljivu i osjećajnu komponentu prisutna je u potpori brojnih autora, koji se bave ovom tematikom (Dobni & Zinkhan, 1990; Gartner, 1993).</s><s>Kod autora (Lynch, 1960; Golledge, 1987), naglašena je samo prepoznatljiva komponenta, dok druga skupina autora daje prednost osjećajnoj komponenti imidža turističke destinacije (Craik, 1971; Russel, 1980; Russel & Prat, 1993).</s><s>I ako je prisutna razlika izmeću ovih komponenti, među njima postoji i povezanost.</s><s>Ta povezanost među njima je zadatak novih istraživanja (O Nell & Jasper, 1992).</s><s>Pored ograničenja pojedinih komponenti, imaju destinacije i opšti imidž, koji se javlja kao kombinacija i prepoznatljive i osjećajne komponente Imidž je kombinacija kako pozitivnih tako i negativnih uvjerenja; predstavlja realnost još prije nego li se turista konačno odluči o svojoj ciljnoj destinaciji (Milman & Pizan, 1995).</s><s>U slučaju, da pozitivni imidž preseže negativni imidž, postoji mogućnost, da potencijalni turista posjeti određenu destinaciju (McLellan & Foushee, 1983; Fakeze Echtner & Ritchie (1991, 1993) su razvili teoriju imidža destinacije, koja dokazije da je imidž destinacije sastavljen iz dvije komponente: objektivne i subjektivne spoznaje; da ima svaka komponenta funkcionalne (opipljive, jasne) i psihološke (apstraktne) karakteristike; te da imidž destinacije obuhvata kako opšte tako veoma posebne (unikatne) karakteristike.</s>\n<s>Kada je riječ o korišćenju imidža turističke destinacije u promociji, Senečić (1998) razlikuje faze: kreiranje, prijenos i prihvaćanje imidža.</s><s>Što se tiče kreiranja imidža određene destinacije, značajno je uočiti da imidž koji stvaraju zadužene i specijalizovane javne turističke institucije u jednoj zemlji, dakle imidž koji bi se mogao nazvati “službenim” imidžom, nije uvijek i najznačajniji izvor ideja i spoznaja koje oblikuju potencijalni turisti o određenoj destinaciji.</s><s>Ponekad je takav imidž gotovo irelevantan.</s><s>Imidž oblikovan javnim medijima, ličnim iskustvom turista na podlozi ranijih posjeta destinaciji, ličnim dodirom, zapravo je značajniji od onoga što ga oblikuju službene i dr. organizacije.</s><s>To i nije poseban problem dok ne nastane ozbiljan konflikt između razlišitih izvora koji oblikuju imidž destinacije.</s>\n<s>Izvjesne poteškoće nastaju i u izboru elemenata imidža i njihove povezanosti s osnovnim marketinškim ciljevima.</s><s>Učinkovitost imidža destinacije zavisi o lakoći njegovog shvacanja i njegove usklađenosti s predizpozicijama koje ima recipijent.</s><s>U kreiranju i oblikovanju imidža destinacije kritičan je i izbor između opštih i posebnih atributa.</s><s>U izboru posebnih atributa postoji rizik stvaranja razlike između obećanog i stvarnog turističkog doživljaja, jer turisti vrlo brzo uoče ako im nisu ispunjena očekivanja uobličena na podlozi promotivnog imidža.</s><s>Sigurnija opcija je kreiranje opšteg imidža, tako da se spriješi diferencijacija promovisane destinacije od mnogih drugih koje nude isti ili slični turistički proizvod.</s><s>Izloženost turista porukama promocije imidža destinacije ne znači ujedno i učinkovitost informacija sadržanih u poruci.</s><s>Imidž koji se kod turista stvara o određenoj destinaciji, nije samo u funkciji promotivnih napora odgovarajućih za to zaduženih organizacija, nego je analogan imidžu koji se stvara na dva nivoa: organskom imidžu izvedenom od neturističkih informacija i induciranom imidžu koji je rezultat ostvarenog iskustva turista i svjesnog napora turističkih organizacija i preduzeća (Senečić, 1998, str. 193).</s>\n<s>Posebnom atraktivnošću ističe se obala Crnogorskog primorja, koja svojom dužinom od 239,5 km., zalivima, mnoštvom zatona, uvalama, plažama i žalima, predstavlja temeljni faktor turističke ponude, veoma konkurentan na domaćem i inostranom turističkom tržištu.</s>\n<s>Polazeći od ukupne dužine, odnosno površine prirodnih plaža i prosječnog standarda od 5 do 6 m prostora plaže po kupaču, Crnogorsko primorje omogućava istovremeni prihvat oko 300.000 kupača.</s><s>S obzirom na optimalne razvojne mogućnosti i nivo dostignutog razvoja od oko 150.000 ležaja, potpuno korišćenje potencijala moguće je ostvariti tek u dugom roku.</s>\n<s>Kreiranje imidža Crne Gore kao turističke destinacije prepoznatljive po pješčanim plažama kod potencijalnih turista budi prirodna osjećanja.</s><s>Prepoznatljive plaže bude emocije kod turista koji su ranije bili u Crnoj Gori a sasvim sigurno i kod onih koji se na osnovu iskustava i divne prirodne slike koju im predoče prijatelji i sl. koji su već posjetili Crnu Goru, pripremaju da uživaju u prirodnim ljepotama i nekim od najljepših pješčanih plaža na Mediteranu.</s><s>Dvije dimenzije ukupnog imidža Crne Gore, prepoznatljivost i osjećanja, su se stopile u jedinstvenu dimenziju karakterističe za primorsku destinaciju.</s>\n<s>Za aktivne turiste, Crna Gora je i puna izazova.</s><s>U najspektakularnije vrste sporta spada paragliding.</s><s>Planine se uzdižu par stotina metara iznad obale i zahvaljujući vjetrovima koji dolaze sa mora nude optimalne uslove za letanje.</s><s>Najpoznatije destinacije za ovu vrstu sporta su Brajići na obali i Vrmac i Dizdarice u Bokokotorskom zalivu.</s><s>Brajići sa svojom trasom za uzletanje na 760 m nadmorske visine i doletištem na Bečićkoj plaži, daje prelijep pogled na Crnogorsku obalu i slikovita primorska mjesta kao što su Budva, Petrovac i Sveti Stefan.</s><s>3.2.2.</s><s>Planinska destinacija</s>\n<s>Mada se svrstava u grupu mediteranskih zemalja, Crna Gora predstavlja i tipično planinsko područje u kome prostori iznad 1.000 metara nadmorske visine zauzimaju 60,5% ukupne teritorije.</s><s>Crnogorski planinski vijenac, ispresijecan veličanstvenim kanjonima Pive, Tare i Morače, sa preko 35 živopisnih jezera, predstavlja jednu od ekološki najočuvanijih planinskih regija Evrope.</s><s>Već u neposrednom zaleđu morske obale ređaju se formacije planina i planinskih lanaca.</s><s>Izvanredno dramatičan reljef sastavljen je tektonskih, fluvijalnih, jezerskih, kraških i glacijalnih elemenata.</s><s>Na ovom, sjevernom, području Crne Gore nalazi se 29 (glavnih) planinskih vrhova sa preko 2000 n/m. Oni imaju osobito povoljne uslove za raazvoj svih vidova planinskog turizma (zimsko-sportskog, planinarstva, lovnog, ribolovskog, seoskog i dr.).</s><s>Izvjesno se može tvrditi da bitni prirodni uslovi turističkog razvoja kontinentalnog dijela Crne Gore višestruko nadmašuju zahtjeve tražnje, tj. da se, samim tim, njihova turistička valorizacija može ostvariti tek u sasvim dugom roku.</s>\n<s>Pod uticajem izrazite disekcije reljefa, velikih razlika u nadmorskoj visini (od nivoa mora do alpskih visina planinskih masiva), klimatskih prilika i pedološkog sastava, na teritoriji Crne Gore biljni svijet je prilično bogat i raznovrstan (posjeduje 2.833 biljne vrste i podvrste, od čega 212 predstavlja balkanske endemite, u čemu su 22 endemita Po sebi je razumljivo da u uslovima sve prihvaćenijeg “eko”-turizma, nacionalni parkovi i drugi prirodni objekti pod različitim oblicima ekološke kontrole (28% prostora Crne Gore), dobijaju osobito značajnu ulogu.</s><s>S obzirom da su nacionalni parkovi najdragocijeniji turističko-rekreacioni resursi, oni mogu, pretpostavljajući obezbijeđenost osnovnih receptivnih uslova, zadovoljiti čovjekovu prirodnu potrebu za neposrednim kontaktom sa izvornom prirodom.</s><s>Postajući aktivan faktor korišćenja nacionalnih parkova, pravilno usmjeren razvoj turizma postaje istovremeno i činilac zaštite ovog prostora, preuzimajući uz to i ulogu popularizatora.</s><s>Zbog svojih iskonskih prirodnih, estetskih, naučnih, kulturnih, obrazovno-vaspitnih, turističko-rekreativnih vrijednosti, četiri prostorne cjeline (kompleksa) na području Crne Gore su proglašeni nacionalnim parkovima: “Durmitor” (39.000 ha), ha).</s><s>Sada se 908 km ili 6,6% teritorije Crne Gore nalazi u okviru nacionalnih parkova.</s><s>Ocjenjuje se da oko 8% teritorije Crne Gore treba da bude uključeno u nacionalne parkove, a samim tim i režim zaštite koji se u njima obezbjeđuje.</s><s>Da Crna Gora raspolaže sa izuzetno vrijednim turističko-rekreacionim resursima, najbolje govori činjenica da se pod međunarodnom zaštitom (na Spisku svjetske prirodne i kulturne baštine – UNESCO) do sada nalaze: bazen rijeke Tare, NP “Durmitor”, Kotorsko-risanski zaliv i grad Kotor, a sasvim je izvjesno da će u doglednom periodu biti uvećan broj ovih objekata.</s><s>Turistička ponuda planinskog dijela Crne Gore pruža mogućnost da se na relativno malom prostoru i za kratko vrijeme kombinovano osjete sve čari divnih pješčanih plaža i planinskih vrhova koji su u njihovoj neposrednoj blizini.</s><s>Kombinacijom na izgled različitih prirodnih sadržaja u turističkoj ponudi, pruža se mogućnost komplementarnog i sadržajnog odmora po čemu Crna Gora kao turistička destinacija može postati prepoznatljiva i na najprobirljivijim turističkim tržištima.</s><s>Očuvanje prirodne osnove predstavlja conditio sine qua non razvoja turizma.</s><s>U suprotnom, ako se prirodna sredina ne bude na pravi način sačuvala, umjesto devastacije čak humanizovala, “sjeći će se grana” na kojoj se temelje opravdane ambicije koje se polažu u razvoj turizma u Crnoj Gori.</s><s>3.2.3.</s><s>Nautičko odredište</s>\n<s>Crna Gora raspolaže izrazitim komparativnim prednostima za razvoj nautičkog turizma.</s><s>Neke od njih jesu prirodni resursi, relativna razuđenost obale, pogodna klimatska obilježja, niz gradova, gradića i manjih naselja pravilno raspoređenih s obzirom na plovidbu- a veoma zanimljivih za posjetioca, pogodan geografski položaj s obzirom na emitivne evropske turističke zemlje i njihovu mogućnost da lako dođu u Crnu Goru, mali je broj marina, opremljenih malih luka, sigurnih sidrišta i zaklona u slučaju nevremena, raznolikost prirodnog primorskog pejzaža privlačnog za različite vrste manifestacija i aktivnosti na moru.</s><s>Karakteristike materijalne osnove nautičkog turizma u Crnoj Gori su: razvoj nautičkog turizma kod nas, uz sve uspješne programe i rezultate u poslednje vrijeme, je još nedovoljan</s>\n<s>Izvor: Uskoković, 2000, str.107 dosadašnji razvoj nije dovoljno komplementaran i strukturno “povoljan” društveno- privredne pretpostavke i uslovi privređivanja u razvoju nautičkog turizma nisu dovoljno stimulativni i konzistentni u poslovanju vlada, uz primjetna poboljšanja, priličan organizacijski, pravni i poslovni nered i nesigurnost.</s>\n<s>Inventar i materijalna osnova nautičkog turizma u Crnoj Gori danas, poslije mnogobrojnih početnih sumnji i nesporazuma, u razdoblju tekućih godina doživljava svoj procvat, tako da se može smatrati da definitivno postaje poznat i konkurentan turistički proizvod zemlje na osjetljivom i sve zahtjevnijem svjetskom turističkom tržištu.</s>\n<s>uravnoteženom polufunkcionalnom, etapnom, policentričnom načelu u kojem će se morati postići optimalni “kompromis” i uvažiti zahtjevi društveno – ekonomske logike: ekološki imperativi, socijalni i demografski kontekst, infrastrukturni optimum, restrukturiranje i nova organizacija postojećih i nivih preduzeća u nautičkom turizmu.</s><s>Da bi se još više pojačao šarm i poboljšao kvalitet crnogorskog nautičkog turizma, dalja ulaganja bi se trebala usmjeravati prema gradnji motonautičkih parkova, ekomarina, nautičkih klubova, jedriličarskih i jahtaških manifestacija, povećanjem logistike, prodaje nautičke robe i opreme, usluga spašavanja, osiguranja i zastupanja.</s><s>S obzirom na dosadašnji stepen razvoja i promet u nautičkom turizmu, te njegova organizacijska, poslovna, tehnička i tržišna obilježja, posebnu pažnju u poslovanju i nautičko-turističkoj politici i strategiji treba pokloniti ovim faktorima: izgradnji i daljem oblikovanju crnogorskog turističkog i nautičko-turističkog identiteta, profiliranju turističkih luka, oplemenjivanju sveukupne ponude u nautičkom turizmu i podsticanju njegove (domaće i inostrane) potražnje, liberalizaciji dotoka inostranog kapitala, marketinškoj koncepciji, kategorizaciji turističkih luka, davanju nautičkom turizmu statusa privredne djelatnosti, problemima (obalne plovidbe), koncesiji, organizaciji plovidbe, oživljavanju malih jadranskih turističkih i drugih mjesta, usklađivanje cijene usluga s konkurencijom na Sredozemlju, poboljšanju paketa pansionskih i vanpansionskih usluga.</s>\n<s>3.2.4.</s><s>Neophodnost izgradnje modernog turističkog imidža Nastajanje unutrašnjih i spoljnih faktora, koji su Crnoj Gori davali karakter nesigurne ili politički nestabilne destinacije, nametnuli su potrebu kreiranja novog turističkog imidža.</s><s>Ulazak u evropske institucije sistema, posebno prijem u Savjet Evrope, vraća povjerenje u sigurnost i dezbjednost destinacije.</s><s>Liberalizacija graničnih formalnosti će uslijediti kao posljedica globalizacije, evropskih i evroatlanskih integracija a primjenom šengenskih standarda zaštite potrošača vratiće povjerenje gostiju u kvalitet turističke ponude Crne Gore.</s>\n<s>Raznovrsnost, bogatstvo i visoki kvalitet turističko-rekreativnih prodajnih i stvorenih vrijednosti, omogućava kompetitivan razvoj mnoštva vidova turističkog prometa u Crnoj Gori.</s><s>U dosadašnjem razvoju, međutim, turizam je prevashodno baziran na klasičnoj, tradicionalnoj, ponudi «sunca-mora-pijeska» (poznato kao “3S”), odnosno uslovima za odvijanje kupališnog vida turizma.</s><s>Postalo je , konačno, očigledno da se potpunije korišćenje izdašnih atraktivnih faktora može ostvariti razvojem i niza drugih oblika prometa (zimski, banjski, seoski i dr.), što će pored ostalog, prostor Crne Gore učiniti više homogenim, obezbjeđujući željenu integrisanost turističkog proizvoda kao zbira, simbioze, ukupnih pogodnosti boravka na Crnogorskom primorju i planinskom području.</s>\n<s>Maksimalno uspješno zadovoljavati potrebe turista i posljedično ostvarivati viši nivo kvaliteta ekonomije, znači obezbijediti odgovarajući marketing napor na svim nivoima, tj. sa uspjehom preduzimati sve aktivnosti u domenu izučavanja i zadovoljavanje potreba po tržišnim segmentima.</s><s>Izvjesno je, da nadalje samo dosljedna primjena marketing- koncepta, odnosno kvalitetno djelovanje osnovnih instrumenata marketinga i njihova optimalna konfiguracija, može osigurati pozitivan imidž kao pretpostavku daljeg dinamičnog uspona turizma u Crnoj Gori.</s><s>Najčešće se do sada, o turističkom imidžu Crne Gore zaključivalo imajući u vidu: nešto nepovoljnu globalnu strukturu smještajnih kapaciteta; vrednujući ostvareni obim i strukturu turističke potrošnje (konstatujući prosječno nisak obim, nisko učešće vanpasionske potrošnje, suviše visok udio ugostiteljskih usluga u njoj i dr.); kvalitet pojedinih receptivnih faktora itd.</s><s>Kako sa ovim učincima nijesmo bili zadovoljni, “izlaz” se nalazio u “prirodnim krasotama”…koje se …”sa svim krasotama svijeta dostojno uporediti mogu” (Uskoković, 2000, str.82).</s><s>Crna Gora se posebno od ino-turista, doživljava kao destinacija naročito povoljna za odvijanje masovnog turizma, sa kupanjem i sunčanjem kao glavnim sadržajem odmora, posebno i zato jer obezbjeđuje cjenovnu konkurentnost, ali, dakako, i kao destinacija u kojoj se ne mogu u velikoj mjeri ostvariti željene aktivnosti, odnosno ispuniti mnoga zadovoljstva, želje za novim, želja za avanturom, sportom, izletima, zdrastvenim programima i dr. Problem je, dakle, u tome što se turistički proizvod doživljava kao sterotipan i neaktivan, sa malo je događaja, bez oformljene posebnosti, sa mnogo deficitarnosti, uz to i sa uslugama nezadovoljavajućeg kvaliteta.</s><s>Turisti su nezadovoljni monotonijom, jednoličnom ishranom, lošom opremljnošću plaža, problemima nečistoće, neljubaznost, neodmjerene cijene vanpansionskim uslugama itd.</s><s>Ovakvo stanje, uz probleme koji su se javili poslednjih godinaočigledno je , ne može – uprkos uvjek visoko vrednovanim prirodnim elementima pa i, u osnovi, cjenovnim povoljnostima – rezultirati sintetizovano visoko mišljenje, visiko rangiranu predstavu tj. pozitivan imidž o turizmu Crne Gore.</s><s>Kada se želi turistički proizvod kvalitetno pozicionirati u svijesti potrošača (riječ je o pozitivnom imidžu) sa posljedicom na povećanje tržišnog udjela, nužno je osigurati da se Crna Gora može u svemu porediti sa kvalitetnim destinacijama na Mediteranu, pri čemu, neće imati njihove nedostatke iz domena masovnog turizma, odnosno visokog stepena saturacije prostora.</s><s>Kada se takav cilj ostvari biće olakšano argumentovati da je izgrađen moderan turistički imidž Crne Gore, a što je bitna pretpostavka ostvarivanja efikasnijeg privređivanja u ovoj oblasti.</s><s>3.3.</s><s>Definicija ugleda i značaj</s>\n<s>Imidž i ugled destinacije su među sobom tijesno povezani pojmovi, ali se ne mogu zamjenjivati.</s><s>Ugled je ciljno usmjeren (npr. Vredovanje sa određenom namjenom), dok je imidž širi pojam, i može da sadrži različite vrste ugleda, koji uživa u različitim ciljnim skupinama (Fombrun, 1996, str.37).</s><s>Kembriški leksikon (1995, str. 1206) označava ugled kao nešto, što ljudi uopšteno misle ili govore o nekom ili nečem, takođe, koliko je nešto ili neko omiljen, osjećajan ili poštovan na podlozi proteklih događaja ili značaja.</s><s>Proces oblikovanja ugleda destinacije je dosta kompleksan.</s><s>Potrebno je naglasiti da se on oblikuje duži vremenski period i kad se stekne teško ga je promjeniti.</s><s>Ugled destinacije je ishodište već izgrađenog imidža, odnosno njegova nadgradnja.</s><s>3.4.</s><s>Podjela, vrednovanje i komponente ugleda Kao i imidžu, ugledu destinacije potrebno je posvetiti posebnu pažnju jer njen položaj je zavisan od predstave, koju turisti imaju o destinaciji, pouzdanosti turističkog proizvoda, kvalitetu, inovativnosti.</s>\n<s>Sam odnos između imidža i ugleda, odnosi se na odnos između pojedinca i socijalne grupe, kojoj on pripada ili javnosti.</s><s>Ako pojedinac, u ovom slučaju turista, na podlozi manjeg broja informacija, koje dobija iz različitih izvora, konstruiše imidž, i provjerava pravilnost, skladnost i kohezivnost svoje konstrukcije u socijalnoj grupi, kojoj pripada.</s><s>Traženje slaganja njegove konstrukcije sa socijalnom grupom nazivamo proces akreditacije.</s><s>S tim pojedinac takođe utiče na to, da skup prihvati određeni dio atributa njegove konstrukcije.</s><s>Tako je ugled prije svega socijalna kategorija, nekakav apstrakt, koji kroz vrijeme samostalno opstaje, do kad ga želi određeni skup ljudi.</s><s>Fombrun (1996, str.) za mjerenje ugleda destinacije navodi pet dimenzija.</s><s>U prvom redu to je opažanje kvaliteta, inovativnosti, pouzdanost turističkih proizvoda, koje destinacija nudi.</s><s>U okviru osjećajnog odziva su prisutni odgovori na pitanja: da li je dopadljiva, osjećajna, poštovana destinacija?</s><s>Veoma važna dimenzija koju treba mjeriti jeste finansijska uspješnost, koja je izražena kroz dobit, pouzdanost i rizik.</s><s>Društvena odgovornost je važna kroz opažanje kako destinacija brine za okruženje i lokalno prebivalište.</s><s>Na kraju, dimenzija čije prisustvo je izuzetno važno za mjerenje kompletnog ugleda, jeste radna okolina, a u okviru nje kvalitet zaposlenih kao i činjenica kako je biti zaposlen u samoj destinaciji.</s><s>Jedna od mogućih metoda za mjerenje ugleda destinacije je metoda Pristopov dijamant.</s><s>To je jedna od savremenih metoda koja je prisutna u radu i iskustvima slovenačkih stručnjaka na području odnosa sa javnošću.</s><s>To je metoda grafičkog predstavljanja ugleda određene destinacije.</s><s>Ugled je operacionalizovan kroz osam promjenjivih a to su:</s>\n<s>Kada je u pitanju ugled Crne Gore kao turističke destinacije, odnosno komponenta kvaliteta i pouzdanosti turističkog proizvoda, do sada je važio atribut jeftine turističke destinacije.</s><s>U novoj viziji koja bi trebala da prati destinaciju treba da vlada princip “vrijednost za novac”.</s><s>Pri tome treba imati u vidu da će u narednom periodu turisti sve više preferirati turistički proizvod baziran na konceptu “zabava – uzbuđenje edukacija” (eng.entertainment – excitement – education), već poznatom kao “3E”.</s><s>U domenu osjećajnog odziva i društvene odgovornosti, Crna Gora treba da bude psihološki bliska destinacija svim turistima sa različitih govornih, nacionalnih, etničkih ili regligioznih područja, i naklonjena prema standardima, kriterijumima, kvalitetu usluga i proizvoda, mjerama zaštite turista kao potrošača, cijenama usluga, proizvoda i prevoza, jednako kao i svaka članica EU.</s><s>U strukturi ponude, neophodne su promjene koje se odnose na kvalitet i karakter smještajnih objekata i sadržaj boravka turista.</s>\n<s>Vrijeme političkih turbulencija na ovim prostorima je iza nas i turistički ugled ubuduće će više kreirati radnici iz te oblasti, a ne političari.</s><s>Osoblje bi trebalo da bude ljubaznije, profesionalnije, efikasnije, a starosna struktura zaposlenih u turizmu povoljnija.</s><s>Takođe treba povesti računa o inoviranju sadržaja boravka turista i praćenju trendova a problem bi mogao predstavljati obuka pojedinih profila kadrova, a posebno njihova materijalna stimulacija da bi se profesionalno odnosili prema poslu.</s><s>3.4.1.</s><s>Ekološka oaza</s>\n<s>Činjenica je da savremeni čovjek doživljava ekologiju kao problem – spominju se ekološki problemi današnjice – rječito govori o našoj percepciji ekologije pa i čovjekove okoline u cjelini, ali i svijesti čovječanstva o tome što ekologija znači za život čovjeka.</s><s>Ekološko mišljenje, a pogotovo ekološko ponašanje, još uvjek su breme za čovječanstvo, teret koji prihvaćamo samo zato jer nam podsvijest govori da bez ekološkog razmišljanja naš opstanak ipak dolazi u pitanje.</s><s>Čini se da u nama potreba za ekološkim ponašanjem još uvijek dobrim dijelom proizilazi iz podsvjesnog straha od nepoznatih posljedica nego iz racionalnih razloga.</s><s>Danas se u razvoju turizma, često pojavljuju zagađenja ili devastacije prirodnog resursa koja se ne mogu u potpunosti pripisati neznanju, nemaru ili čak neodgovornosti.</s><s>Problem se zapravo pojavljuje u svim onim predjelima gdje se ne uvažavaju objektivne mogućnosti i uslovi za razvoj koje pruža prirodna sredina.</s><s>Često je razlog tome želja da se po svaku cijenu ostvari brzi rast i materijalni razvoj.</s><s>U turizmu i izvan njega, potrebno je višestruko balansirati i tražiti optimum u procesu razvoja, između ekoloških potreba i potreba zaštite prirodnih resursa s jedne, te stvaranja što kvalitetnijih uslova za život čovjeka, s druge strane.</s><s>Prirodne vrijednosti i rijetkosti u Crnoj Gori, po svome specifičnom značaju, zaslužuju da im čovjek posveti dužnu pažnju, da ih zaštiti od ugrožavanja, raznih vidova degradacije ili pak potpunog uništavanja i da omogući njihovo proučavanje, unapređivanje, čuvanje i zaštitu, a po mogućnosti, i obnavljanje i umnožavanje ako njihova priroda to omogućava.</s>\n<s>Teško je u Evropi, a vjerovatno i u svijetu, naći manju zemlju sa više različitosti, kontrasta, surovosti i ljepote njene prirode, zemlju bogatijeg kulturnog i istorijskog nasljeđa na manjem prostoru, zemlju tajni, zemlju pitke vode, kao što je Crna Gora.</s><s>Priroda je malo gdje, na tako neznatnim udaljenostima i malom prostoru, pružila toliko bogastva, reprezentativnosti, vrijednosti i rariteta, kao što je u Crnoj Gori.</s><s>Kada govorimo o prirodnim rijetkostima u Crnoj Gori sa sigurnošću možemo tvrditi da je cijela teritorija Crne Gore prirodna rijetkost.</s><s>Ono što Crnu Goru čini specifičnom u smislu prirodnih rariteta jeste veliko prisustvo endemičnih i reliktnih predstavnika biodiverziteta kao i prostora koji su praktično nepoznati široj javnosti.</s><s>To su u prvom redu neprohodne i surove, ali veličanstvene kanjonske doline brojnih crnogorskih rijeka, neki od planinskih vrhova pogotovo u graničnom prelazu sa Albanijom, čija visina prelazi i preko 2500 m, i brojini geomorfološki, hidrološki, hidrografski i drugi prirodni fenomeni koji se u Crnoj Gori nalaze, praktično, na svakom koraku.</s>\n<s>U izgradnji ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa navednim prirodnim ljepotama i ekološkim sadržajima najznačajnija komponenta u ovom trenutku je svakako perspektivnost.</s><s>Razvojem turističke ponude ostale komponente ugleda turističke destinacije, kao što su kvalitet vođstva, kvalitet usluge, stabilnost i dr. vremenom će adekvatnom kombinacijom i racionalnom valorizacijom pokazati uticaj i na profitabilnost kao osnovu dugoročnog kreiranja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa prepoznatljivim ekološkim sadržajima.</s><s>3.4.2.</s><s>Divlja ljepota</s>\n<s>Kao destinacija Crna Gora u inostranstvu nema ime, niti nudi zahtjevan proizvod.</s><s>Zbog toga je neophodan «novi početak».</s><s>Na početku stoji razvoj proizvoda sa strateškim ciljevima: kvalitetna destinacija i segmentiranje proizvoda i on glasi: Pošto potencijal proizvoda Crne Gore trenutno u pogledu kvaliteta teško može zadovoljiti zahtjeve srednjoevropskih tržišta, treba istovremeno razvijati i proizvode i marku, pri čemu je u početnoj fazi glavno težište na otkrivanju «unikata».</s><s>Glavna ciljna grupa ove faze su ljudi koji više važnosti pridaju autentičnom doživljaju otkrivanja, nego uobičajnom turističkom komforu.</s><s>Ova ciljna grupa će se vratiti zadovoljna i neće biti razočarana ukoliko joj o komforu davali lažna obećanja.</s><s>Sa nastajanjem i izgrađivanjem proizvoda mogu se sve više animirati i druge ciljne grupe koje, prije svega, spadaju u kategoriju doživljaja i uživanja.</s><s>Prema tome, Crnu Goru treba najvjerodostojnije predstaviti u njenoj izvrsnosti, ljepoti i jednostavnosti.</s><s>Pri tome su glavne atrakcije: • prirodnost- jednostavnost</s>\n<s>• pješčane plaže izuzetne ljepote na istočnoj strani Jadrana Različite pravce proizvoda treba razvijati analogno osnovnim temama – podjeli tržišta i segmentiranju ciljnih grupa, djelimično paralelno sa njima, a djelimično u uzajamnom redosledu.</s><s>U okviru ovih proizvodnih linija pojedine ponude se dalje specijalizuju i uvode za potrebe pojedinih ciljnih grupa.</s><s>Izraz divlja ljepota je adekvatan danas, sjutra i za budućnost.</s><s>Ako se odnosi na sadašnjost, divlju ljepotu Crne Gore treba otkriti, za nekoliko godina će se ove turističke usluge doživljavati kao unikat, a kasnije će se u Crnoj Gori uživati kao u destinacijama sa gotovo nenadmašnim raznovrsnostima.</s>\n<s>obećanje, zvuči pošteno i uvjerljivo i u svako doba može ispuniti dato obećanje (tj.već ne upotrebljava, se prema istraživanjma ni u jednoj od konkurentskih destinacija,</s>\n<s>Kreiranje ugleda Crne Gore kao turističke destinacije «Divlje ljepote» može biti perspektivno u narednom periodu.</s><s>Da bi Crna Gora stvorila ugled destinacije divlje ljepote moraju biti napravljeni kvalitetni pomaci u kreiranju turističkih proizvoda, adekvatnom menadžerskom funkcijom i sve «agresivnijim» promotivnim kanalima distribucije.</s><s>Ponuda Crne Gore kao turističke destinacije «Divlje ljepote» može djelovati inovativno u odnosu na konkurentske nacionalne turističke ponude i na tom polju turistička Crna Gora mora tražiti svoju šansu koristeći komparativne prirodne prednosti.</s>\n<s>3.5.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije Namjena ovog rada jeste testiranje istraživačkih hipoteza o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Istraživačke hipoteze postavaljamo u skladu sa prethodnim istraživanjima.</s><s>Pomoću postavljenih istraživačkih hipoteza analiziramo faktore, koji utiču na opažanje i oblikovanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Godine 1975 je Hunt ustanovio, da ljudi koji su posjetili SAD, u prosjeku imaju bolje mišljenje o SAD nego ljudi, koji ovu derstinaciju nisu posjetili.</s><s>Fakeye & Crompton su analizirali razlike o imidžu destinacije između budućih, jednokratnih i višekratnih posjetioca.</s><s>Među njima otkrili statističke razlike u dimenzijama, koje utiču na imidž.</s><s>Različiti utisak imidža turističkih destinacija s vidika posjetioca ili neposjetioca potvrđuju Fridgen (1987), Chon (1990), Hu & Ritchie (1993) te Baloglu & McCleary Na podlozi navedenih istraživanja postavljamo hipoteze o opažanju imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije u skladu s poznavanjem (nepoznavanjem) Crne Gore kao turističke destinacije:</s>\n<s>Hipoteza 1: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije različit je kod predstavnika turističke grane, koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na predstavnike turističke grane koji to još nijesu.</s>\n<s>Hipoteza 2: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od posjete Crnoj Gori, različit je kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru i predstavnika turističke grane koji to još nijesu</s>\n<s>Hipoteza 3: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Hipoteza 4: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od predstavnika turističke grane, koji dolaze iz bivših republika SFRJ i od predstavnika turističke grane ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Istraživačke hipoteze o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije s vidika predstavnika tuđih organizatora putovanja i njihovog poznavanja Crne Gore: Hipoteza 5: Imidž Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 6: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije zavisi od organizatora putovanja, u čijoj ponudi je zastupljena Crna Gora kao turistička destinacija i od onih organizatora putovanja koji u svojoj ponudi nemaju Crnu Goru.</s><s>Hipoteza 7: Ugled Crne Gore kao turističke destinacije u velikoj mjeri zavisi od ocjene kvaliteta promotivnih aktivnosti turističkih radnika iz Crne Gore na međunarodnim sajmovima i turističkim berzama i njihove saradnje sa turističkim radnicima koji su posjetili Crnu Goru i od onih turističkih radnika koji nisu posjetili Crnu Goru.</s>\n<s>4.1.</s><s>Metodologija istraživanja imidža i ugleda Crne Gore Istraživanje o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije, bilo je izvedeno na dvije Međunarodne turističke berze, u Ljubljani (Sajam Alpe-Adria od 20 do 23 marta 2003 godine) i Beogradu (IFTS od 9 do 12 aprila 2003 godine), kao i putem elektronske pošte.</s><s>Izbor mjesta sakupljanja podataka je bio relativno odgovarajući, dok je elektronskim putem bio nezadovoljavajući.</s><s>Posjeta berze u Ljubljani a kasnije i u Beogradu, bila je uslovljena slabim odzivom ispitanika koji su putem elektronske pošte trebali da odgovore na proslijeđeni anketni upitnik (od ukupnog broja ispitanika, Kada je u pitanju struktura posjećenosti i prezentacija turističkih radnika na obije turističke berze, može se dati ocjena slabog obziva i zainteresovanosti stručnjaka iz ove oblasti.</s><s>Evidentno je bilo prisustvo zemalja sa emitivnog tržišta, uz relativno nizak procenat prezentacija zemalja sa receptivnog područja.</s><s>U okviru sajma Alpe-Adria u Ljubljani, predstavilo se 105 različitih predstavnika turističkih organizacija (kako nacionalnih tako i regionalnih i lokalnih), organizatori putovanja, turističke agencije, hoteli, turističko informativni centri i ostali predstavnici turističke grane iz pojedinih država.</s><s>Međunarodni sajam turizma (IFTS 2003) u Beogradu ugostio je 238 izlagača iz 21 zemlje regiona i jugoistočne Evrope a izlagački profil sastojao se od predstavnika nacionalnih i regionalnih turističkih organizacija, predstavnika kongresnih turističkih biroa, predstavnika zdravstvenog turizma i hotelijerstva i turističkih agencija.</s><s>Turističke posrednike, možemo smatrati kao jedne od važnih izvora pridobijanja informacija.</s><s>U različitim stručnim radovima, oragnizatori putovanja i turističke agencije smatrane su kao formalni izvori (Goodal, 1990), formalni međunarodni izvori (Hsiesh & O’Leary, 1993), spoljni formalni izvori (Gitelson & Crompton, 1983), komercionalni izvori (Mill & Morrison, 1985) i profesionalni izvori (Baloglu & Brinberg, 1997).</s><s>Zbog obavljanja funkcije promocije i savjetovanja, turističke posrednike možemo smatrati kako formalne tako i lične izvore informacija.</s><s>Najizrazitija je uloga turističkih posrednika kod promovisanja i oblikovanja imidža međunarodnih turističkih destinacija, zbog prirode međunarodnih putnika, koji pri odabiru ciljne turističke destinacije najčešće koriste usluge turističkih posrednika.</s><s>Zaključiti je, da imidž i ugled turističke destinacije s vidika turističkog predstavnika jednako važan kako imidž i ugled te destinacije u očima potencijalnog turiste.</s><s>Imidž turističkih stručnjaka utiče na imidž turiste, imidž turiste istovremeno oblikuje imidž turističkih stručnjaka o određenoj turističkoj destinaciji.</s><s>4.1.2.</s><s>Istraživački instrumenti o imidžu i ugledu Crne Gore Istraživački instrument sadrži pitanja, koja se odnose na mjerenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, kao i pitanja koja se odnose na sociodemografske karakteristike anketiranih osoba (Prilog A).</s><s>Zbog preglednosti predstavljamo sadržaj istraživačkog instrumenta po sadržajnim sklopovima ankete.</s><s>4.1.2.1.</s><s>Uvodni dio pitanja</s>\n<s>Uvodni dio pitanja (pitanja od 1-5) obuhvata prepoznavanje Crne Gore kao turističke destinacije (pitanje 1), odnosno njeno prepoznavanje kao dijela nekadašnje Jugoslavije (pitanje 2).</s><s>Pitanje 3 odnosi se na prethodne posjete anketiranih, Crnoj Gori, dok pitanje 4 daje ocjenu ukupnog utiska o Crnoj Gori.</s><s>Pitanje 5 obuhvata postojeću podjelu crnogorske regije s obzirom na preporuku Turističke organizacije Crne Gore (TOCG).</s><s>Anketirani moraju odlučiti, koje su tipične regije po važnosti za Crnu Goru, kao turističku destinaciju.</s><s>Likertovu pet stepensku skalu upotrebljavamo za sledeće regije: more i plaže, lječilišta i banje, planine i jezera i istorijske gradove.</s>\n<s>4.1.2.2.</s><s>Mjerenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Pitanja od broja 6 do 16, odnose se na stvarno mjerenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Jednostavnim postupkom imidž određene destinacije možemo izmjeriti u dva koraka.</s><s>Prvi korak predstavlja izbor ciljne grupe, dok u drugom koraku mjerimo primjetljivost određene destinacije.</s><s>Kotler et at. (1999, str. 165) navodi tri pristupa mjerenja imidža: mjera svjesnosti i naklonjenosti do određene destinacije, semantički diferencijal i pristup pomoću mape za ocjenu imidža određene destinacije.</s>\n<s>Odgovarajućem mjerenju imidža turističkih destinacija su u prethodnoj deceniji posvećivali pažnju sledeći autori (Echtner & Ritchie, 1993; Driscoll, Lawson & Niven, 1994).</s><s>Ustanovljeno je, da je većina analiza obuhvatila samo strukturirana pitanja sa unaprijed pripremljenim odgovorima ili ponudila mogućnost odgovaranja na nestrukturirana, otvorena pitanja.</s><s>Prepoznatljivu i osjećajnu komponentu imidža turističke destinacije su stručnjaci prikazali pomoću semantičkog diferencijala i/ili Likertove višestepenske ocjenjivačke skale (Lynch, 1960; Craik, 1971; Russel & Prat, Snodgrass, 1987; Gartner, 1989; Hanyu, 1993; Milman & Pizam, 1995; Baloglu & Brinberg, 1997).</s><s>Neki autori su upotrijebili kvalitativni pristup kod mjerenja imidža pomoću nestrukturisanih (otvorenih) pitanja (Embacher & Buttle, 1989; Reily, 1990; Walmsley & Jenkins, 1993; Dann, 1996; Tapachai & Waryszak, 2000).</s><s>Pomoću nestrukturisanih pitanja određuje se imidž turističke destinacije, onako kako ga doživljava pojedinac.</s><s>Echtner & Ritchie (1993) predlažu kombinaciju tipa strukturisanih i nestrukturisanih pitanja, koji dovode do ukupne ocjene imidža turističke destinacije.</s><s>Kombinaciju oba tipa pitanja uključuju u svojoj studiji Choi, Anketni upitnik (Prilog A) je koncipiran prema upitniku (Konečnik, 2001) i prilagođen pitanjima koja se odnose na Crnu Goru, uz dodatna pitanja kojima se ocjenjuje ugled Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Pitanje 6 odnosi se na mjerenja imidža destinacije, ali je postavljeno u formi strukturisanog pitanja (s opcijom jednog, od više ponuđenih odgovora), dok je pitanje 7 postavljeno kao nestrukturisano pitanje i odnosi se na ugled Crne Gore kao turističke destinacije i mjeri opažanje kvaliteta, odnosno inovativnost i pouzdanost turističkog proizvoda.</s><s>Pitanje 8 daje mogućnost anketiranom da navede više odgovora, a odnosi se na atmosferu, odnosno osjećaj prilikom doravka u Crnu Goru.</s><s>Prepoznatljiva komponenta imidža Crne Gore kao turističke destinacije (pitanje 9) uključuje 15 karakteristika odnosno faktora Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Svih 15 karakteristika odnosno faktora, anketirani su morali nanizati na pet stepenskoj Likertovoj skali, gdje je broj 1 označavao, da Crna Gora nudi te karakteristike u malom obimu, dok je suprotnost predstavljao broj 5, koji je prikazivao prisutnost tog faktora u destinaciji u većem obimu.</s>\n<s>Osjećajna komponenta imidža Crne Gore kao turističke destinacije (pitanje 10) predstavljaju četiri bipolarne sedam stepenske ljestvice za mjerenje osjećajne komponente imidža (Russel, 1980; Russel & Pratt, 1980; Russel, Ward & Pratt, 1981; Russel & Snodgrass, 1987; Baloglu & Brinberg, 1997).</s><s>Parovi ograničene ljestvice su sledeći: prijatno – neprijatno, živahno – ravnodušno, opuštajuće – napeto, uzbudljivo Pitanje 11, odnosi se na mjerenje ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, a obuhvata dimenzije ove kategorije: osjećajnu odzivnost, društvenu odgovornost, radnu okolinu (kvalitet zaposlenih).</s><s>Za mjerenje je korišćena peto-stepena Likertova skala.</s>\n<s>Sa pitanjem 12 zaključujemo mjerenje ukupnog imidža (Gartner, 1986), a ono uključuje korišćenje Likertove sedmostepene skale, gdje broj 1 predstavlja vrlo negativan ukupan imidž odnosno broj 7 veoma pozitivan ukupni imidž Crne Gore kao turističke destinacije.</s>\n<s>Finansijska uspješnost, kao dimenzija ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, mjerena je i predstavljena u strukturnom obliku (pitanje 13) dok je ukupan ugled, kao i imidž ocijenjen pomoću Likertove skale od sedam stepeni (pitanje 14).</s><s>4.1.2.3.</s><s>Sociodemografske karakteristike Poslednji sklop pitanja (od 15 do 21) uključuje osnovne sociodemografske karakteristike anketiranih.</s><s>Najvažnija pitanja odnose se na vrstu preduzeća, u kojem je anketirani zaposlen (pitanje 16) i marketingu, odnosno ponudi Crne Gore kao jedne od turističkih destinacija njegovom turisti (pitanje 15).</s><s>Ostala pitanja obuhvataju opšte karakteristike kao što su pol, starost, obrazovanje i država, iz koje je anketirani.</s>\n<s>Prilikom obrade podataka imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, korištena je metoda multipla regresijska analiza (Prilog C).</s><s>U nekim primjerima, moguće je ustanoviti da iz međusobnog odnosa među pojavama, jedan od posmatranih odjekata je zavisna promjenjiva (y) a druga, nezavisna promjenjiva (x).</s><s>Analiza takve zavisnosti naziva se regresijska analiza, gdje zavisnu promjenjivu nazivamo regresand, a nezavisna promjenjiva je regresor.</s><s>Cilj regresijske analize je analizirati, kako se zavisna promjenjiva mijenja u odnosu na promjenu nezavisne promjenjive (Košmelj, 2000, str.4).</s><s>Kod uključivanja nezavisnih promjenjivih u regresijski model možemo upotrijebiti dva načina:</s>\n<s>Oblikujemo samo jedan skup nezavisnih promjenjivih i za njega izaberemo samo jednu metodu uključivanja nezavisnih promjenjivih u regresijski model.</s><s>Oblikujemo više skupova nezavisnih promjenjivih i za svaki skup promjenjive određujemo metodom uključivanja nezavisnih promjenjivih u regresijski model.</s><s>Možemo birati među metodama enter, remove, forward, backward i Ovdje opisujemo samo metodu enter i stepwise, koje upotrebljavamo u magistarskom radu.</s><s>Metoda enter uključuje u model istovremeno sve promjenjive u skupu, međutim kod metode stepwise promjenjive iz skupa postepeno (jednu po jednu) u skladu sa kriterijumom uključivanja, ukljućujemo u model.</s><s>Po uključivanju svake nove nezavisne promjenjive provjeravamo, da li koja od uključenih nezavisnih promjenjivih ispunjava kriterijum isključivanja i u tom primjeru je isključimo iz 4.2.</s><s>Rezultati istraživanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>4.2.1.</s><s>Opisni pregled imidža i ugleda Crne Gore Prije testiranja postavljenih istraživačkih hipoteza predstavljamo opisne promjenjive pojedina pitanja, uključena u istraživački instrument o imidžu i ugledu Crne Gore kao turističke destinacije.</s>\n<s>4.2.1.1.</s><s>Opisne promjenjive uvodnog dijela U Tabeli 4 predstavljamo odgovore na prva tri pitanja o prepoznatljivosti Crne Gore.</s><s>Tabela 4: Osnovne opisne promjenjive o prepoznatljivosti Crne Gore u procentima</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje Od uzorka 77 predstavnika turističke grane sa Crnom Gorom kao turističkom destinacijom upoznato je 93,6 procenata anketiranih.</s><s>Što se tiče prepoznatljivosti, ove destinacije, kao sklopa nekadašnje Jugoslavije, a danas članice zajednice Srbije i Crne Gore, sa pozitivnim odgovorom bilo je 79,5 procenata anketiranih.</s><s>Crnu Goru je u prošlosti posjetilo 79,5 procenata anketiranih, od ukupnog uzorka 77 anketiranih osoba.</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 5 Od nabrojanih regija (prema podjeli TOCG), anketirani su ocijenili more i plaže kao najbolje tipičnu regiju sa aritmetičkom sredinom 4,04 i standardnim otklonom 1,2.</s><s>Zatim slijedi regija planina i jezera (3,71), istorijskih gradova (3,69) i na poslednjem mjestu lječilišta i banje (2,71).</s><s>Intervali povjerenja za nabrojane regije se prekrivaju, što ukazuje na veliku varijabilnost u odgovorima.</s>\n<s>Pitanje 6 (zatvorenog tipa) i pitanje 8 (otvorenog tipa) udružujemo i nabrajamo najčešće odgovore anketiranih na pitanje karakteristika imidža Crne Gore kao turističke destinacije (Tabela 6).</s>\n<s>Kod otvorenog pitanja, anketirani su mogli navesti više odgovora.</s><s>Tabela 6: Najčešći odgovori anketiranih na otvoreno i zatvoreno pitanje imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>75,4 procenata anketiranih je svoj prvi utisak i dojam o Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji, najprije povezalo sa suncem i morem.</s><s>Nakon toga slijedi divlja ljepota prirode (42,9 procenata), destinacija za provod i zabavu (18,2 procenta), prekrasne pješčane plaže (14,3 procenta) kao i nezaobilazno gostoprimstvo (11,7 procenata).</s>\n<s>5,2 procenata anketiranih, Crna Gora kao turistička destinacija, asocira na Adu Bojanu, Sveti Stefan, Boku Kotorsku, Skadarsko jezero.</s><s>Relativno mali procent (3,9) ispitanika je Crnu Goru prepoznaje kao sportsku destinaciju i povezuje je sa rekreacijom – rafting Tarom.</s>\n<s>Pojedini anketirani (jedan ili dva predstavnika turističke grane) prepoznaju Crnu Goru po prljavim plažama, neredu i gužvi, a navode je i kao nesigurnu državu.</s><s>Pitanje 7 je otvorenog tipa i odnosi se na karakteristike ugleda Crne Gore kao turističke destinacije (opažanje kvaliteta ponude), sa mogućnošću anketiranim da navode više odgovora (Tabela 7).</s>\n<s>Tabela 7: Najčešći odgovori na otvoreno pitanje ugleda (opažanje kvaliteta ponude) Crne Gore kao turističke destinacije Loš servis zaposlenih</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 7 Što se tiče odgovora na ovo pitanje anketirani su bili nezainteresovani za odgovore, tako da je mali broj ispitanika odgovorio.</s><s>17, 7 procenata anketiranih je navelo da Crna Gora ima loš servis u svojoj ponudi, navodeći i neljubaznost zaposlenih u turističkom servisu.</s><s>Pojedini odgovori (njih dva ili tri ), odnosili su se na lošu infrastrukturu i nefleksiobilnost okruženja.</s><s>U Tabeli 8 navodimo karakteristike odnosno faktore prepoznatljive komponente imidža Crne Gore kao turističke destinacije u očima predstavnika turističke grane.</s>\n<s>Tabela 8 : Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) značaja komponente odnosno faktora komponente prepoznatljivosti imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 9 Karakteristike odnosno faktori, koje Crna Gora kao turistička destinacija najviše nudi odnosno favorizuje, po kriterijumu aritmetičke sredine idu sledećim redom: prelijepa priroda (4,43), povoljna klima (4,20), kristalno plavo more (4,13).</s><s>Ove faktore predstavnici turističke grane prepoznaju veoma pozitivno i u većem obimu.</s><s>Nasuprot njima, predstavljaju kulturne aktivnost (2,97), smještaj (2,84), niske cijene (2,68) i sigurnost i bezbjednost (2,57) kao faktore, koje Crna Gora po mišljenju anketiranih nudi u manjem obimu.</s><s>Prema njihovom prepoznavanju najviše je zastupljen neutralan odnos do određenih karakteristika same destinacije (ocjena 3 na ljestvici od 1 do 5).</s><s>Predstavljanje parova mjerenja osjećajne komponente imidža Crne Gore kao turističke destinacije je prikazan u Tabeli 9. Tabela 9: Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za navedene osjećaje, koji mjere osjećajnu komponentu imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije», 2003. pitanje 10 Od osjećanja, koja anketirani pripisuju Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji, najbolje istupa par na ljestvici neprijatni-prijatno s aritmetičkom sredinom 4,52 i standardnim otklonom 1,67.</s><s>Predstavnici turističke grane prepoznaju atmosferu u Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji najviše, kao prijatnu i opuštajuću.</s><s>Tabela 10 prikazuje komponente ugleda Crne Gore kao turističke destinacije u očima predstavnika turističke grane.</s>\n<s>Tabela 10 : Aritmetička sredina (AS) i standardni otkloni (SO) za komponente ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Razonoda, predah</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 11 Karakteristike, odnosno komponente ugleda, koje Crna Gora kao turistička destinacija prikazuje, poređane su po kriterijumu aritmetičkih sredina i slijede ovako: razonoda i ljestvici od 1 do 5 niže ocijenjeni, prilagodljivost (2,94), bezbjednost (2,81) i servis U Tabeli 11 je prikazana aritmetička sredina za ukupni imidž.</s><s>Tabela 11: Aritmetička sredina (AS) i standardni otklon (SO) za ukupni imidž Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 12 Aritmetička sredina ukupnog ili opšteg imidža o Crnoj Gori kao turističkoj destinaciji je 3,82 od najveće moguće ocjene 7. Standardni otklon je u ovom primjeru 1,43.</s><s>Ovaj rezultat se ne može smatrati pozitivnim, već neutralnim u odnosu na postavljenu ljestvicu ocjenjivanja od 1 do 7.</s>\n<s>Promocija turističke ponude Crne Gore kao turističke destinacije (sastavna komponenta ugleda) ponuđena je u formi zatvorenog pitanja i obrađena je pod pitanjem 13 .</s><s>Rezultati su prikazani u Tabeli 12.</s>\n<s>Tabela 12: Najčešći odgovori anketiranih na pitanje o turističkoj promociji, kao komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije PROMOCIJA</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 13 Od ukupnog uzorka 77 predstavnika turističke grane, na pitanje 13, koje se odnosi na promotivne akcije crnogorskih turističkih radnika, rezultat je na nezavidnom nivou.</s><s>24,4 procenta ispitanika dobiven je pozitivan odgovor, dok je njih 28,2 procenata negativno ocijenilo promotivne akcije zaposlenih u turizmu.</s><s>Bez odgovora ili neutralni stav, zauzelo je 47,4 procenta anketiranih.</s><s>Rezultati ankete pokazuju da jasna vizija promotivnih aktivnosti turističkih poslenika Crne Gore u očima njihovih inostranih kolega i partnera nije najuvjerljivije predočena te da na tom polju moraju biti usmjerene dodatne aktivnosti.</s>\n<s>U Tabeli 13 je prikazana aritmetička sredina za ukupni ugled.</s><s>Tabela 13: Aritmetička sredina (AS) i standardni otklon (SO) ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanje 14 Aritmetička sredina ukupnog ili opšteg ugleda Crne Gore kao turističke destinacije je 3,65 od najveće moguće ocjene 7. Standardni otklon u ovom primjeru je 1,35.</s><s>Rezultat je neutralan u odnosu na postavljene ocjene na ljestvici od 1 do 7. 4.2.1.3.</s><s>Opisne promjenjive sociodemografskih karakteristika U Tabeli 14 prikazujemo promjenjive sociodemografskuh karakteristika anketiranih kao što su vrsta preduzeća, marketing Crne Gore kao turističke destinacije kod organizatora putovanja, položaj anketiranih u preduzeću, njihovo obrazovanje, država iz koje dolazi, kao i starost i pol anketiranih.</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003; pitanja Organizatori putovanja predstavljaju nepunih 30% svih anketiranih.</s><s>Od njih 53,9% uključuje Crnu Goru kao jednu od prodajnih destinacija u svojoj ponudi.</s><s>Najveću skupinu anketiranih predstavljaju predstavnici turističkih agencija 47,4%.</s><s>Ostali anketirani su predstavnici povezanih turističkih preduzeća (turističke organizacije, predstavnici avio saobraćaja, predstavnici hotela i istraživačkih instituta za turizam) S obzirom na položaj u preduzeću ima najviše anketiranih funkciju operativnog menadžera (24,4%) ili generalnog menadžera (23,1%).</s><s>Više od polovine anketiranih ima visokoškolsko obrazovanje.</s>\n<s>U datom primjeru kao zavisnu promjenjivu upotrebljavamo ukupni ili opšti imidž Crne Gore (ankertirani su ga ocijenili pod pitanjem 12).</s><s>Nezavisne promjenjive predstavljaju pojedine karakteristike ili faktore komponente prepoznavanja.</s><s>Sa upotrebom linearne regresije i metode stepwise dobijamo rezultate, koje predstavljamo u Tabeli 15.</s>\n<s>Tabela 15: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog imidža pojedinih karakteristika komponente prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “ Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003 Pomoću regresije, gdje zavisnu promjenjivu predstavlja ukupni imidž, nezavisne promjenjive su prijateljski ljudi i večernja zabava i provod.</s><s>To možemo zapisati pomoću multipla linearne regresije funkciju za komponentu prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije u sledećem obliku: Imidž komponenta = f (prijateljski ljudi, večernja zabava i provod) Imidž komponenta = 1,495 + 0,449* prijateljski ljudi + 0,308*večernja zabava iprovod</s>\n<s>Iz regresijske funkcije je evidentan važan uticaj prijateljskih ljudi, dok večernja zabava i provod imaju manji uticaj kod oblikovanja promjenjive imidž komponente.</s><s>Drugi primjer odnosi se na pojašnjenje komponenti ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije i prikazivanje rezultata dobijenih pomoću multipla linearne regresije.</s><s>U datom primjeru zavisna komponenta je ukupni ili opšti ugled Crne Gore (anketirani su ga ocijenili pod pitanjem 14).</s><s>Nezavisne varijable su sastavne komponente ukupnog ugleda.</s><s>Sa upotrebom linearne regresije i metode stepwise dobijamo rezultate, koje predstavljamo u Tabeli 16.</s><s>Tabela 16: Rezultati regresije za zavisnost ukupnog ugleda od pojedinih karakteristika komponenti ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Model</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003 Pomoću regresije, gdje je ukupni ugled zavisna promjenjiva, nezavisne promjenjive su: prilagodljivost, osjećanja, servis zaposlenih i promocija.</s><s>Možemo zapisati multipla linearnu regresiju za ukupni ugled Crne Gore kao turističke destinacije sledeće: Ugled komponenta = f (prilagodljivost, osjećanja, servis zaposlenih, promocija) Ugled komponenta = 0,724+0,496*prilagodljivost+0,403*osjećanja+0,273*servis zaposlenih+0,261*promocija</s>\n<s>4.2.3.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije među predstavnicima turističke grane 4.2.3.1.</s><s>Provjeravanje poznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različitog poznavanja Crne Gore od strane predstavnika turističke grane</s>\n<s>Prepoznavanje imidža i stečenog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različitog poznavanja Crne Gore kao turističke destinacije provjeravamo u skladu sa postavljenom prvom i drugom hipotezom.</s><s>Poznavanje (nepoznavanje) Crne Gore u datom primjeru je određeno kao posledica prethodne posjete (neposjete) ovoj turističkoj destinaciji.</s>\n<s>U datom primjeru provjeravamo razlike u imidžu anketiranih, koji su posjetili Crnu Goru kao turističku destinaciju, sa onima koji to nisu.</s><s>HΟ: Imidž (koji su posjetili) = Imidž (koji nisu posjetili), i Osnovna promjenjiva (zavisna) jeste ukupni imidž, koji je ocijenjen pod pitanjem broj 12.</s><s>Nezavisne promjenjive su varijabla koja predstavljaju turističke predstavnike koji su posjetili Crnu Goru i varijabla koja predstavlja one turističke predstavnike koji nisu posjetili Crnu Goru.</s><s>Hipotezu ćemo lako potvrditi upoređenjem srednjih vrijednosti ukupnog imidža kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na one predstavnike turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru ali su ocijenili ukupan imidž ( Tabela 17).</s>\n<s>Tabela 17: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja imidža Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Crnu Goru ukupno je posjetio 61 predstavnik turističke grane, od čega je njih 50 ocijenilo ukupan imidž Crne Gore kao turističke destinacije sa srednjom vrijednost (aritmetička sredina- AS) 3,76, dok 16 predstavnika turističke grane nije posjetilo Crnu Goru ali je ukupan imidž ove destinacije ocijenilo sa AS = 4,25.</s><s>Može se zaključiti da predstavnici koji još nisu posjetili Crnu Goru daju u prosjeku bolju ocjenu imidžu, nego anketirani koji su je posjetili.</s><s>Ovom tvrdnjom dokazujemo alternativnu hipotezu H1.</s>\n<s>Hipoteza 2 odnosi se na ocjenu ukupnog ugleda Crne Gore od strane turističkih predstavnika koji su posjetili Crnu Goru u odnosu na one predstavnike koji to nisu uradili.</s><s>Zavisna promjenjiva jeste ukupan ugled (ocijenjen pitanjem 14), koji je u funkciji nezavisnih varijabli, prestavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru i varijable predstavnika koji nisu posjetili Crnu Goru (prikazuje Tabela 18).</s><s>H0 : Ugled (koji su posjetili) = Ugled (koji nisu posjetili) i H1 : Ugled (koji su posjetili) = Ugled (koji nisu posjetili) Tabela 18: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za grupu predstavnika koji su posjetili (S1) i koji nisu posjetili (S2) Crnu Goru i test za prikazivanje razlika skupina za osnovnu promjenjivu mjerenja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Od 61 predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru, ocjena ukupnog ugleda je aritmetičke sredine 3,47, a od 16 osoba koji nisu posjetili Crnu Goru ukupni ugled je srednje vrijednosti 4,31.</s><s>Predstavnici turističke grane pojedinačno mogu uticati na promjenu ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, jer su vrijednosti približne.</s><s>I u ovom slučaju ukupni ugled Crne Gore kao turističke destinacije je bolji u očima predstavnika turističke grane koji još nisu posjetili ovu destinaciju.</s>\n<s>4.2.3.2.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različite udaljenosti predstavnika turističke grane od Crne Gore Prepoznavanje imidža i stečenog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije zbog različite udaljenosti predstavnika turističke grane provjeravamo u skladu sa postavljenom trećom i četvrtom hipotezom.</s><s>Skupine predstavnika turističke grane su zbog različite udaljenosti od Crne Gore određene kao: Predstavnici turističke grane iz zemalja bivše SFRJ Predstavnici turističke grane iz evropskih i neevropskih zemalja Ove dvije grupe predstavnika, predstavljaju nezavisne varijable, dok je ukupan imidž u njihovoj funkciji.</s>\n<s>Hipotezu 3 postavljamo kao i prethodne, s tim što provjeravamo razlike u prepoznavanju imidža Crne Gore kao turističke destinacije kod anketiranih iz zemalja bivše SFRJ i evropskih i neevropskih država (prikazuje Tabela 19).</s><s>H0 : Imidž (zemlje ex SFRJ) = Imidž (zemlje evropske i neevropske), i H1: Imidž (zemlje ex SFRJ) = Imidž (zemlje evropske i neevropske) Tabela 19: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa ex-YU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije Osnovna</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Kod provjere hipoteze o različitim imidžima predstavnika turističke grane iz zemalja ex SFRJ i evropskih i neevropskih država, statistički tvrdimo da je imidž predstavnika turističke grane iz zemalja ex SFRJ sa aritmetičkom sredinom 4,20 (n=45) različit od imidža predstavnika turističke grane iz evropskih i neevropskih zemalja sa aritmetičkom sredinom 3,00 (n=21).</s><s>Uzimajući u obzir navedenu komponentu, imidž Crne Gore s vidika predstavnika iz ex SFRJ prostora u prosjeku je bolji nego kod predstavnika iz ostalih evrposkih i neevropskih država.</s><s>Hipoteza 4 se odnosi na provjeru ocjene ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije kog predstavnika turističke grane sa prostora ex SFRJ i predstavnika iz ostalih evropskih i neevropskih zemalja (prikazuje Tabela 20).</s><s>H0 : Ugled (zemlje ex SFRJ) = Ugled (zemlje evropske i neevropske), i H1 : Ugled (zemlje ex SFRJ) = Ugled (zemlje evropske i neevropske) Tabela 20: Aritmetičke sredine (AS) i standardni otkloni (SO) za predstavnike sa ex-YU (S1) i predstavnike evropskih i neevropskih država (S2) kod prepoznavanja ugleda Crne Gore kao turističke destinacije Osnovna</s>\n<s>Izvor: Istraživanje “Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije”, 2003.</s><s>Statistički prikazano evidentna je razlika u ocjeni ukupnog ugleda, koji je zavisna varijabla u odnosu na nezavisne varijable, predstavnike iz zemalja sa ex SFRJ teritorije u odnosu na predstavnike iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Aritmetička sredina ukupnog ugleda predstavnika sa prostora ex SFRJ je 3,94 (n=54), dok je srednja vrijednost ukupnog ugleda kod predstavnika iz ostalih evropski i neevropskih država 2,90 (n=22).</s><s>Evidentna je razlika u ocjeni ukupnog ugleda iz ugla dvije strane predstavnika sa različitih teritorija i u prosjeku bolji je kod predstavnika sa ex prostora SFRJ.</s>\n<s>4.2.3.3.</s><s>Provjeravanje prepoznavanja imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije od strane inostranih organizatora putovanja Prepoznavanje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije s vidika inostranih predstavnika organizatora putovanja i njihovog različitog poznavanja Crne Gore kao turističke destinacije provjeravamo u okviru pete, šeste i sedme hipoteze.</s><s>Poznavanje (nepoznavanje) Crne Gore s vidika predstavnika organizatora putovanja promocijom (ne promovisanjem) Crne Gore i prethodnom posjetom (ne- posjetom) predstavnika organizatora putovanja.</s><s>Grupe predstavnika organizatora putovanja su određene na sledeći način:</s>\n<s>• Predstavnici organizatora putovanja, koji su posjetili Crnu Goru • Predstavnici organizatora putovanja, koji nisu posjetili Crnu Goru U okviru pete hipoteze provjeravamo imidž Crne Gore kao turističke destinacije kod organizatora putovanja, koji promovišu Crnu Goru kao turističku destinaciju, i onih koji to ne rade, odnosno ne uključuju Crnu Goru u svoju ponudu.</s><s>Pod pojmom organizatora putovanja, koji promovišu Crnu Goru kao turističku destinaciju, podrazumijevamo inostranog organizatora putovanja, koji uključuje Crnu Goru u svoj katalog i kasnije prodaje crnogorske paušalne proizvode potencijalnim turistima u državi, gdje ima svoje preduzeće.</s><s>Hipotezu možemo potvrditi na osnovu statističkih podataka koji se odnose na aritmetičke sredine predstavnika turističke grane koji su posjetili (ne posjetili) Crnu Goru kao turističku destinaciju a nude (odnosno ne nude) Crnu Goru u svojim katalozima.</s><s>Od 41 predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru njih 32 ocijenilo je imidž aritmetičkom sredinom 3,87 dok je srednja vrijednost predstavnika turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru a nemaju u ponudi ovu destinaciju (n=34) 3,85.</s><s>Evidentno je da su relativno mala odstupanja u ocjeni ukupnog imidža kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Gori odnosno onih koji nisu posjetili ovu turističku destinaciju.</s><s>Do sličnog zaključka može se doći i posmatrajući rezultate ankete kod predstavnika turističke grane koji u svojoj ponudi nude Crnu Goru kao turističku destinaciju odnosno onih čija ponuda ne sadrži Crnu Goru.</s><s>Na sličan način obrađena je i hipoteza 6, koja se odnosi na ocjenu ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije od strane predstavnika turističke grane koji u svojoj ponudi imaju Crnu Goru kao turističku destinaciju kao i onih koji su već posjetili Crnu Goru u odnosu na one koji još nijesu.</s><s>Statistički rezultati dobijeni analizom potvrđuju alternativnu hipotezu H1 .</s><s>Aritmetička sredina ukupnog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije kod predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Gori i imaju ovu destinaciju u svojoj ponudi je 3,68, (n=41), dok je srednja vrijednost kod predstavnika turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru i nemaju ovu destinaciju u ponudi 3,61, (n=36).</s><s>Može se zaključiti da su ukupan ugled Crne Gore kao turističke destinacije na sličan način ocijenili predstavnici turističke grane koji su je posjetili i u čijoj ponudi je ona zastupljena kao i predstavnici turističke grane koji nisu posjetili ovu destinaciju i čija ponuda je ne sadrži.</s>\n<s>Hipoteza 7 odnosi se na ocjenu ukupnog ugleda Crne Gore kroz kvalitet promotivnih aktivnosti turističkih promotera Crne Gore na međunarodnim berzama od strane predstavnika turističke grane koji su posjetili odnosno nisu posjetili Crnu Goru.</s><s>H0 : Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst. koji su posjetili) = Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst.koji nisu posjetili), i H1 : Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst. koji su posjetili) < > Ugled (ocjena kvaliteta prom.</s><s>CG od predst.koji nisu posjetili ) U ovom primjeru zavisna varijabla jeste ukupan ugled Crne Gore kao turističke destinacije dok su u njenoj funkciji nezavisne varijable definisane kao predstavnici turističke grane koji su pozitivno, negativno i neutralno zauzeli stav prema kvalitetu promotivnih aktivnosti Crnogorskih promotera na međunarodnim berzama.</s><s>Od predstavnika turističke grane koji su posjetili Crnu Goru (n=14) aritmetička sredina za pozitivnu ocjenu ugleda sa vidika promotivnih aktivnosti je 4,07.</s><s>Predstavnici turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru (n=24) a pozitivno su ocijenili ukupan ugled sa srednjom vrijednošću 4,80.</s><s>Predstavnici turističke grane koji su posjetili Crnu Goru (n=19) a negativno su ocijenili njen ugled sa aspekta promotivnih aktivnosti srednja vrijednost iznosi 2,42.</s><s>Predstavnici turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru (n=2) a negativno su ocijenili ukupan ugled sa srednjom vrijednošću 3,00, uz primjedbu da taj rezultat nije zabrinjavajući s obzirom da je broj anketiranih svega 2. Predstavnici turističke grane (n=28) bili su neutralni u ocjeni ugleda Crne Gore kao turističke destinacije sa aspekta kvaliteta promotivnih aktivnosti.</s><s>Može se zaključiti da su promotivne aktivnosti, iako oskudne, ipak pozitivno ocijenjen ali je zabrinjavajuće visok broj predstavnika turističke grane koji su u svojim ocjenama bili neutralni.</s>\n<s>Oblikovanje i postavljanje odgovarajućeg imidža i definisanje stečenog ugleda Crne Gore kao turističke destinacije, uprkos izvedenom istraživanju, nije nimalo lak zadatak.</s><s>U grubim crtama predstavljamo opšti imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije sa vidika predstavnika turističke grane.</s><s>Crna Gora kao turistička destinacija podsjeća na malu državu sa prelijepom divljom prirodom i kristalno plavim morem uz povoljnu klimu i prijatne osjećaje.</s><s>Stečeni ugled nije na zavidnom nivou jer ga prate atributi neljubaznosti i lošeg servisa zaposlenih u turističkoj privredi uz visoke cijene cjelokupne ponude i loše stanje prateće infrastrukture i minimalnu podršku turističkih promotera.</s><s>Imajući u vidu osnovne mega-trendove u razvoju turizma (globalizacija, segmentacija, standardizacija i dr.); zatim uočena usmjerenja međunarodnih turističkih kretanja (prema planinskim centrima ali i toplim morima čije su obale sačuvane od eko problema, zatim porast putovanja iz zdravstvenih razloga i dr.), kao i osnovne determinante turističkog razvoja Crne Gore (krupne promjene društvenopolitičke karte koja rezultira krupnu redistribuciju turističkih tokova sa područja prethodne Jugoslavije; zatim, zathjeve koji proizilaze iz oblikovanja ekološke države, te tekuće promjene privrednog sistema i njihov snažan uticaj na promjene u menadžmentu); vrednujući, dakako, i dosadašnju izgrađenost materijalne osnove turističke privrede usklađeno rasporedu atraktivnih činilaca, čine se realnim prihvatiti sljedeći scenario turističkog razvoja u budućem roku: • Sa skorim prevladavanjem političko-razvojnih problema zemlje, uslijediće ubrzana rehabilitacija postojećih perfomansi turističke privrede Crne Gore.</s><s>Riječ je o uspostavljanju kvalitetnih poslovnih veza sa tradicionalnim i novim posrednicima u turizmu, što će rezultirati novim početkom razvoja turizma, odnosno njegovo zadovoljavajuće repozicioniranje na ino-tržištu; • Potpunije korišćenje raspoloživih prirodnih resursa kroz pokretanje razvoja selektivnih vidova turizma.</s><s>Nužno je, pored ostalog, prevladati problem još uvijek dominantnog «horizontalnog» (spavališnog, nežustrog) turizma; • Razvojem</s>\n<s>interregionalnih disproporcija u razvoju Crne Gore na način što će biti posebno stimulisan njegov razvoj u kontinentalnom («zelenom»), planinskom području; • Kontinuirano unaprijeđivanje turističko komunalne infrastrukture, budući da zaostajanje u ovom domenu već predstavlja ozbiljnu prijetnju u nastojanjima da se dizajnira što kvalitetniji integrisani destinacijski turistički proizvod;</s>\n<s>• Posebna pažnja biće posvećena primjeni sistema kvaliteta (ISO 9000, 9004), budući da turistički proizvod predstavlja «srce» marketinga; Realizacijom navedenih aktivnosti može se očekivati da Crna Gora bude integrisana kao značajna turistička destinacija u međunarodnu zajednicu.</s><s>Dodatnim investicijama u turizma u srednjem roku treba očekivati raspoloživost do 150.000 kreveta u turizmu od čega bi bar 25% trebalo da bude kvalitetno prilagodljivu izbirljivom inostranom tržištu.</s>\n<s>Magistarski rad pod nazivom «Imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije» obrađuje veoma usko područje u okviru marketinga turističkih destinacija.</s><s>I ako je oblikovanje i održavanje primjerenog imidža turističke destinacije samo jedan od elemenata ukupnog marketinga određene destinacije, ono predstavlja i prepoznavanje destinacije u očima potencijalnih turista pri njegovom izboru ciljne destinacije.</s><s>Prilikom prve posjete određenoj destinaciji, turisti se prilikom traženja informacija u velikoj mjeri pouzdaju na mišljenja profesionalnih izvora.</s><s>Predstavnici turističke grane utiču na izbor namjerne destinacije i sa svojim stavom o određenoj destinaciji utiču na prepoznavanje destinacije u očima turista.</s><s>I ako proces nije jednosmjeran, turisti sa povratnim informacijama utiču na samooblikovanje imidža destinacije kod predstavnika turističke grane.</s>\n<s>U okviru samog rada, a sa preporukom (Echtner & Ritchie, 1993) oblikovana je anketa koja je uključila kombinaciju strukturnih i nestrukturnih pitanja, sa kojima je obuhvaćena osjećajna i komponenta prepoznavanja imidža Crne Gore kao turističke destinacije.</s><s>Kada je u pitanju struktura ugleda na isti način su obuhvaćene i sve dimenzije ovog pojma.</s>\n<s>Kada bi se jednom rečenicom iskazali imidž i ugled Crne Gore kao turističke destinacije sa vidika predstavnika turističke grane ona bi izgleda ovako: Crna Gora kao turistička destinacija podsjeća na malu državu sa prelijepom divljom prirodom i kristalno plavim morem uz povoljnu klimu i prijatne osjećaje.</s><s>Stečeni ugled nije na zavidnom nivou jer ga prate atributi neljubaznosti i lošeg servisa zaposlenih u turističkoj privredi uz visoke cijene cjelokupne ponude i loše stanje prateće infrastrukture i minimalnu podršku turističkih promotera.</s><s>Prilikom testiranja istraživačkih hipoteza imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije bilo je potrebno definisati odgovarajuće promjenljive mjerenja imidža i ugleda Crne Gore.</s><s>Kao osnovne promjenljive (zavisne) bile su ukupan ugled i ukupan imidž Crne Gore kao turističke destinacije Nezavisne varijable prilikom tesitiranja hipoteza bile su posjeta Crne gore (odnosno prema tome podieljeni turistični predstavnici u dve grupe turističkih predstavnika koji su posjetili odnosno nisu posjetili Crnu Goru), ponuda Crne Gore kao destinacije (turistički predstavnici koji u svojoj ponudi sadrže Crnu Goru te oni u čijoj ponuda Crna Gora nije zastupljena), lokacija predstavnika turističke grane (oni koji dolaze sa prostora ex SFRJ kao i onih iz ostalih evropskih i neevropskih država, kao i predstavnici turističke grane sa međunarodnih tržišta).</s>\n<s>Svakako najvažniji faktor koji ima uticaja na prihvaćanje Crne Gore kao turističke destinacije predstavlja posjeta inostranog predstavnika turističke grane.</s><s>Predstavnici turističke grane koji nisu posjetili Crnu Goru u prosjeku bolje ocjenjuju imidž Crne Gore kao turističke destinacije što upućuje na zaključak da imidž pada sa posjetom Crnoj Gori što je rezultat loše organizacije i niza slabosti koje ima turistička privreda.</s><s>Slične rezultate daje i ocjena ukupnog ugleda koji prostiče iz već stečenog imidža pa ove ocjene upućuju na neophodnost promjene na unutrašnjem planu u ukupnom funkcionisanju turističke privrede (ponuda, kvalitet servisa i sl.).</s><s>Razlike u prepoznavanju imidža i ugleda Crne Gore opstaju zbog posjete predstavnika turističke grane sa prostora ex SFRJ i ostalih evropskih i neevropskih država (hipoteze 3 i 4).</s><s>U prosjeku turistički predstavnici koji dolaze sa prostora ex SFRJ ocjenjuju ove dimenzije boljom ocjenom za razliku od predstavnika koji su iz ostalih evropskih i neevropskih država.</s><s>Ova razlika se može posmatrati u kontekstu geografske udaljenosti a i slabijih zahtjeva turističke tražnje na prostoru ex SFRJ u odnosu na ostale evropske i neevropske države.</s>\n<s>Ocjene ukupnog imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije od strane predstavnika turističke grane koji su posjetili odnosno još nisu Crnu Goru te onih koji nude u svojim katalozima ovu destinaciju odnosno to još ne rade ne pokazuju značajnija odstupanja (hipoteze 5 i 6).</s><s>Zbrinjavajućim se čini ocjena promtivnih aktivnosti turističkih poslenika Crne Gore na međunarodnim berzama posebno činjenica da je veliki broj njihovih kolega ove aktivnosti ocijenio neutralno (hipoteza Cijeneći rezultate ove ankete može se doći do zaključka da su pravi problemi u turizmu u Crnoj Gori na unutrašnjem planu i da će u narednom periodu biti problem održavanje i sadašnjeg imidža i ugleda ove turističke destinacije a sve to imajući u vidu i rezultate ocjene promotivnih aktivnosti na međunarodnim turističkim berzama.</s><s>Dalje unapređenje imidža i ugleda Crne Gore kao turističke destinacije umnogome determiniše posjeta inostranih gostiju i predstavnika turističke privrede a ona će dominantno zavisiti od kvaliteta servisa koji pruža ponuda turističkih kapaciteta.</s><s>7. LITERATURA I IZVORI</s>\n<s>Numerički prikaz podataka i struktura gostiju po podacima Statističkog godišnjaka Crne Gore (1982-2001) Tabela A : Promjene u broju i strukturi gostiju u periodu 1982-2002 ukupno</s>"}
{"dc.title": "Uloga ekonomije znanja i poduzetništva u razvojnoj strategiji regionalne ekonomske politike", "dc.creator": "Ajeti, Mirsad", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_3729", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=4174&dn=", "text": "<s>Student Ajeti Mirsad izjavljujem, da sam autor ovog magistarskog rada, kojeg sam člana Zakona o autorskim i srodnim pravima dozvoljavam objavu magistarskog rada na fakultetskim internetnim stranama.</s>\n<s>1.1.4.</s><s>Poboljšanje ključnih relacija između univerziteta Tabela 2. Industrijska motiviranost i potražnja za oblicima univerzitetske i Tabela 19.</s><s>Osnovni indikatori konkurentnosti Slovenije, u odnosu Slika 19.</s><s>Trendovi u poslovnim investicijama za istraživanje i razvoj u UVOD</s>\n<s>Strategije ekonomskog razvoja su danas više nego ikada vezane za razvoj znanosti i tehnologije u društvu.</s><s>Savremena ekonomija danas predstavlja koekzistenciju dvije različite vrste ekonomije :</s>\n<s>• informacijske ekonomije (ekonomije znanja).</s><s>Masovna ekonomija još uvjek postoji zahvaljujući masovnoj potrošnji materijalnih dobara, koje su nezamjenljive za ljudski opstanak, dok je druga ekonomije informacijska ekonomija, ili ekonomija znanja, nastala na drugim osnovama, postaje dominirajuća paradigma sveukupnog razvoja društva, svuda u svjetu.</s><s>Uslijed neprestane reprodukcije materialnih dobara, kao i radikalnog povećanja informacijske strukture ugrađenog u njenim proizvodima i uslugama, informacijska ekonomija postiže bolje efekte u poređenju sa masovnom ekonomijom.</s><s>Prema Hawkenu (1983 ), masovna ekonomija je ekonomija industrijskog doba ; ona obuhvata period od 1880 do danas.</s><s>Ukoliko želimo sprovesti određenu ekonomsku razvojnu politiku, takvoj strategiji obično treba podrediti i druge strategije na nižem nivou, kao što su naprimjer : privlačenje stranih investicija, oblikovanja zakonodavstva u oblasti poslovanja, prodaja zemljišta, nekretnina itd.) Integralna strategija regionalnog ekonomskog razvoja takođe zavisi i od istorijskih, kulturnih i drugih socijalnih karakteristika države, u kojoj je potrebno sprovesti određene ekonomske reforme.</s><s>Da bi smo definisali vlastitu strategiju koja je usmjerena za postizanje nekog cilja moramo imati jasnu sliku o našim vlastitim sposobnostima i postojećim resursima.</s><s>Uspjeh neke razvojne strategije zavisi takođe i od društvenih vrijednosti prisutnih u Osnovno polazište u definisanju vlastite strategije prema Porteru zavisi od konačnog formuliranja strategije na osnovu sagledavanja svih relevantnih elemenata uključenih u Regionalna ekonomska politika ima tradicionalno svoje razvojne instrumente kao što su naprimjer, mikro i makro političke razvojne opcije.</s><s>Od posebnega značaja predstavlja razvoj poduzetništva.</s><s>Poduzetništvo danas predstavlja jezgro mehanizma oživljavanja U ovom radu dajem jednu širu analizu ekonomske teorije nastanka poduzetništva sa jasnim naglaskom na dominantnu podjelu u znanstvenom pristupu prema tom fenomenu ; klasične austrijske škole (Schumpeter, Hayek, Mises itd.), čiji radovi afirmiraju mjesto i ulogu pojedinca u poduzetništvu, i neoklasične škole (Baumol 1993), koja upravo suprotno - potpuno marginalizira ulogu pojedinca (kao i managementa uopšte).</s><s>Ekonomija znanja operira sa znanjem kao robom najboljeg kvaliteta odnosno, sredstvom produkcije i modusom konkurentne prednosti.</s><s>Primjenom razvojne strategije zasnovane na aplikaciji novih znanja (inovativnosti), otvorenosti za nove organizacijske oblike (distrikti, (znanstveni parkovi, inovativni miljei itd.), većina firmi danas u svijetu obezbjeđuje sebi proboj na svjetskom tržištu.</s><s>Pojedine firme takođe uvode stalnu obrazovnu aktivnost za svoje zaposlene i obezbjeđuju da se kroz praktične trening programe, njihovi radnici znanja, drže ukorak sa najnovijim znanstvenim i tehnološkim znanjima u svjetu.</s><s>Danas je znanje od strateške važnosti za preduzeća širom svjeta ; konkurentna prednost zasnovana na intelektualnom kapitalu omogućava veću dodanu vrednost proizvodima i uslugama velikom broju firmi.</s><s>Teze po kojima zemlje koje posjeduju konkurentnu sposobnost zasnovanu na relativno jeftinim produkcijskim faktorima, kao što su : sirovine, energenti ili jeftina radna snaga ne važe u slučaju velikog broja zemalja.</s><s>Primjer Japana ilustrativno pokazuje kako je moguće konkurentnu sposobnost razviti primjenom znanja, i u uslovima skupe energije, nedostatka sirovina, skupe radne snage itd.</s><s>Nova razvojna paradigma, izražena u ekonomiji znanja omogućava preduzećima da se neprestano inoviraju i poboljšavaju u novim proizvodima i proizvodnim procesima.</s><s>U analizi razvojne paradigme Slovenije sa naglaskom na ekonomiju znanja, polazim od toga da je njen smjer dobrim dijelom bio određen tipom tranzicijskog modela koji je primjenjen.</s><s>Za Sloveniju je položaj u početku tranzicije bio specifičan što je uslovilo dalji tok tranzicije, za razliku od većine drugih bivših socijalističkih država.</s><s>Prema Mencingeru (2000), “ osnovne karakteristike slovenačke tranzicije, su bili postupnost u promjeni ekonomskog sistema i pragmatičnost ekonomske politike.” (Mencinger 2000 ; 28).</s><s>SME sektor u Sloveniji je posebno zanimljiv ; prema mnogim statističkim pokazateljima sinteza malih i srednjih preduzeća u Sloveniji čini jaku poslovnu bazu, koja po snazi prevazilazi velika preduzeća, koja tradicionalno čine »cvijet« slovenskog gospodarstva.</s>\n<s>Za Bosnu i Hercegovinu je u poslijeratnom razdoblju prvi i najvažniji zadatak bila obnova ratom uništene infrastrukture zemlje, kao što su saobraćajnice, električne mreže itd.</s><s>U taj proces je aktivno bila uključena međunarodna zajednica ; uz njenu pomoć, putem međunarodnih donacija, i povoljnih kredita Svjetske banke, EBRD i drugih organizacija, B i H je uspjela za relativno kratko vrijeme, pokrenuti osnovnu proizvodnju na postrojenjima koja nisu uništena ratnim razaranjima.</s><s>Generalno gledano, industrijska proizvodnja u B i H zaostaje za obimom proizvodnje iz perioda od prije rata (1992 - 1996).</s><s>Pored dobrih početnih rezultata na makroekonomskom planu (gospodarski rast, zaposlenost, nove investicije itd), je došlo do privremenog zastoja, posebno u oblastima koje su od kritične važnosti za ponudbenu stranu ekonomije (harmonizaciju i reforme poreskih struktura, reforme u oblasti tržišta rada, financija i uopšte reforme za postizanja povoljnije klime za strane investicije itd.).</s><s>Jedna od najvećih slabosti B i H ekonomije je njena javna potrošnja ; osnovna karakteristika međunarodne zajednice u B i H je bio harmoniziranje zakonodavstva na čitavoj teritoriji B i H, kao i usmjeravanje etnocentrističkih konfrontacija nacionalno obojenih političkih struktura ka pragmatičnom suočavanju sa realnom situacijom u svijetu i fokusiranjem težišta postojećih problema na ekonomske probleme.</s><s>U tom kontekstu je pokretanje Centralne banke u prvom periodu nakon rata, predstavljao veliki korak u normaliziranju stanja u B i H. Dakle upravo suočavanje B i H sa realnim svijetom objektivno postavlja pitanje strategije daljeg ekonomskog razvoja te zemlje ; strategije, koja se mora oslanjati na povećanje konkurentnih sposobnosti B i H gospodarstva kroz aplikaciju ekonomije znanja.</s>\n<s>• Da naglasi ulogu ekonomije znanja kao ekonomije budućnosti u strategiji regionalnog ekonomskog razvoja, koja upotrebljava manje energije, sirovina i uleženog rada, a postiže bolje efekte zahvaljujući dodatnom znanju i poduzetništvu.</s><s>U dvadesetim godinama proteklog stoljeća je poljoprivreda činila preko 70 %, učešća u društvenom bruto proizvodu razvijenh zemalja, u vidu manuelnog rada u poljoprivredi i industriji zauzimala dominantno društvenom bruto proizvodu, čini svega 15 % u razvijenim zemljama. poređenju sa drugim tranzicijskim državama, u boljem kvalitetu i većoj diferencijaciji proizvoda, a ne samo u nižim cijenama.</s><s>Najuspješnija koriste prednosti niže cijene, već ona koja su sposobna povećati stepen tehnološke inovativnosti i oblikovanja proizvoda za tržište.</s><s>To znači konkretnu potvrdu teorije kompetence (engl. knowledge-based theory), koja definira i naglašava važnost «prećutnog znanja» a koje se odnosi na «nekodirana i individualna specifična znanja, a koja funkcionišu unutar Metodološki, rad je zasnovan na podacima, koji oblikuju osnovnu tezu o specifičnosti i važnosti znanja i poduzetništva i njihovog uticaja na razvojne strategije regionalne ekonomske politike.</s><s>Oni su dobijeni iz studija zasnovanih na različitim teoretskim i empirijskim istraživanjima.</s><s>Pored interneta i stručne literature knjižnice Ekonomskog fakulteta u Ljubljani, izvori i građa za oblikovanje kompletnog rada su takođe pregledom razvojnih programa slovenskih regija (tokom ljetne prakse u Centru za Međunarodnu Konkurentnost, CIC u Ljubljani), - pregledom službenih dokumenata mistarstava, i ureda javne uprave u Sloveniji Rad je u osnovi teorijska analiza iz područja političke ekonomije i reflektira neka temeljna pitanja savremene socio – ekonomske analize razvojnih trendova u svjetu.</s><s>Jasno je da teorijska analiza prikazana u ovom radu ne može obuhvatiti sve relevantne aspekte ovako široko obuhvaćene teme - ekonomije znanja, ali bi mogla da ukaže na njegovu važnost, i na taj način aktualizira nove mogućnosti i oruđa sa kojima razpolaže savremena ekonomska analiza.</s><s>Magistarski rad je podjeljen na : uvod, četiri odvojena poglavlja, zaključak i dodatak.</s><s>U uvodu sam dao definiciju predmeta rada, cilj, metodologiju i strukturu rada.</s><s>Prva dva poglavlja su teorijski uvid u objašnjenje ekonomije znanja, koja postaje dominantnom raspolaže savremena regionalna ekonomska analiza.</s><s>Posebno je istaknuta uloga austrijskih ekonomista Schumpetra, Hayeka i Misesa kao pionira u teorijskoj analizi poduzetništva.</s>\n<s>• masovne ekonomije, makro političke opcije kao instrumente regionalnog razvoja, pozivajući se na Armstronga i Taylora (2000), kao referentne i respektabilne autore iz te oblasti.</s><s>U pozadini njihovog pristupa je postkejnizijanski pristup rješavanja problema nejednakog regionalnog razvoja, sa naglašenim vladinim politikama fiskalnih i administrativnih kontrola, koje pokušavaju usmjeriti pomoć ka ugroženim regijama.</s><s>Slovenska razvojna strategija je izabrala put razvoja koji temelji na znanju i politikama pružanja podrške većoj konkurentnosti slovenskog gospodarstva.</s><s>U ostvarivanju tog cilja su posljednjih desetak godina veliku ulogu odigrala dva razvojna mehanizma : državne pomoći (posebno horizontalnim ciljevima) i pomoć EU (predpristupna pomoć).</s><s>U četvrtom poglavlju, pored analize gospodarske situacije u B i H, dajem i neke prijedloge mogućih riješenja za dugoročnu strategiju gospodarskog razvoja te zemlje, koja bi se mogla oslanjati na slovenski razvojni model.</s><s>U zaključnom djelu oblikujem konačnu sintezu gore navedenih poglavlja i dajem zaključke koji se odnose na primjenu ekonomije znanja i poduzetništva u razvojnoj strategiji regionalne ekonomske politike Slovenije i B i H. U nastavku predstavljam spisak korištene literature i izvora, kao i kratki riječnik prevoda manje poznatih izraza korištenih u ovom radu.</s><s>Na kraju rada u dodatku, analiziram razvojnu strategiju i primjenu ekonomije znanja u razvijenim zamljama EU, koja predstavlja najnovi trend u razvojnoj politici tih država.</s><s>Jasno je da su nove firme zasnovane na novim tehnologijama pokretači inovativnosti i ekonomskog rasta ; evropske smjernice u ostvarivanju Lisabonske Deklaracije (2000) upravo govore o tom procesu.</s><s>Razvojna pomoć Strukturnog i Kohezionog fonda, kao i uklanjanje svih administrativnih i birokratskih barijera razvoju inovativnog poduzetništva, predstavljaju temeljni mehanizam te strategije.</s><s>1 EKONOMIJA ZNANJA</s>\n<s>1. Nastanak i razvoj ekonomije znanja Historijski gledano, period u kojem je dominantni oblik produkcije bio vezan za agrarnu proizvodnju i njemu svojstven sistem produkcionih odnosa, bi se mogao uzeti kao prvi period razvoja ekonomskog života u društvu.</s><s>Znamo da je prelaz sa agrarnog načina produkcije u industriski oblik bio proces, koji je obuhvatao tehnološke aspekte promjena u samoj proizvodnji, kao i radikalne izmjene u demografskoj strukturi ekonomskoj sferi društva, je karakterističan po sljedećim promjenama : • znanje postaje glavni faktor produkcije, • rad, politika, i zabava, postaju manje centralizirani i više okrenuti ka individualnim oblicima organizacije,</s>\n<s>• rad postaje više interesantan i fleksibilan, • birokratska uniformiranost je zamjenjena sofisticiranom oruđu sistemske integracije Ekonomija znanja se razlikuje od industrijske ili masovne ekonomije prije svega, po radikalnoj promjeni u odnosu prema radu i prihvatanju novih vrijednosti u društvu.</s><s>Razvijeni oblici industrijskog društva su poznavali centralizirane forme medijskih sistema, koji su oblikovali svakodnevni život građana.</s><s>Takvi centralizirani medijski sistemi su obuhvatali, naprimjer ; televiziju, radio, štampu itd., koji usavremenom informatičkom društvu, postaju manje relevantni sa aspekta komunikacija od naprimjer, interneta ili bežičnog telekomunukacijskoga sistema.</s><s>Zahvaljujući savremenoj informacijskoj tehnologiji, imaju menadžeri danas na raspolaganju brži dostup do informacija o aktuelnom stanju na tržištu.</s><s>Ukoliko naprimjer, opadne potražnja za određenom vrstom robe ili dionica na berzi, imaju dovoljno vremena da reaguju u skladu sa novonastalom situacijom na tržištu, upravo zahvaljujući bržem protoku informacija koje omogućava savremena tehnologija.</s><s>1.1.</s><s>Masovna ekonomija</s>\n<s>Ekonomija, kakvu danas poznajemo se mijenja iz dana u dan i prilagođava potrebama društva, registrujući stalne promjene navika, ukusa i drugih trendova u potrošnji novih proizvoda kod potrošača.</s>\n<s>Masovna ekonomija još uvijek egzistira zahvaljujući masovnoj potrošnji materijalnih dobara, koja su neophodna za ljudsku egzistenciju dok informacijska ekonomija koja je nastala na drugačijim predpostavkama, preuzima vodeću ulogu u društvu.</s><s>Uslijed neprestane redukcije mase, u smislu materijalnih sirovina i energenata u proizvodnji materijalnih dobara sa jedne strane, i radikalnom povećavanju informacijske strukture ugrađene u svojim proizvodima i uslugama, informacijska ekonomija postiže bolje efekte u odnosu na masovnu ekonomiju.</s><s>Prema Hawkenu (1983 ), masovna ekonomija je ekonomija industrijskog doba.</s><s>Izraz masovna, je nastao kao ekonomska kategorija, i njime se označava ona vrsta ekonomije, koja je svoju ekonomsku paradigmu zasnovala na dvije dominantne kategorije :</s>\n<s>• u proizvodnji, na ekonomiji obsega i masovnoj eksploataciji energenata, kao što u potrošnji - na masovnoj potrošnji materijalnih dobara, kao i akumulaciji materijalnog bogatstva, kapitala (nekretnina, novca, luksuznih roba itd).</s><s>Razlika izmedu masovnog i informativnog u ekonomiji se ogleda u primjeni omjera 35).</s><s>Masovna ekonomija koristi energiju, sirovine, radnu snagu, mašine i organizaciju, i uglavnom je zasnovana na ekonomiji obsega (namjenjena masovnoj potrošnji).</s><s>1.1.1 Ekonomija znanja</s>\n<s>Informacijska ekonomija ili ekonomija znanja1, takođe koristi sve gore navedene faktore ali u višestruko manjem iznosu, i što je najvažnije : tim materijalnim proizvodima daje dodatnu vrijednost, primjenjujući i ugrađujući u njih - dodatno znanje.</s><s>Informacijska ekonomija dakle, koristi puno manje energije, sirovina i radne snage, a postiže bolje efekte u ekonomskom smislu, zahvaljujući ugrađenom dodatnom znanju odnosno, informaciji u proizvodu.</s><s>Na pitanje, šta je to dodatno ugrađeno u proizvod, odnosno u krajnjem slučaju ; kakva je stvarna uloga informacije u proizvodnji Hawken (1983 ), odgovara :“Ono što stvara (dodaje) novu vrijednost proizvodima je novi kvalitet, koji dolazi primjenom znanja i informacija” (Hawken dizajn, korisnost (funkcionalnost), snaga ( izdržljivost proizvoda), trajnost kao i znanje ugrađeno u proizvod.</s><s>Predmeti i robe, odnosno proizvodi u koje je ugrađeno znanje su ljepši, trajniji, funkcionalniji, korisniji, inteligentniji i troše manje energije, u odnosu na proizvode koji potiču iz produkcije masovne ekonomije.</s><s>Kupovna moć (engl. term of trade), manufakturnih dobara koja potiču iz produkcije masovne ekonomije, je pala ekonomije znanja.</s><s>Sa druge strane produkti ekonomije znanja, kao što su na primjer, obrazovanje ili zdravstvo, su poskupili u odnosu na proizvode tradicionalne masovne ekonomije za 40 % (u posljednjih 50 godina).</s><s>Kupovna moć radnika koji proizvode robu unutar masovne ekonomije je takođe pala, upravo zahvaljujući zakonitostima samog tržišta.</s><s>Učešće manuelne radne snage u proizvodnji roba masovne ekonomije je Hawken (1983), navodi takođe da su nekada najbrojnija populacija radne snage poljoprivrednici, svojim radom i proizvodnjom činili preko 70 % učešća u društvenom Slika 1. Osnovna dihotomija savremene ekonomije Masovna ekonomija je imala svoje doba procvata u periodu kada je društvo funkcionisalo na masovnoj eksploataciji relativno jeftinog energetskog inputa, kao što su bili nafta, ugalj ili plin.</s><s>Naftni šok početkom sedamdesetih i povećanje inflacije u većini razvijenih zemalja devedesetih godina dvadesetog stoljeća, izazvanih poremećajima na naftnom tržištu, pokazali su svu iluzornost paradigme ekonomskog razvoja zasnovane, isključivo na masovnoj ekonomiji.</s><s>Masovna ekonomija je proizvela određena stanja na tržištu, koja su dugoročno postala glavni uzrok njenog postepenog pada ; uslijed neracionalnog i skoro absurdnog načina raspolaganja osnovnim produkcijskim faktorima, kao što su : radna snaga (ljudi), proizvodila mnoge negativne prateće pojave kao što su : nezaposlenost, inflacija, Invazivna, ekspanzionistička</s>\n<s>- Mali posjedi, veća biološka diverzifikacija, - Multikulture, dodatno obrazovanje itd. - Održivi gospodarski rast.</s>\n<s>Ekonomija znanja neće zamjeniti masovnu uključiti u svoju vlastitu evoluciju. recesija itd.</s><s>Masovna ekonomija je na izvjestan način sinonim za tradicionalno shvatanje ekonomista o ulozi ekonomije kao znanosti, čiji je prvenstveni zadatak dati trebao, prije svega da se ogleda u povećanju produktivnosti proizvodnje, povećanja zaposlenosti, porasta materijalnih dobara i proizvoda na tržištu kao i povećanju nadnica, odnosno ličnog i materijalnog bogatstva pojedinaca.</s><s>Međutim, cijena jedne takve razvojne paradigme ekonomskog razvoja na način masovne ekonomije, dugoročno prijeti da sruši same temelje opstanka čovjeka te dovede u pitanje sve ljudske istorijske i civilizacijske napore za ostvarenje bolje i ljepše budućnosti cijelokupnog čovječanstva na zemlji.</s>\n<s>Masovna ekonomija zanemaruje proizvodnju kao interakciju izmedu čovjeka i prirode, proizvodnju ( neodgovorno) trošene ogromne količine energenata, da bi se kao jedini rezultat takvog ponašanja oblikovao jedan malograđanski isprazan životni stil, zasnovan na ličnom bogaćenju i sticanju materijalnih dobara pojedinaca.</s><s>Takva ekonomija je predstavljala apologiju jednog besmislenog i neodgovornog ponašanja ekonomskih subjekata u eksploataciji prirodnih resursa, na račun nepopravljivog zagađivanja i uništavanja čovjekove okoline na zemlji.</s><s>Masovna ekonomija je imala svoje eksploatatorske politike odnosno, nauka koja je baveći se u pitanjima zaposlenosti, potražnje, distribucije i slično, zatvarala oči pred pravim i suštinskim pitanjima čovjekovog dugoročnog razvoja i opstanka na zemlji.</s><s>Svi njeni veliki “uspjesi” i rezultati, opisani u “društvu izobilja” (Galbraith 1971), su samo posledica nemilosrdne eksploatacije fosilnih goriva uglja, nafte i plina, a daleko manje rezultati ljudske pameti, inovativnosti, organizacije i velikih naučnih otkrića.</s><s>Iluzija o “uspešnosti” takve ekonomije je upravo i trajala sve do prvih većih naftnih šokova.</s><s>Dugo je vladalo mišljenje da masovna ekonomija podržava rast, ekonomski razvoj a time i smanjenje nezaposlenosti, ali jedna od najzanimljivijih kontradiktornosti masovne ekonomije upravo je ta - što je nastojala eliminirati ljudsku radnu snagu kao faktor proizvodnje.</s><s>Takva kontradiktornost proizilazi iz osnovne intencije masovne ekonomije, da produktivnost mjeri omjerom učešća rada u proizvodnji roba.</s><s>U praksi to znači da, ukoliko isti broj radnika proizvede veći broj proizvoda za isto vrijeme, onda se to naziva - povećanje produktivnosti.</s><s>Budući da je u masovnoj ekonomiji povećanje produktivnosti - cilj po sebi, menadžment preduzeća nastoji učiniti sve da stvori situaciju u kojoj će što manji broj radnika ostvariti što veću proizvodnju.</s><s>To se postiže uvođenjem mašina koje povećavaju produktivnost ali i troše više energije.</s><s>Dakle, osnovna paradigma masovne ekonomije se sastojala u povećavanju produktivnost kroz uvođenje mašina, kao “zamjene za ljudsku radnu snagu”2. Na tržištu obično vlada oligopolna situacija, koja omogućava da cijene padaju istovremeno dok profiti aktera te oligopolne situacije rastu, zahvaljujući ekonomiji obsega.</s><s>Masovna ekonomija je dakle, ostvarivala visok stepen produktivnosti ali ne, preko veće uložene količine rada, nego - uvođenjem novih mašina koje troše više Posljedica toga je upravo bila povećana nezaposlenost.</s><s>Energenti i fosilna goriva naravno nisu u neograničenim količinama u prirodi, ali temeljna kontradiktornost 2 Hawken mašine posmatra metaforično - kao zamjenu za ljudske mišiće (»mechanical tools and mashines represents the extension of our muscle«, a mikročipove, software i ostale proizvode masovne ekonomije nije limitirana samo tom činjenicom ; povećana produktivnost ne znači u isto vrijeme i povećanje kvaliteta proizvoda.</s><s>Povećanje produktivnosti može da • automatsko padanje cijena na tržištu uslijed povećane ponude, • nerealiziranje prodaje uslijed promjene u ukusima potrošača, • povećanje troškova proizvodnje uslijed nestabilnost cjena energenata na tržištu, povećavanje troškova uslijed povećanja cjene produkcionih faktora, radne snage, Period izmedu 1950 i 1980 se općenito smatra zlatnim dobom industrijalizacije i ere masovne ekonomije.</s><s>To je ilustrativno prikazano na tabeli 1, koja pokazuje potrošnju doba industrijalizacije« i ere masovne ekonomije upravo bilo generirano većom potrošnjom energenta kao što je nafta.</s><s>Tabela 1. Svjetska potrošnja nafte u poslednjih sto godina: Izvor : International Petroleum Encyclopedia, vol 14, Tulsa : Penn Well Publishing Co., prema Hawken 1983 str 39. 1.1.3.</s><s>Masovno i informacijsko, kao osnovna dihotomija savremene ekonomije Za razliku od masovne ekonomije, informacijska ekonomija utjelovljuje informaciju u proizvod na način poboljšanog kvaliteta, dizajna, funkcionalnosti i višestruke korisnosti.</s><s>Tokom ere masovne ekonomije, trošeno je puno više energije po jedinici proizvoda, što se odražavalo na njegovoj cijeni.</s><s>Ne postoji jasno određena razlika, koja dijeli masovno od informacijskog u ekonomiji ; to je određeno količinom informacija ekonomije, proizvodi informacijske ekonomije koriste inteligentna rješenja ; informaciju i znanje, i troše puno manje energije po jedinici proizvoda za svoju proizvodnju.</s><s>Istovremeno, koeficijent korisnosti sa svakim novim riješenjem i inovacijom postaje višestruko veći.</s><s>Trošenje manje energije, kao i materijalnih sirovina ima takođe multiplikacijski učinak u svakodnevnom životu ; ugrađena informacija i znanje u poluprovodničke silicijske čipove na primjer, sa svakim novim i inteligentnijim riješenjem zamjenjuje ne samo ljude, nego i velike mašine, koje troše ogromne količine energije.</s><s>Proizvodi koje stvara informacijska ekonomija, su fizički manji, inteligentniji, zauzimaju manje prostora te svojom upotrebnom vrijednošću, podižu na informacijsku ekonomiju, takođe zahtjeva da kompanije učine dodatne napore, ulaganjem u obrazovanje svojih zaposlenih i kupovinu patenata i drugih tehnoloških know – how sistema na svjetskom tržištu.</s><s>To naravno košta dosta novaca, ali jedna od najčešćih zabluda masovne ekonomije, jeste upravo, u njenom precjenjivanju značaja i uloge novca u gospodarstvu.</s><s>3</s>\n<s>Ono što informacijska ekonomija ili ekonomija znanja, prepoznaje kao neprocenljivo važno sa stajališta ekonomske učinkovitosti jeste ; uloga znanja (uključujući menadžment i poduzetništvo ), u kreiranju novih proizvoda.</s><s>Osnovna karakteristika masovne ekonomije je masovna produkcija materijalnih dobara, dok ekonomija znanja (engl. knowledge economy ), vidi u znanju najbolje sredstvo produkcije.</s>\n<s>3 Kad bi novac bio zaista najvažniji u ekonomiji, onda bi svaki vlasnik veće količine novca bio važniji aplikativna u proizvodnji novih proizvoda.</s><s>Poslovni uspjeh proizilazi iz spremnosti da se prate želje i potrebe trga koji čine milioni nepoznatih potrošača, i njihove spremnosti da prihvate novi proizvod na Obrazovanje kao INPUT</s>\n<s>1.2.</s><s>Uloga obrazovanja u ekonomiji znanja • U modernim informatičkim društvima zasnovanim na znanju (engl. knowledge based - society), postaje uloga obrazovanja odlučujuća za funkcionisanje njihovih ekonomija.</s><s>Znanje postaje ključni faktor ekonomskoga razvoja i konkurenčnosti proizvoda na tržištu.</s><s>U savremenim ekonomskim modelima znanje i informacija se pojavljuju u dvostrukoj ulozi ; s jedne strane pokazuju kako, i koliko informacija poznaju ekonomski subjekti u društvu u kojem djeluju, dok sa druge strane pokazuju - koliko su ti subjekti sposobni procesuirati te informacije u svoju korist.</s><s>Slika 2. Ekonomski i neekonomski efekti obrazovanja : Ekonomija znanja operira sa znanjem kao robom najboljeg kvaliteta odnosno, kao sredstvom produkcije i modusom konkurentne prednosti na tržištu.</s><s>U tom slučaju, - upotrebljeno (proizvodni proces),</s>\n<s>Analizirajući znanje kao imovinu, u kontekstu ekonomije znanja, postavlja se pitanje : produciranje znanja kao obrazovanja - javno dobro, i da služi u svrhu javne koristi.</s><s>Posredovanje državne administracije u održavanju obrazovnog sistema predstavlja racionalnu alokaciju resursa znanja u proizvodnji u društvu (Arrow 1962 : str. 67 ).</s><s>To subjekti bili neopterećeni dodatnim zahtjevom ulaganja u znanje kao strategiju konkurentnosti na tržištu 4. Po drugoj strani, javno financiranje škola, univerziteta, kao i generičkih tehnologija, ima dugoročne ciljeve u društvu koji nisu nužno samo Prema Lundvallu i Johnsonu (1994), znanje je podjeljeno u četiri osnovne kategorije : najbliža definiciji informacije kao sredstva, koje se može upotrebiti u proizvodnji.</s><s>Ta vrsta znanja je relativno dostupna većini subjekta u društvu, što ga čini manje strateški važnim u odnosu na konkurenciju. nuklearna, elektronska i druge industrije.</s><s>Usvajanje ovakvih znanja znači ulaganje u razvoj tehnologije i proizvodnju tzv. “pametnih proizvoda\" (engl. smart devices), koji su značajni za strategiju konkurentnosti u globalnom poslovanju.</s><s>Znati - kako (know - how), predstavlja znanje u obliku posjedovanja specijaliziranih vještina, koje posjeduju radnici znanja odnosno : poduzetnici, znanstvenici, kompjuterski stručnjaci, talentirani pojedinci itd.</s><s>Obično se smatra, da u ovom slučaju nije riječ o praktičnim vještinama, koje posjeduju radnici samo određene firme ; u globalnoj ekonomiji \"know -how\" se definira kao \"specifična vrsta znanja, kreirana od strane specijaliziranog tima stručnjaka, koji nisu nužno radnici te firme odnosno, ne žive u zemlji u kojoj je locirana dotična firma. znanstvene ali i poslovne projekte, na međunarodnoj razini.</s><s>U svijetu danas prevladava trend prema sve većoj kompleksnosti znanstvene baze, koja je sastavljena od različitih izvora znanja i stručnjaka, iz različitih zemalja.</s><s>Općenito, danas prevladava specifična vrsta interakcije između pojedinih firmi specijaliziranih za određena područja tehnologije, i ona se uglavnom ogleda u razmjeni znanja među tim firmama i udruživanju na zajedničkim projektima.</s><s>To se posebno odnosi na firme iz oblasti : fizike, medicine, biotehnologije, informacijskih sistema itd. diseminacije znanja kao javnog dobra?</s><s>Know –how u principu nije nikada postao javno 4 To naravno nije tačno ; nisu sva znanja dostupna.</s><s>Upravo zahvaljujući »nevidljivom znanju« kojeg posjeduju određene firme i pojedinci je njihova uspješnost moguća na tržištu. dobro, koje bi bilo dostupno svim ekonomskim subjektima u društvu.</s><s>Većina država danas u svijetu, zasniva svoju razvojnu strategiju na intenzivnom razvoju intelektualnog kapitala kao osnovnog konkurentnog resursa u proizvodnji 5. Još važnijom se čini interakcija, između kreativnog potencijala radnika znanja i poduzetničkog duha, koji vlada u firmama nove tehnologije.</s><s>Sa druge strane, danas se konkurentnu prednost ; neoklasična teorija ekonomskog rasta simplificirajući predpostavku o objektivno dostupnoj tehnologiji kao “banki znanja” na slobodnom tržištu, tvrdi - da \"svi subjekti u globalnoj utakmici mogu kupiti postojeće tehnologije, se više zasniva na - organizacijskoj strukturi, menadžmentu i marketingu, kao i drugim oblicima djelovanja na tržištu.</s>\n<s>Pojedine tehnologije, posjeduju svoje specifične “kodove”, koji ih čine teško dostupnim za diseminaciju i javnu prezentaciju.</s><s>Tipičan primjer su biotehnologija i farmaceutska industrija, gdje “kodificirano znanje” postaje ključna \"determinanta dinamike baze znanja\".</s><s>Relativna težina znanstvenih i praktičnih elemenata u bazi znanja biotehnologije i farmacije, postaje faktor koji usporava širenje, ili diseminaciju tog znanja na druge subjekte, koji takođe pretendiraju na usvajanje tih znanja i tehnologija.</s><s>Vodeće farmaceutske firme se naprimjer, ne odriču svojih patentnih prava u korist nekog imaginarnog »znanja kao javnog dobra«.</s><s>Tek nakon povrata uloženih sredstava u istraživanja i kupovinu patenata, te firme se mogu prepustiti humanim načelima disperzije znanja kao »javnog dobra«. proizvodnih faktora - njegova veća upotreba kroz ulaganje (input), u nadarene pojedince ili znanstveno – istraživačke timove, dovodi do srazmjerno većeg stepena vještina ili znanja, što opet rezultira većim brojem inovacija (output, prema Lundvall 1.2.2.</s><s>Inovacije kao posljedica produkcije znanja Inovacije po definiciji predstavljaju nešto novo ; kao novi uvid u postojeće znanje one takođe predstavljaju i povećanje postojećeg znanja.</s><s>Prema Schumpetru, proces inovativnosti se može predstaviti kao proces kreativne destrukcije na taj način da istovremeno dok inovacije stvaraju nova tržišta, nove firme i poslove, nepovratno se gase stara tržišta, poslovi, radna mjesta, proizvodna postrojenja itd., predhodne tehnologije i njima imanentnih proizvoda.</s><s>Naprimjer, sa dolaskom kompjutera u većini 5 Rusija, naprimjer ima veliki broj stručnjaka, kao i naučnika iz različitih oblasti, ali oni nisu zemlju, i biva inkorporirana unutar međunarodnih projekata, koje vode razvijene zemlje u svijetu 6 (engl.</s><s>Intensive Human Resource Development Programmes).</s><s>Najveći broj kompanija, formiranih na regijama kao što su, Silicon Valley ili Boston, zasniva svoju konkurenčnu strategiju na unajmljivanju (engl. hiring), talentiranih pojedinaca ili grupa, sa novim i produktivnim idejama unutar lokalnog i poslovnih ureda, nestaju potrebe za mehaničkim pisaćim mašinama, što predstavlja destruktivnu opciju za industriju tih mašina.</s><s>Inovativnost nije ekskluzivno karakteristika samo nadarenih pojedinaca.</s><s>Sistemi inovacija su mogu konstituisati i u sistemima više učesnika koji su međusobno povezani ; takvi učesnici u kreiranju inovacija mogu biti firme, univerziteti, tehnološki instituti, trening centri itd.</s><s>Takođe kemijska industrija, biotehnologija ili farmaceutska industrija, su u principu zasnovane na naučno - baziranoj blisku saradnju sa univerzitetima.</s><s>Na taj način učenje, kao osnovni proces pridobivanja i sticanja znanja - predstavlja temeljnu osnovu “učeće ekonomije” (engl. learning economy), kao primjene ekonomije znanja, koja prevladava danas u svijetu.</s><s>U savremenim uslovima, učenje predstavlja proces koji nije ograničen nekim određenim vremenskim periodom : proces učenja i usavršavanja predstavlja zadatak za čitav život.</s>\n<s>Prema Arrowu (1993), jednom od pionira u razmišljanju o ekonomskim posledicama upotrebe znanja7, postoje znanja koja se mogu prenositi i širiti među ljudima (engl. disemination of knowledge), kao i znanja, koja se zbog svoje specifičnosti ne mogu širiti na tradicionalni način kroz proces učenja, nego samo kroz iskustvo podjeljeno Lundvall (1994), je razvijajući koncept “iskustvenog učenja” (engl. learning by doing), umjesto izraza “ekonomija znanja” (engl. knowledge ekonomy), upotrebio izraz “učeća ekonomija” (engl. learning ekonomy), sa čime je napravio distinkciju između “reproduktivnog” i “nereproduktivnog” znanja (Bengt-Ake Lundvall 1994, OECD 2000 Prema tom autoru, transmisija znanja nije ograničena samo u procesu učenja na moguće prenijeti putem tradicionalnih formi učenja.</s><s>Sa druge strane, tradicionalna znanja i vještine koje su stotinama godina bile cijenjene u društvu, u nadolazećem vremenu polako postaju suvišna ; naprimjer, tradicionalna znanja i vještine ljekara gube svoju legitimnost u svjetlu, skoro svakodnevno novih pronalazaka farmaceutske i biotehnološke industrije ; novi lijekovi, nove metode i elektronski dijagnostički uređaji zahtijevaju da medicinsko osoblje posvećuje veći dio radnog vremena usvajanju novih znanja u oblasti inovacija u medicini, nego uspostavljanju tradicionalnog odnosa između ljekara i pacijenta.</s><s>Stalno novi pronalasci i inovacije u oblastima kao što su molekularna biologija, genetika, ultrazvučna dijagnostika itd, prijete da dovedu u pitanje i tradicinalno usvojena “pozitivna znanja” dobijena na akademskom nivou današnjih ljekara.8 7 Arrow se posebno bavio analizom situacije na tržištu i informacijama koje utiču na odluke učesnika na tom tržištu.</s><s>Informacije oblikuju sve poteze učesnika, stvarajući tržišne mehanizme od alokacije resursa do cijena ; ti mehanizmi zavise od potpune razmjene informacija (engl.</s><s>Full exchange of information), što je poslije dovelo do teorije » racionalnih očekivanja« 8 Mnogi lijekovi i metode liječenja, koji su bili prisutni u liječenju pacijenata decenijama, sada se posmatraju u negativnom kontekstu (u svijetlu najnovijih naučnih istraživanja, Lundvall and Johnson Relacije Univerzitet – industrija</s>\n<s>Globalizacija, razvoj znanosti i tehnologije je učinio da se u većini razvijenh zemalja u svijetu uspostavi jedna bliža veza između akademskog, odnosno znanstvenog znanja i industrije.</s><s>Strategija razvoja je uslovila uspostavljanje novih oblika saradnje između ova dva sektora, tako da je došlo do stvaranja čitavog niza novih formi sinteze između nauke i industrije kao mjesta, na kojima se realizuju naučne i tehnološke inovacije.</s><s>Komercijalizacija intelektualne svojine izdavanjem patenata, (engl. commercialise intellectual property by licensing patents), predstavlja osnovnu paradigmu upotrebe znanja u službi ekonomskog razvoja, u današnjim postindustrijskim razvijenim društvima.</s><s>U eri globalizacije, kao i velikog konkurentnog pritiska na tržištima širom svjeta, veza između kreativne ideje i njene konkretne realizacije mora biti, što je moguće kraća.</s><s>Prema Schumpetru, osim osoblja firme, njihovog iskustva i znanja postoji još čitav niz drugih faktora koji utiču na uspješnost primjene inovacija u industriji.</s>\n<s>• vezu između drugih firmi (konkurencija, dobavljači, poslovne usluge itd.), • lokalna znanstveno - istraživačka i razvojna infrastruktura (škole, univerziteti, istraživačke laboratorije, softver, biblioteke, internet itd.), • dodatne obrazovne i druge institucije (inžinjering, posredničke organizacije, brokerske kuće, dostupnost razpoloživog „venture kapitala“, i drugih formi financiranja projekta).</s>\n<s>Dakle, izvorna ideja i znanstvena podloga projekta jeste važna, ali to je samo jedna od faza u realizaciji poslovnog projekta u industriji.</s><s>Velike firme i koncerni danas, pod svojim krovom imaju vlastite univerzitete znanstveno istraživačke laboratorije i institute.</s><s>Veza između ideje i realizacije je na taj način maksimalno skraćena.</s><s>U sektorima kao što je naprimjer farmaceutska industrija, Uporedo sa strateškim ulaganjima u istraživanje i razvoj, te firme takođe puno ulažu u menadžment i monitoring sistem.</s>\n<s>Motiviranost industrije za saradnju sa akademskim i znanstvenim institucijama je H. G. Schuetze (2000), ilustrativno predstavio tabelom 2 : Za razliku od evropskih univerziteta, američki univerziteti su više decentralizirani, i usmjereni ka zadovoljavanju potreba lokalnog i regionalnog razvoja.</s><s>Firme su dodatno motivirane za saradnju sa univerzitetima, jer eksploatacija istraživačkih laboratorija i naučnog osoblja na univerzitetima, pada na trošak univerziteta, a ugovori između industrije i univerziteta su najčešće u formi bilateralnih ugovora o pružanju konzultanskih usluga i slično.</s>\n<s>- eksploataciju komercijalno izvedivih kao konzultanata rezultata univerzitetskog istraživanja - kupovina patenata, izdavačkih prava Dobijanje pristupa ka znanju preko - zapošljavanje univerzitetskih u obrazovanju</s>\n<s>- participacija u kontinuiranom obrazovanju Izvor : Hans G. Schuetze , Center for Policy Studies in Higher Education and Training Zajednički industrijsko - univerzitetski centri, takođe postaju jedan interesantan model približavanja znanosti i industrije, kao naprimjer An - Institute u Njemačkoj.</s><s>Univerzitetski istraživači su involvirani i u druge vidove saradnje, kao naprimjer : • razmatranje pravnih pitanja,</s>\n<s>• pripremanje i organiziranje istraživanja tržišta, • učestvovanje u kreiranju dizajnerskih i softverskih riješenja novih proizvoda.</s><s>Dakle, najčešći i najači motiv firmi za saradnju sa univerzitetima predstavlja činjenica da firme na taj način, sebi obezbjeđuju primjenu najnovijih znanstveno istraživačkih riješenja, kao “informacije utjelovljene u proizvodu”.</s><s>Sa druge strane visoko stručna radna snaga, u vidu svršenih diplomanata univerziteta svojim zapošljavanjem te korištenjem visokosofisticiranih tehnologija u proizvodnji, doprinosi daljem poboljšanju kvalitete proizvoda i njenog plasiranja na tržište.</s><s>Osnovne razlike izmedu akademskog i industrijskog koncepta znanja su predstavljeni na tabeli 3, Tabela 3. Razlike izmedu akademskog i industrijskog koncepta znanja Realizacija ekonomskih vrijednosti.............…</s><s>Kreacija intelektualnih vrijednosti (trans - disciplinarnost)</s>\n<s>Postoje određeni problemi u shvatanju primjene inovacija u industriji ; sa stanovišta akademije, inovativnost se ne može ograničavati samo na njenu primjenu u industriji, odnosno na način, koji će za posljedicu imati, samo ekonomsku korist.</s><s>Inovativnost je neposredne ekonomske efekte.</s><s>Znanstveni svijet je principijelno jedinstven u svojim etičnim načelima ; to znači da firme koje koristeći znanstvene i tehnološke inovacije u proizvodnji i koje postaju tržišni lideri, ne mogu to znanje koristiti da bi uspostavljali monopol na tržištu.9 Glavne prepreke na relaciji akademsko - industrijska saradnja se ipak nalaze u temeljnim i strukturnim razlikama ova dva sektora.</s><s>Razlike se najviše koncentriraju u nepomirljivosti tradicionalnog koncepta znanstveno - istraživačkog rada sa jedne strane, i tržno orijentiranim pristupima (instrumentima), upotrebe znanja u industriji na drugoj strani.</s><s>Zbog usporenosti promjena u tradicionalnoj organizaciji i institucionalne strukturiranosti znanstveno istraživačkih institucija i univerziteta, kao i temeljnih etičkih načela kojima se te institucije rukovode u svom radu, moralo je doći do formiranja novih oblika institucionalne saradnje izmedu akademije i industrije.</s><s>Primjere takvih oblika saradnje možemo naći u novim organizacijskim strukturama, kao što su industrijsko - istraživačke katedre, An - Instituti u Njemačkoj, znanstveni parkovi, univerzitetsko - industrijski uredi itd.</s><s>Paralelno sa razvojem takvih oblika saradnje, sve je češće i direktno učešće vlada zemalja u oblikovanju univerzitetsko - industrijske saradnje.</s><s>U tim slučajevima vlade ustanovljavaju istitute posebno za te svrhe, kao naprimjer u slučaju Fraunhofer Društva za Primjenjena Istraživanja (engl.</s><s>Fraunhofer Society for Applied Research) u Njemačkoj, Mreže Centara Odličnosti (engl. the Networks of Centres of Exellence), u Kanadi, Znanstvene i Tehnološke Centre i univerzitetsko - industrijski razvojno - istraživački centri (engl. the Science and akademskim krugovima se kritički analiziraju svi ovi oblici saradnje iz više razloga ; komercijalizacija znanstveno - istraživačkog rada poprima negativne konotacije i negativno utiče na kredibilnost znanosti, ukoliko je podređena isključivo industrijskoj i komercijalnoj namjeni.10 Drugi važan aspekt se tiče disperziji znanstvenog znanja, dakle obavezama prema studentima i znanstvenoj javnosti, koja zahtijeva kritičku observaciju i transparentnost znanstvene teorije na javnoj razini.</s><s>Kreacija znanja u aranžmanu industrijski sponzoriranog istraživanja, često dolazi u konflikt sa postojećim kritički usmjerenim znanstvenim establišmentom, koji zahtijeva apsolutnu transparentnost metodološke i znanstveno - istraživačke procedure (Cohen 1.3.1.</s><s>Američki i evropski univerziteti Američki sistem podrazumjeva plaćanje studija od strane studenata ali je paralelno razvijen i sistem financiranja nadarenih i siromašnih studenata, preko stipendija i drugih oblika financijske pomoći studenata.</s><s>Zapošljavanje profesora se odvija na 9 Tržišni monopol nekih firmi u određenim slučajevima, naprimjer Microsofta - je u suprotnosti sa univerzalnim etičnim načelima akademskog (ali i »kompjuterskog«) svijeta 10 Znanstvene istraživače koji izrađuju dobro plačane studije po narudžbi industrije, takođe prati “loš principu individualnih ugovora kojima se reguliraju prava i obaveze, a uspješnost njihovog rada se uglavnom mjeri prisustvom studenata na nastavi ili mogućnošću da njihovi znanstveni projekti i ideje privuku sponzore iz industrije.</s><s>Prema podacima Znanost i obrazovanje sve više postaju organizirani kao industrija ; zato je vrlo važno za univerzitete da imaju dobru strategiju (uključujući i marketing), u nastojanjima da privuku što bolji znanstveni kadar i istraživače, na projektima koji bi usisavali kapital iz industrije.</s><s>Evropski univerziteti uglavnom temelje na principu, po kojem univerzitetsko obrazovanje plaćaju poreski obveznici, a tekuće zapošljavanje univerzitetskih nastavnika obavlja u vidu pogodbe u okviru državnog sektora.</s><s>Plate nastavnika su iz tog razloga u većini slučajeva izjednačene, što dugoročno dovodi do pada kvaliteta nastave na većini evropskih univerziteta.</s><s>Izjednačavanjem plata profesora i istraživača na evropskim univerzitetima slabi moć u znanstvenom i inovativnom dijelu univerzitetskog rada, tako da nije slučajno da se i na evropskim univerzitetima sve više koristi američki pristup korištenja »agresivnih financijskih ponuda«, u svrhu privlačenja kvalitetnog znanstvenog potencijala iz čitavog svijeta na svoje univerzitete.</s><s>Tradicionalni obrazovni programi na univerzitetima nerijetko predstavljaju metodologiju disperzije znanja, koje ne obuhvata u potpunosti sve inovacije, što se otkrivaju u svijetu.</s><s>U tom segmentu se pojavljuje problem - transfera znanja.</s><s>Zbog svega toga su se obrazovni modeli morali prilagoditi bržem rastu novih tehnologija i inovacija.</s><s>Takođe su razvijeni specifični pristupi učenja za ciljne skupine profesionalaca i studenata, čiji posao zahtijeva informiranost i upućenost u najnovija tehnološka dostignuća (engl. up - to date - skills).</s><s>Takve specifične obrazovne aktivnosti, kao što su naprimjer : tehničke prezentacije, radionice (engl. workshops), seminari, demonstracije i obrazovni kursevi, predstavljaju osnovne elemente savremenog inovacijskog transfera znanja.</s><s>Pojedine firme takođe uvode stalnu obrazovnu aktivnost za svoje zaposlene i obezbjeđuju da se kroz praktične trening programe, njihovi »radnici znanja«, drže ukorak sa najnovijim znanstvenim i tehnološkim znanjima u svijetu.</s><s>Zbog sve većeg unapređivanja specifičnih znanja a posebno iz oblasti kao što su zdravstvo, tehničke nauke, informacijske tehnologije itd., profesionalci zaposleni u tim oblastima moraju da stalno proširivati svoja znanja.</s><s>Takvo kontinuirano obrazovanje postaje osnovna karakteristika “društva znanja” koje je zasnovano na primjeni ekonomije znanja (Porter 1.4.</s><s>Resursi znanja</s>\n<s>Schoetze (2000), navodi da tradicionalni tokovi diseminacije znanja kroz učenje i trening u novim uslovima rapidnog rasta ekonomije znanja, nisu više dovoljni, te da je potrebno izgraditi nove mehanizme koji bi zadovoljili rastuće potrebe društva. • obrazovanje i trening,</s>\n<s>• sinteze znanja iz različitih disciplina, Kontinuirano obrazovanje i druge organizacijske mogućnosti obrazovanje današnjih profesionalaca ekonomije znanja (engl. knowledge workers), su za sada još uvjek nedovoljno razvijene na univerzitetima.</s><s>Walshok (1995) za tu tezu navodi primjer inžinjera, koji su trenutno tražena vrsta profesionalaca čije kompetence igraju centralnu ulogu u tehničkom dijelu inovacijskog procesa savremenih tehnologija.</s><s>Trenutno, na većini univerziteta u svijetu, kontinuirano obrazovanje se rijetko povezuje sa praćenjem transfera tehnologija.</s>\n<s>industrijske saradnje mogućnosti koje se nude postojećim univerzitetski zasnovanim resursima znanja : Slika 3. Potrebe za znanjem i univerzitetski zasnovani resursi znanja Inžinjeri su praktično zaposleni u cjelokupnom industrijskom i uslužnom sektoru, koji se bavi proizvodnjom proizvoda, uz korištenje visokosofisticiranih kompjuteriziranih proizvodnih linija.</s><s>Rastuća tehnološka i organizacijska kompleksnost takvih proizvodnih Potrebe za znanjem</s>\n<s>Kontinuirano profesionalno obrazovanje Nastavak usavršavanja kroz obrazovanje u novim područijima znanja.</s>\n<s>Sticanje vještina u novim tehnološkim oblastima, kao što su naprimjer, laserska tehnologija, nove dijagnostičke tehnologije biotehnologija itd.</s>\n<s>Obezbjeđivanje interdisciplinarnog znanja i vještina za djelatnike koji riješavaju probleme u tehničkom, socijalnom i ekonomskom kontekstu, kao i u kontekstu zajednice Obezbjeđivanje pomoći i saradnje u riješavanju problema kao što je regionalni ekonomski razvoj, ili procjena tehnologija Interakcije između istraživača i praktičara u područijima onih istraživanja, koja su zahvaćena rapidnim promjenama.</s><s>Obezbjeđivanje znanstveno zasnovane informacije za korisnike baznih istraživanja koji su zainteresirani za primjenu rezultata tih istraživanja u pružanju novih usluga, usvajanja novih postupaka, novih proizvoda itd.</s>\n<s>Organizacija rada za vlasti zainteresovane za uvođenje novih poslovnih formi kao što su ; bankarstvo, joint venture, inovativno poduzetništvo itd. procesa zahtijeva stalno praćenje inovacija u toj oblasti, čime se nameće potreba intenziviranja gore navedenih tipova protoka znanja.</s><s>Nova znanstvena i tehnološka znanja se pojavljuju takvom brzinom, da postojeća već zastarijevaju sa svakom novom generacijom tehnoloških inovacija.</s><s>To dovodi do toga da tradicionalne forme inženjerskog obrazovanja, postaju nedovoljne da obezbijede legitimitet profesionalnog Zahtijev za visoko - kompetentnim, kreativnim inžinjerskim radom je nametnut intenzivnim rastom ekonomije znanja, i oštrom konkurencijom na međunarodnom tržištu.</s><s>Zamjena radnika znanja na tržištu rada, takođe nije jednostavna u kratkom vremenskom roku, tako da ostaje samo jedno riješenje, a to je kontinuirano doživotno profesionalno obrazovanje (engl. life - long education).</s>\n<s>Izvori informacija su u principu zajednički za sve organizacije.</s><s>Informacije pohranjene u dokumentaciji neke organizacije ili preduzeća, predstavljaju interni izvor informacija za tu organizaciju, dok stvarni izvor informacija predstavlja sama proizvodnja i obavljanje usluga grupa i pojedinaca.</s><s>Informacije, relevantne za konkurentnost preduzeća ili organizacije su određene informacije koje su nastale kao podaci o konkretnim materijalnim dogadanjima ; kao takve su posredovane preduzećima.</s><s>Najveći obseg potrebnih informacija nastaje u samom procesu proizvodnje.</s><s>Informacije se ne stvaraju u specijaliziranim službama kao naprimjer - Centri za informacije, koji opslužuju kompleksne kompjuterske informacijske sisteme : one se u takvim službama samo obrađuju, sistematiziraju i pripremaju za korištenje u radu »više menadžerske strukture« ili prodajne i marketinške službe preduzeća.</s><s>Svrha pridobijanja informacija nije samo u racionalizaciji postojećeg koncepta proizvodnje i rada već stvaranje dugoročnih predpostavki razvoja.</s><s>Procesi znanstvenog i tehničkog razvoja su uvjek imali za posljedicu određen pozitivni efekt u ekonomskom smislu, bilo da se radi o uštedi repromaterijala ili radne snage.</s><s>Paralelno sa razvojem nauke i tehnologije, razvijala se i organizacija rada kao samostalna disciplina, koja je odigrala značajnu ulogu u razvoju ekonomike preduzeća i organizacija.</s><s>Kvalitetna promjena u načinu rada ili njegove organizacije nije ništa manje važna od neke tehnološke inovacije u proizvodnji.</s><s>Uloga menadžmenta kao organizatora rada predstavlja profesionalizaciju upravljanja proizvodnjom, i odvajanje organizacijske od tehnološko - izvršne funkcije, koju su obično obavljali inženjeri i drugo tehnološki stručno osoblje.</s><s>Kompleksnost organizacije suvremenog preduzeća je zahtijevala odvajanje profesionalaca upravno - administrativne strukture od izvršno - operativnog dijela osoblja, tako da je sudbina preduzeća uglavnom zavisila od njegove menadžerske strukture.</s><s>Isto tako kao posljedica te dihotomije, je polako dolazilo do odvajanja organizacije rada, kao posebne discipline od ekonomije.</s><s>Razlika se ogledala upravo u tome što je ekonomika fokusirana na proučavanje ekonomskih ciljeva i rezultata proizvodnih organizacija rada usmjerena na pronalaženje efikasnih organizacionih oblika optimalne sprege socijalnih i tehničkih faktora, u cilju postizanja najboljih ekonomskih rezultata da poznaje osnovnu strategiju organizacije proizvodnje, dok menadžer ili organizator mora da procjeni sve ekonomske posljedice vlastitih organizacijskih riješenja.</s><s>Organizacijske metode i tehnike moraju da se stalno usavršavaju i prilagođavaju novim tehnološkim i znanstvenim inovacijama u proizvodnji.</s><s>Zato je danas nemoguće naći takav organizacijski pristup, koji bi bio zajednički za većinu preduzeća.</s><s>Sama naprimjer, industrijski inžinjering (engl.</s><s>Industrial Engineering), poslovna administracija (engl.</s><s>Business Administration), marketing itd. 1.5.1.</s><s>Mrežne organizacije ili adhokracije (adhocracy) Mrežne organizacije predstavljaju tip transnacionalnih organizacija, koje će dominirati organizacijama većine advokatskih firmi, konsalting kompanija istraživačkih organizacija itd.</s><s>Mrežne organizacije ( adhokracije ), su obično zasnovane na decentraliziranoj mreži stručnjaka, sačinjenih od različitih kombinacija stručnih profila što takvoj organizaciji omogućava da određene ljudske i stručne potencijale u relativnom kratkom roku, preorijentiše na različite projekte.</s><s>Koordinacija unutar grupe je ekstremno intenzivna ; u komunikaciji dominiraju sva raspoloživa elektronska komunikacijska sredstva, od interne kompjutorske mreže, sa značajnim bazama podataka, video konferencija, do Adhokracijske strukture, podržane najnovim oruđima informacijske tehnologije, su bazirane na - informaciji kao konkurentnoj prednosti savremenih firmi, koje posluju u globalnom okruženju.</s><s>Brzina sa kojom su informacije procesuirane kao i brzina razvoja strategija nastupa prema tržištu u skladu sa dobivenim informacijama, određuje uspješnost poslovanja takvih firmi u savremenom međunarodnom poslovanju.</s><s>Uspješnost takođe zavisi i od spremnosti zaposlenih u takvim firmama na dodatno učenje.</s><s>Struktura zaposlenih u takvim firmama je različita od tradicionalnih struktura, koje su zavisile od lokalne ponude radnika znanja.</s><s>Globalne oganizacije u svojim stručnim timovima imaju veliki broj internacionalnih stručnjaka.</s><s>Oni su zaposlenih na principu ugovora koji im dopušta fleksibilno radno vrijeme, a angažuju se zbog stručnosti i kompetencije iz određenih oblasti, kao i za potrebe određenih projekata.</s><s>Na velikim projektima ili projektima novih proizvoda se angažiraju stručnjaci iz cijelog svijeta zavisno od specijalnosti, (naprimjer tehnički dio (know – how), dizajn, istraživanja tržišta i slično).</s><s>Na taj način su unutar adhokracijskih struktura organizaciono formirane mreže, čiji je zadatak da riješavaju mnoge tehničke i stručne probleme.</s><s>Takvi odgovarajući i stručni timovi (engl. answer networks), pored velikih baza podataka i najsavremenije informacijske opreme, sa kojom raspolažu za potrebe određenih projekata, angažuju u svoje stručne štabove nerijetko i dobitnike Nobelove 1.6.</s><s>Poduzetništvo</s>\n<s>Organizacija rada poduzetništva, se mogu naći već kod Saya (1803), koji vidi poduzetništvo kao aktivnost “organizovane proizvodnje”, nastale na osnovu “vlasništva nad kapitalom” (Adaman, Devine 2002 : str. 331).</s><s>Na tim osnovnim pretpostavkama su marginalisti, “austrijske škole” razvili svoju orginalnu teoriju poduzetništva, koncem 19 stoljeća.</s><s>Karl Menger, vodeći predstavnik marginalizma, uvodi u analizu detalj, koji će postati osnova savremene analize poduzetništva kada kaže da : »poduzetnička aktivnost uključuje u sebi dobijanje informacije o ekonomskoj situaciji« (Menger 1871, prema Adaman, Devine 2002 : str. 332).</s><s>Austrijska škola i rani radovi Schumpetra, ostaju temelj savremenog shvatanja poduzetništva kao specifičnog oblika sposobnosti pojedinca da koristeći znanje i organizacijske sposobnosti, postiže bolje rezultate od drugih aktera na tržištu.</s><s>Ta škola naglašava da stanje na tržištu predstavlja stanje “strukturne neodređenosti”, odnosno nedostatak kompletnog znanja o strukturi problema sa kojim se akteri ekonomski aktivnosti susreću na tržištu, dok neoklasična škola naglašava “nekompletnost znanja ex ante o vrijednostima specifičnih varijabli unutar datog predstavljaju vodeće pravce u teorijskoj analizi poduzetništva.</s><s>1.6.1.</s><s>Neoklasična škola</s>\n<s>Standardni pristup neoklasične škole teoriji poduzetništva, podrazumjeva shvatanje da “znanje i upravljačke sposobnosti predstavljaju odreden trošak za firmu”, i kao takav on se uračunava u matematičke i druge računske operacije u cilju postizanja optimalnih vrijednosti modela, na osnovu kojeg se mogu donositi relevantne odluke od važnosti za firmu.</s>\n<s>Prema Baumolu (1993), menadžment nije ništa drugo do “ pasivni kalkulator, koji mehanički reaguje na promjene nametnute slučajnim događanjem”, te da : »u uslovima optimalne uređenosti tržišta, nema potrebe za nekom poduzetničkom aktivnošću« (Baumol 1993).</s><s>Neoklasični pristup takođe naglašava ulogu vlade i države u ekonomskim aktivnostima, kao pristrasnu mrežu tipa “patron - klijent, (engl. patron client network), što nema nikakve veze sa ekonomskim racionalizmom primjenjenim u proizvodnji.</s><s>Poduzetnička aktivnost se na taj način, prema neoklasičnoj školi, iscrpljuje unutar “varijabilnosnih kombinacija teorije igara”, dok je uloga posebno nadarenih poslovnih ljudi ex ante određena optimizacijom samog matematskog modela kojim je predstavljena realna situacija na tržištu.</s><s>Sa aspekta upotrebe znanja i inovacija u poduzetničkim naporima ostvarivanja maksimizacije profita firme u globalnim uslovima poslovanja, neoklasična škola zagovara isti princip ; manje uspješni rivali koriste (kradu), inovacije uspješnim inovatorima, i preuzimajući njihovo znanje nastoje da budu jednako uspješni na tržištu.</s><s>Ukratko, neoklasični model je razvio teoriju prema kojoj se poduzetničke aktivnost firme, ne vide kao »optimum ekonomske racionalnosti«, već se pojavljuju kao - “specifičan vid oportunitetnog ponašanja, prevara, nesavršenih ugovora, monopola, asimetričnih informacija, državnih intervencija Dva suštinska koncepta, austrijskog pristupa definiciji poduzetništva su izražena u Društvena mobilizacija prećutnog znanja odvija se kroz poduzetničke aktivnosti, gdje 12 Prema Baumolu, nisu isljučene ni mogućnosti uništavanja protivnika (engl. enterprising sabotage) poduzetnici usmjeravaju svoje napore prema ostvarivanju potencijalnih profita, i na taj način otkrivaju sve potencijalne mogućnosti u tom procesu.</s><s>Otkriće prećutnog znanja u svijetu inherentno ekonomskim subjektima na tržištu, predstavlja osnovu austrijskog pristupa teoriji poduzetništva.</s><s>Budući da je osnovna karakteristika poslovnog svijeta neizvjesnost, poduzetnik djeluje na osnovi svoje percepcije tog svijeta, uviđajući procese, koji određene poslove vode ka uspjehu, odnosno neuspjehu.</s><s>Na taj način austrijska škola poduzetništva kalkuliše sa mogućnošću da pojedinac ili organizacija, kao dio svoje strategije koristi akumulaciju “prećutnog znanja” (tacit knowledge), obuhvata proces korigiranja grešaka da bi se postigao uspjeh.</s><s>Osnovna razlika u pristupu definiciji poduzetništva između neoklasične i austrijske škole se sastoji u sljedećem:</s>\n<s>- za razliku od neoklasičnog pristupa, u kojem se potpuno marginalizira uloga podjetnika, i čitav proces odvija na nivou ugovora između različitih vlasnika “inputa”, sa namjerom da kreiraju optimalnu upravnu strukturu (Baumol 1993), (pod predpostavkom da su inputi, outputi i proizvodna tehnologija dobro znani), austrijska škola insistira, na individualnoj akciji, kao djelu »lične imaginacije, kreativnosti i preduzimanja rizika, od strane poduzetnika« (Knight 1921, prema Adaman i Devine, neizvjesnosti, koja je prisutna u svakoj akciji.</s><s>Prema Schumpetru (1942), ekonomski razvoj je definiran “implementacijom pet tipova • predstavljanje novog proizvoda</s>\n<s>• prevladom novog izvora dobijanja sirovina i polufabrikata • primjena nove organizacije u industriji (Schumpetru 1942, prema Adaman, Devine U svojoj analizi nekih aspekata financijskog ponašanja firmi, Goodhart (1975), navodi sličnost između teorija institucionalnih funkcija novca i teorija institucionalnih funkcija firmi, za koje kaže “da su obe zasnovane na informacijskim zahtjevima u uslovima neizvjesnosti”.</s><s>Dalje navodi tvrdnju Coasa (1937), da je za organizaciju firme često jeftinije i efikasnije, da “proizvodne faktore kombinira zajedno unutar firme, nego da ih oblikuje na osnovu nesavršenih informacija (engl. imperfect information), na osnovu angažovanje profesionalaca (menadžera), ili poduzetnika, kao osoba koje “posjeduju organizacijske sposobnosti” u proizvodni tim (engl.</s><s>Team production), predstavlja trošak i “marginalne produktivnosti individualnih inputa ukupnoj timskoj proizvodnji” uloga supervizora, i organizatora timskog rada je povjerena menadžeru, koji igra krucijalnu ulogu u uspjehu firme.</s><s>Prema Goodhartu, proizvodnja u razvijenim ekonomijama je najčešće organizovana - timski, a kao glavnu funkciju korporativne organizacije navodi “skupljanje u proizvodni tim onih faktora produkcije, koji posjeduju specifične sposobnosti” (engl. possesing specific faculties), te da takve specifične sposobnosti mogu biti dobijene kroz proces učenja, što predstavlja za firmu “značajnu investiciju u Kasniji radovi J. Schumpetra, pokazuju izvjesno odstupanje od njegovih ranijih teza u kojima je dominirala tzv. “individualistička koncepcija”.</s><s>Za razliku od te rane koncepcije, koja je naglašavala ulogu pojedinca i njegov poduzetnički talent, njegovi kasniji radovi pokazuju da vodeću ulogu u poduzetništvu, kao i primjeni inovacija u proizvodnji preuzimaju usko specijalizirana znanstveno - istraživačka odeljenja, velikih korporacija i to je pokazao na modelima velikih američkih multinacionalnih kompanija Teorija kompetence, ili \"sposobnosti\" je teorija bazirana na znanju firme (engl. knowledge-based teory), koja naglašava važnost prećutnog znanja (tacit knowledge), društveno produciranog i reproduciranog znanja.</s><s>Prećutna (eksplicitna) priroda znanja se odnosi na nekodirana i individualna specifična znanja koja funkcionišu unutar ekonomske organizacije.</s><s>Dakle, neovisno o individualnom znanju osoba i pojedinaca “prećutna znanja” su znanja, koja su u funkciji djelotvornosti organizacije kao dio takozvane - “timske uhodanosti”.</s><s>Ona su proizvod »akumulacije odnosno, \"ekonomske organizacije\" čiji se rezultati praktično pokazuju svakodnevno u vidu “rutine” u poslu Znanje koje je specifično i usmjereno ka riješavanju određenih problema (engl. path dependent knowledge), je oblik znanja koji ekonomska organizacija stvara, artikulira i mobilizira po potrebi, unutar svoje organizacije.</s><s>Korištenjem ova tri procesa upotrebe znanja kroz “interaktivne procese” firma stvara osnovne pretpostavke za uspješno i efikasno suočavanje sa izazovima, koje sa sobom donosi tržište.</s><s>Autori teorije pristup austrijske škole, u kojem je suština poduzetništva definisana kao - posjedovanje specifičnih znanja kod pojedinaca i kolektiva (organizacija), u svom eksplicitnom ili prećutnom obliku.</s>\n<s>Sam izraz kompetencija, je dakle, shvaćen kao \"sposobnost firme, da svoju organizacijsku formu konceptualizira kao sredstvo za dobijanje, kombiniranje, korištenje gdje se generira, mobilizira i vrši alokacija znanja kao “ključnog imputa u produkciji” Usvajanje kompetenci u preduzeću je dugotrajan proces.</s><s>Pri usvajanju kompetenci je svako radno mjesto strukturirano ; radnik mora vladati svim vještinama i znanjima, koje od njega zahtijeva određeno radno mjesto.</s><s>Svaka dodatna vještina ili oblik znanja predstavlja dodatnu konkurentnu prednost na svjetskom tržištu..</s><s>Cilj svake uspješne organizacije mora biti inovativnost.</s><s>Razvoj ide tako brzo naprijed, da zbog brzih promjena preduzeće mora imati nadstandardne sposobnosti prilagođavanja.</s><s>Preduzeće mora u vrlo kratkom vremenskom roku usvojiti nova znanja i prilagoditi svoje proizvodne strukture novim tehnikama koje zahtijeva tržište, da obrazovanje postaje kontinuirani proces u učećem preduzeću ili organizaciji.</s><s>Koncept učeće organizacije ima svoje korijene u SAD i Velikoj Britaniji, i zasnovano je na kontinuiranom učenju organizacije ili preduzeća.</s><s>Učenje mora obuhvatati sve dijelove preduzeća, bez obzira na hijerarhijsku strukturu u tom preduzeću.</s><s>Za razliku od klasične organizacije, učeća organizacija ili preduzeće je sposobno da sistematično usvaja nova znanja, da ih klasificira reproducira i usmjerava zavisno od potreba na tržištu.</s><s>Takva organizacija je sposobna da uči kako iz vlastitih, preduzeće« je takođe usmjereno u sistematsko usvajanje organizacijske kulture koja se prilagođava zavisno od svjetskih trendova i stanja na tržištu.</s><s>Posebna pažnja se posvećuje obrazovanju zaposlenih u tim organizacijama ; ključna znanja koja su potrebna na tržištu ne smiju biti privilegij samo upravnih struktura i vodećeg menadžmenta u preduzeću.</s><s>Proces kontinuiranog obrazovanja mora obuhvatati sve strukture preduzeća - od radnika, do članova upravnih odbora.</s><s>Učeća organizacija takođe veliku važnost pridaje i drugim aspektima organizacijske kulture unutar preduzeća kao što su : motiviranost radnika, komunikacijski sistem preduzeća, principi nagrađivanja itd.</s><s>Kao najvažniji proces u takvoj organizaciji ipak ostaje kadrovska politika preduzeća i stalni rast intelektualnog kapitala.</s><s>U Japanu, SAD i Velikoj Britaniji, većina know - how menadžera pripadaju srednjem, a ne vrhunskom menadžmentu.</s><s>Specijalisti kao što su : inžinjeri, tehničari, konstruktori i istraživači radije ostaju unutar svojih laboratorija i proizvodnih hala, nego što pristupaju vođenju korporacija.</s><s>Zato je vrlo važno da učeća organizacija mijenja zastarjele i okoštale vertikalne strukture upravljanja u preduzećima koje se zasnivaju na uvjerenju da “pametni i obrazovani trebaju da vode i upravljaju u preduzeću, dok neobrazovani, Hijerarhijska struktura u učećim organizacijama 21 vijeka postaje horizontalna (Drucker 2001), odnosno organizacija u kojoj su svi zaposleni uključeni u kontinuirano obrazovanje, a ne samo vodeći kadrovi.</s>\n<s>Prema Amstrongu i Tayloru (2000), politički instrumenti razvojne strategije regije, mogu biti klasificirani na različite načine.</s><s>Prema osnovnoj podjeli, ti instrumenti mogu • makro - politički instrumenti, regionalne razvojne strategije.</s><s>Mikro - politički instrumenti se odnose na alokaciju rada i kapitala medu regijama, dok makro - politički instrumenti podrazumjevaju regulisanje makroekonomskih kriterija za optimalnu razvojnu strategiju, manje razvijenih regija, i obično utiču na promjene regionalnega dohotka in potrošnje.</s><s>Regionalna politika treba da bude pažljivo koordinirana sa vladinom politikom ; primjena određenih instrumenata, kao naprimjer, paket administrativnih kontrolnih mjera, koji treba da bude oprezno primjenjivan, zbog stalne opasnosti izazivanja »kontraefekata« (Armstrong i Taylor 2000 : str. 234).</s><s>Učinkovita i uspješna regionalna politika zahtijeva upotrebu preciznih koordinacijskih • koordinacija politike unutar legislative, • koordinacija politike između legislative (slika 4).</s><s>2.1.</s><s>Mikro - politički instrumenti regionalne politike Ovi instrumenti se uglavnom odnose na realokaciju rada i kapitala medu regijama.</s><s>Osnovni cilj djelovanja ove politike, je dovođenje osnovnih produkcijskih faktora, rada uspjele privući te faktore pod standardnim, tržišnim uslovima.</s><s>2.1.1.</s><s>Realokacija rada</s>\n<s>U principu, radna snaga kao produkcijski faktor ne pokazuje tendenciju ka mobilnosti, kao što ni politike koje su dizajnirane u cilju povećanja te mobilnosti, ne pokazuju velike efekte u praksi.</s><s>U većini slučajeva razvojne strategije regionalne ekonomske politike usmjeravaju kapital prema manje razvijenim regijama sa velikim stepenom nezaposlenosti.</s><s>Za to postoje opravdani razlozi ; pored standardnih poteškoća oko podsticanja migracija radne snage medu regijama, takođe postoji strah, da bi preveliki odliv redne snage iz manje razvijenih regija i područja, izazvao dodatne poteškoće zbog odlaska visokoobrazovne strukture radne snage iz tih područja (Armstrong i Za poboljšavanje i podsticanje mobilnosti rada razvojna regionalna politika nastoji dostići povećanja produktivnosti rada preko dva osnovna oblika djelovanja : • transferne politike koja se zauzima za promjene u ponudi rada među regijama, trening radnika, čiji je zadatak povećanje zaposlenosti na već postojećim lokacijama.</s>\n<s>Ukoliko su nadnice, prema zanimanjima i gospodarskim granama određene na nacionalnoj ravni, još uvijek ostaje određeni manevarski prostor, za varijacije u stopama nadnica za pojedine tipove zanimanja, među regijama.</s><s>Na tržištu rada je puno faktora koji sprečavaju da bi se nadnice usklađivale geografski, po zanimanjima, ili privrednim granama.</s><s>Posljedica svih tih rigidnosti je veći stepen nezaposlenosti.</s><s>Vladina politika za smanjivanje tih prepreka se dijele na tri šire skupine: situaciju na lokalnom tržištu rada.</s>\n<s>Druga politika pokušava odkloniti prepreke koje imaju domaćinstva na području mogućnosti zapošljavanja na drugim mjestima u regiji, odnosno na drugim radnim mjestima.</s><s>Sa tim problemom se bavi mreža vladinih centara za zapošljavanje.</s>\n<s>2. Instrumenti regionalne politike se financijski podupirajo pojedina preduzeća koja se sama brinu za usvajanje određenih migracijskih šema.</s><s>U poslednje vrijeme se takva politika bavi pitanjima mirovina i stambenih problema potencijalnih migranata.</s>\n<s>Politike realokacije kapitala koriste instrumente koji stvaraju uslove i povećavaju rast domaće (lokalne) ekonomske aktivnosti.</s><s>Politike namenjene realokaciji kapitala u manje • fiskalnih olakšica,</s>\n<s>• šema koje poboljšavaju dostupnost do financijskih sredstava u tim regijama, • šema za podizanje djelotvornosti u upravljanja paketima pomoći, namjenjenih Neke administrativne kontrole koje se odnose na određene industrijske regione, predstavljaju jako oružje, za kreatore razvojnih strategija regionalne ekonomske politike u njihovim nastojanjima da reduciraju postojeće regionalne ekonomske disparitete.</s><s>Takve administrativne kontrole obuhvataju : • regulacije planiranja korištenja zemlje, • kontrola industrijskih lokacija.</s>\n<s>Zagovornici adminstrativne kontrole u razvojnoj politici regionalne ekonomike ističu • usmjeravanju proizvodnih kapaciteta prema regijama i područijima, na čijem tlu instaliranje tih kapaciteta znači dalji razvoj, • takva kontrola je relativno jeftina i uključuje samo troškove administracije, • kontrola lokacije se pokazala kao fleksibilan instrument, administrativna kontrola omogućava komunikaciju između vlade i firmi koje imaju u planu nove investicione projekte13 13 Za firme koje traže dodatne mogućnosti kreditiranja za svoje razvojne projekte Slika 4. Instrumenti regionalne ekonomske politike prema Armstrongu i Tayloru : MOGUĆNOSTI REGIONALNE POLITIKE</s>\n<s>2.2.</s><s>Regionalna politika i nove tehnologije Tehnološke inovacije i njihov uticaj na regionalni ekonomski razvoj, su evidentni u mnogim slučajevima u svjetu.</s><s>Savremene teorije razvoja regija su utemeljene na vodećoj ulozi tehnološkog progresa (engl. technical progres), i njegove primjene u proizvodnji.</s><s>Armstrong i Taylor (2000), razlikuju dva nivoa inovacijskog procesa : • aplikacija inovacije,</s>\n<s>• difuzija i disperzija inovacija po drugim lokacijama. • inovacije proizvodnih postupaka (engl. process innovations).</s><s>Inovacije proizvoda se odnose na nove proizvode i usluge, odnosno na poboljšanje ili doradu postojećih.</s><s>Inovacije među proizvodnim postupcima, se odnose na primjenu novih proizvodnih tehnika u proizvodnji postojećih proizvoda, te pojavljuju u tri 1. inovacije koje smanjuju proizvodne impute ( manje količine rada), 2. inovacije koje poboljšavaju uslove rada ( naprimjer, sigurnost), 3. inovacije koje su dizajnirane tako, da savladaju postojeće teškoće u proizvodnji, ili poboljšavaju kvalitet postojećih usluga i sl. 2.3.</s><s>Industrijski distrikti</s>\n<s>Jedan od važnih instrumenata regionalne politike je podsticanje tehnološkog razvoja.</s><s>Tehnologija je ključni element ekonomske rasti, i većina država u svijetu podstiče razvoj inovativnosti.</s><s>Sljedeći korak u ostvarivanju bržeg ekonomskog rasta i razvoja, jeste podsticanje razvoja malih i srednjih preduzeća (SME), kao i novih tehnologija, preko prostornog grupisanja firmi (engl. geographical clusters).</s><s>Takva grupisanja mogu biti fokusirana na velike firme koje su povezane sa nizom manjih firmi u dobavljačkom lancu (engl. supply chains).</s><s>Najčešći slučaj kod savremenih industrijskih klastera je da su zasnovani na malim i srednjim preduzećima (Armstrong i Taylor Marshal (1890) engleski ekonomist opisao i dao osnovnu definiciju industrijskih distrikta 19 stoljeća, ( mada su se ti distrikti značajno razlikovali od današnjih, savremenih oblika).</s><s>Prema Rabelloti (1998), novi industrijski distrikti mogu biti definirani kao :</s>\n<s>2. Snažan, relativno homogen, kulturno i socijalno povezan ekonomskim vezama i stvaranju uobičajenog, i širom usvojenog koda ponašanja 3. Splet pozadinskih, isturenih i horizontalnih radnih veza zasnovanih na tržišnoj i netržišnoj razmjeni roba, usluga, informacija i ljudi.</s><s>4. Ekonomski subjekti unutar klastera, su podržani od strane mreže javnih i privatnih Istraživanja na području analize novih industrijskih distrikta datiraju još iz sedamdesetih godina opisivanjem primjera takvih uspješnih grupacija malih i srednjih za razvijene pokrajine sjeverneg dijela Italije, posebno regije kao što su : Emilija Romagna, Veneto, Trentino, i Toscana.</s><s>Klasična marshalova definicija industrijskih distrikta podrazumjeva proizvodnju unutar grupisanih malih i srednjih preduzeća, uz efikasno korištenje lokalne specijalizirane radne snage i sirovina, kao i uštede na manjim transportnim troškovima, dok Rabellotti (1988), proširuje ovakva viđenja, dodajući novu komponentu, odnosno komponentu “socijalne i kulturne podrške”.</s><s>Na taj način skupa sa podrškom mreže javnih i privatnih institucija, koja podržavaju mala i srednja preduzeća, savremeni novi distrikti predstavljaju izvjestan razvijeni oblik marshalovog tipa distrikta iz 19 stoljeća.</s><s>Novi industrijski distrikti se ipak u nečemu razlikuju od distrikta, koje je opisivao Marshal (1890) : novi industrijski distrikti djeluju u uslovima globalizacije, za koju je karakteristično, da se tehnološke promjene odvijaju dramatičnom brzinom, potrošači unutar globalizirane ekonomije pokazuju tendenciju i sklonost ka većoj diferencijaciji proizvoda i usluga</s>\n<s>Literatura, posvećena fenomenu novih industrijskih distrikta, proširuje analizu industrijskih distrikta, kakvi su postojali u vreme Marshala (1890), i bazira novi koncept ekonomske analize distrikta, na idejama post - fordizma, i teoriji socijalnog kapitala (Armstrong i Taylor 2000).</s><s>Post – Fordistički pristup vidi svjetski kapitalizam kao sistem društvenog uređenja, inherentno sklon krizama.</s><s>Paradigma uspjeha jednog modela kakvog je taj kapitalizam stvorio, najbolje se ogleda na primjeru Fordove korporacije.</s><s>Njen proizvodni sistem je bio enormno uspješan i produktivan, a zasnivao se na integralnoj proizvodnoj liniji koja je u sebi obuhvatala dobavu sirovine, omogućavalo niže troškove proizvodnje i ekonomiju obsega.“Zlatna era Fordizma”, je viđenjima drugih autora, koji taj period vide kao razdoblje dominacije masovne za koji je karakteristična takozvana - “fleksibilna specijalizacija” (Lipietz 1922 ; ne mogu više oslanjati na uspjehe kod lokalnog tržišta, već moraju preuzeti odgovornost globalne kompetitivnosti.</s><s>To znači da moraju modificirati vlastitu strategiju razvoja kao strategiju fleksibilnosti, odnosno strategiju prilagođavanja zahtijevima i željama zahtijevnih kupaca.</s><s>Rastuće blagostanje u državama, koje tradicionalno imaju razvijena potrošačka društva rezultiralo je velikom izbirljivošću kupaca, koji su u svojim potrošačkim navikama evidentno postali skloni većoj diferencijaciji proizvoda sa kraćim životnim vjekom nego što je to bilo u “zlatnim vremenima” fordizma i masovne ekonomije.</s><s>Ključ uspjeha u eri globalizacije imaju mala i srednja preduzeća (SME), koja ne robuju imperativima klasične kapitalističke paradigme ; masovne produkcije i standardiziranih uniformnih proizvoda, već proizvode visoko specijalizirane produkte namjenjene globalnim tržištima.</s><s>Prema Armstrongu i Tayloru (2000), novi industrijski distrikti kao što je naprimjer “Treća Italija”, gdje su se naprimjer mala i srednja preduzeća specijalizirala za izradu odjeće i obuće najvišega kvaliteta, predvodeći često glavne modne trendove u svijetu, predstavljaju primjere nove post fordističke ere globalnog kapitalizma.</s><s>2.3.1.</s><s>Uloga lokalnih vlada u novim industrijskim distriktima Lokalne i regionalne vlade igraju veliku ulogu u organizaciji poslovanja, kroz stvaranje institucionalnih i drugih zakonskih predpostavki za normalno i uspješno poslovanje firmi.</s><s>Organizacija koja je u domenu vlade u sebi uključuje, podršku lokalnim firmama, kroz djelovanje, gospodarskih komora, financijskih institucija, regionalnih razvojnih agencija itd.</s><s>Amin i Thrift (1995), takvu posredničku ulogu simbolički nazivaju “institucionalnom debljinom” (engl. institutional thickness), te navode da ona u sebi uključuje : trgovačka udruženja, sindikate, lokalne vlade, administraciju, upravna i druga tijela, zadužena za pitanja zemljišta, infrastrukture itd. “Institucionalna debljina” igra ključnu ulogu u ekonomskom uspjehu, doprinoseći stvaranju većeg povjerenja među akterima poslovanja, kao i stimulisanju poduzetništva na lokalnom nivou. industrijskih distrikta je kontraverzan iz više razloga ; globalizacijski procesi, sa jedne strane, neprestano jačaju velike svjetske korporacije, tako da ostaje malo prostora za razvoj strategije konkurencije zasnovane na poznavanju lokalnog tržišta.</s><s>Visoko tehnološki klasteri malih i srednjih preduzeća (SME), su takođe mogući na druge načine, što dokazuju primjeri distrikta Cambridge u Engleskoj, ili Silicon Valley u 2.3.2.</s><s>Inovativni milje i znanstveni parkovi Danas u svijetu uspjeh firmi u mnogočemu zavisi od brzine i fleksibilnosti, da se odgovori stalnim tehnološkim promjenama.</s><s>Posebno mjesto u tom trendu zauzima industrija visoke tehnologije (engl. high technology industry).</s><s>Klasteri visoke tehnologije stvaraju osnovne predpostavke za uspješan ekonomski rast.</s><s>Prema Armstrongu i Tayloru, “inovativni milje” je tip novog industrijskog distrikta koji posjeduje uzko povezane mreže malih i srednjih preduzeća (SME), skupa sa svojim specijaliziranim lokalnim tržištima radne snage.</s><s>Kroz saradnju i poslovne relacije, distrikti omogućavaju bolji protok i disperziju tehničkih znanja, neophodnih za stvaranje novih proizvoda.14 Za 14 Znanstveni park Mjardevi, u švedskom gradu Linkoping, predstavlja primjer inovativnega miljea, koji u sebi skriva dobro organiziranu mrežu preduzeća, sa kompletnom infrastrukturom.</s><s>To je samo jedan između 30 znanstvenih parkova u Švedskoj.</s><s>Zamisao o nastanku inkubatora za podršku tzv. “spin-off” preduzeća, koja nastaju u okviru znanstveno - istraživačkih projekata univerziteta, je nastala na tehnološkom institutu univerziteta u Norkepingu.</s><s>Znanstveni park Mjardevi ima više od 160 preduzeća, u stvaranje inovativnog miljea je neophodna akumulacija postojeće lokalne baze znanja i sposobnosti brzog usvajanja novih tehnoloških znanja.</s><s>Keeble (1999), prema Armstrongu Cambridge high-technology cluster), postoje tri važna mehanizma u promociji tehnološke akumulacije i razmjene :</s>\n<s>• Usko povezivanje medu različitim firmama, kao i raznim drugim privatnim ili javnim organizacijama, u promociji tehnologije u Kembridžu</s>\n<s>• Slobodan protok ljudi na tržištu rada specijaliziranog za stručnjake sa specijaliziranim znanjima i upravljačkim sposobnostima • Usmjeravanje postojećih firmi prema novim malim i srednjim preduzećima, kao i viših obrazovnih, i vladinih istraživačkih institucija, prema Univerzitetu Kembridž - takođe igra važnu ulogu Važnost veza između malih i srednjih preduzeća (SME), kao i istraživačkih institucija, (2000), navodi se da je proces “kolektivnog učenja”, lakše razvijen među akterima, odnosno ekonomskim subjektima jednog regiona, nego među akterima različitih regija. efikasnost u izvlačenju koristi od interegionalnih povezivanja, nego velike firme.</s><s>2.3.3.</s><s>Kolektivni sistemi učenja</s>\n<s>Mala i srednja preduzeća, kroz međusobnu saradnju i poslovanje, uspostavljaju kolektivni sistem učenja (engl. collective learning system) koji, kada se jednom uspostavi unutar “inovativnog miljea” - počinje da vrši raspodjelu lokalne baze znanja i inovacija, od kojih svi imaju koristi u kreiranju novih proizvoda.</s><s>U posljednje vrijeme, se sve veća pažnja posvećuje procesima učenja, kao i organizacijskim strukturama koje su najprikladnije za kontinuirano učenje i inovativnost na univerzitetima.15</s>\n<s>specijaliziran, telekomunikacija, razvoja programske opreme i elektronike.</s><s>Linkopinški univerzitet je najvažnijii partner znanstvenog parka, i ima više od 21 tisuću studenata, kao i 3 tisuće zaposlenih.</s><s>Inovativnost, interdisciplinarnost i međunarodna usmjerenost, su među najvažnijim karakteristikama tog univerziteta.</s><s>Dio univerziteta je takođe CIE (Centar za inovacije i poduzetništvo), koji organizira programe iz različitih oblasti, i namjenjeni su podsticanju rasti i razvoja mladih visoko - tehnoloških preduzeća.</s><s>Univerzitet je takođe vlasnik univerzitetnog holdinga, koji je namjenjen komercijalizaciji perspektivnih ideja, nastalih u okviru univerzitetnog razvojno- istraživačkog rada odnosno, prenosu novih i inovativnih tehnologija na tržište.</s>\n<s>15 Primjer ITL programa ili “program intergriranega proučavanja” (engl. integrated teaching and learning), na College of Engineering and Applied Science na University of Colorado, predstavlja primjer programa, koji naglašava proces timskog učenje i rada u malim aktivnim skupinma, u laboratorijama univerziteta.</s><s>Predmeti koje program nudi u prvoj i drugoj školskoj godini, mogu upisati svi studenti tih predmeta studenti projektiraju i izrađuju prototipove proizvoda, koji bi se jednog dana mogli Prema Armstrongu i Tayloru (2000), trenutno najaktualniji koncept kolektivnog učenja Procesi kolektivnog učenja koji se odvijaju unutar firme zavise od tri osnovna podjele znanja unutar firme,</s>\n<s>specijaliziran, sposobnosti firme da kombinira puno različitih tipova znanja, i sposobnost firme da usvaja znanja na način, da izbjegne “organizacijsku inerciju odnosno, nesposobnost efikasnog korištenja novostečenih znanja Znanje može biti kodifirano (engl. codifiable), u slučaju, kada posjeduje sve “atribute svakodnevnom životu.</s><s>Sa druge strane znanje može biti i prećutno (tacit knowledge), i “nevidljivo”, sa kojim firma raspolaže i koje je čini konkurentnom i uspješnom na klastere, unutar inovativnih miljea.</s><s>Važnu ulogu u razvoju i razmjeni prećutnih znanja (tacit knowledge), imaju izuzetno nadareni pojedinci, koji čine socijalni kapital u firmama i drugim organizacijama.</s>\n<s>Ova teorija pokušava objasniti istorijske razlike u ekonomskom razvoju, uz pomoć socijalnih i kulturnih razlika među stanovništvom različitih regija.</s><s>Teoriju je inicijalno razvio Putnam (1993), i prvobitno je bila namjenjena analizi uzroka očiglednih regionalnih razlika u ekonomskoj razvijenosti imeđu sjevera i juga Italije.</s><s>Socijalna teorija polazi od predpostavki da tokom dužeg perioda, lokalne zajednice grade određen sustav zasnovan na lokalnim društvenim tradicijama ; zajednice postaju u interakciji sa zahtijevima koji nameće realni život uspješne ili neuspješne, zavisno od efikasnosti usvajanja tehnoloških inovacija i znanja u cilju ekonomskog prosperiteta (Putnam 1993, Takve lokalne zajednice moraju imati efikasnu socijalnu organizaciju koja omogućava da se postojeći sistem normi, običaja, tradicionalnih veza među stanovništvom podredi poboljšanju i povećanju efikasnosti društva.</s><s>Prema tom autoru, upravo se uspjeh novih industrijskih distrikta “Treće Italije” u svjetlu socijalne teorije objašnjava time, što su locirani unutar lokalnih zajednica koje imaju dugu istorijsku tradiciju trgovačkih veza komercijalno upotrebljavati i prodavati na tržištu.</s><s>Na taj način na vlastitim iskustvima, (engl. “ hands-onexperience “), doživljavaju cjelokupan proces od ideje do njene realizacije u praksi.</s><s>Interdisciplinarna skupina visokoškolskih učitelja i studenata, na taj način pokušava sa praktičnim i projektno usmerenim učenjem, pridobiti i uključiti kako bivše, tako i sadašnje studente univerziteta, predavače, kao i predstavnike industrije.</s>\n<s>16 Individualne firme posjeduju “suštinske” kompetencije (engl. core competence), kao “sposobnost organizacije da posluje bolje od drugih, kao i dinamičnu sposobnost da obnavlja, održava i usvaja svoje posebni gradovi-države.</s><s>U periodu merkantilizma su već postojali razvijeni oblici državne ekonomske politike kao i odlične trgovačke veze sa drugim gradovima tadašnje srednjovjekovne evrope.</s><s>Zajednice locirane na jugu Italije su naprotiv, bile svjedoci rigidnih feudalnih odnosa, despotskih vlada, ratova i uopšte, u svakodnevni život uraslog “nepovjerenja” koje je oblikovalo sve druge segmente života.</s><s>Takvo nepovjerenje je posebno oblikovano kroz sistem vrijednosti nametnut patrijarhalnim ustrojem zajednice, koje se najočitije ogleda u redistribuciji dohotka zajednice ; u takvim zajednicama se distribucija društvenog dohotka odvija po jednom neekonomskom principu, kao rezultat društvene hijerarhije moći oblikovan patrijarhalnim ustrojem zajednice, koji je kroz višestoljetnu primjenu u praksi, razvio jedan određen specifičan mentalni kod.</s><s>Kod pojedinaca, u takvim zajednicama, se taj mentalni kod manifestira na taj način da postaju skloni “prisvajanju dohotka zajednice, prije po osnovu njihovog društvenog položaja ili političke moći, nego na osnovi njihovog ličnog rada ili individualnog doprinosa cjelokupnom dohotku zajednice (Rawls 1972, Musgrave 1984).</s><s>Dakle prema socijalnoj teoriji, ključ dobrog socijalnog kapitala je Povjerenje je od fundamentalnog značaja, za relacije među kompanijama, potrošačima, poslodavcima i radnicima, te stoga prema teoretičarima socijalnog kapitala, nije slučajno da su u novim industrijskim distriktima “Treće Italije” relacije među firmama u mreži klastera, nerijetko zasnovane na povjerenju u odnosima razmjene roba, usluga i informacija.</s><s>U novim industrijskim distriktima je posebno razvijen osjećaj za dobre poslovne običaje kao skup “nepisanih pravila”, kojima se regulišu odnosi, kako među firmama, i pojedincima, tako i administraciji lokalnih vlada.</s><s>Politika razvoja sektora malih i srednjih preduzeća (SME) je postala, jedan od najvažniji pristupa razvojnih strategija regionalne ekonomske politike. • sposobnost stvaranja velikog broja novih radnih mjesta, • sposobnost stvaranja, diverzificirane i fleksibilne industrijske osnove na osnovi poduzetničkih udruživanja, koja su spremna i sposobna rizikovati, • stimulisanje intenzivnog takmičenja među malim i velikim preduzećima, što vodi nastajanju energične i poduzetničke kulture, • sposobnost stimulacije inovativnosti, • sposobnost unapređivanja gospodarskih odnosa među različitim gospodarskim granama, kao i obezbjeđivanje boljih radnih uslova za radnike.</s><s>Sektor malih i srednjih preduzeća (SME) je ponekad kritikovan, zbog stvaranja labavih nadnica, prekovremenog rada itd., ali u eri globalizacije malo tko vidi takvu praksu kao problematičnu ; povremeni poslovi, slobodan rad (engl. freelance work), itd, predstavljaju “suštinu modernih i fleksibilnih tržišta radne snage” u svijetu (Armstrong i Taylor 2000 : str. 265).</s><s>Regionalna, (SME) politika odnosno, razvojne strategije regionalne politike uz pomoć razvoja malih i srednjih preduzeća već dugo vremena pokazuje svoju uspješnost svuda u svijetu.</s><s>POLITIKE SLOVENIJE KAO EVROPSKE REGIJE 3. Slovenska razvojna paradigma</s>\n<s>Strategija razvoja Slovenije u cjelini proizilazi iz opšteg dokumenta pod nazivom »Slovenija u novom milenijumu : trajnost, konkurentnost, članstvo u EU«17 Prvi dio tog dokumenta je fokusiran na dugoročni koncept uravnoteženog razvoja u sintezi svih razvojnih vidika i segmenata, dok je drugi dio dokumenta posvećen srednjeročnom razdoblju do 2006 godine.</s><s>Razvojna paradigma strategije gospodarskog razvoja Slovenije (SGRS), proizilazi iz jednakomjernog vrednovanja gospodarskog, socijalnog i ekološkog pristupa društvu blagostanja sa jedne strane, i trajnog razvoja koji bi omogućio zadovoljavanje potreba ne samo sadašnjim generacijama već i svim budućim sa druge strane. (UMAR, Poročilo o razvoju 2003 : str. 17).</s><s>Na međunarodnom planu, Slovenija je dostigla solidan stepen razvoja, što je već dokazano po različitim kriterijima međunarodno priznatog standarda društvenog razvoja.</s><s>Prema podacima za 2001 godinu Slovenija je popravila svoj položaj u poređenju sa Evropskim prosjekom i čak pretekla neke zemlje 3.1.</s><s>Prirodni resursi</s>\n<s>U skladu sa teorijom održivog razvoja, zemlja koja posjeduje nizak stepen prirodnih i energetskih bogatstava biva primorana da izgradi takve izvozne strukture, u kojima moraju dominirati robe sa što manjim procentom sirovinske baze sa jedne strane, i što većim stepenom tehnološke i informacijske strukture, sa druge strane.</s><s>Prema IMAD-u (2000), izvoz roba može biti podjeljen u četiri grupe, zavisno od intenziteta pojedinih faktora zastupljenih u izvoznoj strukturi tih roba.</s><s>Te grupe čine : prirodni resursi, radna snaga, tehnologija i ljudski kapital.</s><s>Za prvu grupu (prirodni resursi), je karakteristično da imaju nizak stepen dodane vrijednosti i relativno jednostavnu tehnologiju proizvodnje.</s><s>U Sloveniji je značajno to, da u toj grupi prednjače prirodni resursi kao što su : aluminijum, mineralne materije, drvo, preradeno drvo, drvni poluproizvodi, prerada duvana i koža.</s><s>Tih sedam grupa (Tabela 4.), predstavlja oko jednu polovinu ukupnog slovenskog izvoza roba sa dominantnim sadržajem prirodnih resursa.</s><s>Omjer proizvoda koji za svoju proizvodnju 17 Strategija gospodarskog razvoja Slovenije 2001 - 2006 (SGRS).</s><s>Tabela 4. Sadržaj prirodnih resursa u izvozu Slovenije Sadržaj prirodnih resursa u robama za izvoz 1992</s>\n<s>U ostvarivanju osnovnih principa strategije ekonomskog razvoja i regionalne politike, je od velike važnosti ostvarivanje društvenog konsenzusa o svim bitnim pitanjima te strategije.</s><s>U bliskoj budućnosti Slovenija očekuje da bude suočena sa negativnim uticajem na gospodarsku rast uslijed pokušaja snižavanja inflacije, kao i ukidanja sporazuma o slobodnim trgovačkim odnosima sa državama nekadašnje Jugoslavije.</s><s>Prema T. Petrin (2003), negativne konsekvence tog procesa kojim je uslovljen pristup Slovenije u EU, je u novim uslovima moguće minimalizirati povećanjem konkurentnosti slovenskog gospodarstva.</s><s>U tom slučaju, konkurentnost slovenskog gospodarstva može biti posmatrana kao njena sposobnost kao države da poveća gospodarsku rast.</s><s>Da bi to bilo postignuto Slovenija se mora uključiti u vodeće trendove u svijetu, postati još više inovativna i poduzetnička, primjenjujući načela koja se zasnivaju na novom konceptu gospodarske rasti zasnovane na znanju, informacijama i novim tehnologijama (T. Petrin, Open Document 2003).</s><s>Takođe se mora zauzimati za modernu proaktivnu industrijsku politiku, jer sama makroekonomska stabilnost ne predstavlja dovoljan uslov za uspostavljanje konkurentnosti gospodarstva u svjetskim razmjerama.</s><s>To znači povećati ulogu i doprinos svih ostalih politika koje svojim djelovanjem i principima suštinski utiču na poduzetničko okruženje kao naprimjer : • dostizanje najviše ravni znanja i osposobljenosti zaposlenih, • veća ulaganja u istraživanja i razvoj, te brži prenos znanja u gospodarstvo18, • povećanje troškovne učinkovitosti javnog sektora, Podržavati kreativnost</s>\n<s>Djelovati kao »katalizator«, i zagovornik promjena u procesima prilagođavanja gospodarstva prema većoj konkurentnosti, inovativnosti i poduzetništvu,</s>\n<s>- uspostavljanje odgovarajuće implementacijske strukture na državnoj ravni - ulaganje u znanje, nove tehnologije i savremene organizacijske strukture, Poboljšati administrativno okruženje i dostup do informacija i usluga. • veći odziv tržišta rada na potrebe gospodarstva, • kreativni podsticaji za poduzetnička ulaganja u razvoj, • povećanje troškovne učinkovitosti financijskog sektora, • brže odstranjivanje administrativnih prepreka za ulaganja, posebno pri uređivanju prostora i pridobivanju lokacija, • osiguranj stabilnog makroekonomskog okruženja.</s><s>3.2.1.</s><s>Nacionalni prioriteti u Sloveniji Da bi se dostigao društveni konsenzus o nacionalnim prioritetima za ulaganje javnih • odluka o prioritetima za područja tehnologija i djelatnosti, u kojima Slovenija ima određene komparativne prednosti i kritičnu masu znanja, a koji bi se mogli ostvariti bolji rezultati sa manjim ulaganjima, • odluka o odnosu, između finansiranja temeljnih istraživanja i razvojnih istraživanja za usmjeravanje javnih sredstava u okviru nacionalnog istraživačkog programa uz poštivanje prioritetnih ključnih područja tehnologija i djelatnosti,</s>\n<s>• odluka o znatnom povećanju uloge univerziteta na području istraživanja i razvoja, kao i većem povezivanju univerziteta sa gospodarstvom u svim zajedničkim programima stvaranja, difuzije i diseminacije znanja, • odluka da je razvojna funkcija proračuna nacionalni prioritet, pri čemu je potrebno fiskalnom politikom stimulirati inovativnost, znanje i razvoj novih tehnologija.</s>\n<s>Postizanje društvenog konsenzusa : sistematsko odstranjivanje svih prepreka za dinamično poduzetništvo, osiguravanje djelovanja pravila jedinstvenog tržišta, prilagođavanje svih drugih politika koje utiču na konkurentnost da daju podršku većoj konkurentnosti slovenske industrije</s>\n<s>1.Povećanje konkurentnih sposobnosti slovenskog gospodarstva Izjednačavanje slovenskog BDP-a sa evropskim prosjekom Dinamično poduzetništvo</s>\n<s>Povećanje udjela tehnološko zahtjevnih proizvoda sa trenutnih 26 % na 50 % Povećanje broja patenata u Sloveniji Razvoj stabilne poslovne kulture</s>\n<s>Povećanje produktivnosti rada sa trenutnih 45 % prosjeka EU na evropski prosjek Povećanje udjela dodane vrijednosti u proizvodima i uslugama Povećanja udjela odraslih u tercijarnom obrazovanju Povećanje visoko-tehnoloških preduzeća sa trenutnih 6.6 % na evropski prosjek Sistem nadzora nad državnom pomoći je bio uspostavljen 2000 godine usvajanjem »individualne državne pomoći određenom primaocu ili kao opšte sheme državnih pomoći unaprijed određenim primaocem« (Letno poročilo 2003 : str. 4).</s><s>Državne pomoći se uglavnom dodjeljuju u svrhu pomoći za ubrzavanjem razvoja nerazvijenih područja koja pokazuju ispodprosječnu ravan životnog standarda, visoku strukturnu nezaposlenost itd.</s><s>Takođe se dodjeljuju i za razvoj novih gospodarskih djelatnosti, i kao podsticaj za očuvanje kulture i kulturnog naslijeđa u nekim dijelovima zemlje.</s>\n<s>Prema klasifikaciji Ministarstva za finance RS, instrumenti državne pomoći su podjeljene prema sljedećim skupinama (vidi tabelu 4.) : subvencije, kamata, odpisi dugova itd. preduzeća, koja imaju određene teškoće.</s><s>3.3.1.1.</s><s>Davaoci državnih pomoći</s>\n<s>Davaoci državnih pomoći19 su sve institucije, koje u skladu sa statističkim propisima • jedinice na centralnoj ravni države • neposredni korisnici državnog proračuna, • druge jedinice na centralnoj ravni države, • jedinice na lokalnoj ravni države,</s>\n<s>Individualni državni davaoci državnih pomoći moraju o tome obavjestiti Komisiju za nadzor nad državnoj pomoći, te ispuniti sve potrebne obrasce koje Komisija naknadno razmatra prema »Poslovniku komisije za nadzor nad državnom pomoći«. (Ministarstvo eventualnim pokušajima zloupotrebe20 državne pomoći Komisija postupa prema pravilniku.</s><s>Kao država kandidatka za prijem u EU Slovenija je obavezna da omogući transparentnu i učinkovitu kontrolu nad dodjelom državnih pomoći, te o tome informira Evropsku Komisiju.</s><s>U Sloveniji je prisutan blagi trend opadanja visine regionalnih pomoći.</s><s>Za razliku od EU, u Sloveniji se procenat pomoći u agraru 19 U skladu sa Uredbom o uvođenju i upotrebi standardne klasifikacije institucionalnih sektora 20 Ukoliko Komisija ustanovi da državna pomoć nije u skladu sa pravilnikom o dodjeli državnih pomoći, to može da ima za posljedicu vraćanje te pomoći, uključujući kamate za period od dobivanja po kategorijama :</s>\n<s>Kao država kandidatka za prijem u EU Slovenija je obavezna da omogući transparentnu i učinkovitu kontrolu nad dodjelom državnih pomoći, te o tome informira Evropsku Komisiju.</s><s>U Sloveniji je prisutan blagi trend opadanja visine regionalnih pomoći.</s><s>Za razliku od EU u Sloveniji se procenat pomoći u agraru svim drugim sektorima.</s>\n<s>U strukturi pomoći za horizontalne ciljeve su najveći udio u 2001 godini dosegle pomoći za prestrukturiranje (29 % svih horizontalnih pomoći), kao i za zaštitu okoline godini</s>\n<s>Ciljevi regionalne pomoći su unapređenje razvoja manje razvijenih područja.</s><s>Evropskim sporazumom o pristupu Slovenije EU, je Slovenija predložila Regionalnu kartu državnih pomoći, kojeg je Evropska komisija usvojila i pokazala da najviša dozvoljena regionalna državna pomoć, može isnositi do 40 % NED21.</s><s>Diferencijacija intenzivnosti 21 Neto ekvivalent dotacije (prema Letnom poročilu 2003, str. 22) regionalnih državnih pomoći je klasificirana po francuskoj standardnoj klasifikaciji ostatku Slovenije iznosi 40 %.</s><s>Za mala i srednja preduzeća se gornja granica može povećati za 15 odstotaka.</s><s>Regionalne pomoći su u Sloveniji u 1999 i 2000 godini dok je u Evropskoj uniji 56 % svih pomoći prerađivačkoj industriji namjenjeno regionalnim ciljevima.</s>\n<s>U proteklih nekoliko godina je sektoru industrije i usluga u Sloveniji, dodjeljeno najviše sredstava državne pomoći.</s><s>Podaci iz tabele 9. pokazuju da se je udio državne možemo zaključiti, da je trend opadanja udjela državnih pomoći u Sloveniji, uporedljiv 3.3.1.5 Dodana vrijednost</s>\n<s>Tabela 10. pokazuje da je dodana vrijednost po zaposlenom narastala u poslednje tri godine.</s><s>To govori u prilog tezi da je konkurentna prednost slovenskog gospodarstva u poduzetništvu inovativnosti i znanju koje stvara najveću dodanu vrijednost i postaje osnovni pokretač ekonomske rasti svuda u svijetu.</s><s>Tabela 10.</s><s>Udio dodane vrijednosti u sektoru industrije i usluga i dodana vrijednost Sektor industrije i usluga</s>\n<s>Dodana vrijednost po zaposlenom pograničnog sudjelovanja.</s><s>Sredstva koja su planirana za period od 1999, 2000, 2001 i 2002 godinu, su se odnosila na korištenje sredstava iz programa PHARE i novih instrumenata budućih strukturnih i kohezionih fondova.</s><s>U periodu 2000 - 2002 je Ministarstvo za ekonomske odnose i razvoj koristilo najviše sredstava ; to ministarstvo je između ostalog, pokrivalo područja zajedničkog djelovanja na jedinstvenom tržištu, liberalizaciju cijena, konkurencije, kao i regionalnog razvoja, čije uređenje spada među suštinska usmjerenja regionalne politike EU.</s><s>U prvoj fazi tranzicije Slovenije (u periodu prestrukturiranje gospodarstva, privatizaciju, obrazovanje (TEMPUS), znanost, energetiku, zaštitu okoline itd.</s>\n<s>Dodana vrijednost po zaposlenom okviru PHARE programa preusmjerena prije svega, na jačanje institucionalnih i upravno-administrativnih struktura u skladu sa pravnim redom EU.</s><s>U 1998 / 1999 godini je Sloveniji bilo odobreno 3 mio ECU u okviru SPP (engl.</s><s>Special Preparatory Programme), koji se odvijao preko Nacionalnog programa.</s><s>Prvi dio tog programa (1.3 mio ECU) je bio namjenjem institucionalnoj izgradnji i obuhvatao je twining aktivnosti (sudjelovanje sa nekom od članica EU na institucionalnom nivou), tehničku pomoć i iz područja zaštite okoline.</s>\n<s>Izvor : Ministarstvo RS za strukturnu politiku i regionalni razvoj, službeni izvještaj 2003. 3.3.2.1 Programi pred-pristupne pomoći Sloveniji Slovenija već ima uspostavljenu organizacijsku strukturu za primjenu programa PHARE.</s><s>Sa Memorandumom o ustanovljavanju Nacionalnog fonda određeni su zadaci, obaveze i nadležnosti za decentraliziranu implementaciju programa pristupne pomoći ISPA, SAPARD i PHARE.</s><s>Na osnovu zakona o organizaciji i radnom području platna agencija za upravljanje sredstvima SAPARD (engl.</s><s>Special Action for a PreAccession for Agriculture and Rural Development).</s><s>Slovenija je sredstva iz strukturnih fondova najviše koristila na području agrara i razvoja ruralnih područja, kao i za reformu agrarne politike, koja mora da se uskladi sa pravnim redom EU.</s><s>Poduzetnički sektor je takođe imao veliki udio u korištenju tih sredstava, a posebno razvoj srednjih i malih preduzeća.</s><s>Porast potreba za sredstvima strukturnih fondova EU je pokazan i u sektoru socijalne zaštite i penzione reforme.</s><s>Posebno je iskazan u području pravosuđa i resoru unutrašnjih poslova.</s><s>U okviru ISPA (engl.</s><s>Instrument for the Structural Policies for Pre-Accession ), za period 2000 – 2006 sredstva biti korištena preko Kohezionog fonda i namjenjena su za podršku razvoja zaštite okoline i transporta.</s>\n<s>Strukturna politika EU se odvija preko Kohezionog i Strukturnih fondova, i u tu svrhu se izdvaja 0.46 % BDP EU.</s><s>Korištenje svih raspoložljivih fondova će biti za Sloveniju moguće tek kad postane punopravna članica EU.</s><s>Do tada Slovenija može koristiti sredstva Strukturnih fondova koja su namjenjena usklađivanju regionalnog razvoja EU i obuhvataju Fond za regionalni razvoj, agrar, socijalnu problematiku, ribarstvo itd., i koji se razdjeljuju u skladu sa određenim kriterijima.</s><s>Najvažniji kriterij je pokazatelj društvenog bruto proizvoda po stanovniku koji mora biti ispod 75 % evropskog prosjeka.</s><s>Drugi kriterij se odnosi na industrijske regije sa nižim stopama zaposlenosti od evropskog prosjeka, kao i dugoročnu (strukturnu) nezaposlenost itd.</s><s>Osnovna strategija koja najviše mobilizira sve oblike pomoći u jedinstvenom okviru za odvijanje slovenskih nacionalnih programa priprema za ulazak u EU je sadržana u projektu »Partnerstvo za pristup«, i obuhvata sljedeće obaveze : • precizno poštovanje svih obaveza vezanih za demokratiju, makroekonomsku stabilnost, nuklearnu sigurnost, u tačno određenim rokovima, uz striktno poštovanje prioriteta koje je odredila Komisija, • mobiliziranje svih raspoložljivih sredstava i izvora u EU za pripremu država kandidatki za pristup u EU.</s><s>To se odnosi prije svega na program Tabela 12.</s><s>Predviđena podjela sredstava Strukturnog fonda EU : U milionima SIT, tekuće cijene</s>\n<s>Izvor : Ministarstvo RS za strukturnu politiku i regionalni razvoj, službeni izvještaj 2003. 3.3.2.3.</s><s>Podsticanje poduzetničkog sektora i konkurentnosti I prioritet - Podsticanje poduzetničkog sektora i konkurentnosti Ulaganja u poduzetnički</s>\n<s>Izvor : Ministarstvo RS za strukturnu politiku i regionalni razvoj, službeni izvještaj 2003.</s><s>I.I. Prioritet - Podsticanje poduzetničkog sektora i konkurentnosti Inovativno podneblje</s>\n<s>Izvor : Ministarstvo RS za strukturnu politiku i regionalni razvoj, službeni izvještaj 2003.</s><s>III Prioritet : Znanje, razvoj kadrova (engl.</s><s>Human resources), i zapošljavanje Slika 9. Prijedlog projekata finansiranih iz ESF -18.412 mio SIT Razvoj i podsticanje</s>\n<s>Gospodarska struktura Slovenije se sve više približava strukturi EU, i drugih razvijenih ekonomija ; smanjuje se udio poljoprivrede i industrije u strukturi BDP-a povećava struktura usluga i tehnološki intenzivnijih djelatnosti.</s><s>Usluge trgovine, ugostiteljstva i transporta su takođe blizu evropskog prosjeka, dok još uvjek zaostaje u sektoru poslovnih i financijskih usluga22</s>\n<s>Makroekonomska politika u Sloveniji obuhvata tri osnovna okvira : monetarnu dohodkovnu, i politiku javnih financija.</s><s>Osnovni pokazatelji makroekonomske stabilnosti se izražavaju preko :</s>\n<s>• stepenu zaposlenosti (nezaposlenosti), Fiskalna politika u Sloveniji predstavlja jedan od najvažniji instrumenata razvojne ekonomske politike.</s><s>Osnovni zadatak i strateška usmjerenost fiskalne politike predstavlja »prestrukturiranje javnofinancijskih prihoda i rashoda«, koji treba da djeluju podsticajno na konkurentnost gospodarstva.</s><s>Takvo djelovanje dovodi do postepenog uravnoteženja javnih financija, ne povećavajući njihov udio u BDP-u. (UMAR, 2002 : Jedan od osnovnih uzroka visoke inflacije u Sloveniji je vezan za uticaj nezavršenih strukturnih reformi, odnosno njenog nerazmjenskog sektora ili strukture, i obsega javnofinanciskih rashoda i indeksacije.</s><s>Rast plata u tom sektoru, kao i rast drugih nenadzorovanih cijena usluga, prouzrokuju inflacijske pritiske odnosno, zadržavaju nivo inflacije na relativno visokom nivou u Sloveniji.</s><s>Strategija gospodarskog razvoja Slovenije, polazi od realnog trenda paradigme gospodarskog razvoja u svijetu a to je - razvoj društva zasnovanog na znanju, tehnološkom razvoju i poduzetništvu (UMAR, 2002 : str. 17).</s><s>Paralelno razvijanje svih faktora koje čine jedinstvenu cijelinu takvog društva predstavlja dugoročan projekat i osnovni mehanizam ostvarivanja konkurentnosti gospodarstva.</s><s>Obrazovna struktura stanovništva u Sloveniji je relativno dobra a nedostatak u tom segmentu predstavlja - nizak udio osoba sa tercijarnim obrazovanjem.</s><s>22 Međunarodne analize slovenskog gospodarstva pokazuju, da Slovenija zaostaje za evropskim prosjekom udjela poslovnih i financijskih usluga u BDP-u. (taj raskorak se je još više povećao, sa Struktura radno aktivnih</s>\n<s>U 2002 godini se povećao prosječan broj godina školovanja aktivnog stanovništva i iznosio je u prosjeku 11.3 godine.</s><s>Podaci o strukturi zaposlenih pokazuju da je najbolja obrazovna struktura zaposlenih u javnoj upravi, te da se povećava broj visoko obrazovanih osoba koje traže zaposlenje.</s><s>Povećava se i broj mladih koji su uključeni u obrazovanje : neto upisni količnik po završenom obaveznom školovanju do 17 godine starosti prelazi 90 %, i viši je u 36.).</s><s>Ipak po udjelu stanovništva starijeg od 25 godina, sa završenom srednjom školom i fakultetom zaostaje za nekim razvijenim zemljama ali, i Češkom i Poljskom.</s><s>1995</s>\n<s>U periodu 1995 – 2002 su javni izdaci namjenjeni obrazovanju (skupa sa predškolskim puta više nego u 1995 godini.</s><s>Srednju školu je 2000 godine završilo 5.966 odraslih tercijarnom obrazovanju broj studenata prevazilazi 35 studenata na 1000 stanovnika, što je plan Nacionalnog programa visokog školstva u Sloveniji.</s><s>Poslovni rezultati su dokazano svuda u svijetu zavisni od ulaganja u nauku i razvoj kao i obrazovanje i usavršavanje kadrova (engl. human capital).</s><s>Paralelno razvijanje svih faktora koje čine jedinstvenu cjelinu takvog društva, predstavlja dugoročan projekat i osnovni mehanizam ostvarivanja konkurentnosti gospodarstva.</s><s>Obrazovna struktura stanovništva u Sloveniji je relativno dobra, a najveći nedostatak u tom segmentu, predstavlja nizak udio osoba sa tercijarnim obrazovanjem.</s><s>U pogledu obsega ulaganja u istraživanje i tehnološki razvoj, Slovenija u prosjeku izdvaja 1.51 % svog koje temelji na znanju, do 2006 godine poveća procenat izdvajanja za znanost i razvoj Švedska</s>\n<s>Anketa napravljena u Institutu za ekonomska istraživanja (IER), i Statističkim zavodom RS u 536 preduzeća u Sloveniji, je pokazala visok stepen povezanosti ulaganja u tehnologiju i razvoj, uključujući i dodanu vrijednost u slovenskim preduzećima.</s><s>Ukratko, preduzeća koja su u proteklom periodu ulagala u istraživanje i razvoj (R & D), pokazuju daleko bolje poslovne rezultate od skupine preduzeća koja ne ulažu u razvoj.</s><s>Ta preduzeća imaju veću dodanu vrijednost na zaposlenoga i veća ulaganja u razvoj što ih čini dugoročno stabilnijim i usmjerenim u budućnost.</s><s>U tabeli 15. su te veći stepen razvojne intenzivnosti, od preduzeća koja ne ulažu u istraživanje i razvoj.</s><s>U prvoj skupini preduzeća koja ulaže u razvoj je ulaganje po zaposlenom veće zadnjih pet godina su obnovili preko 25 % svih svojih proizvoda.</s><s>Takođe nije nevažan Tabela 15.</s><s>Tehnološko – poslovni rezultati preduzeća, koja ulažu u istraživanje i 61 499</s>\n<s>3.4.2.</s><s>Broj istraživača na tisuću stanovnika Broj istraživača koji uključuje osobe koje se bave znanstveno-istraživačkim radom u punom radnom vremenu i onih koji su uključeni u razne vidove istraživačkog rada u sklopu osnovnih djelatnosti, iznosi u prosjeku u Sloveniji 4.5 istraživača na 1000 stanovnika.</s><s>To je još uvijek ispod evropskog prosjeka koji iznosi 5.3 istraživača / 1000 stanovnika.</s>\n<s>Tabela 16.</s><s>Broj istraživača izražen u ekvivalentu punog zaposlenja u Sloveniji Struktura istraživača glede na sektor zaposlenja, u % Broj istraživača</s>\n<s>Izvor :Statistični letopis, SURS : Statistične informacije Izračuni UMAR, Letno Poročilo 2003, str. 143.</s><s>Primjedba ; ¹precjenjen podatak zbog greške u broju istraživača visokoškolskog sektora.</s><s>Indikator upotrebe interneta pokazuje stepen razvoja i dinamiku uključivanja društva u svjetske informacijske tokove i na tom području Slovenija pokazuje poboljšanje.</s><s>Udio korisnika interneta se je u periodu od 1995 godine do 2001, povećao približno za 3.5.</s><s>Konkurentnost Slovenije</s>\n<s>U periodu od 2002 - 2003 godine se nacionalna konkurentnost Slovenije povećala na području mikroekonomske konkurentnosti, kao i njena sposobnost za dalji ekonomski rast u srednjoročnom periodu.</s><s>Među osamdeset ocjenjenih zemalja Slovenija je uvrštena mikroekonomske konkurentnosti.</s><s>Prema godišnjem izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), Slovenija je uvrštena na 28 mjesto po konkurentnosti između 40 zemalja.</s><s>Konkurentnost država je ocjenjena na osnovu indeksa razvojne i mikroekonomske konkurentnosti.</s><s>Indeks razvojne konkurentnosti (engl.</s><s>Growth Competitivness Index), pokazuje srednjoročne razvojne perspektive, odnosno perspektive razvoja u sljedećih pet godina.</s><s>Mikroekonomski indeks konkurentnosti (engl.</s><s>Microeconomic Competitiveness Index), odražava kompatibilnost BDP-a i poduzetničke klime u zemlji na dugoročnoj osnovi.</s><s>Naprimjer, Velika Britanija, Njemačka, Holandija, Švicarska itd. su države koje se prema mikroekonomskoj konkurentnosti uvrštavaju na više mjesto u odnosu na razvojnu konkurentnost.</s><s>Na drugoj strani, zemlje kao što su Singapur, Tajvan, 23 Growth Competitiveness Index mjeri sposobnost države za rast u budućem srednjoročnom periodu Švedska, Australija, Kanada, Južna Koreja itd., se uvrštavaju prema razvojnoj konkurentnosti na više mjesto, u odnosu na mikroekonomsku konkurentnost.</s><s>Prema izvještaju Svjetskog Ekonomskog Foruma (WEF), o globalnoj konkurentnosti za Singapur itd.</s><s>Od tranzicijskih zemalja istočne evrope, je od Slovenije na višem mjestu (2002), konkurentske prednosti Slovenije se sastoje u sljedećem : • veća dostupnost preduzeća do bankarskih kredita, • fleksibilnost u oblasti ekoloških zahtijeva i propisa, • opremljenost sa prenosnim telefonima, • uključenost u tercijarno obrazovanje (14 mjesto), • raširenost upotrebe interneta u školama (19 mjesto), • dodana vrijednost,</s>\n<s>• relativno kvalitetno zdravstveno osiguranje.</s><s>Medu slabosti i nedostatke u slučaju Slovenije autori navode : • slaba podrška vlade u razvoju informacijskih tehnologija (47 mjesto), • nizak stepen konkurentnosti među ponuđačima dostupa do interneta, • slaba fleksibilnost platnog sistema, • nedostatak zadovoljavajućeg broja industrijskih klastera (58 mjesto), • skroman nivo prenosa novih tehnologija preko neposrednih stranih investicija • visina inflacije,</s>\n<s>• dužina riješavanja sporova vezanih za poslovne ugovore.</s><s>Anketa o inovacijskoj djelatnosti u Sloveniji koja je uključivala 2.887 preduzeća je pokazala, da je stepen inovativnosti, odnosno udio inovativnih preduzeća koji su u anketiranih preduzeća.</s><s>Za Sloveniju je karakteristično da je inovativnost najviše dok kod srednjih preduzeća (sa 50 - 250 zaposlenih), stepen inovativnosti iznosi 32.6 Tabela 17.</s><s>Rangiranje 40 najkonkurentnijih država u 2002 godini.</s>\n<s>Inovativnost u Sloveniji je više izražena u proizvodnim djelatnostima u odnosu na uslužne djelatnosti, što je u skladu sa većim stepenom internacionalizacije industrije u preduzeća, samostalno učestvovali u stvaranju novih proizvoda, dok je 30 % preduzeća razvila nove proizvode u saradnji sa inostranim znanstveno - istraživačkim institucijama.</s><s>Autori zaključuju da je i u slučaju Slovenije, kao i većine drugih država, trajna rast produktivnosti moguća samo na podlozi povećanja inovacijske sposobnosti preduzeća, kroz sposobnost upotrebe novih tehnologija, inovacije proizvoda i proizvodnih postupaka, kao i uspješnog uključivanja na svjetsko tržište.</s>\n<s>Prema studiji koju su od 1997 godine sproveli vodeći istraživači sa London Business School (Velika Britanija), i Babson College (SAD), poduzetništvo u svijetu je u uskoj vezi sa nacionalnim gospodarskim rastom.</s><s>Istraživanje pod nazivom »Global Entrepreneurship Monitor« (GEM), pokazalo je, da postoje tačno određeni razlozi, zašto neke zemlje imaju veći stepen poduzetničke aktivnosti od drugih, i pokušalo utvrditi - na koji način je moguće povećati nacionalni nivo poduzetničke aktivnosti.</s><s>Osnovni model GEM-a se temelji na predpostavci, da na poduzetničke aktivnosti u nekoj zemlji utiče niz specifičnih okolnosti.</s><s>U istraživačkom projektu GEM 2002 su učestvovale 37 zemlje, koje sve skupa predstavljaju 62 % svjetskog stanovništva i čak Istraživanje je takođe pokazalo da je u proučavanim državama poduzetničko aktivnih godine.</s><s>Slovenija je 2002 godine prvi put bila obuhvaćena tim istraživanjem.</s><s>S obzirom na indeks poduzetničke aktivnosti TEA, kojim se mjeri udio stanovništva u starosti od 18 do 64 godine u poduzetničkim aktivnostima, Slovenija zauzima 25 - 28 mjesto u skupini od 37 zemalja.</s><s>U 2002 godini je bilo u Sloveniji 58 tisuća poduzetnika odnosno, pojedinaca koji su ustanovili novo preduzeće ili započeli poduzetničku djelatnost.</s><s>Među zemljama u svijetu su velike razlike u motiviranosti za osnivanje novih preduzeća ; prema istraživanjima GEM-a, najveći broj osoba, koji su bili prisiljeni baviti se poduzetništvom su u Brazilu i Argentini, dok je najmanje takvih u Sloveniji svaki 70 odrasli stanovnik odluči za poduzetništvo iz nužnosti, odnosno što nema druge mogućnosti za zaposlenje.</s><s>To dovodi do podatka da je u Sloveniji 20 tisuća poduzetnika - nedobrovoljno u preduzetništvu, što je u svjetskom mjerilu uvrštava Stepen preduzetništva kao ličnog izbora koji pruža bolje mogućnosti je najviši u ekonomski najrazvijenijim zemljama.</s><s>Za Sloveniju je takođe karakteristično, da su čak dvije trećine preduzetnika u ranoj fazi preduzetničkog procesa (GEM Slovenija, gospodarskih društava i 65.685 poreskih obveznika, među kojima većinu čine privatni poduzetnici.</s><s>Ti gospodarski subjekti su ukupno zapošljavali 617.230 ljudi.</s><s>Mala preduzeća, koja zapošljavaju manje od 50 ljudi su zapošljavala 43 % svih zaposlenih u zaposlenih u Sloveniji.</s>\n<s>Slika 11.</s><s>Osnovni pokazatelji za mala srednja i velika preduzeća u Sloveniji Sloveniji.</s><s>U pogledu ukupne vrijednosti imovine, 37 % ukupne imovine je u rukama Mala preduzeća su takođe doprinjela stvaranju dodane vrijednosti sa 36 % od ukupne statističkim pokazateljima uviđamo da sinteza malih i srednjih preduzeća u Sloveniji čini jaku poslovnu bazu i po snazi prevazilazi velika preduzeća, koja tradicionalno čine »cvijet« slovenskog gospodarstva.</s><s>Poslovnu 2001 godinu je slovensko gospodarstvo završilo sa 235 milijarde tolara gubitka od čega se na velika preduzeća taj gubitak odnosio u visini od 243 milijarde tolara.</s><s>U Sloveniji takođe postoji 9.523 preduzeća sa dobitka.</s><s>Mala preduzeća su takođe poslovala sa 33 milijarde tolara dobitka u toj godini, dok prosječan gubitak po zaposlenom u velikim preduzećima iznosi čak Sloveniju je karakteristično da je inovativnost najviše izražena kod velikih preduzeća 3.6.3.</s><s>Podsticaji sektoru malih i srednjih preduzeća O direktnoj povezanosti poreskih i drugih administrativnih oblika podrške razvoju one uglavnom pokazuju pozitivnu korelaciju.</s><s>Poreski i drugi oblici podrške su posebno izraženi u SAD i Velikoj Britaniji.</s><s>U posljednje vrijeme preko nižih poreza i drugih povoljnih aranžmana, zemlje kao Irska, Singapur, Tajvan itd., takođe uspijevaju privući veliki broj stranih investitora u svoje zemlje.</s><s>Države sa nižim poreskim stopama pružaju i čitav niz drugih povoljnosti za strane investitore koje privlače kako ljude kotiraju u pogledu poreskih i drugih administrativnih podsticaja, koje privlače strani Osnovni indikatori za SME sektor u Sloveniji mala preduzeća</s>\n<s>dodana vrijednost kapital.</s><s>Iako je jasno da dugoročan razvoj poduzetničkog sektora koji u najvećem obimu stvara dodanu vrijednost u društvu, zavisi od ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija, u Sloveniji ne postoje sistemska rješenja koja bi omogućila djelovanje tog mehanizma.</s><s>Po uzoru na predloge EU je takođe Slovenija u 2000 godini napravila svoj »antibirokratski program«, za koji se otvoreno postavlja pitanje da li je uspješan ; prema rezultatima Instituta za poduzetništvo i menadžment EPF Maribor, 42 % ispitanih medu vlasnicima malih i srednjih preduzeća, smatra da još uvjek postoje velike birokratske i administrativne prepreke za razvoj tog sektora.</s><s>To se posebno odnosi na postupke zapošljavanja, zakonske akte kojima se reguliraju radni odnosi, kao i sam prestanak radnog odnosa u preduzećima.</s><s>Sindikati i druga udruženja sa svojim kolektivnim i drugim međusobnim ugovorima, još više komplikuju stanje u toj oblasti.</s>\n<s>Prema metodologiji Borisa Majcana24, koji je u istraživanju realnog doprinosa u stvaranju dodane vrijednosti četiri grupe proizvodnih faktora u slovenskoj industriji, pokazao da je ljudski kapital upotrebljen u novim industrijama zasnovanim na znanju (R &D), generira najveću dodanu vrijednost po zaposlenom, ali i najveću likvidnost.</s><s>Ta skupina faktora takođe rezultiraju i najvećim povratom na imovinu (ROA) i najviše je izvozno orijentirana.</s>\n<s>Izvor : IMAD Annual Edition 2000, (grupe su oblikovane na osnovu istraživačkog projekta Boris Majcena, » Sector Perfomance in Prosječan rast kompanija zasnovanih na ljudskom kapitalau i novim tehnologijama, je kompaniji).</s><s>Prema IMD metodologiji procjene međunarodne konkurenčnosti , Slovenija je uvrštena na 28 mjesto između 47 zemalja.«Brain – drain« indikator mjeri i pokazuje koliko je visokoobrazovnih kadrova neke zemlje napustilo tu zemlju što značajno utiče na tehnološki razvoj te zemlje.</s><s>Prema 8 navedenih indikatora sa tabele 5, Slovenija se nalazi na desetom mjestu između 12 zemalja, odnosno na petom mjestu prema brain drain indeksu.</s><s>Slovenija je takođe uključena u mnoga međunarodna istraživanja i naučne projekte, koja uključuju domaće stručnjake u tim projektima a samim tim i način doprinesu većoj konkurentnosti Slovenije.</s><s>Tabela 19.</s><s>Osnovni indikatori konkurentnosti Slovenije u odnosu na druge zemlje Izvor : The World Competitiveness Yearbook, IMD, Lausanne 2000, prema IMAD 2000.</s>\n<s>1.Spremnost kompanija za zapošljavanje / radna snaga iz inostranstva 2.Održivi razvoj kao državni prioritet 3.Zarade zaposlenih /po satu u USD 4. Identificiranje zaposlenih sa ciljevima kompanije 5. trening zaposlenih u kompaniji 6. Ukupna potrošnja na istraživanje i razvoj (R & D) 7. Saradnja između univerziteta i kompanija 8. Indeks ljudskog razvoja HDI 9. Brain – Drain ; A – indikator vrijednosti B – raspored između 12 država Danska</s>\n<s>4. Analiza gospodarstva Bosne i Hercegovine Za razliku od Slovenije koja je u tranzicijske procese ušla iz jedne relativno stabilne i izglede da upravo prihvati sva uputstva i riješenja međunarodne zajednice.</s><s>Vodeće međunarodne institucije zahtjevaju od B i H brže promjene, na način liberalno kapitalistički shvaćene reforme ekonomskog sistema, odnosno »hard budget constraint« transformacije.</s><s>Za već postojeću lošu ekonomsku situaciju u B i H, liberalizam kojeg nameću svjetske financijske institucije prijeti da izazove velike socijalne potrese a već postojeću veliku nezaposlenost, ugrozi sa još većom, što bi lako moglo dovesti do potpunog kolapsa ekonomije i bankrota B i H gospodarstva.</s><s>Slovenski model transformacije vlasništva i prelaska na tržišno gospodarstvo je bio karakterističan zbog njihovog nepristajanja na čarobne formule i savjete vodećih »stručnjaka« svjetskih financijskih organizacija.</s><s>Model »soft budget constraint« transformacije je omogućio postepenost u prelasku odnosno tranziciji vlasništva, uz aplikaciju različitih socijalnih programa i strategiju razvoja koja se temeljila na gradualističkom pristupu transformacije i uključivanja u svjetske ekonomske tokove.</s><s>U poslijeratnom razdoblju je prvi i najvažniji zadatak B i H bio obnova ratom uništene infrastrukture, kao što su saobraćajnice, električne mreže itd.</s><s>U taj proces je aktivno bila uključena međunarodna zajednica ; uz njenu pomoć putem međunarodnih donacija, i povoljnih kredita Svjetske banke, EBRD i drugih organizacija B i H je uspjela za relativno kratko vrijeme pokrenuti osnovnu proizvodnju na postrojenjima, koja nisu uništena ratnim razaranjima.</s><s>Proces obnove infrastrukture zemlje je obuhvatao izgradnju i obnovu lokalnih puteva i saobraćajnica, obnovu porušenih mostova i vijadukta, kao i pratećih objekata.</s><s>Te radove su obavljali uglavnom lokalni poduzetnici i građevinska preduzeća, uz financijsku podršku međunarodnih agencija. obezbjeđivao plate nezaposlenim radnicima i time povećao društvenu potrošnju, i sa druge strane nastajala je osnovna ekonomska infrastruktura, neophodna za oživljavanje gospodarstva u opštem smislu.</s>\n<s>B i H je u posljednjih nekoliko godina učinila značajan napredak na makroekonomskom zasnivala na uvjerenju da će mnoge kompanije u B i H, uslijed unutrašnjeg prestrukturiranja i pada proizvodnje u bliskoj budućnosti usporiti postojeći tempo ekonomskog rasta.</s><s>Preliminarna industrijska proizvodnja u poslednjih nekoliko godina pokazuje oštru diskrepanciju između industrijskih i opštih ekonomskih perfomansi dva gospodarstva u entitetima B i H : Federacije B i H i Republike Srpske.</s><s>Generalno gledano, industrijska proizvodnja u B i H zaostaje za obimom proizvodnje iz predratnog perioda.</s>\n<s>Izvor : IMF, First Review Under the Stand-By-Arraungement and Request for Waiver of Perfomance Criteria, 2002.</s><s>Prema važećim statističkim pokazateljima iskazanim u godišnjim izvještajima, ona trenutno iznosi tek oko 40 % predratne proizvodnje.</s><s>Jedan od vrlo važnih indikatora trenutne ekonomske situacije u B i H, je ekstremno visoka nezaposlenost.</s><s>Službeno, taj 1 Podaci se odnose na čitavu zemlju, 2002-03 programske projekcije dogovorene sa IMF -om 2 Posmatrano za određen period u Federaciji B i H i Republici Srpskoj 3 Isključuje bilo kakva druga potraživanja i zahtijeve vezane za ratne štete i stradanja tokom rata u * Revidirano (Programske projekcije 2002 / 03 projektuju brojke koje su bile usklađene prema očekivanjima MMF-a u sklopu Stand-By aranžmana).</s>\n<s>U KM prema tekućim cijenama obuhvata sve vrste prema kriterijima zvaničnih makroekonomskih definicija oblika nezaposlenosti (strukturne, tehnološke itd.).</s><s>Slabosti javnog sektora u B i H počinju već od samog procesa prikupljanja sredstava odnosno javnih prihoda, preko prikupljanja poreza i drugih obveznosti pravnih i fizičkih lica u B i H. Deficit iskazan u budžetu zemlje, odražava duboki jaz između potreba javne potrošnje i objektivno mogućih javno - financijskih prihoda skupljenih od privatnog sektora.</s><s>U mnogim zemljama je uobičajena procedura izlaza iz takve situacije smanjivanje javne potrošnje po jednoj strani i povećanja javnih prihoda sa druge strane.</s><s>Visoki predstavnik UN-a i međunarodna zajednica, stalno upozoravaju da je potrebno uvesti dodatne oblike štednje i restrikcije u programima oblikovanja budžeta Paralelno sa traženjem riješenja za dodatno povećanje prihoda, budžet se mora Pokušaji da se nađu riješenja povećanjem efikasnosti prikupljanju poreza u slabom privatnom sektoru u B i H, ne vodi riješenju.</s><s>Drugi veliki problem koji generira ostale probleme je nedostatak realističkog pristupa pri oblikovanju budžeta u B i H. Postoji čitav niz nelogičnosti i absurda koji su determinirani samim političkim riješenjima unutrašnjeg ustroja države.</s><s>Jedan od takvih tipičnih primjera je bio dvostruko oporezivanje roba na nivou oba entiteta.</s><s>Takođe su potrebne strukturne reforme koje bi smanjile zavisnost države od entitetskih transfera : izvorni prihodi centralne države ili države B i H su nedovoljni da pokriju sve potrebe.</s><s>Poseban problem u prikupljanju prihoda od poreza, predstavlja neplaćanje carina i akciza na visokoterifne robe iz neplaćanju carina i akciza prilikom uvoza duhana (cigareta) oko 500 mio KM na godišnjem nivou, odnosno oko milijardu KM ukupno sa ostalim vrstama roba.</s><s>To predstavlja skoro 1/2 ukupnog sadašnjeg budžeta B i H.</s>\n<s>- Neto korištena sredstva sukcesije - 31.500.000 dotoku strane pomoći, i nije pokazivala neke određene znakove samostalne politike razvoja i strategije, što bi joj omogućilo brže uključivanje u okvire svjetske ekonomije.</s><s>Pored dobrih početnih rezultata na makroekonomskom planu (gospodarska rast, zaposlenost, nove investicije itd), došlo je do privremenog zastoja, posebno u oblastima koje su od kritične važnosti za ponudbenu stranu ekonomije (harmonizaciju i reforme poreskih struktura, reforme u oblasti tržišta rada, finansija i uopšte reforme za postizanja povoljnije klime za strane investicije itd.).</s><s>Za period neposredno nakon rata je bilo karakteristično da je većina investicija bila usmjerena u obnovu infrastrukture i građevinske radove dok su ostali sektori bili zanemareni i ostavljeni u dogradnju za neka bolja vremena.</s><s>Javne finance, kao jedan od važnih segmenata u oblasti gospodarskog sistema su ostale nepromjenjene i naslijeđene iz predhodnog sistema, u takvom sistemu je naprimjer, funkcija javne potrošnje bila u funkciji neke sasvim druge ideologije i politike te se nije više dala primjeniti na trenutno stanje gospodarskih prilika u B i H nakon rata.</s><s>Prema studiji »Bosnia and Herzegovina : From Aid Dependency to Fiscal Self-Reliance, A Public Expenditure and Insitutional izdacima te vrste u regionu.</s><s>Studija je ukazala na pet glavnih segmenata pretjerane • administrativna struktura (neadekvatna i nedovoljna decentralizacija javnog • subjekti kojima se daje pomoć su neprecizno definisani i upotreba tih sredstava nije dovoljno transparentna, • lokalne vlasti (opštine), imaju premalo vlastitih prihoda i sistemski su ovisne o federalnom budžetu,</s>\n<s>• fiskalna neravnoteža i transferi pokazuju simptome nedostatka jasnih kriterija dodjele budžetskih sredstava njenim korisnicima (World Bank Ukazano je i na brojne nedostatke u državnoj upravim kao i premalog uticaja države B i H na pitanjima kao što su : vanjska trgovina, odnosi sa inostranstvom, servisiranje javnog duga, pitanje carina itd.</s><s>Takve nepreciznosti se vuku još iz Daytonskog sporazuma i nedovoljne definisane uloge države B i H i njene odgovornosti u vezi sa tim pitanjima.</s>\n<s>Osnovna karakteristika javne potrošnje u B i H je, da je njena infrastruktura, ostala na istom nivou kao i prije rata što je dovodi u kontradikciju sa postojećim nivoom BDP-a u B i H. U početnom periodu neposredno nakon rata je međunarodna zajednica kompenzirala dio tih ukupnih zahtijeva javne potrošnje preko grant sredstava namjenjenih uravnoteženju državnog proračuna, shvatajući da je sistem takve javne potrošnje naslijeđen iz proteklog perioda, kada je on odgovarao stepenu tadašnjeg prilagoditi stvarnom iznosu BDP-a u B i H, i reduciranom obimu industrijske proizvodnje, značajne za period nakon rata 1992 – 1996. 4.2.1.1.</s><s>Smanjenje javne potrošnje</s>\n<s>Prestrukturiranje javne potrošnje mora uzeti u obzir činjenicu da B i H kao država ne egzistira u pravnom smislu, kao država sa jedinstvenim pravnim redom na čitavoj svojoj teritoriji.</s><s>Sa druge strane u smislu javne potrošnje kao sektora usluga, odnosno kontributera javnih dobara, koje kao država mora da pruža svojim građanima B i H država ne pokazuje efikasnost niti u pravnom, niti u organizacijskom smislu.</s><s>Dakle obim javne potrošnje je u velikom nesrazmjeru u poređenju sa kvalitetom usluga, koje kao država mora da pruži svojim građanima.</s><s>Naslijeđeni etatistički sistem javne potrošnje koji financijski preferira određene slojeve u društvu, kao što su naprimjer : vojska i državna uprava itd., ne zadovoljava stvarne potrebe građana u modernoj i demokratskoj državi.</s><s>Iz tog razloga za B i H je od odlučujuće važnosti smanjenje javne potrošnje u sljedećim sektorima :</s>\n<s>Javna potrošnja koja bi trebala slijediti osnovne zahtijeve savremene razvojne paradigme zasnovane na ekonomiji znanja, bi morala svoja sredstva usmjeri sistemski • obrazovanje, (posebno sekundarno i tercijarno), i ohrabriti njegovo povezivanje sa stvarnim potrebama B i H gospodarstva, • znanstveni i tehnološki razvoj,</s>\n<s>• zdravstveno osiguranje, uz ohrabrivanje privatiziranog sistema zdravstvene zaštite, • penzionog sistema, koji takođe treba da je raznovrstan sa više ponudnika na tržištu takve vrste osiguranja.</s>\n<s>Ovakva reforma javne potrošnje zahtijeva dodatno institucionalno dograđivanje ; to je posebno radikalno sprovesti takve reforme zbog nagomilanih protivrječnosti koje sprečavaju njen dalji ekonomski razvoj.</s>\n<s>Gospodarska povezanost sa zemljama u regiji Ekonomska infrastruktura kao i ljudski resursi oslonjeni na jake centre industrijske i rudarske tradicije</s>\n<s>Supremacija politike nad ekonomijom, u razmjerama koje su veće nego u predhodnom sistemu Zastarjela legislativa u mnogim oblastima društveno-političkog života, a posebno u oblasti gospodarstva</s>\n<s>Preko 70 % cjelokupne gospodarske infrastrukture je uništeno tokom rata u periodu 1992 Nepovoljna industrijska struktura nastala u bivšoj državi Jugoslaviji, strukturno namjenjena da bude izvor sirovina i primarnih poluproizvoda za industrije drugih republika bivše SFRJ.</s><s>Velika migracija kvalitetnih obrazovanih i stručnih kadrova tokom rata 1991 – 1996, koja u nekim segmentima gospodarstva iznosi i do 80 % Donatorska sredstva i međunarodna pomoć, utrošena uglavnom na obnovu infrastrukture, nisu puno pomogla u ostvarivanju dugoročno stabilnih gospodarskih prilika u zemlji Nedostatak adekvatnih radnih mjesta za obrazovanu radnu snagu Nedostatak inovativnih ideja kod glavnih nosioca ekonomske razvojne politike Visoke kamate kod svih komercijalnih banaka, što destimulativno djeluje na one koji započinjaju mali biznis</s>\n<s>Odsustvo Garancijskih fondova kao i svakog drugog rizičnog kapitala Birokratizirani upravno – administrativni postupci za dobijanje potrebnih papira Nedostatak razvojne vizije kod vodeće garniture političara Nedostatak modernih prometnih veza i saobraćajnica (posebno autoputeva) Slaba povezanost turističkih organizacija, kao i nedostatak jasno definiranog turističkog proizvoda i njegove javne promocije</s>\n<s>Nedostatak jasne vizije i strategije turističkog razvoja na nivou čitave B i H Sve kulturne i sportske javne manifestacije su još uvjek pod jakim uticajem nacionalnih podjela MOGUĆNOSTI</s>\n<s>Razvoj kontinentalnog i termalnog turizma, Bolje iskorištavanje prirodnih resursa Izgradnja ekoloških poljoprivrednih imanja i seoskog turizma Razvoj hotelskog turizma</s>\n<s>Sveobuhvatni program privatizacije koji još uvjek traje u B i H, je pokrenut procesom vaučerizacije, otkupom stanova i malih poslovnih objekata.</s><s>Taj proces je podjeljen u • privatizacija stanova,</s>\n<s>• privatizacija velikih preduzeća u B i H. U 2001 godini je privatiziran veliki broj kompanija, kako u Federaciji tako i Republici Srpskoj.</s><s>Mnoge od tih kompanija su bile u državnom vlasništvu i uglavnom imaju negativan saldo neto vrijednosti.</s><s>Opterećene su i dodatnim dugovima, koji su nastali uslijed neispunjavanja svih državnih obaveznosti (porezi, neplaćanje u penzione i druge fondove itd.).</s><s>Paralelno sa procesom privatizacije, država je priznala svoj javni dug prema penzionerima, vojsci i drugim neisplaćenim obavezama prema državljanima B i H. Kao riješenje za otplatu tog javnog duga, predpostavila vaučere i druge vrijednosne papire kao oblik isplate.</s><s>Takve sheme su otvarale mogućnost ulaganja građana u vrijednosne papire kompanija, odnosno u privatizacijske fondove (PIF) kao i druge mogućnosti ulaganja..</s>\n<s>Stepen povjerenja u tu vrstu kompenzacije prema građanima B i H je izražen u vrednovanju tih papira na slobodnom tržištu.</s><s>Takvo tržište je preuzelo tek oko 5 % njegove nominalne vrijednosti.</s><s>Kompletan proces privatizacije u poslednjih nekoliko godina, je karakterističan po tome što je razvoj malih i srednjih preduzeća razvijan spontano bez jasne strategije i vizije neke ozbiljne ekonomske politike.</s><s>U nekim B i H kompanijama je takođe iskušan recept po kojem se proces privatizacije odvijao i davno prije njegovog zvaničnog nastupa odnosno, tzv. »Markovićeve privatizacije« u periodu primjera je veliki aluminijski kombinat u Mostaru.</s><s>Njegova specifičnost takođe otkriva i drugu stranu B i H privatizacije ; preuzimanje velikih gospodarskih objekata od strane jedne nacionalno –političke i administrativne strukture, uz dodatni proces otpuštanja radnika drugih nacionalnosti.</s><s>Slični primjeri se mogu naći posvuda u B i H. malo slučajeva je znanih, u kojima je strani investitor otkupio zemljište na kojem je gradio poslovne objekte.</s><s>Zemljišna i kadastarska problematika se vuče još iz vremena bivše Jugoslavije, kada je veliki dio vlasnika privatnih zemljišnih posjeda doživio eksproprijaciju od strane državnih organa i nasilno pretvoranje tog zemljišta u društveno vlasništvo.</s><s>Preduzeća iz inostranstva koja žele investirati u Bi H, moraju raspolagati sa privatnom imovinom u B i H. Efikasni sistem registracije vlasništva nad zemljišnim posjedima predstavlja temelj transparentnog i uspješnog poslovanja svuda u svijetu.</s><s>To je takođe jedan od glavnih razloga odustajanja stranih investitora za metodom javnih aukcija (tendera), ili kroz direktne pregovore.</s><s>Pod pojmom »mala preduzeća« se podrazumjevaju preduzeća do 50 zaposlenih i imovinom, knjigovodstvene vrijednosti do 0,5 mio Dem (250 000 eura).</s><s>Privatizacija malih preduzeća je u sebi uključivala i privatizaciju malih radnji, obrta i drugih poslovnih prostora.</s><s>Ta faza privatizacije u B i H je podrazumjevala privatizaciju investicijskih fondova, čiji je zadatak bio prikupljanje vaučera i certifikata od strane građana i njihovo preusmjeravanje u dionice profitabilnih kompanija.</s><s>Proces je pokazao da je takav tip privatizacije privukao veliki broj ulagača u određene firme koje su svojim uspjehom na B i H tržištu postale neka vrsta »blue chips« za privatizacijske fondove kao i druge ulagače.</s><s>Većina preduzeća su ostala neprodana, što odslikava stvarno stanje bosanskog gospodarstva, koje i u tom domenu pokazuje slabije rezultate u procesu tranzicije od drugih zemalja istočne evrope.</s><s>U oktobru 2001 godine je započeo drugi krug privatizacije – velike privatizacije, sa kojom su tek otkrivene duboke strukturne kontradiktornosti B i H gospodarstva ; najveći broj velikih kompanija u B i H koji su u socijalističkom periodu zapošljavali veliki broj radnika i na izvjestan način, igrali socijalnu ulogu u društvu, tokom vremena su razvili niz specifičnih birokratskih struktura unutar korporativnog sektora, koji se nikako nije mogao prilagoditi novom vremenu.</s><s>U najvećem broju tih preduzeća je ulogu menadžmenta imao sloj tzv. pripadnika komunističke nomenklature, odnosno rukovodeće strukture koja svoje rukovodeće položaje, nije dobijala zahvaljujući svojim korporativnim i menadžerskim sposobnostima već prije, kao nagradu za lojalnost Komunističkoj partiji uobičajenog u sistemu takvog društvenog uređenja u tim zemljama.</s><s>Takav sloj nije mogao uvesti preduzeća u sistem tržišnog gospodarstva, i zato nije slučajno da je većina tih velikih kompanija ostala neprodana u toj fazi privatizacije.</s><s>U protekloj deceniji je takođe došlo i do unutrašnjih deformacija i razaranja poizvodnih kapaciteta tih firmi, uslijed zaostajanja na tehnološkom nivou, kao i nesposobnosti da se transformiraju i prilagode svoje proizvodne strukture novim savremenim proizvodnim programima.25 Ipak najveći problem daljeg razvoja većine preduzeća u industrijskom sektoru ostaje nedostatak svježeg kapitala, koji bi čak i uz postojeću te zastarjelu tehnologiju bio bolje riješenje od zastoja proizvodnje.</s><s>Do oktobra 2001 godine je samo 6 od postojećih 86 velikih preduzeća u B i H, prodano strateškim investitorima i stranim kompanijama od koji su mnoge bile multinacionalne kompanije koje su u mogućnosti da podnesu velike ulazne troškove na B i H tržištu kao i troškove sanacija tih velikih preduzeća. ispostavilo da su dugovi većine tih firmi višestruko prevazilazili vrijednost cijelokupne materijalne imovine kompanija.</s><s>Vrijednost dugova tih kompanije prema državi i radnicima u visini iznosa na neplaćene poreze, ili socijalno i penziono osiguranje svojim radnicima je procjenjeno na blizu 2 billion 4.4.2.</s><s>Privatizacija u Republici Srpskoj Do jula 2001 godine je u Republici Srpskoj prodano 100 od postojećih 300 kompanija za prodaju u fazi tzv. »male privatizacije«.</s><s>Oblik privatizacije u tom bosanskom entitetu je tekao preko tzv. »kuponske privatizacije«.</s><s>Unutar faze privatizacije velikih preduzeća, čiji je program podrazumjevao privatizaciju 830 velikih kompanija, uspješno je prodano oko 392 kompanije i registrovane u sudu kao nove kompanije sa novim vlasnicima.</s><s>Privatizacija je tehnički obavljena preko tendera ili preko direktnih angažmana u preko 180 preduzeća, dok su među njima 52 preduzeća imala status pokazalo, da je privatizacija najviše fokusirana na borbu za vlasništvo nad uspješnim kompanijama, koje su bile u državnom vlasništvu ; proces privatizacije je upravo najviše patio u sferi legalnosti i transparentnosti u većini tih firmi.</s><s>Nepravilnosti i zloupotrebe u procesu privatizacije zdravih i uspješnih firmi su se pokazale u nizu slučajeva.</s><s>Najčešći mehanizam i sredstvo uklanjanja potencijalnih konkurenata na javnim tenderima za preuzimanje tih preduzeća se odvjao preko institucije tzv. »nepotpunih dokumenata«. za relativno kratko vrijeme mogla prilagoditi savremenim oblicima poslovanja, kao i usvojiti njihove elementarne principe.</s><s>Sa druge strane geografski položaj B i H, na pragu evrope sa bliskim vezama sa većinom drugih zemalja jugoistočne evrope i mediterana je čini zanimljivom za investitore.</s><s>Njena bazična i teška industrija je u jedna nova savremena i visokotehnološka ekonomska infrastruktura.</s><s>Proces registracije novih preduzeća, kao i potrebna administracija za dobijanje svih potrebnih papira, prilikom preuzimanja domaćih firmi od strane stranih investitora je mjeseci, i kad ne postoje usaglašeni i jedinstveni kriteriji registracijskog sistema, stranci se radije odlučuju za neke druge države.</s><s>Poznato je da su direktne strane investicije obično usmjerene prema onim zemljama koje obezbjeđuju prije svega sigurnost i zaštitu takvim investicijama.</s><s>U B i H je tek u poslednje vrijeme na nivou zakonodavstva došlo do nekih ozbiljnijih promjena koje su usmjerene ka ohrabrivanju stranih investicija u zemlji.</s><s>Na osnovu nekih analiza koje je obavila udruženi tim Međunarodne Financijske Organizacije (IFC) i Svjetske banke, prema stranim investitorima, otkriveno je da postoji jako puno klasičnih birokratskih barijera tom procesu, a posebno je izražena neskladnost među zakonodavstvima različitih entiteta kao i zakonske kontradiktornosti na nižim kantonalnim i opštinskim nivoima.</s><s>Zbog takvih prilika je to tijelo predložilo detaljna uputstva za promjenu postojećeg zakonodavstva i dalo dalje uputa za njegovim usklađivanjem i harmoniziranjem na nivou cijele države B i H. Neusklađenost zakonskih akata kao i njegova nedorečenost i nekonsistentnost, predstavljaju stalan izvor konflikta i zloupotreba od strane korumpiranih državnih službenika.</s><s>Na drugoj strani sistem pravosuđa je još uvjek opterećen političkim uticajima, pojedinih stranki što umanjuje njegovu kredibilnost, kao i spremnost da se uhvati ukoštac sa stvarnim problemima kao što su siva ekonomija, organizirani kriminal itd PREDNOSTI</s>\n<s>- Povoljne zakonske mogućnosti za strana tretman stranih ulagača, oslobađanje od carinskih dadžbina za uvoz, opreme kao uloga, slobodan transfer dobiti, otvaranje računa u bilo kojoj konvertabilnoj valuti u zapošljavanje stranih lica u skladu sa zakonodavstvom B i H)</s>\n<s>- Povoljan geografski položaj za investiranje u proizvodnju ( region koji predstavlja potencijalno tržište od 135 miliona</s>\n<s>- Uspostavljeni svi osnovni i viši oblici kako ekonomske tako i političke saradnje sa svim zemljama u regionu</s>\n<s>(najprofitnijeg dijela B i H gospodarstva) - Raspoloživost dobro obučene i obrazovane (i relativno jeftine) radne snage</s>\n<s>Socijalno obilježje cijelokupnog toka privatizacije : otkup certifikata od strane PIF-ova</s>\n<s>PIF-ovi posjeduju velike udjele u vlasništvu preduzeća, ali su upravo oni najlošiji investitori, jer ne ulažu u modernizaciju i pokretanje proizvodnje predstavljaju najveći teret potencijalnim kupcima tih firmi</s>\n<s>Od 1 januara 2002 godine je konvertabilna marka (KM), zvanično sredstvo plaćanja u B i H. Njena vrijednost je u vrijeme njenog nastanka, izjednačena sa njemačkom markom, dok je u isto vrijeme sa uvedbom eura usklađen paritetnim odnosom mnogih gospodarskih subjekata u B i H je udomaćeno, i ne predstavlja ilegalnu aktivnost.</s><s>Od početka 2002 godine rezerve Centralne banke B i H su dostigle iznos od 2.66 milijarde KM, što predstavlja dvostruko povećanje u odnosu na 2001 godinu.</s><s>Razlog za takvo povećanje leži u činjenici, da je on nastao konvertiranjem njemačke ukupnom šestomjesečnom uvozu, baziranom na cijenama iz 2001 godine, što u isto vrijeme predstavlja dvostruki iznos od onog minimalnog utvrđenog na međunarodnom miliona USD za 21 aktivnih, i 23 već završenih projekata (World Bank published data, 1996</s>\n<s>Obrazovanje je jedan od segmenata društva koje je u uskoj vezi sa gospodarstvom zemlje.</s><s>Standardni oblik organizacije obrazovanja u B i H ne zadovoljava kriterije savremenog poslovnog komuniciranja i uspješnog djelovanja.</s><s>Osnovna zamjerka postojećem sistemu obrazovanja u B i H je njegova neadekvatna usmjerenost ka stvarnim potrebama gospodarskog sektora.</s><s>Obrazovni programi na fakultetima i srednjim školama ne doprinose razvoju kadra, koji bi se u savremenim uslovima prilagodio i odgovorio svim zahtijevima koje donosi moderno poslovanje.</s><s>Novostvorene firme obično nemaju toliko vremena ni sredstava da dodatno obrazuju nove kadrove za potrebe svog poslovanja.26 Od vizije i mašte poslodavaca zavisi dizajn takvih obrazovnih programa čija je suština usvajanje praktičnih znanja i vještina u radnim organizacijama, na teorijskim osnovama znanja stečenog kroz službeni obrazovni sistem.</s><s>Prema stanju iz maja 2003 godine, je na području Federacije B i H evidentirano od ukupnog broja nezaposlenih, nekvalifikovanih je 36,8 %, kvalifikovanih 36,1 %, www.fzs.ba/ZapN/MjZapB.htm).</s>\n<s>Izvor : Statistički zavod Bosne i Hercegovine, (www.fzs.ba/ZapN/MjZapB.htm).</s><s>Prosječna isplaćena neto plata po zaposlenom u mjesecu maju 2003 godine je iznosila u odnosu na isti period protekle godine.</s><s>26 Interships programi bi mogli biti jedno od mogućih riješenja koja ne zahtijevaju puno novca i ulaganja u dodatno obrazovanje budućeg kadra u određenim industrijama i poslovima. zemlji kao i dugoročnih poslovnih veza EU sa tim dijelom jugoistočne evrope. (»Investing in B i H, Donald Hays, 2003, intervju, www.bhekonomija.com/intervjui.asp).</s><s>Tabela 24.</s><s>Statistički pokazatelji prosječnih plata u B i H po sektorima : Neto plata</s>\n<s>Povećano učešće mladih u obrazovnim programima na svim nivoima Povećana upotreba kompjutera, interneta i ostalih komunikacijskih i informacijskih tehnologija u nastavi</s>\n<s>Postepeno približavanje industrije ka univerzitetima i naučnim institucijama u nastojanjima da prestruktuira svoje proizvodne mogućnosti kroz primjenu savremene tehnologije Razvoj alternativnih oblika obrazovanja privatnih škola itd.</s>\n<s>Zastarjelost obrazovnih programa u B i H posebno na visokoobrazovnim institucijama Nedostatak adekvatnih prostora za specijalizirane obrazovne programe Neravnoteža na tržištu rada i strukturna nezaposlenost Nedostatak specifičnih, stručnih, tehnikih i menadžerskih znanja Programi obrazovanja su neusklađeni sa stvarnim potrebama gospodarstva Akutan nedostatak tehničkog kadra za potrebe gospodarstva Premalo kadrovskih stipendija</s>\n<s>Odsutnost svijesti o potrebi za permanentnim obrazovanjem Odsustvo bilo kakve agencije specijalizirane za razvoj ljudskog kapitala Nekontrolisani odlazak mladih u inostransvo posebno visokoobrazovanih Nedostatak adekvatnih radnih mjesta za mlade i obrazovane kadrove Nedostatak stanova za obrazovane kadrove Socijalni konflikti :</s>\n<s>Povećana nezaposlenost, posebno među mladima i ženskoj populaciji Porast negativnih pojava među mladima (narkomanija, kriminal itd.).</s>\n<s>Nezainteresiranost države da određenom poticajnom politikom, stipendijama ili socijalnim stanovima pokuša zadržati obrazovane mlade ljude u B i H Država B i H je sačinila određeni broj makroekonomskih i drugih sporazuma sa MMF vidu prisustva Visokog predstavnika UN (OHR), je jasno regulisano Daytonskim mirovnim sporazumom, i proizilazi iz Općeg okvirnog sporazuma za mir, potpisanog 14 decembra 1995 godine u Daytonu (USA).</s><s>Od 1995 godine je ostvaren značajan napredak u implementaciji mandata visokog predstavnika za B i H, i to se uglavnom pokazuje u primjeru povratka preko milion izbjeglica u svoje predratne domove.</s><s>Fizička infrastruktura zemlje je u dobroj mjeri obnovljena, uspostavljena je carinska nastavku - OHR), je prema svojim javnim proklamacijama postavio sebi za zadatak da u B i H pokuša uspostaviti jedno normalno stanje karakteristično za većinu zemalja u tranziciji odnosno, uspostaviti takve soci-ekonomske reforme, koje će omogućiti stabilan ekonomski razvoj i dugoročno - integraciju sa EU. programa kojima bi se realizirali ciljevi postavljeni na početku njegovog mandata.</s><s>Ti • uspostaviti vladavinu zakona,</s>\n<s>• osigurati da ekstremni nacionalisti, ratni zločinci, te mreže organiziranog kriminala ne mogu zaustaviti implementaciju mira, • izvršiti reformu ekonomije,</s>\n<s>• ojačati kapacitete organa vlasti B i H, naročito na državnom nivou, • uspostaviti civilnu komandu i kontrolu nad oružanim snagama na državnom nivou, izvršiti reformu sektora sigurnosti, te ucrtati put za integraciju u euroatlantske strukture, unaprijediti održivi povratak izbjeglica i raseljenih 4.7.1.</s><s>Reforma ekonomije</s>\n<s>Jedan od najvažniji zadataka međunarodne zajednice u B i H je bio harmoniziranje zakonodavstva na čitavoj teritoriji B i H, kao i usmjeravanje etnocentrističkih konfrontacija, tri nacionalno obojene političke strukture ka pragmatičnom suočavanjun sa realnom situacijom u svijetu te fokusiranjem težišta svih postojećih problema na ekonomske probleme.</s><s>Pokretanjem Centralne banke u prvom periodu nakon rata, je predstavljao veliki korak u normaliziranju stanja u B i H. potrebna ekonomija koja promovira legitimno poslovanje, kako u okviru zemlje tako i na međunarodnom planu.</s><s>Za to je potrebna reforma slobodnog tržišta.</s><s>B i H mora uspostaviti slobodni tržište unutar svojih granica, ukloniti birokratske prepreke koji sputavaju strane i domaće investitore, te uspostaviti takav poreski sistem koji odgovara privatnom biznisu.</s><s>Ekonomska reforma se ukratko zasniva na sljedećim premisama koje treba da budu ostvarene ukoliko B i H želi funkcionisati kao normalna država : 1. Stvaranje poslovnog okruženja koje može privući strane investitore i otvoriti nova radna mjesta</s>\n<s>2. Uspostava takve poreske reforme koja uključuje uspostavu poreza na dodanu 3. Uspostava jedinstvenog carinskog sistema na teritoriji čitave B i H. 4. Reformu javnih korporacija (u skadu sa međunarodnim standardima o poslovanju javnih korporacija, posebno javnog transporta, željeznica i avio - saobraćaja, sa jasno definisanom vlasničkom strukturom).</s><s>Da bi se ekonomska reforma odvijala u stabilnom okruženju potrebno je takođe racionalizirana, tako da postane ekonomična.</s><s>Zakone o državnoj službi treba usvojiti i sprovoditi na taj način koji bi izbjegao politizaciju naimenovanja i unapređenja koja su bili dugogodišnj praksa u B i H. Takva naimenovanja novih službenika u državnu službu moraju polaziti od profesionalnih standarda i individualnih sposobnosti i kvalifikacija.</s><s>Za većinu novih službenika u organima državne uprave je OHR predvidio i ustanovljavanje koledža za obuku državnih službenika.</s><s>Kao prateći programi koji takođe imaju snažno dejstvo i povezanost sa svim oblicima • Program uspostave sistema vođenja ličnih dokumenata (engl.</s><s>Citizens Identification Protection System – CIPS) • Program promoviranja regionalne stabilnosti i suradnje • Program reforme i provedbe imovinskih zakona OHR je takođe pokrenuo javnu raspravu o velikim troškovima javne uprave kao zastarjele i neefikasne službe, sa previše zaposlenih; osnovni argumenti za jednu sveobuhvatnu reformu u oblasti javne uprave su sadržani u činjenici da B i H troši preko 64 % svog bruto društvenog proizvoda na političare i birokrate (upravu), dok na odbranu nego Velika Britanija, Francuska i sve susjedne zemlje na balkanu slučajno da je od početka rata tu zemlju napustilo 92 000 mladih i obrazovanih ljudi Javna uprava mora biti prilagođena interesima građana B i H i mora biti fokusirana na • postizanje ekonomičnosti i funkcionalnosti, • mora biti sposobna da javnim sredstvima, novcem poreskih obveznika, upravlja pouzdano i efikasno,</s>\n<s>• javna uprava mora služiti građanima a ne političarima.</s><s>Na inicijativu OHR i Visokog predstavnika Paddy Ashdowna osobno, je pokrenuta posebno sa ciljem uklanjanja nepotrebnih administrativnih i birokratskih barijera privatnom poduzetništvu.</s><s>Reforma je postala vrlo prepoznatljiva i zbog toga što se obavezala da će utvrditi i ukloniti 50 zapreka na putu za slobodno tržišno poslovanje ekonomske procese i poslovanje u B i H najbolje poznaju sve kontradiktornosti i prepreke nesmetanom vođenju biznisa, otvaranja novih firmi, poreza i tržišnih uslova poslovanja.</s><s>Buldožer komisija je sebi stavila za cilj sprovođenje 50 reformi koje su već prihvaćene od strane parlamenta.</s><s>Te reforme se odnose na veliki obseg djelatnosti od naprimjer ; ukidanja monopola zavoda za geodeziju i imovinsko-pravne odnose, do jedinstvenog centra za procesuiranje svih informacija o B i H preduzećima itd.</s><s>Reforme takođe trebaju da otklone prisutne barijere među entitetima i uspostavu jedinstvenog B i H tržišta.</s><s>Te predložene promjene bi trebale da budu predočene odgovarajućim organima vlasti (Vijeću ministara, Vladi Federacije B i H i Vladi Republike Srpske).</s><s>Jedna od najvažniji promjena u sferi oporezivanja se odnosi na uvođenje poreza na dodanu vrijednost (PDV).</s><s>Ta vrsta poreza, koju poznaju svuda u svijetu, predstavlja dugoročno osnovu za funkcionisanje jedinstvenog ekonomskog prostora B i H. Postojeći predstavlja sistem, koji omogućava malverzacije i zloupotrebe.</s><s>OHR je donio i dva važna zakona koja su bila u parlamentarnoj proceduri više godina ali se nisu mogli usvojiti zbog različitih stavova političkih partija po tom pitanju, i to : • Zakon o statistici Bosne i Hercegovine, • Zakon o trezoru Federacije Bosne i Hercegovine.</s><s>Zakon o statistici je od ključnog značaja za izradu relevantnih i pouzdanih ststističkih pokazatelja stanja B i H društva, a posebno situacije u gospodarstvu.</s><s>Zakon o trezoru Federacije Bosne i Hercegovine je donesen da bi se obezbijedio pravni osnov za funkcionisanje trezorskog sistema koji djeluje kako u Federaciji, tako i u svih 4.7.3.</s><s>Kooperacija unutar južno-istočnog evropskog regiona potpisali Memorandum sa kojim se obavezuju da će liberalizirati 90 % međusobne trgovine.</s><s>Memorandum obuhvata agrarni i industrijski sektor, što uz već postojeće uspostavi jedinstveni ekonomski prostor, koji bi bio zanimljiv, za strane i domaće i domaće investitore.</s>\n<s>27 Projekt »Buldožer« koji je inicirao Visoki Predstavnik UN Pedi Eshdown je upravo i nastao po birokrata.</s><s>Ljudi koji najbolje poznaju načine otvaranja novih radnih mjesta i investicija su dakle, bili uključeni u uklanjanje birokratskih prepreka za ekonomski razvoj« (www.ohr.int/ohr-dept/presso/pressr/default.asp?content?_id=29921). preduslov za pokretanje procesa približavanja prema EU.</s><s>Parlament B i H takođe nije donio niz važnih zakona, koji su neophodni za usaglašavnaje sa pravnim redom EU, kao što su zakoni o konkurentnosti, zaštiti potrošača, autorskih i patentnih prava itd.</s><s>Zvanično vodeći političari u B i H pokazuju aspiracije ka postepenom pridruživanju EU, zalažući se za dugoročno ekonomsko i političko približavanje EU.</s><s>Na ekonomskom planu je EU dosta učinila na olakšavanju izlaska iz krize i uklonila je sve potencijalne carinske barijere za robe iz regiona južno-istočnih zemalja.</s><s>B i H je takođe donijela niz zakona kojima se olakšava pristup ka njenom tržištu, te otklonila dobar dio suvišnih administrativnih barijera stranim investitorima.</s><s>Veliku ulogu pri tom takođe ima, osnivanje Agencije za investicijske garancije (engl.</s><s>Investment Guarantee Agency, IGA).</s><s>Pakt stabilnosti predviđa uklanjanje svih državnih i administrativnih barijera trgovini do 2006 godine.</s>\n<s>Strategije ekonomskog razvoja su danas više nego ikada vezane za razvoj nauke i tehnologije u društvu.</s><s>Ukoliko želimo sprovesti određenu ekonomsku razvojnu politiku, takvoj strategiji obično treba podrediti i druge strategije na nižem nivou, kao što su naprimjer : privlačenje stranih investicija, oblikovanja zakonodavstva u oblasti poslovanja, prodaja zemljišta, nekretnina itd.).</s><s>Integralna strategija regionalnog razvoja takođe zavisi i od istorijskih, kulturnih i drugih karakteristika države u kojoj je potrebno sprovesti određene ekonomske reforme.</s><s>Da bi smo definisali vlastitu strategiju koja je usmjerena za postizanje nekog cilja moramo imati jasnu sliku o našim vlastitim sposobnostima kao i postojećim resursima.</s><s>Uspjeh neke razvojne strategije zavisi takođe i od društvenih vrijednosti, ali i od moćnih i uticajnih grupa i lobija u tim društvima.</s><s>Dakle, osnovno polazište u definisanju strategije prema Porteru (1996), zavisi od konačnog formuliranja strategije na osnovu sagledavanja sljedećih elemenata : • SWOT analize postojeće situacije, • strategijske analize,</s>\n<s>Integralna strategija prema Porteru, mora da posjeduje određen skup odluka koji sadrže • principijelne politike i planove za postizanje cilja, • način organiziranja ljudi i drugih resursa potrebnih za ostvarivanje cilja, • ekonomske i neekonomske doprinose za ciljnu skupinu u ime čega se pokreće cjelokupan projekat ( radnici, stanovništvo, kompletno društvo itd.).</s><s>Dakle, upravo suočavanje B i H sa realnim svijetom objektivno postavlja pitanje strategije daljeg ekonomskog razvoja te zemlje ; strategije, koja se mora oslanjati na povećanje konkurentnih sposobnosti B i H gospodarstva.</s><s>Osnovni politički ciljevi B i H • Ulazak u evroatlanske saveze</s>\n<s>• Strateška partnerstva sa razvijenim zemljama prihvatljivi nivo koji će omogućiti ostvarenje gore navedenih političkih ciljeva.</s><s>Ukoliko želi da približiti svoj BDP evropskom prosjeku (ili bar slovenskom), mora poduzeti sve potrebne korake za stvaranje uslova za primjenu savremene paradigme • dinamičnog poduzetništva,</s>\n<s>• povećanje udjela tehnološko zahtjevnih proizvoda, • razvoj odličnosti i konkurentnosti kako u industriji, • razvoj stabilne poslovne kulture,</s>\n<s>• povećanje udjela dodane vrijednosti u proizvodima i uslugama, • održivi razvoj kao i skladan prostorni, i ekološki ambijent, • povećanje visoko-tehnoloških preduzeća.</s><s>Danas u B i H ne postoji ni jedan relevantan dokument o strateškom usmjerenju, ili baziran na ekonomskim parametrima.</s><s>Ukupno vođenje ekonomske politike je nejasno ; i više je podložno uputama i direktivama Predstavnika Visokog Komesarijata UN, nego jasnog i nedvosmislenog pravca daljeg gospodarskog razvoja na osnovu analiza domaćih stručnjaka.</s><s>Korupcija predstavlja veliki problem kao i poroznost granica B i H, preko kojih se snabdijeva crno tržište.</s><s>To za sobom neizbježno povlači jačanje neformalnog sektora (siva ekonomija) i gospodarskog kriminala..</s><s>Ogroman birokratski aparat naslijeđen još iz komunističkih vremena svojim neshvatljivim birokratskim zahtijevima guši već onako slabo razvijen poduzetnički sektor, dok velike državne kompanije propadaju na očigled sviju samo zato što vlasti preko svojih državnih Agencija za Privatizaciju postavljaju nerealne zahtijeve za potencijalne kupce i strateške investitore, koji bi mogli novim investicijama udahnuti život tim firmama.</s>\n<s>Nakon Daytonskog sporazuma nastavljen je tranzicijski proces B i H gospodarstva.</s><s>Za tranzicijske zemlje istočnog bloka su se uključile u reforme tek nakon pada berlinskog preko 50 godina dijelila isti ekonomski i politički prostor u bivšoj SFRJ, već imala određen razvijeni oblik tržišnog gospodarstva.</s><s>Preduzeća,28 koja su svojim tržišnim ponašanjem, primjenom znanja i savremenih tehnologija uspješno konkurisala drugim preduzećima na svjetskom tržištu, su dakle postojala u obe zemlje.</s><s>Infrastrukturni objekti, koji su porušeni u ratu zato - ne znači znanjem i tržišnim načinom razmišljanja i ponovo će ih izgraditi ; to je stvar vizije i opšteg društvenog konsenzusa o dugoročnim razvojnim ciljevima B i H. Jedno od mogućih rješenja je i prihvatanje slovenskog modela razvoja koje bi moglo djelila ne samo društveno – politički, već i ekonomski i kulturni prostor bivše SFRJ. veliki proizvođači sirovina, kao naprimjer Rusija (nafta, nikal, uran, itd), ili Indonezija (drvo, rude itd.), niti joj takav tip strategije, zasnovan na eksploataciji jeftinijh proizvodnih faktora odgovara.</s><s>Njena strategija mora biti zasnovana na razvoju ljudskog potencijala, obrazovanja, inovativnosti itd., ukratko - na ekonomiji znanja.</s><s>Danas kad još uvjek industrijska proizvodnja u B i H zaostaje za obimom proizvodnje iz perioda od strane pomoći, potrebno je kreirati jedne odgovarajuću razvojnu strategiju, koja bi u svojoj razvojnoj strategiji primjeni i ponešto od razvojne filozofije Slovenije barem, u kontekstu onog dijela pragmatizma ekonomske politike, koji se zalaže za postupnost u promjeni ekonomskog sistema.</s><s>To znači : očuvanje zdravih djelova svog gospodarstva i proizvodnih postrojenja, izbjegavanje političkih potresa i minimiziranje socijalnih troškova tranzicije.</s>\n<s>• povećanje produktivnosti rada, razvojne mehanizme u Sloveniji, u protekloj deceniji.</s><s>28 Sarajevski Energoinvest je neprimjer, pred raspad bivše Jugoslavije sa ukupnom imovinom od preko (Energoinvest d.d.</s><s>Dalekovodi, Studija slučaja 1996, Ekonomski Institut Svjetske banke, Beč 1996/97).</s><s>PRIJEDLOG RAZVOJNE STRATEGIJE ZA B I H (Na osnovu slovenskog razvojnog modela) Postizanje društvenog konsenzusa :</s>\n<s>• povećanje produktivnosti rada, sistematsko odstranjivanje svih prepreka za dinamično poduzetništvo, osiguravanje djelovanja pravila jedinstvenog tržišta, prilagođavanje svih drugih politika koje utiču na konkurentnost da daju podršku većoj konkurentnosti B i H industrije</s>\n<s>Proaktivna industrijska politika zasnovana na : znanju, inovativnosti i poduzetništvu Aktivna uloga OHR-a u realizaciji te strategije Povezivanje i sinergija svih sredstava i intelektualnih potencijala za ostvarivanje vizije Državna potpora direktnim stranim investicijama Državna pomoć</s>\n<s>Povećanje udjela tehnološko zahtjevnih proizvoda Razvoj odličnosti i konkurentnosti kako u industriji Razvoj stabilne poslovne kulture</s>\n<s>Povećanje udjela dodane vrijednosti u proizvodima i uslugama Održivi razvoj i skladan prostorni i ekološki ambijent Povećanje visoko-tehnoloških preduzeća</s>\n<s>Povećanje ekonomskog, socijalnog i životnog standarda Izvor : Ministarstvo RS za strukturnu politiku i regionalni razvoj, 2003.</s><s>Vlastita shema 2003.</s>\n<s>Izvor : Ministarstvo RS za strukturnu politiku i regionalni razvoj, službeni izvještaj 2003.</s><s>II.</s><s>Projekat - Podsticanje poduzetničkog sektora i konkurentnosti u B i H Inovativno podneblje</s>\n<s>Izvor : Ministarstvo RS za strukturnu politiku i regionalni razvoj, službeni izvještaj 2003. 5.4.</s><s>Institucionalna podrška države B i H razvoju konkurentnosti njenog gospodarstva</s>\n<s>zapošljavanja. imati samo izvještaj, uputstva o tržištu i uslove poslovanja u određenoj zemlji.</s><s>Potrebno je - testirati tržište , kao i testiranje same prodaje na tom tržištu.</s><s>Feedback ili odgovor na testiranje prodaje na određenom tržištu nam tek, daje odgovarajuću sliku o stvarnom stanju na tom tržištu i pomaže definiranju prave strategije. znanja o tržnim strukturama, kulturi i mehanizmu međunarodnog poslovanja ( posebno na tržištima istočnih zemalja), Definirati marketinške opcije i strategije uključujući i govorne vještine za identificiranje potencijalnih kupaca i predstaviti im svoje robe i usluge na Identificirati sve raspoložljive ljudske i financijske potencijale za ostvarivanje tih ciljeva</s>\n<s>Ključna stvar u marketinškom pristupu na tržištima EU, kao i drugih bivših komunističkih, istočnoevropskih zemalja, je posjedovanje imidža visokorazvijene zemlje sa kvalitetnim proizvodima, kojeg već posjeduje većina zapadnoevropskih država INSTITUCIONALNA PODRŠKA DRŽAVE B I H</s>\n<s>Ekonomija znanja danas, operira sa znanjem kao robom najboljeg kvaliteta, odnosno, kao sredstvom produkcije i modusom konkurentne prednosti na tržištu.</s><s>Nakon zlatnog doba industrijalizacije i masovne potrošnje industrijskih proizvoda, pojava energetskih kriza i globalna prijetnja ekoloških katastrofa su natjerali čovjeka da ponovo razmisli o održivosti paradigme takvog razvoja.</s><s>Masovna ekonomija i ekonomija znanja predstavljaju dva, konceptualno različita pristupa vrednovanju temeljnih životnih vrijednosti.</s><s>U eri globalizacije, firme se ne mogu više oslanjati na uspjehe kod lokalnog tržišta, već moraju preuzeti odgovornost globalne kompetitivnosti.</s><s>To znači da moraju modificirati vlastitu strategiju razvoja kao strategiju fleksibilnosti, odnosno strategiju prilagođavanja zahtijevima i željama zahtijevnih kupaca.</s><s>Rastuće blagostanje u državama, koje već tradicionalno imaju razvijena potrošačka društva, rezultiralo je velikom izbirljivošću kupaca, koji su u svojim potrošačkim navikama, evidentno postali skloni većoj diferencijaciji proizvoda sa masovne ekonomije.</s><s>Ključ uspjeha danas, u eri globalizacije imaju mala i srednja preduzeća (SME), koja ne robuju imperativima klasične kapitalističke paradigme ; masovne produkcije i standardiziranih uniformnih proizvoda, već proizvode visoko specijalizirane produkte namjenjene globalnim tržištima.</s><s>Većina država danas u svijetu, zasniva svoju razvojnu strategiju na intenzivnom razvoju intelektualnog kapitala, kao osnovnog konkurenčnog resursa u proizvodnji.</s><s>Još važnija se čini interakcija između kreativnog potencijala radnika znanja i poduzetničkog duha, koji vlada u firmama nove tehnologije.</s><s>U ovom radu sam predstavio ulogu ekonomije znanja kroz analizu ekonomije znanja i njenog osnovnog mehanizma - inovativnosti.</s><s>Inovativnost je daleko širi i kompleksnji pojam koji se ne može ograničavati samo na njegove neposredne ekonomske efekte.</s><s>Javno financiranje škola i univerziteta kao i generičkih tehnologija, ima dugoročne ciljeve u društvu koji nisu nužno, samo ekonomski ciljevi.</s><s>Velike firme i koncerni danas, pod svojim krovom imaju vlastite univerzitete naučno istraživačke laboratorije i institute ; veza između ideje i realizacije je na taj način maksimalno skraćena Produkti ekonomije znanja, kao što su na primjer, obrazovanje ili zdravstvo, su poskupili u odnosu na proizvode tradicionalne masovne ekonomije za 40 % (u posljednjih 50 godina), što jasno ukazuje na trend prisutan u svijetu, dok je kupovna moć manuelnih radnika koji proizvode robu unutar masovne ekonomije pala, upravo zahvaljujući zakonitostima samog tržišta.</s><s>Rastuća tehnološka i organizacijska kompleksnost proizvodnih procesa zahtijeva stalno praćenje inovacija u svijetu, što nameće potrebu intenziviranja protoka znanja.</s><s>Nova naučna i tehnološka znanja se pojavljuju takvom brzinom da postojeća zastarijevaju sa svakom novom generacijom tehnoloških inovacija, što dovodi do toga da tradicionalne forme naprimjer, inženjerskog obrazovanja, postaju nedovoljne da obezbjede najsavremenija znanja.</s><s>Nije slučajno da je ekonomija znanja postala centralno mjesto u ostvarivanja razvojne strategije EU, gdje je na Lisabonskoj deklaraciji jasno naglašena politika podrške ključnim činiocima konkurentnosti kao što su znanje, inovativnost i poduzetništvo.</s><s>Slovenija spada među države koje su imale sporiji tempo izdvajanja tranzicijskih reformi.</s><s>Većina tranzicijske reformi u Sloveniji su završene i prema ocjenama EU, napredak Slovenije je pozitivan, stim, - da još uvjek postoje upozoravajući zaostanci na području reforme poduzetničkog sektora, nebankarskog financijskog sektora, kao i uvođenja politike konkurencije.</s><s>Strategija gospodarskog razvoja Slovenije, polazi od realnog trenda paradigme gospodarskog razvoja u svijetu a to je - razvoj društva zasnovanog na znanju, tehnološkom razvoju i poduzetništvu.</s><s>Njena razvojna strategija u svom operativnom djelu se uglavnom oslanja na državne pomoći i strukturne fondove EZ, kao osnovne instrumente razvoja.</s><s>U strukturi pomoći za horizontalne ciljeve su najveći udio u 2001 godini dosegle pomoći za prestrukturiranje, kao i za zaštitu okoline.</s><s>Pomoć pri zapošljavanju su zastupljeni u istom procentu kojeg je imala kategorija istraživanja i razvoja.</s><s>Državne pomoći koje se uglavnom dodjeljuju u svrhu pomoći za ubrzavanjem razvoja nerazvijenih područja, u slovenskom primjeru imaju tendenciju pada - što govori u prilog tezi da Slovenija konvergentno slijedi slične nastavljen trend porasta državnih pomoći za razliku od trendova u EU). vrsta pomoći u okviru PHARE programa, se uglavnom odnosila na prestrukturiranje gospodarstva privatizaciju, obrazovanje, znanost, energetiku, zaštitu okoline itd.</s><s>U drugoj fazi u predpristupnom periodu od 1996 – 1999 godine je pomoć u okviru PHARE programa preusmjerena prije svega u jačanje institucionalnih i upravno-administrativnih struktura u skladu sa pravnim redom EU.</s><s>Obrazovanje je takođe jedan od osnovnih temelja razvojne strategije Slovenije ; obrazovna struktura stanovništva u Sloveniji je relativno dobra stim, da najveći nedostatak u tom segmentu, predstavlja nizak udio osoba sa tercijarnim obrazovanjem.</s><s>Podaci o strukturi zaposlenih pokazuju da je najbolja obrazovna struktura zaposlenih u javnoj upravi, te da se povećava broj visokoobrazovanih osoba koje traže zaposlenje.</s><s>Analiza poduzetništva je pokazala da mala preduzeća, u Sloveniji, zapošljavaju 43 % svih zaposlenih u zemlji što najbolje ukazuje na važnost sektora malih i srednjih preduzeća u njenom gospodarstvu.</s><s>Jasno je da dugoročan razvoj poduzetničkog sektora u Sloveniji koji u najvećem obimu stvara dodanu vrijednost u društvu, zavisi od ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija.</s><s>U Sloveniji još uvjek ne postoje sistemska riješenja koja bi omogućila djelovanje tog mehanizma.</s><s>Službeno, strategija gospodarskog razvoja Slovenije polazi od domininatnog trenda u svjetu - razvoja društva zasnovanog na znanju, tehnološkom razvoju i poduzetništvu, ali to podrazumjeva razvoj svih relevantnih faktora koje čine društvo temeljeno na znanju.</s><s>To je dugoročan proces koji treba da obezbjedi stabilan mehanizam ostvarivanja veće konkurentnosti slovenskog gospodarstva.</s><s>Zadnje poglavlje magistarskoga rada o mogućnosti preuzimanja slovenskog razvojnog modela na B i H gospodarstvo, se ne odnosi na neko eklektičko preslikavanje razvojnih politika zasnivanih na primjeni ekonomije znanja u razvojnoj strategiji, već je usmjereno više ka tome da aktualizira potrebu o shvatanju nužnosti usvajanja takve razvojne paradigme, koja postaje dominantnim dijelom gospodarske razvojne strategije Potrebno je takođe naglasiti da takva strategija pruža jedinstvenu šansu i mogućnost da se preko obrazovanja i razvoja poduzetništva, zasnovanih na inovativnosti, znanju i produkciji visokotehnoloških proizvoda, koje stvaraju veću dodanu vrijednost, B i H gospodarstvo oslobodi zamki koje sa sobom nosi ideologija masovne ekonomije koja je sa svojim dugoročnim negativnim posledicma po održivi razvoj, sasvim neprimjerna proizvođači proizvođači sirovina, kao naprimjer Rusija (nafta, rude itd.) niti joj takva strategija odgovara.</s><s>Njena strategija mora biti zasnovana na razvoju ljudskih potencijala obrazovanja i inovativnost, ukratko - na ekonomiji znanja.</s><s>7.1.</s><s>Literatura</s>\n<s>Adhokracije : mrežne organizacije koje su obično zasnovane na decentraliziranoj mreži stručnjaka, sačinjenih od različitih kombinacija stručnih profila, što takvoj organizaciji omogućava, da u relativnom kratkom roku, preorijentiše sve raspoložive ljudske i materijalne resurse na različite projekte.</s><s>Koordinacija unutar grupe je posebno intenzivna ; u komunikaciji dominiraju sva raspoloživa elektronska komunikacijska sredstva, od internih kompjutorskih mreža, baza podataka do elektronske pošte, interneta itd.</s><s>»Brain – Drain« : indikator koji mjeri i pokazuje koliko je visokoobrazovnih kadrova neke zemlje napustilo tu zemlju, što značajno utiče na tehnološki razvoj te zemlje.</s><s>Prema 8 navedenih indikatora Slovenija se nalazi na desetom mjestu između 12 zemalja.</s><s>Commercialise intellectual property by licensing patents : predstavlja komercijalizaciju intelektualne svojine, izdavanjem patenata kao osnovnu paradigmu upotrebe znanja u službi ekonomskog razvoja, u današnjim postindustrijskim razvijenim društvima.</s><s>U eri globalizacije, kao i velikog konkurenčnog pritiska na tržištima širom svijeta - veza između kreativne ideje i njene realizacije u industriji mora biti što kraća.</s><s>Collective learning system : kolektivni sistem učenja se primjenjuju kod mala i srednja preduzeća, kroz međusobnu saradnju i poslovanje, uspostavljajući kolektivni sistem učenja, koji kada se jednom uspostavi unutar “inovativnog miljea” - počinje da vrši raspodjelu lokalne baze znanja, i inovacija od kojih svi imaju koristi u kreiranju novih proizvoda.</s><s>Core competence : »suštinske« kompetencije.« Individualne firme ili organizacije posjeduju određene kompetencije koje se pojavljuju kao sposobnost da posluju bolje od drugih, kao i dinamičnu sposobnost da se obnavljaju i održavaju, usvajajući svoje temeljne sposobnosti tokom Disadvantaged areas : nerazvijene ili manje razvijene regije i područja koja iz više razloga, nisu uspjele privući rad i kapital (ili druge razvojne faktore), pod standardnim, tržišnim uslovima.</s>\n<s>Disemination of knowledge : širenje i prenos znanja.</s><s>Postoje znanja koja se mogu prenositi i širiti među ljudima, ali i znanja koja se zbog svoje specifičnosti, ne mogu širiti na tradicionalni način kroz proces učenja, nego samo kroz iskustvo podjeljeno među ljudima, u procesu rada, »suštinu modernih i fleksibilnih tržišta radne snage« u svijetu (Armstrong i Taylor).</s><s>Financira infrastrukturu, nova zapošljavanja, lokalne razvojne projekte kao i pomoć za male firme.</s><s>Fond pruža podršku projektima čiji je cilj otklanjanje regionalnih razvojnih nejednakosti i postizanje veće socijalne i ekonomske kohezije među regijama u EU. fond i garancijski vodič, su namjenjeni financiranju ruralnih područja kao pomoć u realizaciji primjene agrarne politike EU.</s>\n<s>diskriminacije na tržištu rada. nezaposlenima i drugim ugroženim socijalnim socijalnim skupinama.</s><s>Programi ovog fonda su uključeni u pet prioritetnih područja : razvoj aktivne politike zapošljavanja, podsticanje jednakosti svih učesnika na tržištu radne snage, doživotno učenje, podsticanje poduzetništva i podsticajne mjere zapošljavanja žena.</s>\n<s>GEM : engl.</s><s>»Global Entrepreneurship Monitor«, predstavlja istraživanje koje je pokazalo da postoje tačno određeni razlozi, zašto neke zemlje imaju veći stepen poduzetničke aktivnosti od drugih ; istraživanje je pokušalo utvrditi - na koji način je moguće povećati nacionalni nivo poduzetničke aktivnosti.</s><s>Osnovni model GEM-a se temelji na predpostavci, da na poduzetničke aktivnosti u nekoj zemlji utiče niz specifičnih okolnosti.</s><s>U istraživačkom projektu GEM 2002 su učestvovale 37 zemlje, koje skupa predstavljaju 62 % svjetskog stanovništva i čak 92 % svijetskog BDP-a.</s><s>Istraživanje je takođe pokazalo da je u proučavanim državama poduzetničko aktivnih oko 12 % stanovništva ili 286 miliona odraslih pojedinaca.</s><s>Geographical clusters : prostorno grupisanje firmi.</s><s>Takva grupisanja mogu biti fokusirana na velike firme koje su povezane sa nizom manjih firmi u dobavljačkom lancu.</s><s>Najčešći slučaj kod savremenih industrijskih klastera, je da su zasnovani na malim i srednjim preduzećima.</s><s>Lokalne i regionalne vlade igraju veliku ulogu u organizaciji poslovanja (kroz stvaranje institucionalnih i drugih zakonskih predpostavki za normalno i uspješno poslovanje firmi).</s><s>Growth Competitivness Index : Indeks razvojne konkurentnosti koji pokazuje srednjoročne razvojne perspektive, odnosno perspektive razvoja u sljedećih pet godina. sposobnost države za rast u budućem srednjoročnom periodu (obično 5 – 8 godina).</s><s>High-technology cluster : visoko-tehnološki klaster predstavlja specifičan oblik povezivanja univerziteta sa prostorno grupisanim malim i srednjim preduzećima, kao i drugim privatnim ili javnim organizacijama u cilju promoviranja tehnologije u komercijalne svrhe.</s><s>»Institutional thickness« : »institucionalna debljina.« Lokalne i regionalne vlade igraju veliku ulogu u organizaciji poslovanja, kroz stvaranje institucionalnih i drugih zakonskih predpostavki za normalno i uspješno poslovanje firmi.</s><s>Organizacija, koja je u domenu vlade, u sebi uključuje, podršku lokalnim firmama, kroz djelovanje, gospodarskih komora, financijskih institucija, regionalnih razvojnih agencija itd.</s><s>Amin i Thrift (1995), takvu posredničku ulogu, simbolički nazivaju “institucionalnom debljinom” te navode, da ona u sebi uključuje : trgovačka udruženja, sindikate, lokalne vlade, administraciju, upravna i druga tijela, zadužena za pitanja zemljišta, infrastrukture itd. “Institucionalna debljina” igra ključnu ulogu u ekonomskom uspjehu, doprinoseći stvaranju većeg povjerenja među akterima poslovanja, kao i stimulisanja poduzetništva na lokalnom nivou</s>\n<s>Knowledge economy : »ekonomija znanja« Knowledge workers : »radnici znanja« - eksperti i obrazovani ljudi koji rade i funkcioniraju unutar društva koje primjenjuje ekonomiju znanja.</s><s>Posebno su važne skupine takvih profesionalaca, čije kompetence igraju centralnu ulogu u tehničkom dijelu inovacijskih procesa savremenih tehnologija</s>\n<s>Microeconomic Competitiveness Index : Mikroekonomski indeks konkurentnosti (Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), Slovenija je uvrštena na 28 mjesto po konkurentnosti između 40 zemalja u svijetu).</s><s>Interships : praktični dio obrazovnog programa, koji se obično obavlja u preduzeću ili nekoj instituciji.</s>\n<s>Path - dependent knowledge : je oblik znanja koji ekonomska organizacija stvara, artikulira i mobilizira po potrebi, unutar svoje organizacije.</s><s>To su specifična znanja i vještine gdje firma ili pojedinac korištenjem i upotrebom ovog tipa znanja, kroz “interaktivne procese” stvara osnovne pretpostavke za uspješno i efikasno suočavanje sa izazovima koje sa sobom donosi tržište.</s><s>PHARE : Evropski razvojni program. (U prvoj fazi - tranzicije Slovenije u periodu 1992 – 1995 pomoć EU u okviru PHARE programa, se uglavnom odnosila na prestrukturiranje gospodarstva , privatizaciju , obrazovanje, znanost, energetiku, zaštitu okoline itd.</s><s>U drugoj fazi, u tzv. »predpristupnom periodu« od 1996 – 1999 godine, je pomoć u okviru PHARE programa preusmjerena prije svega, na jačanje institucionalnih i upravno-administrativnih struktura u Pro - business policy : deregulacijske politike koje predstavljaju jezgro politike podrške poslovnoj klimi i biznisu.</s><s>Prema Armstrongu i Tayloru (2000), dva paketa mjera predstavljaju suštinu podrške takvoj poslovnoj klimi : Usvajanje manje stroge regulative u oblasti poslovne djelatnosti, koja bi obuhvatala smanjivanje raznih birokratskih zahtjeva</s>\n<s>Programm EU namjenjen članicama koje se pridružuju u njene integracije, a namjenjen je uglavnom za razvoj agrara i ruralnih područja.</s><s>Slovenija je sredstva iz strukturnih fondova najviše koristila na području agrara i ruralnih područja, kao i za reformu agrarne politike, koja mora da se uskladi sa pravnim redom EU.</s><s>Poduzetnički sektor je takođe imao veliki udio u korištenju tih sredstava, a posebno razvoj srednjih i malih preduzeća.</s><s>Porast potreba za sredstvima strukturnih fondova EU je pokazan i u sektoru socijalne zaštite i penzione reforme SKTE : standardna francuska klasifikacija teritorijalnih jedinica kojima je namjenjena državna pomoć.</s>\n<s>Specific faculties : specifične sposobnosti radnika koje mogu biti dobijene kroz proces učenja i SPP (engl.</s><s>Special Preparatory Programme), posebni pred-pristupni program namjenjen budućim članicama EU ; U Sloveniji se program odvijao preko Nacionalnog programa.</s><s>Tacit knowledge : prećutno (nevidljivo) ili eksplicitno znanje.</s><s>Otkriće prećutnog znanja koje je inherentno ekonomskim subjektima na tržištu - predstavlja osnovu austrijskog pristupa teoriji poduzetništva koje tvrdi, da je osnovna karakteristika poslovnog svijeta - neizvjesnost.</s><s>Poduzetnik (menadžer) djeluje na osnovi svoje percepcije tog svijeta, uviđajući procese koji organizacija, kao dio svoje strategije koristi akumulaciju “prećutnog znanja”, odnosno - učenja na svojim ili tuđim greškama te na taj način gradi strategiju, koja obuhvata proces korigiranja grešaka, da bi se postigao uspjeh.</s>\n<s>ovlaštenja poslodavcima. poduzetničkim aktivnostima (Slovenija zauzima 25 - 28 mjesto u skupini od 37 zemalja).</s><s>TEMPUS : program EU namjenjen obrazovanju u koji su uključene zemlje jugoistočne evrope Up–to-date–skills : vještine koje zahtjevaju informiranost i upućenost u najnovija tehnološka dostignuća.</s>\n<s>Evropska unija predstavlja jedan od najprosperitetnijih ekonomskih područja u svijetu.</s><s>Osnovni pokretač njenog razvoja su : znanje, tehnologija i inovativnost.</s><s>Lisabonskim sporazumom marta 2000 godine, lideri EU su potpisali dokument, u kojem stoji da EU treba da postane najdinamičnija ekonomija na svijetu, zasnovana na znanju (engl. knowledge – based economy).</s>\n<s>Jedna od ključnih determinanti evropskog ekonomskog uspjeha treba da bude razvoj inovativnosti u industriji.</s><s>Prema zvaničnim publikacijama EU (Innovation and • radikalne promjene u stavovima,</s>\n<s>• poduzetnički pristup u preuzimanju rizika, • dostupnost do finansiranja projekata, • povoljnija zakonska regulativa za biznis i • veća povezanost industrije i nauke.</s><s>Zahvaljujući EU, kao zajednici više različitih zemalja koje se međusobno razlikuju, ne samo po broju stanovnika ili veličini, već i po stepenu ekonomskog razvoja, saradnja na ostvarivanju zacrtane politike inovativnosti i razvoja regija se ostvaruje kroz prenošenje iskustva uspješnih regiona.</s><s>To je omogućilo stvaranju zajedničke mreže za implementaciju, takozvane »otvorene ko-ordinacije politike inovativnosti1 (engl. open coordination of innovation policy), u evropi.</s><s>Takav proces ostvarivanja »transnacionalne politike«, dopušta vlastima u lokalnim zajednicama i regionima, da uče na iskustvima drugih uspješnih regija i prilagođavaju ih lokalnim zahtjevima.</s>\n<s>Inovativnost u EU, kao i u čitavom svijetu, zavisi od donošenja odluka i poduzetnosti, kako individualnih poduzetnika, menadžera i investitora , tako i vladinih upravnih U septembru 2000 godine, Evropska Komisija je usvojila sporazum posvećen ulozi inovativnosti u današnjoj ekonomiji, koja je sve više bazirana na znanju i inovacijama.</s><s>Taj sporazum se zasniva na pet glavnih ciljeva koji moraju biti ostvareni u provođenju politike inovativnosti u Evropi.</s><s>Ti ciljevi trebaju da obezbjede : 1 Metod otvorene ko-ordinacije (open method of co-ordination), je decentralizirani proces zasnovan na koordinaciji aktivnosti na nivou Komisije Evropske Unije.</s><s>Sastoji se od četiri elementa : stalnim vodičem i uputstvima za članice Unije kao i vremenskim rasporedom za postizanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva,</s>\n<s>individualnim potrebama članica EU, prenošenje evropskih uputstava na nacionalne i regionalne nivoe, periodično nadgledanje (evaluacija), organizirano u duhu zajedničkih procesa učenja. • koherentnost politike inovativnosti , • zakonske okvire,</s>\n<s>• podršku stvaranju novi inovativnih firmi, • ključne veze između univerziteta i industrije, • podršku novim članicama EU u realizaciji politike inovativnosti.</s><s>1. 1 Koherentnost politike inovativnosti Model uspješnosti nekog regiona se često ne može jednostavno preslikati na druge regione u Evropi (Innovation & Technology Transfer 2002 : str. 17 ).</s><s>Ključ uspješnosti u ostvarivanju podrške realizacije inovativne politike, se nalazi u razumjevanju svih učesnika u tom procesu, odnosno - podsticanju informacijskih kanala i komunikacije između predstavnika pojedinih zemalja, uključenih u taj proces, kako na nacionalnom tako i regionalnom nivou.</s>\n<s>Nakon sporazuma u Lisabonu 2000, vlade mnogih zemalja u EU, posvećuju veću pažnju ko-ordinacijskim strukturama koje su odgovorne za sprovođenje inovacijske politike, a posebno koherentnosti veza između nauke, obrazovanja i industrije.</s><s>Neke zemlje, kao naprimjer Danska, imaju čak i posebna ministarstva zadužena za sprovođenje inovacijske politike (engl. innovation policy).</s><s>Pažnja je takođe posvećena i procesima evaulacije rezultata ostvarenih primjenom politike inovativnosti (engl. innovation – support schemes).2 Drugi cilj politike inovativnosti, zacrtan lisabonskim sporazumom (2000), jeste zahtjev za smanjivanjem i pojednastavljenjem administrativnih procedura (engl. simplify administrative requirements).</s><s>To znači : stvaranje pozitivne klime za poduzetništvo i kreiranje novih poslova kao i firmi, koje svoju strategiju zasnivaju na primjeni inovacija.</s><s>Dva područja su od posebne važnosti : • difuzija znanstveno-istraživačkih rezultata (diseminacija znanja), i • fiskalne inicijative (olakšice) za investiranje u nauku i razvoj.</s><s>Rezultati javno financiranih istraživanja, bilo na univerzitetima ili istraživačkim institutima pokazuju ogroman potencijal, za koji se čini da nije iskorišten i dovoljno eksploatisan na nivou EU.</s><s>Takođe su brojne barijere koje stoje između inovacija i industrija koje bi potencijalno mogle koristiti te rezultate, u kreiranju novih proizvoda.</s><s>Trenutno se radi na tome da se omogući univerzitetima i drugim naučnim institucijama, da mogu eksploatisati svoje rezultate na puno bolji i efikasniji način, kroz komercijalnu upotrebu.</s><s>Isto tako, odgovarajuće fiskalne mjere takođe doprinose kreiranju inovativnih sistema u proizvodnji (R & D tax credits).3 2 U Velikoj Britaniji postoji naprimjer ROAME (engl. rationale, objectives, appraisal, monitoring and evaluation), sistem evaluacije prijedloga, kao i drugi, slični sistemi u ostalim evropskim zemljama 3 Neke zemlje, kao naprimjer, Njemačka i nordijske zemlje, nerado koriste fiskalne mjere kao oblik podrške razvoju inovativnosti, već se više fokusiraju na dodjelu Grant sredstava, odnosno, povoljnih kredita (loans), malim firmama, koje koriste inovacije u proizvodnim programima.</s><s>1.1.2 Ohrabrivanje novih inovativnih firmi Nove firme zasnovane na novim tehnologijama su pokretači inovativnosti i ekonomskog rasta.</s><s>U skladu sa Lisabonskim sporazumom (2000), podrška stvaranju i rastu novih inovativnih preduzeća, predstavlja treći veliki cilj ostvarivanju zacrtane politike inovativnosti na područijima EU.</s><s>Aktivnosti vezane za ovu oblast bi trebale da obuhvataju stvaranje pravne, fiskalne kao i druge zakonske regulative, koja bi obezbjedila podršku razvoja takvih firmi, obezbjedila prateće uslužne djelatnosti, kao i trening i obrazovanje budućih poduzetnika.</s><s>Ohrabrivanje i podrška poduzetništvu u oblasti visoke tehnologije, jeste u prvom redu - uklanjanje suvišnih birokratskih i administrativnih barijera, kao i uklanjanje početnih greški i rizika, koji su vezani za prve korake u poslovanju tih firmi.</s><s>Isto tako, veliki problem u Evropi predstavlja nedostatak početnog kapitala (engl. seed capital), za podršku razvoja inovativnih firmi.</s><s>Uloga vlada je u tom slučaju od velike važnosti u ostvarivanju razvojne strategije u regiji, i podrazumjeva široki raspon djelovanja ; od podrške stvaranju novih firmi (engl. start – up companies), kombiniranja investicionih projekata sa privatnim sektorom, do obezbjeđivanja sredstava, od strane vlade, za privatne fondove koji su posebno namjenjeni za razvoj i podršku inovativnosti i poduzetništva (Slika 18.).</s><s>Pojedine vlade nude pomoć u financiranju takozvanih spin – offs projekata,4 putem direktnog ili u kombinaciji sa privatnim »venture« kapitalom.</s><s>Razvoj i kreiranje spin offs znanstvenih projekata, podrazumjeva promjene nekih stavova univerzitetskog akademskog osoblja i istraživača, u pogledu mogućnosti financiranja spin – offs projekata od strane privatnih financijera (Slika 19).</s><s>Usluge podrške inovativnosti su posebno kritične za mlade kompanije.</s><s>One često nemaju samo probleme sa početnim investiranjem nego i sa menadžmentom ; - vještine potrebne za vođenje firmi često nedostaju upravo znanstvenicima i drugom istraživačkom osoblju.</s><s>U tom slučaju, Evropska Komisija je preporučila novim članicama da pronađu oruđa za trening tog osoblja, u cilju razvijanja menadžerskih vještina - kao i poduzetničkih sposobnosti.</s><s>Na taj način bi moglo doći do veće komercijalne koristi u primjeni naučnih rezultata u industriji.</s><s>1.1.4 Poboljšanje ključnih relacija između univerziteta i industrije Politika inovativnosti prema dokumentima iz lisabonskog sporazuma dodaje još jednu važnu ulogu namjenjenu univerzitetu a to je - promocija difuzije znanja i tehnologije.</s><s>Univerziteti i druge javne znanstveno – istraživačke institucije, trebaju prema tim dokumentima da se još više povezuju sa industrijom i poduzetništvom.</s><s>Naprimjer u Švedskoj, postoje specijalizirani javni fondovi namjenjeni ko-operaciji između univerziteta i industrije.</s><s>Isto tako potrebne veze na relaciji univerzitet 4 Spin – off - znači korist ili slučajni proizvod, stvoren nekim drugim većim proizvodnim procesom.</s><s>U ovom slučaju označava koristi koje sa sobom povlači dugoročno ulaganje u naučno istraživačke projekte industrija se uspostavljaju i kroz mobilnost istraživača iz univerziteta ka industriji.</s><s>Uspostavljanje takvih veza predstavlja efikasan način transfera znanja i povećava inovativne kao i konkurenčne prednosti malih i srednjih kompanija (SME).</s><s>Ekonomija zasnovana na znanju i inovativnosti, zahtjeva stalnu prisutnost u svijetu znanosti i tehnologije, što takođe nameće potrebu za permanentnim obrazovanjem.</s><s>Doživotno učenje (lifelong learning), postaje realnost za sve one koji ne žele da izgube korak sa najnovijim dešavanjima u nauci i tehnologij.</s><s>Svi koji su uključeni u poslovne aktivnosti moraju biti upoznati sa najnovijim promjenama u novim tehnologijama te u relativno kratkom vremenu savladati i usvojiti najnovije vještine Trendovi u javnim izdvajanjima za istraživanje i razvoj FIN</s>\n<s>Izvor : Innovation & Technology Transfer prema Scoreboard 2002. * Trendovi su kalkulisani kao procenat promjena između poslednje godine za koju postoje podaci i prosjeka tokom tri posljednje godine, na taj način se dobija cjelovita slika o trendovima ulaganja za istraživanje i razvoj.</s>\n<s>1.2.</s><s>EU i inovativni potencijal novih članica kao rezultat sporazuma iz Kopenhagena ( 2000).</s><s>Svaka od članica će predstavljati poseban izazov u suočavanju njihove prakse i zakonodavstva sa evropskom politikom inovativnosti.</s><s>Poznato je da većina tih članica imaju velikih ekonomskih problema, te da je razvoj visoko - tehnoloških Preduzeća na vrlo niskom stupnju.</s><s>Univerziteti i javne znanstveno-istraživačke institucije u tim zemljama istina, imaju određenu reputaciju i respektabilan naučni potencijal, ali je veza između univerziteta i drugih znanstvenih istitucija vrlo slaba ili nikakva sa industrijom.</s>\n<s>Da bi se te zemlje buduće članice EU, približile postojećim standardima u ostvarivanju politike inovativnosti u ekonomiji, potrebno je dugoročno prilagođavanje njihovih zakonodavstava sa onim u EU.</s><s>Isto tako sadašnje postojeće članice EU, će morati uložiti napore da svoja iskustva u diseminaciji tehnološkog znanja, prenesu na nove članice.</s>\n<s>Univerziteti i znanstvene institucije u zemljama koje se priključuju EU, su u svom dosadašnjem radu bili više usmjereni ka baznim znanstvenim istraživanjima i malo su pažnje posvećivali relacijama sa industrijom.</s><s>Kooperacija na planu ostvarivanja politike inovativnosti transferu znanja i tehnologije bi trebala da se odvija najprije prema geografskom principu : to znači da bi naprimjer, Nordijske zemlje sarađivale sa novim članicama baltičke regije Estonijom, Latvijom i Litvijom, ili Austrija sa Mađarskom itd.</s><s>Kooperacija bi mogla imati različite forme - počev od direktne saradnje univerziteta do zajedničkih projekata na financiranju službi za podršku implementacije inovativnosti u industriji.</s><s>Inovativna industrija u EU je uglavnom smještena po regionalnim područijima i to većinom blizu univerziteta i drugih znanstveno- istraživačkih centara.</s><s>Vrlo velike razlike u ekonomskoj razvijenosti regija unutar jedne zemlje kao i među samim zemljama članicama EU, govori u prilog tome da - razvojna strategija jednoobraznosti ili jednog recepta za sva područja (engl. one-size-fits-all policy), nije efikasna u ostvarivanju politike koordinacije inovativnosti (Innovation & Technology Isto tako regije sa koncentracijom visoko-tehnološke industrije jasno zahtjevaju drugačiju razvojnu strategiju, nego regije u kojima motor ekonomskog razvoja predstavljaju druge vrste ekonomskih aktivnosti, kao naprimjer turizam itd.</s><s>Neki regioni već posjeduju snažan znanstveno-istraživački sistem ali je još uvjek puno barijera koje koče dalji razvoj inovativnosti na drugim područijima unutar EU.</s><s>Evropska Komisija je predložila određene mjere za podršku razvoja inovativnosti po lokalne prednosti te izbjegavajući dupliciranje proizvodnih mogućnosti unutar EU kao cijeline.</s><s>U tom procesu je od vitalne važnosti razmjena iskustava između samih regiona.</s><s>Mreža Inovativnih regiona predstavlja jedan od mogućih načina uspostavljanja kontakta među regionima širom EU u cilju međusobnog upoznavanja i razmjene iskustva na planu tehnološkog razvoja i inovativnosti.</s><s>Jedna od takođe vrlo važnih inicijativa koja treba da zvanično bude usvojena na nivou EU je i povećanje inovacija.</s><s>Na slici 20. su predstavljeni vodeći evropski inovativni regioni : Slika 20.</s><s>Vodeći inovativni regioni, po zemljama 5 Broj</s>\n<s>Izvor : Innovation & Technology Transfer prema Scoreboard 2002. 5 Regionalne karakteristike inovativnosti su date na osnovu indikatora koji se primjenjuju u Scoreboard 2002, i drugim zvaničnim publikacijama Evropske Komisije (htp : // trendchart.cordis.lu).</s><s>1.2.1 Evropska regionalna politika</s>\n<s>Regionalna politika EU je zasnovana na financiskoj solidarnosti svih njenih članica koji svojim udjelom zajedničkom budžetu, namjenjenom za razvoj manje razvijenih regiona, doprinose usklađenom i harmoniziranom razvoju te zajednice.</s><s>Osnovni smisao i namjena regionalne ekonomske politike EU se sastoji u postizanju trajnog i jednakomjernog razvoja svih njenih regija.</s><s>Najveći doprinos sredstava tom budžetu dolazi od najrazvijenijih država EU.</s><s>Za period od 2000 – 2006 godinu, je predviđeno da ti transveri iznose jednu trećinu cjelokupnog budžeta EC, odnosno 213 milijarde eura.</s><s>Od tih sredstava je planirano da 195 milijardi eura bude izdvojeno za Strukturni fond i 18 milijardi eura za Kohezioni fond (Tabela 1. Strukturni fond je fokusiran na određene prioritete i njega čine : Fond za evropski regionalni razvoj, ( engl.</s><s>European Regional Development Fund, ERDF), Financira infrastrukturu, nova zapošljavanja, lokalne razvojne projekte kao i pomoć za male firme.</s><s>Fond pruža podršku projektima čiji je cilj otklanjanje regionalnih razvojnih nejednakosti i postizanje veće socijalne i ekonomske kohezije među Evropski socijalni fond, (engl.</s><s>European Social Fund, ESF).</s><s>Namjenjen je kao pomoć nezaposlenima i drugim ugroženim socijalnim socijalnim skupinama.</s><s>Programi ovog fonda su uključeni u pet prioritetnih područja • razvoj aktivne politike zapošljavanja, • podsticanje jednakosti svih učesnika na tržištu radne snage, • doživotno učenje,</s>\n<s>• podsticanje prilagodljivosti i poduzetništva, • podsticajne mjere zapošljavanja žena.</s><s>Financijski instrumenti za vođenje ribarstva (engl.</s><s>Financial Instruments for Fisharies Guidance - FIFG, namjenjen je modernizaciji ribarstva i ribarske industrije),</s>\n<s>Evropski agrarni vodič i garancijski fond (engl.</s><s>European garancijski fond, su namjenjeni financiranju ruralnih područja kao pomoć u realizaciji primjene agrarne politike EU.</s><s>Ovi strukturni fondovi su fokusirani na određene prioritete ili ciljeve (engl.</s><s>Objective), 2. Razvoj manje razvijenih područja i regija EU, koja čine ukupnu 22 % ukupnog 3. Razvoj područja koja trpe različite vidove strukturnih i razvojnih poteškoća. fonda</s>\n<s>4. Modernizacija obrazovnih sistema kao i stvaranje novih radnih mjesta, Ostalih 5.35 % sredstava fonda je namjenjeno pronalaženju riješenja za neke specifične • transnacionalna, regionalna i pogranična saradnja (Intereg III), • održivi razvoj gradova i njima pripadajućih područja (Urban II), • razvoj ruralnih područja preko lokalnih inicijativa (Leader +), • borba protiv nejednakosti i diskriminacije u pristupu tržištu rada (Equal).</s><s>Takođe su obezbjeđena sredstava iz strukturnih fondova, namjenjena razvoju ribarstva izvan gore navedenog okvira (cilja 1)., kao i pružanju podrške novim inovativnim Tabela 26.</s><s>Podjela sredstava EU prema ciljevima, za period 2000 – 2006 213 milijarde eura</s>\n<s>Iznos u milijardama eura, prema cijenama iz 1999 godine namjenjene bržem razvoju manje razvijenih regija na prostorima EU.</s><s>Principi reforme regionalne politike EU su koncentrisani na pomoć onim regijama koje zaostaju za razvojem ostalih zemalja, i koje pokazuju ozbiljne poteškoće u oblastima infrastrukture, zapošljavanja i obrazovanja.</s><s>Evropski model regionalnog razvoja nastoji da ublaži kontraste koji nužno nastaju u eri globalizacije i povećane konkurencije na svjetskom tržištu, kroz ubrzani razvoj, nedovoljno razvijenih regiona, i na taj način, ih pokušava uključiti u sistem globalne ekonomije.</s><s>Pod nerazvijenim regionom se podrazumjevaju regioni čiji društveni proizvod per capita, ne prelazi 75 % prosjeka EU.</s><s>Brojni su ostali indikatori, koji potvrđuju nerazvijenost takvih regiona kao naprimjer : • nizak nivo investiranja,</s>\n<s>• nedostatak osnovne infrastrukture itd.</s><s>Teškoće koje prate nerazvijene regione se takođe mogu podjeliti u četiri vrste : • potreba za rekonstrukcijom industrijskog i uslužnog sektora, • gubitak tradicionalnih aktivnosti u ruralnim područjima, • gubitak urbanog prostora,</s>\n<s>Projekti koji su izabrani za financiranje od strane EU i Strukturnih fondova se u većini slučajeva financiraju od strane nacionalnih ili privatnih fondova, tako da sredstva EU predstavljaju dodatna sredstva za već utvrđene prioritetne razvojne programe od strane vlada zemalja koja dobija pomoć.</s><s>Provedba aktivnosti strukturnih fondova se temelji na dokumentima koje je potpisala svaka članica EU.</s><s>Tri su glavna dokumenta koja definišu razvojne programe pojedine članice i to : Državni razvojni program (engl.</s><s>National Development Plan), je plan, kojeg država članica pripremi u saradnji sa vlastitim regionalnim planovima.</s><s>U izradi tih planova učestvuju razni stručnjaci iz oblasti ekonomije, zaštite okoline, predstavnici nevladinih organizacija itd.</s>\n<s>Podrška razvojnom okviru zajednice (engl.</s><s>Community Support Framework), predstavlja dokument u kojem predloženi obim sredstava za razvojni program prelazi milijardu eura.</s><s>Nakon uspješnih pregovora sa članicom i evropskom komisijom na taj način, dokument postaje operativni dokument na čijoj osnovi se sprovodi dugoročna razvojna politika te zemlje. (Programi za čiju realizaciju nije potrebno izdvojiti 1 milijardu eura, takođe predstavljaju jedinstveni programski dokument na čijoj osnovi se takođe, odvija dugoročna strategija regionalnog razvoja).</s><s>Operativni programi (engl.</s><s>Operational programmes) su programi sa kojima se predstavljaju planovi razvoja pojedinih sektora, kao što su naprimjer : sektor agrara, socijalni razvoj pojedinih regija i slično.</s><s>Prijedlozi za financiranje razvojnih projekata se dostavljaju evropskoj komisiji po strogo utvrđenom redu.</s><s>Nakon što su projekti odobreni od strane Komisije, izvođenje projekata teče prema propisima koje određuje EU, javno i transparentno (javni pozivi za izvođenje radova, tenderi za nabavku opreme i sl.).</s><s>Rokovi za izvršenje svih radova su obično već unaprijed dogovoreni, tako da preostali dio kompletiranja projekta obuhvata još samo monitoring, evaluaciju i tekuću administraciju.</s><s>Iskustvo je pokazalo da regionalna politika može biti uspješna samo u ograničenom broju slučajeva, u kojima je jasno izražena javna podrška takvim projektima na lokalnom nivou.</s><s>Alokacija Strukturnih fondova prema ciljevima i državama: Države</s>\n<s>6 Ekonomska i socijalna situacija je u 1999 godini u nekim zemljama EU postala takva, da prema utvrđenimm kriterijima više nisu opravdali za nastavak dalje pomoći iz Strukturnih fondova.</s><s>U takvim slučajevima »tranzicijska (prelazna) pomoć, znači da je zemlji produžava pravo korištenja sredstava iz tog fonda do 2005 godine, čime se ublažavaju negativne posledice naglog prestanka dobijanja pomoći za regionalni razvoj.</s>\n<s>Kohezioni fond je poseban fond koji je predviđen za financiranje specifičnih projekata vezanih za transport i infrastrukturu u zemljama kao što su Španija, Portugal, Grčka i Irska, i formiran je 1993 godine.</s><s>Predviđena sredstva tog fonda za period 2000 – 2006 iznose 2.5 milijarde eura godišnje, odnosno 18 milijardi eura u periodu od sedam godina.</s>\n<s>1.3.1 Inovativne akcije finansiraju inovativni projekti u sferi obrazovanja, transfera tehnologija, i znanja, i koji treba da odgovore za sve češće zahtijeve informacijskog društva i potrebe praćenja savremenih dostignuća u svijetu.</s><s>Stvaranje novih radnih mjesta je primaran zadatak evropske regionalne politike ; u tom procesu je dat veliki značaj dodatnom obrazovanju i treningu radne snage.</s><s>Modernizacija proizvodnih procesa je takođe od velike važnosti ; zato je projekt inovativnih regiona prihvaćen kao model od strateške važnosti za usklađenu, razvojnu ekonomsku politiku EU.</s><s>Prema planu regionalne ekonomske politike EU za period 2000 – 2006 (agenda 2000), Kao pomoć novim članicama odnosno, državama centralne i istočne evrope, je predviđen model koji sadrži tri osnovna programa ukupne vrednosti od oko 40 ISPA.</s><s>Program PHARE je predstavljen već 1989 godine, sa osnovnom namjerom da pomogne istočno evropskim zemljama u poboljšanju i efikasnosti njihovih javnih institucija, pravnih tijela i državne administracije.</s><s>Programom su obuhvaćeni i drugi manji projekti kao što su građanske inicijative, razvojna pomoć kod novih investiranja i drugih projekata u sektoru ekonomije itd.</s><s>Program SAPARD (engl.</s><s>Special Accession Programme for Agriculture and Rural Development), je takođe namjenjen razvojnim aktivnostima u oblastima agrara i agrarne politike, u državama koje su potpisnice sporazuma o pridruživanju EU.</s><s>Program obuhvata prilagođavanje agrarne politike tih zemalja sa onom iz EU, kao i razvojnu i tehničku pomoć u oblasti zaštite potrošača, ekološke proizvodnje hrane, zaštite okoline itd.</s><s>Program ISPA (engl.</s><s>Instrument for Structural Policies for preAccesion) je namjenjen financiranju velikih projekata iz oblasti zaštite okoline, transporta, infrastrukture itd.</s>\n<s>Potrebe za financijskom pomoći za svoje razvojne projekte je velika u svim državama potpisnicama o pridruživanju EU.</s><s>Prioritetni projekti su u oblasti obnove i modernizacije infrastrukture, industrije, SME sektora, agrara itd.</s><s>Na tabeli 31. je prikazana alokacija predviđenih sredstava pristupne pomoći u okvirima Tabela 29.</s><s>Alokacija sredstava predpristupne pomoći za buduće članice EU PHARE</s>\n<s>1.4 Institucionalna potpora SME sektoru u razvijenim tržišnim ekonomijama Glavni trendovi u institucionalnoj potpori malim i srednjim preduzećima na zapadu, trenutno su vezani za potporu inovativnim i visoko – tehnološkim preduzećima koja imaju intenzivan rast.</s><s>Posebna pažnja je data inovativnim regionima u kojima se grupišu (clustering), mala i srednja preduzeća u oblastima visokih tehnologija, kao što su biotehnologija, informatika, telekomunikacije i slično.</s><s>Znanstveni parkovi su takođe čest primjer okupljanja, znanja i kapitala, koje rezultira bržom i efikasnijom primjenom inovacija u praksi, kao i njihovu komercijalnu eksploataciju.</s><s>U takvim tehnološkim parkovima se najčešče razvija služba za poslovnu podršku malim i srednjim preduzećima (SME).</s><s>Te službe potpomažu pokretanja tih preduzeća, posebno u još uvjek nemaju izgradenu kompletnu menadžersku i poslovnu strukturu.</s><s>Prema jednom od najuticajnijih univerziteta i pionira u izgradnji institucionalne povezanosti izmedu univeziteta i industrije, Warwick University (Velika Britanija), postoji nekoliko Venture capital,</s>\n<s>Techmark , podrška marketingu na nivou evrope, Studentski projekti, pomaganje studentskim istraživačkim projektima,</s>\n<s>KITTS, (engl.</s><s>Knowledge Innovation Technology Transfer Scheme, jedinstveni program podrške malim i srednjim preduzećima (SME), preko korištenja službe za baze univerzitetskih stručnjaka,</s>\n<s>Clustering, projekat namjenjen malim kompanijama koje žele ustanoviti funkcionalne poslovne veze sa drugim kompanijama u cilju dugoročne saradnje i nalaženja novih tržišta za svoje proizvode i usluge, Inovativna poslovna mreža (engl.</s><s>Innovation business netvork), je poslovni klub za traženje novih poslovnih partnera, razmjena informacija, povezivanje na interesnim osnovama i slično.</s><s>Investicijska spremnost (engl.</s><s>Investment readiness), je novi oblik udruživanja kroz poslovne veze u cilju obezbjeđivanja strateških ulaganja stranih partnera u tehnologiju.</s>\n<s>Kompanije koje žele naći poslovnog partnera zbog strateških ciljeva, jer nisu u stanju obezbijediti sve neophodne organizacijske i materijalne preduslove za globalno poslovanje su ciljne kompanije za projekte venturinga.</s><s>Venturing takođe znači : • brže izpostavljanje novim tehnologijama na području ključnih proizvoda, • bolji pristup do baza podataka o mogućim kupcima, distributivnim mrežama, kao i ciljnim tržištima,</s>\n<s>• bolji pristup do komplementarnih vještina, know-how drugih inovativnih ideja, • veće i efektivnije korištenje vlastitih resursa, kako materijalnih tako i intelektualnih,</s>\n<s>• povećavanje investicijski mogućnosti uz paralelno smanjenje poslovnog rizika.</s><s>Venturing omogućava da se uz novog investitora stabiliziraju prilike u kompaniji i poveća kapitalska baza.</s><s>U većini slučajeva novi investitor sa sobom donosi i nove poslovne veze, nova tržišta itd.</s><s>Osnovni zadatak službe za podršku malim i srednjim preduzećima (SME), je traženje dodatnog izvora finansiranja (kapitala) za dalje poslovanje.</s><s>Služba za potporu poslovanja mora da ima sve relevantne adrese i kontakte izvora kapitala i u zavisnosti od okolnosti, ti izvori mogu uglavnom - od strane jednog ili više individualnih vlasnika kapitala tzv. »Business Angels«, koji ne samo da posjeduju takav kapital, nego često posjeduju vlastite poslovne ekspertize, koje im pomažu u donošenju odluka o investiranju u određene projekte. - alternativno, to mogu biti takođe profesionalni Investicioni fondovi, U mnogim slučajevima može doći do povezivanja sa drugim velikim kompanijama koje već imaju uhodano poslovanje i prodajne mreže, a koje su spremne financirati interesantne projekte (ukoliko su kompatibilni njihovom poslovanju).</s><s>Techmark predstavlja jedinstveni oblik marketinga na cijelokupnom prostoru EU, i • Razvoj marketinga</s>\n<s>• iskustvo od preko 20 godina u međunarodnoj trgovini • veze prema vodećim evropskim institucijama, uključujući znanstvene i druge razvojne organizacije</s>\n<s>Marketing sistema techmark uključuje u sebi poslovanje na tržištu od potencijalnih 360 do adekvatne prodajne mreže, zato je potrebno minimizirati cijenu tog nedostatka.</s><s>Ukoliko neko preduzeće već ima adekvatan proizvod techmark mu omogućava : • Procjenu mogućnosti prihvatanja proizvoda na tržištu • Istraživanje tržišta</s>\n<s>Svjetski marketing podrazumjeva širenje marketinških djelatnosti posvuda u svijetu.</s><s>U tu svrhu je Techmark spreman podržati sve marketinške projekte na teritoriji USA, Canade, Južne Afrike, Australije i novog Zelanda.</s><s>Portfolio za poslovnu podršku u svom sastavu ima i specijaliziranu službu namjenjenu za podršku inovativnim idejama studenata na univerzitetu Warwick u Velikoj Britaniji.</s><s>Projekti obično počinju smještanjem takvih studenata na određena mjesta unutar kompanija na period od 8 sedmica.</s><s>Na taj način uspješne poslovne ideje nalaze svoj put kroz direktnu primjenu u praksi.</s><s>Enterprise Fellowship Scheme predstavljaju sheme dizajnirane tako da omogućavanju studentskom i znanstvenom osoblju na univerzitetu novčanu potporu tokom rada na odredenom projektu.</s><s>Dalji razvoj tih projekata, i njihova realizacija, je moguća preko ostalih, gore navedenih mehanizama podrške.</s><s>KITTS – Knowledge Innovation Technology Transfer Scheme KITTS - predstavlja službu čiji je zadatak prenos znanja sa univerziteta i drugih znanstveno-istraživačkih centara u industriju.</s><s>Projekat podrazumjeva saradnju između univerziteta i industrije kroz jedinstveno obezbjeđivanje neophodnog obrazovnog potencijala i kadra za potrebe industrije.</s><s>To se postiže kroz uspostavljanje neposrednih kontakta svih zainteresiranih strana uz korištenje baza podataka o neophodnim stručnjacima za određene oblasti.</s>\n<s>Clustering (grozdenje), predstavlja proces povezivanja malih i srednjih preduzeća (SME), u jednu jedinstvenu cijelinu, sa ciljem fokusiranja proizvoda na određeno tržište korištenjem sinergijskih prednosti koje posjeduje takva organizacija.</s><s>Na Warwick Univerzitetu je razvijen jedan specifičan način takve organizacije koja u sebi podrazumjeva :</s>\n<s>• obrazovanje i trening aktivnosti za izboljšavanje lokalnih vještina i znanja, • sinergija skupnih moći kako znanstvene i proizvodne infrastrukture tako i znanja</s>"}
{"dc.title": "Vanjskotrgovinska politika Hrvatske", "dc.creator": "Host, Alen", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4056", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=4508&dn=", "text": "<s>Alen Host student, izjavljujem da sam autor ovog magistarskog rada koji sam napisao pod mentorstvom prof.dr. Andreja Kumara te u skladu sa 1. stavkom 21. člana Zakona o autorskim i srodnim pravima odobravam objavljivanje magistarskog rada na internet stranicama fakulteta.</s>\n<s>Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) Posebnosti hrvatske vanjskotrgovinske politike Sporazum o malograničnom prometu s Italijom Erozija carinskog sustava</s>\n<s>Specifičnosti nove generacije Europskih sporazuma Vanjskotrgovinski aspekti Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju</s>\n<s>Asimetričnost Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Prilagodba hrvatskih propisa acquis communautaireu OCJENA VANJSKOTRGOVINSKE POLITIKE</s>\n<s>4.1.1.2 Vanjskotrgovinska zaštita i intragranska trgovina 4.1.1.3 Mjerenje intragranske trgovine Grubel-Lloydovim indeksom 4.1.1.4 Intragranska trgovina u Hrvatskoj Indeks granične intragranske trgovine</s>\n<s>4.1.2.1 Metode mjerenja granične intragranske trgovine Marginalna intragranska trgovina u Hrvatskoj Indikatori tehnološke konkurentnosti</s>\n<s>Pokazatelj usporednih prednosti (RCA) po tehnološkim razredima Pokazatelj usporednih prednosti u Hrvatskoj Vanjskotrgovinska specijalizacija po tehnološkim razredima Strukturalni aspekti vanjskotrgovinskih tokova Udio \"osjetljivih\" proizvoda u izvozu</s>\n<s>Integrativni procesi na europskom kontinentu povezani s težnjom pripadajućih država za gospodarskim povezivanjem svoj su inicijalni impuls imali u vanjskotrgovinskoj sferi.</s><s>Republika Hrvatska je osamostaljenjem dobila autonomiju u kreiranju vlastite gospodarske, a samim time i vanjskotrgovinske politike, no želja za priključivanjem Europskoj uniji rezultirala je potrebom za prihvaćanjem globalnih vanjskotrgovinskih pravila WTO-a.</s><s>Prilagođavanje navedene politike pravilima WTO-a uzrokovalo je velike promjene u svim segmentima gospodarstva, a posebno u vanjskotrgovinskom sektoru.</s><s>S obzirom da svaka država želi ostvariti što veće koristi od integriranja i posljedične liberalizacije, ključno je pitanje što će ovi procesi značiti za nju, njezino gospodarstvo, stanovništvo, te kakve koristi i troškove može očekivati.</s><s>Odgovori su mnogo kompleksniji od samih pitanja, potrebne su brojne analize pomoću kojih kvantitativno možemo procijeniti sve moguće posljedice, a za tu su potrebu razvijeni različiti pristupi, metode i modeli mjerenja učinaka vanjskotrgovinske politike.</s><s>Proučavanje vanjskotrgovinskih učinaka u novije doba često je povezano s trgovinskim indikatorima intragranske razmjene kreiranim od Balasse (1965), Grubel i Lloyda (1975), pokazateljima marginalne intragranske trgovine Hamiltona i Kniesta (1991), Grenawaya, Hinea, Milnera i Elliota (1994) te Brülharta (1994), kao i pokazateljem otkrivenih komparativnih prednosti (RCA) Wolfmayr-Schnitzer (1998), koja koristi kombinaciju ranijih metoda Leglera (1982), Schulmeistera (1990), i Schulmeistera i Boescha (1987).</s>\n<s>Proučavanje učinaka vanjskotrgovinske politike često se povezuje samo s analiziranjem konačnih rezultata i zaključaka.</s><s>No, izračunavanje i sistematiziranje je u brojnim slučajevima povezano s kompleksnim metodama.</s><s>U kvalitetnoj analizi potrebno je što bolje upoznati analitičke metode u cilju adekvatne pripreme podataka, ali i njihove obrade.</s><s>S obzirom na prednosti i nedostatke pojedinih indikatora, pri numeričkoj i grafičkoj prezentaciji potrebno ih je tumačiti s osobitom senzibilnošću.</s><s>Pokazatelji se ne smiju promatrati parcijalno, jer samo cjelovitost u opservaciji omogućava donošenje kvalitetnih zaključaka.</s><s>Namjena magistarskog rada je prezentirati teorijske značajke carinskih i bescarinskih barijera, kao i predstaviti mjere vanjskotrgovinske politike u upotrebi u Republici Hrvatskoj, uz ocjenu njihove učinkovitosti etabliranim indikatorima kvalitativne konkurentnosti (intragranska trgovina, tehnološka konkurentnost, kao i strukturnog aspekta vanjskotrgovinskih tokova).</s><s>Posebnost ovoga rada je u izučavanju snažnih integracijskih procesa u kojima Hrvatska sudjeluje posljednjih godina, a koji su umnogome odredili i određuju vanjskotrgovinske odnose.</s><s>Cilj magistarskog rada je predstaviti vanjskotrgovinske mjere korištene i u Hrvatskoj, uz predstavljanje problematike mjerenja pojedinih metoda.</s><s>Pored toga, cilj je kritički evaluirati navedene metode, naglasiti njihove prednosti i nedostatke.</s><s>Ujedno se ovim radom želi dati općenitu sliku i usporedbu navedenih parametara, te pokazati da evaluacija pravilne usmjerenosti vanjskotrgovinske politike bitno dobija na kvaliteti s cjelovitim obuhvatom pomoću navedenih metoda.</s><s>Teorijske postavke bit će testirane na primjeru vanjskotrgovinskih odnosa Republike Hrvatske od 1994. do 2003. godine uz ocjenu adekvatnosti vođene trgovinske politike.</s><s>S obzirom na izabrano tematsko područje i cilj magistarskog rada, korištena su slijedeća metodološka pomagala: metoda analize i sinteze, metoda indukcije i dedukcije, metoda deskripcije, povijesna metoda, statistička metoda.</s><s>Hipoteza magistarskog rada je kako je stihijski vođena vanjskotrgovinska politika u pretežnoj mjeri odgovorna za nepovoljnu strukturu i kvantitetu hrvatskoga izvoza poslijednjih petnaest godina.</s><s>Ovime se pretpostavlja da je neadekvatna vanjskotrgovinska politika u bitnom segmentu odgovorna za presporo i neodgovarajuće prestrukturiranje gospodarstva Hrvatske što je dovelo, u parcijalnim slučajevima, do specijalizacije u pogrešnom pravcu ili do propusta u specijalizaciji u propulzivnim djelatnostima koje su se trebale razviti potaknute odgovarajućim mjerama dozvoljenim pravilima WTO-a.</s>\n<s>U prvom dijelu pod naslovom \"Teorijska zasnovanost vanjskotrgovinske politike\" definirani su temeljni pojmovi vanjskotrgovinske politike i prikazano njihovo djelovanje.</s><s>Pored toga, opisan je okvir današnje hrvatske vanjskotrgovinske politike određen priljučivanjem WTO-u, CEFTI, te skorom otpočinjanju pregovora o pridruživanju EU.</s><s>Ujedno je prezentiran koncept nominalne i efektivne carinske zaštite temeljen na input-output tablicama.</s><s>Oblikovanje vanjskotrgovinske politike Republike Hrvatske naslov je drugog poglavlja u kojem se na sustavan način, uvažavajući vremensku dimenziju, opisuju vanjskotrgovinske mjere u upotrebi, ali i daje predviđanje glede njihovog kretanja u budućnosti.</s><s>Uz nezaobilazne mjere carinske zaštite, detaljno se analiziraju necarinske mjere zaštite, kao medij za izbjegavanje globalnih pravila trgovanja.</s><s>Suptilnost količinskih ograničenja, mjera administrativnog protekcionizma, politike izvoznih poticaja, antidampinških i kompenzatornih opterećenja, carinskog postupka, politike javnih nabavki, pravila normizacije i mjeriteljstva, zaštite potrošača ogleda se u činjenici njihove efikasnosti, ali i netransparentnosti.</s><s>Dugoročni strateški cilj Hrvatske je članstvo u EU, stoga je jasna intencija adoptiranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kao fundamentalne odrednice cjelokupne hrvatske politike.</s><s>Za potrebe ovoga rada bit će predstavljene posebnosti u odnosu na dosadašnju generaciju Europskih sporazuma, te cjelovita analiza njegovog vanjskotrgovinskog aspekta.</s>\n<s>Posljednji, četvrti dio rada temelji se na izabranim indikatorima kvalitativnog aspekta konkurentnosti.</s><s>Predstavlja se njihov povijesni razvoj, a zatim slijedi primjena odgovarajućeg pokazatelja na primjeru Hrvatske, čime će se ocjeniti adekvatnost hrvatske vanjskotrgovinske politike u proteklom razdoblju.</s><s>Skupine indikatora koje će služiti za ocjenu kvalitete vanjskotrgovinske politike Hrvatske su: indikatori intragranske razmjene, indikatori tehnološke konkurentnosti te indikatori strukturnoga aspekta vanjskotrgovinskih tokova.</s><s>Općeprihvaćenu metodu mjerenja intragranske trgovine inaugurirali su Grubel i Lloyd (1975), temeljenu na doprinosima Verdoorna (1960), Kojime (1964) i Grubela (1967), dok je mjerenje marginalne intragranske razmjene evoluiralo od pristupa Hamilton-Kniesta (1991), Grenaway-Hine-MilnerElliota (1994), do Brülharta (1994).</s><s>Tehnološka se konkurentnost mjeri pokazateljima usporednih prednosti po tehnološkim razredima (RCA) fundiranih doprinosima Balasse (1965) uz primjenu metode tehnološke klasifikacije Wolfmayr-Schnitzer (1998), koja koristi kombinaciju ranijih metoda Leglera (1982), Schulmeistera (1990), i Schulmeistera i Boescha (1987).</s><s>Utvrđivanje relativnih komparativnih prednosti (RCA) prema CEPII indeksu te vanjskotrgovinska specijalizacija po tehnološkim razredima ima cilj identificirati jake i slabe točke gospodarstva, te ocjeniti adekvatnost prilagodbe respektirajući vremensku dimenziju.</s><s>Strukturalni aspekt vanjskotrgovinskih tokova promatran je relativnim udjelom \"osjetljivih\" proizvoda u agregatnom izvozu, kao i regionalnom koncentracijom hrvatskoga izvoza.</s><s>U Zaključku se na konzistetan način sintetiziraju fundamentalni rezultati analize i ekspliciraju spoznaje ovog rada dokazujući pritom radnu hipotezu.</s><s>1. TEORIJSKA ZASNOVANOST VANJSKOTRGOVINSKE POLITIKE</s>\n<s>Primjenom retrospekcije uspostavljaju se sinonimi pojmova vanjskotrgovinske politike današnjice i sveukupne ekonomske politike u vrijeme merkantilizma, dakle u vrijeme nastajanja ovih mjera za zaštitu ili poticanje domaćeg gospodarstva, vanjskotrgovinske mjere su predstavljale jedinu mjeru ekonomske politike, te je tada bilo moguće smatrati istoznačnicama vanjskotrgovinsku i ukupnu ekonomsku politiku.</s><s>Ona je predstavljala sredstvo za povećanje bogatstva i snage države, ali je evoluirala u jedno od sredstava postizanja fundamentalnih makroekonomskih ciljeva.</s><s>Vanjskotrgovinska politika je danas samo jedna iz spektra politika što formiraju ekonomsku politiku na području vanjske trgovine i drugih oblika međunarodne gospodarske suradnje svakog pojedinog gospodarstva.</s><s>Definiramo je kao znanost o postavljanju ciljeva i sredstva, odnosno instrumenta za njihovo ostvarenje na ovome području.</s><s>Vanjskotrgovinska politika je u metodama svoga djelovanja autonomna, samostalno postavlja instrumente za postizanje pojednih odabranih ciljeva.</s><s>U kvaliteti svoga djelovanja i određivanja kvalitete i količine učinaka je podređena ciljevima opće</s>\n<s>instrumente vanjskotrgovinske politike koristi u cilju uravnoteženja platne bilance, te njihovom upotrebom regulira željeni stupanj otvorenosti nacionalnog gospodarstva (KjeldsenKragh, 2001, str. 12).</s><s>Njihov fiskalni značaj je u opadanju, a u Hrvatskoj doprinos fiskusu iznosi 5,56% 2003. godine uzimajući u obzir carine i carinske pristojbe ili 5,16% računajući samo carine (grafikon 1.1.).</s><s>Grafikon 1.1: Udio carinskih prihoda u državnom proračunu Republike Hrvatske od Izvor: izračunao autor prema Zakonu o izvršavanju državnoga..., NN 141/97, NN 1.1 Determinizam vanjskotrgovinske politike Iznimno duga tradicija primjene vanjskotrgovinske politike u gospodarskim odnosima determinirala je i iznimnu količinu mjera i modaliteta primjene.</s><s>Povijesna neprikosnovenost carina gubi se djelovanjem WTO-a.</s><s>Jednostavnost primjene i transparentnost fiskalnih i zaštitnih učinaka carina koje primjenjuju članice WTO-a transformira se sve više prema sofisticiranim i mnogobrojnim bescarinskim mjerama. godine</s>\n<s>Temeljni instrument vanjskotrgovinske politike je carina.</s><s>Ona predstavlja najstariji i vjerojatno najčešće korišteni instrument zaštite.</s><s>Carina je oblik posebnog poreza što se plaća na svu robu koja podliježe carinjenju, a prelazi carinsku granicu (Markusen, 1988, str 213).</s><s>Razlozi postojanja carina su zaštita domaće zaposlenosti, troškovi prilagodbe, smanjenje rizika neizvjesnosti, nacionalna obrana, zaštita visoko sofisticirane robe, kao i fiskalni razlog njihova uvođenja, posebno značajan u prošlosti, zamijenio je kontroverzni argument zaštite \"mlade industrije\" (Markusen, 1988, str. 220), a integrativni procesi današnjice (EU), te liberalizacija svjetske trgovine (WTO) smanjuju njihov općeniti značaj.</s><s>Gospodarstvenici formularaju vanjskotrgovinske zaštitne mjere kao potrebu za ispravljanje nepoštene (unfair) konkurencije, a njihov pritisak progresivno raste s gubitkom kompetetivnosti (Stiglitz, 1995, str. 109).</s><s>Teorija drugog najboljeg rješenja sugerira kako mogućnost otklanjanja ili reduciranja iskrivljenja slobodne trgovine može biti štetna ukoliko je ostali nastave primjenjivati.</s><s>Ovakve parcijalne mjere karakteriziraju GATT-ove runde Odnos optimalne i autarkične pozicije nacionalnog gospodarstva, kao i pozicije drugog najboljeg rješenja prikazanog situacijom postojanja carine prikazan je u grafikonu 1.2.</s><s>U ovome grafikonu točka A predstavlja ekvilibrij u situaciji autarkije, dok Cf i Qf predstavljaju točke potrošnje i proizvodnje uz pretpostavku slobodne trgovine.</s><s>Carina na uvoz robe Y rezultirat će proizvodnjom u točki Qt i potrošnji Ct, koja je dostignuta ukoliko je uvođenjem carine moguća potrošnja po svjetskim cijenama.</s>\n<s>Razina blagostanja nakon uvođenja carina Ut je manja od korespondirajuće razine prije uvođenja carina Uf, ali viša od razine blagostanja u situaciji autarkije Ua.</s><s>Vidljiv je učinak carina na blagostanje – carine uzrokuju gubitak blagostanja prema situaciji slobodne trgovine, ali ne i prema autarkiji.</s><s>Uz to, carine uzrokuju pomak točke proizvodnje prema točki autarkije A. Ovi efekti carina otkrivaju njihovu esencijalnu prirodu, koja uzrokuje pomak države od pozicije slobodne trgovine prema autarkiji.</s><s>Država se specijalizira u proizvodnji dobra za koje ne posjeduje komparativne prednosti uz gubitak potencijane dobiti od trgovine.</s><s>Carine izobličavaju domaće cijene na osnovi čega i domaći potrošači, kao i domaći proizvođači, ne donose optimalne odluke.</s>\n<s>Pored svih navedenih utjecaja, carine utječu i na redistribuciju dohotka, a u konačnici smanjuju dohodak svima.</s><s>Prema grafikonu 1.2 carine povećavaju domaće cijene robe Y i uzrokuju pomak proizvodnje od Qf do Qt.</s><s>U Heckscher-Ohlinovom modelu porast cijena i proizvodnje Y će povećati realni dohodak intenzivnije korištenog faktora u proizvodnji Y i porast realnog dohotka drugog faktora (Stolper-Samuelsonov teorem).</s><s>U svojoj analizi Stolper i Samuelson polaze od pretpostavki (Trlin, 1999, str. 45): (1) uvoz (izvoz) države se sastoji od one robe u kojoj je pretežno sadržan relativno oskudan (obilan) faktor, (2) uvođenje uvozne carine povećat će cijenu robi koja se proizvodi u promatranoj državi, ali i uvozi, (3) uz postojanje malog otvorenog gospodarstva, uvođenje uvozne carine neće utjecati na promjenu strukture međunarodne razmjene.</s>\n<s>Prema grafikonu 1.3, horizontalna os predstavlja snabdjevenost radnom snagom, a vertikalna kapitalom.</s><s>Promatrana država izvozi robu X i uvozi robu Y, odnosno roba X je kapitalno intenzivnija od robe Y. Ishodište produkcijskih izokvanti za robu X se nalazi u lijevom donjem, a za robu Y u desnom gornjem kutu.</s><s>Grafikon 1.3: Stolper-Samuelsonov teorem Točka A predstavlja produkcijsku točku za robe X i Y prije, a točka B poslije uvođenja carine.</s><s>S obzirom na navedeno, proizvodnja će se preorijentirati u pravcu veće proizvodnje robe Y, dakle odnos kapitala i rada (K/L) će rasti u razmjeru pomjeranja proizvodnje iz točke A u točku B. Sukladno ovom teoremu, uvođenjem carine nacionalna ekonomija u cjelini gubi, ali ona može povoljno djelovati na razvoj određenog proizvodnog sektora (Krugman, 2003, str. 69).</s><s>1.1.2 Necarinska zaštita</s>\n<s>Necarinske barijere je teško jednoznačno definirati zbog izuzetno širokog raspona ovih mjera.</s><s>Općenito, mjere necarinske zaštite predstavljaju sve one mjere povrh carina, koje utječu na smanjenje konkurentnosti inozemnih proizvoda u odnosu na domaće ili doprinose povećanju kompetitivnosti domaćeg gospodarstva (Pomfret, 1993, str. 179).</s><s>Direktnog su ili indirektnog tipa (Markusen, 1988, str. 244).</s><s>Temeljni razlog njihova uvođenja je netransparentnost, jer su države u okviru pregovora pod okriljem GATT-a i WTO-a bile prisiljene na snižavanje carina za koje njihova gospodarstva nisu bila konkuretno sposobna.</s><s>Preračunavanje u ekvivalent carinskoj zaštiti provodi se uzimanjem razlike između cijene franco granica i zaštitnim mjerama deformirane cijene, koja se zatim razlučuje na konstitutivne elemente (porez na promet, uvozni nameti, kvote i sl.), a zatim se ta razlika pretvara u carinski ekvivalent kao postotak vrijednosti uvezene robe (Jurlin, 2001a, str 62).</s><s>Alternativni je način usporedba cijena u uvjetima slobodne trgovine i cijena deformiranih zaštitnim mjerama (Greenaway, Milner, 1993, str 86).</s><s>Inauguracija necarinske zaštite je od posebnog značaja za svjetsku trgovinu, stoga se WTO u bitnom segmentu bavi njima, zagovarajući njihovu tarifikaciju.</s><s>Necarinske barijere mogu se raščlaniti u tri temeljne skupine (Walter, 1981, str. 167).</s><s>Svrha zaštitnih mjera I. tipa je zaštita domaćeg gospodarstva od vanjske konkurencije.</s><s>Mjerama II. tipa nazivaju se oni mehanizmi koji nisu direktno vezani za trgovinu, ali se ponekad koriste i u ovu svrhu.</s><s>Mjere koje neizbježno dovode do iskrivljavanja uvjeta međunarodne razmjene, a primjenjuju se iz razloga koji nisu direktno vezani za trgovinu ubrajamo u mjere III. tipa (tablica 1.1).</s><s>Upotrebu premija ili subvencija u cilju povećanja izvoza pod određenim uvjetima dozvoljava WTO1, te je i njihovo korištenje učestalo.</s><s>Osnovni je nedostatak premija iskrivljavanje odnosa terms of trade zbog čega države koje izvoze isti proizvod, a ne premiraju ga, trpe gubitak.</s>\n<s>Mjere koje djeluju kroz troškove i cijene (indirektne) a) varijabilni nameti i dodatne uvozne takse (prelevmani) b) zahtjevi za avansnim depozitom</s>\n<s>h) propisi o domaćem sadržaju c) antidampinška i kompenzatorna opterećenja (takse) d) direktne subvencije domaćim konkurentima uvoza e) kreditna ograničenja uvoznicima</s>\n<s>h) propisi o domaćem sadržaju f) porezne olakšice i ostale indirektne subvencije domaćim proizvođačima koji konkuriraju uvozu, uključujući i kreditne koncesije g) diskriminatorne tarife u unutarnjem transportu h) međunarodni robni sporazumi i sporazumi o marketingu Mjere usmjerene na izvoz</s>\n<s>d) izvozni nameti (takse) e) međunarodni robni sporazumi i sporazumi o marketingu Mjere II. tipa (sekundarna restriktivna namjera) Mjere koje djeluju na količine (direktne) a) ograničen pristup medijima komuniciranja b) kvantitativna ograničenja marketinga i propagande Mjere koje djeluju kroz troškove i cijene (indirektne) a) propisi o pakiranju i etiketiranju</s>\n<s>d) izvozni nameti (takse) b) zdravstveni, sanitarni i standardi o kvaliteti c) sigurnosni i industrijski standardi i propisi d) granične takse</s>\n<s>i) devizna ograničenja j) propisi o obavijestima i \"administrativne\" upute k) državno poduzetništvo, financiranje istraživanja i razvoja i slične pomoći domaćim proizvođačima supstituta uvoza i izvoznim sektorima Mjere III. tipa (bez očite namjere iskrivljavanja trgovine) a) državni monopol proizvodnje, prodaje i distribucije pojedinih proizvoda b) državna strukturna politika i politika regionalnog razvoja koja utječe na trgovinu c) ad hoc mjere ekonomske politike u svezi s bilancom plaćanja d) razlike u poreznim sustavima</s>\n<s>f) razlike u sustavima amortizacije g) vanjske koristi od vladinih programa nabavke za obranu ili nevojne svrhe h) ekonomija obujma uvjetovana državnim nabavkama i) promjene nacionalnih standarda, propisa i prakse j) tarife u vanjskom transportu i međunarodni državni transportni sporazumi k) lučke pristojbe</s>\n<s>Grafikon 1.4 pretpostavlja postojanje izvoznih država A i B i uvozne države C. Država A želi povećati izvoz i domaću proizvodnju davanjem izvozih poticaja.</s><s>SA0 je krivulja izvozne ponude države A u trenutku 0. Država B također ima izvoznu krivulju koja raste slijeva udesno.</s><s>Horizontalni zbroj ovih krivulja daje sumu izvoza ovih država prema datim cijenama.</s><s>Ovako je dobijena zajednička krivulja izvozne ponude S0.</s><s>Potražnja države C za istim proizvodom predstavljena je krivuljom DC, a svjetska cijena u početnom trenutku PW0.</s><s>Grafikon 1.4: Djelovanje subvencija na izvozne tokove Izvor: Kjeldsen-Kragh, 2001, str. 24.</s>\n<s>Država A uvodi izvozne poticaje u visini T po jedinici izvezene robe.</s><s>Ovime se inicijalna izvozna krivulja ponude zemlje A pomiče u poziciju SA1 kao reakcija na PW0</s>\n<s>SA0 uvedene subvencije.</s><s>Ukoliko je SA1 kombinirana s izvoznom ponudom države B, rezultantna krivulja izvozne ponude za države A i B je S1.</s><s>Djelovanje poticaja, promatrajući cijeli svijet, ogledat će se u padu svjetske cijene s PW0 na PW1.</s><s>Volumen izvoza države A će narasti, ali će se terms of trade pogoršati jer izvoznici prodaju robu uz niže cijene.</s><s>Država uvoznica će profitirati od izvoznih subvencija jer može uvoziti uz niže cijene.</s><s>Glavni je gubitnik država B čiji se gubitak sastoji od reduciranog volumena trgovine i pogoršanja terms of trade (Kjeldsen-Kragh, 2001, 1.2 Protekcionizam vs. liberalizam</s>\n<s>Argumenti za egzistenciju visoke zaštite F. Liszta, poput velike razlike u razvijenosti država, velike komplementarnosti gospodarske strukture između država, brzine djelovanja na zaštitu domaćeg gospodarstva imali su i često zaboravljeno načelo privremenosti (Pomfret, 2001, str. 333), koje kroz postojanje zaštitnih mjera u određenom razdoblju omogućuje razvoj pojedinih grana.</s><s>Kreiranjem mehanizama GATT-a 1944. godine uspostavlja se prvi segment okvira za svjetsku trgovinu, prvenstveno u skladu s interesima današnjih država-članica OECD-a, što se sastoji u liberalizaciji trgovine industrijskim proizvodima i zadržavanjem zaštitnih mjera u poljoprivredi.</s><s>Drugi segment čine regionalne vanjskotrgovinske liberalizacije u obliku ekonomskih integracija (Damijan, 2000, str. 11.).</s><s>Usporedno s liberalizacijom, protekcionizam evoluira u neoprotekcionizam kojeg karakterizira formiranje novih mjera bescarinske zaštite.</s><s>Protekcionizam i liberalizam u svojoj neo inačici paralelno egzistiraju, uz trenutnu prednost neoliberalizma potaknutu globalizacijom.</s><s>1.2.1 Globalizacija</s>\n<s>Sam izraz \"globalizacija\", prema leksičkim podacima, pojavio se u anglosaksonskoj uporabi krajem pedesetih godina prošloga stoljeća.</s><s>Upotreba ovog termina je postala učestalija nakon što je potpisivanje Rimskog ugovora 1957. godine postavilo temelje budućem europskom ujedinjenju.</s><s>Globalizacija se tada povezivala s potrebom za povezivanjem gospodarstava i tržišta, dok su daljnje implikacije globalizacije bile manje očite.</s><s>Današnje definicije globalizacije ističu ključnu ulogu informatizacije i osobito Interneta (Heršak Emil, 2001, str. 84).</s><s>Upotreba pojma globalizacija podrazumjeva postupke u kreiranju lutke Barbie – Mattel dobavlja sirovine (plastiku i kosu) iz Tajvana i Japana, sastavlja ih u Indoneziji i Maleziji, izrađuje odjeću u Kini, a njezina krajnja destinacija i uporaba je u SAD-u (Grossman, 2003, str. 2).</s><s>Definiranje globalizacije u svezi je s tri tipološki izdiferencirana stajališta: (1) neoliberalno, (2) reformističko i (3) radikalno (Kalanj, 2001, str. 203-205): Zagovornici neoliberalnog stajališta slijede klasično liberalno načelo prema kojemu je tržište temeljna snaga sveljudskog probitka, slobode, demokracije i mira, uz oslanjanje na teorijske ideje o slobodnoj trgovini iz kojih proizlazi da državne granice ne bi smjele predstavljati zapreku djelotvornoj alokaciji resursa u svjetskoj ekonomiji.</s><s>U posljednjim desetljećima XX. stoljeća, obilježenog izrazitom ekonomskom globalizacijom, neoliberali zaoštravaju klasične liberalne postavke protiv proaktivne državne intervencije kao usmjeravajućeg i ograničavajućeg čimbenika tržišnih operacija.</s><s>Globalna tržišta moraju djelovati bez formalnih ograničenja, a nužna funkcija vlada i multilateralnih institucija se sastoji u olakšavanju i potpori globalizaciji neoliberalnog usmjerenja.</s><s>Državu smatraju nesposobnom za kontrolu globalizacije.</s>\n<s>Reformizam ili \"globalna socijaldemokracija\" predstavlja najsnažnijeg takmaca neoliberalnoj koncepciji globalizacije.</s><s>Neobuzdani kapitalizam smatraju kreatorom supstancijalnih osobnih, socijalnih i ekoloških nepravdi, a s obzirom na imperfektnost funkcioniranja tržišta, potrebno je uvesti niz korektivnih mehanizama u formi političkih intervencija javnih ustanova.</s><s>Protagonisti radikalnog stajališta zagovaraju obrat globalizacije ili njezin nastavak na posve izmjenjenim temeljima.</s><s>Prvi, radikali-tradicionalisti, priželjkuju zaustavljanje globalizacije i povratak na predglobalno stanje, a degobalizaciju smatraju jedinim putem za obnovu ekonomske sigurnosti, ekološke ravnoteže, kulturnog integriteta i demokracije.</s><s>Druga, proaktivna vrsta radikalizma formirana je na pretpostavci kritičke analize jednodimenzionalnog napretka.</s><s>Prema kapitalizmu se odnose kao prema nepopravljivom zlu i streme formiranju postkapitalističke globalizacije.</s><s>Reakcije pripadnika ove struje manifestiraju se u obliku oštrih protesta, kao npr. glasovite demonstracije protiv WTO-a u Seattleu 1999. godine.</s><s>Neoliberalni koncept je danas nedvojbeno vladajući okvir suvremene globalizacije.</s><s>Vlade najmoćnijih država su u globalizaciji vidjele šansu neoliberalne politike, te nije iznenađujuće da multilateralne institucije kao npr. IMF, WTO ili OECD globalizaciju stalno povezuju s liberalizacijom.</s>\n<s>Problem malih zemalja u kontekstu globalizacije je potreba za bržim prilagodbama uzrokovana većom ovisnošću o međunarodnim tržištima.</s><s>S obzirom na utvrđenost kriterija i pravila na globalnom nivou, pitanje prilagodbe ovisi isključivo o izboru i brzini gospodarskih prilagodbi u tim zemljama.</s><s>Aplikacija neoliberalne doktrine ostavlja otvorenima pitanja o tržišnim mehanizmima koji, kada su bez nadzora, stvaraju probleme nepravednosti, nestabilnosti i neučinkovitosti (Teodorović, 2001, str. 136).</s><s>Tranzicijski se reformizam nalazi u nemogućoj misiji potrebe dokazivanja deklarirane otvorenosti prema svijetu i kooperativne efikasnosti u implementaciji svih nametnutih pravila \"globalne igre\", uz potrebu redistributivne strategije socijalne dobrobiti i pravednosti (Kalanj, 2001, str. 213).</s><s>Vanjskotrgovinska politika je globaliziranija od svih, ključna se pravila donose na međunarodnoj razini u okviru međunarodnih trgovinskih organizacija.</s><s>Autonomija države u ovoj sferi nestaje, a pokušaji narušavanja pravila vode države u trgovinske sporove i izolaciju.</s>\n<s>Integracije su grupe država formirane s ciljem reduciranja prepreka trgovini između članica.</s><s>Imaju dugu povijest, ponekad su čak predstavljale stepenicu u izgradnji nacije, kao Zollverein u XIX. stoljeću u Njemačkoj, a ponekad su dio kolonijalnih trgovinskih aranžmana.</s><s>Kolijevka svih suvremenih integracijskih procesa, Europska unija ili izvorno Europska ekonomska zajednica, osnovana je Rimskim ugovorom 1958. godine.</s><s>Integracijski procesi na svim kontinentima uzimaju maha sredinom 80ih godina prošlog stoljeća, a 2000. godine WTO-u ih je prijavljeno 194, komparirajući s 87 1990. godine.</s><s>Danas su praktično sve zemlje članice pojedine integracije, a više od trećine svjetske trgovine pokriveno je ovakvim aranžmanima.</s><s>Struktura integracija varira s obzirom na nivo dohotka, otvorenost, udio u razmjeni između članica Krajnji cilj velike većine država Europe je priključivanje Europskoj uniji, koja istovremeno predstavlja laboratorij integracijskih procesa (Kandžija, 2003, str. 68).</s><s>Sve prilagodbe na gospodarskom i političkom planu u državama aplikantima na članstvo poduzimaju se u cilju zadovoljavanja kriterija iz Kopenhagena.</s><s>Europska je unija, za razliku od drugih europskih integracija privremenog karaktera2, krovna integracija osnovana 1992. godine Maastrichtskim ugovorom.</s><s>No, začeci te integracije nalaze se u Pariškom ugovoru iz 1951. godine i stvaranju Europske zajednice za ugljen i čelik koja je ukinula carine i kontingente za ove strateške proizvode, uspostavljajući istovremeno zajedničku carinsku tarifu.</s><s>Potpisivanje Rimskog ugovora 25. ožujka 1957. godine bilo je početak Europske ekonomske zajednice utemeljene s ciljem ostvarivanja zajedničkog tržišta zasnovanog na carinskoj uniji.</s><s>Carinska je unija zona slobodne trgovine u okviru koje, ukidanjem carina i kontingenata, slobodno kruži roba između zemalja članica.</s><s>CEFTA je skraćenica od Central European Free Trade Agreement, dakle Sporazum o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja.</s><s>To je regionalna integracija relativno novijeg datuma, institucionalizirana potpisivanjem sporazuma tadašne Čehoslovačke, Mađarske i Poljske u Krakowu 21. prosinca 1992. godine, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1993. godine.</s>\n<s>Pri prvom susretu u Bratislavi 9. travnja 1990. godine, vodstva ovih triju zemalja imala su negativan stav prema takvoj integraciji, ali je nakon izrečenog službenog stava EU kako nijedna srednjeeuropska država neće imati poseban položaj, jer je upravo suradnja ispit njihove političke zrelosti, započela je formalna suradnja ovih zemalja u Višegradu u Mađarskoj 15. veljače 1991. godine kada je osnovan tzv. Višegradski trokut, forum za političku i sigurnosnu suradnju (Jurlin, 1997, str. 12).</s><s>Pristupanje novih država članica povezano je s ispunjenjem određenih uvjeta, kako zemlje sa značajno slabijim ekonomskim i političkim značajkama ne bi usporile ulazak u EU postojećim članicama, jer je punopravno članstvo u EU osnovni cilj svih država CEFTE (grafikon 1.5).</s>\n<s>Izvor: ŠURL:http://www.odci.gov/cia/publications/factbook/geos/si.html#EconĆ, Kumulativni kriteriji za uključivanje u CEFTU su (1) članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, (2) sklapanje bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini sa svim zemljama CEFTE, sklapanje Europskog sporazuma (za Hrvatsku Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju).</s><s>Sporazum o CEFTI sadržajem je vrlo sličan Sporazumu o pridruživanju s EU, što nije slučajno jer se države-članice ovime i pripremaju na članstvo u Uniji.</s><s>Sporazum o pristupanju u članstvo CEFTE je u osnovi sporazum o slobodnoj trgovini, kojim se ukida carina u međusobnoj razmjeni država potpisnica, za dio proizvoda odmah, a za preostale proizvode, ovisno o osjetljivosti, u tijeku preostalog razdoblja.</s>\n<s>Pristupanje Hrvatske CEFTI 1. ožujka 2003. kruna je višegodišnjih napora u ostvarivanju integrativnih ciljeva Republike Hrvatske.</s><s>Pristupanje integraciji kojoj je temeljni cilj cjelokupna prilagodba država-članica sustavu EU, a danas je čine Višegradske zemlje uz Sloveniju, Rumunjsku i Bugarsku, odvija se u vrijeme integracije najrazvijenijih država-članica u EU, te će efekti pristupa Hrvatske ovime biti značajno umanjeni.</s><s>Uključivanjem Poljske, Češke, Slovačke, Madžarske i Slovenije u EU 1. svibnja 2004. godine, članice će ostati samo Rumunjska, Bugarska i Hrvatska.</s><s>Njihova je robna razmjena s Hrvatskom na relativno niskoj razini, što implicira i adekvatnu važnost te integracije za Hrvatsku u novim uvjetima (grafikon Grafikon 1.6: Izvoz i uvoz Hrvatske s državama CEFTE 1998. i 2001. godine u 000 USD</s>\n<s>Izvor: izračunao autor prema Statističkom ljetopisu Hrvatske 1999., str. 348, Statističkom ljetopisu Hrvatske 2003, str. 358 Ugovorom o pristupanju Republike Hrvatske Srednjoeuropskom ugovoru o slobodnoj trgovini definirano je bilateralno ukidanje carina sa svim državama s izuzetkom Rumunjske, s kojom je ugovoreno snižavanje slijedećom dinamikom: na datum primjene ovog Ugovora, na 60% of MFN carine, 1. siječnja 2004. godine, na 30% MFN carine, a 1. siječnja 2005. godine, ukinut će se preostale carine na industrijske proizvode.</s><s>Poljoprivredni proizvodi su izuzeti od opće liberalizacije, a koncesije za njih sadržane su u posebnim listama, gdje je naznačeno dogovorno smanjenje carinskih stopa i visina carinskih kvota u sklopu kojih s primjenjuju tako smanjene carine (Ugovor o pristupanju RH srednjeeuropskom ...).</s><s>Premda izvorna struktura sporazuma CEFTA počiva na tri liste industrijskih proizvoda s različitim intezitetom ukidanja carinskih barijera3 uz koncesije za poljoprivredne proizvode, Republika Hrvatska je u mogućnosti prihvatiti potpuno slobodnu razmjenu s ovim državama (osim Rumunjske – na njezin zahtjev) zbog vrlo slične razine BDP-a per capita.</s><s>Iznimno važan dio Sporazuma čini Protokol o pravilima za utvrđivanje podrijetla proizvoda.</s><s>Ovim se Prokolom za svaku skupinu proizvoda određuju mjerila \"dovoljne obrade\" koja su potrebna da bi proizvod mogao imati status nacionalnog proizvoda i kao takav steći pravo bescarinskog uvoza na tržište druge zemlje potpisnice.</s><s>Na ovaj se način onemogućuje uvoz proizvoda iz trećih zemalja koje bi, uz neznatnu preradu, željele ostvariti bescarinski pristup tržištu i time narušavale duh i odredbe sporazuma o slobodnoj trgovini.</s>\n<s>Proizvod će se smatrati podrijetlom iz jedne stranke ukoliko su ti proizvodi bili dobiveni u toj stranci, uključujući materijale podrijetlom iz Bugarske, Švicarske (uključujući i Liechtenstein4), Češke Republike, Estonije, Europske Unije, Hrvatske, Mađarske, Islanda, Litve, Latvije, Norveške, Poljske, Rumunjske, Slovenije, Slovačke Republike i Turske, u skladu s odredbama Protokola o pravilima za utvrđivanje podrijetla, dopunjenog sporazumima između stranke i svake od gore navedenih zemalja, pod uvjetom da obrada ili prerada koja je bila izvršena u toj stranci (najčešće 50% dodane vrijednosti) nadilazi radnje predviđene Dodatkom II (Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske srednjoeuropskom....).</s><s>Izrazito je za Hrvatsku nepovoljna činjenica da materijali hrvatskog podrijetla imaju pravo na kumulaciju podrijetla samo unutar stranaka Sporazuma o CEFTI.</s><s>Povlastice predviđene odredbama Sporazuma svaka će od stranaka primjenjivati pri uvozu proizvoda koji su podrijetlom iz druge stranke po predočenju potvrde o prometu robe EUR.1. koja dokazuje da predmetni proizvodi imaju status proizvoda podrijetlom iz jedne od stranaka te da ispunjavaju sve druge zahtjeve koji su postavljeni ovim Protokolom.</s>\n<s>3 Lista A – uključuje industrijske proizvode koji ne predstavljaju izravnu konkurenciju domaćoj proizvodnji i mogu se liberalizirati bez odlaganja, Lista B – proizvodi srednjeg intenziteta osjetljivosti na domaću privredu te se za njih predvia srednje vrijeme liberalizacije, Lista C sadrži najosjetljivije proizvode koji se liberaliziraju posljednji (tekstilni proizvodi, proizvodi od čelika, autoindustrija) 4 Kneževina Liechtenstein je u carinskoj uniji sa Švicarskom, i stranka je Sporazuma o europskom gospodarskom području.</s>\n<s>Europska unija nije statična integracija, vizija je proširenje na sve zemlje europskog kontinenta.</s><s>Europski sporazum ili sporazum o pridruživanju je prvi formalni korak u institucionaliziranju odnosa s EU.</s><s>On uređuje i određuje odnose između države potpisnice i EU u sva tri temeljna stupa EU – Europske zajednice i njezinim gospodarskim aspektima, zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici te suradnji na poslovima pravosuđa i unutarnjih poslova (Mimica, 2002, str. 7).</s><s>Dosadašnji Europski asocijacijski sporazumi (Zakon ratifikaciji evropskega MU 14/01) predstavljaju tipski oblik povezivanja Europske zajednice i njihovih država članica te trećih država, potencijalnih članica.</s><s>Sklapaju se u cilju povezivanja stranaka uz želju za političkom, gospodarskom i institucionalnom stabilizacijom, izgradnjom institucija i reformom javne uprave, povećanja gospodarske suradnje, suradnje na području pravosuđa i unutrašnjih poslova (Zakon ratifikaciji evropskega sporazuma..).</s><s>Njihov gospodarski aspekt u skladu je s člankom XXIV.</s><s>GATT-a, koji ovu vrstu povezivanja država naziva asocijacijskim sporazumom smatrajući ga predetapom uvođenja carinske unije ili zone slobodne trgovine.</s><s>On sadržava plan i program prijelaza u novu fazu, a djelomično je zasnovan na principu reciprociteta.</s><s>Po svome je sadržaju blizak zoni slobodne trgovine (Venables, 2000, str. 34), ali sadržava derogaciju u sektorima, vanjskotrgovinskim instrumentima i slobodnom 2. OBLIKOVANJE VANJSKOTRGOVINSKE POLITIKE REPUBLIKE HRVATSKE</s>\n<s>Vanjskotrgovinska politika proizlazi iz generalne strategije Hrvatske, a ona polazi od zahtjeva za integracijom u EU.</s><s>Uspješno uključivanje u EU i pozitivan utjecaj na blagostanje je moguće samo uz povećenje produktivnosti postojećih poduzeća i njihovu aktivniju ulogu u međunarodnim okvirima.</s><s>Vanjskotrgovinska politika ovdje mora preuzeti značajan dio odgovornosti jer u okvirima jedne gospodarske grane, najmanje produktivna poduzeća napuštaju sektor, nisko produktivna proizvode za domaće i samo djelomično za inozemno tržište, a samo najproduktivnija uspjevaju i penetrirati na strano tržište putem izravnih inozemnih investicija (Helpman, 2003, str. 2.1 Razdoblje autonomije hrvatske vanjskotrgovinske politike Osamostaljenje država i mogućnost autonomije kreiranja gospodarske politike u uvjetima turbulentnih promjena makroekonomskih parametara i političkih odnosa doveli su do preusmjeravanja etabliranih trgovinskih tokova.</s><s>Ova postavka testirana na zemljama bivšeg SEV-a, Slovenije i Hrvatske pokazala se adekvatnom (Fidrmuc, 2000, str. 18).</s><s>Raspadom država i jedinstvenih tržišta što ih formiraju dolazi do rapidnog smanjenja međusobne trgovine uz istodobno povećanje cjelokupne vanjskotrgovinske razmjene.</s><s>Preusmjeravanje vanjskotrgovinskih tokova potaknuto je i dvojakim modusom rješavanja problema EU, koja je proizvodima pojedinih država5 dozvolila preferencijalni pristup, dok su države nastale raspadom Jugoslavije zadržale preferencijale na temelju Sporazuma o suradnji između SFRJ i EZ koji je stupio na snagu 01. travnja 1983. godine (Službeni list SFRJ, MU 2/83 i 3/84).</s><s>Emprijsko testiranje navedenih postavki moguće je izvršiti gravitacijskim modelom koji pretpostavlja ovisnost trgovinskih tokova između dviju zemalja o potražnji uvoznika, ponudi izvoznika i troškovima trgovine.</s><s>Helpman i Krugman (1985) formuliraju ga u modelu diferenciranih proizvoda i rastućoj ekonomiji obujma.</s><s>Fidrmuc i Fidrmuc (2000) izračunavaju ga iz slijedeće jednakosti: gdje je M bilateralni uvoz, Y je GDP izvozne i uvozne zemlje, d udaljenost glavnih gradova obiju država, a ε je slučajno odstupanje.</s><s>Sve su navedene varijable izražene logaritmima.</s><s>Intenzivnost nestandardnih trgovinskih odnosa je mjerena dummy varijablom Di za specifičan par zemalja.</s><s>Pozitivan koeficijent implicira prelazak normalne razine trgovinskih tokova, razinu koju određuje veličina države i udaljnost (preferencijalna trgovina).</s><s>Negativni koeficijent predstavlja, suprotno, implikaciju trgovinskih tokova manjih od normalne razine (diskriminacija).</s><s>Slovenija i Hrvatska trguju danas međusobno manje nego 1992. godine, kada je intenzivnost trgovine prelazila normalnu razinu 11 puta.</s><s>Već 1998. godine razina trgovine je bila samo dvaput veća od normalne razine (Fidrmuc, 1999, str. 15), a danas se kreće na razini tek nešto većoj od normalne.</s><s>Navedeni pad međusobne trgovačke aktivnosti je refleksija uključenja Slovenije u prvi krug pregovora o pristupanju EU.</s><s>Iako na vrlo niskoj razini vanjskotrgovinske razmjene u odnosu na ranija razdoblja, Slovenija i Hrvatska su jedine države bivše Jugoslavije sa značajnim bilateralnim trgovinskim odnosima.</s><s>Balkan kao trgovinska regija trenutno ne postoji U uvjetima bitnog smanjenja ili potpunog prekida trgovine zbog ratnog stanja hrvatska</s>\n<s>evidentno nesnalaženje u međunarodnim odnosima koji 1994. godine rezultiraju osnivanjem WTO-a.</s><s>Redestiniranje trgovinskih tokova uzrokovanih raspadom bivše države učinilo je nužnim penetriranje na nova tržišta.</s><s>Države EU su poslužile kao kompenzator gubitka etabliranih trgovinskih tokova.</s><s>No, konkurentnost unutar ove integracije je bitno snažnija, stoga ona nije bila u mogućnosti nadoknaditi gubitak postojećih tržišta.</s><s>Vanjskotrgovinska politika Hrvatske nije djelovala u smjeru promocije novih trgovinskih tokova prema državama s kojima su postojale dugotrajne i uspješne trgovinske veze.</s>\n<s>Utvrđivanje razine nominalne carinske zaštite zanimljivo je prije svega potrošačima, jer na temelju nje izračunavaju koliko će se povećati cijena gotovog proizvoda i kakav će to utjecaj imati na kupovnu moć pojedinca, dok su za visinu efektivne carinske zaštite zainteresirani poglavito proizvođači, jer im ona pokazuje stvarnu razinu zaštite na temelju mogućnosti povećanja neto dodatne vrijednosti u sektoru u kojem su involvirani, respektirajući karakteristike njihovog tehnološkog procesa i povezanosti s drugim industrijama.</s>\n<s>U Hrvatskoj je prosječna ponderirana carinska stopa pristupanjem WTO-u u studenom 2000. godine smanjena s 9,7% u pretpristupnom razdoblju na 6,5% 2000. godine (Jurlin, 2001, str. 14), a danas je na razini od oko 4,5%.</s><s>Viša razina zaštite primjenjuje se u tzv. osjetljivim sektorima (naftni derivati, odjeća, obuća, staklo, cement) što su zaštićeni carinskim stopama od 14 ili 15% i nakon petogodišnjeg prijelaznog razdoblja.</s><s>Ostali industrijski proizvodi zaštićeni su stopama od 5 do 14% osim proizvoda na uvoz kojih se primjenjuje načelo nulte stope temeljem pregovora Urugvajske runde, a primjenjuje ih se pri uvozu proizvoda što se ne izrađuju u Hrvatskoj.</s><s>Za najosjetljivije proizvode, poput kovinskih ruda i sirovina te papira, zadržane su stope od 5 ili 10%.</s><s>Carine za kemijske proizvode ostat će 5,5% i nakon prijelaznog razdoblja.</s><s>Prosječna carinske pristojbe za poljoprivredne proizvode smanjene su u trenutku pristupanja s 33,7 na 25%, a nakon prijelaznog perioda od 5 do 7 godina bit će smanjene na 15,5%.</s>\n<s>Snižavanje carina kao rezultat rundi pregovora u okviru GATT-a i WTO-a, prisililo je države na uvođenje necarinskih mjera zaštite.</s><s>Unatoč tome, carinska zaštita je ostala najrasprostranjeniji instrument vanjskotrgovinske politike.</s><s>Proučavanje utjecaja carinskih stopa na realokaciju resursa ili na blagostanje povezano je s nedvosmislemim utvrđivanjem stvarnog postojanja carinske stope uz utvrđivanje načina mjerenja carine.</s><s>Kako carinska stopa predstavlja vrstu indirektnog poreza, njezina je visina definirana od strane fiskalnih vlasti, najčešće Ministarstva financija, i kao takva se objavljuje u obliku tablica carinske tarife.</s><s>Navedene činjenice upućuju na zaključak jednostavnog utvrđivanja stupnja nominalne zaštite, ali postojanje slijedećih razloga ih bitno otežava: (1) postojanje necarinskih zaštitnih instrumenata, (2) izuzeća i olakšice u odnosu na definiranu carinsku tarifu, (3) redundantne carinske stope kao i (4) problem agregacije podataka (Galinec, 1996, str. 19) Egzistiranje navedenih činjenica predstavlja razlog neophodnog provođenja kvalitetne analize u cilju zadovoljavajuće analize efektivne carinske zaštite.</s><s>Netransparentnost necarinskih zaštitnih instrumenata razlog je što liberalni ekonomisti preferiraju carinsku zaštitu.</s><s>Carinske su stope oblik indirektnog poreza, te je i njihov učinak kroz mehanizam cijena signifikantan.</s><s>Glavni je razlog uvođenja necarinskih zaštitnih instrumenata je njihov značaj u strukturi prihoda državnog proračuna uz evidentan i prikriven zaštitni učinak.</s><s>Postojanje mjera bescarinske zaštite, koje su vrlo često kratkoročnog karaktera, otežava utvrđivanje realne visine uvoznog opterećenja.</s><s>U procjeni stupnja ostvarene nominalne zaštite potrebno je uzeti u obzir i kvantifikacirani utjecaj necarinskih instrumenata.</s><s>Carinske stope navedene u carinskoj tarifi često se ne mogu efikasno primjeniti pri postupku uvoznog carinjenja robe zbog izuzeća u odnosu na definiranu carinsku tarifu u slučajevima primjene različitih carinskih stopa na uvoz robe iz različitih gospodarskih područja (gospodarskih grupacija i integracija, te država) ili na uvoz robe za potrebe pojedinih kategorija uvoznika od posebnog interesa.</s><s>Ovisno o zaključenim trgovinskim sporazumima, za uvoz robe iz pojednih država mogu se utvrditi preferencijalne carinske stope u odnosu na carinske stope navedene u carinskoj tarifi.</s><s>Veličina odstupanja od definirane i navedene carinske stope funkcija je udjela uvoza s preferencijalnih područja u ukupnom uvozu i vrijednosti ostvarenog uvoza s toga područja.</s><s>U definiranju stvarne razine nominalne zaštite pribjegava se izračunavanju ostvarene (ex post) carinske stope.</s><s>Ostvarena carinska stopa računa se prema sljedećoj jednakosti (Greenaway, 1993, str. 66): gdje je tpi ostvarena carinska stopa za proizvod i, ΣTri ukupni carinski prihodi ostvareni naplatom carina na proizvod i, ΣPiQi ukupna vrijednost uvoza proizvoda i. Ova metoda uzima u obzir utjecaje prodaje robe u bescarinskim prodavaonicama i prodaje robe po preferencijalnim carinskim stopama na temelju sklopljenih trgovačkih ugovora.</s><s>Vrijednost tpi predstavlja ponderirani prosjek svih stopa primjenjenih na uvoz robe i, gdje pondere predstavljaju udjeli uvoza prema različitim osnovama.</s><s>Utvrđivanje visine ostvarene carinske stope dodatno opterećuje problem agregacije podataka.</s><s>Carinska je stopa pod snažnim utjecajem potcjenjivanja fakturne vrijednosti robe na uvoznim deklaracijama ili manipulacijama s certifikatima o porijeklu robe kada se primjenjuju različite carinske stope ovisno o državi porijekla.</s><s>U pravilu, zbog postojanja svih spomenutih čimbenika ex-post carinske stope uvijek su niže od exante stopa.</s><s>Olakšice pri uvozu odnose se na uvoz pod povoljnijim stopama od onih navedenih u carinskoj tarifi, a neposredni uživaoci povlastica su obično posebne skupine korisnika.</s><s>Olakšice i izuzeća od utvrđene carinske tarife imaju identične efekte na visinu ostvarene carinske stope.</s><s>Redundantne carinske stope nemaju nikakvog utjecaja na razinu uvoza.</s><s>Deklarirane ex-ante</s>\n<s>protekcionističkih vanjskotrgovinskih režima zemalja u razvoju.</s><s>Danas egzistiraju dva oblika redundantnih carinskih stopa.</s><s>Temeljna karakteristika prvog oblika je zabrana uvoza pojedinih vrsta roba, koja se realizira postavljanjem prohibitivnih carina, čime se u potpunosti destimulira uvoz.</s><s>S obzirom na nepostojanje uvoza, deklarirana carinska stopa izaziva pogreške pri utvrđivanju razine nominalne zaštite.</s><s>U drugom slučaju, redundantna stopa viša je od prohibitivne stope i u takvim okolnostima carinska stopa nije u cijelosti redundantna, već samo razlika između nje i prohibitivne stope.</s><s>U oba slučaja, što je veći postotak redunadantnih carinskih stopa u carinskoj tarifi, precjenjenost razine nominalne zaštite bit će veća.</s><s>Problem redundantnih carinskih stopa nije toliko izražen ukoliko se koristimo implicitnim (ex-post) carinskim stopama pri analizi, jer tada redundantne carinske stope ne donose nikakve carinske prihode, a uvrštenjem nultih prihoda u relaciju za izračun implicitne carinske stope tpi dobiva se neodređena vrijednost i kao takva odstranjuje se iz uzorka.</s><s>Navedena činjenica dodatno favorizira primjenu ex-post carinskih stopa pri utvrđivanju carinske zaštite.</s><s>Problem agregacije podataka povezan je s uspoređivanjem robnih pozicija iz carinske tarife s pozicijama iz proizvodnih statistika, dakle uparivanje podataka na istoj razini statističkog obuhvata.</s><s>Pozicije iz carinske tarife obično su u većoj mjeri dezagregirane te ih je potrebno upariti na odgovarajuće pozicije u proizvodnim statistikama.</s><s>Za zemlje u razvoju karakteristično je da se pojedine robne skupine u carinskoj tarifi sastoje od više tisuća pozicija, dok se proizvodne i input-output robne kategorije sastoje od nekoliko desetina pozicija.</s><s>S obzirom na postojanje različitih carinskih stopa unutar pojedine djelatnosti, dolazi do potrebe izračunavanja prosječne carinske stope za pojedinu djelatnost.</s><s>Problem korištenja neponderiranog prosjeka povezan je sa slučajem kada se njime pokuša obuhvatiti veliki broj pozicija carinske tarife i različitih osnova po kojima je uvoz ostvaren.</s><s>Sustav pondera omogućava kvalitetnije odgovore, ali je povezan s problemom izbora sustava pondera.</s><s>Najčešće korišteni pristup je pristup na razini industrija ili industrijskih grana kod agregacije.</s><s>U ovom se slučaju za pondere uzimaju udjeli uvoza različitih tarifnih podskupina pripadajući odnosnoj grani u ukupnom uvozu.</s>\n<s>Koncept efektivne carinske zaštite razlikuje se od koncepta nominalne zaštite jer se izračunava na temelju odnosa veličine domaće dodane vrijednosti, dakle vrijednosti prerade, obrade ili dorade, sadržane u proizvodu realizirane na području promatranog gospodarstva.</s><s>Domaću dodanu vrijednost se obično definira kao razliku između cijene gotovog proizvoda i cijene uvoznih intermedijarnih inputa korištenih u proizvodnji promatranog proizvoda (Greenaway, 1993, str. 78).</s><s>Povezanost nominalnog i efektivnog koncepta carinske zaštite proizlazi iz potrebe temeljitog utvrđivanja nominalne zaštite kao preduvjeta za izračun efektivne zaštite.</s><s>Osnovna logika carinske zaštite je u povećanju cijene proizvoda iz inozemstva sa svrhom da se uslijed povećenja cijena uvoznih proizvoda uspostavi dodatna potražnja za domaćim proizvodima i time povećala domaća proizvodnja (Markusen, 1988, str. 259).</s><s>Povećanje razine proizvodnje neke grane ne ovisi samo o nivou nominalne carinske zaštite finalnih proizvoda, već i o nivou zaštite intermedijarnih inputa promatrane grane.</s><s>Smisao efektivne carinske zaštite je u neto zaštiti u proizvodnom procesu, dok je cilj nominalne zaštite bruto zaštita gotovog proizvoda.</s><s>Empirijsko utvrđivanje stope efektivne carinske zaštite temelji se na nekoliko važnih ekonomskih pretpostavki:</s>\n<s>• pretpostavka male otvorene privrede koja u pravilu ne može utjecati na cijene vanjskog tržišta zbog marginalne uloge koju ima na tom tržištu, neovisno radi li se o ponudi ili potražnji.</s><s>Elastičnost inozemne ponude i potražnje je beskonačna, • tehnički koeficijenti su fiksni, nema supstitucije među intermedijarnim inputima, niti između intermedijarnih inputa i inputa primarnih faktora, • carine nisu prohibitivne, trgovina postoji i nakon njihova uvođenja, • uvozni i domaći proizvodi istoga proizvodnog sektora su perfektni supstituti, pa se povećavanjem cijena uvoznog proizvoda omogućuje i domaćem proizvođaču konkurentnog proizvoda povećanje svoje cijene u odgovarajućem iznosu.</s><s>Međutim, na razini agregiranja uobičajenoj kod većine studija o efektivnoj zaštiti, a posebno kod korištenja input-output modela, domaći i inozemni proizvodi su u pravilu nesavršeni supstituti.</s>\n<s>ESZ gdje je cj carinska stopa za sektor j, aij = Xij / Xj ili utrošak intermedijarnih proizvoda iz sektora i po jedinici vrijednosti proizvodnje sektora j (tehnički ili input-output koeficijent), dok je ci nominalna carinska stopa koja se primjenjuje na uvoz intermedijarnog inputa i.</s>\n<s>Ova jednakost polazi od pretpostavke da input-output koeficijenti aij odražavaju situaciju prije uvođenja carina.</s><s>Međutim, za empirijske izračune se u pravilu raspolaže input-output tabelama u domaćim cijenama koje u sebi već sadrže carine, te se ovoj činjenici prilagođava i izračun efektivne carinske zaštite.</s>\n<s>ESZj gdje je a'ij predstavlja vrijednost aij (1 + cj) / (1 + ci).</s><s>Navedena se jednakost često koristi u praktične svrhe zbog jednostavnosti izračuna.</s><s>2.2.3 Nominalna i efektivna carinska zaštita u Hrvatskoj Temeljni problem pri ocjenjivanju efektivne stope zaštite Republike Hrvatske povezan je sa zastarjelom input-output tabelom baziranoj na podacima iz 1987. godine.</s><s>Koeficijenti publicirani u toj tabeli ne odgovaraju sadašnjem stanju u gospodarstvu zbog intenzivnih promjena determiniranih tranzicijskim procesom, raspadom bivše države, promjenom u strukturi i opsegu vanjskotrgovinske razmjene i tehnologije korištene u proizvodnim procesima, vlasničkim promjenama kao i zamjenom dijela unutrašnjih trgovinskih tijekova vanjskotrgovinskim.</s><s>Uz to, stupanj neusklađenosti između carinske tarife i input-ouput sektora je vrlo visok, kod inputoutput sektora odnosi se na proizvodne djelatnosti s više različitih proizvoda za čiji su uvoz vrlo često propisane različite carinske stope.</s><s>Nadalje, potpisani sporazumi o povlaštenom trgovinskom režimu putem kojih se odvija glavnina razmjene u velikoj mjeri otežavaju procjenu nominalne zaštite za pojedini proizvod.</s><s>Općenito je mišljenje da navedena input-output tabela ne predstavlja osnovu za kvalitetno izračunavanje efektivne carinske zaštite.</s><s>Nova input-output tabela hrvatskoga gospodarstva je u izradi, a tek će se njenim objavljivanjem omogućiti prihvatljiva ocjena efektivne carinske zaštite.</s><s>2.2.4 Bescarinske mjere zaštite u Hrvatskoj Uz uobičajene carinske mjere zaštite, postoji vrlo široka lepeza necarinskih mjera.</s><s>Njihova netransparentnost uzrok je nastojanjima WTO-a za njihovim ukidanjem ili tzv. tarifikacijom, koja predstavlja preračunavanje u carinski ekvivalent dosad korištenih bescarinskih mjera.</s><s>Na ovaj se način omogućuje transparentnost uz zadržavanje iste razine zaštite.</s><s>Proces trgovinske liberalizacije pod okriljem WTO-a zahvatio je i Hrvatsku u pretpristupnom razdoblju kada je djelatno uključena u proces uklanjanja tehničkih prepreka trgovini.</s><s>Primjetni pomaci učinjeni su ukidanjem brojnim necarinskih ograničenja ili uključivanjem njihovih zaštitnih učinaka u carinske stope u šestgodišnjem razdoblju aplikacije na članstvo WTO-a.</s><s>2.2.4.1 Kvantitativna ograničenja</s>\n<s>Kvantitativna ograničenja predstavljaju limit izražen u fizičkim jedinicama ili novčanoj vrijednosti kao krajnjoj veličini mogućeg uvoza ili izvoza.</s><s>Republika Hrvatska je naslijedila trgovinski režim bivše Jugoslavije koji je u velikoj mjeri bio zasnovan na ovoj vrsti ograničenja.</s><s>Izgradnjom novog vanjskotrgovinskog režima, kreiranog pretežno sukladno zahtjevima WTO-a, uvoz na režimu kvantitativnih ograničenja i uvoznih dozvola bio je zanemariv i te se mjere nije primjenjivalo radi zaštite domaće industrije.</s><s>Odredbe koje su dopuštale uvozna ograničenja (Zakon o trgovini, NN 75/99) radi zaštite mladih industrija ukinute su iste godine.</s><s>Kvantitativna ograničenja bila su na snazi za grupu osjetljivih proizvoda6 kao potpora uspostavi tržišne ekonomije i pomoći obnovi ratom uništenih područja.</s><s>Kvote koje se primjenuju prilikom uvoza robe u Hrvatsku su isključivo carinske kvote temeljem zaključenih bilateralnih ugovora o trgovini i opće carinske kvote što omogućuju dodatni ulazak na tržište temeljem Ugovora o pristupu WTO-u.</s><s>Carinske kvote nisu apsolutna carinska ograničenja, ali ipak ograničavaju dopuštenu količinu, odnosno vrijednost preferencijalnog uvoza na hrvatsko tržište prema stopa nižim od MFN stopa (Jurlin, 2001, str. 23).</s><s>Carinske se kvote dodjeljuju javnim natečajem kojeg raspisuje Ministarstvo gospodarstva.</s><s>Prednost pri dodjeli carinskih kvota imaju proizvođači kojima ona služi kao input u proizvodnom procesu i oni koji su već ranije bili angažirani u trgovini tom robom.</s><s>Dodjela carinskih kvota temelji se na trima mjerilima: (a) tradicionalni trgovci gdje je najviše 10% osigurano za nove korisnike, (b) regionalni kriterij osigurava jednaki tretman uvoznika iz svih regija Hrvatske, (c) potrebe domaće prerađivačke industrije.</s><s>Transparentnost i korektnost dodjele 6 poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, tekstilna prediva, strojevi, cement, željezo i čelični proizvodi osigurana je procedurom javnog natječaja raspisanog u javnim glasilima na koji se mogu prijaviti sve pravne i fizičke osobe iz Hrvatske.</s><s>Sporazum WTO-a o procedurama u vezi s uvoznim dozvolama7 (Protokol o pristupanju..., NN MU 13/00, 14/00) adoptiran je u hrvatskom režimu uvoznih dozvola.</s><s>Namjena ovih mjera nije zaštitna, a popis proizvoda u ovoj skupini je relativno kratak uz njihovo automatsko ispostavljanje.</s><s>Režim uvoznih dozvola primjenjuje se na uobičajene skupine proizvoda kao što su proizvodi namjenjeni ispunjenju međunarodnih ugovornih obveza, roba od značaja za nacionalnu sigurnost, zaštitu života i zdravlja ljudi, životinja, biljaka i okoliša, te zaštitu javnog morala.</s><s>Izvoz i uvoz umjetničkih djela i plemenitih metala su također na režimu uvoznih dozvola, sukladno članku XX. i XXI.</s><s>GATT-a.</s><s>Osim spomenutih uobičajnih proizvoda na režimu uvoznih dozvola prema međunarodnim ugovorima, jedino je uvoz čeličnih cijevi i šipki na režimu uvoznih dozvola za zemlje izvan WTO-a.</s><s>Brojne Odluke zamjenjene su Uredbom o određivanju robe koje se uvozi i izvozi temeljem dozvola (NN 78/00) što u režim uvoznih dozvola osim radioaktivnih materijala, eksploziva, bankovnih čekova, papirnih novčanica, kovanica i dragocjenih kovina, nuklearnih reaktora, oružja i municije uključuje radare, određene mjerne uređaje i lijekove.</s><s>Režim dozvola obuhvaća i trgovinu narkoticima i mogućim kemijskim naoružanjem.</s><s>Udio proizvoda na režimu uvoznih dozvola kreće se na razini između 3 i 3.5% ukupnog uvoza (Odgovori na pitanja EU, Sloboda kretanja Izdavanje dozvola vrši se automatizmom u roku od 14 dana od podnošenja zahtjeva uz potvrdu o uplati administrativne pristojbe.</s><s>Slijedom navedenog, vidljivo je kako režim dozvola nema bitnijeg utjecaja na međunarodnu razmjenu - svrha je dozvola isključivo statističko praćenje i nadzor.</s><s>SSP u identičnim situacijama kao i hrvatski propisi dozvoljava uporabu ovih mjera 2.2.4.2 Sanitarne i fitosanitarne mjere Cilj je sanitarne i fitosanitarne kontrole smanjenje opasnosti po javno zdravlje provjerom deklariranih sastojaka i stvarnog sadržajakao i sukladnost s navedenom kvalitetom, ambalažom i etiketom primjenjujući propise u skladu sa Sporazumom o tehničkim preprekama trgovini (Nacrt izvješća....odgovor 134) 7 WTO Agreement on Import Licensing Procedures Selektivnom upotrebom sanitarnih i fitosanitarnih mjera moguće je utjecati na ograničavanje trgovine, stoga su međunarodne organizacije s područja trgovine kreirale međunarodne norme, smjernice i preporuke.</s><s>Hrvatska je implementirala u nacionalno zakonodavstvo i propise odredbe Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS Agreement) i počela ih upotrebljavati i prije ulaska u WTO kako ove mjere ne bi ograničavale trgovinu.</s><s>Javnost i transparentnost ovih mjera osigurava obvezno objavljivanje u službenom glasilu Republike Hrvatske, a prije usvajanja poslani su na razmatranje i kritiku profesionalnim i znanstvenim tijelima i nadležnim institucijama.</s><s>Ocjenjivanje rizika uvoza životinja, životinjskih proizvoda, genetskog materijala i namirnica u skladu je s relevantnim uzorima koje je razvio Međunarodni institut za epizotske bolesti (IOE).</s><s>Ukoliko takvi uzori ne postoje, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva u suradnji s Hrvatskim veterinarskim institutom i Veterinarskim fakultetom odredit će primjenjivanje mjera. (Nacrt izvješća radne skupine....).</s><s>Proizvodi koji podliježu sanitarnim mjerama temelje se na kodeksu Međunarodnog ureda za zarazne bolesti, međunarodnim bilateralnim sporazumima o suradnji na području veterine, Zakonu o veterinarstvu (NN 70/97) i međugraničnim konvencijama o usklađivanju granične inspekcije proizvoda.</s><s>Uvjeti veterinarske i sanitarne inspekcije identični su za isporuke domaćih proizvoda i proizvoda iz uvoza (Jurlin Krešimir, Galinec Davor, 2001, CV 9).</s><s>Prilikom uvozne kontrole ovih proizvoda, nadležni inspektori uzimaju uzorke i upućuju na analizu ovlaštenim laboratorijima, a postupak kontrole traje tri do četiri dana (Nacrt izvješća.... odg.</s><s>134).</s><s>Legislativa iz fitosanitarnog područja je sukladna sa standardima, smjernicama i preporukama Međunarodne konvencije za zaštitu bilja (IPPC) i Europske i mediteranske organizacije za zaštitu bilja (EPPO), te s propisima, odlukama ili smjernicama EU.</s><s>Za uspješan rad granične kontrole i izdavanje dozvola za uvoz potrebno je uvesti adekvatnu opremu kako bi se fitosanitarna inspekcija temeljila na znanstvenim dokazima sukladno Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama.</s><s>Svaka se zabrana trgovine, uključujući trgovinu sjemenjem i biljnim materijalom mora temeljiti na znanstvenim dokazima.</s><s>Nacionalni institut za zaštitu bilja u poljoprivredi i šumarstvu odgovoran je za procjenu opasnosti od biljnih bolesti.</s><s>Zakon o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe (NN 1/97), Zakon o sanitarnoj inspekciji (NN 27/99), Zakon o otrovima (NN 27/99, 37/99) definira proizvode nad kojima se primjenjuje sanitarna kontrola u cilju očuvanja zdravlja ljudi.</s><s>Proces usklađivanja fitosanitarnih propisa sa Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama WTO-a završen je tijekom svibnja 1999. godine.</s><s>Sustav veterinarske inspekcije na graničnim prijelazima posve je usklađen sa zahtjevima EU i Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (Jurlin, 2002, str. 7).</s><s>2.2.4.3 Politika izvoznih poticaja</s>\n<s>Izvoznim poticajma smatraju se tekuća plaćanja bez protunaknade, koja vladine jedinice vrše poduzećima na osnovi razine njihove proizvodne aktivnosti te na osnovi količina ili vrijednosti roba ili usluga koje proizvode, prodaju ili uvoze.</s><s>Subvencije mogu biti podešene tako da utječu na razine proizvodnje, cijene po kojima se proizvodi prodaju, ili prihode poduzeća.</s><s>Za njih je karakteristično da su plative jedino proizvođačima, nikako konačnim potrošačima i da su uvijek tekući transferi, a nikako kapitalni transferi (IMF Government finance statistics Manual 2000).</s><s>U vezi s državnim potporama potrebno je apostrofirati položaj Republike Hrvatske kao članice Svjetske trgovinske organizacije (Protokol o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru, NN MU 13/00) koja je prihvatila i obveze iz Sporazuma o subvencijama i kompenzacijskim mjerama (Sporazum o subvencijama i kompenzacijskim mjerama..., NN MU 13/00, 14/00), ali i pretendenta na članstvo u Europskoj uniji koja Ugovorom o EU zabranjuje državama članicama davanje svakog oblika državne potpore pojedinim poduzećima ili industrijama koji remeti ili ugrožava tržišno natjecanje davanjem povlaštenog položaja pojedinom poduzeću (Plan integracijskih aktivnosti RH, str. 50)</s>\n<s>Svjetska trgovinska organizacija definira subvencije (ŠURL:http://www.wto.orgĆ, 8.6.2004.) kao financijsku pomoć vlade ili javnog tijela, odnosno kada ove institucije direktno tranferiraju sredstva (pokloni, zajmovi), ili potencijalne direktne transfere (garancije).</s><s>Nadalje, u ovu skupinu se ubraja i oprost državnih prihoda, kao i plaćanje privatnim osobama u cilju dovršenja navedenih funkcija.</s><s>Stav WTO-a prema izvoznim subvencijama je dvojak.</s><s>U trenutku formiranja WTO-a 1995. godine dogovoreno je da sve nove članice moraju zadovoljavati kriterije i disciplinu utvrđenu sporazumom, a tada je utvrđeno da ni u industriji ni u poljoprivredi nema izvoznih subvencija.</s><s>Stare članice uživaju tzv. \"nasljedno pravo\", ali se i one moraju tome prilagoditi do 2006., iako neke od zemalja traže produljenje tog roka (ŠURL: http://www.mei.hr/default.asp?ru=117&gl=200110120000001&sid= Oblici u kojima se javljaju državne potpore prema metodologiji Godišnjeg izvješća o državnim potporama Europske komisije su subvencije i donacije, porezni otpisi, olakšice i odgode, izravna ulaganja u korisnika državne potpore, uključujući pretvaranje potraživanja u udio u temeljnom kapitalu korisnika državne potpore, zajmovi dani korisniku, državne potpore pod uvjetima povoljnijima od prevladavajućih tržišnih uvjeta, državna jamstva itd.8 Državne potpore sadržavaju dva fundamentalna elementa: (1) javni rashod ili umanjenje javnih prihoda i (2) korist na tržištu gospodarskom subjektu korisniku državne potpore.</s><s>Međutim, udio državne potpore, odnosno krajnja financijska korist sadržana u prenesenom nominalnom iznosu, ovisi ponajviše o obliku u kojem je državna potpora dana.</s>\n<s>U tu su svrhu određene četiri kategorije državnih potpora.</s><s>Kategorije su označene slovima A, B, C i D, iza kojih slijede brojevi 1 i 2, označavajući ili proračunsku državnu potporu (1), odnosno potporu dodijeljenu putem proračuna središnje države ili poreznu olakšicu (2), odnosno potporu dodijeljenu putem poreznog sustava, te slovom A ako je udio državne potpore poznat.</s><s>Primjerice, C1A označava udio državne potpore (A) u zajmu danom pod povoljnijim uvjetima od tržišnih (C1).</s><s>Prva kategorija (A) obuhvaća potpore koje su u potpunosti prenesene korisniku.</s><s>Drugim riječima, udio državne potpore jednak je kapitalnoj vrijednosti potpore.</s><s>Instrumenti koji se koriste u ovoj kategoriji su poticaji, subvencije kamata prenesene izravno korisniku, porezni krediti (tax credit) i ostale porezne mjere u kojima korist ne ovisi o postojanju porezne obveze, porezne olakšice, izuzimanja i umanjenja poreza u kojima korist ovisi o postojanju porezne obveze, smanjenja socijalnih doprinosa, davanja jednaka poticajima, npr. prodaja ili najam nekretnina u javnom vlasništvu po cijeni nižoj od tržišne.</s>\n<s>Za kategoriju B nužno je odrediti je li financijski transfer javnih tijela u obliku sudjelovanja u temeljnom kapitalu državna potpora korisniku ili pitanje uključivanja javnog sektora u gospodarsku aktivnost i njegova ponašanja jednakog ponašanju privatnog ulagača pod uobičajenim tržišnim okolnostima.</s><s>Za ovu je kategoriju karakteristično sudjelovanje u temeljnom kapitalu u bilo kojem obliku uključujući pretvaranje duga (potraživanja) u udio u temeljnom kapitalu.</s><s>Treća kategorija (C) obuhvaća transfere u kojima je udio državne potpore ušteda u iznosu kamata korisniku tijekom kojega mu je preneseni kapital na raspolaganju.</s><s>Financijski transferi imaju oblik zajmova danih pod povoljnijim uvjetima od tržišnih i poreznih otpisa.</s><s>Udio državne potpore u ovoj kategoriji mnogo je manji od kapitalne vrijednosti transfera.</s><s>Instrumenti korišteni u ovoj kategoriji su zajmovi iz javnih ili privatnih izvora dani pod povoljnijim uvjetima od tržišnih, sporedni zajmovi iz javnih 8 Za razliku od metodologije Europske komisije koja prepoznaje četiri kategorije državnih potpora, metodologija koju koristi Svjetska banka prepoznaje sedam kategorija državnih potpora, odnosno tzv. gotovinske subvencije, kreditne subvencije, porezne subvencije, subvencije ulaganjima, subvencije u dobrima, subvencije javnom nabavom i normativne subvencije. ili privatnih izvora, predujmovi povrativi u slučaju uspjeha te porezni otpisi (rezerviranja, slobodna ili ubrzana amortizacija itd.).</s><s>Posljednja kategorija (D) obuhvaća jamstva izražena u nominalnim iznosima.</s><s>Udio državne potpore uobičajeno je mnogo niži od nominalnog iznosa budući da udio državne potpore predstavlja korist koju korisnik prima besplatno ili, ako je plaćena premija za pokrivanje rizika, po cijeni nižoj od tržišne.</s><s>Međutim, ako su na temelju jamstva podneseni gubici, ukupni gubitak, umanjen za plaćene premije, uključuje se u potporu budući da se može smatrati konačnim transferom korisniku.</s><s>Nominalne vrijednosti jamstava prikazuju se ovdje kao indicija mogućih obveza.</s><s>Instrumenti državne potpore ove skupne su iznosi pokriveni jamstvima i gubici na temelju jamstava, umanjeni za plaćene premije.</s>\n<s>WTO i EU definiraju pretpostavke uvođenja izmjenjenoga sustava državnih potpora u Republici Hrvatskoj kao pravni temelj uvođenja novoga sustava, vodeći se načelom transparentnosti i cjelovitosti prikaza državnih potpora putem izvješća o državnim potporama, učinkovitosti nadzora nad odobravanjem, provedbom i povratom državnih potpora te učinkovitom povezivanju novoga sustava državnih potpora s postojećim hrvatskim pravnim sustavom (Pavletić-Župić, 2001, str. 914) Premda u pravnoj stečevini Europske zajednice (acquis) ne postoji izričit izuzetak zbog ratnih okolnosti, on je, zbog posebnosti Republike Hrvatske pridodan u propis.</s><s>Naime, iako ratne okolnosti spadaju pod opću definiciju izvanrednih okolnosti, željelo ih se posebno navesti kako bi se i na općoj razini pojačala i potvrdila obveza državnih potpora u ublažavanju posljedica rata.</s>\n<s>Taksativno se navode mogući izuzeci od opće zabrane.</s><s>To su (Zakon o državnim državne potpore koje potiču gospodarski razvoj područja s neuobičajeno niskim životnim standardom ili velikom nezaposlenosti.</s><s>Na temelju SSP-a cijela Republika Hrvatska smatra se takvim područjem četiri godine od njegova stupanja državne potpore namijenjene promicanju kulture i zaštiti baštine.</s><s>Prema ovim odredbama moguće su državne potpore medijima, izdavaštvu, filmskoj industriji i državne potpore namijenjene provedbi važnih projekata ili otklanjanju teškoća u gospodarstvu,</s>\n<s>ESZj mogući izuzetak od opće zabrane su državne potpore namijenjene poticanju određenih gospodarskih djelatnosti ili određenih gospodarskih područja.</s><s>Prema ovim odredbama moguće su horizontalne državne potpore koje među ostalim uključuju državne potpore malom i srednjem poduzetništvu, istraživanjima i razvoju, zaštiti okoliša, zapošljavanju, obuci, spašavanju i restrukturiranju gospodarskih subjekata u teškoćama i sl.</s><s>Nadalje, na temelju ovih odredbi moguće su regionalne državne potpore za razvoj područja Republike Hrvatske koja su nerazvijena ili u nepovoljnijem položaju u odnosu na ostala područja Republike Hrvatske,</s>\n<s>ESZj mogući izuzetak od opće zabrane su državne potpore pravnim i fizičkim osobama kojima je na temelju posebnih propisa povjereno obavljanje službe od općeg gospodarskog interesa ili utvrđeno isključivo pravo obavljanja određene djelatnosti, koje bi bez državnih potpora bile onemogućene u obavljanju i provedbi povjerenih im zadaća,</s>\n<s>ESZj mogući izuzetak od opće zabrane su državne potpore koje posebnim propisima odredi Vlada Republike Hrvatske, a koje nisu u suprotnosti sa svrhom ovoga Zakona.</s><s>Konačno, Zakon o državnim potporama (NN 47/03) propisuje kako će Vlada Republike Hrvatske odrediti sadržaj i bitne elemente ocjene sukladnosti navedenih šest vrsta mogućih izuzetaka od opće zabrane državnih potpora.</s><s>Osim navedenoga, bitno je potcrtati prijelazni karakter institucionalnog sustava koji se uvodi.</s><s>Naime, ulaskom u punopravno članstvo Europske unije cjelokupni sustav državnih potpora uveden na ovaj način u hrvatski pravni sustav morat će se izuzeti i ugasiti budući da će svu nadležnost u provedbi odobravanja, nadzora provedbe i povrata državnih potpora preuzeti Europska komisija u čijoj se nadležnosti trenutačno nalazi sustav državnih potpora za područje cijele Europske unije (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01).</s><s>Učestalo mijenjanje metodologije proračuna ne dozvoljava praćenje veličine poticaja kroz duž niz godina.</s><s>U 2002. godini ovi su izdaci iznosili 6.293.648.000 kuna (Zakon o izvršenju..., NN 154/02) i bili su namjenjeni pretežno poljoprivredi, brodogradnji, prometu i turizmu.</s><s>Sveukupno s lokalnom razinom, državne su potpore 2000. godine iznosile 4,11% BDP-a, a uz kontinuirani pad 2003. godine iznose 2,96% BDP-a (Odgovori na pitanja EU, Tržišno natjecanje, str. 16) 2.2.4.4 Antidampinška i kompenzatorna opterećenja Izvoz i prodaja robe na stranim tržištima po dampinškim cijenama je oblik nepoštene (unfair) tržišne prakse (Tuđen-Hrastnik, 2002, str. 13).</s><s>Dampinška cijena je niža u odnosu na mjerila koja postavljaju propisi za takvu praksu, a damping je uvoz robe koji je po vrijednosti niži od normalne cijene (Markusen, 1995, str. 280).</s><s>Mjerilo za određivanje normalne cijene je cijena sličnoga proizvoda u zemlji izvoznici, cijena sličnoga proizvoda u trećim zemljama ili cijena određena na temelju troškova proizvodnje, prodaje, općih troškova i uobičajene marže u zemlji izvoznici (konstruirana vrijednost) (Mlikotin-Tomić, 2003, str. 8).</s><s>Drugi kumulativni uvjet za postojanje dampinga je prouzrokovana stvarna šteta (material injury) domaćoj industriji i provedba ispitnog postupka u kojemu su sve okolnosti dampinškog uvoza i nastale štete dokazane.</s>\n<s>Hrvatska trgovinska politika do sada uopće nije primjenjivala ovaj instrument u obrani domaćih industrija (Jurlin, 2001, str. 25) što je pretežan slučaj i u ostalim tranzicijskim zemljama gdje se praksa i pravo zaštitnih mjera još nisu razvili u dostatnoj mjeri.</s><s>Tradicionalne brze i jednostavne mjere povećavanja carina prevladavale su dok je to bilo moguće.</s><s>Ovo vrijedi osobito za Hrvatsku, koja je WTOu pristupila relativno kasno.</s>\n<s>Hrvatski propisi o dampingu sadržani su u Zakonu o trgovini i čine tek pravni temelj za daljnju regulaciju, koja nikada nije provedena (Zakon o trgovini, NN 49/03).</s><s>Definicija normalne vrijednosti preuzeta je iz WTO-ova Sporazuma o dampingu (Protokol o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru...).</s><s>Roba se uvozi po cijeni nižoj od normalne ukoliko je ta cijena niža od prodajne cijene u zemlji izvoznici.</s><s>U nedostatku podataka o usporednoj cijeni, kao mjerilo se uzima cijena robe iz zemlje podrijetla, cijena izvoza iz treće zemlje ili pak konstruirana cijena (Tuđen-Hrastnik, 2003, str. 34) koja se definira kao cijena niža od prosječnih proizvodnih troškova po jedinici istovrsne ili slične robe u zemlji podrijetla, uvećena za iznos uobičajenih trgovačkih troškova i dobiti (Zakon o trgovini NN 49/03).</s><s>Zahtjev za propisivanje antidampinške pristojbe podnosi se ministarstvu nadležnomu za trgovinu i mora sadržavati dokaze o postojanju dampinga, šteti koja nastaje ili bi mogla nastati i dokaz o kauzalnoj vezi.</s><s>Nakon provođenja ispitnog postupka i uspješnog</s>\n<s>(antidampinške) pristojbe.</s><s>Predviđena je obveza preciznijeg definiranja drugih uvjeta za provedbu postupka od strane Vlade (Zakon o trgovini, NN 49/03), ali ta obveza nije ispunjena.</s><s>Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju na sličan način definira damping i postupovna pravila kada se on dokaže (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., U dosadašnjoj praksi hrvatske vanjskotrgovinske razmjene, jedino je izvoz željeznih cijevi iz Željezare Sisak bio istraživan u protudampinškom postupku nakon prijeve konkurentskih proizvođača iz EU te je 15. svibnja 1993. bila određena konačna dampinška pristojba na uvoz željeznih cijevi u iznosu od 25% (Mlikotin-Tomić, 2002, str. 18).</s><s>U eventualnim budućim postupcima protiv hrvatskih izvoznika u nedostatku odgovarajućih propisa i službi i naši izvoznici mogu biti obuhvaćeni postupcima i mjerama koje mogu ograničavati ili onemogućiti njihov izvoz i razvoj ili ih čak potpuno onemogućiti.</s>\n<s>S obzirom na različita postupovna pravila i na područje primjene (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01), mjerodavne odredbe Zakona o trgovini (NN 49/03) niti provedbeni propisi doneseni na temelju čl. 38.</s><s>Zakona o trgovini ne mogu se primijeniti kao dopunski i provedbeni za primjenu SSP-a.</s><s>Stručne službe i nadležna tijela ustrojena i za pitanja zaštitnih mjera mogla bi obavljati poslove vezane za mjere u skladu WTO-om i SSP-om.</s>\n<s>Carinski postupak predstavlja sve mjere primjenjene kod uvoza robe s ciljem njezine adekvatne evaluacije i naplate propisanih uvoznih pristojbi (Ružić, 2002, str 18).</s><s>Svakodnevno se primjenjuje, ali u pojedinim slučajevima tzv. šikanoznog postupka može predstavljati posebnu mjeru s teško procjenjivim stupnjem zaštite.</s><s>Sve carine i pristojbe što su se primjenjivale pri uvozu robe, a nisu bile propisane redovnom Carinskom tarifom u Hrvatskoj su uključene u carinske stope, odnosno tarifirane 1996. godine s izuzetkom pristojbe u vrijednosti 60 kuna temeljem deklaracije podnesene na carinski postupak.</s><s>Pristojba pokriva troškove evidentiranja robe, kontrole dokumentacije, pregleda vozila i robe, unosa podataka, izračuna carina i poreza i ispostavljanje potvrda (Jurlin, 2001, str. 16).</s><s>Uzimajući u obzir preporuke WCO-a, odredbe Carinskog zakona EU, te acquis communautaire za pristup EU, Carinska uprava Hrvatske je predložila novi Carinski zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2000. godine.</s><s>Zakon je simplificirao, ubrzao i pojeftinio postupak carinjenja robe uz povećanje ovlasti carinske službe.</s><s>Uvedena je Jedinstvena carinska deklaracija koja je zamijenila dotadašnje izvozne, uvozne i provozne carinske deklaracije.</s><s>Osnovni sadržaj toga dokumenta ima jednaka obilježja kao carinski dokumenti EU, što olakšava razmjenu obavijesti nacionalnim carinskim upravama i omogućuje bolji nadzor kretanja robe.</s><s>Ograničeni broj carinskih prijelaza s fitosanitarnom i veterinarskom kontrolom uz neadekvatno radno vrijeme izaziva duga čekanja na carinjenje i povećava troškove prijevoznika i vlasnika robe (Galinec, 2000, str. 49).</s><s>Dodatni problem predstavlja edukacija carinskih djelatnika.</s><s>Ona se provodi uključivanjem u programe izobrazbe carinskih djelatnika EU, npr. MATTHEUS, ali i moderniziranjem opreme za potrebe carinskog nadzora, primjenu koje uvjetuju odredbe CAP-a.</s><s>Određivanje carinske vrijednosti je procedura koju se primjenjuje radi određivanja vrijednosti uvezene robe za potrebe carinjenja.</s><s>Ona mora biti sukladna s Bruxelleskom konvencijom o vrijednosti i člankom VII.</s><s>GATT-a (Protokol o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru).</s><s>Njezin se značaj temelji na činjenici da su u mehanizmu carinske zaštite carinska vrijednost i stopa carine najvažniji elementi utvrđivanja učinaka zaštite.</s><s>U sustavu carina ad valorem carinska je vrijednost polazna osnova za plaćanje carinskih i poreznih davanja čije nepravilno određivanje može implicirati dvojaki utjecaj – uvoznik plaća manja davanja, a carina ubire manje prihode državi (Tuđen-Hrastnik, 2002, str. 3).</s><s>U svezi s tim je i Odluka 6.1 Odbora za carinsku vrijednost WTO-a \"Slučajevi kada carinska služba ima razloga posumnjati u istinitost ili točnost deklarirane vrijednosti\", kojom je teret dokazivanja prenesen sa carinskih djelatnika na uvoznike (Carinski zakon, NN 78/99).</s><s>2.2.4.6 Politika javnih nabavki</s>\n<s>Pod pojmom “javnih nabavki” obuhvaćen je skup propisa i pravila koji državi, njenim tijelima i tijelima s javnim ovlastima propisuju određene postupke prilikom kupnje roba i usluga, pošto tijela s javnim ovlastima ne stječu samostalno financijska sredstva.</s><s>Temeljni cilj ovih propisa je osigurati gospodarski opravdano trošenje i nadzor proračunskih sredstava, odnosno sprječavanje uporabe sredstava poreznih obveznika u proizvoljne svrhe (Švaljek, 2003. str. 18) Prilagođavajući svoje pravni sustav uređenju EU, sve su države srednje i istočne Europe dosad prihvatile ili namjeravaju prihvatiti zakonodavstvo o javnim nabavama, utemeljeno uglavnom na modelu kodeksa nabave (Model Law on Procurement of Goods, Construction and Services, UNCITRAL, 1994.) koji je razvila UN-ova Komisija za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) i na smjernicama EZ-a o javnim nabavama (Smjernice Europske unije: 89/665/EEZ, 92/13/EEZ, 92/50/EEZ, Hrvatska je pristupom WTO-u u studenom 2000. godine preuzela obveze koje proizlaze iz multilateralnih sporazuma u sklopu WTO-a.</s><s>Plurilateralni sporazumi su fakultativni, akceptirani su tijekom Urugvajskog kruga pregovora, a jedan od njih je i Sporazum o javnim (državnim) nabavama9.</s><s>Hrvatska planira ove godine započeti pregovore vezane uz njegovo prihvaćanje, jer usklađujući svoje zakonodavstvo na području javnih nabava Hrvatska istovremeno udovoljava i zahtjevima koji se pred nju postavljaju unutar Plurilateralnog sporazuma o javnim nabavama.</s><s>Polazne osnove u izradi Zakona o javnim nabavkama (NN, 117/01.) sadržane su u zakonima Republike Hrvatske, Ugovoru o pristupanju Republike Hrvatske WTO-u, Plurilateralnom sporazumu o javnoj (državnoj) nabavi WTO-a, Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, smjernicama Europske zajednice u području javnih nabava te u pravilima, modelima i postupcima specijaliziranih međunarodnih institucija za nabavu.</s><s>Načela na kojima se mora fundirati novi sustav javnih nabavki 9 Države potpisnice: EU, SAD, Japan, Kanada, Norveška, Švicarska, Izrael i Južna Koreja su: načelo učinkovitosti nabave, načelo ravnopravnosti ponuditelja ili natjecatelja, načelo nediskriminacije ponuditelja ili natjecatelja i načelo javnosti i transparentnosti.</s><s>Postupci javnih nabava, kao i prema dotadašnjoj legislativi (Zakon o nabavi roba, usluga i ustupanju radova, NN 142/97, 32/01), obvezni su za sve nabave u vrijednosti većoj od 200.000 kuna10 u proračunskoj godini.</s><s>Pri nabavi robe, nacionalna povlastica za prihvatljive domaće ponuditelje iznosila je 15% od cijene ponuđene robe stranog ponuditelja, uvećane za troškove carine, osiguranja i prijevoza11.</s><s>Nacionalna povlastica kod cijene radova iznosila je 7,5% od ponuđene cijene radova, te se taj iznos pridodaje ponudama primljenima od stranih ponuditelja, dok je ova povlastica u segmentu usluga iznosila 5%.</s>\n<s>Uvjet korištenja nacionalne povlastice je sjedište pravne ili fizičke osobe u Republici Hrvatskoj i najmanje 50% domaće dodane vrijednosti u proizvođačkoj cijeni robe.</s><s>Pri korištenju nacionalne povlastice za radove ili usluge morao je biti zadovoljen uvjet korištenja najmanje 50% domaće robe i materijala, odnosno uključivanje najmanje 50% domaćih izvođača radova.</s>\n<s>Važnost regulacije ovog segmenta ogleda se u podatku kako se postupkom javnih nabava unutar Europske unije ostvaruje više od 720 milijardi EUR na godinu, što je procjenjuje da javne nabave sudjeluju sa 9% u GDP-u (Mjesečni statistički prikaz br. 68, lipanj 2001.) ali procjena koja uključuje i nabavke državnih poduzeća procjenjuje veličinu ovog tržišta na 15% BDP-a (Jurlin 2001. str 76) i prilikom usporedbe sa udjelom u GDP-u država članica EU-a i tranzicijskih zemalja vidljivo je da se taj postotni iznos uklapa ili premašuje raspon od 8 do 12%.</s><s>Udio javnih nabavki u GDPu je uvećan posljednjih godina, uvjetovano intenzificiranjem ulaganja u cestogradnju.</s><s>Postupak nabave određen je vrlo otvoreno, posebno za ponuditelje iz EU.</s><s>Domaći ponuditelji nisu posebno tretirani niti jednim stavkom.</s><s>Ukinuti su preferencijali za domaće proizvođače te nema više kategorije domaćeg i međunarodnog natječaja.</s><s>Zakonom se na taj način u prvom razdoblju otežava pozicija domaćih proizvođača na domaćem tržištu u odnosu na dosadašnje stanje.</s><s>Zauzvrat, domaći bi proizvođači trebali dobiti veće tržište EU-a, na kojem je njihova konkurentnost manja.</s><s>Svaka država članica EU-a sustavom dopuštenih subvencija (npr. prodajnim cijenama, kamatama, provedbom savjetovanja i osposobljavanja, razvojem malog i srednjeg poduzetništva, tehnološkim razvojem, uvođenjem ISO-sustava, inovacijama i istraživanjem u tvrtkama i sl.) te povoljnim zajmovima za gospodarski razvoj, pomaže razvoj malog i srednjeg poduzetništva, odnosno pojedinih područja kako bi se lakše suočili s izazovima tržišta.</s><s>Pri tome su javne nabave važan instrument.</s><s>10 cca 26.700,00 EUR</s>\n<s>Važnost Zakona o javnoj nabavi (NN, 117/01) presudna je u kontroli proračunskih sredstava i gospodarstvu u cjelini, stoga je bitno osigurati jednake uvjete nadmetanja.</s><s>Postavlja se pitanje potrebe zaštite domaće proizvodnje i dilema je li nepostojanje nacionalne povlastice štetno za hrvatsko gospodarstvo.</s><s>Sukladno potpisanim međunarodnim sporazumima, ne postoji obveza Hrvatske za odbacivanjem nacionalne povlastice već u prvoj fazi prilagodbe svojeg zakonodavstva javnih nabavki.</s><s>Takva obligacija nije dogovorena u pregovorima prilikom prijema Hrvatske u WTO, niti u vezi s približavanjem EU, već je definirano prijelazno razdoblje.</s><s>Za potpunu liberalizaciju tržišta javnih nabava prema WTO-u, Hrvatskoj je ostavljeno razdoblje prilagodbe od četiri godine, a u pregovorima oko Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju dogovoreno je da će RH otvoriti tržište javnih nabava tvrtkama iz zemalja članica EU-a u roku od tri godine nakon stupanja SSP-a na snagu.</s><s>Prema predviđanjima i iz iskustava drugih država kandidatkinja, ratifikacija SSP-a u europskim parlamentima traje oko dvije godine u idealnim okolnostima, te međunarodne obveze Hrvatskoj dozvoljavaju još gotovo pet godina primjene nacionalne povlastice u javnim nabavama.</s><s>2.2.4.7 Normizacija i mjeriteljstvo</s>\n<s>Osiguranje slobodnog kretanja roba, usluga i kapitala od presudne je važnosti u funkcioniranju svakog tržišta, a zapreku, prvenstveno u kretanju roba i usluga čine neusklađeni tehnički zahtjevi kojima proizvod, postupak ili usluga moraju udovoljiti kako bi se slobodno mogli staviti u promet na tržištu.</s><s>Postojanje različitosti u tehničkim zahtjevima predstavlja zapreku koja se naziva “tehničkom zaprekom Posjedovanjem sukladnoga tehničkog zakonodavstva i tehničkih normi smanjuje se netransparentnost u odnosima na tržištu, smanjuju se troškovi dokazivanja sukladnosti i otvaraju vrata djelovanju pod istim uvjetima na svjetskom ili hrvatskom tržištu.</s><s>Temeljni cilj Hrvatske u srednjeročnom razdoblju je prilagodba i priključivanje EU.</s><s>Osamostaljenjem, Hrvatska je preuzela tehničko zakonodavstvo bivše države, ali je novonastalo redestiniranje trgovinskih tijekova uvjetovalo potrebu za adoptiranjem tehničkih propisa EU.</s><s>Tehničke zapreke u trgovini čine bitan segment ukupne prilagodbe, a one su posljedica različitosti industrijske prakse i tehničke regulative u pojedinim zemljama članicama EU.</s><s>Dualizam ovog problema ogleda se u zapreci za prodaju robe iz EU na trećim tržištima, ali i za prodaju roba ne-EU porijekla na tržištu Usklađenjem, odnosno uklanjanjem tehničkih barijera Hrvatska postaje transparentna za kretanje roba i usluga, što otvara mogućnost podizanja tehničke razine na razinu EZ-a.</s><s>Istodobno, parcijalno preuzimanje rješenja iz tehničkog zakonodavstva EU stvara konfuziju i koliziju s pojedinim nacionalnim propisima.</s><s>Iskustva iz EU koja su dovela do “Novog pristupa” (New Approach, 1985.) u tehničkim propisima mogu nam poslužiti kao putokaz u adoptiranju.</s><s>Hrvatska je počela usklađivati svoje propise u razdoblju prije ulaska u WTO kada je započela primjenjivati zahtjeve sporazuma o tehničkim zaprekama trgovini (TBT Agreement), iz čega proizlazi kako tehnički standardi nisu uspostavljeni niti ih se primjenjuje radi ograničavanja trgovine (Jurlin Krešimir, Galinec Davor, 2001, str 59.) Tehnički propisi na snazi u Hrvatskoj prilagođene su međunarodne norme ISO/IEC/EN, sadržane u referentnom Zakonu o normizaciji (NN, 55/96) a ujedno je Hrvatska članica međunarodnih normizacijskih organizacija ISO, IEC i europskih CEN, CENELEC, ETSI, čime je zadovoljeno zahtjevima EU-a (Matasović Miroslav, 2002.).</s><s>Državni inspektorat (Zakon o državnom inspektoratu, NN 76/99) provodi nadzor kakvoće uvoznih proizvoda, a troškove postupka snosi uvoznik, prema Uredbi o naknadi troškova nadzora kakvoće proizvoda Vlade RH (Dominis, 2000, str 39.) Uspostavom tehničkog zakonodavstva sukladnog EZ-u pruža se Hrvatskoj mogućnost uspostavljanja kriterija za sprječavanje uvoza loše ili nekvalitetne robe na domaće tržište, a s druge strane, za sposobne i tehnički razvijene hrvatske poduzetnike otvara se mogućnost djelovanja na europskom tržištu i stvaranja trajnih i partnerskih odnosa s poduzetnicima iz EU-a, ali i mogućnost međusobnog priznavanja dokumenata, ispitivanja, certifikacije i akreditacije, što će stvoriti uvjete za izostavljanje ponavljanja ispitivanja i certificiranja.</s><s>Postojanje hrvatskog tehničkog zakonodavstva sukladnoga zakonodavstvu EZ-a ujedno omogućuje smanjenje tehničkih barijera slobodnom kretanju roba i usluga iz EU-a u Hrvatsku.</s><s>Postojanjem usklađenog tehničkog zakonodavstva, partneri i gospodarstvenici ulaskom na hrvatsko tržište ulaze u tržišni prostor jednakih zahtjeva.</s><s>Nadzor nad tržištem postaje lakši, jer roba koja se stavlja na tržište mora u zemlji nastanka zadovoljiti iste zahtjeve, mora biti ispitana prije stavljanja na tržište, a hrvatskim ispitnim i certifikacijskim organizacijama pruža se mogućnost osposobljavanja za ispitivanje i potvrđivanje sukladnosti prema odrednicama propisanim u EZ-u.</s><s>Bez akreditiranih i ovlaštenih ispitnih laboratorija, hrvatsko gospodarstvo doći će u inferioran položaj.</s><s>Za ostvarenje SSP-a, pitanje strukture i opremljenosti ispitnih i certifikacijskih organizacija je jedna od ključnih zadaća.</s><s>Ugovorom o Europskoj uniji zahtjeva se od proizvođača ili njegova zastupnika označavanje proizvoda koji se pušta u promet znakom “CE” i, sukladno zahtjevima pojedine smjernice, davanje \"Izjave dobavljača\".</s><s>Označavanjem i izjavom dobavljača proizvođač ili njegov zastupnik potvrđuje da je proizvod sukladan temeljnim zahtjevima.</s><s>Proizvođač ili njegov zakoniti predstavnik sukladnost proizvoda sa smjernicama vidno označava naznačenim CE-znakom.</s><s>U svim smjernicama koristi se jedinstveni znak.</s><s>Propisano je da se znak koji se stavlja na proizvod, koji je sukladan smjernici, sastoji od slova \"CE\" i na zakonom uređenom području karakterističnog broja ovlaštene organizacije koja je provjerila proizvod.</s><s>Taj broj ovlaštena organizacija dobiva u registru EU-a.</s>\n<s>Opći cilj uređivanja tržišta je zaštita zdravlja ljudi i interesa potrošača te njegovo učinkovito djelovanje u Republici Hrvatskoj. (Odgovori na pitanja EU, str. 31 sloboda kretanja roba).</s><s>Zaštita potrošača predstavlja civilizacijsko dostignuće, ali i idealan poligon za zaštitne mjere od robe stranog podrijetla pod izlikom očuvanja okoliša, zdravlja ljudi i životinja i sl.</s><s>Strategijski dokument integracijskih aktivnosti 1999. godine zaključuje kako Zakon o zaštiti potrošača ne postoji.</s><s>Postojeći propisi nisu dostatni te neusklađeni ili nedovoljno usklađeni s pravom zaštite potrošača EU, uz opću ocjenu niske razine svijesti o potrebi zaštite. (Plan integracijskih aktivnosti Republike Hrvatske, 1999, str.</s><s>Zaštita potrošača, u smislu fizičkih osoba koje na tržištu djeluju za svoje neprofesionalne potrebe, u Hrvatskoj je tijekom vremena prepoznata i priznata kao područje koje treba posebnu politiku zaštite, u čemu je najznačajniju ulogu imala EU i Vlada RH, a ne odnosna skupina.</s><s>Radi toga je Zakon o zaštiti potrošača donesen tek 2003. godine.</s><s>Izvan područja koja uređuje ovaj zakon, a u kojem su uključene i odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama, posebnim propisima se uređuju obveze i postupanje proizvođača i davatelja usluga radi stavljanja sigurnih proizvoda na tržište, neovisno da li ih koriste fizičke ili pravne osobe. (Odgovori na pitanja EU, str. 1 – Zaštita potrošača i zdravlja)</s>\n<s>Udruge za zaštitu potošača kao nezavisni auditori tržišta, na osnovu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), mogu pred nadležnim sudom pokrenuti postupak kojim traže od suda nalaganje prestanka poslovne prakse koja je suprotna zakonu određenom trgovcu ili operateru sredstava za daljinsku komunikaciju.</s><s>Udruge također mogu pred nadležnim sudom pokrenuti postupak kojim od suda traže da određenom trgovcu, skupini trgovaca iz istog sektora gospodarstva ili njihovim interesnim udrugama, zabrani korištenje nepoštenih ugovornih odredbi u standardnim ugovorima.</s><s>Udruge također pokreću pred nadležnim sudom postupke kojima od suda traže da naloži prekid zavaravajućeg, odnosno nedopuštenog komparativnog oglašavanja, ili postupke kojima od suda traže zabranu objavljivanja još neobjavljenog zavaravajućeg, odnosno nedopuštenog komparativnog oglašavanja. (Odgovori na pitanja EU, str. 5 Zaštita potrošača i zdravlja).</s><s>S obzirom na proračunsko financiranje upitna je njihova neovisnost od centralne vlasti, koja pod politikom zaštite potrošača može koristiti udruge za promicanje bitno drugačijih interesa od inicijalnih.</s><s>Svijest potrošača o potrebi zaštite je na niskoj razini, te se zakon o njihovoj zaštiti primjenjuje od 8. rujna 2003. godine, a usvojen je tek u okviru pretpristupnih prilagodbi zakonodavstva Hrvatske.</s><s>Program obrazovanja, informiranja i program podizanja svijesti o pitanjima zaštite potrošača razvija se uz pomoć projekta programa CARDS za zaštitu potrošača (Capacity Buliding in the Area of Consumer Protection) i Nacionalnog programa za zaštitu potrošača kojeg će donijeti Sabor do kraja 2003. godine.</s><s>U sklopu programa CARDS 2002, Ministarstvo gospodarstva i Državni inspektorat korisnici su projekta koji kao jedan od ciljeva ima unapređivanje stručnog znanja djelatnika državnih tijela o pitanjima zaštite potrošača.</s><s>U sklopu projekta izvršit će se analiza potreba za stručnim usavršavanjem te provesti odgovarajući obrazovni programi. (Odgovori na pitanja EU, str. 5 – Zaštita potrošača i zdravlja) Djelokrug hrvatske politike zaštite potrošača bazira se na dva temeljna sektora. • opća sigurnost proizvoda.</s><s>U listopadu 2003. g. izrađen je Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (NN 158/03) kojim se u hrvatsko zakonodavstvo preuzima Direktiva 2001/95/EZ.</s><s>Navedenim zakonom iz Direktive 2001/95/EZ preuzimaju se definicije pojmova proizvod, siguran proizvod, opasni proizvod, ozbiljni rizik, proizvođač, distributer, povlačenje proizvoda i sprječavanje distribucije proizvoda, te se obveze proizvođača i distributera prilikom stavljanja sigurnih proizvoda na tržište uređuju u skladu sa zahtjevima iz Direktive. • odgovornost za neispravne proizvode.</s><s>Odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom uređena je člankom 179.</s><s>Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91., Stavkom 1. toga članka propisano je da tko stavi u promet neku stvar koju je proizveo, a koja zbog nedostatka za koji on nije znao predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari, odgovara za štetu koja bi nastala zbog tog nedostatka.</s><s>Stavkom 2. istoga članka propisano je da proizvođač odgovara i za opasna svojstva stvari ako nije poduzeo sve što je potrebno da štetu, koju je mogao predvidjeti, spriječi upozorenjem, sigurnom ambalažom ili drugom odgovarajućom mjerom.</s><s>Zbog nerazvijene svijesti potrošača o potrebi zaštite, pretežnu brigu o ispunjavanju njihovih prava vode inspekcijske službe.</s><s>Tijekom 2002. godine Državni inspektorat zaprimio je oko 10.100 pritužbi građana, koje su se odnosile na zaštitu njihovih prava kao potrošača.</s><s>Pritužbe su uglavnom podnosili potrošači, u pravilu fizičke osobe, po kojima su inspektori odmah reagirali i poduzimali propisane upravne i kaznene mjere.</s><s>Zahvaljujući aktivnosti inspektora Državnog inspektorata, svi opravdani zahtjevi potrošača su pozitivno riješeni.</s><s>Tako je obavljeno 10.100 inspekcijskih nadzora po pritužbama potrošača, donijeto 205 upravnih rješenja, kojima je trgovcu naređeno da postupi u skladu s opravdanim zahtjevom potrošača i podnijeto ukupno 890 zahtjeva nadležnim Prekršajnim sudovima.</s>\n<s>Za razliku od prijava potrošača, po službenoj dužnosti izvršeno je ukupno 72.690 inspekcijskih nadzora, po kojima je podnijeto 5530 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, donijeto 1.450 upravnih rješenja i do otklanjanja utvrđenih nepravilnosti stavljeno izvan prometa robe u vrijednosti od 41.588.173 kuna. (Odgovori na pitanja EU, str. 21 – Zaštita potrošača i zdravlja).</s><s>Relativno mali udio robe povučene iz prodaje u odnosu na količinu koja sudjeluje na tržištu svjedoči kako korištenje zaštite potrošača nije zloupotrijebljeno u svrhu ograničavanje pristupa hrvatskom tržištu.</s>\n<s>2.2.4 Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) Potporu izvoznoj strategiji moguće je pružiti i kroz mehanizam izvoznih kredita, odnosno osiguranja izvoznih rizika.</s><s>U hrvatskome bankarskom sustavu HBOR ima ulogu državne razvojne i izvozne banke osnovane sa svrhom unapređenja nacionalne trgovine i osiguranje financijske potpore nacionalnom izvozu.</s><s>Izvoznu se strategiju, međutim, ne može svesti samo na odobravanje kredita, jamstava ili nekih drugih oblika potpore.</s><s>Nedovoljno znanje o međunarodnom poslovanju kod 98.5% malih tvrtki u SAD-u (Kovačić, 2000, str. 54) dovoljan je razlog za razvoj niza specijaliziranih usluga kod HBOR-a i u Hrvatskoj.</s><s>Najznačajniju aktivnost HBOR-a predstavlja promicanje hrvatskog izvoza, kojom se hrvatskim gospodarstvenicima pruža</s>\n<s>Program kreditiranja priprema roba za izvoz i izvoza roba - kreditira se isključivo priprema izvoza i izvoz roba, dok je izvoz usluga isključen, izuzevši izvoz graditeljskih usluga te ukoliko je izvoz usluga neposredno vezan uz izvoz roba (montaža i sl.), ukoliko se radi o uslugama dorade ili izvoza na osnovu detašmana (Međudržavnih ugovora).</s><s>Kod usluga dorade može se kreditirati samo faza izvoza.</s><s>Također, kreditna sredstva mogu se koristiti za kreditiranje pripreme proizvodnje za izvoz kapitalnih dobara.</s>\n<s>Program kreditiranja izvoza kapitalnih dobara kreditiranjem banaka/kupaca u inozemstvu Kredit kupcu, odnosno njegovoj poslovnoj banci odobrava se u cilju osiguravanja promptne naplate izvoznog posla hrvatskom izvozniku kapitalnih dobara, na način da se po ispunjenju propisanih preduvjeta izravno vrše isplate prema izvozniku iz sredstava kredita, a kredit otplaćuje kupac u inozemstvu ili njegova poslovna banka.</s>\n<s>Program kreditiranja dobavljača - kredit dobavljača odobrava se s ciljem osiguravanja promptne naplate izvoznog posla na način da se po ispunjenju propisanih preduvjeta isplate obavljaju prema dobavljaču.</s><s>Program kreditiranja izvoza okvirnim kreditnim linijama banaka inozemnih kupaca - Kredit poslovnoj banci inozemnog kupca odobrava se u cilju promptne naplate izvoznog posla hrvatskom izvozniku, na način da se po ispunjenju preduvjeta sukladnih ugovoru o kreditu isplate izravno obavljaju izvozniku iz kredita, a kredit otplaćuje poslovna banka inozemnog kupca.</s><s>Osim toga, u okviru HBOR-ovih programa, izvoznicima se omogućuje odobravanje kredita uz povoljnije kamatne stope, a izvoznicima se smatraju gospodarski subjekti kojima prihod od prodaje u inozemstvu čini najmanje 30% prihoda od prodaje.</s><s>HBOR također obavlja i poslove kratkoročnog i dugoročnog osiguranja izvoznih poslova od političkih i komercijalnih rizika u ime i za račun Republike Hrvatske.</s><s>2.3 Posebnosti hrvatske vanjskotrgovinske politike Kompleksnost hrvatske vanjskotrgovinske politike u trenutku stvaranja zone slobodne trgovine s EU dodatno naglašavaju sporazumi o liberalizaciji trgovine s drugim državama.</s>\n<s>2.3.1 Sporazum o malograničnom prometu s Italijom Formiranje granica na mjestima dotadašnjeg jedinstvenog carinskog i državnog teritorija razdvaja kontinuum određenog područja i otežava funkcioniranje gospodarstva.</s><s>Stoga se formiraju zone u kojima se odvija malogranični promet kao specifičan oblik vanjskotrgovinske razmjene između pograničnih područja, koji se odvija na osnovi posebnih međunarodnih sporazuma i uz posebne olakšice (Aćimović, 1988, str. 71).</s><s>Republika Hrvatska, kao sljednik Jugoslavije, preuzela je Sporazum o malograničnom prometu potpisan između Italije i Jugoslavije 31. ožujka 1955. godine, tzv. Tršćanski sporazum.</s><s>Njegov je cilj bio stvoriti jedinstven režim u cijelom pograničnom području između dviju zemalja na područjima općina Trst, Buje, Kopar, Sežana i Nova Gorica12 sa značajnim olakšicama koje će omogućiti proširenje robne razmjene (Sporazum o malograničnom prometu..., 1957, MU 68/56).</s><s>Ovi 12 danas na teritoriju Republike Italije, Republike Slovenije i Republike Hrvatske sporazumi imaju karakter lokalnih trgovinskih i platnih sporazuma, a razmjena po kvotama predviđenim robnim listama.</s><s>Veličina razmjene kretala se od 15 do 20 % ukupne robne razmjene dviju zemalja tijekom 80-ih godina, ali liberalizacijom vanjskotrgovinske razmjene značaj slabi (grafikon 2.1).</s><s>Grafikon 2.1: Malogranična robna razmjena prema Sporazumu o malograničnom prometu između Hrvatske i Italije od 1994. do 2003. godine u USD 2000000</s>\n<s>Dezintegracijski procesi na tlu bivše Jugoslavije uzrokovali su današnje stanje kada Hrvatska koristi segment Sporazuma za razmjenu roba između teritorija općina Buja i Trsta.</s><s>Sporazum je tijekom 90-ih godina često bio zloupotrebljavan, a proizvodi uvezeni temeljem njega prodavani i na teritoriju ostatka države (Izvješće o poslovanju Istarske kreditne banke Umag d.d. 1997. godine).</s><s>Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju omogućilo je bescarinsku razmjenu za većinu proizvoda RH i EU te je Sporazum koristi samo za poljoprivredne proizvode.</s><s>Integracijskim aktivnostima Hrvatske prema EU značenje Sporazuma će se potpuno ugasiti.</s><s>2.3.2 Erozija carinskog sustava</s>\n<s>Rezultat vjerovanja GATT-a i WTO-a o štetnosti carina za svjetsko blagostanje na tragu je sprovođenja MFN klauzule.</s><s>Međutim, unatoč klauzuli najpovlaštenije nacije, WTO dozvoljava uzajamno snižavanje ili ukidanje carinske zaštite između dviju država uz uvjet nepovećavanja zaštite prema trećim državama.</s><s>Općeeuropski trend erozije carinskog sustava, odnosno brojnih izuzeća od jedinstvene carinske tarife temeljem primjene raznih bilateralnih preferencijalnih trgovinskih sporazuma, ne mimoilazi niti Hrvatsku.</s><s>Uz najvažniji sporazum prema značenju za hrvatsku robnu razmjenu, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatska je članica CEFTE, a u primjeni su i sporazumi s Europskim udruženjem slobodne trgovine (EFTA), Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom, Litvom, Turskom i Albanijom.</s><s>Sporazum o slobodnoj trgovini sa Srbijom i Crnom Gorom je dogovoren, primjena se očekuje sredinom 2004. godine nakon ratifikacije u parlamentima.</s><s>Ukupno se 79,6% izvoza (grafikon 2.2) plasira na tržišta država s kojima je potpisan preferencijalni sporazum o trgovini uz 78,8% uvoza (grafikon 2.3) s navedenih tržišta.</s><s>Grafikon 2.2: Izvoz roba prema zemlji namjene 2001. godine EFTA</s>\n<s>Kontinuitet carinskog prostora jedne države narušava se integracijom s drugim državama ili uspostavom slobodnih carinskih zona.</s><s>Formiranje slobodnih carinskih zona je najčešće vezano uz luke ili granična područja, s ciljem povećanja konkurentnosti kroz odgodu (kod uvoza u carinski prostor Hrvatske) ili neplaćanje carina (kod izvoza u treća zemlje nakon dorade, prerade, skladištenja) (Zakon o slobodnim zonama, NN 44/96).</s><s>Slobodnom zonom i slobodnim skladištem smatraju se dijelovi carinskoga područja i prostori u carinskome području odijeljeni od ostaloga carinskog područja gdje se za stranu robu smatra da nije u carinskome području Republike Hrvatske u svrhu naplate uvozne carine i primjene trgovinskih mjera pri uvozu, uz uvjet da roba nije puštena u slobodni promet ili da nije stavljena u drugi carinski postupak ili uporabu, odnosno da nije trošena ili rabljena drukčije od uvjeta uređenih carinskim propisima, te na domaću robu namijenjenu izvozu, za koju postoje posebni propisi na osnovi njezina smještaja u slobodnu zonu ili skladište, primjenjuju se mjere koje bi se primijenile pri izvozu takve robe (Carinski zakon, NN 3. ADOPTIRANJE SPORAZUMA O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU</s>\n<s>Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja nov oblik povezivanja EU s trećim zemljama i svojevrstan je pandan Sporazumima o pridruživanju koji su u pretpristupnom periodu potpisale države srednje i istočne Europe.</s><s>S obzirom na težnju Hrvatske za pristupom EU, ovaj će Sporazum dugoročno odrediti vanjskotrgovinsku politiku Hrvatske i od iznimnog je značenja za cjelokupno gospodarstvo.</s><s>Inauguracija politike regionalnog pristupa EU prema novim državama-kandidatima započela je u proljeće 1997. godine čime odnosi Hrvatske i Unije stagniraju, a Hrvatska je tek uživala godišnje autonomne trgovinske povlastice (Plan integracijskih..., 1999, str. 43).</s><s>Nastojanja Hrvatske uvijek su bila u pravcu individualnog pristupa EU sukladno uspjehu vlastitih reformi.</s><s>U proljeće 1999. godine usporedo s izbijanjem kosovske krize Unija je počela pripremati sveobuhvatnu politiku prema Jugoistočnoj Europi.</s><s>Riječ je o procesu stabilizacije i pridruživanja koji je usmjeren na razvoj odnosa Europske unije s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Makedonijom i Saveznom Republikom Jugoslavijom13.</s><s>Glavne sastavnice procesa stabilizacije i pridruživanja čine: (1) sklapanje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, (2) asimetrične trgovinske povlastice i druge 13 danas Srbija i Crna Gora</s>\n<s>2.3.3 Slobodne carinske zone gospodarske i trgovinske odnose, (3) gospodarsku i financijsku pomoć (CARDS, proračunska pomoć i potpora bilanci plaćanja), (4) pomoć u demokratizaciji i civilnom društvu, (5) humanitarnu pomoć izbjeglicama i povratnicima, (6) suradnju u području pravosuđa i unutarnjih poslova, (7) razvoj političkog dijaloga. (Što Hrvatskoj donosi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju?, 2001, str 5-6).</s><s>U lipnju 1999. godine usvojen je Pakt o stabilnosti u Jugoistočnoj Europi koji je osmišljen kao daljnji važan mehanizam promicanja zajedničke strategije stabilnosti i razvitka toga dijela Europe.</s><s>Cilj Pakta kao svojevrsnoga procesa jest olakšavanje i potpora državama jugoistočne Europe na putu ka punoj integraciji u euroatlantske strukture te u jačanju regionalne suradnje.</s><s>3.1 Specifičnosti nove generacije Europskih sporazuma U \"Programu rada Vlade Republike Hrvatske u razdoblju 2000. – 2004.\" od 8. veljače 2000. godine jasno je istaknuto kako je strateški cilj Republike Hrvatske uspostavljanje ugovornih odnosa s Europskom unijom kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).</s><s>SSP je međunarodni ugovor, čijim stupanjem na snagu Hrvatska postaje pridružena članica EU.</s><s>Riječ je o ključnom institucionalnom koraku prema ostvarivanju punopravnog članstva u EU, a nastavno na zaključke Europskog vijeća u Santa Maria da Feiri od 19. - 20. lipnja 2000. godine, u kojima se po prvi puta govori i o Hrvatskoj kao potencijalnom kandidatu za članstvo u EU.</s><s>Zaključivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01) uspostavlja se ugovorni odnos između Republike Hrvatske i Europske unije.</s><s>Sporazum predstavlja pravni temelj odnosa Republike Hrvatske i Europske unije i omogućava postupne pripreme za ostvarenje punopravnog članstva u Europskoj uniji.</s>\n<s>Tijekom 2000. godine intenziviran je politički (predsjednik, premijer, ministar vanjskih poslova i ministar za europske integracije) i stručni dijalog (Zajednička konzultativna radna skupina) s EU na svim razinama.</s><s>Republika Hrvatska je ujedno ispunila niz uvjeta na područjima politike, demokracije, civilnog društva, gospodarstva, te regionalne stabilnosti i suradnje, a u skladu s politikom uvjetovanosti EU.</s><s>Stoga je Europska komisija pripremila pozitivno Izvješće o izvedivosti pregovora o SSP-u 24. svibnja 2000. godine, koje je Vijeće ministara usvojilo u zaključcima od 13. - 14. lipnja 2000. godine.</s><s>Tom prigodom je Vijeće pozvalo Komisiju na pripremanje smjernica za pregovore s Hrvatskom.</s><s>Komisija je 19. srpnja 2000. godine usvojila Preporuku za Odluku Vijeća ministara kojom se Komisija ovlašćuje za početak pregovora o SSP-u (Smjernice za vođenje pregovora....</s><s>2000, str 5.) SSP je središnji instrument “Procesa stabilizacije i pridruživanja za države jugoistočne Europe” (PSP), koji je kao novu politiku EU Vijeće na prijedlog Komisije usvojilo 21. lipnja 1999. godine.</s><s>PSP predstavlja okvir za razvoj suradnje između EU i njime obuhvaćenih država (Republika Albanija, Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija i Savezna Republika Jugoslavija).</s><s>PSP se temelji na zaključcima Vijeća od 29. travnja 1997. godine, kao i zaključcima Europskog Vijeća od 4. lipnja 1999. godine u Kölnu.</s>\n<s>SSP predstavlja novu generaciju sporazuma o pridruživanju, te je prilagođen svakoj državi uključenoj u PSP, a za njegovo sklapanje potrebno je ispunjavanje niza uvjeta, kao i učinkovit doprinos regionalnoj suradnji.</s><s>SSP obuhvaća političke, gospodarske i trgovinske odnose među strankama.</s>\n<s>Sa stajališta EU, SSP je povlašteni sporazum, koji treba pridonijeti gospodarskoj i političkoj stabilizaciji Hrvatske, ali i regije u cjelini, te uspostavi bliskih i dugoročnih veza između ugovornih stranaka, dakle Europskih zajednica i njihovih članica, te Hrvatske.</s>\n<s>Pripremajući se za početak pregovora o SSP-u s EU, Vlada Republike Hrvatske je temeljito analizirala nacrt SSP-a između Republike Makedonije i EU, kao i ranije sporazume o pridruživanju koje je EU sklapala s državama Srednje i Istočne Europe trenutnim kandidatima za članstvo.</s><s>Ujedno, diplomatskim putem Vlada je prikupljala saznanja o dovršavanju pregovaračkog mandata koji će Vijeće ministara povjeriti Komisiji na sastanku 20. studenoga 2000. godine.</s><s>Predviđeno svečano otvaranje pregovora o SSP-u u okviru Zagrebačkog sastanka na vrhu 24. studenoga 2000. godine predstavlja početak procesa ugovornog uređenja odnosa između RH i EU.</s><s>Namjera je RH da se punim nazivom SSP-a jasno definira da: “Sporazum uspostavlja pridruživanje između Europskih zajednica i njihovih članica, djelujući u okviru Europske unije, s jedne strane, i Republike Hrvatske s druge strane”.</s><s>Na taj način RH želi zajamčiti istovjetno značenje SSP-a sa Sporazumima o pridruživanju (tzv. Europski sporazumi) koje su s EU sklapale države Srednje i Istočne Europe Sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska postaje pridruženom članicom Europske unije čime se potvrđuje status potencijalnoga kandidata za punopravno članstvo u EU.</s><s>Sporazumom je naglašen individualni pristup u valorizaciji postignuća Hrvatske u približavanju Uniji, što znači da se približavanje punopravnomu članstvu temelji na individualnim sposobnostima prihvaćanja europskih standarda i kriterija, postignućima u izgradnji regionalne stabilnosti i pojedinačnim rezultatima u provedbi obveza koje proizlaze iz pridruženoga članstva.</s><s>Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju pripada novoj generaciji sporazuma o pridruživanju Europskoj uniji koji su kreirani za države jugoistočne Europe obuhvaćene procesom stabilizacije i pridruživanja.</s><s>Temeljni okvir Sporazuma je identičan sadržaju ugovora potpisanih s današnjim državama kandidatkinjama za članstvo u Uniji, Europskim sporazumima o pridruživanju (Zakon o ratifikaciji..., Ur. list MP 13/97, 24/07/97), a to su: opća načela, politički dijalog, slobodno kretanje roba, usluga, radnika i kapitala, pravo poslovnoga nastana, usklađivanje zakonodavstva, suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova, politike suradnje, financijska suradnja te institucionalne, opće i završne odredbe.</s><s>Pored svega navedenog, u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju apostrofira se njegov politički, tj. stabilizacijski aspekt, posebno u poglavlju o regionalnoj suradnji.</s><s>Stabilizacija se odnosi na daljnju normalizaciju stanja u državama obuhvaćenim procesom stabilizacije i pridruživanja, kao i na unapređivanje njihove međusobne suradnje Pretežno gospodarski karakter Sporazuma narušen je obvezom Hrvatske na nastavljanje i promicanje suradnje i dobrosusjedskih odnosa s drugim zemljama regije, uključujuci i odgovarajuću razinu uzajamnih koncesija glede kretanja osoba, roba, kapitala i usluga, te razvoj projekata od zajedničkoga interesa, poglavito projekata koji se odnose na povratak izbjeglica i borbu protiv organiziranoga kriminala, korupcije, pranja novca, ilegalnih migracija i krijumčarenja.</s><s>Ovu se obvezu smatra ključnim čimbenikom u razvoju odnosa i suradnje izmedu stranaka čime se pridonosi regionalnoj stabilnosti (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN Sukladno svojoj opredijeljenosti za mir i stabilnost kao i za razvoj dobrosusjedskih odnosa, Hrvatska se obvezala djelatno promicati regionalnu suradnju.</s><s>Zajednica će ujedno svojim programima tehničke pomoći pružati potporu projektima regionalnog ili prekograničnog značaja.</s>\n<s>S hrvatske točke gledišta posebno je sporan članak o započinjanju pregovora s državom ili državama koje su već potpisale Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju radi sklapanja dvostranih ugovora o regionalnoj suradnji čiji će cilj biti povećanje opsega suradnje među tim zemljama.</s>\n<s>Glavni elementi tih ugovora bit će: (1) politički dijalog, (2) uspostava područja slobodne trgovine izmedu stranaka u skladu s odgovarajućim odredbama WTO-a, (3) uzajamne koncesije glede kretanja radnika, prava poslovnoga nastana, pružanja usluga, tekućih plaćanja i kretanja kapitala, te drugih politika koje se odnose na kretanje osoba, na razini predviđenoj ovim Sporazumom, (4) odredbe o suradnji na drugim područjima bez obzira jesu li obuhvaćena ovim Sporazumom, poglavito na području pravosuđa i unutarnjih poslova.</s><s>Primjereno potrebi, ti će ugovori sadržavati odredbe o osnivanju potrebnih institucionalnih mehanizama.</s><s>Ti će se ugovori sklopiti u roku od dvije godine od stupanja na snagu ovoga Sporazuma.</s><s>Spremnost Hrvatske da sklopi takve ugovore bit će preduvjet daljnjega razvoja odnosa izmedu Hrvatske i Europske unije (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01, čl. 12).</s><s>Hrvatska je obvezna sudjelovati u regionalnoj suradnji s ostalim zemljama koje su obuhvaćene procesom stabilizacije i pridruživanja u nekim ili svim područjima suradnje obuhvaćenim ovim Sporazumom, poglavito u onima od zajedničkoga interesa.</s><s>Takva suradnja treba biti u skladu s načelima i ciljevima ovoga Sporazuma 3.2 Vanjskotrgovinski aspekti Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju</s>\n<s>Najvažniji vanjskotrgovinski partner Hrvatske je EU, te svaka promjena u odnosima ima dalekosežne posljedice na gospodarstvo manjeg subjekta.</s><s>Sklapanjem ovoga Sporazuma Zajednica i Hrvatska će tijekom razdoblja od najviše šest godina, počevši od stupanja na snagu ovoga Sporazuma14, postupno uspostaviti područje slobodne trgovine u skladu s odredbama ovoga Sporazuma i odredbama Općega sporazuma o carinama i trgovini i Svjetske trgovinske organizacije.</s><s>Ratifikacijom ovoga Sporazuma u parlamentima zemalja potpisnica Hrvatska će dobiti status zemlje kandidata za članstvo u EU.</s>\n<s>3.2.1 Asimetričnost Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Razlika u gospodarskoj snazi rezultirala je asimetričnim režimom, dok će se u razvrstavanju roba u trgovini izmedu stranaka primjenjivati Kombinirana nomenklatura roba EU.</s><s>Za svaki će proizvod osnovna carina na koju će se primjenjivati uzastopna sniženja biti ona carina koja se stvarno primjenjuje na dan koji prethodi danu potpisivanja ovoga Sporazuma, ili obvezujuća carina u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji za 2002. godinu, ovisno o tome koja je niža (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01).</s><s>Proizvodi industrijske prerade su skupina proizvoda najmanje osjetljivosti.</s><s>Zaštitne mjere primjenjivane u dosadašnjem periodu su vrlo niske, a sektor je izložen slobodnoj konkurenciji.</s><s>Industrijskim proizvodima smatraju se proizvodi podrijetlom iz Zajednice ili Hrvatske navedene u poglavljima 25. do 97.</s><s>Kombinirane nomenklature.</s><s>Izuzetak čini uobičajena skupina osjetljivih proizvoda poljoprivrednog 14 Datum stupanja na snagu je krajnje neizvjestan zbog zamrzavanja postupka ratifikacije Sporazuma od strane Velike Britanije, Nizozemske i Italije iz političkih razloga podrijetla, tekstilnih proizvoda i proizvoda od čelika.</s><s>Stupanjem na snagu ovoga Sporazuma ukidaju se carine na uvoz u Zajednicu proizvoda podrijetlom iz Hrvatske, a ujedno se eliminiraju sva količinska ograničenja na uvoz u Zajednicu i mjere s jednakim učinkom za proizvode podrijetlom iz Hrvatske kao i sve pristojbe s učinkom jednakim uvoznim carinama, izvozne carine i pristojbe s jednakim učinkom.</s><s>Jednako tako, stupanjem na snagu ovoga Sporazuma ukidaju se carine na uvoz robe podrijetlom iz Zajednice u Hrvatsku, osim pojedinih osjetljivih proizvoda.</s><s>Asimetričnost Sporazuma u korist Hrvatske ogleda se u trenutnom ukidanju carina od strane EU i postupnim snižavanjem za robe podrijetlom iz Hrvatske u skladu s ovim rasporedom:</s>\n<s>• od 1. siječnja 2003. godine sve će carine biti snižene na 30 % osnovne carine, • od 1. siječnja 2004. godine ukinut će se preostale carine.</s><s>Prijelazni režim za senzibilnije proizvode (Dodatak II SSP-a) ogledat će se u produženom razdoblju prilagodbe, odnosno postupno će se snižavati i ukidati carine u skladu s ovim rasporedom:</s>\n<s>• od 1. siječnja 2003. godine sve će carine biti snižene na 50 % osnovne carine, • od 1. siječnja 2004. godine sve će carine biti snižene na 40 % osnovne carine, • od 1. siječnja 2005. godine sve će carine biti snižene na 30 % osnovne carine, • od 1. siječnja 2006. godine sve će carine biti snižene na 15 % osnovne carine, • od 1. siječnja 2007. godine ukinut će se preostale carine.</s><s>Asimetričnost Sporazuma je dodatno naglašena eliminacijom količinskih ograničenja te mjera s jednakim učinkom na uvoz robe podrijetlom iz Zajednice u Hrvatsku.</s><s>Hrvatska je iskazala deklarativnu spremnost sniziti svoje carine u trgovini sa Zajednicom brže nego što je predviđeno, ako to dopusti njezino opće gospodarsko stanje i stanje predmetnoga gospodarskoga sektora.</s><s>Poljoprivredni i riblji proizvodi navedeni u poglavljima 1. do 24.</s><s>Kombinirane nomenklature smatraju se osjetljivim proizvodima te za njih vrijedi poseban režim.</s><s>Obje ugovorne strane će danom stupanja na snagu ovoga Sporazuma ukinuti sva količinska ograničenja i mjere s jednakim učinkom na uvoz poljoprivrednih i ribljih proizvoda.</s>\n<s>Unutar skupine osjetljivih proizvoda izdvojene su skupine izuzetno osjetljivih proizvoda u Dodacima III-V (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01).</s><s>Za svaku od njih vrijedi poseban modalitet pristupa tržištu.</s><s>Punom implementacijom ovoga Sporazuma Zajednica će ukinuti carine i pristojbe s jednakim učinkom na uvoz poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Hrvatske, izuzev na proizvode obuhvaćene tarifnim brojevima 0102, 0201, 0202 i 2204 Kombinirane nomenklature.</s><s>Za proizvode obuhvaćene poglavljima 7. i 8. Kombinirane nomenklature, za koje Zajednička carinska tarifa predvida primjenu ad valorem carinskih stopa i specifičnih carina, eliminacija se primjenjuje samo na ad valorem dio pristojbe.</s><s>Stupanjem na snagu ovoga Sporazuma Zajednica će utvrditi carine koje se primjenjuju na uvoz u Zajednicu proizvoda od mlade govedine (baby-beef), definiranih u Dodatku III., podrijetlom iz Hrvatske na razini 20% ad valorem carinskih stopa i 20% posebne pristojbe utvrđene u Zajedničkoj carinskoj tarifi Europskih zajednica, u okviru godišnje carinske kvote od 9400 tona iskazanih u neto težini trupova i polovica.</s>\n<s>Obveze Hrvatske strane stupanjem na snagu ovoga Sporazuma su ukinuti carine koje se primjenjuju na uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Zajednice navedenih u Dodatku IV. (a), ukinuti carine koje se primjenjuju na uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Zajednice, koji su navedeni u Dodatku IV. (b), u okviru carinskih kvota navedenih za svaki proizvod u tom Dodatku.</s><s>Carinske će se kvote svake godine povećavati za količinu koja je naznačena za svaki proizvod u tom Dodatku.</s>\n<s>Počevši od prve godine od stupanja na snagu ovoga Sporazuma, Hrvatska će ukinuti carine korištene na uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Zajednice navedenih u Dodatku IV. (c).</s><s>Danom stupanja na snagu ovoga Sporazuma Hrvatska</s>\n<s>određenih poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Zajednice, navedenih u Dodatku IV. (d) u okviru utvrđenih carinskih kvota i u skladu s rasporedom naznačenim za svaki proizvod u tom Dodatku, te će postupno snižavati carine do razine od 50 % od carine koja je utvrđena po načelu najpovlaštenije nacije na uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Zajednice, koji su navedeni u Dodatku IV. (e), i u skladu s rasporedom naznačenim za svaki proizvod u tom Dodatku, postupno snižavati carine do razine od 50 % od carine koja je utvrđena po načelu najpovlaštenije nacije na uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Zajednice, navedenih u Dodatku IV. (f), u okviru utvrđenih carinskih kvota i u skladu s rasporedom naznačenim za svaki proizvod u tom Dodatku.</s><s>Trgovinski dogovori koji će se primjenjivati na vino i jaka alkoholna pića definirat će se dodatnim protokolom o vinu i jakim alkoholnim pićima.</s>\n<s>Ribe i riblji proizvodi predstavljaju posebno poglavlje Sporazuma čime se apostrofira njihova senzibilnost za Zajednicu.</s><s>Carine na ribe i riblje proizvode podrijetlom iz Hrvatske će se u cijelosti ukinuti, osim na proizvode koji su navedeni u Dodatku V. (a).</s><s>Proizvodi koji su navedeni u Dodatku V. (a) podliježu odredbama koje su u njemu sadržane.</s><s>Kao protumjeru, stupanjem na snagu ovog Sporazuma Hrvatska će ukinuti sve pristojbe s učinkom jednakim carinama te u cijelosti ukinuti carine na ribe i riblje proizvode podrijetlom iz EU, izuzev na proizvode koji su navedeni u Dodatku V, koji podliježu posebnim odredbama.</s>\n<s>Respektirajući opseg trgovine poljoprivrednim proizvodima, ribama i ribljim proizvodima izmedu stranaka, osobitu osjetljivost tih proizvoda, pravila zajedničkih politika Zajednice te hrvatske poljoprivredne politike i politike ribarstva, ulogu poljoprivrede i ribarstva u gospodarstvu Hrvatske i posljedice višestranih pregovora o trgovini u okviru WTO-a, Zajednica i Hrvatska će unutar Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje najkasnije do 1. srpnja 2006. godine za svaki pojedinačni proizvod i na odgovarajućoj osnovi uzajamnosti istražiti mogućnosti za odobravanje daljnjih uzajamnih koncesija radi postizanja veće liberalizacije trgovine poljoprivrednim proizvodima, ribama i ribljim proizvodima.</s><s>Ukoliko uvoz proizvoda podrijetlom iz jedne od stranaka za koje vrijede koncesije odobrene temeljem članaka 25., 27. i 28.15 (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01), prouzroči drugoj stranci ozbiljan poremećaj na tržištu ili u domaćim regulatornim mehanizmima, obje će stranke odmah započeti konzultacije radi pronalaženja prikladnoga rješenja.</s><s>U očekivanju takva rješenja pogođena stranka može poduzimati odgovarajuće mjere koje smatra potrebnima, bez obzira na ostale odredbe ovoga Sporazuma, te s obzirom na osobitu osjetljivost tržišta poljoprivrednih proizvoda, riba i ribljih proizvoda.</s>\n<s>Stupanjem na snagu ovoga Sporazuma u trgovini izmedu Zajednice i Hrvatske neće se uvoditi nove uvozne ili izvozne carine niti pristojbe s jednakim djelovanjem, niti će se one koje se već primjenjuju povisivati.</s><s>Jednaka odredba vrijedi za nova količinska ograničenja uvoza ili izvoza, kao i mjere s jednakim učinkom, niti će se one koje već postoje učiniti restriktivnijima.</s>\n<s>SSP ne ograničava bilo koju ugovornu stranu u kreiranju novih ili očuvanju postojećih carinskih unija, područja slobodne trgovine ili dogovora vezanih uz pogranični promet, osim ako se njima mijenjaju trgovinski dogovori predviđeni ovim Sporazumom (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01).</s><s>Općom zaštitnom klauzulom određeno je ponašanje ugovornih partnera u slučaju kada se pojedini proizvod jedne stranke uvozi na teritorij druge stranke u toliko povećanim 15 poljoprivredni proizvodi, prerađeni poljoprivredni proizvodi, ribe i riblji proizvodi količinama i pod takvim uvjetima da to uzrokuje ili bi moglo prouzročiti ozbiljnu štetu domaćoj industriji sličnih ili izravno konkurentnih proizvoda na teritoriju stranke uvoznice ili ozbiljne poremećaje u bilo kojem sektoru gospodarstva ili teškoće koje bi mogle izazvati ozbiljno pogoršanje gospodarskoga stanja u nekoj regiji stranke uvoznice, stranka uvoznica može poduzeti odgovarajuće mjere pod uvjetima i u skladu s postupcima utvrđenim ovim člankom.</s><s>Primjena zaštitnih mjera ne smije prelaziti nužno za otklanjanje nastalih teškoća, a uobičajeno bi se trebale sastojati od obustavljanja daljnjega sniženja bilo koje primijenjene carine predviđene ovim Sporazumom za određeni proizvod, ili povećavanja carine za taj proizvod.</s><s>Takve mjere moraju sadržavati jasne elemente koji postupno vode prema njihovu ukidanju, najkasnije do kraja utvrđenoga razdoblja.</s><s>Mjere se ne mogu provoditi duže od godinu dana.</s><s>U krajnje iznimnim okolnostima mjere se mogu provoditi ukupno najviše tri godine.</s><s>3.2.2 Prilagodba hrvatskih propisa acquis communautaireu Punopravno članstvo u EU Vlada Republike Hrvatske ističe kao jedan od temeljnih hrvatskih ciljeva, te je stoga podnijela zahtjev za članstvom u EU 21. veljače 2003. godine, odgovorila na 4744 pitanja u listopadu 2003. godine, na osnovu čega je 20. travnja 2004. godine dobijeno pozitivno mišljenje Europske komisije o kandidaturi Republike Hrvatske za članstvo u Uniji i preporuka da Hrvatska postane službenim kandidatom za članstvo u Europskoj Uniji.</s><s>Hrvatska Vlada očekuje da sadašnja preporuka vodi ka usvajanju političke odluke o otvaranju pregovora o pridruživanju, što će biti na dnevnom redu Europskog vijeća 17. i 18. lipnja.</s><s>2004. godine (ŠURL:http://www.mei.hr/default.asp?mode=1&gl=20040420000002&jezik=1&sidĆ, Integriranje u EU je složeni proces prilagođavanja nacionalnog društvenog sustava pravnoj stečevini EU.</s><s>Brzina integracije ovisi o uspjehu ispunjenja odredbi SSP-a gdje se Hrvatska obvezala postupno uskladiti postojeće hrvatsko zakonodavstvo sa zakonodavstvom</s>\n<s>Usvajanje acquis communautaire-a podrazumijeva prilagodbu ukupnog pravnog sustava u državi kandidatu.</s><s>To znači ne samo prihvaćanje kompatibilnog zakonodavstva, već i osnivanje potrebnih nezavisnih institucija, zadovoljavajuće organiziranih i financiranih, kako bi se osigurala djelotvorna primjena zakonodavstva.</s><s>Usto, proces usklađivanja uključuje i praćenje te primjene, koja pretpostavlja postojanje prikladnih postupaka i institucija.</s><s>Pravo je u Europskoj uniji od njezina osnutka bilo instrument uspješnog integriranja.</s><s>Djelotvorna je pravna infrastruktura preduvjet razvoja uspješnog tržišnog gospodarstva.</s><s>Stoga je prihvaćanje i postupanje prema načelima pravnog poretka razvijenog u EU conditio sine qua non za održavanje sadašnjeg stupnja integracije u EU i njezino daljnje produbljivanje.</s><s>Iz tog je razloga usvajanje acquis communautaire-a uvjet o kojemu se s EU ne može pregovarati.</s><s>Država kandidat za članstvo obvezna ga je u cijelosti prihvatiti i primjenjivati želi li ostvariti punopravno članstvo (Plan integracijskih aktivnosti RH, 1999, str. 61) Proces integracije u europsko društvo započelo je parafiranjem Sporazuma i postupno će se proširivati na sve elemente pravne stečevine Zajednice iz SSP-a.</s><s>Usklađivanje će se, posebice u ranijoj fazi, usredotočiti na temeljne dijelove pravne stečevine zajednice (acquis) koji se odnose na unutarnje tržište i na druga područja vezana uz trgovinu. (Zakon o potvrđivanju Sporazuma..., NN MU 14/01, čl. 69.).</s><s>Prioritetna područja usklađivanja zakonodavstva su: (1) tržišno natjecanje i ostale gospodarske odredbe, (2) intelektualno, industrijsko i trgovačko vlasništvo, (3) javne nabavke, (4) normizacija, mjeriteljstvo i ocjena sukladnosti i (5) zaštita potrošača.</s><s>Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja tek polazište za usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s acquis communautaire-om.</s><s>Punopravno članstvo implicira ispunjavanje kriterija iz Kopenhagena koji su jedinstveni za sve potencijalne kandidate, a u Hrvatskoj ih se planira ispuniti do 2006. godine.</s><s>Dok prva dva kriterija daju opće političke i gospodarske smjenice za pristupanje EU, treći je kriterij, koji obuhvaća usvajanje acquis-a, konkretan uvjet.</s><s>Budući da se obveza usklađivanja zakonodavstva odnosi i na postojeće propise, te na propise koji će se donijeti u budućnosti, ispunjenje trećeg kriterija zahtjeva znatne pravne i gospodarske prilagodbe.</s><s>Zakonodavstvo EU nije dovoljno samo preuzeti u nacionalne zakone, već se ono mora u cijelosti primjeniti i provoditi.</s><s>4. OCJENA VANJSKOTRGOVINSKE POLITIKE</s>\n<s>Adekvatnost vođenja vanjskotrgovinske politike reflektira se u platnoj bilanci odnosne države.</s><s>Osnovni pokazetelji kretanja platnobilančnih pokazatelja Republike Hrvatske ukazuju na ubrzano približavanje graničnim vrijednostima prema preporukama IMF-a (Kandžija, 2001, str. 521).</s><s>Grafikon 4.1: Odnos inozemnog duga i BDP-a Hrvatske i Slovenije od 1997. do 2003. 100</s>\n<s>Izvor: ŠURL:http://www.hnb.hr/publikac/prezent/spf-cro.pptĆ, 14.03.2003. i ŠURL:http://www.bsi.si/html/publikacije/letna_porocila/letno_porocilo_2003.pdfĆ, Trend zaduživanja, prvenstveno podružnica poslovnih banaka u matičnim zemljama za kreditiranje domaće potrošnje, doveo je u slijedećem razdoblju do probijanja kritičnih točaka referentnih parametara u Hrvatskoj (grafikon 4.1), odnosno do prijelaza granice 60% pokrivenosti inozemnog duga BDP-om.</s><s>Vrijednost temeljnog pokazatelja zaduženosti raste i u Sloveniji, ali je njegov rast sporiji i vrijednosti ispod kritičnih, 53,6% u Sloveniji prema 83,2% u Hrvatskoj u posljednjoj promatranoj godini.</s>\n<s>Veličina rasta robnog izvoza nije dovoljna za pokriće robnog deficita, jer uvoz raste po bitno većim stopama.</s><s>Prezentirane činjenice ukazuju na potrebu redefiniranja gospodarske, a time i vanjskotrgovinske politike Hrvatske u okvirima dozvoljenim potpisanim međunarodnim sporazumima.</s><s>Definirane su činjenice racionalan razlog preispitivanja kvalitete vanjskotrgovinske politike Republike Hrvatske.</s><s>4.1 Metode ocjenjivanja kvalitativnog aspekta konkurentnosti Kvalitativni segment konkurentnosti je od presudnog značenja za osiguravanje dugoročno visokih stopa rasta i povećanja životnog standarda stanovništva u cilju sustizanja razvijenih gospodarstava EU kojima Hrvatska teži.</s><s>Za potrebe ovoga rada bit će prezentirane alternative izračuna kvalitativnog aspekta konkurentnosti, kao i njihova primjena na primjeru Hrvatske.</s>\n<s>Međunarodne razlike u relativnoj obdarenosti faktorima proizvodnje, temeljene na dominaciji pozitivne teorije međunarodne trgovine dvaju roba, dvaju faktora, dvaju država Heckscher-Ohlinovog modela (Kumar, 2001, str. 121) predstavljala su osnovu za objašnjenje bazne teorije.</s><s>Ovaj je model, uključivši perfektnu konkurenciju i konstantne povrate, elegantan u tehničkoj jednostavnosti, primjenjiv u brojnim normativnim i pozitivnim pitanjima.</s><s>Dakle, H-O model pretpostavlja kreiranje međunarodne razmjene na temelju specijalizacije država u proizvodnji roba sukladno relativnoj obilnosti proizvodnih faktora, pri čemu svaka država intenzivnije koristi obilniji faktor proizvodnje i uvozi one robe koje sadržavaju relativno oskudniji proizvodni faktor u promatranoj državi.</s>\n<s>Napad na supremaciju H-O teorije započinje 80-ih godina, motivirano velikim volumenom trgovine similarnim proizvodima između država sa sličnom obdarenošću faktorima, što je u suprotnosti s pretpostavkama H-O teorije.</s><s>H-O teorija, kao i ranije Ricardova teorija relativnih prednosti, ne uspjeva objasniti uzroke nastanka intragranske trgovine diferenciranim proizvodima između razvijenih država.</s><s>Elementi rastuće ekonomije obujma, imperfektne konkurencije i proizvodne diferencijacije su nadodani općim pretpostavkama.</s><s>Novu je teoriju moguće nadograditi na postojeću H-O strukturu uz značajne modifikacije, stvoriti uzorak intragranske i intergranske trgovine koja ovisi o razlikama u relativnim količinama faktora u pojedinim državama.</s><s>Disfunkcionalnost H-O teorije 70-ih godina prošlog stoljeća rezultirala je pojavom empirijskih studija koje potvrđuju porast udjela intragranske razmjene vertikalno ili horizontalno diferenciranim proizvodima.</s><s>Pionirski doprinos u detekciji fenomena intragranske trgovine dao je Balassa (1966) ustvrdivši kako porast intragranske razmjene može implicirati teškoće u prilagodbi slobodnoj trgovini veće od očekivanja.</s><s>Porast intragranske trgovine između najrazvijenijih država je uvelike olakšana trgovinskom liberalizacijom i reduciranjem pritiska na pojedinu državu u ograničenom sektoru industrija sukladno njihovim komparativnim troškovima.</s><s>Gospodarski razvoj je krenuo u pravcu prilagodbi troškova koje su sve manje zbog trgovinske liberalizacije.</s><s>Ovo je zapažanje poslužilo kao snažna podrška projektima integriranja (Brülhart, 1994, str. 600) 4.1.1.1 Pojam intragranske trgovine</s>\n<s>Recentne studije multilateralnih organizacija o međunarodnoj trgovini, razlučile su dva značajna trenda u poslijeratnom periodu: (1) rapidan porast trgovine između najrazvijenijih država i (2) stagnacija trgovine između najrazvijenijih i najslabije razvijenih država.</s><s>Similarnije države imaju veći volumen trgovine objašnjiv intragranskom razmjenom (Helpman, 1985), a supstancijalni se dio svjetske trgovine odvija u formi intragranske trgovine.</s><s>Državne granice i barijere povezane s njima uzrokuju različitu razmjenu navedenog područja prije i nakon njihova ukidanja.</s><s>Liberalizacija potiče tržišne snage na pronalazak jeftinije roba preko granica.</s><s>Specifični tehnički uvjeti povećavaju ovaj fenomen, dvije zemlje mogu dnevno uvoziti i izvoziti potpuno isti proizvod, npr. električnu energiju, usklađujući vremenski različite dnevne proizvodnje s međusobnom potrošnjom.</s><s>Statističko praćenje međunarodne razmjene putem SITC omogućilo je definiranje intragranske razmjene kao razmjene unutar istog statističkog broja, pri čemu se zadovoljavajući zaključci postižu kod raščlambe na najmanje 3 znamenke navedene klasifikacije.</s><s>U analizi intragranske razmjene postoje dva njezina pojavna oblika: (1) horizontalna i (2) vertikalna intragranska razmjena (Helpman, 1985, str. 115).</s><s>Navedena se ekspanzija najrazvijenijih odvija primarno u horizontalnom dijelu intragranske trgovine koju čini trgovina diferenciranim proizvodima, odnosno proizvodima koje je moguće razlikovati samo prema određenim posebnostima.</s><s>Koncept vertikalne diferencijacije polazi od pretpostavke o razlici u kvaliteti koja dovodi do razlike u cijeni.</s><s>Potrošač nastoji izabrati proizvod što veće kvalitete, dok se u konceptu horizontalne diferencijacije pretpostavlja podjednaka kvaliteta proizvoda povezana s jednakom cijenom, a svaki potrošač nastoji izborom određenog proizvoda steći i neke njegove osobine.</s>\n<s>Začetnici teorijskog obrazloženja intragranske razmjene navode njezine moguće slučaju dviju teritorijalno prostranih graničnih država – transportni troškovi za pojedine proizvode niži su prema prekograničnom području susjedne države nego prema udaljenim krajevima vlastite države, vremenskoj razlici ponude i potražnje u dvije države – prehrambeni proizvodi ili električna energija,</s>\n<s>4.1.1 Intragranska trgovina reeksport – privremeni uvoz robe zbog skladištenja, dorade ili pakiranja.</s><s>U navedenim se primjerima osobine proizvoda bitno ne mijenjaju, ciljna namjena proizvoda je izvoz,</s>\n<s>4.1.1 Intragranska trgovina integracije – sklopljeni sporazumi o slobodnoj trgovini ili viši oblici integracija povećavaju razmjenu homogenih proizvoda.</s><s>4.1.1.2 Vanjskotrgovinska zaštita i intragranska trgovina Postojanje ovih činjenica postavlja pitanje o primjeni adekvatne vanjskotrgovinske politike u uvjetima recentne \"horizontalne\" trgovine između najrazvijenijih država.</s><s>Standardna je teorija predviđala porast intergranske razmjene formiranjem integracija, ali je realnost drugačija – značajnije raste trgovina između država kroz intragransku razmjenu.</s><s>Povećanje udjela intragranske trgovine u razmjeni s razvijenim državama znači smanjenje razvojnog i tehnološkog zaostatka za tim državama te relativno poboljšanje kvalitativne konkurentnosti.</s><s>Udio intragranske trgovine je značajan pokazatelj razvijenosti vanjske trgovine, neposredni odraz konkurentnosti poduzeća na inozemnom tržištu i sposobnosti diferencijacije proizvoda.</s><s>Opadanje agregatnih ili parcijalnih Grubel-Lloydovih indeksa indicira buduće probleme i buduće negativne učinke tijekom inicijalne faze integriranja.</s><s>Viša razina indeksa sugerira veću vanjskotrgovinsku otvorenost, čime poduzeća pokazuju uspješnost u korištenju ekonomije obujma i učinka proizvodne diferencijacije kroz međunarodnu razmjenu.</s><s>Također, viša razina Grubel-Lloydovog indeksa pretpostavlja pozitivne i intenzivne učinke integriranja (Kumar, 1999, str. 79) Posljedice uvođenja carina na intragransku razmjenu zanimljive su s nekoliko aspekata (Falvey, 2003, str. 146): (1) dok domaća industrija ponovno zauzima domaće tržište robama one kvalitete koju je prije uvozila, ona će isto tako izgubiti dio izvoznih tržišta kao posljedicu smanjenja inozemnih troškova kapitala, (2) snižavanje carina imat će efekt u porastu intragranske trgovine kao reverznom procesu prethodnom, formiranje zone slobodne trgovine između Hrvatske i EU uzrokovat će ekspanziju intragranske trgovine i stoga je potrebno identificirati najznačajnije sektore u kojima se odvija intragranska razmjena, kako bi se vanjskotrgovinska politika dodatno prilagodila granama s najvećom intra trgovinom, (3) s obzirom da je ovo multi-produkt industrija, prisiljena je razlikovati output industrije po nivou kvalitete proizvoda.</s><s>Stoga izgleda vjerojatno da će trgovinska politika biti usmjerena više prema utjecaju nivoa proizvedenog outputa ili razine uvozne kvalitete, radije nego jednostavan gross output ili gross import, (4) kada ad valorem carine tendiraju povećanju cijena svih uvoznih kvaliteta u istoj proporciji, rezultanta je u opadanju inozemnih povrata na kapital proporcionalno povećanju troškova sa kapitalnom intenzivnošću uvoza, te je ukupni efekt skok u domaćoj potražnji prema kapitalno intenzivnijim uvoznim kvalitetama.</s>\n<s>4.1.1.3 Mjerenje intragranske trgovine Grubel-Lloydovim indeksom Ovaj pokazatelj je najčešće korišteni indikator intragranske razmjene.</s><s>Iako je ovakav tip razmjene moguće mjeriti i na druge načine, te npr. Verdoorn (1960) izračunava veličinu intragranske razmjene odnosom uvoza i izvoza pojedinih grana, Kojima (1964) koristi odnos manje od vrijednosti uvoza ili izvoza robe prema većem, dok Grubel (1967) upotrebljava odnos većeg i manjeg.</s><s>Principijelni nedostatak svih ovih načina mjerenja jest taj što ne osiguravaju direktne pokazatelje prednosti intragranske trgovine.</s><s>Grubel i Lloyd su ispravili nedostatke prethodnika i definirali izračunavanje intragranske trgovine za sektor i pri bilo kojoj razini agregacije kao vrijednost uvoza odnosne grane koja je identična odgovarajućem izvozu iste grane, dakle gdje su Xi i Mi vrijednosti izvoza i uvoza iste grane u domaćoj valuti16.</s><s>Ri je moguće izračunati za intragransku trgovinu između pojedinih država, iako se najčešće stavlja u odnos jedna država prema ostatku svijeta.</s><s>Intergranska trgovina je definirana kao Iz ovoga proizlazi da je intragranska razmjena vrijednost ukupne trgovine ( Xi + Mi ) preostala nakon oduzimanja neto uvoza ili izvoza grane.</s><s>U olakšavanju usporedbe ovih mjera između različitih država i grana, korisno je izražavanje u postotnim vrijednostima svake grane.</s><s>Rezultantne mjere intragranske trgovine su: 100</s>\n<s>Obje mjere variraju između 0 i 100.</s><s>Kada je izvoz upravo jednak uvozu grane, parametar intragranske trgovine Bi je jednak 100, a u slučaju određene vrijedosti uvoza i nepostojanja izvoza i obrnuto parametar je jednak 0, dakle parametar Bi blizak 100 govori o grani s izrazitom intragranskom trgovinom, dok tendiranje prema 0 sugerira dominaciju intergranske trgovine jer su vrijednosti uvoza i izvoza u velikom nesrazmjeru.</s>\n<s>Grubel-Lloydov indeks prezentiran na navedeni način omogućuje isključivo usporebu pojedine grane jedne države ili razdoblja s korespondentnom granom druge države ili razdoblja.</s><s>Ukoliko se želi izračunati veličinu indeksa cijelog gospodarstva ili u slučaju potrebe izračuna Grubel-Lloydovog indeksa za određene sektore primjenjuje se slijedeća jednakost koja predstavlja vagani prosjek (Grubel-Lloyd, 1975, str. 15.) 100</s>\n<s>16 nestabilnost deviznih tečajava uz denominaciju i promjenu naziva hrvatske valute u prošlosti odredilo je činjenicu predstavljanja vanjskotrgovinske bilance Hrvatske prema SITC u USD.</s><s>Navedeni podatak ne umanjuje vrijednost statistike vođene na ovakav način. gdje</s>\n<s>B predstavlja vagani prosjek, Bi predstavlja standardni Grubel-Lloydov indeks za mjerenje intragranske trgovine određene grane, Xi je izvoz, a Mi uvoz promatrane grane odnosne godine.</s><s>Za izračunavanje nevaganog prosjeka koristi se jednostavni aritmetički prosjek prema jednakosti (Greenaway, Milner, 1986, str. 65) gdje indeks</s>\n<s>B predstavlja nevagani prosjek, a Bi standardni Grubel-Lloydov indeks za mjerenje intragranske trgovine u ukupnoj trgovini promatrane grane.</s><s>Nevagani prosjek izračunava se jednostavnim zbrajanjem svih Grubel-Lloydovih indeksa za pojedine grane i dijeljenjem s njihovim brojem.</s><s>Nedostatak ovakvog načina izračuna izražen je posebno kod malih gospodarstva, kakvo je i hrvatsko, zbog izrazite neuravnoteženosti veličine trgovine pojedine grane gospodarstva.</s><s>Neuravnoteženost trgovine po pojedinoj grani dovodi do zbrajanja grane s niskim Grubel-Lloydovim indeksom i relativno velikom trgovinom i grane s Grubel-Lloydovim indeksom bliskim jedan i minornom razmjenom u agregatni Grubel-Lloydov indeks koji će značajno odstupati od stvarnosti.</s><s>No, jednostavnost izračuna doprinosi njegovom korištenju i pored navedenih nedostataka.</s><s>4.1.1.4 Intragranska trgovina u Hrvatskoj Mjerenje intragranske razmjene Hrvatske bit će izvršeno na razini tri znamenke SITC i uspoređeno s dostupnim podacima za Sloveniju, kao državu sa sličnim povijesnim nasljeđem i komparabilnim gospodarskim sustavom u trenutku osamostaljenja.</s><s>Prilagodba i skoro priključivanje Slovenije Europskoj uniji, predstavljaju vjerojatnu budućnost Hrvatske, te usporedba sa Slovenijom u ovome kontekstu pruža realnu sliku uspješnosti tranzicijskog gospodarstva.</s><s>Intragranska trgovina Hrvatske izračunana je na razini tri znamenke SITC, a analiza na višem stupnju disagregacije nije ostvarena zbog nedostupnosti podataka.</s><s>Međutim, razina tri znamenke SITC smatra se dovoljno raščlanjenom statistikom razmjene za dobivanje Grubel-Lloydovog indeksa, te su i rezultati signifikantni.</s><s>Analiza na razini pet brojeva SITC dodatno bi smanjila Grubel-Lloydov indeks.</s><s>Grafikon 4.2 prikazuje kretanje aritmetičkog prosjeka Grubel-Lloydovog indeksa u Hrvatskoj od 1993. do 2003. godine.</s><s>Suprotno očekivanjima, pokazatelj slijedi blagi trend pada polazeći od 44,2% intragranske trgovine 1994. godine do razine 36,90% posljednje tri promatrane godine na razini 1-8 SITC.</s><s>Industrijski sektori 5-8 bilježe identičan trend, od 46,13% 1993. godine do 37,41% 2003. godine.</s><s>Uključivanje Hrvatske u WTO i CEFTU, kao i približavanje EU odvijali su se sa zakašnjenjem u odnosu na države srednje i istočne Europe i nisu donijeli predmnijevano skretanje prema intragranskoj trgovini.</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Jednostavan aritmetički prosjek ima brojne manjkavosti, dok vagani prosjek predstavlja najčešće korišteni pokazatelj.</s><s>Generalni je zaključak da je razina GrubelLloydovog indeksa mjerena na ovaj način viša za 10 postotnih poena i kreće se od Korespondentno s time je i kretanje Grubel-Lloydovog indeksa za industrijske sektor (5-8 SITC) ali na nešto višoj razini.</s><s>Maksimalnih 54,81% zabilježeno je 1994. godine, a posljednje promatrane 2003. godine Grubel-Lloydov indeks za ove je sektore iznosio 45,87%.</s><s>Analizirajući vremensku dimenziju, Grubel-Lloydov indeks opada od 1994. do 1997. godine, zatim 1998. godine strmo raste te slijedeće četiri razdoblja opada uz neznatan porast posljednje promatrane godine.</s><s>Grafikon 4.3: Grubel-Lloydov indeks Hrvatske od 1993–2003. godine, vagani prosjek Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Nagla liberalizacija međunarodne razmjene nije donijela očekivano kreiranje novih izvoznih robnih tokova u onoj mjeri u kojoj je porastao uvoz s preferencijalnih tržišta.</s><s>Posebno je zabrinjavajući trend opadanja Grubel-Lloydovog indeksa u godinama otvaranja hrvatskoga tržišta uz relativno nisku stopu gospodarskog rasta, suprotno postavkama McAleesejeve hipoteze o pozitivnoj vezi intragranske trgovine i porasta BDP-a per capita te veličine tržišta (Zunanjetrgovinska..., Kumar, 2002).</s><s>Grubel-Lloydov indeks bitno se razlikuje promatrajući po pojedinim sektorima SITC.</s><s>Trend opadanja, karakterističan za njegovo kretanje u ovome razdoblju, prisutan je i kod vaganog prosjeka na razini grane (tablica 4.1).</s><s>S obzirom na prosjek intragranske trgovine mjeren Grubel-Lloydovim indeksom od 45,87% za industrijske sektore, ovaj se pokazatelj za sektore 5 (kemijski proizvodi), 6 (proizvodi razvrstani po materijalu), 7 (strojevi i transportni uređaji) kreće na podjednakoj (sektor 6) ili nižoj razini (42,85% i 40,31% za sektore 5 i 7 2003. godine.</s><s>Sektor 8 (razni gotovi proizvodi) karakterizira jednaki opadajući trend, ali na mnogo višoj razini (2000. godine čak 72,61%), dok je ukupno kretanje gospodarstva prouzročilo pad na 62,58% posljednje promatrane godine.</s><s>Grubel-Lloydov indeks intragranske trgovine isključivo sektora 8 SITC kreće se na razini usporedivoj sa Slovenijom, dok su indeksi za ostale grane komparabilniji s bitno manje razvijenim gospodarstvima.</s><s>Tablica 4.1.</s><s>Grubel-Lloydov indeks na različitim stupnjevima agregacije od 1998. do 2003. godine</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun *Napomena: 0-9 SITC - svi proizvodi, 5-8 SITC - industrijski proizvodi, 5 SITC - kemijski proizvodi, 6 SITC - proizvodi razvrstani po materijalu, 7 SITC - strojevi i transportna oprema, 8 SITC - razni gotovi proizvodi</s>\n<s>Tablicu 4.2. formiraju industrijski sektori (SITC 5-8) s izvozom većim od 1% ukupnoga hrvatskoga izvoza 2003. godine (stupac 2).</s><s>Samo 20 sektora odgovara ovome kriteriju i čini 45,31% ukupnoga izvoza.</s><s>Mala otvorena gospodarstva, poput hrvatskog, zakonito imaju koncentriran izvoz na manji broj grana i u njihovom slučaju veća specijalizacija predstavlja prednost.</s><s>Mala država nije sposobna za jednakomjeran razvoj svih industrijskih grana, već se fokusira na relativno malen broj proizvoda (Kumar, Zunjetrgovinska ....str 6).</s><s>Razina intragranske trgovine navedenih grana značajno se razlikuje od prosjeka Hrvatske, 45,87% za industrijske i 69,16% za odabrane proizvode 2003. godine u tablici 4.2., dakle izvozne grane hrvatskog gospodarstva.</s><s>Ovo govori o uravnoteženosti trgovine u najaktivnijim izvoznim granama.</s><s>Komparacija sa Slovenijom 1998. godine govori o manjoj koncentraciji izvoza grana s izvozom većim od 1% u Hrvatskoj, povezanom s veličinom države (60,02% Slovenija i 45,31% Hrvatska), ali i podjednakom veličinom GrubelLloydovog indeksa (73,04% Slovenija prema 69,16% Hrvatska).</s><s>Tablica 4.2: Intragranska trgovina industrijskih grana (SITC 5-8) s udjelom većim od 1% ukupnog izvoza 2003. godine u 1997, 2000. i 2003. godini 541</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Rast granskih prednosti izračunava se kao odnos izvoza i uvoza pojedine godine.</s><s>Samo je jedna od najznačajnijih izvoznih grana zabilježila porast granskih prednosti (grana 771) od 1997. do 2003. godine u vrijeme liberalizacije trgovine determinirane pretpristupnim prilagođavanjem carina WTO-u i potpisivanjem niza sporazuma o slobodnoj trgovini s najznačajnijim vanjskotrgovinskim partnerima17.</s><s>U užem vremenskom okviru, između 2000. i 2003. godine grane 771 (električni pogonski strojevi), 778 (električni strojevi, alati, nespomenuti), 841 (muški kaputi, jakne i sl.), 842 (ženski kaputi, ogrtači i sl.) i 845 (obuća, nespomenuta) su zabilježile porast prednosti.</s>\n<s>U drugu skupinu grana kojima granske prednosti blago padaju ili se ne mijenjaju može se ubrojiti većina ostalih grana: 541 (medicinski i farmaceutski proizvodi osim lijekova), 542 (lijekovi), 641 (papir i karton), 699 (proizvodi od jednostavnih materijala, nespomenuti), 764 (telekomunikacijska oprema), 773 (oprema za distribuciju el. energije), 784 (dijelovi, pribor za motorna vozila), 821 (namještaj i dijelovi), 851 (obuća), 874 (mjerni, kontrolni instrumenti).</s><s>Ova skupina je i najzanimljivija jer se adekvatnom politikom pojedine ovdje navedene grane mogu pretvoriti u grane s granskim prednostima.</s><s>Skupinu grana sa značajnijim smanjenjem odnosa Xi/Mi, dakle grana koje bilježe smanjenje izvoza/povećanje uvoza čine sektori 562 (gnojiva (osim sirovih)), 661 (vapno, cement, građevinski materijal), 684 (aluminij), 772 (električni aparati za strujne krugove), 793 (brodovi, čamci, plovne konstrukcije).</s><s>Grafikon 4.4: Indeks granskih prednosti za industrijske proizvode (SITC 5-8) u izabranim godinama od 1994. do 2003.</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun 17 EU, Island, Norveška, Švicarska, Lihtenštajn, Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Litva, Makedonija, Turska Liberalizacija tržišta dodatno je potencirala problem opadanja granskih prednosti hrvatskoga gospodarstva (grafikon 4.4).</s><s>Loša slika 1994. godine sa 42 grane koje zadovoljavaju uvjet Xi/Mi>1, dodatno je pogoršana u slijedećem razdoblju kada se broj ovih grana smanjuje na 22 do 24 od 166 industrijskih grana (5-8 SITC).</s><s>Premda ova slika pokazuje samo jednostavnu količinu grana u kojima se evidentira veći uvoz od izvoza, indikativno je njihovo smanjenje čak i prema ratnoj 1994. godini.</s><s>Nekritički, ova se situacija može promatrati kao specijalizacija u određenom broju sektora, međutim, suficit grana s vrijednošću Xi/Mi>1 je neznatan i u silaznom je trendu.</s><s>Usporedba sa Slovenijom, kao državom s uznapredovalim integracijskim procesom i uspješno provedenom tranzicijom budi dodatni pesimizam: iako je odnos grana s većim uvozom od izvoza i ovdje u padu, Slovenija ima gotovo 40% grana sa suficitom.</s><s>Istodobno, izvoz se koncentrira u takvim sektorima, što omogućuje Sloveniji razmjerno uravnoteženu trgovinsku bilancu, posebno u usporedbi s Hrvatskom.</s>\n<s>4.1.2 Indeks granične intragranske trgovine Statičnost mjerenja intragranske razmjene Grubel-Lloydovim indeksom koji se bazira na temelju mjerenja intragranske trgovine u ukupnoj trgovini promatrane grane u jednoj godini zamjenjena je dodavanjem dinamičke komponente.</s><s>Izmjenjeni pristup inaugurirali su Hamilton i Kniest (1991), a daljnja poboljšanja u mjerenju temeljem uočenih nedostataka pružili su Greenaway, Hine, Milner i Elliot (1994) te Brülhart svojom Grubel-Lloydovom metodom mjerenja marginalne intragranske trgovine.</s><s>Za posljednju metodu mjerenja osnovna je značajka mjerenja dinamičke promjene u strukturi robnih tokova pojedine grane za prvu i posljednju godinu određenog promatranog razdoblja.</s>\n<s>4.1.2.1 Metode mjerenja granične intragranske trgovine U mjerenju granične intragranske trgovine koriste se tri metode: • Usporedba Grubel-Lloydovih indeksa</s>\n<s>Predstavlja najpoznatiju i najviše upotrebljavanu metodu mjerenja granične intragranske trgovine.</s><s>Njezina je osnova u usporedbi Grubel-Lloydovih indeksa u različitim vremenskim razdobljima.</s>\n<s>Hamilton i Kniest (1991) smatraju kako će porast intragranskih trgovinskih tokova rasti dinamikom rasta Grubel-Lloydovog indeksa intragranske trgovine kada porast u intragranskoj trgovini djeluje na smanjenje trgovinske neravnoteže promatranog sektora.</s><s>Komparacija korespondirajućih Grubel-Lloydovih indeksa za različita razdoblja donosi izvjesne informacije o strukturi trgovine promatranog vremenskog razdoblja, ali ne daje osnove za zaključak o strukturi promjena u trgovinskim tokovima.</s><s>Ova je metoda primjenjiva u slučaju kada analiza ima obilježje komparativne statične analize, što predstavlja usporedbu sa strukturom trgovine u različitim razdobljima.</s><s>Kada je naglasak analize na dinamičkom aspektu, tada usporedba Grubel-Lloydovih indeksa ne daje adekvatna pojašnjenja.</s><s>Ostali nedostaci u intertemporalnoj usporedbi Grubel-Lloydovog indeksa pojavljuju se na uzorku jedne države.</s><s>Rast ili pad prosjeka Grubel-Lloydovog indeksa u jednoj ili nekoliko država moguće je koristiti u multilateralnim studijama jer sugerira trendove prema više intergranske ili više intragranske trgovine i specijalizacije i može pokazivati važnost agregatnih troškova prilagodbe.</s><s>Ovo vrijedi kada je statički intragranska razmjena u pozitivnoj relaciji prema marginalnoj intragranskoj razmjeni.</s><s>Upotreba ovoga pokazatelja je od ograničene upotrebljivosti u unilateralnim studijama, a fundamentalni problem je u tome što porast Grubel-Lloydovog indeksa može sugerirati eroziju netoizvozne pozicije ili uravnoteženje deficita promatrane grane, što očigledno ima posve dijametralne implikacije za promatranu državu ili • Hamilton-Kniestov indeks</s>\n<s>Temeljem kritike prethodne metode mjerenja granične intragranske trgovine, Hamilton i Kniest predlažu metodu mjerenja prema slijedećoj relaciji: MIIT</s>\n<s>(nulta) godina, a t-n izabrana godina iz prošlosti.</s><s>Navedeni pokazatelj eliminira nedostatak jednostavne usporedbe Grubel-Lloydovog indeksa s objašnjenjem strukture promjene u promtranom uzorku.</s><s>Greenaway (1994) je naglasio činjenicu da Hamilton-Kniestov indeks postaje nedefiniran kada i uvoz i izvoz opadaju što može voditi prema neslučajnoj pogrešci i u značajnoj mjeri rezultate dovoditi u potencijalnu zabludu.</s><s>Slijedeći nedostatak krije se u činjenici da autori svaku situaciju kada je ovaj indeks nedefiniran interpretiraju kao porast u izvozu, pad uvoza (ili obrnuto) što upućuje na intragransku trgovinu.</s><s>Kada je Hamilton-Kniestov indeks nedefiniran jer i uvoz i izvoz opadaju, situacija je u kojoj će ovakav pad biti zabilježen kao granična intragranska trgovina.</s><s>Ovakav stav nema realnu podlogu, Hamilton-Kniestov indeks ne donosi nikakve informacije za sektore gdje je indeks nedefiniran (Brülhart, 1994, • Grenaway-Hine-Milner-Elliotov indeks</s>\n<s>Za razliku od Hamilton-Kniestovog indeksa, ovaj je pokazatelj uvijek definiran.</s><s>Grenaway-Hine-Milner-Elliotov indeks nalikuje postavljanju jednog uz drugog Grubel-Lloydovog indeksa u kojima oni odgovaraju razlici u razini intragranske trgovine u dva razdoblja, ali i dalje dijeli netočnosti metode za procjenjivanje strukture promjene u trgovinskom uzorku.</s><s>Izračunava se kao (Brülhart, 1994, str.</s><s>Hamilton-Kniestova kritika Grubel-Lloydovog indeksa primjenjiva je i za GrenawayHine-Milner-Elliotov indeks.</s><s>Ukoliko je u promatranom razdoblju odnosni sektor doživio prijelaz s trgovinskog suficita prema uravnoteženoj trgovini uz nepromjenjeni izvoz, Grenaway-Hine-Milner-Elliotov indeks će pokazati pozitivnu vrijednost dvostrukog porasta uvoza, premda je to očigledan slučaj intergranske prilagodbe, kada porast u uvozu nije praćen korespondentnim porastom izvoza.</s><s>Grenaway-HineMilner-Elliotov indeks također ne osigurava indeksiranje, kao relativne trgovinske karakteristike određene zemlje ili grane gospodarstva.</s><s>Grenaway-Hine-Milner-Elliotov indeks se fundamentalno razlikuje od GrubelLloydovog i Hamilton-Kniestova indeksa jer on predstavlja intragransku trgovinu u apsolutnim vrijednostima, a ne odnos.</s><s>Ova je osobina najčešće poželjna jer olakšava rangiranje marginalne intragranske trgovine prema relativnoj razini ukupne trgovine, proizvodnje ili prodaje u određenoj grani, koja je krucijalna za procjenu pritiska specijalizacije i prilagodbe.</s>\n<s>Ovaj pokazatelj, kao i Grubel-Lloydov indeks, varira između 1 i 0, gdje 0 predstavlja marginalnu trgovinu u pojedinoj grani koja je potpuno interindustrijskog tipa, a 1 simbolizira marginalnu trgovinu sasvim intragranskog tipa.</s><s>Potrebno je apostrofrati mogućnost zbrajanja ovoga pokazatelja, kao i kod Grubel-Lloydovog indeksa preko grana iste razine statističke disagregacije primjenom relacije za vagani prosjek.</s><s>Područje definicije indeksa MA je identično kao i kod Grubel-Lloydovog indeksa, dakle od 0 do 1, gdje 0 znači potpunu intergransku, a 1 posve intragransku trgovinu, a za razliku od Hamilton-Kniestova indeksa, ovaj je pokazatelj definiran u svim slučajevima.</s><s>Proračunavanje promjena u trgovinskim tokovima prema indeksu MA vrši se zbog spoznavanja strukture nove ili izgubljene trgovine u cilju strukturnih prilagodbi.</s>\n<s>Ukoliko granične vrijednosti izvoza (Xt - Xt-1) i granične vrijednosti uvoza (Mt - Mt-1) istodobno rastu ili padaju u promatranom vremenskom periodu, dolazi do trgovinsko uvjetovane regionalne specijalizacije na intragranskoj osnovi, pri čemu je opća konkurentnost grane determinirana čimbenicima definiranim za sve države simetrično, dakle globalna potražnja ili tehnološke promjene.</s><s>Ukoliko granične vrijednosti izvoza (Xt - Xt-1) i granične vrijednosti uvoza (Mt - Mt-1) istodobno rastu ili padaju u promatranom vremenskom periodu, dolazi do trgovinsko uvjetovane regionalne specijalizacije na za intragranskoj osnovi, pri čemu je opća konkurentnost grane determinirana čimbenicima definiranim za sve države simetrično, dakle globalna potražnja ili tehnološke promjene.</s><s>Evaluiranjem promjena u trgovinskim tokovima, ili drugim riječima predstavljanjem strukture nove ili izgubljene trgovine, MA indeks ocjenjuje nukleus problema gospodarske prilagodbe.</s><s>4.1.3 Marginalna intragranska trgovina u Hrvatskoj Izračun jednostavnih Grubel-Lloydovih indeksa pojedinih grana i njihova usporedba u različitim vremenskim razdobljima ili godinama ne pružaja osnovu za kvalitetan zaključak o strukturi promjene vanjskotrgovinskih tokova.</s><s>Dinamičku komponentu koja im nedostaje realizira se konceptom marginalne intragranske trgovine.</s><s>Nesavršenosti, odnosno nedefiniranost u pojedinim segmentima mjerenja ostalih primjenjivanih metoda izračuna otklanja Brülhartov indeks marginalne intragranske trgovine.</s>\n<s>U tablici 4.3. izračunati su indeksi marginalne intragranske trgovine (Brülhartov indeks) u Hrvatskoj u razdoblju od 1994. do 2003. godine za grane s izvozom većim od 1% ukupnoga izvoza posljednje godine promatranog razdoblja.</s><s>Stupci 3, 4 i 5 su tzv. MA indeks koji pokazuje strukturu promjena u izvoznim i uvoznim robnim tokovima, a stupci 6, 7 i 8 MB ili nastup pojedine grane, pri čemu je nastup promjena vrijednosti između razlike izvoza i razlike uvoza (Černoša, 2003, str. 146).</s><s>S obzirom na područje definicije indeksa MA, težnja prema 0 sugerira trgovinski uvjetovanu specijalizaciju na intergranskoj osnovi.</s><s>U intervalu od 1994. do 1997. godine grane 542, 562, 641, 773, 793, 821 i 851 pokazuju ovakvu sklonost (stupac 3).</s><s>Komparacija s periodom 2000. do 2003. godine pokazuje bitne promjene.</s><s>Grane s ovakvom sklonošću sada tendiraju intragranskoj trgovini, dok grane 541 (medicinski i farmaceutski proizvodi osim lijekova), 684 (aluminij), te 772 (električni aparati za strujne krugove) sada teže intergranskoj trgovini.</s><s>S obzirom na značenje rasta veličine indeksa MA, generalno povećanje indeksa u stupcu 5 u odnosu na stupac 3 tablice 4.3. sugerira povećanje stabilnosti gospodarskih tokova.</s><s>Tablica 4.3.: Marginalna intragranska trgovina od 1994. do 2003. godine za industrijske grana (SITC 5-8) s udjelom većim od 1% ukupnog izvoza 2003. godine SITC</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Usporedba dvaju nekad spojenih gospodarstva na grafikonu 4.5 daje poražavajuće rezultate za Hrvatsku.</s><s>Usporedba je moguća jedino u grani 7 SITC (strojevi i transportna oprema), gdje je prisutna tendencija prema intragranskoj razmjeni od 0,48 (Slovenija 0,51) dok je druge grane gospodarstva teško uspoređivati.</s><s>Grafikon 4.5.: Vagani prosjek indeksa granične intragranske trgovine za Hrvatsku i Sloveniju za sve proizvode (SITC 1-9), industrijske proizvode (SITC 5-8) te pojedine industrijske sektore u razdoblju od 1994. do 1998. godine SLOVENIJA</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku Hrvatske, vlastiti izračun te Propašću bivše države Hrvatska i Slovenija bile su u mogućnosti voditi vlastitu vanjskotrgovinsku politiku.</s><s>Slovenija je preuzela carinsku tarifu Jugoslavije i ona je bila polazna osnova za pregovore o snižavanju carina pri ulasku u WTO.</s><s>Nasuprot tome, Hrvatska je osamostaljenjem jednostrano snizila carine, a dio dotadašnjeg carinskog opterećenja kompenzirala je porezima na uvoznu robu koje je Vlada samostalno mogla mijenjati ovisno o trenutnoj potrebi.</s><s>Prilikom pregovor za ulazak u WTO, polazna je stopa carina bila relativno niska, jer ovi porezi nisu uzeti u obzir pri izračunu carinskog opterećenja.</s><s>Ulaskom Hrvatske u WTO, ionako relativno niska inicijalna stopa zaštite još je smanjena i nije u mogućnosti pružiti efikasnu zaštitu domaćoj proizvodnji.</s>\n<s>4.2 Indikatori tehnološke konkurentnosti Integrativni procesi i vanjskotrgovinska liberalizacija djeluju na promjenu usporednih prednosti.</s><s>Uobičajena je pretpostavka kako će fuzija država država Srednje i Istočne Europe (CEEC) s Europskom unijom djelovati u smjeru specijalizacije radno intenzivnih i proizvoda niske tehničke zahtjevnosti (\"low tech\") u aplicirajućim gospodarstvima, uz istodobno povećanje udjela tehnološki sofisticiranih proizvoda u državama \"Stare Europe\" (Thurow, 2000, str. 81).</s><s>Drugi autori smatraju suprotno, odnosno vjeruju u mogućnost da države Srednje i Istočne Europe postanu atraktivna područja za investicije u \"high tech\" grane gospodarstva uvjetovanih regionalnim prednostima u visokoobrazovanim kadrovima i relativno niskim cijenama rada.</s><s>4.2.1 Pokazatelj usporednih prednosti (RCA) po tehnološkim razredima Studije tehnološkog razvoja su često povezane s ispitivanjem karaktera izvozne strukture.</s><s>Promjene u izvoznoj strukturi države utječu na raspored tehnološke konkurentnosti industrija, s naglašenom izvoznom orjentacijom.</s><s>Nadalje, izvozne performanse imaju direktni utjecaj na produktivnost.</s><s>Veći izvoz omogućuje zaradu koju je oportuno iskoristiti za uvoz tehnološki sofisticiranih proizvoda, što presudno utječe na rast produktivnosti u kratkom i srednjem roku (Kokta, Weisert, 2001, str. 5).</s><s>Izračunavanje pokazatelja usporednih prednosti po tehnološkim razredima provodi se slijedećom metodologijom (Balassa, 1965, str. 101), kojom se kvantificira promjena u specijalizaciji promatrane države u određenom razdoblju prema ostatku svijeta.</s><s>Noviji pristup podrazumjeva komparaciju prema izabranoj skupini zemalja, npr. OECD-u, ili usporedbu sa agregatnim pokazateljima promatrane države.</s><s>Dakle, jednakost kojom se izračunava RCA je</s>\n<s>RCA gdje X(ij) je izvoz robe i zemlje j, X(j) je ukupni izvoz države j, X(iw) je svjetski izvoz robe i, dok X(w) predstavlja ukupni svjetski izvoz.</s><s>Komparativne prednosti su \"otkrivene\" u smislu da je specijalizacija države u izvozu (brojnik) uspoređena sa svjetskom specijalizacijom iste robe.</s><s>Država ima komparativne prednosti kada je stupanj izvozne specijalizacije veći od razine specijalizacije ostatka svijeta, odnosno kada je RCA veći od 1. Suprotan slučaj događa se kada je RCA manji od 1, odnosno kada država nema komparativnih prednosti.</s><s>Standardna je praksa koristiti prirodni logaritam kako bi pozitivne vrijednosti RCA ukazivale na komparativne prednosti, a grane koje nemaju komparativne prednosti bile prikazane negativnim vrijednostima.</s><s>On nije savršena mjera jer postojeći trgovinski tokovi odražavaju političke preferencije ili cijene i druga tržišna izobličenja, te ovaj pokazatelj nije dobar indikator komparativnih prednosti određenog trenutka.</s><s>Ipak, ova metoda analize osigurava vrijedne informacije o obrascima promjene, te RCA vrijednosti kvalitetno odražavaju komparativne prednosti određene proizvodnom strukturom u kratkom roku.</s><s>Evolucija RCA učinila je ovaj pokazatelj indikativnim u promjenama izvozne strukture, koja uz veću otvorenost, globalnu trgovinsku integraciju i liberalizaciju domaćeg tržišta otkriti stvarne komparativne prednosti sa zadovoljavajućom točnošću.</s><s>Za potrebe ovoga rada primjenit će se metoda tehnološke klasifikacije WolfmayrSchnitzer (1998), koja koristi kombinaciju ranijih metoda Legler (1982), Schulmeister (1990), i Schulmeister i Boesch (1987).</s><s>Primarna prednost Wolfmayr-Schnitzer pristupa je sposobnosti razlikovanja između high-tech i low-tech sektora kao i prema različitoj sofisticiranosti roba.</s>\n<s>Prema ovom pristupu, faktorska intenzivnost se najprije računa kao rezultat klasifikacije roba u kategorije ljudskim kapitalom intenzivni, kapitalno intenzivni, radno intenzivni, prirodnim resursima intenzivni.</s><s>\"Ljudskim kapitalom intenzivne grane\": Definiraju se kao oni proizvodni procesi u kojima je input kvalificiranog rada veći za 10% od prosječne intenzivnosti.</s><s>Stručno je mišljenje, određeno Wolfmayr-Schnitzerinim postavkama, o podjeli ove skupine na visokotehnološku i srednjotehnološku robu.</s><s>Primjeri visokotehnološke robe uključuju optičke instrumente, specifične organske kemikalije, specifične plastične materijale.</s><s>Srednjotehnološka grupa proizvoda uključuje printere i tiskarske strojeve, opremu za pohranjivanje zvuka, električne strojeve, pigmente i boje, organske i anorganske boje, papirna industrija i strojevi za obradu drva.</s><s>Daljnja je raščlamba učinjena podjelom srednjetehnološke grupe na radnointenzivne (strojevi, medicinski uređaji) i kapitalno intenzivne proizvode (motori, specifični kemijski proizvodi).</s><s>\"Kapitalno intenzivne grane\": Sačinjavaju je proizvodi kao željezo ili čelični proizvodi, prekrivači za podove, te tvornice pamuka koje su kapitalno intenzivne, ali u isto vrijeme nisu intenzivne ljudskim kapitalom ili resursima.</s><s>\"Radno intenzivne grane\": U ovu skupinu svrstavaju se proizvodi s pretežnim udjelom rada u novostvorenoj vrijednosti, kao tekstilni proizvodi, obuća, namještaj i kožni proizvodi.</s>\n<s>\"Prirodnim resursima intenzivne grane\": Ovu kategoriju formiraju robe s velikim inputom poljoprivrednih i mineralnih resursa (kao građevinski materijal, staklo, cement, koža), a dijeli se na snažno i slabo resursno intenzivne skupine.</s><s>Takvi proizvodi su resursno intenzivni, ali mogu sadržavati i visok stupanj inputa u obliku ljudskog kapitala.</s><s>Kao primjer slabo resursno intenzivnog proizovoda moguće je navesti kožu, staklo ili posuđe, dok jako resursno intenzivnu robu sačinjavaju umjetna gnojiva, željezničke tračnice i papir.</s>\n<s>4.2.2 Pokazatelj usporednih prednosti u Hrvatskoj Mjerenje usporednih prednosti pojedinih tehnoloških razreda temelji se na metodologiji Wolfmayr-Schnitzer (1998).</s><s>Njezin je fundamentalni nedostatak što razvrstavanje pojedinih proizvodnih skupina industrijskih proizvoda sukladno natprosječnoj intenzivnosti pojedinog proizvodnog faktora na razini tri brojke SITC nije provedeno na temelju stvarne intenzivnosti korištenja faktora u Hrvatskoj.</s><s>Nadalje, upotrijebljeni pokazatelj usporednih prednosti sadrži pretpostavku o jednakim ukusima potrošača između država te na pretpostavci o jednakom stupnju zaštite svih grana pojedinog gospodarstva što u stvarnosti nigdje ne postoji.</s><s>Ovo predstavlja izvjestan nedostatak i zahtjeva dodatan oprez pri interpretaciji rezultata analize RCA, no, u nedostatku adekvatne analize korištenja proizvodnih faktora i njihovog razvrstavanja u Hrvatskoj metodologija Wolfmayr-Schnitzer (1998) bit će preuzeta u cijelosti.</s>\n<s>Promatrano razdoblje podudara se s ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo WTOa, te su kroz analizu u razdoblju od 1997. do 2003. godine obuhvaćeni svi utjecaji promjene vanjskotrgovinske politike u pretpristupnom razdoblju, kao i učinci neposredno nakon toga.</s><s>Naime, Zakonom o potvrđivanju Protokola o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (NN MU 13/00).</s><s>Republika Hrvatska postaje punopravnom članicom WTO-a 30. studenog 2000. godine.</s>\n<s>Promatrajući četiri glavne tehnološke grane 2003. godine (tablica 4.4.), Hrvatska iskazuje izrazitu prednost u radno intenzivnim granama (1,55), dok je kod resursno intenzivnih (1,05) ova prednost značajno niža.</s><s>Potpuno je suprotan slučaj u granama s intenzivnim korištenjem ljudskoga kapitala (0,82) i kapitalno intenzivnim granama gdje je vidljiva izrazita ne-prednost (0,23).</s><s>Najveća je prednost s izrazito rastućim koeficijentima i u prethodnom razdoblju zabilježena u ostalim granama s intenzivnim korištenjem ljudskoga kapitala s vrijednošću RCA 2,00 u 2003. godini.</s><s>Nasuprot tome, najniže su vrijednosti RCA zabilježene u ostalim granama kapitalno intenzivnog sektora srednje tehnologije s intenzivnom upotrebom ljudskog kapitala intenzivnim proizvodima srednje tehnologije grana s intenzivnom upotrebom ljudskog kapitala.</s>\n<s>Tablica 4.4.</s><s>Usporedne prednosti (RCA) Hrvatske od 1997. do 2003. godine po tehnološkim granama za industrijske proizvode (SITC 5-8), vagani prosjek LJUDSKIM KAPITALOM</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Slijedom navedenih činjenica, Hrvatska ima izrazite prednosti u radno intenzivnim djelatnostima, dok su u djelatnostima s intenzivnom upotrebom prirodnih resursa ove prednosti značajno manje.</s><s>Ova zapažanja podloga su za zaključak kako je konkurentnost Hrvatske ovisna o cjenovnoj i troškovnoj kompetitivnosti uz tendenciju njegova smanjenja.</s>\n<s>Sukladno grafikonu 4.6., promatrane četiri grupe proizvoda pokazuju bitno različite karakteristike.</s><s>Kapitalno intenzivni proizvodi nemaju usporednih prednosti u odnosnom razdoblju.</s><s>Vrijednosti RCA očekivane su s obzirom na postavke HecksherOhlinova modela (Krugman, 2003, str. 76), a njegova vrijednost opada do 2001. godine (0,16) uz neznatan porast posljednje promatrane godine.</s><s>Očekivanu prednost Hrvatska iskazuje u radno intenzivnim djelatnostima, potvrđujući tezu o ovakvom tipu specijalizacije srednje razvijenih zemalja.</s><s>Najveća vrijednost zabilježena je 1997. godine (1,82), dok je u preostalom vremenskom periodu evidentna blaga padajuća trendencija uz kretanje od 1,50 do 1,61 uz završnih 1,55.</s><s>Grafikon 4.6.</s><s>Usporedne prednosti (RCA) Hrvatske od 1997. do 2003. godine po tehnološkim granama za industrijske proizvode (SITC 5-8), vagani prosjek LJUDSKIM KAPITALOM</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Skupina resursno intenzivnih proizvoda iskazuje usporedne prednosti, ali na bitno nižoj razini, koja pojednih godina prelazi u ne-prednost (1998, 2001. godine) Skupine ljudskim kapitalom intenzivnih proizvoda generalno ne iskazuju usporedne prednosti, proizvodi s pretežnim udjelom ljudskoga kapitala 2001. godine bilježe najveću vrijednost (0,87), ali u kasnijem razdoblju opadaju do 0,82, no postoje skupine unutar njih sa suprotnim predznakom.</s><s>To su radno i kapitalno intenzivni proizvodi visoke tehnologije te posebno skupina ostalih proizvoda s intenzivnom uporabom ljudskog kapitala.</s><s>Proizvodi navedene skupine iskazuju visoke koeficijente RCA, od 1,90 1998. godine preko 2,40 2000. do 2,00 2003. godine.</s><s>Ovu skupinu formira nekoliko tipično izvoznih grana hrvatskoga gospodarstva, 716 (rotacijski električni strojevi), 773 (oprema za distribuciju el. energije), 793 (brodovi, čamci, plovidbene konstrukcije), te je visoka razina pokazatelja RCA očekivana.</s><s>4.2.3 Vanjskotrgovinska specijalizacija po tehnološkim razredima Struktura vanjskotrgovinske razmjene u promatranom razdoblju doživjela je stanovite promjene samo u izvoznom segmentu, dok je struktura uvoza ostala gotovo nepromijenjena.</s><s>Pretežne promjene u izvoznoj komponenti razmjene vezane su uz značajno povećanje proizvoda s intenzivnim korištenjem ljudskoga kapitala, od 38,9% na 49,9% (grafikon 4.7) dokazujući tezu o pozitivnoj vezi koeficijenta RCA i povećanja izvoza.</s><s>Nasuprot tome, radno intenzivni proizvodi uz pozitivnu vrijednosti RCA koja sugerira porast izvoza, bilježe opadanje s 44,5% na 34,5% ukupnoga izvoza.</s><s>Neznatnu promjenu u udjelu izvoza bilježe resursno intenzivni proizvodi, a skupina kapitalno intenzivnih proizvoda s relativno malo značajnim udjelom dodatno opada u značenju za izvoz.</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Pozitivne promjene su povezane sa smanjenjem udjela radno intezivnih i istodobnim povećanjem udjela proizvoda sintenzivnim korištenjem ljudskoga kapitala.</s><s>Nepovoljna struktura, uvjetovana velikim udjelom resursno intenzivnih proizvoda u komparaciji s razvijenim državama unatoč smanjenju od 15,4% na 14,4% karakteristična je i u ovom periodu.</s>\n<s>U tablici 4.5. prikazane su najznačajnije izvozne grane industrijskog sektora Hrvatske s izvozom većim od 0,5% u 2003. godini.</s><s>Važnost ovih grana ogleda se u činjenici, da navedene grane 2003. godine sudjeluju sa 83,66% u izvozu industrijskih proizvoda i samim time predstavljaju okosnicu izvozne aktivnosti.</s><s>Najkonkurentnije grane, mjerene veličinom RCA, koncentrirane su u radno intenzivnom i resursno intenzivnom sektoru, a promatrajući partikularno, to su grane 572 (polimeri stirola), 897 (nakit), 771 (električni pogonski strojevi) i 841 (muški kaputi, jakne i sl.).</s><s>Podaci iz tablice 4.5. sugeriraju pozitivnu povezanost povećanja veličine koeficijenta RCA i povećanja udjela odnosnog proizvoda u ukupnom izvozu promatranog razdoblja.</s><s>Tablica 4.5: Industrijske grane (SITC 5-8) s udjelom većim od 0,5% u hrvatskom izvozu 2003. godine i pripadajuće usporedne prednosti (RCA) 1995., 2000 i 2003. godine prema tehnološkim razredima</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Grana 793 (brodovi, čamci, plovne konstrukcije) ima najveći pojedinačni udio izvoza od 11,99% 2003. godine uz RCA od 4,03, a slijede je 845 (odjeća, nespomenuta) s Razdoblje od 1995. do 2003. godine koje je analizirano u tablici 4.5. predstavlja doba pretpristupnih prilagodbi za stupanje u članstvo WTO-a.</s><s>Premda je formalni zahtjev za pristupanjem postavljen 1994. godine (Mimica, 1999, str. 7), Hrvatska je primljena u punopravno članstvo tek potkraj 2000. godine, te su ovi događaji u bitnoj mjeri odredili dinamiku RCA pokazatelja.</s>\n<s>Kretanje RCA pokazatelja slijedi ove promjene u vanjskotrgovinskoj politici Hrvatske.</s><s>Promatrajući svaki od navedenih proizvoda pojednično upravo je 2000. godina ona s najmanjom vrijednosti RCA, dok su vrijednosti ovoga pokazatelja prethodne i slijedeće promatrane godine gotovo uvijek veće.</s><s>Općenito, porast vrijednosti RCA u pravilu rezultira porastom vrijednosti udjela u izvozu promatranog proizvoda.</s><s>Očigledan primjer je prva skupina ljudskim kapitalom intenzivnih proizvoda (visoka tehnologija, radno intenzivni) koje su u navedenom razdoblju ostvarile vrijednosti RCA veće od 1, uz istodobno povećanje vrijednosti izvoza s 1,33% 1995. na 5,41% 2003. godine.</s><s>Proizvodi srednje tehnologije ljudskim kapitalom intenzivnih proizvoda reagiraju na promjene uzrokovane pristupom WTO-u smanjenjem RCA i udjela u izvozu, npr. grane 764 (telekomunikacijska oprema) i 772 (el. aparati za strujne krugove).</s>\n<s>Kod radno intenzivnih proizvoda pad vrijednosti RCA 2000. godine nije donio i razmjerno smanjenje u udjelu u izvozu.</s><s>Nadalje, svi prozvodi ove skupine u tablici 4.5. bilježe rast otkrivenih komparativnih prednosti između 1995 i 2003. godine uz izuzetak grane 642 (papir i karton, rezani) i 893 (proizvodi od plastike, nespomenuti).</s><s>Resursno intenzivni proizvodi u promatranom segmentu vrijednosti RCA i udjela u izvozu pokazuju analogiju prema radno intenzivnim proizvodima, ali uz izuzetak proizvoda 661 (vapno, cement, građevinski materijal) s povećanjem RCA od 2,49 na pozitivnom vezom ulaska u članstvo WTO-a i porastom udjela izvoza i vrijednosti Generalizirajući, hrvatski je izvoz pretežno koncentriran u navedene 42 grane, od kojih 11 grana ima RCA<1, dok 31 grana ostvaruje usporedne prednosti.</s><s>Navedeno sugerira ispravnu orijentaciju izvoznih grana uz visok specijalizacijski stupanj, čija će konkurentnost morati biti osnažena primjenom dozvoljenih vanjskotrgovinskih mjera s ciljem daljnjeg jačanja izvoza i uspostave održivog vanjskotrgovinskog odnosa.</s><s>Analiza komparativnih prednosti CEPII18 indeksom ima za cilj identificirati jake i slabe točke gospodarstva.</s><s>Umjesto relativne izvozne strukture (Balassa, 1965.) ovaj je analitički indikator temeljen na odnosu trgovinske neravnoteže promatranog klastera i agregatne trgovinske neravnoteže.</s>\n<s>Izvor: ŠURL:http://www.intracen.org/countries/toolpd99/hrv_3.pdfĆ, 12.03.2004. 18 Cetre d'études prospectives et d'informations internationales Definirane su prednosti za petnaest sektora: svježa hrana, prerađena hrana, drvni proizvodi, tekstil, kemijski proizvodi, kožni proizvodi, jednostavni proizvodi, neelektrični proizvodi, elektronički proizvodi, elektroničke komponente, transportna oprema, odjeća, ostali prozvodi, meneralne sirovine, usluge.</s><s>Ostvarene komprativne prednosti prema CEPII jednakosti prikazuju doprinos svake grane ravnoteži trgovinske bilance.</s><s>Što je veći indeks, to je veći doprinos sektora neto izvozu (izvoz minus uvoz) i ravnoteži trgovine.</s><s>Indeks pokazuje razliku između sadašnjeg neto izvoza i prilagođenog neto izvoza uzimajući u obzir suficit, odnosno deficit promatrane države.</s>\n<s>uravnoteženju vanjskotrgovinskih tokova.</s><s>Ostali proizvodi s izrazitim prednostima (drvna industrija, prerađena hrana, kožni proizvodi) su, kao i najkompetitivniji klaster karakteristični za slabije razvijene države.</s>\n<s>4.3 Strukturalni aspekti vanjskotrgovinskih tokova Pristupanjem u WTO i vjerojatnim skorim dobivanjem statusa pridružene članice EU, Hrvatska je definirala grupe proizvoda sa statusom \"osjetljivih\".</s><s>Inicijalnim Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju predviđena su tri protokola kojima se definira status najosjetljivijih grupa proizvoda.</s><s>To su (1) Protokol 1. O tekstilnim i odjevnim proizvodima, (2) Protokol 2. O proizvodima od čelika, (3) Protokol 3. O trgovini prerađenim poljoprivrednim proizvodima između Zajednice i Hrvatske.</s><s>Dodatnim pregovorima između Zajednice i Republike Hrvatske potpisan je i Protokol 7 o trgovini poljoprivrednim proizvodima.</s><s>Dugotrajni pregovori i naknadno potpisivanje ovoga protokola govore o kompleksnosti i senzibilnosti.</s><s>Njime su agregirane carinske kvote za pojedine proizvode koje su ugovorene između EU i Hrvatske te carinske kvote ugovorene između država CEFTE i Hrvatske.</s><s>Agregirane carinske kvote poslužile su kao polazište, a njihova je konačna količina definirana negocijabilno, u pravilu na nižoj razini od početne.</s><s>4.3.1 Udio \"osjetljivih\" proizvoda u izvozu Osjetljivim proizvodima, odnosno proizvodima za koje je bitna zaštita s motrišta zaposlenosti, te smanjenja tržišta bivše države ili ratom prouzročenih šteta u Hrvatskoj se smatraju prehrambeni proizvodi, proizvodi tekstilne i industrije obuće, te željezni i čelični proizvodi.</s><s>Ujedno, razmjena je ovih proizvoda Hrvatske i EU regulirana posebinim protokolima19 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (NN MU 14/01) što implicira njihovu osjetljivost i na globalnoj razini.</s><s>Brodogradnja nije tipična grane navedene skupine, ali je njezin značaj za izvozno gospodarstvo Hrvatske i vanjskotrovinske mjere drugih potencijalno konkurentskih država svrstavaju u ovu grupu.</s><s>Ona potiče razvoj domaće industrije i drugih pratećih djelatnosti, odnosno ima veliki multiplikativni efekt (Strategija razvitka brodogradnje, 2002, str. 66), ujedno direktno zapošljvajući 12.000 radnika.</s><s>S obzirom na praksu subvencioniranja brodogradnje od strane konkurentskih država, Hrvatska je u cilju očuvanja proizvodnje provela brojne sanacije, a posljednje se tri godine obvezala isplatiti subvencije u iznosu od 8-10% vrijednosti gotovog broda, ovisno o količini ugrađenih domaćih proizvoda (Strategija razvitka brodogradnje, 2002, str. 63).</s><s>Grafikon 4.9: Udio grupa \"osjetljivih\" proizvoda u hrvatskom izvozu od 1994. do Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Sukladno klasifikaciji SITC, kretanje izvoza grupe 0 (hrana i žive životinje) prikazano je prvim dijelom grafikona 4.9.</s><s>Značaj izvoza hrane za izvoz Hrvatske je podjednak i na razini je nešto većoj od 9% u ovom razdoblju, uz značajno smanjenje 2000. godine na 6,17% zbog klimatskih okolnosti.</s>\n<s>Značaj izvoza odjeće i obuće konstantano opada, a ovo je tim značajnije što izvoz Hrvatske raste u cijelom razdoblju.</s><s>Ovaj je sektor pod permanentnim pritiskom za liberalizacijom, kao i pod teretom konkurencije zemalja Dalekog istoka s jeftinijim 19 Protokol 1. O tekstilnim i odjevnim proizvodima, Protokol 2. O proizvodima od čelika, Protokol 3. O trgovini prerađenim poljoprivrednim proizvodima i Protokol 7. O trgovini poljoprivrednim proizvodima</s>\n<s>Brodogradnja faktorom radom.</s><s>Promatrano u apsolutnim brojevima, vrijednost izvoza raste, ali je kompenzirana ukupnim porastom hrvatskoga izvoza.</s><s>Grana proizvoda od željeza i čelika nema značajnijeg udjela u hrvatskom izvozu, a njezino značenje još i opada.</s><s>Godine 1994. ova je grana sudjelovala s 1,6%, da bi 2003. njezin udio bio na razini 0,88%.</s><s>Napuštanje ovoga sektora uvjetovano je neposjedovanjem prirodnih mineralnih izvora, kao i nedostatkom energenata karakterističnih za proizvodnju željeza i čelika, te posljedičnom nemogućnošću postizanja ekonomije obujma.</s>\n<s>Brodogradnja je najznačajnija hrvatska izvozna grana s udjelom u ukupnom izvozu od 11,99% 2003. godine.</s><s>Posebnost brodogradnje, koja je svrstava u red osjetljivih sektora je visoka stopa subvencioniranja u svim konkurentskim državama (Južna Koreja, Japan, Njemačka, Poljska).</s><s>Kompetitivnost hrvatske brodogradnje na svjetskom tržištu osigurava se državnim subvencijama, što ovisi o trenutnom stanju državnoga proračuna20.</s>\n<s>Ukupan udio osjetljivih proizvoda u izvozu Hrvatske se smanjuje, od 43,68% ratne 1994. godine, i stabilizira se između 35 i 37%21.</s><s>Ovo je smanjenje pozitivno, jer znači povećanje udjela izvoza drugih proizvoda koji ne zahtjevaju dodatnu razinu zaštite.</s><s>Vanjskotrgovinska je politika regulirala razmjenu osjetljivih proizvoda s našim najznačajnijim vanjskotrgovinskim partnerima bilateralnim ugovorima, ali je na unutrašnjem planu propustila djelovati kroz dozvoljene mjere bescarinske zaštite.</s><s>Hrvatska se proizvodnja tekstilnog sektora mora repozicionirati uspostavom vlastitih robnih marki i težnjom prema višim cjenovnim segmentima tržišta.</s><s>Kao i u tekstilnom sektoru, tako se i u brodogradnji mora dogoditi zaokret prema participaciji u segmentima tržišta vrlo sofisticiranih i skupih objekata koristeći postojeći stručan kadar u projektiranju i proizvodnji (Strategija razvitka brodogradnje, 2002, str. 66).</s>\n<s>bogatstvo poljoprivrednog zemljišta predstavlja potencijal za razvoj ekološke poljoprivrede koji je nemoguć sve dok država subvencionira proizvođače isključivo prema kvantitativnom kriteriju (Zakon o državnim potporama, NN 47/03).</s><s>4.3.2 Regionalna koncentracija</s>\n<s>Etablirani trgovinski tokovi dezintegracijskim procesima na prostoru bivše Jugoslavije temeljito se preusmjeravaju.</s><s>Novokreirane države, dosadašnje međusobne tijekove roba zamjenjuju s usmjerenošću na Europsku uniju.</s><s>Republika Hrvatska je tipičan primjer.</s>\n<s>20 za 2004. godinu najavljene su subvencije u visini 10% od vrijednosti gotovog broda Sukladno grafikonu 4.10, vanjskotrgovinska je razmjena Hrvatske izrazito usmjerena prema EU i državama CEFTE.</s><s>Čak 71,8% uvoznih roba podrijetlom je iz EU i CEFTE, u usporedbi s 65,1% izvoza u ove države.</s><s>To implicira izrazitu dvostranu ovisnost o situaciji na tržištu EU i CEFTE.</s><s>No, ovo s može sagledati i na drugi način.</s><s>Hrvatska se kao mala država specijalizirala u proizodnji za europsko tržište, jer je s pozicije maloga otvorenog gospodarstva nemoguće učinkovito trgovinski premrežiti svijet, te sagledavanje činjenica u ovome svjetlu odražava pozitivno stanje.</s><s>Grafikon 4.10: Izvoz i uvoz Republike Hrvatske prema skupinama država 1998. i 2002. godine u 000 USD</s>\n<s>Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Primjerena disperziranost trgovinskih tokova na veći broj grupacija, odnosno država, omogućila bi Hrvatskoj sigurnost od eksternih šokova i relativno bezbolno preusmjeravanje u slučaju kriza.</s><s>Međutim, izrazita fokusiranost na samo nekoliko država u izvoznom (grafikon 4.11) i uvoznom segmentu (grafikon 4.12) koje k tome pripadaju istoj grupaciji (EU) čini ranjivim svaku pretpostavku o kretanju vanjskotrgovinskih tokova, posebno u izvoznom segmentu.</s><s>Koncentriranost vanjskotrgovinske razmjene na nekolicinu proizvoda je prednost, zbog mogućnosti korištenja efekta ekonomije obujma, no kada se 51,37% izvoza i 47,84% uvoza realizira u četiri države članice iste grupacije, tada je jedini mogući zaključak potreba za većom disperzijom, posebno u izvoznom segmentu, kako bi nepredviđeni eksterni šokovi bili učinkovito apsorbirani.</s><s>Sukladno podacima iz grafikona 4.11, hrvatski je izvoz pretežno koncentriran na ova visoko konkurentna i visoko zahtjevna tržišta razvijenih države Europe.</s><s>Kao uvoznik hrvatskih proizvoda dominira Italija s porastom uvoza u promatranom vremenu, kao i Bosna i Hercegovina.</s><s>Njemačka i Slovenija su tradicionalno značajni partneri, ali se izvoz prema njima smanjuje.</s><s>Ohrabruje rast izvoza u Austriju, s oko 150 milijuna USD 1994. godine na 365 milijuna USD 2002. godine.</s><s>Grafikon 4.11: Najvažnije države partneri u izvozu Republike Hrvatske 1994, 1998. i Izvor: Interni podaci Državnoga zavoda za statistiku te vlastiti izračun Zanemarena su istodobno nekad tradionalna tržišta za hrvatske proizvode u državama bivše Jugoslavije, Bliskog istoka i južnog dijela Mediterana, što doprinosi današnjoj slici vanjskotrgovinske razmjene.</s><s>Oportuno bi bilo fokusiranje na ovim manje zahtjevnim tržištima, prvenstveno bivše države, što se djelomično i događa rapidnim rastom izvoza u Bosnu i Hercegovinu.</s><s>Mogućnosti još nisu iskorištene, prvenstveno u Srbiji i Crnoj Gori te Makedoniji, ali i preostalim državama CEFTE, Bugarskoj i Rumunjskoj.</s>\n<s>Tradicionalnoje najveći uvoz iz Njemačke i Italije, uz primat Italije 2002. godine (grafikon 4.12).</s><s>Navedeni podaci ne iznenađuju s obzirom na veličinu i razinu gospodarskog razvoja ovih država, ali je problem u neuravnoteženosti tokova razmjene.</s><s>Osim s Bosnom i Hercegovinom, niti s jednom od navedenih država nije ostvaren suficit u promatranom razdoblju.</s><s>Vanjskotrgovinska je politika propustila pomoći u kreiranju većeg broja konkurentnih proizvoda na globalnom tržištu, ali i u adekvatnom usmjeravanju prema državama gdje hrvatski proizvodi mogu biti kompetitivni.</s>\n<s>Suvremene tendencije razvoja globaliziranog svijeta nespojive su s politikom zatvaranja nacionalnog gospodarskog prostora.</s><s>Autarkična su gospodarstva bilježe neuspjeh, a integracijski procesi doživljavaju strelovit uspon, posebno u Europi.</s><s>Interesi za integriranjem su različiti, a samo je povezivanje kompleksan proces koji traje više godina.</s><s>Vanjskotrgovinska politika ima inicijalnu ulogu u integracijskim procesima, njena prilagodba predstavlja prvi, odlučni korak u ovome procesu.</s><s>Tipična mjera vanjskotrgovinske politike je carina.</s><s>Ona narušava slobodnu trgovinu i pozicionira gospodarstvo u suboptimalnoj točki, točki drugog najboljeg rješenja između</s>\n<s>Samuelsonovom teoremu, uvođenje carina povećava dohodak relativno oskudnog faktora, čime nacionalna ekonomija u cjelini gubi, ali usprkos tome, to može pozitivno djelovati na razvoj pojedinog sektora.</s><s>Necarinske mjere zaštite inaugurirane su nastojanjima WTO-a za snižavanjem carina i nemogućnošću država za prihvaćanjem nametnutog tempa otvaranja tržišta.</s><s>One iskrivljavaju odnose razmjene na sličan način kao carinski instrumenti zaštite, međutim temeljni je problem što su ih u većini slučajeva supstituirale.</s><s>Stoga se WTO bori za tarifikaciju necarinskih ograničanja, kako bi globalizacijski procesi dobili na zamahu.</s><s>Integracijski procesi u Europi su višestupanjski.</s><s>Europska unija je ciljna destinacija svih europskih država, gdje ni Hrvatska nije izuzetak.</s><s>Međutim, pretpristupno razdoblje u kojem se nalazi prepoznatljivo je kao razdoblje prilagodbe, a fundamentalne se promjene odvijaju u sferi vanjskotrgovinske politike.</s><s>Priključivanje CEFTI, kao i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koraci su prema ostavarenju krajnjeg cilja.</s><s>Liberalizacija vanjskotrgovinskog režima s državama CEFTE i asimetrični vanjskotrgovinski dio SSP-a s EU uspostavljeni su zbog lakše i bezbolnije prilagodbe hrvatskog gospodarstva.</s><s>Vanjskotrgovinska politika Hrvatske specifična je zbog povijesnih okolnosti koje su redestinirale etablirane trgovinske tokove, te uz tranzicijske probleme i integracijske procese uzrokovale teško održiv deficit tekućeg računa platne bilance.</s><s>Evidentna je potreba za ocjenjivanjem adekvatnosti vanjskotrgovinske zaštite.</s><s>Koncept temeljen na izračunavanju nominalne i efektivne carinske zaštite povezan je s brojnim nedostacima.</s><s>Uz osnovni, zastarjelu input-output tabelu hrvatskoga gospodarstva iz 1987. godine, postojanje necarinskih zaštitnih instrumenata, sporazumi o slobodnoj trgovini kojima je premreženo hrvatsko gospodarstvo apostrofiraju izuzeća i olakšice u odnosu na definiranu carinsku tarifu kao dodatni problem.</s><s>Iznimno bogatstvo primjenjivanih mjera necarinske zaštite u svjetskim okvirima, pokrenuto neizdrživim snižavanjem carina Hrvatska nije slijedila.</s><s>Naslijeđen vanjskotrgovinski režim bivše države u velikoj je mjeri bio zasnovana na kvotama, ali su zahtjevi WTO-a bili drugačiji.</s><s>Sukladno tome, primjenjuju se isključivo carinske kvote dopuštene WTO-om, dogovorene s državama potpisnicama bilateralnih ugovora o snižavanju carina.</s><s>Sanitarne i fitosanitarne mjere upotrebljavaju se isključivo u deklarirane svrhe, dok je politika izvoznih poticaja usmjerena prema gospodarskom razvoju područja s neuobičajeno niskim životnim standardom ili velikom nezaposlenosti, te provedbi važnih projekata ili otklanjanju teškoća u gospodarstvu.</s><s>Antidampinška i kompenzatorna opterećenja Hrvatska ne primjenjuje, a carinski je postupak korektan.</s><s>Politika javnih nabavki je transparentna, a u prijelaznom se razdoblju primjenjuje nacionalna povlastica u iznosu od 15% cijene za robe, 7,5% od ponuđene cijene radova i 5% kod nabavke usluga, a o transparentnosti svjedoči namjera adoptiranja plurilateralnog Sporazuma o javnim nabavkama WTO-a.</s><s>Zahtjevi sporazuma o tehničkim zaprekama trgovini (TBT Agreement), te međunarodne norme ISO/IEC/EN su sadržane u hrvatskome zakonodavstvu.</s><s>Zaštita potrošača je pravno regulirana tek 2003. godine, temeljem zahtjeva EU, a svijest potrošača o potrebi zaštite je na vrlo niskoj razini.</s><s>Primjena zakona je u povojima, a temelji se na načelima opće sigurnosti proizvoda i odgovornosti za neispravne proizvode.</s><s>Hrvatska banka za obnovu i razvoj kao razvojna i izvozna banka u državnom vlasništvu promiče hrvatski izvoz odobravajući za ovu namjenu kredite pod povoljnijim uvjetima.</s><s>Kuriozitet hrvatske vanjskotrgovinske politike je razmjena prema Sporazumu o malograničnom prometu između Italije i Jugoslavije iz 1956. godine gdje danas Hrvatska sudjeluje kao sljednik.</s><s>Nekad značajan, Sporazum gubi na značenju približavanjem EU, a temeljem njega se danas razmjenjuju pretežno poljoprivredni proizvodi.</s>\n<s>Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, varijanta Europskog sporazuma za države jugoistoka Europe, potpisan je 2001. godine, ali još uvijek nije ratificiran od svih država članica EU.</s><s>Asimetričnost vanjskotrgovinskog dijela Sporazuma u korist Hrvatske vidljiva je u trenutnom otvaranju tržišta EU, a hrvatskoga uz prijelazno razdoblje u trajanju od tri do pet godina.</s><s>Razmjena senzibilnih grana je uređena protokolima s međusobnim carinskim kontingentima.</s><s>Razina zaduženosti je još 2000. godine premašila referentne vrijednosti IMF-a, a reakcija gospodarskih, ali i monetarnih vlasti je izostala.</s><s>Očekivane i potrebne mjere u sferi vanjskotrgovinske politike usmjerene na rast izvoza su izostale.</s><s>Daljnja liberalizacija i neizbježni europski integracijski procesi uvjetovali su potrebu preispitivanja kvalitativnog aspekta konkurentnosti, kao i indikatora tehnološke konkurentnosti uz identificiranje osjetljivih grana.</s><s>Ovo je potrebno zbog detaljnog uvida u sadašnje stanje koje dugoročno nije održivo, a kako bi se vanjskotrgovinske mjere dozvoljene preuzetim međunarodnim sporazumima mogle primjeniti u propulzivnim djelatnostima, gdje će njihova primjena i imati najveći multiplikativni efekt na ostale segmente gospodarstva.</s>\n<s>Pionirski doprinos Balasse (1966) u području intragranske razmjene, dopunili su Grubel i Lloyd (1975) svojim ideksom za njegovo izračunavanje, nastavljajući se na Verdoorna (1960), Kojimu (1964) te Grubela (1967).</s><s>Približavanje vrijednosti Grubel-Lloydovih indeksa 0 sugerira postojanje trgovine na intergranskoj osnovi, a vrijednosti bliske 100 intragransku trgovinu.</s><s>Analiza intragranske razmjene aritmetičkim prosjekom Grubel-Lloydovih indeksa pokazuje uzastopan trend pada od 44,2% intragranske trgovine 1994. godine do razine 36,90% 2003. godine respektirajući sektore SITC 1-8. Kod industrijskih grana (5-8 SITC) situacija je nešto povoljnija, ali je pad također evidentan, od 46,13% 1993. godine do 37,41% 2003. godine.</s><s>Vagani prosjek nadomješta nedostatke prethodnog i kreće se na razini 50,34% za grane 0-9 1994. godine do 45,83% 2003. godine, a industrijske grane (5-8 SITC) bilježe opadanje od 54,81% 1994, do 45,87% 2003. godine.</s><s>Opadanje GrubelLloydovog indeksa signalizira negativne efekte u budućem integriranju, suprotno postavkama McAleesejeve hipoteze.</s><s>Sektorski Grubel-Lloydovi indeksi prema granama SITC ne razlikuju se bitno od agregatnog, a ističe se sektor 8 (razni gotovi proizvodi) s indeksom 62,6 2003. godine što je značajno više od prosjeka.</s><s>Grane ove skupine SITC, 841 (muški kaputi, jakne i sl.), 842 (ženski kaputi, ogrtači i sl.) i 845 (obuća, nespomenuta), bilježe porast prednosti, dok 841 (muški kaputi, jakne i sl.), 842 (ženski kaputi, ogrtači i sl.) i 845 (obuća, nespomenuta) stagniraju.</s><s>Parcijalno promatranje Grubel-Lloydovih indeksi sugerira prednosti ovih sektora, te potrebu za njihovim daljnjim rastom.</s>\n<s>Statičnost Grubel-Lloydovih indeksa primjetili su Hamilton i Kniest (1991), te razvili mjerenje marginalne intragranske razmjene.</s><s>Nedefiniranost njihovog pokazatelja u pojedinim segmentima pokušali su ispraviti Greenaway, Hine, Milner i Elliot (1994) ali je tek Brülhart (1994) svojom Grubel-Lloydovom metodom mjerenja marginalne intragranske trgovine ustanovio indeks definiran u svim varijantama.</s><s>Vrijednost ovoga indeksa kreće se od 0 (intergranska) do 1 (intragranska razmjena).</s><s>Generalna je ocjena da grane s rastućim udjelom izvoza bilježe povećanje Brülhartovog indeksa MA, što je na primjeru Hrvatske vidljivo posebno na primjeru grana skupine 8 SITC, ali i 793 (brodovi, čamci, plovne konstrukcije), kao najjača hrvatska izvozna grana.</s><s>U odnosu na razdoblje od 1994-97, kretanje MB indeksa je pozitivno, jer se od rubnih vrijednosti -1 do 1 pretežno približava 0, što predstavlja kretanje prema intragranskoj trgovini.</s>\n<s>Idikatori tehnološke konkurentnosti identificiraju grane u kojima određena država ima prednosti prema ostalim gospodarstvima.</s><s>Pokazatelj usporednih prednosti (RCA) Wolfmayr-Schnitzer (1998), u kombinaciji s metodama Leglera (1982), Schulmeistera (1990), i Schulmeistera i Boescha (1987) svrstava grane u četiri temeljne skupine, te nekolicinu podskupina.</s><s>Hrvatska pokazuje izrazite prednosti u radno intenzivnim djelatnostima i ograničene prednosti u resursno intenzivnim djelatnostima, dok djelatnosti s intenzivnim korištenjem ljudskog kapitala i kapitalno intenzivne djelatnosti pokazuju izrazite ne-prednosti.</s><s>Glavnina hrvatskoga izvoza je koncentrirana u granama s prednostima, uz značajan porast udjela izvoza roba intenzivnih ljudskim kapitalom i smanjenje udjela izvoza proizvoda resursno intenzivne osnove.</s>\n<s>CEPII indeks identificira jake i slabe strane gospodarstva, klasificirajući djelatnosti u petnaest skupina.</s><s>Na primjeru Hrvatske, najizrazitije prednosti ima odjeća, a slijede drvna industija, prehrambena industrija, te kožni proizvodi.</s><s>Grane s ne-prednostima su neelektrični strojevi, mineralne sirovine i potrošačka elektronika.</s><s>Strukturalni aspekt vanjskotrgovinskih tokova mjeren udjelom \"osjetljivih\" proizvoda u izvozu pokazuje relativan pad udjela izvoza tekstilnih proizvoda u kontinuitetu, međutim, uz apsolutni porast, stabilan udio poljoprivrednih proizvoda, te pad izvoza čeličnih proizvoda.</s><s>Udio brodogradnje je promjenjiv zbog strukturnih problema, ali i mijenjanja metodologije vođenja statistike, no očekuje se daljnji porast izvoza.</s><s>Analiza regionalne koncentracije ukazuje na izrazitu izloženost kretanjima na tržištu EU, koje apsorbira glavinu hrvatskoga izvoza.</s><s>S obzirom da samo četiri države članice, Njemačka, Italija, Slovenija i Austrija čine 51,37% izvoza 2002. godine izrazita je ovisnost o kretanjima na njihovom tržištu.</s><s>Generalna je ocjena hrvatske vanjskotrgovinske politike sadržana u kretanju tekućeg računa platne bilance od 1993. do 2003. godine, od uravnoteženog do ispod polovičnog pokrića uvoza izvozom.</s><s>Nekritička liberalizacija, bez zaštite propulzivnih sektora, dovela je do specijalizacije u zaštićenim granama u svjetskim okvirima tekstilnoj i poljoprivrednoj industriji, brodogradnji.</s><s>Argument zaštite \"mladih industrija\" nije inauguriran u hrvatskom primjeru i rezultat je očit – dominatne izvozne grane su iz sektora \"osjetljivih\" industrija, a u isto vrijeme se nije prometnula u značajniju izvoznu granu niti jedna netradicionalna proizvodnja.</s><s>Istodobno, najjače su izvozne grane ispravno određene, ali je njihov izvoz nedostatan za pokriće rastućeg deficita.</s><s>Propulzivne su jedino na različite načine zaštićene grane, što govori o potrebi redefiniranja vanjskotrgovinske politike Hrvatske uz aktivnije korištenje dozvoljenih mjera zaštite dogovorenih WTO-om, odnosno pretpristupnim aktivnostima prema EU.</s><s>Uz to, potrebno je smanjiti izloženost prelijevanja negativnih utjecaja sa samo jednog, izuzetno kompetitivnog tržišta razumnim disperziranjem na nekad tradicionalnu prisutnost hrvatskih proizvoda na Mediteranu i Bliskom istoku.</s><s>Prezentirani podaci ukazuju na potrebu prihvaćanja prikladne legislacije, institucionalizacije i izobrazbe kako bi Hrvatska bila osposobljena za izvoz proizvoda na tržište EU-a i sposobna obraniti se ili barem proceduralno korektno nositi se sa mogućim vanjskotrgovinskim mjerama protiv njezina izvoza ili otkloniti primjenu zaštitnih mjera protiv hrvatskoga izvoza, a u uvoznom segmentu osigurati neophodnu zaštitu domaćih industrija.</s><s>Nepoznavanje ovih mjera moglo bi smanjiti i poništiti pogodnosti liberalizacije i pridruživanja, dok će njihova pravilna primjena omogućiti ravnopravan i djelotvoran sustav interveniranja.</s>\n<s>Izviješće o ostvarivanju Plana provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica za razdoblje listopad-prosinac 2001.</s><s>Zagreb: Vlada Republike Hrvatske 2001, 53 str.</s>\n<s>Smjernice za vođenje pregovora za sklapanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske, na jednoj strani, i Europskih zajednica i njihovih država članica koje djeluju u okviru Europske unije, na drugoj strani.</s><s>Zagreb: Vlada Republike Hrvatske, 2002, 25 str.</s><s>Smjernice Europske unije:89/665/EEZ,92/13/EEZ,92/50/EEZ,93/36/EEZ, Sporazum o malograničnom prometu između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Italije, Međunarodni ugovori FNRJ 68/56 – Dodatak Službenom listu 7/56</s>\n<s>Sporazum o subvencijama i kompenzacijskim mjerama, koji je sastavni dio Marakeškog ugovora o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije, Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 13/2000 i 14/2000.</s><s>Statistički ljetopis Hrvatske 2003., Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2004, Strategija razvitka brodogradnje, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, Zagreb, 2002, 75 str.</s>\n<s>Zakon o javnoj nabavi (Narodne novine RH, 117/01).</s><s>Zakon o nabavi roba, usluga i ustupanju radova, Narodne novine, br.142/97 i Zakon o normizaciji, (Narodne novine RH, 55/96) Zakon o normizaciji, (Narodne novine RH, 55/96) Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, NN 158/03 Zakon o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica, NN MU Zakon o ratifikaciji evropskega sporazuma o pridružitvi med Republiko Slovenijo na eni strani in Evropskimi skupnostmi in njihovimi državami Zakon o slobodnim zonama, NN 44/96</s>\n<s>Klasifikacija necarinskih mjera prema namjeri i načinu djelovanja Grubel-Lloydov indeks na različitim stupnjevima agregacije od 1998. do 2003. godine</s>\n<s>Intragranska trgovina industrijskih grana (SITC 5-8) s udjelom većim od 1% ukupnog izvoza 2003. godine u 1997, 2000. i 2003. godini</s>\n<s>Marginalna intragranska trgovina od 1994. do 2003. godine za industrijske grana (SITC 5-8) s udjelom većim od 1% ukupnog izvoza 2003. godine</s>\n<s>Usporedne prednosti (RCA) Hrvatske od 1997. do 2003. godine po tehnološkim granama za industrijske proizvode (SITC 5-8), vagani prosjek</s>\n<s>Industrijske grane (SITC 5-8) s udjelom većim od 0,5% u hrvatskom izvozu 2003. godine i pripadajuće usporedne prednosti (RCA) 1995., 2000 i 2003. godine prema tehnološkim razredima POPIS GRAFIKONA</s>\n<s>BDP zemalja CEFTE 2002. godine prema PPP u USD Izvoz i uvoz Hrvatske s državama CEFTE 1998. i 2001. godine u 000 USD</s>\n<s>Malogranična robna razmjena prema Sporazumu o malograničnom prometu između Hrvatske i Italije od 1994. do 2003. godine u USD</s>\n<s>Izvoz roba prema zemlji namjene 2001. godine Uvoz roba prema zemlji podrijetla 2001. godine Odnos inozemnog duga i BDP-a Hrvatske i Slovenije od 1997. do Grubel-Lloydov indeks Hrvatske od 1993 – 2003. godine, aritmetički prosjek</s>\n<s>Vagani prosjek indeksa granične intragranske trgovine za Hrvatsku i Sloveniju za sve proizvode (SITC 1-9), industrijske proizvode (SITC 5-8) te pojedine industrijske sektore u razdoblju od 1994. do 1998. godine</s>\n<s>Usporedne prednosti (RCA) Hrvatske od 1997. do 2003. godine po tehnološkim granama za industrijske proizvode (SITC 5-8), vagani prosjek</s>\n<s>RCA u Hrvatskoj prema CEPII formuli za 2002. godinu Udio grupa \"osjetljivih\" proizvoda u hrvatskom izvozu od 1994.</s><s>Izvoz i uvoz Republike Hrvatske prema skupinama država 1998. i 2002. godine u 000 USD</s>"}
{"dc.title": "Škole strateškog menadžmenta koje najviše utječu na praksu srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije", "dc.creator": "Jelenc, Lara", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4387", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=4841&dn=", "text": "<s>Študentka LARA JELENC izjavljam da sem avtorica tega magistrskega dela, ki sem ga napisala pod mentorstvom prof.dr. DANIJELA PUČKA in skladno s 1. odstavkom 21.člena Zakona o avtorskih in sorodnih pravicah dovolim objavo magistrskega dela na fakultetnih spletnih straneh.</s>\n<s>2.1.</s><s>Pojmovno određenje strateškog razmišljanja 2.2.</s><s>Racionalni i generativni pristup strateškom razmišljanju 2.3.</s><s>Doprinos teorije igara</s>\n<s>Teorijski predložene škole i rezultati testiranja škola strateškog menadžmenta u Primorsko-goranskoj županiji Popis grafikona</s>\n<s>Pregled podjela škola strateškog menadžmenta 1.1.</s><s>Problematika i namjena magistarskog rada Škole strateškog menadžmenta predstavljaju koncepcijski model razmišljanja o procesu strateškog menadžmenta, strategiji, njenom značaju, ulozi i utjecaju na poslovanje.</s><s>Temelj za osnivanje škole strateškog menadžmenta je stav i mišljenje predstavnika koji imaju zajedničke poveznice u pristupu formirajući logične i sadržajne cjeline.</s><s>Razlike između škola strateškog menadžmenta su različito shvaćanje komponenti koje su krucijalne u oblikovanju procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Predmet rasprave u pojedinim školama strateškog menadžmenta razlikuje se s obzirom na način opažanja cjelokupnog okruženja, shvaćanja pojedinih varijabli, njihove interakcije, interpretacije pojedinih događaja (kako željenih tako i neželjenih) i na način spoznaje svojih prednosti odnosno slabosti.</s><s>Škole strateškog menadžmenta su oblikovane na način da budu međusobno usporedive ali i jednakovrijedne.</s><s>Istraživanje procesa strateškog menadžmenta prelazi iz razine proučavanja mogućih pojavnosti, uzročno-posljedičnosti do razine kad se postavlja pitanje o njihovom zajedništvu.</s><s>Zbog toga nije upitno koja je od njih bolja, nego korištenje koje je najprimjerenije za specifičnu situaciju te kako se događa izmjena primjene pojedinih škola unutar jednog poduzeća.</s>\n<s>Implikacije korištenja škola strateškog menadžmenta u praksi mogu biti dvojake.</s><s>Po jednoj strani, poduzeće koje prihvaća običaje i poslovne uzance određenog okruženja, nalazi se na strani većine i drugi ga prihvaćaju.</s><s>Po drugoj strani, poduzeće koje ne prihvaća poslovne uzance odlučuje se za nastup na tržištu kao usamljeni igrač.</s><s>Poduzeće može ostvariti vlastiti identitet, drukčije poglede na probleme i svojim drukčijim poslovnim uzancama izazvati nepriznavanje i neodobravanje u okolini.</s><s>Na taj način poduzeća mogu ili istupiti svojom konkurentskom prednosti ili ga poslovni partneri mogu izopćiti zbog nerazumijevanja.</s><s>Praktično gledano, procjena odabira najutjecajnije škole pomaže u boljem shvaćanju načela poslovanja okruženja, a može poslužiti kao polazišna točka za shvaćanje i prilagodbu trendovima konkurentnosti suvremenog europskog i svjetskog poslovnog svijeta.</s><s>Isto tako spoznaje stečene istraživanjem u okviru magistarskog rada mogu se koristiti u kontekstu upoznavanja potencijalnih stranih partnera s uzancama hrvatske poduzetničke prakse.</s><s>Pregledom literature izdvojila sam četiri škole strateškog menadžmenta, koje objedinjavaju razvojni put najvažnijih grupacija ideja i teorija o procesu strateškog menadžmenta.</s><s>Osnovna literatura koja mi je pomogla u oblikovanju škola strateškog menadžmenta su podjele strateškog menadžmenta troje teoretičara.</s><s>Mintzberg, Ahlstrand, Lampe (1998, str. 5) u knjizi Strategy Safari, A Guided Tour through the Wilds of Strategic Management predlažu deset škola strateškog menadžmenta:</s>\n<s>• poduzetnička, kognitivna, kulturološka škola, učeća škola, škola moći i škola temeljena na utjecajima okruženja – govore o tome kako se strategija uistinu oblikuje u praksi.</s><s>Ime su dobile po onom faktoru koji najviše utječe na oblikovanje strategije. • konfiguracijska škola – predstavlja kombinaciju elemenata prijašnjih dviju skupina škola.</s><s>McKiernan (1997) raščlanjuje moderni doprinos razvoju strategije putem četiri škole strateškog menadžmenta: normativne škole, učeće škole, pozicijske škole i škole temeljene na resursima i sposobnostima.</s><s>Treći izdvojeni teoretičar koji je predložio podjelu škola strateškog menadžmenta je Richard Whittington.</s><s>U svom djelu What is Strategy-and does it matter (1993) navodi sljedeće škole:</s>\n<s>• klasična škola strateškog menadžmenta – naglašava maksimizaciju profita koji je osnovni i jedini cilj poduzeća.</s><s>Začeci škole proizlaze iz vojnih doktrina i veliku važnost pridaju implementaciji i kontroli.</s><s>Karakteristika ove škole je racionalna analiza kao i strogo odvajanje planiranja od izvršenja.</s>\n<s>• procesna škola strateškog menadžmenta – zastupa ideju o čestim iracionalnostima, neplaniranostima i nerazumijevanju tržišta.</s><s>Strategija nije ideal kojem bi težili, već proces traženja kompromisa.</s><s>Ne priznaje se racionalni ekonomski subjekt zbog uvažavanja kognitivnih ograničenja.</s>\n<s>• sustavna škola strateškog menadžmenta – smatra kako je strategija planirana i usklađena aktivnost, koju pojedinci trebaju prihvatiti i izvršiti.</s><s>Istovremeno treba imati na umu kako je bit strategije usko povezana s kulturom i utjecajem moći.</s><s>Na ekonomsko, točnije strateško ponašanje utječe mreža društvenih odnosa obitelji, države, obrazovanja, religije i nacionalnosti.</s>\n<s>• evolucijska škola strateškog menadžmenta – naglašava nemogućnost i nesposobnost pojedinca da oblikuje i implementira strategiju jer nema sposobnosti predviđanja utjecaja iz okoline.</s><s>Strategije se razvijaju, mijenjaju i prilagođavaju.</s><s>S obzirom na prilike i prijetnje iz okruženja, neke strategije prežive i razvijaju se, dok druge nestaju.</s><s>Postojanje, preživljavanje i uspješnost poslovanja poduzeća nije ovisno samo o utjecaju iz okruženja, nego i sposobnosti samog poduzeća.</s><s>Na bazi utjecaja iz okruženja, sposobnosti poduzeća, međusobne ovisnosti i neprestane inovacije, poduzeće oblikuje svoje optimalne strategije.</s><s>Tijekom vremena metode, na osnovu kojih se može utvrditi način oblikovanja i prihvaćanja strategije, postale su sve kompleksnije i sofisticiranije.</s><s>Zbog kompleksnosti okruženja u analizi se obuhvaćaju samo one najvažnije, najuočljivije i najutjecajnije varijable.</s><s>Saznanja različitih istraživanja o procesu strateškog menadžmenta govore o različitim specifičnim načinima odlučivanja te oblikovanja i implementacije strategije.</s><s>Najprihvatljiviji način oblikovanja strategije je kad se u obzir uzmu različiti pogledi, prednosti, slabosti, doprinosi kao i moguća predviđanja i manipulacije.</s><s>Dio uspjeha predstavlja i sposobnost ponovne analize, ponovne evaluacije i ponovnog razmatranja pravilnosti odluka (Moore, 1995).</s><s>Isto tako sve je modele potrebno uskladiti s brzim ritmom poslovanja i promjena (Feurer, Chaharbaghi, 1995a).</s><s>Rezultate, dobivene različitim metodama, treba prihvatiti kao međusobno nadopunjujući, a ne međusobno isključive (Feurer, Chaharbaghi, 1995A).</s><s>Pri tome treba spomenuti da brojnost i kompleksnost pojedinih modela ne smije izazvati efekt paralize analizom (Werner, 1997), nego oni trebaju predstavljati čvrstu osnovu za participativnu diskusiju i kreativne ideje svih zaposlenika (Baterman, Zeithame, 1993).</s><s>Cilj oblikovanja strategije ne predstavlja stabilno dugoročno planiranje, koja će nas pripremiti na to što nam budućnost donosi, nego kreiranje konkurentskih prednosti (Feurer, Chaharbaghi, 1995a) odnosno kreiranje osobnih različitosti (Chaharbaghi, Willis, 1998) na kojima se može graditi uspjeh i budućnost poduzeća.</s><s>Jedno od obrazloženja, zbog čega je toliko različitih pogleda na škole strateškog menadžmenta i njihove klasifikacije, moguće je pojasniti različitim načinima strateškog razmišljanja.</s><s>Pod tim pristupima podrazumijevamo različite poglede na razumijevanje problema.</s><s>Rasprava je u najvećoj mjeri koncentrirana na racionalni, odnosno logični pristup koji predstavlja osnovu za oblikovanje strategije na svjesnom i eksplicitnom razmišljanju (Andrews, 1987).</s><s>Zatim generativni i kreativni pristup (Ohmae, 1982) zastupa ideju o intuitivnom razmišljanju.</s><s>Treći pristup strateškom razmišljanju predstavlja teoriju igara kao temeljno načelo ponašanja sudionika na tržištu i vođenja strategije.</s><s>Teorija igara pojašnjava strategiju kao način igranja interaktivne igre između dvoje igrača u konkurentnim odnosima (Hua Ho, Weigelt, 1997).</s><s>Ponešto drukčiji pogled na strateško razmišljanje proizlazi iz tzv. kognitivnih mapa, koje predstavljaju oblikovanje uspostavljenih odnosa, veza i stajališta.</s><s>Jednom oblikovane vrlo je teško mijenjati (McCashey, Jugoistočna Europa suočava se s razdobljem tranzicije iz komunističkog u kapitalistički sustav.</s><s>Jedan od tranzicijskih zadataka je svakako rukovođenje poduzećima na efikasan način, a časopis The Economist (studeni, 22. 1997, str. 4) govori kako bi se veća pozornost trebala posvetiti boljem menadžmentu poduzeća koji će povećati produktivnost shvaćajući kako je najveća kočnica u produktivnom rastu upravo čovjek.</s><s>Analizom pristupa najvišeg menadžmenta procesu strateškog menadžmenta sagledava se i način pristupa poslovanju, sagledavanjem perspektiva i stavova o poslovanju općenito.</s>\n<s>Namjena ovog magistarskog rada je potvrda korištenja pojedinih koncepata škola strateškog menadžmenta u Primorsko-goranskoj županiji na uzorku srednjih i velikih poduzeća.</s><s>Škole strateškog menadžmenta predstavljaju način suočavanja s problemom, metodu analize problema i traženja mogućih rješenja.</s>\n<s>Temeljna hipoteza magistarskog rada je da se svaka škola strateškog menadžmenta temelji na specifičnim pogledima na proces strateškog menadžmenta.</s><s>Pri tom svaka škola ima jedinstven pristup oblikovanju, implementaciji i kontroli strategije, kao i cjelokupan pogled na menadžment poduzeća.</s><s>Odabir pojedine škole strateškog menadžmenta, odnosno preferiranje metoda i načina rukovođenja poduzećem, u skladu je s učenjem pojedinih škola strateškog razmišljanja i definira način poslovnih pravila i uzanci prema kojima poduzeća posluju.</s><s>1.2.</s><s>Cilj magistarskog rada</s>\n<s>Osnovni cilj magistarskog rada je predstaviti i kritično prikazati pojedine škole strateškog menadžmenta, koje se izražavaju različitim stilovima strateškog razmišljanja i djelovanja u obliku stajališta, metode i načela koje koriste najviši menadžeri u svom svakodnevnom radu.</s><s>Osim toga, cilj ovog magistarskog rada je spoznati i statistički potkrijepiti na koji način srednja i velika poduzeća u Primorsko-goranskoj županiji rukovode u kontekstu škola strateškog menadžmenta.</s><s>Cilj je također utvrditi tipove procesa strateškog menadžmenta, koje se da povezati s pojašnjenjima, koje nude pojedine škole strateškog menadžmenta, a najviše su izražene pri svakodnevnom poslovanju poduzeća.</s><s>Teorijska analiza poduprijet će se pregledom literature i doprinosa teoretičara pojedinih škola strateškog menadžmenta.</s><s>Budući da se škole nalaze u različitim vremenskim razdobljima, literatura datira od početka istraživanja strategije unutra vojnih doktrina Sun Tzu-a pa sve do najnovijih izdanja knjiga o strateškom menadžmentu.</s><s>Na temelju tri temeljna izvora literature te doprinosa brojnih drugih teoretičara strateškog menadžmenta oblikovala sam teorijski model podjele škola strateškog menadžmenta.</s><s>Zajedničke karakteristike pojedinih podjela objedinila sam unutar jedne škole kako bi stvorila sintetski pristup dosadašnjih doprinosa u području škola strateškog menadžmenta te na osnovu toga oblikovala teorijski model podjela škola strateškog menadžmenta.</s><s>Teorijski prikaz škola testirala sam na uzorku srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije.</s><s>Svaka škola strateškog menadžmenta određena je konstruktom koji predstavlja specifičnost pojedine škole.</s><s>Na osnovu konstrukta kreirala sam tvrdnje koje zastupaju ideje pojedinog konstrukta.</s><s>Tako da se svaka tvrdnja može povezati s određenom školom strateškog menadžmenta.</s><s>Tvrdnje su svojim sadržajem i jezičnom strukturom prilagođene svakodnevnom jeziku menadžera.</s><s>Testiranje teorijskog dijela provedeno je upitnikom u pismenom obliku.</s><s>Upitnik je razdijeljen u dva dijela:</s>\n<s>• u prvom dijelu upitnika ispitanici izražavaju svoje mišljenje i stav u vezi s pojedinim načelima i poslovnim uzancama koje su karakteristične za njihovo poduzeće opredjeljujući se za veće ili manje (ne)slaganje s datim tvrdnjama. • u drugom dijelu postavljena su općenita pitanja o poduzeću Kod analize odgovora na pitanja koristila sam ocjenjivačku mjernu skalu.</s><s>Upitnik sam razaslala srednjim i velikim poduzećima Primorsko-goranske županije.</s><s>Nakon pilotskog istraživanja i ispravka pogreški, upitnik sam distribuirala poštom.</s><s>Svim ispitanicima osigurana je anonimnost odgovora.</s><s>Podatke sam analizirala pomoću statističkog softverskog programa Statistica 6.1.</s><s>Magistarski rad podijeljen je u šest poglavlja.</s><s>U prvom poglavlju predstavljena je problematika, namjena, cilj i metode magistarskog rada.</s><s>U drugom poglavlju predstavit ću pojašnjenje pojma strateškog razmišljanja, kao i pristupe strateškom razmišljanju, točnije racionalni, generativni, doprinos teorije igara, kognitivne mape, odnos strateškog razmišljanja i strateškog planiranja.</s><s>U trećem poglavlju obrađene su škole strateškog menadžmenta prema grupaciji u klasičnu, društvenu, konkurentsku i suvremenu školu strateškog menadžmenta.</s><s>U četvrtom dijelu analizirat ću značajke procesa strateškog menadžmenta u hrvatskoj poduzetničkoj praksi s vidika odabranih škola strateškog menadžmenta.</s><s>Posebni naglasak je dat petom poglavlju u kojem će biti zaključna rasprava o rezultatima istraživanja, kritici pojedinih škola strateškog menadžmenta kao i budućnosti istraživanja s vidika promatranja procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Spoznaje i stajališta stečena tijekom rada objedinit ću u šestom, zaključnom poglavlju.</s><s>2. PRISTUPI STRATEŠKOM RAZMIŠLJANJU</s>\n<s>...</s><s>Biti slobodan i sputavan, kontrolirati i biti kontroliran, odabrati i biti odabran, nagovoriti i biti u nemogućnosti oduprijeti se nagovoru, biti autoritet i biti u nemogućnosti negirati ga, samostalan i ovisan, njegovati osobnost i biti depersonaliziran, oblikovati misiju i biti prisiljen mijenjati ju, tražiti ograničenja donesene odluke, uočavati detalje u cjelovitom sagledavanju situacije, nalaziti vođe i negirati njihovo vodstvo, priželjkivati dominaciju nad zemljom i biti pod utjecajem nepoznatog- to je priča čovjeka u društvu... (Barnard, 1956, str. 296).</s><s>2.1.</s><s>Pojmovno određenje strateškog razmišljanja Strateško razmišljanje, koristi se u različitim kontekstualnim okvirima, s popriličnim sadržajnim razmimoilaženja (Heracleous, 1998; Liedtka, 1998, 2000; Graetz, 2002; Bonn, 2001, str. 63; O' Strateško razmišljanje se u određenim situacijama koristi kako bi označilo sva razmišljanja povezana sa strategijom.</s><s>Tako Nasi (Nasi, 1991 u Liedtka, 1998, str.121) pod strateškim razmišljanjem podrazumijeva oblikovanje i implementaciju strategije, kao i strateško poslovanje cjelokupnog poduzeća.</s><s>Smatra kako ono uključuje stratešku analizu, strateško planiranje, organizaciju i kontrolu, čak i strateško vođenje.</s><s>Iz toga proizlazi kako strateško razmišljanje pokriva sve one atribute koji su označeni kao strateški.</s><s>Drobis (Drobis, 1991 u Pellegrino, Carbo, 2001, str. 375) smatra kako je strateško razmišljanje metoda sakupljanja konkurentskog znanja ili informacija koje imaju stratešku vrijednost i sačinjavaju strateške mogućnosti (Bandrowski, 1985 u Pellegrino, Carbo, 2001, str. 376).</s><s>No, takvo poimanje se razlikuje od razmišljanja Mintzberga (Mintzberg, 1994a, str. 381-384) koji smatra da strateško razmišljanje nije samo alternativna nomenklatura za sve one pojmove koje obuhvaća strateški menadžment.</s><s>On smatra kako je strateško razmišljanje poseban način razmišljanja, sa sebi svojstvenim karakteristikama.</s><s>Sposobnost strateškog razmišljanja ovisi o interakciji situacijskih faktora u okruženju poduzeća i karakteristika pojedinaca uključenih u proces (Graetz, 2002, str. 458).</s><s>Postoji i mišljenje kako između strateškog razmišljanja i strateškog menadžmenta treba staviti znak jednakosti (Wilson, 1994, str. 14), odnosno da strateški menadžment omogućuje strateško razmišljanje unutar poduzeća (Thompson, Strickland, 1999; Viljoen, 1994 u Bonn, 2001, str. 63).</s><s>Garratt smatra kako je strateško razmišljanje proces kojim se najviši menadžeri uzdižu iznad svakodnevnih menadžerskih procesa i kriza (Garratt, 1995, str.2 u Bonn, 2001, str. 63).</s><s>U strateškom razmišljanju, razmišljanje i aktivnost mogu se međusobno ispreplitati ili se sekvencijalno izmjenjivati ili nešto između toga (Eccles, 1993).</s><s>Strateško razmišljanje uključuje sposobnost: v Uočavanje prilika u okruženju i njihove integracije u poslovanju poduzeća (Eisenhardt, v Suočavanje s novostima i nejasnoćama, njihovim interpretiranjem i analizom situacije i određivanjem potrebnih aktivnosti (Hurst et.al., 1988 u Graetz, 2002, str. 458), v Sposobnost funkcioniranja kad smo suočeni s brojnim multivarijabilnim i simultanim mogućnostima (Eisenhardt, 1990, str.46; Schoemaker, 1995, str.26), v Kontinuirano razvijanje novih mentalnih modela za nove situacije (Stacey, 1992, v Analiziranje na bazi analogije i intuicije, razumijevanje cjeline, a ne samo sastavnih dijelova i</s>\n<s>Razlikuje se mikrorazina strateškog razmišljanja koja se koncentrira na pojedince i skupine te makrorazina koja podrazumijeva poduzeće i njegovu okolinu (Bonn, 2001, str.64).</s><s>Tako individualna razina podrazumijeva holistički pristup razumijevanju poduzeća i njegovog okruženja, kreativnost i viziju budućnosti dok organizacijska razina podrazumijeva kontekst korištenja mikrorazine, ohrabruje strateški dijalog na razini najvišeg menadžmenta i korištenje kreativne sposobnosti svakog zaposlenika.</s><s>Stacey (Stacey, 1992 u Liedtka, 1998, str. 121) smatra kako strateško razmišljanje ne treba promatrati kao intelektualnu vježbu kojom nastojimo predvidjeti što bi se moglo dogoditi.</s><s>Strateško razmišljanje koristeći analogije i kvalitativne povezanosti razvija nove kreativne ideje.</s><s>Strateško razmišljanje je umjetnost i strategija je umjetnost za sebe.</s><s>Ukoliko procjenjujemo uspješnost trebamo primjenjivati kriterije za procjenjivanje uspješnosti umjetnosti.</s><s>Tri su osnovna pitanja: Što je umjetnik nastojao ostvariti?</s><s>Uzimajući u obzir zadani cilj, kako je to dobro izveo?</s><s>Je li je to bilo smisleno? (Huffman, 2001, str.18).</s><s>Subjekt strateškog razmišljanja nije poduzeće, nego pojedinac kojem poduzeće mora osigurati kontekst i po potrebi biti u stanju voditi strateški dijalog s njim.</s><s>Nakon diskusije i istraživanja autori su se složili kako ne postoji jedinstvena formula strateškog razmišljanja (O'Shannassy, 2001) te se predlaže model koji obuhvaća krucijalne, međusobno ovisne elemente strateškog razmišljanja (Liedtka, 1998, str.122-124): 1. Sustavna perspektiva.</s><s>Strateški mislilac ima mentalni model koji obuhvaća pogled na cjelokupan proces stvaranja vrijednosti i razumije ovisnosti među elementima.</s><s>Utjecaj mentalnih modela na naše ponašanje može se objasniti tumačenjem kako nove spoznaje ne uspiju naći svoj put do prakse jer su u konfliktu s duboko ukorijenjenim predodžbama o funkcioniranju svijeta, predodžbama koje nas ograničavaju na uobičajen način razmišljanja i reagiranja (Senge, 1992 u Liedtka, 1998, str.122).</s><s>Strateški mislilac uočava kako vertikalne veze (korporativne, poslovne i funkcionalne strategije, okruženje, osobne mogućnosti) tako i horizontalne veze (između odjela i funkcija, kao i između zajednice, dobavljača i kupaca).</s>\n<s>2. Fokusiranje.</s><s>Strateška usmjerenost (Prahalad, Hamel, 1994, str.129-130) predstavlja onaj osjećaj koji stvara animirani san.</s><s>Podrazumijeva osjećaj za usmjerenje (dugoročni pogled na tržište i konkurentski položaj), osjećaj za otkrića (novih istraživanja u novi konkurentski teritorij) i smisao za ljudske sudbine (emotivna briga o ljudima i njihova percepcija vlastite vrijednosti).</s><s>Csikszentmihalyi (Csikszentmihalyi, 1990 u Liedtka, 1998, str. 123) napominje kako čovjek razvija sebe ovisno tome kako koristi psychic energiju.</s><s>Može je usmjeriti u specifičan rezultat i ostvarenje određenog cilja, a može je rasipati na povremene i nepovezane pokrete i aktivnosti.</s><s>Strateško razmišljanje mora biti usmjereno na cilj, mora ukloniti sve izvore dekoncentriranosti i uporno raditi čitavom svojom energijom na ostvarenju tog cilja.</s><s>3. Inteligentni oportunizam.</s><s>Uz fokusiranje energije treba postojati prostor za strategije koje nastaju tijekom implementacije planirane strategije, a koje su možda bolje i kvalitetnije s obzirom na promjene nastale u dinamičnom okruženju.</s><s>Menadžerska predviđanja sadržana u planiranoj strategiji mogu se nadopuniti i obogatiti iskustvom i razumijevanjem menadžera koje se stječe tijekom implementacije strategije.</s><s>4. Razmišljanje u vremenu.</s><s>Strateška usmjerenost stvara nesrazmjer između resursa i ambicija (Prahalad i Hamel, 1990, str.67).</s><s>Prošlost, sadašnjost i budućnost postavlja stalna pitanja, propitivanja i postavlja se zaključak kako nije više važno postaviti strateško pitanje: kako izgleda budućnost koju želimo stvoriti?, već nakon pogleda u budućnost, što moramo sačuvati, a što izgubiti iz prošlosti, što stvoriti u sadašnjosti kako bi stigli tamo gdje namjeravamo? (Handy, 1994 u Liedtka, 1998, str.123).</s><s>Odluke u prošlosti i sadašnjosti utječu na budućnost (North, 1990).</s><s>Čak i sitne, male odluke u prošlosti mogu imati velike i neizmjerne posljedice u budućnosti (Lamberg, Parvinen, 2003, str. 551).</s><s>5. Usmjerenost na oblikovanje hipoteza.</s><s>Ona podrazumijeva oblikovanje i testiranje hipoteza kao osnovne aktivnosti po uzoru na znanstvene metode.</s><s>Naglasak je na uočavanju i procjenjivanju onoga što mi mislimo da će biti (ne)važno, u moru podataka, ograničeni vremenom u kojem moramo donijeti određenu odluku.</s><s>Zbog toga strateško razmišljanje podrazumijeva i kreativno i kritično razmišljanje prilikom razmatranja pojedine poslovne odluke.</s><s>Pitanje što ako ...? i nastavak propitivanja ako to...onda to... dovodi do analize situacije, pretpostavki i raznih mogućnosti i solucija koje nove prilike i/ili prijetnje donose.</s><s>Navika postavljanja pitanja nadilazi pronalaženje uzročnoposljedične veze i stječe neprestano iskustvo i nove spoznaje.</s><s>2.2.</s><s>Racionalni i generativni pristup strateškom razmišljanju Postoji nekoliko pristupa strateškom razmišljaju, no gotovo uvijek navodi se bipolarna podjela.</s><s>Jedan pristup strateškom razmišljanju karakterizira tvrdi analitički pristup s tradicionalnim pristupom konkurenciji (Nasi, 1991), strateško razmišljanje kao inteligentan stroj koji se temelji na bazi podataka i pristupu obradi informacija (Raimond, 1996) odnosno racionalni pristup strateškom razmišljanju (De Witt, Meyer, 1998 , str. 70).</s><s>Racionalni pristup smatra kako je strateško razmišljanje jedno od najnaprednijih oblika analitičkog argumentiranja, no prije svega smatra se da je to logična aktivnost (Andrews, 1987, str. 100-103).</s><s>Racionalni pristup podrazumijeva svjesno i temeljito analiziranje problemske situacije.</s><s>Takav pristup zahtjeva objektivnost te rigoroznu i konzistentnu uporabu logike.</s><s>Nastoji se skupiti što je više moguće podataka koji se procesiraju, analiziraju i interpretiraju, a nakon toga se rezultati analize kombiniraju i stvara se cjelokupna slika problema.</s><s>Stratezi u načelu zastupaju princip racionalnosti.</s><s>No, ljudi su po svojoj prirodi ograničeni u svojim spoznajama i zbog ograničene racionalnosti ne postupaju u potpunosti uvijek racionalno (Simon, 1957, str. 509).</s><s>Takav način pristupa strateškom razmišljanju je u cijelosti zastupljen u klasičnoj školi strateškog menadžmenta (cf.3.1.</s><s>Klasična škola strateškog menadžmenta).</s><s>Drugi pristup strateškom razmišljanju odnose se na generativni, lateralni (DeBono, 1970 u Liedtka, 2000, str. 198) ili mekši pristup strateškom razmišljanju, koji u središtu stvari stavlja vrijednosti i kulturu (Nasi, 1991), strateško razmišljanje kao čin kreativne imaginacije (Raimond, 1996) odnosno generativni pristup strateškom razmišljanju (De Witt, Meyer, 1998 , str. 73).</s><s>Generativni pristup smatra kako je strateško razmišljanje sposobnost razbijanja ortodoksnog razmišljanja i uvelike koristi kreativnost (De Witt, Meyer, 1998 , str. 70).</s><s>Poslovne strategije nisu rezultat rigorozne analize, nego specifičnog stanja uma (Ohmae, 1982, str.4).</s><s>No, analiza je kritički početak strateškog razmišljanja.</s><s>Ohmae na slici 1 predstavlja tri načina razmišljanja: mehanicistički način razmišljanja, intuitivni i strateški način razmišljanja.</s>\n<s>Mehanicistički način razmišljanja odlikuje analiza elemenata problema prema predviđenim modelima.</s><s>Rješenja koja se nude su zapravo samo drukčije poredani elementi inicijalnog problema ili rješenje prema zadanom kriteriju analize bez sagledavanja problema sa stajališta drugih potencijalnih kriterija.</s>\n<s>Intuitivni način razmišljanja podrazumijeva neformalno uočavanje pojedine komponente, elemente, trenutke ili prilike koju strateg posebice istakne, a koja postaje ključ rješenja problema.</s><s>Do rješenja se dolazi posebnim osjetom ili predosjećajem bez prethodno provedene analize.</s><s>Zbog toga, takvo rješenje u sebi uvijek posjeduje veliku dozu rizika od neuspjeha zbog neprilagodljivosti ili neprihvaćenosti rješenja.</s><s>Intuicija nije nužno racionalna.</s><s>Dublje spoznaje problema mogu se shvatiti kao intuitivna senzibilnost ili sposobnost trenutnog shvaćanja i razumijevanja cjelovite strukture novih informacija.</s><s>Schmizu (1980) govori o šestom čulu ili kanu, koji podrazumijeva spajanje zapamćenih dijelova koji su prethodno bili prikupljani iz odvojenih izvora informacija.</s>\n<s>Strateški način razmišljanja odlikuje činjenica da se strateg suočava s problemom i raščlanjuje ga u sastavne dijelove.</s><s>Svaka sastavnica problema se proučava zasebno, sa posebnim akcentom na njene karakteristike i utjecaj na problem.</s><s>Nakon analize, sastavnice problema preslažu se drukčijim redoslijedom od inicijalne postave, kako bi maksimiziran ostvario prednost pred drugim konkurentima.</s><s>Upravo to preslagivanje je ključna odrednica strateškog razmišljanja.</s><s>Koristi se genijalnost ljudskog uma, koji nudi jedinstvena i nadahnuta rješenja problema.</s><s>Taj čin nije rezultat metodološki propisanog postupka koji se mora slijediti po načelu korak po korak, nego instrument nelinearnog razmišljanja.</s><s>Osim sposobnosti analize, um stratega mora odlikovati i intelektualna fleksibilnost koja mu omogućava da spozna i predloži realne odgovore na situacije koje su neprestano podložne promjenama.</s><s>No, prilikom analize sastavnica problema ne analizira se svaki element ponaosob, već se nastoji izdvojiti ključni problem kojem se treba posvetiti najviše ppzornosti.</s><s>Način oblikovanja problema teži tome kako je vrlo poželjno sugerirati rješenje, a ne samo ukloniti simptome problema.</s><s>Mintzbergovo (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.128) poimanje strateškog razmišljanja podrazumijeva strateško razmišljanje kao kombinaciju različitih perspektiva, koje probleme sagledavaju (engl. seeing) iz različitih perspektiva:  Pogled unaprijed- podrazumijeva pogled prema viziji budućnosti,  Pogled unazad- shvaćanje povijesnih okolnosti i događanja,  Pogled s visine- čime se postiže viđenje cjelokupnosti problema,  Pogled iz neposredne blizine- shvaćanje odnosa i neposrednog uvida u situaciju,  Pogled iz daljine- lateralno razmišljanja izvan samog fokusa događanja,  Pogled iznutra- sudjelovanje i razumijevanje odnosa kao jedan od sudionika događanja i  Pogled kroz – viđenje i shvaćanje stvari ispod njihove fizičke pojavnosti.</s><s>Strateško razmišljanje je ukupnost različitih perspektiva gledanja na problem, a on se grafički može prikazati na slici 2.</s>\n<s>Strateški način razmišljanja zahtjeva iscrpno i sveobuhvatno znanje, sposobnost i iskustvo.</s><s>Jedino takvo može kombinirati prednosti analize i intuicije kako bi došao do najboljeg rješenja.</s><s>Isto tako strateški način razmišljanja treba prakticirati i trenirati svakodnevno, stvarajući naviku i prihvaćajući takvu vrstu razmišljanja kao standard.</s><s>Takva vrsta razmišljanja treba biti prihvaćena sa istinskim entuzijazmom kao stimulativna mentalna vježba.</s><s>Zamka oblikovanja strategije je preciznost, točnost i perfekcionizam.</s><s>Krucijalna točka strategije je tempiranje aktivnosti, situacije na tržištu, reakcije i slabog trenutka konkurenta.</s><s>No, prije svega prva promjena koja se mora dogoditi je promjena razmišljanja onoga koji te promjene uvodinajvišeg menadžera (Ohmae, 1982, str. 88).</s><s>2.3.</s><s>Doprinos teorije igara</s>\n<s>Doprinos teorije igara predstavlja poseban način strateškog razmišljanja koji se razlikuje od predstavljene bipolarne podjele pristupa strateškom razmišljanju.</s><s>Osnovni smisao modela teorije igara je razumijevanje uvjeta koji vode do međusobno prihvatljive i konzistentne ravnoteže i same prirode takve ravnoteže (Cournot, Nash, Dixit, Baumol).</s><s>Predstavljaju formalnu metodologiju za poznavanje sebe i svog protivnika (Hua Ho, Weigelt, 1997), analizirajući i anticipirajući strateške poteze protivnika i procjenjujući povoljnost njihovih ishoda.</s><s>Svaki model je ograničen na od jedne do nekoliko varijabli ceteris paribus ostalih faktora u okruženju.</s><s>Tijekom simulacije igara vrijeme ima odlučujući ulogu u odluci.</s><s>Ovi modeli pomogli su u razumijevanju logične posljedice izbora između pojedinih strateških varijabli.</s><s>No, budući se koriste samo nekolicina kontroliranih varijabli model ne može vjerno predočiti simultane strateške odluke s mnogo varijabli koje karakteriziraju brojne djelatnosti.</s><s>Ti modeli zapravo predstavljaju dinamičnost statičnih pretpostavki (Porter, 1991, str.106).</s><s>Također je ustanovljeno kako ne postoji optimalna strategija za sve strateške situacije.</s><s>Strateško planiranje je proces u razvijanju ovisan o situacijskom čimbeniku.</s><s>Ukoliko sadašnja situacija nije povoljna, uvijek postoji mogućnost za promjenu situacije.</s><s>No, promjenom strateškog poteza, mijenjamo položaj protivnika i njegovu strategiju.</s><s>Zbog povezanosti i isprepletenosti međusobnih poteza, njegovom promjenom, mijenja se naša pozicija i naša strategija.</s><s>No, proučavajući šahiste, kao jedne od praktične varijante teorije igara, ustanovljeno je (Simon,1979, str. 493) što razlikuje vrhunske igrače od prosječnog igrača.</s><s>Simon je ustanovio kako vrhunski igrač pamti 50 000 prijašnjih poteza i njihov ishod dok prosječni igrač pamti oko 130 prijašnjih poteza.</s><s>Iz toga je Simon zaključio kako šahisti ne biraju svoj potez s obzirom na najbolju strategiju ili optimiziranje procedura, već pamteći one poteze koji su korišteni u prijašnjim situacijama.</s><s>Zbog tog, strategija igranja šaha se ne može primijeniti na realne neprogramirane, dinamične situacije s neograničenim brojem varijabli što karakterizira strateške odluke.</s>\n<s>Kognitivne mape predstavljaju pokušaj objašnjenja sagledavanja, pristupa i reakcija pojedinaca i skupine ljudi koji u kontekstu poduzeća svojim poslovnim odlukama svakodnevno odlučuju o svojoj sudbini utječući i na sudbinu svojih protivnika, kupaca i društava.</s><s>Znanje koje pojedinac ima pohranjeno u mozgu, uobličeno je u formi kognitivnih mapa, schemata ili modela (Anderson, 1983; Schwenk, 1988, Huff, 1990).</s><s>One predstavljaju koncept koji pojedincu objašnjava kako funkcionira svijet i on u sklopu tog svijeta.</s><s>Isto tako predstavlja način organizacije informacija i znanja na različitim razinama, kako bi oni bili dostupni u trenutku potrebe.</s><s>Sačinjava ju niz poveznica koje se oblikuju na osnovi interesa, potreba i isticanja važnog.</s><s>Svaki pojedinac ima jedinstvenu kognitivnu mapu, a ona se oblikuje tijekom vremena obrazovanjem, iskustvom i u društvenoj interakciji s drugima.</s><s>To omogućava da se stvori slika na osnovu tek ponekog podatka, nadovezujući se na postojeće spoznaje.</s><s>Upravo je korištenje i oblikovanje takvih mapa posao menadžmenta koji zapravo predstavlja bit stvaranja strategije.</s><s>Istraživanja su pokazala kako je veliki dio našeg znanja zapravo tacit (Polanyi, 1966), znamo daleko više no što umijemo izreći.</s><s>Kada skupina ljudi dijeli premise koje oblikuju pogled na specifične situacije i probleme kaže se da dijele zajedničku paradigmu (Kuhn, 1970; Johnson, 1988), dominantnu logiku unutar skupine (Prahalad, Bettis, 1986), zajedničke kognitivne mape (McCaskey, 1982; Wick, Bougnon, 1986) ili sustav vjerojavnja (Noorderhaven, 1995; Smircich, Stubbart, 1985).</s><s>Paradigma je kao leća kroz koju promatramo svijet i koja stoga određuje ono što vidimo.</s><s>Ona je skup uvjerenja ili pretpostavki koje obično stvaramo podsvjesno te ih stoga uglavnom nikada ne preispitujemo.</s><s>Korijeni stvaranja paradigme leže u procesu socijalizacije, u zajedničkim kulturama koje oblikuju Kognitivne mape predstavljaju ograničenje našim percepcijama, jer jednom oblikovane ne prihvaćaju nove koncepte koji se ne uklapaju u postojeće kognitivne mape, izazivajući negiranje, protivljenje i zanemarivanje nepredviđenih i neidentificiranih impulsa.</s><s>Oblikovanje kognitivnih mapa je način uspostavljanja reda i stabilnosti kao odgovor kaotičnom svijetu u kojem živimo (McCaskey, 1982, str. 126).</s><s>Čovjek teži pojednostavljenju, uočavanju i uspostavljanju konzistentnosti među pojavama.</s><s>Mijenjanjem pojava i problema, razvitkom tehnologije i društva javlja se potreba preoblikovanja kognitivnih mapa.</s><s>No, ljudska priroda je protivna njegovom mijenjanju i dinamičnim konzervatizmom (Schon, 1971 u McCaskey, 1982, str. 120) odlučna suprotstaviti se bilo kakvim izmjenama.</s><s>Zbog toga se i događaju male smrti (Keleman u McCaskey, 1982, str.126), simbolizirajući nestajanje ili odvajanje od važnijih dijelova postojeće kognitivne mape, poput smrti drage osobe ili sl.</s><s>U tom kontekstu govori i Kuhn (Kuhn u Sheldon, 1980, str. 65) govoreći o fazama razvoja znanosti iako se to može primijeniti i na poslovni svijet.</s><s>U svojoj teoriji paradigmi navodi kako suprotstavljene strane žive u različitim svjetovima i vide različite svjetove, ali kroz instrumente koji su jednaki.</s><s>Kad prihvate novu paradigmu, znanstvenici koriste nove instrumente gledajući nove stvari.</s><s>Vide novi svijet, sa svojim novim unutrašnjim očima.</s><s>Ono što se događa s njima je kao da su ljudi koje prihvaćaju novu paradigmu odjednom premješteni na novi planet gdje se slične stvari vide u drugom svijetlu i u skladu s još neotkrivenim stvarima.</s><s>Stratezi bi trebali napustiti intelektualnu sigurnost općepriznatih i prihvaćenih koncepata prilikom istraživanja novih ideja, prilikom čega bi se trebali bazirati na intuiciji.</s><s>Takav način razmišljanja De Bono (De Bono, 1970) naziva lateralan način razmišljanja koji se u suprotnosti s vertikalnim (klasičnim) načinom razmišljanja.</s><s>Stratezi bi trebali razmišljati izvan okvira (engl. out of the box), izazivajući postojeće paradigme, oblikujući i preoblikujući kognitivne mape i biti u njihovoj opoziciji, kreativno izazivajući tiraniju predodređenog (Kao, 1996 u De Witt, Meyer, 1998. str. 2.5.</s><s>Odnos strateškog razmišljanja i strateškog planiranja Strateško razmišljanje postaje sve popularnije i sve prisutnije u literaturi strateškog menadžmenta.</s><s>Neminovno se postavlja pitanje odnosa strateškog razmišljanja i strateškog planiranja, akcentirajući pri tome njihove uloge, funkcije i međuodnose.</s><s>Kao i kod strateškog razmišljanja nema općeprihvaćenog odnosa strateškog razmišljanja i strateškog planiranja (Liedtka, 1998; Heracleous, 1998).</s>\n<s>Postoji razmišljanje kako su strateško razmišljanje i strateško planiranje različiti načini razmišljanja koji se koriste u različitim fazama procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Strateško razmišljanje mora prethoditi strateškom planiranju.</s><s>Strateško planiranje je proces koji se može dogoditi samo nakon strateškog razmišljanja (Mintzberg, 1994a; Barratt, 1995; Zabriskie, Huellmantel, 1991).</s>\n<s>Strateško razmišljanje je sintetičko i divergentno (Heracleous, 1998, str. 482), proces koji koristi intuiciju i kreativnost.</s><s>Rezultat je integrirana perspektiva poduzeća.</s><s>Porter (Porter, 1991) smatra kako strateško razmišljanje nije toliko kreativno, koliko analitično.</s><s>Strateško planiranje je po svojoj prirodi konvergentan (Heracleous, 1998, str. 482) i analitičan proces koji je usmjeren na programiranje već postojećih strategija.</s><s>Njegov produkt je plan.</s><s>No, postoje razmišljanje kako je istinski cilj analitičnih instrumenata strateškog planiranja omogućavanje i stvaranje kreativnosti tj. strateško razmišljanje (Wack, 1985: De Geus, 1988).</s><s>Isto tako postoji razmišljanje kako se strateško planiranje mijenjalo tijekom vremena i evoluiralo u strateško razmišljanje.</s><s>Zbog poveće popularnosti strateškog razmišljanja, postoji naznaka kako bi strateško razmišljanje zamijenilo strateško planiranje.</s><s>No, nije poanta u napuštanju koncepta formalnog planiranja, nego kako u svakodnevne aktivnosti procesa planiranja uključiti i inkorporirati strateško razmišljanje (Liedtka, 1998, str.121).</s><s>3. ŠKOLE STRATEŠKOG MENADŽMENTA</s>\n<s>Valja napomenuti kako je suviše ambiciozno i iluzorno najaviti strogo definiranu podjelu škola, formalno iscrpnu i potpunu, navodeći predstavnike i ideje bez imalo preklapanja i ponavljanja.</s><s>Autori zagovornici jedne škole sigurno su u svom radu dotaknuli i druge škole i druga područja, stoga se predložene škole razlikuju prema različitim pristupima strateškom razmišljanju, a posljedično tome i shvaćanju procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Podjele su produkt subjektivnog misaonog shvaćanja i pogleda, uvjetno su postavljene te mogu nastati razmimoilaženja u pogledu njihova razvrstavanja.</s><s>Primjer takva mimoilaženja i neshvaćanja je diskusija Ansoffa (1991, Pojam škola strateškog menadžmenta koristi se u smislu pojma paradigma (Ansoff, 1987, str. 501), kao pojma koji objedinjava različite teorije (u nastavku teksta škole), koje nastoje sveobuhvatno pojasniti jedinstvenu promatranu pojavu-proces strateškog menadžmenta s različitih, međusobno oprečnih, ali i nadopunjavajućih aspekata.</s><s>3.1.</s><s>Klasična škola strateškog menadžmenta Klasična škola1 strateškog menadžmenta naziv je za skupinu škola čiji je zajednički nazivnik postavljanje temelja, osnovnih pojmova i zakonitosti strateškog menadžmenta, kao nove stručne i znanstvene discipline.</s><s>U ovu skupinu škola strateškog menadžmenta mogu se svrstati: koncepcijska škola2 (engl.</s><s>Design school: Mintzberg 1994), planska škola (engl.</s><s>Planning school: Mintzberg, 1994; Haberberg, Rieple, 2001), klasična škola (engl.</s><s>Classic: Whittington,1993), normativna škola (engl.</s><s>Planning and Practice School, slov. Normativna šola: McKiernan, 1996) odnosno linearna škola (engl.</s><s>Linear: Chaffee,1985).</s><s>No, međutim to su sugestije autora i njihova nazivlja škola strateškog menadžmenta s obzirom na sublimirane preglede povijesnog i karakternog razvoja strateškog menadžmenta.</s><s>Mintzbergova koncepcijska i planska škola u predloženoj su podjeli svrstane pod klasičnu školu zbog sličnosti i minornih razlika u poimanju procesa strateškog menadžmenta, dok s druge strane predstavljaju razvojne faze ove škole.</s><s>Strategija ima korijene u vojnim doktrinama Sun Tzua (Umijeće ratovanja,1997), stare Grčke3, Focha, von Clausewitza (On War, 1989).</s><s>Prvi ekonomisti matematičari koji su primijenili pravila ratovanja u ekonomiji su von Neumann i Morgenstern u svom djelu Teorija igara i ekonomsko ponašanje (1944).</s><s>Industrijskom revolucijom počela se razvijati misao modernog menadžmenta u djelima Stuarta, Smitha, Watta i dr. Započinjala je praksa uvođenja specijalizacije, politike zapošljavanja i standardiziranih poslovnih procedura u sve većem broju poduzeća u obliku mehaničkih procedura.</s><s>Američki doprinosi Taylora, Gilbretha, Townea učvrstili su elemente znanosti o menadžmentu prilikom objašnjenja unutarorganizacijskih aktivnosti (McKiernan, 1997, str. 791).</s><s>Chandler (1977, str. 6) smatra kako je vidljiva ruka menadžmenta4 zamijenila nevidljivu ruku tržnih sila Adama Smitha čime se razvija menadžerski kapitalizam.</s><s>Tržište je ostalo generator potražnje za stvarima i uslugama, dok je moderni menadžment preuzeo funkcije koordinacije tokova roba kroz postojeći sustav proizvodnje i distribucije kao i alokacije izvora i kadrova za buduće proizvodnje i distribucije.</s><s>Moderni menadžment je čin administrativne koordinacije (Chandler, 1977, str. 4).</s><s>U okruženju navedenih ideja nastaju prve škole strateškog menadžmenta.</s>\n<s>1 Naziv klasična škola strateškog menadžmenta preuzeta je iz Whittingtonove podjele škola (Whittington, 1993, str.11-17), budući da terminološki najviše odgovora klasičnim počecima strateškog menadžmenta iz kojeg ostale škole strateškog menadžmenta vuku svoju korijene, inspiraciju i različitim interpretacijama ove škole nadovezuju se naglašavajući njene pojedine komponente.</s><s>2 Sugerirana nazivlja ove škole strateškog menadžmenta su engleske riječi design te concept, s obzirom na shvaćanje procesa strateškog menadžmenta.</s><s>U hrvatskom jeziku dizajner označava riječ pronalazača, umjetnika koji se bavi oblikovanjem motiva za industrijske proizvode (str. 313), dok koncepcija (lat. conceptio) zamisao, nedotjerani nacrt, način razmatranja nekih pojava, glavna misao (Klaić, 1978, str.720).</s><s>Mintzberg (1994a) naziva ovu školu dizajnerskom zbog neformalnog načina oblikovanja strategije; postoji nekolicina ideja koje nisu razrađene i predstavljaju zamisao odnosno koncepciju.</s><s>Stoga sam se opredijelila za izraz koji je u hrvatskom jeziku sadržajno bliži osnovnoj biti ove škole strateškog menadžmenta.</s><s>3 U početku je grčka riječ strategos označavala ulogu (generala u vojsci), kasnije je obilježavala umijeće generala, tj. psihološko umijeće i umijeće ponašanja koje je specifično za ulogu generala.</s><s>U doba Perikla označavala je menadžerske vještine (administracija, vođenje, govorništvo i moć).</s><s>U Aleksandrovo vrijeme označavala je vještinu organiziranja sila s ciljem pobjeđivanja neprijatelja, kako bi se uspostavio jedinstveni sustav globalne uprave 4 Smatra se da je moderni menadžment nastao kao posljedica okrupnjavanja poduzeća, upošljavanja profesionalnih menadžera u obiteljska poduzeća i općenito profesionalizacije menadžmenta, čime se odvaja funkcije rukovođenja od vlasništva poduzeća (Chandler, 1977, str. 1).</s><s>To je bio institucionalni odgovor na brzi ritam tehnoloških inovacija i povećanja potrošačke potražnje u SAD-u, tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća (Chandler, 1977, str. 12).</s><s>Prvi val (koncepcijska škola) unutar klasične škole strateškog menadžmenta razvijala se 60-tietih godina dvadesetog stoljeća, a predstavlja čvrstu osnovicu, na koju su se sadržajno i vremenski nadograđivale druge škole strateškog menadžmenta.</s><s>Ideje ove škole su najutjecajnije od ideja svih drugih škola strateškog menadžmenta.</s><s>Osim što je bila prisutna u akademskim raspravama i znanstvenoj javnosti, ova je škola ušla u pore pedagoškog procesa školovanja menadžera, jer su njeni predstavnici bili jedini autori obvezne literature svih poslovnih škola.</s><s>Na taj način su generacije budućih menadžera širile ideje ove škole, primjenjivale osnovne premise u praksi i na osnovu njih donosile mnoge odluke (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 25).</s><s>Osnovne premise ove škole strateškog menadžmenta krenule su od važnosti otkrivanja i uspostavljanja skladnosti i sukladnosti (engl. establih fit5) između pojedinih komponenti važnih u poslovanju poduzeća.</s><s>Tako Andrews (Andrews, 1971, str.25-27) odvaja oblikovanje i implementaciju naglašavajući četiri komponente: 1. tržišne prilike- ono što poduzeće bi moglo učiniti, 2. znanja poduzeća- ono što poduzeće može učiniti, 3. želje i ambicije- ono što poduzeće želi i 4. društvena odgovornost- ono što poduzeće treba učiniti.</s><s>Analizira se sukladnost i skladnost između vanjske (tržišnih prilika i društvene odgovornosti) i unutrašnje (znanja poduzeća i želja i ambicija) okoline.</s><s>Ekonomska strategija se može sagledati kao podudarnost kvalifikacija i prilika koje pozicioniraju poduzeće u svoju okolinu (Christensen, Andrews, Bower, Hammermesh, Porter, 1982, str.164).</s><s>Zapravo, to se odnosi na otkrivanje unutrašnjih sposobnosti i slabosti i vanjskih prilika i prijetnji kao i njihovo međusobno usklađivanje.</s><s>Analiza poduzeća počiva na metodi SWOT (Strenghts-snage, Weaknesses-slabosti, Opportunities-prilike, Threaths-prijetnje) koja je zaštitni znak ove škole.</s><s>Osim toga, zahtijeva se sposobnost definiranja problema na način da se usmjerava na nekoliko mogućih rješenja.</s><s>Među njima diskutira se o najprikladnijem rješenju.</s><s>Andrews (Andrews, 1971, str.18) smatra kako je strategija obrazac pravilnosti odluka u poduzeću kojim se određuju ciljevi, iz čega proizlaze osnovne politike i planovi za ostvarenje tih ciljeva.</s><s>Taj obrazac zakonitosti poštuje se prilikom donošenja strateških odluka (učinkoviti kroz dugoročno razdoblje, dotiče poduzeće na mnogostruke načine i značajan udio resursa ulaže u ostvarenje strategijom zacrtanih rezultata) označava centralni karakter i imidž poduzeća, te u skladu s tim poduzeće stječe prepoznatljivu individualnost...</s><s>Smatra se kako su etablirani korijeni ove škole nalaze u knjigama sociologa Philipa Selznicka Leadership in Administration (1957) i Alfreda D. Chandlera Strategy and Structure (1962).</s><s>Selznick (1957) je prvi put uveo pojam o razlikovnim sposobnostima (engl. distinctive competences), smatra kako se treba kombinirati stanje unutar poduzeća s očekivanjima iz okoline te nastojao da se kreira politika unutar strukture poduzeća.</s><s>Chandler je razvio tu ideju u poslovnoj politici i pozornost usmjerio na odnose poslovne politike i strukture poduzeća.</s><s>Prvi značajni korak koncepcijske škole strateškog menadžmenta i njeno istinsko prepoznavanje u znanstvenoj javnosti je objavljivanje knjige Business Policy: Text and Cases 1965. godine autora Edmunda Learneda, Rolanda Christensena, Kennetha Andrewsa i Gutha (Mintzberg, 1990, str. 5 Lindgren i Spangberg (Lindgren, Spangberg, 1981, str.26 u Mintzberg, 1990, str. 172) ovu školu nazivaju školom usklađenosti (engl. fit school).</s>\n<s>172) u sklopu Harvardske poslovne škole.6 Primjere studija slučajeva započeo je pisati Andrews 1959. godine svojim prvim doprinosom na temu švicarske industrije satova (Christensen, No, osnovne ideje ove škole mogu se iščitati iz Newmanova djela Administrative Action, gdje se navodi potreba isticanja prirode i važnosti strategije (Newman, 1951, iii).</s><s>Osnovni poticaj je proizašao iz prakse konzultantskog poduzeća McKinsey tridesetih godina dvadesetog stoljeća (Mintzberg, 1990, str.172).</s><s>Nadalje, na razvoj škole utjecao je članak Reilleya iz 1955. godine, djelo Davida G. Moorea Managerial Strategies iz 1959. godine, odnosno članak Seymoura Tillesa iz 1963. godine s naslovom How to evaluate corporate strategy.</s><s>Andrews objavljuje svoje djelo 1965. godine, iste godine kad Igor Ansoff objavljuje Corporate Strategy u duhu planske škole strateškog menadžmenta.</s>\n<s>Danas je vrlo teško pronaći ideju koja nije obrađena ili barem dotaknuta u djelima Chandlera i Andrewsa ili Ansoffa (Schendel u McKiernan, 1997, str. 742).</s><s>Ideje ove škole su se brzo širile zahvaljujući konzultantima i timovima organizacijskog planiranja.</s><s>Valja dobro razlikovati strateško planiranje od dugoročnog planiranja (Mintzberg, 1994a, str. 58) jer petogodišnji planovi nisu ništa drugo, nego mehanicističko ekstrapoliranje trendova u narednih pet godina, bez razmišljanja o odlukama menadžmenta te se to ne može nazivati strateškim planiranjem.</s>\n<s>Predstavnici ove škole objavljivali su brojna izdanja literature za poslovne škole, koncipirajući ih u dva dijela; teorijski dio u kojem su zastupali ideje svoje škole i dio u kojem se iznose studije primjera iz prakse.</s><s>Analizom tih istinitih primjera iz prakse potvrđuju se prije iznijete teorijske postavke.</s><s>Budući da menadžeri diskutiraju o mogućim ishodima i odlukama u datim primjerima, upoznavaju se sa situacijama u kojima će se naći tijekom karijere.</s><s>Nakon objavljivanja prvotnih publikacija, seminara i okupljanja, menadžeri su polako poprimili zajedničke poglede na probleme, ali i iste interese (Chandler, 1977, str. 468).</s><s>Popularnost ove škole jenjava tijekom osamdesetih godina.</s>\n<s>Ovu školu odlikuje veliki broj modela, među kojima je jedan od prvih sveobuhvatnih modela (Steiner, 1969, str. 44) Anatomy of Corporate Planning, Bilmora i Brandenburga iz 1962. godine objavljene u Harvard Business Reviewu.</s><s>Predstavljeni model nazvan je i bazični model ove škole, na osnovu kojeg se tijekom vremena nadovezuju drugi modeli koji su detaljnije razradili pojedine dijelove bazičnog modela.</s>\n<s>Analiza započinje istovremeno i podjednako važno na dvije različite strane, analizom vanjskog okruženja i procjenom unutrašnjeg stanja (Slika 3).</s><s>Analiza vanjskog okruženja oslanja se na prijetnje i prilike koje postoje u okruženju iz kojih se uočavaju ključni faktori uspjeha.</s><s>Procjena unutrašnjeg stanja oslanja se na snage i slabosti organizacije iz kojih zaključujemo o razlikovnim 6 Začeci predavanja mogu se zabilježiti u akademskoj godini 1911./1912. kada Arch Shaw započinje predavati kolegij Poslovna politika na Harvardskoj poslovnoj školi (USA) čiji je cilj bio razvijanje pristupa poslovnim problemima iz perspektive najvišeg menadžmenta.</s><s>Isto tako od prvog dana insistiralo se na studiju slučaja kao metodi poučavanja, preuzete iz Harvardske pravne škole (Chandler, 1977, str. 467).</s><s>U literaturi se ističe navedena publikacija iako postoji i knjiga Policy Formulation and Administration- A Casebook of Senior Management Problems in Business autora Christensena, Berga, Saltera i Stevensona s prvim izdanjem iz 1951.godine.</s>\n<s>2.4.</s><s>Kognitivne mape sposobnostima potrebnim u poduzeću.</s><s>Otkrivanjem i uspostavljanjem skladnosti i sukladnosti između ključnih faktora uspjeha i razlikovnim sposobnostima stvara se osnova iz koje se formulira strategija.</s><s>U obzir se moraju uzeti i utjecaji društvene odgovornosti poduzeća, kao i sustav vrijednosti menadžera koji donosi strategiju.</s><s>Rezultat tog procesa predstavljaju nekoliko mogućih strategija, a njihovom detaljnijom analizom i ocjenjivanjem odabire se jedna optimalna strategija.</s><s>Prilikom izbora te strategije odabire se ona koja prilike sagledava u svjetlu vlastitih sposobnosti, nastoji izbjeći prijetnje, a pokušava onemogućiti negativno djelovanje slabosti (Mintzberg, 1994, str.36).</s><s>Time završava proces oblikovanja strategije, a započinje proces implementacije strategije.</s>\n<s>IZVOR: Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 26 Osnovne premise o procesu strateškog menadžmenta koje su obilježile ovu školu su: q Kontroliran i osmišljen proces oblikovanja strategije Proces oblikovanja strategije treba biti planiran i kontroliran.</s><s>Valja počivati na svjesnom promišljanju (Christensen et al. u Mintzberg, 1994, str. 38).</s><s>Aktivnosti proizlaze iz oblikovane strategije, a one se poduzimaju samo ukoliko postoji valjan i provjeren razlog.</s><s>Strategije se moraju oblikovati što je moguće pažljivije i osmišljenije (engl. deliberate strategy, Andrews u Mintzberg, 1994, str.38), a ne uz pomoć intuicije ili stihijski.</s><s>Intuicija se zamjenjuje svjesnim aktivnostima, a improvizacija se zamjenjuje eksplicitno definiranim ciljevima (Andrews u Mintzberg, 1994, str. 38).</s><s>Izvirujuća strategija (engl. emergent strategy) i oportunizam smatra se konceptualnim neprijateljem strategije (Andrews, 1982, str. 828-829), a implicitna intuitivna strategija u rukama jakog vođe kao znak slabosti poduzeća. q Arhitekt-najviši menadžer je odgovoran za oblikovanje i implementaciju Odgovornost za oblikovanje i implementaciju (kao i sve potencijalne posljedice) leži na arhitektu7 (Mintzberg, 1994, str.38), kreatoru strategije- strategu, točnije najvišem menadžeru.</s><s>U jednoj osobi nalazi se planer, osoba koja oblikuje strategiju i kontrolira.</s><s>Svi ostali u poduzeću doprinose razvoju plana i njegovom ostvarenju (Christensen u Mintzberg, 1994, str.38).</s><s>Samo se neke manje važne funkcije delegiraju podređenima.</s><s>Središnje pitanje su sustav vrijednosti najvišeg menadžera i osjećaj za društvenu odgovornost njegovog poduzeća.</s><s>On uočava potrebe društva i zadovoljava ih specifičnim načinom poslovanja.</s><s>Središnju ulogu ima najviši menadžer koji (ne)prepoznaje potrebe društva i/ili ih (ne)zadovoljava (Mintzberg, 1994, str.38). q Neformalnost, jednostavnost, eksplicitnost, kreativnost, jedinstvenost Sama škola predstavljala se kao informativna ideja (Andrews, 1982, str.12) ili skup konstrukta (Rumelt, 1984, str. 558).</s><s>Proces oblikovanja strategije treba biti neformalan, oslanja se na prosudbe, stav i odluku.</s><s>Jednostavnost proizlazi iz činjenice da je kontrola svega prepuštena umu jedne osobe.</s><s>Ukoliko se naša saznanja ne mogu sažeti u strogo fokusiranu strategiju, tada se dovodi u pitanje koherentnost oblikovanja strategije kao i kontrola implementacije (Andrews, 1982, str.182).</s><s>Osim toga strategija mora biti eksplicitna.</s><s>Umijeće je jednostavnost, stoga strategija kompleksne organizacije mora donijeti upravo tu jednostavnost (Andrews, 1982, str. 554).</s><s>Strategija pomaže u reduciranju detalja i upućivanja na osnovne aspekte okoline i poduzeća.</s><s>Iako jednostavna, ta strategija nije po svojoj prirodi prirodna te se znanja o njenom oblikovanju moraju stjecati formalno.</s><s>Strategije predstavljaju kreativan čin (Andrews, 1982, str.186) koji se mora prilagođavati svakoj pojedinoj situaciji (situacijska filozofija prema Hoferu i Schendelu u Mintzberg, 1994, str.39) i trebaju se formulirati prema individualnim zahtjevima.</s><s>Zbog toga ne postoje specifične podjele strategija i klasifikacije, nego se sve bazira na osnovnom modelu prema kojem se strategije oblikuju i ovisno o specifičnoj situaciji prilagođavaju se potrebama.</s><s>Svako poduzeće je jedinstveno (Andrews u Porter, 1991, str. 97) s obzirom na svoju prošlost, sposobnosti i niz sadašnjih politika.</s><s>Svaka djelatnost ima svoje specifičnosti, okolnosti i kritične faktore uspjeha.</s><s>Isto tako svako vrijeme donosi svoje specifičnosti, zbog stalnih promjena u okolini i poduzeću.</s><s>Rezultat je integrirani koncept koji predstavlja dominantni element strategije (Tregoe, Zimmerman, 1980, str.43 u Mintzberg, 1990, str. 182; Ohmae,1982) objedinjujući manji ili veći broj podstrategija u veliku strategiju.</s><s>Strategija mora biti eksplicitna iz tri razloga: samo tako oblikovana može se diskutirati, debatirati i provjeravati (Andrews, 1982, str. 24), samo ako je poznata može služiti svojoj osnovnoj svrsi- omogućavanju koherentnosti i organizacijskoj akciji (Rumelt, 1980, str. 380 u Mintzberg, 1990, str. 182) te tako oblikovana osigurava da se vanjski utjecaji ne urušavaju ili preusmjeravaju ideje koje su prezentirane u strategiji.</s>\n<s>Okolina utječe na poduzeće.</s><s>Parametre u okolini treba identificirati te se im prilagoditi.</s><s>Nema pokušaja promjene ili proaktivne uloge poduzeća u okolini. q Oblikovanje \u0017implementacija</s>\n<s>Strategija se shvaća kao polazišna točka za sve aktivnosti.</s><s>Oblikovanje strategija je proces koji se može formalno naučiti, nije rezultat intuicije ili posebne sposobnosti.</s><s>Analiza sadašnje situacije po svom karakteru je divergentni proces, trenutak odabira najbolje strategije je konvergentni 7 Zbog toga Zand (Zand, 1981, str 125) naziva ovu školu modelom racionalnog arhitekta (engl. rational architect proces, da bi proces implementacije dobio ponovno divergentni karakter kako bi se mogao proširiti i uspješno sprovesti.</s><s>Nakon donošenja, strategija se ne mijenja, iako Andrews priznaje mogućnost razvijanja strategije tijekom vremena, kao reakcije na implementaciju i složenosti ciljeva, smatrajući izvirujuću strategiju rezultatom erozije osmišljene strategije (Andrews, 1982, 553-554).</s><s>Struktura mora slijediti nakon strategije koja se detaljnije razrađuje i priprema za implementaciju.</s><s>Nakon definiranja strategije definira se procedura potrebna za njezinu uspješnu implementaciju.</s><s>Tako Andrews (Andrews, 1982) navodi dvanaest koraka koje treba slijediti u procesu implementacije.</s><s>Sam proces implementacije sastoji se od serije podaktivnosti koje su po svojoj prirodi administrativne (Andrews, 1982, str.98).</s><s>Ukoliko dođe do pogrešaka u implementaciji, one proizlaze iz neskladnosti provođenja ili političkih razloga, a ne zbog krivo postavljene strategije.</s><s>Nakon dijagnoze dolazi recept za djelovanje i akcija.</s><s>Andrews navodi kako je karakteristika djelatnosti u kojoj poduzeće posluje jedno od vrlo bitnih pitanja.</s><s>Prilikom oblikovanja strategije istodobno je od krucijalne važnosti mogućnost predviđanja promjena u socijalnom, političkom i makroekonomskom okruženju i predviđanja načina na koji će oni utjecati na poduzeće (Andrews, 1982, str.179-180).</s><s>Tim idejama Andrews otvara glavna pitanja s kojim će se pozabaviti druge škole strateškog menadžmenta.</s><s>Istovremeno s razvojem koncepcijske škole razvijao se drugi val- planska škola strateškog menadžmenta.</s><s>U drugoj polovici šestdesetih godina znanstvene publikacije i stručne časopise preplavili su članci koji su zastupali ideju o strateškom planiranju, kao modernom i progresivnom pristupu uspješnom rukovođenju poduzećem.</s><s>Popularan pristup strateškom menadžmentu svi su htjeli razumjeti, proučiti i primijeniti u svom svakodnevnom poslovanju (Mintzberg, Ahlstrand, Osnovni moto planske škole strateškog menadžmenta bio je: formalna procedura, formalni trening i formalna analiza sa pregršt brojki (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.48).</s><s>Strategiju je formirao za to specijalno obučen kadar, najčešće okupljen u planski odjel, a bio je izravno podređen najvišem menadžmentu.</s>\n<s>Izvorište ideja planske škole je knjiga Igora Ansoffa pod nazivom Corporate Strategy objavljena 1965. godine.</s><s>Iako se razvijala gotovo paralelno s koncepcijskom školom strateškog menadžmenta, planska škola je bila popularna sedamdesetih godina.</s><s>Osim toga, ona se više razvijala u kvantiteti, nego u kvaliteti (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.48).</s><s>Iako su predstavnici ove škole tvrdili kako nemaju dovoljno pozornosti najvišeg menadžmenta, najviši menadžeri su ovu školu preferirali najviše od bilo koje druge škole iskazujući veliki interes i pozornost.</s><s>Ideje ove škole prihvaćane su automatski kao velika istina i način poslovanja, bez velikih testiranja, dokazivanja i empirijskih dokaza.</s><s>Lorange (Lorange, 1979, str.226) govori tek o tridesetak studija koje su putem upitnika pokušale dokazati je li se uistinu isplati planirati dok dubljih studija nije bilo.</s>\n<s>Upravo je Alfred Sloan u dugogodišnjem radu u General Motorsu primjenjivao osnovne postulate ove škole.</s><s>Razvijao je metode mjerenja (ROI) kojim bi mogao objektivizirati strateške ciljeve, razvijao dugoročno usmjerenje poduzeća tzv. politiku, koju je odvajao od svakidašnjih aktivnosti.</s><s>Vjerovao je da činjenični pristup poslovnim odlukama čini bazu na kojoj se može ostvariti poslovni uspjeh.</s><s>Način rukovođenja General Motorsom ponukao je Petera Druckera, Igora Ansoffa i Alfreda D.Chandlera (pripadnika obitelji Du Pont, većinskog vlasnika General Motorsa) da u svojim radovima opišu, pojasne i pohvale Sloanova načela poslovanja.</s><s>Slika 4 Osnovni model planske škole strateškog menadžmenta Premise</s>\n<s>Upravo je pod tim utjecajem nastala poznata Chandlerova definicija strategije koja može zastupati klasičnu školu strateškog menadžmenta: strategija je određivanje temeljnih dugoročnih ciljeva poduzeća, prilagođavanje smjerova poslovnih aktivnosti, odnosno određivanje koncepcija i izbor izvora (resursa) potrebnih za postizanje zacrtanih ciljeva (Chandler, 1962, str.13).</s><s>On je proučavao načine oblikovanja organizacijske strukture koji će omogućiti najvišem menadžmentu da se usmjeri na svoje strateške odgovornosti.</s><s>Uspjeh poduzeća ostvaruje se na način da se najviši menadžment ne umara svakodnevnim rutinskim i operativnim poslovima, već da svoje vrijeme i energiju usmjerava prema osmišljavanju dugoročnih planova.</s><s>Zbog toga se zadatak najvišeg menadžmenta sastoji u oblikovanju i kontroli strategije, a srednji menadžment je provodio implementaciju.</s><s>Načela i hijerarhijske karakteristike vođenja datiraju iz starogrčkih shvaćanja strategije i već tada, prema riječima Sokrata, poveznice između vojske i poslovanja.</s><s>General je vrhovni vođa koji donosi sve odluke, nalazi se u svom dobro čuvanom šatoru, podalje od samog mjesta ratovanja, putem svojim glasnika prenoseći komande o načinu ratovanja na bojišnici.</s><s>Cilj je nedvosmislen: pobjeda.</s><s>Način ostvarenja ne podrazumijeva dogovor, već borbu.</s><s>Ansoff predlaže sistematičniji model donošenja strateških odluka kojeg karakterizira preciznost i proces planiranja.</s><s>Planer je bio bitniji od najvišeg menadžera.</s><s>Sustav planiranja je predstavljao nužan, ali ne i dovoljan uvjet za postizanje uspjeha.</s><s>Postoje brojni modeli planske škole strateškog menedžmenta.</s><s>Oni se u svojoj osnovici baziraju na modelu koncepcijske škole uz razrađenije postavke.</s><s>Proces oblikovanja strategije (Slika 4) započinje postavljanjem ciljeva kao identifikaciju važnih strateških mogućnosti.</s><s>Nakon toga obavlja se SWOT analiza.</s><s>Prilikom analize vanjskog okruženja nastoji se predvidjeti budućnost, kako bi se u skladu s predviđenim promjenama mogli prilagoditi svemu što nam budućnost sprema.</s><s>Nemogućnost predviđanja podrazumijevala je i nemogućnost planiranja, stoga je predvidjeti i pripremi se (Ackoff, 1983, str. 59) postala moto planske škole.</s><s>Da se prilikom analiza nešto ne izostavi i ne propusti uzeti u obzir, stvorene su iscrpne liste podsjetnika, kao i bezbrojne metode kojim se nastojalo što bolje i detaljnije analizirati stanje.</s><s>Analiza unutrašnjeg stanja u poduzeću bila je po svojoj strukturi i podstrukturi jednostavnija, s manjim brojem podsjetnika.</s>\n<s>Faza procjena strategija podrazumijeva detaljniju razradu i kvantifikaciju strategija izabranih u uži izbor.</s><s>Nakon toga potencijalne strategije se uspoređuju, ocjenjuju i odabire se jedna optimalna strategija.</s><s>Proces implementacije je po svojoj prirodi slobodnije usmjeren od faze oblikovanja strategije.</s><s>Sve strategije se mogu raščlaniti u podstrategije kako bi se ostvarila uspješna implementacija (Steiner, 1969, str.177).</s><s>Postoji nekoliko hijerarhijskih razina: ciljeva, proračuna, podstrategija (korporativna, poslovna i funkcionalna) te hijerarhija programa aktivnosti.</s><s>Sve te hijerarhijske razine ulaze u sustav operativnog plana, nazvanog master plan.</s><s>Iako se taj sustav uspostavlja zbog planiranja, neizravno taj sustav pomaže u uspostavljanju kontrole cijelog sustava.</s>\n<s>Mintzberg, 1987, 1994a): q pristup oblikovanju strategije je gotovo identičan koncepcijskoj školi sa nekoliko bitnih razlika, a one se prvenstveno odnose na strogo definiranje ciljeva te vrlo detaljnu elaboraciju koraka koji su strogo propisani i vremenski usklađeni i programirani. q veća se pozornost posvećuje metodama implementacije nego kriterijima donošenja strategije.</s>\n<s>Mintzberg, 1987, 1994a): q oblikovanje i implementacija su sastavni dijelovi sustavne analize: mehanicistička izrada dijelova prema specifikaciji, njihovo spajanje prema nacrtu i konačan proizvod (strategija) je zgotovljena.</s>\n<s>Mintzberg, 1987, 1994a): q najviši menadžer je još uvijek u funkciji arhitekta strategije, ali ne više u aktivnoj funkciji, već kao osoba koja odobrava strateške planove.</s><s>Glavna uloga pripala je strateškim planerima koji se brinu o planovima, predlažu nove strategije, a najvišeg menadžera uključuju samo u završnim, ključnim trenucima i glavnim odlukama.</s><s>Oni pripremaju teren, podastiru informacije, analize, prijedloge zaključaka i cjelokupnu strategiju, a najviši menadžer finalizira proces i donosi konačnu odluku. q jedan od načina predviđanja budućnosti je planiranje pomoću scenarija.</s><s>Budući da se budućnost ne može sa sigurnošću predvidjeti, onda se na bazi procjena potencijalnih ishoda može sagledati u obliku različitih varijanti.</s><s>Pripremamo se za svaku od tih varijanti, nadajući se da je jedna od njih upravo ona prava.</s><s>Naglašava se detaljna razrada potencijalnih strategija i nakon toga ocjenjuje ona najbolja. q uspoređivanje, ocjena i odabir strategija provodi se putem brojnih metoda i tehnika.</s><s>Radi se prvenstveno o kvantificiranim metodama; analiza rizika, krivulja vrijednosti, izračunavanje vrijednosti dioničarima, odnos tržne i računovodstvene vrijednosti poduzeća.</s>\n<s>Mintzberg, 1987, 1994a): q slijedi proces implementacije, koji je po svom karakteru divergentan proces dok se oblikovanje više karakterizira konvergentan proces. q proces oblikovanja strategije je strogo određen dok implementacija dopušta slobodu raščlanjivanja, racionalizacije, delegiranja dijela strategije hijerarhijski prema nižim razinama.</s>\n<s>Mintzberg, 1987, 1994a): q osim što se planiraju koraci u procesu, planira se i vrijeme predviđeno za pojedine procese.</s><s>Zbog toga se planiranje zapravo pretvara u programiranje. q pozornost i detaljnost u planiranju dolazi do razine da postoji i vrlo detaljan plan planiranja (Steiner, 1969, str. 234), a događanja s visokim stupnjem neizvjesnosti nisu predmet analize (Mintzberg, 1973, str. 48).</s><s>Predstavnici klasične škole strateškog menadžmenta su: Kenneth Andrews, Bilmore, Bower, Norman Berger, Alfred D. Chandler, Roland C. Christensen, Guth, Hammermesh, Learned, Malcom S.Salter, Philip Selznik, Howard H.Stevenson, Levitt, Ansoff Igor, Hofer, Peter Lorange, Schendel, George Steiner, Baden-Fuller, Stopford, Russell Ackoff i dr. Razvijanjem klasične škole dolazi se do zaključka kako je najvažniji cilj poslovanja poduzeća dobit (Whittington, 1993, str. 17), koja se ostvaruje racionalnim korištenjem postojećih resursa, racionalnim odabirom prilika i procjenom situacije pa stoga rezultira racionalnom poslovnom odlukom koja će dovesti do uspjeha poduzeća.</s><s>Racionalnost se postiže odvajanjem razmišljanja i kreiranja od provođenja strategije.</s>\n<s>3.2.</s><s>Društvena škola strateškog menadžmenta8 Ova škola objedinjuje zajedničke karakteristike, a to su svi oni faktori koji djeluju izvan poduzeća, a koji izravno i u velikoj mjeri utječu na proces strateškog menadžmenta.</s><s>Ove škole smatraju kako upravo ti faktori prevladavaju prilikom oblikovanja strategije i zbog te činjenice moraju se na vrijeme prepoznati i dobro upoznati.</s><s>Nažalost, na njih se ne može utjecati, mijenjati ili pokušavati preusmjeriti njihovu snagu, karakter ili intenzitet.</s><s>Bitno je istaknuti kako ovi faktori nastaju u okolini, a djeluju u poduzeću i na poduzeće.</s><s>Među tim školama mogu se nabrojiti: škola temeljena na utjecajima okruženja (engl.</s><s>Environmental school: Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998), evolucijska škola (engl.</s><s>Evolutionary: Whittington, 1993), učeća škola9 (engl.</s><s>Learning: McKiernan, 1996, str. xix-xx), adaptivna škola (engl.</s><s>Adaptive school: Mintzberg, 1973; engl.</s><s>Ecological: Haberberg, Rieple, 2001), politička škola (engl.</s><s>Power: Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998; engl.</s><s>Political: Haberberg, Rieple, 2001), procesna škola (engl.</s><s>Processual, dio o mikro politici poduzeća: Whittington, 1993, str. 22-27), kulturološka škola (engl.</s><s>Cultural: Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998), sustavna škola (engl.</s><s>Systemic: Whittington, 1993, str.28-39).</s>\n<s>Svaka od škola spominje okruženje kao jedan od faktora na koji valja obratiti pozornost prilikom oblikovanja strategije.</s><s>No, ova škola smatra da je upravo to okruženje najvažnije i izravno ili neizravno najpresudniji faktor u oblikovanju strategije.</s><s>Pod pojmom okruženje podrazumijevaju se sve sile koje djeluju izvan poduzeća.</s><s>Okruženje se definira kao skup neodređenih i nedefiniranih sila tamo negdje vani, zapravo svega onog što ne spada u poduzeće (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 287).</s><s>Zapravo stječe se dojam kako u okruženje spada sve što se događa poduzeću, nije nastalo u njemu samom, a pravi uzrok, nositelj ili posljedica nije poznata.</s><s>Proces strateškog menadžmenta se prema ovoj školi oblikuje prema načelu zrcala (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 286), gdje se situacija u okolini reflektira na poduzeće i pod njenim utjecajem poduzeće oblikuje svoju strategiju.</s><s>Kormilo stratega preuzelo je okruženje.</s><s>Utjecaj okoline je toliko jak da je upitno postojanje strateškog izbora za menadžere.</s><s>No, u umjerenijoj formi ova škola postavlja niz potencijalnih odluka koje bi se mogle donijeti na temelju sila i potreba vanjskog okruženja.</s><s>Upravo zbog činjenice da je u središtu pozornosti okruženje, pozornost ove škole usmjerila se na raznovrsne metode i analize okoline (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, godina, str. 286-287) čime je pomogla u otkrivanju različitih dimenzija okruženja.</s><s>Ova škola je proizašla iz kontingencijske teorije koja dovodi u vezu pojedine varijable iz okoline s atributima organizacije.</s><s>Tako se smatra kako je u stabilnijem okruženju pogodnija formalizirana organizacijska struktura i poželjno je više planiranja.</s><s>Iz tih nastojanja je proizašla skupina organizacijskih teoretičara pod nazivom populacijski ekolozi (engl. population ecologists), koji 8 Pojam društvena škola strateškog menadžmenta objedinjava sve one varijable koje djeluju u okruženju poduzeća.</s><s>Zbog njihovih društveno-socijalnih karakteristika i sveobuhvatnosti poimanja i značenja, ova se škola može poistovjetiti sa riječju društvo.</s>\n<s>9 Iako po svom naslovu učeća škola bi više pristajala u suvremenu školu strateškog menadžmenta, McKiernan u ovu školu svrstava pogled na prirodnu selekciju, kulturološki i politički utjecaj na oblikovanje strategije, te je u tom kontekstu svrstan pod društvenu školu strateškog menadžmenta.</s><s>Dio koji se odnosi na postepenost naveden je i objašnjen u učećoj školi strateškog menadžmenta, dok je vizionarski dio objašnjen u konkurentskoj školi. smatraju da ukoliko se poduzeće ne prilagodi okolini, odumire.</s><s>Druga skupina, institucionalisti (engl. institutional theorists) smatraju kako politički i ideološki pritisci koji dolaze kao pritisci iz okoline, smanjuju, ali ne i dovode do eliminacije strateških odabira.</s><s>Kontingencijski pristup (Bruns, Stalker, 1961; Woodward, 1965; Lawrence, Lorsch, 1967) nastao je kao reakcija na klasični menadžment, koji zastupa ideju kako postoji jedan najbolji način vođenja poduzeća, s pristupom sve ovisi (Stacey, 1997, str. 61).</s><s>Odgovor kontingencijskog pristupa je kako najbolji način vođenja poduzeća ovisi o veličini poduzeća, tehnologiji koja se koristi, očekivanjima zaposlenih i potrošača, povijesti poduzeća, stabilnosti okruženja zaključujući kako različite situacije potiču različita ponašanja.</s><s>Među najvažnijim varijablama iz okruženja koje utječu na strukturu i strategiju poduzeća mogu se identificirati (Mintzberg, 1. stabilnost- okruženje poduzeća može varirati od stabilnog do dinamičnog.</s><s>Problemi nastaju iznenadnim promjenama za koje ne postoji rješenje unaprijed.</s><s>Varijabilnost se definira kao razina promjena koja se događa u onim aktivnostima okruženja koja su važna za operacije poduzeća.</s>\n<s>2. kompleksnost- može varirati od jednostavnog okruženja do kompleksnog.</s><s>Kompleksnost okruženja određuje se stupnjem heterogenosti i rasponom aktivnosti u okruženju koje su važne za operacije poduzeća te u kojoj mjeri se od poduzeća zahtjeva sofisticirano znanje o proizvodima i kupcima.</s>\n<s>4. neprijateljstva- okolina može biti vrlo ugodna i prijazna, a može biti i neprijateljska.</s><s>Na neprijateljstvo utječe razina prijetnji s kojim se poduzeće suočava putem vanjske konkurencije, neprijateljstva ili indiferentnosti, kao npr. odnos poduzeća sa sindikatom, vladom i drugih skupinama kao i raspoloživost resursa.</s><s>Populacijski ekolozi, najpoznatiji predstavnici Hannan and Feeman (1977) u svom djelu The Population Ecology of Organization izrazili su sumnju da velike stvari u svijetu poduzeća proizlaze iz učenja ili prilagodbe.</s><s>Karakteristike pojedinih poduzeća oblikuju se ubrzo nakon nastajanja.</s><s>Dolazi do varijacija na razini cijele populacije, a inovacije omogućavaju poduzeću prednost, iako opstanak ovisi o sposobnosti da se opskrbe dovoljnom količinom resursa.</s><s>Svako okruženje ima određene oblikovane vrijednosti i ograničene količine resursa.</s><s>Povećavanjem opsega poslovanja, kapaciteti se proširuju, ali je ograničenost resursa sve evidentnija.</s><s>Strategija je proces eksperimentiranja i prilagođavanja okolini gdje je neizbježno da neka poduzeća propadnu.</s><s>Najpresudnija za poduzeće je borba za resurse, a tijekom borbe odumiru manje izdržljivije organizacije.</s><s>Okruženje diktira uvjete opstanka.</s><s>Poduzeća koja udovoljavaju uvjetima uspiju preživjeti, ostali se izopćuju.</s><s>Hannan i Freeman (Hannan, Freeman, 1977, 1984) smatraju da su poduzeća sporo pokretni sustavi, ograničeni investicijama u fiksnu imovinu, strukturama moći i mehanizmima alokacije resursa te stoga rijetko koje poduzeće uspijeva odgovoriti na promjene u okolini dovoljno brzo.</s><s>Samo ona poduzeća koja su već djelomice prilagođena uspijevaju opstati, ostala propadaju.</s><s>Uloga vođe je u slučajevima uspjeha ili propadanja minimalna.</s><s>Predstavnici ove škole su Pugh (1963, 1968), Miller (1988), Burgelman (1991,1994,1996) i Van de Ven Whittingtonova evolucijska (Whittington, 1993, str.17-22) i McKiernanova učeća škola (točnije dio o prirodnoj selekciji, McKiernan, 1996, str.xix) govore o tome kako se poduzeća javljaju i odumiru u skladu s načelima prirodne selekcije u nepredvidivom i kompleksnom okruženju.</s><s>Prilagodba je uvjet za preživljavanje.</s><s>Planiranje nije u potpunosti odbačeno, ali predstavlja samo jednu od potpornih aktivnosti strateške promjene.</s><s>Evolucijski pristup je manje siguran u sposobnosti najvišeg menadžera da planira i racionalno postupa.</s><s>Smatraju da je tržište, a ne menadžer, daleko bolji regulator maksimizacije dobiti.</s><s>Nije pitanje ispravnosti korištenja pojedinih metoda, već uspješnost u njihovom korištenju.</s><s>Tako će samo najbolji uspjeti, dok ostali bez obzira na korištenje metoda neće moći opstati na tržištu.</s><s>Evolucija je prirodna cost-benefit analiza koja nagradi najbolje, a slabije udalji sa tržišta.</s><s>Ljudska bića su na vrhu evolucijskog lanca, ali još uvijek pripadamo tom sustavu i zato pravila koja vrijede odnose se i na nas (Henderson, 1989, str. 143).</s><s>Tržište, a ne menadžeri, odlučuje koje su strategije primjerene za specifičnu okolinu.</s><s>Penrose (Penrose,1952 u Whittington, 1993, str. 19) zaključuje kako oligopolistička tržišta funkcioniraju upravo po suprotnom načelu.</s><s>Poduzeća zbog svoje veličine i moći biraju tržišta, a ne tržište pojedino poduzeće.</s><s>Gausovim eksperimentom iz 1934. godine Henderson zaključuje kako opstanak u konkurentskom okruženju ovisi o strategijama diferencijacije.</s><s>Određene kombinacije bit će nužno efikasnije u određenim uvjetima okruženja od drugih pa će neka poduzeća opstati, a neka nestati (McKiernan, 1996, str. xix).</s><s>U tome se može uočiti biološko podrijetlo strategije.</s><s>Ako se diferenciramo, opstat ćemo, ako svi nudimo isto, netko će od nas morati izumrijeti.</s><s>Biologija nudi veliki broj pokusa koji se mogu primijeniti na strategiju.</s><s>Uz načela Darwinove prirodne selekcije, navodi se i nužnost povećanja varijacija, selekcija, retencija i borbi (McKelvey, Aldrich, 1983, str. 164-168).</s><s>Evolucionisti sumnjaju u sposobnost poduzeća da se prilagodi okolini na osmišljen i održiv način.</s><s>Što je poduzeće kompleksnije, to su manje mogućnosti prilagodbe.</s><s>Suglasje s okolinom prema Aldrichu (Aldrich, 1979 u Whittingtonu, 1993, str.19) je više stvar sreće i prilika, čak i pogreške, nego rezultat osmišljenog strateškog odabira.</s><s>Poslovne strategije pokazuju svoju (ne)uspješnost ovisno o tome jesu li na pravom mjestu u pravo vrijeme.</s><s>Čini se da su preživjela ona poduzeća koja su se prilagodila okolini, a zapravo je okolina njih prilagodila svojim potrebama.</s><s>Poduzeća se moraju brinuti o svojim relativnim prednostima koje je teško imitirati i kopirati, poput transakcijskih troškova.</s><s>Hannan i Freeman (Hannan, Freeman, 1988, str.25) iz perspektive populacijskih ekologa smatraju da se efikasnost može očuvati osiguranjem neprestanog ulaska novih poduzeća uz istodobno izlazak neefikasnih poduzeća s tržišta.</s><s>Ponekad je upitna korisnost oblikovanja strategije kao dugoročne politike, s obzirom da je pozornost bolje usmjeriti na kratkoročna pitanja efikasnosti postojećeg poslovanja.</s><s>Valja eksperimentirati sa različitim pristupima, ali u manjem obujmu (Haberberg, Rieple, 2001, str. 650).</s><s>Tek kada se ustanove plodni rezultati pojedine inicijative, može se krenuti u daljnja ulaganja i srednjoročne planove.</s><s>Na tržište treba plasirati puno verzija, ravnomjerno raspoređujući sredstva, a tržište će samo odabrati najbolju verziju kojoj valja posvetiti više sredstava (Whittington, 1993, str. 11).</s><s>Institucionalisti predvođeni ocem organizacijske teorije Maxom Weberom, smatraju kako se poduzeća oblikuju na osnovi strogih i formalnih tehničkim i menadžerskih racionalnosti.</s><s>Ova teorija vidi okruženje kao spremište dviju vrsta resursa: ekonomskih i simboličkih.</s><s>Ekonomski su opipljiv novac, zemlja, strojevi dok simbolični resursi uključuju reputaciju za efikasnost, vođe koji slave postignuća prošlosti.</s><s>Strategija postaje način na koji se dolazi do ekonomskih resursa i kako ih se konvertira u simbolične i obrnuto, s ciljem zaštite poduzeća od nepredvidljivosti i iznenađenja u okolini.</s><s>Ovdje je okruženje kombinacija interakcija među ključnim dobavljačima, potrošačima i konkurencije.</s><s>Tijekom vremena to prerasta i postaje poveći kompleksni i moćni set normi koje dominiraju praksom.</s><s>Ukoliko želi biti uspješno, poduzeće se mora uskladiti s normama i usavršiti u njihovom ispunjenju.</s><s>Hage (Hage, 1976) smatra kako poduzeća sama biraju ograničenja kojim će se prilagoditi, ograničavajući time i svoje strateške izbore.</s>\n<s>Adaptivan način oblikovanja strategije (Mintzberg, 1973, str. 46) proizašao je iz djela Lindbloma i Braybrooka A Strategy of Decision iz 1963. godine.</s><s>Ono što karakterizira adaptivni pristup ove škole su sljedeće premise (Mintzberg, 1973, str. 405-406): ¾ Ne postoje jasno definirani ciljevi, strategija je refleksija političkog utjecaja pojedinih interesnih skupina u i izvan poduzeća.</s><s>Ne postoji središnje mjesto političke moći, ne postoje jednostavni ciljevi.</s><s>Poduzeće ignorira nekonzistentnost među ciljevima.</s><s>Poduzeće ne može ostvariti maksimizaciju rasta ili dobiti, već mora pronaći rješenja problema koja su dovoljno dobra kako bi zadovoljila ograničenja. ¾ Proces strateškog menadžmenta po svojem karakteru reagira na nastale probleme, u suprotnosti s aktivnim pristupom novim prilikama.</s><s>U stalno promjenjivom okruženju postoji mnogo problema koji se trebaju rješavati, a ukoliko bi se našlo vremena za istraživanje novih prilika, tada bi nejasnost ciljeva onemogućila smislenost takve akcije. ¾ Odluke se donose u postepenom ritmu serijskih koraka.</s><s>Budući da se radi o kompleksnom okruženju, poduzeće ne može se riskirati donošenje pogrešne važne odluke, već se donosi niz manjih odluka koje će svojim povratnim informacijama uputiti u ispravnost odluke.</s><s>Oblikovanje strategije je beskonačan proces sukcesivnih koraka u kojim kontinuirano grickanje zamjenjuje veliki ugriz (Lindblom, 1973, str. 47). ¾ Pojedini zahtjevi koji se postavljaju pred poduzeće su oprečni i menadžer nema mentalne sposobnosti njihove međusobne pomirbe.</s><s>Proces donošenja strategije je fragmentiran, ali zato ostaje fleksibilan.</s>\n<s>Politička škola10 strateškog menadžmenta smatra kako je proces oblikovanja i osmišljavanja strategije po svojem osnovnom karakteru otvoreni proces u kojem jači i snažniji utjecaj posjeduje veći nadzor prilikom oblikovanja strategije.</s><s>Naglašava se korištenje politike i moći prilikom oblikovanja strategije u smislu zadovoljenja određenih interesnih sfera.</s><s>Moć je u ovom kontekstu shvaćena kao prakticiranje utjecaja izvan strogo ekonomskih sfera, tj. izvan uobičajnih tržišnih sila, iako je vrlo teško odrediti suptilnu liniju između ekonomskih i političkih ciljeva (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 235).</s><s>Nužnost suživota različitih interesnih skupina u poduzeću situacija je gdje privilegije jedne skupine u velikoj mjeri ovise o postojanju privilegija druge interesne skupine (Crozier 1964, str,47).</s><s>Interakcija različitih pojedinačnih i skupnih interesa i potreba stvara međusobne tenzije i konflikte, stoga pregovori i kompromisi postaju nužna komponenta načina ostvarivanja pojedinačnog i skupnog zacrtanog cilja i interesa (McKiernan, 10 Politika je djelatnost u vezi s rukovođenja državom, sve mjere usmjerene na obranu klasnih interesa, na osvajanje i jačanje klasne vlasti ili na stvaranje pogodnih uvjeta za borbu za vlast u državi (Klaić,1978, str.1066).</s><s>Politička škola se u nastavku koristi u kontekstu političkih odnosa u izvornom smislu te riječi, smatrajući kako je moć interesnih skupina vezana za čitavu mrežu društvenih međutjecaja na sve segmente ljudskog djelovanja pa tako jednim svojim dijelom i na poslovanje poduzeća.</s><s>Razlikuju se dvije sfere moći (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.235).</s><s>Mikro moć govori o utjecaju politike unutar poduzeća, dok makro moć podrazumijeva moć kojom se koristi poduzeće u interakciji s okolinom, odnosno okolina u interakciji s poduzećem.</s><s>Strategija se oblikuje pod utjecajem politike i moći, kao proces unutar poduzeća, ali istodobno odvijajući se izvan granica poduzeća (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.235).</s><s>Literature o ovoj školi ima vrlo malo, s vremenom povećala se iz područja zajedničkih ulaganja i strateških saveza.</s><s>No, to ne znači da tog utjecaja na oblikovanje strategije nije postojalo u poduzećima, već je tematika bila isuviše osjetljiva za detaljna promatranja i istraživanja.</s><s>Ona se više obrađuje unutar političkih znanosti i javne uprave.</s><s>Pedesetih se godina pojavljuju prvi radovi Marcha, Etzionija, Cyerta, Emersona, Hiningsa, Burnsa i Stalknera, Croziera, Lawrence, Lorscha, Perrowa i dr. da bi kasnih sedamdesetih svoja djela objavljivali MacMillan (1978), Simon (1977), Johnsen (1968), Child (1972), Eliasson (1976), studije Sarrazina (1975), Pettigrew (1973,1977,1992), Hickson (1971), Pfeffer i Salancik (1978), Bower, Doz (1979) i Ranson Osnovni cilj mikro moći je da u strateški menadžment unese realnost poslovnog života: poduzeće se sastoji od individua koji imaju svoje snove, želje, interese, strahove.</s><s>Proces oblikovanja strategije je proces pregovora, kompromisa između individua u konfliktu i koalicija.</s><s>Mikro moć smatra strategiju kao igru uvjeravanja, pogodbi i izravne konfrontacije.</s><s>Predstavnici ove škole tvrde kako je nemoguće formulirati niti implementirati optimalnu strategiju; strategija koja se oblikovala podložna je različitim ciljevima pojedinaca i skupina.</s><s>Oni nastoje opstruirati predviđenu strategiju na svakom koraku i to igrajući političke igrice u poduzeću.</s><s>Bolman i Deal (Bolman, Deal, 1997) predstavili su svijet organizacijske politike: 1. poduzeća su koalicije različitih pojedinaca i interesnih skupina, 2. između njih postoje brojni, kompleksni i međusobno isprepleteni odnosi u kontekstu sustava vrijednosti, mišljenja, vjerovanja, interesa i shvaćanja realnosti, 3. najvažnija odluka odnosi se na alokaciju oskudnih resursa, 4. budući da je alokacija oskudnih resursa zajednički cilj dolazi do naglašavanja konflikata i moći pojedinih interesnih skupina i</s>\n<s>Politička škola smatra kako bi se trebale bolje razumjeti i shvatiti uloge organiziranih i neorganiziranih pojedinaca.</s><s>Njihovom interakcijom nastaje strategija koja nije optimalna.</s><s>Naime, strategije će reflektirati utjecaj samo najutjecajnije skupine u poduzeću.</s><s>Novo strateško usmjerenje poduzeća označava i promjene u odnosima moći.</s><s>Politički manevri otežavaju poduzeću da dođe do trenutka oblikovanja strategije, bez obzira radi li se o planiranoj i osmišljenoj ili izvirujućoj strategiji..</s><s>Različite sile djeluju u suprotnim smjerovima i onemogućavaju oblikovanje strategije.</s><s>Zbog toga se najprije provodi jedan cilj, a nakon toga drugi.</s><s>Poduzeće donosi odluke, ali vrlo teško može oblikovati strategije.</s><s>Strategije proizlaze iz političkih procesa.</s><s>Ponekad i jedna politička odluka može predstavljati presedan, istovremeno ustanovljujući novu praksu.</s><s>Strategija pod utjecajem politike oblikuje se tempom korak po korak gdje svaki korak predstavlja pomak u pregovorima (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.</s><s>Makro moć odražava međuodnos poduzeća i okoline.</s><s>Poduzeće se mora pozabaviti s dobavljačima i kupcima, sindikatima i konkurencijom, investitorima i zakonodavnom vlasti kao i sve dužom listom skupina koji vrše pritisak na određeni segment poslovanja poduzeća, kao i okoline sa velikim brojem sila i utjecaja.</s><s>Strategija iz perspektive makro moći predstavlja udovoljavanje potreba tih faktora.</s>\n<s>Poduzeće ima na raspolaganju tri osnovne strategije (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. • poduzeće se može pozabaviti sa potražnjom kako ona dolazi- nakon što se riješi jedan problem, na red za rješavanje dolazi drugi, • poduzeće može strateški zadržavati ili objavljivati informacije.</s><s>Određene skupine su relativno zadovoljne, ovisno o njihovim očekivanjima, prijašnjim iskustvima i o podacima o dobiti konkurentske skupine i</s>\n<s>• poduzeće može usmjeravati jednu skupinu protiv druge.</s><s>S obzirom na objašnjenu prirodu procesa oblikovanja strategije na bazi nositelja interesa predlaže se (Freeman, 1984, u Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 250-251): 1. analiza ponašanja nositelja interesa te stvaranje preduvjeta za kooperativno ponašanje u budućnosti i nagoviještanje konkurentskih prijetnji koje bi mogle spriječiti ostvarenje ciljeva poduzeća,</s>\n<s>2. logično pojašnjenje ponašanja nositelja interesa i 3. analiza i mogućnosti koaliranja pojedinih nositelja interesa.</s><s>Navedenom analizom mogu proizaći četiri generičke strategije (Freeman, 1984, u Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 251): ofenzivna (pokušaji promjene i izmjene ciljeva nositelja interesa), defenzivno (povezivanje i usmjeravanje k onim pitanjima koje nositelji interesa smatraju važnim), održavanje postojeće situacije i promjena pravila.</s><s>Cilj politike strateškog manevriranja (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 252) je ostvarenje pojedinih ciljeva bez fizičke destruktivne konfrontacije.</s><s>Manevriranje se koristi kako bi se rivalu poručilo kako bi bilo pametnije i mudrije međusobno pregovarati o zajedničkim dogovorima, nego se boriti.</s><s>To je usporedivo s diplomacijom kao mješavinom prijetnji i obećanja u cilju ostvarenja prednosti.</s>\n<s>Bruce Henderson, naglašava kako menadžment kompanije mora uvjeriti sve konkurente da prestanu sagledavati stvari kratkoročnim mjerama pridobivanja kupaca i profita.</s><s>To nagovaranje se ne može postići analizom ili dedukcijom, nego emocionalnim i intuitivnim faktorima.</s><s>Poduzeća ne posluju u izolaciji, stoga je proces oblikovanja strategije uspostavljanje i poštivanje kompleksne mreže odnosa, interakcija među ljudima, organizacijama, kupcima, dobavljačima i konkurencijom.</s><s>Moć je recipročni odnos.</s><s>Ne ovisi samo o tome što jedan akter može učiniti, nego i kako ostali akteri reagiraju na njega (Wildavsky, 1973, str. 132).</s><s>Prisustvo političkog sustava moći u poduzeću može djelovati darwinski, omogućavajući da samo najjači i najutjecajniji članovi društva dođu na poziciju vođe.</s><s>Politika omogućava da se stvari sagledaju s nekoliko strana u obliku debata, dok se drugim sustavom utjecaja može promovirati samo jedan oblik ili jedna strana.</s><s>Isto tako politika promovira promjene, fleksibilnost i omogućava lakši put prema ostvarenju promjena ili s druge strane održavanja istog statusa, kao i lakše i brže implementacije.</s>\n<s>Političke igre (Mintzberg, 1983, str,198) definira skup zakona i pravila.</s><s>Moć omogućuje osobi ili skupini da prisili ili uvjeri nekoga da napravi nešto što drugi ne žele ili ne mogu napraviti ili o čemu nisu ni razmišljali (Stacey, 1993, str. 41).</s><s>No, ova škola ne ulazi u razloge moći ili načine njegova stjecanja, niti u (ne)ispravnost sadržaja koje utjecajni pojedinci nude.</s><s>Poduzeće teži dobiti, no nisu sve aktivnosti optimizirane prema tom cilju.</s><s>Naime, postoje brojni pojedinačni ciljevi, često u konfliktu, a oni se nastoje međusobnim pogađanjima, pregovorima usuglasiti i oblikovati tako da svi budu makar djelomice zadovoljni, a poduzeće može funkcionirati prema dogovorenom cilju.</s><s>Iz toga proizlazi da se prilikom oblikovanja strategije ne teži maksimiziranju dobiti, već postizanju političkog kompromisa.</s><s>Stoga u poduzećima postoji sustav procedura i rutina, adaptivna racionalnost i postulati političke egzistencije (Whittington, 1993, str. 24).</s><s>Tržište tolerira nesavršenosti poduzeća i njegovu nemaksimizaciju dobiti, zbog toga što nastaje dobit, dioničari su zadovoljni i ne prepoznaju potrebu za promjenama.</s><s>Iz toga proizlazi da poduzeća zadovoljavaju potrebe, a ne maksimiziraju.</s><s>Nije posebice važno koliko su strategije pogrešne, sve dok menadžerima daju smisao djelovanja i sigurnost.</s><s>Kulturološka škola strateškog menadžmenta Kultura je u središtu zanimanja i istraživanja antropologa.</s><s>Kulturološka škola nastoji sjediniti pojedince u integriranu jedinicu-poduzeće.</s><s>Kultura govori o različitostima koje nas čine drukčijim, istodobno pronalazeći elemente koje nas čini sličnima.</s><s>Važnost kulture u kontekstu strateškog menadžmenta otkrivena je osamdesetih godina, prilikom proučavanja i izučavanja razloga uspjeha japanskih poduzeća (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 264 ).</s><s>U nekim poduzećima utjecaj kulture je toliko jak da kultura postaje ideološka sila koja dominira svim drugim karakteristikama poduzeća (Mintzberg, Quinn, 1992, str.177).</s><s>Nju sačinjava ne samo kultura koja dominira u okruženju poduzeća, nego i praksa poduzeća koja podupire tu kulturu.</s><s>Ideologija podrazumijeva sustav obogaćen vrijednostima i vjerovanjima jednog poduzeća, koju imaju svi zaposleni, a time je razlikuje od drugog poduzeća (Mintzberg, 1983, str.179).</s><s>Organizacijska kultura definira se kao skup uvjerenja, navika, prakse i načina razmišljanja koji oni međusobno dijele kroz zajednički boravak i rad.</s><s>Na vidljivoj razini kultura okoline uzima oblik ritualnog ponašanja, simbola, mitova, priča i zvukova (Stacey, 1993, str. 41).</s><s>Kultura je skup zajedničkih vrijednosti, vjerovanja i normi.</s><s>Zajedničke vrijednosti odnose se na važnost koju poduzeće pridaje aspektu kvalitete proizvoda, servisa i ponašanja prema zaposlenima.</s><s>Vjerovanja su ideje koje zaposleni imaju o sebi i poduzeću u kojem rade.</s><s>Norme su nepisana pravila koja nas vode u interakcijama i ponašanjima (Flamholtz, 1995 u Flamholtz, Hua, Istraživanje kulture obuhvaća dva glavna smjera razvoja: objektivni pogled vanjskog promatrača na situaciju, te subjektivni pogled sudionika promatrane pojave.</s><s>Kultura se sastoji od interpretacija svijeta i aktivnosti kao i svega što proizlazi iz tih aktivnosti.</s><s>Te interpretacije se šire i razmjenjuju na razini skupine ljudi u društvenom procesu.</s><s>Zbog toga se organizacijska kultura poistovjećuje sa skupnim spoznajama.</s><s>Ona postaje organizacijski mozak, zajedničko mišljenje, vjerovanje koja se reflektira u tradiciji, običajima ali i opipljivim manifestacijama- pričama, simbolima i proizvodima.</s><s>Pettigrew kaže kako kultura predstavlja dušu fizičkog tijela poduzeća.</s><s>Što je nesvjesnost primjene pojedinih pojmova jača, to je kultura više prisutnija u tom okruženju.</s><s>Industrijski recepti nisu ništa drugo nego recepti pojedinih kultura.</s><s>Roth i Ricks (1994) istakli su kako nacionalne kulture utječu na način na koji se okolina percipira stvarajući različite strateške odgovore istih poduzeća u različitim zemljama.</s><s>Studije koje je proveo Andrew Pettigrew (1985) govore o važnim kulturološkim karakteristikama, Feldman (1986) govori o odnosu između kulture i strateške promjene, Barney (1986) se upitao može li kultura biti izvor održive konkurentske prednosti, Firsirotu (1985) i Rieger (1987) o strateškoj promjeni kao kulturološkoj revoluciji, te utjecaju nacionalne kulture na avio-kompanije.</s><s>Poveznice koncepta kulture i strategije mogu se očitati u nekoliko segmenata • Stil donošenja odluka- kultura utječe na stil razmišljanja, način analize, pa stoga i proces donošenja i oblikovanja strategije.</s><s>Pitanje je dominantne logike koja prevladava u načinu sagledavanja problema, pristupa i rješenju problema.</s><s>Poduzeća s različitom kulturom funkcioniraju u istom okruženju na različite načine. • Opiranje strateškim promjenama- kultura potiče konzistentnost u ponašanju poduzeća, stara logika mora biti odnaučena i zaboravljena u poduzeću.</s><s>Kultura podrazumijeva duboke i neopipljive pretpostavke koje pretpostavljaju opiranje promjenama.</s><s>Karl Wick je istaknuo kako «poduzeće nema kulturu, poduzeće je kultura.</s><s>Zbog toga ju će vrlo teško mijenjati.»</s>\n<s>• Savladavanje opiranja strateškim promjenama- vodeću ulogu ima najviši menadžment koji mora uvesti inovacije i fleksibilnost.</s><s>Radikalna promjena kulture sugerira četiri koraka (Bjorkman, 1989 u Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 271): strateški raskorak (povećavanje razlike između sustava vjerovanja i karakteristika okoline), deblokiranja postojećeg sustava vjerovanja (financijske poteškoće, rast tenzije), eksperimentiranje i preoblikovanje (period zbunjenosti, nova strateška vizija, prvi pokazatelji pozitivnih rezultata), stabilizacija (učvršćuju se novi koraci) • Dominantne vrijednosti</s>\n<s>Ova škola posebice ističe sociološki aspekt i okruženje poslovanja poduzeća.</s><s>Smatra da je shvaćanje racionalnosti podložno sociološkom kontekstu (Whittington, 1993, str. 28-39).</s><s>Moto ove teorije je kako se ponašanje pojedinaca u poduzeću može objasniti pripadnošću pojedinca određenom društvenom sustavu, točnije mreži društvenih odnosa vezanih za obitelj, državu, profesionalnu i obrazovnu pozadinu, religiju i narodnost, spol i klasnu pripadnost.</s><s>To sociološko ovisno ponašanje odražava se na načinu djelovanja definirajući što je prihvatljivo, poželjno odnosno sramno i kažnjivo.</s><s>Upravo zbog toga postoje različiti oblici poduzeća koji potiču konkurentnost u različitim zemljama, ovisno o kulturnom miljeu i sociološkim karakteristikama.</s><s>Čak i multinacionalna poduzeća u svom samom vrhu zadržavaju strogo lokalni identitet središnjice.</s><s>Institucionalni ekolozi organizacije (Meyer, Rowan, 1977; DiMaggio, Powel, 1983) u ovom kontekstu naglašavaju društveni pritisak usklađivanja s lokalnim oblicima racionalnosti.</s><s>Pojedini oblici strategije odražavaju se i podržavaju ograničenja pojedinih društva.</s><s>Isto tako je li riječ o anglo-saksonskim ili japansko-germanskim tipovima društvenih odnosa postoje razlike u poimanju strategije i njenom značaja u društvu.</s><s>Isto tako gubi se utjecajnost vlasnika, a proporcionalno tome povećava utjecaj menadžera, stvarajući novi menadžerski kapitalizam.</s><s>Strategija u tom kontekstu reflektira potrebe profesionalne menadžerske klase.</s><s>Društva su prekompleksna, ljudi previše individualisti da bi se očekivao uniformnost ponašanja.</s><s>Svaki strateg bi trebao analizirati svoje društvene karakteristike, karakteristike svojih kolega, suradnika i konkurenata kako bi se dobila slika različitosti društvenih diskursa i pravila prihvatljivog ponašanja (Whittington, 1993, str. 31).</s><s>Sustavna škola propituje ispravnosti jedinstvenog modela strategije.</s>\n<s>3.3.</s><s>Konkurentska škola strateškog menadžmenta Konkurentska škola strateškog menadžmenta podrazumijeva konkurentnost kao osnovni pokretač poslovanja poduzeća.</s><s>Uzimajući u obzir sve elemente prethodno objašnjenih škola, smatra kako osnovni motiv, izvor energije i uzrok uspjehu poduzeća predstavlja otkrivanje, postizanje i održavanje konkurentske prednosti.</s><s>Konkurentska prednost11 se može sagledati s razine industrijske grane- pozicijsko-analitična škola (engl.</s><s>Positioning school, slov. Šola konkurenčnega pozicioniranja, Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998; McKiernan, 1996), s razine poduzeća – poduzetnička škola (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998; Mintzberg, 1973) ili se na nju može gledati sa stajališta vizionarske škole (Haberberg, Rieple, 2001; vizionarski dio učeće škole, McKiernan, 1996, str. xx) ili škole temeljene na resursima i sposobnostima (engl.</s><s>Resource-Based School, slov. Šola, ki izhaja iz resursov, sposobnosti in zmožnosti, McKiernan, Pozicijsko-analitična škola strateškog menadžmenta Ova škola proizašla je iz nastojanja američkih znanstvenika da primjene mikroekonomsku teoriju u što je moguće čistijoj formi (McKiernan, 1997, str. 793).</s><s>Porter smatra kako je izvor konkurentske strategije u povezanosti poduzeća i njegova okruženja.</s><s>Ovaj pristup se može sažeto prikazati procesom koji se usmjeruje iz okoline prema poduzeću (engl.outside-in).</s><s>Porter (Porter, 1980, str. 4) predstavlja ključne strukturne karakteristike industrijske grane koje determiniraju snagu konkurentskih sila, a time i profitabilnosti djelatnosti.</s><s>Svrha je pronaći poziciju u djelatnosti s koje se poduzeće može jednim dijelom braniti od konkurentskih sila, a jednim dijelom utjecati na njih u svoju korist (Porter, 1980, str. 4; 1991, str.100).</s><s>Prilikom oblikovanja strategije je ključno proniknuti dublje i analizirati svaku od konkrentskih sila, čime se stječu znanja o prilikama i prijetnjama.</s><s>Svih pet sila zajednički oblikuju intezitet konkurentnosti i profitabilnosti, a najjača sila među njima je prilikom oblikovanja strategije odlučujuća (Porter, 1980, str.6).</s><s>Okvir strukture industrijske grane može se koristiti prilikom analize djelatnosti, strateških skupina (ili skupina poduzeća sa sličnim strategijama) kao i na pojedinačna poduzeća.</s><s>Krajnji cilj ove analize je objasniti održivost dobiti pod utjecajem pregovora, izravne i neizravne konkurencije (Porter, 1991, str.100).</s><s>Razumijevanje industrijske grane početna je točka za stratešku analizu (Porter, 1980, str.7).</s><s>11 Izvori konkurentske prednosti strukturiraju se na različite načine.</s><s>Jedna od ponuđenih klasifikacija su: hipoteze temeljene na školi industrijske organizacije (Porter), hipoteze temeljene na resursima, hipoteze temeljene na sposobnostima i hipoteze temeljene na znanju (Čater, 2003, str. 30).</s><s>Snage koje sačinjavaju konkurentnost djelatnosti, tzv. Porterovih pet sila su (Porter, 1980, str. 4( Prijetnje novih ulazaka</s>\n<s>Ulazak novih subjekata u djelatnost donosi povećanje kapaciteta, želju za osvajanjem tržišnog udjela i povećanje količine resursa.</s><s>Prijetnje novih ulazaka ovise o ulaznim zaprekama i očekivanim reakcijama postojeće konkurencije na tržištu.</s><s>Postoji šest izvora ulaznih barijera: 9 ekonomija obujma,</s>\n<s>Osim ulaznih barijera, postoje: očekivana reakcija i osveta postojećih konkurenata na tržištu, ulazna smanjena cijena, karakteristike ulaznih barijera, iskustvo i količina proizvodnje kao barijere ulaska.</s>\n<s>( Intenzitet rivalstva među postojećim konkurentima Konkurentski pomak jednog sudionika može izazvati osjećaj pritiska ili priliku za poboljšanje svoje pozicije kod drugog sudionika unutar iste djelatnosti.</s><s>Intenzitet rivalstva posljedica je utjecaja nekoliko faktora, i to:</s>\n<s>9 brojnosti ili uravnoteženosti konkurenata, 9 sporog intenziteta gospodarskog rasta, 9 visoke razine fiksnih troškova i troškova skladištenja, 9 nedostatak diferencijacije ili troškova prebacivanja, 9 veliko povećanje kapaciteta,</s>\n<s>Intenzitet rivalstva može se mijenjati tijekom vremena, ovisno o promjeni faktora koji utječu na njihovo oblikovanje.</s><s>Isto tako veliku ulogu igraju međuodnos kombinacije pojedinih faktora, npr. ulaznih i izlaznih barijera.</s>\n<s>Supstituti su proizvodi iz drugih djelatnosti koji mogu zadovoljiti iste potrebe i funkcije čime mogu u potpunosti supstituirati proizvod iz osnovne djelatnosti.</s><s>Određivanje potencijalnih supstituta je osjetljivo zbog činjenice da supstituti mogu biti po svom izgledu prilično različiti proizvodi.</s><s>Pritisak supstituta prijetnja je za sva poduzeća u djelatnosti te je stoga zadatak da se svi zajedničkim snagama odupru tom pritisku.</s><s>Pojedinac može vrlo malo, površno učiniti s mnogo truda i troška.</s>\n<s>Kupci imaju značajnu pregovaračku moć u slučaju kupnje: 9 velike količine proizvoda s obzirom na prodavateljevu ponudu, 9 velike količine proizvoda koji pokrivaju troškove prodavatelja, 9 proizvoda koji su standardizirani ili nediferencirani, 9 ukoliko postoje troškovi prebacivanja, 9 proizvoda koji im u strukturi prodaje osigurava nisku stopu dobiti, 9 ukoliko postoji mogućnost kupca da ostvari integraciju unazad koju do sada nije ostvario, 9 proizvoda koji nije toliko važan u cjelokupnom konceptu kvalitete finalnog proizvoda, 9 ukoliko kupci imaju potpunu informaciju i 9 ukoliko mogu utjecati na odluku finalnih kupaca.</s><s>Isto tako pregovaračka moć kupaca je podložna promjenama, kao i druge sile. ( Pregovaračka snaga dobavljača</s>\n<s>Dobavljači isto tako mogu znatno utjecati na pojedinu djelatnost u slučaju: 9 ako je tržišna struktura više koncentrirana od tržišne strukture kojoj su namijenjeni proizvodi,</s>\n<s>9 ukoliko se ne predstavlja kupcima sa svojim supstitutima, 9 ukoliko dobavljač (ne) smatra posebno važnim kupca u pojedinoj djelatnosti, 9 posjedovanja diferenciranog proizvoda ili im se nameće trošak prebacivanja i 9 kada se dobavljači mogu integrirati unaprijed, dakle s proizvođačima i distribucijom i na taj način izravno konkurirati svom kupcu.</s><s>Ponekad se spominje i šesta sila- ostali sudionici (Freeman, 1984, str. 140-142 u Mencer, 2003, str.62-63) koja podrazumijeva relativnu snagu sindikata, vlada, lokalne uprave i samouprave i slično.</s>\n<s> Utjecaj na ravnotežu- poduzeće koristiti ofenzivnu strategiju, te se osim prilagođavanja koristi i pojedinim promjenama poduzeća.  Korištenje promjena- evolucijske promjene koje donosi vrijeme odnose se kao npr. na promjenu u životnom ciklusu djelatnosti.</s><s>No, nisu bitni trendovi, već samo one koje će utjecati na strukturne izvore konkurencije i  Strategija diversifikacije.</s>\n<s>Poduzeće nasljeđuje poziciju koja ograničava i oblikuje njegov izbor, ali ne determinira poduzeće kao takvo (Porter, 1991, str. 104).</s><s>Zadatak poduzeća nije samo optimizacija unutar strogih ograničenja, već i sposobnost poigravanja sa ograničenjima putem kreativnih strateških izbora, ostalih inovativnih aktivnosti kao i nizom sposobnosti i vještina (Porter, 1991, str. l10).</s><s>Okolina će definirati veliki broj tržišnih inputa koje će poduzeće morati koristiti, informacije koje će biti podloga strateškim mogućnostima, inicirat će pritisak na inovativne i akumulirane vještine i resurse poduzeća (Porter, 1991, str. 110).</s><s>Porterova analiza obuhvaća model analize nacionalne ekonomije (Porterov dijamant), model analize industrijske grane (Porterovih pet sila) i model analize na razini poduzeća, odnosno poslovne jedinice (generičke strategije).</s><s>Ovu školu karakterizira kontroliran proces eksplicitno izražene strategije prije početka implementacije.</s><s>Akcent je na odabiru generičkih strateških pozicija, umjesto na odabiru koncepta ili koordiniranog niza planova.</s><s>Najvažniju ulogu i dalje ima najviše poslovodstvo, sa stvarnom snagom planera u pozadini.</s><s>Drugi naziv ove škole je analitički, zbog kalkulacije i obrade podataka poduzeća (najčešće obavlja konzultantska poduzeća) nakon koje se predlaže optimalna strategija.</s><s>Može se uočiti formalnost u analizi okruženja te se zbog tih dodirnih točaka može povezati s klasičnom školom strateškog menadžmenta.</s><s>Poduzetnička škola strateškog menadžmenta Poduzetnička škola strateškog menadžmenta smatra kako je poduzetnik osnovna jedinica i srž iz koje proizlaze impulsi i ideje prilikom oblikovanja strategije.</s><s>Poduzetnik se promatra kao vizionarska osoba, poduzetničke ideje kao izvor inovacija, a poduzetništvo kao temelj ekonomskog poslovanja.</s>\n<s>Poduzetnička škola ima velike sličnosti sa klasičnom školom strateškog menadžmenta.</s><s>Sličnosti se uočavaju u formalnom vođenju i priznanju arhitekta strategije u ulozi najvišeg menadžera.</s><s>Kod poduzetnika naglašena je oskudnost ekonomskih resursa i zahtjev da se s malo napravi Misli i ideje poduzetničke škole strateškog menadžmenta su obrađene u malom broju studija i knjiga.</s><s>Zanimljivost i privlačnost ideja bila je predmetom povremenih rasprava i kratkotrajnih popularnosti (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 131).</s><s>Budući da uspjeh poduzeća ovisi o individualiziranom vođi i njegovoj strateškoj viziji budućnosti poduzeća, pozornost se usmjeravala na elemente vođenja, osobina i karakteristika uspješnih vođa, kao i na elemente vizije.</s><s>Popularna stručna literatura voli predstavljati pojedince i priče njihova uspjeha, a isto tako postoji i pregršt biografija i autobiografija u kojima se opisuju koraci u ostvarenju poslovnog uspjeha.</s>\n<s>Poduzetnička škola govori kako se strategija oblikuje kao rezultat intelektualnog i umnog rada pojedinca, u glavi vođe.</s><s>Od presudne su važnosti nekoliko faktora: intuicija, prosudba, mudrost, iskustvo i dublje shvaćanje i razumijevanje problematike (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 124).</s><s>Strategija se poima kao perspektiva, a vizija je usmjerenje i podstrek prema njenom ostvarenju.</s><s>Vođa procjenjuje, odlučuje, upravlja i samim time mijenja organizaciju.</s><s>Organizacija je ovisna o pojedincu i stavljena je u podređeni položaj.</s><s>Okolina je teren na kojem vođa svojim umijećem i spretnošću ostvarenjem zacrtane strategije usmjerava poduzeće prema uspjehu.</s><s>Proces oblikovanja strategije događa se u glavi vođe, a vizija je mentalna slika strategije.</s><s>Vizija je inspiracija ili osjećaj što bi se trebalo učiniti- ideja vodilja i motiv za njeno ostvarenje.</s><s>No, istodobno ona ne predstavlja detaljan plan kako bi se to trebalo izvesti.</s><s>Stoga se može zaključiti (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 125) kako se strategija, oblikovana na osnovi vizije može smatrati planiranim i osmišljenim (postoji slika o budućnosti), ali i prilagodljivim i izvirujućim procesom (razvija se tijekom implementacije uzimajući u obzir poteškoće i nove Poduzetničko poduzeće, da bi opstalo, mora se razvijati, profesionalizirati, povećavati i tijekom vremena izgubiti svoje početne karakteristike (Kerns, 2002, str. 2).</s><s>Poduzetničko znanje je apstraktno znanje i čine ga informacije gdje i kako doći do kombinacije resursa koje donose dobit.</s><s>Kad je tržište nesposobno distribuirati znanje, poduzetnik shvaća situaciju, prihvaća izazov i inicijativu te osniva novo poduzeće (Alvarez, Busenitz, 2001, str. 762).</s><s>Poduzetnik nema dubinu određena znanja koju posjeduje stručnjak, ali je poduzetnik taj koji prepoznaje vrijednost i priliku korištenja znanja stručnjaka, koji je posjeduje, ali ili nije svjestan ili je ne zna eksploatirati (Alvarez, Busenitz, 2001, str. 763).</s><s>Karl Marx (Marx u Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.125) priznao je značaj poduzeća kao nositelja ekonomskih i tehnoloških promjena, no istakao strogu kritiku utjecaja poduzetnika na društvo općenito.</s><s>Joseph Schumpeter (Schumpeter, 1950 u Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.125) smatra kako je moto kapitalizma kreativna destrukcija, koja tjera naprijed, a upravljač tog motora je poduzetnik.</s><s>Poduzetnika karakterizira poslovna ideja, vizija i kreativnost za razliku od ekonomiste koji govori o opipljivim elementima novcu, strojevima i zemlji.</s><s>Poduzetnici ne stvaraju velika bogatstva, oni upošljavaju resurse na drukčiji, isplativiji način, koriste drukčije kombinacije resursa (Schumpeter, 1934, str. 132), rade ili nove stvari ili stare stvari na nov način Poduzetnik uočava prilike, oblikuje ih, razvija i na temelju njih razvija organizacijske strukture.</s><s>Polazišna točka je nova ideja.</s><s>On razvija ideje, radna mjesta i ekonomske vrijednosti.</s><s>Stvara vrijednosti tamo gdje ih prethodno nije bilo.</s><s>Poduzima velik, ali često pozorno kalkulirani rizik i očekuje velike nagrade (Thornberry, 2001, str. 527).</s><s>S obzirom na različita stajališta poduzetnik može biti; osnivač poduzeća, menadžer svog vlastitog poduzeća ili inovativni vođa poduzeća u vlasništvu drugih.</s>\n<s>Studije (Kets de Vries, 1977; Colins, Moore, 1970; McClelland, 1961) koje su proučavale osobine uspješnog poduzetnika ustanovile su da se radi o teškim, pragmatičnim ljudima, koji cijelo svoje djetinjstvo imaju potrebu za dokazivanjem i osamostaljenjem.</s><s>Poduzetnik prihvaća umjeren rizik, no on ima tendenciju da bude kalkulator.</s><s>U okolini će prije uočiti mogućnosti i prilike nego probleme, bit će revolucionar s kratkim dometom, previše će vjerovati u sebe i lako uopćavati stvari s obzirom na zamijećene pojave, aktivno tražiti nove mogućnosti, uz zadržavanje centralizirane moći.</s><s>Poduzetnik je osebujnjak, proaktivan, jednosmjeran, ne priznaje autoritet, u trenutku krize neće posegnuti za sigurnošću, nego će krenuti prema još dubljoj nesigurnosti Vizija zamjenjuje plan razvoja poduzeća, strategije se oblikuju hrabrim iskorakom u nepoznato, motivacija poduzetnika je potreba za postignućem, a dominantni cilj je rast (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.135-136).</s>\n<s>Poduzetniku nedostaje strpljenje, vrijeme i resursi da se pozabavi strateškim planiranjem (Flamholtz, 2000).</s><s>Korporativno poduzetništvo, u samom začetku nazvano unutrašnje poduzetništvo (engl. intrapreneurship, Pinchot, 1985), podrazumijeva one koji se ponašaju kao poduzetnici unutar većeg poduzeća-korporacije.</s><s>Postoje nekoliko vrsta korporativnih poduzetnika 1. osnivanje poslovanja unutar postojeće djelatnosti, čime se proširuje sržna sposobnost poduzeća,</s>\n<s>2. karakteristike poduzetništva nastoje je inkorporirati u zaposlene (većinom na skupinu menadžera) u velikim poduzećima kako bi bili pokretači novih ideja i inovacija, 3. transformacijski rezultati koji razvijaju postojeće poslovne prilike na način da stvaraju novu kombinaciju resursa i stvaraju održivu ekonomsku vrijednost i 4. poduzeće svojom inovativnošću ruši sva dosadašnja pravila koja su vrijedila za djelatnost (Stopford, Baden-Fuller, 1993).</s>\n<s>Vizionarska škola strateškog menadžmenta Vizionarska škola smatra da je strategija rezultat aktivnosti i vizije jednog vođe.</s><s>Proizlazi iz vojnih doktrina, ranih izvora poduzetništva i spoznaji o moćnim, bogatim kreatorima.</s><s>Riječ je o pojedincu koji osmišljava, koordinira i kontrolira provođenje strategije.</s><s>Osim što je svojstvena za velika poduzeća, ona se može naći i kod mrežnih web poduzeća (Haberberg, Rieple, 2001, str. 648), gdje je poslovanje po svom karakteru prilično decentralizirano, uz izuzetak funkcije odlučivanja o velikim i bitnim pitanjima koje još uvijek ostaju u rukama najvišeg menadžera i/ili njegova užeg tima.</s><s>Upravo činjenica da jedna osoba kontrolira cjelokupno poduzeće predstavlja negativnost ovog pristupa strategiji.</s><s>Autori ovdje uvrštavaju djela Schumpetera (1950), Druckera Škola strateškog menadžmenta temeljena na resursima i sposobnostima Resursna teorija polazi od pretpostavke kako poduzeća posjeduju jedinstveni niz različitih vrsta imovine i da vlasništvo nad tom imovinom kao i korištenje tog vlasništva u funkciji djelatnosti poduzeća predstavlja razliku između uspješnih i neuspješnih poduzeća unutar iste industrijske grane (Penrose, 1959, Prahalad i Hamel, 1990, Barney 1991, Peteraf, 1993).</s><s>Iz toga proizlazi kako strategija predstavlja odabir i obvezu dugoročnog usmjerenja prema razvoju određenih sposobnosti, tj. dinamičkih sposobnosti (Teece, 1990, str. 38).</s><s>Resursna teorija je zapravo dobila pogrešno ime (Salaman, Ash, 2003, str. 67).</s><s>Bit ove teorije ne odnosi se na resurse koje poduzeće ima, nego umijeće njihova korištenja, razvijanja i kombiniranja, sposobnost umijeća korištenja resursa (Kamoche, 1991, str. 46).</s><s>U tom smislu strategija definira u kojem području bi poduzeće trebalo poslovati s obzirom na svoje sposobnosti, a ne tržišne prilike.</s><s>Osnovne karakteristike ključnih i strateški relevantnih sposobnosti u poduzeću mogu (Grant, 1998, str.186): ( sastojati se iz niza vještina koje su povezane na specifičan način, ( biti vidljive i nevidljive prirode,</s>\n<s>( imati arhitektonski značaj, sastavni su elementi funkcioniranja poduzeća, a ne smiju se shvatiti kao dodaci ili ukrasi poduzeća, ( pojašnjavati kako se ljudi u svom povezuju i kombiniraju, ( biti vezane uz izbor i razvoj tehnologije i ( uključiti znanje.</s>\n<s>Održive konkurentske prednosti proizlaze iz resursa i sposobnosti koje poduzeće kontrolira, a njihove osnovne karakteristike su vrijednost, rijetkost, ne mogu se kopirati i ne mogu se supstituirati (Barney, 1991).</s>\n<s>Resursi su inputi u proizvodnom procesu i predstavljaju osnovne jedinice proučavanja (slika 5).</s><s>Među skupinom resursa samo neke su produktivne.</s><s>Produktivni resursi zahtijevaju kooperaciju i koordinaciju grupacija resursa.</s><s>Sposobnost predstavlja mogućnost djelovanja skupine resursa u obavljanju određenog zadatka ili aktivnosti.</s><s>Sposobnosti predstavljaju rezultat korištenja skupine resursa na specifičan način (Amit, Schoemaker, 1993).</s><s>Resursi su izvor sposobnosti poduzeća, a sposobnosti su glavni izvor konkurentske prednosti (Grant, 1991, str. 118).</s><s>Razlikovne sposobnosti odnose se na akumulirano iskustvo, znanje i sustav koji djeluju unutar poduzeća i koji se mogu koristiti u funkciji smanjenja troškova ili vremena potrebnog za stvaranje ili proširenje postojećeg resursa (Salaman, Asch, 12003, str. 73).</s><s>Sposobnosti se razvijaju tijekom vremena kompleksnim interakcijama unutar resursa poduzeća.</s><s>Prednosti se stvaraju na osnovu načina povezivanja resursa u kombinacije koje konkurent može vrlo teško reproducirati.</s><s>Slika 5. Oblikovanje strategije prema resursnoj teoriji Začetak ideje o resursnoj teoriji bio je u djelima Edith Penrose, a Nelson i Sindey su istraživali sposobnosti poduzeća i razumijevanja razlike između poduzeća.</s><s>Prva primjena njihovih spoznaja bila je u radu Wernerfelta iz 1984. godine koji je pokušao objasniti vezu kako kontrola poduzeća nad određenim resursom može rezultirati visokim financijskim povratom.</s><s>Radovima Barney (1986), Dierickx, Cool (1989) pozornost se usmjerila na pojašnjenje i utjecaj strateških resursa da bi Barney (1991) objedinio kriterije resursa koje se smatraju izvorom održive prednosti.</s><s>Potpora resursnoj teoriji dolazi djelima Prahalada i Hamela (1990) o sržnim sposobnostima poduzeća.</s><s>Godine 1997. autori Teece, Pisano i Schuen (1997) smatraju kako se dinamičke sposobnosti poduzeća oblikuju organizacijskim procesima (arhitekturom i kulturom), strateškim resursima, vlastitom poviješću koja na neki način određuje usmjerenje za budućnost.</s><s>4 Odabrati strategiju koja na</s>\n<s>U razmišljanjima u duhu resursne teorije valja uzeti u obzir činjenicu ograničenja menadžerske objektivne procjene resursa poduzeća, koja nerijetko može biti krivo shvaćena, precijenjena ili podcijenjena (Salaman, Asch, 2003, str. 81).</s><s>3.4.</s><s>Suvremena škola strateškog menadžmenta Suvremena škola strateškog menadžmenta podrazumijeva sve one ideje i kretanja koja su trenutno u središtu pozornosti i privlače sve više svojih simpatizera.</s><s>Ideje su se razvijale godinama, ali svoju su popularnost postigle nakon što su prije objašnjene škole strateškog menadžmenta doživjele svoje zlatne trenutke.</s><s>Mogu se zamijetiti dvije svojstvene karakteristike ove škole.</s><s>Prva je da pridaje dublju pozornost određenim sekvencama u procesu strateškog menadžmenta.</s><s>Pogled na proces strateškog menadžmenta involvirao je znanja iz područja psihologije, antropologije, biologije i putem metafora i slika predočio kako spoznati, razumjeti i rukovoditi procesom strateškog menadžmenta.</s><s>Spoznaje su omogućile da se dublje i smionije razotkriju uzroci uspjeha i neuspjeha, što se zapravo događa u crnoj kutiji procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Druga karakteristika ove škole je da u središtu pozornosti nije konkurentska borba, već se energija usmjerava na razumijevanje sebe i drugih.</s><s>Konkurencija svih oslabljuje (Chaharbaghi, Willis, 1998, str. 1021), pa je stoga prioritet znanje, učenje i spoznaja kako biti drukčiji od drugih odnosno kako surađivati s drugima i na taj način postići uspjeh.</s><s>Suvremenu školu strateškog menadžmenta čine kognitivna škola (engl.</s><s>Cognitive school: Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1997, dio procesualne škole o kognitivnim ograničenjima, Whittington, 1993, str. 22-24), učeća škola (Learning school: Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998), dio o postepenosti učeće škole (McKiernan, 1996, str. xix), interpretativna škola (engl.</s><s>Interpretative, Chaffee, 1985, str 93-95).</s><s>Kognitivna12 škola strateškog menadžmenta Kognitivna škola strateškog menadžmenta smatra da je proces oblikovanja strategije po svom karakteru mentalni proces.</s><s>Središte pozornosti ove škole strateškog menadžmenta je proces koji se događa u glavama stratega, osobe koja donosi strategiju.</s><s>Ostale škole govore o pretpostavkama i vanjskim i unutrašnjim utjecajima na oblikovanje strategije, a kognitivna škola govori o samom fenomenu razmišljanja prilikom oblikovanja strategije.</s><s>Na koji način stratezi razmišljaju, što uzimaju u obzir, kako povezuju činjenice, kako zaključuju, zašto upravo na taj način zaključuju, pitanja su koja si postavlja kognitivna škola.</s><s>Pod motom vidjet ću, kad povjerujem (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.150) koncentriraju se na pitanja koja su vezana za tajne ljudskog mozga.</s>\n<s>Originalne ideje ove škole mogu se iščitati šestdestih godina, a nakon toga i u radovima Wicka (1987), Andersona, Paine (1975), Shrivastave i Schneidera (1984), Smircicha i Stubbarta (1985).</s><s>12 Dolazi iz lat. cognoscere = spoznati, spoznajno istražiti, kognitivan je spoznajni, koji se tiče spoznaje, saznanja (Klaić, 1978, str.720).</s><s>U tekstu se koristi riječ kognitivan, koja je prikladnija, učestalija i češća od pojma spoznaje.</s><s>Proces koji se događa u trenucima oblikovanja strategije nalazi se u sferi ljudskog uma, područja koji detaljno proučava kognitivna psihologija.</s><s>Ova škola je počela stjecati popularnost osamdesetih godina, da bi devedesetih u kombinaciji s drugim školama bila jedna od najpopularnijih područja istraživanja strateškog menadžmenta (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 150).</s><s>Kao i prethodni primjeri, škola je proizašla iz široke palete studija i materijala raznovrsnih istraživanja, da bi se tek kasnije ta saznanja okupila u zaokruženu cjelinu sa zajedničkim predmetom istraživanja- kognitivnog fenomena u domeni strategije.</s><s>Razlikuju se dvije struje ove škole (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.150-151): • pozitivistička (objektivna)-um skenira svijet, prihvaća i pod povećalom promatra ono što želi.</s><s>Tako dolazi do pomalo izmijenjene slike svijeta.</s><s>Um stvara svoju sliku svijeta na osnovu stvarnosti.</s><s>Ova struja zaokupljena je procesom oblikovanja strategije sa individualnog aspekta.</s>\n<s>• konstruktivistička (subjektivna)- strategija je jedan od načina interpretacije svijeta.</s><s>Um stvara u potpunosti svoju novu sliku svijeta.</s><s>Time se prihvaćaju izazovi i potencira kreativna strana stvaranja strategije.</s><s>Svijet se mora pokrenuti i ova struja zastupa ideju da su promjene ostvarive.</s><s>Naglasak je na društvenim procesima i međusobnim interakcijama.</s>\n<s>Proces oblikovanja strategije bazira se na kognitivnim spoznajama i shvaćanju da je strategija koncept.</s><s>Na neki način ponovno se spoznajama vraćamo na koncepcijsku školu strateškog menadžmenta.</s><s>Studije dobitnika Nobelove nagrade Herberta Simona (Simon,1947,1957) te studije Simona i Marcha (Simon, March, 1958) okarakterizirale su svijet kao ogroman i kompleksan, a ljudski um i njegov kapacitet obrade podataka, u usporedbi sa svijetom, krajnje limitiran.</s><s>Stoga besmisleno je očekivati da se proces donošenja odluka može temeljiti na racionalnosti, već se spominje ograničena racionalnost.</s><s>Menadžeri po prirodi svog posla primaju veliku količinu agregiranih informacija.</s><s>Na osnovu njih odlučuju, stvaraju strategiju, rješavaju probleme.</s><s>No, put i transformacija informacije od izvora do najvišeg menadžera nerijetko nailazi na prepreke, različite interpretacije mijenjajući svoj sadržaj i smisao.</s><s>Zbog toga menadžeri donose pogrešne odluke na bazi iskrivljenih i ostarjelih ili nebitnih informacija.</s>\n<s>Bit kognitivne škole strateškog menadžmenta počiva na temeljima kognitivnih mapa objašnjenim u poglavlju 2.3.</s><s>Okviri po kojima se ponašamo, su zapravo pravila shvaćanja normalnog, prihvaćenog i preporučenog u pojedinim sredinama i kontekstu.</s><s>U studiji El Sawy i Pauchant (1988) prepoznata je razlika između shvaćanja pojedinca i skupine.</s><s>Ukoliko skupina uvjeri pojedinca u prihvaćenost pojedinog koncepta, pod uvjetom postojanja istog sustava vrijednosti, tada će pojedinac prihvatiti stajalište skupine.</s><s>Dominantna logika najvišeg menadžmenta sastoji se od nekoliko dijelova; karakteristika sržne djelatnosti, aktivnosti koje stvaraju uspjeh i paleta instrumenata koje najviši menadžer ima na raspolaganju.</s><s>Najviši menadžeri uče ponašanje na temelju (ne)uspješnosti vlastitih postupaka.</s><s>Ponašanje je funkcija njegovih posljedica (Skinner, 1953).</s><s>Ukoliko se ponašanje najvišeg menadžera ocjeni kao krajnje negativno i poluče se određene sankcije, tada on takvo ponašanje shvati kao nepoželjno i više ga ne prakticira.</s><s>Tijekom vremena oblikuje se dominantno ponašanje koje je poželjno s obzirom na karakteristike poduzeća, okoline i posljedice za menadžera.</s><s>Uočavanje obrazaca je osnovna kognitivna sposobnost.</s><s>Koristi ju genetika, seizmologija, medicina, meteorologija kako bi ustanovili i uvidjeli određene obrasce i pokušali na osnovu njih nešto zaključiti.</s><s>Uočavanje obrazaca je umjetnost i vještina na kojoj svatko može poraditi u poslovnom okruženju (Slywotzky, Morrison, Pokušaji promjene kognitivnih koncepata su teški i dugotrajni.</s><s>Jedan on načina promjena predlaže se mnemotička kratica CHANGE (Mezias, Grinyer, Guth, 2001, str. 80) koja predstavlja šest komponenti potrebitih za promjenu kolektivne spoznaje, gdje C (engl.change) predstavlja promjenu, H (engl. holistic) holistički pristup, A (engl. external agents) vanjske osobe koji vode promjene, N (engl. neutral site) osobe koja vodi radionice promjene, G (engl. group) tim najviših menadžera te E (engl. execution) izvršenje najavljenih promjena (Mezias, Grinyer, Guth, 2001, Stratezi se razlikuju s obzirom na kognitivni stil kojim pristupaju problemu, rješavaju, formuliraju i implementiraju strategije.</s><s>Myers-Briggs Instruments (Myers, 1962) na osnovu rada Karla Gustava Junga formirala je četiri para preferencija koje kreiraju različite temperamente 9 ekstrovertiranost (crpi energiju iz kontakata i međuutjecaja s drugim ljudima)introvertiranost (iscrpljuje se takvim kontaktima, crpi energiju iz unutarnjih, refleksivnih izvora)</s>\n<s>9 senzacija (preferira činjenice)-intuicija (vrednuje slutnje i preferira špekulacije) 9 razmišljanje (preferira logičnu, impersonalnu bazu izbora)-osjećanje (preferira osobnu, emocionalnu bazu)</s>\n<s>9 percepcija (preferira otvorenost i fluidnost opcija, promatranje stvari iz različitih perspektiva)- prosudba (zatvorenost, sužavanje izbora i rješenja) Njihovom kombinacijom dolazi se do različitih tipova karaktera.</s><s>Smisao njihova utvrđivanja je u shvaćanju međuodnosa pojedinaca u timu čija se (ne)kvaliteta reflektira na uspješnost rada.</s><s>Ponekad različitosti u temperamentu doprinose nerazumijevanju i neslaganju, a ponekad obogaćivanju pogleda na problem i odabir smionijeg rješenja.</s><s>Stoga, potrebito je poznavati prednosti i nedostatke koje proizlaze iz različitih tipova osobnosti (Stacey, 1993, str. 357) i znati ih iskoristiti u radu tima.</s>\n<s>Makridakis (1990) je pokušao sublimirati pogreške i stranputice u donošenju strateških odluka.</s><s>One govore o favoriziranju podataka koje idu u korist razmišljanja stratega, nastojanja uočavanja uzročno-posljedičnih veza između pojava koje su tek blago korelirane te moć željenog razmišljanja.</s><s>S druge strane, metafore mogu otvoriti vidike razmišljanja, ali isto tako i previše simplificirati i suziti skup rješenja na raspolaganju (Schwenk, 1988; Steinbruner, 1974).</s><s>Možemo koristiti različite načine razumijevanja koristeći različite metafore kako bi poduzeće sagledali iz različitih perspektiva, na različite načine.</s><s>Svaka metafora otvara nove horizonte razumijevanja i omogućava poseban način sagledavanja realnosti poduzeća (Morgan, 1997, str.427 u Bürgi, Roos, 2003, str. 70; Palmer, Dunford, 1996).</s><s>Isto tako kompleksni se argumenti mogu prikazati na razumljiviji način, metafore kreiraju nova značenja i veze među konceptima koji prethodno nisu imali nikakve poveznice (Weick, 1989).</s><s>Metafore koje se koriste ne bi trebale shvaćati kao rezultat potrage za istinom i validnošću, već trebaju poslužiti kao figurativni način traganja za novinama (von Ghyczy, 2003).</s><s>U jednoj od metafora proces donošenja strateških odluka i strategije uspoređuje se sa rijekom s obzirom na molekularnu strukturu i ponašanje rijeke.</s><s>Budućnost poduzeća se smatra kao odrednica brzine, veličine i usmjerenja rijeke (Lamberg, Parvinen, 2003, str.549).</s><s>Primjeri nekih od metafora za strategiju su: jazz (Hatch, 1999), kineski Zahvaljujući manjkavostima tržišta i poduzeća, poduzeća mogu zahvaliti svoje konkurentske prednosti.</s><s>Procesni pristup zastupa ideju da ne treba težiti idealima, već prihvatiti svijet takav kakav je.</s><s>Temelje ove škole postavili su američka škola Carnegie, ponajviše Richard Cyert, James March i Herbert Simon na području kognitivne ograničenosti racionalnih aktivnosti (daljnji rad Henry Mintzberg) i mikro politike poduzeća (Andrew Pettigrew).</s><s>Cyert i March u svojim djelima govore o ograničenoj racionalnosti.</s><s>Pod tim pojmom podrazumijevaju (ne)sposobnosti percipiranja i međusobno povezivanja istodobno više od desetak utjecaja od bezbrojnih relevantnih informacija te se kao osobe priklanjamo određenoj strani prilikom interpretacije podataka, skloni smo prihvatiti prvo zadovoljavajuće rješenje umjesto da se traži optimalno rješenje (Whittington, 1993, str. 23).</s><s>Upravo zato oblikovanje strategije je poput umjetnosti oblikovanja umjetničkog djela (Mintzberg 1987).</s><s>Oblikovanje strategije je kontinuirani i adaptivni proces, gdje se oblikovanje i implementacija izmjenjuju.</s><s>Predlaže se logička postupnost, gdje je strateška namjera dovoljno precizna da omogućava osjećaj usmjerenja, a istodobno dovoljno površna da omogućava fleksibilnost i oportunizam putem.</s><s>Mintzberg i Waters sugeriraju kako se strateška logika može sagledati samo nakon određenog vremena, sa distance se poprima sasvim drukčija perspektiva i zaključak.</s><s>Strategija izvire putem sukcesivnih malih poteza koje poprimaju određeni oblik.</s>\n<s>Učeća škola smatra da se svijet strategije koji je prekompleksan za našu percepciju ipak može sagledati i savladati procesom učenja tijekom određenog razdoblja.</s><s>Strategije se razvijaju, mijenjaju, nadopunjuju kako pojedinci i skupine sagledavaju situaciju, shvaćaju kako se razvija sposobnost suočavanja i rješavanja problema.</s><s>U konačnici se oblikuje oblik ponašanja koji uspijeva i donosi željene rezultate.</s>\n<s>Učenje je predstavljeno modelom jednostruke i dvostruke petlje učenja.</s><s>Jednostruka petlja učenja je konzervativna po svojoj naravi jer podrazumijeva detekciju pogrešaka i održavanje organizacijskih aktivnosti u skladu s planom.</s><s>Dvostruka petlja učenja govori o učenju tijekom jednostruke petlje učenja- učiti kako učiti.</s><s>To znači da menadžeri moraju kritički ocijeniti svoje ponašanje, prepoznati načine na koje nehotično doprinose problemima poduzeća i nastojati izmijeniti takva ponašanja.</s>\n<s>Uočen je kružni proces u kojem se stratezi sami razvijaju.</s><s>Iskustvom, bilo pozitivnim ili negativnim, stječu nova saznanja, koja koriste u idućim praktičnim situacijama, oplemenjujući svoje sljedeće iskustvo drugim načinom gledanja na stvari.</s><s>Predmet rasprave škole je proces njihova sazrijevanja, formiranja stavova, mišljenja, stjecanja novih znanja i spoznaja.</s><s>Lapierre (Lapierre, 1980 u Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.176) zamjećuje kako strateški menadžment nije više samo menadžment promjena, već i promjena menadžmenta.</s><s>Publikacija Charlesa Lindbloma iz 1959. godine sa naslovom The Science of «Muddling Through» inicirala je ovu školu.</s><s>Njegovi zaključci su doveli u pitanje sve dotadašnje premise racionalnog menadžmenta.</s><s>Uveo je pojam o znanosti o propetljavanju13 (engl. muddling through), kasnije nepovezana postepenost (engl. disjointed incrementalism).</s><s>Knjiga James Brian Quinna iz 1980.godine Strategies for Change: Logical Incrementalism pokrenula je ideje koje su predstavljene učećom školom strateškog menadžmenta.</s><s>Učeća škola je u središte svoje pozornosti postavila pitanja: tko je zapravo autor, kreator i tvorac strategije, gdje se zapravo strategija stvara...</s><s>Smatra kako su druga viđenja oblikovanja strategije samo puka uljepšana maštarija koja ne korespondira sa stvarnom situacijom.</s><s>Nakon iznašanja podatka Waltera Keirchela (Keirchel, 1984, str. 8) da se samo 10 % oblikovanih strategija doista implementira, svi su uprli prst u implementaciju koja je krivo usmjerena, organizirana, nedovoljno kontrolirana dok nitko nije posumnjao u manjkavosti procesa oblikovanja strategije.</s><s>Svaka pogreška u implementaciji je zapravo pogreška u oblikovanju strategije.</s><s>No, uzrok greške nastaje u razdvajanju oblikovanja i implementacije, neslaganju procesa razmišljanja i procesa implementacije.</s><s>Zaključeno je kako (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 353 ) je možda potrebno malo manje mudrovanja oko strategije.</s><s>Zamijećena je pojava da kada su u pitanju velika strateške preusmjerenja, ona rijetko kada proizlaze iz formalnih planskih studija i ureda najvišeg menadžera, već iz najnižih redova koji tijekom vremena zamjećuju određena poboljšanja, vrše promjene u njihovoj domeni rada, ne razmišljajući o strateškoj implikaciji tih promjena.</s><s>To je upravo potaklo da informirani pojedinci mogu na bilo kojoj hijerarhijskoj razini u poduzeću doprinijeti procesu donošenja strategije.</s><s>Početkom šestdesetih Charles Lindblom, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Yalu predstavio je pojam nepovezana postepenost.</s><s>Proučavajući način donošenja strategija u vladi došao je do zaključka kako se odluke donašaju kako bi riješili problem, a ne da nastupaju proaktivno i iskoriste se mogućnosti, s manje obzira na ostvarenje konačnog cilja ili povezivanje pojedinih različitih odluka.</s><s>Tijekom tog procesa sudjeluje mnogo ljudi, ali između njih jedva da i postoji komunikacija i koordinacija bez središnjeg autoriteta.</s><s>Različita usmjerenja javne politike i različiti aspekti jednog problema analiziraju se u različitim trenucima, s nepostojećom koordinacijom (str.105).</s><s>Javna politika je tipični primjer nikad dovršenog procesa postepenih koraka u kojem stalni mali koraci zamjenjuju jedan veliki odlučan korak.</s><s>James Briann Quinn nastavio je rad Lindbloma i prihvatio postepenost, s tim da je smatrao, kako barem u poslovnom svijetu postoji središnji autoritet koji će objediniti napore sviju i usmjeriti k oblikovanju cjelovite strategije.</s><s>Krenuo je od pretpostavke kako poduzeće dolazi do integriranog koncepta.</s><s>Postepenost je način na koji se oblikuju strategije, ali postepenost kroz koju je protkana logika koja međusobno povezuje dijelove logična postepenost.</s><s>Poduzeće se sastoji iz podsustava, a zadatak strateškog menadžmenta je da razvije i održava u glavama najvišeg menadžera konzistentan podsjetnik na odluke donošene u svakom od podsustava (Quinn,1980, str. 52).</s><s>Dolazi do impresije kako se strategija odvija u prolazu (engl. done on the run).</s><s>Logična postepenost podrazumijeva dvije stvari: proces kojim se stvara strateška vizija u kojem strateg uči 13 Preuzeti hrvatski prijevod iz Stacey, 1993, str. 5. postepeno, drugi je proces koji oživljava prethodno nastalu viziju, ona se ostvaruje taktičkim i političkim manevriranjem postepenim tempom u kompleksnoj organizaciji.</s><s>Tako se i dalje nastavlja praksa odvajanja oblikovanja i implementacije.</s><s>Glavni tvorci strategije su tim najviših menadžera predvođeni nadređenim menadžerom.</s><s>Poduzeće je manje poslušno, ono ima svoj razum, stoga se implementacija provodi vrlo oprezno, povećanjem kredibiliteta, rukovođenjem koalicijama.</s><s>Smatra kako strateg mora promovirati stratešku viziju, ali i omogućiti da se ona sama mijenja i poboljšava u tijeku implementacije.</s><s>Evolucionarna teorija povezana je s radom Quinna, ali i radom Nelsona i Wintera (Nelson, Winter, 1982).</s><s>Smatra da postoje podsustavi u poduzeću, a da promjene proizlaze iz interakcija između njih, a ne vođenja kojeg je zastupao Quinn.</s><s>Poduzeća se ne vode lišena opće racionalnosti i nema okvira prema kojem bi se vodile promjene.</s><s>Promjene nastaju kumulativnim interakcijama između rutina, ponavljajućih uobičajenih aktivnosti koje podupiru i omogućavaju glatko odvijanje funkcija poduzeća.</s><s>Poduzeće je sačinjeno od mnogo hijerarhijskih razina rutina, pridonoseći stabilnosti.</s><s>No, s druge strane upravo te rutine nehotično su nositelji promjena.</s><s>Kako nastaju nove situacije, mijenjaju se i rutine te nadolaze nove i veće promjene.</s><s>Zbog međusobne povezanosti, promjene nadolaze zato što su izmjenom jednog dijela rutina, mijenja i odnos s drugim rutinama.</s><s>Menadžment može utjecati na proces tako što će izbaciti neefikasne rutine, izmijeniti i prenositi rutine iz jednog dijela organizacije u drugi i dodavanjem novih rutina.</s><s>Planirana strategija se fokusira na kontrolu, kako bi bili sigurni da se menadžerska nastojanja realiziraju u akciji dok se izvirujuća strategija bazira na učenju.</s><s>Izvirujuća strategija otvara vrata strateškom učenju, koje podrazumijeva promišljanje i akciju te kombinira razmišljanje sa rezultatom.</s>\n<s>Učenje nije samo stjecanje znanja učenjem iz knjiga, priručnika ili predavanja, već se može stjecati na manje formalan način, u fokusu intuicije, subjektivnog doživljaja, pokušaja koji se stječu korištenjem metafora, slika ili iskustva (Takeuchi, 1995, str 11).</s><s>Njega općenito karakterizira promjena ponašanja i obogaćivanje iskustava.</s><s>Učenje je prema Kolbu (Kolb, 1984 u Feurer, Chaharbaghi, 1995, str. 40) stvaranje novog znanja kroz transformaciju iskustva.</s><s>Takvo učenje se postiže putem povratnih mehanizama (Kolb, 1984 u Feurer, Chaharbaghi, 1995, str. 40).</s><s>Proces učenja svi opisuju na sličan način.</s><s>Učenje se događa kada se provjerava hipoteza koja je formulirana da odgovori na određeno pitanje (Handy, 1990, Argyris, Schon, 1978, Kim, 1993 u Feurer, Chaharbaghi, 1995, str. 40).</s><s>Znanje se formira na bazi razmišljanja o rezultatu nakon testirane faze.</s><s>Znanje koje se steklo otkriva novo pitanje i ciklus ponovno kreće.</s><s>Bit strategije je u razvijanju sposobnosti poduzeća da pridobije, akumulira i eksploatira znanje.</s><s>Crossan, Lane, White (Crossan, Lane, White, 1997) smatraju kako ujedinjeni okvir učeće organizacije podrazumijeva promjene u ponašanju i spoznajama i to: intuicija, interpretacija, integracija i institucionalizacija.</s><s>One podrazumijevaju promjenu od individualnog prema organizacijskoj razini.</s><s>Strategija ovisi o učenju, a učenje ovisi o sposobnostima.</s><s>Prahalad i Hamel (Prahalad, Hamel, 1990, str. 45) smatraju strateški menadžment kao proces skupnog učenja.</s><s>Prilikom oblikovanja koncepta učeće organizacije Senge (Senge, 1990, str. 20-23) navodi pet osnovnih disciplina:</s>\n<s>Učeća škola strateškog menadžmenta q osobno usavršavanje- organizacija počinje učiti kad počnu učiti njegovi članovi.</s><s>Bitno je znati definirati cilj koji se želi postići i treba znati koliko smo blizu cilja.</s><s>Osobno usavršavanje spada u cjeloživotni proces usavršavanja, a naziva se generativno učenje.</s><s>Prepoznavanjem kreativnih tenzija javlja se jaz između željenog i trenutnog čime se stvara kreativna energija za promjenom,</s>\n<s>Učeća škola strateškog menadžmenta q prepoznavanje mentalnih modela (više o tome u poglavlju 2.3.)- ljudi se ponašaju tako da izbjegavaju neugodnosti ili prijetnje (Argyris, 1991), prakticiraju obrambeno rezoniranje, čime se izbjegava učenje,</s>\n<s>Učeća škola strateškog menadžmenta q timsko učenje- je proces usklađivanja, razvoja sposobnosti tima da funkcionira kao cjelina, da misli i djeluje na nov sinergijski način te da kreira rezultate koje njegovi članovi istinski žele,</s>\n<s>Učeća škola strateškog menadžmenta q zajednička vizija-svi članovi moraju razumjeti, dijeliti i doprinijeti viziji kako bi postala stvarnost.</s><s>Sa zajedničkom vizijom ljudi će raditi jer to žele, a ne zato što moraju i q sustavno mišljenje-sposobnost sagledavanja velike slike, korelacije sustava, proučavanje kontinuiranih procesa umjesto jednostavnih detalja.</s><s>Učeća organizacija je ona u kojoj ljudi na svim razinama, individualno i kolektivno, kontinuirano povećavaju svoj kapacitet kako bi proizveli rezultate do kojih im je uistinu stalo.</s><s>Učenje je potrebno ponajviše u profesionalnim poduzećima koje posluju u krajnje kompleksnom okruženju gdje je znanje potrebito za stvaranje strategije krajnje difuzno i nema središnjeg autoriteta.</s><s>Osim procesa učenja koji donosi pozitivne promjene postoji i negativno učenje.</s><s>Njime se stječe dojam povećane obveze, poraz ne dovodi do premišljanja i koncentriranja na druge stvari, već dubljeg uranjanja u dosadašnje neuspjehe.</s><s>Time se dovodi do još većih problema.</s><s>Uz to postoji i nepotrebno učenje koje energiju potrebitu za redoviti posao usmjerava na izučavanje i učenje stvari koje ne povećavaju izravno niti neizravno kvalitetu poslovanja.</s><s>Ono što se na prvi pogled može učiniti pasivnim i reakcijom na okolinu, zapravo predstavlja težnju poduzeća da uči i kreira nove i zanimljive strategije.</s><s>Važno je shvatiti strategiju kao individualni i skupni proces učenja.</s><s>Smisao učenja nije spoznaja pitanja koja su važna, nego model realnosti okruženja koji će se mijenjati kako se zaposlenici mijenjaju i poboljšavaju razumijevanje kako se svijet poboljšava (Geus, 1988, str. 73).</s><s>Strateški menadžment je do sada insistirao na isprobavanju stvari, doživljavanju posljedica, objašnjavanju i nastavku.</s><s>Faza gdje se najprije insistiralo na razmišljanju koje mora završiti prije nego aktivnosti započnu, iz oblikovanja proizlazi implementacija.</s><s>Wick sugerira slijed aktivnosti: učini nešto, odaberi što je bilo ispravno u retrospektivnom pogledu te zadrži samo ona ponašanja koja su bila prikladna.</s><s>Razumijevanje proizlazi iz razmišljanja u pogledu unazad (Wick, 1979, 4. EMPIRIJSKO UTVRĐIVANJE KARAKTERISTIKA PROCESA STRATEŠKOG MENADŽMENTA U HRVATSKOJ</s>\n<s>Teorijske spoznaje objašnjene u prethodnim poglavljima empirijski su testirane na poduzećima.</s><s>Iz osnovnih premisa, metoda, načela i stajališta škola strateškog menadžmenta oblikovane su četiri skupina konstrukta.</s><s>Konstrukti odražavaju specifičnosti koje pojedinu školu strateškog menadžmenta razlikuje od drugih.</s><s>Konstrukti su oblikovani uz argumentirane citate iz znanstvene literature te postoji mogućnost da se poneka tvrdnja shvati kao svojstveni element dviju, umjesto jedne škole.</s><s>Objašnjenje oblikovanja konstrukta i odabira pojedinačnih tvrdnji slijedi u nastavku.</s>\n<s>1. Strateško usmjerenje donosimo na osnovu analize utjecaja i vanjskih i unutrašnjih faktora.14 U skladu s koncepcijskim valom klasične škole strateškog menadžmenta, analiza utjecaja ravnomjerno obraća pozornost na utjecaje koji dolaze iz vanjskih izvora i onih koji dolaze iz Rezultati obiju analiza se usklađuju i njihovim najpovoljnijim kombiniranjem dolazi se do rješenja.</s>\n<s>2. Osobe koje rade na strategiji su visoko educirane specifično za taj zadatak.</s><s>Prema planskom valu klasične škole osobe koje su specijalizirane za poslove vezane uz strategiju visoko su educirane, posebice na području metode predviđanja i prognoziranja, metoda ekstrapoliranja te metoda obrade i analize podataka sakupljenim u poduzeću i okruženju (Ansoff, 3. Dobar plan je preduvjet za poslovni uspjeh.</s><s>Bez dobrog plana, koji je nastao na bazi analiza, ne može se ostvariti osmišljena implementacija i željeni uspjeh.</s><s>Uspjeh je produkt brojnih pretpostavki među kojima plan zauzima važno mjesto.</s><s>4. Tijekom rješavanja problema sugerira se nekoliko mogućnosti i naposljetku odabiremo onu najbolju.</s>\n<s>Analiza deduktivnom metodom dolazi do nekoliko mogućnosti rješenja problema.</s><s>Odabir najboljeg rješenja ovisi o preliminarnom ocjenjivanju potencijalnih rješenja putem nekoliko 14 Tvrdnje su označene u skladu s rednim brojem tvrdnje u upitniku u prilogu I. Numeracija slijedi kontinuirano bez obzira na prelazak nizanja tvrdnji iz jedne škole strateškog menadžmenta u drugu i bez obzira na rezultate istraživanja.</s>\n<s>Klasična škola strateškog menadžmenta kriterija.</s><s>Rješenje je uvijek uniformno, jedinstveno i nedvosmisleno (Christensen et.al, 1982, str. 5. Proces strateškog menadžmenta prolazi redom kroz fazu planiranja, implementacije i kontrole.</s><s>Proces strateškog menadžmenta prema definiciji struke prolazi redom kroz navedene faze.</s><s>Faze slijede jedna iza druge, točnije nakon završetka prve faze, započinje druga faza (Andrews, 1971, 6. Glavna i posljednja riječ prilikom oblikovanja strategije pripada timu najvišeg menadžmenta ili samom najvišem menadžeru.</s>\n<s>Korištenje SWOT analize stječu se preduvjeti cjelokupnog sagledavanja situacije sa aspekta okruženja i aspekta unutrašnje snage poduzeća (Christensen et.al, 1982).</s><s>8. Prognoziranjem i predviđanjem stječemo preduvjete za planiranje budućnosti.</s><s>Priprema za budućnost sastoji se u razumijevanju situacije i pripremanje sadašnjosti za budućnost.</s><s>Prognoziranje i predviđanje su metode pokušaja razumijevanja smjera kojim sadašnjost kreće prema budućnosti (Andrews, 1987, Christensen et.al.</s><s>1982).</s><s>9. Planiranje mora biti formalno i eksplicitno definirano.</s><s>Planiranje se definira prema unaprijed utvrđenim koracima, formalno i eksplicitno.</s><s>Ukoliko postoji težnja za neformalnijim i implicitnijem načinom planiranja, takvo planiranje se ne može shvatiti ozbiljno niti taj način može polučiti dobre rezultate (Andrews, 1971, str. 37).</s><s>10.</s><s>Plan se ostvaruje prema unaprijed utvrđenim koracima.</s><s>Plan se ostvaruje prema unaprijed vremenskim, resursnim i kadrovskim planovima i koracima koje se moraju dosljedno provoditi ukoliko se želi ostvariti rezultat (Andrews,1987 u Mintzberg, 11.</s><s>Odgovornost za oblikovanje i provedbu strateškog plana je većinom na leđima najvišeg menadžera.</s>\n<s>Budući da je riječ o odluci najvišeg menadžmenta, on snosi odgovornost za i provedbu strategije 12.</s><s>Planovi se ne mijenjaju nakon donošenja.</s><s>Planovi su definirani kako bi služili kao smjernice za aktivnosti tijekom poslovanja.</s><s>Njihovim mijenjanjem ugrožava se promjenjivost usmjerenja poduzeća, razumljivost strategije i njena dosljednost (Andrews,1987).</s>\n<s>13.</s><s>Poduzeće osluškuje i ispunjava uvjete države.</s><s>Država je jedno od krucijalnih faktora u vanjskom okruženju poduzeća koju treba respektirati i ispunjavati zahtjeve koje postavlja (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 290).</s><s>14.</s><s>Poduzeće može samo reagirati na promjene i adaptirati se novim zahtjevima tržišta.</s><s>Poduzeće ne može mijenjati zahtjeve tržišta, već prepoznavati promjene na tržištu i prilagođavati im se (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 288).</s><s>15.</s><s>Ključ opstanka je prilagoditi se okolini i njenim zahtjevima.</s><s>Odbijanje prilagodbe i ne mijenjanje s obzirom na zahtjeve predstavlja primjer samouništenja poduzeća (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 288).</s><s>16.</s><s>U poduzeću postoje uobičajene norme ponašanja, sustav vrijednosti koji je vrlo teško mijenjati.</s>\n<s>Kulturološka komponenta normi ponašanja i sustava vrijednosti oblikuje kognitivne mape pojedinaca, skupina i poduzeća i njih je vrlo teško mijenjati (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 17.</s><s>Poduzeće mora poslovati prema «pravilima igre» koja određuju drugi.</s><s>Pravila ponašanja, uvjetovanje odluka i međuovisnosti odluka određuju veći i utjecajniji faktori, nerijetko djelujući izvan poduzeća (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 236).</s><s>18.</s><s>Samo prilagodljiviji preživljavaju.</s>\n<s>Oni koji su dovoljno brzi i fleksibilni s obzirom na promjenjivost tržišta mogu promijeniti način poslovanja, prezentacije, ugovaranja i provedbe dogovorenog (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 19.</s><s>Mentalitet i kulturološki milje izravno utječu na poslovanje našeg poduzeća.</s><s>Oblikovani stavovi u obitelji, društvu i okruženju utječu na odluke i razmišljanja pojedinca kao zaposlenika u poduzeću (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 267).</s><s>20.</s><s>Premali smo da bi mijenjali svijet.</s>\n<s>Poduzeća se, bez obzira na svoju veličinu, osjećaju nedovoljno jaka da bi promijenili uvjete poslovanja, odnose ili kupce.</s><s>To upućuje na prihvaćenost danog, poznatog i postojećeg (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 294).</s><s>21.</s><s>Okruženje u velikoj mjeri izravno utječe na naše strateško usmjerenje.</s><s>Okruženje može kroz različit broj načina izravno utjecati na odluke i sudbinu poduzeća Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 288-300).</s><s>22.</s><s>Poduzeće uspijeva prepoznati naznake iz okoline koje upućuju na potrebu za promjenom.</s><s>Studije su pokazale da su za sve iznenadne katastrofe i iznenadne krize postojali elementi za uzbunu i prije toga (Weick, 1987, str.148).</s><s>23.</s><s>Poduzeće ne može učiniti ništa ukoliko su prilike u okruženju usmjerene protiv njegovog uspješnog poslovanja.</s>\n<s>Poduzeća posluju, no ponekad im se čini kako je mreža birokratsko- privatnih veza pregusta kako bi se probili na tržištu sa svojom idejom (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 298).</s><s>24.</s><s>Strateške odluke nisu isključivo ekonomski utemeljene, već su pod velikim utjecajem politike i društva.</s>\n<s>Društvo svojom uvjetovanošću, političkim igricama, centrima moći uvjetuje odluke koje bi u svojoj biti trebale biti čisto ekonomske (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 234).</s><s>Konkurentska škola strateškog menadžmenta 25.</s><s>Nastojimo plasirati proizvod prvi na tržište kako bi stekli prednost.</s><s>U duhu konkurentske borbe, prednost prvog koji ubire vrhnje na tržištu je jedna od najznačajnijih kratkoročnih posljedica konkurentske prednosti (Kotler, 1988, str. 371-374).</s><s>26.</s><s>Kreativnost je pokretačka snaga i glavna misao strategije.</s><s>Ishodište za oblikovanje strategije nisu formalne analize i metode, nego kreativna rješenja i osmišljavanja strateških izbora, odluka i strategija.</s><s>Kreativnost je poticaj bez kojeg administrativno osmišljene strategije nemaju pokretačku i stvaralačku snagu ostvarenja ciljeva 27.</s><s>Usmjereni smo na nove izazove, a ne na probleme.</s><s>Oblikovanjem strategije dominira aktivno traženje novih prilika, dok su problemi od sekundarnog značenja (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 45).</s><s>28.</s><s>Strategija je mješavina intuicije i mudrosti.</s><s>Strategija je poput igre gdje je ponekad potrebna analiza, ponekad intuicija, ponekad iskustvo i mudrost.</s><s>Strategije se u skladu s poduzetničkom školom strateškog menadžmenta oblikuju s izričitim fokusom na mentalni proces vođe i njegovih osobina, među kojima je intuicija i mudrost zauzimaju važno mjesto (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 124).</s><s>29.</s><s>Tržišne pozicije i struktura tržišta predodređuju strategiju i organizacijsku strukturu.</s><s>Struktura tržišta, broj sudionika na tržištu i njihovi međusobni odnosi imaju odlučujuću ulogu na oblikovanje strategije.</s>\n<s>30.</s><s>Poduzeće smo koje djeluje proaktivno na tržištu, predvodeći novi val promjena.</s><s>Postoje poduzeća koja su inovatori na tržištu, poduzeća koja ih slijede i poduzeća koja se opiru promjenama.</s><s>Proaktivno poduzeće prihvaća svoju budućnost aktivno, svjesno mogućnosti strateškog odabira i teži korištenju prilikama kojim će ostvariti svoje ciljeve.</s><s>31.</s><s>Tržište je bojno polje na kojem se vode žestoki ratovi.</s><s>Riječi proizlaze iz Sun Tzuova Umijeće ratovanja i Knaussove ( Knauss, 2003, str. 15) primjene Sun Tzuovih načela u modernom poslovanju.</s><s>32.</s><s>Najviši menadžer je izvor inovacija i ideja koje potiču zaokrete u poslovanju.</s><s>Poduzetnički duh najvišeg menadžera predstavlja izvor inovacija i ideja oko usmjerenja i zaokreta u poslovanju.</s>\n<s>33.</s><s>Ideja i rad, baza su uspješnog poslovanja.</s><s>Polazišna točka poduzetnika je uočavanje prilika i ideja, nakon čega slijedi oblikovanje ideja, stvaranja novih vrijednosti, radnih mjesta i ekonomskih vrijednosti.</s><s>34.</s><s>Bitna je karizma najvišeg menadžmenta.</s><s>Pokretačka snaga poduzeća može biti u osobnom autoritetu ili karizmi najvišeg menadžera koji će usmjeravati poduzeće vizijom, nadomjeskom za formalnost planova (Mintzberg, Ahlstrand, 35.</s><s>Poznajemo konkurenta, predviđamo njegove reakcije i ponašanje.</s><s>Poznavati konkurenta, njegove reakcije, ponašanje i sljedeći korak vrlo je bitno prilikom postavljanja vlastite strategije (Knauss, 2003).</s><s>36.</s><s>Planirana strategija može doživjeti promjene ukoliko se izmjene ili pojave nove prilike na tržištu.</s>\n<s>Planirana osmišljena strategija počiva na određenim analizama i pretpostavkama.</s><s>Ukoliko se te pretpostavke na tržištu izmjene ili dođe do novih trenutaka strategija se mijenja.</s>\n<s>37.</s><s>Timski i projektni pristup problemu stvara ugodnu radnu atmosferu.</s><s>Suvremene spoznaje govore o suradnji i timskom radu kao efikasnijem načinu obavljanja poslova od individualnog.</s><s>Projektni pristup odnosi se na orijentaciju tima na zajedničko fokusirano nastojanje rješavanje određenog problema.</s><s>38.</s><s>Velika pozornost posvećuje se stalnoj organiziranoj izobrazbi, doškolovanju i usavršavanju.</s><s>Učenje nikad ne prestaje.</s><s>Svakim danom stječemo nove spoznaje, a seminari, treninzi, obuke, doškolovanja predstavljaju formalni način učenja.</s><s>39.</s><s>Proces učenja potičemo na organizacijskoj razini.</s><s>Učenje se najprije odvija na individualnoj razini, mijenja se načinom individualnog ponašanja, a nakon toga i skupnog te tek u završnoj fazi promjene nastale na osnovu znanja dolaze na razinu organizacije.</s>\n<s>40.</s><s>Dio vrijednosti poduzeća je i znanje zaposlenika koje je nemoguće formalno izraziti (tacit U skladu sa strukturom intelektualnog kapitala, koja podrazumijeva izvor neopipljivih (i nematerijalnih) sredstava poduzeća, čija vrednost proizlazi iz neopipljivih struktura ljudskog 41.</s><s>Osim novih izazova budućnosti, potrebna je i nova perspektiva njihova sagledavanja.</s><s>Izazov ne smiju za menadžere biti samo inovacije i nove stvari koje se događaju u poduzeću, već i drukčije oči, drukčiji način sagledavanja novih stvari.</s><s>Najveće pogreške u vrijeme turbulencija nisu turbulencije, nego aktivnosti sagledane sa stajališta jučerašnje logike (Drucker u Wack, 42.</s><s>Organizacijskim učenjem uspijevamo ostvariti veću dobit.</s><s>Organizacijsko učenje povećava sposobnosti poduzeća, među kojima je najbitnija i najpotrebnija ona koja gradi konkurentsku prednost u odnosu na druga poduzeća.</s><s>Gradeći nju, poduzeće dolazi do mogućnosti ostvarenja većeg prihoda, a shodno tome i veće dobiti.</s><s>43.</s><s>Nastojimo pronaći i zadržati održive konkurentske prednosti.</s><s>Uspjeh na tržištu ovisi o održivim konkurentskim prednostima koje je vrlo teško identificirati, razvijati i zadržati budući da se one tijekom vremena mijenjaju i okruženje utječe na njihove preinake (Haberberg, Rieple, 2001, str. 216-218).</s><s>44.</s><s>Iskustvo i učenje na greškama čine izvrsnog menadžera.</s><s>Najviši menadžeri započinju svoju karijeru od nižih prema višim stepenicama u organizacijskoj piramidi poduzeća.</s><s>Njihovo ponašanje oblikovano je njihovim dosadašnjim pozitivnim i negativnim iskustvom i učenjem na greškama i uspjesima.</s><s>Učenje se odvija putem dvostruke petlje (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 109-110).</s><s>45.</s><s>Poslujemo samo u uskom segmentu djelovanja u kojem smo ponajbolji.</s><s>Poslovanje se mora usmjeriti prema sržnoj djelatnosti, kao onoj djelatnosti u kojoj smo ponajbolji i u kojoj ostvarujemo najbolje rezultate.</s><s>46.</s><s>Dinamika poslovanja rezultanta je zrelosti i načina razmišljanja kako najvišeg menadžmenta tako i svih zaposlenih.</s>\n<s>Najviši menadžer potiče participaciju, razvoj u doprinosu ideja svih zaposlenika, a ovisno o shvaćanju i razumijevanju i njihove poslovne zrelosti razvija se atmosfera, kultura u poduzeću kao i ciljevi i motivacija za njihovo ostvarenje.</s><s>47.</s><s>Intelektualni kapital je najvažnije polazište strategije i općenito budućnosti poduzeća.</s><s>Nerijetko se ističe kako je čovjek, njegove sposobnosti i znanje osnova na kojem poduzeća mogu graditi svoju budućnost.</s><s>Intelektualni kapital predstavlja grupaciju kapitala koji objedinjava ljudske potencijale i strukturni kapital.</s><s>48.</s><s>Progres se događa evolucijskim, a ne revolucijskim tempom.</s><s>Uzroci promjena su doista evolucionarni (Johnson, 1988, str. 84).</s><s>Uzorak na kojem sam provela empirijsko istraživanje su srednja i velika poduzeća Primorskogoranske županije.</s><s>Razlog ispitivanja samo srednjih i velikih poduzeća, uz izuzimanje malih poduzeća je pretpostavka da upravo u prethodnim poduzećima postoji veće razumijevanje važnosti procesa strateškog menadžmenta te da je ono prisutno i razvijeno u svojstvenom obliku.</s><s>Smatram da u malom poduzeću također postoji svjesnost o procesu strateškog menadžmenta, no zbog manjeg obima poslovanja i uže podjele poslova, u znatno manjem, suženijem, neformalnijem, nesvjesnijem, a samim time i nerazvijenom obliku.</s><s>Nerazvijenost se ne odnosi na nezrelost, već na nerazvijanje mogućnosti kombinacija različitih varijanti utjecaja, stajališta, ideja, osoba i suprotnih ciljeva koje se javljaju u očitijoj formi prilikom oblikovanja strategije u srednjim i velikim poduzećima.</s>\n<s>Definicija srednjih, odnosno velikih poduzeća preuzeta je iz Zakona o računovodstvu (N.N. 90 /1992), točnije članka 16. koji govori o njihovim kriterijima raščlambe.</s><s>Srednje veliki poduzetnici su oni koji ispunjavaju dva od tri sljedeća kriterija: 1. zbroj bilance nakon odbitka gubitka iskazanog u aktivi u protuvrijednosti 2.000.000 2. prihod u dvanaest mjeseci prije sastavljanja bilance u protuvrijednosti 4.000.000 DEM i 3. godišnji prosjek zaposlenih 50 zaposlenika.</s><s>Istovremeno ne prelaze dva od tri sljedeća kriterija: 4. zbroj bilance nakon odbitka gubitka iskazanog u aktivi u protuvrijednosti 8,000.000 5. prihod u dvanaest mjeseci prije sastavljanja bilance u protuvrijednosti 16,000.000 DEM 6. godišnji prosjek zaposlenih 250 zaposlenika.</s><s>Za razliku od njih, veliki su poduzetnici oni koji prelaze dva od tri kriterija posljednje navedenog kriterija.</s><s>U smislu ovog Zakona, veliki poduzetnici su banke, financijske organizacije i osiguravajuća kao i reosiguravajuća društva.</s><s>S obzirom da u istraživanju nisu uključena pitanja financijske prirode, kriterij raščlambe na srednja i velika poduzeća je bio isključivo broj zaposlenika.</s><s>U istraživanje su uključena sva poduzeća iznad 50 zaposlenih.</s><s>Istraživanjem je obuhvaćeno geografsko područje Primorsko-goranske županije, jedna od dvadesetijedne teritorijalne jedinice Republike Hrvatske.</s><s>Županija je uzeta kao cjelovito i zaokruženo područje s karakterističnim uvjetima poslovanja i kulturološkim značajkama područja svojstvenim za sva poduzeća uključena u istraživanje.</s><s>4.2.</s><s>Istraživačke metode</s>\n<s>Istraživanje je provedeno anketnim upitnikom pod nazivom Upitnik o promišljanjima o procesu strateškog menadžmenta u srednjim i velikim poduzećima Primorsko-goranske županije, sastavljenog iz dva dijela.</s><s>Ukupno je dug tri stranice, a cjelokupni tekst nalazi se u Prilogu I. Prvi dio- upitnik sastoji se iz niza od 48 tvrdnji za koji se traži mišljenje ispitanika.</s><s>Mogućnosti izražavanja mišljenja odnose se na raspon Likertove ljestvice od 1- ne, ne slažem se, to se nikako slažem, naše poduzeće je primjer takve tvrdnje.</s><s>Drugi dio-anketa sastoji se od općenitih pitanja o poduzeću, poslovanju te najvišem menadžeru.</s><s>Pilot istraživanje provedeno je na uzorku od 10 poduzeća.</s><s>Nakon obrade upitnika uočene su nerazumljivosti kod pojedinih pitanja koje su u originalnom upitniku ispravljene.</s><s>Isto tako upitnik je skraćen, a tvrdnje pojedinih konstrukta su nanizane jedna iza druge.</s><s>Popis srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije preuzela sam iz baze podataka Hrvatske gospodarske komore sa stanjem na dan 12. veljače 2004.</s><s>U bazi podataka bilo je 143 poduzeća prema kriteriju s više od pedeset zaposlenih.</s><s>Daljnjom analizom broj poduzeća adekvatnih za istraživanje smanjio se za šesnaest, zbog sljedećih razloga: ( deset poduzeća koja su u stečaju.</s>\n<s>( dva poduzeća koja više ne ispunjavaju kriterij iznad 50 zaposlenih, a još uvijek se nalaze ( dva poduzeća koja su spojena te je stoga isti vlasnik (upitnik je poslat samo jednom), ( dva poduzeća koja se nalaze pred stečajem (osobno su izjavili kako se očekuje stečaj u kraćem vremenskom razdoblju) i</s>\n<s>U upitniku je zagarantirana anonimnost.</s><s>Uz popratni dopis i upitnik priložena je i koverta s ispisanom povratnom adresom.</s><s>Instrument nenovčanog poticaja je slanje rezultata istraživanja na zahtjev ispitanika.</s><s>Prikupljanje podataka odvijalo se tijekom svibnja, lipnja i polovice srpnja.</s><s>Od ukupno 127 upitnika, primila sam 79 odgovorenih upitnika, odnosno 62.2 %.</s><s>Postotak odgovora prilično je visok s obzirom na prilično niske postotke povrata od 20 % (Denison, Hart, 1987) za slične studije.</s><s>No, manji postoci su tipični kad odgovara najviši menadžer i osigurava dostatnu statističku moć poopćavanja (Milliken, 1990 u Tegarden, Sarason, Banbury, 2003, str.</s><s>Dobiveni podaci analizirat će se statističkim programom Statistica 6.1.</s><s>Prema djelatnosti može se ustanoviti kako je u uzorku 25 (31.65%) poduzeća koja su proizvodna ili pretežito proizvodna.</s><s>Uslužnih ili pretežito uslužnih je 54 (68,35%) poduzeća.</s><s>U uzorku (grafikon 1) postoji 10 (12.66%) poduzeća koja posluju manje od dvije godine, 16 (20.25%) poduzeća posluju između tri i devet godina, 29 (36.71%) poduzeća između deset i četrdesetdevet godina te 24 (30.38%) poduzeća posluje iznad pedeset godina.</s>\n<s>Kada se radi o plasmanu proizvoda poduzeća (grafikon 2), riječ je o 52 (66 %) poduzeća koja posluju samo na domaćem tržištu, 18 (23 %) na stranom tržištu, te svega 9 (11 %) usmjerenih na kombinirana tržišta.</s>\n<s>Prema broju zaposlenika (grafikon 3) u uzorku ima 26 (32.91%) poduzeća s brojem zaposlenika između 50 i 99, 31 (39.24%) poduzeća koje ima između 100 i 199 zaposlenika, između 200 i 499 zaposlenika ima 19 (24.05%) poduzeća te 3 (3.80%) poduzeća s brojem zaposlenika iznad 500.</s><s>Grafikon 3. Broj zaposlenika po poduzećima Grafikon 4. Vlasništvo poduzeća</s>\n<s>Prema vlasništvu poduzeća (grafikon 4) mogu se odijeliti u nekoliko skupina.</s><s>U uzorku postoji 49 (62.02%) privatnih poduzeća, 18 (22.79%) državnih te 12 (15.19%) poduzeća mješovita vlasništva.</s><s>U uzorku nije bilo poduzeća sa zadružnim vlasništvom.</s><s>Posljednja dva pitanja usmjerena su na podatke o najvišem menadžeru poduzeća, točnije o dobi i stručnoj spremi.</s><s>Prikaz strukture nalazi se u grafikonu 5. Najviši menadžeri do 29 godina starosti nalaze u 4 (5.06%) poduzeća, menadžeri u starosnoj dobi između 30 i 44 godina nalazi se u 24 (30.38%) poduzeća, u 48(60.76%) poduzeća najviši menadžer je u dobi između 45 i 59 godina starosti dok je iznad 60 godina starosti u 3 (3.8%) poduzeća.</s>\n<s>Stručna sprema (Grafikon 6) bila je jedno od pitanja upućenih najvišem menadžeru.</s><s>U 17 (21.52%) poduzeća najviši menadžer ima srednju stručnu spremu, dok je u 8 (10.13%) poduzeća ima višu stručnu spremu.</s><s>Najviše, čak 50 (63.29%) je poduzeća u kojem najviši menadžer ima visoku stručnu spremu.</s><s>U samo dva (2.53%) poduzeća najviši menadžer ima magisterij i u istom broju i doktorat.</s>\n<s>Pristup procesu strateškog menadžmenta određen odabirom škole strateškog menadžmenta može se promatrati kroz profil ispitanika.</s><s>Prosječni ispitanik u uzorku srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije ima između 45 i 59 godina, završio je fakultet, najviši je menadžer u privatnom, pretežito uslužnom poduzeću, koje ima između 50 i 99 zaposlenika, posluju pretežito na domaćem tržištu, a iza sebe imaju između 10 i 49 godina poslovanja.</s><s>Mjerenje pouzdanosti upitnika prema Rubinsonu i Neutonsu (1987, str. 159) potrebne su kako bi se dokazalo da je upitnik dosljedan mjerni instrument i da bi se njegovim korištenjem u ponovljenim mjerenjima dobili isti mjerni pokazatelji.</s><s>Koeficijentom Cronbach alfa mjerena je unutrašnja konzistentnost konstrukata pojedinih škola strateškog menadžmenta.</s><s>U tablici 1 prikazani su koeficijenti Cronbach alfe.</s><s>Tablica 1 Vrijednosti Cronbach alfe za konstrukte pojedinih škola strateškog menadžmenta Naziv konstrukta</s>\n<s>Preporučena vrijednost koeficijenta Cronbach alfa je iznad 8.0, no tolerira se i razina do vrijednosti 0.7 (Nunnally, 1978; Black, 1999, str. 279), odnosno ponekad i nešto niža razina (Santos, 1999, str. 3).</s><s>Koeficijent se primjenjuje samo na konstrukt, a ne za svaku tvrdnju ponaosob (Gliem, Gliem, 2003, str.88).</s><s>Što je koeficijent Cronbach alfa veći, pokazatelj je to pouzdanosti kako tvrdnje istog konstrukta mjere uistinu istu pojavu.</s><s>Pokazatelji Cronbach alfe u istraživanju svojom vrijednosti iznad 0.8 dokazuju kako su mjerenja pojedinih konstrukta pouzdana.</s>\n<s>Nastojala sam da anketni upitnik u što je većem broju slučajeva ispunjava više pozicionirani menadžer u poduzeću.</s><s>No, ispitanik je bio jedini predstavnik svakog poduzeća.</s><s>Anketni upitnik nisu ispunjavali dvije osobe, niti dvije razine menadžera čime bi se doprinijelo pouzdanosti odgovora.</s><s>Stoga, odgovori koji su dobiveni predstavljaju mišljenje većinom najvišeg menadžera.</s><s>Njegova validnost sigurno bi bila bolja da je upitnik ispunjavala još jedna osoba u poduzeću.</s><s>Percepcija o procesu strateškog menadžmenta sigurno ima varijacije između najvišeg menadžera i niže razine menadžmenta unutar istog poduzeća.</s><s>Nije uzeta u obzir korelacija između uspješnosti i procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Zbog bojazni od niske stope povrata anketnog upitnika i nespremnosti suradnje najviših menadžera, nisu traženi financijski pokazatelji poslovanja poduzeća.</s><s>Time analiza ne može ustanoviti na koji je način postojeći način oblikovanja strategije prikladan uvjetima poslovanja u Primorskogoranskoj županiji.</s>\n<s>Utjecaj na odabir pristupa oblikovanja strategije ima i zemlja u kojoj poduzeće posluje, kao i faza razvoja pojedinog poduzeća koja nije uzeta u obzir.</s><s>Longitudinalna studija određenih poduzeća pokazala bi kako se sposobnosti u pristupu procesu strateškog menadžmenta mijenjaju i razvijaju tijekom vremena (Dierickx, Cool, 1989 u Hart, Banbury, 1994, str. 266).</s><s>Ovo istraživanje uzima u obzir samo trenutno stanje na širem području.</s><s>Isto tako podaci su sakupljani u obliku upitnika čime se postigla širina i sveobuhvatnost na štetu dublje analize svakog pojedinog poduzeća.</s><s>4.4.</s><s>Rezultati istraživanja</s>\n<s>Osnovna teza istraživanja je spoznati i statistički potkrijepiti na koji način najviši menadžeri srednjih i velikih poduzeća u Primorsko-goranskoj županiji rukovode u kontekstu škola strateškog menadžmenta.</s><s>Cilj je također utvrditi tipove procesa strateškog menadžmenta, koje se mogu povezati s pojašnjenjima koje nude pojedine škole strateškog menadžmenta, a najviše su izražene pri svakodnevnom poslovanju poduzeća.</s><s>Iz cilja magistarskog rada mogu se oblikovati radne hipoteze istraživanja.</s>\n<s>Hipoteza 1: Karakteristike procesa strateškog menadžmenta najviših menadžera srednjih i velikih poduzeća mogu se razdijeliti u četiri različite škole strateškog menadžmenta.</s><s>Ova hipoteza dokazuje se uz pomoć metode testiranja valjanosti upitnika.</s><s>Sadržajna valjanost razdiobe četiri različite škole strateškog menadžmenta teorijski je razrađena u trećem poglavlju sa relevantnim izvorima znanstvene literature.</s><s>Konstruktivna (teorijska) valjanost provjerava se uz pomoć faktorske analize.</s><s>Provedena je faktorska analiza, točnije komponentna analiza (engl. principal components) uz ortogonalnu rotaciju faktorske osi i određenje značajnih faktora Cattellovim scree grafom.</s><s>Prema tom grafu (grafikon 7) postoje tri statistički signifikantna faktora.</s>\n<s>Rezultati faktorske analize trebaju se komentirati uz dvije opaske.</s><s>Istraživanje je obuhvatilo premali broj poduzeća te se stoga ne može ispuniti uvjet peterostruko većeg broja ispitanika od broja tvrdnji koje se postavljaju u upitniku.</s><s>Odnosno, Kaiser-Meyer-Olkin mjera primjerenosti uzorka iznosi 0.592 (tablica 3), dok je granica prihvatljivosti pokazatelja 0.6 (Čater, 2003, priloge str.22), odnosno 0.7 (Morgan, Griego, 1998, str.117).</s><s>No, valja napomenuti kako je Bartlettov test sferičnosti pokazao statističku signifikanost ispod 0.05.</s><s>Tablica 3 Testiranje pretpostavki primjerenosti podataka za faktorsku analizu Kaiser-Meyer-Olkin mjera primjerenosti uzorka Bartlettov test</s>\n<s>Rezultati faktorske analize prikazani u matrici rotiranih faktora, nalaze se u tablici 4. Zbog nemogućnosti grupiranja tvrdnji u pojedine faktorske grupacije iz analize su isključene tvrdnje: klasična4, društvena1, društvena4, suvremena8, suvremena12.</s><s>Tvrdnja suvremena7 imala je prisutnu nečistoću u faktoru dva, ali je ona statistički neznačajna (< 0.32).</s><s>Iz čistog prikaza faktorske grupiranosti tvrdnji može se izvesti nekoliko zaključaka.</s><s>Konstrukt tradicionalne škole strateškog menadžmenta nedvosmisleno se grupirao u zaseban faktor, obuhvaćajući sve tvrdnje (osim izbačene klasične 4) u jedinstveni konstrukt.</s><s>Isto tako vrijedi i za konstrukt društvene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Situacija kod konkurentske i suvremene škole strateškog menadžmenta je sasvim drukčija.</s><s>Tvrdnje spomenutih škola su toliko isprepletene da oblikuju jedan, a ne kako se to prethodno tvrdilo dva konstrukta.</s><s>On obuhvaća elemente i jedne i druge škole (osim suvremene8, suvremena12) i podrazumijeva nerazdjeljiv konstrukt.</s><s>Time se djelomice dokazuje hipoteza uz primjedbu da se mogu statistički utvrditi tri, umjesto četiri konstrukta.</s>\n<s>Hipoteza 2: Najčešća škola strateškog menadžmenta koju poduzetnici srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije koriste je klasična škola strateškog menadžmenta.</s><s>Budući da je faktorska analiza pokazala tri, umjesto prethodno predviđenih četiri škola strateškog menadžmenta, provedeno je ponovno testiranje pouzdanosti uz pomoć Cronbachove alfe na novoj podjeli konstrukta škola strateškog menadžmenta.</s><s>Tablica 5. Vrijednosti pouzdanosti Cronbachova alfa novog konstrukta Faktor Konstrukt</s>\n<s>Prikazani podaci (tablica 5) govore kako je pouzdanost dovoljna čak i povećana s obzirom na prijašnje vrijednosti i moguće je nastaviti analizu.</s><s>Pri analizi tvrdnji s najvećom vrijednošću može se promatrati svaki pojedini konstrukt (Tablica 6, 7, 8) te u konačnici njihova usporediva vrijednost i rang (Tablica 9).</s><s>Crtom su odijeljene one tvrdnje čija je aritmetička sredina veća od vrijednosti prosječne aritmetičke sredine svih konstrukta škola strateškog menadžmenta.</s><s>Iz tablice konstrukta klasične škole strateškog menadžmenta (Tablica 6) vidljivo je kako su dvije najzastupljenije tvrdnje odnose na subjekt koji ima središnju ulogu u oblikovanju strategije.</s><s>Vidljivo je kako su se obje tvrdnje poprilično složno izdvojile svojom visokom vrijednošću i pokazali kako najviši menadžeri srednjih i velikih poduzeća u Primorsko-goranskoj županiji smatraju kako oni imaju glavnu i posljednju riječ prilikom oblikovanja strategije.</s><s>Istodobno to pravo ima i svoje naličje- odgovornost za oblikovanje, ali i za provođenje te strategije što nije nimalo lagan zadatak.</s><s>Budući da je riječ o srednjim i velikim poduzećima, to je vrlo zahtjevan zadatak.</s><s>No, valja istaći kako se ove dvije tvrdnje složno istakle na rangu tvrdnji i time daju do znanja kako su na prvom mjestu obilježja koja ističu važnost najvišeg menadžera, a tek potom svi ostali elementi.</s>\n<s>Tvrdnje koje slijede prema rangu konstrukta klasične škole strateškog menadžmenta odnose se na plan; njegov značaj i karakteristike.</s><s>Plan je preduvjet za poslovni uspjeh, a on mora biti oblikovan formalno i eksplicitno te se mora provoditi prema utvrđenim koracima.</s><s>Dakle, podržava se ideja planiranja, čak što više postoji svjesnost o njegovoj važnosti.</s><s>Eksplicitnost i formalnost za sobom donosi pitanje procedura procesa donošenja planova i striktnosti provođenja.</s><s>U tom razmišljanju se uklapa i faznost u provođenju procesa strateškog menadžmenta, kao i metode prognoziranja i predviđanja kojim se nastoji stvoriti pretpostavka za planiranje.</s>\n<s>Ispod crte, točnije ispod prosjeka vrijednosti prosjeka svih škola, dolaze tvrdnje iz kojih se iščitava sadržajna komponenta planiranja, te korištenje jedne od najjednostavnijih metoda strateške analize-SWOT analize.</s><s>Posljednje rangirana tvrdnja je kako se planovi ne mijenjaju nakon donošenja, sa snažnom porukom kako se oni uistinu mijenjaju.</s><s>Iz toga se može zaključiti kako je prilikom odabira klasične škole strateškog menadžmenta naglasak ipak na osobi koja odlučuje i općenito na posjedovanju formalnog plana kao preduvjeta poslovanja, ali ne i na kvalitativnom sadržaju tog plana, fazama u analizi ili na korištenju najjednostajvnije metode analize.</s>\n<s>Iz tablice konstrukta društvene škole strateškog menadžmenta (Tablica 7) može se uočiti pozitivni karakter prve tvrdnje, koja je po svojoj vrijednosti identična prvoj tvrdnji klasične škole strateškog menadžmenta.</s><s>Dakle isto tako kako se poduzeća opredjeljuju za važnost najvišeg menadžera prilikom oblikovanja i provođenja strategije, poduzeća uspijevaju prepoznati naznake iz okoline, koje upućuju na potrebu za promjenom.</s><s>I ne samo da ih poduzeća uspijevaju prepoznati, nego i znaju da je prilagodba okruženju i njegovim zahtjevima nužna a da samo oni prilagodljiviji preživljavaju.</s><s>Dakle nužnost prilagodbe je dobro poznata i prisutna u poduzećima.</s><s>Nakon općenitih prilagodbi, izdvaja se mentalitet i kulturološki milje koji izravno utječu na poslovanja poduzeća, kako zaposlenika, tako i zainteresiranih strana iz okruženja.</s><s>Prilagodba u svojoj biti podrazumijeva reagiranje na promjene koje su se već dogodile na tržištu.</s><s>Osim toga dosta je značajna i tvrdnja kako se u nekim situacijama odluke ne donose prema ekonomskim zakonima, nego snagom jačeg i moćnijeg u području politike i grupacija u društva.</s><s>Ispod crte prosjeka nalaze se tvrdnje koje mogu uputiti kako se srednja i velika poduzeća u Primorsko-goranskoj županiji prilagođavaju promjenama, no ne vole priznati da se to odnosi na poslovanje prema pravilima igre koje određuju drugi, već će priznati kako se to radi o tržištu i društvu općenito.</s><s>S obzirom na broj zaposlenih svjesni su svoje jačine i ne smatraju da su premali kako bi mijenjali svijet što je dokaz njihove jačine i samosvjesnosti.</s><s>Posljednja tvrdnja svjedoči kako su najviši menadžeri ipak upoznati s mehanizmima kojim se može djelovati kako bi poduzeće uspješno poslovalo.</s>\n<s>Iz analize konstrukta društvene škole strateškog menadžmenta može se zaključiti kako je naglasak na svjesnoj ključnoj potrebi prilagodbe koja dolazi iz vrlo poopćenih izvora u društvu.</s><s>Prilagodba ne proizlazi iz predviđanja i priprema unaprijed, već reagiranja na već postojeće promjene u okruženju.</s><s>Poduzeća mogu prepoznati naznake za promjenom, ali ne reagiraju sve dok se promjena ne dogodi u njihovoj okolini.</s><s>Poduzeća smatraju kako promjene ne određuju drugi ljudi, već (ne)prilike u društvu.</s><s>Konkretni elementi okruženja koji značajno utječu su mentalitet i kulturološki milje, dok politika i društveni pritisci ulaze u sfere poslovnog odlučivanja.</s><s>Najviši menadžeri u poduzećima osjećaju svoju veličinu, ali ne i snagu prilikom utjecaja na uvjete poslovanje ili promjene zahtjeva tržišta.</s><s>Analizom konstrukta konkurentske i suvremene škole strateškog menadžmenta (tablica 8) može se uočiti kako najizraženija tvrdnja u ovom konstruktu dokazuje činjenicu o izražajnoj borbi među konkurentima, smatrajući kako je tržište bojno polje na kojem se vode žestoki ratovi.</s><s>Među ostalim tvrdnjama iznad prosječne vrijednosti nalazi se ona koja govori o timskom i projektnom pristupu koji stvara ugodnu radnu atmosferu.</s><s>To je u nesrazmjeru s tvrdnjama klasične škole u kojima se ističe uloga i značaj najvišeg menadžera.</s><s>Možda se najviši menadžer ograničio na svoj tim, pa je u tom kontekstu smatrao kako je timski i projektni pristup prisutan u njihovim poduzećima.</s><s>Tvrdnja kako su ideja i rad baza uspješnog poslovanja jedino je mjesto na kojem se spominje zrno kreativnosti-ideja.</s><s>Tvrdnje koje su vezane za važnost kreativnosti smještene su ispod prosječne vrijednosti.</s><s>Ispitanici priznaju kako je značajna tvrdnja koja govori kako dio vrijednosti poduzeća podrazumijeva znanje zaposlenika koje je nemoguće formalno izraziti (tacit znanje).</s><s>No, ono se nije odrazilo na vrijednosti tvrdnje u kojim se spominje praktična primjena i osmišljene akcije za korištenje te komponente vrijednosti poduzeća.</s><s>Iz konstrukta konkurentske i suvremene škole strateškog menadžmenta moguće je zaključiti kako se uočava površnost u određenim spoznajama i razmišljanjima.</s><s>Kontradiktornost tvrdnji kako je znanje zaposlenika bitno, opovrgava se vrlo niskim rangom tvrdnje kako se pozornost usmjerava na organiziranu izobrazbu, doškolovanje i usavršavanje, odnosno nisko rangiranu tvrdnju o važnosti intelektualnog kapitala te tvrdnju kako organizacijskim učenjem uspijevaju ostvariti veću profitabilnost što bi bila posljedica prvotno visoko rangirane tvrdnje.</s><s>Isto tako spominje se žestina konkurentske borbe, a poznavanje konkurenta, predviđanje njegovih reakcija i ponašanja, kao i tvrdnja o pronalaženju i zadržavanju konkurentske prednosti, odnosno pokušaju da prvi plasiraju proizvoda na tržište i time steknu prednost najviši menadžeri ocjenjuju najniže.</s><s>Karizma najvišeg menadžmenta vjerojatno se podrazumijeva u njegovoj važnosti, te se stoga toj tvrdnji poklanja nešto niža vrijednost.</s>\n<s>Dakle iz konstrukta konkurentske i suvremene škole može se zaključiti kako općenitije tvrdnje bolje prihvaćene i na višem rangu pojedinih konstrukta.</s><s>Specifičnije tvrdnje koje govore o načinu provođenja osnovnih ideja, nisu prihvaćene i nalaze se pri dnu ranga.</s><s>Prosječna razmišljanja prosječnog ispitanika o procesu strateškog menadžmenta govore kako je najviši menadžer vrlo važna osoba u poduzeću koja oblikuje strategiju, ali i odgovara za njen neuspjeh.</s><s>Postoji formalan plan, no nije poznato na kakvim metodama i analizama se on temelji.</s><s>Okruženje ima veliki utjecaj na poduzeće, no ni poduzeća sama ne znaju što je specifično utječe na njih.</s><s>Kultura, mentalitet te politički i ponovno općeniti utjecaj društva ulaze duboko u poslovanje sve do čina poslovnog odlučivanja.</s><s>Promjene se uočavaju, ali njima se ne pristupa proaktivno, već se na njih samo reagira.</s><s>Borba na tržištu je žestoka, ali ona se ne nastoji segmentirati u manje bitke i poduzeće ne nastoji upoznati vlastitog neprijatelja, njegove vrline i mane.</s><s>Najviši menadžeri svjesni su kako timski i projektni pristup, kao i ideje i znanje zaposlenika predstavljaju budućnost u poslovanju poduzeća, ali ni sami ne znaju na koji način iskoristiti svoju veličinu i pretvoriti je u snagu na tržištu.</s><s>Osim toga valja naglasiti kako ne postoje elementi koji imaju izrazito male ili izrazito velike vrijednosti već su aritmetičke sredine relativno ujednačene potvrđujući razmišljanja kako su komponente svih škola strateškog menadžmenta prisutne u praksi.</s><s>Iz prijašnjih tablica analiza svakog pojedinog konstrukta škola strateškog menadžmenta i tablice najutjecajnijih škola strateškog menadžmenta (Tablica 9) može se zaključiti kako je hipoteza dokazana te da je najutjecajnija klasična škola strateškog menadžmenta.</s><s>Tablica 9 Najutjecajnija škola strateškog menadžmenta Konstrukt</s>\n<s>Hipoteza 3: Postoji različitost u percepciji procesa strateškog menadžmenta između menadžera pozicioniranih na različitim razinama u poduzeću.</s><s>Tijekom istraživanja insistirala sam da anketni upitnik ispunjava najviši menadžer u poduzeću.</s><s>Prema literaturi najviši menadžeri mogu pružiti pouzdan izvor informacija o osnovnim informacijama okruženja i karakteristika poduzeća (Miller, Friezen, 1983 u Tegarden, Sarason, Banbury, 2003, str. 5), a time i o događanjima vezanim za proces strateškog menadžmenta.</s><s>No, u literaturi javlja se nekonzistentnost tko pripada u najviši menadžment.</s><s>Upravo to nerazumijevanje može objasniti razlike među empirijskim studijama (Flatt,1992).</s><s>Postoji uvriježeno mišljenje kako u najviši menadžment spadaju članovi uprave (Finkelstein, Hambrick, 1990) i najviši menadžer (O'Rielly et.al, 1992).</s><s>Keck (1991) smatra kako neki ljudi i bez formalne funkcije imaju moć u poduzeću dok u nekim situacijama i oni ljudi koji zauzimaju funkcije nemaju formalnu vlast.</s>\n<s>Podaci iz tablice 10 govore kako je anketni upitnik ispunilo u 59.49 % slučajeva najviši menadžer ili u 11.39% predsjednik uprave, što sve zajedno čini 70.88 % anketnih odgovora.</s><s>Time se dobiva mišljenje uistinu najvišeg poslovodstva poduzeća koji odlučuje o strategiji pojedinog poduzeća.</s><s>Tablica 10.</s><s>Pozicija ispitanika u poduzeća Položaj u poduzeću</s>\n<s>Hipoteza se dokazuje na osnovi intenziteta slaganja sa tvrdnjama pojedinih konstrukta najvišeg menadžera i predsjednika uprave kao jedne grupacije ispitanika te ostalih menadžera kao niže razine rangiranih menadžera u poduzeću.</s><s>T-test je pokazao kako kod odabira društvene škole strateškog menadžmenta postoji izgledna razlika u percipiranju između razina menadžmenta.</s><s>Pa tako, sa statističkom značajnošću (t= -2.581, d.f.77, p<0.012) može se reći kako je uočena razlika između dviju razina menadžera prilikom odabira društvene škole strateškog menadžmenta (predsjednik uprave i najviši menadžer imaju prosjek 37.13, uz standardnu devijaciju 5.216 te ostale razine menadžmenta koje imaju prosjek 40.60, uz standardnu devijaciju 5.525).</s><s>Naime, najviši menadžeri i predsjednici uprave smatraju kako je poduzeće više uvjetovano okruženjem, dok niže rangirani menadžeri smatraju kako poduzeće ima više izbora u oblikovanju strategije.</s><s>To se može objasniti činjenicom kako predsjednik uprave i najviši menadžer imaju pristup većem broju informacija, vide cjelokupnu sliku problema, međuodnosa pojava, u kontaktu su s mnogo osoba izvan poduzeća i razumiju u kakvim okolnostima posluje poduzeće.</s><s>Shvaćaju da se ništa korijenito preko noći ne može promijeniti i nemaju snagu za preokrete, nesvakidašnje inovacije ili poslovne avanture shvaćajući, možda i predobro, uvjete, posljedice i vjerojatni rezultat.</s><s>Niža razina menadžmenta svjesna je situacije u poduzeću, ali nemaju pristup svim informacijama i nisu upoznati sa svim aspektima problema.</s><s>Stoga imaju zamisli kako poduzeće ima potencijal, uočavaju prilike smatrajući kako je najviši menadžer taj koji usporava, ograničava ili sputava progresivne ideje.</s><s>Smatraju da poduzeće može učiniti pomak, ali nemaju ovlasti to sami potaknuti te smatraju da su poduzeća slobodnija u svom strateškom izboru.</s><s>Budući da je dokazana različitost u percepciji procesa strateškog menadžmenta samo u jednoj od triju škola strateškog menadžmenta, hipoteza se djelomice dokazuje.</s><s>Hipoteza 4: Postoji povezanost između demografskih varijabli i odabira pojedinih škola strateškog menadžmenta.</s>\n<s>Dokazivanje ove varijable provedeno je F-testom na svim demografskim varijablama i triju škola strateškog menadžmenta.</s><s>Statistički signifikantna razlika uočena je samo kod broja zaposlenika i odabira konkurentske i suvremene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Broj zaposlenika u poduzećima ima utjecaj na odabir konkurentsko-suvremene škole strateškog menadžmenta (F(2,76)= 3.2; p <0.05).</s><s>Iz toga proizlazi da povećanjem broja zaposlenika poduzeća smanjuje se aritmetička sredina prilikom ocjenjivanja tvrdnji iz konstrukta konkurentske i suvremene škole strateškog menadžmenta.</s><s>U poduzećima od 50 do 99 zaposlenih tvrdnje konkurentske i suvremene škole strateškog menadžmenta su znatno bolje ocjenjene nego kod poduzeća s više od 100 zaposlenika da bi se aritmetička sredina tvrdnji tog konstrukta kod poduzeća iznad 500 zaposlenika još značajnije smanjila.</s>\n<s>Među drugim povezivanjem demografskih varijabli s odabirom pojedinog konstrukta nije bilo statistički signifikantnih podataka.</s><s>Razlog tome može se objasniti malim brojem promatranja u uzorku, odnosno neprimjerenim izborom demografskih varijabli.</s><s>Može se također zaključiti kako varijable poput dobi i stručne spreme najvišeg menadžera, odnosno broja zaposlenika, dužine trajanja poslovanja poduzeća i drugih demografskih obilježja iz upitnika nisu kategorije koje su odlučujuće za odabir pojedine škole strateškog menadžmenta.</s><s>Kategorije, koje bi objasnile odabir, su očito složenije i trebaju se potražiti ispod same pojavnosti ispitanika.</s><s>Zbog toga se hipoteza djelomično dokazuje.</s>\n<s>Područje strateškog menadžmenta razvija se u proteklih tridesetak godina, s naglaskom na proteklo desetljeće kada je nastalo gotovo osamdeset posto svih znanstvenih doprinosa (McKiernan, 1996, str. xx).</s><s>Razvoj ovog područja predstavlja izazov u pronalaženju novih načela, postulata i pristupa.</s><s>Tijekom godina razvijale su se brojne ideološke struje koje su si proturječile i razvijale se u dijametralno suprotnim smjerovima.</s><s>Razlike među njima pokazale su raznolikost pristupa istom problemu, širinu u načinu rješavanja, različitost rješenja, ali isto tako i upitnost njihove uspješnosti.</s><s>No, smjer razvoja područja strateškog menadžmenta ne počiva na međusobnim razmiricama među postojećim znanstvenim smjerovima, već na evolucijskom razvoju i holističkoj nadgradnji misli o strateškom menadžmentu s obzirom na nove zahtjeve poslovne prakse.</s>\n<s>U povijesnom kontekstu strategije postoje dva aspekta (McKiernan, 1997, str. 790) koja su značajna za shvaćanje današnje i buduće uloge strategije.</s><s>Prvi aspekt su spoznaje u biologiji koje korespondiraju s događanjima i kretanjima u poslovnoj praksi.</s><s>Naime, dugogodišnje postojanje prirodne konkurencije i priznavanje djelovanja načela Darwinove prirodne selekcije u potpunosti se poklapaju s posljedicama postojanja konkurencije na tržištu, s jedne strane uspješnošću jedne grupacije poduzeća, dok se s druge strane događa propadanje druge grupacije poduzeća.</s><s>Drugi aspekt govori o počecima razvoja strategije u okviru vojnih doktrina.</s><s>Upravo su one izvorište poznavanja i kasnije primjene strateških postulata u poslovnoj praksi.</s><s>Pismeni tragovi o počecima promišljanja o strategiji, u kontekstu vođenja ratova, sežu oko 500 g.pr.n.e. kada datira Umijeće ratovanja djelo kineskog autora Sun Tzua.</s><s>U staroj Grčkoj pojavljuje se ime strategos, koju je uveo Kleisthenes u okviru svojih reformi prilikom formiranja ratnog vijeća Atene.</s><s>Isto tako načela strateškog promišljanja nalaze se u Machiavellievom djelu Princ, te tijekom 19. stoljeća u djelima francuskog vojnog stratega Focha i njemačkog von Clausewitza.</s><s>Sama strategija može se predočiti paradigmom veslanja.</s><s>Kada u čamcu sjede veslači i svatko vesla na svoju stranu, čamac se ne pomiče sa mjesta.</s><s>Kada je jedna skupina veslača jača od druge, tada čamac ide najprije na jednu stranu, pa nakon nekog vremena na drugu stranu.</s><s>U konačnici čamac se ponovno ne pomiče s mjesta.</s><s>No, ukoliko kormilar objasni cilj i način veslanja, koordinira njihove pokrete i vodi prema cilju, tada čamac ima mogućnosti da uistinu i Strateški menadžment usmjerava svoje napore i težnje u objedinjavanju i koordiniranju odjela, skupina, pojedinca i cjelokupnog poduzeća prema zajedničkom prosperitetnom cilju.</s><s>Složena podjela rada, različitosti interesa, oskudnost resursa, ali isto tako i snaga velikog poduzeća i težnja za dominacijom i moći na tržištu izražene u novčanim jedinicama dovoljno su snažni argumenti koji drže na okupu individue i resurse u poduzeću.</s><s>Strateški menadžment treba shvatiti kao vodiča za poduzeće koji prepoznaje, upoznaje i prijateljuje s individualnim talentima i sposobnostima poduzeća istovremeno poznavajući klimu u kojoj poduzeće posluje i prepoznavajući povoljni vjetar u okruženju, nudeći pomoć u ostvarenju Proces strateškog menadžmenta od samog početka predstavlja osnovnu jedinicu proučavanja discipline strateškog menadžmenta.</s><s>Razvitkom tehnoloških dostignuća, evolucijom društvene svijesti o svom postojanju, mogućnostima i smjeru razvoja osobnog razvitka i probitka, strateški menadžment mijenja kriterije prosudbe, prioritete, perspektive sazrijevajući kao znanstvena disciplina.</s><s>No, proces strateškog menadžmenta i dalje ostaje okosnica promatranja.</s><s>Stoga je upravo proces kao konstanta razvoja strateškog menadžmenta uzet za predmet istraživanja ovog magistarskog rada.</s><s>Pregledom literature obuhvaćen je vremenski horizont od trenutka razvitka strateških ideja do sadašnjosti sa posebnim akcentom na proces, uz panoramsko spominjanje područja i ideja koje je strateški menadžment dotakao, razvijao i prisvojio kao vlastiti fokus interesa.</s>\n<s>S obzirom na svoje razmišljanje, iskustvo, okruženje, podrijetlo i vlastite kognitivne mape teoretičari strateškog menadžmenta ponudili su široku paletu različitih pogleda na proces strateškog menadžmenta.</s><s>Svi ti pogledi nude pogled kroz istu ključanicu, tj. strateški menadžment i opisuju isti predmet, tj. proces strateškog menadžmenta, smještenog iza vrata, no uvijek na originalan način.</s><s>Stoga oblici procesa, odnosno strategije, poprimaju različite oblike i karakteristike.</s><s>Škole predstavljaju osmišljene teorije koje su vrlo bitne, jer predstavljaju prečac prema rješenju, nudeći nam pomoć da što prije stignemo do rješenja (Whittington, 1993, str. 10).</s><s>Tako Mintzberg, Ahlstrand i Lampel (1998) svoju priču o školama strateškog menadžmenta započinju metaforom o slonu, smatrajući kako su teoretičari slijepci koji dotiču slona, a svatko od njih stvara svoju percepciju životinje koju dodiruje (npr. pauka, sove, lava, kameleona, vuka, majmuna...) ovisno koji dio slona se nalazi pred njima.</s><s>Autori koji se nadovezuju na ovu metaforu, Cummings, Wensley i Wilson (2003), sugeriraju da su teoretičari zapravo u poziciji slona i promatraju strategiju iznutra prema van, ne samo da priznaju i shvaćaju, nego i potiču različite perspektive strategije, kombinacije različitih pogleda i hibrida čime obogaćuju razumijevanje naše predodžbe i doživljaja strategije.</s><s>Među primjerima različitog shvaćanja procesa strateškog menadžmenta može se uočiti tendencija prikaza podjela različitih vrsta procesa s obzirom na različite kriterije gledišta.</s><s>Chaffee je među prvima dala doprinos podjelom na tri načina shvaćanja procesa: linearni, adaptivni i integrirani pretpostavljajući njihove međuodnose pri izgradnji sustava strategije.</s><s>Whittingtonova podjela (1993) razdijelila je klasičnu, evolucijsku, procesnu i sustavnu struju škola strateškog menadžmenta koristeći dva kriterija: brojnost i karakteristike ciljeva (maksimizacija profita ili pluralnost ciljeva) i s obzirom na karakteristike procesa, točnije načina postizanja prijašnjih ciljeva (namjeravani ili izvirujući proces oblikovanja strategije).</s><s>McKiernan (1996) je kategorizirao normativnu, učeću, pozicijsku i školu baziranu na resursima i sposobnostima s malo drukčijim pogledom na proces.</s><s>Iako je predložio podjelu, krajnji cilj njegove razdiobe je bilo razvijanje pojedinih škola s tendencijom ispreplitana pojedinih pristupa procesu.</s><s>Najpopularnija literatura tog područja je djelo Mintzberga, Ahlstranda i Lampela (1998) koje prepoznaje deset škola strateškog menadžmenta: koncepcijsku, plansku, pozicijsku, poduzetničku, kognitivnu, učeću školi, školu moći, kulturalnu, konfiguracijsku školu i školu temeljenu na utjecajima okruženja.</s><s>Mintzbergova ranija djela (1973) najavila su nešto užu i modificiranu podjelu škola strateškog menadžmenta, koju je kasnije u suautorstvu proširio.</s><s>Haberberg i Rieple (2000) dali su svoj doprinos sagledavanja procesa strateškog menadžmenta razlikujući vizionarsku, plansku, procesnu, političku, ekološku školu te školu organizacijske anarhije i prioriteta odlučivanja.</s><s>No, njihova podjela je u skladu s ironičnim komentarom kako svaka osoba koja se bavi strateškim menadžmentom i želi doprinijeti razvoju discipline predlaže svoju podjelu škola strateškog menadžmenta.</s><s>Naravno da postoje i druge škole koje s obzirom na različite kriterije i perspektive imaju različit pogled na proces.</s><s>U tablici 11 dat je pregled podjela škola strateškog menadžmenta.</s><s>Tablica 11 Pregled autora i godine doprinosa u području škola strateškog menadžmenta IZVOR: Hart, Banbury, 1994, str. 253; Feurer, Chaharbaghi, 1995, str. 18 Svi oni nude modele, temeljene na empirijskim istraživanjima, koji su vrlo slični, no razlikuje ih specifičan način promatranja procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Tako npr. Hart (1992) razlikuje pet načina oblikovanja procesa strateškog menadžmenta s obzirom na ulogu i odnos osoba (nadređeni-podređeni) koje su involvirane u oblikovanje strategije i stil koji se koristi u oblikovanju strategije.</s><s>Prema toj podjeli Hart razlikuje komanditni, simbolički, racionalni, transaktivni i generativni način oblikovanja procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Poneke od ovih podjela odnose se na proces strateškog menadžmenta, poneke spominju podjelu strategije kao sinonim za proces, a poneke spominju stil strateškog menadžmenta kao način oblikovanja strategije, odnosno način oblikovanja procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Predložena podjela škola strateškog menadžmenta (slika 6a) koja je obrađena u teorijskom dijelu magistarskog rada odnosi se također na nekoliko kriterija.</s><s>U prvom koraku izdvojila se klasična škola strateškog menadžmenta kao bazični početak discipline strateškog menadžmenta koji zaslužuje zasebno mjesto.</s><s>Nasuprot klasičnoj školi postoje brojne tendencije, razmišljanja i studije koje propagiraju moderne ideje strateškog menadžmenta.</s><s>Ta grupacija dobila je ime suvremena škola strateškog menadžmenta.</s><s>Prostor između vremenske odrednice prošlosti i budućnosti mogao se odijeliti na mnogobrojne načine.</s><s>No, odlučila sam se za pasivno-aktivni antipod.</s><s>Škole koje propagiraju predodređenost, uvjetovanost i tek naznaku mogućnosti tegobnih i mučnih promjena odijelila sam u grupaciju društvene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Grupaciju koja smatra da je snaga poduzeća u njoj samoj i da može svojom energijom pokrenuti, promijeniti i unaprijediti svijet te poticajno djelovati, odvojila sam u konkurentsku školu strateškog menadžmenta.</s>\n<s>Rezultati istraživanja (slika 6b) govore kako je klasična škola strateškog menadžmenta dokazala svoju jačinu i utemeljenost.</s><s>Njena prisutnost ne može se dvojiti.</s><s>Društvena škola je po svom intenzitetu vrlo jaka, uz sam bok klasičnoj školi.</s><s>Iako oboje imaju znatan i vidljiv utjecaj na poduzetničku praksu srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije najviši menadžeri ih prilično jasno distanciraju i razlikuju.</s><s>Za razliku od njih suvremena i konkurentska škola strateškog menadžmenta su izrazito isprepletene i nešto manje utjecajne na poduzetničku praksu.</s><s>Njihov utjecaj je nemoguće razdvojiti i odijeliti, već se javljaju prilično ravnomjerno.</s><s>Predstavnici i zagovornici jedne podjele škola strateškog menadžmenta nalaze primjedbe na drukčije podjele druge grupacije teoretičara.</s><s>Kritike, komentari, upućivanje na nejasnoće i nelogičnosti dolaze iz oba smjera, a s vremenom se pojavljuju i novi teoretičari i nove podjele.</s><s>Stoga se podjele moraju shvatiti kao hipoteze u prilog pojašnjenju različitih pristupa procesu strateškog menadžmenta sa svim pripadajućim prednostima i nedostacima.</s><s>Niti jedna od podjela nije cjelovita i iscrpna slika realnosti, već svaka svojim drukčijim pristupom doprinosi razumijevanju poimanja škola strateškog menadžmenta.</s><s>No, budući da su se u teorijskom dijelu navodile karakteristične premise pojedinih škola, treba obratiti pozornost i na njihove kritike i manjkavosti kako bi se stekla sveobuhvatnija slika ideja koje one zastupaju.</s><s>Isto tako kritike ovih škola prokomentirat ću u kontekstu rezultata istraživanja.</s><s>Klasična škola strateškog menadžmenta postavila je temelje svim ostalim školama i s pravom se može reći kako je danas malo toga napisano, a da se začeci tih ideja ne mogu pratiti u radu Chandlera, Andrewsa ili Ansoffa (Schendel u McKiernan, 1997, str.792).</s><s>Upravo stoga novije podjele i razmišljanja proizlazile iz klasične škole, a isticanjem važnosti ili kritikom njene pojedine komponente druge su škole dale naglasak na jedan segment kojeg obrađuje klasična škola strateškog menadžmenta.</s><s>Kritike upućene na pojedine dijelove ove škole predstavljale su začetak i jezgru oko koje su se razvijale druge škole strateškog menadžmenta.</s><s>U skladu s tim je i klasična škola strateškog menadžmenta najutjecajnija prema rezultatima istraživanja poduzetničke prakse srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije.</s><s>No, ta prisutnost nije rezultat utjecaja Harvardske poslovne škole budući da prosječni ispitanik u upitniku ima između 45 i 59 godina i nije imao prilike studirati strateški menadžment, biti pod utjecajem te škole ili završiti MBA.</s><s>Strateška promišljanja u duhu klasične škole strateškog menadžmenta započelo je gotovo spontano nakon uspostave demokracije u Republici Hrvatskoj, uvođenjem privatnog vlasništva i razvijanja duha poduzetništva.</s><s>Način poslovanja i rukovođenja uvelike predstavlja nastavak načina poslovanja iz socijalizma uz izmijenjeno političko i pravno okruženje.</s><s>Komponente plana, poslovanja prema planu, formalnost, kao i stroga hijerarhija nasljedne su karakteristike poslovanja, ujedno i svojstveni elementi klasične škole strateškog menadžmenta.</s>\n<s>Budući da sam odvojeno predstavila koncepcijski i planski val klasične škole strateškog menadžmenta, ta struktura bit će nastavljena i prilikom iznašanja komentara na njihov doprinos.</s><s>Smatra se kako se proces oblikovanja strategije prema koncepcijskom valu klasične škole strateškog menadžmenta previše pojednostavljuje za razliku od prakse gdje je proces oblikovanja strategije izrazito dug, delikatan i težak proces učenja, brojnih susreta s kupcima, radnicima, konkurentima kao i umješna kombinacija pridobivanja formalnih i neformalnih informacija.</s><s>No, jednostavnost se ne smije trivijalizirati, a razumljivost strategije na razini cjelokupnog poduzeća vrlo je teško postići (Mintzberg, 1990, str. 185).</s><s>Zbog težnje da strategija bude eksplicitna insistira se na formalnosti i proceduri tj. nefleksibilnosti.</s><s>Nije moguće ostvariti odvojenost oblikovanja i implementacije strategije jer poduzeće mora poslovati bez obzira što proces strategije nije dovršen ili je u njenoj početnoj fazi.</s><s>Gotovo je nemoguće da menadžer uskladi sve unutarnje odluke, prilike u okruženju, kretanje i smjer pojedinih varijabli, tehničko-informacijske potrebe, aktivnosti inteligentnog protivnika i to sve dovede u sklad u precizno definiranom trenutku (Quinn,1978, str.17).</s><s>Procjena prednosti i nedostataka odvija se u kontekstu formalne analize u okruženju ureda, sjedeći za stolom.</s><s>Zaključci koji se donose ne podvrgavaju se testiranju ili provjerama čime može doći do pogrešaka uzrokovanim suviše dominantnim subjektivnim stavovima, nepoznavanjem cjelokupne situacije, manjka informacija i slično.</s><s>Ne postoje evaluacijski postupci u analizi pogrešaka i uspjeha prijašnjeg razdoblja čime ne dolazi do isticanja procesa organizacijskog učenja kroz iskustvo i pogreške.</s>\n<s>Rasprava o važnosti strategije i strukture zaključuje kako strategija utječe na odabir prikladne strukture, iz čega proizlaze da svakom promjenom strategije dolazi i do neminovne promjene strukture.</s><s>Strategija se formulira na bazi iskustava i stečenih sposobnosti, a struktura je samo jedna od njenih komponenti, stoga se ne bi trebala mijenjati samo zbog strategije.</s><s>Potreban je međusobno korektivni odnos dok se samo ponekad mogu mijenjaju istodobno.</s><s>Tada je riječ o većoj radikalnoj promjeni.</s><s>Ponekad se odnos strategije i strukture poistovjećuje s metaforom lijeve i desne noge.</s><s>Ponekad je prva lijeva, ponekad desna, osim ako zajedno ne skoče na nove pozicije (Mintzberg, 1990, str.182).</s>\n<s>Tijekom implementacije negiraju se potencijalne promjene i mogućnost adaptacije, ne dozvoljavaju se određene preinake strategije ili nove ideje koje se javljaju nakon vremena predviđenog za oblikovanje strategije.</s><s>Vidljivo je kako su ispitanici uvidjeli ovu manjkavost i mijenjaju planove nakon njihova donošenja.</s><s>Predstavljeni model se nije razvijao u svom kvalitativnom smislu i ne može biti toliko ambiciozan da predstavi realnost.</s><s>Takvo okvirno stajalište predstavljeno modelom možda nije zastarjelo, ali je izvan fokusa razmišljanja današnjih menadžera.</s><s>Vrijednost modela ne može se sagledati u izdvajanju pojedinih segmenata, nego se treba gledati cjelovito, u vremenu i prostoru za koji je bio namijenjen.</s><s>Prilikom analiza prednosti i slabosti mogu se definirati vrlo općenito, a upravo ta općenitost ne ide u prilog odlučivanju o načinu oblikovanju strategije.</s><s>Ansoff (Ansoff, 1987, str.103) postavlja tezu kako strategija postaje bespredmetna ako povijesna dinamika poduzeća vodi onim usmjerenjem prema kojem poduzeće želi.</s><s>Strateško planiranje ne dopušta održavanje i stvaranje kreativnog procesa, otkrića i istinskih promjena u strateškom usmjerenju; iako protuargument je kako dobru strategiju ne treba stalno preoblikovati.</s><s>Ona predstavlja okvir za kontinuirano rješavanje problema, a ne sam način rješavanja problema (Rumelt, 1980, str. 365 u Mintzberg, 1990, str. 182).</s><s>Predstavnici ove škole u svojim kasnijim radovima navode situacijska ograničenja i izuzeća korištenja svojih modela.</s><s>Pa tako, priznaje se nemogućnost odabira predodređenog najboljeg rješenja, priznaju se nesvršenosti najvišeg menadžera i njegovog tima, pritisak vremena, ograničenih spoznaja te utjecaja mnoštva nepoznanica (Christensen et al.,1985, str. 3).</s><s>Andrews (Andrews, 1987.) zastupa ideju kako bi trebalo različite razine menadžmenta uključiti u proces kreiranja strategije.</s><s>Priznao je kako se proces oblikovanja i implementacije u praksi isprepliću, pogotovo kad oblikovanje nije u potpunosti zgotovljeno, već započinje proces implementacije.</s><s>Isto tako smatra kako je bitno ostvariti ravnotežu između fokusiranja i fleksibilnosti.</s><s>Strategija se, priznaju ipak, donosi pod uvjetima djelomičnog neznanja, rizika i neizvjesnosti (Ansoff, Iako brojni autori smatraju kako je vrijeme koncepcijske škole stvar prošlosti, Liedtka iznosi nekoliko argumenta za primjenu koncepata i ideja ove škole i u budućnosti.</s><s>Ona se ne ograničava na banaliziranje predstavljenih premisa, već shvaća koncepcijsku školu kao mudro izvorište za moderne menadžere.</s><s>Stoga predlaže da se sagledaju sljedeći doprinosi: 4 konceptualisti tijekom procesa promišljanja postavljaju raznovrsne hipoteze, pokušavaju dokučiti rješenja problema konstrukcijom «ukoliko to...onda to», stvaraju imaginarni, potencijalni razvoj situacije, mentalno promišljaju o različitim scenarijima i eksperimentima u svojim glavama, predviđaju pogreške koje bi mogle nastati i nastoje ih izbjeći.</s><s>Time efikasnije pristupaju oblikovanju strategije i ne uče na negativnim posljedicama implementacije, nego nastoje predvidjeti i onemogućiti njihovo pojavljivanje.</s><s>Elementi učenja prisutni su u razmišljanjima stratega prilikom zamišljanja i oblikovanja strategije.</s><s>Imaginaran svijet koji konceptualisti pokušavaju zamisliti je rezultat novih ideja i imaginacije o budućnosti kakva će izgledati i promjenama koje ta budućnost donosi.</s><s>Konceptualisti zamišljaju kako će budućnost izgledati, a analiza sadašnjeg stanja je u funkciji shvaćanja promjena koje će nastupiti u budućnosti.</s>\n<s>4 koncept se sastoji iz dviju faze.</s><s>Prva faza je po svom karakteru analitička gdje se problem raščlanjuje na hijerarhiju situacija koje su dovele do problema i prijedloga za njihovo rješavanje.</s><s>U drugoj fazi sinteze, prijedlozi rješenja s pripadajućim pretpostavkama za ostvarenje tih rješenja se grupiraju i međusobno usklađuju formirajući koncept- strategiju.</s><s>No, Liedtka priznaje kako koncept prestaje biti privilegija najvišeg menadžera, već postaje nadležnost skupina i cijelog poduzeća.</s><s>Dobar koncept se može prepoznati po uvjerljivosti, dok se genijalni koncept prepoznaje prema inspirativnosti.</s><s>Kod planskog vala klasične škole strateškog menadžmenta postoji druga krajnost prilikom oblikovanja modela.</s><s>Naime, u koncepcijskom valu potencirala se jednostavnost, a u planskom valu modeli i mogućnosti implementacije postaju tako razrađeni da svojom kompleksnošću zasjenjuju svoj cilj.</s><s>Postoji takva detaljnost u vremenskom programiranju da se točno zna što se događa u poduzeću drugog dana mjeseca ožujka u devet sati prijepodne.</s><s>Osnovni smisao planiranja je stvaranje plana i smjera kretanja, prema kojem će se poslovati i time izbjeći nestabilnosti.</s><s>Na taj način se stvara nefleksibilnost.</s><s>Plan se ostvaruje na bazi podataka i kategorija koje već postoje u poduzeću i ne dopuštaju se da njihove promjene utječu na promjenu struktura kategorija, a time i strategije.</s><s>Općenito gledajući planiranje se često koristi kao ekvivalent racionalnosti (Wildavsky, 1973, str. 130), po svojoj prirodi je dobro jer je sustavno, a ne slučajno; efikasno, a ne dovodi do propadanja; koordinirano, a ne raspušteno; konzistentno, a ne kontradiktorno (Wildavsky, 1973, str.141).</s><s>U rezultatima istraživanja ne stječe se dojam o kompleksnosti planiranja najviših menadžera.</s><s>Postoje eksplicitni i formalni planovi, shvaća se njihova važnost, no način njihova donošenja i argumenti koji oblikuju plan i u konačnici strategiju dolaze iz nepoznatih izvora.</s><s>Nisko rangiranje tvrdnje o korištenju SWOT analize kao najjednostavnije metode strateške analize govori kako ta analiza nije zamijećena kao mogućnost analize kao niti tvrdnja o analizi unutrašnjih i vanjskih faktora.</s><s>Postavlja se pitanje na koji način se dolazi do početne točke planiranja, načela i cilja.</s><s>Osim toga postoji sumnja o educiranosti osoba koje oblikuju taj plan.</s><s>Ukoliko to nisu pojedinci koji su visoko educirani ta taj zadatak, tada se neminovno može zaključiti kako se radi o najvišim menadžerima koji imaju osobnu i poslovnu odgovornost za donošenje strategije i njeno provođenje, smatraju kako je plan pretpostavka za poslovni uspjeh, ali zapravo nemaju specifična znanja koji bi im pomogla u oblikovanju strategije.</s><s>Upravo zbog toga najviši menadžeri postavljaju formalne planove kako bi najviši menadžer držao sva kretanja pod kontrolom.</s><s>Dakle, uočen je nedostatak specifičnih znanja i vještina najvišeg menadžmenta koje bi mu pomogle u oblikovanju strategije.</s><s>Najviši menadžer svoje odluke oblikuje na bazi informacija podređenih, iskustva, vlastitih znanja i okolnosti koje uviđa u okruženju.</s><s>Umijeće kombinacije korištenja tih izvora presudni je faktor u (ne)uspješnosti određene strategije, koji samo i isključivo ovisi o najvišem menadžeru.</s><s>Pretpostavke na kojim se bazira poslovanje, gledane s današnjeg aspekta pomalo su nelogične.</s><s>Tako Hayes (Hayes,1985, str. 111) navodi neke od pretpostavki: • Poduzeće mora biti u mogućnosti predvidjeti smjer razvijanja okoline, kontrolirati ga ili pretpostaviti stabilno okruženje.</s><s>Kako niti jedno niti drugo nije slučaj, strateško planiranje se ne može koristiti.</s><s>Ansoff (Ansoff, 1965, str. 44) govori kako razdoblje planiranja mora biti ono za koje poduzeće može izraditi točna predviđanja sa plus-minus 20 % točnosti.</s><s>Najčešća ektrapolacija dosadašnjih trendova je najčešća metoda predviđanja.</s><s>No, dugoročno predviđanje (duže od dvije godine) očita je pogreška (Hogath and Makridakis, • Pogreška odvajanja onog tko planira i onog tko radi i izvršava zadatke.</s><s>Najviši menadžeri oblikuju strategiju prema informacijama, podacima, izvješćima sa svih razina.</s><s>Osobno ne dolaze u doticaj s izvorima informacija, ali putem izvješća saznaju sve što se događa u organizaciji i na osnovu toga oblikuju strategiju.</s><s>Efektivni stratezi sposobni su se udubiti i približiti konkretnom poslu, ali istodobno znati izvući stratešku pouku iz toga. • Nerijetko su informacije zakašnjele, preuveličane ili nedostatne, pa se na bazi njih donose pogrešni sudovi.</s><s>Sam čin stvaranja strategije je vrlo površno obrađen.</s><s>Prognozira se diskontuitetna događanja i institucionalizira osiguranje informacija.</s><s>Sustav može funkcionirati, ali ne može preuzeti ulogu i poistovjetiti se s pojedincem, sustavi moraju biti samo potpora razmišljanju.</s>\n<s>Strateško planiranje je oksimoron (Mintzberg, 1994, str. 107).</s><s>Strateško planiranje trebalo se nazvati strateško programiranje.</s><s>Strateško planiranje sadržajno obuhvaća samo analizu, a za oblikovanje strategije potrebna je i sinteza koju strateško planiranje ne podrazumijeva.</s><s>Koncepcija planske škole strateškog menadžmenta koristit će se u poduzećima sa pozamašnom veličinom, kojoj ne prijeti konkurencija i u državnim institucijama koje imaju apolitičan karakter.</s><s>Cilj mora biti operativni i jasan, izvori financiranja moraju biti predvidljivi, transparentni, a misija apolitična.</s><s>No, rezultati istraživanja pokazuju kako jaka utjecajnost klasične škole strateškog menadžmenta ne korelira sa pojedinom vrstom vlasništva.</s><s>Općenito gledano utjecaj pojedine škole strateškog menadžmenta podjednako je prisutan bez obzira o vrsti vlasništva.</s><s>Ukoliko bi se u istraživanje uključila mala poduzeća, tj. poduzeća sa brojem zaposlenih manjim od 50, tada bi utjecaj škole vjerojatno pokazivala određene pomake budući da srednja i velika poduzeća podrazumijevaju određene organizacijske sustave u kojima dominiraju elementi klasične škole strateškog menadžmenta.</s>\n<s>March i Simon (March i Simon,1958 u Grinyer, Spender, 1979, str. 125) navode Greshamov zakon planiranja koji pojašnjava kako menadžeri opterećeni strateškim i taktičnim odgovornostima, manje će vidljive probleme nastojati staviti po strani.</s><s>Strategija je često jedna od nevidljivih komponenti.</s>\n<s>Žestoki protivnici planiranja negiraju važnost planiranja ironično postavljajući pitanje ako planiranje želi biti sve, možda zato nije ništa važno (Wildavsky, 1973, str.127).</s><s>Planiranje je vrlo česta riječ koju pronalazimo svuda, a nigdje posebice.</s><s>Zašto?</s><s>Zagovornici planiranja govore da ono postoji svuda oko nas.</s><s>Gotovo sve što se radi mora biti prethodno planirano, makar nekoliko minuta ranije (Dennison, 1951, str. 56).</s><s>Isto tako ne valja ići u drugu krajnost jer planiranje nije lijek za sve probleme oblikovanja strategije (Mintzberg, 1973, str. 52).</s><s>Planeri moraju biti svjesni ograničenja te prihvatiti kako planiranje nije beskorisno, ali je skupo i podrazumijeva nerealnu stabilnost u okruženju.</s>\n<s>No, prava svrha efektivnog planiranja nije izrada plana, nego promjena mentalnih modela koje donositelji odluka imaju u svojim glavama (Geus, 1998, str. 70).</s><s>Nije poanta u planu, već u procesu planiranja.</s><s>No, istraživanja pokazuju kako je još uvijek riječ o formalnim planovima, a manje o procesu planiranja ili još manje o promjeni mentalnih modela.</s><s>Neki autori (Mintzberg, 1994, str.108) smatraju kako bi planeri, kao stručnjaci, trebali dati svoj doprinos prije i nakon procesa oblikovanja, a samo oblikovanje trebaju prepustiti strateškom razmišljanju.</s><s>Polemika između planiranja i učenja nametnula se kao diskusija oko dva različita pristupa i antipoda pristupu procesu strateškog menadžmenta (Ansoff, Mintzberg).</s><s>No, razrješenje diskusije nameće se kako najprije treba učiti planirati, a nakon toga planirati učenje (Brews, Hunt, 1999, str. 886).</s><s>Prema rezultatima istraživanja moglo bi se zaključiti kako su srednja i velika poduzeća Primorsko-goranske županije u početnoj fazi učenja planiranja.</s><s>Novo doba strateškog planiranja naglašava sustav razvoja poduzeća prema pristupu cjeline poduzeća u kojoj su kupci, dobavljači i drugi u međusobno ovisnom, ali i uravnoteženom odnosu (Ginsberg, 1997, str.125).</s><s>Studija je pokazala kako je proces planiranja najviše efektan u turbulentnom okruženju (Hart, Banbury, 1994; Miller i Cardinal, 1994).</s><s>Društvena škola strateškog menadžmenta naglašava komponente iz okruženja koje snažno utječu na proces oblikovanja strategije.</s><s>U okviru škole temeljene na utjecajima okruženja, okruženje postaje odgovor na sve sile koje dolaze iz neobjašnjivih izvora, na neki način izlika za nepoznati uzrok neuspjeha.</s><s>Na okruženje se gleda agregirano i s prevelikom dozom apstrakcije.</s><s>Stoga je potrebno pojam okruženje demistificirati sa strukturalnim pristupom i analitičnim metodama.</s><s>Upravo je to vrlo očito u tvrdnjama koje su postigle najviše aritmetičke sredine.</s><s>Nepoznata i apstraktna sila okruženja uočljiva je u rezultatima istraživanja.</s><s>No, ukoliko se postavi pitanje o konkretnim utjecajima najviši menadžeri smatraju kako to nisu pravila drugih, već kulturološki i politički utjecaj.</s><s>Uočen je veliki utjecaj ove škole na poduzetničku praksu srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije.</s><s>Razlozi značajne prisutnosti ove škole mogu biti raznovrsne prirode.</s><s>Utjecaj društva koji je u socijalizmu bio vrlo dominantan i dalje je prisutan u mislima i svakodnevnom poslovanju.</s><s>Tržište, država, okruženje ne predstavljaju ništa drugo no različite skupine pojedinaca organiziranih u skupine s snagom institucije koju zastupaju.</s><s>Upravo ti pojedinci i institucije ne djeluju unutar granica svojih ovlasti i dužnosti te predstavljaju nepremostive prepreke u svakodnevnom poslovanju poduzetnika.</s><s>Poduzetnici ih percipiraju kao vrlo moćne, lako promjenjive i nestabilne faktore koji uvelike utječu na njihovo poslovanje.</s><s>Njihova funkcija još nije stabilizirana, standardizirana i poduzeća su svjesna njihove moći i utjecaja.</s>\n<s>Prilikom određivanja karakteristika okruženja ne može se reći da je kompletno okruženje samo kompleksno ili isključivo stabilno ili dinamično.</s><s>Nemoguće je postići unificiranost karakteristika okruženja jer se ono odnosi na pojedini trenutak, prostor, tehnološke karakteristike ili zahtjeve kupaca.</s><s>Tijekom određenog razdoblja može biti vrlo dinamično da bi određeni događaj u okruženju učinio stabilnim kroz duže vremensko razdoblje.</s><s>Prilikom razlaganja industrijske grane, kao komponente okruženja, treba shvatiti kako ono ne podrazumijeva ništa drugo neko skupinu poduzeća i njihovo ponašanje.</s><s>Stoga, ukoliko se radi o monopolom tržištu, industrijsku granu predstavlja jedno poduzeće.</s><s>U tom slučaju okruženje predstavlja samo stav i ponašanje jednog poduzeća.</s><s>Populaciji ekolozi zastupaju ideju kako veća poduzeća imaju snagu poslovati dugi niz godina, baš kao i jača vrsta u biološkom svijetu, uništavajući slabijeg i manjeg protivnika.</s><s>No, i velikim poduzećima događa se poraz i nestaju s poslovne scene.</s><s>No, oni nestaju zbog agresivnosti i fleksibilnosti protivnika, a ne nekih sila iz okruženja.</s><s>Gould smatra kako se promjene događaju prebrzo da bi Darwinova teorija opstanka prirodne selekcije bila prihvatljiva.</s>\n<s>Dovodeći u pitanje postojanost strateškog izbora dovodi se u pitanje smisao postojanja strategije i općenito gledano strateškog menadžmenta.</s><s>Strateški izbor uvijek postoji, ma koliko on bio ograničen, sputan ili uvjetovan.</s><s>Strateški izbor je osnova na kojoj počiva strategija, smisao planiranja budućnosti.</s><s>Ukoliko se vjeruje u nepostojanje strateškog izbora, tada će se poduzeća ponašati pasivno i njihova budućnost bit će u rukama drugih.</s><s>No, ukoliko poduzeća vjeruju u snagu strateškog izbora, tada će pronaći načina, mogućnosti i snage za ostvarenje svojih ideja.</s><s>Tvrdnje kako se treba prilagoditi ne moraju nužno implicirati pasivnost.</s><s>Imperativ modernog poslovanja je prilagodba uvjetima tržišta tj. kupaca te se stoga ne treba izvesti zaključak o pasivnosti.</s><s>Riječ je o shvaćanju načina preživljavanja i prihvaćanja takvog načela poslovanja.</s><s>No, bitno je istaknuti pasivnost u tvrdnji društvene škole po kojoj poduzeće može samo reagirati na promjene i adaptirati se okruženju.</s><s>To su srednja i velika poduzeća koja zbog svoje veličine imaju utjecaj na manja poduzeća i uvjete poslovanja u okruženju.</s><s>Ukoliko oni sebe percipiraju kao pasivne igrače na tržištu, tada se postavlja pitanje tko na tržištu postavlja i mijenja pravila igre?</s><s>Da li je država ta koja postavlja pravila ili su to sama poduzeća i mehanizmi tržišta?</s><s>Poduzeća su svjesni svoje veličine, ali ne i snage koju bi mogli imati u okruženju.</s><s>Nepriznavanje važnosti političke škole strateškog menadžmenta bila bi velika pogreška, s obzirom na rezultate istraživanja.</s><s>Komentari upućeni političkoj školi strateškog menadžmenta upućuju na disfunkcionalne efekte politike na organizaciju.</s><s>To se prije svega odnosi na pogoršanje odnosa među ljudima, nastalo zbog međusobnog uvjeravanja i lobiranja.</s><s>Time se energija koja bi mogla biti usmjerena na kupce ili inovacije troši na političke igre i dogovore ili procjenjivanje koja je interesna strana jača i utjecajnija (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str.</s><s>Sudjelovanje u procesu oblikovanja strategije omogućava veću političku aktivnost, čime ljudi imaju veću mogućnost izražavanja svog mišljenja i utjecaja.</s><s>To može prerasti u negativnost zbog činjenice da će unijeti svoje osobne interese u proces oblikovanja strategije.</s><s>Ukoliko poduzeće postane politička arena, tada postoji mogućnost da ne donosi efektivnu strategiju (Collier, Fishwick, Floyd, 2004, str. 69).</s><s>U tom kontekstu se mogu sagledati tvrdnje po kojima politika ulazi u pore odlučivanja u srednja i velika poduzeća.</s><s>Kulturološka škola strateškog menadžmenta daje svoj doprinos pojašnjavajući različita ponašanja menadžera, odluke i ciljeve kojim poduzeća u različitim sredinama teže, a time i načela koje ih vode kroz svakodnevne nedoumice.</s><s>Upravo su to vrijednosti koje su predodređene pripadnošću pojedinom narodu, regiji, grupaciji, obitelji, poduzeću.</s><s>Vrijednosti su duboko ukorijenjene i vrlo se teško mijenjaju.</s><s>Naglašavanjem predodređenog, društveno uvjetovanim ponašanjem dobiva se dojam kako je poboljšanje, promjena ili preokret u poslovanju poduzeća neizvediva misija.</s><s>Stoga se može doći do krivog zaključka kako taj vrlo važan aspekt poslovanja je kontinuirano isti od samog osnutka poduzeća, čime neminovno dolazi do stagnacije i propasti poduzeća.</s><s>Određene kulturološke karakteristike je vrlo teško uspostaviti, još teže kasnije izmijeniti dok ih je vrlo lako uništiti.</s><s>Kulturološka škola ističe sociološki aspekt skupina, njena razmišljanja i ponašanje.</s><s>Spoznaje, do kojih dolazi skupina, vrijedni su doprinos razumijevanju procesa oblikovanja strategije.</s><s>Kolektivna vjerovanja su vjerojatno najrašireniji oblik inercije (Mezias, Grinyer, Guth, 2001, str. 74-75).</s><s>Mentalitet i kulturološki milje društva izravno utječu na poslovanje poduzeća i to prema rangu tvrdnji društvene škole vrlo visoko.</s><s>U tome se može uočiti i element pasivnosti, koji je vrlo teško mijenjati.</s>\n<s>Konkurentska škola strateškog menadžmenta usmjerava svoju pozornost na ispravan fokus, no on je poprilično uzak.</s><s>Naime, fokusira se samo na ekonomske, mjerljive i kvantificirane podatke, dok se apsolutno zanemaruju kvalitativne, društvene, političke i druge varijable.</s><s>Strategije se ne mogu svesti na menadžment troškova.</s><s>Uspjeh oblikovanja strategije ovisi o osobnim impresijama, brzim akcijama i osjeta što bi konkurent mogao učiniti.</s><s>Pozicijsko-analitična škola dovodi u odnos poduzeća i industrijsku granu dok konkurentska suprotstavlja poduzeće naspram poduzeću.</s><s>Tvrdnje konkurentske škole pokazale su se kao najutjecajnije unutar konkurentskosuvremene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Najviši menadžeri osjećaju važnost pridobivanja udjela na tržištu, ali su isto tako svjesni načina na koji se on pridobiva; pravila igre su rastezljiva i po svojim posljedicama vrlo razorna.</s><s>Očito da najviši menadžeri priznaju neka ograničenja koja su vrlo utjecajna u okviru društvene škole, a unutar tih ograničenja svjesni su svoje uloge i važnosti aktivnog pristupa u segmentu pridobivanja konkurentskih prednosti i njihova korištenja.</s><s>Kod poduzetničke škole strateškog menadžmenta može se zamijetiti kako je njena prednost ujedno i mana.</s><s>Poduzetnik je organizator, upravitelj, koordinator i snaga koja je objedinjena u višestrukim ulogama, postaje nedostatak kada je riječ o povećanom obujmu poslovanja koji ne može držati pod kontrolom samo jedna osoba.</s><s>Nužna je promjena organizacijske strukture, podjela posla, odgovornosti i moći, što poduzetniku ne odgovara.</s><s>Oblikovanje strategije je u ovoj školi prikazano objašnjenjem ponašanja individue, bez posebne riječi o tome što čini taj proces oblikovanja.</s><s>Odgovornost menadžera obuhvaća veliki i nerealni teret koji sam nosi.</s><s>Ukoliko poduzeće vodi intuitivni genije, ne postoji potreba formalnog strateškog planiranja.</s><s>No, koliko poduzeća doista ima takvog najvišeg menadžera?</s><s>I ukoliko imaju, koliko se puta intuicija pokazala točnom u procjeni? (Steiner, 1979).</s><s>Vizija kao pokretač procesa strateškog menadžmenta može biti vrlo korisna, no nerijetko je vrlo zbunjujuća, neodređena i zbog dvosmislenosti i nedorečenosti neuporabljiva.</s><s>No, vrlo je rijetka i sama pojava najvišeg menadžera s dovoljnom jakom karizmom da poduzeće usmjerava putem osobne vizije.</s><s>U istraživanju je istaknuta važnost ideje i rada kao baze za uspješno poslovanje što je zdrav stav poduzetnika.</s>\n<s>Suvremena škola strateškog menadžmenta tek je započela sa svojim razvitkom i kritike upućene na ovu školu vrlo su rijetke.</s><s>Trenutno se veliča njen doprinos, istražuju uporabne vrijednosti i različita područja primjene i ne postoji akumulirano iskustvo koje će baciti sumnju na njen doprinos ili kritički preispitati njene pretpostavke.</s><s>To bi ujedno značilo da postoji spoznaja o pogrešci i pojam o unapređenju saznanja.</s><s>Kognitivna škola strateškog menadžmenta je pronikla u samu bit procesa strateškog menadžmenta nastojeći objasniti kako uistinu dolazi do pojedinih odluka i oblikovanja strategije.</s><s>No, time područje istraživanja prelazi u neke druge znanstvene discipline koje ne spadaju u strateški menadžment.</s><s>Doprinos razumijevanju strateških pitanja ove škole tek se očekuje.</s><s>Svakako da treba biti oprezan tijekom analize i shvatiti kako je ova škola tek jedna od elemenata u oblikovanju strategije.</s>\n<s>Učeća škola strateškog menadžmenta korisna je u onom okruženju u kojem se proces učenja inkorporira u svakodnevno poslovanje, čime se doprinosi kvaliteti i sadržajnosti rada.</s><s>No, nametanje formalnih oblika učenja u sredinama u kojim se bit takvog postupka ne razumije, samo dodatno opterećuje radno vrijeme i zaposlenike, shvaćajući učenje kao dodatni posao, a ne instrument poboljšanja postojećeg posla.</s><s>Previše akcenta na učenju može poremetiti temelje kvalitetne i vitalne strategije tako što se pozornost usmjerava na učenje, a preusmjerava s posla.</s><s>Osim učenja treba se istovremeno obavljati normalni posao na efikasan način.</s><s>Osim toga postoji i trik da se ne mijenja sve odjednom, već da je poznato kad se treba što mijenjati, a to podrazumijeva uravnoteženje promjena i kontinuiteta.</s>\n<s>Najviši menadžeri uočili su element timskog i projektnog pristupa problemu kao faktora koji pridonosi ugodnijoj radnoj atmosferi.</s><s>No, postavlja se pitanje koliko je to u skladu s prijašnjim tvrdnjama gdje se govorilo o izrazitom autoritetu najvišeg menadžera.</s><s>Vjerojatno je ovdje riječ o timskom i projektnom pristupu na razini najvišeg menadžera i njegova tima.</s><s>Isto tako prepoznaje se vrijednost znanja zaposlenika koje je tacit i ne može se formalno izraziti.</s><s>No, s tim u vezi se ne mogu povezati druge visoko rangirane tvrdnje.</s><s>Stoga, dolazi se do spoznaja kako svjesnost o vrijednosti tacit znanja postoji, no ništa se poduzima kako bi se to znanje primijenilo u konkretnim situacijama, poticalo ili vodilo računa o tome.</s><s>Dokaz tome mogu biti druge tvrdnje koje su povezane sa neformalnim znanjima zaposlenika, a rangirane su vrlo nisko.</s><s>Iskustva istraživanja procesa oblikovanja i implementacije strategije u jednom od najuspješnijih poduzeća Hewlett- Packard pokazala su kako (Feurer, Chaharbaghi, Wargin, 1995, str. 4): 1. proces oblikovanja strategije ne može se odvojiti od procesa implementacije, 2. strategije se moraju oblikovati na mjestu gdje postoji najviša kvaliteta znanja, 3. podržavajuće strukture su potrebne ukoliko individualac mora odmah implementirati to znanje, 4. proces oblikovanja znanja odnosi se na mogućnost korištenja odgovarajućeg alata i okvira.</s><s>Osim što su studije razmatrale samu prirodu procesa strateškog menadžmenta u istraživanjima su bile uključene i neke druge varijable kao i kontingencijski faktori.</s><s>Studije Miller i Friesen (1983), Frederickson (1983), Frederickson i Mitchell (1984), kao i kasnije studije Frederickson (1984, 1986), Miller (1987, 1989) uključivale su utjecaj kontingencijskih faktora poput veličine poduzeća, konkurentnosti okruženja i sl.</s><s>Upitnik o utjecaju škola strateškog menadžmenta u srednjim i velikim poduzećima Primorsko-goranske županije je sadržavao i neke demografska pitanja tražeći potencijalne kontingencijske faktore.</s><s>U statističkoj analizi potvrđena je samo jedna signifikantna veza između broja zaposlenih prilikom odabira konkurentsko-suvremene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Tako se povećanjem broja zaposlenika značajno smanjuje utjecaj konkurentsko-suvremene škole.</s><s>Iz toga se može zaključiti kako jedino manje sredine mogu ostvariti određene pomake i promjene u duhu konkurentsko-suvremene škole ukoliko je okruženje manje, fleksibilnije i poticajno za promjene.</s><s>To je u skladu i s razinama usvajanja i širenja promjena.</s><s>Promjene se uvijek događaju na individualnom nivou, nakon toga u skupinama, da bi se tek na kraju promjene osjetile i ostvarile na organizacijskom nivou.</s><s>Isto tako promjene se najprije mogu dogoditi u znanju, zatim stajalištu, individualnom ponašanju, a tek nakon toga i na organizacijskom ponašanju.</s><s>Prema tome organizacijske promjene dosegle su razinu poduzeća sa manjim brojem zaposlenih, a u većim sredinama promjene tek predstoje.</s><s>Istraživanja Hart i Banbury (1994, str.266) zaključila su kako korištenje raznovrsnih pristupa procesu strateškog menadžmenta pogoduje velikim poduzećima koja posluju u turbulentnom okruženju.</s><s>Ova preporuka vrijedi i za poduzeća u istraživanju budući da okruženje postaje sve dinamičnije.</s><s>Malim poduzećima koja posluju u stabilnijem okruženju ne pogoduje korištenje velikog broja pristupa procesu strateškom menadžmentu.</s><s>Razlog tome je vrlo pragmatičan.</s><s>Mala poduzeća nemaju dovoljno resursa, vremena i ljudskih potencijala koje mogu posvetiti analizama i školovanju svojih kadrova za takav pristup strateškom menadžmentu.</s><s>Osim toga mala poduzeća nemaju potrebe ni potrebe za tim.</s><s>Tržišna niša u kojoj posluju sasvim je dovoljna za ostvarenje njihovih poslovnih ambicija.</s>\n<s>Ne samo da postoje različiti pristupi procesu strateškog menadžmenta u različitim poduzećima, već se razlike u percepciji mogu uočiti i na menadžerima različitih razina unutar istog poduzeća.</s><s>Istraživanja (Ambrosini, Bowman, 2003, str. 218-219) su pokazala kako uzroke različitim percepcija procesa strateškog menadžmenta među menadžerima pozicioniranim na različitim razinama mogu potražiti u nedostatku komunikacije, nejasnom obliku strategije, krivim procjenama i nedostatku interesa.</s><s>U empirijskom istraživanju ustanovljena je različitost u percepciji procesa strateškog menadžmenta između različito pozicioniranih menadžera, s opaskom kako je u svakom poduzeću ispitan samo jedan ispitanik.</s><s>Rezultati su pokazali kako postoji različitost u rangiranju tvrdnji koje pripadaju konstruktu društvene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Iz toga se može zaključiti kao najviši menadžeri poznaju šire okruženje, oznavaju informacije iz neformalnih izvora i na osnovi njih čini im se kako je strateški izbor za poduzeće vrlo sužen.</s><s>Za razliku od njih niže pozicionirani menadžeri uviđaju mogućnosti, širi manevarski prostor u strateškom izboru vjerujući kako su promjene na bolje ostvarive a utjecaj društvene škole daleko manji u odnosu na rangiranja najvišeg menadžera.</s><s>Iako je bilo pokušaja dokazivanja poveznice između profitabilnosti i strateških procesa ne može se dovesti u statistički signifikantni odnos zbog njihove vremenske neskladnosti: današnji strateški procesi odnose se na poslovanje poduzeća u budućnosti, a trenutna profitabilnost rezultat je strateških procesa u prošlosti, a ne u sadašnjosti (Hart, Banbury, 1994, str.265).</s><s>No, zanimljivo je proučavati kako se pogreška strategije može sagledati kroz pogreške u povijesti poduzeća te zajedno s nepoznatom budućnošću utječući na strateške izbore danas (Markides, 2002, str. 28).</s><s>Oblikovanje strategije koje podrazumijeva različite oblike kontradikcija i paradoksalnih organizacijskih vještina, npr. poslovanje u skladu s općenitom vizijom i koncentracija na detalje, odlučnost i obzirnost, odlučni koraci i postepeno prilagođavanje obilježja su poduzeća koja su izrazito uspješna (Bourgeois, Eisenhardt, 1998; Quinn 1988; Hart, Quinn, 1993 u Hart, Banbury, 1994, str. 255).</s><s>Možda bi se naizgled takva tvrdnja mogla povezati s uočenim kontradikcijama u istraživanju, no ovdje se kontradikcije odnose na antipode u načelima, a u istraživanju se spominje kontradikcija u deklarativnom opredjeljenju i stvarnim aktivnostima.</s><s>Nakon detaljnijih razdioba grupiranja i utvrđivanja međusobnih različitosti, razvoj i sazrijevanje razmišljanja teoretičara usmjerila su se na načine kombiniranja, nadopunjavanja, objedinjavanja različitih pristupa procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Prihvaćena je ideja kako za cjelovitu sliku poslovanja treba razumijeti različite pristupe procesima i znati ih primijeniti u različitim situacijama.</s><s>U tom segmentu može se uočiti kako su aritmetičke sredine, kao reprezentant prisutnosti određenih stavova i razmišljanja pokazala kako su klasična i društvena škola prisutne u gotovo ravnomjernom obimu te s nešto manjim utjecajem konkurentsko-suvremene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Na osnovu tih rezultata može se zaključiti kako su prisutne sve tri škole strateškog menadžmenta u poduzetničkoj praksi srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije.</s>\n<s>Jedan od načina objedinjavanja pogleda je i konfiguracijska škola strateškog menadžmenta (Mintzberg, Ahlstrand, Lampel, 1998, str. 301-349) koja smatra kako svaka navedena škola strateškog menadžmenta ima svoje vrijeme i svoje mjesto.</s><s>Ova škola nudi mogućnost kompromisa prilikom integracije poruka ostalih škola strateškog menadžmenta.</s><s>U poduzeću se različite dimenzije grupiraju i pod određenim uvjetima stvaraju modele.</s><s>No, ta stanja se tijekom vremena izmjenjuju.</s><s>Tijekom promatranog razdoblja poduzeće se može opisati kao stabilna konfiguracija dijelova, odnosa i struktura iz čega proizlazi uhodano ponašanje koje podupire određenu strategiju.</s><s>Periodi stabilnosti povremeno su prekinuti transformacijama u druge stabilne oblike struktura.</s><s>Ključ uspješnog strateškog menadžmenta je održavanje stabilnost i prihvaćanje strateških promjena.</s><s>Može se koristiti bilo koji način pristupa procesu strateškog menadžmenta, ali mora se biti svjestan kako svatko od njih ima svoje razloge postojanja, vrijeme i kontekst u kojem ga je pogodno koristiti.</s>\n<s>Ona poduzeća koja su se opredijelila samo na jedan način oblikovanja procesa strateškog menadžmenta postavila su sama sebi ograničenja, dok ona poduzeća koja kombiniraju nekoliko različitih rutina (Nelson, Winter, 1982 u Hart, Banbury, 1994, str. 255) mogu smanjiti mogućnost zanemarivanja pojedinih događanja i suočiti se sa poboljšanim poslovanjem (Hart, Svi autori insistiraju kako njihove podjele nisu međusobno isključive i kako se poduzeće ne mora opredijeliti za samo jedan način oblikovanja procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Andrew Pettigrew (1985, 1977) proučavao je transformaciju u poduzeću ICI u razdoblju 1969. i 1986.godine i zamijetio je gotovo sve elemente predstavljenih i prethodno opisanih škola strateškog menadžmenta koje su se izmjenjive tijekom određenom vremenskog razdoblja.</s><s>Kombinacija načina oblikovanja procesa strateškog menadžmenta može biti nekoliko.</s><s>Različiti pristupi mogu se izmjenjivati sekvencijalno (Allison, 1971, str. 255), simultano (Mintzberg, 1973, str. 44), može postojati hijerarhija načina, gdje su jednostavniji načini inkorporirani u složenije načine oblikovanja procesa (Chaffee, 1985).</s><s>Postoje sljedeće kombinacije: čistih oblika,</s>\n<s>Gluck, Kaufman i Walleck (1982) sugeriraju kako poduzeća rastom i razvojem stječu i nadograđuju umijeća koje ih čine sposobnim razvijati različite pristupe procesu strateškog menadžmenta.</s><s>Metaforički, mudre strategije priznaju da ne mogu uvijek dovoljno mudro misliti o svemu u budućnosti (Mintzberg, 1987, str.69).</s><s>Isto tako postoji metafora o međuodnosu škola strateškog menadžmenta.</s><s>One su kao uže koje se sastoji od isprepletenih niti koje se obavijaju jedna oko druge i čine čvrsto uže (McKiernan, 1997, str.791).</s><s>One nisu kompletne, no svaka od njih pruža pogled na jedan djeličak široke i bogate tradicije strategije.</s><s>Znanjem o svakoj možemo uočiti uzorak evolucijskog razvoja koji nas može voditi prema budućnosti strategije.</s><s>Naravno da se do ideja o zajedništvu škola strateškog menadžmenta dolazilo ponajprije nepovezanim individualnim vizijama da bi s vremenom bilo sve više inicijativa, skupina, primjera nakon čega i teorija koje su poticale takva razmišljanja.</s><s>Razlozi težnji o zajedništvu škola mogu se pronaći u promjeni spoznaja i elemenata poslovanja.</s><s>Uočilo se kako organizacijski uspjeh ne proizlazi iz okruženja koji je izrazito stabilan ili nestabilan, već istovremeno i stabilan i nestabilan (Stacey, 1997, str. 11).</s><s>Stalni izazovi s kojima se menadžer bori, predstavljaju važne kreativne prilike koje omogućavaju učenje i različita strateška razmišljanja.</s><s>Poduzeće vođeno na kaotičan način nastoji na samorazoran način izazivati nestabilnost kako bi dobilo priliku izazvati sebe, svoje granice spoznaja i kreativnih rješenja.</s><s>Stacey smatra da se zahvaljujući kaos teoriji može dogoditi gotovo sve, malene promjene mogu rezultirati velikim disturbacijama, a menadžeri se ne mogu osloniti na strukture, pravila, procedure, nego biti pripravni konstantnim prilagodbama na nove načine.</s><s>Danas je veza između uzroka i posljedica kompleksna, udaljena u vremenu i prostoru i vrlo ju je teško detektirati (Stacey, 1992, str.20).</s><s>Pradip Khandwalla tvrdi da se produktivnost organizacije odnosi se ne samo na odabir i korištenje pojedinih varijabli, nego i međusobnu korelaciju pojedinih varijabli.</s><s>Poduzeće posluje produktivno jer je različite komponente postavilo u komplementarni odnos, određen oblik planiranja u skladu s strukturom i stilom vođenja.</s><s>Izmjenjivanje pojedinih faza može se raspoznati kroz nekoliko faza: povremeni udarci-promjene, oscilacija trendova, životni ciklusi i uobičajeni napredak.</s><s>Iznenađenja u poslovnom okruženju ne dolaze nikada bez upozorenja (Wack, 1987, str. 148).</s><s>No, zapravo koncept strategije nije baziran u stabilnosti, nego u situacijama promjenama (Mintzberg, 1987, str. 27).</s><s>Menadžment strategije nije u svojoj biti samo promoviranje promjena, nego znati kad te promjene treba učiniti (Mintzberg, 1987).</s><s>Realnost sačinjava prevelik broj informacija koje ne možemo shvatiti u njihovom puno obliku.</s><s>Stoga većinu informacija ignoriramo, izdvajamo i procesiramo samo one koje smatramo najhitnijim konstruirajući tako jednostavne mentalne modele.</s><s>Učenje samo po sebi ne bi trebalo biti skup pravila i uputa za djelovanje, već način razvijanja novih mentalnih modela, mijenjanja osnovnih pretpostavki na kojim se bazirao stari mentalni model (Stacey, 1992, str. 108).</s><s>No, blokade koje doživljavamo i koje usporavaju učenje su emocionalne prirode, predrasude i faktori ponašanja (Stacey, 1992, Nepostizanje željenih rezultata i kriza u današnjem svijetu ne nastaju zbog toga što se rade pogrešne stvari ili se rade na pogrešan način već pretpostavke na kojima se poduzeće baziralo više nisu u skladu s realnošću (Drucker, 1994, str, 95).</s><s>Težimo samo približnoj istini, ne postoji iluzija da ćemo pronaći formulu koja će obuhvaćati samo istinu i ništa više.</s><s>Najviši menadžeri interpretiraju svijet oko njih kroz leće svog iskustva i vrijednosti i u skladu s tim donose odluke (Hambrick, 2002, str. 26).</s><s>Stoga je istaknuta potreba istraživanja kulturnih i institucionalnih sila koje utječu na profil najvišeg menadžera, njegovo ponašanje te njegov utjecaj na organizacijsko ponašanje (Cannella, 2002, str. 33).</s><s>Uočilo se kako gubimo mnogo u bogatstvu našeg iskustva ukoliko smo unimodalni, tj. ako koristimo samo jedan način sagledavanja realnosti kojim se strategija oblikuje (Morgan u Bürgi, Roos, 2003, str. 69).</s><s>Izazov ne smije za menadžere biti samo inovacije i nove stvari koje se događaju u poduzeću, već i drukčije oči, drukčiji način sagledavanja novih stvari.</s><s>Time menadžer sagledava stvari više holistički nego prije.</s><s>Najveće pogreške u vrijeme turbulencija nisu turbulencije, nego aktivnosti sagledane sa stajališta jučerašnje logike (Drucker u Wacku, 1987, str. 70).</s><s>Potreban je novi način razmišljanja (Wack, 1987, str. 139).</s><s>Dominantna menadžerska logika (Prahalad, Bettis, 1986, str. 485) predstavlja vezu između strategija poduzeća i njene uspješnosti.</s><s>Ona predstavlja način na koji menadžeri konceptualiziraju poslovanje te donose odlučujuće odluke vezane za alokaciju resursa (Prahalad, Bettis, 1986, str.490).</s><s>Tri komponente dominantne menadžerske logike su: uhodani poslovni procesi, razmišljanja najvišeg poslovodstva i aktivnosti u okviru definirane strateške orijentacije poduzeća (Jarzabkowski, 2001, str. 2).</s><s>Mintzberg predlaže različite načine razmišljanja s obzirom na različite kontekste (Mintzberg, Gosling 2003, str.55).</s><s>Tako predlaže prilikom rukovođenja sobom-reflektivni način razmišljanja, prilikom rukovođenja organizacijom-analitičan način razmišljanja, prilikom rukovođenja kontekstom- svjetski način razmišljanja, prilikom rukovođenja odnosima- suradnički način razmišljanja i prilikom rukovođenja promjenama- akcijski način razmišljanja.</s><s>Proces strateškog menadžmenta je signifikantni prediktor uspješnosti poslovanja poduzeća (Hart, Banbury, 1994. str.165).</s><s>Proces strateškog menadžmenta smatra se da sačinjava resurs poduzeća koji pridonosi konkurentskoj prednosti (Barney, 1991).</s><s>Istinska opasnost leži u korištenju polovičnih ili brzih rješenja na djelomičnu realnost, a ne u otvaranju perspektiva za različite interpretacije.</s><s>Efektivni strateg je onaj koji živi s kontradikcijama, zna prepoznati uzroke i posljedice i stvara ravnotežu među njima kako bi se donijela efektivna odluka. (Mintzberg, Quinn, 1992, str.</s><s>Xi).</s><s>Oblikovanje i implementacija isprepleteni su kompleksnim i interaktivnim procesom, u kojem politika, sustav vrijednosti, organizacijska kultura i stil menadžmenta određuju i ograničavaju određene strateške odluke (Mintzberg, Quinn, 1992, str.</s><s>Xiii).</s><s>Nakon teorijskih i empirijskih pogleda na škole strateškog menadžmenta valja zaključiti sa početkom, tj. definiranjem strategije u kojoj bi se mogla sublimirati sve dosadašnje stečene spoznaje.</s><s>Zbog različitih pristupa strategiji, možda najprihvatljivija definicija strategije je Mintzbergova koja uzima u obzir različite perspektive; strategije kao plana, varke, uzorka, položaja i perspektive.</s><s>Strategija kao plan podrazumijeva slijed svjesnih namjeravanih aktivnosti koje služe kao smjernice za djelovanje u pojedinim situacijama koje će uslijediti.</s><s>Strategija je skup varki i poteza koje nemaju za svrhu stvaranje plana za buduće akcije, nego poručiti konkurentu lažne signale, prevariti ga u nekoj namjeri, neizravno ga obeshrabriti u njegovim potezima.</s><s>Strategija kao uzorak prepoznaje se nakon slijeda sličnih aktivnosti koje vode prema jednom cilju ili u skladu s istim načelom.</s><s>Bitno je samo da strategija osigurava konzistentnost u ponašanju, bez obzira da li je planirana.</s><s>Strategija se može uočiti nakon određenog vremena, pogledom unazad (Mintzberg u Mintzberg, Quinn, 1992, str. 352-7), kao uzorak ponašanja uspješnih pristupa koji su pretočeni u uzorak aktivnosti koje postaju strategija (Quinn, 1980 vidi u Richardson, 1994, str. 33).</s><s>Strategija kao pozicija predstavlja kombinaciju između uvjeta okruženja i uvjeta u poduzeću.</s><s>Dok strategija kao perspektiva podrazumijeva stvaranje slike o budućnosti poduzeća u glavama stratega.</s><s>Smatram da se upravo ovim perspektivama objedinjuju stavovi ispitanika u empirijskom istraživanju.</s><s>Hart i Banbury (1994) zapazili su kako poduzeća koja su u stanju koristiti niz različitih procesa oblikovanja strategije su uspješnija, prema nizu pokazatelja od onih koji koriste samo jedan model.</s><s>Studije Baileya (1996) i Johnsona (2000) govore kako istovremeno mogu postojati nekoliko različitih tipova procesa strategije koji istovremeno funkcioniraju u poduzeću, ali uvijek jedan od njih dominira ostalim.</s><s>Koji će tip procesa strategije prevagnuti ovisi o veličini poduzeća, njenoj zrelosti i djelatnosti.</s><s>Strategija je često rezultat simboličnog, kognitivnog i programiranog koktela koji se često čini prilično nelogičnim (McKiernan, 1996, str. xx).</s><s>Istraživači strateškog menadžmenta izrazili su potrebu za koncepcijskim razvojem prema dinamičnom, sustavnom, kognitivnom i holističkom pristupu teoriji strategije (Sanchez, Heene, 1997).</s><s>Druga krajnost izučavanja procesa strateškog menadžmenta i oblikovanih škola treba uzeti u obzir i mogućnost, a ponegdje i činjenicu da oblikovanjem strateškog menadžmenta u poduzećima nema.</s><s>S tim u vezi javlja se tzv. organizacijska anarhija (Haberberg, Rieple, 2001, 650) nedostatak strategije kada poduzeća uspijevaju biti poslovno uspješna bez postojanja jasnih i razumljivih oblikovanih strateških smjernica.</s><s>Ova struja dovodi u pitanju opću potrebu za stvaranjem strategije (Cohen, March i Osen, 1972 u Stacey, 1997, str. 192).</s><s>Inkpen i Choudhury (1995) smatraju da ne postojanje strategije može biti vrlo dobro za ona poduzeća koja posluju u naročito promjenjivom okruženju.</s>\n<s>Isto tako navodi se i slučaj tzv. garbage-can model (Cohen, March, Olsen, 1972 u Stacey, 1997, str. 192) koji se javlja prilikom međusobne interakcije problema, rješenje, sudionika, izbora, mogućnosti koje proizlaze neovisno jedna od druge.</s><s>Problemi nastaju bilo gdje, bilo kada, rješenja se nude bez obzira na to gdje je nastao problem, sudionici u procesu donošenja odluka dolaze i odlaze, odluke se donose bez analize, razmišljanja, na brzinu.</s><s>Organizacijske odluke su gotovo slučajne, odluke se donose kada se pogodi magloviti kontekst ljudi, problema i situacija (Pettigrew, 1985 u Stacey, 1997, str. 141).</s><s>Ljudi djeluju ponekad i prije nego razmisle.</s><s>Postoje široko rasprostranjene participacije u odlučivanju, nejasne i preklapajuće definicije i nedostatak zajedničkih kulturnih vrijednosti kroz cijelu organizaciju.</s><s>Odluke se često izbjegavaju, odgađaju, donose nepažljivo i nekada ne implementiraju.</s><s>Ovdje se odluke i njihovi ishodi uvelike događaju slučajno.</s><s>Postoji kontinuirani tijek problema, prilika, rješenja i odluka koji dolaze zajedno na prilično slučajan način.</s><s>To se događa jer ne postoji jednostavna i jasna hijerarhija i jer je distribucija moći blizu egalitarnosti (Stacey, 1997, str. 270).</s><s>Takvu situaciju karakteriziraju sljedeći simptomi: pojedinci nemaju jasno formulirane ciljeve, niti jedan pojedinac ne raspolaže velikom moći, distribucija moći nije stabilno određena sankcijama, međuovisnošću i doprinosom.</s><s>Sama činjenica postojanja takvih primjera i istraživanja ne smije se zanemariti.</s><s>Čak što više, takve primjere valja poštivati, uz opasku i preporuku izučavanja osnovnih postavki i pretpostavki uspješnog poslovanja.</s><s>No, postoji i drugi antipod.</s><s>Mnoga poduzeća na Zapadu trpe od prevelike doze strateškog planiranja (Ohmae, 1982, str. 225).</s><s>Strateški uspjeh se ne može svesti na formulu niti bilo tko može postati strateg samo čitajući knjigu.</s><s>No, navika uma na takav način razmišljanja može pomoći pri oslobađanju kreativne energije podsvijesti koja se može koristiti prilikom osmišljavanja pobjedničkih strateških koncepata (Ohmae, 1982, str. 277).</s><s>Složenost planiranja proizlazi iz međusobne usklađenosti odluka, a ne od složenosti pojedinačnih odluka (Mintzberg, 1973, str.48).</s><s>Uspjeh u budućnosti će započeti u našim umovima, s našom sposobnošću da promjenimo fokus gledanja na svijet poslovanja (Stacey, 1992, str.8).</s>\n<s>Postoje oni minimalisti koji smatraju da pristupi strategiji ne bi trebali biti kompleksni, već da se treba poštivati samo jedno pravilo.</s><s>Treba prevladavati uravnoteženost: točnosti i preciznosti prosudbi, kreativnosti i konsenzus (Ginsberg, 1997, str.127), kreativnosti, povezanosti i ravnoteže (Chaharabaghi, Willis, 1998, str. 1020), odnosno sposobnost logičkog razmišljanja, gerilske logike i kompleksne logike (Lengnick-Hall, Wolff, 1998, str. 34-35), mašte, kreativnosti i osjećaja za pravo vrijeme (Steiner, 1969, str. 72).</s><s>Strateški menadžment, točnije proces strateškog menadžmenta ne može se odrediti jednoznačno, pojednostavljeno i objektivno.</s><s>Podložan je diskusiji i neograničenim mogućnostima gledanja na problem.</s><s>Isto tako specifičnost se odnosi i na rješenja.</s><s>Ne postoji fiksan način rješavanja problema i jedinstveno najbolje rješenje.</s><s>Zbog toga i postoje različiti pristupi i različiti pogledi na isti proces strateškog menadžmenta.</s><s>Budućnost istraživanja odnosi se na proučavanje povezivanja s posebnim aspektom na prednosti pojedinih pristupa i savladavanja i konfrontacije s negativnostima koje dolaze odabirom pojedinih škola.</s><s>Različiti pristupi i novi vidici bit će glavne karakteristike istraživanja koje će učvrstiti razvojnu snagu discipline strateškog menadžmenta.</s><s>6. ZAKLJUČAK</s>\n<s>Proces strateškog menadžmenta predstavlja osnovni fokus izučavanja discipline strateškog menadžmenta.</s><s>Oblikovanje, implementacija i kontrola prihvaćeni su kao osnovni elementi procesa strateškog menadžmenta.</s><s>No, postoje disperzirana razmišljanja o načinu i pristupu osmišljavanja procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Različitosti u pristupu podrazumijevaju i različitosti u shvaćanju, ponašanju, odlukama, načelima i to dovodi do toga da se isti predmet istraživanja doživljava na toliko različite načine da postaje upitno govori li se uopće o istom predmetu.</s><s>U moru različitih stručnih i znanstvenih sugestija i primjera, škole strateškog menadžmenta predstavljaju pokušaj sinteze tih ideja i razmišljanja grupiranjem sličnih i srodnih pristupa u istu školu strateškog menadžmenta.</s><s>No, osim toga znanstveni fokus obuhvatio je i samo izvorište različitosti- izučavanje strateškog načina razmišljanja o procesu strateškog menadžmenta.</s><s>Strateško razmišljanje trebalo bi biti conditio sine qua non strateškog menadžmenta i preduvjet za početak oblikovanja procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Tada bi se metaforički rečeno, gledajući kroz iste naočale isti predmet istraživanja mogao dokučiti i strukturirati komponente svojstvene strategiji i procesu strateškog menadžmenta.</s>\n<s>Predložene škole i grupiranje ideja unutar škola strateškog menadžmenta predstavljaju subjektivni stav o logičnim i suštinski bitnim vezama odnosno razlikama među školama strateškog menadžmenta.</s><s>Kriteriji raščlanjivanja škola su povijesni razvoj misli o strateškom menadžmentu (klasična koja objedinjava rudimetarne spoznaje o strateškom menadžmentu i suvremena kao zajednički nazivnik za trenutna usmjerenja i trendove u izučavanju strateškog menadžmenta) i uloga poduzeća u kreiranju svoje budućnosti (pasivna uloga poduzeća-društvena i aktivna uloga poduzeća-konkurentska škola).</s><s>Klasična škola strateškog menadžmenta u svom fokusu ima egzaktan i nedvosmislen objektivan stav prema procesu strateškog menadžmenta.</s><s>Autor strategije je najviši menadžer koji kreira, provodi i kontrolira, tj. dominirano rukovodi cjelokupnim procesom strateškog menadžmenta.</s><s>Zbog činjenice da jedna osoba ili najuži tim najvišeg menadžera brine o cjelokupnom procesu, sam proces po svojoj prirodi mora biti jednostavan, egzaktan i nepromjenjiv koncept.</s><s>Strateško planiranje se bazira na činjenicama, podacima i provodi se s ciljem pripremanja za uvjete poslovanja u budućnosti.</s>\n<s>Jednom donesena strategija se ne mijenja jer bi u protivnom izmjena označila slabljenje autoriteta koji ju je osmislio.</s><s>Koncepcijska zamisao s vremenom uključuje sve više elemenata, ograničenja, faza, a njeni grafički modeli postaju sve kompleksniji i zamršeniji.</s><s>U prvoj fazi individualac nastoji obuhvatiti prilike i prijetnje u okruženju izravno povezanim s poslovanjem, da bi kasnije uključivala sve varijable koje su izravno vezane za poslovanje cjelokupne djelatnosti.</s><s>Prednosti unutrašnjih izvora u početku su bile ograničene na resurse fizičke prirode, da bi kasnije oni bili mnogobrojni, s posebnim aspektom na zaposlenike.</s><s>Kritike upućene klasičnoj školi strateškog menadžmenta govore kako je praksa daleko složenija od pojednostavljenih modela ove škole.</s><s>Insistiranje na formalnosti i procedurama stvaraju ozračje nefleksibilnosti, potencijalnu opasnost za konkurentnost poduzeća.</s><s>Postoji veliki broj komponenti koje utječu na proces, a uopće se ne spominju u školi, kao npr. neformalne informacije ili iznenadne promjene tržišta.</s><s>No, valja zaključiti kako je klasična škola dala veliki doprinos razvitku teorije strateškog menadžmenta i predstavlja bazu na koju su se nadogradile ostale škole strateškog menadžmenta.</s><s>Društvena škola strateškog menadžmenta smatra kako nije presudan subjekt koji oblikuje proces, već sile koje ga prisiljavaju da odabere određeni oblik procesa strateškog menadžmenta.</s><s>Pa tako u najopćenitijem smislu smatra kako je okruženje to koje svojim uvjetima diktira kada, kako, tko i na koji način će oblikovati, implementirati i kontrolirati strateški menadžment.</s><s>No, okruženje kao pojam je preopćenit da bi se na racionalan način poduzeće moglo suprotstaviti čovjekovoj prirodi da sve što mu se dogodi bez razloga imenuje srećom, ako je pozitivno, ili okruženjem ukoliko je negativno.</s><s>Osim općenitih poimanja okruženja, nameće se politička škola koja otvoreno govori o utjecajima interesnih skupina i njihovoj moći da određene odluke preusmjeri sa čistih ekonomskih načela na one kod kojih dominira moć.</s><s>No, navedeno nadmudrivanje, uvjeravanje i lobiranje usmjerava dragocjenu energiju zaposlenika na političke igre i dogovore ili procjene o jačini i utjecaju pojedinih skupina, a ne na efektivni posao i svoje kupce.</s><s>Kulturološka škola strateškog menadžmenta smatra kako su uzroci različitosti, nerazumijevanja i razmirica u sustavima vrijednosti, normama i ponašanju koje smo uvelike naslijedili od svoje obitelji, okruženja u kojem smo odrasli i poslujemo, u regiji koja ima specifične kulturološke i tradicijske stavove i razmišljanja.</s><s>Utjelovljenje tih običaja i poslovnih uzanci u poduzeću s obzirom na kulturološki milje u kojem posluje i u kojem se nalaze njegovi zaposlenici ne ohrabruje težnje za promjenom, navodeći kako je njih ili nemoguće ili vrlo teško postići iz čistih kulturoloških razloga, straha pojedinca, neizvjesnosti koje donose novine.</s><s>Konkurentska škola, kao treća od četiriju škola strateškog menadžmenta u svojim redovima preferira konkurentsku borbu na svim razinama.</s><s>Prije svega to se odnosi na konkurentnost promatranu na razini industrijske grane, razini konkurentnosti između poduzeća te između pojedinih poduzetnika.</s><s>Ponekad je vođa vizionarskog entuzijazma potreban za pokretanje poduzeća prilikom ostvarenja strategije, a ponekad je izvor konkurentske snage i kasnije prednosti u poduzeću samom, njegovim resursima i sposobnostima.</s><s>U ovoj školi naglasak je na aktivnom pristupu poslovanju smatrajući da poduzeće ima snage, volje i mogućnosti graditi svoju budućnost.</s><s>Snaga poduzeća se očituje ili u poziciji ili u ideji ili u viziji ili u strateškim resursima ili u jedinstvenoj sposobnosti poduzeća koja je neponovljiva, rijetka, ne može se lako kopirati i predstavlja ključ uspjeha poduzeća.</s><s>No, ta impulzivnost entuzijazma ili vizionarske vođe vrlo su rijetki u praksi te se stoga češća pribjegava onim pristupima koji se baziraju na procjenama, metodama i strateškim planovima.</s>\n<s>Suvremena škola strateškog menadžmenta otkriva modernije trendove u istraživanju procesa strateškog menadžmenta.</s><s>One se odnose na dva aspekta: upoznavanje sa istinskim nastojanjima razumijevanja procesa unutar crne kutije strateškog procesa, odnosno spoznaje koje doprinose razumijevanju poduzeća i okruženja.</s><s>Prvi aspekt obradila je kognitivna škola smatrajući kako će se razvojem kognitivnih znanosti doći do spoznaja koje će pomoći razvoju i razumijevanju strateškog menadžmenta u budućnosti.</s><s>Osnovni fokus je kognitivni aspekt donošenja odluka o procesu strateškog menadžmenta u glavi stratega.</s><s>Drugi aspekt naglašava činjenicu kako konkurentske borbe imaju za posljedicu oslabljivanja i iscrpljivanja svih sudionika na tržištu te se sugerira da se pozornost preusmjerava na koordinaciju, udruživanje, tj. bolje upoznavanje sebe, svojih slabosti i snaga, te udruživanje s onim koji komplementarno nadopunjuju vlastite nedostatke u cilju osiguranja tržišne snage i u konačnici dugoročni suživot uz primjerenom naknadom.</s><s>U tom segmentu svoju popularnost dobiva učeća škola koja prepoznaje osobno usavršavanje, prepoznavanje mentalnih modela, timsko učenje, zajedničku viziju i sustavno razmišljanje kao elemente učeće organizacije potrebne za poboljšanje i unapređenje poduzeća, koje uči i ispravljajući svoje pogreške uvodi novine u svakodnevni rad.</s><s>Korištenje metafora i kreativnih metoda samo su neke od načina osvježavanja perspektiva i razmišljanja menadžmenta o starim problemima na nov način.</s>\n<s>Suvremena škola je tek u svojim začecima te stoga ne nailazi na polemičke kritike u znanstvenoj javnosti.</s><s>Postoji samo upozorenje da se metode suvremene škole ne shvate preozbiljno kako bi radno vrijeme zaposlenih bilo posvećeno radu, a ne učenju o učenju.</s><s>Učenje treba postati sastavni dio rada, iz kojeg se uči, a ne dodatna aktivnost uz postojeća zaduženja.</s><s>Empirijsko istraživanje prisutnosti i utjecaja škola strateškog menadžmenta u hrvatskoj poslovnoj praksi provedeno je na bazi teorijskih konstrukta četiriju predstavljenih škola strateškog menadžmenta.</s><s>Za svaku školu oblikovala sam jedan konstrukt kojeg sačinjavaju tvrdnje svojstvene za tu specifičnu školu strateškog menadžmenta.</s><s>Upitnik je obuhvatio navedene tvrdnje i općenite informacije o ispitanim poduzećima.</s><s>Na uzorku srednjih i velikih poduzeća Primorskogoranske županije ispitane su najutjecajnije škole strateškog menadžmenta.</s><s>Mjerne karakteristike upitnika pokazale su kako je upitnik pouzdan, a faktorska analiza izdvojila je tri zasebna faktora u okviru škola strateškog menadžmenta.</s><s>Kako je u teorijskom dijelu bilo izdvojeno četiri konstrukta, istraživanje je pokazalo kako je uz statističku signifikantnost moguće izdvojiti samo tri konstrukta.</s><s>Prema rezultatima istraživanja konkurentska i suvremena škola strateškog menadžmenta pokazale su kako se njihov sadržaj međusobno isprepliće i kako tvore jedan konstrukt.</s><s>Razlog tome može biti što nisu dovoljno razvijene da bi se u savjesti ispitanika značajno razlikovale.</s><s>No, prilikom mjerenja aritmetičkih vrijednosti s najvišom ocjenom ocjenjena je klasična, zatim društvena, a tek potom konkurentsko-suvremena škola.</s><s>Aritmetičke vrijednosti su bile gotovo ujednačene što govori o prisustvu svih triju škola strateškog menadžmenta.</s>\n<s>Unutar klasične škole strateškog menadžmenta posebno se izdvojio aspekt autoriteta najvišeg menadžmenta i važnost postojanja planova.</s><s>Društvena škola strateškog menadžmenta pokazala je kako se sile iz okruženja shvaćaju vrlo općenito, postoji svjesnost o potrebi za prilagodbom u svim segmentima i razinama, a poduzeće ne želi priznati utjecaj drugog poduzeća, već samo neodređenog okruženja i neodređenih sila.</s><s>Iz konteksta konkurentsko- suvremene škole zanimljivo je uočiti površnost u određenim odgovorima.</s><s>Ispitanici se odlučuju za deklarativne i vrlo općenite odgovore, a kada se specificiraju određene faze ili koraci ne prepoznaju ih kao sastavne elemente tvrdnji za koje su se opredijelili.</s><s>Osim toga uočena je različita percepcija prisustva društvene škole strateškog menadžmenta s obzirom na različite razine menadžmenta u poduzeću.</s><s>Više pozicionirani menadžeri smatraju kako je izraženiji utjecaj društvene škole, točnije sila iz okruženja na samo poduzeće, dok niže pozicionirani menadžeri smatraju kako je poduzeće slobodnije u strateškim izborima.</s><s>Povezanost demografskih varijabli i odabranih škola strateškog menadžmenta pokazala se statistički signifikantan samo u broju zaposlenih kod odabira konkurentsko-suvremene škole.</s><s>Pa, tako porastom broja zaposlenih ispitanici su manje skloni slaganju s tvrdnjama konkurentskosuvremene škole.</s>\n<s>Pojedinačne škole strateškog menadžmenta trebaju se shvatiti kao necjeloviti doprinosi pojašnjenju pristupa procesu strateškog menadžmenta.</s><s>Kritičkim osvrtom na manjkavosti pojedinih škola otvoreno se sagledavaju prednosti i nedostaci utjecaja pojedinih škola.</s><s>Klasična škola strateškog menadžmenta je najutjecajnija u poduzetničkoj praksi srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije no utjecaj upravo te škole vjerojatno je rezultat nastavka poslovanja u skladu s načelima poslovanja iz prijašnjeg sustava, a upravo su ta načela sastavni dio klasične škole strateškog menadžmenta.</s><s>Uočen je utjecaj društvene škole, posebno zbog faktora promjenjivosti i nestabilnosti, kao i moćnosti faktora društvene škole na poduzetničku praksu.</s><s>Poduzetnici osjećaju nužnost pridobivanja svakog kupca na tržištu i to putem rastezljivih pravila igre i razornim posljedicama.</s><s>Tvrdnje svojstvene suvremenoj školi prepoznati su kao važni faktori, ali oni se nalaze na začelju prioriteta najvišeg menadžmenta i o tome rijetko koji menadžer posvećuje pažnju.</s>\n<s>Različitim pristupima strategiji dolazi se do zaključka kako je definicija strategije koja objedinjava sve pristupe zastupljena u Mintzbergovoj definiciji prema kojoj je strategija plan, varka, uzorak, položaj i perspektiva.</s><s>No, prilikom izučavanja škola strateškog menadžmenta valja uzeti u obzir i postojanje poduzeća koja negiraju, ne prepoznaju i nisu u mogućnosti prihvatiti elementarne spoznaje strateškog menadžmenta.</s><s>Postoje poduzeća koja nemaju strategiju, odnosno poslovanje prema garbage-can modelu prema kojem ne postoji sustavna, osmišljena, kao ni svjesna politika organizacije, planiranja, rukovođenja niti odlučivanja.</s><s>Teorijski i empirijski pristup magistarskog rada napisala sam svjesna ograničenja u njegovoj izradi.</s><s>Prije svega to se odnosi na subjektivni stav pri selekciji, klasifikaciji i raspodjeli škola strateškog menadžmenta i oblikovanju četiriju škola strateškog menadžmenta.</s><s>Raspodjela i podjele rezultat su osobnih impresija i utisaka koje je stručna i znanstvena literatura iz područja strateškog menadžmenta ostavila na mene i oblikovala moj stav i sud o školama strateškog menadžmenta.</s><s>U empirijskom dijelu istraživanja postojao je samo jedan ispitanik u svakom poduzeću.</s><s>Njegov stav korišten je kao relevantni pokazatelj razmišljanja i načina poslovanja u tom poduzeću.</s><s>Osim pitanja koja su tražila mišljenje i stavove najviših menadžera i određenim tvrdnjama nije bilo pitanja o financijskim pokazateljima uspješnosti te se stoga ne može dati mišljenje o utemeljenosti i uspješnosti korištenja određene škole strateškog menadžmenta.</s><s>Odabirom Primorsko-goranske županije kao geografskog područja istraživanja i s obzirom na broj poduzeća nije bilo moguće provesti dublju analizu svakog pojedinog poduzeća.</s><s>No, prilikom statističke analize podataka ustanovljeno je kako bi se mogle uočiti određene dodatne tendencije i zakonitosti ukoliko bi bilo uključeno više poduzeća.</s><s>Buduća istraživanja u području škola strateškog menadžmenta zasigurno će krenuti u nekoliko smjerova.</s><s>Prije svega potrebno je uvidjeti utjecaj škola strateškog menadžmenta u drugim županijama Republike Hrvatske i vidjeti da li se rezultati dobiveni u Primorsko-goranskoj županiji mogu poistovjetiti sa rezultatima na razini države.</s><s>Osim toga valjalo bi ispitati uspješnost korištenja pojedinih škola strateškog menadžmenta korelacijom financijskih pokazatelja uspješnosti poduzeća i odabranih škola strateškog menadžmenta.</s><s>Isto tako valjalo bi ustanoviti načine kombiniranja škola strateškog menadžmenta u pojedinim poduzećima i situacije u kojima se koriste pojedine škole.</s><s>Valjalo bi istražiti kontingencijske faktore koji utječu na njihov odabir.</s><s>Time bi se približili razumijevaju korištenja škola u poduzetničkoj praksi.</s><s>Osim toga valjalo bi spoznati na koji način poduzeća prelaze iz faze korištenja jedne škole u fazi korištenja druge škole strateškog menadžmenta.</s><s>Time bi se mogle dokučiti mogućnosti preobrazbe i promjene u poduzetničkoj praksi.</s><s>Nakon detaljnih razdioba, grupiranja i utvrđivanja međusobnih različitosti valja uočiti razvojni put sazrijevanja teoretika u smjeru kombiniranja, nadopunjavanja i objedinjavanja različitih škola strateškog menadžmenta.</s><s>Studije su pokazale kako ona poduzeća koja su sposobna oblikovati proces strateškog menadžmenta samo na jedan način, postavljaju sama sebi ograničenja.</s><s>S druge strane, poduzeća koja umiju kombinirati nekoliko različitih pristupa, mogu smanjiti mogućnost zanemarivanja događaja i omogućiti poboljšano djelovanje.</s><s>Stoga pitanje koje se sada postavlja pred teoretičare i što predstavlja izazove u istraživanju strateškog menadžmenta u budućnosti je umijeće kombiniranja postojećih škola strateškog menadžmenta i osmišljavanja novih pogleda, kako bi novim očima sagledavali stare stvari i ponešto posve novo...</s>\n<s>Upitnik koji se nalazi pred Vama instrument je empiričnog istraživanja kojeg provodim u sklopu magistarskog rada, pod naslovom Škole strateškog menadžmenta koje imaju najveći utjecaj na praksu srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije.</s><s>Magistarski rad pišem u sklopu poslijediplomskog studija Poslovodenje in organizacija, Ekonomskog fakulteta Univerze u Ljubljani, Slovenija.</s>\n<s>Cilj ovog upitnika je ustanoviti način percipiranja strategije, pristupa procesu strateškog menadžmenta te uočiti najučestaliji, a time i najutjecajniji način oblikovanja strategije na uzorku srednjih i velikih poduzeća Primorsko-goranske županije.</s><s>Zaključci ovog magistarskog rada mogu se primijeniti u boljem shvaćanju principa poslovanja našeg okruženja, a mogu poslužiti kao polazišna točka za shvaćanje i prilagodbu trendovima konkurentnosti suvremenog europskog i svjetskog poslovnog svijeta.</s><s>Isto tako spoznaje stečene ovim upitnikom mogu se koristiti u kontekstu upoznavanja potencijalnih stranih partnera sa uzancama hrvatske poduzetničke prakse.</s>\n<s>Upitnik je oblikovan iz dva dijela.</s><s>U prvom dijelu date su izjave, s kojima se možete (ne)složiti, opredjeljujući se za skalu od jedan do pet, gdje 1 označava neslaganje, a 5 potpuno slaganje sa iznesenom tvrdnjom.</s><s>Drugi dio obuhvaća informacije o Vašem poduzeću.</s><s>Nužno je da upitnik ispunjava ona osoba koja je upoznata i koja sudjeluje u procesu donošenja strateških odluka u poduzeću.</s>\n<s>Ukoliko postoje dodatna pitanja ili nedoumice možete me kontaktirati na mob: xxx xx xx xx ili e-mail: xŽefri.hr.</s><s>Vaš odgovori su anonimnog karaktera, a podaci će se koristiti samo u agregiranoj formi.</s><s>Za upitnik potrebno je 10 minuta Vašeg vremena.</s><s>Molila bi vas da ispunjeni upitnik pošaljete u kuverti s priloženom adresom (Lara Jelenc, Ekonomski fakultet Rijeka, Ivana Filipovića 4, 51 000 Rijeka).</s>\n<s>Upitnik o promišljanjima o procesu strateškog menadžmenta u srednjim i velikim poduzećima Primorsko-goranske županije (ukoliko želite dobiti povratnu informaciju o rezultatima istraživanja) Prvi dio</s>\n<s>1- Ne- ne slažem se, to se nikako ne može reći za naše poduzeće 2- Ne- ne slažem se, ali znaju se dogoditi takve stvari 3- niti se slažem, niti se ne slažem</s>\n<s>4- Da-slažem se, ali sa određenim ogradama 5- Da- u potpunosti se slažem, naše poduzeće je primjer takve tvrdnje Tvrdnja</s>\n<s>Dobar plan je preduvjet za poslovni uspjeh.</s><s>Tijekom rješavanja problema sugerira se nekoliko mogućnosti i naposljetku odabiremo onu najbolju.</s>\n<s>Glavna i posljednja riječ prilikom oblikovanja strategije pripada timu najvišeg menadžmenta ili samom najvišem menadžeru.</s>\n<s>Planiranje mora biti formalno i eksplicitno definirano.</s><s>10.</s><s>Plan se ostvaruje prema unaprijed utvrđenim koracima.</s><s>11.</s><s>Odgovornost za oblikovanje i provedbu strateškog plana je većinom na leđima najvišeg menadžera.</s>\n<s>12.</s><s>Planovi se ne mijenjaju nakon donošenja.</s><s>13.</s><s>Poduzeće osluškuje i ispunjava uvjete države.</s><s>14.</s><s>Poduzeće može samo reagirati na promjene i adaptirati se novim zahtjevima tržišta.</s>\n<s>15.</s><s>Ključ opstanka je prilagoditi se okolini i njenim zahtjevima.</s><s>16.</s><s>U poduzeću postoje uobičajene norme ponašanja, sustav vrijednosti koji je vrlo teško mijenjati.</s>\n<s>21.</s><s>Okruženje u velikoj mjeri izravno utječe na naše strateško usmjerenje.</s><s>22.</s><s>Poduzeće uspijeva prepoznati naznake iz okoline, koje upućuju na potrebu za promjenom.</s>\n<s>23.</s><s>Poduzeće ne može učiniti ništa ukoliko su prilike u okruženju usmjerene protiv njegovog uspješnog poslovanja.</s><s>24.</s><s>Strateške odluke nisu isključivo ekonomski utemeljene, već su pod velikim utjecajem politike i društva.</s>\n<s>25.</s><s>Nastojimo plasirati proizvod prvi na tržište, kako bi stekli prednost.</s><s>26.</s><s>Kreativnost je pokretačka snaga i glavna misao strategije.</s><s>27.</s><s>Usmjereni smo na nove izazove, a ne na probleme.</s><s>28.</s><s>Strategija je mješavina intuicije i mudrosti.</s><s>29.</s><s>Tržišne pozicije i struktura tržišta predodređuju strategiju i organizacijsku strukturu.</s>\n<s>31.</s><s>Tržište je bojno polje na kojem se vode žestoki ratovi.</s><s>32.</s><s>Najviši menadžer je izvor inovacija i ideja koje potiču zaokrete u poslovanju.</s>\n<s>33.</s><s>Ideja i rad, baza su uspješnog poslovanja.</s><s>34.</s><s>Bitna je karizma najvišeg menadžmenta.</s><s>35.</s><s>Poznajemo konkurenta, predviđamo njegove reakcije i ponašanje.</s><s>36.</s><s>Planirana strategija može doživjeti promjene ukoliko se izmjene ili pojave nove prilike na tržištu.</s>\n<s>37.</s><s>Timski i projektni pristup problemu stvara ugodnu radnu atmosferu.</s><s>38.</s><s>Velika pozornost posvećuje se stalnoj organiziranoj izobrazbi, doškolovanju i usavršavanju.</s>\n<s>39.</s><s>Proces učenja potičemo na organizacijskoj razini.</s><s>40.</s><s>Dio vrijednosti poduzeća je i znanje zaposlenika koje je nemoguće formalno izraziti (tacit znanje).</s>\n<s>42.</s><s>Organizacijskim učenjem uspijevamo ostvariti veću dobit.</s><s>43.</s><s>Nastojimo pronaći i zadržati održive konkurentske prednosti.</s><s>44.</s><s>Iskustvo i učenje na greškama čine izvrsnog menadžera.</s><s>102</s>\n<s>46.</s><s>Dinamika poslovanja rezultanta je zrelosti i načina razmišljanja kako najvišeg menadžmenta tako i svih zaposlenih.</s><s>47.</s><s>Intelektualni kapital je najvažnije polazište strategije i općenito budućnosti poduzeća.</s>\n<s>Disjointed incrementalism = nepovezana postepenost Distinctive competences = razlikovne sposobnosti Emergent = izvirujući</s>\n<s>Environmental school = škola temeljena na utjecajima okruženja Establish fit = uspostavljanje skladnosti i sukladnosti Formulation = oblikovanje</s>"}
{"dc.title": "Civilno društvo i politika", "dc.creator": "Vejvoda, Ivan", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4687", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5203&dn=", "text": "<s>„Ne treba da se plašimo promena, opasnost leži isključivo u načinu na koji se te promene vrše, sve revolucije na svetu krenule su od politike .</s><s>Eto zbog šega su bile pune zločina i katastrofa .</s><s>Revolucije koje nastaju iz dobrih zakona i koje su u spretnim rukama promenile bi lice sveta a da ga pri tom ne potresu\" .' Ova iznenadjujuča izjava mladog jakobinskog revolucionara Saint-Justa ukazuje na poistovećivanje politike sa zlom .</s><s>Objašnjenjem da zajednički život ljudi počiva na spontanim procesima onog što je društveno i obaranjem polisa na societas, Saint-Just obezvredjuje politiku .</s><s>Ovakav njegov stav prema političkim stvarima jasno pokazuje koliko on i pored svog odnosa prema klasičnom prirodnom pravu ne uspeva da misli dostojanstvo politike, ni da u njoj prepozna sastavni, nezaobilazni deo pluralne ljudske egzistencije.</s>\n<s>Saint-Just, dakle, poziva na revolucije mimo i čak štaviše protiv politike „Načelo republikanske vlade je vrtina; ako ne vrlina onda teror.</s><s>Šta hoće oni koji Njegovo obacivanje politike i pozivanje na povratak prirodi kao cilju polisa, njegovo shvatanje da je revolucija način da se taj povratak ostvari stvara iluziju kojom dolazi do brkanja politike i morala .</s><s>Na opasnost davanja politici misionarskih zadataka, u ovom slučaju da izmeni svest ljudi i da spreči ma kakav egoizam, već je 1793 . ukazao Kant,' kada je eksplicitno osudio politiku vrline i napravio razliku izmedju političke i etičke zajednice, odnosno izmedju etičkog civilnog društva i juridičkog civilnog društva .</s><s>Ovakvo razumevanje i odnos prema politici od pre gotovo 200 godina možemo da nadjemo u raznim varijantama i u raznim okolnostima u vremenu koje je proteklo od francuske revolucije do danas - ograničavajući se samo na to razdoblje .</s><s>Svedoci smo, govoreči o savremenoj situaciji, čestog odbacivanja, diskreditovanja ili zaborava politike, onog što je političko, u ime etike i etičkih vrednosti .</s><s>Jaka prisutnost etike javlja se kao odgovor na zloupotrebe, zločine i iskvarenost politike, na zlodela politike izvršena u ime očuvanja i ,unapredjivanja\" postoječih političkih poredaka .</s><s>Primer studentskog pokreta u Francuskoj decembra 1986 . godine koji se digao protiv predloženih reformi je u tom smislu ilustrativan .</s><s>Naglašavajuči da odbija bilo kakvu vezu sa onim što je političko i političko posredovanje, pokret je istakao jednakost, solidarnost i slobodu kao etičke vrednosti na kojima počiva smisao i motivisanost za akciju .</s><s>Nije potrebno ovde posebno isticati istorijska i konkretna svakodnevna iskustva koja su dovela do rasprostranjenog negativnog stava prema onom što je političko .</s>\n<s>Odstupanje i prevazilaženje vizije o državi koja nestaje i razlaže se u društvu, o budučem društvu kao harmoničnom i beskonfliktnom, hvatanje u koštac sa činjenicom da se emancipatorni pokreti šesto pretvaraju u svoju suprotnost stvaranjem novog oblika dominacije, odnosno sa autoritarnim zaokretom slobodarskih težnji i gušenjem autonomije društva, nameće ponovno otkrivanje, preispitiva180</s>\n<s>nje sagledavanje onog što je političko .</s><s>Suočavanje sa ,totalitarnom logikom\"4 zahtevalo je povratak na osnove, procese i protivrečnosti moderne demokratije Promena na kojoj ona počiva jeste ustanovljavanje jedne vlasti sa ograničenim pravima na taj način da, izvan političkog prostora (u užem smislu reči) nastaju ekonomski, pravni, kulturni, naučni i estetski domeni koji slede vlastite norme, što je i dovelo do odvajanja civilnog društva od države .</s><s>Dinamiku nastajanja i trajanja demokratskog ustrojstva francuski teoretičar Claude Lefort naziva „demokratsko izumevanje\" (I'invention democratique) kao jedan dug, nedovršiv proces u kome rešenja i modusi nisu jednom zauvek dati i u kome uvek preti opasnost da se krene putem njegove suprotnosti gde se pomalja novi lik gospodarenja ili totalitarna Razumevanje onog što je političko i odnos tog političkog sa etikom važan je momenat u dokučivanju mnogostrukosti i neizvesnosti ,demokratskog izumevanja\" .</s><s>Stoga ćemo razmotriti nekoliko uslova pod kojima se odnos politike i etike danas može obuhvatiti izvan jednoznačnih stanovišta i potom videti kako Lefort i neki drugi autori vide ovaj odnos, odnosno mesto političkog u društvu Valja poći od onog što je Paul Ricoeur nazvao „paradoks političkog\" .</s><s>„Treba imati u vidu sledeći paradoks, da je najveće zlo vezano za najveću racionalnost, da postoji političko otudjenje jer je ono političko relativno autonomno\".' Ricoeur, naime, upozorava na postojanje i specifične racionalnosti onog što je političko i specifičnog zla političkog i-na činjenicu da se jedno ne može pojmiti bez drugog ako želimo da razumemo kompleksnost političkog fenomena .8 Politika ustanovljava</s>\n<s>nje specifičan oblik racionalnosti koji je različit od ekonomske, tehnološke ili drugih oblika racionalnosti, ona traga za smislom putem umnog delanja u okviru istorijske date zajednice .</s><s>Ono što je političko, medjutim, sadri u sebi i specifičnu patologiju jasno izraženu u jednoj Saint-Justovoj misli, da se opet pozovemo na njega : ,Sve veštine dale su svoje divote, veština vladanja dala je gotovo samo čudovišta\" .</s><s>9 Patologija ovde podrazumeva zločin, laži, manipulaciju, sve što je vezano za politiku kao silu.</s><s>Ricoeur ističe da je ova specifična patologija političkog uvek u znaku volje za veličinom (grandeur), no važnije od toga podvlači da se o njoj može razmatrati isključivo imajući u vidu i prvu, racionalnu stranu politike .</s><s>Ako se insistira samo na jednoj strani ovog paradoksa političkog, ako se samo na primer vidi njegova patološka strana onda nije teško taj lik politike odbaciti, gurnuti u stranu i prihvatiti ono što je etičko, kao ono što je prihvatljivo, a etički stav se, uopšteno rečeno, danas ne odredjuje pozitivno, nego negativno kao odbijanje onog što je neopravdano i nepravedno .</s><s>Budući da je patologija političkog nešto neopravdano dogadja se da politika biva odbačena u celini</s>\n<s>Razočaranje politikom vodi privlačnostima etike, što onda oslobadja od potrebe da se promisli i pojmi ono političko .</s><s>Ovaj paradoks političkog može se sagledati iz još jednog ugla, odnosno u svetlosti La Boetieevog pitanja o „dobrovoljnom U Raspravi o dobrovoljnom ropstvu (1548) opet nalazimo obe strane paradoksa : a) specifična veza, veza prijateljstva, medjusobnog spoznavanja i saznanja (povezanog sa željom za slobodom) ustanovljava ono što je političko, medjutim b) dolazi do preokreta, do promene u kojoj se borba i težnja ka slobodi pretvara u ropstvo, što znači da nema ničeg da jamči da do ovog obrata od slobode ka ropstvu neće doći .</s><s>Emancipovano društvo mora stalno da se samerava sa La Boetievim pitanjem .</s>\n<s>Ako prihvatimo postojanje ovog paradoksa političkog i njegovo zagonetno obeležje, onda se menja značenje pitanja o onom što je političko, menja se i odnos izmedju etike i politike .</s><s>Drugim rečima, pitanje o političkom ostaće nerešeno, neće biti više najboljeg rešenja ako nismo odustali od projekta emancipovanog društva i njegove autonomije (imajući u vidu impliciranu heteronomiju) .</s><s>Nije, prema tome, dovoljno isticati samo specifičnost politike, već i, a to je drugi uslov za celovito razmatranje odnosa etike i politike, dostojanstvo onog što je političko mora da se 181</s>\n<s>nje podvuče .</s><s>Vrednost političkog po sebi je legitimna tačka gledišta sa koje se može postaviti pitanje odnosa izmedju etike i politike.</s><s>Važno je, naime, reafirmisati dostojanstvo politike u svetlosti kritike totalitarizma jer dolazi do odredjenog brkanja pojmova kada je reč o totalitarnoj dominaciji.</s><s>Nailazimo tu na jednu slepu mrlju, na pogrešnu analizu totalitarnih iskustava sagledanih isključivo kroz prizmu krajnje politizacije.</s><s>Istina, totalitarnu dominaciju karakteriše težnja ka potpunoj socijalizaciji putem partije, ka ukidanju razlike izmedju države i društva kondenziranjem vlasti, zakona i znanja u okviru tog agensa potpunog podruštvljavanja, partije .</s><s>S druge strane, medjutim, mi takodje možemo da utvrdimo da je totalitarni projekt obeležen voljom da se potpuno ukine politika i politička dimenzija putem razaranja javnosti, svih sfera u kojima se javnost javlja .</s><s>Ovakva težnja sprovedena u ime teorije istorije, rase ili prirode počiva upravo na poricanju onog što je političko .</s><s>Imajuči u vidu ovu razliku dogodiće se to da će se oni koji zastupaju tezu o prekomernoj politizaciji boriti u okviru antitotalitarne težnje za ljudska prava, na primer, u ime dostojanstva ljudi kao individua, protiv dostojanstva politike, protiv politike pojmljene kao zlo .</s><s>S druge strane, u okviru analize koja vidi totalitarizam kao oblik dominacije koji razara javnost, kao poredak koji se čak ustanovljava da bi sprečio nastajanje prostora javnosti, antitotalitarna borba vodiće se u ime političkog, u ime njegovog ponovnog vrednovanja, u ime nekog drugog modela politike iz šega će da proizadje drukčija poimanja ljudskih prava i drukčiji odnos izmedju etike i politike koji nije zasnovan na odbacivanju ove druge .</s><s>Treći uslov jeste da se napravi razlika izmedju ponovnog otkrivanja problematike onog što je političko od ponovnog otkrića pitanja moći .</s><s>Za teorijske pristupe o kojima je ovde reč, treba istaći činjenicu da je u Francuskoj ponovno otkrivanje značaja politike pre dvadesetak godina bilo dvostruko .</s><s>Prvo se pojavilo kao novo promišljanje države u radovima jednog Althussera i jednog Poulantzasa, a zatim kao nova misao o moči posebno u radovima Foucaulta (u ono vreme Gilles Deleuze je pozdravio Foucaulta kao največeg mislioca pitanja moći posle Marxa i Freuda) Medjutim, pored ove dve struje postojala jedna ne toliko razvikana ali ni ništa manje značajna struja ponovnog javljanja političke filozofije, odnosno misli o političkom čiji je glavni predstavnik Lefort .</s><s>Ovu razliku valja imati u vidu jer misao koja se usredsredjuje na politička pitanja nije ograničena samo na kritiku gospodarenja, kritiku države i kritiku moči .</s><s>Misao o političkom uključuje pitanja moči ali nije na ta pitanja ograničeno .</s><s>Takva politička filozofija če odvojenost vlasti od društva kao celine dovesti u vezu sa oblikom zajedničkog življenja koje biva ustanovljeno od politike.</s><s>Tada postaje jasno da če pitanje moči, pitanje podele izmedju moči, vlasti i društva biti shvaćeno kao nastavni deo ustanovljavanja jednog odnosa, ustanovljavanja posebnog oblika ljudske egzistencije .</s><s>Iz toga takodje proizlazi da moč neće biti definisana isključivo kao ugnjetavanje, represija ili gospodarenje već kao sila koja je kadra da ustanovi odredjen oblik društvene veze, odnosno prostor komunikacije i prostor sukoba medju ljudima</s>\n<s>.</s><s>Prema tome, kada je moć shvaćena kao nastavni deo onog što je političko, kada se kompleksnost fenomena moći poveže sa pitanjem legitimnosti problematičnog jedinstva društva onda se etika više ne može posmatrati prosto kao nešto što se javlja kada politika nestaje, kada nestaje zlokobnost politike Vezivanje politike za proces ustanovljavanja onog što društveno upućuje na kompleksniji odnos etike i politike .</s>\n<s>Najzad, četvrti uslov jeste da se odnos etike i politike može razmatrati u svetlosti ponovnog otkrivanja političke dimenzije vidjene iz strogo uzeto moderne perspektive.</s><s>Naime, u antici pitanje odnosa izmedju etike i politike je rešeno samim tim što je ono političko nuno etičko-političko .</s><s>Cilj društva u antici je vrli život, savršenstvo, a najbolji režim je taj koji omogućava dosezanja tog cilja .</s><s>Za autore antike posebno je to što su isticali potrebu da se misli relativnost politike jer je onda odredjena s obzirom na transcendentnu normu - prirodu, telos, poredak sveta koji 182</s>\n<s>Moderna alternativa klasičnoj filozofiji je ili sociologizacija i scientifikacija politike ili razrada jedne moderne politike filozofije, politike filozofije slobode, filozofije prakse oslobodjene od filozofije istorije - takve politike filozofije koja nije garant ni nekog objektivnog uma, ni prirode ni poretka sveta .</s><s>Suprotno apsolutizaciji sopstvenih ciljeva (preti opasnost da jedna moderna politika upućena na sebe podje samo putem svog samoočuvanja, svojih trenutnih ciljeva i time izgubi iz vide pitanje dobrog života), važno je da se politika otvori jednoj drugoj dimenziji koja će joj omogućiti da izmakne Scili i Haribdi političkog cinizma i pragmatizma, odnosno realizma .</s><s>S druge strane nije dovoljno promisliti odnos ili povezanost etike i politike da bi se izbeglo, kratko rečeno, tiraniji .</s><s>Prvo, tiranija može da se pojavi iz preterane povezanosti etike i politike, odnosno iz preopterećivanja etike politikom (tipičan primer je jakobinska politika u vreme terora u francuskoj revoluciji), kada emancipacija biva pretvorena u novi oblik dominacije.</s><s>Drugo, izbegavanjem političkog cinizma, pragmatizma politike instrumentalizacije može da nastane situacija u kojoj politika biva razvodnjena etikom, u kojoj dolazi do stvaranja novih ,,etičko-političkih autoriteta\" (primer su Solženjicin i njegovi sledbenici u njihovim političkim stanovištima, ne u njihovim analizama Gulaga i Postavlja se pitanja kako pojmiti ove dve strane paradoksa politike : njeno otvaranje prema novoj dimenziji i, s druge strane, opasnost koja preti od pojave novih oblika ugnjetavanja .</s><s>Ukratko, dve struje se javljaju .</s><s>Oni koji smatraju da je etika unutrašnja dimenzija politike (H .</s><s>Arendt, C .</s><s>Lefort) i oni koji smatraju da je etika nešto što je spoljašnje u odnosu na politiku, iako veza medju njima postoji (Kant, Levinas, Clastres)</s>\n<s>Prva struja, a o njoj će ovde biti reč kroz rad Claudea Leforta, ne odbacuje dakle etiko pitanje kako to čine instrumentalno, tehnicistički ili realistički pojmljena politika, već imajući dovoljno uzvišeno mišljenje o politici smatra da su vrednosti koje etika podržava (pravednost, čovečnost, poštovanje drugog, medjusobno prepoznavanje) uključenje u ono što je politiko odnosno smeštene u iskustvo političkog .</s><s>Valja ovde podvući ovo iskustvo političkog u smislu onog što je istakla Hannah Arendt, naime, da vrlo često težimo tome da politiku pojmimo u jednom esencijalističkom okviru i da nedovoljno promišljamo iskustva političkog, na primer iskustvo grčke demokratije, iskustvo modernih revolucija, itd .</s><s>Takodje je ovako shvaćena politika sama sebi dovoljna u tom smislu što sadri više od sebe same Ovakvo stanovište je legitimno jer ako je politiki život obeležen nasiljem, lažima i nepravdom (prva strana paradoksa), to istovremeno ne znači da je politiki život znak propadanja i iskvarenosti, jer u političkoj razmeni sa drugima, bilo u vidu sukobljavanja ili sjedinjavanja, ljudi iskušavaju da nisu puke stvari, puka sredstva i da u njima postoji težnja ka dobrom (što stavlja u igru ono političko) .</s><s>Stoga odnos izmedju etike i politike vidjen u ovom svetlu, daleko od toga da odbaci politiku, ide u smeru ponovnog davanja vrednosti politici u onoj meri u kojoj upućuje na činjenicu da i politika ukazuje na mogućnost boljeg života, pa se zato ne može samo svesti na oblik manipulacije ili mistifikacije .</s><s>Politika dakle nije propast već mesto, mesto onog Ijudskog u kome čovek može da otkrije svoju težnju ka boljitku .</s><s>Time se uzima u obzir i promišljanje zla koje je na delu u gradjanskoj zajednici, ali ujedno i težnja ka onom što je dobro i razumno .</s><s>Kod Leforta je, rekosmo, etika sadržana u onom što je političko, i to na osnovu samog njegovog postupka i shvatanja političkog .</s><s>Kritikujući marksističko shvatanje po kome je politika deo nadgradnje, politiku sociologiju i politiku nauku zato što čine od politike parcijalni predmet saznanja, Lefort kroz ono politiko traga za generativnim načelima raznih oblika društva .</s><s>Politika je po njemu način oblikovanja ljudske koegzistencije koji odredjenom društvu daje identitet .</s><s>Već ovde vidimo na 183</s>\n<s>konzistenciju . koji način će Lefort etiku da uključi u politiku, ne nekim širenjem pojma politike, nego drukčijom idejom o onom što je političko .</s><s>Odbacujući sociologizaciju politike i njeno usko vezivanje za realnost, Lefort postavlja jednu filozofiju politike (poput H .</s><s>Arendt koja etiku uključuje u politiku posredstvom fenomenologije delanja) Lefort, naime, političko shvata kao način ustanovljavanja društvenosti .</s><s>Reč je o bitno filozofskoj tezi, jer ono što je ovde u pitanju jeste to da svako ljudsko društvo, bilo da se radi o tzv . primitivnom društvu ili o društvu za državu (služeči se Clastresovom distinkcijom), teži da na originalan način odgovori na pitanje zašto uopšte postoji ljudsko društvo a ne haos ili ništa, zašto postoji ljudska koegzistencija, zašto se ustanovljava baš ovaj a ne onaj tip ljudske koegzistencije, imajući u vidu prvobitnu podelu društva .</s><s>Univerzalnost političkog pitanja potiče od univerzalnosti prvobitne podele društva koja je vezana za svaku ljudsku društvenost (teze koje kod Leforta polaze od njegovog rada na Machiavelliju) .</s><s>Ono političko jeste ili predstavlja društvenu odluku u odnosu na tu prvobitnu podelu društva .</s><s>Odbijajuči objektivirajući postupak nauke, pojam društva več u sebi uključuje odnošenje prema onom političkom, prema svom ustanovljavanju i prema svom političkom odredjenju Drugim rečima, razdvojenost vlasti od društva koja stvara odredjeni oblik ljudske koegzistencije uslovljava sve ostale podele u društvu, sve njegove ustanove .</s><s>Kod Leforta nalazimo jednu udvojenost .</s><s>Ideja o politici kao parcijalnom predmetu saznanje nije ponikla ni iz šega - ona odgovara demokratskom načinu ustanovljavanja onog što je društveno.</s><s>Ako znamo da demokratija dovodi do diferencijacije, razdvajanja moči, znanja i zakona, politika se onda očigledno javlja kao jedna od sfera društvenog .</s><s>Otud iskušenje da se stvara sociologija politike i nauka u politici, ali se time prenebregava da je ovo ispoljavanje političkog u tesnoj vezi sa demokratskim ustanovljavanjem društvenog, te da ova politička nauka društvenosti mora da bude mišljena putem oblika ustanovljavanja mišljenja o društvenom koje stvara sama demokratija .</s><s>To je bitno filozofska ideja onog političkog što je uočljivo i u samom Lefortovom teorijskom postupku koji razmatra oblikovanje, osmišljavanje i režiranje onog društvenog .</s>\n<s>1 .</s><s>Politika kao oblikovanje društvenog nalaže prostornu konfiguraciju koja u svojim odredbama sadrži etički kvalitet u smislu mišljenja o ljudskoj koegzistenciji koja tu nastaje ; nalaže takodje i vremensku konfiguraciju u smislu isticanja tradicija i prošlosti ili pak novog i budućeg, na primer .</s><s>2. Drugi deo političkog ustanovljavanja onog što je društveno -osmišljavanje Ustanovljeni društveni prostor takodje postoji kao prostor inteligibilnosti u kome če biti pozivanja na skup verovanja, predstava putem kojih društvo stvara predstavu o sebi, svojim ciljevima, svom odnosu prema čovečanstvu .</s><s>Tako usvojeni reperi na osnovu kojih će da nastane istorijsko iskustvo koegzistencije medju ljudima po čivaju na razlikovanju istine i laži, stvarnog i imaginarnog, pravednog i nepravednog 3. Prisutnost etičkih momenata još je uočljivija na nivou političkog kao režije onog ho je društveno.</s><s>Predstava koje društvo stvara o sebi putem vlasti u pravom je smislu reči identifikacioni stožer koji omogučava društvu da o sebi misli kao o Jednom i da time stekne identitet .</s><s>Polazeči odatle Lefort ističe simboličku funkciju političkog koja stvara tačke odnošenja</s>\n<s>na primer francuska republikanska formula : sloboda, jednakost, bratstvo predstavlja referentne tačke polazeči od kojih če članovi tog društvenog prostora nazvanog republika komunicirati jedni sa drugima, i doživljavati jedni druge kao pripadnike istog prostora .</s><s>Jasno je da na primer ove formule (može se uzeti i pozitivistička „red i progres\") sadrže etičke elemente u dvostrukom smislu .</s><s>Naime, tu se ne upučuje samo na vrednosti ili ciljeve ljudi, več se ti elementi kao simbolički elementi ne mogu svesti na ideologiju .</s><s>Uzmimo ideju ustava iz francuske revolucije očigledno je da ona nije povezana</s>\n<s>etici već stiče u odredjenom smislu i ontološku dimenziju .</s><s>U jednom od svojih ključnih članaka,'' Lefort piše : „Tako razrada političkog, kao i političkog društva sadri u sebi pitanje</s>\n<s>etici već stiče u o svetu i o biću kao takvom\" .</s><s>Ne upuštajući se u detaljno razmatranje ovog pitanja, treba istaći da Lefort u ovom radu o teološko-političkom momentu u modernosti</s>\n<s>ne može da zadovolji zahtev filozofa za inteligibilnošću, to ne znači da ono religiozno treba odseći od političkog, budući da je u politici prisutno danas ono što je nekad bilo deo religije kroz simbolički</s>\n<s>Micheletu koji je, izmedju ostalog, rekao da je francuska revolucija bila veliki religijski čin .</s><s>I ovde kroz ovaj pokušaj kompleksnog sagledavanja odnosa religijskog i političkog, vidimo da se etika i politika artikulišu kroz ono religijsko, sada uzeto</s>\n<s>onog društvenog videćemo da ono kod Leforta ima sopstvenu etiku stvorenu kroz rastelovljenje društvenog putem raskida sa monarhijom starog režima.</s><s>Ne radi se tome da se</s>\n<s>kojima bi trebalo podrediti demokratiju predstavljalo pristup problematici spolja), već pre o pitanju - koje su vrednosti u skladu sa demokratskim ustanovljavanjem društvenog, u skladu sa logikom demokra</s>\n<s>kojima bi trebalo podrediti demokratiju tije.</s><s>U svojoj efektivnosti demokratija jeste osporavanje etičkog nivoa jer predstavlja odbacivanje ma kakvog vrhovnog autoriteta koji bi se jednom zauvek smatrao</s>\n<s>kojima bi trebalo podrediti demokratiju legitimnim autoritetom iti koji ne bi morao da iznosi sopstvena načela (staknimo, najzad, da društvo definisano kao vezujuča podvojenost nuno znači da je reč o društvu koje prihvata</s>\n<s>pluralnost, fragmentaciju, i heterogenost procesa socijalizacije, odnosno o društvu koje prihvata postojanje konfliknosti iti deobe kao svoj konstitutivni element .</s><s>Ovo priznavanje i postojanost deobe, ova</s>\n<s>organi\" „gone, kao da je reč o državnom neprijatelju\" društvenost kao takvu i koji ,nastoje da podrivaju uslove medjusobnog spoznavanja, odnosa sličnog prema sličnom\", na taj način da ,svako postaje stranac</s>\n<s>NAPOMENE : isključivo ispunjava svoju funkciju tako što dopušta da se pojmi deoba političkog i društvenog prostora, deoba u okviru političkog prostora i najzad, pod uticajem ove poslednje deobe, unutrašnja društvena deoba\" .</s>\n<s>7Paul Ricoeur, „Le paradoxe politique\" u : Histoire et verite, Editions du Seuil, Paris, 1964, 8 ,,Svaka osuda politike kao loše koja ispusti da ugradi taj opis u dimenziju političke životinje</s>\n<s>.</s><s>Štaviše, političko zlo je ozbiljno upravo zato što je zlo te racionalnosti, specifično zlo to specifične veličine u pravom smislu, ludilo veličine, ludilo onog što je veliko - veličina i krivica moći! ova reč mogla biti spašena, rekla bi sasvim dobro ono što i treba da se kaže : da je središnji problem politike sloboda ; odnosno, bilo da država zasniva slobodu svojom racionalnošću, bilo da sloboda ograničava svojim otporom strast za vladanjem\" .</s><s>Paul Ricoeur, isto, str .</s><s>274-275 i 285 .</s><s>9 Saint-Just, ,Discours sur la Constitution de la France\" u naved . delu, str .</s><s>416. ' o E . de La Boetie, Rasprava o dobrovoljnom ropstvu, Filip Višnjić, Beograd, 1986 .</s>"}
{"dc.title": "Socijalističko gradjansko društvo - izlaz iz krize?", "dc.creator": "Sekelj, Laslo", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4690", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5206&dn=", "text": "<s>Opšta kriza „realno egzistirajućeg socijalizma\", nemoć jednopartijskih diktatura da legitimišu svoju vladavinu i da napuste koncept politike vladavine ekonomijom, kao i nagomilane frustracije naroda, aktualizuju u Istočnoj Evropi političku filozofiju liberalizma.</s><s>Svuda tamo gde je na vlasti avangarda proletarijata i gde je marksizam zvanična ideologija, liberalizam kao sinonim za tržišnu ekonomiju i gradjanska individualna i socijalna prava i slobode, nastupa kao emancipatorska ideologija i filozofija slobode .</s><s>Ovaj post-moderni liberalizam, ima jasan karakter opozicione ideologije sistemu i dogmama državnog socijalizma, ali, s druge strane, on ne želi da negira pozitivna ostvarenja tog tipa socijalizma .</s><s>Ovaj post-moderni liberalizam ne samo da nije anti-socijalistički u sistemskom smislu već nije ni anti-komunistički u političkom, što ga bitno razlikuje od tradicionalnog gradjanskog liberalizma .</s>\n<s>Renesansa liberalizma u lstočnoj Evropi nije naravno mogla da zaobidje ni Jugoslaviju .</s><s>Osnovni razlog je u sistemskim sličnostima sa zemljama ,realnog</s>\n<s>KRIZE? socijalizma\" : utemeljenje društva posredstvom države koja institucionalizuje monopolsku vlast jedne politike stranke .</s><s>To neposredno vodi dominaciji političkog podsistema nad svim ostalim .</s><s>Oni u celini gube autonomiju u odnosu na državu i svoju funkciju podredjuju politikom monopolu .</s><s>Ekonomija postaje politička, a društvom se kontinuirano diriguje iz države .</s><s>Marksističkom terminologijom rečeno, negira se primarnost baze nad nagradnjom, što je i logična posledica pokušaja voluntarističkog negiranja Marksovog nauka o objektivnim pretpostavkama socijalizma (visokorezvijeno gradjansko društvo, materijalne proizvodne snage i samosvest proletarijata) .</s><s>Sa zemljama „realno postojećeg socijalizma\", Jugoslavija takodje deli neuspeh prilagodjavanja industrijskom društvu, svojevrsnu krizu modernizacije .</s><s>Ali, dok je u njima u toku nov talas reformi, u Jugoslaviji geslo vladajućih politikih elita je stabilizacija .</s><s>Stabilizacija čega: krize, nadredjenosti države društvu, voluntarističke ekonomije?</s>\n<s>Jedan, doduše manji, deo političke elite svestan je činjenice postojanja duboke strukturalne krize jugoslovenske države i entropije jugoslovenskog društva .</s><s>Umesto stabilizacije on se zalaže za reformu, koja, kao i u Istočnoj Evropi može da ide samo do Rubikona : diktature proletarijata, ublažavanja spoljne manifestacije ali ne i suštine partijskog monizma .</s><s>Izvan polja oficijelne politike, elaboriraju se različiti koncepti izlaska iz krize polazeći od ideje ukidanja dominacije političkog monopola i prevlasti države nad društvom .</s><s>Jedan od njih je i projekat gradjanskog (civilnog) društva .</s><s>Dakle, kako u Jugoslaviji tako i u lstočnoj Evropi, ideja gradjanskog društva nastaje</s>\n<s>Geneza krize jugoslovenskog društva i države Raspad svih društvenih podsistema i obilje kontraproduktivnih mera jeste, u najkraćem, sociološka dijagnoza krize jugoslovenskog društva .</s><s>Zadatak sociologa je da odredi uzroke duboke strukturalne krize i da pokuša da pruži realistični opis mogućih izlazaka iz nje.</s><s>Jugoslovenski sociolozi su uglavnom saglasni u opisu manifestacija krize : jugoslovensko društvo je društvo s politikom naddeterminantom; politika je odlučujuća društvena struktura i blokada političkog sistema onemogućuje bilo kakvu suštinsku društvenu promenu .</s><s>S obzirom da uzroci krize svakog pojedinog društvenog podsistema dolaze iz politike, kriza se kontinuirano produbljuje jer se ni jedan od njenih manifestnih oblika ne može rešiti bez radikalnog reza, pre svega u političkom sistemu.</s><s>S druge strane, dominacija</s>\n<s>2) gubljenja profesionalizma i erozije moralnih i profesionalnih normi ; 3) politike ekonomije, tj . proizvodnje i potrošnje koja je ignorisala princip racionalnosti i efikasnosti ;</s>\n<s>4) na toj osnovi izrasta „dogovorna ekonomija\", netržišna, neplanska, partikularistička ekonomija kartelisanja jugoslovenskog tržišta na bazi socijalizacije gubitaka i monopolisanja dobitka ;</s>\n<s>5) ruiniranja obrazovnog, pravnog, zdravstvenog i socijalno-penzijskog podsiste6) potpune atomizacije društvenih segmenata ; 7) Uništenja svake autonomije društva u odnosu na državu, pri čemu je uništena ne samo samostalnost zakonodavne i sudske vlasti u odnosu na izvršnu več</s>\n<s>1) negativne kadrovske selekcije ; je i uništeno jugoslovensko društvo kao politička zajednica .</s><s>Upravo se tu nalazi i ključ entropije jugoslovenskog društva i države i prevazilaženje takvoga stanja je osnovni smisao modela socijalističkog gradjanskog društva.</s><s>Entropija jugoslovenskog društva kao politike zajednice, ključni faktor krize, ne može se, medjutim, razumeti samo svodjenjem na savremene procese decentralizacije bez demokratije, što je rezultat Ustava iz 1974 .</s><s>Uzroci krize su daleko dublji i kompleksniji i oni su kako eksternog tako i internog karaktera .</s><s>Njih treba precizno dijagnosticirati i opisati, jer bez jasnog saznanja o stvarnim uzrocima naše današnje krize nema ni izlaska iz nje .</s><s>Uspostavljanje ovog jugoslovenskog društva bitno je povezano s okupacijom i komadanjem jugoslovenske države aprila 1941 .</s><s>Raspad Kraljevine Jugoslavije značio je istovremeno i raspad starog društvenog poretka i svih politikih snaga starog režima .</s><s>Ilegalna Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), kao socijalna i politika snaga koja je stajala izvan poretka, preživljava kolaps Jugoslavije i uspeva da postane jedina opšte-jugoslovenska snaga u anti-fašističkom taboru i to usred krvavog versko-nacionalnog gradjanskog rata i okupacije .</s><s>Isto tako, KPJ je bila jedina vojna i politika snaga pod čijim okriljem se vodio nacionalno-oslobodilački rat na teritoriji cele zemlje .</s><s>Jugoslovenstvo, nacionalno oslobodjenje i obnova države na demokratskim i federalnim osnovama kao i njeno proširenje u okviru etničkih granica bili su legitimaciona osnova zahteva KPJ za mandat da uspostavi novi tip društva u okvirima kontinuiteta jugoslovenske države.</s><s>Ali, mandat se ne traži samo na osnovu uspešne ratne legitimacije već i u ime sledećih bazičnih vrednosti 1) socijalne jednakosti,</s>\n<s>2) nacionalne ravnopravnosti u okvirima jedinstvene federalne države, 3) industrijalizacije i urbanizacije, drugim rečima : stvaranja modernog industrijskog društva radi realizacije komunističke vrednosti jednakosti Zahvaljujući svom boljševičkom utemeljenju, vrhovi KPJ smatraju da se ovi ciljevi mogu postići isključivo onako kako je to uradjeno u SSSR-u : monopolom društvene moći u rukama partijske države, a što podrazumeva ukidanje gradjanskog društva kao sfere artikulacije interesa i delatnosti autonomnih pojedinaca 158</s>\n<s>Na izborima, koji doduše nisu bili modelski uzor demokratskih izbora, ali ni nalik na one kasnije u zemljama Istočne Evrope na kojima se odigrao proces komunističkog osvajanja vlasti, KPJ dobija nedvojben mandat od jugoslovenskog naroda za uspostavljanje novog društva .</s><s>Monopolske intencije KPJ bile su na samim izborima u drugom planu, mandat je dobiven na osnovu jugoslovenske i egalitarne legitimacije .</s><s>Sovjetizacija jugoslovenskog društva, prvi takav uspešan slučaj van granica SSSR-a, izvršena je u nas uz neznatne otpore .</s><s>Zahvaljujući svojim ratnim zaslugama i perspektivi modernizacije u okvirima egalitarnog društva, KPJ je uživala ogromnu podršku i kredit .</s><s>Pluralistička opozicija, za razliku od KPJ, bila je bez opšte-jugoslovenske baze i ratnih zasluga, a pritom još i nacionalno-regionalno partikularistički orijentisana .</s><s>Dakle, sovjetizacija društva izvršena je uz široku narodnu podršku a na osnovu jugoslovenske i egalitarističke legitimacije .</s><s>Na toj podršci, medjutim, uspostavljen je sistem diktature proletarijata sovjetskog tipa .</s><s>Nakon sukoba sa Staljinom i Kominformom, došlo je do pomeranja ideološkog težišta sa imitiranja sovjetskog modela na traženje vlastitog jugoslovenskog modela (puta) socijalizma.</s><s>Veliki Učitelj brutalno je osporio legitimnost nove vlasti u Jugoslaviji .</s><s>U prvom naletu, jugoslovensko i sovjetsko rukovodstvo se spore o tome da li je partijska država u Jugoslaviji dovoljno partijska</s>\n<s>i da li je zadržan neki element gradjanskog društva .</s><s>U periodu 1948-1950, jugoslovensko rukovodstvo zaokružuje partijsku državu prisilnom kolektivizacijom i potpunom nacionalizacijom ,,male privrede\" .</s><s>Na ovaj riačin uništen je i poslednji ostatak gradjanskog društva u vidu sloja ekonomski nezavisnog od države .</s><s>U drugom periodu sukoba počinje traganje za vlastitim modelom diktature proletarijata, koja za razliku od sovjetske neće biti totalitarna .</s><s>Nakon što se zorno uverila u rezultate kolektivizacije, jugoslovenska politička elita uvodi rad niško samoupravljanje, olabavljuje centralnoplanski sistem privredjivanja i dozvoljava izvesnu samostalnost preduzećima .</s><s>Takodje započinje i proces decentralizacije, a nakon dve godine napuštena je prinudna kolektivizacija .</s><s>Seljaci, u seljačkoj zemlji, postali su ponovo ekonomski slobodni, atomizovani i bez mogućnosti interesne reprezentacije i interesnog udruživanja .</s><s>U svom rudimentarnom obliku gradjansko društvo se vratilo na scenu, ali na njenu marginu i to sa funkcijam relaksacije frustracija stanovništva s jedne, i kao nepresušni materijalni izvor akumulacije državne ekonomije, s druge strane Uvodjenje radničkog samoupravljanja i elementi ekonomske i političke decentralizacije, dali su u periodu pedesetih godina veoma pozitivne rezultate .</s><s>Jugoslavija beleži visoku stopu rasta (ali ne i ekonomske efikasnosti), industrijalizacija i urbanizacija otvaraju perspektivu savremenog industrijskog društva, beleži se visoka stopa socijalne mobilnosti, a politička liberalizacija - bez obzira na oscilacije - daje</s>\n<s>i da li je zadržan neki životnu perspektivu stanovništvu i proizvodi visoki stepen satisfakcije naročito kod onih koji su na uzlaznoj skali socijalne mobilnosti .</s><s>Medjutim, ni u jednom momentu nije napušten princip partijske države (diktature proletarijata), suprematije političke elite nad svitu elementima socijalne stratifikacije i prevlast politike nad svitu drugim društvenim podsistemima .</s><s>Dva osnovna uzročnika naše današnje krize : decentralizacija bez demokratizacije i sukob principa samoupravljanja i diktature proletarijata utkani su u same temelje sistema već 1950 .</s><s>Sistem je menjao ideološku legitimaciju, ustave, samoupravljanje svoje kvalifikative - do 1958 . radničko, potom do 1971 društveno, a od 1971 . socijalističko - ali je osnovni društveni sukob i uzročnik krize kontinuirano prisutan : sukob principa diktature proletarijata i samoupravljanje - a što je samo drugo ime za sukob izmedju partijske države i gradjanskog društva kao sfere delatnosti autonomnih individua.</s>\n<s>Pedesetih godina, spolja gledano, sistem je sačuvao izgled harmoničnog, beskonfliktnog društva, a njegova elita monolitnost i ideološko jedinstvo uprkos tendencijama liberalizacije, regionalne decentralizacije i pokušaja uvodjenja pluralističke demokratije .</s><s>Medjutim, socijalni konflikti bili su latentno prisutni (prvi štrajk izbio je 1957 .), a započinje i proces konstituisanja nove vladajuće klase profesional159</s>\n<s>i da li je zadržan neki nih upravljača koja se legitimiše svojim pra-prošlim društvenim bićem i ideologijom (u smislu iskrivljene svesti) socijalne nužnosti .</s><s>Isto tako, već i tada je prisutan osnovni društveni trend sedamdesetih : decentralizacija umesto demokratizacije, ali se on dvadeset godina ranije javlja u konfliktima političke elite bez prisustva i znanja javnosti .</s><s>Ipak, dominantni društveni proces je industrijalizacija i urbanizacija pod okriljem planske privrele i delimične autonomije privrednih subjekata i elemenata tržišta, kao i visoka socijalna mobilnost, uzlazni životni standard, puna vera u legitimitet društvene moći Saveza Komunista Jugoslavije (SKJ) i vere stanovništva u budućnost i izuzetni položaj zemlje u odnosu na države Istočne Evrope.</s><s>Jugoslovenstvo</s>\n<s>Prvi znaci krize javljaju se ranih šesdesetih, sa prvom privrednom reformom proklamovanom i naglo povučenom 1962 . godine .</s><s>Njen neposredni povod bio je zaustavljanje stope rasta, ali iza toga su se krili daleko dublji uzroci .</s><s>Oni prevazilaze čak i sukob izmedju samoupravljanja i diktature proletarijata, decentralizacije bez demokratizacije, te regionalne konflikte i nacionalne sukobe posredujući elementi strukturalno utkani u biće naše današnje krize koja se kontinuirano manifestuje i produbljuje od ove prve u nizu neuspelih reformi Podloga krize nalazi se u činjenici da nakon prve kvantitativne faze industrijalizacije i urbanizacije</s>\n<s>Kriza i neuspeh Reforme iz 1965 . koja se odvija u okviru sistema zaštićenog od dejstva spoljnog okruženja svetskog tržišta - postaje nužnost prelaz na drugu fazu koja zahteva uspostavljanje strukture industrijskog društva : autonomiju društvenih podsistema, naročito ekonomskog, policientričnost hijerarhijskih struktura, fleksibilnu socijalnu strukturu, pluralizam segmenata moći, participaciju gradjana u političkom odlučivanju i na radnom mestu, podelu vlasti, nezavisnost sudstva, pravnu i socijalnu sigurnost gradjana, ukratko, postojanje elemenata gradjanskog društva, dinamičnu, autonomnu i fleksibilnu ekonomiju koji zajedno predstavljaju snažnu protivtežu političkom sistemu i težnji ka apsolutnoj moći koja bi iz njega eventualno dolazila .</s><s>Kroz ovu krizu modernizacije prošle su sve zemlje Istočne Evrope i mediteranskog basena tokom šesdesetih godina .</s><s>Kao i Jugoslavija, zemlje ,realnog socijalizma\" nisu je uspele razrešiti i to iz identičnog razloga : karaktera političkog sistema i njegove potpune prevlasti nad svim ostalim elementima društva .</s>\n<s>Sa Društvenom i privrednom reformom iz 1965 .</s><s>Jugoslavija je ušla u proces reformi i pseudoreformi, papirnatih promena i normativnih revolucija, u neprestani pokušaj prolongiranja prestruktuiranja društva i dominantnih društvenih odnosa .</s><s>Kako danas saznajemo, reforma iz 1965 . godine rezultat je činjenice da se centralno rukovodstvo nije moglo dogovoriti o alokaciji resursa .</s><s>Republiški partikularizmi su onemogućili centralno planiranje i centralistički politički voluntarizam .</s><s>Na scenu stupa ideologija tržišne privrele bez planiranja i republičkog partikularizma .</s><s>Radi se o procesu decentralizacije bez demokratizacije, koji će proći kroz najmanje četiri Osnovni cilj Reforme bio je prestrukturiranje jugoslovenske ekonomije i njeno uključivanje u medjunarodnu podelu rada radi stvaranja materijalne podloge za modernizaciju celokupnog društva, čime bi Jugoslavija dugoročno postala deo privilegovanog kluba industrijski razvijenih zemalja .</s><s>Reforma je imala filozofiju da će tržište po sebi da reši probleme modernizacije i da će zatvaranje nerentabilnih preduzeća - bolan ali nužan rez - značiti kraj voluntarističke ekonomije, odnosno dominacije političkog podsistema nad ekonomskim .</s><s>Autonomija preduzeća, medju160</s>\n<s>Kriza i neuspeh Reforme iz 1965 . tim, po tvorcima Reforme bila je moguća u okviru poretka diktature proletarijata i otuda ni zagovornici Reforme nisu pod decentralizacijom nuno podrazumevali i demokratizaciju društva .</s><s>Uzrok reforme bio je od javnosti još uvek prikriveni konflikt unutar politike elite na reginalno-nacionalnoj bazi - nerešiv u okvirima</s>\n<s>Kriza i neuspeh Reforme iz 1965 . centralističkog planiranja i demokratskog centralizma komunističke partije .</s><s>Pošto se rešenje krize modernizacije nije tražilo u uspostavljanju gradjanskog društva već se prihvatalo svako rešenje koje je značilo očuvanje partijske države, nacionalni i regionalni princip izbijaju u prvi plan .</s><s>U prvom periodu (1965-1968), nacionalnoregionalni konflikt pojavljuje se u simbiozi s konfliktom izmedju reformista i stabilizatora.</s><s>U drugoj (1968-1974), on postaje osnovna legitimaciona baza SKJ, a u trećoj (1974-1980), njime se pokušava, i to uspešno, substituisati svaki drugi konflikt, naročito ukidanjem kategorije gradjanina i individue u ime apstraktnog kolektiviteta mesne zajednice, opštine, republike, pokrajine ili regiona .</s><s>U četvrtoj, republički, nacionalni i regionalni partikularni interes postaje jedina legitimacija politikih oligarhija .</s><s>Da bi stvar bila još komplikovanija, od 1962 . politiki život Jugoslavije potresaju konflikti i frakcijske borbe unutar SKJ, a pobednička strana uvek uzrok krize proglašava njenim rešenjem .</s><s>Prvu godinu Privredne i društvene reforme odlikuje sukob izmedju zagovornika modernizacije i stabilizatora, ili - kako ih nazivaju u stranoj politološkoj literaturi „liberala\" i „konzervativaca\" .</s><s>Zahvaljujući Titovom opredeljenju, „liberali\" 1966 odnose pobedu nad ,konzervativcima\" .</s><s>Neposredni rezultat toga bila je osetna liberalizacija političkog sistema i delimična demokratizacija jugoslovenskog društva, labavljenje Federacije, uvodjenje laissez faire ekonomije, krupan i kontinuirani rast nezaposlenosti, porast efektivne participacije na radnom mestu i u politikom životu, socijalni konflikti i promena legitimacione osnove vlasti SKJ .</s><s>Preduzeća su postala samostalni subjekti čija se sudbina (načelno) reševala na tržištu .</s><s>Od 1967 . može se jasno pratiti proces otvorenih sukoba i diskusija na javnoj sceni sve do definitivnog sloma „liberala\" 1972 .</s><s>Istovremeno nastaje i kontra-elita stručnjaka (tehnokrata) nasuprot političkim elitama .</s><s>Zajedno s rastom nezaposlenosti rastu socijalne nejednakosti, ali i stratifikaciona struktura modernog industrijskog društva Nastupa nova srednja klasa s tipičnim vrednostima potrošačkog društva i na javnoj sceni se obe elite, politika i tehnokratska, bore za naklonost ovih društvenih slojeva .</s><s>Socijalistički egalitarizam napušten je kao legitimaciona osnova SKJ .</s><s>Udar tržišta po modelu liberalnog kapitalizma jugoslovensko društvo nije bilo spremno da podnese .</s><s>Regionalne razlike su se povećavale kao i nejednakosti medju slojevima; decentralizacija je samo pooštrila ovaj društveni proces .</s><s>Težište stvarne društvene moći prenosilo se iz centra u regione, prvo u republike, a nakon 1974 . i naročito 1980, u opštine gde izrastaju regionalne politike elite čija je legitimaciona osnova partikularizam a ne više jugoslovenstvo kao izraz opštosti .</s><s>Krah na tržištu i time izazvane posledice u razvoju odredjenih regionalnih elita i radništva .</s><s>Sukob izmedju reformista i konzervativaca prenosi se i u svaku federalnu jedinicu, pri čemu zastupnici modernizacije sve više traže podršku na osnovu partikularnog regionalnog interesa, a centralizam konzervativaca ostaje jedini oficijelni zastupnik jugoslovenstva.</s><s>Tako je i drugi deo legitimacione osnove vlasti SKJ ozbiljno doveden u pitanje U proleče 1968, bilo je sasvim jasno da od boljševičkog tipa komunizma više nema ništa, ali su istovremeno radi očuvanja monopola vlasti žrtvovani kako egalitarizam tako i jugoslovenstvo .</s><s>Narasle socijalne frustracije eksplodiraju u talasu studentskih demonstracija juna 1968 .</s><s>Smisao ovog spontanog pokreta je u obnavljanju temelja gradjanskog društva : samoorganizovanja pojedinaca, medjutim, njegove osnovne parole, stil ponašanja i zahtevi bili su izraz stare legitimacione osnove SKJ .</s><s>Studenti su tražili socijalnu pravdu, samoupravljanje, socijalnu jednakost i jasno su izrazili kako svoju pro-jugoslovensku tako i prokomunističku orijentaciju, a suprotstavljali se partikularizmu, nacionalizmu i vrednostima kapitalističkog potrošačkog društva Zahtevi studentskog pokreta su većim delom proizlazili iz partijskih dokumenata i 161</s>\n<s>Kriza i neuspeh Reforme iz 1965 . izražavali su shvatanja običnog člana Partije te i otuda njihova neoriginalnost, osim u nekim parolama, kao „dole crvena buržoazija\" .</s><s>Ovaj dvostruki izazov vladajućoj političkoj eliti doveo je do toga da ona, suočena sa ozbiljnošču situacije, posegne za nacionalizmom i anti-egalitarizmom kao sredstvom borbe protiv studentskog pokreta i socijalne podrške njegovim zahtevima .</s><s>Nije slučajno da je u Hrvatskoj grupa za suzbijanje studentskog pokreta na Sveučilištu bila sastavljena od budučih ideologa hrvatskog nacionalizma .</s><s>S jedne strane, Partija i njeni ideolozi stali su iza ideologije potrošačkog društva, a s druge, Pandorina kutija nacionalizma bila je otvorena .</s>\n<s>Porazom takozvanih „liberala\" u Sloveniji, Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj i Makedoniji nije, medjutim, promenjena i legitimaciona osnova vlasti SKJ .</s><s>Ni egalitarizam ni jugoslovenstvo nisu se vratili na oficijelnu scenu, već su preuzete osnovne ideje hrvatskog nacionalizma i univerzalizovane u smislu pretvaranja jugoslovenske federacije u konfederaciju i uništenje jugoslovenskog društva kao političke zajednice .</s><s>Ustavom iz 1974 . i njegovom primenom eliminisana je jugoslovenska ekonomija u korist osam nacionalnih ekonomija, a celokupno društvo je atomizovano.</s><s>Individua i gradjanin su eleminisani iz sfere odlučivanja i participacije u distribuciji moći u korist apstraktnih kolektiva po nacionalno-teritorijalnom principu .</s><s>Zajedno sa novim izbornim sistemom, gde je biranje eliminisano, ukinut je takodje i princip narodnog</s>\n<s>suvereniteta, a izborno telo svedeno na neformalne, neizborne, nekontrolisane i nikom odgovorne regionalne elite .</s><s>Na ovaj način, ponovo je eliminisano gradjansko društvo iz jugoslovenskog društva .</s><s>To je bio deo procesa kojim je ponovo stvorena čisto partijska država, što se čak i javno proklamovalo isticanjem partijske pripadnosti kao preduslovom za državnu službu i rukovodeća mesta u najširem smislu .</s><s>Statistički značajan prirast partijske pripadnosti odredjenih profila zanimanja, matematički pokazuje za koju vrstu radnih mesta je zahtevana partijska pripadnost u SFRJ.</s><s>Tako je zakonska kategorija moralno-političke podobnosti postala podloga za negativnu kadrovsku selekciju i prevlast političkih oligarhija nad svim drugim stratifikacionim elementima društvene moći .</s><s>Sv društveni podsistemi podredjeni su političkom, a ključ za ovaj povratak na model partijske države iz 1946 bilo je podredjenje ekonomskog podsistema političkom radi šega je likvidirana tehnokratska (u ekonomiji), odnosno profesionalna kontra-elita u svim drugim podsistemima .</s><s>Sa time su potisnuti i elementi profesionalizma, profesionalni i na kraju i svaki drugi moral .</s><s>Politički voluntarizam postao je sveprisutan, prvo putem „dogovorne ekonomije\", tj . principa da svako u lancu iskazuje svoje troškove koje plaća krajnji kupac.</s><s>Ogromna ekonomska neracionalnost prikrivala se nekontrolisanim zaduživanjem u inostranstvu, što je, takodje, održavalo i veštački rast životnog standarda privilegovanih slojeva, troškove nacionalnih ekonomija, ponovni talas migracija sa sela i narasle troškove političkih investicija.</s><s>Legitimaciona osnova SKJ postaje decentralizacija bez demokratizacije, demontiranje Federacije i zadovoljenje potrošačkih strasti novih srednjih slojeva .</s><s>Kritika neracionalnosti sistema je sprečavana i temeljno suzbijana, a potrošačka idila bila je izuzetna legitimaciona osnova vlasti SKJ .</s><s>Snažna ličnost predsednika Tita omogućavala je operativnost konfederalnom sistemu konsenzusa .</s><s>To je bila bezpogovorna institucija koja je presudjivala u konfliktima interesa raznih partikularizama .</s><s>Tvorci Ustava 1974, funkciju odbrane i sprovodjenja opštih interesa, kako jugoslovenskih tako i radničke klase, namenuli su SKJ-ju.</s><s>S obzirom na normativno izjednačevanje vlasti opšteg interesa sa vlašću SKJ, a on je funkcionisao po principu identifikacije sa regionalnim elitama, nakon smrti predsednika Tita, došlo je do institucionalne blokade i potpune identifikacije SKJ sa regionalnim oligarhijama .</s><s>Politika je do kraja postala patronažna politika,</s>\n<s>(oligarhija) love regionalne neformalne grupe, pomoču principa partijske države, sprovele su svoju kontrolu nad svim društvenim podsistemima .</s><s>Na ovaj način 162</s>\n<s>(oligarhija) zaokružen je proces formiranja vladajuče klase profesionalnih upravljača za razliku od stare političke elite ove nove oligarhije nespremne su za bilo kakve promene i ustupke koje bi i najmanje ugrozile njihovu personalnu moć i socijalne privilegije .</s>\n<s>U pogledu strukture svoje privrede Jugoslavija se našla na istoj tačci gde je i bila 1965, kada je proklamovana Reforma, ali pod promenjenim i znatno nepovoljnijim unutrašnjim i spoljnim okolnostima .</s><s>Zahvaljujući činjenici političke ekonomije, prevlasti laičke i voluntarističke političke elite, džinovski je narastao broj promašenih investicija finansiranih iz sredstava inostranih kredita koje sada treba vratiti .</s><s>Isto tako, višak radne snage stvoren ekonomskom racionalizacijom na počecima Reforme sada više nije moguće izvoziti u inostranstvo .</s><s>Zemlju pritiska breme nacionalnih ekonomija i stranog duga koji se ne može otplatiti sve dok postoje nacionalne ekonomije .</s><s>A one će postojati sve dok se radikalno ne reformiše politički sistem, uspostave elementi gradjanskog društva i ne obore nacionalno-regionalne-patronažne oligarhije .</s><s>Kriza Siji su elementi kontinuirano prisutni dvadeset godina, oborila je životni standard stanovništva na nivo šesdesetih, a Jugoslaviju vratila na komparativni nivo razvijenosti iz 1939; te se uz Albaniju i Rumuniju, ponovo, uvrstila u najnerazvijene evropske zemlje .</s><s>Da bi stvar bila gora, regresivni</s>\n<s>(oligarhija) razvoj prati neprestano uvećavanje regionalnih razlika i nezaposlenosti, naročito mladih i školovanih, a pravni, finansijski, obrazovni i socijalno-zdravstveni sistemi temeljno entropiraju .</s><s>Legitimaciona osnova vlasti, one iste političke snage koja je jugoslovenskim, demokratskim i egalitarističkim programom zemlju izvukla iz katastrofe drugog svetskog rata, sada je upravo suprotna .</s><s>Ključ POLlTlČKE krize je u rukama SKJ: jedino ova dvomilionska monopolska politička stranka je u stanju da institucionalno reši krizu, ali mora već jednom da stavi tačku na dosadašnji način da se uzroci krize progfašavaju njenim rešenjem .</s><s>S druge strane, rešenje DRUŠTVENE krize nije samo u rukama SKJ .</s><s>Nema trajnog rešenja krize izvan principa narodnog suvereniteta .</s>\n<s>Dok se ponovo ne uspostavi interesna reprezentacija individue kao gradjanina i kao radnika (proizvodjača), splet njegovih AUTONOMNIH institucija - u prvom redu autonomnih sindikata jer bez njih samoupravljanje je farsa, kako to uostalom pokazuju sociološka istraživanja, kao sistem protivteže neograničenoj moći političke sfere uz nezavisnost sudske vlasti u sistemu podele i kontrole vlasti - sve dotle u Jugoslaviji nema rešenja krize, a da o socijalizmu i ne govorimo!</s>\n<s>Uostalom, pogledajmo gde je kriza modernizacije rešena, a gde nije .</s><s>Rešena je u Grčkoj, Španiji i drugim zemljama u razvoju demokratizacijom države i političkog sistema u celini i ponovnim uspostavljanjem AUTONOMIJE gradjanskog društva nakon perioda diktature.</s><s>U Italiji, naprimer, kriza modernizacije rešena je imanentno, tj . zahvaljujući demokratskom karakteru države i postojanju autonomije gradjanskog društva sam sistem poseduje institucionalnu podlogu za njeno rešavanje .</s><s>Ova tvrdnja se može proveriti prostim uvidom u standardne statističke pokazatelje .</s><s>Uporedimo pokazatelje za Grčku i Jugoslaviju 1974 . i 1986 . godine.</s><s>Neposredno nakon obaranja diktature Grčka je bila ispod nas - a sada je daleko ispred nas .</s><s>Isto važi i za Španiju, razlike su još veće ako kompariramo (taliju i Jugoslaviju u periodu Model socijalističkog gradjanskog društva Predloženi način rešenja krize može ali i ne mora da bude autonoman u odnosu na proces pronalaženja mesta SKJ u procesu samoupravne socijalističke demokratije Dominantni uticaj SKJ na državu je neminovnost, a pitanje je samo kakvog SKJ : da li nosioca jugoslovenstva (kao demokratske i federativne države), opšteg jugoslovenp skog interesa i socijalističkog egalitarizma (uz izvesne nune korekcije toga principa primerenog potrebama modernizacije i stvaranja industrijskog društva) ili</s>\n<s>(oligarhija) decentralizacije bez demokratije i retrogradnih socijalnih tendencija (ne-tržišno i ne-planske privrede, zatvaranja pred svetom i svetskim tržištem, korporativizma, 163</s>\n<s>Iskustvo lzlaska iz duboke strukturalne krize nema bez reforme države i politike, ali samo rešenje ne može da dodje jedino iz države.</s><s>Otuda potreba za uspostavljanjem socijalističkog gradjanskog društva .</s>\n<s>samoupravljanja\" pokazuje da se društvom ne može vladati iz države, ali takodje, da je društvu potrebno da kontroliše državu .</s><s>Model socijalističkog gradjanskog (civilnog) društva je otuda institucionalno ograničenje neograničene moči države i politike samoorganizovanjem društva kao političke i interesne zajednice individua .</s><s>Modelski, država se ne meša u funkcionisanje društva osim što putem posredovanja obezbedjuje ravnotežu medju sukobljenim interesima .</s><s>Funkcija države je spoljna odbrana i obezbedjivanje jedinstvenog tržišta i zakonodavstva kao i njihovog istovetnog i uspešnog funkcionisanja na teritoriji cele Federacije .</s><s>Država bi bila ustrojena na principu podele vlasti kao iskustveno jedino potvrdjenom mehanizmu uspešnog ograničenja izvršne vlasti .</s><s>Na taj način, država bi bila ograničena i kontrolisana ali istovremeno i efikasna .</s><s>Sledeća instanca kontrole države je sistem gradjanskih i socijalnopolitičkih prava sa osloncem na sferu autonomnu od države .</s><s>Rekonstruisanje gradjanskog društva na socijalističkim načelima potrebno je upravo radi garantovanja tih individualnih i socijalnih sloboda i prava u sferi koja bi činila efikasnu protivtežu državi i monopolima moći koji proizlaze iz aktuelnog načina funkcionisanja političkog sistema .</s><s>Da bi ovaj sistem teže i protivteže funkcionisao potrebno je obnoviti jugoslovensko tržište i jugoslovensku ekonomiju kao jedinstveni entitet i istovremeno obnoviti jugoslovensko društvo kao politiku zajednicu .</s><s>Medjutim, samo to nije dovoljno .</s><s>Mi smo imali do 1968/69 . i jedinstveno tržište i politiku zajednicu, doduše po modelu demokratskog centralizma komunističke partije i sve elemente današnje krize kao njegov rezultat .</s><s>Zbog toga, u ekonomskojsferi prvo treba jasno definisati društvenu svojinu ; vlasništvo ne može da bude apstraktno .</s><s>Ne samo da je važeća definicija društvene svojine kao ne-svojine suprotna zdravom razumu već je ovako njeno shvatanje materijalna osnova društvene moći profesionalnog upravljačkog sloja, vladajuće klase u jugoslovenskom društvu .</s><s>Tamo gde titular svojine ne postoji javlja se ovaj sloj kao njen stvarni kontrolor i upravljač .</s><s>Ako fabrike pripadaju radnicima,</s>\n<s>Isto važi i za proširenu a ne komiteti i izvršna veča (saveti) - mora da upravljaju njima.</s><s>Ali, kako upravljati bez vlasništva?</s>\n<s>Isto važi i za proširenu reprodukciju .</s><s>Onog momenta kada je ona odvojena od profita investitora, već visoka nezaposlenost u Jugoslaviji neprestano se povećavala .</s><s>Radnik nema svest imaginarnog komunističkog čoveka, kao ni regionalni političar .</s><s>Nema uspešnog rešenja pitanja proširene reprodukcije sve dok radnik ne vidi u njoj vlastiti profit i interes .</s><s>Drugo, jasno je da mora postojati pluralitet svojinskih oblika : privatna, grupna (zadružna), društvena i državna .</s><s>Osnovni princip socijalističkog gradjanskog društva je samoorganizovanje : gradjani treba u što većoj meri sami da organizuju materijalnu proizvodnju.</s><s>Ogroman prostor ekonomskih delatnosti može na ovaj način da bude kvalitetno ispunjen .</s><s>Ali, osnovna poluga razvoja ostaje društvena svojina .</s><s>Isto tako, veliki sistemi, naročito infrastruktura, energetika i slično, sve ono što zahteva ogromne ali veoma racionalne investicije sa stanovišta interesa jugoslovenske nacionalne ekonomije kao celine, treba da ima karakter državne svojine .</s><s>S obzirom na karakter modernog industrijskog društva, radnu snagu apsorbuju u najvećoj meri sitna preduzeča .</s><s>S druge strane, individualni proizvodjači treba da se udruže u vlastite zadruge vodjeni svojim ekonomskim interesom, Ta dva područja su područja grupne (zadružne) svojine .</s><s>Na isti način kao što se državna i društvena svojina moraju podvrći kontroli tako se i privatna i lična svojina mogu kontrolisati i ograničiti u skladu sa socijalističkim principima .</s><s>Ulogu kontrole u prvom slučaju ima socijalističko gradjansko društvo, u drugom : država .</s><s>Svuda u Prvom svetu postoji efikasan poreski sistem ; ako je to moguće u kapitalizmu, onda valjda je i socijalizam u stanju da ima efikasnu finansijsku kontrolu .</s><s>Princip modernog 164</s>\n<s>Isto važi i za proširenu industrijskog društva : razdvajanje vlasništva i kontrole upravo je prava podloga za samoupravljanje, odnos koji garantuje na najbolji način da je reč o socijalističkom</s>\n<s>Isto važi i za proširenu gradjanskom društvu a ne o gradjanskom društvu individualnih privatnih posednika .</s><s>Ali, samoupravljanje može da postane nešto više od participacije radnika na najnižem nivou odlučivanja samo onda ako ima organizacionu potporu u autonomnim sindikatima i institucionalnu u socijalističkom gradjanskom društvu .</s><s>Samoorganizovanjem može tek samoupravljanje da postane sistem direktne ekonomske demokratije.</s><s>Time dolazimo do</s>\n<s>1968/69, u ovom modelu, pluralizam svojinskih oblika i njihova protivteža kontrola, omogućuju i garantuju pluralizam i interesnu reprezentaciju, gde bi uz neophodnu zaštitu manjina, svaki interes dobio svoje pravo, osim interesa koji zahtevaju razaranje zajednice, njenih socijalističkih temelja, pozivaju na mržnju, nasilje i slično .</s><s>Osnovna svrha ovog sistema protivteže izmedju društva i države je obezbedjenje društvene</s>\n<s>uloga koje obavlja i multipliciteta njegovih vrednosnih opredeljenja i potreba .</s><s>Funkcionisanje i postojanje socijalističkog gradjanskog društva bio bi garant da država nema monopol na društveni razvoj i njegovo usmeravanje i na taj način obezbedilo bi se da radnik i skup radnika angažovanih oko jednog projekta imaju mogućnost saodlučivanja u izboru ciljeva, tehnologije i rezultata te radne angažovanosti .</s><s>U samom modelu socijalističkog gradjanskog društva sadržana je ideja o legitimnosti institucionalne reprezentacije pluraliteta interesa, vrednosti, potreba, htenja i socijalnih uloga po načelu : svakom interesu njegovo pravo .</s><s>To zahteva ponovo uspostavljanje principa narodnog suvereniteta ukinutog Ustavom 1974 . i, s obzirom da je reč o socijalističkom gradjanskom društvu, zajednice ne samo kao politike već i kao zajednice rada .</s><s>Narodni suverenitet je civilizacijska tekovina i suverenitet mora da počiva u individuumu kao gradjaninu i kao proizvodjaču, a ne u bilo kojem kolektivitetu .</s><s>Izvršna vlast mora da bude precizno odeljena od zakonodavne i sudske i da odgovara zakonodavnoj vlasti na svim nivoima .</s><s>Isto tako, potrebno je ponovo uvesti kategoriju izbora i principa politike konkurencije Savezne zakone moraju da sprovode savezni, a republike i pokrajinske republiki i pokrajinski sudovi .</s><s>Sudije biraju odgovarajuće skupštine i sudija jednom izabran ostaje u zvanju doživotno, a može biti smenjen po krajnje precizno navedenim uslovima.</s><s>Izlišno je reći da se mora obnoviti princip habeas corpus i ukinuti sva diskreciona prava organa uprave .</s><s>Sva mesta u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti moraju biti izborna, po principu direktnih i tajnih izbora .</s><s>To, medjutim, zahteva obnovu jugoslovenskog naroda kao politike kategorije .</s><s>Ne može da postoji socijalističko gradjansko (civilno) društvo kao samodovoljni entitet, pa čak ni kao posebni entitet, kao što mogu i treba da postoje pojedine federalne jedinice .</s><s>Otuda savezna skupština mora da ima dom sastavljen od poslanika izabranih na odredjeni broj stanovnika po sistemu jednakih izbornih okruga.</s><s>Drugi dom bi bio nastavljen od predstavnika svake federalne jedinice, pri čemu bi svaka dala isti broj delegata .</s><s>Pored skupštine ili kao njen treći dom, kao izraz socijalističkog narodnog suvereniteta postoji skupština ili veće radničkih saveta .</s><s>Paralelno državnoj strukturi, kao izraz socijalističkog gradjanskog društva, izrasta struktura radničkih saveta i to kao istinski samoupravna i socijalistička protivteža državi .</s><s>Pored toga, mora se uvesti što je više moguće elemenata direktne demokratije, a koja bi u slučaju postojanja socijalističkog gradjanskog društva imala garanta u njemu .</s><s>Po svitu važnim pitanjima za mesnu zajednicu, opštinu, grad, region, federalnu jedinicu i zemlju u celini morali bi se održavati referendumi, najmanje jedanput godišnje .</s><s>Ovo je model jednog veoma nesavršenog društva koje je daleko od ispunjenja radikalnih i apsolutističkih zahteva klasičnih socijalističkih i komunističkih projekata .</s><s>Isto tako ovo je model, a ne konkretni nacrt društvene reforme političar, ne može da zameni kolektivnu pamet naroda .</s><s>Čitav niz konkretnih pitanja 165</s>\n<s>uloga koje ostao je potpuno otvoren : Kakav će konkretno izgledati federalni aranžman, kakav će da bude odnos izmedju Saveznog veća i Veća republika i pokrajina, zatim njih zajedno u odnosu na Veće ili Skupštinu radničkih saveta?</s><s>Na koji način če se birati ove skupštine na pojedinim nivoima, odnosno da li će se kombinovati radni, granski i teritorijalni princip?</s>\n<s>Kako organizovati elemente direktne demokratije? društvenih podsistema, obrazovni, zdravstveni i socijalno-penzijski uopšte nisu spomenuti .</s><s>Oba modela njihovog državnog organizovanja : budžetski i SIZ-ovski temeljno su ih unazadila .</s><s>Princip socijalističkog gradjanskog društva je samoorganizovanje.</s><s>Po tom principu moguće je organizovati ove podsisteme, a to znači da su profesionalna udruženja i udruženja gradjana nosioci njihove rekonstrukcije, profesionalna udruženja kao zastupnici davaoca, a udruženja gradjana kao zastupnici primaoca usluga .</s>\n<s>Najvažnija karakteristika modela socijalističkog gradjanskog društva je da je to otvoreno društvo na socijalističkom osnovama .</s><s>Kao temeljna negacija državnog socijalizma i načina strukturiranja društva koje je dovelo jugoslovensko društvo u duboku strukturalnu krizu, socijalističko gradjansko (civilno) društvo je moguće polazište strukturalne reforme bez dovodjenja u pitanje socijalističkog poretka .</s><s>Stvorena je osnova da se od izvršne vlasti - koja nije ništa drugo do instrument u rukama neformalnih, nekontrolisanih, neodgovornih i neizabranih grupa ili, u najboljem slučaju, političkog monopola vlasti jedne partije - odvoje zakonodavna i sudska vlast.</s><s>Time je omogućen i sledeći korak : izvlačenje ekonomskog podsistema iz krize u koju je dospeo jer je pod dominacijom političke vlasti .</s><s>S obzirom da bi sistem teže i protivteže oslabio politički monopol, onda bi se on u ekonomiji pojavljivao ne više kao hegemon već kao protivteža čistoj vladavini tržišta .</s><s>Ovaj se model teže i protivteže onda, logično, proširuje na sve podsisteme koje uzdiže na viši stepen složenosti i dovodi ih u ravnotežu iz njih samih, a ne više preko države i političkog monopola .</s>"}
{"dc.title": "Civilno društvo kao strategija socijalnih promjena", "dc.creator": "Pusić, Vesna", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4692", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5208&dn=", "text": "<s>Jedan od osnovnih problema u diskusijama o civilnom društvu proizlazi iz razlika u videnjima ciljeva koji bi u takvom društvu bili realizirani, odnosno barem permanentno oživljavani .</s><s>Budući da je to pojam koji prelazi okvire države i političkog sistema, i transformacije koje ga prate trebaju zadirati u cjelokupnu socijalnu strukturu društva, u sistem vrijednosti, kulturnu sferu, komunikacijske odnose.</s><s>U nastojanjima da se naglasi ta širina spektra nastupanja civilnog društva, promjene, odnosno, odredjenje korespondirajućeg političkog sistema biva potisnuto u drugi plan ili zanemareno .</s><s>Tip kolektivne akcije karakterističan za civilno društvo različit je od oblika politike akcije tradicionalnih politikih institucija kao što su država i politike partije; glavni akteri civilnog društva djeluju izvan ustaljenih državnih kanala, paralelno, gotovo nezavisno i bez obzira na njih ; radi se o promjeni ukupne kvalitete života, a ne samo političke sfere .</s><s>Ovakav stav, inače sam po sebi i meni prihvatljiv, otvara slijedeće probleme : a) iako se ideja civilnog društva ne odnosi isključivo</s>\n<s>dovoljan, to je svakako nužan uvjet ; b) heuristički jasnu podjelu na sferu države i sferu društva, u svakoj je praktičnoj situaciji mnogo kompliciranije sprovesti .</s><s>Područja kao što su obrezovanje, umjetnost, stvaralaštvo, pravni sistem - institucije koje u velikoj mjeri kreiraju i prenose socijalne vrijednosti i komunikacijske obrasce, istovremeno su i područja na kojima je u svim društvima i država snažno prisutna .</s><s>Ta prisutnost se može očitovati u direktnoj intervenciji ili posredno, na primjer u politici financiranja, ali je u svakom slučaju dio prerogativa države ;</s>\n<s>dovoljan, to je svakako nužan uvjet ; c) kvalitativne promjene u komunikacijskim obrascima u društvu nese se održati bez transformacije formalnih institucija .</s><s>Inzistiranje na prvom a zanemarivanje drugog usmjeruje postojeće formalne institucije u pravcu sve veće autoritarnosti - pozicija iz koje one imaju odredjenu komparativnu prednost .</s><s>Sa stanovišta preživljavanja ekstrainstitucionalnih oblika političkog i socijalnog angažmana takva situacija je krajnje neproduktivna .</s>\n<s>Drugim riječima, činjenica da pojam civilnog društva zadire u sferu širu od sfere države i sfere rada čini još akutnijom potrebu da se te dvije sfere definiraju jasno i nedvosmisleno, tako da je za javnost u svakom trenutku provjerljivo da li one funkcioniraju prema proklamiranim principima i da je način i opseg njihovog reagiranja u postojećoj ili nekoĆ budućoj situaciji (u pravilu) predvidiv.</s><s>Na ovom se mjestu postavlja pitanje cilja koji treba ostvariti civilno društvo, odnosno pitanje odredjenja i odredivosti tog cilja</s>\n<s>„Bio je to jadni Rousseau koji je nanio štetu .</s><s>Kao vračev učenik on je otčepio jednu od najopoljnijih iz cjelokupne povijesti ideja - da politika može učiniti ljude sretnim, dok politiku mogu stvarati ljudi Ako civilno društvo treba idi dalje od političke jednakosti i težnje ka ekonomskoj pravdi, ono očito pretendira na promjene u sferi izražavanja ljudske kreativnosti i akcije, tj . zadire u čarobno i opasno područje ljudske srede . lako je sreda kao cilj neke socijalne promjene zahtjev koji je u socijalnoj teoriji rijetko izgovaran, to je zahtjev koji nije niti neobičan niti pretjeran .</s><s>Jedini istinski kreativni motiv kolektivne ljudske akcije je sreča, odnosno, u uvjetima prisilno smanjenih aspiracija, barem izbjegavanje nesreče .</s><s>Pitanje je, medjutim, kako odrediti strategije za ostvarivanje tog cilja i, preciznije, što se podrazumijeva pod srečom U kontekstu društvene teorije sreda je optimalna kombinacija institucionalne regulacije i uredjenosti društva i slobodnog prostora za spontanu ljudsku akciju što se uvijek pokazuje spornim je odredjenje tog optimuma .</s><s>Dva najpoznatija i najradikalnija pokušaja u tom smislu su završila sveobuhvatnom državom, anihilacijom prostora za spontanu akciju i totalnom tragedijom za sredu .</s><s>U prvom slučaju, u Francuskoj revoluciji iz 1789., Robespierre ovako odredjuje namjere Jakobinaca : . . jednom rječju ono što mi hočemo je ispunjenje želja prlrode, ostvarenje sudbine čovječanstva, održanje obedanja filozofije, oslobodjenje providnosti od zločina Juge vladavine terora . (Ono što mi želimo je) da Francuska postane model za druge nacije</s>\n<s>140 i da posvedujudi naš rad vlastitom krvlju, vidimo barem prvo svjetlo svitanja univerzalne srede .</s><s>To je naša ambicija, to je naš cilj .\"' Iz povlaštenog položaja mogudnosti promatranje Francuske revolucije u historijskoj perspektivi, jedan od centralnih protagonista drugog velikog pokušaja L. D .</s><s>B. Trocki, komparira je s Oktobarskom revolucijom iz 1917 .</s><s>Tom komparacijom, koja ide u korist Boljševika a na štetu Jakobinaca, on želi pokazati zašto će Boljševici nužno biti uspješniji u realizaciji „univerzalne sreče\" od svojih prethodni„Oni su bili idealisti</s>\n<s>Ono što je zajedničko u oba ova slučaja je odlučnost da se postigne univerzalna sreda i to da ju za sve ostvare „Mi\" - avangarda na putu k sredi, pretpostavka da postoji, da je moguče da postoji jadna elita koja zna jasnu i točno odredjenu strategiju za kolektivno i organizirano postizanje tog cilja .</s><s>Ako se prihvati ova pretpostavka, teorijski više nije važno koji je omjer izmedju sječe i prosvječivanja glava, a praktično taj je odnos ionako uvijek u korist sječe .</s><s>Fatalna zbrka proizlazi, prvo, iz zaključivanja da ukoliko je težnja za srečom motiv za kolektivru akciju, onda je, Bakle, moguće ostvariti i kolektivnu sreću .</s><s>Kolektivna akcija je, medjutim, posljednja točka na kojoj se približavaju individualna težnja ka sredi i organizirano grupno djelovanje .</s><s>Od te točke svaki pojedinac ide svojim putem .</s><s>I drugo, realizacija tog konačnog cilja sasvim je izvan okvira institucionalne uredjenosti društva i u području spontane ljudske djelatnosti .</s>\n<s>Režimi koje su donijele Francuska i Oktobarska revolucija samo su dva najdrastičnija primjera pokušaja državnog uredjenja srede i zbog svoje ekstremnosti mogu poslužiti kao weberijanski idealtipovi za uočavanje sličnih tendencija u svakom drugom :modelu.</s><s>Njihova principijelna pogreška se sastojala u tretiranju političkog i ekonomskog sistema ne kao mehanizama ostvarenja političke jednakosti i redistribucije dobara, ved kao instrumenta za postizanje ljudske jednakosti i univerzalne pravde.</s><s>Za ostvarenje tih grandioznih ciljeva režimu na raspolaganju ipak ne stoji ništa drugo do politički i ekonomski sistem, kojima se onda manipulira ne bi li se kreirao Bojam ostvarivanja ciljeva koji su u tim sferama neostvarivi .</s><s>Rezultat 141</s>\n<s>iz toga proizlazi je da u svojoj težnji za nemogućim, ekonomski i politički sistem ne ispunjavaju svoju moguću i nužnu ulogu Taj problem je vrlo intenzivno prisutan i u jugoslavenskim uvjetima i to ne samo medju direktnim učesnicima u političkoj moći, već se postepeno proširio i postao dio univerzalne političke kulture .</s><s>Već sam na drugom mjestu analizirala kako se on manifestira u oredjenju nekih temeljnih institucija jugoslavenskog sistema, kao što je na primjer društveno vlasništvo (Pusić 1986 .), a i još do nedavno vladajući politički folklor prikazivanja države kao pokreta dio je istog sindroma .</s><s>U ovom tekstu ću se, medjutim, koncentrirati na potencijalnu opasnost od ovako neuskladjenih ciljeva i instrumenata njihove realizacije sadržanu u ideji civilnog društva kako se ona javlja danas u jugoslavenskim raspravama .</s>\n<s>Buduči da promjene koje sobom donosi civilno društvo transcendiraju državu i njene konstitutivne političke institucije, kod mnogih predstavnika ideje civilnog društva očito je prisutno uvjerenje da se tu država može zaobići, odnosno da mehanizmi civilnog društva djeluju paralelno i nezavisno od vladajućeg političkog sistema.</s><s>Politički sistem i sfera plaćenog rada samo su mali fragmenti ljudske egzistencije, dok civilno društvo obuhvaća cjelokupnu kvalitetu svakodnevnog života .</s><s>Ono što se zanemaruje u tom pristupu jest to da nije dovoljno da država samo tolerira civilno društvo, budući da pod tim okolnostima, kao ho je očito iz jugoslavenskog primjera, ona može izabrati i da ga ne tolerira, ili da ga tolerira selektivno (u odredjenom smislu još opasnija solucija) .</s><s>Vladajući politički sistem mora biti u odnosu medjusobne zavisnosti s civilnim društvom ; funkcioniranje političkog sistema mora ovisiti o funkcioniranju civilnog društva i na taj način biti istovremeno garantom egzistencije prostora za djelovanje civilnog društva .</s><s>Samoorganizacije, kolektivna akcija i postojanje javnosti jesu osnovni oblici djelovanja civilnog društva i pokušaj da se oni strukturiraju, definiraju i institucionaliziraju bio bi vrlo slišan ranije spomenutim pokušajima ostvarenja univerzalne sreće kroz političku državu.</s><s>No propust da se definiraju politički, ekonomski i organizacioni uvjeti funkcioniranja civilnog društva imao bi iste takve posljedice . lako politička jednakost, ekonomska demokracija i pravo na interesno organiziranje ne znače razvoj novih komunikacijskih obrazaca i ostvarenje ljudske sreće, bez takvih institucionalnih garanata nije moguće ni početi razmišljati o tim krajnjim ciljevima . . . sreća, centralni koncept starog etičko-političkog pojma pravde, postaje marginalna, a sloboda dolazi u središte diskursa .\" (Heller 1987 ., str .</s><s>81) .</s><s>To ne znači da sreća kao krajnji motiv gubi na važnosti, već samo da treba jasno odrediti ono što je moguće definirati i onda to i definirati upravo zato da bi postalo jasno i nepovredivo područje ljudske samodjelatnosti . . . prisiljeni smo uvidjeti da državne institucije nisu samo političko-administrativni aparati</s>\n<s>(tj ., država je mnogo više nego što su partije, birokrati itd ., koji pišu zakone) i da će ona i dalje biti intenzivno uključena u mnoge društvene odnose koje obično definiramo kao dio civilnog društva' .</s><s>Ako se prihvati ta realnost, centralno pitanje postaje kako odrediti kakve su državne institucije poželjne, tko ih treba kontrolirati, kako njihova veličina i srazmjer mogu doprinijeti jednakosti i slobodi, i kako se takve nove postindustrijske državne institucije mogu ostvariti? .</s><s>Pitanje institucionalne garancije . .</s>\n<s>U pristupu tom zadatku odredjenja uvjeta nastanka i funkcioniranja civilnog društva po mom mišljenju treba se koncentrirati na tri centralna pojma : POLITIČKA SLOBODA, EKONOMSKA DEMOKRACIJA I INTERESI .</s><s>142</s>\n<s>Ekonomska demokracija ne može proizlaziti iz civilnog društva .</s><s>Nju mora garantirati vladajući politički sistem i ona mora biti njegov vlastiti princip djelovanja : pravo na različitost političkih mišljenja i reprezentaciju tih mišljenja u formalnim političkim institucijama.</s><s>Ukoliko politički sistem ne prepoznaje to pravo kao osnovno političko pravo on ipso facto ne može kreirati prostor za funkcioniranje civilnog društva, tj . ne može na permanentnoj osnovi tolerirati tip kolektivne akcije karakterističan za civilno društvo .</s><s>Politička sloboda nije supstitut za Ijudsku slobodu, niti politička jednakost znači Ijudsku jednakost .</s><s>Ljudska sloboda je pojam koji pripada istoj kategoriji pojmova kao i sreća ; ostvariv je samo u ekstrainstitucionalnoj sferi, individualno i bez mogućnosti ustanovljavanja kriterija za njegovo vrednovanje.</s><s>Ljudska jednakost je, po mom mišljenju, pojam nastao interakcijom ratnog komunizma i teorijske konfuzije .</s><s>Ne samo da ljudska jednakost empirijski ne postoji niti je ikad postojala, već ju je teorijski moguće zamisliti samo u nekoj mračnoj naučno-fantastičnoj viziji društva robota .</s><s>Politička je sloboda, medjutim, situacija gomilanja gradjanskih sloboda za svakog pojedinca koja počinje od fundamentalnog prava na punu participaciju u procesu političke i administrativne (državne) samouprave (Dahl 1985 .).</s><s>Ta se politička sloboda bazira na političkoj jednakosti, tj . priznavaju jednakih gradjanskih prava svim pojedincima i moguće ju je i potrebno institucionalno garantirati i ostvariti .</s>\n<s>Ekonomska demokracija se ovdje shvaća kao pojam koji u sebi sadri dvije komponente: alternativne oblike vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i različite oblike industrijske demokracije.</s><s>Diverzificiranjem kategorije vlasništva neutralizira se njegova pozicija monolitne sile s kojom se društvo suočuje bez obzira da li se radi o potpunoj dominaciji privatnog vlasništva, državnog vlasništva ili o neprovjerljivoj kontroli političke elite nad sredstvima za proizvodnju, poznatijom pod imenom društveno vlasništvo .</s>\n<s>industrijska demokracija - u suvremenom je društvu za najveći broj ljudi još uvijek prvo mjesto iskustva direktne demokracije i akcije bazirane na kolektivnim interesima .</s><s>Kao takva ona je i jedno od ishodišta komunikacijskog obrasca koji razvija civilno društvo, i jedna od malobrojnih točaka interferencije institucionalne i ekstrainstitucionalne sfere u društvu .</s><s>Ako se, kao što kaže Frankel, radi o tome da se odredi kakve su formalne institucije poželjne i produktivne sa stanovišta civilnog društva, industrijska demokracija je sigurno medju prvima .</s>\n<s>Interesi, kao posljednji od tri centralna kontekstualna pojma u odredjenju civilnog društva nešto se razlikuje od prva dva po tipu, ali ne i po važnosti Razumijevanje kategorije interesa, razlikovanje individualnih i kolektivnih interesa i uvid u njihov medjusobni odnos, afirmacija interesne reprezentacije i zadovoljavanja kolektivnih interesa kao osnovnog izvora legitimiteta društvenih i državnih institucija nuno stoji na početku svakog mišljenja o civilnom društvu .</s><s>To je ono o čemu se u civilnom društvu radi : ono funkcionira na bazi interesnog povezivanja, artikulacije kolektivnih interesa i na njima utemeljene kolektivne akcije .</s><s>Razumijevanje tih procesa je uvod u razumijevanje civilnog društva .</s><s>3 Istovremeno, interesi su</s>\n<s>Interesi, kategorija koja se javlja i u političkom i u ekonomskom sistemu .</s><s>Tu se njihovo značenje vrlo šesto iskrivljuje i njime se manipulira, no sama činjenica da te dvije sfere priznaju njihovo pravo gradjanstva, otvara komunikacijski kanal za širenje utjecaja civilnog društva na državu .</s><s>Afirmacija interesne reprezentacije i zadovoljavanja kolektivnih interesa kao kriterija vrednovanja funkcioniranja svakog sistema koja se odvija u civilnom društvu, automatski, najjednostavnijom komparacijom razotkriva svako manipuliranje kolektivnim interesima u bilo kojoj drugoj sferi društva Kolektivna svijest o interesima i interesnoj reprezentaciji razvijena u jednoj sferi ljudske egzistencije, više se ne može ograničiti samo na tu sferu, već nuno postaje integralnim dijelom univerzalne kolektivne spoznaje .</s><s>143</s>\n<s>Da bi se ova tri, sa stanovišta civilnog društva, nuna kontekstuafna elementa mogla ukorijeniti i razvijati u nekom društvu, treba imati jasnu sliku o načinima i uvjetima pod kojima je to moguće .</s><s>Strategija njihovog razvoja je u funkciji postojećih konkretnih uvjeta u nekoj zemlji, odnosno državi .</s><s>U starim gradjanskim demokracijama s dugom liberalnom tradicijom problemi se postavljaju na slijedeći 1 .</s><s>Na planu političke slobode</s>\n<s>kako, u uvjetima u kojima već postoji funkcionirajući višepartijski sistem koji garantira bazični politički pluralizam i sprečava uzurpaciju vlasti od strane jedne partije, povećati direktnu demokraciju, utjecaj elektorata na proces realizacije programa prihvaćenog općim izborima, kako povećati fleksibilnost političkog sistema i njegovu responzivnost na različite novonastale, grupne, privremene i povremene interese ; 2. Na planu ekonomske demokracije</s>\n<s>- s jedne strane, kako diverzificirati vlasništvo, odnosno omogućiti uvid javnosti u politiku velikih korporacija, osigurati prostor za kooperativni pokret i odrediti omjer izmedju državnog i dioničarskog vlasništva; i s druge strane, konzekventno uvesti demokratski princip koji postoji u političkoj sferi i u industrijsku sferu.</s><s>„Iako su politički teoretičari koji su skloni radničkoj participaciji šesto naglašavali njezine potencijale u razvoju demokratskog karaktera i njezin povoljni utjecaj na demokraciju u upravljanju državom, čini se da se snažnije opravdanje, s donekle kantijanskim prizvukom, bazira na jednom drugom argumentu : Ako je demokracija opravdana u upravljanju državom, onda mora takodjer biti opravdana u upravljanju privrednim poduzećima ; i reći da ona nije opravdana u upravljanju privrednim poduzećima znači implicirati da nije opravdana 3. Na planu interesa - princip interesne organizacije i reprezentacije već je faktički na djelu u tim društvima .</s><s>Glavni zadatak u toj sferi jest uspostavljanje relacije izmedju novonastalih interesa i političke sfere, tj . priznavanje novih socijalnih interesa kao interesa koji su i politički .</s><s>Ti se novi socijalni interesi razlikuju od države do države, kao i po stupanju mobilizacije i politizacije gradjana, pa su i načini na koje se tom problemu treba pristupiti različiti u različitim zemljama gradjanske demokracije .</s>\n<s>Postojeća tradicija na jugoslovenskom prostoru razlikuje se od ove prethodne, pa su prema tome, na putu ka osiguranju konteksta za razvoj civilnog društva, i problemi i prepreke s kojima se susrečemo u Jugoslaviji različiti, kao i konkretne strategije za njihovo rješavanje .</s>\n<s>1 .a Na planu političke slobode suočeni smo sa situacijom u kojoj ne postoji tradicija demokratskih političkih institucija . lako je u pojedinim kratkotrajnim razdobljima bilo pokušaja i partijskog i interesnog pluralizma (ponekad istovremeno, ali najčešče odvojeno), oni upravo zato što su nastali u manje od jedne generacije, mogli su i nestati u manie od iedne generacije .</s><s>Osnovni problem u toj sferi je arbitrarnost političke slobode .4</s>\n<s>U pojedinim razdobljima u pojedinim dijelovima zemlje politička sloboda, naročito na području javnog istupanja, javnog okupljanja, slobode štampe, pa čak i nezavisnosti sudstva, može doseći zavidan nivo, no isto tako brzo može i nestati kao da je nikad nije ni bilo .</s><s>Jedna te ista akcija u različito vrijeme i/ili u različitim dijelovima zemlje može imati sasvim oprečne reperkusije Ono što je dakle centralni zadatak na planu političke slobode jest redukcija arbitrarnosti</s>\n<s>i institucionalizacija političke slobode .</s><s>Načini na koje se to može sprovesti treba da budu predmetom diskusije, ali je fokus diskusije jasan .</s><s>U jugoslavenskim uvjetima je integriranje novonastalih interesa u politički sistem i razvoj direktne demokracije od drugorazrednog značaja sa stanovišta institucionalne garancije političke slobode .</s><s>Naša strategija u realizaciji tog cilja mora biti različita od strategije zemalja s tradicijom liberalne demokracije, budući da polazimo od 144</s>\n<s>i institucionalizacija različite strukturalne i institucionalne baze i budući da niti jedna promjena ne može biti uspješna ako se realno postoječa institucionalna struktura ne integrira kao startna osnova ;</s>\n<s>Jugoslaviji najviše eksperimentiralo i zato tu postoji najveće nepovjerenje prema novim modelima .</s><s>Osim što je potrebno razriješiti problem oko društvenog vlasništvas, nuno je uspostaviti direktnu i provjerljivu vezu izmedju vlasništva, kontrole i odgovornosti .</s><s>Prvi korak u tom pravcu je striktna podjela izmedju kontrole kapitala i sredstava za proizvodnju s jedne strane, i politike moći s druge strane.</s><s>Jedna od strategija da se to postigne je i ukidanje monopola društvenog vlasništva i njegovo kombiniranje s privatnim, kooperativnim i državnim vlasništvom .</s><s>Poštivanje tržišnih kriterija ekonomskog poslovanja može doprinijeti uspješnosti na tom putu, no tu, naročito u jugoslavenskim uvjetima, treba upozoriti na potrebu odredjene rezerve, budući da postoji tendencija glorifikacije tržišta kao savršenog mehanizma distribucije, koja je proizašla iz opravdane kritike postoječeg ekonomskog sitema.</s><s>Jasno je da je pogubno kad su intervencije u tržište nepredvidive i arbitrarne, no isto tako nije potrebno prolaziti od drugih već prijedjeni put od liberalne ekonomije do društva blagostanja da bi se uvidio tip, intenzitet i način interveniranja u tržišno poslovanje potreban i prisutan u svim tržišnim ekonomijama .</s><s>Što se tiče industrijske demokracije, u Jugoslaviji postoji već gotovo 40 godina star eksperiment samoupravljanja .</s><s>Nakon mnogih istraživanja, teorijskih rasprava i evaluacija može se zaključiti da taj pokušaj nije uspio, tj . nije uspio u postizanju svojih deklariranih ciljeva .</s><s>Medjutim on je sigurno djelovao na mijenjanje kolektivne svijesti i aspiracija gradjana :</s>\n<s>1 . informiranost i uključenost u proces odlučivanja smatra se pravom svakog zaposlenog u radnoj organizaciji i ne poštivanje tog prava tretira se od samih radnika kao uzurpacija ;</s>\n<s>2. samoupravljanje kakvo danas postoji u radnim organizacijama tretira se kao promašaj budući da ono, nakon što je razvilo aspiracije u pogledu demokratskog odlučivanja, nije realiziralo te aspiracije i ciljeve iz točke 1 .</s><s>Razlozi za taj promašaj su mnogi, od strategije i smjera uvodjenja samoupravljanja do stalnog miješanja politike u privrednu sferu, no u ovom trenutku je važno suočiti se sa situacijom koja je za nas polazna točka : (a) treba razviti model industrijske demokracije i provesti ga u praksu u uvjetima razočaranja i odbacivanja jedne od najsvežijih ideja na tom području ; (b) dok se u gradjanskim demokracijama industrijska demokracija uvodi prvenstveno kao oblik demokratizacije i diverzifikacije odlučivanja i kontrole, ovdje ona mora prvenstveno doprinijeti povećanju efikasnosti odlučivanja i jasnijem definiranju linije kontrole i podjele uloga ; i (c) samoupravljanje kakvo danas postoji ipak jeste kakva-takva prepreka potpunoj uzurpaciji vlasti i imovine od strane uskih klika, naročito u našim uvjetima nejasnog odredjenja vlasništva .</s><s>Ukidanje samoupravljanja išlo bi u korist upravo tim snagama .</s><s>Zbog toga se ono ne može ukinuti, pa onda naknadno zamijeniti novim modelom industrijske demokracije, več je potrebno da se ono postepeno transformira u taj novi model, tj . da se pojedine institucije industrijske samouprave jedna po jedna reorganiziraju u skladu s novim modelom .</s><s>To su zadati parametri od kojih u jugoslavenskim uvjetima treba poći u traženju novog modela industrijske demokracije ;</s>\n<s>3.a Na planu interesa interesno organiziranje i interesna reprezentacija su novi pojmovi u jugoslavenskoj praksi .</s><s>U ovom slučaju bi inicijativa za afirmaciju tih principa mogla i morala krenuti iz sfere civilnog društva .</s><s>Kad se na dva prethodna plana poćnu javljati prve garancije egzistencije i razvoja civilnog društva, unutar njega će se pokrenuti različiti oblici kolektivne akcije bazirani na kolektivnim interesima grupa pojedinaca .</s><s>Iskustvo takve akcije mijenja kolektivnu svijest ljudi i vodi u pravcu zahtjeva formalnog priznavanja prava na interesno organiziranje i 145</s>\n<s>3.a Na planu interesa reprezentaciju.</s><s>To je smjer iz kojeg se u jugoslavenskim uvjetima princip interesne reprezentacije može uvesti i u politiku i u industrijsku sferu .</s><s>Svrha ove skice za komparaciju uvjeta razvoja civilnog društva u zapadnim demokracijama i u jugoslavenskom društvu je, po mom mišljenju neobično važna potreba da se naglase dva momenta</s>\n<s>1 .</s><s>Strategija promjena i definicija ciljeva promjena koje vode ka stvaranju konteksta za razvoj civilnog društva jesu i moraju biti različiti u različitim društvima budući da ovise o postojećim uvjetima u društvu .</s><s>Za svaku konkretnu situaciju treba ih posebno i jasno artikulirati ;</s>\n<s>2 .</s><s>U tim se promjenama ne može poći od potpunog negiranja postojećih institucija i pretpostavke idealne startne pozicije .</s><s>Da bi promjene mogle uhvatiti korijen i osigurati prerastanje društva u novu fazu, potrebno je krenuti od već postojećih institucija i kreirati nova rješenja u relaciji prema njima .</s>\n<s>Konačno, treći element koji je u okviru odredjenja civilnog društva, odnosno konteksta nužnog za razvoj civilnog društva, moguće i potrebno definirati jest uloga cilja strukturalnih i društvenih promjena koje vode u tom pravcu .</s><s>Prvo, teza da će civilno društvo doprinijeti povećanju kvalitete ljudske egzistencije mora se tretirati kao polazna pretpostavka a ne kao cilj cijelog . poduhvata.</s><s>Budući da se očekuje i pretpostavlja te pretpostavka uvjerljivo teorijski argumentira da će civilno društvo doprinijeti kvaliteti života, promjene se usmjeruju ka realizaciji uvjeta za razvoj civilnog društva .</s><s>Ciljevi u tom kontekstu moraju biti odredjeni tako da se njihova realizacija nakon točno odredjenog vremenskog razdoblja može provjeriti i to da je može provjeriti svaki gradjanin .</s><s>Povećanje ukupne kvalitete ljudske egzistencije jest motiv i stremljenje, ali ne može biti cilj konkretnih socijalnih promjena s jasno definiranim strategijama .</s><s>U funkciji cilja ta univerzalna težnja poprima iste one zastrašujuče karakteristike koje imaju jakobinska sreća ili boljševiki historijski interesi radničke klase : niti u jednom od tri slučaja ne može se provjeriti realizacija ovako postavljenog cilja niti valjanost strategija koje se koriste za njegovo postizanje .</s><s>Konzekventno dovedeno do kraja u slučaju civilnog društva to bi značilo da onaj koji posjeduje moć odredjuje kako i kada će ljudska egzistencija postati kvalitetnijom.</s><s>Obzirom na historijsko iskustvo u tom pogledu, razvoj novih komunikacijskih obrazaca i ljudske samodjelatnosti treba tretirati isključivo kao pokretačkou snagu u mobilizaciji za socijalne promjene, no ciljevi tih promiena moraiu biti artikulirani na nivou konteksta, definirani u granicama provjerljivosti i kretati se u sferi ranije spomenute politike slobode, ekonomske demokracije i interesne reprezentacije Drugo, kao što, čini mi se, donekle proizlazi i iz argumentacije u prethodnom odjeljku (11), rješenja koja se postavljaju kao ciljevi ovih promjena ne mogu biti institucije i aranžmani koji već postoje u datom društvu .</s><s>Funkcija ciljeva je, uz ostalo, i mobilizatorska ; oni moraju biti dovoljno privlačni dovoljno velikom broju ljudi kako bi ih motivirali i mobilizirali za kolektivnu akciju na njihovoj realizaciji Čak i u slučaju kad se radi o nekoj već postoječoj instituciji koja bi formalno gledano mogla biti dio nužnog konteksta za razvoj civilnog društva, ona je u svom sadašnjem obliku izgubila mobilizatorsku snagu i ne može se je postaviti kao cilj socijalne promjene.</s><s>Ilustrativni primjer u tom smislu je samoupravljanje . lako je to model industrijske demokracije koji očito pripada kontekstu civilnog društva i koji bi u velikom broju svojih dimenzija bio prihvatljiv za mnoge sredine koje se razvijaju u tom pravcu, u konkretnim jugoslavenskim uvjetima on ne može opstati u svojoj sadašnjoj formi .</s><s>Jugoslavenska realizacija je kompromitirala mnoge vrline modela samoupravljanja i u našim uvjetima gotovo potpuno uništila njegovu mobilizatorsku snagu.</s><s>Zato nije važno što, po mom mišljenju, taj model posjeduje mnoge kreativne karakteristike; u Jugoslaviji ga treba postepeno zamijeniti nekim alternativnim 146</s>\n<s>privlačna da posluži kao motiv za kolektivni angažman . lako su u promjenama koje vode ka garanciji egzistencije civilnog društva mora poći od realno postojećih institucija, te institucije ne mogu biti i cilj promjena . .</s><s>I pitanje istraživanja</s>\n<s>1 .</s><s>Smjer u kojem se taj razvoj mora kretati ; 2. Toku razgraničenja izmedju neophodnog konteksta koji se može i mora definirati i civilnog društva na djelu, koje je u sferi ljudske samodjelatnosti i izven domašaja definicija ; i</s>\n<s>' Robespierreov govor o principima etike i politike .</s><s>Izvještaj u ime Komiteta javne sigurnosti, 2 Citati preuzeti iz C .</s><s>Hampson : Socialism in a Crippled World, London 1981 ., str .</s><s>89 .</s><s>3 Detaljnije raspravljam o interesima u ovom kontekstu u svojoj knjizi lndustrijska demokracija 4 Termin ,,politička sloboda\" ovdje koristim uvjetno, zbog nedostatka termina koji bi bio primjereniji .</s><s>Principjelno mislim da arbitrarnost i politika sloboda ne mogu koegzistirati, barem ne na duže vrijeme .</s><s>Za politiku slobodu je nuno da bude formalno i institucionalno zagarantirana .</s>"}
{"dc.title": "Gradjansko društvo u realnom socijalizmu?", "dc.creator": "Samardžić, Slobodan", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4693", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5209&dn=", "text": "<s>Izrazi koji su upotrebljeni u naslovu ovog rada (gradjansko društvo i realni socijalizam) predstavljaju medjusobno isključujuće entitete .</s><s>Činilac takvog, isključujućeg, odnosa je realni socijalizam, tj . komunistički pokret (partija) koji ga je stvorio, budući da je u njegovom programu i praktičnoj politici kao osnovni stajao akt ukidanja - svejedno da li rušenje ili prevladavanja - tzv. gradjanskog sveta .</s>\n<s>za ovaj istorijski eksperiment, njegovo ,ukidanje\" bilo je izvršeno na prostorima gde je on tek počeo da stupa, Bakle sa stanovišta doktrine-vodilje (marksizma) - nuno u kvazi-obliku . lnteres političkog pokreta brzo je saobrazio doktrinu stvarnim dogadjajima (marksizam-lenjinizam), a društvena konstrukcija koja se na njoj gradila po svemu je trebalo da se razlikuje od gradjanskog društva .</s><s>Ta razlika, umesto da bude istorijsko-razvojna, postala je nuno samo geografska, tako da se osnovno pitanje revolucije pretvorilo u konkretan vojno-politički problem - kako od gradjanskog</s>\n<s>za ovaj istorijski sveta oduzeti što više prostora .</s><s>Najveći, i verovatno konačni, uspeh ove promenjene strategije usledio je krajem drugog svetskog rata, kada je realizovan sporazum sa Jalte.</s><s>Socijalizam u jednoj zemlji evoluirao je u socijalističku zajednicu .</s><s>Ali umesto mirne unutrašnje evolucije praćene povremenim spoljnim ekspanzijama radi proširenja prostora, zajednicu su počeli da potresaju nemiri u pojedinim njenim državnim celinama koji su nagovestili jednu slutnju : udaljavanje od gradjanskog sveta nije irevirzibilni proces kako se to na početku mislilo .</s><s>Naime, svi antisistemski društveni pokreti koji su nastali u zemljama pripojenim posle drugog svetskog rata - u DDR-u 1953, u Madjarskoj i Poljskoj 1956, u ČSSR-u 1968, u Poljskoj 1970, 1976, 1980-81 - zahtevali su svojevrsno vraćanje elemenata gradjanskog društva izraženo u društvenoj i privrednoj liberalizaciji i političkoj demokratizaciji Od elemenata gradjanskog društva do sistema ponašanja koji mu je sasvim svojstven Društveni pokreti koji su u pojedinim zemljama socijalističke zajednice nastupali kao opozicija sistemu, imali su različite forme ispoljavanja vizajedno,</s>\n<s>za ovaj istorijski medjutim, mogu se posmatrati kao jedinstveni evolucioni proces ciljeva i načina borbe.</s><s>Pokreti pedesetih godina bili su u osnovi radničke akcije uz podršku inteligencije sa, rekli bismo, klasičnim socijalističkim zahtevima (pitanja klasne emancipacije), odevenim u demokratsko ruho .</s><s>Jedna decenija socijalističke vladavine pokazala je da bez demokratije nema socijalizma, ali se takodje mislilo da bez socijalizma nema demokratije, jer su interesi radničke klase još sloviti (i u pomenutim pokretima) kao orbita svih drugih društvenih interesa .</s><s>Ovaj stav u osnovi je zadržao ideološku snagu i u šezdesetim godinama ; ovoga puta nisu ga' branili društveni pokreti, već preostali nosioci njihovog idejnog kontinuiteta skondensrisani u humanističkoj inteligenciji (revizionističkom marksizmu) i delovima zija16nih</s>\n<s>(privreda, kultura, svakodnevni život), usledio je u ČSSR-u 1968.</s><s>Posle tog iskustva drastičnog završetka i nekoliko elementarnih radničkih pobuna u Poljskoj (1970 1976.), nastupa vreme drugačije artikulacije masovnog opozicionog ponašanja u nekim od ovih zemalja .</s>\n<s>Ovde su odlučujuća iskustva Poljske i Madjarske u poslednjoj deceniji, iako medjusobno različita .</s><s>Proces društvenog samoorganizovanja dobija postepeno prvenstvo u odnosu na dotadašnje iskustvo direktne politike opozicije .</s><s>Ta dva modela javnog društvenog ponašanja dolaze u odnos primarne (društveno samoorganizovanje) i sekundarne (politička opozicija) strategije .</s><s>Osnovna stvar postaje stvaranje solidne gradjanske „infrastrukture\", koja niukom slučaju ne odgovara postojećem tipu politike dominacije, i koja bi samim svojim postojanjem, pre nego direktnim izazivanjem centara vlasti, nagoveštavala alternativu U čemu se sastoji ta gradjanska „infrastruktura\" i zbog ega možemo da je</s>\n<s>partija, država, društvo nazivamo upravo gradjanskom?</s><s>Ovde nam kao uzor može da posluži predistorija „Solidarnosti\", ali i elementi artikulacije autonomne gradjanske javnosti u Madjarskoj .</s><s>Najpre, reč je o svojevrsnoj reafirmaciji klasičnih gradjanskih vrednosti autonomije ličnosti i udruživanja na osnovi konsenzusa, zahtevu za ličnim i političkim slobodama i pravima, potrebi za autonomnim sferama javnosti, idejnom i politikom pluralizmu .</s><s>Društvo se, Bakle, može samoorganizovati jedino uz poštovanje i zadržavanje pluraliteta mišljenja, interesa i potreba unutar sebe, a to je moguče postići samo onda kada su njegovi članovi (pojedinci) medju sobom formalno jednaki .</s><s>Pošto u datom trenutku ne postoji garant ove formalne jednakosti medju pojedincima - nezavisni pravni sistem, normativna osnova te jednakosti nije pozitivno-pravna, već pre običajna, moralna, tradicionalna ili je izvedena iz odredjenih široko prihvačenih predstava o društvenoj pravičnosti .</s><s>Uzgred, ovde je sadržana i jedna od principijelnih granica one ideje o gradjanskom društvu unutar realnog socijalizma koja je izvedena unutar opšteg naziva ,antipolitika\" (G .</s><s>KonSredinom sedamdesetih u Poljskoj je shvačeno da nikakvi posebni društveni interesi, samim tim ni posebne društvene teorije, projekcije pa ni pokreti koji bi nastali zbog tih posebnih interesa, nisu u stanju da društvo izvedu iz stanja potpune anomije i suprotstave se važećem tipu politike dominacije .</s><s>Reafirmacija gradjanskih vrednosti izvršena je na osnovu tog saznanja .</s><s>Bilo je neophodno društvo kao celinu suprotstaviti državi, istovremeno vodeči računa da se ne prave prethodne greške homogenizacije na osnovi jednog, bilo kog, interesa, več, naprotiv, uz svo uvažavanje postojećeg stanja društvene diferenciranosti.</s><s>To je bio uslov da se stvore organizacije na bazi društvenog konsenzusa sa minimalnim socijalnim i političkim programom (kao šlo je bio Komitet društvene samozaštite), a onda i oblasti nezavisnih javnosti kao, iako nezvanične, institucije pluralizma mišljenja, izražavanja i delanja .2 Sposobnost za društveno samoorganizivanje slovila je kao trajna vrednost, nezavisna od trenutnih politikih stanja, pa prema tome i kao trajni izvor društvene i, ako to uslovi dopuštaju, politike opozicije .</s><s>„Solidarnost\", kao sindikalna radnička organizacija, nastala je iz takve opšte društvene sposobnosti (Kastorijadis bi rekao društvene imaginarnosti), odredjene gradjanske zrelosti i snage .</s><s>„Solidarnost\" nije, naravno, bila samo sindikalna radnička organizacija, već u Batom trenutku i kvintesencija društvene opozicije poretku .</s><s>Organizacija je ukinuta onda kada je svoju društvenu moć pokušala da pretoči u konkretne politike zahteve .3 lako je društveni pokret 1980. i 1981 . godine svoj sadržaj skoro sasvim poklopio sa delovanjem „Solidarnosti\", ukidanje sindikata nije značilo katastrofu pokreta, jer stupanj gradjanske zrelosti koji je ovaj pokret dostigao teško može biti vračen nazad .</s><s>Drugim rečima, stvoren je model opozicionog društvenog ponašanja koji će važiti još za dugi niz godina .</s>\n<s>Tako proizilazi da je stvaranje gradjanskog društva konstanta, dok je direktan uticaj na tip političkog poretka varijabla u delovanju društvene opozicije u zemljama srednje i istočne Evrope.</s><s>Odnos uske medjuzavisnosti ova dva tipa delovanja iz vremena neposredno pre stvaranja „Solidarnosti\" i tokom legalne aktivnosti ove organizacije,</s>\n<s>Zašto baš - gradjansko društvo? stava.</s><s>Svu raspoloživu sposobnost društvenog samoorganizovanja, naime, treba držati što dalje od oficijelnih institucija poretka .</s><s>Zbog toga je samo slobodno vreme vreme različitih oblika društvene samodelatnosti - nezavisni seminari, naučna udruženja, samizdat, dok je prostor ovih aktivnosti - privatan stan.</s><s>„Radno vreme pripada njima, slobodno vreme nama\", odlučno ističe Djerdj Konrad,' povlačeći debelu liniju razgraničenja izmedju oficijelne javnosti i nastajuće slobodne i autonomne gradjanske javnosti .</s><s>Gradjansko društvo bi, dakle, trebalo da nastane u pukotinama nekontrolisanog života, kojih kao da je dovoljno da mogu da preplave celu zemlju .</s><s>Medjuljudska povezivanja su individualna, dobrovoljna, konsensualna .</s><s>Društvena moć koja proizilazi iz tih povezivanja je kulturno-moralne prirode, nikako političke u onom uskom smislu vlasti i vladanja . ,Antipolitika je politizacija čoveka koji ne želi da bude političar, niti da uzme učešća u vlasti\" .</s><s>Ona nije ni potpora ni opozicija vladi .</s><s>Štaviše, ,ako bi politička opozicija došla na vlast, antipolitika bi opet i nasuprot novoj vlasti iskazivala distancu i nezavisnost .\" 5 Ovaj stav, koji je danas spreman da prihvati veći deo madjarske i poljske inteligencije, rezultat je političkog neuspeha „Solidarnosti\" .</s><s>Pokazalo se, naime, da ma kakav pokret s neposredno političkim ciljevima, orijentisan dakle na državne strukture i institucije, nema izgleda na uspeh, makar ga podržavalo i devet desetina populacije .</s><s>Činjenica pripadnosti jednom vojnom savezu ovde se (još jednom) pokazala čvršćom od masovno izražene volje da se promeni politički poredak Ukidanje „Solidarnosti\", moda još više od same činjenice ukidanja - način na koji je ova organizacija osujećena u svom delovanju, kao da je pokazalo konačne i principijelne granice metode političke akcije .</s><s>Zbog toga je u kasnijim razmatranjima, kao što je pomenuto Konradovo, više insistirano na društvenom procesu koji je omogućio „Solidarnost\", nego na konkretnim iskustvima ove organizacije .</s>\n<s>Svi današnji posmatrači zbivanja u istočnoevropskim zemljama lako će se složiti oko konstatacije po kojoj parametri gradjanskog društva nisu primereni ovim socijalističkim poretcima : razvijeni sistem potreba ne može da se ustanovi u sistemu imperativnog nadzornog plana i komandne ekonomije, instituciju zakona kao forme jednakosti isključuje ideja supstancijalne pravde, sistem pluralizma ne može postojati u situaciji monopola jedne partije, najzad, ideja javnosti ne može se realizovati u uslovima apsolutnog vladanja .' I pored ovih strukturnih zapreka ideji gradjanskog društva, elementi njegovog konstituisanja ovde su ipak na delu (konkretno - u državama koje smo pominjali), a misao o gradjanskom društvu kao trajnoj opoziciji poretku dobija sve više pristalica.</s><s>O kakvom je fenomenu reč?</s><s>Pre svega, uprkos svom istorijski prepoznatljivom nazivu, čini mi se da je reč o specifičnoj</s>\n<s>Zašto baš - gradjansko društvo? društveno-istorijskoj pojavi.</s><s>Najpre, ona se zbiva u poretcima koji je sistemski isključuju i, što je još važnije, nekoliko vekova nakon nastanka originernog gradjanskog društva u zapadnoj Evropi .</s><s>Uz ovu konstataciju može se pomisliti da je reč o prirodnom, iako teško uspostavivom, kontinuitetu odredjenih vrednosnih, kulturnih i moralnih struktura, koje su pre zapadanja ovih društava pod socijalistički poredak bile čvrsto ukorenjene u njima .</s><s>Upravo bi ispitivanje ovih struktura dalo odgovor na pitanje o mogućim obeležjima gradjanskog društva i tipu institucionalizacije, koji bi u postojećim uslovima predstavljali makar jasno prepoznatljiv vrednosni 150</s>\n<s>opozicionog ponašanja značio je istovremeno napuštanje stava o striktnoj povezanosti socijalizma i demokratije .</s><s>Demokratija je počela da slovi kao samostalna vrednost, nezavisna od specifičnih socijalističkih ciljeva .</s><s>To je, čini se, bio prirodni put sve masovnije percepcije u kojoj je, ovoga puta, demokratija povezana sa vrednostima gradjanskog društva, dakle individualizma, autonomije (pojednica i udruženja), pluralizma, gradjanskih sloboda i prava .</s><s>Demokratija je, dakle, umesto sa socijalizmom, stopljena sa izvornim i klasičnim liberalnim vrednostima, koje su postale temeljnijim od kompleksa socijalističkih vrednosti, čak i ako bismo ih posmatrali nezavisno od konkretnih poredaka . e</s>\n<s>Medjutim, ta liberalna demokratija ovde treba da odigra specifičnu ulogu .</s><s>Ona treba da stvori prostor za društvo koje je spremno da uči Znači, domen njenog dejstva je isključivo društvo Poznato je da je klasična liberalna demokratija imala daleko širi domen prostiranja.</s><s>Ona je obuhvatala celokupnu javnu sferu, bez obzira da li je reč o društvu ili državi.</s><s>Liberalnom gradjanstvu bilo je jasno da se oblast gradjanskih vrednosti (prava i sloboda) ima proširiti i na javnu vlast (pre svega na nju), jer je te vrednosti trebalo institucionalno obezbedjivati i čuvati .</s><s>Pokazalo se da gradjansko društvo nije moguće bez pravne i demokratske države, a to znači ni bez opšteg karaktera zakona, podele vlasti i slobodne reprezentacije interesa .</s><s>Sve ovo moguče je obezbediti samo u sferi državnog delovanja i institucija, koje se nalaze u stanju funkcionalne razdvojenosti od društva, a ne apsolutne .</s><s>Činjenica je, medjutim, da su ovakav razvoj ostvarile samo države zapadne Evrope (i Sjedinjene Države) ovde došlo do potpune laicizacije državnih institucija i politike, što znači funkcionalne podredjenosti države društvu .</s><s>Nemačka i Austro-Ugarska dočekala su prvi svetski rat sa poluustavnim monarhijama i još uvek važećim staleškim elementima u konstituisanju i vršenju državne vlasti .</s><s>U novoosnovanim državama srednje Evrope nakon toga rata, jedino je Čehoslovačka poprimila formu ustavne, demokratske države .</s><s>Gradjansko društvo ostalo je na ovim prostorima trajno prikraćeno opštih političkih formi svoje hegemonije, što je imalo negativno povratno dejstvo i na prostorima njegove kulturne hegemonije .</s><s>Delom zbog pomenutih istorijskih činilaca, delom zbog postojećeg socijalističkog poretka, inoviranje ideje o gradjanskom društvu ima na ovim prostorima sasvim specifično značenje .</s><s>Ono je skoncentrisano u procesima negativne politike (naročito posle ukidanja „Solidarnosti\"), om asovljenja prećutnog bunta i postepenog stvaranja kulturno-normativnih simbola alternativnog društvenog života i ukupnog ponašanja.</s><s>Zanimljivo je da se u isto vreme na Zapadu stvaraju novi oblici kolektivnih akcija, vaninstitucionalnog političkog angažovanja i svakidašnjeg života, kojima je u osnovi takodje reafirmacija nekih temeljnih vrednosti gradjanskog društva .</s><s>Ali ovaj uporedni proces pre nam ukazuje na razlike nego na sličnosti tih kretanja.</s><s>Novi društveni pokreti na Zapadu proistekli su iz krize države blagostanja ili moderne socijalno-pravne države .</s><s>Ta kriza ogleda se u procesima hiperracionalnosti ekonomskog, tehnološkog, političkog i vojno-odbrambenog sistema, koji zapadaju u opasnost da ne primete granice svojih mogućnosti autoregulacije, čemu sledi povećana produkcija efekata iracionalnosti - ugroženost okoline, zastarelost i ograničenost energetskih izvora, stalna pretnja miru, politički proces bez aktivne gradjanske participacije (masovna demokratija) i samim tim ugroženost izvora legitimnosti .' ° Otpor koji se u obliku novih društvenih pokreta formira tim procesima već unapred računa s odredjenim demokratskim prostorom - slobodom mišljenja, javnog okupljanja i manifestovanja, štampe itd .</s><s>Vrednosti koje pokreti razvijaju RCao svoj doprinos ,novom kolektivnom političkom identitetu\" (Offe) kao što su - autonomija, identitet, participacija, decentralizacija, samo-pomoć, idealno se nadopunjuju s trajnijim vrednostima demokratskog prostora, a i same ne predstavljaju nešto istorijski novo, „postmoderne vrednosti\", već pre ,selektivnu radikalizaciju modernih vrednosti\" na tragu „moderne kritike modernizacije\" .\" 151</s>\n<s>Ako ovome dodamo već višegodišnje iskustvo ovih pokreta i u okvirima institucionalizovane politike, onda je jasno da se lista pomenutih razlika još više proširuje .</s><s>Iz tog ugla posmatrano, zalaganje Dona Kina (John Keane) za produbljivanje razlike izmedju gradjanskog društva i države kao pretpostavke novog ,puta u socijalizam\" i polaznog stava socijalističke teorije demokratije, predstavlja za Zapad, čak i uz upotrebu reči „socijalizam\", ovde legitimne, samo prilog odredjenom istorijskom kontinuitetu.</s><s>Dok se tamo može govoriti o ,post liberalnoj rekonstrukciji gradjanskog društva\",' 2 na (stoku je u najboljem slučaju reč o njegovom proto-liberalnom nastajanju .</s>\n<s>Na Zapadu je gradjansko društvo bilo moguće bez pravne i demokratske države samo u fazi njenog nastajanja .</s><s>Po svoji prilici ista uslovnost važi i za gradjansko društvo koje bi se razvilo unutar postojećeg socijalizma .</s><s>Samim tim, program ,,antipolitike\" može da ima samo etapno važenje .</s><s>Ali isuviše insistirati u ovom trenutku na pomenutoj uslovnosti, značilo bi prekidanje moguće evolucije gradjanskog društva u istočnoj Evropi u njenom larvenom stadijumu .</s><s>Jer državno ustrojstvo u ovim zemljama ne samo da je sušta suprotnost pravnom i demokratskom poretku, već ga u svom politikom i ideološkom delovanju ono smatra neprijateljskim .</s><s>Sasvim je onda jasno da dok se ne stvore forme direktnog uticanja na strukture vlasti u pravcu demokratizacije i pravnosti,</s>\n<s>,antipolitika\" ima autonomno važenje kao proces formiranja gradjanskog društva „u sebi\" .</s><s>Ali takvih formi direktnog uticanja ne treba se Hiti, ma kakve one bile.</s><s>Verovatno da se iskustvo sa ,Solidarnošću\", kao legalizovanom organizacijom koja je ovakav direktan uticaj mogla da vrši, više neće ponoviti .</s><s>Posle toga iskustva postalo je jasno da je barijera socijalističke zajednice neprekoračiva i za ma kako masovan društveni pokret, makar se on rukovodio i evolutivnim socijalnim programom .</s><s>Odavde je lako izvesti sledeći zaključak : ako je razvoj ovih društava tako sudbinski povezan sa socijalističkom zajednicom, onda je jasno da se, uporedo sa stvaranjem različitih formi otpora, srazmerno velika panja mora posvećivati zbivanjima u matičnoj zemlji te zajednice - SSSR-u .</s><s>Ovaj „real-politički\" ustupak, kojeg su prinudjeni da pruže pokreti za autonomiju, čini se da će morati da zaokuplja njihovu sve veću pažnju .</s><s>Ako je kulturno-politički obrazac njihovog delovanja okrenut Zapadu, sistemska realnost njihovog života okrenuta je (stoku .</s><s>Za delovanje ovih pokreta, a u tom smislu i za razvoj gradjanskog društva, ne bi bilo ništa nepovoljnije nego od ove istorijske činjenice napraviti šizofrenu situaciju.</s><s>Ovu opasnost izgleda da je osetio i autor ,antipolitike\" kada je, uprkos svemu, napisao : „Mi imamo elementaran interes za sovjetske reforme ; mi ne možemo stvoriti život vredan čoveka sve dok gradjani našega velikog saveznika ne učine pokušaj da sebi stvore život vredan čoveka\" .' a Aktuelnost (još jednog) novog početka?</s>\n<s>Postoji jedna stanovita razlika u akcentovanju kada se govori o reformama u zemljama srednjoistočne Evrope i u Sovjetskom Savezu .</s><s>U prvom slučaju, reforme se javljaju s vremena na vreme, ali u principu redovno, kao akcije vladajućih struktura usmerene na odredjene mehanizme privrednog sistema ili javnog života s ciljem njihovog prepravljanja .</s><s>Takve akcije slede posle većih društvenih potresa, smanjene privredne efikasnosti i proizvodnosti, večih (otkrivenih) političkih korupcija, ili iz potrebe prilagodjavanja odredjenim promenama u SSSR-u . (Izuzetak ovde mogu predstavljati pokušaji privrednih i politikih reformi u ČSSR-u 1968, i odredjeni periodi privredne reforme u Madjarskoj od 1968 . do danas .) Svi ti pokušaji, računajući ovde i pomenute izuzetke, ne mogu se, u pogledu očekivanja ne samo socijalističke, nego i svetske javnosti - porediti sa reformama koje je u drugoj polovini pedesetih nagovestio Hruščov, ili onima koje sada nagoveštava Gorbačov .</s><s>Niko ko poznaje prilike u SSSR-u ne postavlja u prvi mah tako ,,principijelna\" pitanja o inicijatoru reforme, njenom programu, subjektima sprovodjenja, društvenim snagama na koje će se oslanjati .</s><s>Uz poštovanje dominantne 152</s>\n<s>partiji da se ona započne i moč da se početak inicira .</s><s>Naizgled, u odnosu na društvene pokrete u (nekim) zemljama srednjoistočne Evrope, povremenu ili trajniju društvenu moć opozicije, elemente nastajućeg gradjanskog društva - prisutni su skromni zahtevi .</s><s>Ipak, druga polovina osamdesetih, a moda i jedan duži period, biće i u tim zemljama obeležena pogledima posmatrača i aktera u tokove i izglede reformi koje je u poslednje dve godine nagovestio Gorbačov .</s><s>Društveni procesi, čak i u totalitarnim sistemima, odvijaju se značajnim svojim delom s onu stranu volje vladajućih struktura .</s><s>Ta istorijska činjenica daje za pravo i onima koji priželjkuju demokratizaciju društvenog i političkog života u istočnoevropskim socijalističkim zemljama da naprave „scenario\" poželjnih, ali i mogućih promena u tim zemljama .</s><s>Takav scenario nije danas ništa drugo do analiza mogućnosti demokratizacije sovjetskog društva na osnovu nagoveštaja reformi koji je proužio Gorbačov .</s><s>Sovjetsko društvo je u centru panje ne samo zato što su upravo tamo reforme nagoveštene, već i zato što je jasno da bi ostala istočnoevropska društva, što zbog imitativnog karaktera njihovih režima, što na osnovi već iskazanih sposobnosti za promenu, vrlo brzo preduzela odredjene inovativne akcije .</s><s>Na ovom mestu moguće je ukazati samo na odredjene društvene i političke strukture u Sovjetskom Savezu čije bi reformisanje predstavljalo pozitivan doprinos dalekosežnom i dugoročnom procesu demokratizacije u ovom društvu .</s><s>U analizi ne bi valjalo krenuti od tipa vladavine (jednopartijska autoritarna vlast koja opstaje jedino ako, barem tendencijski, obuhvata sve društvene strukture i oblike života), jer ovde je reč o najtvrdokornijoj, u osnovi odredjujućoj, strukturi, koja će se verovatno najsporije menjati .</s><s>Mnogo je uputnije krenuti od socijalne strukture i vladajućih oblika konsenzusa u društvu, jer oni mogu biti i konstantni i promenljivi element (samim tim i element promena) u sistemu .</s><s>Ako krenemo od pretpostavke, na osnovu očiglednih indicija, da je deo rukovodstva u SSSR-u, koji trenutno ima političku inicijativu, spreman da krene u reforme, onda je jasno da se ono mora suočiti sa sistemskim kompleksom kojeg je Viktor Zaslavski nazvao neostaljinističkom državom .' 4 Taj sistem svoju relativnu stabilnost mogao je da zahvali tome što je rukovodeći sloj uspevao da simulira elemente socijalnog konsenzusa doziranim otvaranjem šansi deprivilegovanih društvenih slojeva za srazmerno više oblike socijalne promocije, kao i garantovanjem statusa već privilegovanih slojeva .</s><s>To je omogućavala socijalna struktura sovjetskog društva koja se, po Zaslavskom, zasniva na tri elementa stratifikacije - vertikalnom, horizon</s>\n<s>partiji da se ona započne talnom i nacionalnom .</s><s>Vertikalni element čini stratifikaciju na osnovu izvora prihoda i mesta u podeli rada (u okviru ovog elementa privilegovani su politička birokratija, radnici tzv. zatvorenih preduzeća i polukvalifikovani radnički sloj) ; horizontalni element čini stratifikaciju na osnovu mesta stanovanja (selo, otvoreni grad, zatvoreni grad - žitelji poslednjeg imaju znatne privilegije u odnosu na žitelje sela ili otvorenog, tj . provincijskog grada) ; nacionalna stratifikacija je dvojna - rusko i nerusko stanovništvo, s većim privilegijama prvih .</s><s>Sistem se legitimisao održavanjem i reprodukcijom privilegija onih koji su na višim mestima stratifikacione lestvice, kao i povremenim otvaranjem mogučnosti svima drugima da se dočepaju perspektivnijih uslova života i rada .</s><s>Tako se član nižeg sloja preko obrazovnog sistema ili društveno-političkog aktivizma mogao dokopati aparata, svejedno da li iz pravca deprivilegovane nacije ili radničke familije, kao što je i radnik sa sela (kolhoznik ili sovhoznik) mogao da dobije privremeni pasoš, ode u grad na privremeno radno mesto s mogućnošću da tu i ostane ukoliko bude dovoljno konkurentan radniku koji je od ranije tu (fenomen tzv . limitčika) .</s><s>Ovi oblici socijalne pokretljivosti nisu, medjutim, mogli imati bilo kakav uticaj na povećanje proizvodnosti rada u privredi ili njeno drugačije organizovanje .</s><s>Bili su to sasvim nemoderni oblici pokretljivosti koji su, zbog svog neekonomskog konkurentskog dejstva, negativno uticali na ponašanje kvalifikovanih radnika, tehničara, stručnjaka 153</s>\n<s>se da je funkcija „organizovanog konsenzusa\" bila samo u zameni masovnog terora koji u poststaljinističkom vremenu više nije mogao biti instrument vladanja .</s><s>Kada je, medjutim, zbog neefikasne privrede</s>\n<s>se da je funkcija „organizovanog čak i iz ugla planske ekonomije gledano - i povečanih troškova naoružanja u sedamdesetim godinama postalo jasno da se privredna osnovica društva relativno smanjuje, i postojeće forme konsenzusa perspektivno su došle u pitanje .</s><s>Za Ijude u rukovodstvu koji su gledali dalje od toga kako obezbediti socijalni mir (uz osnovu koja se krnji) pitanje modernizacije postavilo se kao samorazumljivo .</s>\n<s>Danas se u Sovjetskom Savezu angažovanje u pravcu reformi sprovodi pod firmom demokratizacije .</s><s>Taj izraz ima u ovom slučaju vrlo specifično značenje.</s>\n<s>,antibirokratizam\", čime se želi napraviti odredjena diferencijacija u rukovodstvu („za\" ili ,protiv\" perestrojke), a osim toga i pokrenuti šire socijalne slojeve da podre ,kurs reformi\", samim tim i onaj deo rukovodstva koji ih pokreće.</s><s>Zatim, demokratizacija trebalo bi da predstavlja i načelnu otvorenost za javnu kritiku svojevoljnog političkog ponašanja, za koje se još uvek misli da je bitan činilac u stagnaciji sistema .</s><s>Proces demokratizacije ima, dakle, još uvek vrlo usko značenje .</s><s>Ono se svodi na odredjeno popuštanje vlasti na području kontrole javnog i privatnog života i na svesrdno prihvatanje ove prakse u onim profesijama kojima je javni život prostor reprodukcije - novinarstvo, književnost, umetnost.</s><s>Reformska politika još nije dovoljno uobličena da bi se znalo čije interese će da pogodi, a čije da promoviše .</s><s>Zbog toga se danas pristalice i protivnici reforme mogu naći u svitu slojevima podjednako, tako da je još uvek neobično teško formulisati politički program za večinu.'s Proces demokratizacije ne mora zato nuno da dovede do demokratije .</s><s>U ovom slučaju to su dve različite stvari .</s><s>Posle perioda društvene učmalosti i političke apatije, demokratizacija može da znači i aklamatorno prihvatanje nekih inicijativa političkog vrha za koje se misli da mogu doneti boljitak .</s><s>Takva aklamatorna situacija može da evoluira i u odredjene oblike nezavisne javnosti, onda kada društvene grupe počnu da iznose svoje specifične probleme (razna socijalna i nacionalna pitanja koja nisu na dnevnom redu reformskih političkih zahvata), ili opšte društvene probleme koje trenutno samo one osećaju kao nedostatak - recimo, pitanja ljudskih prava i sloboda .</s><s>U Sovjetskom savezu danas se javno ističu i takvi problemi .' 6 Ono što</s>\n<s>Najpre negativno, kao današnji posmatrači nazivaju alijansom interesa poželjnom formom šireg procesa demokratizacije,\" predstavlja minimalni uslov socijalizacije dubljih reformskih zahteva, bez kojih će se ponoviti istorija političkih promena bez odgovaratućeg socijalnog ekvivalenta .</s><s>U suprotnom, demokratizacija neće voditi demokratiji, več novom obliku „organizovanog konsenzusa\", bez evolucione perspektive i, što je od vitalnog značaja za ceo sistem, bez učinka modernizacije .</s>\n<s>Indikator još uvek početnog, i u osnovi nesigurnog, stadija procesa reformi je važeči institucionalni ključ preko kojeg su dosadašnji zahvati sa ozbiljnijim namerama sprovedeni .</s><s>Taj ključ je naprosto znak prepoznavanja sistema, a njega čini jedinstvena osovina : partija-država-društvo .</s><s>Tako je junski Zakon o preduzečima, koji bi trebalo da predstavlja uvod u liberalizaciju privrednog sistema, donet u tom ključu.</s><s>Plenum CK utvrdio je sve elemente tog zakona, da bi ga, svega dva dana kasnije, doneo (zapravo izglasao) najviši državni organ - Vrhovni sovjet .</s><s>U ovom trenutku drugačije se i nije moglo očekivati .</s><s>Zasad se može šiniti najznačajnijim sadržaj tog zakona .' 8</s>\n<s>Ali taj sadržaj neće biti deo realnog privrednog sistema ukoliko se u daljem odvijanju reforme ne obezbede institucionalni mehanizmi odlučivanja u kojima će odlučujuču ulogu imati privredni subjekti, a ne partijski organi i plenumi i njima podredjeni državni aparat .</s><s>Tek bi laicizacija partijske države u privrednoj oblasti otvorila prostor kvalifikovanom znanju, kako u tehnološkom tako i u upravnom mehanizmu, i omogućila onu vrstu društvenog sukoba koji bi, pre 154</s>\n<s>,organizovani konsenzus\", podstakao modernizacijo .</s><s>Proces unutrašnje diferenciranosti sovjetskog društva napredovao je u poslednjoj deceniji više nego što bi to dopustio rukovodeći sloj .</s><s>U tom procesu najviše do izražaja dolaze zahtevi grupa kojima su bliski interesi modernosti zahtevi inženjera i tehničara za većim uticajem u upravi i višim socijalnim vrednovanjem, u javnom životu zahtevi odredjenih slojeva inteligencije za slobodom javne reči, okupljanja i udruživanja .</s><s>U svojoj knjizi, Zaslavski pominje horizontalnu podelu jezika na javnu i privatnu sferu,' 9 javnu - koja predstavlja oficijelni jezik politike, ideologije i uprave, i privatnu - čiji jezik izražava element i potencijal nezavisne javnosti.</s><s>Kada je rukovodstvo istupilo s reformskim namerama, iz ova dva izvora (privrednog i kulturno-javnog) potekla su velika očekivanja koja će moći da zadovolji samo mnogo modernija politika .</s><s>U tom smislu, demokratizacija ne sme ostati samo instrument za mobilizaciju masa za podržavanje ma koliko obećavajučih mera politike .</s><s>Ona, kao prostor slobodne participacije, treba da se pretvori u vrednost za sebe, mogućnost obrazovanja duha društvene autonomije i inicijativnosti .</s><s>Da li će se sadašnje stanje očekivanja razviti u tom pravcu, ili će doći do restauracije „stabilnosti\", zavisi od modernizirajućih slojeva podjednako u privredi, kulturi i politici .</s><s>Pre nego što bi uopšte i došlo do funkcionalne diferenciranosti društva i države, za Sovjetski Savez je neophodna medjuetapa u kojoj bi se unutar postojećih organizacija i institucija sistema (partije, države, privrednih organizacija, kulturnih ustanova, javnosti) produbila podela izmedju tradicionalnog i modernizirajućeg pristupa društvenom razvoju .</s><s>Bez daljeg predjudiciranja može se reći da su elementi te podele danas na delu .</s>\n<s>Sovjetski sistem i gradjansko društvo su dve jako udaljene realnosti i predstave .</s><s>Ipak, istorija ih je nekako dovela u vezu, iako se medjusobno i strukturno i politiki isključuju.</s><s>Novonastali duhovni i delatni potencijal gradjanskog društva u srednjoistočnoevropskim zemljama ne može ostati neutralan prema pitanju o reformama privrednog i političkog sistema u tim zemljama .</s><s>Ukoliko se takve reforme budu vršile u Sovjetskom Savezu, ostali socijalistički režimi ni nemaju drugi izbor .</s><s>I pored osnovnog nastojanja da se komandne pozicije vlasti sačuvaju i posle reformi, izvesno je da promene danas u ovim društvima moraju zauzeti pravac odredjene privredne liberalizacije i (barem) izvesne politike deregulacije .</s><s>Takav bi proces oslobodio veći prostor za ličnu inicijativu i autonomnu akciju većeg broja ljudi i u različitim oblastima, što bi posle odredjenog kumuliranog iskustva rezultiralo novim kulturnonormativnim obrascima, samostalnim društvenim organizacijama i drugačijim društvenim i državnim institucijama .</s><s>Pošto neka srednjoistočnoevropska društva već imaju ovakvih kumuliranih iskustava, aktuelnim postaje pitanje o pravcima promena u Sovjetskom Savezu .</s><s>Njegova potreba za vojno-političkim podredjivanjem ostalih zemalja socijalističke zajednice proizlazi iz nesigurnosti njegovog privrednog i kulturnog razvitka .</s><s>Moguć je, dakle, obratan zaključak : reforme koje bi podstakle privredni i kulturni razvitak Sovjetskog Saveza u pravcu modernizacije, smanjile bi potrebu za njegovom vojno-političkom hegemonijom . (zgleda da je dalji razvoj gradjanskog društva u onim zemljama u kojima je on započet vezan jedino za ovakvu perspektivu promena u vodećoj zemlji zajednice .</s>\n<s>2 Tako je oktobra 1978 . u ,Akcionom programu poljske opozicije\" (KOR) pisalo : „Poslednjih godina preporodjeno samoorganizovano društveno delovanje sastoji se u organizaciji jednog autentičnog javnog mnenja, odbrane od represija, formulisanja realističkih zahteva društva i od probijanja državnog monopola u informativnoj delatnosti .\" Zbornik Društveni pokreti i polltikl sistem u Poljskoj (1956-1981),</s>\n<s>155 prir .</s><s>Vladimir Lav, Centar za filozofiju i društvenu teoriju IDN, 3 Reč je o Programu ove organizacije donetom na njenom prvom i jedinom zemaljskom kongresu 16 .</s><s>X .</s><s>1981, konkretno, o onim taćkama Programa u kojima je iznet zahtev za promenama državnih institucija i organizacije vlasti .</s><s>Vid .</s><s>Program u pomenutom zborniku, 4 Georgv Konrad, Antlpolitik.</s><s>Mitteleuropaische Meditationen, Suhrkamp V. Frankfurt/M, 6 Upor .</s><s>A .</s><s>Arato, „Civilna družba proti državi .</s><s>Poljska 1980-1981 .\" u zborniku Socijalistična civilna družba?</s>\n<s>7Rasprava koja se poslednjih godina razvila o temi „srednja Evropa\" pruža već odredjeni materijal za odgovor na postavljeno pitanje .</s><s>Vid . sveske časopisa ,Gordogan\" 17-18/85 i 23-24/87 . sa više stranih i domaćih priloga \" Vid .</s><s>Klaus Ofe (C .</s><s>Offe), „Novi društveni pokreti - izazov granicama institucionalne politike\", u zborniku</s>\n<s>Obnova utopijskih energlja, str. 150-151, kao i rad istog autora ,Konkurenzparteite und kolektive politische Identitet\" u zborniku Parlamentarisches Rltual und politische Alternatlve, prir .</s><s>Roland Roth, Campus Verlag,</s>"}
{"dc.title": "Civilno društvo i pacifikacija unutrašnjih odnosa", "dc.creator": "Pešić, Vesna", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4695", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5211&dn=", "text": "<s>Polazim od stava da je civilno društvo ekskluzivni aspekt modernog društva nastalog na Zapadu .</s><s>Ovo znači da se civilno društvo ne može definisati kao „sektor\" nezavisan od tipa državne organizacije, načina privredjivanja, društvene strukture, normativnog poretka, vrednosnih orijentacija i položaja individue .</s><s>Reč je, Bakle, o istorijski nastalom i „lokalizovanom\" globalnom društvu, za koje je karakterističan specifičan tip tenzične integracije pojedinaca, grupa i institucija u društveni sistem .</s>\n<s>Uzajamna zavisnost i napetost struktura, organizovanih ,nacionalnom državom\", predstavljaju ključne momente konstituisanja modernog društva kao sistema odnosa, ili onog entiteta koji sociolozi nazivaju „društvo\" i odredjuju ga kao osnovni predmet nauke kojom se bave .</s><s>U ovom smislu je i sociologija proizvod modernog, odnosno civilnog društva, što se lako može ustanoviti pregledom osnovnih teorijskih pravaca .</s><s>I</s>\n<s>Pristup koji civilno društvo odredjuje u vremenu i prostoru, kao lokalizovane ,,socijalne prakse\", izoštrava naše interesovanje za kontekstualno</s>\n<s>raspravljanje o strukturnim svojstvima civilnog društva .</s><s>Sve su, medjutim, rasprostranjenija gledišta u nas da se civilno društvo može odrediti kao „sektor\" samostalnih akcija gradjana, odsečen od tipa vlasti, društvene strukture i ekonomije, i zapakovan socijalističke zemlje na margini evropske civilizacije .</s><s>Na teorijsku neosnovanost ovakvih stanovišta s pravom su upozorili neki autori : „Ako je ono (civilno društvo) nerazmrsivo povezano sa javljanjem i konsolidovanjem kapitalizma, buržoaske civilizacije i liberalne demokratije, čovek se pita u kom smislu neki kritičari uopšte mogu početi da govore o socijalističkom civilnom društvu .</s><s>Da li to treba da znači da oni smatraju da je liberalna distinkcija izmedju privatnog i javnog, kao atribut bužroaskog društva, vredna da bude sačuvana u socijalizmu?</s><s>Ili, pošto bi takvo gledište bilo inkompatibilno sa socijalističkom koncepcijom budućnosti, da Ii se, u stvari, suočavamo sa još jednom nastupajućom interpretacijom tog fenomena?</s><s>Ako se koncept civilnog društva posmatra kontekstualno i dinamično, a to znači da se njegovo osnovno značenje rezerviše za period 19 . veka kada je ono bilo u zenitu, onda je „vizija civilnog društva isto toliko nespojiva sa socijalizmom koliko i s orijentalnim despotijama, feudalizmom, ili bilo kojom formom nejednakosti i moći sličnog neprijateljstva prema liberalnoj demokratiji\" .</s><s>3 Civilno društvo u periodu u kome je liberalna buržoazija bila na vrhuncu (država blagostanja i korporacijska birokratija nisu bile strukturna svojstva) najbolje se može odrediti kao ,istorijski razvijena sfera individualnih prava, sloboda i volitivnih asocijacija, čija je, politički neuznemiravana, uzajamna kompeticija u vodjenju privatnih poslova, interesa i namera, garantovana javnom institucijom koju zovemo država\" .' Svako zrelo civilno</s>\n<s>105 pretpostavka liberalizma i jedinica društvenog života ; 2) privatnost kao druga strana javnog podrazumeva vrlinu nemešanja u tudji život, u uslovima koji definišu individualne slobode kao najviše dobro ; tržište</s>\n<s>4) pluralizam u dva smisla: s jedne strane se odnosi na veliki broj društvenih grupa, asocijacija, zajednice i pojedince, čije su kompetencije autonomne i država ne sme u njih da se meša i proizvod su difuzije moći unutar društva ; s druge strane, reč je o kulturi koja gaji slobodu izražavanja različitih ideja, verovanja i politikih koncepcija članova društva i ; 5) klase kao bitni aspekt strukture civilnog društva, s obzirom da je liberalizam zasnovan na kompetitivnoj alokaciji sredstava, Autor S .</s><s>Giner koga smo opširno naveli smatra da je održavanje tenzije izmedju privatnog i javnog, odnosno samog civilnog društva, zahtevalo neprekidno širenje komptencija države i njenih intervencija u sve pore društvenog života; sveprisutni korporativizam koji uništava samostalno tkivo društvenog života, a zatim, iscrpljivanje fizike sredine i vere u neprekidni progres, kao i razvoj tehnokulture, predstavljaju procese koji civilno društvo danas smeštaju u domen kulture i ideologije, proterujući ga iz interakcione sfere neposrednog društvenog života . lnteresantno je spomenuti još jedno gledište o tihom povlačenju civilnog društva koje navodi suprotne razloge od prethodnih .</s><s>Grupa američkih istraživača tumači potiskivanje civilnog društva rastućim</s>\n<s>koji baca u zaborav republikansku tradiciju kao američku ,zajednicu sećanja\" (,,community of memory\") .6 Pod republikanskom tradicijom autori podrazumevaju gradjanski humanizam nastao u ranom</s>\n<s>koji baca u zaborav periodu moderne Evrope, bez koga se ne bi mogla konsolidovati zapadna demokratija .</s><s>Ova tradicija je podržavala ,gradjansku vrlinu\" kao motivacioni sklop akcionog objedinjavanja ličnog interesa pojedinca sa doprinosom javnom Bobru i pravdi .</s><s>Republikanska tradicija shvata civilno društvo kao spojište privatnog što se najbolje može ilustrovati sledećom razlikom : danas pojedinac ,,civilni duh\" i briga za javne stvari .</s><s>Ameriko civilno društvo je nagriženo preteranim individualizmom, povlačenjem u privatnu sferu, bilo da se individualizam ispoljava kao „utilitarni\" (orijentacija na lični interes u sticanju bogatstva i moćil ili „ekspresivni\" (orijentacija na psihijatrijsku terapeutsku kulturu) .</s><s>Autori smatraju da je za novije vreme karakterističan ekspresivni (narcisoidni) individualizam' koji rastače zajednicu u enklave stilova života .</s><s>Ako se civilno društvo odredi kao spojište privatnog i javnog, to znači da ono obuhvata globalni prostor akcije (ekonomiju, zajednicu, politiku, kulturu), pa su, konzekventno tome, sve redukcionističke teorije neprikladne za analizu civilnog društva.</s><s>Tako je, na primer, Marxova teorija samo delimično prikladna, zato što je redukcionistička .</s><s>Naime, Marx odredjuje civilno društvo kao prostor nabijen klasnim konfliktom, kontradikcijom izmedju privatnog prisvajanja i ,socijalizovane proizvodnje\", tržišnom konkurencijom i alijenacijom, a javnu sferu, gradjanske slobode i prava smatra ,epifenomenom\" klasne strukture, dakle, kao „licemerstvo\" buržoazije kojim prikriva kapitalističku eksploataciju .</s><s>Marxova teorija je potcenila druge momente moći u konstituisanju modernog društva, pre svega razvoj i uticaj moderne nacionalne države, 8 pa javna sfera izgleda samo kao produžetak privatne .</s><s>U ovom aspektu Marxova koncepcija modernog društva znatno odstupa od Hegelove, doduše ne u pogledu sadržaja civilnog društva kao privatne sfere, nego u karakteru distinkcije izmedju privatnog i javnog .</s><s>Za Hegela, država omogućuje civilizovan život društva, pripisujući joj principe racionalnosti, univerzalnosti i objektivnosti koji, istovremeno, prevazilaze i štite individualizam i partikularne orijentacije u civilnom 106</s>\n<s>liberalnu tradiciju, ignorišu klasni konflikt i prirodu društvene strukture modernog društva, izvodeći osnovna svojstva civilnog društva iz nastanka i konsolidacije političke</s>\n<s>liberalnu zajednice, te jednakosti prava i sloboda gradjana .</s><s>Tipičan savremeni primer ovakvog pristupa je istraživanje R .</s><s>Bendixa o nastanku moderne države kao političke zajednice; pri tom, on ovaj fenomen izvodi isključivo u kontrastu prema arbitrarnoj moći srednjovekovnih vladara, a da nastanku kapitalizma i nove klasne strukture ne pridaje nikakav značaj</s>\n<s>U okviru iste tradicije, samo s naglaskom na ekonomski liberalizam, suština civilnog društva se smešta u samoregulišući, od države nesmetani, tržišni mehanizam slobodne konkurencije i bezbrojnih ugovora koji samostalno povezuju sve članove društva .</s><s>Novija verzija ove zamisli, prenesena u sociološku teoriju o društvu, Bakle, kao pokušaj izvodjenja celokupnog socijalnog poretka modernog društva, najbolje je reprezentovana ,teorijom razmene\" američkih</s>\n<s>Treće gledište, koje zastupa T .</s><s>Parsons, imalo je daleko veći uticaj na sociološko odredjene civilnog društva, pogotovu ho je reč o pokušaju izgradnje sintetičke teorije o modernom društvu . lako Parsons ne koristi izraz „civilno društvo\", nego raspravlja o modernom društvu, ima dovoljno razloga da se tvori, da njegov socijalni podsistem, koji još naziva ,societalnom zajednicom\" i pripisuje mu integrativnu funkciju, predstavlja sferu „civilnog društva\" .</s><s>Parsons odredjuje pluralizaciju uloga, odnosno proces diferencijacije</s>\n<s>(,,podela strukturnih jedinica na veći broj čije su kompetencije i funkcije za održavanje sistema različite\") kao onaj proces koji proizvodi moderno društvo i otvara problem integracije koji on definiše kao pitanje ,,regulacije lojalnosti\" .</s><s>Prirodu integracije modernog društva Parsons odredjuje pod dominantnim uticajem etičkog supstancijalizma E .</s><s>Durkheima . ,Societalna zajednice\" je, da citiramo Parsonsa, „izraz koji se odnosi na aspekt celog društva kao sistema, koji formira</s>\n<s>Gemeinschaft i fokus solidarnosti ili uzajamne lojalnosti članova i koji stvara konsensualnu osnovu politike\" .\" Parsons smatra da je primarna funkcija „tog integrativnog sistema da definiše obaveze lojalnosti prema društvenom kolektivitetu, kako za ukupno članstvo tako i za različite kategorije izdiferenciranih statusa i uloga .</s><s>Tako je, na primer, u većini modernih društava spremnost da se služi vojska test lojalnosti za muškarce ali ne i za žene .</s><s>Lojalnost je spremnost da se odgovori na dobro obrazložene' zahteve u ime kolektiva ili ,javnog' interesa ili potrebe\" .' 2</s>\n<s>Kao ho se može videti, Parsons integrativnu funkciju modernog društva, izdiferenciranog u bezbroj podkolektiviteta, statusa i uloga, pripisuje normativnom podsistemu, jer ovaj definiše „uzajamne lojalnosti\" članova društva jednih prema drugima i prema zajednici .</s><s>Ali, normativan sistem može biti efikasan samo ako iza njega stoje „vrednosna opredeljenja\" .' 3 Parsons naglašava da je pojačana diferencija struktura praćena procesima inkluzije (širenje normativne regulacije) i generalizacije (univerzalizacije) vrednosnog sistema, kako bi mogle biti pokrivene raznovrsne situacije u kojima se akcija strukturira .</s><s>Za razvoj modernog društva Parsons pridaje veliki značaj pojavi protestantizma i raspadu Svetog rimskog carstva, jer je tada došlo do razdvajanja kulturnog od socijalnog podsistema, odnosno religiozna pripadnost je prestala da bude uslov članstva u zajednici Metodi integracije za ovog se teoretičara ne svode samo na vrednosno-normativni kompleks, već tu ubraja, sem pravnog sistema, još i način konstituisanja članstva societalne zajednice, tržišni sistem privredjivanja i asociativnu strukturu organizacija, gde spada i razgraničenje izmedju societalne zajednice i državnog aparata .</s><s>Naime, potpuno strukturno formiranje societalne zajednice bilo je moguče tek kada su državni organi postali izborni i njoj odgovorni lako bi bilo teško Parsonsa optužiti za redukcionizam, njegova teorija modernog društva pati od sistematskog zanemarivanja dominacije kao faktora integracije .</s><s>On 107</s>\n<s>moć zamenjuje funkcionalno opravdanim nejednakostima (npr. raspodela dobara prema različitom značaju društvenih uloga, princip efikasne tj. hijerarhijske organizacije i efikasna alokacija resursa), a politiku moć odredjuje kao transformativnu, previdjajući njeno drugo svojstvo : represiju.\" On je prenaglasio jednu, doduše veoma bitnu, karakteristiku modernog društva porast</s>\n<s>moć kooperativnih svojstava strukture, ali je zanemario unutrašnju asimetričnost kooperativnih odnosa u pogledu količine moći s kojotu akteri raspolažu .</s><s>2. Pacifikovana moč</s>\n<s>moć i marginalizovanje sile : pretpostavke civilnog društva Ova kratka rasprava o Parsonsovoj teoriji omogućava mi da postavim svoju drugu tezu: za moderno ili civilno društvo karakteristična je sistemska kontradikcija koja se može izraziti kao</s>\n<s>Pod izrazom kontradikcija' podrazumevam značenje koje mu je dao A .</s><s>Giddens : to je ,postojanje dva principa unutar društvenog sistema, pri čemu oba zavise jedan od drugog ali se istovremeno negiraju.</s><s>Ovaj pojam implicira da su društveni totaliteti strukturirani u kontradikciji, što znači stapanje i isključivanje suprotnosti .</s><s>Drugim rečima, delovanje jednog strukturnog principa u reprodukciji društvenih sistema pretpostavlja delovanje drugog koji teži da ga dezavuiše\" .' s</s>\n<s>Za razliku od svih tipova društva, uključujući i socijalistički, moderno društvo je nastalo porastom stepena recipročne potrebitosti (zavisnosti) izmedju osnovnih društvenih grupa i izmedju sektora aktivnosti ; ali, kada raste stepen uzajamne zavisnosti, taj proces nuno proizvodi i svoju drugu stranu - relativnu autonomiju : svaki deo raspolaže resursima da ograniči ,spoljašnji\" pritisak, da mu „odgovori\" i time ga potencijalno transformiše.</s><s>Rast uzajamne zavisnosti nuno implicira rast uzajamnog priznavanja autonomije .</s><s>Zato je moderno društvo sistem u pravom smislu te reči .</s><s>Asimetrični odnosi moći, nataloženi u ekonomskoj sferi, ne isključuju reciprocitet; oni se u globalni prostor transponuju mehanizmom zavisnosti i autonomije koji im nameće granice .</s><s>Koliko god da kapitalistička klasa koncentriše ekonomsku moć, radna snaga nije bez mogućnosti da joj odgovori zato što (a) postoji visok stepen zavisnosti izmedju rada i kapitala i (b) što su obe strane, kao činioci proizvodnje, i delovi istog podsistema, slobodne od spoljašnje sile, pre svega države kao nosioca monopola nad sredstvima fizike sile .</s><s>Sposobnost modernog društva da ograničava moć, iako je ne ukida, proizvodi civilno društvo koje, sada, treba shvatiti bukvalno : to je društvo u kome je marginalizovano korišćenje uniforme kako u odnosima izmedju članova društva (pojedinaca, klasa, lokalnih jedinica, etničkih, rasnih i religioznih grupacija) tako i izmedju članova društva i države.</s><s>Ovo svojstvo modernog društva koje su istakli još Hobbes i Lock, nazivam ,,pacifikacijom unutrašnjih društvenih odnosa\" .' 6 Marginalizovanje nasilja u funkcionisanju društva ne odnosi se samo na ,,pacifikovanje\" države, već i na sve sektore društvenog života .</s><s>To što ću se u nastavku teksta koncentrisati na neke druge aspekte društvenog života, ne znači da potcenjujem značaj razvoja moderne države i ,racionalnog prava\", da upotrebim ovaj Weberov izraz, za ,pacifikaciju\" unutrašnjih društvenih odnosa .</s><s>Dovoljno je samo da podsetim na to, da diferenciranje ,societalne zajednice\" od države predstavlja recipročan odnos, kojim se, istovremeno, razvija država (,,government\") kao strukturno nezavisna institucija od društva, zbog ega može da polaže pravo da je reprezentant društva kao celine .</s><s>Ovo joj omogućava da mobiliše društvene resurse, da udje u svakodnevni život svojih gradjana i, na osnovu velikog broja informacija o njima, osigura efikasan nadzor bez upotrebe sile .</s><s>U poredjenju sa srednjim vekom, nadzor je ključni momenat koji, kako tvrdi Foucault, pokazuje izmenjeni karakter državne vlasti .\" S ovim u vezi stoji neobično važna deferencijacija „uniforme\" na vojnu, čija funkcija se usmerava prema spolja, i policijsku, čija funkcija je održavanje poretka i zaštite gradjana unutar društva .</s><s>Marginalizovanje sile je tesno povezano, 108</s>\n<s>Pod izrazom kontradikcija' kako tvrdi Giddens, sa pojavom koncepta „devijacije\", zbog njegove uloge u strogom razdvajanju ,zdravlja\" od „bolesti\", ,kriminalnog\" od ,poštenog\" .</s><s>Fizička prinuda, sprovedena u skladu sa zakonom, primenjuje se samo na kriminalce .</s><s>Za ,pacifikovanje\" unutrašnjih odnosa je zbog toga važno da kriminalitet bude odredjen što uže i preciznije, bez mogućnosti da obuhvati sferu mišljenja i političkih ubedjenja gradjana .</s><s>18</s>\n<s>Osnovni problem socijalističkog društva (mislim na „sovjetski tip društva\" u koji spadaju zemlje ,realnog socijalizma\", uključujući i Jugoslaviju) jeste u tome što ono ne samo da nije uspelo da ukine moć kao prinudu, nego nije uspelo da formira društvo kao sistem uzjamne zavisnosti i ograničavanja moči, odnosno da pacifikuje unutrašnje društvene odnose .</s><s>Ono se razlikuju od modernog društva upravo po povećanoj količini neposredne prinude'</s>\n<s>Pod izrazom kontradikcija' i otvorenog nasilja, koju mora da koristi da bi se takav tip društva održao .</s><s>Po našem mišljenju, ovo je ključna prepreka za formiranje civilnog društva u socijalizmu .</s><s>Pri tom je važno naglasiti da pretnja fizičkog nasilja konstituiše sve aspekte društva, od kojih ćemo posebno analizirati sledeće : (1) način konstituisanja članstva u društvu, (2) osnove klasne strukture i (3) vreme kao dimenziju života pojedinca i društva (1) Način konstituisanja članstva</s>\n<s>Polazim od Parsonsove definicije društva „kao tipa društvenog sistema koji karakteriše najviši nivo samodovoljnosti u odnosu na njegovu okolinu, uključujući i druge socijalne sisteme\" .20 Jedan od četiri elementa („funkcija\") samodovoljnosti društva odnosi se na povezivanje ličnosti tj . individualnih organizama koji žive na odredjenoj teritoriji u socijalni sistem .</s><s>Zona ukrštanja personalnog sa društvenim sistemom odnosi se na status članstva u ,societalnoj zajednici\" .</s><s>Buduči da se radi o teritorijalno omedjenom društvu, odnosno o suverenitetu države nad odredjenom teritorijom, osnovno pitanje se odnosi na način konstituisanja ,societalne zajednice\" i njenog odnosa prema državi .</s><s>U kontekstu rasprave o unutrašnjoj ,pacifikaciji\" društva, može se pretpostaviti da tome doprinosi samo onaj način konstituisanja članstva koji obuhvata sve pojedince kao članove jednakog statusa, a to znač i : (a) da svi pojedinci imaju jednaka prava i obaveze i (b) njihovi interesi, vrednosti, brige i problemi su tretirani sa jednakom pažnjom od strane države .21</s>\n<s>Konstituisanje ,societalne zajednice\" i njeno diferenciranje od države povezano je, bar kada je reč o zapadnim društvima, za nastanak nacije .</s><s>Parsons izdvaja tri</s>\n<s>Pod izrazom kontradikcija' ključna aspekta u stvaranju modernih nacija .</s><s>Prvi se odnosi na uspostavljanje kriterijuma za pripadnost naciji koji su „u kontrastu prema članstvu u ,primordijalnim' srodničko-etničkim i, često, religioznim grupacijama\" .</s><s>2 2 Osnovna ' promena ogleda se u tome što se članstvo u naciji uspostavlja na volitivnoj tj . asocijativnoj osnovi nasuprot askriptivnim</s>\n<s>(„naslednim\") kriterijumima u koje spadaju etnička, rasna, pa i religiozna svojstva ljudi .</s><s>Nacija se formirala kao pluralistička zajednica, u kojoj članstvo u etničkoj ili religioznoj grupi, ne uslovljava sve socijalne participacije Drugi aspekt u nastanku moderne nacije je njeno diferenciranje od države, mada ovo ne znači da zajednica i država nisu povezane.</s><s>Reč je o ,političkoj nezavisnosti societalne zajednice u tom smislu da ona nije pripisana ili data nijednom odredjenom državnom vodstvu\" .</s><s>Ovaj aspekt znači da moderna nacija ne može da se definiše bez pojma opozicije .</s><s>Treći aspekt se odnosi na nov način integracije koji se sastoji u sintezi teritorije i statusa gradjanina .</s><s>Parsons smatra da je optimalna baza konstituisanja članstva u zajednici, kako po obuhvatu populacije tako i s obzirom na uklanjanje unutrašnjih konflikata, ona koju T .</s><s>H .</s><s>Marshall naziva „status gradjanina\" (,,citizenship\") i obuhvata tri vrste prava : civilna, politička i socijalna .</s><s>U civilna 109</s>\n<s>Pod izrazom kontradikcija' prava Marshall ubraja pravo na zaštitu svojine, slobodu govora i savesti, okupljanja i udruživanja i jednakost pred zakonom .</s><s>Nabrojana „civilna prava\" uspostavljaju ranije pomenuto spojište privatnog i javnog u kome se naseljava civilno društvo .</s><s>Socijalistička društva pate od hroničnog problema formiranja članstva zajednice.</s><s>Ideja da osnova participacije u društvu ne budu ,buržoaska prava\" nego učešće u procesu rada i ovfašćenja koja iz tog statusa proizilaze, ne može da izdeferencira societalnu zajednicu ni univerzalni prostor države .</s><s>Prvi problem inkluzije celokupne populacije u zajednicu je neizvršena ideološka pacifikacija, kroz koju su zapadna društva prošla u procesu razdvajanja religije od države i uspostavljanjem ,slobode savesti\" .</s><s>Trajni ideološki monopol države onemogućava da se konstituišu prava pojedinca u strogom smislu reči, kao prava ,protiv države\" ; ovom značenju</s>\n<s>Pod izrazom kontradikcija' pretpostavljeno je drugo : pravo da se čini „prava stvar\" nasuprot rdjavoj .24 „Socijalistička država\" priznaje status učesnika u zajednici selektivno, na osnovu ideološko-političkih opredeljenja koja su „prava stvar\" za socijalizam .</s><s>Zbog ovoga je članstvo u zajednici usko, kao neka vrsta privilegije „prijatelje\" nasuprot</s>\n<s>Drugi problem je u tome što ovde društvo nije definisano kao skup individualnih aktera, čije interakcije proizvode kolektivitete, asocijacije i društvo u celini ; pojedinac se podvodi pod apriorne tzv .</s>\n<s>(radnička) klasa, etničke zajednice („nacije\") i lokalne zajednice (,,opštine\") .</s><s>Kao pripisano vodjstvo ovih, pojedincu nadredjenih, kolektiviteta, država uspostavlja načelno nejednak tretman interesa i preferencija društvenih grupa i pojedinaca .</s><s>U višenacionalnoj državi diskriminatorska inkluzija u društvo i tretman pojedinih društvenih grupa i pojedinaca podstiče etničke, religiozne i lokalne sukobe koji mogu eskalirati do obračunavanja ratom . (2) Klasna struktura</s>\n<s>Nijedno društvo koje klasnu strukturu (proizvodne odnose) formira u dva različita sektora, tako da je nadredjena klasa u jednom a potčinjena u drugom sektoru, kao što je to bio slučaj sa pre-kapitalističkim a danas je sa socijalističkim društvima, ne može da tu strukturu odri bez spoljašnje sile .</s><s>Srednjevekovnom seljaku nije bio „potreban\" vlastelin, pa se višak rada oduzimao često uz pomoć konjice.</s><s>U kapitalističkim društvima su radna snaga i kapital faktori proizvodnje, bez kojih proces materijalne reprodukcije ne bi mogao da se održi .</s><s>Medjutim, u socijalističkim zemljama faktor proizvodnje postaje političar, ali ne zato što joj je potreban, nego se nalazi na tom mestu zato što raspolaže sredstvima nasilja .</s><s>Strukturna sličnost socijalističkih i pre-kapitalističkih društava potiče otuda što oba tipa nisu klasna već klasno podeljena .</s><s>Z 5 Razlika je značajna .</s><s>Klasno društvo je ono u kome je eksploatacija privatni odnos zasnovan na ugovoru stranaka koje se šusreću na tržištu i od kojih jedna raspolaže ekonomskom moći (kapitalom) a druga je slabija jer raspolaže samo radnom snagom .</s><s>Moć kapitaliste je upravo u tome što je njegova moć „privatna stvar\" .</s><s>Za odredjenje klasnog društva je bitno (a) da su ekonomija i politika razdvojene sfere bar u meri koja omogućava tržišni mehanizam koji je nezavisan od kontrole države, i (b) ekonomska svojstva obe osnovne klase (svojina nad kapitalom i ekonomska nužda radnika da stupe u ugovorne odnose), pri čemu su obe lišene neposredne političke moći tj . sredstava nasilja.</s><s>U klasno podeljenim društvima eksploatacija je spoljašnji odnos koji nasilno fuzioniše sferu ekonomije i polivke, pa se klasna podela pokazuje kao medjusektorska i seče celo društvo, a tek je posredno grupna, zbog čega je ova zamućena i nedovoljno vidljiva Kao primarnost neposredne spoljašnje podredjenosti ekonomije politici, iza koje stoje sredstva nasilja, eksploatacija se javlja u formi pljačke, za razliku od klasnog društva u kome zavisi od proizvodnje „viška vrednosti\" .</s><s>Oba momenta - odvajanje eksploatacije od ekonomskog procesa i sekundarnost grupne dinamike čine klasno podeljena društva rezistentnim na društvene promene 111</s>\n<s>U socijalističkim društvima vladajuća klasa se utemeljuje u političkoj vlasti, odnosno raspolaganju sredstvima nasilja ; ona nema nikakvu potrebu da pregovara sa potčinjenim klasama, što ove destruiše kao grupe i rastvara u „društvenu masu\" .</s><s>Ovaj poslednji momenat sprečava artikulaciju interesa u postojećim konfliktima koja bi razotkrila militarizovanu klasnu vladavinu .</s><s>Zbog nepostojanja od države samostalne vertikalne strukture, svaki pojedinačni sukob je neprimereno oštar ; jer, uopšte se i ne radi o sukobima izmedju društvenih grupa nego sa državom .</s><s>A i bezazleni sukob sa državom može biti krvav .</s><s>Nema pacifikacije društvenih odnosa dok vladajuća klasa raspolaže sredstvima fizičke sile .</s><s>Ako je tačno da „slaba društva\" proizvode militarizovanu vladavinu, onda je tačno da ova posledica blokira društvenu strukturaciju i još više slabi društvo i njegove snage da „odgovori\" na spoljašnji pritisak .</s><s>Ali ne samo zbog neposredne pretnje silom nego i zbog toga što ono ne živi samo sebe, nema samorefleksiju i iskustvo, pa ne zna da „odgovori\" .</s><s>U smislu akumulacije samorefleksivnosti društvenih aktera i grupa pridajem značaj društvenim pokretima koji su prisutni u „realnom socijalizmu\" (npr. na slovenačkoj društvenoj sceni).</s><s>Ali, tek unutrašnja diferencijacija i artikulacija različitih grupnih interesa proizvodi samosvest da društvo nije ničije vlasništvo.</s><s>Najbolji indikator da je takva samosvest na delu jeste postojanje opozicije .</s>\n<s>Ključna medijacija izmedju pojedinaca kao člana zajednice i njegovih neposrednih praksi i svojstava društvene (klasne) strukture jeste dimenzija vreme-prostor (3) Dimenzije vremena</s>\n<s>Pod uticajem egzistencijalističke i fenomenološke sociologije A .</s><s>Schutz-a uvedena je dimenzija vreme-prostor u analizu društvenog života, kao dimenzija koja povezuje neposredne, svakodnevne (inter)akcije pojedinaca sa institucijama i istorijskim zbivanjima .</s><s>A. Giddens razlikuje tri povezana plana temporalnosti prisutna u svakom momentu socijalne reprodukcije : 1) temporalnost neposrednog iskustva ili duree svakodnevnog života, 2) temporalnost Dasein ili</s>\n<s>kao istorijsko vreme ili taloženje razvoja društvenih institucija .</s><s>Pacifikacijom vremena nazivam stanje u kome svakodnevno, životno i istorijsko iskustvo pojedinca nije nadvladano nekontrolisanim prodorom utopijske svesti .</s><s>Pacifikovanje vremena je karakteristična svest moderne, koja sebe definiše kao sadašnjost, neprekidno obnavljajuči svoj raskid s prošlošću i držanjem „otvorenog horizonta očekivanja koja se odnose na sadašnjost\" .2 6</s>\n<s>U socijalističkim društvima dominira nepropitana utopijska svest nad svakodnevnim i životnim iskustvom pojedinca .</s><s>Prednost utopijske svesti simbolizuje moć vlasti da razbije dimenzije vremena i da ih bukvalno materijalizuje u podeli društva na ,aktere istorije\" i ostale koji puko egzistiraju u svakodnevnom trajanju .</s><s>Ali, inscenirani sukob izmedju dimenzija temporalnosti ne može da proizvodi ni minimum motivacione usaglašenosti delovanja pojedinaca sa vanvremenim utopijskim vrednostima, nego široko rasprostire ,kalkulativne\" i kritike stavove prema normativnom uredjenju društva .</s><s>Prva vrsta stavova proizvodi hobsovsko prirodno stanje od koga je dalek put do civilnog društva, a druga vrsta otvara perspektivu 1 Mogućnost apstraktne konceptualizacije društva, bilo da je reč o individualističkim teorijama kao što su Simmelova i Weberova, ili u Durkheimovom poimanju društva kao entiteta sui genereis, „istorijski je bila zavisna od konkretnog razvoja burgerliche Gesellschaft : tržišnog društva, civilnog društva, buržoaskog društva\" .</s><s>Videti: D .</s><s>Frisbv and D .</s><s>Sayer, Soclety, (London: Tavistock</s>\n<s>1 3 Ovo potvrdjuje i Parsonsovo definisanje gradjanskih prava kao „izraza primene vrednosnog sistema na relevantni kontekst .</s><s>To je upravo ono što je posebno važno u kontekstu izraza ,pravo' \" .</s><s>Sociological Theory</s>\n<s>1 7 M .</s><s>Faucoult, Discipline and Punishment (London : Allen Lane, 1977) .</s><s>19 Na ovaj momenat je skrenuo panju jot M .</s><s>Weber .</s><s>Porast znaćaja ,slobodnog ugovaranja\" odnosno individualnih ovlašćenja, nasuprot normama zapovesti i zabrana, smanjuje uticaj autoritativnih formi vladanja .</s><s>„U nekoj socijalistićkoj zajednici daleko bi se više formalno isticale direktne zapovesti i zabrane neke, ma kako zamišljene, jedinstvene instance za regulisanje privredne delatnosti .</s><s>Poštovanje tih naredbi bi se, u slučaju otpora, obezbedilo prinudom' bilo koje vrste, samo ne borbom za tržište'\" .</s><s>Privreda i društvo, tom prvi, Beograd, Prosveta, 1976, 2' Razliku izmedju dve vrste jednakosti koje se obe odnose na relaciju pojedinac-država Taking Rights Seriously (Cambridge, Mass: Harvard University 2 2T .</s><s>Parsons, Sociological Theory</s>"}
{"dc.title": "Autonomija pravnog sistema", "dc.creator": "Mežnarić, Silva", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4697", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5213&dn=", "text": "<s>Jedan od elemenata konstituiranja civilnog društva jeste pravno uredjena država .</s><s>O pravno uredjenoj državi govorimo tada kada dovoljno utemeljimo tvrdnju da u odredjenom sistemu kažimo mu ,N\" postoji pravni red, pravni subsistem ,P\" koji je autonoman (Luhmann, 1982 ; 123) .</s><s>U daljem tekstu sistem ćemo nazvati državom a subsistem, pravom .</s><s>Teza: Jugoslavija nije pravno uredjena država .</s><s>Njen pravni red, pravni sistem ne udovoljava osnovnim kriterijama autonomnosti .</s><s>Pitamo se dakle kakva je „akcija\" civilno društvo u takvom sistemu moguća?</s><s>Pogledajmo pobliže : što je to autonomni pravni sistem?</s><s>Sistem (pravni) je autonoman ukoliko je nezavisan, osamostaljen i istovremeno u odredjenoj povezanosti s okolinom ; ,odredjenoj\" povezanosti s okolinom znači da pravni sistem od ne-pravne okoline živi, i to živi na osnovi odredjenih nutrijenata .</s><s>To medjusobno ishranjivanje (okoline i pravnog sistema) potrebuje neke elemente .</s><s>To je, prije svega,</s>\n<s>Vrijeme je pravnom sistemu potrebno za preživanje, prežvakovanje unosa iz ostalih sistema (života, kažimo) ; materijalna ustaljenost potrebna mu je ponajprije na svakodnevnoj, opoj razini - troši za svoju vlastitu reprodukciju ; da bi oslonac, partneri u društvu bili ,hranjivi\", da bi ih sistem (pravni) probavio, morali bi biti odredljivi i neskriveni (Luhmann, 1982 ; 143) .</s><s>Ponovimo, dakle : ako je neki pravni sistem vremenski i materijalno ustaljen te posjeduje prepoznatljive, distinktne i neskrivene partnere u društvu, s dosta sigurnosti možemo ustvrditi da takav pravni sistem zadovoljava osnovne uvjete autonomnosti .</s>\n<s>Pravni sistem nije autonoman, ako : na njega postoji stalni pritisak promjene, što znači da sistem nema na raspolaganju vrijeme za usrkavanje inputa ; dijelom i zbog toga, sistem se ne može materijalno ustaliti niti osamostaliti odnoseći se spram okoline, jer se ta okolina stalno mijenja ; iz istog razloga, nije u stanju razviti stalne i odredljive partnere, oslonce u okolini (Elster, 1985 ; 403) .</s><s>U jugoslavenskoj jurisprudenciji i legislativnoj praksi, za takva se stanja pravnog sistema ustalila slijedeća kozmetika ; to da pravni sistem ne raspolaže vremenom za promjene, naziva se ,dinamikom našeg pravnog sistema\" .</s><s>To da je pravni sistem materijalno neustaljen, naziva se njegovom fleksibilnošću .</s><s>A to da su mu partneri, oslonci neodredivi, nevidljivi, skriveni dakle, naziva se njegovom samoupravnošću</s>\n<s>Sam je sebe taj sistem prozvao samoupravnim autonomnim pravnim sistemom, a njegov glavni operator je samoupravna autonomna pravna norma .</s><s>Samoupravnost je, dakle, u pravnu praksu i teoriju inventivno unijela : pravne sisteme koji vrijeme ne trebaju, jer su predinamični ; koji ustaljenost ne trebaju, jer se moraju prilagodjavati neobično virulentnoj stvarnosti ; i koji oslonac ne trebaju, jer su sveobuhvatni .</s><s>To su dakle sistemi koji to niti nisu, jer niti trebaju niti vode računa</s>\n<s>oslonac u okolini, partneri . su sami sebi dovoljni ; pravna sigurnost gradjana, osnovna tekovina gradjanskih revolucija, koja se stvara samo akumuliranjem regulacijskih iskustava u vremenu i prostoru, za takve je sisteme jedan od mogućih ali ne i nužnih ingredijenata opstojanja .</s><s>Ona nije garantirana, već se „potpisuje\" od slučaja do slučaja .</s><s>Partneri su nedistinktni, sakriveni, znani samo potpisnicima, koji naspram ostalih u društvu ostaju ,nevini bez zaštite\" razvoja država je ta koja osigurava a) identitet pravnog sistema, b) kontrolira uvjete razvoja tako da omogući istovremenu autonomiju i funkcionalnu diferencijaciju sistema i c) kontrolira posljedice te diferencijacije .</s><s>Dosada su pravni sistemi uglavnom težili takvom tipu razvoja .</s><s>Specifično za nerazvijene, za novopridošle u pravnom sredjivanju države moglo bi biti medjutim to da razvoj sistema, pa i pravnog, čini se, treba misliti na novi način .</s><s>Pokušajmo ga misliti na način kako to radi na primjer Luhmann : na način komunikacije (op . cit .</s><s>Mislimo li društvo, kaže Luhmann, kao mnoštvo komunikacijskih činjenja, tada pravni sistem možemo smišljati kao uspostavljanje ograničenja (constraints) činjenjima komunikacije .</s><s>Ne možemo činiti baš sve što nam padne na pamet u svakoj situaciji i na račun sveg i svakog .</s><s>Kao ograničenje komunikacijskih činjenja pravo postoji u svim društvima ; ono se, zajedno s ostalim ograničenjima (moral, na primjer)</s>\n<s>,ubacuje\" u prostor odnošenja pojedinca spram sistema institucija u društvu .</s><s>Kao ograničenje komunikacijskog činjenja pojavljuje se u dvojakom ruhu : na strani pojedinca kao ograničenje njegove slobode odlučivanja o tome hoće li se ili neće podvrći odredjenim očekivanjima, zabranama, neposlušnostima, konfliktima u komunikaijskom činjenju .</s><s>To se ograničenje naziva ograničenjem invokacijske suverenosti pojedinca u društvu : ono inkriminacijama, sankcijama uspostavlja medje prostoru sloboda pojedinaca .</s>\n<s>; zakonodavnoj suverenosti je dano da „svoj\" materijal, pravni sustav, priredi prema potrebama, da iznadje pravi zakon na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bi invokacijsku suverenost pojedinaca učinila izvjesnom .</s><s>Obje su suverenosti u uredjenom pravnom sistemu pravne države nerazdvojne, medjusob</s>\n<s>suverenost (države) no se uvjetuju, predstavljaju strukturalno proizvedene slobode (Luhmann, s .</s><s>126) .</s><s>I strukturalno proizvedene neslobode, kažemo mi .</s><s>U pravno uredjenoj državi, te bi dvije slobode i neslobode, te dvije suverenosti morale biti jasno odijeljene .</s><s>Svaka posebno, te suverenosti imaju vlastite funkcije, u posebno odredjenim situacijama i različitih nosilaca .</s><s>Ukratko : odijeljene, strukturalno proizvedene slobode i neslobode pojedinaca i zakonodavnog sistema čine da pravni sistem istovremeno ima identitet, da je vidljiv, da se diferencira i da pritom država kontrolira uvjete njegove diferencijacije, udovoljavajuči istovremeno uvjetima autonomije pravnog sistema.</s><s>Kako s tim stoji u razvoju?</s><s>Nažalost, tu će nam teorija manje pomoći ; ostanemo li u istom dosadašnjem okviru razmišljanja, u ovome bismo trenutku razvijanja naše teze (Jugoslavija kao pravno neuredjena država) morali biti u stanju historijskom analizom pokazati u kakvom se odnosu nalazi proces modernizacije (odredjeni tip) i proces autonomiziranja pravnog sistema u ovom našem podneblju .</s><s>Morali bismo, znani, domoći se spoznaje u kakvom odnosu bijahu identitet i diferenciranje pravnih sistema i uvjeti njegove produkcije i reprodukcije Tko je, kako, kada i zašto kontrolirao stvaranje strukturalnih sloboda i nesloboda ; da li su ikada postojali uvjeti za komunikacijsko činjenje u tako odredjenom okviru ; da li je uopće postojao dosada tako uspostavljen prostor odnošenja izmedju suverene individue i suverena zakonodavstva?</s><s>Zašto je odgovor na to pitanje u ovom trenutku važan?</s><s>Zato što bi nas moda približio mogućnosti da potvrdno ili nijekajuće odgovorimo na suštinsko pitanje daljnje analize pravnog sistema i produkcije civilnog društva posebice, naime, da li uopće možemo očekivati neko civilizirano komunikacijsko činjenje u vidu pravnog sistema u ovim prostorima?</s><s>100</s>\n<s>iskustava kontingentnosti ograničavanja sloboda negoli na analizu uvjeta njihove produkcije i reprodukcije.</s><s>Ne imajući oslonca u takvoj analizi, teško je reći išta o odnosu modernizacije i uspostavljanja autonomije pravnog sistema u Jugoslaviji ; teško je prema tome uprijeti se na neki skup tvrdnji i o odnosu civilnog društva i države u nas, kao i o budućem proizvodjenju tog odnosa .</s><s>Stoga neka mi bude dozvoljeno da ustvrdim da gotovo sve što ću odsada, propitujući odnos modernizacije i autonomije prava reći, jeste igra (tudjih) modela i (naših) iskustava .</s><s>Ipak, tudji su modeli sačinjeni na tisućugodišnjim iskustvima uspostavljanja te autonomnosti : dozvolit ću si stoga da ustvrdim da postoje neke utemeljene premise pravno uredjene države, da te premise treba ukalkulirati u razvoj pravno uredjenog (bilo kojeg) sistema zapadne civilizacije i da te premise istovremeno utvrdjuju i odnos izmedju pravno uredjene države i civilnog društva .</s><s>Gdje započeti ,uspostavljati autonomiju\" imamo li posla s pravno neuredjenom državom kao što je Jugoslavija?</s><s>U primjenjivanju postojećih zakona, kaže Luhmann .</s>\n<s>U razvijanju svijesti o ograničenjima, zakonitosti, suverenosti individue i suverenosti sistema.</s><s>Radja li svakodnevno komunikacijsko činjenje stalno pozivanje na zakon, na njegovu primjenu i na zadovoljavajuće šaroliku scenu legalnih slučajeva, zakonodavna tijela i sudovi bit će podstaknuti da oblikuju vodiče za konzistentno odlučivanje i primjenu zakona .</s><s>Institucije, koje tako postupaju, sve više postaju svjesne vlastita poslanstva, vlastitih premisa .</s><s>To dovodi do preciznije formuliranih zakona, tako formulirani zakoni omogućavaju da se iz svakodnevnih komunikacijskih činjenja na jednostavniji, neskriven način izdvoje „legalni\" slučajevi ; dakle slučajevi koji se podvode pod zakonsku sankciju .</s><s>Taj proces pak grupiranja kontingentnih odredaba u opće ili tipične „legalne slučajeve\" podstiče, razvija odijeljenost, diskretnost prava, njegovu vidljivost, prisutnost u svakodnevnom komunikacijskom činjenju; ono dobiva svoje mjesto u sistemu ostalih ograničenja suverenosti individue, pridobiva na autonomiji Imamo li uopće neke šanse u uspostavljanju odredjenog odnosa države i pojedinca i prema tome civilnog društva?</s><s>Ukoliko država nije pravno uredjena, treba je prvo urediti ; na temelju iskustava pravno uredjenih, na temelju iskustava uredjenog odnosa izmedju invokacijske suverenosti pojedinaca i zakonom dane suverenosti institucija .</s><s>To su nuni uvjeti za uspostavljanje autonomije pravnog sistema i pravne države .</s><s>Stvaranje takvih nužnih uvjeta ovisi o razvoju .</s><s>Ukoliko „razvoj\", opredijelimo li ga kao hod sistema od arhaičnosti ka diferenciranosti, ne pogoduje stvaranju tih uvjeta, započinje proces de-diferenciranja pravne regulacije, svodjenja pravnog sistema na ,spontanitet\", na ,,arhaičnu tradicionalnu\" regulaciju, na korupciju : na „sivi legalitet\", kao što se i ekonomija počinje razvijati u smjeru „sive ekonomije\" a politika u smjeru „sive Takozvano samoupravno odlučivanje je takav fenomen : u uvjetima nesuverenosti individualne invokacije i nesuverenosti zakonodavca (RO) rascvalo se, kao što smo pokazali, de-diferenciranje preko samoupravne norme : ta je omogućila gotovo svakom specifičnom primjeru da posjeduje vlastitu regulaciju, što je samo prividno dovelo do diferenciranja .</s><s>Prividno stoga što ne postoji tertium comparationis, treći član u poredbi u kojem se dva poredjena slažu lili ne) .</s><s>Taj poredbeni član, neka poopćena zakonodavna odluka i/ili suverena akcija pojedinca nije ni moguća jer je njen materijal, primjena prava u životu, toliko usitnjen, nevidljiv, netransparentan, da ga nije moguće grupirati, učiniti tipičnim, poopčiti ; nije ga moguće učiniti diskretnim, vidljivim, svima na oku, autonomnim dakle .</s><s>Umjesto na diferenciranju, „samoupravna\" se pravna norma temelji na multipliciranju, na 101</s>\n<s>,,štancovanju\"; njezina se primjena temelji na nepreglednosti, na nevidljivosti ; na taj način za život autonomnog pravnog sistema neophodan prostor izmedju suverenosti individue i suverenosti zakonodavca prekrije -,slučajnošču\", zbriše mu granice, a time i sebe samu .</s><s>Institucije koje bi morale ,primjenjivati\" takvu normu nemaju pregled, nemaju svijesti dakle o vlastitim premisama, nemaju podsticaja da proizvode zakone za regulaciju života već proizvode zakone za regulaciju samih sebe .</s><s>Njihova je samotematizacija, propitivanje vlastitih premisa naprosto vrtnja u krugu .</s><s>1 tako od skupštine federacije do najmanje radne organizacije koja još mora donositi ,,autonomne\" akte, od vrhovnih do općinskih sudova .</s><s>Pravni sistem u takvim uvjetima preživi u samo jednom obliku : kako mehanizam specificiranja za sve i sva, za svaku priliku .</s>\n<s>Po tome se Jugoslavija ne razlikuje od ostalih nerazvijenih državnopravnih sistema zemalja u razvoju : arhaična, nediferencirana društva, kaže Luhmann, imaju pravne sisteme kojih funkcioniranje ovisi u ekstralegalnim čimbenicima, čimbenicima izvan pravnog sistema .</s><s>Takvi ekstralegalni čimbenici kontroliraju identitet i diferenciranje pravnog sistema ; sistem je pasivno ovisan o invokacijskoj suverenosti - nekolicine odabranih, šesto o invokacijskoj suverenosti karizme .</s><s>Uzmimo tipičan primjer, ustavne promjene SFRJ ; sudeći po interpretacijama koje danas možemo pročitati o ,dinamici našeg razvoja\" i ustavnim promjenama čini se da su promjene bile mahom podsticane ingenioznom napravom koja se imenuje „slutnja\" glavnog arhitekta sistema (Kardelj) .</s><s>Naravno, u takvoj slutnji nema ništa lošeg, jedino što bi ona u pravno uredjenoj državi morala imati protivtežu u vidu zakonodavčeve suverene kalkulacije konsekvenci promjena .</s><s>Takva ingeniozna slutnja da „u sistemu nešto ne štima\" pa ga treba dotjerati, dobro je došla svakom sistemu jer znatno skračuje mučni hod ustaljivanja i učenja kroz greške ; no isvoremeno onemogučuje ustaljivanje grešaka samih tako da je teško ustvrditi što je sistematski „feler\" a što trenutačni zastoj .</s><s>„Pravno\" u sistemima zemalja u razvoju preživi, vidjeli smo, kao sistem specificiranja ; u Jugoslaviji živi kao inovacija, kao „spontana\" samoupravna norma, koja ima istu funkciju : mehanizma specificiranja.</s><s>No čini se da „pravno\" u sistemima zemalja u razvoju preživi još na jednoj razini, tradicionalnoj : poopćena i donekle još poopčavanju podložna sfera „javnosti\" i „vidljivosti\" prava je sfera ostataka kolonijalnih zakona .</s><s>Tako u oslobodjenim zemljama Trećeg svijeta ; u nas, tradicija se oslanja ne na porobljivače već na velike uzore iz komunističkih revolucionarnih prava nama stranih sistema, naime istočnoevropskih totalitarnih tradicija .</s><s>Najvažniji od sviju, pravni sistem koji izmedju ostalog zadire u pravo na sam život, krivičnopravni, temelji se na toj tradiciji .</s><s>Inicijative za eliminiranje smrtne kazne i napose delikta mišljenja u Jugoslaviji pokazuju da barem u nekim dijelovima zemlje počinje klijati svijest o neprimjerenosti takvih odredbi civiliziranome svijetu Osnovna pitanja koja se pritom postavljaju još su sasvim neraščišćena .</s><s>To su pitanja raščiščavanje kojih jeste, po mojem uvjerenju, preduvjet za razgovor i akciju mogučnosti civilnog društva, a napose pitanja : da li su doista tradicije istočnoevropske totalitarne regulacije (popularno : staljinističke) neprimjerene</s>\n<s>ovom našem kulturnome podneblju?</s><s>Nije li narod zavrijedio zakone kakve ima?</s><s>Kada je i u kojim slučajevima ta toliko neophodna invokacijska suverenost individue u ovom podneblju pokazala artikulirane zube?</s><s>Ne u obliku ekscesa, peticije i sl . već u obliku civilne akcije za promjenu zakona?</s><s>Dodjemo li do zaključka da je, kao čini se za ostali civilizirani svijet takva regulacija i za nas neprimjerena, bilo bi možda dobro objelodaniti argumente - a zašto?</s><s>Kakva je to i gdje kulturna mreža koja govori u prilog drugačijeg, svjesno diferenciranog odnosa izmedju suverenosti individue i suverenosti zakonodavca?</s><s>Odgovori na ta pitanja vode nas po mom mišljenju i do nekih prijedloga kako omogućiti civilno društvo .</s><s>102</s>\n<s>Akcija „civilno društvo\" zahtjeva čini se akciju „pravno uredjena država\" .</s><s>Potonja pak zahtjeva akciju „pravno svjesna\" individua, podanik .</s><s>Zadržat ču se samo na podaniku, jer tu nešto još možemo i uraditi .</s><s>Odgoj svjesnog podaništva moda je prvi korak u tom dugom hodu ka suverenoj individui u pravnome sistemu Pod svjesnim podaništvom svakako ne mislim ,pravdašenje\", pojavu ne stranu našim podanicima.</s><s>Imam na umu odgoj za suverenu invokaciju unutar (budućeg) pravnog sistema, što znači odgoj za spoznavanje ograničenja koje sistem postavlja individui, za razmišljanje o njima (kad je to, naravno, potrebno) i za akciju mijenjanja, uspostavljanja novih, podvrgavanja .</s><s>Podanik i sluša, ne samo da ruši, stvara takodjer granice vlastite suverenosti komunikacijskim činjenjima ili nečinjenjima ; gdje započeti odgojem?</s>\n<s>Gdje započeti? objelodanjivati što više iz područja legalne prakse, njenih stranputica, objašnjavati ; stoga je od neobične vrijednosti već i ono što je do danas u nas učinjeno na publiciranju zabluda i zloupotreba u pravnom sistemu, posebno u „Mladini\" koja je objelodanila niz slučajeva iz zloupotreba u primjeni odredbi zakona o izvršenju kazni .</s><s>Posebno je važno, čini se, da to budu ,,kritička izdanja\", pravno argumentirana, ne (samo) senzacije o dahauovskim procesima, kočevskoj šumi, političkim zatvorenicima u nas, Golom otoku samo na poetskoj i dokumentarnoĆ ravni .</s><s>Naša informiranost o kosovskim sudovanjima iz 1981 . godine, na primjer, ravna je ništici ; spominjem ih samo stoga što su najvažniji slučaj brojnijeg ,,političkog\" sudovanja u nas u poslednjih nekoliko godina, s teško sagledivim posljedicama za jednu mladu generaciju (osudjenika), a i za nas.</s><s>Spominjem ih i stoga što govoreči o mogućnosti civilnog društva u Jugoslaviji u njenom, pretpostavimo, najnaprednijem dijelu, Sloveniji, čini se da moramo govoriti i o uvjetima proizvodjenja civiteta i u njenom danas najdivergentnijem dijelu, na Kosovu i u Makedoniji.</s><s>Shvatimo li Jugoslaviju kao sistem u kojem bi uvjet civilnog društva, pravno uredjena država, morala opstojati kao dijelom centralizirana, tada je prilično jasno da se taj dio pravne uredjenosti teško može uspostavljati bez individualne suverenosti i na Kosovu, na primjer .</s><s>Uz, naravski, istovremeno postojanje suverenosti zakonodavca.</s><s>Značajan i važan korak u tom razvoju javne pravne svijesti dešava se tada kada formiranje te svijesti objelodanjivanjem legalnih slučajeva predje iz djelokruga „publicistike\" u djelokrug samog zakonodavca ; kada dakle on preuzme na sebe oblikovanje svog prirodnog okoliša, suverenu invokaciju pojedinca .</s><s>Moda bi takav tip javne kontrole mogao pridonijeti i profesionalizaciji osoblja koje radi u zakonodavstvu te pritom i sve većoj autonomiji profesije i njenoj samostalnosti .</s><s>Za ubuduće gotovog recepta svakako nema, no osnovni obrisi akcije - „civilno društvo u još neuredjenoj pravnoj državi\" ipak se naslućuju .</s><s>Već i razmišljanje o civilnom društvu u ovo malo vremena dovelo je do tematizacije ponajprije države koja nije bila u stanju da se pravno sredi, pa prema tome i do osnovnog pitanja na koje bi morala odgovoriti društvena teorija : kako to da se to dogodilo?</s><s>Več i prvi pokušaji tematiziranja doveli su nas čini se do važnog saznanja : ako je suverena individua nuni uvjet uspostavljanja pravno uredjene države i civilnog društva, onda bi tu individuu trebalo opremiti za</s>\n<s>Prvi korak je več moda učinjen i saznanjem koji su nam prostori proizvodjenja nesloboda strani : to je svakako istočnoevropski tip legitimiteta .</s><s>Drugi je korak na pomolu : to je emancipiranje od tradicije tog legitimiteta (politički delikt, smrtna kazna, javnost) u našem zakonodavstvu.</s><s>Već taj korak uključuje i mogao bi uključiti niz komunikacijskih činjenja na svakodnevnoj razini koja će pridonijeti višoj ravni informiranosti podanika ; jedan od slijedećih koraka mogao bi biti mali, ali važan : formiranje legalnih centara - savjetovališta koja ne bi bili vezani za postojeći institucionalni sistem zakonodavca, čiji bi rad bio javan i stalno publiciran .</s>\n<s>U našim uvjetima, koje smo gore opisali, autonomni pravni sistem mora ,negdje započeti\" : teoretičari bi rekli, u nedostatku tradicije suverene individue</s>\n<s>prostoru i dinamici . i suverena zakonodavca, neka zapone svoje uspostavljanje tamo gdje je dosadašnje zasićenje akcijom i greškama najmanje a to je organizirana akcija</s>\n<s>prostoru i dinamici . podanika .</s><s>Organizirana akcija podanika već je i ovaj naš skup, koji omogučava da se priupitaju prava pitanja o državi i civilnom društvu u nas .</s><s>Budemo li ubuduće radili onako kako smatramo da bi trebao raditi i uredjeni pravni sistem, mislim da bismo mogli očekivati i odredjene rezultate .</s><s>A kako bismo to postigli, mogli bi se moda ponašati onako kako se to i zahtjeva od uredjenog pravnog sistema : ustaliti se u širem društvenom sistemu, prići invididui, postati odredljivi i vidljivi, neskriveni i prediktabilni .</s><s>Rječju, autonomni .</s>"}
{"dc.title": "Partija kao država", "dc.creator": "Inić, Slobodan", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4701", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5217&dn=", "text": "<s>Počnimo najprije s onim što nam govori o odnosu društva i države Držim da su najbolje države one koje su zasnovane na vladavini naroda .</s><s>Razumije se, u tome ne bi trebalo pretjerivati .</s><s>Teško da je takav ideal uopšte ostvariv.</s><s>Vladavina naroda ne znači da svaki čovjek vlada niti da svi odlučuju .</s><s>Prvo, to je u tehničkom pogledu nemoguće, a drugo, ima znatan broj ljudi koji misle da njihovo mišljenje nije važno za javne stvari i koji malo drže do javnih poslova .</s><s>Ne treba posebno naglašavati da je neučestvovanje u opravljanju javnih poslova takodjer njihovo pravo i izraz njihovih sloboda koje podrazumijeva vladavina naroda, jednako pravu i slobodi da se u njima učestvuje .' Pa ipak, za nas je važnije ovo drugo .</s><s>Bit države - „vladavine naroda\" sastoji se u tome da ne postoje nikakve spoljne prepreke, bilo da su one rasne, ideološke, političke, spolne i dr., koje onemogućavaju učešće odredjenim dijelovima stanovništva ili pojedincima da se ,pitaju\" o vodjenju državne politike i njenim principima Demokratija ili vladavina naroda zaista je, na taj način, postigla da narod drži državu kao antipod težnji svake države da drži narod u svojim rukama .</s><s>To je jedan čudesan balans koji i danas zadivljuje u zapadnim demokratijama usprkos sve njihove nesavršenosti .</s><s>Stvar je u tome, jednostavno rečeno, da nema vlasti bez slobode kao što nema ni slobode bez vlasti.</s><s>To je ono glavno što krasi societe civile .</s><s>Ovo nam govori da civilno društvo i država žive u dualizmu kao što nalaze svoje pomirenje u pretpostavljanju slobode vlasti i vlasti slobodi .</s><s>Mogao bih sada reći da je to izvor stabilnosti demokratskih država .</s>\n<s>Kompartijska država bila je suprotan obrazac državi - „vladavine naroda\" .</s><s>Ona poistovjetiti vladavinu s državom, a vremenom svesti državu na upravljanje .</s><s>Izvjesno, bio je to put da se država „pokvari\" .</s><s>Tako nešto bilo je moguče budući da su komunisti svojoj „klasno\" ozvaničenoj vladavini dali oblik „države\" Htio bih reći da je država u civilizacijskom smislu uvijek viša od bilo kog oblika vladavine ili upravljanja .</s><s>Promjena vladavine ne znači i novu državu .</s><s>U državi se mogu mjenjati oblici</s>\n<s>Postoje samo društva pod socijalizmom . vladavine i upravljanja pa da ipak država ostane u jednom ,objektivnom\" pogledu iznad vladavine i upravljanja.</s><s>Taj višak države u odnosu na vladavinu u državi i upravljanje državom jeste civilizacijski i izražava upravo vladavinu naroda Nasuprot tome, komunisti su počinili možda jednu od prvih, početnih grešaka kad su svojoj ,klasnoj\" vladavini dali oblik države Razumije se, to nije moglo izgledati osobito pohvalnim .</s><s>Vladavina komunista ili kompartijska država u ime naroda dezavuirala je vladavinu naroda .</s><s>Takva država pretpostavlja svoj, ideološki narod .</s><s>A do ideološkog, odobravajućeg naroda dolazi se preko ,čistog\", „jedinstvenog\" privredjivanja koji na vanekonomskoj osnovi utjeruje rad u državne i paradržavne forme.</s><s>Društvo se snažno doima kao slika jednog velikog preduzeča u kome ulogu generalne direkcije ima kompartijska država koja raspolaže s njime i čije je ono vlasništvo .</s><s>Ljudi u takvoj državi s dragošču izgovaraju njeno ime i rado kliču partijskom obliku vladavine .</s><s>Tome se ne treba čuditi .</s><s>Jednostavno, oni izražavaju svoje raspoloženje u vezi s jednim načinom raspodjele .</s><s>3 Osvrćem se na odnos izmedju komunističke vladavine i države .</s><s>Sada je gotovo sigurno da se država u komunista izjednačava s partijskom formom odnosno komunističkom, ,klasnom\" vladavinom .</s><s>Takva je država zapravo - partijska vlada .</s><s>Ali važnije je to da je društvo njen prost dodatak .</s><s>Komunistička vladavina kao partijski oblik države predstavlja demijurga „države-društva\" .</s><s>To znači da društvo završava u državi .</s><s>Poslije 1917 . godine postojeći socijalizam ne zna za društvo .</s>\n<s>Pa ipak, kompartijska država je jedna kombinacija izmedju slabe države srednjeg vijeka i države iz doba apsolutizma .</s><s>U doktrinarnom smislu, odumiruća država u socijalizmu podržavila je društvo .</s><s>Bio je to način da se ostvari neobična utopija „države-društva\" .</s><s>Usporedno s time, odvijao se dihotoman proces njene retardacije, ona je egzekutivno jačala, dok je socijalno stalno slabila lznad svega, takva država nema civilno društvo, mada je prije tačno da je ona inkompatibilna s njim .</s><s>Sve više zapažamo odsustvo političkog naroda u političkom, demokratsko-pravnom smislu, koliko god da je snaži na egzekutivan način, buduči da je ova država slobodna od naroda i društva ; to je ipak, samo prividno pošto istovremeno slabe njene socijalne osnove .</s><s>Možda se ni jedna država nije toliko pozivala na narod da bi konačno sve društvene i državne poslove predala isključivo u ruke partijskih upravljača .</s>\n<s>To je bilo moguće jer se kompartijska država oslobodila (nije ih zapravo nikad ni pretpostavljala) ugovornih odnosa s društvom .</s><s>U principu i stvarno, bio je pobjedio partijski razlog kao osnov takve države .</s><s>Kompartijska državna tvorevina ima ideologiju o društvu koja ne implicira samoodredjenje stvarnog društva .</s><s>Društvo to je socijalna prašina .</s>\n<s>,opšti\", privatni poredak odredjene radikalne, rigorozne i rigidne političke grupe koji ne teži ciljno onom društvenom, koliko prije obezbedjuje egzistenciju i stabilnost samog poretka U tom su pogledu objašnjive i „društvene\" posljedice takve države : privreda bez ekonomije, demokratija bez sloboda i permanentna kriza stvarnog društva kao način njegove egzistencije.</s><s>Narodi i društva kompartijskih država ili će promijeniti ideale i upravljače ili će istorijski dalje i dublje retardirati Država kao javno dobro</s>\n<s>Poznato nam je kako su prošlost, posebno feudalni tradicionalizam, na našim prostorima i kasnije pobjeda komunista u borbi za „preotimanje\" vlasti utisnuli snažan pečat na shvatanje, egzistenciju i funkcioniranje države sve do sadašnjih dana Naravno da to nije bio izuzetak od opšteg pravila, u tom slučaju kod slovenskih naroda.</s><s>Svugdje tamo gdje je rad imao državotvornu formo država je bila izvor privredjivanja .</s><s>Tome stanju države odgovarali su pojmovi država, deržava i gosudarstvo .</s>\n<s>U lingvističkom smislu, navedeni nazivi su abundantni ili imaju značenje „sve i svja\".</s><s>Moram priznati, takvi me pojmovi vode figurativnom mišljenju prema kojemu država znači</s>\n<s>„držati\" .</s><s>Pa ipak, s tim shvatanjem države živjele su generacije cijele svoje živote .</s><s>Mada to nije bilo osobito pohvalno, država je u ovih naroda pretpostavljala podvrgavanje državnoj vlasti koja potčinjava - drži narod, o-država zemlju i sa-država poredak</s>\n<s>.</s><s>Ova definicija savršeno otkriva istinu o odnosu države i njenih ,gradjana\", zapravo podanika u našoj tradiciji .</s><s>Dopustite da objasnim i šire neka druga svojstva ove države - „držanja\" .</s><s>Takva su svojstva prostom oku nevidljiva, pa ipak prisutna u načinu života države i njenih podanika</s>\n<s>jeste agatodemonsko, shvatanje države kao dobrog duha ili duha zaštitnika .</s><s>To je bio način da se prevazidje podvojenost izmedju države i društva .</s><s>Ništa nije toliko doprinjelo identitetu države i društva kao naprijed pomenuto shvatanje.</s><s>Stječe se dojam da i danas ljudi brkaju ove pojmove; kad govore o državi oni pod tim pojmom podrazumijevaju društvo i</s>\n<s>jeste vice versa .</s><s>Naravno, tome će kasnije doprinjeti vladavina komunista koji su namjeravali iz svoje, partijske države larvirati društvo U osnovi, izmedju azioproizvodnje kao tradicionalnog načina privredjivanja i proletprivrede sličnost je potpuna .</s><s>U oba slučaja privreda je državna grana .</s><s>Rad države materijalizira podaništvo .</s><s>Ona je vlasnik (admodijator) jedinstvenih uslova privredjivanja što se ogleda u tradicionalnom smislu kroz posjedovanje zemlje ili u savremenosti kao partijski karakter vlasništva .</s><s>Na prvi pogled to se ne čini velikom promjenom .</s><s>Patrijahalno-partijska privredna moć i njena admonitivna priroda glavna su prepreka u nastajanju civilnog društva .</s><s>Država-„društvo\" ima ukornu prirodu prema narodu, ad rem</s>\n<s>ponašanje i njegovu upotrebu .</s><s>To podrazumijeva abrihtovanje naroda od riječi sve do batina, održava njegovo nepunoljetstvo u političkom pogledu .</s><s>Tome je blisko i shvatanje o agnatičkoj državi kao produženju i zamjeni za ulogu oca, nastavak vlasti po očevoj liniji .</s><s>U tom je smislu ruski čovjek ispoljavao svoju odanost i poslušnost ,caru-baćuški\" ili, u novije vrijeme, partijnost prema generalnom sekretaru . s</s>\n<s>Svoju najvišu tačku u gubitku društvenosti država-„društvo\" doživljava kroz svoj agatobiotički karakter .</s><s>Zapravo postoji neko uvjerenje da takva država zna što je dobro i pravilno življenje .</s><s>Ni jedna se država kod ovih naroda, usprkos promjenama njenog oblika, sve do savremenosti, nije odrekla te uloge odnosno znanja o tome što je dobro, a što rdjavo za njene podanike .</s><s>Lešek Kolakovski je to savršeno formulirao kada je rekao : to su države koje unaprijed znaju što narod hoće, Podvrgavanje društva državi, državi-„društvu\", vodi državi koja adoptira narod .</s><s>Shvatanje da je država otac naroda ne temelji se samo na njenoj agnatskoj prirodi kao duhovnoĆ kulturi i svijesti podanika.</s><s>Adopcija naroda samo je konačan završetak, jedinstveno sliven izraz agatodemonske, agatobiotičke i agnatske prirode slovenske države, države-„društva\" .</s>\n<s>Čini se vrlo neobičnim da ova država ima i aklamatorni karakter .</s><s>U njoj narod ne bira svoje predstavnike pojedinačnim glasanjem već prostim uzvikivanjem .</s><s>To ne znači da je država jača u odnosu na društvo, narod .</s><s>Zapravo, ona je i jedno i drugo .</s><s>Način da se to shvati jeste nedostatak akrativnih sposobnosti u narodnosnom biću slovenskih masa .</s><s>To se odnosi i na sve one sadržaje državnog života koji kod drugih</s>\n<s>ponašanje i naroda pretpostavljaju narodno učešće, vladavinu naroda .</s><s>Nedovoljna sposobnost naroda u vladanju nad samim sobom zakonito instalira moć države u ,,istočnih\", koja je bez presedava u ljudskoj istoriji Postoji jedan skriveni sadržaj koji ove države čini jedinstvenim u svijetu .</s><s>To je njihova unutrašnja snaga što se sadrži u dvijema iskonskim funkcijama od kada slovenski narodi znaju za državu .</s><s>To je najprije država-nje koje je samo drugi izraz za vladanje po nahodjenju .</s><s>Naša istorija zorno prikazuje da je jako teško odrediti da li su vladari služili državu ili je država služila vladarima .</s><s>Pa ipak, ta je snaga država bila više relativna nego što se moglo očekivati s obzirom na česte apsolutističke oblike .</s><s>Zapravo, takve su države konstantno slabile društvo .</s><s>To stanje : „jaka država - slabo društvo\" nije samo izraz naše tradicije, ono je bitna oznaka naše savremenosti Komunističkopartijski</s>\n<s>ponašanje i oblik vladavine samo je nastavio tu prožimajuću liniju u jugo-slovenskom prostoru autorizirajuči i autokratizirajući je .</s><s>Druga se snaga ovih država sastoji u upotrebi naroda, u ovom slučaju podanika Da narod upotrebljava državu - takva funkcionalnost vladavine naroda nije poznata Prije je obrnuto : da država upotrebljava narod .</s><s>Poslije rata s Napoleonom rusko je samodržavlje ispalilo sentencu da je narod spasio državu .</s><s>Razumije se, bila je to istina, ali takva istina ima i svoj dodatak .</s><s>U ratovima koje su vodili ovi narodi, država je zaista bila spašavana zahvaljujući upotrebi naroda, istoj onakvoj njegovoj upotrebi u miru .</s><s>Narod nije upotrebljavao „svoju\" državu, izuzev kod Srba koji su je znali potkradati vraćajući „milo za drago\" budući da je država mnogo više otimala .</s><s>Nerazlikovanje države i društva, vlasti i gradjana - podržavljenje naroda</s>\n<s>ponašanje i objašnjava zašto su socijalne promjene u pomenutim državama rijetke, neobično skokovite, iznenadne i krvave i zašto su postoća socijalna stanja tako dugo održiva i surova.</s><s>Prema nekim socijalnim teoretičarima i istoričarima to ukazuje svaki put na ponovno radjanje naroda .</s><s>Aleksandar I Karadjordjević htio je stvoriti jugo-narod, kao što je Josip Broz kanio Radni narod .</s><s>Neuspjeh prve Jugoslavije, posebno kriza druge</s>\n<s>ponašanje i samo pokazuju koliko „država-narod\", „država-društvo\" nema svoje organske snage kada dezavuira civilno društvo .</s><s>Država kao alter ego naroda ostavlja nas i dalje u razmišljanju o njenoj prirodi koja je dijelom naslijedjena i nastala na (stoku .</s><s>Postoji li objašnjenje za njeno postojeće funkcioniranje?</s><s>Zašto tamo država postoj i kako već postoj i?</s>\n<s>Za mene, tome je doprinio ambrozijski karakter države kod „istočnih\" kao teoetatokratizacija narodnog i društvenog života, prema kojemu država odaje projiciranog boga izražavajući njegovo silaženje s neba .</s><s>Srce i duša takve tvorevine jeste imperium ili zapovijedna bit države nasuprot zapadnog značenja dominiuma kao privrednog posjedovanja .</s><s>U prvom slučaju država iz-država narod, u drugom pak, narod iz-država državu .</s><s>To je bitna razlika koja se objelodanjuje sve do danas .</s><s>Ta razlika otkriva istinu o ulozi države kod „istočnih\" i ja ću je ovdje iskoristiti kao metodičku osnovu za identifikaciju dva različita shvatanja države : države kao Rimljani su pod državom podrazumijevali značenje res</s>\n<s>što ne pretpostavlja odredjeni oblik vladavine, na primjer, nego javnu stvar odnosno javno dobro.</s><s>Tome odgovaraju javne radnje - one koje se tiču države .</s><s>To bi značilo da je država mnogo šira od jednog oblika vladavine ili mnogo više od načina upravljanja, čemu su inače težili i tradicionalni oblici države kod slovenskih naroda i partijska forma države koju su donijeli komunisti .</s><s>Ipak, kad razmišljamo o tome što je značajno za shvatanje res publica, ne mogu a da ne kažem da javne stvari, u ostalom i one obične i upotrebne, u svom imenu ili već svojim nazivom otkrivaju odredjeno značenje i intenciju .</s><s>Ne treba posebno govoriti koliko upotrebna vrijednost odaje smisao nekog predmeta ili same stvari .</s>\n<s>Res publica je pretpostavljala da niko nema više prava na državu kao javno, zajedničko dobro od bilo kog drugog .</s><s>To je takodjer, značilo da ne postoje bolji politički ljudi u odnosu na one druge.</s><s>Svi imaju prava na acta publicum, javne radnje koje se odnose na državu .'</s>\n<s>Tradicija res publicum nastavila se u francuskom slučaju, dok kod slovenskih naroda ona ima izvjesno uporište samo u Poljaka u značenju javna politika .</s><s>To,</s>\n<s>O čemu govori res publica? vjerovatno, objašnjava današnji otpor poljskog naroda komunističkoj organizaciji „države-društva\", zahvaljujući svojim tradicijskim nanosima javne politike .</s><s>Kao što smo ranije vidjeli, drugi slovenski narodi stvari države pridaju sasma drugo značenje, upravo ono koje znači riječ država .</s>\n<s>Mora se reći da se poslije javio jedan drugi smisao pojma države što ga imaju romanski i germanski narodi .</s><s>Riječ je o nazivima etat, stato, Staat i state .</s><s>Tu vidimo, u užem pogledu, državu kao uredjenje i poredak, ali, u širem značenju, takvi nazivi označavaju ustavnost i zakonitost .</s>\n<s>U pomenutih naroda, ove riječi imaju svo poštovanje .</s><s>Koliko god da je država izgubila na javnom, postajući poredak i uredjenje, ona je održala javnost iznad sebe, a narodi će poštovati javnost isto onoliko koliko znaju da poštuju državu Nakon ruske revolucije 1917. godine partijska država kod slovenskih naroda samo je prividno promjenila tradicijski omotaš „država-društvo\" .</s><s>Razumije se, bio je to posve grandiozan dogadjaj .</s><s>Država-radnika imala je neobično fanatičnu i fantastičnu zadaću, da „izgradi\" novo društvo, „državu-narod\"!</s><s>Ništa nije išlo tako u visine kao hvala u pogledu njenih socijalnih i narodnosnih mogučnosti .</s><s>Komunistički graditelji su u svojim glavama imali gotov plan na osnovu uputa koje im je nalagao Loeffelkommunismus .</s>\n<s>Pa ipak, postoji neka granica, čak i kod takvih planova .</s><s>Problem je nove/stare države bio taj da ona ne može privredno funkcionirati na osnovu svoje partijskozapovijedne biti .</s><s>To je i prirodno.</s><s>Imperium nije mogao osvojiti polje dominiuma kao privrednog posjedovanja za cjelinu svojih podanika .</s><s>Druge su države, ustrojene na tradiciji res publica i dominiuma u privrednom životu, pokazivale koliko je država kod ,,istočnih\" i sada, u komunista, rdjav prizor Ali, kompartijsku državu nije upropastila loše funkcionirajuča privreda po sebi .</s><s>To je jedna od, možda, najvećih prožimajućih zalbuda.</s><s>Zvuči paradoksalno, mada je istinito: takva država je upropastila samu sebe!</s><s>Posve neobičnom negacijom res publica, ona je provela identitetnu političku organizaciju države i društva.</s><s>Takva hegemona i totalna država usisala je društvo, istovremeno ga ukidajuči .</s><s>Posljedice nisu na prvi pogled tako zastrašujuće.</s><s>Tako ja objašnjavam nastanak čitavih ne-političkih naroda .</s><s>Ali, kad se dovedu u vezu sa slobodom privredjivanja, bolje rečeno, njenim odsustvom u takvoj državi, one na duži rok djeluju razarajuće i po samu državu.</s><s>Državnodruštveni organizam nije doživio smrt, no njegovo tijelo nije bilo sposobno ni za život .</s>\n<s>Dopustite da objasnim svoje zanimanje za taj fenomen Politički neslobodan čovjek ne može biti ni privredno sposoban .</s><s>Prema svojoj funkciji kompartijska država djeluje naspram tekovina res publicae i po nalogu jedne grupe ljudi koji su sebe samoproglasili za, čak i u antropološkom pogledu, najbolje snage u takvoj državi .</s><s>No, usmjerenje na politiku u značenju vlasti u državi, transformacija lične i grupne vlasti u vlast države i državu samu, umjesto ekonomije</s>\n<s>Societe civile koči ekonomske snage društva vodeći ga bijedi.</s><s>U tom je smislu kompartijska država došla do pozicije da se protivi radu Nenadmašive su finansijske mjere u takvoj državi .</s><s>Štampa se novac, nije važno koliko .</s><s>Dijeli se, vrlo mnogo se dijeli dok se ne dospije do toga da nema ništa više za dijeljenje, jer se sve podjelilo ne samo za danas, nego i za sutra .</s><s>Nisi erro pravi izlaz je danas : dosta partijske vlade!</s>\n<s>Moji pogledi vode me reintegraciji ideja o civilnom društvu, ustanovama društvenog razuma.</s><s>U generalnom pogledu, to bi značilo oslobadjanje od puta koji ide za jednim „teorijskim\" idealom posljednje klase u istoriji i njegova smjena socijalnim .</s><s>Plodnost takva pristupa rezultira praktičnim ustanovama i dobrom, ekonomski funkcionirajućom privredom .</s>\n<s>Stara imaginacija o ,proleterskom kraljestvu\" na zemlji svjetovno se završava rdjavim stanjem upravo za ,proletarijat\" .</s><s>Ni nova imaginacija jedne iste idejne matrice neće dovesti do boljeg socijalnog stanja .</s><s>Socijalizam u ruskom smislu, socijalizam koji u lenjinističkom pogledu propovijeda revoluciju, gotovo da je sigurno okončava u ,državi-društvu\"</s>\n<s>.</s><s>Taj će se slučaj dogoditi i obnoviti svaki put ostane li se na imaginaciji koja podrazumijeva utopiju i volju.</s><s>Naposlijetku, nova sopstvenost, sopstvenost kompartijske države nad društvom zasnivala se na aktima i učešću u revoluciji .</s>\n<s>Sve što nam ostaje jeste da govorimo u pretpostavkama, hipotetičkim mogućnostima.</s><s>Svaka od mogućnosti uspostavljanja civilnog društva u društvima pod socijalizmom ima snažne prepreke .</s><s>Kompartijske države braniće svoju političku egzistenciju sve do definitivnog i konačnog uništenja društva .</s><s>Pa ipak, reformska svijest o potrebi ,socijalne države\" u sprezi s predmetnom procesualnošću koja je još svijetski trend mogla bi, posmatrano na duži istorijski rok, podlokavati kompartijsku državu.</s><s>To obećava da vanjski i unutrašnji socijalno-ekonomski procesi, kao što se već dešava, probijaju političku egzistenciju kompartijske države .</s><s>Podanici kompartijske države sve teže će se držati bez uznemirenja kada pogledi preko granice stalno navode dobro poznatom pitanju : „A, kako to da je kod njih mnogo bolje nego kod Edukacija naroda o sjaju kompartijske države ne može izdržati pred zornim primjerima života dobrostojećeg zapadnonjemačkog radnika .</s><s>Ništa ne uspjeva kao takav uspjeh .</s><s>Konačno, problem je postao direktan : može li dalje kompartijska država izdržavati svoje podanike?</s>\n<s>Prije svega, societe civile nije proizvod logičkog uma nego živući proces s manje-više realizabilnim mogućnostima .</s><s>Samo da podsjetim, ako bi civilno društvo bivalo za sada samo stvar jedne pedagogizacije onda ono ne bi dalje odmaklo od školske discipline .</s><s>Prijelomna tačka sastoji se u činjenici da ono predstavlja ograničen realitet, doduše jedne stvarne stvarnosti koja s jedne strane nameće se objektivnom stranom svekolikosti samog društvenog kretanja, a s druge Strane, nailazi na umstvenu osmišljenost i kao kritika doktrine i prakse kompartijske države i kao odredjeni pozitivni, evropski program razvoja društava pod socijalizmom .</s>\n<s>S obzirom na to, držim da je neophodno obnoviti neke od ključnih ideja civilnog društva koje, inače, nisu nepoznate, ali koje imaju civilizacijsku dimenziju Po mojem mišljenju, postoji nekoliko osnovnih izuma uma o civilnom društvu koji danas manje nego jučer izazivaju reakciju doktrine kompartijske države .</s><s>Ovdje i dalje o njima ćemo govoriti .</s>\n<s>Poznato nam je da je društvo mnogo starije od bilo koje države .</s><s>Pa ipak, društvenost je istorijski podrazumijevala državnost .</s><s>U svojoj dalekoj prošlosti ljudi nisu razlikovali društvo od države .</s><s>Ja se ne bih sada bavio time što je s tog stanovišta primarnije i starije.</s><s>Htio bih samo reći da svako društvo jednom objektivnom</s>\n<s>pravac idejizma, praktičkog programa? smislu predstavlja prema državi jednu više ili manje samostalnu snagu .</s><s>S tim generalnim uvidom otkriva se tajna dobrog društvenog i državnog uredjenja .' Zapravo, problem modernog odnosa društva i države jeste da se država dovede u granice zakona .</s>\n<s>Zahvaljujući tome, biva i sloboda gradjana obezbjedjena .</s><s>U politikom smislu vlada je društvena .</s><s>To bi značilo uvodjenje običaja da vladini resori ne budu monopol samo jedne politike snage-idemista, ulazak u vladu svih onih društvenih predstavnika bez obzira koliko su njihove ličnosti i namjere povoljne za ovu odnosno onu politiku grupu .</s><s>Početak reforme kompartijske države sa stanovišta civilnog društva podrazumijeva da se komunistička vlada složi sa gradjanskim slobodama .</s><s>Time se dokida sopstvenost nad državom koju ima jedna politika grupa zahvaljujući aktima i učešću u minuloj revoluciji .</s><s>Takvu vladu nazivam - vladom socijalne reforme .</s><s>Očigledno je da novo, moderno i evrodruštvo ne može više voditi stara kadrovska kompartijska nomenklatura .</s><s>Civilno društvo je uslov dobre državne uprave koja ne dobiva snagu ni od Boga ni od Vodje, nego u stalnom nadzoru što ga ostvaruju gradjani nad svojim upravljačima.</s><s>Ohlokratska ideja koju hvalisavo demonstrira kompartijska država, da svi upravljaju, jednostavno je neostvariva budući da je nemoguće da se svi gradjani nadju na državnoj i društvenoj upravi .</s><s>Čak kad bi ona bila i tehniki sprovodjiva, onda niko ne bi upravljao!</s><s>Ali takva ideja ima korisnu ideološku funkciju .</s><s>Ona podilazi</s>\n<s>narodnoj mašti, uništava akrativne sposobnosti naroda i društva, da bi stvarnu vlast predala u ruke partijskih upravljača .</s><s>Civilno društvo pretpostavlja laiški društvenodržavni sistem : državu bez Boga i Marksa!</s><s>Takva država ne podrazumijeva da svi upravljaju kako zapravo niko ne bi upravljao predavajući vlast jednoj političkoj grupi idemista, već da svi vrše nadzor i kontrolu nad upravom i upravljačima .</s>\n<s>Ali, takva država zahtijeva kao svoju osnovnu pretpostavku dezavuiranje političkog monopola idemista nad državom što su ga oni izradili na osnovu svojih narodnosnih učinaka u prošlosti .</s><s>Kad jedna politička snaga ,dobije\" od naroda mandat jednom za svagda brzo se od njegovog sluge prometne u narodnog gospodara.</s><s>Politički monopol nad državom koji imaju idemisti i danas se, usprkos neuspjeha kompartijske države, opravdava ,dobijanjem\" mandata od cijelog naroda .</s><s>Danas je nemoguće zamisliti u političkoj kulturi da jedna stranka može podjednako igrati ulogu vlasti i istovremeno kritičara svojih postupaka kao vlasti, pozicije i o-pozicije .</s><s>Pa ipak, komunisti-demisti više od pola vijeka pothranjuju takva vjerovanja .</s><s>Ne mogu se oteti utisku koliko je to opasno po društveni i državni život .</s><s>Najdirektnija posljedica jeste da država ne služi društvu nego jednoj političkoj grupi .</s><s>Time partija postaje preča od države .</s><s>Ali takva je opasnost uvećana s obzirom da su sami idemisti kao stranka nedemokratski organizirani .</s><s>Oni su skloni da svoju moć prenose na rukovodstva, vodju .</s><s>Zato, kad se država podredi idemistima, ona se zapravo podredjuje jednoj uskoj grupi ljudi .</s><s>Kompartijska država je država partijskog politbiroa, crvenog „monarha\" .</s><s>Svugdje političke stranke vladaju s pomoču manje ili više jake odnosno slabe birokratije .</s><s>U kompartijskim državama partijska birokratija vlada čak i bez vlastite partije c</s>\n<s>Demonopolizacija komunista-idemista kao pretpostavka civilnog društva nije moguća na način kako su sami komunisti u bližoj prošlosti preoteli i dokopali se vlasti .</s><s>To bi bilo pogubno za društvo, budući da bi takav način iziskivao violentna sredstva .</s><s>Svako nasilje koje se koristi za ostvarenje odredjenih političkih ciljeva zahtijeva njegovu produženu upotrebu zarad očuvanja takvih ciljeva .</s><s>Konačno, rukovodeći komunisti bi svugdje bez razmišljanja primjenili nasilje pošto uglavnom zauzimaju sva vodeća mjesta u silama državne egzekutive .</s><s>Dakako, njihova spremnost na nasilje kao i odricanje od nasilja od strane demokratskih, civilnih snaga pokazuje da to nije metoda koja bi mogla privlačiti societarne duhove koji računaju na političku odraslost naroda i socijalno-ekonomsku moć društva Demonopolizacija hegemone partije s principom jednovlašća moguča je samo i provodi se cjelinom pucanja šavova kompartijske države, čije su istorijske ambicije bile nevidjene : od toga da izdržava narod, politički ga uniformira i uči ,pravilnom\" mišljenju.</s><s>Ukratko, izgledi civilnog društva dani su u mjeri neuspjeha kompartijske države.</s><s>Njezin objektivni neuspjeh jačače subjektivne namjere snaga civilnog društva Ali, ono što je posebno važno jeste da bi u takvoj situaciji mogućeg prijelaznog riješenja demokratski komunisti mogli odigrati korisnu ulogu iskoračivanjem prema ,,civilistima\" .</s><s>Takvo očekivanje nije zaludno .</s><s>U posljednje vrijeme moda najbolja kritika vladanja komunističkih partija dolazi od njezinih unutrašnjih demokratskih i opozicionih snaga .</s><s>Bez obzira što oni predlažu, a predlažu, zajednički uzev, prevladavanje postojećih metoda i modusa političkog djelovanja ovih partija, bitno je da dolaze do jednog jedinstvenog i ohrabrujućeg zaključka : da se na stari način Takvo bih saznanje rado nazvao povijesnim .</s><s>Njegova veličina izbija na vidjelo tek onda ukoliko ga usporedimo s izvornim doktrinarnim, kominternovskim namjerama komunističkih partija.</s><s>Danas mi to liči na ponor .</s><s>Ideje demokratskih komunista govore koliko je komunizam istinski evoluirao .</s><s>Dopustite da stoga izložim mogućnost susretnog projekta demokratskih komunista i civilista .</s><s>Dosadašnji idejni fond demokratskih komunista daje nadu da bi oni mogli izvršiti konačnu i definitivnu kritiku političkog monopola svoje partije nad državom i egzekutivnim silama.</s><s>Prije svega mislim na princip „jednovlašća\" .</s><s>To bi značilo priznanje da je država javna ustanova pluralistički i demokratski otvorena za socijalno-narodnosnu vladavin i različite oblike upravljanja .</s><s>Razumije se, ona je mnogo više od oblika vladavine i načina upravljanja.</s><s>Ona je civilizacijska ustanova .</s><s>Pluralistička, onoliko koliko je društvo objektivno</s>\n<s>narodnoj pluralističko.</s><s>Svako onaj ko kompartijskoj državi podnosi argumente u smislu „pluralizma glava\" griješi, jer takva država je s tim argumentima lako izlazila na kraj budući da</s>\n<s>narodnoj ih je uvijek proglašavala za devijantna političkomisaona lutanja pojedinaca, a po potrebi i razbijala takve glave .</s><s>Pluralizam političkog uticaja na državu objektivizira se iznutra pluralističke socijalne strukture i to u onoj mjeri koliko je takva struktura razvijena .</s><s>Ni manje, ni više .</s><s>Na taj način pluralizam se predstavlja cjelinom socijalnih snaga .</s>\n<s>Vrlo značajan iskorak demokratskih komunista da samonegiraju politiki monopol svoje partije i princip „jednovlašća\" u teoriji i praksi predstavljao bi epohalni način da društvo dodje do markacije države kao javne ustanove .</s><s>No to ne bi smjelo značiti uvodjenje u državu koja bi stvorila nove politike ograničenosti, na primjer, za komuniste!</s>\n<s>Država bez komunista bila bi isto toliko politički slaba koliko i postoječa, kompartijska, koja je napravljena isključivo s njima .</s><s>Civilisti bi se stoga valjali kritiki odnositi prema idejama takvog antikomunizma, političkog antikomunizma koji bi eventualno išao za projekcijom države bez komunista u bilo kojoj varijanti . lskustvo poučava da je idemistički komunizam, razumije se, zelotski orijentiran, svaku kritiku monopola komunističke partije i njenog ,jednovlašća\" vješto prevodio u antikomunističku alternativu : ili-ili, ili-mi, ili-oni odnosno „ko će koga\" stvarajući lažni utisak kako oni koji kritiziraju monopol ,Ka-Pe\" ustvari hoće konačan obračun da bi protjerali komuniste iz države.</s><s>Mogu samo reći kad bi se uistinu o tome radilo da bi takva država bez komunista bila ne manje politički rdjava od postojeće, kompartijske .</s>\n<s>Naravno, svako ozbiljan zna da se radi o jednom taktičkom triku komunista idemista i zelota .</s><s>Pa ipak, takva je odbrana hegemonističkog komunizma pokazala se vrlo uspješnom .</s><s>Ako se radi o tome da se smjeni jedan monopol s drugim - u čemu je onda razlika?</s><s>Takvo pitanje može postaviti svaki čovjek ma koliko da je nezadovoljan s time kako idu stvari u kompartijskoj državi .</s><s>Narodi i društva koji su prošti kroz nevjerovatne teškoće u kompartijskoj državi više od 70 godina ne mogu dozvoliti nove političke ograničenosti koje bi značile ista socijalna i materijalna mučenja .</s><s>Držimo da je vrijeme da se u tom pogledu politički Zato pluralistički model države pretpostavlja uticaj svih političkih snaga koje priznaju civilizacijske vrijednosti i koje im dalje doprinose.</s>\n<s>Bez revolucionarnog ,zavjereništva\", bez prava ekskluzivne naravi na državu kao Priznanje od strane komunista da su oni jedna od političkih snaga u državi, a ne nad državom, omogućila bi mnogo izraženiju društvenodržavnu i sistemsku elastičnost da bi se bez unutrašnjih poremećaja i potresa s lijeva išlo na desno, kao i obrnuto i s obzirom na višestruke mogućnosti koje društvo traži .</s><s>U takvoj bi državi mogli koegzistirati različiti načini privredjivanja, oblici imovine i svojine, realna privreda bez ideoloških napora da se izgradi ona realnija ekonomija od realne, civilne slobode, politička kultura, egzistencija, saradnja i integracija različitih nacionalnih kultura, a iznad svega ljudi bi se u socijalnom pogledu lakše podnosili .</s><s>U takvoj državi ni jedan čovjek ne bi važio za socijalno boljeg od ma kog drugog zato što je njegovo političko, ideološko uvjerenje iti pogled na svijet privilegiran od države .</s><s>Kao što nacionalne, rasne iti vjerske razlike mogu u predrasudnoj formi razarati društvo i državu, ništa manji je negativni učinak usljed političkih razlika, posebno ako se one izvode do razlika u ,kvalitetu\" socijalne antropologije Gotovo je sigurno da je kompartijska država doživjela svoj povijesni neuspjeh Zapravo, ona se sudarila sa samom sobom .</s><s>Ona postiže ono što ne želi, a želi ono što ne postiže.</s><s>Način da se to shvati jeste da se društvo realnije odredi prema mogućnostima sadašnje praktičke izvodljivosti komunizma .</s><s>Mnogi misle da je neuspjeh/kriza kompartijske države u tome što ona nije još dovoljno komunistička i izlaz vide upravo u njenoj daljoj komunizaciji, kao da največa greška nije baš u tome što je ona pretjerano komunistička .</s>\n<s>Početna mogučnost u ,razblaživanju\" kompartijske države i uvodjenju civilnog društva sadrži se u ukidanju strukture i karaktera izbornog sistema koji povlaščuje komuniste, idemiste i zelote - zapravo, kojim i na osnovu kojeg oni sami sebe ,,biraju\" pretvarajući izbore u svoj političko-grupni i lični plebiscit .</s><s>Time bi se došlo do političkog naroda u demokratskom i pravnom smislu, izjednačenja političkih uslova kao ugovornih odnosa s državom te uspostavljanja kontrole nad njom .</s><s>Takva država ne bi bila podredjena društvu, ali ni društvo ne bi bilo njen prost dodatak .</s>\n<s>Shvatanje kompartijske države kao privrednog subjekta pretpostavlja njenu samostalnost u odnosu na društvo .</s><s>Takva ideja je isuviše stara i u tom pogledu ona nije izvorno komunistička, ali je ipak zadobila svoju najvišu materijalizaciju .</s><s>U praktičkom smislu to bi značilo da svi podanici države od nje dobijaju sredstva za život, kao da ne postoje privredno-društvene radnje .</s><s>Moram priznati, takva država graniči s nekom vrstom Jeruzalema . lzdržavanje naroda je vrlo blisko očekivanju da narod ne treba da radi .</s><s>A, sad još nešto zabavnije.</s><s>Kako napraviti novac iz države i sve podanike učiniti sretnim .</s><s>Razumije se, kompartijska država posmatrano s tog stanovišta ekonomski je vrlo slaba tvorevina, a s njom se društvo survava ka ekonomskoj krizi i siromaštvu .</s><s>Pa ipak, njene socijalne veze su nešto čvršće .</s><s>Zapravo, nema socijalnih pobuna zbog lošeg materijalnog položaja podanika .</s><s>Ja ne mogu to nikako drugčije objasniti no činjenicom da je kompartijska država mentalno poopštila jednu veliku fikciju da svi žive o trošku svih .</s><s>Naravno, u ekonomskom smislu to je njena slabost, ali to je i njena socijalna snaga</s>\n<s>Civilno društvo polazi od klasičnih tekovina odnosa izmedju privrele i države .</s><s>Država ima svoju ulogu u ekonomskom procesu, ali sama država nije niti ekonomija ni zamjena za ekonomiju .</s><s>To je u suprotnosti s glavnim principom kompartijske države u privrednom životu : čija vlast - njegova je i privrela .</s><s>Uistinu, privrela kompartijske države je ,merkantilistička\" .</s><s>Ljudi koji bi privredjivali koristeći svoje privredne talente nemaju ekonomskih sloboda .</s><s>Niko ne smije zaraditi .</s><s>Bogatstvo je ideološki problem .</s><s>Ekonomija funkcionira kao državna grana.</s><s>Kompartijska država ne samo da je u suprotnosti sa radom i njegovom ekonomijom, ona je, ako hočemo pravo, i u suprotnosti sa doktrinom komunizma, samim Marksom</s>\n<s>Civilno društvo traži njihovu sintezu . koji je smatrao da je privrela demijurg cijelog društvenog kretanja i da je država izvršni organ privrednih snaga Taj prirodni proces, odnos izmedju ekonomije i politike, kompartijska država je inverzirala .</s><s>Tome savršeno odgovara ona izreka da je društveno stvaranje države pretvoreno u državno stvaranje društva .</s><s>9 Civilno društvo obnavlja cjelokupnu proizvodnju vrijednosti i robni karakter privredjivanja, tržišni oblik rada .</s><s>Time se društvo vraća predmetnoj procesualnosti rada, ekonomiji robnog „fetišizma\" koja jača socijalno-privrednu moć ponaosob svakog privredjivača i njih svih zajedno .</s><s>Danas kompartijska država ne konfiscira samo višak rada (govoreći u naturalno-socijalističkim kategorijama), nego i dio potrebnog rada .</s><s>Ne mogu a da ne priznam da me takva država neodoljivo podsječa na istočne despotije .</s>\n<s>Ni poslije 70 odnosno 40 godina državnog stvaranja društva graditelji privrede kompartijske države nisu shvatili da je roba glavna sila socijalizacije uspostavili na djelu jednu ekonomski lošu socijalizaciju, koja prije liči na etatizaciju .' o</s>\n<s>Kompartijska država je podilazeći narodnoj maki obećala socijalizam, komunizam, da bi zahvatala u njegovo privredjivanje, od viška rada do potrebnog rada .</s><s>Zivot svih na račun svih bila je jedna omamljiva fikcija, posebno ako su mnogi mogli sebi priuštiti mogućnost da uopšte ne rade .</s><s>Ali, ako namjerno uopštimo glavne ideje kompartijske države prema privredi, onda se to dade pokazati na konceptu ,,socijalističkog, komunističkog načina proizvodnje\" .</s><s>To je ona, da podsjetim, zamisao koja je došla iz korpusa socijalizma ideja .</s><s>A, ona je stvarala velike poteškoće u praktičkoj realizaciji .</s><s>Društvena stvarnost, na svu sreću, bila je mnogo otpornija .</s><s>Znate, vi možete sto puta smatrati socijalističkim, komunističkim načinom proizvodnje sakupljanje žita na državnoj gomili da bi ste ga onda dijelili svakome i „ravnopravno\", ali tada morate biti sigurni da slijedeće godine nećete imati ni žita ni „komunizma\" .</s><s>Moda su takve ideje zaista komunističke, pa ipak, one su u glavnom dovodile do neprijatnih posljedica, prijetnji gladju i upotrebi nasilja .</s><s>Kompartijska država sve teže izlazi sa zadovoljavanjem potreba ljudi, ćak i onih prirodno uslovljenih.</s><s>Moda je, velim, i slobodna razmjena rada, na primjer u oblasti stanogradnje, komunistička ideja .</s><s>No, koliko je meni poznato, Jugosloveni poslije njene realizacije sve teže dolaze do krova nad glavom .</s><s>Od komunizma se ne živi niti</s>\n<s>Taj put, u privrednom smislu, od socijalizma do društva, od komunizma do privrede, pokazao se kao golema zabluda graditelja kompartijske države .</s><s>Vjerujem da su to mogle biti zablude na samom početku, pa čak i to da one potraju i duže vrijeme, ali danas nakon toliko iskustava takve mi zablude izgledaju jednim neodvojim dijelom sistema koga pretpostavlja kompartijska država.</s><s>Te zablude - to su istine kompartijske države .</s>\n<s>Moderna država pretpostavlja relativno uskladjen odnos izmedju njene političke i privredne organizacije .</s><s>Politička organizacija kompartijske države nakon revolucije kao „državnog udara\" dolazi u sukob s privredom .</s><s>Da bi opstala, ona prema sebi privredi kroji privrednu organizaciju .</s><s>To je stalni uzrok nestabilnosti kompartijske države, jer politička organizacija takve države nije na istoj visini moguće, efikasne privredne organizacije .</s><s>Revolucionarno uklanjanje profita s željom da privreda i dalje bude ekonomski efikasna kao da se nije ništa desilo neodoljivo podsjeća na očekivanja da neplodan muškarac ima potomstvo .</s><s>Civilno društvo odbacuje kameralističku privredu, što bi značilo da je ova samo jedna od državnih grana.</s><s>Merkantilizam, kameralizam i socijalistički etatizam dio su jedne tradicije koja nalaže da privredu podiže država kao što je Bog stvarao svijet Privreda je jedno veliko preduzeće, a ne skup konkurentnih privrednih subjekata .</s><s>Za razliku od kameralističke teorije, civilno društvo propovijeda da država ne treba da se miješa u privredni život zemlje .</s><s>Svi idu slobodno za svojim ekonomskim interesima .</s><s>Pa ipak, civilno društvo ne zastupa ekonomski egoizam Takav je princip, kada bi se rezolutno sproveo, ne manje socijalno opasan od principa „života svih na račun svih\", ho je danas srce i duša kompartijske države Postoji niz situacija kada se država u savremenoj privredi mora mješati u privredne radnje svojih gradjana .</s><s>One nisu samo nuno zlo, nego posljedica ekonomske funkcije moderne države .</s><s>Civilno društvo nije za ekonomski darvinizam privrednih subjekata, ono se zalaže za socijalno funkcioniranje privrednih ustanova „socijalno\" ne oslobadja radnike da proizvode cipele na ekonomski, rentabilan i konkurentan način .</s>\n<s>Tajna političkog uredjenja kompartijske države sastoji se u proizvodnji odnosa dominacije komunističke partije dezavuirajuči ekonomiju rada, proizvodnju proizvoda u robno-vrijednosnom obliku .\" Pa i onda kada se država miješa u privredne aktivnosti svojih radenika, iz razloga svoje objektivne ekonomske funkcije, takve se intervencije valjaju svesti na najmanju moguću mjeru .</s><s>Bit državnog interveniranja prema civilistima, korespondira sa socijalnim ispravljanjem „ekonomije razlika\" .</s><s>Naravno, socijalno ne smije potirati produktivne razlike, kao što produktivne razlike ne mogu negirati socijalno .</s><s>U prvom slučaju može lako doći do košenja ekonomskog funkcioniranja kapitala koje survava društvo ka siromaštvu svih, u drugom pak - ljudi se odaju ,opasnim\" mislima pobune .</s>\n<s>Ovdje i dalje opisaću glavne razlike izmedju kompartijske države i moguče države s civilnim društvom u pogledu njihova odnosa prema privredi .</s><s>Civilno društvo teži prirodno produktivnim razlikama medju Ijudima kao privrednim stvaraocima .</s><s>Rado bih izjavio da ono time u praktičkom smislu ostvaruje tri značajna narodna probitka .</s><s>Zapravo, produktivne razlike ekonomski motiviraju svakog kao individualnog privrednog subjekta, na toj osnovi bogate se takvi, ali se s njima bogati i društvo koje onda u povratnom smislu ima materijalnih mogućnosti da socijalno-ekonomski intervenira odgovarajučim davanjima svima onima što su ekonomski manje spodobni .</s>\n<s>Za razliku od moguće države civilnog društva, kompartijska država revolucionarno razara produktivne razlike medju ljudima u smislu njihova različita doprinosa na polju privrednih aktivnosti .</s><s>Saglasno s time ona demotivira čovjeka kao ,ekonomsku životinju\" .</s><s>Posljedice su očite.</s><s>Sv i - osiromašuju.</s><s>Razumije se, i samo društvo i država siromaše .</s><s>Ali, u odnosu na državu s civilnim društvom, gdje su produktivne razlike medju ljudima pretpostavka bogatstva pojedinaca i društva i istovremeno njihova posljedica, kompartijska država uspostavlja nevidjene ne-produktivne razlike na tlu siromašnog društva i još siromašnijih podanika .</s><s>Sjaj bogatstva partijske nomenklature u kompartijskim državama nadmašuje raskoš života turskoga begova</s>\n<s>se u njemu dade stanovati . ta, kineskog mandarina ili danas, američkog poslovnog multimiljardera može opravdati takvo bogatstvo ljudi koji nisu došli na vlast s pomoću novca, ali koji su se pomoću vlasti nečuveno obogatili .</s><s>Socijalistički mamonizam je vrlo skupa cijena koju društva i narodi moraju platiti za vlast komunističkih partija u kompartijskim državama .' 2</s>\n<s>To je samo po sebi nevjerovatno, pa ipak je tako.</s><s>No, ništa više ne privlači kao pokušaj objašnjenja socijalističkog mamonizma koji generira iz odnosa kompartijske države prema privredi .</s><s>Ja to ne mogu nikako drugačije objasniti nego kao zabludu koju su imali tvorci kompartijske države .</s><s>Prije svega, Lenjin, na primjer .</s><s>Njihova analiza vodila ih je zaključku da produkciono/reprodukcioni motor civilnog društva osiromašuje masovno ljude i društvo dajuči mogućnost jednoj manjini da se neslučeno bogati .</s><s>Privredne ustanove civilnog društva vidjene su isključivo kao sredstva za bogaćenje jednih i siromašenje drugih .</s><s>Oni nisu i mehanizmi bogačenja društva te na toj osnovi i popravljanja položaja ekonomski manje sposobnih.</s><s>Zato se izlaz vidio samo u pobuni protiv takvih privrednih ustanova.</s><s>Naravno, danas možemo reći da je takva analiza bila potpuno pogrešna .</s><s>Sve se, u pogledu razvoja privrednih ustanova civilnog društva, odvijalo u obrnutom smjeru.</s><s>Niti se isključivo jedna mala manjina bogatila, niti je većina siromašila .</s><s>Jot manje se to može kazati za društvo .</s>\n<s>Na osnovu pomenute, pogrešne analize privrednog stroja civilnog društva, kompartijska država je ugušila ekonomske slobode individue, osiromašila i dalje i pojedince i društvo, a uspostavila takve socijalno-ekonomske razlike u korist nekadašnjih revolucionarnih boraca protiv produktivnih razlika u civilnom društvu, koje ne poznaje ni sam kapitalizam .</s><s>Kompartijska država je „država-društvo\" siromašnih pojedinaca, siromašnog društva i nepravične raspodjele u korist jedne manjine, utoliko nepravednije što joj postament nisu produktivne razlike .</s><s>Ništa nije toliko važno za civilno društvo koliko vladavina prava .</s><s>Ubi societas, ubi jus čini jedno društvo stvarnim društvom .</s><s>Svaka država civilnog društva garantira pravo, ali je i sama pod njegovom jurisdikcijom .</s><s>Država koja je utjerana u granice zakona govori nam da i za nju važi pravni poredak .</s><s>Bez pretjerivanja se može reći da je pravna država, država koja je spremna da uzme u odgovornost i lamu sebe, uvijek onda kada se kojim slučajem nadje u prilici da se ogriješi o postojeći pravni poredak Kompartijska država ne zna za vladavinu prava .</s><s>Tačnije, ona je u suprotnosti s njim .</s><s>Zapravo, ovaj tip države je i nastao revolucionarnom negacijom vladavine prava.</s><s>Bilo bi onda isuviše očekivati da se takva država podvrgne pravnom poretku U kompartijskoj državi pravo se nalazi ispod države ili tačnije, politike .</s><s>Pravo je ono što odgovara politici, njenim odnosima snaga .</s><s>Zato prije važi politika cjelishodnost nego vladavina prava .</s><s>Pa ipak, bilo bi pretjerano tvrditi da kompartijska država nema, na primjer, pravnog poretka .</s><s>No, u isto vrijeme to je država s pravom koja sama odredjuje hoće li se podrediti pravu Pravno samoograničenje države nije u ovisnosti od nje same .</s><s>Na ovo je prisiljava društvo .</s><s>Kada je engleska aristokratija pristala da se pomiri s gradjanskim slobodama naroda, položene su osnove za pravnost držanja i društva i države .</s><s>Civilno društvo i država koju ono pretpostavlja sretno spaja law i right, objektivno i subjektivno pravo.</s><s>U kompartijskoj državi i objektivno i subjektivno pravo.</s><s>U kompartijskoj državi i objektivno i subjektivno pravo ovise od komunističke partije .</s><s>Zapravo, ona ide ispred prava .</s>\n<s>Kada se država poistovjeti s klasnom prirodom pa čak i svede na jedan oblik upravljanja, kao što je to slučaj s kompartijskim državama, posebno još ako takvu „klasnost\" oličava komunistička partija koja je po svojoj prirodi nedemokratski organizirana i koja teži da upravljanje preda u ruke nekolicine partijskih upravljača, tada država postaje objekt, sopstvo jedne grupe ljudi .</s><s>Razumije se, da u tom slučaju pravo postaje izraz volje partijskih upravljača .</s><s>Tako me nešto podsjeća na srednji vijek, kada se država smatrala privatnim posjedom koji se može dijeliti, ustupati, uzimati ili otudjivati .</s>\n<s>Opisao sam stanje prema kojemu kompartijska država ne želi da se pravno ponaša, time što će u odnosima s društvom odreći se svoje nadmoćnosti i ogrnuti tradjansku odoru .</s><s>Time se ona ponaša kao najveći ,prestupnik\" u društvu, dovodeći pravni poredak u stanje anomije .</s><s>I zaista, to je tako .</s><s>Kompartijska država je BILJEŠKE :</s>\n<s>'Društveni ugovor ili principi političkog prava od Ž .</s><s>Ž .</s><s>Rusoa, Nakladom knjižare V waložića, Beograd, 1892 . ,Protivno je prirodnom poretku da veliki broj vlada .</s><s>Nemoguće je</s>\n<s>se u njemu dade stanovati . zamisliti da narod bude neprestano prikupljen, te da vrši javne poslove 2 Time se posebno hvalio Zinovjev odmah nakon ruske revolucije : „Reć je samo o 500 hiljada u čijim rukama se nalazi sva državna mašina odozgo do dole .\" ,Komunistička</s>\n<s>3 ,Jude smo prošli kroz Mostar, a danas kroz Sarajevo .</s><s>I vidjeli smo da narod, danas, na primjer, na putu dužem od deset kilometara, po kiši i prohladnom vremenu, stoji vani da bi nas dočekao i pozdravio .</s><s>Te ljude niko ne može mobilisati da se smiju, to se ne može organizirati . . povjerenje u nas, povjerenje u našu vlast je nas komunista da sebe čeličimo, a time i zemlju da čeličimo, Sarajevo .</s>\n<s>6 E .</s><s>V. Spektorski, Država i njen život, Srpska književna zadruga, Beograd, 1933, str .</s><s>21 -40 8 ,,Partijska birokratija postala je jedina dominantna socijalna klasa u zemljama u kojima prevladava državni monopol .</s><s>O .</s><s>Šik, Das kommunistische Machtsystem, Hamburg, 1976, S .</s><s>257 . v Dr Lj .</s><s>Marković, Ekonomsko uredjenje - Rani socijalizam -, Zavod za izdavanje udžbenika ' 0 „Država posjeduje skoro sve faktore proizvodnje Economics,</s>\n<s>McGraw-Hill Book Companv, 1980, p. 821 .</s><s>1 1 „Bazična potreba nomenklature kao vladajuće klase je konsolidacija i ekspanzija njene moći .\" Nomenklatura Anatomv of the Soviet Ruling Class, M .</s><s>Voslenskv, The Bodley Head Ltd ., 12 Socijalistički mamonizam ima svoju osnovu u feudalizmu i ,kom internizmu\" .</s><s>On je samo drugi, materijalni izraz posjedovanja vlasti od strane komunističke birokratije . ,Ovaj fenomen je povezan s uticajem feudalne autokratije u samoj kineskoj istoriji i takodjer s tradicijom vrlo jake koncentracije moći u rukama vodja komunističkih partija u različitim zemljama u vrijeme Komunističke internacionale .\",</s>"}
{"dc.title": "Pretpostavke i izgledi za uspostavljanje gradjanskog društva u Jugoslaviji", "dc.creator": "Čavoški, Kosta", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4707", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5223&dn=", "text": "<s>Početkom jula ove godine u intervjuu datom „Mladini\" Stane Dolanc je još jednom iznenadio jugoslovensku javnost kada je povrdio da se več založio za</s>\n<s>GRADJANSKOG DRUŠTVA U JUGOSLAVIJI ukidanje člana 133.</s><s>Krivičnog zakona SFRJ, koji inkriminiše tzv . delikt mišljenja .</s><s>Time se, bar na rečima, pridružio onima koji se več godinama zalažu za slobodu mišljenja i kritikovanja kao jednog od elementarnih uslova za uspostavljanje demokratskog poretka u ovoj zemlji, koji predstavlja i najvažniji element sve čeke koriščenog pojma gradjanskog društva .</s>\n<s>Sam naziv ovog delikta inkriminisanog članom 133 . nije slučajno odabran .</s><s>On je imenovan kao neprijateljska propaganda da bi se svako mišljenje koje se razlikuje od zvanične politike i ideologije označilo kao neprijateljsko, a onaj koji takvo mišljenje zastupa kao neprijatelj.</s><s>Stoga je ova zakonska inkriminacija u članu 133 . bila jedno od često koriščenih sredstava progona političkih neistomišljenika radi njihovog zastrašivanja, učutkivanja, pa, ako treba, i višegodišnjeg utamničenja .</s><s>Drugim rečima, tzv . delikt mišljenja predstavljao je jedno od osnovnih sredstava u rukama vlasti radi oštrog razlikovanja sledbenika i protivnika, prijatelja i neprijatelja .</s><s>A takvo razlikovanje vršili su oni koji su na vlasti rukovodeči se maksimom : „Ko nije s nama taj je protiv nas\" .</s><s>U tekučoj političkoj praksi ovo razlikovanje najčešče se vršilo pod vidom progona tzv . klasnog neprijatelja .</s><s>O tome svedoče brojni primeri .</s><s>Godine 1966 .</s><s>Josip Broz Tito uznemirio je jugoslovensku javnost kada je izjavio da, posle više od 20 godina od okončanja gradjanskog rata, u novoj Jugoslaviji još uvek postoji klasni neprijatelj</s>\n<s>.</s><s>U odlukama je dovoljno jasno kazano u čemu je suština klasne borbe .</s><s>Razumije se, u Jugoslaviji se danas ne može govoriti o klasičnom vidu klasne borbe, o klasičnom vidu klasnog protivnika .</s><s>U staroj Jugoslaviji klasni neprijatelj je imao vlast i materijalna sredstva.</s><s>U novoj Jugoslaviji vlast imamo mi .</s><s>Klasni neprijatelj, ili bolje rečeno klasni protivnik je razvlaščen .</s><s>Ali fizički nije nestao, prisutan je .</s><s>On ima veze sa svim mogučnim faktorima klasnog protivnika u inostranstvu, i njegovu podršku</s>\n<s>Ima i nekih komunista koji postavljaju pitanje na šta se misli kad se pominje klasni neprijatelj .</s><s>Pa on je tu, prisutan je .</s><s>Za to smo mi krivi, jer nismo dovoljno Ovde se suočavamo sa tvrdnjom da u jugoslovenskom društvu postoji klasni neprijatelj, iako su socijalističkom revolucijom ukinute klase, a posebno buržoazija kao neprijateljska klasa .</s><s>Štaviše, oni koji nisu skloni da u to odmah poveruju, zaslužuju svaku pokudu i prekor.</s><s>„O svemu ovome moramo voditi računa upozorio je J .</s><s>B .</s><s>Tito - i, posebno moramo biti budni prema klasnom neprijatelju koga još uvijek ima .</s><s>Mene malo iznenadjuje kad neki drugovi, čak i neki komunisti, pitaju da li kod nas može biti govora o klasnom neprijatelju .</s><s>Pa vedi dio teškoča</s>\n<s>J .</s><s>B. Tito odmah potom objasnio : „Kad god se naša zemlja nadje na izvjesnoj prekretnici, u zaokretu kao bržem razvoju, kad god u takvim situacijama dolazi do raznih teškoća, neprijatelji se odmah pojavljuju i postaju vrlo aktivni .</s><s>\"3 Tako, po ovom kazivanju, sve one brojne teškoće na koje smo u našem privrednom i društvenom razvitku nailazili najčešće su bile posledica ,perfidnog rada klasnog neprijatelja\" ili je, pak, ovaj neprijatelj koristio izvesne prekretnice da bi ove teškoće produbio i povećao .</s><s>I što je najgore, izgleda da je, po ovom tumačenju, taj neprijatelj neuništiv, jer je posle svakog poraza ponovo dizao glavu „Već sam rekao da ćete još imati tekoča, jer oni koji su sada pobijedjeni, samo su se malo pritajili .</s><s>I, ako ne budete budni, oni će opet dizati glave .</s><s>Oni će vam ponegdje i dalje bacati klipove u točkove, neće potpuno mirovati .</s><s>Teško je preobraziti čovjeka koji je već toliko okorio, napustio socijalistićki mentalitet i koji drukćije misli .</s><s>\"4 Time dolazimo i do one prave, u praksi primenljive definicije neprijatelja .</s><s>Neprijatelj je onaj koji drukčije misli .</s><s>I upravo je član 133, za ćije se ukidanje sada zalaže Dolanc, bio i jedno od ćesto korišćenih sredstava za progon, ućutkivanje, pa i kažnjavanje takvih neistomišljenika .</s><s>U mirnodopskim uslovima, kažnjavanje zbog tzv . delikta mišljenja praktično je značilo vodjenje pritajenog gradjanskog rata protiv političkih neistomišljenika .</s>\n<s>Istinsko uspostavljanje gradjanskog društva zahteva gradjansko pomirenje, obustavu bilo kakvog neprijateljstva prema vlastitim gradjanima i dosledno poštovanje načela trpeljivosti u medjusobnim odnosima političkih suparnika, vlade i njenih kritičara.</s><s>To, izmedju ostalog, zahteva i ukidanje člana 133, koji svrstava našu zemlju u one države koje se još nisu dovinule do načela ideološke trpeljivosti Postojano razlikovanje prijatelja i neprijatelja nije, medjutim, cilj Krajnja svrha ovakvog postupanja sa pojedinim grupama gradjana kao sa neprijateljima je ovekovečenje neograničene vlasti u rukama nekolicine .</s><s>U našim uslovima to je oćuvanje monopola vlasti u rukama jedino dopuštene, vladajuće stranke .</s><s>Ako se, Bakle, želi monopol jednostranačke vlasti, moraju se ućutkati, suzbiti i satrti kao neprijatelji svi neistomišljenici i protivnici, pošto trajno zadržavanje monopola vlasti nije mogućno bez progona i nasilja .</s><s>I obrnuto : stalno isticanje da postojeći poredak ugrožavaju brojni i opasni neprijatelji predstavlja najbolji izgovor za upotrebu mera državne prinude protiv onih pojedinaca koji ne dele mišljenje vlastodržaca ili dovode u pitanje neogranićenost trajanja njihovog monopola vlasti .</s><s>Čak se unutrašnja ćvrstina</s>\n<s>kako ovako monopolisane vlasti pre svega potvrdjuje odnosom prema onom negativnom - jeretiku odnosno disidentu kao neprijatelju i otpadniku .</s><s>Utoliko se ovaj tip autoritarnog političkog poretka ne može održati bez onog suprotstavljenog drugog - neprijatelja koga uvek iznova treba ponižavati, gaziti i pobedjivati, da bi se ostali, poučeni njegovim stradanjem, držali u zaptu i poslušnosti .</s><s>Otuda, ako nema neprijatelja, onda ih treba izmisliti, jer bi bez njih unutrašnja čvrstina ovakvog režima bila ugrožena .</s><s>Kod nas je to bar lako - uvek se nadje neko nekonformističko omladinsko glasilo na ćije su stranice prodrli ,neprijatelji\" .</s><s>Da bi se konačno ukinula sama mogućnost neprestanog razlikovanja prijatelja i neprijatelja i prikrivenog gradjanskog rata, mora se jednom za svagda odbaciti krajnja svrha zbog koje se to čini - očuvanje jednostranačkog monopola vlasti .</s><s>Nuno je ukidanje monopola vlasti jedne političke stranke ili bilo koje ekskluzivne grupe, kao i svakog oblika partijske države, i to putem slobodnih i neposrednih izbora .</s><s>Razvijeno gradjansko društvo podrazumeva slobodno okupljanje i udruživanje gradjana, kako u strućna, profesionalna, kulturna, sportska ili humanitarna udruženja tako i u političke organizacije i stranke .</s><s>Ovo pravo na mirno javno okupljanje i udruživanje elementarna je pretpostavka svakog demokratskog poretka i nijedna grupa gradjana ne može u korišćenju tog prava biti stavljena u povlašćen položaj .</s><s>Kako već postoji jedna politička stranka, koja je trenutno na vlasti, nema ni jednog valjanog razloga na osnovu kojeg bi se moglo sprečiti stvaranje drugih, pa i alternativnih politićkih stranaka ukoliko je pravo na udruživanje uistinu opšte pravo koje mogu da koriste svi gradjani bez razlike .</s><s>U protivnom pravo na udruživanje nije nikakvo pravo već ekskluzivna privilegija koju praktično koriste samo članovi jedino dozvoljene vladajuće stranke .</s>\n<s>Politički pluralizam je pretpostavka razvijenog gradjanskog društva u kojem se na bitno različit način postavlja i pitanje legitimnosti vlasti .</s><s>I jednostranačka vlada može da bude i te kako legitimna, ali pod uslovom da poćiva na valjano dobijenom pristanku naroda</s>\n<s>Stoga niko ne može trajno i u nedogled raspolagati javnom vlašću pozivajući se samo na svoje ranije pobede i zasluge, istorijsku misiju i avangardnu ulogu .</s><s>Poverenje onih nad kojima se vlada mora se uvek iznova zadobiti .</s><s>Početni uslov su slobodni i neposredni izbori na kojima je svaki kandidat izložen konkurenciji drugih kandidata, pripadnika različitih političkih grupa koje se bore za poverenje birača .</s><s>Ovakvi izbori sigurno bi doveli do povremene smene na vlasti, pošto je malo verovatno da će jednom izabrana vlada biti kadra da uvek iznova zadobije poverenje birača.</s><s>Uostalom, teži neuspesi u politici koja se vodi (o sunovraćivanju zemlje u ambis krize i da ne govorimo) moraju se platiti gubitkom vlasti kojom se raspolaže .</s><s>Bilo bi, medjutim, pogrešno ako bismo ideju gradjanskog društva sveli samo na ovako shvaćen politiki pluralizam .</s><s>U svesti svojih današnjih pobornika u Jugoslaviji, ideja gradjanskog društva znači mnogo više ; ona pretpostavlja autonomiju slobodnog društva u odnosu na državnu vlast, odnosno samostalnost različitih oblika udruživanja i grupisanja gradjana izvan političke sfere u užem smislu te reči .</s><s>Da bi se takva autonomija postigla, nuno je ukidanje diskrecionog prava upravnih organa da odlučuju o pojedinim slobodama i pravima gradjana bez priziva nezavisnom sudstvu i odgovarajuće sudske zaštite .</s><s>Tako se, recimo, raznim proceduralnim smicalicama unedogled odlaže i osujećuje registrovanje pojedinih udruženja gradjana i nezavisnih glasila koje gradjani žele da izdaju, a na koja vlasti nemilo gledaju .</s><s>Stoga umesto dosadašnje registracije, koja praktično znači prethodno odobrenje, valja preći na sistem prijave, koja predstavlja puko obaveštavanje nadležnog organa uprave da je dato glasilo pokrenuto ili da je neko novo udruženje osnovano Još je važnije napuštanje bilo kakvog paternalizma partijske vlasti prema gradjanima, koji poriše njihovu zrelost .</s><s>Kao što u crkvi postoji odnos izmedju božjih pastira i pastve koja ih sluša i sledi, tako i partija boljševičkog tipa pretpostavlja odnos izmedju vodjstva i vodjenih, avangarde i širokih masa .</s><s>Takva partija uvek bolje zna od samih gradjana koji su njihovi pravi odnosno istorijski interesi, pa otuda ima moralno i istorijsko pravo da ih vodi ne samo milom već, ako treba, i silom .</s><s>Ideja gradjanskog društva pretpostavlja zrelost gradjana da sami sude o vlastitim interesima i potrebama bez tudjeg rukovodjenja .</s><s>Takvim gradjanima nije potrebna nikakva samovlasna avangarda kojoj oni ne bi mogli da u bilo kom trenutku uskrate Pored već pomenutih, mogle bi se navesti i druge pretpostavke bez kojih gradjansko društvo nije mogućno .</s><s>U ovom kratkom radu treba ipak nešto reći i o samim izgledima da se gradjansko društvo u dogledno vreme uspostavi .</s><s>Na žalost, oni nisu veliki .</s><s>Svako ko dobro poznaje današnje jugoslovenske prilike više je sklon pesimizmu nego optimizmu .</s><s>Naročito se treba bojati nasilnog ,raspleta\" koji bi nas sve unazadio, a ništa ne bi rešio .</s><s>Još je verovatnije zadržavanje i dalje pogoršavanje postojećeg stanja krize, raspada i bezizlaza, pošto je ovaj narod kadar da podnese još veće poniženje, nestašicu i bedu .</s>\n<s>Pa ipak, neka mala nada postoji .</s><s>Negde manje a negde više došlo je ne samo do razvoja kritiške inteligencije i relativno slobodne i kritiški nastrojene štampe, naročito omladinske, već i do izvesnog prevrata u javnom mnenju, koje više ne uzima zdravo za gotovo ono što nude zvanična politika i ideologija .</s><s>Čak su se u pojedinim delovima zemlje, naročito medju mladima, pojavili novi, alternativni pokreti koji iz temelja dovode u pitanje zatečeni model boljševičkog političkog Najdalje u</s>\n<s>Postojeći sistem boljševićkog jednostranačkog monizma uspostavljen je nasilnom revolucijom kojom su suzbijehi, satrti, izopšteni, pa i fizićki uništeni skoro svi ondašnji protivnici tog novog poretka stvari .</s><s>Uz to se ovaj poredak godinama održavao neprestanim pravljenjem razlike izmedju prijatelja i neprijatelja, da bi se ovi poslednji ućutkali, utamničili, a ponekad, naročito u prvoj posleratnoj deceniji, i ubili .</s><s>Danas su znatno ublažene najgore strane ovakvog režima, naročito u pojedinim delovima zemlje, ali se sama njegova priroda nije promenila .</s><s>Otuda su svi oni koji razmišljaju o uspostavljanju gradjanskog društva suoćeni sa teškim i dalekosežnim pitanjem : da li se postojeći poredak može mirno i postupno preobraziti u pluralistićki demokratski sistem ili se, pak, jedino može ukinuti na onaj isti način na koji je i uveden - novom revolucijom koja ukljućuje i primenu nasilja?</s><s>Za ovo drugo rešenje govori logika borbe za vlast i maltene svekoliko istorijsko iskustvo uvodjenja novih oblika političkog i društvenog poretka .</s><s>Jer, svako uvodjenje novina je vrlo teško, a najčešće i veoma rizično i opasno .</s><s>Otuda onaj koji uvodi novo mora da računa kako sa neprijateljstvom onih kojima je bilo dobro u starom uredjenju tako i sa ukorenjenom nepoverljivošću ljudi koji nikako ne veruju novinama, dok se o njima ne osvedoče dugim iskustvom .</s><s>Stoga su u istoriji uspevali samo naoružani proroci, a nenaoružani propadali .</s><s>Mojsije, Kir, Tezej i Romul uspeli su da pobede, jer su svoje državotvorne ideje umeli da utvrde ne samo uverljivošću duha već i snagom mača .</s><s>Za razliku od njih, Savonarola je išao napred goloruk, delujući samo snagom duha, i zato je morao da propadne čim je masa prestala da veruje u njega Ako se pažljivije prouči ovaj Makijavelijev nauk, zapaziće se da on pominje samo jednog nenaoružanog proroka - Savonarolu, iako i o naoružanim i o nenaoružanim prorocima govori u množini .</s><s>To nas navodi na pomisao da je, pored Savonarole, morao imeti na umu i jednog od najvećih nenaoružanih proroka svih vremena Isusa Hrista .</s><s>Stoga se s pravom može postaviti pitanje: kako je Makijaveli na osnovu pomenutog nauka mogao da objasni širenje i pobedu hrišćanstva?</s><s>Zar je konačna prevlast hrišćanstva u Rimskom Carstvu i potonjoj Evropi bila samo posledica Konstantinovog neočekivanog priklanjanja hrišćanstvu u kojem je tražio oslonac za svoju vlast?</s><s>Zar u vreme Konstantina hrišćanstvo već nije bilo moćna duhovna sila koja je mogla da motiviše ondašnje političare i državnike?</s><s>I zar najbolji dokaz te samosvojne snage tadašnjeg hrišćanstva nije potonji neuspeli pokušaj Julijana Odstupnika (Apostate) da ga potisne i time povrati prevlast drevne paganske vere?</s><s>Upravo primer širenja hrišćanstva pokazuje da se novi poredak stvari ponekad može uvesti ne samo sitom već i miroljubivom propagandom kojom se preobraćaju ljudske duše .</s><s>Isus Hristos je bio nenaoružan prorok, baš kao i njegovi apostoli i prvi potonji sledbenici .</s><s>To im ipak nije smetalo da svojim propovedima potisnu stare paganske kultove i tadašnji civilizovani svet privedu novoj veri Prvobitno širenje hrišćanstva u Rimskom Carstvu bilo je, Bakle, redak izuzetak koji samo potvrdjuje pravilo da u istoriji uspevaju naoružani proroci, a nenaoružani propadaju .</s><s>Taj izuzetak nije bio i jedini .</s><s>Stoga nije isključeno, iako nije ni izvesno, da se i u nas tako nešto može ponoviti .</s><s>Najveće ohrabrenje pruža danas stanje duhova u Sloveniji .</s><s>Posle dve decenije iznošenja kritiških pogleda i zahteva za demokratizovanjem postojećeg poretka, što je sa istom upornošću činjeno i u drugim delovima zemlje, u Sloveniji su ove ideje skoro postale vladajuče ideje.</s><s>Njih</s>\n<s>Postojeći sistem listom prihvata omladina, velika većina intelektualaca, dobar deo novinara, a uticajni ljudi u državnom i partijskom aparatu ispoljavaju prema njima ohrabrujuću trpeljivost i blagonaklonost čak i onda kad ih u svemu ne prihvataju .</s><s>Uz izvestan</s>\n<s>Postojeći sistem oprez, moglo bi se reći da je došlo do bitnog preloma u slovenačkom javnom mnenju, tako da zastupnici starih pogleda i represivnih metoda moraju da se bore protiv struje, rizikujući time da ostanu kratkih rukava u prvoj sledećoj raspodeli visokih položaja .</s><s>Dolanc je to blagovremeno osetio, pa je prihvatio ono jednostavno, a ipak vispreno načelo praktične političke mudrosti : pripiši sebi u zaslugu tolerisanje onoga što se ionako ne da sprečiti .</s><s>Zato je, s olakšanjem da ne štrči, i mogao da kaže : „Mi, Slovenci, veoma (smo) jedinstveni u političkim stavovima, medju nama nema razlika .</s><s>\"6</s>\n<s>Moda su ova podozrenja prema Dolančevoj iskrenosti neopravdana .</s><s>Moda su duge godine života u jednom neiskrenom i izopačenom svetu politike stvorile u nama naviku da više nikome od onih koji su na vlasti ne verujemo .</s><s>Godine koje su pred nama pokazaće koliko je bila opravdana sumnja a koliko vera u ovakve ljude Za sada nas u isti mah obuzimaju i strah i nada .</s>"}
{"dc.title": "Formiranje optimalnog portfolija hrvatskih dionica i mjerenje tržišnog rizika primjenom VaR metode", "dc.creator": "Žiković, Saša", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_4821", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=5386&dn=", "text": "<s>Študent SAŠA ŽIKOVIĆ izjavljam da sem avtor tega magistrskega dela, ki sem ga napisal pod mentorstvom prof.dr. ZDENKA PROHASKE in skladno s 1. odstavkom 21. člena Zakona o avtorskih in sorodnih pravicah dovolim objavo magistrskega dela na fakultetnih spletnih straneh.</s>\n<s>2.1.</s><s>Definicija moderne portfolio teorije 2.2.</s><s>Teorijske postavke moderne portfolio teorije 2.3.</s><s>Uloga i značaj moderne portfolio teorije 2.4.</s><s>Doprinos moderne portfolio teorije</s>\n<s>3.1.1.</s><s>Hrvatsko tržište dužničkih vrijednosnih papira 3.1.2.</s><s>Hrvatsko tržište vlasničkih vrijednosnih papira 3.1.3.</s><s>Zagrebačka burza</s>\n<s>3.2.</s><s>Izbor dionica za formiranje optimalnog portfolija hrvatskih dionica 3.3.</s><s>Izračun optimalnog portfolija hrvatskih dionica 3.4.</s><s>Ocjena dobivenog optimalnog portfolija 3.4.1.</s><s>Analiza dobivenog optimalnog portfolija 3.4.2.</s><s>Usporedba dobivenog optimalnog portfolija sa tržišnim indeksom</s>\n<s>4. OSNOVNI RIZICI U FINANCIJSKOM POSLOVANJU 4.1.</s><s>Definicija i značaj rizika u financijskom poslovanju 4.2.</s><s>Vrste rizika u financijskom poslovanju 4.2.1.</s><s>Tržišni rizici</s>\n<s>6.2.1.</s><s>Standardni model povijesne simulacije 6.2.2.</s><s>Ponderirani modeli povijesne simulacije 6.2.2.1.</s><s>Model povijesne simulacije ponderiran vremenom 6.2.2.2.</s><s>Model povijesne simulacije ponderiran volatilnošću 6.2.2.3.</s><s>Kombinirani model povijesne simulacije ponderiran vremenom i volatilnošću</s>\n<s>7.2.</s><s>Ponderiranje volatilnošću povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica 7.3.</s><s>Ponderiranje vremenom volatilnošću ponderiranih povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica</s>\n<s>Izračun očekivane stope povrata i varijance za dionicu A Izračun očekivane stope povrata i varijance za dionicu B Izračun očekivane stope povrata i varijance za portfolio sastavljen od dionica A i B</s>\n<s>Varijanca i standardna devijacija povrata za dionice A i B Varijanca i standardna devijacija povrata portfolija Izračun kovarijance i koeficijenta korelacije dionica A i B Prosječni povrat portfolija za petogodišnje razdoblje Varijanca i standardna devijacija povrata za dionice A i B Standardna devijacija povrata na portfolio za petogodišnje razdoblje</s>\n<s>Izračun kovarijance i koeficijenta korelacije dionica A i B Dionice u sastavu CROBEX indeksa na dan 29.10.2004.</s><s>Podaci o trgovanju na Zagrebačkoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine</s>\n<s>Dionice u sastavu VIN indeksa na dan 29.10.2004.</s><s>Podaci o trgovanju na Varaždinskoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine</s>\n<s>Prosječni povrati i standardne devijacije dionica u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 27.02.2004. do Matrica varijanci i kovarijanci za dionice u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s><s>Matrica koeficijenata korelacije za dionice u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s><s>Sastav i karakteristike prva četiri portfolija hrvatskih dionica s efikasne granice na dan 21.07.2004.</s>\n<s>Osnovne karakteristike distribucije povrata CROBEX indeksa i optimalnog portfolija za razdoblje od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s><s>Osnovne karakteristike distribucije povrata CROBEX indeksa i optimalnog portfolija za razdoblje od 21.07.2004. do 29.10.2004.</s><s>Izabrane vrijednosti faktora opadanja (λ) od 0,997 Postupak izračuna VaR-a pomoću VTWHS modela Popis grafikona</s>\n<s>Dijagram rasipanja stopa povrata dionice A i dionice B Dijagram rasipanja stopa povrata dionice A i dionice B Krivulje indiferencije</s>\n<s>Utjecaj broja vrijednosnica u portfoliju na rizik portfolija Odnos normalne distribucije prema asimetričnoj i distribuciji sa zadebljanim repovima</s>\n<s>Iznos VaR-a u odnosu na stupanj vjerojatnosti i razdoblje držanja Ilustracija postupka izračuna VaR-a pomoću Monte Carlo simulacije</s>\n<s>Skupovi mogućih portfolija u slučaju investiranju u dvije vrijednosnice uz različite koeficijente korelacije Skupovi mogućih portfolija sastavljenih od dvije vrijednosnice uz različite koeficijente korelacije</s>\n<s>Struktura optimalnog portfolija hrvatskih dionica na dan Histogram distribucije dnevnih povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s><s>Histogram distribucije dnevnih povrata CROBEX indeksa u razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s>\n<s>Usporedba kretanja dnevnih povrata optimalnog portfolija i CROBEX indeksa u razdoblju od 27.02.2004. do 21.7.2004.</s><s>Histogram distribucije dnevnih povrata optimalnog portfolija u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004.</s><s>Histogram distribucije dnevnih povrata CROBEX indeksa u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004.</s>\n<s>Usporedba kretanja dnevnih povrata optimalnog portfolija i CROBEX indeksa u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004.</s><s>Kretanje američkog dolara prema njemačkoj marki, britanskoj funti i japanskom jenu u razdoblju od 1963. do 2000. godine, prikazano u obliku indeksa</s>\n<s>Kretanje desetogodišnjih kamatnih stopa na američki dolar u razdoblju od 1963. do 2000. godine, u američkim dolarima III</s>\n<s>Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a izračunatog povijesnom simulacijom (HS-221) u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a izračunatog VTWHS (221) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 21.06.2004.</s><s>Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom (HS) i VTWHS modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 21.06.2004. do Popis priloga</s>\n<s>Matrica koeficijenata korelacije za dionice u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 02.04.2004. do 26.08.2004.</s><s>Kretanje vrijednosti i dnevnih postotnih promjena CROBEX indeksa i optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od Kretanje cijena i dnevnih povrata dionica koje sačinjavaju optimalni portfolio hrvatskih dionica u razdoblju od 21.07.2004.</s><s>Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a optimalnog portfolija hrvatskih dionica izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(221) i prema VTWHS(221) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a CROBEX indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 98,4% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata CROBEX indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata CROBEX indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postotcima</s>\n<s>Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a VIN indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004. godine, vrijednosti u postocima Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 98,4% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata VIN indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata VIN indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a SBI20 indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 98,4% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata SBI20 indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata SBI20 indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>Osnovna funkcija svake banke je upravljanje rizicima, a ne njihovo izbjegavanje.</s><s>Osnovne vrste rizika koje banke preuzimaju na sebe jesu: kreditni, valutni, tržišni, kamatni, likvidnosni, te operativni rizik.</s><s>Banke koje aktivno upravljaju svojim rizicima imaju prednost pred ostalim bankama i drugim konkurentima na financijskom tržištu.</s><s>Uvidom u stvarnu izloženost potencijalnim rizicima banke mogu uspješno utjecati na njihovo smanjenje, putem restrukturiranja i diversifikacije svog trgovinskog portfolija.</s><s>Banke koje neadekvatno mjere i upravljaju svojim rizicima izložene su mogućnosti da uslijed naglih promjena na tržištu dožive propast.</s><s>1.1.</s><s>Svrha i problematika magistarskog rada Rizik se može definirati kao vjerojatnost nastanka neželjenih rezultata i posljedica (Heffernan, 1996, str. 164).</s><s>Tržišni rizik nastaje kao rezultat promjena cijena vrijednosnih papira na financijskim tržištima (Bessis, 2002, str.2).</s><s>Tržišni rizik se može podijeliti na dva osnovna dijela (Jorion, 2001): dio rizika vezan uz smjer kretanja financijskih varijabli, npr. kretanje cijene dionica, kamatnih stopa, deviznih tečajeva i cijena roba.</s><s>Ove vrste rizika se mjere linearnom aproksimacijom, kao što je beta faktor za tržište dionica, duration za tržište obveznica i delta za odnos vrijednosti opcije naspram vrijednosti imovine na koju je izdana.</s>\n<s>Naslov priloga preostali dio rizika ili dio rizika koji ne ovisi izravno o smjeru kretanja financijskih varijabli tj. nelinearni rizik i izloženost hedge pozicijama ili povećanoj volatilnosti.</s><s>Drugo stupanjske ili kvadratne izloženosti se mjere pomoću konveksnosti kada se radi o obveznicama, a gamom kada je riječ o opcijama.</s><s>Rizik kod pozicija zauzetih zbog hedginga kao npr. futures ugovori ili swapovi, koji nastaje zbog nenadanih promjena u cijenama imovine na koju su izdani, mjeri se u obliku baznog rizika.</s><s>Kako bi uspješno upravljala rizicima, banka mora biti sposobna i izmjeriti ih, što je u prošlosti predstavljalo problem, zbog nedovoljno razvijene tehnologije potrebne za prikupljanje i obradu potrebnih podataka.</s><s>Danas je u svijetu sve veće znanje o tržišnom riziku i bankama su na raspolaganju sve bolje i sigurnije metode za praćenje, ocjenjivanje i upravljanje rizicima kako pojedinih investicija tako i cjelokupnog bankovnog portfolija.</s>\n<s>Sve veća konkurencija meñu bankama smanjuje njihovu zaradu i prisiljava banke da se osim svojim tradicionalnim poslovima, uzimanja depozita i davanja kredita, počinju baviti i za njih novim poslovima trgovanja vrijednosnim papirima.</s><s>Budući da su ti poslovi za većinu hrvatskih banaka novost, potrebno je posvetiti posebnu pozornost pri ulaganju i trgovanju vrijednosnim papirima kako ne bi došlo do katastrofalnih posljedica za pojedinu banku, a potencijalno i za cijeli bankovni sustav pojedine zemlje.</s><s>Trgujući s inozemnim, ali i s domaćim vrijednosnim papirima banke se izlažu dodatnom, dosad gotovo nepostojećem riziku.</s><s>Hrvatski vrijednosni papiri, kao i vrijednosni papiri ostalih tranzicijskih zemalja, veoma su volatilni, pa osim što pružaju prilike za astronomske zarade, kriju u sebi i ogroman rizik.</s><s>Zbog kulturoloških i socioloških</s>\n<s>trgovanja vrijednosnicama i s njim povezanim rizicima, značajniji pad vrijednosti hrvatskih burzovnih indeksa, najvjerojatnije bi, kao što se i dogodilo 1997. godine, izazvao lančanu reakciju i bijeg s tržišta kapitala, što bi za banke koje drže značajne portfolije vrijednosnih papira izazvalo gubitke s kojima bi se teško nosile.</s><s>Prvi korak u upravljanju bankovnim trgovinskim portfolijem je formiranje optimalnog portfolija vrijednosnih papira.</s><s>Iz tog razloga prvi dio ovog rada posvećen je problematici formiranja optimalnog portfolija sastavljenog od hrvatskih dionica.</s><s>Kako bi do izražaja što više došli efekti diversifikacije, vršena je primarna selekcija dionica kako bi se u razmatranje za formiranje optimalnog portfolija uključile dionice iz različitih grana gospodarstva.</s><s>U ovom radu autor je za formiranje optimalnog portfolija koristio Markowitz-evu Modernu portfolio teoriju koja je najrasprostranjeniji i najprihvaćeniji model za:</s>\n<s>mitigaciju rizika, te mjerenje uspješnosti investiranja u odnosu na preuzeti rizik.</s><s>Moderna portfolio teorija daje jednostavno rješenje za alokaciju optimalnog udjela sredstava u pojedini vrijednosni papir.</s><s>Moderna portfolio teorija je široko prihvaćena, izmeñu ostalog, zbog dvije činjenice (Konno, Woki, Yuuki, 2002): 1) Konzistentna je s principom «maksimiziranja funkcije očekivane koristi» u slučaju kada stope povrata portfolija prate normalnu distribuciju što se kod redovitih dionica uzima kao valjana pretpostavka.</s><s>2) Kvadratno programiranje uz primjenu današnje tehnologije više ne predstavlja značajan problem za investitore.</s>\n<s>Rješavanjem kvadratne jednadžbe dobiva se skup rješenja koji predstavljaju efikasnu granicu ulaganja.</s><s>Investitori izabiru portfolije koja se nalaze u efikasnom skupu jer dominiraju nad drugim portfolijima iz skupa mogućnosti ulaganja u rizičnu imovinu (Elton, Gruber, 1991, str.198).</s><s>Izbor pojedinih portfolija s granice efikasnosti ovisi o investitorovoj sklonosti da preuzme dodatni rizik kako bi ostvario višu stopu povrata Za portfolio se može reći da je efikasan samo ako ne postoji drugi portfolio koji ima: - veću očekivanu stopu povrata i manju standardnu devijaciju, - veću očekivanu stopu povrata i istu standardnu devijaciju ili - istu očekivanu stopu povrata i manju standardnu devijaciju.</s><s>Najbolja kombinacija očekivane stope povrata i standardne devijacije ovisi o investitorovoj funkciji korisnosti čiji su grafički izraz krivulje indiferencije (krivulje koje prikazuju jednako poželjne točke odnosa povrata i rizika za investitora), što znači da investitor teži izboru portfolija s najviše moguće krivulje indiferencije (Van Horne, U drugom dijelu rada autor predstavlja karakteristike VaR metode pri mjerenju tržišnog rizika, te daje pregled tri glavna pristupa mjerenju VaR-a (Marrison, 2002, str.102): 1. Parametarska metoda</s>\n<s>U posljednjih nekoliko godina metode mjerenja rizika Value-at-risk (VaR) su postale veoma popularan alat za upravljanje rizicima u mnogim tipovima organizacija.</s><s>Postoje mnogobrojni razlozi za njihovo naglo širenje i prihvaćanje.</s><s>Meñu glavnim razlozima može se istaknuti:</s>\n<s>(1) Investicijska banka J.P. Morgan je 1994. godine javnosti predstavila svoju metodologiju upravljanja tržišnim rizicima RiskMetrics, te su pojedinosti funkcioniranja ovog sustava javno dostupne. (2) U posljednjih deset godina došlo je do značajnih financijskih krahova zbog nerazumijevanja i neupravljanja rizicima pri trgovanju vrijednosnim papirima, a posebice derivatima.</s><s>Primjeri za to u svijetu su: Barings Bank, LTCD, Proctor&Gamble, Orange County, Kidder Peabody i mnogi drugi, a u Hrvatskoj se može istaknuti slučaj Riječke banke. (3) Baselski komitet i nacionalne centralne banke odlučili su dopustiti bankama da koriste vlastite interne metode koje se koriste VaR metodologijom u izračunu rezerviranja za tržišne rizike.</s><s>Izračun VaR vrijednosti daje odgovor na pitanje: «sa X% vjerojatnosti koliko novaca možemo izgubiti tijekom narednih N dana?» (Crouhy, Galai, Mark, 2001, str.187).</s><s>Kao što pitanje ukazuje, VaR je funkcija dvaju parametara N – vremenskog horizonta i X stupnja vjerojatnosti.</s><s>Baselski komitet u svrhu upravljanja tržišnim rizicima je propisao vremenski horizont držanja portfolija od 10 dana i stupanj vjerojatnosti od 99% (Jorion, Modeli koji se najčešće koriste u svijetu, meñu njima i J.P. Morgan-ov RiskMetrics sustav pretpostavljaju normalnu distribuciju dnevnih promjena u vrijednostima tržišnih varijabli, te primarno iz tog razloga nisu prikladne za volatilna tržišta, a posebice za tranzicijske zemlje kao što je Hrvatska.</s><s>Uz već ranije zabilježene probleme povećane volatilnosti u tranzicijskim ekonomijama, autor ukazuje na nestabilnost i brzu promjenjivost matrice korelacija izmeñu dionica, što onemogućuje smislenu primjenu parametarske metode ocjene VaR-a.</s><s>Pretpostavka normalne raspodjele ne vrijede kod svih tržišnih varijabli čak niti u razvijenim ekonomijama, tako da npr. devizni tečajevi i razne vrste derivata bilježe značajno veće iznose trećeg i četvrtog momenta oko sredine (asimetričnost i kurtosis) nego što to pretpostavlja normalna distribucija.</s><s>Ovi pokazatelji ukazuju na činjenicu da distribucije vjerojatnosti dnevnih promjena kod tih varijabli imaju tzv. «debele repove», što znači da se ekstremni dogañaji dešavaju mnogo češće nego što to pretpostavlja normalna distribucija.</s><s>Iz gore navedenih razloga autor se je odlučio na primjenu povijesne metode izračuna VaR-a koja ne koristi pretpostavku odreñene vrste distribucije već se služi stvarnim podacima iz prošlosti.</s><s>Uz svoje mnogobrojne prednosti nad parametarskom metodom niti ova metoda ne predstavlja idealno rješenje za mjerenje rizika na volatilnim tržištima.</s><s>Iz tog razloga autor primjenjuje i proučava učinke dviju modifikacija na standardni oblik povijesne simulacije.</s><s>Ulazni podaci za izračun VaR-a putem povijesne simulacije u prvoj fazi se ponderiraju volatilnošću promjena dnevnih povrata portfolija, a zatim se ponderiraju vremenom kako bi se standardni model povijesne simulacije unaprijedio, te mogao bolje i brže reagirati na povećanja volatilnosti na tržištu.</s><s>Brže registriranje povećanja volatilnosti na tržištu značajno je s aspekta upravljanja rizicima jer je empirijski dokazano da se volatilnost pojavljuju u vremenskim skupinama, a ne jednakomjerno tijekom vremena.</s><s>Skraćivanje vremena reakcije osiguralo bi brže upozorenje o povećanju volatilnosti i rizika, te odgovarajuće povećavanje rezervi.</s><s>S druge strane kraće vrijeme reakcije utjecalo bi na brže smanjenje rezervi u trenutcima nastupa mirnijih razdoblja nakon smanjenja volatilnosti.</s><s>Svrha ovog magistarskog rada je prikazati formiranje optimalnog portfolija prema klasičnim pretpostavkama Markowitzeve moderne portfolio teorije na primjeru hrvatskog tržišta kapitala.</s><s>Primjena moderne portfolio teorije na tranzicijskim tržištima je problematična, zbog kratkog vremena postojanja vrijednosnica na tržištu, te zbog toga često nedovoljno dugih vremenskih serija podataka, neefikasnog tržišta i promjenjivosti varijanci i kovarijanci vrijednosnica.</s><s>Zbog ovih ograničenja koja se susreću na gotovo svim tranzicijskim tržištima modernu portfolio teoriju potrebno je prilagoditi uvjetima u kojima se primjenjuje.</s><s>Osim samog formiranja optimalnog portfolija hrvatskih dionica svrha rada je i pronalaženje prikladnog modela za mjerenje tržišnog rizika takvog portfolija.</s><s>Preglednom VaR metoda koje predstavljaju najnovija dostignuća u upravljanju i mjerenju tržišnim rizicima pokušati će se pronaći ona koja najbolje odgovara hrvatskom tržištu kapitala.</s><s>Autor će u radu pokušati dokazati tri hipoteze: H1: «Na hrvatskom tržištu kapitala moguće je formirati portfolio dionica koji bilježi bolje rezultate, s aspekta povrata i s aspekta rizika, od tržišnog dioničkog indeksa» H2: «Izračun VaR-a putem povijesne simulacije daje zadovoljavajuće rezultate pri mjerenju tržišnog rizika optimalnog portfolija hrvatskih dionica» i H3: «Mjereno na optimalnom portfoliju hrvatskih dionica modificirana povijesna simulacija daje bolje rezultate od standardne povijesne simulacije».</s><s>1.2.</s><s>Cilj magistarskog rada</s>\n<s>Zbog promjena regulative na području bankovnog poslovanja u posljednjih nekoliko godina, a posebice na području upravljanja rizicima i formiranja bankovnih rezervi, moderne meñunarodne banke sve više koriste interne modele mjerenja i upravljanja tržišnim rizikom svojeg portfolija vrijednosnih papira.</s><s>Tranzicijske države, meñu koje spada i Hrvatska, zaostaju na području mjerenja i upravljanja tržišnim rizikom za razvijenim ekonomijama iz razloga, što se općenito upravljanju rizicima posvećuje premalo pažnje.</s><s>Cilj ovog magistarskog rada je prikazati i na jednostavan način objasniti suvremene metode mjerenja tržišnog rizika.</s><s>Zbog relativno kratkog razdoblja postojanja hrvatskog tržišta kapitala često se smatra da nije moguće provesti smislena mjerenja i analizu kretanja tržišta vrijednosnica koja su potrebna za mjerenje i upravljanje tržišnim rizikom.</s><s>Koristeći suvremene načine mjerenja tržišnog rizika pokušat ću dokazati da je moguće mjeriti i upravljati tržišnim rizikom i na volatilnim tržištima kao što je Hrvatsko.</s>\n<s>Osim osnovne želje za implementacijom suvremenih metoda mjerenja tržišnog rizika na hrvatskom tržištu kapitala, ovaj magistarski rad obrañuje i neke druge bitne teme za razvoj suvremenog upravljanja portfolijom i investicijama u Hrvatskoj: \u0001 Zbog značajnih razlika od razvijenih tržišnih ekonomija i posebnosti tržišta kapitala u Hrvatskoj, rad prikazuje formiranje optimalnog portfolija u tranzicijskoj ekonomiji, te proučava odnos povrata i rizika izmeñu dobivenog optimalnog portfolija putem moderne portfolio teorije i tržišnog indeksa. \u0001 U radu sam želio ukazati na neke od nedostataka moderne portfolio teorije pri njenoj primjeni u tranzicijskoj ekonomiji, s posebnim naglaskom na pomanjkanje likvidnosti kod većine vrijednosnih papira na tržištu, te netransparentnog poslovanja tvrtki, što može rezultirati pogrešnim financijskim izvještajima i time pogrešnoj tržišnoj ocijeni pojedine vrijednosnice i naglim promjenama njihovih cijena.</s>\n<s>\u0001 Na području upravljanja tržišnim rizikom, htio sam prikazati i kritički ocijeniti VaR kao metodu mjerenja tržišnih rizika, kao i ukazati na prednosti i nedostatke pojedinih načina izračuna VaR-a u specifičnosti tranzicijske ekonomije. \u0001 U zadnjem dijelu rada, želio sam empirijski prikazati izračun VaR-a na portfoliju hrvatskih dionica standardnom metodom povijesne simulacije kako bi se potvrdila primjenjivost ovog načina mjerenja VaR-a u hrvatskim uvjetima. \u0001 Želja mi je bila razviti i vlastitu metodu mjerenja tržišnog rizika koja se temelji na povijesnoj simulaciji, ali ispravlja neke od njenih nedostataka, te bilježi bolje rezultate od standardnog pristupa.</s>\n<s>U izradi magistarskog rada služio sam se istraživanjima i stavovima većinom iz inozemne stručne literature, važećim propisima, kao i empirijskim istraživanjima.</s><s>Istraživački dio rada nastao je kao rezultat istraživanja i opažanja hrvatskog tržišta kapitala, te najsuvremenijih otkrića na polju upravljanja rizicima.</s><s>Spoznaje do kojih sam došao proučavajući literaturu i istražujući ovu tematiku, kao i znanje stečeno na magistarskom studiju pokušao sam prenijetu u svoj magistarski rad.</s><s>Primjenjivost svog rada i doprinos upravljanju rizicima pokušao sam osigurati empirijskim istraživanjem primjenjivosti ponderirane povijesne metode izračuna VaR-a na portfoliju sastavljenom od hrvatskih dionica.</s><s>Modifikacije koje sam u ovom radu primijenio na standardnu povijesnu metodu nisu preuzete ni od jednog autora i predstavljaju moj vlastiti doprinos i pokušaj unaprjeñenja primjene povijesne metode u izračunu VaR-a.</s>\n<s>Pri izradi ovog magistarskog rada korištene su: metoda analize i sinteze, metoda deskripcije tj. opisna metoda, matematičko-statistička metoda, metoda indukcije i dedukcije, metoda apstrakcije i konkretizacije, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda komparacije, te grafičko prikazivanje statističkih podataka.</s><s>Magistarski rad je podijeljen u osam poglavlja.</s><s>U prvom poglavlju predstavljena je problematika, svrha, cilj i metode magistarskog rada.</s><s>U drugom poglavlju predstavljen je koncept i dat primjer moderne portfolio teorije, te su naglašene njene zasluge, ali i kritike i slabosti.</s><s>U trećem poglavlju opisano je hrvatsko tržište kapitala, te je izračunat i analiziran optimalni portfolio hrvatskih dionica.</s><s>U četvrtom poglavlju su nabrojani i objašnjeni osnovni rizici u financijskom poslovanju.</s><s>U petom poglavlju opisana je metoda mjerenja tržišnog rizika VaR i iznijete su njezine prednosti i nedostaci.</s><s>U šestom poglavlju je podrobnije obrañena povijesna simulacija VaR-a, te njezine dvije modifikacije.</s><s>U sedmom poglavlju izvršeno je empirijsko istraživanje valjanosti analiziranih metoda izračuna VaR-a na optimalnom portfoliju hrvatskih dionica.</s><s>Spoznaje i stajališta stečena tijekom rada izneseni su u osmom, zaključnom poglavlju 2. MODERNA PORTFOLIO TEORIJA</s>\n<s>Portfolio1 predstavlja skup imovine različitih oblika u vlasništvu odreñene pravne ili fizičke osobe.</s><s>Portfolio se može sastojati od nekretnina, roba, novca (stranog i domaćeg) i vrijednosnih papira.</s><s>Iako, su svojom imovinom upravljali i drevni Sumerani i Babilonci, upravljanje portfolijom, u sadašnjem smislu te riječi, pojavljuje se nastankom prvih vrijednosnica, koje su izdale tvrtke kako bi pribavile dodatne novčane izvore za obavljanje svojih poslovnih aktivnosti.</s><s>Upravljanje portfolijom prošlo je burne faze svog razvoja, pa se evolucija znanstvenog pristupa upravljanja portfolijom u moderno doba može jednostavno podijeliti na tri značajnije faze: 1) od početka 20. stoljeća do 1933. – faza individualnih vještina i sposobnosti, subjektivan pristup.</s><s>Karakterizira ga krajnje subjektivan pristup koji se temeljio na subjektivnim procjenama i upitnim glasinama, te je sličilo kockanju bez gotovo ikakvog znanstvenog i analitičkog pristupa.</s><s>Završava nakon kraha burze u New Yorku i velike ekonomske krize.</s><s>Kraj ovog razdoblja označava donošenje Zakona o tržištu kapitala i Zakona o vrijednosnim papirima u SAD-u.</s><s>2) 1934. do 1952. – tzv. faza početka profesionalizma.</s><s>Uvedena je stroža kontrola nad računovodstvenim izvještajima tvrtki koje kotiraju na burzi.</s><s>Osnivaju se regulatorna tijela za nadzor tržišnog natjecanja i poslovanja.</s><s>Burza u New Yorku postaje predvodnik postavljanja standarda i viših kriterija poslovanja.</s><s>Investitori počinju znanstveno pristupati analizi financijskih izvještaja tvrtki i vrijednosnica.</s><s>Burze počinju privlačiti šire krugove budući da se skandali i neprofesionalizam vezani uz burzovno poslovanje smanjuju.</s><s>3) 1952 do danas.</s><s>Kao početak ove faze može se uzeti jedan od najvažnijih trenutaka u suvremenoj analizi vrijednosnica i upravljanju portfolijima, a to je objavljivanje članka «Portfolio Selection» kojeg je objavio Harry M. Markowitz, 1952., a koji je nastao kao rezultat njegove doktorske disertacije.</s><s>U svom radu predstavio je model optimalnog ulaganja u vrijednosne papire, tj. sastavljanja optimalnog portfolija u uvjetima tržišne neizvjesnosti.</s><s>Dotadašnji pristup upravljanju portfolijom temeljio se je na fundamentalnoj analizi pojedinih vrijednosnica od kojih je sastavljen portfolio.</s><s>Markowitz se je usredotočio na kombinirani učinak odnosa izmeñu povrata i rizika portfolija, te meñuovisnosti pojedinačnih vrijednosnica koje čine portfolio.</s><s>2.1.</s><s>Definicija moderne portfolio teorije Prema Markowitzu, investitor koji sa sigurnošću poznaje buduće kretanje povrata na vrijednosnice, ulagati će samo u jednu vrijednosnicu – u onu koja ima najveći budući povrat (Markowitz, 1991, str.469).</s><s>U takvoj nerealnoj situaciji rizik nije bitan čimbenik pošto se znaju budući povrati vrijednosnica, te bi svi racionalni investitori ulagali u samo jednu vrijednosnicu.</s><s>U slučaju da više vrijednosnica ima istu vrijednost budućeg povrata, investitor nije stimuliran da diverzificira svoje ulaganje.</s><s>Budući da u stvarnom svijetu investitori ne znaju budući povrat svojih ulaganja, Markowitz je zaključio da izbor vrijednosnice ne ovisi samo o njenom budućem povratu već i o njezinom riziku (Markowitz, 1991, str.470).</s><s>I prije Markowitza postojali su teorijski modeli za donošenje investicijskih odluka koji su obraćali pozornost na očekivani povrat pojedine vrijednosnice, kao i na njezin rizik.</s><s>Razlika izmeñu prijašnjih modela i Markowitzeva je 1 Riječ portfolio je latinskog porijekla i označava novčanik u tome što on prvi uključuje učinak diverzifikacije u donošenju odluke o investiranju.</s><s>Dakle, osim dvije osnovne varijable, povrata (r) i rizika (σ), koje utječu na odluku o formiranju pojedinog portfolija, Markowitz u svom modelu uključuje i novu, treću varijablu – meñuovisnost kretanja pojedinačnih vrijednosnica koje se nalaze unutar portfolija, tj. njihovu korelaciju (ρ).</s><s>Uvoñenjem ove varijable investitori sada mogu formirati nove portfolije koji im omogućuju veće povrate, uz isti rizik, ili iste povrate uz manji rizik, bez mijenjanja prve dvije varijable (r i σ).</s><s>2.2.</s><s>Teorijske postavke moderne portfolio teorije Pri ulaganju u pojedini vrijednosni papir rizik predstavlja mogućnost da investirana sredstva prinesu manju dobit od očekivane ili čak ostvare gubitak.</s><s>Rizik portfolija predstavlja mogućnost da se ne ostvari planirani povrat na sredstva uložena u odreñeni portfolio vrijednosnica.</s><s>Odstupanja vrijednosti oko njezine očekivane srednje vrijednosti, mogu se mjeriti varijancom i standardnom devijacijom.</s><s>Varijanca predstavlja sumu ponderiranih kvadrata odstupanja mogućih povrata oko očekivane srednje vrijednosti (Šošić, Serdar, 1994, str.61).</s><s>Pondere predstavljaju vjerojatnosti nastupa svakog pojedinog povrata.</s><s>Što su veća moguća odstupanja oko očekivane srednje vrijednosti i što je veća vjerojatnost njihova nastajanja varijanca će biti veća.</s><s>Standardna devijacija je izražena u istim jedinicama u kojima je izražena i aritmetička sredina, stoga je standardna devijacija apsolutna mjera disperzije (Šošić, Za dobivanje varijance (σ2) koristi se formula: Ri - moguća odstupanja (oscilacije) oko srednje vrijednosti, R - očekivana srednja vrijednost,</s>\n<s>1.3.</s><s>Metode rada pi - vjerojatnost nastupa odreñenog vrijednosti.</s><s>Standardna devijacija (σ) predstavlja drugi korijen iz varijance: σ - standardna devijacija</s>\n<s>Standardna devijacija kao apsolutna mjera disperzije nije prikladna za usporeñivanje veličine disperzije dviju distribucija sa različitim brojčanim vrijednosnim obilježjima.</s><s>Za takvu usporedbu treba koristiti relativnu mjeru disperzije kojom se eliminira utjecaj različite brojčane vrijednosti obilježja jedinica jednog i drugog uzorka.</s><s>Relativna mjera disperzije koja se bazira na standardnoj devijaciji je koeficijent varijacije (Šošić, Serdar, 100</s>\n<s>Očekivana stopa povrata portfolija se izračunava kao ponderirana suma povrata pojedinih vrijednosnica koje čine portfolio.</s><s>Udio pojedine vrijednosnice u portfoliju služio kao ponder:</s>\n<s>E(Rport) - očekivana stopa povrata na portfolio - postotni udio vrijednosnice (i) u portfoliju E(Ri) - očekivana stopa povrata vrijednosnice (i) Varijanca portfolija se izračunava na slijedeći način: 2 – varijanca i-te vrijednosnice</s>\n<s>- aritmetička sredina uzorka. σi – standardna devijacija i-te vrijednosnice ρij – koeficijent korelacije izmeñu stope povrata vrijednosnice (i) i (j) Posljednji dio jednadžbe ( σi σj ρij ) može se zamijeniti statističkim izrazom Covi,j (kovarijanca), kako bi se pojednostavila jednadžba, budući da je: σiσj</s>\n<s>Investitor koji je diverzificirao svoje ulaganje ne vodi računa o pojedinačnom riziku neke imovine, već o njenom učinku na rizičnost ukupnog portfolija (Bawa, Elton, Gruber, 1979, str.1042), (Bickel, 1969, str. 221).</s><s>Kako standardna devijacija i varijanca mjere rizik neke imovine kad se promatra izolirano, potrebno je u procjeni korporacijskog rizika koristiti mjere koje vezuju jednu imovinu za drugu.</s><s>Kako bi se jednostavno predočio princip funkcioniranja moderne portfolio teorije u nastavku je dat kratki prikaz izračuna vrijednosti portfolija sastavljenog od dviju dionica A i B koji predočuje važnost razmatranja korelacije izmeñu vrijednosnica prilikom sastavljanja portfolija.</s><s>Prikazana su dva ekstremna slučaja, slučaj u kojem su dvije vrijednosnice savršeno negativno korelirane i slučaj kada su savršeno pozitivno korelirane.</s><s>Očekivane stope povrata i vjerojatnosti njihova nastanka prikazane su u tablicama 1 i 2.</s>\n<s>Vagana sredina pojedinačnih standardnih devijacija je: Ovisno o različitim stanjima gospodarstva povrati na tako formirani portfolio bili bi tablica 3:</s>\n<s>Očekivani prosječni povrat na portfolio iznosi 12,75% i jednak je ranije izračunanoj ponderiranoj sredini povrata od pojedinačnih dionica.</s><s>Varijanca portfolija je 29,69%, a standardna devijacija: Standardna devijacija portfolija (5,4%) manja je od vagane sredine standardnih devijacija pojedinih vrijednosnica A i B (6,1%).</s><s>Ovo ukazuje na činjenicu da postoji treći faktor (osim rizika i povrata pojedine dionice unutar portfolija) koji nije uzet u obzir, a djeluje na smanjenje ukupnog rizika portfolija.</s><s>Razlog ovoj neusklañenosti je u tome što u vaganoj sredini standardnih devijacija nije uzeta u obzir veza ili korelacija izmeñu povrata dva vrijednosna papira.</s><s>Kovarijanca izmeñu dviju investicija pokazuje: do kojeg stupnja se očekuje od njih da variraju zajedno jedna s drugom, umjesto da to čine odvojeno ili zasebno, odnosno da li povrati na te investicije zajedno padaju ili rastu i koliko je velika ta promjena.</s>\n<s>U tablici 4 je dat izračun prosječnog povrata portfolija (50% dionica A i 50% dionica B) za petogodišnje razdoblje pod pretpostavkom savršene negativne koreliranosti (ρ = 1) njihovih povrata.</s>\n<s>Očekivani prosječni povrat od dionice A: Očekivani prosječni povrat od dionice B: Očekivani prosječni povrat portfolija:</s>\n<s>Stopa povrata na portfolio iznosi 7% i stabilna je tijekom petogodišnjeg razdoblja unatoč oscilacijama stopa povrata dionica A i B. Provedenom diverzifikacijom postignuta je stabilizacija portfolija.</s><s>Dobiveni portfolio zadržao je istu stopu povrata uz potpuno uklanjanje rizika, na što ukazuje usporedba iz tablice 5 gdje su izračunate varijance i standardne devijacije za dionice A i B, te tablice 6 gdje je izračunata varijanca i standardna devijacija portfolija.</s><s>Tablica 5 – Varijanca i standardna devijacija povrata za dionice A i B Standardna devijacija za dionicu A</s>\n<s>Standardna devijacija povrata na portfolio izračunata kao ponderirana aritmetička sredina standardnih devijacija stopa povrata od te dvije vrste dionica bila bi: To bi bila rizičnost portfolija dionica kada bi se zanemarila veza izmeñu povrata dionica A i B. U stvarnosti ovaj rezultat se može dogoditi na način da se unutar portfolija nalaze vrijednosnice koje su savršeno korelirane (ρ = 1), u tom slučaju ne bi došlo do pozitivnih učinaka diverzifikacije i rizik portfolija bi uistinu bio jednak ponderiranoj standardnoj devijaciji vrijednosnica koje čine taj portfolio.</s><s>Tablica 6 – Varijanca i standardna devijacija povrata portfolija: Godina</s>\n<s>Pad standardne devijacije posljedica je suprotnih kretanja stope povrata dviju dionica, na što ukazuje dijagram rasipanja – grafikon 1. Grafikon 1 - Dijagram rasipanja stopa povrata dionice A i dionice B Dionica B</s>\n<s>Iz grafikona rasipanja vidljivo je da je rast stope povrata prve dionice praćen padom stope povrata druge dionice B i obratno.</s><s>Za konačnu potvrdu meñusobne veze izmeñu dvije varijable računa se kovarijanca i koeficijent korelacije za te dvije varijable (Berenson, Levine, 1996, str.732), u ovom slučaju dionice A i B, što je prikazano u tablici 7. Tablica 7 - Izračun kovarijance i koeficijenta korelacije dionica A i B Izvor: Izračun autora</s>\n<s>Meñusobna kovarijanca dionica A i B iznosi Koeficijent korelacije za dionice A i B iznosi: 5768</s>\n<s>Stope povrata dionice A i dionice B su savršeno negativno korelirane (ρ = -1).</s><s>U tablici 8 prikazano je izračunavanje prosječnog povrata portfolija (50% dionica A i 50% dionica B) za petogodišnje razdoblje pod pretpostavkom savršene pozitivne koreliranosti (ρ = 1) njihovih povrata.</s>\n<s>Usporedba tablice 9, gdje su izračunate varijance i standardne devijacije za dionice A i B i tablice 10, gdje je izračunata varijanca i standardna devijacija portfolija pokazuje da zbog savršene pozitivne linearne veze tj. savršene pozitivne koreliranosti, nije došlo do pozitivnih učinaka diverzifikacije i do smanjenja ukupnog rizika portfolija.</s><s>Tablica 9 – Varijanca i standardna devijacija povrata za dionice A i B Standardna devijacija za dionicu A:</s>\n<s>Standardna devijacija povrata portfolija od 1,5041 za petogodišnje razdoblje jednaka je ponderiranoj standardnoj devijaciji povrata od dionice A i dionice B (0,7521 x 0,5 + Prikazani dijagram rasipanja povrata dviju dionica na grafikonu 2 upućuje na jaku linearnu veza izmeñu povrata dionica A i B. Grafikon 2 - Dijagram rasipanja stopa povrata dionice A i dionice B Dionica B</s>\n<s>Iz grafikona 2 je vidljiva linearna veza povrata dionice A i B, budući da je rast stope povrata dionice A praćen rastom stope povrata dionice B i obratno.</s><s>Izračun kovarijance i koeficijenta korelacije za dionice A i B prikazan je u tablici 11.</s><s>Tablica 11 - Izračun kovarijance i koeficijenta korelacije dionica A i B Godina</s>\n<s>Jaka pozitivna linearna veza, tj. savršena pozitivna koreliranost (ρ = 1) povrata izmeñu dionice A i dionice B onemogućava pozitivne učinke diverzifikacije i smanjenje rizika portfolija.</s>\n<s>Diverzifikacija portfolija u slučaju potpune pozitivne koreliranosti ne smanjuje rizičnost portfolija u odnosu na ponderiranu rizičnost pojedinih vrijednosnica.</s><s>Dva prikazana ekstrema, gdje se pojavljuje savršeno negativna i savršeno pozitivna korelacija izmeñu dvije vrijednosnice rijetko se nalaze u stvarnom svijetu, pa se u stvarnosti vrijednosnice nalaze izmeñu ova dva ekstrema i to najčešće izmeñu koeficijenata korelacije 0 i +1.</s><s>Na slici 1 i 2 prikazani su učinci različitih koeficijenata korelacije dvije vrijednosnice na povrat i rizik portfolija.</s>\n<s>Izvor: Van Horne C. James: Financijsko upravljanje i politika.</s><s>Zagreb, Mate, 1993. str.</s><s>Slika 2 - Skupovi mogućih portfolija sastavljenih od dvije vrijednosnice uz različite koeficijente korelacije</s>\n<s>Izvor: Van Horne C. James: Financijsko upravljanje i politika.</s><s>Zagreb, Mate, 1993. str. 2.3.</s><s>Uloga i značaj moderne portfolio teorije Moderna portfolio teorija nudi rješenje racionalnim investitorima kako da sastave svoj portfolio.</s><s>Uvažavajući investitorovu averziju prema riziku i želju za što većim profitom, Investicija samo u A</s>\n<s>Moderna portfolio teorija se zasniva na četiri temeljne pretpostavke (Elton, Gruber, 1) Investitori imaju averziju prema riziku.</s><s>2) Funkcija korisnosti odreñuje ponašanje investitora.</s><s>3) Investitori se ponašaju racionalno.</s>\n<s>Ad 1) Svi investitori imaju averziju prema nepotrebnom riziku i preferiraju sigurnost.</s><s>S obzirom na preferenciju rizika razlikuju se tri osnovna oblika funkcije korisnosti • Konkavna funkcija korisnosti; karakteristična za osobe koje izbjegavaju rizik • Konveksna funkcija korisnosti; karakteristična za osobe koje su sklone riziku • Linearna funkcija korisnosti; karakteristična za osobe koje su indiferentne u odnosu na rizik tj. rukovode se jedino maksimalnim očekivanim povratom (risk Moderna portfolio teorija pretpostavlja da investitori imaju konkavnu funkciju korisnosti tj. da su risk averse.</s><s>Takav će investitor izmeñu dvije vrijednosnice s istom stopom povrata uvijek izabrati onu sa manjim rizikom.</s><s>Ad 2) Investitorov izbor portfolija iz ponuñenog skupa mogućih, omogućava funkcija preferencije tj. funkcije korisnosti.</s><s>Korisnost predstavlja koncept kojim se iskazuje stupanj zadovoljstva što ga investitor ima od ulaganja u neki oblik imovine (u odreñeni portfolio).</s><s>Svaki investitor je različit i ima različitu korisnost od istog ulaganja.</s><s>Investitoru mogu različite kombinacije rizika i povrata biti jednako privlačne.</s><s>Kada se u koordinatni sustav unesu točke koje označavaju takve izbore investitora njihovim spajanjem dobije se krivulja indiferencije (krivulje koje prikazuju jednako poželjne točke odnosa povrata i rizika za investitora).</s><s>Na ovaj način dobivena funkcija naziva se funkcija korisnosti (Elton, Gruber, 1991, str.198) Racionalni investitor će izabrati onaj portfolio koji za njega ima najvišu funkciju korisnosti.</s><s>Iznos povrata koji očekuje investitor je kriterij prema kojem će usporeñivati i vršiti izbor izmeñu dvije ili više investicija.</s><s>Ukoliko se sa W označi ishod, sa U(W), vrijednost tog ishoda, a sa P(W) vjerojatnost nastupa poželjnog ishoda, očekivana vrijednost funkcije korisnosti E(U), biti će (Elton, Gruber, 1991, str.194) : Budući da funkcija korisnosti ovisi i o vjerojatnosti nastanka odreñenog dogañaja, što se može promatrati i kao rizik, može se zaključiti da je korisnost funkcija, povrata i rizika tj. standardne devijacije njegove investicije (Prohaska, 1996, str.60).</s><s>Važna karakteristika funkcije korisnosti jest da je ona jedinstvena sve do pozitivne linearne transformacije.</s><s>To znači da vršenje bilo koje matematičke operacije na pozitivnu konstantu unutar zadane forme funkcije korisnosti ne mijenja izbor investitora.</s><s>Ova karakteristika funkcije korisnosti koristi se u financijskom posredništvu.</s><s>Budući da se investitori ponašaju na točno odreñeni način prilikom donošenja odluke o ulaganju, proizlazi da će izbor optimalnog portfolija za pojedinog investitora prema teoremu očekivane korisnosti biti sukladan njegovom izboru pri izboru pojedinih vrijednosnica.</s><s>Investitora se može promatrati u jednostavnim situacijama izbora (izbor izmeñu dvije vrijednosnice), te se na taj način spoznati njegova funkcija korisnosti.</s><s>Tako implicitno utvrñenu funkciju korisnosti investitora može se primijeniti i na rješavanje složenijih problema, kao što je izbor optimalnog portfolija.</s>\n<s>Ad 3) Investitor se ponaša racionalno ukoliko uvijek izabire opciju koja mu nudi više, a ukoliko mu dvije opcije nude isto, izabire onu koja je manje rizična.</s><s>Kod kreiranja portfolija koji ima više od dvije mogućnosti ulaganja u rizičnu imovinu, raspoložive investicijske mogućnosti se grafički mogu predočiti osjenčanim područjem što je prikazano na slici 3.</s>\n<s>Slika 3 - Markowitzev model portfolio managementa Izvor: Van Horne C. James: Financijsko upravljanje i politika.</s><s>Zagreb, Mate, 1993.</s><s>Prema Markowitzu, polazeći samo od mogućnosti investiranja u rizičnu imovinu, efikasan skup je gornji dio oboda skupa investicijskih mogućnosti.</s><s>Portfoliji na efikasnom pravcu - dio oboda skupa investicijskih mogućnosti od portfolija Vmin do portfolija D - dominiraju svim ostalim kombinacijama vrijednosnica u osjenčanom području, jer imaju višu stopu povrata uz istu ili nižu standardnu devijaciju (varijancu) u odnosu na ostale portfolije.</s><s>Markowitz je utvrdio da investitori izabiru portfolije koje se nalaze u efikasnom skupu jer dominiraju nad drugim portfolijima iz skupa mogućnosti ulaganja u rizičnu imovinu.</s><s>Investitori izabiru različite portfolije s pravca efikasnosti ovisno o vlastitim preferencijama rizika.</s><s>Za portfolio se može reći da je efikasan samo ako ne postoji drugi portfolio koji ima: - veću očekivanu stopu povrata i manju standardnu devijaciju, - veću očekivanu stopu povrata i istu standardnu devijaciju ili - istu očekivanu stopu povrata i manju standardnu devijaciju.</s><s>Najbolja kombinacija očekivane stope povrata i standardne devijacije ovisi o investitorovoj funkciji korisnosti.</s><s>Grafički prikaz funkcije korisnosti dat je na grafikonu 3. Nastale krivulje se nazivaju krivulje indiferencije2, tj. investitor je indiferentan pri odabiru kombinacije očekivanog povrata i standardne devijacije uzduž pojedine krivulje.</s><s>Racionalni investitor teži izboru portfolija s najviše moguće krivulje indiferencije.</s>\n<s>Ad 4) U promatranju portfolija nisu toliko bitne pojedine vrijednosnice i njihove karakteristike, već njihova meñusobna interakcija.</s><s>Doprinos varijance pojedine vrijednosnice sveukupnoj varijanci portfolija približava se nuli, kako se broj vrijednosnica u portfoliju povećava.</s><s>Za razliku od varijance doprinos kovarijance pojedine vrijednosnice se približava prosječnoj kovarijanci kako se broj vrijednosnica u portfoliju povećava.</s><s>Pojedinačni3 rizik vrijednosnice se može diverzificirati, ali se sistemski rizik nastao zbog kovarijanci izmeñu vrijednosnica ne može ukloniti diverzifikacijom (Fabozzi, Modigliani, Ferri, 1994, str.266).</s><s>Ova tvrdnja jasno je vidljiva iz slijedeće jednadžbe (Elton, Gruber, 1991, str.36): p – varijanca portfolija</s>\n<s>Izvor: Autor i – varijanca povrata pojedine vrijednosnice – prosječna kovarijanca izmeñu pojedinačnih vrijednosnica 2 Krivulje koje prikazuju jednako poželjne točke odnosa povrata i rizika za investitora 3 Nesistemski rizik</s>\n<s>Minimalna varijanca se može dobiti u portfolijima s velikim brojem vrijednosnica i jednaka je prosječnoj kovarijanci izmeñu svih vrijednosnica u portfoliju.</s><s>Kako se sve više vrijednosnica dodaje u portfolio smanjuje se razlika izmeñu prosječnog rizika i prosječne kovarijance vrijednosnica, kao što je vidljivo iz grafikona 4. Grafikon 4 – Utjecaj broja vrijednosnica u portfoliju na rizik portfolija Izvor: Elton J.Edwin, Gruber J.Martin: Modern Portfolio Theory and Investment 2.4.</s><s>Doprinos moderne portfolio teorije</s>\n<s>Markowitzeva moderna portfolio teorija predstavlja najznačajniju inovaciju 20. stoljeća na području investiranja i upravljanja portfolijem vrijednosnih papira.</s><s>Prije moderne portfolio teorije smatralo se je da svaku dionicu treba analizirati putem fundamentalne analize i u portfolio uvrstiti one koji posjeduju potencijal rasta.</s><s>Moderna portfolio teorija prva je dala generalizirani pristup upravljanju portfolijem vrijednosnica.</s><s>Osigurala je jedinstvenu platformu za promatranje i ocjenu pojedinih investicija.</s><s>Koncept je teorijski jednostavan i empirijski dokazan kao pouzdan u normalnim tržišnim uvjetima.</s><s>Moderna portfolio teorija je omogućila da se osim razmatranja očekivanog povrata i rizika pojedine vrijednosnice u svrhu formiranja optimalnog portfolija, uzme u obzir i treći bitan element, meñusobna koreliranost vrijednosnica unutar portfolija.</s><s>Novi, treći element pokazao se je od presudne važnosti za formiranje optimalnog portfolija.</s><s>Korištenjem učinka diverzifikacije i moderne portfolio teorije investitori mogu kreirati portfolije, koji su istovremeno i profitabilniji i nose manji rizik (Cohen, Pogue, 1967, str.185).</s><s>Koncept diverzifikacije pridonio je povećanju ulaganja u inozemstvo, budući da su investitori započeli meñunarodno diverzificirati svoje portfolije.</s><s>Investiranjem na različita svjetska tržišta moguće je postići veću diverzifikaciju nego što je to moguće investiranjem u samo jednoj zemlji (Van Horne, Broj vrijednosnica u portfoliju</s>\n<s>Iako su zasluge i prednosti moderne portfolio teorije mnogobrojne, njene kritike su jednako tako bitne i indikativne na potencijalne probleme koji mogu nastati njenom primjenom.</s>\n<s>Moderna portfolio teorija pojednostavljuje realnost u mnogim stvarima.</s><s>Izbor optimalnog portfolija se ne promatra kao kontinuirani proces praćenja promjena i prilagoñavanja portfolija kroz vrijeme, već kao odluka koju treba donijeti jednokratno (Grinold, 1999, str.2).</s><s>Dodatni nedostatak moderne portfolio teorije jest činjenica da se pri izboru optimalnog portfolija, transakcijski troškovi ne uzimaju u obzir (Zhong-Fei et al. 2001, str.599), (Donohue, Yip, 2003, str.50).</s><s>Kada se formiraju portfoliji na područjima tranzicijskih zemalja važna činjenica koju ne poštuje moderna portfolio teorija jest relativno niska i promjenjiva likvidnost vrijednosnica.</s><s>Pretpostavka o relativnoj stabilnosti koeficijenata korelacije izmeñu vrijednosnica i konstantnoj volatilnosti vrijednosnica (Elton, Gruber, Padberg, 1976, str.1350), nije realna pretpostavka za tranzicijska tržišta.</s>\n<s>Postoje mnogobrojna regulatorna ograničenja, ekonomski, sociološki i politički razlozi koji sprječavaju adekvatnu meñunarodnu diverzificiranost.</s><s>Primjenu moderne portfolio teorije ozbiljno ugrožavaju i slijedeći čimbenici koji su prisutni u tranzicijskim zemljama: plitko tržište, niska likvidnost, problem pouzdanosti informacija i financijskih</s>\n<s>tržišta, nepredviñene oscilacije povrata, ne uzimanje u obzir gospodarskih kretanja, kretanja unutar pojedine grane, promjene valutnih tečajeva, te mnogi drugi čimbenici.</s><s>Operativne kritike koje se mogu pripisati modernoj portfolio teoriji su slijedeće: 1) Problemi u procjeni podataka koji su potrebni za izračun (posebice korelacijske matrice) (Elton, Gruber, Padberg, 1976, str.1341).</s><s>2) Vrijeme i novac potrebni za prikupljanje podataka i stvaranje efikasnih portfolija.</s><s>3) Problem optimizacije ne predstavlja linearno programiranje već kvadratno (Bawa, 4) Problem u naobrazbi ljudi, posebice portfolio managera da osim očekivanog povrata i rizika pojedine vrijednosnice uzimaju u obzir i njenu korelaciju s ostalim vrijednosnicama koje čine portfolio.</s>\n<s>5) Mnogi ulagači ne slijede principe racionalnog ponašanja i u složenim situacijama ne ponašaju se na isti način kao i kod jednostavnih (Mishkin, 2004, str.148).</s><s>Sam Markowitz priznaje da ne postoji čovjek koji zna svoju funkciju korisnosti Meñu najznačajnijim kritikama koje se iznose u svezi moderne portfolio teorije jest ona da pri financijskim krizama koeficijenti korelacije konvergiraju ka jedan (Campbell, Koedijk, Kofman, 2002, str.92), (Jorion, 2001, str.4), te nestaju prednosti diverzifikacije i rizik portfolija postaje jednak jednostavnoj ponderiranoj sumi pojedinačnih rizika vrijednosnica od kojih je sastavljen.</s><s>Zabilježeno je, da čak i na razvijenim tržištima, u situacijama bez značajnih financijskih šokova može doći do relativno naglih promjena koeficijenata korelacije (Herold, 2003, str.64).</s><s>3. FORMIRANJE</s>\n<s>Optimalni portfolio predstavlja svaki portfolio koji se nalazi na efikasnoj granici.</s><s>Izbor jednog portfolija izmeñu više optimalnih portfolija za pojedinog ulagača ovisi isključivo o njegovoj funkciji korisnosti, tj. njegovoj averziji prema riziku i/ili želji za većim profitom.</s><s>Budući da je funkcija korisnosti u samoj osnovi izbora optimalnog portfolija, a upravo na njen koncept i način odreñivanja postoje brojne kritike, sasvim je razumno da optimalni portfolio koji izabere autor kao svoj optimum neće biti jednako privlačan drugim osobama.</s><s>U nastavku je prikazan izbor optimalnog portfolija prema klasičnim postavkama moderne portfolio teorije.</s><s>3.1.</s><s>Hrvatsko tržište kapitala</s>\n<s>Financijsko tržište predstavlja skup odnosa ponude i potražnje za financijskim sredstvima.</s><s>Hrvatska je tranzicijska zemlja čija je najznačajnija karakteristika promjenjivost okoline, što se očituju u svim aspektima gospodarskog života države, pa tako i na financijskim tržištima.</s><s>Hrvatska je od osamostaljenja prošla kroz značajne strukturne promjene.</s><s>Najznačajnije promjene se odnose na zamjenu društvenog, privatnim vlasništvom, zamjenu socijalizma kapitalizmom i tržišnom ekonomijom, te osnivanje i nastanak novih do tada nepoznatih financijskih institucija i oblika ulaganja.</s><s>Slaba razvijenost tržišta kapitala posljedica je političkih, socioloških i ekonomskih čimbenika.</s><s>Glavni razlozi slabe razvijenosti hrvatskog tržišta kapitala, kao i gospodarstva općenito su: rat koji je gotovo pet godina pustošio Hrvatskom, loše provedena privatizacija, svojevrsna izoliranost od nekih dijelova meñunarodne zajednice itd.</s><s>Osnovna karakteristika hrvatskog financijskog tržišta kao i financijskih tržišta ostalih zemalja u tranziciji4 je slaba razvijenost i nelikvidnost, te snažna premoć banaka i institucija kredita i oročenih depozita nad svim ostalim financijskim institucijama i oblicima zaduživanja ili investiranja.</s><s>To znači da je i dalje osnovni oblik zaduživanja poslovnih subjekata u Hrvatskoj bankovni kredit, a stanovništvo ne ulaže u vrijednosne papire, pa čak niti u državne obveznice, nego svoju štednju plasira u obliku depozita na bankovne račune.</s><s>Provedenom privatizacijom su najveće i najkvalitetnije banke prešle u ruke stranaca (Jurman, 2005, str.2), tako da je na kraju 2003. godine 91,0% (Bilten o bankama 8, 2004, str.14) bankovne aktive Hrvatske bilo u stranim rukama.</s><s>Strane banke su zadovoljne svojim monopolskim statusom u Hrvatskoj, pa im i nije u interesu razvijati hrvatsko tržište kapitala.</s><s>U svijetu se smatra da su ulaganja u tranzicijske zemlje veoma rizična, ali potencijalno veoma isplativa, te nude prednosti diverzifikacije.</s><s>Investitori u tranzicijske zemlje posebno su oprezni zbog nepredvidivih i brzih promjena političke situacije, zakona vezanih uz zaštitu vjerovnika i ulagača, regulatornih ograničenja5, te promjena u valutnim tečajevima.</s><s>Ostali bitni čimbenici za inozemne investitore jesu: upitno funkcioniranje pravne države, korumpiranost, nepouzdanost informacija, plitko i nelikvidno tržište.</s>\n<s>Hrvatsko tržište kapitala može se podijeliti na dva osnovna dijela; tržište dužničkih vrijednosnih papira i tržište vlasničkih vrijednosnih papira.</s><s>Na području Republike 4 IMF svrstava slijedeće zemlje u zemlje u tranziciji: Bugarska, Rumunjska, Češka, Slovačka, Hrvatska, Slovenija, Estonija, Latvija, Litva, Ukrajina, Rusija, Mañarska i Poljska.</s><s>5 Primjer Slovenije i «skrbniških» računa koji su uvedeni za strane investitore Hrvatske postoje dva tržišta kapitala i to: Zagrebačka burza, glavna hrvatske burza i Varaždinska burza6.</s>\n<s>3.1.1.</s><s>Hrvatsko tržište dužničkih vrijednosnih papira Dužnički vrijednosni papiri predstavljaju vrijednosnice koje svojem vlasniku daju pravo na isplatu kamata, ali ne i pravo nad vlasništvom izdavatelja (Marrison, 2002, str.51).</s><s>Od dužničkih vrijednosnih papira, na hrvatskim burzama se trguje preferencijalnim dionicama, obveznicama i komercijalnim zapisima.</s><s>Obveznicama i komercijalnim zapisima se trguje samo na Zagrebačkoj burzi, dok se preferencijalnim dionicama trguje na obje burze.</s><s>Udio preferencijalnih dionica i komercijalnih zapisa u ukupnom volumenu dužničkih vrijednosnica je zanemariv u odnosu na obveznice.</s><s>Tržište obveznica je započelo trgovinom u dvije državne obveznice (JDA i JDB), a danas se trguje većim brojem obveznica, kako državnih tako i korporativnih.</s><s>Iako je proteklih godina rastao volumen trgovine obveznicama, od 2003. godine bilježi se ponovni pad prometa, tako da se tržište i dalje može smatrati plitkim i relativno nelikvidnim.</s><s>Iako volumen trgovine obveznicama kontinuirano premašuje volumen trgovine u dionicama, bilježi se značajan pad volumena na godišnjoj razini, što je vidljivo iz tablice 12.</s><s>Većina trgovine odvija se meñu institucionalnim ulagačima, što je i za očekivati zbog niskog standarda hrvatskih grañana i slabe razine poznavanja financijskih tržišta i instrumenata.</s>\n<s>3.1.2.</s><s>Hrvatsko tržište vlasničkih vrijednosnih papira Dionice predstavljaju udjele vlasništva u tvrtki koja ih je izdala.</s><s>Osim prava na glas na glavnoj skupštini, imalac dionice ima pravo i na dio profita koji ostaje tvrtki nakon što se sve tekuće obveze podmire.</s><s>Tržište vlasničkih vrijednosnih papira tj. dionica tvrtki, relativno je nerazvijeno i nelikvidno, s rijetkim izuzetcima.</s><s>Mnoge tvrtke izdaju više serija dionica koje su zasebno kotiraju.</s><s>Ovakvo stanje doprinosi smanjenju povrata na pojedinu dionicu, budući da se likvidnost dijeli izmeñu svih serija pojedine dionice.</s><s>Trgovanjem dionica uglavnom dominiraju dionice iz prve kotacije, Pliva i Podravka, a u posljednje vrijeme i bivši PIF-ovi7, posebice SN Holding i Dom holding.</s><s>U drugoj polovici 2004. godine bilježi se stalan rast prometa dionica posebice na tržištu javnih dioničkih društava na obje hrvatske burze, što je vidljivo iz povećanih volumena trgovanja u tablicama 13 i 17.</s><s>Ovaj nagli rast može se pripisati procesu konsolidacije u turističkom sektoru, te rješavanjem sporova izmeñu Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) i bivših PIF-ova.</s><s>Unatoč snažnom rastu oba tržišna indeksa (indeks Varaždinske burze VIN porastao je od početka 2004. godine do 29.10.2004. sa 612,8 na 1291,3 boda tj. za 110,72%, čime je postao najbrže rastući dionički indeks u regiji (http://www.vse.hr/vijesti, 30.10.2004.)), dionice hrvatskih tvrtki i dalje su značajno podcijenjene u odnosu na dionice iz razvijenijih zemalja, što se očituje u relativno niskom odnosu tržišne cijene dionice i zarade po dionici (P/E omjer) što ukazuje na snažan potencijal njihovog daljnjeg rasta (Ilmanen, 2003, str.15), (Bourguignon, de 6 OTC (over-the-counter) tržište</s>\n<s>Zagrebačka burza je osnovana kao nevladina i neprofitna organizacija od strane 25 banaka i osiguravajućih društava 1991. godine.</s><s>Zagrebačka burza ima tri kotacije: Službeno tržište (bivša Kotacija I), Tržište JDD (bivša Kotacija JDD) i Usporedno tržište (bivša Kotacija TN).</s><s>Malen broj tvrtki, ukupno 4, koje kotiraju na službenom tržištu može se objasniti strogim uvjetima uključivanja.</s><s>Zagrebačka burza je glavna hrvatska burza, te se na njoj osim dionicama trguje i obveznicama i komercijalnim zapisima.</s>\n<s>Zagrebačka burza započela je s izračunom CROBIS-a, službenog obvezničkog indeksa Zagrebačke burze od 01. listopada 2002.</s><s>Bazna vrijednost indeksa iznosi 100 bodova i predstavlja cjenovni indeks ponderiran tržišnom kapitalizacijom.</s><s>Obujam trgovanja u prošlosti bio je veoma slab zbog velike nelikvidnosti, a od tada volumen trgovanja kontinuirano raste.</s><s>Najviše se trguje državnim obveznicama Republike Hrvatske.</s><s>Razlozi loše likvidnosti i niskog volumena na hrvatskim burzama mogu se objasniti kombiniranim utjecajem nekoliko čimbenika (Prohaska, Olgić-Draženović, 2003, 1) tvrtke mogu dobiti jeftinije kredite nego što ih košta proces izdavanja obveznica, 2) država nije uspjela u poticaju da se dionička društva uvrste u kotacije burzi, 3) uprave tvrtki ne žele javno objavljivati svoja poslovna izvješća, kako bi od države, zaposlenika i poslovnih partnera skrivali svoje poslovne rezultate, 4) strah uprava tvrtki od gubitka kontrole nad tvrtkom zbog trgovanja dionicama s pravom glasa na burzi,</s>\n<s>5) postojanje dvije nacionalne burze u relativno maloj državi.</s><s>CROBEX je naziv službenog dioničkog indeksa Zagrebačke burze.</s><s>Burza ga je počela objavljivati 1. rujna 1997. godine.</s><s>Bazni datum je 1. srpnja 1997. godine, a bazna vrijednost 1.000 bodova.</s>\n<s>CROBEX je indeks vagane tržišne kapitalizacije dionica koje ulaze u njegov sastav, pri čemu je težina pojedine dionice ograničena na maksimum od 35% vrijednosti indeksa.</s><s>Ukoliko se nekom od dionica koje sačinjavaju indeks CROBEX nije trgovalo predmetnog dana, uzima se prethodna zadnja cijena iste dionice.</s><s>CROBEX se računa kontinuirano tijekom trgovine koristeći zadnje cijene dionica, pomoću slijedeće formule:</s>\n<s>- vrijednost CROBEX indeksa na dan (t) i u vrijeme (j) M j(t) - tržna kapitalizacija dionica koje ulaze u CROBEX na dan (t) i u vrijeme (j) M(0) - tržišna kapitalizacija na bazni datum = 12.942.773.686 - faktor prilagoñavanja baze indeksa na dan revizije = 1,1101848 Posljednja promjena sastava CROBEX-a dogodila se 20. rujna 2004. kada su u sastav indeksa uključene dionice Dom holdinga d.d. i Belišća d.d.</s><s>Trenutno CROBEX indeks sačinjavaju redovne dionice dvanaest tvrtki, što je prikazano u tablici 12:</s>\n<s>Uvjeti za uključenje u indeks CROBEX koje dionice trebaju zadovoljiti jesu: likvidnost – dionicama se trgovalo u više od 75% ukupnog broja dana u promatranom razdoblju ili se nalaze meñu prvih 25% rangiranih prema broju trgovinskih dana,</s>\n<s>Revizija indeksa obavlja se, po završetku trgovine, trećeg petka u mjesecu ožujku i rujnu te se primjenjuje od slijedećeg trgovinskog dana.</s><s>Dionice ostaju uključene u indeks ukoliko se njima trgovalo najmanje 50% ukupnog broja trgovinskih dana ili se nalaze meñu prvih 25% dionica rangiranih prema broju trgovinskih dana u šestomjesečnom razdoblju.</s><s>Ukoliko dionica tijekom prve revizije ne zadovolji navedeni uvjet njena će se težina smanjiti za 50% u slijedećem razdoblju.</s><s>Dionica koja u dva uzastopna razdoblja ne zadovolji navedeni uvjet biva isključena iz indeksa.</s><s>U slučaju izvanrednih dogañaja, u razdoblju izmeñu dviju redovitih revizija, koji mogu utjecati na realnost i vjerodostojnost indeksa, Komisija za indeks može izvršiti izvanrednu reviziju načina izračunavanja indeksa CROBEX i isključiti odreñenu dionicu iz indeksa.</s>\n<s>Pod izvanrednim dogañajem se smatra: izvanredni korporativni dogañaj (npr. stečaj ili likvidacija društva, povećanje ili smanjenje temeljnog kapitala društva, preuzimanje društva, spajanja i pripajanja ukidanje uvrštenja odreñenog vrijednosnog papira, dugotrajna suspenzija trgovine pojedinim vrijednosnim papirom.</s><s>Kako bi se osigurala vremenska usporedivost indeksa, baza indeksa se prilagoñava prilikom uključivanja novih dionica u indeks, odnosno isključivanja postojećih dionica iz indeksa kao i uslijed promijene broja izdanih dionica koje ulaze u sastav indeksa.</s><s>U tablicama 13, 14 i 15 dati su opći podaci koji ilustriraju volumen prometa obveznicama i dionicama na Zagrebačkoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine.</s><s>U svim aspektima trgovanja primjetan je značajan rast volumena i likvidnosti, što upućuje na perspektivnost hrvatskog tržišta i sve jače uključivanje institucionalnih ulagača, ali i grañanstva na hrvatska financijska tržišta.</s><s>Tablica 13 – Podaci o trgovanju na Zagrebačkoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine</s>\n<s>U razdoblju izmeñu drugog tromjesečja 2003. i 2004. godine došlo je do izuzetnog porasta prometa na Zagrebačkoj burzi od 194%.</s><s>U isto vrijeme povećao se je i prijavljeni volumen trgovanja za čak 213,3%.</s><s>Iz tablice 13 je vidljivo da sve stavke u promatranom razdoblju značajno rastu, osim trgovanja obveznicama i pravima koji bilježe značajan pad kako u prometu, tako i u volumenu.</s><s>Tablica 14 - Tržišna kapitalizacija na Zagrebačkoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine</s>\n<s>U promatranom razdoblju tržišna kapitalizacija na burzi značajno je narasla i veća je za 45,4% u 2004. godini u odnosu na isto razdoblje 2003. godine.</s><s>Primjetan je veoma sličan rast kapitalizacije dionica i obveznica.</s><s>Tablica 15 – Broj uvrštenih dionica na Zagrebačkoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine</s>\n<s>U promatranom razdoblju povećao se je ukupan broj uvrštenih dionica na burzi za 6,5%.</s><s>Najveći relativan rast bilježi se u prvoj kotaciji, ali to je isključivo efekt niske baze te kotacije koja je u 2003. godini imala samo tri dionice.</s><s>3.1.4.</s><s>Varaždinska burza</s>\n<s>Varaždinska burza je osnovana 1993. godine kao prvo organizirano OTC tržište u Hrvatskoj.</s><s>Burza je započela s radom u vrijeme opće niske likvidnosti cjelokupnog hrvatskog gospodarstva i u vrijeme ponude prvih dionica.</s><s>U to vrijeme potražnja za vrijednosnicama je bila slaba i gotovo nepostojeća (Prohaska, 2003, str.100).</s><s>U 2002. godine Varaždinska burza je službeno registrirana kao druga burza u Hrvatskoj.</s><s>Na Varaždinskoj burzi se obavlja trgovanje dionicama tvrtki i pravima.</s><s>VIN je naziv službenog indeksa Varaždinske burze d.d..</s><s>Burza ga je počela objavljivati 1. siječnja 1997 godine.</s><s>Bazni datum je 1. listopad 1996. godine, a bazna vrijednost 1.000 bodova.</s><s>Indeks VIN se revidira svakih šest mjeseci.</s><s>Sastav indeksa se odreñuje na temelju podataka o trgovanju na Varaždinskoj burzi.</s><s>VIN indeks predstavlja sumu pondera pojedinih dionica iz sastava indeksa, odreñenih njihovom tržišnom kapitalizacijom, uz uvjet da ponder niti jedne dionice ne smije prelaziti 25% vrijednosti indeksa.</s><s>Vrijednost indeksa izračunava se svakog radnog dana po završetku trgovanja na temelju zaključnih cijena dionica iz sastava indeksa.</s><s>Ukoliko se nekom dionicom nije trgovalo odreñenog dana za nju se preuzima zaključna cijena prethodnog dana trgovanja.</s>\n<s>Vrijednost indeksa VIN se izračunava prema formuli: MCapVIN(0) - tržišna kapitalizacija indeksa VIN na datum redizajna MCapVIN(t) - tržišna kapitalizacija indeksa VIN na dan t označava prvo razdoblje nakon redizajna indeksa), F(16) od 15.11.2004. iznosi 5,817422345</s>\n<s>Za R > 0, faktor prilagodbe izračunava se na dan t revizije R po formuli: Posljednja revizija VIN indeksa dogodila se je 15. studenog 2004.</s><s>Broj dionica u sastavu indeksa ostao je isti, ali je struktura promijenjena.</s><s>Iz sastava indeksa VIN izašle su: redovita dionica Dubrovnik – Babin Kuk d.d. i povlaštena dionica Slatinske banke d.d.</s><s>U sastav indeksa ušle su redovite dionice Petrokemije d.d. i Hoteli Makarska d.d.</s><s>U tablici 16 prikazane su redovne dionice dvanaest tvrtki koje sačinjavaju VIN indeks: Tablica 16 - Dionice u sastavu VIN indeksa na dan 16.11.2004.</s>\n<s>Da bi odreñena dionica bila uvrštena u indeks mora zadovoljiti slijedeće uvijete: mora biti uvrštena u jednu od kotacija burze barem šest mjeseci broj dana u kojima se trguje dionicom mora biti veći od 20% ukupnog broja trgovinskih dana u šestomjesečnom razdoblju.</s><s>Dionica se isključuje iz VIN indeksa u slijedećim slučajevima: u slučaju izvrštenja s burze, ili</s>\n<s>Slavonski ZIF d.d. u slučaju neudovoljavanja kriterijima za uključenje.</s><s>U tablicama 17,18 i 19 dati su opći podaci o prometu dionicama na Varaždinskoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine.</s><s>U svim aspektima primjetan je izniman rast volumena i likvidnosti, što upućuje na snažan rast ovog tržišta.</s><s>Tablica 17 – Podaci o trgovanju na Varaždinskoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine</s>\n<s>U razdoblju izmeñu drugog tromjesečja 2003. i 2004. godine došlo je do izuzetnog porasta prometa na Varaždinskoj burzi od 68,65%.</s><s>Dinamika prometa nije bila ujednačena u tom razdoblju tako da II. kotacija i kotacija javnih dioničkih društava bilježe ogroman rast za više od 474%, slobodno tržište iskazuje blagi rast od 16,93%, a svi ostali segmenti Varaždinskog tržišta bilježe značajan pad.</s><s>Glavnina prometa na Varaždinskoj burzi u promatranom razdoblju odvija se u kotaciji javnih dioničkih društava: 15,27% u 2003. i 52,02% u 2004. godini i na slobodnom tržištu 61,71% u Tablica 18 – Tržišna kapitalizacija na Varaždinskoj burzi za drugo tromjesečje 2003. i 2004. godine</s>\n<s>U promatranom razdoblju tržišna kapitalizacija na Varaždinskoj burzi rasla je impresivnom brzinom i veća je za 78,67% u 2004. godini u odnosu na isto razdoblje 2003. godine.</s>\n<s>U promatranom razdoblju smanjio se je ukupan broj uvrštenih vrijednosnih papira na Varaždinskoj burzi za gotovo 10%.</s><s>Činjenica koja je mnogo važnija i indikativna za poslovanje burze je povećanje broja dionica kojima se aktivno trguje za gotovo 9%, što ukazuje na stvaran rast prometu u većem broju dionica.</s><s>3.2.</s><s>Izbor dionica za formiranje optimalnog portfolija hrvatskih dionica Za razliku od razvijenih tržišta, brojni problemi kojima se najčešće ne bavi stručna literatura, nastaju pri formiranju portfolija na malim i nerazvijenim tržištima, kao što su to tržišta tranzicijskih zemalja.</s><s>Tranzicijska tržišta imaju mnogo zajedničkih karakteristika koje izravno utječu na sastavljanje portfolija i bitno se razlikuju od formiranja portfolija na razvijenim tržištima.</s><s>Pri formiranju portfolija u Hrvatskoj, potencijalni investitor bi trebao riješiti slijedeća problematična pitanja:</s>\n<s>2) Koliko vrijednosnica uključiti u portfolio?</s><s>3) Koje vrijednosnice razmotriti za uži izbor u portfolio, s obzirom na njihovu nisku likvidnost?</s>\n<s>4) Na koji način mjeriti očekivane stope povrata, rizik i korelacije budući da su vremenske serije podataka kratke ili nepostojeće?</s><s>Daljnja dilema nastaje u vezi izbora na kojoj burzi formirati portfolio (Zagrebačkoj ili Varaždinskoj), te koju kotaciju izabrati budući da i Zagrebačka i Varaždinska burza imaju svaka po tri kotacije8.</s><s>Po mišljenju autora, dobro rješenje predstavlja kombinirani pristup koji je prikazan u ovom radu.</s>\n<s>Mala tranzicijska tržišta, meñu koja se svrstava i Hrvatska, imaju nekoliko zajedničkih karakteristika koje utječu na proces formiranja optimalnog portfolija: ograničenja na portfolio investicije stranaca, dominacija pojedinih vrijednosnica na tržištu, mali broj vrijednosnica koje kotiraju na burzi, niska likvidnost vrijednosnica,</s>\n<s>Zbog turbulentne okoline često vrijednosnice pojedinih tvrtki nestaju s burze, a najčešći razlozi za to su: bankrot tvrtke, spajanje s drugom tvrtkom, preuzimanje od strane druge tvrtke, te preseljenje na drugo tržište zbog nezadovoljavanja uvjeta kotacije.</s><s>Zbog ovakve situacije preporučljivo je u portfolio uključiti vrijednosnice tvrtki jedno vremensko razdoblje nakon što tržišna vrijednost vrijednosnice postane javno dostupna, a isključiti vrijednosnice iz portfolija jedno vremensko razdoblje prije nego što se tržišna kapitalizacija vrijednosnice spusti blizu nule ili podaci o njoj zbog nekog razloga postanu nedostupni.</s><s>Ukoliko se dogodi da odreñena dionica nestane iz kotacije i to na tvrtka izdavatelj se spojila s drugom tvrtkom, te je nastala nova tvrtka pod novim ili starim imenom,</s>\n<s>8 Jedna burza ili kotacija može biti likvidnija od druge tvrtka izdavatelj pripojena drugoj tvrtki. pri sastavljanju portfolija treba razmotriti da li novonastala dionica zadovoljava potrebe investitora, tj. na koji način utječe na rizik i povrat cjelokupnog portfolija i da li je treba uključiti u portfolio.</s>\n<s>Zbog već spomenute niske likvidnosti većine dionica na hrvatskim burzama, autor je odlučio blago modificirati modernu portfolio teoriju na način da u sam proces optimizacije uključi samo unaprijed izabrane dionice.</s><s>Kako bi se provela selekcija i stvorio uži krug dionica kandidata za uključivanje u optimalni portfolio, izabrane su likvidne dionice najuspješnih tvrtki iz različitih sektora djelatnosti s tržišnom kapitalizacijom većom od medijana tržišne kapitalizacije dionica u promatranom razdoblju.</s><s>Daljnji kriterij uvrštavanja bilo je kotiranje na jednoj od hrvatskih burzi više od 10 mjeseci, kako bi se moglo dobiti dovoljno podataka za smislenu analizu.</s><s>Meñu deset izabranih dionica nalaze se i dvije dionice koje kotiraju na Londonskoj burzi: Pliva i Zagrebačka banka, a Podravka se sprema za uvrštenje svojih dionica na Varšavsku burzu.</s><s>Dionice koje se razmatraju za izbor u optimalni portfolio su slijedeće: Osnovu Adris grupe čini Tvornica duhana Rovinj koja je jedna od vodećih tvrtki u Republici Hrvatskoj i najveći je proizvoñač duhanskih proizvoda u široj regiji, a na izvoz otpada oko polovice TDR-ove prodaje.</s><s>Mjereno prema ukupnom prihodu TDR je 2003. godine u Hrvatskoj bio rangiran deseti, a mjereno prema dobiti prije i nakon oporezivanja peti na korporacijskoj ljestvici uspješnosti (Privredni Vjesnik, 30. lipnja 2004).</s><s>Od početka 2001. godine Adris grupa širi svoju aktivnost na turizam kupnjom Jadran – turista Rovinj i Anite Vrsar.</s>\n<s>Temeljni kapital Adris grupe iznosi 164 milijuna kuna i podijeljen je na 164.000 dionica, od čega 96.159 redovnih dionica oznake B1 i 67.841 povlaštenih dionica oznake A1, svaka sa nominalnom vrijednošću od 1.000 kuna.</s><s>Redovne dionice oznake B1 su dionice na ime, s pravom glasa na glavnoj skupštini.</s><s>Svaka redovna dionica daje pravo na jedan glas na glavnoj skupštini.</s><s>Sve redovne dionice su u vlasništvu uprave i zaposlenika Adrisa.</s><s>Važeći statut Društva predviña suglasnost Društva za prijenos redovnih dionica, koji daje uprava.</s><s>Svi imatelji redovnih dionica B1 sklopili su ugovor kako bi zaštitili vlasničku strukturu društva, tako što su imenovali Zagrebačku banku d.d. skrbnikom, te se sve redovne dionice Društva čuvaju u trezoru banke.</s><s>Iz navedenog razloga nema trgovanja redovitim dionicama Adrisa oznake B1.</s><s>Povlaštene dionice oznake A1 koje glase na ime, imaju pravo prvenstva pri isplati dividendi i pravo na udio u stečajnoj masi, uvrštene su u kotaciju javnih dioničkih društava na Zagrebačkoj burzi, te predstavljaju jedan od najlikvidnih vrijednosnih papira na hrvatskom tržištu.</s><s>Croatia osiguranje je tržišni voña u poslovima osiguranja u Republici Hrvatskoj sa 48,3% tržišnog udjela mjereno prema ukupnoj bruto premiji.</s><s>Vodeći je osiguravatelj u segmentu neživotnih osiguranja, a u segmentu životnih osiguranja drži drugu poziciju.</s><s>U pripremi je širenje na tržište Bosne i Hercegovine kroz pokušaj kupnje Sarajevo osiguranja.</s>\n<s>Temeljni kapital Croatia osiguranja iznosi 442.887.200 kuna.</s><s>Temeljni kapital društva podijeljen je na 316.348 dionica na ime, svaka nominalne vrijednosti 1.400 kuna.</s><s>Od tih 316.348 dionica na ime, 307.598 je redovnih dionica, a 8.750 povlaštenih dionica.</s><s>Dionice su uvrštene u prvu kotaciju Zagrebačke burze.</s><s>Svaka dionica, redovna i povlaštena daje pravo na jedan glas na glavnoj skupštini.</s><s>Croatia osiguranje je u većinskom vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) (81,20%), dok preostali dio dionica pripada malim dioničarima (18,80%).</s><s>Ericsson Nikola Tesla d.d. je najveći specijalizirani proizvoñač i izvoznik telekomunikacijske opreme, softvera i usluga u Srednjoj i Istočnoj Europi.</s><s>Društvo je nastalo kao rezultat pretvorbe društvenog poduzeća «Nikola Tesla» - poduzeća za proizvodnju telekomunikacijskih sustava i ureñaja.</s><s>Temeljni kapital Društva podijeljen je na 1.331.650 redovnih dionica, na ime, serije A i iznosi 266.330.000 kuna, a nominalni iznos dionica iznosi 200 kuna.</s><s>Svaka redovna dionica daje pravo na jedan glas na glavnoj skupštini.</s><s>Dionice su uvrštene u kotaciju javnih dioničkih društava Zagrebačke burze, te kotiraju na slobodnom tržištu na Varaždinskoj burzi.</s><s>Prema strukturi vlasništva, Telefonaktiebolaget LM Ericsson (Švedska) je najveći pojedinačni dioničar i posjeduje 49,07%, mali dioničari imaju 48,18% dionica, a Hrvatski fond za privatizaciju ima 2,75% dionica.</s><s>Koncern Končar čini ukupno 25 društava u kojima tvrtka ima upravljački utjecaj.</s><s>Djelatnost koncerna Končar je proizvodnja električnih ureñaja, opreme, postrojenja i usluga primijenjenih u proizvodnji, prijenosu i distribuciji električne energije, industriji i prometu, a čak 90% proizvoda koncerna Končar zasnovano je na vlastitim tehnologijama.</s><s>Temeljni kapital Društva podijeljen je na 2.517.053 redovnih dionica serije A i iznosi 1.006.821.200 kuna, a nominalni iznos dionica iznosi 400 kuna.</s><s>Dionice su uvrštene u kotaciju javnih dioničkih društava na Zagrebačkoj burzi.</s><s>Najveći pojedinačan dioničar društva je Hrvatski fond za privatizaciju – 21,58%, zatim slijede: Kapitalni fond 18,45% i HZMO 15,28%.</s><s>Dom holding je dioničko društvo za upravljačke djelatnosti holding društava.</s><s>Holding je nastao pripojenjem Dom fonda obiteljskog i poslovnog ulaganja d.d., zatvorenog investicijskog fonda, Korifeju d.d..</s><s>Prijenosom cijele svoje imovine u zamjenu za dionice Korifeja, dioničari Dom fonda postali su dioničarima Korifeja, omjerom zamjene dionica 1:1.</s><s>Sva imovina i obveze Dom fonda prešli su na Korifej, koji je pravni nasljednik fonda, a zatim je Korifej promijenio naziv u Dom holding.</s><s>Predmet poslovanja Dom holdinga je savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem, te upravljačke djelatnosti holding-društava.</s><s>Cilj poslovanja Dom holdinga je rast vrijednosti njihove imovine, te povećavanje vrijednosti njihovih dionica.</s><s>Temeljni kapital Dom holdinga iznosi 811.335.900 kuna i podijeljen je na 8.113.359 redovnih dionica.</s><s>Sve dionice imaju nominalnu vrijednost 100 kuna i glase na ime.</s><s>Dionice su uvrštene u kotaciju javnih dioničkih društava na Varaždinskoj burzi i usporedno tržište na Zagrebačkoj burzi.</s>\n<s>Najveći pojedinačni dioničari društva su: SN Holding d.d. 25,00%, Nova Ljubljanska Plava laguna d.d. dioničko je društvo koje se bavi ugostiteljstvom i turizmom, te je jedno od prvih nosioca turističke ponude u Hrvatskoj.</s><s>Društvo je četiri godine za redom proglašeno Zlatnom dionicom turističkog sektora u Republici Hrvatskoj.</s><s>Tvrtka je pretežito orijentirana na povećanje tržišnog udjela, te podizanje kvalitete svojih usluga.</s><s>Temeljni kapital Društva iznosi 1.088.372.400 kuna i podijeljen je na 546.318 redovnih dionica serije A i 105.000 povlaštenih dionica serije B. Nominalni iznos jedne redovne dionice serije A iznosi 1.800 kuna, nominalni iznos jedne povlaštene dionice serije B iznosi 1.000 kuna.</s><s>Povlaštene dionice serije B ne daju imatelju pravo glasa na glavnoj skupštini, ali povrh redovne dividende koja se isplaćuje na redovne dionice serije A imatelj prima i fiksnu dividendu od 1 kune po dionici.</s><s>Dionice su uvrštene u kotaciju javnih dioničkih društava na Zagrebačkoj burzi.</s><s>Prema strukturi vlasništva Sutivan Investment Anstalt (Liechtenstein) najveći je dioničar sa 80,34% redovnih dionica i svim povlaštenim dionicama, a slijedi ga Deutsche Bank Trust Company Americas sa 4,67% dionica i Plava Laguna d.d. sa SN Holding je nastao pripajanjem Središnjeg nacionalnog fonda SN Holdingu.</s><s>Dioničari Središnjeg nacionalnog fonda postali su dioničari SN Holdinga, omjerom zamjene dionica 1:1.</s><s>Sva imovina i obveze Središnjeg nacionalnog fonda prešli su na SN Holding, njegovog pravnog nasljednika.</s><s>Predmet poslovanja SN Holdinga je savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem, te upravljačke djelatnosti holdingdruštva.</s><s>Cilj poslovanja SN Holdinga je rast vrijednosti njihove imovine, te povećavanje vrijednosti njihovih dionica.</s><s>Temeljni kapital SN Holdinga iznosi 337.744.100 kuna i podijeljen je na 3.377.441 redovnih dionica serije A. Sve dionice imaju nominalnu vrijednost od 100 kuna, te glase na ime.</s><s>Dionice su uvrštene u kotaciju javnih dioničkih društava na Varaždinskoj burzi i usporedno tržište na Zagrebačkoj burzi.</s><s>Najveći pojedinačni dioničari društva su: Epic Goldscheider und Podravka d.d. je vodeća prehrambena industrija u Hrvatskoj i meñu najvećima na području bivše Jugoslavije.</s><s>Sekundarna djelatnost tvrtke je farmaceutika tj. proizvodnja generičkih lijekova.</s><s>Tvrtka posluje u više od 40 zemalja diljem svijeta, a proizvodni pogoni se nalaze u 5 zemalja – Hrvatska, Slovenija, Poljska, Mañarska i Češka.</s><s>Najpoznatije robne marke su: Vegeta, Podravka i Lino.</s><s>U 2002. godini tvrtka je potpisala petogodišnji ugovor o prodaji i distribuciji Nestleovih proizvoda za cjelokupno područje bivše Jugoslavije osim za Sloveniju.</s><s>Temeljni kapital tvrtke od 1.626.000.900 kuna podijeljen je na 5.420.003 redovitih dionica serije A. Sve dionice imaju nominalnu vrijednost 300 kuna i glase na ime.</s><s>Dionice kotiraju na Zagrebačkoj burzi u prvoj kotaciji.</s>\n<s>Najveći dioničari društva su Hrvatski fond za privatizaciju 10,54%, HZMO 7,22%, Pliva d.d. je vodeća farmaceutska tvrtka u regiji.</s><s>Čak 10% svojih prihoda ulaže u razvoj i istraživanje.</s><s>Poznata po dugoj tradiciji istraživačkog rada koji je urodio veoma uspješnim lijekovima kao što je Atzithromycin.</s><s>Tvrtka je nedavno na američko tržište plasirala novi lijek - Sanctura.</s><s>Od 10.04.1996. dionice Plive kotiraju i na Londonskoj burzi (CETOP20) u obliku GDR-a (globalna potvrda o depozitu), koje izdaje Deutsche Bank A.G. kao depozitarni agent.</s><s>Temeljni kapital tvrtke u iznosu od 1.859.264.800 kuna podijeljen je na 18.592.648 redovitih dionica serije A, nominalne vrijednosti 100 kuna.</s><s>1 dionica reprezentira 5 GDR-ova.</s><s>Dionice kotiraju na Zagrebačkoj burzi u prvoj kotaciji.</s><s>Najveći dioničari društva su Deutsche bank Trust company America, HZMO i European bank for reconstruction and development (EBRD).</s><s>Zagrebačka banka d.d. jedna je od vodećih banaka u srednjoj i istočnoj Europi.</s><s>USD i EUR GDR-ovi Zagrebačke banke uvršteni su na Službenu kotaciju Londonske burze.</s><s>Uz razgrananu mrežu poslovnica i najveću mrežu bankomata, najveća je hrvatska banka s udjelom od jedne trećine aktive hrvatskog bankovnog sektora.</s><s>Temeljni kapital banke iznosi 147.752.202,13 EUR i podijeljen je na 2.884.928 dionica, od čega 2.873.603 redovnih dionica serije A, B, D i E na ime, svaka u nominalnom iznosu od 51,13 EUR, te 11.325 povlaštenih dionica serije C u nominalnom iznosu od 73,04 EUR.</s><s>Povlaštene dionice serije C ne daju pravo glasa na glavnoj skupštini, ali daju pravo na dividendu najmanje u visini kamatne stope koju banka obračunava i plaća na nenamjenski oročeni (kunski) depozit na godinu dana.</s><s>Dionice su uvrštene u kotaciju javnih dioničkih društava na Zagrebačkoj burzi.</s>\n<s>3.3.</s><s>Izračun optimalnog portfolija hrvatskih dionica Kako bi se sastavio optimalni portfolio investitor mora imati na raspolaganju duže vremenske serije dnevnih stopa povrata na dionice koje su potencijalni kandidati za izbor u portfolio.</s><s>Nažalost, investitor može, u najboljem slučaju, dobiti jedino informacije o najnižoj, najvišoj, zadnjoj i prosječnoj cijeni za pojedinu dionicu.</s><s>Podaci za izračun portfolija u ovom radu prikupljeni su izravno s tečajnica burze uz pomoć odjela statistike Zagrebačke i Varaždinske burze.</s><s>Izračunavanje dnevne stope povrata predstavlja još jedan problem kod manjih, tranzicijskih tržišta, budući da nema jedinstvenog stajališta oko cijene koju treba primijeniti za izračun.</s><s>U slučaju kada podaci o trgovanju unutar jednog dana nisu poznati najčešće se koristi aritmetička sredina izmeñu najniže i najviše cijene.</s><s>Na razvijen tržištima uobičajena je primjena zadnje cijene kojom se je trgovalo.</s><s>Zadnja cijena dionice se najčešće izabire zato što bi trebala smanjiti neusklañenost cijena unutar dnevnog trgovanja.</s><s>Na hrvatskom tržištu kapitala uzimanje zadnje cijene može dati iskrivljenu sliku stvarnih dnevnih dogañaja.</s><s>Cijene dionica na hrvatskom tržištu unutar dana značajno variraju, a zadnja cijena predstavlja tek jednu od tih oscilacija, a ne korekciju cijene kao što to predstavlja na razvijenim tržištima.</s><s>Još jedan bitan razlog nerealnosti primjene zadnje cijene, je činjenica da sami investitori manipuliraju tj. podižu zaključnu cijenu budući da se vrijednost portfolija po margin kreditima izračunava po zaključnim cijenama, tako da se podizanjem zaključne cijene izbjegava obveza prijenosa dodatnih vrijednosnica na skrbnički račun banke, kod koje je podignut margin kredit.</s><s>Zbog objašnjenih razloga logičan izbor predstavlja prosječna ponderirana cijena.</s><s>Prosječna ponderirana cijena se dobije zbrajanjem cijena pojedinih transakcija tijekom dana i njihovim ponderiranjem volumenom pojedine transakcije: p - prosječna cijena vrijednosnice</s>\n<s>Q - ukupan volumen trgovine tijekom cijelog dana Na ovaj način se dobiva najrealnija prosječna cijena po kojoj se je mogla vršiti trgovina na odreñeni dan.</s><s>Slična razmišljanja zabilježena su i kod drugih autora iz tranzicijskih Na hrvatskom je tržištu uobičajena pojava da se pojedinom dionicom ne trguje na jedan ili više dana.</s><s>Pošto su za statističku analizu potrebne neprekinute vremenske serije podataka, cijene koje nedostaju trebaju se na neki način umjetno dodati.</s><s>Postoje dva pristupa nadomještanja podataka.</s><s>Ukoliko za dan kada trgovanja nije bilo postoje cijene po kojima se dionice nude (bid tečaj) i cijene po kojima se potražuju (ask tečaj), može se uzeti aritmetička sredina izmeñu ta dva tečaja kako bi se dobila cijena za dan koji nedostaje.</s><s>Pri ovakvom pristupu, javlja se veoma važan problem, a to je da «bid» i «ask» tečaj mogu, a najčešće i jesu, postavljeni nerealno, pa je i to jedan od razloga isprekidanog trgovanja.</s><s>Dodatni problem predstavlja činjenica da često ne postoji «bid» ili/i «ask» tečaj za pojedinu dionicu na dane kada trgovanja nije bilo.</s><s>U tom slučaju postoji druga mogućnost, a to je uzimanje cijene trgovanja od dana ranije (Deželan, 1996, str.82).</s><s>Kako bi se poštivao jednak pristup i metodologija, a zbog upravo navedene pojave da često ne postoje «bid» i «ask» tečajevi za izračunavanje povrata na dane kada nije bilo trgovanja, autor je za izračun primijenio prosječne ponderirane cijene dionica od prethodnog dana trgovanja.</s><s>Ukoliko više dana za redom nije bilo trgovine primjenjuje se prosječna ponderirana cijena od najbližeg prethodnog dana trgovanja.</s><s>Pri nelikvidnim dionicama, ovakav način nadopunjavanja podataka koji nedostaju može dati znatno iskrivljenu sliku stvarnosti, te su iz tog razloga u užu skupinu za izbor optimalnog portfolija uključene likvidnije dionice na hrvatskom tržištu, kako bi se minimalizirali negativni učinci nadomještanja nepostojećih podataka.</s><s>Kako bi se izračunala efikasna granica potrebno je minimizirati rizik za svaku razinu očekivanog povrata (Kwan, 2003, str.70).</s><s>U slučaju kada se ne koriste kratke pozicije u vrijednosnicama, točke (portfoliji) na efikasnoj granici, se dobiju minimiziranjem varijance portfolija, uz unaprijed postavljenu ciljnu stopu povrata.</s><s>Minimiziranje vrijednosti varijance vrši se uz tri ograničenja: Suma svih udjela vrijednosnica u portfoliju mora biti jednaka jedan (100%).</s><s>Količina svake vrijednosnice uključene u portfolio mora biti jednaka ili veća od Očekivana stopa povrata efikasnog portfolija mora biti jednaka ili veća od unaprijed zadanog željenog povrata.</s>\n<s>Mijenjanjem očekivanog povrata portfolija E(Rport) od portfolija s najvišom očekivanom stopom povrata do portfolija s minimalnom varijancom dobije se skup efikasnih portfolija9.</s><s>Gore navedeni skup jednadžbi predstavlja glatku nelinearnu (kvadratnu) funkciju koja se najjednostavnije može riješiti korištenjem specijaliziranog softvera za optimizaciju portfolija ili pomoću «solver» funkcije u Microsoft Excelu (Gupta, 2002 a, str.233), (Ruggiero, 2000, str.60).</s><s>Investitor može izabrati iz ponuñenog skupa efikasnih portfolija, a izbor svakog investitora ovisi isključivo o njegovom stavu prema riziku tj. o njegovoj funkciji korisnosti.</s><s>3.4.</s><s>Ocjena dobivenog optimalnog portfolija Kako bi se izračunali portfoliji na efikasnoj granici potrebno je sastaviti matricu varijanci i kovarijanci vrijednosnica koje su ušle u izbor za optimalni portfolio.</s><s>Matrica se sastavlja na način da se dijagonalno unesu vrijednosti varijanci pojedinih vrijednosnica, a u ostala polja matrice unesu se iznosi kovarijanci izmeñu dvije vrijednosnice.</s><s>Za izračun matrice koeficijenata korelacije i matrice varijanci i kovarijanci potrebni su podaci o povratima vrijednosnica i njihovim standardnim devijacijama.</s><s>Dnevni povrat pojedine dionice računa se na slijedeći način: Za sakupljanje podataka o dnevnim promjenama povrata vrijednosnica izabrano je razdoblje od 27.02.2004. do 21.07.2004. što je ukupno 146 dana tj. 100 radnih dana.</s><s>Na temelju podataka o promjenama dnevnih ponderiranih prosječnih cijena izračunate su standardne devijacije i prosječni povrati pojedinih dionica, što je prikazano u tablici 20.</s><s>Tablica 20 – Prosječni povrati i standardne devijacije dionica u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s>\n<s>Iz dobivenih podataka izračunate su kovarijance za sve kombinacije vrijednosnica.</s><s>Izračunata matrica varijanci i kovarijanci i matrica koeficijenata korelacije izabranih deset dionica prikazane su u tablicama 21 i 22. 9 Usporedi Žiković, 2005, str.5</s>\n<s>Tablica 21 – Matrica varijanci i kovarijanci za dionice u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s>\n<s>Tablica 22 - Matrica koeficijenata korelacije za dionice u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s>\n<s>Iz matrice koeficijenata korelacije može se opaziti da je većina dionica meñusobno blago pozitivno korelirana, a nekoliko dionica ima i meñusobnu negativnu korelaciju, što pruža dobru priliku za diverzifikaciju.</s><s>U promatranom razdoblju najjača pozitivna veza vidljiva je izmeñu dionica SN Holdinga d.d. i Dom holdinga d.d. (koeficijent korelacije 0,308) što se može i očekivati budući da su oboje bivši PIF-ovi čija je osnovna poslovna strategija investiranje u turizam.</s><s>Najveća negativna korelacija prisutna je izmeñu dionica Adris grupe d.d. i Zagrebačke banke d.d. (koeficijent korelacije - 0,232).</s><s>Kako bi se potvrdila teza o nestabilnosti i promjenjivosti koeficijenata korelacije izmeñu vrijednosnica na hrvatskom tržištu, u prilogu 1. je prikazana matrica koeficijenata korelacije istih vrijednosnica izračunata 30 dana kasnije tj. za razdoblje od 02.04.2004. do 26.08.2004.</s><s>Iz priloga 1 je vidljivo da su koeficijenti korelacije izmeñu pojedinih vrijednosnica promijenili ne samo intenzitet već i smjer, tako da se u nekim slučajevima pozitivna koreliranost promijenila u negativnu.</s><s>Ova činjenica upućuje na ozbiljan problem koji se može javiti pri primjeni moderne portfolio teorije na tranzicijskim tržištima, a to je da ukoliko bi se željelo kontinuirano imati optimalan portfolio bilo bi potrebno gotovo svakodnevno restrukturirati portfolio što bi izazvalo velike transakcijske troškove.</s><s>S dobivenim svim potrebnim podacima proveden je, uz pomoć softverskog paketa «Modern Investment Theory» (Haugen, 1989.), proces optimizacije, tj. minimiziranja rizika portfolija, uz zadani uvjet da povrat na dobivene portfolije mora biti jednak ili veći od onog koji je u tom razdoblju ostvario CROBEX indeks.</s><s>Dobiveni rezultati prikazani su u tablici 23.</s>\n<s>Budući da drugi portfolio po redu s efikasne granice, iz tablice 23, ima neznatno veći rizik od najsigurnijeg portfolija, a značajno veću stopu povrata, autor ga je izabrao za svoj optimalni portfolio.</s><s>Neizbor najsigurnijeg portfolija za optimalni može se opravdati općim stanjem na tržištu tj. zamjetnim trendom rasta tržišnih indeksa (Bourguignon, de Jong, 2003, str.72).</s><s>Izabrani optimalni portfolio ima ukupni povrat od 4,427%, a varijancu od 1,78%, odnosno standardnu devijaciju od 1,33%.</s><s>Struktura optimalnog portfolija grafički je prikazana na slici 4. Slika 4 - Struktura optimalnog portfolija hrvatskih dionica na dan 21.07.2004.</s>\n<s>U promatranom razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s><s>CROBEX indeks je zabilježio negativan povrat od -1,30% i varijancu od 7,45% tj. standardnu devijaciju od 2,73%.</s><s>Može se zaključiti da je cilj postignut, budući da se optimizacijom pronašao portfolio koji ima značajno viši povrat i istovremeno niži rizik od tržišnog indeksa.</s><s>U razdoblju od 146 dana, odnosno 100 radnih dana, od 27.02.2004. do 21.07.2004. optimalni portfolio je ostvario ukupan pozitivan povrat od 4,427% u usporedbi sa CROBEX indeksom koji je ukupno zabilježio negativan povrat od -1,30%.</s><s>Varijanca optimalnog portfolija iznosila je 1,78%, u usporedbi sa varijancom CROBEX indeksa od 7,45%.</s><s>Standardna devijacija optimalnog portfolija u istom razdoblju iznosi 1,33%, u usporedbi sa standardnom devijacijom CROBEX indeksa od 2,73%.</s><s>3.4.1.</s><s>Analiza dobivenog optimalnog portfolija U cilju podrobnijeg analiziranja dobivenog optimalnog portfolija, osim prosječne stope povrata i standardne devijacije portfolija, izračunati su i analizirani i viši momenti razdiobe oko sredine.</s>\n<s>Treći moment oko sredine ili mjera asimetrije10 opisuje odstupanja vrijednosti numeričke varijable od aritmetičke sredine kako bi prikazala način razmještanja vrijednosti varijable oko sredine (Lewin, 1973, str.168).</s><s>Za mjerenje asimetrije polazna je veličina aritmetička sredina odstupanja vrijednosti numeričke varijable podignuta na treću potenciju.</s><s>Mjera asimetrije se može definirati kao omjer trećeg momenta oko sredine i standardne devijacije na treću potenciju.</s><s>Ova mjera ukazuje na vjerojatnost ostvarivanja pozitivnih i negativnih povrata.</s><s>Mjera asimetrije se izračunava prema slijedećoj formuli:</s>\n<s>Pri normalnoj distribuciji mjera asimetrije iznosi 0 tj. jednaka je vjerojatnost da se ostvari negativan ili pozitivan povrat.</s><s>Budući da neparna potencija ne mijenja predznak odstupanja od sredine, mjera asimetrije za sve simetrične distribucije biti će jednaka nuli.</s><s>Predznak mjere označava smjer asimetrije, tako da predznak (+) ispred koeficijenta označava oštriji nagib i kratak rep distribucije na lijevoj strani i blaži nagib i produženi rep na desnoj strani distribucije11.</s><s>Predznak (-) ispred koeficijenta označava oštriji nagib i kratak rep distribucije na desnoj strani i blaži nagib i produženi rep na lijevoj strani distribucije.</s><s>Mjera asimetrije se obično kreće u intervalu od ± 2, a kada se radi o izrazito asimetričnom rasporedu povrata, poprima i veće vrijednosti.</s><s>Mjera asimetrije za optimalni portfolio hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do Ovaj rezultat upućuje na zaključak da izabrani optimalni portfolio ima blagu negativnu asimetričnost tj. postoji malo veća vjerojatnost ostvarivanja negativnih povrata.</s><s>10 Eng. Skewness</s>\n<s>11 Veoma poželjna karakteristika distribucije kada se radi o stopama povrata na portfolio.</s><s>Četvrti moment oko sredine ili mjera zaobljenosti (kurtosis) predstavlja zaobljenost u okolini modalnog vrha krivulje distribucije frekvencija (Šošić, Serdar, 76).</s><s>Kurtosis se definira kao omjer četvrtog momenta oko sredine i standardne devijacije na četvrtu potenciju.</s><s>Kurtosis se u financijama koristi za opisivanje ekstremnih dogañaja tj. onih dogañaja koji spadaju u sam rep distribucije.</s><s>Npr. ukoliko postoje dva portfolija s istom aritmetičkom sredinom, standardnom devijacijom i mjerom asimetrije, portfolio s većim iznosom kurtosisa će na dan kada se dogodi «veliki» gubitak, ostvariti značajniji gubitak nego portfolio sa manjim kurtosisom.</s><s>Kurtosis se izračunava prema slijedećoj formuli:</s>\n<s>Kurtosis u slučaju normalne distribucije iznosi 3 (Lewis, 1973, str.183).</s><s>Čest uzrok nesporazuma pri ocjeni kurtosisa pojedine distribucije, korištenjem kompjuterskih programa za njegovo izračunavanje, jest u tome što u većini matematičkih softverskih paketa, pa tako i u Microsoft Excelu iznos kurtosisa je već apriori umanjen za 3 (Gupta, 2002 b, str.104).</s><s>Zbog toga dobiveni rezultat za vrijednost kurtosisa u kompjuterskim programima od 0 ustvari označava normalnu distribuciju.</s><s>Zbog praktične ilustracije navedenih momenata na grafikonu 5 je prikazana pozitivno asimetrična distribucija i distribucija sa kurtosisom većim od 3 u odnosu na normalnu distribuciju.</s>\n<s>Kurtosis za optimalni portfolio hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do Ovaj rezultat upućuje na zaključak da izabrani optimalni portfolio ima veći iznos kurtosisa od normalne distribucije tj. da ima zadebljane «repove» distribucije što znači da postoji veća vjerojatnost nastanka ekstremnih dogañaja (pozitivnih i negativnih) nego što to predviña normalna distribucija.</s><s>Raspodjela ostvarenih dnevnih stopa povrata za optimalni portfolio hrvatskih dionica u promatranom razdoblju prikazana je na slici 5. Slika 5 – Histogram distribucije dnevnih povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s>\n<s>Kao što je vidljivo iz histograma distribucije povrata, povrati optimalnog portfolija nisu u potpunosti normalno distribuirani, što se očituje u distribuciji koja je nagnuta u lijevo, plosnatija i ima jače zadebljane rubove nego što ih opisuje normalna distribucija.</s><s>3.4.2.</s><s>Usporedba dobivenog optimalnog portfolija sa tržišnim indeksom Usporedno s analizom optimalnog portfolija, analizirane su i karakteristike distribucije povrata CROBEX indeksa, kako bi se utvrdile moguće razlike u karakteristikama distribucije povrata.</s><s>Uzimanjem u obzir viših momenata oko sredine distribucije, nego što su to aritmetička sredina i varijanca, mogu se otkriti neke bitne karakteristike distribucije povrata odreñenog portfolija ili indeksa.</s><s>Iz mjere asimetrije i kurtosisa može se vidjeti da li je za pojedinu distribuciju povrata vjerojatnije da će rezultirati negativnim ili pozitivnim povratima i da li su ekstremni dogañaji vjerojatniji nego što to predviña normalna distribucija.</s>\n<s>Usporedba osnovnih karakteristika distribucije povrata za CROBEX indeksa i za optimalni portfolio u razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004. prikazana je u tablici 24.</s><s>Tablica 24 – Osnovne karakteristike distribucije povrata CROBEX indeksa i optimalnog portfolija za razdoblje od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s>\n<s>Usporeñujući prosječne stope povrata (µ) za optimalni portfolio i CROBEX indeks u promatranom razdoblju primjetno je veoma malo odstupanje od vrijednosti nula, što je u skladu s teorijskom pretpostavkom mnogih pristupa i modela za mjerenje tržišnih rizika, koji sadrže premisu da je dugoročni prosječni dnevni povrat jednak nuli Raspodjela ostvarenih dnevnih stopa povrata za CROBEX indeks u promatranom razdoblju prikazana je na slici 6.</s>\n<s>U promatranom razdoblju primjetna je mnogo veća razina rizika prilikom ulaganja u tržišni indeks CROBEX, nego u optimalni portfolio.</s><s>Varijanca (σ2) CROBEX indeksa iznosi 7,45%, a varijanca optimalnog portfolija 1,78%, što je gotovo 4,2 puta više.</s><s>Drugi korijen iz varijance, standardna devijacija (σ) za CROBEX indeks iznosi 2,73%, a za optimalni portfolio 1,33%, što predstavlja preko 2 puta veći rizik.</s><s>Mjera asimetrije (α3), u promatranom razdoblju za CROBEX indeks iznosi 0,1668, što znači da je distribucija povrata indeksa veoma bliska normalnoj (Gaussovoj) distribuciji tj. distribucija je blago nagnuta na desno od sredine.</s><s>Mjera asimetrije za optimalni portfolio, u istom razdoblju, iznosi –0,3699, što znači da je distribucija povrata optimalnog portfolija blago nagnuta prema lijevo od sredine u odnosu na normalnu distribuciju.</s><s>Kod optimalnog portfolija postoji malo veća vjerojatnost ostvarivanja negativnih povrata u odnosu na pozitivne povrate.</s><s>Mjera zaobljenosti – kurtosis (α4), u promatranom razdoblju za CROBEX indeks iznosi 1,3864, što ukazuje da distribucija povrata indeksa ima znatno zadebljane «repove» (rubove) u odnosu na normalnu distribuciju.</s><s>Visok, pozitivan iznos kurtosisa distribucije upućuje na puno veću vjerojatnost nastupa dogañaja koji su udaljeni od sredine distribucije tj. nalaze se u «repovima» distribucije, nego što to opisuje normalna distribucija.</s><s>Visoka vrijednost kurtosisa ukazuje na češće pojavljivanje ekstremnih dogañaja, bilo pozitivnih ili negativnih, nego što je to pretpostavljeno normalnom distribucijom.</s><s>Kurtosis, u istom razdoblju, za optimalni portfolio iznosi 1,7867 i ukazuje na još jaču naglašenost zadebljanih «repova» distribucije, nego što je to slučaj kod distribucije povrata CROBEX indeksa.</s><s>Usporeñujući osnovne karakteristike optimalnog portfolija hrvatskih dionica i CROBEX indeksa, za promatrano razdoblje, može se doći do slijedećih zaključaka: • Iako su prosječni dnevni povrati i za optimalni portfolio i za CROBEX indeks veoma blizu nule, primjetan je blagi pozitivan predznak za optimalni portfolio, u odnosu na blagi negativan predznak za CROBEX indeks.</s><s>Promatrano s aspekta prosječnog povrata, optimalni portfolio daje bolje rezultate nego tržišni indeks. • Rizik investiranja u optimalni portfolio, gledano kroz varijancu i standardnu devijaciju povrata, mnogostruko je manji od rizika investiranja u CROBEX indeks, te i s ovog aspekta optimalni portfolio daje bolje rezultate od tržišnog indeksa.</s>\n<s>• Mjera asimetrije (α3) za optimalni portfolio iskazuje blagu nagnutost distribucije povrata prema lijevoj, negativnoj strani, za razliku od CROBEX indeksa kod kojeg je prisutna nagnutost distribucije prema desnoj, pozitivnoj strani.</s><s>To znači, da kod dobivenog optimalnog portfolija postoji veća vjerojatnost pojave negativnih povrata, nego što je to slučaj sa CROBEX indeksom.</s><s>Ova činjenica upućuje na povećani rizik optimalnog portfolija u odnosu na CROBEX indeks zbog veće vjerojatnosti nastanaka gubitaka. • Mjera zaobljenosti – kurtosis (α4) za optimalni portfolio ukazuje na značajno zadebljanje «repova» distribucije povrata, te je veći od kurtosisa za CROBEX indeks.</s><s>Iznos kurtosisa za optimalni portfolio i za tržišni indeks, ukazuje na veću vjerojatnost nastanka ekstremnih dogañaja i kod jednog i kod drugog.</s><s>Budući da je iznos kurtosisa za CROBEX indeks manji od iznosa za optimalni portfolio, promatrano s aspekta kurtosisa, prednost bi trebalo dati CROBEX indeksu.</s><s>Prisutnost većeg iznosa kurtosisa u kombinaciji sa blagom asimetrijom u lijevo upućuje na potencijalne probleme optimalnog portfolija u usporedbi sa CROBEX indeksom.</s><s>Promatrano s aspekta klasičnih pokazatelja karakteristika portfolija (prosječnog povrata i standardne devijacije) optimalni portfolio je u značajnoj prednosti u odnosu na CROBEX indeks, budući da uz istovremeni veći ukupni i prosječni dnevni povrat bilježi i znatno nižu standardnu devijaciju povrata.</s><s>Kada se uzmu u obzir viši momenti raspodjele oko sredine javljaju se očiti potencijalni nedostaci optimalnog portfolija tj. veći potencijalni rizik optimalnog portfolija u odnosu na CROBEX indeks.</s><s>Ovaj očiti nesklad izmeñu klasičnih pokazatelja karakteristika portfolija i viših momenata razdiobe oko sredine proistječe iz činjenice da moderna portfolio teorija pri formiranju efikasne granice uzima u obzir samo prosječne povrate i standardne devijacije portfolija, ali ne i više momente raspodjele oko sredine.</s><s>U odabranom razdoblju, od 27.02.2004. do 21.7.2004., koeficijent korelacije (ρt,o) izmeñu CROBEX indeksa i optimalnog portfolija iznosio je 0,19948.</s><s>Ovako niska vrijednost koeficijenta korelacije upućuje na gotovo potpunu neovisnost izmeñu kretanja povrata CROBEX indeksa i optimalnog portfolija, što je veoma zanimljivo uzimajući u obzir da je većina dionica koje formiraju optimalni portfolio uključena i u bazu CROBEX indeksa.</s><s>Slaba povezanost izmeñu dnevnog kretanja stopa povrata optimalnog portfolija i CROBEX indeksa vidljiva je iz slike 7. Slika 7 - Usporedba kretanja dnevnih povrata optimalnog portfolija i CROBEX indeksa u razdoblju od 27.02.2004. do 21.07.2004.</s>\n<s>Kako bi se utvrdila pouzdanost izbora optimalnog portfolija i primjenjivost moderne portfolio teorije na hrvatskom tržištu izabrani optimalni portfolio je promatran u narednom razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004., ukupno 100 dana tj. 70 radnih dana.</s><s>U promatranom razdoblju CROBEX indeks je ostvario ukupni rast vrijednosti od 24,95%, a optimalni portfolio ukupni porast od 14,24%.</s><s>Usporedba osnovnih karakteristika distribucije povrata za CROBEX indeks i za optimalni portfolio u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. prikazana je u tablici 25.</s><s>Tablica 25 – Osnovne karakteristike distribucije povrata CROBEX indeksa i optimalnog portfolija za razdoblje od 21.07.2004. do 29.10.2004.</s>\n<s>Prosječne stope povrata na optimalni portfolio i CROBEX indeks značajno su porasle u odnosu na prethodno promatrano razdoblje.</s><s>Zbog snažnog rasta cjelokupnog tržišta kapitala u Hrvatskoj kod oba je primjetno značajnije pozitivno odstupanje od nule.</s><s>CROBEX indeks se je od prosječnog dnevnog povrata u proteklom razdoblju od 0,01% popeo na 0,32% i time pretekao optimalni portfolio koji se sa prosječnog dnevnog povrata od 0,03% u proteklom razdoblju popeo na 0,19%.</s><s>Raspodjele ostvarenih dnevnih stopa povrata za optimalni portfolio i CROBEX indeks u promatranom razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. prikazani su na slikama 8 i 9. Slika 8 - Histogram distribucije dnevnih povrata optimalnog portfolija u razdoblju od Stopa povrata (%</s>\n<s>U promatranom razdoblju i dalje je zamjetna mnogo veća razina rizika prilikom ulaganja u tržišni indeks CROBEX, nego u optimalni portfolio.</s><s>Varijanca (σ2) CROBEX indeksa snažno je porasla u odnosu na prethodno razdoblje i sada iznosi 53,29%, u usporedbi sa sedam puta manjom varijancom od 7,45% iz prethodnog razdoblja.</s><s>Varijanca optimalnog portfolija porasla je u odnosu na prethodno razdoblje i sada iznosi 13,53%, što je porast od 7,6 puta u odnosu na varijancu prethodnog razdoblja koja je iznosila 1,78%.</s><s>Varijanca CROBEX indeksa u odnosu na varijancu optimalnog portfolija veća je gotovo četiri puta u ovom razdoblju.</s><s>Standardna devijacija za CROBEX indeks u ovom razdoblju iznosi 7,30%, što je preko 2,5 puta više u odnosu na prethodno razdoblje kada je iznosila 2,73%.</s><s>Standardna devijacija optimalnog portfolija povećala se za gotovo 2,8 puta, sa 1,33% u prethodnom razdoblju na 3,68% u ovom razdoblju.</s>\n<s>Mjera asimetrije (α3) u promatranom razdoblju za CROBEX indeks iznosi 0,2712, što ukazuje na snažniju nagnutost distribucije prema desno, od one zabilježene u prethodnom razdoblju kada je iznosila 0,1668.</s><s>U razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. postoji malo naglašenija vjerojatnost ostvarivanja pozitivnih povrata u odnosu na negativne povrate.</s><s>Mjera asimetrije za optimalni portfolio, sada iznosi -0,1556, pa je veoma bliska normalnoj distribuciji, što predstavlja napredak u odnosu na mjeru asimetrije za optimalni portfolio iz prethodnog razdoblja od -0,3699.</s><s>Mjera zaobljenosti – kurtosis (α4) u promatranom razdoblju za CROBEX indeks iznosi 0,2931 što je znatno smanjenje u odnosu na prethodno razdoblje kada je iznosila 1,3864.</s><s>Niski iznos kurtosisa ukazuje da je distribucija povrata indeksa veoma bliska normalnoj distribuciji.</s><s>U istom razdoblju, kurtosis optimalnog portfolija iznosi 1,0728 što predstavlja smanjenje u odnosu na vrijednost kurtosisa u prethodnom razdoblju koji je iznosio 1,7867, te i dalje ukazuje na prisutnost zadebljanih «repova» distribucije.</s><s>Usporeñujući osnovne karakteristike optimalnog portfolija hrvatskih dionica i CROBEX indeksa, za promatrano razdoblje, može se doći do slijedećih zaključaka: • Pozitivni prosječni dnevni povrati za optimalni portfolio i za CROBEX indeks ukazuju na snažan rast vrijednosti oba.</s><s>Prosječni dnevni povrat na CROBEX indeks gotovo je dvostruko veći od povrata na optimalni portfolio, te ukazuje na snažniji rast vrijednosti CROBEX indeksa u odnosu na optimalni portfolio.</s><s>Promatrano s aspekta prosječnog povrata, CROBEX indeks daje bolje rezultate nego optimalni portfolio.</s>\n<s>• Rizik investiranja u optimalni portfolio, gledano kroz varijancu i standardnu devijaciju povrata i u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. mnogostruko je manji od rizika investiranja u CROBEX indeks, te s ovog aspekta daje bolje rezultate od tržišnog indeksa.</s>\n<s>• Mjera asimetrije za optimalni portfolio i dalje pokazuje veoma blagu nagnutost distribucije povrata prema lijevoj, negativnoj strani, za razliku od CROBEX indeksa kod kojeg je u ovom razdoblju prisutna još snažnija nagnutost distribucije prema desnoj, pozitivnoj strani.</s><s>To znači, da kod dobivenog optimalnog portfolija i dalje postoji veća vjerojatnost pojave negativnih povrata, nego što je to slučaj sa CROBEX indeksom.</s><s>CROBEX indeks zbog veće vjerojatnosti nastanaka pozitivnih povrata s ovog aspekta ima prednost nad optimalnim portfolijem.</s>\n<s>• Kurtosis optimalnog portfolija, iako se smanjio u odnosu na proteklo razdoblje i dalje ukazuje na značajno zadebljanje «repova» distribucije povrata, te je značajno veći od kurtosisa za CROBEX indeks.</s><s>Iznos kurtosisa za CROBEX indeks značajno se smanjio i veoma je blizak normalnoj distribuciji.</s><s>Vjerojatnost nastanka ekstremnih dogañaja kod CROBEX indeksa značajno je manja nego što je to slučaj za optimalni portfolio, te zbog toga predstavlja i manji potencijalni rizik.</s>\n<s>U razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. došlo je do značajnih promjena, u smislu da CROBEX indeks sada ima značajno veći povrat od optimalnog portfolija, a zadržao je prednosti koje posjeduje u odnosu na optimalni portfolio tj. pozitivnu asimetriju i manji kurtosis.</s><s>Jedina prednost optimalnog portfolija nad CROBEX indeksom je znatno manji iznos varijance i standardne devijacije.</s><s>Koeficijent korelacija izmeñu CROBEX indeksa i optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. iznosi 0,43387.</s><s>Za razliku od prethodnog promatranog razdoblja, u ovom razdoblju koeficijent korelacije upućuje na mnogo snažniju pozitivnu vezu izmeñu kretanja povrata CROBEX indeksa i optimalnog portfolija.</s><s>Izmeñu dva promatrana razdoblja koeficijent korelacije CROBEX indeksa i optimalnog portfolija povećao se je za 2,175 puta.</s><s>Kretanje vrijednosti i dnevnih postotnih promjena CROBEX indeksa i optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. prikazano je u prilogu 2. Snažnija povezanost izmeñu kretanja optimalnog portfolija i CROBEX indeksa vidljiva je i iz usporedbe dnevnih kretanja stopa povrata prikazanih na slici 10.</s><s>Slika 10 - Usporedba kretanja dnevnih povrata optimalnog portfolija i CROBEX indeksa u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004.</s>\n<s>Kako bi se uistinu utvrdilo koja investicija je bila uspješnija u razdoblju nakon formiranja optimalnog portfolija nije dovoljno samo usporediti ukupne povrate na CROBEX indeks i optimalni portfolio.</s><s>Potrebno je osim povrata uzeti u obzir i razinu rizika kojoj bi se izložio potencijalni investitor pri investiranju (Clarke, de Silva, Wander, 2002, str.29).</s><s>Postoji više načina mjerenja uspješnosti investiranja korigiranih za preuzeti rizik.</s><s>Meñu njima su najpoznatiji Sharpov omjer, Treynorov omjer i Jensenov omjer (Ploegmakers, Schweitzer, Rad, 2000, str.39).</s><s>Budući da zadnja dva omjera zahtijevaju izračun bete portfolija, prikazan je izračun Sharpe omjera.</s><s>Sharpov omjer za portfolio predstavlja mjeru dodatnog povrata u odnosu na dodatan preuzeti rizik (Marrison, 2002, str.96).</s><s>Definira se kao povrat od portfolija minus bezrizična kamatna stopa, podijeljeno sa standardnom devijacijom dodatnog povrata.</s><s>Problem u Hrvatskoj je definirati bezrizičnu kamatnu stopu i odgovarajući vrijednosni papir.</s><s>Radi pojednostavljenja postupka i u skladu s običajem u razvijenim tržišnim ekonomijama, kao dobra aproksimacija bezrizične kamatne stope može poslužiti kamatna stopa na državne obveznice Republike Hrvatske.</s><s>Ako se uzme da obveznice Republike Hrvatske RHMF-O-08CA koje dospijevaju 14.12.2008. godine (vrijeme do dospijeća 4,0603 godina) imaju nominalnu kamatnu stopu, sa godišnjim obračunom, od 6,875% i tržišnu cijenu od 112,15, vrijednost bezrizične kamatne stope može se dobiti prema slijedećoj formuli (Orsag, 1997, str.260): Wb – tržišna vrijednost obveznice</s>\n<s>Za pretvaranje povrata s godišnje razine na povrat odreñenog razdoblja može poslužiti i jednostavan obračun kamata, u tom slučaju će povrat na nerizičan vrijednosni papir u razdoblju od 100 dana biti (Stigum, 1990, str.66): 365</s>\n<s>Ulaganjem u bezrizični vrijednosni papir (obveznica Republike Hrvatske) investitor bi u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. zaradio 0,9876% na svoju investiciju.</s><s>Kako bi se utvrdio Sharpe omjer za investiranje u CROBEX indeks i u optimalni portfolio koristi se slijedeća formula (Marrison, 2002, str.97): Rp – povrat na rizičnu investiciju</s>\n<s>Rf – povrat na bezrizičnu investiciju σp – standardna devijacija (rizik) rizične investicije Sharpe omjer za CROBEX indeks u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. iznosi: Sharpe omjer za optimalni portfolio u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004. iznosi: Budući da je iznos Sharpe omjera veći kod optimalnog portfolija, to znači da je optimalni portfolio ostvario veći povrat u odnosu na preuzeti rizik nego CROBEX indeks.</s><s>S obzirom na Sharpe omjer u promatranom razdoblju, efikasnije je bilo investiranje u optimalni portfolio nego u tržišni indeks.</s><s>Ovim zaključkom potvrñena je hipoteza H1: «Na hrvatskom tržištu kapitala moguće je formirati portfolio dionica koji bilježi bolje rezultate, s aspekta povrata i s aspekta rizika, od tržišnog dioničkog indeksa».</s>\n<s>Usprkos svim svojim ograničenjima moderna portfolio teorija nudi dobro oruñe za donošenje odluka o investiranju i optimizaciji portfolija.</s><s>Gotovo svi investicijski fondovi i veći investitori koriste se modernom portfolio teorijom ili teorijama koje su nastale kao izravan produžetak ove teorije.</s><s>Modernu portfolio teoriju najbolje je primijeniti u odlukama o alokaciji tipa imovine u koju ulagati.</s><s>Koeficijenti korelacije izmeñu vrijednosnica na tranzicijskim tržištima trebaju se uzeti s rezervom zbog njihove dokazane varijabilnosti.</s><s>Logika diverzifikacije stoji na veoma čvrstim teorijskim postavkama i poznata je od ranije u narodnoj izreci «Ne stavljaj sva jaja u jednu košaru».</s><s>Lako su dokazive i logične koristi uključivanja vrijednosnica iz različitih privrednih grana i tržišta u portfolio, koje se očituju u manjem riziku i stabilnijim povratima.</s><s>Razlozi za pozitivne učinke meñunarodne diverzifikacije mogu se naći i u činjenici da se ekonomski ciklusi zemalja ne kreću sinkronizirano.</s><s>Autor smatra da ukoliko se želi dobiti optimalni portfolio za hrvatsko tržište, treba provesti primarnu selekciju hrvatskih vrijednosnica, zbog njihove niske likvidnosti i visokog potencijalnog rizika, koje bi tek nakon fundamentalne analize ušle u izbor za provoñenje optimizacije i uvrštavanja u optimalni portfolio.</s><s>Dakle, potrebno je suziti prvotni izbor s cijelog tržišta na neku manju skupinu.</s><s>Kriteriji za raščlambu mogu biti: 1) likvidnost,</s>\n<s>Iz analize optimalnog portfolija i usporedbe sa CROBEX indeksom vidljivo je da se na hrvatskom tržištu dionica mogu ostvariti izvanredno visoki povrati.</s><s>Moguće je formirati optimalne portfolije koji donose velike profite investitorima, a istovremeno su manje rizični od tržišnog indeksa.</s><s>Investitori bi trebali obratiti pozornost i na više momente distribucije oko sredine npr. na mjeru asimetrije i na kurtosis distribucije, a ne samo na prosječni povrat i standardnu devijaciju.</s><s>Na taj način investitori mogu izabrati ulaganje u portfolije koji imaju pozitivnu asimetričnost distribucije tj. veću vjerojatnost pojave pozitivnih povrata.</s><s>Ne uzimanjem u obzir asimetrije i kurtosisa distribucije povrata investitori bi, u slučaju pada hrvatskog tržišta, mogli biti izloženi značajnim gubicima.</s><s>4. OSNOVNI RIZICI U FINANCIJSKOM POSLOVANJU Meñunarodni financijski sektor prošao je kroz bitne strukturne promijene u proteklih 20 godina.</s><s>Velike svjetske banke su prošle i još uvijek prolaze kroz procese meñusobnih preuzimanja, spajanja i konsolidiranja svojih pozicija.</s><s>Nakon usvajanja Zakona o financijskim uslugama12 u SAD-u u 1999. godini koji je američkim bankama dopustio obavljanje širokog spektra financijskih usluga koje su im ranije bile zabranjene, te spajanje sa ostalim financijskim institucijama, kao npr. osiguravajućim društvima i brokerskim tvrtkama, započeo je još snažniji proces globalizacije.</s><s>Novi val deregulacije namijenjen je kako bi financijske institucije zaokružile svoju ponudu i iskoristile nove tehnologije kao što su Internet bankarstvo i e-poslovanje.</s><s>Širenjem opsega svojih aktivnosti financijski holdinzi se susreću s novim vrstama rizika.</s><s>Zbog sve veće konkurencije i izlaska većih tvrtki samostalno na tržište kapitala, financijske institucije 12 Financial Service Act</s>\n<s>4) usporedba sa svjetskim trendovima. sve više smanjuju svoje profitne marže, posuñuju sve veće iznose, na sve dulji rok, klijentima sa nižim bonitetom.</s><s>Klijenti, s druge strane, zahtijevaju sve inventivnije i profitabilnije načine investiranja svojih sredstava, kao i jeftinije i fleksibilnije načine financiranja.</s><s>Sve više tvrtki traži načine kako da zaštiti svoju izloženost prema odreñenim rizicima (valutni, kamatni, robni itd.) i spremne su financijskim institucijama platiti kako bi one preuzele te rizike umjesto njih.</s><s>Financijske institucije se sve više uključuju u aktivnosti «seljenja rizika»13 i poslovanja sa financijskim derivatima.</s><s>Ove aktivnosti zahtijevaju razumijevanje izvora rizika, te sve kompleksnije metode mjerenja i upravljanja rizicima, kao i visoko specijalizirane zaposlenike.</s><s>U Hrvatskoj je većina bankovne aktive u stranom vlasništvu, pa banke u Hrvatskoj preuzimaju metodologiju mjerenja i upravljanja rizicima razvijenu u svojim maticama.</s><s>4.1.</s><s>Definicija i značaj rizika u financijskom poslovanju Pojam financijskog rizika označava negativna odstupanja od očekivanih rezultata zbog varijabilnosti mogućih ishoda (Crouhy, Galai, Mark, 2001, str.34).</s><s>Financijski rizici se najčešće odnose na moguće gubitke na financijskim tržištima, zbog npr. promijene kamatnih stopa ili valutnih tečajeva.</s><s>Mjerenje rizika je značajno evoluiralo tijekom posljednjih tridesetak godina.</s><s>Razvilo se od jednostavnih indikatora kao što je tržišna vrijednost vrijednosnice, kroz složenije mjere osjetljivosti vrijednosnica na promjene na tržištu kao što su duration i konveksnost, do suvremene metodologije izračunavanja VaR-a (Fabozzi, Konishi, 1996, str.34).</s><s>Svaki novi način mjerenja rizika prvo se je primjenjivao na pojedine vrijednosnice, a onda na cijele portfolije.</s><s>Potraga za boljim i preciznijim načinima mjerenja rizika nije pri kraju.</s><s>Svaka nova kriza ili propast pojedine financijske institucije otkriva ograničenja i pogreške najmodernijih načina upravljanja rizicima.</s>\n<s>4.2.</s><s>Vrste rizika u financijskom poslovanju Rizici s kojima se tvrtke svakodnevno susreću mogu se najšire podijeliti na poslovne i opće rizike.</s><s>Poslovni rizici predstavljaju onu skupinu rizika koju tvrtke samovoljno preuzimaju na sebe kako bi ostvarile profit.</s><s>U ovu skupinu rizika spadaju financijski rizik, tehnološki rizik, rizik uspješnog plasiranja proizvoda, rizik uspješnog oglašavanja proizvoda i ostali.</s><s>Preuzimanje poslovnih rizika spada u osnovu poslovanja svake tvrtke i nužni su za njen prosperitet.</s><s>Rizici nad kojima tvrtke nemaju izravnu kontrolu nazivaju se opći rizici.</s><s>U ovu skupinu rizika spadaju strateški rizik, rizik države, te pravni rizici.</s><s>Glavna karakteristika ovih rizika je nepredvidivost i nemogućnost adekvatne zaštite od njih.</s><s>Zbog raznovrsnosti i složenosti financijskih rizika u modernom poslovanju u stručnoj literaturi se pojavljuje mnoštvo klasifikacija i vrsta financijskih rizika.</s><s>Jedna od u svijetu šire prihvaćenih podjela financijskih rizika prikazana je na grafikonu 6.</s>\n<s>Izvor: Crouhy Michael, Galai Dan, Mark Robert: Risk Management.</s><s>New York, Meñu najznačajnije rizike koji se pojavljuju u bankovnom poslovanju spadaju tržišni rizici (rizik promjene kamatne stope, valutni rizik…), kreditni rizik, operativni rizik i rizik likvidnosti.</s><s>Iz tog razloga ovi rizici su podrobnije obrañeni u nastavku.</s><s>4.2.1.</s><s>Tržišni rizici</s>\n<s>Tržišni rizik nastaje kao posljedica promjena cijena vrijednosnica na financijskim tržištima.</s><s>Meñu tržišne rizike ubrajaju se: kamatni rizik, valutni rizik, rizik promijene cijena vrijednosnica, te rizik promjene cijena roba.</s><s>Mnogi autori (Marrison 2002, Dowd 2002, Hull, White, 1998b itd.) pod pojmom tržišnog rizika smatraju samo rizik promijene cijena vrijednosnica na financijskim tržištima, a kamatni i valutni rizik obrañuju zasebno zbog njihove važnosti.</s><s>I u ovom radu tržišni rizik u užem smislu predstavlja rizik od nepredvidivih i negativnih promjena tržišnih cijena vrijednosnica.</s><s>Prva podjela tržišnog rizika se odnosi na podjelu rizika vrijednosnica na opći sistemski tržišni rizik koji se odnosi na osjetljivost pojedine vrijednosnice ili portfolija na promjene tržišnih indeksa i na nesistemski rizik (Crouhy, Galai, Mark, 2001, str.178).</s><s>Nesistemski ili specifični rizik se odnosi na dio volatilnosti pojedine vrijednosnice kojeg odreñuju čimbenici karakteristični za pojedinu tvrtku.</s><s>Nadalje, tržišni rizik se može podijeliti na dio rizika koji ovisi o smjeru kretanja financijskih varijabli, npr. kretanje cijene dionica, kamatnih stopa, deviznih tečajeva i cijena roba.</s><s>Ove vrste rizika se mjere linearnom aproksimacijom, kao što je beta faktor za dionice, duration za obveznice i delta za odnos vrijednosti opcije naspram vrijednosti imovine na koju je izdana.</s><s>Drugi dio rizika ili dio rizika koji ne ovisi izravno o smjeru kretanja financijskih varijabli sastoji se od nelinearnih izloženosti, izloženosti hedge pozicijama i volatilnosti.</s><s>Drugo stupanjske ili kvadratne izloženosti se mjere pomoću konveksnosti kada se radi o obveznicama, a gamom kada je riječ o opcijama.</s><s>Rizik kod pozicija zauzetih zbog hedginga kao npr. futures ugovori ili swapovi, koji nastaje zbog nenadanih promjena u cijenama imovine na koju su izdani mjeri se u obliku baznog rizika.</s>\n<s>Budući da se mijenjaju kamatne stope na pojedine pozicije aktive i pasive svake financijske institucije, a mijenja se i tržišna kamatna stopa, takve promjene mogu prouzročiti negativne učinke na račun dobiti i gubitka, na buduće novčane tijekove i na tržišnu vrijednost svake institucije.</s><s>Zato se može kazati da je kamatni rizik izloženost, odnosno osjetljivost poslovanja financijske institucije neočekivanim promjenama kamatne stope na tržištu, odnosno u poslovnom okruženju (Jurman, 2002, str.18).</s><s>Najčešći oblici rizika kamatne stope jesu rizik od promjena cijena, temeljni rizik, rizik krivulje povrata i rizik opcionalnosti.</s>\n<s>Financijske institucije ugovaraju fiksne i promjenjive kamatne stope na plasmane i izvore sredstava.</s><s>Simultano, financijske institucije, posebice, banke obavljaju ročnu transformaciju sredstava, tako da se u stabilnim gospodarskim uvjetima dio kratkoročnih sredstava može dugoročno plasirati i pritom se neće ugroziti likvidnost.</s><s>Budući da potraživanja i obveze nemaju iste rokove dospijeća, eventualne promjene kamatnih stopa mogu izazvati nepovoljne učinke na poslovanje.</s>\n<s>Temeljni rizik nastaje u praksi zbog neusklañenih promjena aktivnih i pasivnih kamatnih stopa ili pak zbog, primjerice, oštre konkurencije kada je banka prisiljena smanjiti aktivnu kamatu na kredit, a istovremeno povećati pasivnu kamatu na depozit.</s>\n<s>Svako gospodarstvo nastoji ostvariti odgovarajući rast i razvoj, kao i što veću zaposlenost u uvjetima niske inflacije.</s><s>U takvim okolnostima dugoročne kamatne stope bit će veće od kratkoročnih kako bi se kompenziralo kreditora za vezivanje sredstava i mogući kreditni rizik u dužem razdoblju.</s><s>Kratkoročne i dugoročne stope formiraju se temeljem ponude i potražnje na tržištu, a krivulja povrata je obično pozitivna ili uzlazna, odnosno normalna.</s><s>Rizik krivulje povrata nastaje kada pomaci krivulje povrata, prema gore ili prema dolje, imaju negativan učinak na prihod financijske institucije.</s>\n<s>Opcija daje pravo, ali ne i obvezu, imatelju na kupnju, prodaju ili neku drugu mogućnost korištenja prava iz ugovora o kupnji opcije (Leko et al., 1993, str.339).</s><s>U hrvatskom bankarstvu se ne izdaju opcije kojima se trguje na burzi, ali je uobičajeno ugrañivanje opcijskih klauzula u bankovne ugovore, kao primjerice: klijent sredstva oroči u banci, ali ih može podići bilo kada bez plaćanja naknade; dužnik može bez plaćanja naknade prijevremeno vratiti kredit; dužnik može plaćati kamatu koja se formira u zavisnosti od eskontne stope središnje banke, u zavisnosti od kretanja EURIBOR-a ili fiksnu prema ugovoru; dužnik može vratiti kunski kredit u iznosu odobrenog ili u protuvrijednosti neke strane valute (valutna klauzula) itd.</s>\n<s>Bez obzira da li je banka opciju prodala ili su u ugovorima ugrañene opcijske klauzule, postoji vjerojatnost da će u slučaju promjene kamatne stope imatelj opcije ili klijent banke iskoristiti opciju.</s><s>Na taj način mogu se prouzročiti nepovoljni učinci za poslovanje banke, koji će biti veći od naknade koju je imatelj, odnosno kupac opcije platio banci.</s>\n<s>Valutni rizik pojavljuje se ukoliko promjene meñunarodne vrijednosti domaće valute ili promjene intervalutnih tečajeva svjetskih valuta prouzroče nepovoljne učinke na račun dobiti i gubitka i novčane tijekove poslovnog subjekta (Shapiro, l992, str.188).</s><s>Nepovoljne učinke ne uzrokuje samo deprecijacija (smanjenje meñunarodne vrijednosti) ili aprecijacija (povećanje meñunarodne vrijednosti) domaće valute, već i promjene tečajeva na meñunarodnim burzama u svijetu.</s><s>Devizni tečajevi većine gospodarski razvijenih zemalja svijeta svakodnevno više ili manje osciliraju, a posebno su interesantni dugoročni trendovi, važni prilikom sklapanja dugoročnih komercijalnih i financijskih poslova (Jurman, 2001, str.161).</s><s>Promjena deviznih tečajeva može fizičkoj ili pravnoj osobi uzrokovati pozitivne ili negativne učinke zavisno o tome:</s>\n<s>Obračunska izloženost da li se tečajevi smanjuju ili povećavaju, odnosno da li poslovni subjekt ima veće obveze ili veća potraživanja u stranoj valuti.</s><s>Osnovni valutni rizici koji se najčešće pojavljuju su: obračunski rizik (Translation exposure, Accounting exposure), ekonomski rizik (Economic exposure) i transakcijski rizik (Transaction exposure) (Walmsley, 1992, str.407).</s><s>Poznavanje valutnih rizika i predviñanje mogućih učinaka izuzetno je važno radi utvrñivanja i provoñenja poslovne politike svakog subjekta koji posluje na meñunarodnom tržištu ili obavlja devizne poslove.</s>\n<s>Obračunska izloženost, odnosno obračunski valutni rizik pojavljuje se kod poduzeća koja imaju svoje organizacijske dijelove (podružnice) u inozemstvu prilikom iskazivanja poslovanja podružnica (bilanca stanja, račun dobiti i gubitka) u sklopu matičnog poduzeća i u valuti zemlje gdje je sjedište matičnog poduzeća (Shapiro, l992, str.212), (Koch, 1992, str.822-830).</s><s>Isto tako obračunski rizik pojavljuje se u bankama, poduzećima i drugim subjektima koji dio poslovanja vode u domaćoj valuti, a dio u stranim valutama i koncem svakog mjeseca, prema važećim propisima, iskazuju svoje poslovanje u domaćoj valuti (Jurman, 2001, str.163).</s>\n<s>Ekonomska izloženost ili ekonomski rizik valutnog rizika može se definirati kao potencijalna promjena u budućim zaradama i novčanom tijeku koje su posljedica kretanja meñunarodne vrijednosti domaće valute ili intervalutnih tečajeva, a vidljive su u promjenama u konkurentnosti poslovnog subjekta na tržištu (Bessis, 2002, str.19), Transakcijska izloženost</s>\n<s>Transakcijska izloženost ili rizik devizne transakcije jest pojam kojim se označava rizik proistekao iz poslovne transakcije, bez obzira da li je u pitanju transakcija koja je obavljena, koja je u tijeku ili je tek u pripremi, a odnosi se na tekuće devizne transakcije (Shapiro, 1992, str.201).</s><s>Rizik leži zapravo u bilo kakvom deviznom plaćanju ili naplati i uključuje:</s>\n<s>- devizno potraživanje ili dugovanje u odnosu na neki izvršeni posao ili ugovor o namjeri u nekom deviznom poslu u budućnosti i - planirane, ali još i neugovorene tijekove deviznih sredstava kao primjerice izdane cijene dobara i usluga kojima se cijena garantira u nekom razdoblju ili izdane ponude za buduće devizne poslove čime nastaje rizik ukoliko bi se ugovor potpisao 4.2.4.</s><s>Kreditni rizik</s>\n<s>Kreditni rizik predstavlja rizik da dužnik neće ispuniti svoju novčanu obvezu, na vrijeme i pod uvjetima postavljenim u ugovoru (Fitch, 2000, str.121).</s><s>U tradicionalnom bankarstvu kreditni rizik predstavlja najvažniju vrstu rizika.</s><s>U svom širem smislu kreditni rizik označava i rizik od smanjenja kreditnog rejtinga dužnika ili izdavaoca vrijednosnica, pri čemu se povećava vjerojatnost neplaćanja i/ili gubitka uloženog novca.</s><s>Izloženost kreditnom riziku se u suvremenom bankarskom poslovanju mjeri procjenom očekivanog gubitka po odreñenoj investiciji na osnovi kvantitativne analize, pri čemu očekivani gubitak ovisi o tri čimbenika (Basel Committee on Banking a) vjerojatnosti da suprotna strana neće podmiriti obvezu na ugovoreno vrijeme i način,</s>\n<s>Ova tri čimbenika mogu se objediniti u jedinstvenu formulu, tako da: Očekivani gubitak = Izloženost x Očekivana vjerojatnost neplaćanja x Veličina gubitka Učinkovita strategija upravljanja kreditnim rizikom prema smjernicama Baselskog komiteta zahtjeva: osiguravanje primjerenog okruženja za mjerenje i upravljanje kreditnim rizikom, ispravan, pouzdan i dosljedan proces odobravanja kredita, prikladan proces kreditne administracije, aktivno mjerenje, upravljanje i nadzor kreditnog rizika, primjerenu kontrolu izloženosti riziku i aktivan nadzor i sudjelovanje regulatornih institucija.</s>\n<s>Nadzor i upravljanje kreditnim rizikom u financijskim institucijama zasniva se na sustavu limita izloženostima, putem kojih se postavljaju ograničenja na iznos izloženosti pojedinom klijentu, privrednoj grani, regiji itd.</s><s>Za različite organizacijske razine potrebno je postaviti jasna pravila delegiranja odgovornosti uz zadržavanje centraliziranog sakupljanja informacija u vezi izloženosti banke prema pojedinim pozicijama, kako bi se vršio sveobuhvatni i učinkovit nadzor rizika kojima se institucija izlaže.</s>\n<s>Operativni rizik je rizik gubitka koji nastaje uslijed neadekvatnosti odnosno manjkavosti poslovnih procesa, ljudskog resursa, sustava podrške ili uslijed vanjskih utjecaja (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, str.2).</s><s>Operativni rizik dolazi do izražaja zbog sve većeg korištenja informatičke tehnologije i automatizacije u financijskom poslovanju, uvoñenja složenih vrijednosnica, razvijanja modela za mjerenje tržišnog i kreditnog rizika itd.</s><s>Paralelno sa razvojem modela za mjerenje tržišnog i kreditnog rizika pojavila se je potreba za istovremenim razvijanjem sustava za mjerenje operativnih rizika tj. rizika koji nastaju kao posljedica (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, str.2):</s>\n<s>4.2.5.</s><s>Operativni rizik prijevare (pogrešno izvještavanje, krañe zaposlenika itd.); radnih navika i sigurnosti na radnom mjestu (pravo zaposlenika na odštetu, povreda zdravstvenih i sigurnosnih prava i generalna odgovornost); postupaka vezanih za klijente, proizvode i poslovnu aktivnost (zlouporaba povjerljivih informacija, pranje novca, prodaja neautoriziranih proizvoda); šteta na materijalnoj imovini (terorizam, potres, požar, poplava); prekida</s>\n<s>telekomunikacijski problemi); upravljanja procesima (ulazne greške, kriva procjena instrumenata osiguranja, nepotpuna dokumentacija, neovlašteno pristupanje podacima, neslaganje djelatnika itd.).</s>\n<s>Negativne posljedice operativnog rizika mogu se svrstati meñu slijedeće: izravni financijski gubitak, indirektni gubitak zbog narušavanja ugleda banke i/ili odnosa s klijentima, potencijalni gubitak prihoda kao posljedica operativne nesposobnosti za obavljanje poslovnih transakcija.</s>\n<s>Baselski komitet za bankovnu superviziju preporuča tri različita koncepta mjerenja operativnog rizika i to: pristup temeljnog indikatora, standardizirani pristup i pristup internog mjerenja.</s>\n<s>Pristup temeljnog indikatora (Basel Committee on Banking Supervision, 2001, str.8), (Basel Committee on Banking Supervision, 2002 b, str.117) povezuje potrebnu razinu kapitala financijske institucije za pokriće operativnog rizika s indikatorom koji predstavlja njenu ukupnu izloženost.</s><s>Ako se npr. za indikator uzima ukupni prihod, tada će se odreñeni postotak ukupnog prihoda utvrditi kao minimalni iznos kapitala za pokriće operativnog rizika.</s><s>Taj se postotak naziva «alfa faktor».</s><s>Prema istraživanjima koje je obavljao Baselski komitet banke su prosječno obračunavale približno 20% minimalno potrebnog kapitala za pokriće operativnog rizika.</s><s>Po standardiziranom pristupu (Basel Committee on Banking Supervision, 2001, str.7) aktivnost financijske institucije se dijeli na nekoliko poslovnih segmenata, kao što su: stanovništvo, poduzeća, banke, države itd.</s><s>Za svaki poslovni segment utvrñuje se poseban fiksni postotak koji se naziva «beta faktor» i njime se utvrñuje potreban kapital za pokriće operativnog rizika u tom segmentu financijskog poslovanja.</s><s>Pristup internog mjerenja (Basel Committee on Banking Supervision, 2001, str.5-6) je najzahtjevniji, ali za financijske institucije dugoročno najisplativiji, pošto im omogućava da temeljem internih modela izračunavaju vjerojatnosti pojavljivanja gubitaka u pojedinim dijelovima poslovanja i same utvrñuju rizične vrijednosti za svaki segment poslovanja na koje se onda primjenjuje fiksni postotak koji se naziva «gama 4.2.6.</s><s>Rizik likvidnosti</s>\n<s>Likvidnost se može definirati kao mogućnost prikupljanja sredstava bez posebnih troškova u razumnom vremenu (Uyemura, Van Deventer, 1993, str.234).</s><s>Baselski komitet za bankovnu superviziju u svom radu o nadgledavanju likvidnosti navodi da je likvidnost, ili sposobnost da se financiraju povećanja u aktivi i podmiruju obveze kada doñu na naplatu, bitna za održavanje na životu bilo koje financijske institucije.</s><s>Važnost likvidnosti nadmašuje pojedinačnu financijsku instituciju, budući da manjak likvidnosti u jednoj instituciji može imati posljedice za cijeli bankovni sustav odreñene zemlje.</s><s>Iz navedenih definicija likvidnosti proizlazi, da je rizik likvidnosti vjerojatnost da financijska institucija raspoloživim novčanim sredstvima neće biti u stanju podmiriti dospjele obveze prema svojim vjerovnicima (pasiva), kao i obveze po odobrenim kreditima, izdanim jamstvima, garancijama, avalima itd. (aktiva).</s><s>Meñutim, likvidnost financijske institucije treba u praksi shvatiti ne samo kao sposobnost podmirivanja dospjelih obveza, odnosno sposobnost financiranja povećanja aktive, već kao temeljno načelo bankovnog poslovanja.</s><s>U tom smislu treba razlikovati (Jurman, 2004 b, str.635): likvidnost pojedinog potraživanja,</s>\n<s>Likvidnost je obilježje nekog potraživanja da se ono u kratkom roku unovči i to bez značajnijeg gubitka.</s><s>Pri ocjeni likvidnosti pojedinog potraživanja treba voditi računa o tri elementa: vjerojatnosti da se potraživanje u kratkom roku može stvarno pretvoriti u novac, vjerojatnosti da se pri toj transakciji može postići odgovarajuća cijena i vjerojatnosti da se u odreñenom razdoblju navedene dvije vjerojatnosti neće promijeniti.</s><s>Likvidnost pojedinog potraživanja zavisi o kvaliteti dužnika, povratu kojeg takav financijski instrument nosi, ali i o funkcioniranju tržišta na kojem se dugovi i potraživanja mogu kupovati i prodavati.</s>\n<s>Likvidnost aktive može se definirati kao proces nesmetanog pretvaranja novčanih sredstava u investicije i obratno pretvaranja potraživanje financijske institucije po svim osnovama i u svim pojavnim oblicima u novčana sredstva ugovorenom, odnosno planiranom dinamikom.</s><s>Likvidnost ukupnih potraživanja, shvaćena kao sposobnost pretvaranja u novac, jednaka je zbroju likvidnosti pojedinih potraživanja.</s><s>Budući da je stupanj likvidnosti pojedinih potraživanja različit, ukupnu likvidnost aktive čini distribucija vjerojatnosti pretvaranja u novac bez značajnijih gubitaka pojedinih dijelova imovine, ponderiranih iznosima odgovarajućih dijelova imovine Likvidnost ukupnog poslovanja</s>\n<s>Kao što se potraživanja financijskih institucija pretvaraju u novac u odgovarajućoj kombinaciji vjerojatnosti, tako se i njihove obveze izvršavaju u ugovorenim rokovima prema dospijeću, a za sredstva po viñenju može se izračunati vjerojatnost da će vlasnici zatražiti njihovu isplatu.</s><s>Likvidnost se u tom smislu može definirati kao količinu novčanih sredstava utvrñenu tako, da se u promatranom razdoblju izračuna razlika izmeñu distribucije dospjelih potraživanja i distribucije dospjelih obveza.</s><s>4.3.</s><s>Važnost upravljanja tržišnim rizicima Snažan rast interesa za upravljanjem rizicima može se izravno vezati za porast volatilnosti na financijskim tržištima diljem svijeta od početka 70-tih godina prošlog stoljeća.</s><s>Meñu značajnijim dogañajima koji su pridonijeli povećanoj rizičnosti financijskog poslovanja jesu:</s>\n<s>\u0001 Na «crni ponedjeljak» 19.10.1987. godine, američki burzovni indeksi su u jednom danu izgubili 23% svoje vrijednosti, čime je preko noći nestalo jedan bilijun američkih dolara kapitala.</s>\n<s>\u0001 U rujnu 1992. godine odgoñeno je stvaranje europske monetarne unije zbog nemogućnosti održavanja fiksiranih intervalutnih tečajeva izmeñu članica unije. \u0001 1994. godine centralna banka SAD-a, nakon što je tri godine držala kamatne stope na veoma niskoj razini, šest je puta tijekom godine podizala kamatne stope i time izbrisala 1,5 bilijuna američkih dolara svjetskog kapitala. \u0001 Japanski financijski mjehur je puknuo 1989. godine i u slijedeće tri godine smanjio japanski burzovni indeks Nikkei sa 39.000 na 17.000 bodova.</s><s>Ovakav negativan trend tržišnog indeksa uništio je 2,7 bilijuna američkih dolara kapitala i izazvao nevjerojatnu financijsku krizu u Japanu, od koje se Japan još uvijek nije oporavio.</s>\n<s>\u0001 Valutna kriza 1997. godine u Aziji izbrisala je tri četvrtine tržišne kapitalizacije dionica u Indoneziji, Južnoj Koreji, Maleziji i Tajlandu. \u0001 U kolovozu 1998. godine Rusija je obznanila nemogućnost plaćanja svojih obveza po izdanim državnim obveznicama, što je izazvalo financijski šok diljem svijeta i rezultiralo skorom propašću velikih investicijskih fondova.</s><s>Zajedničko svim ovim dogañajima bila je njihova neočekivanost i potpuna nespremnost sudionika na financijskim tržištima.</s><s>Rast interesa za upravljanjem financijskim rizicima upravo je posljedica nastojanja da se u budućnosti ako je moguće izbjegnu ili makar ublaže učinci ovakvih financijskih katastrofa.</s><s>Kako bi se prikazao značaj i snaga promjena u proteklih tridesetak godina na slikama 11, 12 i 13 prikazana su kretanja intervalutnih tečajeva, kamatnih stopa i cijena nafte na svjetskom tržištu od 1963. do 2000. godine.</s><s>Slika 11 – Kretanje američkog dolara prema njemačkoj marki, britanskoj funti i japanskom jenu u razdoblju od 1963. do 2000. godine, prikazano u obliku indeksa</s>\n<s>Izvor: Jorion Philippe: Value at Risk, The New Benchmark for Managing Financial U prikazanom razdoblju američki je dolar izgubio oko dvije trećine svoje vrijednosti prema njemačkoj marki i japanskom jenu.</s><s>Tako je u odnosu prema japanskom jenu s intervalutnog tečaja od 361yen/$, deprecirao na 100yen/$, a prema njemačkoj marki, američki dolar je deprecirao sa 4,2DM/$ na 1,5DM/$.</s><s>U istom razdoblju, američki dolar je aprecirao prema britanskoj funti za 75%.</s><s>Unutar promatranog razdoblja američki dolar je zabilježio snažne aprecijacije i deprecijacije svoje vrijednosti naspram drugih valuta, što je utjecalo na gospodarstvo mnogih zemalja svijeta i uništilo mnoge tvrtke koje se nisu štitile od valutnog rizika.</s><s>Slika 12 – Kretanje desetogodišnjih kamatnih stopa na američki dolar u razdoblju od 1963. do 2000. godine, u američkim dolarima Izvor: Jorion Philippe: Value at Risk, The New Benchmark for Managing Financial U istom razdoblju stope povrata na obveznice su snažno varirale, što je posebice primjetno u osamdesetim godinama, kao posljedica inflacije koja je u to vrijeme bila prisutna u američkoj ekonomiji.</s><s>Kao posljedica raspada sustava fiksnih intervalutnih tečajeva, došlo je do značajnog pada vrijednosti američkog dolara i do pojave inflacije.</s><s>Američka vlada je 1979. godine krenula suzbiti inflaciju, što je dovelo do naglog povećanja kamatnih stopa i njihove povećane volatilnosti.</s><s>Stopa povrata se povećala sa 4% godišnje u šezdesetim godinama, na 15% sredinom osamdesetih, kada su kamatne stope bile na svom vrhuncu.</s><s>Ovakvo kretanje kamatnih stopa bilo je posebno pogubno za banke koje su, vršeći svoju funkciju ročne transformacije sredstava, plasirane dugoročne kredite financirale iz kratkoročnih izvora, što je rezultiralo negativnim kamatnim maržama banaka.</s>\n<s>Izvor: Jorion Philippe: Value at Risk, The New Benchmark for Managing Financial U promatranom razdoblju cijene nafte na svjetskom tržištu su isto veoma značajno varirale i kao što je primjetno, bile su korelirane sa kretanjem kamatnih stopa.</s><s>Naftni šokovi imali su značajan utjecaj na gospodarstva diljem svijeta, a posebice na tržišta kapitala, koja su u vremenima porasta cijena nafte bilježila značajne padove.</s><s>Tri opisana primjera ukazuju na usku povezanost valutnih tečajeva, kamatnih stopa, cijena nafte i kretanja dionica, što naglašava apsolutnu nužnost razumijevanja i praćenja svih financijskih rizika.</s>\n<s>4.4.</s><s>Posljedice zanemarivanja tržišnih rizika Kao posljedica snažne volatilnosti na financijskim tržištima diljem svijeta došlo je do propasti mnogobrojnih banaka.</s><s>Iako propast svake banke ima svoje karakteristike, kada se usporede bankovne krize u posljednjih tridesetak godina primjetna su neka zajednička obilježja.</s><s>Bankovne krize u Norveškoj, Švedskoj i SAD-u nastale su nakon provedene liberalizacije financijskog sektora (Basel Committee on Banking Supervision, 2004 b, str.66).</s><s>Kreditni i tržišni rizik zbog ulaganja u nekretnine i vrijednosnice temeljene na hipotekama bio je prisutan pri gotovo svakoj značajnijoj bankovnoj krizi.</s><s>Nakon provedene deregulacije financijskog sektora došlo je do naglog porasta u plasiranju kredita, a posebice do investiranja u nekretnine i vrijednosne papire izdane na temelju njih.</s><s>Bez zadovoljavajućeg nadzora rastuće cijene nekretnina privlačile su sve veća ulaganja.</s><s>U trenutku nastupa gospodarske recesije i pada vrijednosti nekretnina, mnoge banke su zbog svoje pretjerane izloženosti propale.</s><s>Uz poznate primjere propasti Barings banke i skore propasti Daiwe čiji uzrok se može pronaći u kombinaciji tržišnog i operativnog rizika, jedan od najpoznatijih primjera pogubnosti tržišnog rizika je primjer njemačke Herstatt banke (Basel Committee on Banking Supervision, 2004 b, str.5).</s><s>Herstatt banka je propala zbog gubitaka nastalih uslijed pogrešnih prognoza kretanja američkog dolara i špekulacija na intervalutnim tečajevima.</s>\n<s>Može se zaključiti da u današnjem svijetu niti jedna značajnija tvrtka, a posebice financijska institucija, ne može dugoročno planirati svoje poslovanje bez potpunog razumijevanja okoline i rizika koji je okružuju.</s><s>U vremenu opće globalizacije i deregulacije ulog je za svaku pojedinačnu instituciju, ali i za cjelokupni financijski sektor, prevelik da bi se moglo dopustiti zanemarivanje tržišnih rizika.</s><s>5. MJERENJE TRŽIŠNOG RIZIKA VALUE-AT-RISK (VaR) METODOM Budući da je mjerenje tržišnih rizika veoma zahtjevno i široko područje, logičan je bio i razvoj mnogobrojnih metoda za njegovo mjerenje i upravljanje.</s><s>Pet najpoznatijih i najrasprostranjenijih pristupa mjerenja tržišnog rizika jesu (Marrison, 2002, str.88): analiza osjetljivosti</s>\n<s>Analiza osjetljivosti predstavlja promatranje promjene vrijednosti portfolija (P) ukoliko doñe do male promjene odreñenog faktora rizika (f).</s><s>Faktori rizika predstavljaju tržišne varijable iz kojih se mogu dobiti vrijednosti svih vrijednosnica na tržištu.</s><s>Glavni faktori rizika jesu: valutni tečajevi, kamatne stope, tržišni indeksi, cijene roba, volatilnost, te forward cijene svakog od ovih faktora.</s>\n<s>Osjetljivost se može mjeriti relativnom promjenom vrijednosti portfolija (P) prilikom male promjene faktora rizika (є), dijeljeno sa promjenom u faktoru rizika, tako da: Mjera osjetljivosti može se primijeniti za portfolio obveznica, dionica, valuta, za terminske ugovore i za opcije.</s><s>Mjerenje rizika osjetljivošću daje dobre aproksimacije za vrijednost portfolija u slučaju malih promjena faktora rizika.</s><s>Ukoliko su promjene u faktorima rizika velike, kao što je to slučaj u financijskim krizama, linearna mjera osjetljivosti ne daje zadovoljavajuće rezultate i potrebno ju je izbjegavati.</s>\n<s>Pri testiranju ekstremnih dogañaja simuliraju se velike promjene faktora rizika, te se pri svakoj promjeni faktora rizika vrši potpuno vrednovanje portfolija i bilježe se procijenjeni gubici.</s><s>Svrha testiranja je utvrñivanje jasne mjere rizika koja je 14 Stress testing</s>\n<s>Testiranje ekstremnih dogañaja jednostavna za razumjeti.</s><s>Nakon provedenog testiranja ekstremnih dogañaja, može se sa sigurnošću tvrditi da npr. ako se kamatne stope na tržištu povise za 3%, banka će izgubiti 10 milijuna kuna, ako se povise za 5% banka će izgubiti 20 milijuna kuna.</s><s>Obično se veličine promjena faktora rizika standardiziraju kako bi se mogli uniformno provoditi u svim dijelovima organizacije.</s><s>Pri provoñenju testiranja važno je utvrditi koji faktori se kreću samostalno, a koji ovisno jedan o drugome, kako bi testiranja bila što realnija.</s>\n<s>nedostataka: testovi daju velike količine podataka, ali ne ukazuju izravno na to koji od testiranih promjena predstavlja najveći problem za financijsku instituciju, smjer i jačina promjena rizičnih faktora nisu nužno vezani uz vjerojatnost nastanka takvih dogañaja,</s>\n<s>nedostataka: testovi se zasnivaju na pretpostavci da je korelacija izmeñu pojedinih faktora rizika nula ili jedan tj. da se kreću neovisno jedan o drugom ili simultano.</s><s>Ovakav pristup može značajno iskriviti sliku stvarnog rizika kojemu se izlaže svaka financijska institucija.</s>\n<s>Testiranje scenarija je veoma slično testiranju ekstremnih dogañaja po tome što oba pristupa koriste predodreñene promjene u faktorima rizika i potom ocjenjuju promjene vrijednosti promatranog portfolija.</s><s>Za razliku od testiranja ekstremnih dogañaja pri testiranju scenarija, promjene u faktorima rizika su subjektivno odreñene i oblikovane kako bi opisivale odreñeni razvoj dogañaja na financijskom tržištu.</s><s>Pri stvaranju scenarija koriste se subjektivna mišljenja kako bi se testirao skup «najgorih» scenarija.</s><s>Svaki scenarij odgovara odreñenoj vrsti tržišnog rizika, kao što je npr. pad tržišta kapitala u SAD-u, recesija u Kini, rast cijena nafte itd.</s><s>Za modeliranje scenarija najčešće se koriste dogañaji iz prošlosti, te se putem testiranja daje odgovor na pitanje, što bi se dogodilo sa vrijednošću portfolija, ukoliko bi se ti dogañaji ponovili danas.</s><s>Iako su velike koristi testiranja scenarija i preporučuje se njihova primjena, kao samostalna mjera rizika posjeduje nekoliko ozbiljnih nedostataka:</s>\n<s>Testiranje scenarija testiranje je veoma zahtjevno i zahtjeva puno vremena, moguće je testirati samo ograničeni broj scenarija, veličine promjena se odreñuju subjektivno, moguć je sukob interesa budući da je osoba koja trguje i na taj način izlaže instituciju rizicima ista osoba koja će sudjelovati na testiranju scenarija, kao stručnjak za svoje područje djelovanja.</s>\n<s>CAPM model koji izravno proizlazi iz Markowitzeve moderne portfolio teorije, polazi od pretpostavke da je očekivani povrat na odreñenu vrijednosnicu (ra) funkcija bezrizičnog povrata (rf), prosječnog povrata na tržištu (rm) i korelacije izmeñu vrijednosnice i tržišta, što je prikazano slijedećom formulom: ρa,m – koeficijent korelacije izmeñu vrijednosnice i tržišta σa – standardna devijacija vrijednosnice (a) CAPM model se zasniva na pretpostavci da na efikasnom tržištu, investitor može investirati u diverzificirani portfolio, koji uklanja sve rizike osim sistemskog rizika tj. rizika samog tržišta.</s><s>Iz tog razloga investitor sa dobro diverzificiranim portfolijom treba biti zabrinut samo zbog razine sistemskog rizika.</s><s>Budući da proizlazi iz moderne portfolio teorije model pati od istih nedostataka kao i ranije u radu opisana moderna portfolio teorija.</s>\n<s>Jedno od najznačajnijih napredaka na polju upravljanja rizicima u posljednjem desetljeću jest razvoj i sve šira primjena ove metodologije mjerenja rizika koja je posebno stvorena kako bi mjerila i upravljala različitim rizičnim pozicijama cjelokupne financijske institucije.</s><s>Iako se ova metoda mjerenja rizika može naći pod mnogim imenima (Bankers Trust koristi naziv Capital at Risk (CaR), J.P. Morgan Value at Risk (VaR) i Daily Earnings at Risk (DEaR), neke organizacije koriste nazive Dollars at Risk (DaR) i Money at Risk (MaR)) svima je zajednička osnova, a to je da kombinira osjetljivost portfolija na promjene na tržištu sa vjerojatnošću nastanka odreñenog dogañaja.</s><s>VaR metoda mjerenja tržišnog rizika trenutačno predstavlja najbolju dostupnu tehniku mjerenja rizika.</s><s>Kao takvu ju je prihvatio i Baselski komitet za bankovnu superviziju, te je postala industrijski standard za mjerenje tržišnih rizika.</s><s>5.1.</s><s>Definicija i razvoj metode VaR</s>\n<s>VaR je mjera koja daje najveći mogući gubitak koji se može ostvariti od odreñene investicije, u promatranom razdoblju, uz odreñenu vjerojatnost (Jorion, 2002, str.22).</s><s>VaR je jedinstvena, sumarna, statistička mjera mogućih gubitaka na vrijednost portfolija.</s><s>VaR predstavlja mjeru gubitka koji može nastati uslijed «normalnog» kretanja tržišta.</s><s>Gubici koji prelaze vrijednost VaR-a, dogañaju se samo uz odreñenu vjerojatnost (Linsmeier, Pearson, 2000, str.48).</s><s>Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, vodeće financijske institucije započele su razvoj internih modela za mjerenje tržišnih rizika.</s><s>Najpoznatiji od tih sustava je RiskMetrics sustav koji je razvila investicijska banka J.P.Morgan.</s><s>Tehnički dokument koji u potpunosti opisuje funkcioniranje ovog sustava javno je objavljen 1994. godine i zbog svoje široke rasprostranjenosti postao je industrijskim standardom.</s><s>VaR metodologija koju primjenjuje RiskMetrics sustav temelji se na modernoj portfolio teoriji, koristeći procijene standardnih devijacija i koeficijente korelacija vrijednosnica kako bi se procijenio njihov rizik.</s><s>Iako je teorija na kojoj se temelji RiskMetrics sustav prilično poznata u financijskim krugovima, osposobljavanje ovakvog sustava mjerenja rizika zahtijevalo je mnogo napornog rada u smislu odreñivanja standarda i konvencija ulaznih podataka, sakupljanja baza podataka, usuglašavanja statističkih pretpostavki, procedura potrebnih za mjerenje volatilnosti i korelacija, te rješavanje mnogih drugih tehničkih i teorijskih pitanja.</s><s>Paralelno s istraživanjima J.P.Morgana i druge institucije su razvijale svoje interne modele.</s><s>Modeli koje su te tvrtke razvile meñusobno se značajno razlikuju, iako se temelje na sličnim teorijskim postavkama.</s><s>Većina razlika meñu modelima nalazi se u pristupu obrade ulaznih podataka, postupcima predviñanja volatilnosti i korelacije, pretpostavki teorijskih distribucija itd.</s><s>Usporedno s ovim parametarskim pristupima ocijeni VaR-a pojavili su se i modeli koji se ne temelje na modernoj portfolio teoriji, kao što je procjena VaR-a povijesnom simulacijom ili Monte Carlo simulacijama.</s><s>Do 1994. godine svi interni modeli su bili čuvani u strogoj tajnosti, kako konkurencija ne bi mogla koristit rezultate istraživanja.</s><s>J.P.Morgan se 1994. godine odlučio na drastičan potez i javno objavio način funkcioniranja svog sustava za mjerenje tržišnih rizika, te je omogućio slobodan pristup putem Interneta do svojih baza podataka i sustava.</s><s>Nakon toga uslijedilo je naglo širenje VaR modela koje su osim investicijskih banaka, počele koristiti i komercijalne banke, mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, pa čak i nefinancijske organizacije.</s><s>5.2.</s><s>Vrste VaR metoda</s>\n<s>Razvojem VaR sustava mjerenja rizika jasno su se diverzificirala tri glavna načina mjerenja VaR-a i to (Committee of Chief Risk Officers, 2002, str.11): • Povijesna simulacija</s>\n<s>Iako se ova tri pristupa izračunu VaR-a razlikuju i često daju različite rezultate, zajednička su im neka ograničenja i karakteristike.</s><s>Svaki od pristupa koristi faktore rizika.</s><s>Praćenjem kretanja malog broja faktora rizika, kao što su kamatna stopa, intervalutni tečajevi, volatilnosti itd. moguće je izračunati vrijednosti tisuća vrijednosnica koje se nalaze na tržištima kapitala.</s><s>Sva tri pristupa izračuna VaR-a koriste povijesnu distribuciju promjena cijena na tržištu kako bi odredili odgovarajuću distribuciju za dobivene podatke.</s><s>Zbog ovog pristupa sve tri metode se suočavaju sa problemom izbora vremenskog horizonta iz kojeg će koristi povijesne podatke.</s><s>Problem se javlja zbog nemogućnosti istovremenog zadovoljenja dva ekstrema kojima se teži.</s><s>S jedne strane želi se uzeti dovoljno dugo povijesno razdoblje, tako da dobiveni podaci u sebi sadrže rijetke i ekstremne dogañaje, koji najčešće i uzrokuju najozbiljnije gubitke.</s><s>S druge strane, budući da se VaR-om želi predvidjeti buduća distribucija povrata, potrebno je koristiti najnovije tržišne podatke koji ocrtavaju najnovija kretanja na tržištima (Kritzman, Rich, 2002, str.91-92).</s><s>Budući da je za sada nemoguće pomiriti ova dva cilja potrebno je pronaći odgovarajući kompromis.</s><s>U nastavku su ukratko prikazana opća obilježja svaka od tri pristupa izračunu VaR-a.</s><s>5.2.1.</s><s>Povijesna simulacija15</s>\n<s>Budući da su povijesna simulacija i njezine razne modifikacije detaljno razrañeni u šestom poglavlju rada ovdje su opisane samo najosnovnije karakteristike povijesne simulacije.</s>\n<s>Zajedničko svim neparametarskim pristupima, meñu koje spada i povijesna metoda, jest da pri procjeni VaR-a ne postavljaju pretpostavke o distribuciji povrata (Barone-Adesi, Giannopoulos, 2001, str.170).</s><s>Bit neparametarskog pristupa je u tome da umjesto pretpostavki teorijskih distribucija povrata, za izračun VaR-a koriste empirijske distribucije koje se dobivaju iz promatranih podataka.</s><s>Svi neparametarski pristupi se temelje na pretpostavci da će bliska budućnost biti veoma slična nedavnoj prošlosti, te da se pomoću podataka iz nedavne prošlosti može prognozirati rizik u bliskoj budućnosti.</s><s>Ova pretpostavka iako valjana u mnogim slučajevima, jedna je od najvećih zamjerki neparametarskom pristupu.</s><s>Povijesna simulacija, kao glavni predstavnik neparametarskog pristupa, predstavlja konceptualno najjednostavniju metodu izračuna VaR-a.</s><s>Kako bi se provela povijesna simulacija, potrebno je uzeti odgovarajući vremenski horizont od npr. 100, 250 ili 500 dana povijesnih podataka, izračunati dnevne povrate i odrediti iznos VaR iz iscrtanog histograma gubitaka i dobitaka 5.2.2.</s><s>Parametarska metoda</s>\n<s>Parametarska metoda mjerenja VaR-a poznata je pod mnogim nazivima, od kojih su najčešći: Linearni VaR, VaR varijance i kovarijance, Delta normalan VaR i Delta-gama normalan VaR.</s><s>Izračun VaR-a parametarskom metodom vrši se na način da se pretpostavi da distribucija povrata odgovara nekoj od teorijskih distribucija, kao što je npr. normalna distribucija.</s><s>Primjenom ove pretpostavke, VaR za tržišni rizik izračunava se na temelju dva osnovna parametra: (1) srednje vrijednosti dobitaka/gubitaka (ili stope povrata) promatranog portfolija, te (2) standardne devijacije promatranih podataka.</s><s>Iako za parametarski pristup odreñivanja VaR-a nije potrebna pretpostavka da su dobici/gubici (stope povrata) portfolija normalno raspodijeljeni najčešće se pri ovom načinu upravo koristi normalna distribucija16 ili približna alternativa (eliptična distribucija).</s><s>Normalna distribucija ima veoma privlačne karakteristike koje umnogome pojednostavljuju računanje VaR-a.</s><s>Jednostavnost se očituje u tome što je za poznavanje cijelog oblika normalne krivulje potrebno znati samo aritmetičku sredinu i standardnu devijaciju odreñene pojave.</s><s>Karakteristike normalne krivulje jesu: ima zvonolik oblik,</s>\n<s>unimodalna je, aritmetička sredina je jednaka medijanu i modu, simetrična je, tako da je mjera asimetrije (α3) jednaka nuli, kurtosis (mjera zaobljenosti) (α4) jednaka je 3. Slučajna varijabla (x), s aritmetičkom sredinom µ i standardnom devijacijom σ, je normalno distribuirana ukoliko funkcija vjerojatnosti f(x) da varijabla (x) poprimi vrijednosti X, prati slijedeću funkciju vjerojatnosti: exp</s>\n<s>16 Karl F. Gauss (1777-1855) prvi je zabilježio normalnu distribuciju pri kretanju nebeskih tijela te od tuda i ime distribucije - Gaussova.</s><s>Kasnije je P.S. Laplace dokazavši teorem centralne tendencije (dokazuje da središnja vrijednost opažanja povećanjem broja opažanja konvergira ka normalnoj distribuciji) potvrdio Gaussovu distribuciju kao najznačajniji oblik teorijske distribucije u statistici. σ - standardna devijacija</s>\n<s>Radi utvrñivanja položaja odreñene vrijednosti varijable (x) u nizu podataka, primjenjuje se standardizirana vrijednost varijable – z (Z-score).</s><s>Svaka se varijabla x može svesti na standardiziranu ako se obilježje X linearno transformira u X = µ + zσ.</s><s>Standardizirano obilježje predstavlja odstupanje vrijednosti varijable (x) od aritmetičke sredine te varijable izraženo u jedinicama standardne devijacije.</s><s>Iz prethodne jednadžbe je vidljivo da je standardizirano obilježje (z) linearna transformacija vrijednosti varijable x. Standardizirana varijabla (x) ima aritmetičku sredinu jednaku nuli (µ = 0), a standardnu devijaciju jednaku jedan (σ = 1)17.</s><s>Vrijednost (z) može poprimiti pozitivne i negativne vrijednosti.</s><s>U većini postojećih sustava, vrijednosti numeričkih varijabli najčešće se nalaze unutar tri standardne devijacije na lijevu ili na desnu stranu od aritmetičke sredine te se u tom rasponu nalaze gotovo sve vrijednosti odreñene varijable.</s><s>Za pouzdanu aproksimaciju vjerojatnosti koja odgovara odrañenom opažanju, a nije normalno distribuirana, može se primijeniti pravilo Čebiševa koje kaže da najmanja proporcija članova bilo koje populacije u intervalu µ ± Prema pravilu Čebiševa raspon od µ ± 2σ obuhvaća najmanje 75% svih vrijednosti varijable (x), a raspon od µ ± 3σ, najmanje 88,89% svih vrijednosti varijable (x) (Šošić, 17 Za dokaz ove tvrdnje pogledati: Watson J. Collin, Billingsley Patric, Croft D. James, Huntsberger V. David: Statistics for Management and Economics.</s><s>4. izdanje, Boston, Allyn and Bacon, 1990. i Šošić Ivo, Serdar Vladimir: Uvod u statistiku.</s><s>Zagreb, Školska knjiga Zagreb, 1994.</s><s>Normalna distribucija pruža jednostavan odgovor na pitanje kolika je vjerojatnost dogañaja pri odreñenom kvantilu18.</s><s>Pretpostavka da su gubici/dobici normalno distribuirani ima tri veoma bitne prednosti prema svim ostalim distribucijama i mnogostruko pojednostavljuju postupak izračuna VaR-a.</s><s>1. Normalna distribucija je reprezentativna u uvjetima kada se može primijeniti teorem centralne tendencije.</s>\n<s>• Kumulativna gustoća normalne distribucije - izračunava vjerojatnost da vrijednost varijable (x) bude jednaka ili manja od unaprijed zadane vrijednosti X.</s>\n<s>• Vrijednost kvantila - izračunava kvantil koji odgovara razini vjerojatnosti 3. Kako bi se odredila normalna distribucija potrebna su samo dva parametra aritmetička sredina i varijanca.</s>\n<s>Na grafikonu 8 je prikazana normalna distribucija sa vrijednošću X-a od -2,326 standardne devijacije.</s><s>Ova vrijednost ukazuje na gubitak od 2,326 standardne devijacije tj. maksimalni gubitak uz 99% vjerojatnosti.</s><s>Vjerojatnost da se ostvare veći gubici od 2,326 standardne devijacije nalazi se u lijevom repu distribucije, u području ispod krivulje na lijevo od vertikalne linije X koja označava točku od 2,326 standardne devijacije.</s><s>Navedeno područje zauzima 1% ukupne površine ispod krivulje, tako da postoji samo 1% vjerojatnosti da se ostvare gubici veći od –2,326 standardne devijacije tj. može se tvrditi sa 99%-nom sigurnošću da ostvareni gubici neće premašiti –2,326 standardne devijacije.</s>\n<s>18 Kvantili su vrijednosti numeričke varijable koji niz ureñen po veličini dijele na q jednakih dijelova.</s><s>Broj kvantila p je za jedan manji od njegova reda q. (Više o tome: Šošić Ivo, Serdar Vladimir: Uvod u statistiku.</s><s>Zagreb, Školska knjiga Zagreb, 1994.) 19 Najniža vrijednost varijable koja se može očekivati uz odreñenu razinu vjerojatnosti Element iz prethodnih formula za kumulativnu gustoću normalne distribucije i vrijednost kvantila, koji izravno utječe na smanjenje VaR-a jest aritmetička sredina dobitaka/gubitaka (povrata) portfolija, pod uvjetom da je ona pozitivna (µ > 1).</s><s>Razvijeni sustavi mjerenja rizika pomoću VaR-a poput J.P.Morgan-ovog RiskMetrics-a uzimaju za vrijednost aritmetičke sredine (µ) nulu (RiskMetrics, 1996, str.8), što je u skladu sa aritmetičkom sredinom standardiziranog obilježja i teoremom centralne tendencije.</s><s>Uzimanje vrijednosti aritmetičke sredine veće od nula pretpostavlja pronalazak portfolija vrijednosnica čiji povrati u prosjeku rezultiraju pozitivnom razlikom za investitora.</s><s>Vrijednost VaR-a za portfolio s pozitivnom aritmetičkom sredinom bez obzira na relativni iznos standardne devijacije u dužim razdobljima držanja (N) biti će manja od portfolija s aritmetičkom sredinom nula i manjom standardnom devijacijom (Dowd, 2002, str.79).</s><s>Kao što se može zaključiti iz navedenih formula, VaR raste sukladno povećanju željene razine vjerojatnosti iz jednostavnog razloga što manje površine ispod krivulje normalne distribucije ostaje izvan dohvata izračunatog VaR-a, što je vidljivo iz grafikona 9. Grafikon 9 - Normalna distribucija, vrijednost VaR-a prema stupnju vjerojatnosti Stupanj vjerojatnosti</s>\n<s>Kako bi se izračun VaR-a prilagodio za proizvoljni iznos vremena potrebna je blaga modifikacija formule za izračun VaR-a.</s><s>Vrijednost aritmetičke sredine stope povrata portfolija (µr) za odreñeno razdoblje od (N) vremenskih jedinica (npr. dana) biti će: Vrijednost standardne devijacije stopa povrata (σr) za razdoblje (N) biti će: Modificirani izraz za izračun VaR-a za odreñeno razdoblje (N) i razinu vjerojatnosti (s) glasi:</s>\n<s>Prema ovoj formuli vrijednost VaR-a, za µr > 0, raste s povećanjem razine vjerojatnosti i u početku raste sa dužinom razdoblja držanja portfolija, da bi kasnije počeo opadati.</s><s>Vrijednost VaR-a raste produženjem razdoblja držanja zbog porasta u prvom izrazu formule, a opada zbog drugog izraza u formuli.</s><s>Kako prvi izraz u formuli raste po drugom korijenu iz vrijednosti N-a, a drugi izraz raste proporcionalno sa N-om, jasno je da drugi izraz postaje prevladavajući kako vrijednost N-a raste.</s><s>U slučaju µr = 0, vrijednost VaR-a portfolija raste po drugom korijenu iz vrijednosti N-a.</s><s>Zajednički utjecaj razdoblja držanja portfolija i željene razine vjerojatnosti na visinu VaR-a u Grafikon 10 – Iznos VaR-a u odnosu na stupanj vjerojatnosti i razdoblje držanja u 10,000</s>\n<s>Uz sve navedene prednosti normalna distribucija ima i veoma značajna ograničenja u svojim teorijskim postavkama i u svojoj primjeni.</s><s>Jedan od glavnih problema normalne distribucije jest upravo i njena glavna prednost, a to je da su za njeno opisivanje potrebna samo dva parametra (Guermat, Harris, 2002, str.410).</s><s>Iako se svaka teorijska distribucija može opisati pomoću vrijednosti momenata oko sredine, normalna distribucija, budući da promatra samo prva dva momenta (µ i σ), često može podcijeniti rizik kojem je izložen portfolio u rubnim dijelovima distribucije (pri visokim razinama vjerojatnosti).</s><s>Problematičnost pretpostavke normalnosti distribucije povrata priznaju i sami stvaraoci RiskMetrics sustava (Zangari, 1996 b, str.7-8), (Zangari, 1996 c, str.26).</s><s>Zbog tog razloga pretpostavka normalne distribucije povrata nije najpogodnija distribucija za opisivanje distribucije povrata na portfolio, te je potrebno u procjenu rizika uključiti i više momente oko sredine tj. mjeru asimetrije i kurtosis.</s><s>Drugi problem normalne distribucije predstavlja činjenica da dobici/gubici (stope povrata) portfolija mogu poprimiti bilo koju vrijednost od +∞ do -∞ što znači da teoretski, pod pretpostavkom normalnosti investitor može izgubiti više nego što je uložio, što u stvarnosti nije moguće kod portfolija sastavljenih iz dionica i obveznica zbog ograničene odgovornosti imaoca tih vrijednosnih papira.</s><s>Primjer ostvarivanja gubitka većeg nego što je ukupni investirani kapital jedino je moguć kod portfolija koji sadrže financijske derivate npr. kratke pozicije u opcijama, swapove ili futures ugovore (Kolb, 2003, str.201).</s><s>Budući da normalna distribucija nije ograničena maksimalnim mogućim gubitkom, izračunati VaR može uvelike precijeniti stvarni mogući iznos gubitka.</s>\n<s>Treći problem je problem statističke valjanosti prihvaćanja normalne distribucije za opisivanje rubnih dijelova distribucije povrata, budući da se normalna distribucija temelji na teoremu centralne tendencije koji nije pogodan za ocjenu rubova statističkih distribucija20 (Embrechts, Resnick, Samorodnitsky, 1997), (Bensalah, 2002), (Gilli, Kellezi, 2003).</s><s>Iz svojstava teorema centralne tendencije i normalne distribucije slijedi da je njegova upotreba prigodna samo pri ocjeni kvantila i vjerojatnosti oko sredine distribucije.</s><s>Pri računanju krajnjih (ekstremnih) vrijednosti21 pretpostavke normalnosti distribucije ne vrijede i potrebno je osloniti se na teorem ekstremnih vrijednosti Četvrto, koeficijenti korelacije se u kriznim situacijama značajno mijenjaju tj. konvergiraju ka vrijednosti jedan, što čini procijene VaR-a u kriznim situacijama pomoću parametarskog pristupa pogrešnima (Kim, Finger, 2000, str. 61).</s><s>Čak i u situacijama koje nisu krizne, koeficijenti korelacije se mijenjaju što izravno rezultira pogrešnim prognozama VaR-a (Finger, 1997, str.3), činjenica koja je više nego očita u tranzicijskim ekonomijama.</s><s>Kao reakcija na iznesene kritike najpoznatiji parametarski sustav procijene tržišnog rizika pomoću VaR-a, RiskMetrics sustav razvija dalje svoju metodologiju, te istraživanja idu u smjeru agregacije portfolija tj. izravnog modeliranja povrata portfolija umjesto izračunavanja varijanci i kovarijanci pojedinih vrijednosnica, procesa koji je sličan povijesnoj simulaciji (Zangari, 1997 a, str.30), (Benson, Zangari, Peto, prema osobnom mišljenju autora, činjenica da distribucija povrata, kako se broj opažanja bliži beskonačnosti, teži ka normalnoj distribuciji, ne znači nužno da je distribucija povrata koji se promatraju jednaka normalnoj distribuciji.</s><s>Pretpostavka da se povrati ponašaju po normalnoj distribuciji ako oni njoj samo teže, jednaka je pretpostavci da pri odreñivanju granične vrijednosti npr. q gdje lim q (v→N) v samo teži ka N, se pojednostavljeno uzme da v = N, što je potpuno pogrešno22.</s><s>5.2.3.</s><s>Monte Carlo simulacija</s>\n<s>Monte Carlo simulacije pokrivaju širok spektar mogućih vrijednosti financijskih varijabli i u potpunosti uzimaju u obzir njihove meñusobne korelacije.</s><s>Korištenjem Monte Carlo simulacije pri izračunu VaR-a nasumično se stvaraju mnogobrojni scenariji za buduća kretanja tržišnih varijabli, a nelinearnim vrednovanjem se za svaki scenarij izračunavaju vrijednosti promjena.</s><s>Slično povijesnoj simulaciji vrijednost VaR-a se izračunava uzimanjem najvećeg gubitka uz odreñenu razinu vjerojatnosti.</s><s>Jedna od glavnih zamjerki Monte Carlo simulaciji je korištenje unaprijed utvrñene teorijske distribucije vjerojatnosti koja opisuje faktore rizika portfolija (Holton, 1998, str.60).</s><s>Obično je distribucija koja se pretpostavlja normalna distribucija ili 20 Problem korištenja teorema centralne tendencije jest u tome što on dobro reprezentira samo središnji dio površine ispod krivulje distribucije, ali ne i njene krajnje dijelove.</s><s>Za opisivanje repova distribucije korisniji je teorem ekstremnih vrijednosti.</s><s>Više o tome: Embrechts, Resnick, 1997. i Embrechts, 2000. 21 Slučajevi kada je traženi stupanj vjerojatnosti visok (npr. 99% kao što to zahtjeva Baselski komitet) 22 Više o odreñivanju granične vrijednosti, pogledati Chiang, C. Alpha: Osnovne metode matematičke ekonomije. treće izdanje, Zagreb, Mate, 1996, str.133 – 140 lognormalna kakva se koristi i u izračunu parametarskog VaR-a.</s><s>Matrica varijanci i kovarijanci za faktore rizika se izračunava na isti način kao i kod parametarskog pristupa, ali za razliku od parametarskog pristupa matrica se zatim dekompozira pomoću Cholesky dekompozicije ili Eigen-vrijednost dekompozicije (Marrison, 2002, str.121-126).</s><s>Dekompozicija matrice se vrši zato da bi se osiguralo da su faktori rizika meñusobno korelirani u svakom scenariju koji se generira.</s><s>Proces generiranja scenarija počinje od trenutačnog stanja na tržištu i po koracima se generiraju novi scenariji za svaki slijedeći dan kako bi se njihovim nelinearnim vrednovanjem dobile moguće vrijednosti portfolija za kraj svakog dana.</s><s>Nelinearno vrednovanje instrumenata znači da se pri vrednovanju npr. obveznica ne koristi duration za izračun vrijednosti, već cijela formula, za opcije to znači korištenje Black-Scholes formule, a ne skraćeno vrednovanje putem delte ili game opcije.</s><s>Iz dobivenih scenarija, VaR se izračunava tako da se izabere n-ti najveći gubitak.</s><s>Ako se je npr. generiralo 1000 scenarija, a traži se VaR uz 99% vjerojatnosti, vrijednost VaR-a bila bi jednaka desetom najvećem zabilježenom gubitku u generiranim scenarijima.</s><s>Postupak računanja VaR-a putem Monte Carlo simulacije prikazan je na grafikonu 11.</s><s>Grafikon 11 – Ilustracija postupka izračuna VaR-a pomoću Monte Carlo simulacije Ponavljanje</s>\n<s>Izvor: Marrison Chris: The Fundamentals of Risk measurement, McGraw Hill, New Monte Carlo simulacija ima dvije važne prednosti pred ostalim pristupima: • Za razliku od parametarskog pristupa izračunu VaR-a, koristi nelinearne modele vrednovanja portfolija, te uzima u obzir nelinearnost promjena vrijednosti. • Za razliku od povijesne simulacije, može generirati beskonačan broj scenarija i testirati mnogobrojne moguće dogañaje.</s>\n<s>• Vrijeme potrebno za izračunavanje VaR-a pomoću Monte Carlo simulacije može biti i do 1000 puta duže od vremena za izračun parametarskog VaR-a zbog toga što se moguća vrijednost portfolija mora tisuće puta preračunavati. • Za razliku od povijesne simulacije, koja ne pretpostavlja niti jednu teorijsku distribuciju, već uzima empirijske vrijednosti povrata, Monte Carlo simulacija pretpostavlja da su povrati normalno ili log-normalno distribuirani.</s><s>Dodatni nedostatak koji se može primjetiti kod korištenja Monte Carlo simulacije je činjenica da ova metoda izračuna VaR-a, jednom unesene volatilnosti i korelacije izmeñu pojedinih vrijednosnica smatra stalnima, te zbog toga ne reagira na promjene na tržištu i ne ocrtava stvarnu razinu rizika (Gibson, Pritsker, 2000, str.1).</s><s>5.3.</s><s>Mogućnosti primjene VaR metoda</s>\n<s>Početna svrha VaR sustava bila je kvantificiranje tržišnog rizika.</s><s>Negativna strana usredotočenja na samo jednu vrstu rizika jest u tome što će institucije početi seliti svoje investicije iz područja tržišnog rizika u druga područja koja je mnogo teže kontrolirati i mjeriti.</s><s>Očiti primjer ovakvih procesa unutar financijske industrije jesu banke koja su zbog strože kontrole kreditnog rizika i većih rezerviranja za tu vrstu rizika, počele premještati dio svojih kreditnih rizika u tržišne rizike, gdje su potrebna manja izdvajanja u rezerve (Hendricks, Hirtle, 1997, str.2).</s><s>Drugi je primjer, sve rašireniji trend vrednovanja trgovačkih pozicija na dnevnoj osnovi tržišnim cijenama, što smanjuje kreditni rizik, ali zbog velikih dnevnih tijekova novca povećava operativni rizik.</s><s>Zbog ovakvih i sličnih slučajeva regulatori i same financijske institucije razvijaju integrirani pristup upravljanju rizicima, takav da obuhvaća što veći broj rizika, kroz cjelokupnu organizaciju.</s><s>VaR metodologija koja je prvenstveno bila razvijena za upravljanje tržišnim rizicima sada se primjenjuje u integriranom pristupu vrednovanja tržišnog i kreditnog rizika.</s><s>Obećavajuće područje koje još nije dovoljno istraženo je korištenje odnosa povrata na investiciju i njezinog VaR-a kao pomoć u vrednovanju upravljanja portfolijima, kao što se to danas čini Sharpe omjerom (Alexander, Baptista, 2003, str.94).</s><s>VaR metodologija nalazi svoju primjenu i u upravljanju drugim vrstama rizika, kao što su rizik likvidnosti i operativni rizik.</s><s>J.P. Morgan nakon što je 1994. godine objavio svoj RiskMetrics sustav temeljen na VaR metodologiji, 1997. godine razvio je CreditMetrics sustav, a 1999. godine CorporateMetrics.</s><s>CreditMetrics sustav služi mjerenju kreditnog rizika u okviru portfolija financijske institucije, a CorporateMetrics primjenjuje RiskMetrics pristup na dulji vremenski horizont, te je prvenstveno namijenjen nefinancijskim institucijama.</s><s>Oba ova sustava takoñer su zasnovana na istim teorijskim postavkama VaR metodologije kao i RiskMetrics sustav.</s><s>5.4.</s><s>Dosadašnja iskustva primjene VaR metoda u svijetu Baselski ugovor koji su potpisale centralne banke G-10 zemalja u Baselu, 1988. godine, predstavlja jedan od najvažnijih propisa donesenih na području regulacije financijskih institucija.</s><s>Glavna svrha ovog ugovora bila je jačanje stabilnosti meñunarodnog bankovnog sustava putem utvrñivanja minimalnih standarda za izračun jamstvenog kapitala i postavljanjem jednakih pravila za sve sudionike financijskih tržišta.</s><s>Zbog mnogih zamjerki na prvotni ugovor, kao što je zanemarivanje učinka portfolija i diverzifikacije (banke su bile dužne izdvojiti istu rezervu za 1 kredit od 100 milijuna kuna kao i za 100 kredita od po 1 milijun kuna) (KMPG, 2001 str.2), 1996. godine, Baselski komitet je nadopunio originalni ugovor kako bi uključio i upravljanje tržišnim rizicima.</s><s>Baselski komitet je 2004. godine donio novi ugovor, Basel II, koji u potpunosti zamjenjuje Basel I i uključio amandmane za tržišne rizike iz 1996. godine.</s><s>Nakon objavljivanja RiskMetrics sustava, upravljanje rizicima je doživjelo pravu revoluciju.</s><s>Područje koje je bilo poznato samo pojedincima sada je postalo neophodno za funkcioniranje cijele financijske industrije, te se širi dalje na nefinancijske organizacije.</s><s>Upravljanje rizicima danas postaje od strateške važnosti za svaku tvrtku.</s><s>Nova vrsta managera – manageri za upravljanje rizicima postaju gospodari u sjeni svih svjetskih tržišta kapitala.</s><s>Osim što posjeduju golemu odgovornost i moć, od tih ljudi se i zahtjeva mnogo.</s><s>Suvremeni manager za upravljanje rizicima mora posjedovati vrhunsko znanje o financijskim tržištima, vrednovanju vrijednosnih papira, statistici, matematici i fizici.</s>\n<s>VaR ne predstavlja univerzalni odgovor na problem upravljanja rizicima.</s><s>Najbolji način primjene VaR sustava je uz puno razumijevanje svih njegovih nedostataka i ograničenja.</s><s>VaR je potrebno promatrati kao nužan, ali ne i dovoljan oblik mjerenja i upravljanja tržišnim, ili bilo kojim drugim rizikom.</s><s>Kao i svaki drugi sustav treba ga nadopuniti kontrolama i postavljanjem limita.</s><s>Mjerenje VaR-a sve više koriste i značajne nefinancijske tvrtke npr. Nike, Microsoft, Merck i druge.</s><s>Sve šira primjena VaR metodologije potaknula je veću pozornost regulatora na rizike u financijskom poslovanju i nova istraživanja na raznim poljima, kao što su statistika, matematika i fizika, što će u budućnosti rezultirati razvojem boljih i naprednijih sustava za mjerenje rizika.</s>\n<s>Jedna od najvećih zasluga koje se mogu pripisati VaR-u je činjenica da je viši management postao svjesniji odnosa izmeñu preuzetih rizika i ostvarenih profita, što je dovelo do mnogo efikasnije alokacije sredstava.</s><s>VaR metoda mjerenja tržišnih rizika zahvaljuje</s>\n<s>osnovnim karakteristikama.</s><s>Prva karakteristika VaR-a jest da nudi jednostavnu i konzistentnu mjeru rizika za različite pozicije i faktore rizika.</s><s>Na ovaj način omogućuje se usporedba rizika vezanih uz investiranje u npr. obveznice i dionice.</s><s>VaR predstavlja jedinstvenu mjeru rizika koja omogućuje usporedbu instrumenata koji do primjene VaR-a nisu bili usporedivi.</s><s>Druga karakteristika VaR-a jest da uzima u obzir koeficijente korelacije izmeñu različitih faktora rizika.</s><s>U slučaju kada dva faktora rizika poništavaju jedan drugoga, VaR uzima u obzir njihovu meñusobnu koreliranost, što rezultira relativno niskom razinom ukupnog rizika.</s><s>Ukoliko se dva rizika meñusobno ne poništavaju, VaR i tu činjenicu uzima u obzir što rezultira višom razinom ukupnog rizika.</s><s>Informacije koje pruža VaR mogu se koristiti na više načina (Dowd, 2002, str.11): 1) Viši management može se koristiti tim informacijama kako bi postavio sveukupni profil rizika svoje institucije, te postavljao limite za maksimalni rizik i izloženost po organizacijskoj jedinici svoje organizacije.</s><s>2) Budući da VaR pruža informaciju o maksimalnom iznosu koji se može izgubiti tijekom odreñenog narednog razdoblja, uz odreñenu razinu vjerojatnosti, banke ga mogu koristiti kao mjeru za izdvajanje rezervi za tržišne rizike.</s><s>3) Osim na razini banke, VaR na razini pojedinih investicijskih bankara i brokera može poslužiti umjesto klasičnih mjera efikasnosti investiranja, kao što su Sharpov, Treynor i Jensenov omjer.</s>\n<s>4) VaR se sve više prikazuje u godišnjim izvješćima velikih tvrtki, kako bi se investitorima predočio rizični profil tvrtke.</s><s>5) VaR se može koristiti kako bi se unaprijed ocijenile pojedine investicijske prilike.</s>\n<s>6) Informacije dobivene iz VaR-a mogu se koristiti u implementaciji hedging strategija koje obuhvaćaju cjelokupni portfolio institucije.</s><s>Ukratko, VaR nudi konzistentan i integrirani pristup upravljanju tržišnim rizicima, što vodi ka cjelokupnom boljem i sigurnijem poslovanju.</s><s>5.6.</s><s>Nedostaci VaR metoda</s>\n<s>Prihvaćanje VaR-a kao industrijskog standarda naišlo je na različite reakcije financijskih stručnjaka.</s><s>Iako se većina znanstvenih diskusija u vezi VaR-a bavi teorijskim i empirijskim prednostima jednog pristupa nad drugim, ima i onih koji upozoravaju na probleme vezane uz sam koncept VaR-a.</s><s>Kritičari VaR-a sumnjaju u primjenjivost i valjanost statističkih i drugih pretpostavki vezanih uz sam VaR, a koje su uglavnom preuzete iz fizike i izravno primijenjene na financije.</s><s>Meñu najpoznatijim kritičarima VaR metode mjerenja rizika ističe se Nassim Taleb – poznati trgovac derivatima, koji upozorava na opasnosti doslovne primjene zakonitosti iz svijeta fizike na društvene sustave u kojima su one često nevažeće.</s><s>Teoremi iz fizike ne uzimaju u obzir važne osobine društvenih sustava, kao što je sposobnost učenja i prilagoñavanja sudionika na financijskim tržištima, nestacionarna i dinamička ovisnost mnogih tržišnih procesa (Taleb, 1997, str.445).</s><s>Ovo su samo neki od čimbenika koji jednostavno mogu srušiti neke od osnovnih teorijskih pretpostavki VaR modela i rezultirati potpuno pogrešnom mjerom rizika.</s>\n<s>VaR je suočen i sa tvrdnjama da su izračuni VaR-a previše neprecizni, te da nisu od posebne koristi, budući da različiti VaR modeli daju veoma različite procjene rizika, koristeći iste podatke (Beder, 1995, str.12).</s><s>Ukoliko su VaR izračuni neprecizni, a investitori ih shvate kao jedino relevantno mjerilo rizika, moglo bi doći do ogromnih gubitaka za koje nitko nije spreman (Yamai, Yoshiba, 2002, str.31).</s><s>Osjećaj lažne sigurnosti i potencijalne opasnosti koje nastaju primjenom VaR metoda najbolje su opisane u izjavi Nassima Taleba: «Puno je opasnije oslanjati se na pogrešne informacije nego ne imati nikakve.</s><s>Ukoliko pilotu date navigacijske instrumente koji ponekada pogriješe sigurno će doći do avionske nesreće.</s><s>Ukoliko mu ne date ništa biti će prisiljen sam gledati kroz prozor» (Taleb, 1997, str.37).</s><s>Zamjerka koja se često navodi u primjeni VaR-a kao mjere za kontrolu rizika i ocjenu efikasnosti investiranja jest vjerojatnost da će brokeri tražiti prilike za investiranje u sredstva koja prikazuju mali iznos VaR-a u odnosu na stvarni rizik.</s><s>Na taj način doći će do seljenja većih iznosa novca u rizičniju imovinu, a o kojoj VaR modeli ne daju pravu predodžbu rizika.</s><s>Iako je VaR mjera koja mjeri donje kvantile distribucije vjerojatnosti, pitanje je da li je VaR najbolja mjera rizika koja se temelji na repovima distribucije vjerojatnosti (Dowd, 2002, str.13).</s><s>Najveća zamjerka koja se pripisuje VaR-u jest nezadovoljavanje sub aditivnosti tj. nije sigurno da iznos VaR-a ukupnih pozicija portfolija neće biti veći od sume VaR-a samostalnih pozicija koje čine taj portfolio.</s><s>Koristeći VaR metode može se dogoditi da rizik sume pozicija bude veći nego suma pojedinih rizika.</s><s>U posljednje vrijeme se kao nadopuna VaR-u koristi mjera očekivanog gubitka u repu distribucije23 23 Expected tail loss</s>\n<s>(ETL) tj. očekivana vrijednost gubitka koja premašuje iznos VaR-a.</s><s>ETL zadovoljava uvjet sub aditivnosti, ali i na nju kao mjeru rizika se odnosi većina kritika koje se pripisuju VaR-u.</s><s>Uz ove općenite zamjerke vezane uz VaR, svaka pojedinačna metoda izračuna VaR-a ima mnogo kritika, od kojih su neke već ranije navedene.</s><s>6. MJERENJE TRŽIŠNOG RIZIKA POVIJESNOM SIMULACIJOM VaR-a Povijesna simulacija spada u skupinu neparametarskih metoda procijene VaR-a.</s><s>Osnovna karakteristika neparametarskih metoda je izračun VaR-a bez postavljanja pretpostavki o distribuciji povrata.</s><s>Neparametarski pristup, za razliku od parametarskog pristupa koji podacima dodjeljuje odreñenu teorijsku distribuciju, empirijski utvrñuju distribuciju promatranih podataka, te na temelju nje izračunava iznos VaR-a.</s><s>Neparametarske metode se temelje na pretpostavci da će bliska budućnost biti veoma slična nedavnoj prošlosti, te se pomoću podataka iz nedavne prošlosti može prognozirati rizik u bliskoj budućnosti.</s><s>Meñu neparametarske metode osim povijesne simulacije, spadaju: bootstrap metoda (Danielsson, de Haan, Peng, de Vries, 1999), faktorska analiza, neparametarska procjena gustoće distribucije (primjena kernela) i metoda glavnih čimbenika24 (Dowd, 2002, str.57).</s><s>Ovi alternativni pristupi neparametarskog mjerenja VaR-a korisni su pri izračunu VaR-a za portfolije sa velikim brojem faktora rizika.</s>\n<s>Mišljenje je autora da parametarska metoda izračuna VaR-a ne bi bila najpogodnija za hrvatske uvijete iz nekoliko razloga, koji su opaženi analiziranjem hrvatskog tržišta dionica i dobivenog optimalnog portfolija hrvatskih dionica iz prvog dijela ovog rada: 1) volatilnosti hrvatskih dionica su promjenjive, 2) korelacije izmeñu hrvatskih dionica se značajno mijenjaju u relativno kratkim vremenskim razmacima,</s>\n<s>3) distribucija povrata na optimalni portfolio hrvatskih dionica i na hrvatski tržišni indeks pokazuje povećanu asimetričnost i zaobljenost u odnosu na normalnu distribuciju.</s>\n<s>Dodatni argument za preferiranje povijesne simulacije za mjerenje tržišnog rizika na hrvatskom tržištu kapitala je postojanje dovoljnog broja ekstremnih dogañaja u proteklim razdobljima, koji osiguravaju zadovoljavajuću procjenu VaR-a.</s><s>6.1.</s><s>Značajke povijesne simulacije VaR-a Povijesna</s>\n<s>široko je rasprostranjena i prema mnogim istraživanjima daje zadovoljavajuće rezultate (Hendricks, 1996, Pallotta, Zenti, 2000, Pritsker, 2001, Barone-Adesi, Giannopoulos, 2001).</s><s>Glavna prednost povijesne simulacije je njena neparametričnost tj. ne postavljanje pretpostavki u vezi oblika distribucije faktora rizika koji utječu na vrijednost portfolija.</s><s>24 Principal components approach (PCA)</s>\n<s>Umjesto da se unaprijed pretpostavi odreñena teorijska distribucija povrata, izračun VaR-a putem povijesne simulacije se oslanja na empirijsku distribuciju povrata.</s><s>Budući da većina vrijednosnica ima distribuciju sa zadebljanim repovima, povijesna simulacija nudi bolje rješenje od parametarskih metoda koje pretpostavljaju teorijske distribucije povrata, odnosno najčešće normalnu distribuciju.</s><s>Pretpostavka normalnosti, na kojoj se temelji većina parametarskih pristupa, značajno podcjenjuje mogućnosti nastanka ekstremnih dogañaja, pa je time i izračunati VaR relativno nizak u odnosu na stvarni rizik.</s><s>Povrati na portfolije sastavljene od više vrsta vrijednosnica, a posebice na portfolije dionica, distribuirani su asimetrično i imaju veći iznos kurtosisa od normalne distribucije.</s><s>Ovakva pojava kod distribucije povrata se naziva leptokurtosis (Lewis, 1973, str.177).</s><s>Jedan od razloga nastanka leptokurtosisa u nekondicionalnoj distribuciji povrata je vremensko nakupljanje volatilnosti.</s><s>Empirijski je dokazano da volatilnost u vremenu nije ravnomjerna pojava, odnosno nije nezavisno i jednako distribuirana (IID)25, već se pojavljuje u vremenskim nakupinama tj. razdoblja povećane volatilnosti se grupiraju u skupine (Zangari, 1996 b, str.8).</s><s>IID pretpostavka se zasniva na teoriji da su povrati meñusobno vremenski nekorelirani tj. da povrat jednog razdoblja ne ovisi o povratima prethodnih razdoblja.</s><s>Ova pretpostavka je u skladu sa teorijom efikasnog tržišta, gdje sadašnja cijena vrijednosnice odražava sve informacije važne za cijenu te vrijednosnice.</s><s>Ukoliko promijene cijena ovise samo o novim informacijama, znači da ih se ne može predvidjeti i zbog toga će biti vremenski nekorelirane tj. kovarijanca izmeñu varijable X u vremenu t i u vremenu t-1 će iznosi nula.</s><s>Ovaj oblik ponašanja nezavisnih varijabli, u financijama, opisuje teorija slučajnog hoda (random walk), odnosno teorije iz kvantne fizike kao što je Brownovo kretanje tj. Wienerov proces (Neftci, 2004, Glavni nedostatak povijesne simulacije je u činjenici da izračunava empirijsku distribuciju frekvencija povrata portfolija dodjeljujući svakom opažanju istu težinu (ponder), koja iznosi 1 / broj opažanja (Pritsker, 2001, str.3).</s><s>Ovakav način ponderiranja, indirektno pretpostavlja da su faktori rizika, a time i povijesno simulirani povrati nezavisno i jednako distribuirani kroz vrijeme (IID).</s><s>Pretpostavka nezavisne i jednake distribuiranosti kroz vrijeme na neefikasnim tržištima gdje postoji autokorelacija volatilnosti, koja se očituje u vremenskim nakupinama volatilnosti i autokorelacija povrata, predstavlja značajan problem za svaki model izračuna VaR-a.</s><s>Pretpostavka da su ostvareni povrati IID, nerealna je zbog znane činjenice da volatilnosti variraju ovisno o vremenu tj. da se vremenski grupiraju razdoblja visoke i niske volatilnosti.</s><s>Zbog ovih nedostataka standardnog pristupa povijesnoj simulaciji, razvijeni su ponderirani modeli povijesne simulacije koji na razne načine obrañuju ostvarene povrate (ARCH modeli prognoziranja volatilnosti, filtriranje podataka itd.), kako bi uklonili autoregresiju i serijsku korelaciju izmeñu varijabli i transformirali ih u IID povrate.</s>\n<s>Autokorelacija mjeri stupanj i smjer jakosti veze izmeñu članova iste serije meñusobno razmaknutih (t) razdoblja.</s><s>Prisutnost trenda u odreñenoj seriji podataka uvjetuje visok stupanj autokorelacije.</s><s>Ako serija podataka sadrži periodičnu komponentu, to će se odraziti na vrijednost autokorelacijske funkcije.</s><s>Sadrži li serija periodične komponente, valja ih prije izračunavanja vrijednosti autokorelacije nekim postupkom odstraniti.</s><s>Filtriranje sistemskih komponenti iz serije se najčešće provodi pomoću diferencija, pomičnih prosjeka (za periodične komponente) ili se umjesto originalnih vrijednosti u analizi koriste reziduali.</s>\n<s>25 Independently and identically distributed Pojava autokorelacije u slučaju slabo razvijenih tržišta može biti posljedica slijedećih čimbenika (Deželan, 1996, str.81):</s>\n<s>Povremenog trgovanja pojedinim vrijednosnim papirima.</s><s>Obično se sa dionicama manjih tvrtki trguje rjeñe nego s dionicama većih tvrtki, tako da se nove informacije najprije odraze na cijene dionica velikih tvrtki, a tek sa vremenskim zakašnjenjem na dionice manjih tvrtki.</s><s>Taj vremenski pomak može uzrokovati pozitivnu povezanost kretanja cijena dionica.</s><s>Trgovanja na osnovi potrebe.</s><s>Ovdje se misli na transakcije investitora koji ne trguju na osnovi informacija, već iz likvidnosnih razloga.</s><s>Brzog rasta tranzicijskih tržišta.</s><s>Gospodarstva koja su u razvoju, rastu veoma brzo, tako da autokorelacija cijena na tržištima kapitala može nastati kao rezultat ekonomskog rasta.</s>\n<s>Prisutnost pojava koje krše pretpostavku IID, kao što je autokorelacija izmeñu varijabli na financijskom tržištu, može se jednostavno testirati raznim metodama od kojih je najpoznatija Ljung-Box statistika za otkrivanje autokorelacije koja ima oblik: ηk – autokorelacija za razdoblje od k dana 6.2.</s><s>Modeli povijesne simulacije VaR-a</s>\n<s>Postoji više načina na koje se može izračunavati VaR koristeći osnovni princip povijesne simulacije.</s><s>Posljednjih godina uz standardnu metodologiju razvili su se i ponderirani modeli koji uvelike poboljšavaju standardni pristup i otklanjaju većinu nedostataka povijesne simulacije.</s>\n<s>6.2.1.</s><s>Standardni model povijesne simulacije Prvi korak u provedbi povijesne simulacije jest sakupljanje dovoljnog broja povijesnih podataka o dobicima i gubicima ili povratima portfolija za koji se želi provesti povijesna simulacija.</s><s>Podaci o povratima na portfolio mjere se tijekom odreñenog razdoblja npr. dana ili tjedna, a potrebno ih je sakupiti dovoljno kako bi se mogla provesti smislena analiza.</s><s>Promatrani portfolio koji se sastoji od (N) vrijednosnica, a za svaku vrijednosnicu (i) postoje opažanja za svaki od (n) razdoblja (npr. dana) u povijesnom uzorku, imati će simulirani povrat tijekom razdoblja (t): wi – udio imovine trenutno uložen u vrijednosnicu (i) Ri,t – povrat na vrijednosnicu (i) u razdoblju (t) Prethodna formula daje povijesno simulirane serije povrata za sadašnji portfolio, te služi kao osnova za izračun VaR-a putem povijesne simulacije.</s><s>Dobivena serija povijesno simuliranih povrata će se razlikovati od stvarnih povrata ostvarenih na portfolio iz jednostavnog razloga, što se sastav stvarnog portfolija mijenja tijekom vremena.</s><s>Povijesno simulirani povrati predstavljaju povrate koje bi portfolio ostvario, ukoliko bi investitor mijenjao svoj portfolio na kraju svakog radnog dana na način da osigura da svaka vrijednosnica ima uvijek isti relativni udio u portfoliju.</s><s>To se može učiniti na način da svaki dan investitor uzima svoje ostvarene profite iz portfolija i nadoknañuje nastale gubitke, kako bi postotne udijele vrijednosnica zadržao fiksnima.</s><s>Formirajući svoj optimalni portfolio, autor je već apriori generirao povijesno simulirane povrate, budući da je fiksirao relativne udjele svake vrijednosnice u svom portfoliju te se, zbog toga relativni udijeli vrijednosnica unutar portfolija, nisu mogli mijenjati.</s><s>Povijesna simulacija se može provesti na način da se iz povijesnih podataka izračunaju postotne promjene za svaki faktor rizika na svaki pojedinačan dan.</s><s>Svaka postotna promjena se tada množi sa današnjom tržišnom vrijednošću kako bi se dobio (n) broj scenarija za sutrašnju vrijednost portfolija (Saunders, Cornett, 2003, str.244).</s><s>Za svaki od ovih scenarija, vrednovanje portfolija se provodi potpunim nelinearnim modelom vrednovanja.</s>\n<s>Dobiveni povijesno simulirani povrati se nanose na histogram i sa histograma se očitava iznos VaR-a za željenu razinu vjerojatnosti.</s><s>Ovisno o željenoj razini vjerojatnosti, n-ti najveći gubitak se uzima za vrijednost VaR-a, uz unaprijed zadanu vjerojatnost, npr. ako se iz uzorka od 100 dana opažanja kretanja povrata, želi dobiti VaR od 95%, šesti najveći gubitak u promatranom razdoblju potrebno je pomnožiti sa sadašnjom vrijednošću portfolija kako bi se dobio iznos VaR-a.</s><s>Značajan problem pri primjeni bilo koje metode povijesne simulacije je izračunavanje iznosa VaR-a za vremenska razdoblja duža od jednog dana.</s><s>Kako bi se prognozirao VaR za razdoblja duža od jednog dana potrebno je sastaviti povijesno simulirane povrate za razdoblja koja imaju jednaku frekvenciju kao i razdoblje za koje se traži VaR.</s><s>Npr. ako se želi izračunati VaR pomoću povijesne simulacije za razdoblje držanja od tjedan dana, potrebno je sastaviti povijesno simulirane tjedne povrate.</s><s>Pri ovakvom načinu računanja VaR-a za razdoblja duža od jednog dana, u praksi se javlja ozbiljan problem.</s><s>Kako se povećava razdoblje za koje treba izračunati VaR, broj opažanja naglo opada i ubrzo nestane dovoljno podataka.</s><s>Jednostavna ilustracija jasno prikazuje problem, ukoliko postoji 500 dnevnih opažanja za odreñeni portfolio, što je jednako dvije godine podataka, pri procjeni VaR-a za jedan dan na raspolaganju je 500 opažanja, ukoliko se želi izračunati VaR za razdoblje držanja od 5 dana, na raspolaganju je samo 500/5 = 100 opažanja, za razdoblje od 10 dana broj opažanja iznosi samo 50.</s><s>Pri primjeni povijesne metode za izračun VaR-a na tranzicijskim tržištima, veoma značajno ograničenje predstavlja dužina vremenske serije podataka koja je na raspolaganju.</s><s>Ovaj problem je posebno izražen u zemljama sa kratkom poviješću tržišne ekonomije, kao što je to Hrvatska, gdje vrijednosnice ne kotiraju na burzama dovoljno dugo da bi se mogao računati VaR za duža razdoblja držanja.</s><s>Nažalost, za sada ne postoji jednostavan teorijski način na koji bi se VaR izračunan povijesnom simulacijom, za jedno vremensko razdoblje transformirao u VaR za neko drugo vremensko razdoblje, kao što je to moguće kod parametarske metode, gdje se to može učiniti jednostavnim množenjem iznosa VaR-a drugim korijenom iz vremena, što predstavlja veoma jednostavno ali i upitno rješenje vremenske transformacije VaR-a (Kritzman, Rich, 2002, str.91-92).</s><s>6.2.2.</s><s>Ponderirani modeli povijesne simulacije Iz osnovnog oblika povijesne simulacije razvili su se mnogobrojni modeli koji pokušavaju isključiti nedostatke standardnog pristupa i poboljšati povijesnu simulaciju.</s><s>Najpoznatije modifikacije povijesne simulacije uključuju - model ponderiran vremenom (BWR model) i model ponderiran volatilnošću (White-Hull model); ovi modeli su opisani u nastavku rada.</s><s>Na teorijskim postavkama povijesne simulacije i ova dva modela, autor je razvio vlastiti kombinirani model povijesne simulacije.</s><s>6.2.2.1.</s><s>Model povijesne simulacije ponderiran vremenom Kao što je već ranije napomenuto jedan od glavnih nedostataka povijesne simulacije jest način na koji pridaje važnost (težinu) opažanjima iz prošlosti.</s><s>Problem se može jasno razumjeti iz jednostavnog primjera.</s><s>Povijesna simulacija sa (n) opažanja iz prošlosti sadrži u sebi opažanje Ri,t-j, koje predstavlja povrat na vrijednosnicu (i) u trenutku (t-j) gdje (t) označava sadašnji trenutak, a (j) označava starost opažanja i poprima vrijednosti 1,…,n (npr. j = 1 označava da je opažanje staro jedan dan).</s><s>Pri formiranju histograma povrata za povijesnu simulaciju, opažanje Ri,t-j će utjecati na kada se (j) izjednačuje sa (n) i opažanje Ri,t-j ispada iz izabranog razdoblja.</s><s>Sve vrijeme (n) koje se opažanje Ri,t-j nalazi u izabranom vremenskom razdoblju utjecati će jednakom težinom na histogram povijesnih povrata i time izravno na vrijednost VaR-a.</s><s>Nakon isteka vremena (n) to opažanje će nestati iz izabranog razdoblja i više neće imati nikakav utjecaj na vrijednost VaR-a.</s><s>Strukturiranjem povijesne simulacije na ovaj način, svakom opažanju, bez obzira na njegovu starost (dok god je ta starost manja od n) se pridaje konstantno jednaki utjecaj na histogram povrata i time na vrijednost VaRa, a nakon što opažanje postane starije od (n) razdoblja, ono nema više nikakav utjecaj (ponder 0).</s><s>Nemoguće je teorijski objasniti zašto bi odreñeno opažanje u trenutku (t) imalo tijekom cijelog vremena opažanja odreñeni konstantan ponder, koji pri isteku odreñenog razdoblja odmah pada na nulu.</s><s>Postavlja se pitanje (Dowd, 2002, str.66) zašto se pretpostavlja da pojedino povijesno opažanje (t-i) ima jednaku vrijednost kao i najnovije (t), a za samo jedno razdoblje starije opažanje (t-i-1) nema nikakvu važnost tj. ima ponder nula.</s><s>Dodatni problem koji izaziva standardni način dodjeljivanja pondera jest stvaranje efekta «duha» (ghost effect).</s><s>Efekt «duha» nastaje uslijed npr. ostvarenja jednog značajnog gubitka u promatranom razdoblju.</s><s>Ostvareni visoki gubitak ostaje u histogramu gubitaka/dobitaka sve dok ne proñe (n) razdoblja i dogañaj ne ispadne iz uzorka.</s><s>Kada dogañaj ispadne iz uzorka dolazi do naglog smanjenja iznosa VaR-a.</s><s>Smanjenje VaR-a nije posljedica smanjenog rizika, već efekta «duha» koji izravno ovisi o načinu dodjeljivanja pondera opažanjima i dužini promatranog vremenskog razdoblja.</s><s>Ako se zauzme stav, koji je empirijski potvrñen (Engle, 1982), (Bollerslev, 1986), (Zangari, 1996 c), (Hull, White, 1998 b) da ostvareni, nekondicionalni povrati nisu IID, logično je za pretpostaviti da podaci iz bliske prošlosti bolje reprezentiraju budući rizik portfolija nego vremenski udaljenija opažanja.</s><s>Boudoukh, Richardson i Whitelaw su u svom radu «The Best of Both Worlds: A hybrid Approach to Calculating Value at Risk» iz 1998. godine na temelju ovakvog razmišljanja razvili generalizirani oblik povijesne simulacije koji je po njima nazvan BRW model.</s><s>BRW model povijesne simulacije opažanjima povrata iz bliske prošlosti dodjeljuje relativno visoke pondere koji vremenom eksponencijalno opadaju, a njihova suma iznosi 1. wi – povrat na portfolio u trenutku (i) Eksponencijalno ponderiranje se vrši na način da se eksponencijalnom faktoru opadanja lambda (λ) dodijeli vrijednost izmeñu 1 i 0, a w(1) predstavlja ponder najnovijeg povijesnog povrata na portfolio.</s><s>Opažanje koje prethodi najnovijem opažanju dobiti će w(1) i tako do broja n – ukupnog broja opažanja (Boudoukh, Richardson, Whitelaw, Nakon što su opažanjima povrata dodijeljeni ponderi, VaR se izračunava temeljem empirijske distribucije povrata prilagoñene za dodijeljene pondere.</s><s>Nakon dodjeljivanja pondera, VaR pri odreñenoj razini vjerojatnosti se može aproksimirati iz empirijske kumulativne distribucije vremenski ponderiranih povrata rt-1,…,rt-N.</s><s>Standardni oblik povijesne simulacije predstavlja poseban slučaj BRW modela kada je faktor opadanja (λ) jednak 1. Iako BRW model primjenjuje jednostavnu modifikaciju standardne povijesne simulacije, rezultati te prilagodbe su značajni.</s><s>Pri naglim promjenama na tržištu povijesna simulacija bilježi veoma slabe rezultate zbog sporog prilagoñavanja promjenama i dodjeljivanja jednake važnosti svim opažanjima bez obzira na vrijeme njihovog nastanka.</s><s>BRW model povijesne simulacije pridaje puno veću važnost bliskim opažanjima, te zbog toga na puno bolji način i mnogo brže reagira na nagle tržišne promjene.</s><s>Navedene prednosti metode eksponencijalnog ponderiranja su razlog zašto ga je i RiskMetrics sustav prihvatio u svom parametarskom modelu.</s><s>RiskMetrics sustav koristi vrijednost lambde od 0,94 za dnevne podatke i λ = 0,97 za mjesečne podatke (RiskMetrics, 1996, str.100).</s><s>Navedeni iznosi lambde postali su gotovo industrijski standard i najčešće su vrijednosti lambde korištene u stručnoj literaturi općenito (Hendricks, 1996, str.55).</s><s>Iz teorijskih pretpostavki i empirijskih istraživanja moglo bi se zaključiti da BRW model ispravlja značajne nedostatke povijesne simulacije.</s><s>Nažalost, BRW model u praksi pokazuje kao i standardna povijesna metoda značajne nedostatke.</s><s>Npr. ukoliko portfolio umjesto dugih pozicija sadrži kratke pozicije u vrijednosnicama, padovi na tržištu neće povećati iznos VaR-a, zbog toga što portfolio kratkih pozicija u trenutcima pada tržišta bilježi dobitke, a ne gubitke.</s><s>Iznos VaR-a za portfolio kratkih pozicija neće se povećati sve dok ne bude prekasno, odnosno do trenutka kad se tržište počne oporavljati, a portfolio počne bilježiti gubitke.</s><s>Standardna povijesna simulacija, kao ni BRW model ne registriraju povećanje rizika portfolija kratkih pozicija nakon pada tržišta iz razloga što oba pristupa izračunavaju iznos VaR-a promatranjem lijeve (negativne) strane repa distribucije povrata.</s><s>Oba pristupa u potpunosti zanemaruju što se dogaña sa pozitivnim povratima tj. ne obraćaju pozornost na desni rep distribucije i smatraju da pozitivni povrati ne sadrže korisne informacije o mogućim negativnim povratima.</s><s>Ovakav način razmišljanja nije u skladu s empirijskim dokazima da nakon velikih dobitaka, tržište bilježi i velike gubitke.</s><s>Zabrinjavajuća je nesposobnost povijesne metode i BRW modela da povećane dobitke povezuju sa većom volatilnošću povrata i time većim rizikom.</s><s>Povećana volatilnost povrata bila ona pozitivna ili negativna ukazuje na povećanu rizičnost portfolija i neophodno ju je uzeti u obzir.</s><s>6.2.2.2.</s><s>Model povijesne simulacije ponderiran volatilnošću Problemu dodjeljivanja različitih pondera opažanjima može se pristupiti i na drugačiji način.</s><s>Osnovnu ideju o ponderiranju povrata volatilnošću iznijeli su J. Hull i A. White u svom radu «Incorporating Volatility updating into the Historical Simulation method for Value at Risk» iz 1998. godine.</s><s>Sličnu metodologiju koriste i Barone-Adesi, Giannopoulos i Vosper u radu «VaR without Correlations for Portfolios of Derivative Securities» iz 1999. godine, a svoj model nazivaju filtrirana povijesna simulacija26.</s><s>Osnovna ideja iznesena u radu Hull-a i White-a bila je prilagoñavanje povijesnih povrata za promijene u volatilnosti koje su se dogodile u najbližoj prošlosti.</s><s>Za predviñanje iznosa VaR-a za dan (T) koristi se najsvježiji povijesni povrat (ri,t-1), te (σT,i) - EWMA27 ili GARCH28 predviñanje volatilnosti za naredno razdoblje dobiveno na kraju dana (T-1).</s><s>Dobiveni iznos predviñene volatilnosti u trenutku (T) σT,i, predstavlja multiplikator kojim se množe povijesni povrati (ri,t) u trenutku (t) ponderirani za pripadajuću EWMA ili GARCH volatilnost (σt,i) u trenutku (t) (Hull, White, 1998, str.4).</s><s>Na ovaj način dobivaju se kondicionalni – normalizirani povrati, koji zadovoljavaju kriterij IID povrata i time su prikladni za povijesnu simulaciju.</s><s>Postupak ponderiranja povijesnih podataka volatilnošću, izraženo u obliku formule: i,t – volatilnošću ponderirani povrat</s>\n<s>Ponderiranjem povrata na ovaj način stvarni se povijesni gubici povećavaju ili smanjuju ovisno o sadašnjoj volatilnosti tržišta.</s><s>Npr. ako je prije 100 dana volatilnost na tržištu bila 1% (σt,i), a sadašnja prognozirana volatilnost na tržištu iznosi 2% (σT,i), gubici koji su se dogodili u razdoblju kada je volatilnost bila 1%, povećavaju se dvostruko i na taj način adekvatno oslikavaju stvarnu razinu rizika u sadašnjosti.</s><s>Kako bi se sastavio histogram povijesnih povrata koriste se volatilnošću ponderirani povrati umjesto stvarnih ostvarenih povrata.</s><s>Iz dobivenog histograma povrata očitava se iznos VaR-a za odreñenu razinu vjerojatnosti na isti način kao i kod standardne metode povijesne simulacije.</s>\n<s>Kako bi se uzelo u obzir vremensko nakupljanje volatilnosti pri prognoziranju buduće volatilnosti, korisno je poslužiti se modelom za kondicionalnu varijancu povrata, kao što je EWMA ili općeniti oblik ovog modela – generalizirani autoregresivni kondicionalni heteroskedastični model (GARCH).</s><s>Oba ova modela modeliraju sadašnju varijancu povrata kao funkciju prijašnje varijance i prijašnjih kvadriranih povrata.</s><s>Metoda eksponencijalno ponderiranih pomičnih prosjeka (EWMA) snažnije naglašava svježa opažanja korištenjem eksponencijalno ponderiranih pomičnih prosjeka ostvarenih povrata i njihovih varijanci.</s><s>EWMA pristup dodjeljuje različite težine opažanjima ovisno o vremenu njihovog nastanka.</s><s>Budući da se težine opažanja 26 FHS – Filtered historical simulation</s>\n<s>27 Exponentially weighted moving averages 28 Generalized autoregressive conditional heteroscedasticity eksponencijalno smanjuju, najnovije informacije dobivaju puno veću težinu od starijih.</s><s>Formula za standardnu devijaciju portfolija prema EWMA modelu: ili</s>\n<s>Akronim µ – prosječni dnevni povrat, najčešće je jednak nuli t-1 – varijanca portfolija iz razdoblja t-1, dobivena EWMA pristupom Parametar lambda (λ) se naziva faktor opadanja i odreñuje stopu po kojoj opada važnost varijance povrata, kako se udaljava u prošlost.</s><s>Teoretski, kako bi suma ovih pondera iznosila jedan, bilo bi potrebno koristit beskonačno velik uzorak opažanja, ali budući da suma pondera konvergira ka jedan, dovoljno je koristiti skupove od stotinjak opažanja.</s><s>Svrha EWMA modela jest obuhvatiti kratkoročna kretanja u volatilnosti povrata.</s><s>Eksponencijalno ponderirani prosjek svakog dana je kombinacija dva osnovna elementa: (1) prognozirane varijance prethodnog dana kojoj se dodjeljuje težina λ i (2) ponderiranog povrata prethodnog dana, kojem se dodjeljuje težina (1-λ).</s><s>Što je niža vrijednost faktora λ, brže će se smanjivati utjecaj prošlih opažanja i više pozornosti će se poklanjati aktualnim povratima na tržištu.</s>\n<s>dakle kondicionalna heteroskedastičnost označava promjenu kondicionalne varijance.</s><s>Heteroskedastičnost se može zamijetiti u vremenskim serijama u kojima je vidljivo nakupljanje volatilnosti tj. izmjenjuju se razdoblja visoke i niske volatilnosti (Tompkins, D'Ecclesia, 2004, str.2).</s><s>Autoregresija se odnosi na metodu kojom se dobiva kondicionalna heteroskedastičnost.</s><s>Prvi ARCH (autoregresivna kondicionalna heteroskedastičnost) model predstavio je Robert F. Engle 1982. godine (Engle, 1982.), a kasnije je model generalizirao i usavršio Tim Bollerslev 1986. godine (Bollerslev, 1986.).</s><s>GARCH modeli se zasnivaju na pretpostavci da se na temelju povrata i volatilnosti iz prethodnih razdoblja može prognozirati buduća volatilnost.</s><s>Predviñanje varijance slijedećeg razdoblja pomoću GARCH (1,1)29 procesa odvija se na slijedeći način:</s>\n<s>– rezidual (neočekivani dio povrata) u trenutku (t) – GARCH procesom predviñena varijanca za trenutak (t) na temelju informacija iz trenutka (t-1)</s>\n<s>29 Oznaka (p,q) pokraj oznake GARCH-a označava da se model GARCH temelji na promatranju (p) prethodnih povrata i (q) prethodnih volatilnosti.</s><s>Tako da npr. model GARCH(1,1) označava GARCH model koji se temelji na opažanjima povrata i volatilnosti prethodnog razdoblja.</s><s>Zbog dobrih rezultata u prognoziranju buduće volatilnosti osnovni GARCH model je postao veoma popularan, te je doživio mnoštvo izmjena, tako da se danas koriste desetine različitih oblika GARCH modela, kao što su EGARCH, AGARCH, IGARCH, GJR GARCH i mnogi drugi (Engle, Mezrich, 1995, str.114).</s><s>Hull-White-ov model povijesne simulacije ima nekoliko prednosti nam standardnim modelom povijesne simulacije i BRW modelom povijesne simulacije: \u0001 Izravno uzima u obzir promjene u volatilnosti na tržištu pri izračunu VaR-a.</s><s>Standardna povijesna simulacija ne uzima promjene volatilnosti u obzir, a BRW pristup koristi informacije o volatilnosti na tržištu na veoma restriktivan način. \u0001 Rezultira iznosima VaR-a koji su osjetljivi na aktualna predviñanja volatilnosti, budući da se koristi GARCH prognozom buduće volatilnosti. \u0001 Omogućuje dobivanje iznosa VaR-a koji su veći od najvećeg gubitka ostvarenog u promatranom razdoblju.</s><s>U slučaju kada je volatilnost na tržištu veća nego u prošlosti, gubici ostvareni u promatranom razdoblju rastu sukladno razlici izmeñu tadašnje i sadašnje razine volatilnosti.</s><s>6.2.2.3.</s><s>Kombinirani model povijesne simulacije ponderiran vremenom i volatilnošću</s>\n<s>Autor je u ovom radu pokušao razviti novi model povijesne simulacije koji bi trebao poboljšati prethodno opisane modele, a temelji se na prethodna dva opisana modela povijesne simulacije – BRW modelu i Hull-White modelu.</s><s>Budući da se model zasniva na ponderiranju volatilnošću i vremenom može ga se nazvati VTWHS30 model.</s><s>VTWHS model predstavlja kombinaciju osnovnih ideja iz Hull-White-ova modela i BRW modela.</s><s>VTWHS model se sastoji od dva koraka i započinje sa Hull-White-ovim modelom ponderiranja ostvarenih povrata volatilnošću.</s><s>Hull-White model za prognoziranje buduće volatilnosti koristi GARCH postupak prognoziranja volatilnosti.</s><s>Korištenje GARCH modela može predstavljati problem u praksi zbog poteškoća u odreñivanju konstantnih članova GARCH-a (α, β, ω).</s><s>EWMA pristup koji koristi autor u svom modelu je u stvari specifičan oblik GARCH-a gdje je član ω = 0, a članovi α + β = 1. Prema empirijskim istraživanjima (Alexander, 2000, str.131) za kratka razdoblja prognoziranja, EWMA pristup iako je značajno jednostavniji za primjenu, daje veoma slične prognoze GARCH (1,1) modelima.</s><s>Budući da autor u radu izračunava vrijednost VaR-a za razdoblje od jednog dana, primjena EWMA modela predstavlja značajno pojednostavljenje postupka izračuna VaR-a uz minimalni gubitak preciznosti.</s><s>Iako Hull-White model povijesne simulacije rješava većinu najznačajnijih problema vezanih uz povijesnu simulaciju, dva problema ostaju istaknuta: \u0001 Zbog primjene GARCH modela za prognoziranje buduće volatilnosti koji veću važnost pridaje povijesnim prognozama volatilnosti nego trenutnom povratu, pri rastu volatilnosti na tržištu, dolazi do posljedičnog povećanja VaR-a koji nakon prolaska razdoblja povećane volatilnosti, dosta sporo opada. \u0001 Ukoliko je u promatranom razdoblju došlo do većih gubitaka, prisutan je efekt «duha» koji iskrivljuje stvarnu razinu rizika.</s><s>Kako bi se riješili ovi problemi, smisleno je primijeniti pristup razvijen u BRW modelu tj. eksponencijalno ponderiranje povrata.</s><s>Boudoukh, Richardson i Whitelaw su u svojim istraživanjima koristili faktore opadanja od 0,97 do 0,99, RiskMetrics sustav 30 Volatility and time weighted historical simulation koristi faktore opadanja od 0,94 i 0,97, drugi autori (Finger, 1996, str.13), (Zangari, 1997, str.34) koriste iste ili slične faktore opadanja.</s><s>Prema mišljenju autora ova razina faktora opadanja je prikladna kada se primjenjuje na nekondicionalne povrate, kao što je to slučaj kod standardne povijesne simulacije i parametarskih pristupa, ali kod kondicionalnih - modificiranih podataka, kao što je to slučaj kod povrata ponderiranih pripadajućom volatilnošću, potrebno je primijeniti znatno niži faktor opadanja kako bi se očuvao integritet samog modela.</s><s>Ukoliko bi se koristio pretjerano visok faktor opadanja, izgubila bi se smislenost multipliciranja sadašnje razine volatilnosti sa povijesnim kondicionalnim povratima, zbog prenaglog opadanja njihovog značaja.</s><s>Predložena visina faktora opadanja nalazi se u području iznad λ = 0,99.</s><s>Prednosti koje bi se trebale ostvariti primjenom VTWHS modela nad Hull-White modelom jesu:</s>\n<s>\u0001 Produljenje razdoblja promatranja, bez negativnih posljedica kakve ima standardna povijesna simulacija ili Hull-White-ov model ponderiranja volatilnošću budući da stariji podaci dobivaju sve manje pondere. korištenja</s>\n<s>ponderiranjem volatilnošću efekt «duha» je minimiziran.</s><s>6.3.</s><s>Prednosti povijesne simulacije pri izračunu VaR-a Glavne prednosti povijesne simulacije pri izračunu VaR-a nad ostalim metodama se mogu svesti na slijedeće:</s>\n<s>\u0001 Pri izračunu VaR-a koriste se podaci koji se mogu jednostavno dobiti na burzi ili od specijaliziranih organizacija kao što su Bloomberg, Datastream i Reuters ili iz internih skladišta podataka.</s>\n<s>\u0001 Budući da ne ovisi o parametarskim pretpostavkama o distribuciji povrata, lako se u izračun VaR-a uključuje zadebljane repove distribucije, asimetričnost i ostale karakteristike distribucija koje ne odgovaraju normalnoj distribuciji, a izazivaju probleme pri parametarskom pristupu izračuna VaR-a. \u0001 Nema potrebe za računanjem matrica varijanci i kovarijanci, što uklanja teškoće vezana uz njihovo sastavljanje.</s>\n<s>\u0001 Jednostavno je izračunati VaR pri različitim razinama vjerojatnosti. \u0001 Metoda je pogodna za daljnja modificiranja i usavršavanja.</s><s>6.4.</s><s>Nedostaci povijesne simulacije pri izračunu VaR-a Uz sve svoje prednosti povijesna simulacija sadrži u sebi i značajne nedostatke, a najznačajnija kritika se odnosi na činjenicu da pri izračunu VaR-a standardnom metodom povijesne simulacije rezultati u potpunosti ovise o opažanjima koja su sadržana u promatranom razdoblju koje služi kao podloga za izračun.</s><s>Pri upotrebi povijesne simulacije na nerazvijen tržištima javlja se značajan problem osiguranja dovoljnog broja opažanja kako bi se mogao izračunati VaR za razdoblja duža od jednog dana.</s><s>Zbog ovisnost o opažanjima koja se nalaze u izabranom vremenskom razdoblju, povijesna simulacija je suočena sa brojnim problemima: \u0001 Ukoliko u izabranom vremenskom razdoblju nije zabilježena povećana razina volatilnosti, povijesna simulacija će prikazati VaR koji je prenizak u usporedbi sa stvarnim rizikom.</s>\n<s>\u0001 Ukoliko je u izabranom vremenskom razdoblju zabilježena povećana razina volatilnosti, povijesna simulacija će prikazati VaR koji uvelike premašuje razinu stvarnog rizika.</s>\n<s>\u0001 Povijesna simulacija loše reagira na jednokratne promjene koje se dogode tijekom izabranog vremenskog razdoblja, kao što je npr. devalvacija deviznog tečaja, tako da je potrebno duže vrijeme da VaR počne reflektirati stvarni rizik novih intervalutnih tečajeva.</s>\n<s>\u0001 Povijesna simulacija ponekad sporo reagira na nagle i velike promjene na tržištu, kao što je iznenadno povećanje razine volatilnosti. \u0001 Ukoliko se u izabranom vremenskom razdoblju, kojeg koristi povijesna simulacija, nalaze ekstremni gubici, za koje nije vjerojatno da će se ponoviti, oni i dalje mogu dominirati i nepotrebno povećati iznos VaR-a. \u0001 Problem povijesne simulacije predstavlja i tzv. efekt «duha» koji označava pojavu da gubici koji su se dogodili u daljoj prošlosti zbog dugog vremenskog razdoblja korištenog u povijesnoj simulaciji kontinuirano utječu na visinu VaR-a, a zatim naglo nestaju, kako ispadaju iz izabranog razdoblja. \u0001 Povijesna metoda ne uzima u obzir moguće dogañaje, koji su se mogli, ali se nisu dogodili, kao što to čini Monte Carlo simulacija. \u0001 Iznos VaR-a izračunat putem povijesne simulacije je ograničen na najveći gubitak koji se je dogodio u izabranom razdoblju.</s><s>Pri standardnoj povijesnoj simulaciji ne postoji mogućnost da se ekstrapoliraju veći gubici od onih koji su se dogodili u prošlosti, a u sadašnjosti su mogući.</s><s>Ova činjenica predstavlja značajno ograničenje povijesne simulacije pri izračunu VaR-a za visoke razine vjerojatnosti.</s><s>Ovo ograničenje standardne povijesne simulacije rješava HullWhite model i kombinirani (VTWHS) model kojeg je razvio autor.</s><s>Većinu iznesenih nedostataka i ograničenja vezanih uz standardnu povijesnu simulaciju, kao što su slaba prilagodba naglim promjenama na tržištu, nedostatak volatilnosti u izabranom razdoblju za izračun povijesne simulacije, visoka razina volatilnosti u izabranom razdoblju, efekt «duha» i nemogućnost izračuna većeg iznosa VaR-a nego što iznosi najveći gubitak u izabranom razdoblju, rješava prethodno predstavljeni kombinirani model ponderiran vremenom i volatilnošću (VTWHS), ali tek daljnja empirijska istraživanja trebaju potvrditi njegovu ispravnost i primjenjivost.</s><s>7. PRIMJENA PONDERIRANOG MODELA POVIJESNE SIMULACIJE NA OPTIMALNI PORTFOLIO HRVATSKIH DIONICA</s>\n<s>Kako bi se testirale hipoteze H2 i H3 postavljene u uvodnom dijelu ovog rada autor je proveo empirijsko istraživanje primjenjivosti izračuna VaR-a pomoću povijesne simulacije (HS) i VTWHS modela na optimalnom portfoliju hrvatskih dionica.</s><s>Izračunat je iznos VaR-a za razdoblje od jednog dana držanja, uz vjerojatnosti od 99% i 7.1.</s><s>Izračun VaR-a optimalnog portfolija hrvatskih dionica standardnim modelom povijesne simulacije</s>\n<s>Kako bi se izvršio izračun iznosa VaR-a za razdoblje držanja od jednog dana pomoću povijesne simulacije na optimalnom portfoliju hrvatskih dionica bilo je potrebno formirati povijesne povrate koji odgovaraju sastavu portfolija na dan kada je formiran optimalni portfolio – 21.07.2004.</s><s>Umjesto da se svaki dan od vrijednosti portfolija oduzimaju dobici i nadoknañuju gubici, relativni sastav portfolija je fiksiran pri vrijednostima koje su dobivene pri formiranju optimalnog portfolija na dan 21.07.2004.</s><s>Sve kasnije vrijednosti portfolija izračunavane su pomoću stvarnih prosječnih ponderiranih cijena dionica koje čine optimalni portfolio uz njihov fiksni relativni udio u portfoliju.</s><s>Na taj način su ostvareni povrati na portfolio istovremeno i povrati potrebni za povijesnu simulaciju.</s>\n<s>Budući da povlaštena dionica ADRS-P-A koja ulazi u sastav optimalnog portfolija kotira tek od 31.07.2003. godine, za izračun VaR-a uzeto je razdoblje promatranja od 221 radnog dana tj. od 01.08.2003. do 18.06.2004. godine, te je na temelju tih opažanja izvršen izračun VaR-a i ispitivanje valjanosti modela (backtesting) za razdoblje od narednih sto dana tj. od 21.06.2004. do 12.11.2004..</s><s>Budući da se povijesna simulacija temelji na promatranom uzorku od 221 dana, može jse označiti kao HS-221.</s><s>Kako bi se dobila vrijednost VaR-a iz povijesno simuliranih povrata, potrebno je konstruirati histogram povrata i pronaći treći po redu najveći gubitak ili jednostavno poredati dobivene povijesno simulirane povrate po veličini, te pronaći treći po redu najveći gubitak.</s><s>Treći najveći gubitak u promatranom uzorku od 221 dan predstavlja dobru aproksimaciju 99-postotnog VaR-a.</s><s>Četvrti po redu najveći gubitak predstavlja Kretanje jednodnevnog VaR-a uz 99% i 98,2% vjerojatnosti izračunatog povijesnom simulacijom (HS-221) u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica prikazano je na slici 14.</s><s>Slika 14 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a izračunatog povijesnom simulacijom (HS-221) u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004.</s>\n<s>Kako bi testirani model zadovoljio Baselske kriterije (Basel Committee on Banking Supervision, 1996, str.7) potrebno je da u uzorku od 250 dana iznos realiziranih dnevnih gubitaka ne premašuje više od četiri puta iznos izračunatog VaR-a uz 99% vjerojatnosti.</s><s>Zbog nepostojanja dovoljno duge vremenske serije, valjanost modela je testirana na uzorku od 100 dana.</s><s>Da bi se testirani model mogao prihvatiti kao zadovoljavajući, zadan je uvjet da uz 99% vjerojatnosti, iznos dnevnog gubitka tijekom promatranih 100 dana, može maksimalno jedan dan premašiti iznos VaR-a, a uz 98% vjerojatnosti maksimalno dva dana.</s><s>Jednodnevni VaR uz 99% vjerojatnosti, kao niti VaR uz 98,2% vjerojatnosti, dobiven standardnom povijesnom simulacija niti jedan dan nije bio premašen iznosom stvarnih gubitaka, pa se može zaključiti da povijesna simulacija daje zadovoljavajuće rezultate mjerenja tržišnog rizika za optimalni portfolio hrvatskih dionica.</s><s>Dobivanjem ovakvih rezultata potvrñena je hipoteza H2: «Izračun VaR-a putem povijesne simulacije daje zadovoljavajuće rezultate pri mjerenju tržišnog rizika optimalnog portfolija hrvatskih dionica».</s><s>Činjenica da ostvareni negativni povrati u promatranom razdoblju niti jednom ne prelaze izračunati iznos VaR-a može ukazivati na potencijalno previsok iznos VaR-a tj. davanje prekonzervativnih procjena rizika.</s><s>Kako bi se potvrdio ovakav zaključak potrebno je provesti daljnja istraživanja na portfolijima sastavljenim od drugih hrvatskih vrijednosnica i na indeksima hrvatskog tržišta kapitala.</s><s>7.2.</s><s>Ponderiranje volatilnošću povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica Za izračun vrijednosti VaR-a korištenjem VTWHS modela, potrebno je krenuti od istih povijesno simuliranih povrata koji su korišteni pri izračunu standardnog oblika povijesne simulacije.</s><s>Uz izračunate povijesno simulirane povrate izračunava se EWMA modelom prognozirana (rekurzivna) volatilnost portfolija za pojedine dane.</s><s>Prognoziranje volatilnosti povrata portfolija odvija se prema formuli: Kao aproksimacija za EWMA prognozu varijance prvog dana, uzima se kvadrirana vrijednost dnevnog povrata portfolija za taj dan (RiskMetrics, 1996, str.100).</s><s>Nakon toga se za prognozu volatilnosti slijedećeg dana (t) uzima EWMA prognoza volatilnosti slijedećeg dan (t) koja je izračunata u trenutku (t-1) i ostvareni povijesno simulirani povrat na kraju dana (t-1).</s><s>Odluka o vrijednosti lambde (λ) je proizvoljna, a u ovom radu je korištena lambda od 0,94, jednaka kao i kod tehničkog dokumenta RiskMetrics sustava, a za prosječni dnevni povrat je uzeta vrijednost nula.</s><s>Oblik EWMA modela za prognoziranje volatilnosti portfolija korišten u ovom radu izgleda:</s>\n<s>Nakon što je dobivena EWMA prognoza standardne devijacije portfolija, ostvareni povrat dana (t) se dijeli sa EWMA prognoziranom standardnom devijacijom za dan (t).</s><s>Na taj način dobiveni su kondicionalni povrati tj. povrati ponderirani vlastitom volatilnošću.</s><s>Daljnji postupak ponderiranja provodi se isključivo na ovim kondicionalnim povratima, a ne na povijesno simuliranim povratima.</s><s>Za bilo koji dan (t) simulacijom se mijenja cjelokupni iznos svih opažanja u vremenskom uzorku, na način:</s>\n<s>Izvor: Izračun autora (prilog 3) i,t - volatilnošću ponderirani povrat za dan (t) σT,i - volatilnosti povrata prognozirana pomoću EWMA modela za trenutak (T) ri,t - povijesno simulirani povrati u trenutku (t) σt,i - volatilnost povrata prognozirana pomoću EWMA modela u trenutku (t) Ponderiranjem volatilnošću na ovaj način, svaki dan se mijenja cjelokupni uzorak povijesno simuliranih povrata, koji se nakon ovog postupka eksponencijalno ponderiraju vremenom kako bi se dobio iznos VaR-a.</s><s>7.3.</s><s>Ponderiranje vremenom volatilnošću ponderiranih povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica</s>\n<s>Nakon što su se povrati ponderirali volatilnošću, ovi kondicionalni povrati se množe s faktorom opadanja (lambdom - λ).</s><s>Najčešće korišteni faktori opadanja nalaze se u rasponu 0,94 ≤ λ ≤ 0,99.</s><s>Budući da su prema mišljenju autora ovi faktori opadanja previsoki za primjenu na kondicionalnim povratima testiranjem je autor pronašao zadovoljavajući iznos faktora opadanja od λ = 0,997.</s><s>Iako se faktor opadanja čini nizak izabran je kao mjera opreznosti zbog veoma volatilnog tržišta, te kako se ne bi umanjio učinak provedenog ponderiranja volatilnošću.</s><s>Bez obzira što je korišten relativno nizak faktor opadanja od 0,997, učinci na dodjeljivanje pondera kondicionalnim povratima postaju vidljivi već nakon nekoliko dana, što je prikazano u tablici 26.</s><s>Tablica 26 – Izabrane vrijednosti faktora opadanja (λ) od 0,997 Vrijeme (dani)</s>\n<s>Uzimanjem faktora opadanja od 0,997 informacija stara deset dana dobiva ponder (važnost) u iznosu od 97,04% današnje informacije.</s><s>Informacija stara 221 dan, dakle zadnja u promatranom razdoblju, ima ponder u iznosu od 51,48% današnje informacije.</s><s>Iako je vrijednost faktora opadanja relativno niska vidljiv je znatan utjecaj na vrednovanje informacija unutar promatranog razdoblja.</s><s>7.4.</s><s>Izračun VaR-a optimalnog portfolija hrvatskih dionica VTWHS modelom povijesne simulacije</s>\n<s>Nakon provedenog postupka ponderiranja volatilnošću i eksponencijalnog ponderiranja vremenom povijesno simuliranih povrata, izračun VaR-a se vrši na jednak način kao i kod standardne povijesne simulacije.</s><s>Iz generiranih kondicionalnih povrata formira se histogram povrata i pronalazi se vrijednost koja odgovara željenoj razini vjerojatnosti VaR-a.</s><s>Za izračun VaR-a u ovom primjeru, pomoću VTWHS modela, koristi se ista vremenska dužina uzorka od 221 dan, kao i kod standardne povijesne simulacije, zbog istih razloga, odnosno nedostatka duže vremenske serije opažanja.</s><s>Način na koji se izračunava VaR pomoću VTWHS modela prikazan je u tablici 27.</s><s>Tablica 27 – Postupak izračuna VaR-a pomoću VTWHS modela 12.11.2004</s>\n<s>U drugom stupcu su prikazane vrijednosti optimalnog portfolija na pojedini dan.</s><s>Iz tih vrijednosti se na dnevnoj razini u stupcu 3 izračunavaju ostvareni dnevni povrati.</s><s>Ostvareni dnevni povrati se kvadriraju kako bi se mogli koristiti za izračunavanje rekurzivne varijance u stupcu 5, koja se dobiva kao suma množenja konstantnog člana 0,94 sa rekurzivnom varijancom iz prethodnog razdoblja i množenja ostatka EWMA jednadžbe (1-0,94 = 0,06) s ostvarenim povratom prethodnog dana.</s><s>Vañenjem drugog korijena iz rekurzivne varijance dobiva se rekurzivna standardna devijacija kojom se dijeli ostvareni povrat za pojedini dan.</s><s>Na taj način dobiveni su normalizirani povrati u stupcu 7. Za svaki dan za koji se vrši simulacija, u stupcu 8 se množi rekurzivna standardna devijacija izračunata za taj dan sa svim normaliziranim povratima iz povijesnog uzorka koji se promatra.</s><s>Npr. ukoliko se želi simulirati histogram povrata za 12.11.2004. potrebno je rekurzivnu standardnu devijaciju koja je dobivena EWMA metodom za 12.11.2004. pomnožiti sa svim povijesnim normaliziranim povratima u promatranom uzorku.</s><s>Množenje rezultira volatilnošću ponderiranim povratima koji su izračunati u stupcu 8. Kako bi se postigla što bolja osjetljivost na tržišne promijene ovi volatilnošću ponderirani povrati se eksponencijalno ponderiraju vremenom s izabranim faktorom opadanja od 0,997 u stupcu 9. VaR za slijedeći dan se dobiva tako, da se iz volatilnošću i vremenom ponderiranih povrata u stupcu 9 formira histogram iz kojeg se pronalazi vrijednost VaR-a koja odgovara željenom stupnju vjerojatnosti.</s><s>Kretanje jednodnevnog VaR-a uz 99% i 98,2% vjerojatnosti izračunatog VTWHS modelom (VTWHS-221) u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica prikazano je na slici 15.</s><s>Slika 15 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a izračunatog VTWHS (221) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004.</s>\n<s>Vrijednost negativnih povrata je premašila vrijednost izračunatog VaR-a uz 99% vjerojatnosti (treći najveći gubitak) na samo jedan dan i to 07.07.2004. kada je izračunati VaR uz 99% vjerojatnosti za taj dan iznosio 1,68%, a u stvarnosti se je dogodio gubitak od 2,14% vrijednosti portfolija.</s><s>Vrijednost negativnih povrata je dva puta premašila vrijednost izračunatog VaR-a uz 98,2% vjerojatnosti (četvrti najveći gubitak), na dane 07.07.2004., kada je izračunati VaR uz 98,2% vjerojatnosti za taj dan iznosio 1,23%, a u stvarnosti se je dogodio gubitak od 2,14% vrijednosti portfolija i 17.08.2004. kada je izračunati VaR uz 98,2% vjerojatnosti iznosio 1,59%, a u stvarnosti se je dogodio gubitak od 1,99% vrijednosti portfolija.</s><s>Na dan 17.08.2004. vrijednost izračunatog VaR-a uz 99% vjerojatnosti (treći najveći gubitak) bila je jednaka ostvarenom negativnom povratu tog dana od 1,99% vrijednosti portfolija.</s><s>Budući da je stvarni ostvareni gubitak samo jedan u sto promatranih dana premašio iznos VaR izračuna uz 99% vjerojatnosti, a dva puta uz 98% vjerojatnosti, može se zaključiti da VTWHS model ispunjava zadani cilj tj. da u rasponu zadane vjerojatnosti točno predviña iznos dnevnog tržišnog rizika.</s><s>7.5.</s><s>Analiza i usporedba dobivenih rezultata izračuna VaR-a optimalnog portfolija hrvatskih dionica</s>\n<s>Tijekom razdoblja od sto dana (od 21.06.2004. do 12.11.2004.) ostvareni gubici niti jednom nisu prešli vrijednost VaR-a od 99 i 98,2% vjerojatnosti, dobivenog standardnom povijesnom simulacijom (HS 221).</s><s>Tijekom istog razdoblja ostvareni gubici su točno jednom prešli vrijednost VaR-a dobivenog VTWHS (221) modelom što točno odgovara VaR-u od 99% vjerojatnosti.</s><s>Na dan 07.07.2004. kada je došlo do većeg ostvarenog negativnog povrata od izračunatog VaR-a pomoću VTWHS modela, iznos VaR-a dobivenog standardnom povijesnom simulacijom uz 99% vjerojatnosti iznosio je 2,97% vrijednosti portfolija.</s><s>Prosječna vrijednost VaR-a, primjenom standardne povijesne simulacije, za optimalni portfolio hrvatskih dionica u testiranih sto dana iznosila je 2,53% vrijednosti portfolija.</s><s>Prosječna vrijednost VaR-a, primjenom VTWHS modela, za optimalni portfolio hrvatskih dionica u testiranih sto dana iznosila je 1,45% vrijednosti portfolija.</s><s>Oba modela su zadovoljila postavljeni uvjet da vrijednost gubitaka smije maksimalno jednom u sto dana prijeći vrijednost izračunatog VaR-a, ali je VTWHS model pri tome zahtijevao ogromnih 74,48% manje izdvajanja rezervi za tržišne rizike od standardne povijesne simulacije.</s><s>Ova činjenica ukazuje na pretjerano visoku razinu VaR-a izračunatog putem standardne povijesne simulacije, što rezultira nepotrebno visokim rezervama za tržišne rizike i predstavlja neracionalno korištenje sredstava.</s>\n<s>Kretanje jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti izračunatog standardnom povijesnom simulacijom (HS-221) i VTWHS modelom (VTWHS-221) u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica prikazano je na slici Slika 16 – Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom (HS 221) i VTWHS (221) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004.</s>\n<s>Promatranjem slike 16, vidljivo je prilagoñavanje izračunatog VaR-a putem VTWHS modela stvarnom kretanju povrata optimalnog portfolija hrvatskih dionica, što nije slučaj kod standardne metode povijesne simulacije.</s><s>Budući da VTWHS model zadovoljava uvjet da uz 99% vjerojatnosti iznos ostvarenih gubitaka ne premašuje iznos izračunatog VaR-a u više od jednog dana u uzorku od 100 dana, a istovremeno izračunava znatno manje vrijednosti VaR-a u usporedbi sa standardnom povijesnom simulacijom, te time znatno smanjuje razinu rezervi koje banka treba držati za pokriće tržišnih rizika potvrñena je hipoteza H3: «Mjereno na optimalnom portfoliju hrvatskih dionica modificirana povijesna simulacija daje bolje rezultate od standardne povijesne simulacije».</s><s>U svrhu statističke signifikantnosti, VTWHS model izračuna VaR-a testiran je za razdoblje od 21.06.2004. do 12.11.2004. na CROBEX indeksu, VIN indeksu i na indeksu Ljubljanske burze SBI20.</s><s>VTWHS model je zadovoljio zadani uvjet da u sto promatranih dana, uz 99% vjerojatnosti, ne pogriješi sa procjenom VaR-a u više od jednog dana, u svim promatranim slučajevima.</s><s>Jedina nepravilnost zabilježena je kod SBI20 indeksa gdje su, pri 98,4% vjerojatnosti, opažena tri dnevna gubitka u sto promatranih dana čija je vrijednost veća od prognozirane vrijednosti VaR-a.</s><s>Ovo odstupanje može biti posljedica loše specifikacije konstantnih članova pri EWMA modelu prognoziranja volatilnosti ili faktora opadanja.</s><s>Rezultati testiranja su prikazani u prilozima 5, 8 i 11, grafički prikaz rezultata dat je u prilozima 6, 7, 9, 10, 12 i 13. 8. ZAKLJUČAK</s>\n<s>U osnovi svakog posla, pa tako i financijskog posredovanja i investiranja leži rizik.</s><s>Pri ulaganju u pojedini vrijednosni papir, rizik predstavlja mogućnost da investirana sredstva prinesu manju dobit od očekivane ili čak ostvare gubitak.</s><s>Rizik portfolija predstavlja mogućnost da se ne ostvari planirani povrat na sredstva uložena u odreñeni portfolio vrijednosnica.</s><s>Kako bi se uspješno upravljalo financijskim rizicima s kojima je suočen investitor pri investiranju u portfolio vrijednosnica, potrebno je krenuti od samog početka tj. njegovog formiranja.</s><s>Standard u formiranju optimalnog portfolija predstavlja moderna portfolio teorija koju je razvio Harry M. Markowitz.</s><s>Osim dvije osnovne varijable, povrata i rizika, koje utječu na odluku o formiranju pojedinog portfolija, Markowitz u svoj model uključuje i novu, treću varijablu – meñuovisnost kretanja pojedinačnih vrijednosnica koje se nalaze unutar portfolija, tj. njihovu korelaciju.</s><s>Uvoñenjem ove varijable investitori su dobili mogućnost da formiraju nove portfolije koji im omogućuju veće povrate, uz isti rizik, ili iste povrate uz manji rizik, bez mijenjanja prve dvije varijable.</s><s>Investitor koji je diverzificirao svoje ulaganje i rukovodi se modernom portfolio teorijom, ne vodi računa o pojedinačnom riziku neke imovine, već o njenom učinku na rizičnost ukupnog portfolija.</s><s>Moderna portfolio teorija nudi rješenje racionalnim investitorima kako da sastave svoj portfolio.</s><s>Uvažavajući investitorovu averziju prema riziku i želju za što većim povratom, može se reći da moderna portfolio teorija ima za cilj minimizirati rizik i maksimizirati povrat.</s><s>Svi portfoliji koji su optimalni, tvore efikasan skup portfolija.</s><s>Investitori izabiru portfolije koja se nalaze u efikasnom skupu jer dominiraju nad svim ostalim portfolijima iz skupa mogućnosti ulaganja u rizičnu imovinu.</s><s>Investitori izabiru različite portfolije s pravca efikasnosti ovisno o vlastitim preferencijama rizika.</s><s>Za portfolio se može reći da je efikasan samo ako ne postoji niti jedan drugi portfolio koji ima: a) veću očekivanu stopu povrata i manju standardnu devijaciju, b) veću očekivanu stopu povrata i istu standardnu devijaciju ili c) istu očekivanu stopu povrata i manju standardnu devijaciju.</s>\n<s>Izbor jednog portfolija izmeñu više optimalnih portfolija za pojedinog ulagača ovisi isključivo o njegovoj funkciji korisnosti, tj. njegovoj averziji prema riziku i/ili želji za većim profitom.</s><s>U sastavljanju portfolija nisu toliko bitne pojedine vrijednosnice i njihove karakteristike, već njihova meñusobna interakcija.</s><s>Doprinos varijance pojedine vrijednosnice sveukupnoj varijanci portfolija približava se nuli, kako se broj vrijednosnica u portfoliju povećava.</s><s>Za razliku od varijance, doprinos kovarijance pojedine vrijednosnice se približava prosječnoj kovarijanci kako se broj vrijednosnica u portfoliju povećava.</s><s>Pojedinačni rizik vrijednosnice se može diverzificirati, ali se sistemski rizik, nastao zbog kovarijanci izmeñu vrijednosnica, ne može ukloniti diverzifikacijom.</s><s>Uz sve zasluge koje se pripisuju modernoj portfolio teoriji, ne treba zanemariti i značajne kritike koje se odnose na nju.</s><s>Moderna portfolio teorija pojednostavljuje realnost u mnogim stvarima.</s><s>Izbor optimalnog portfolija se ne promatra kao kontinuirani proces praćenja promjena i prilagoñavanja portfolija kroz vrijeme, već kao odluka koju treba donijeti jednokratno.</s><s>Pri izboru optimalnog portfolija, transakcijski troškovi se ne uzimaju u obzir.</s><s>Kada se formiraju portfoliji na područjima tranzicijskih zemalja važna činjenicu koju ne poštuje moderna portfolio teorija jest relativno niska i promjenjiva likvidnost vrijednosnica.</s><s>Pretpostavka o relativnoj stabilnosti koeficijenata korelacije i izmeñu vrijednosnica i volatilnosti vrijednosnica nije realna pretpostavka za tranzicijska tržišta, a veoma često niti za razvijena.</s><s>Primjenu moderne portfolio teorije u tranzicijskim zemljama kao što je Hrvatska, dovode u pitanje i mnogi drugi čimbenici, kao što su primjerice: plitko tržište kapitala, niska likvidnost vrijednosnica, problem pouzdanosti informacija i financijskih izvještaja, funkcioniranje pravne države, transparentnost tržišta, nepredviñene oscilacije povrata, promjene valutnih tečajeva, te mnogi drugi.</s><s>Meñu najznačajnijim kritikama koje se iznose u svezi moderne portfolio teorije jest ona da pri financijskim krizama koeficijenti korelacije konvergiraju ka jedan, te nestaju prednosti diverzifikacije i rizik portfolija postaje jednak jednostavnoj ponderiranoj sumi pojedinačnih rizika vrijednosnica od kojih je sastavljen.</s><s>Zbog navedenih poteškoća koje se javljaju pri investiranju u dionice na hrvatskim burzama, autor je odlučio blago modificirati modernu portfolio teoriju na način da u sam proces optimizacije uključi samo unaprijed izabrane dionice.</s><s>Kriteriji selekcije bili su: vrijeme prisutnosti na jednoj od hrvatskih burzi, likvidnost dionice, tržišna kapitalizacija i veličina tvrtke.</s><s>Nakon što su izračunate standardne devijacije i matrica koeficijenata korelacije izabranih tvrtki, na temelju podataka od 27.02.2004. do 21.07.2004., postupkom optimizacije dobiven je skup efikasnih portfolija.</s><s>Meñu dobivenim optimalnim portfolijima, autor je izabrao drugi po redu najsigurniji portfolio, budući da ima neznatno veći rizik od najsigurnijeg portfolija, a značajno veću stopu povrata.</s>\n<s>Kako bi se provjerila valjanost pretpostavke optimalnog portfolija i korisnost moderne portfolio teorije u tranzicijskim uvjetima, u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004., ponašanje optimalnog portfolija je detaljno analizirano i usporeñeno sa kretanjem tržišnog indeksa – indeksa Zagrebačke burze CROBEX.</s><s>Osim prosječne vrijednosti dnevnog povrata i standardne devijacije povrata, izračunati su i analizirani i viši momenti razdiobe oko sredine tj. mjera asimetrije i mjera zaobljenosti – kurtosis.</s><s>Analiza podataka iz razdoblja koje je poslužilo kao osnova za formiranje optimalnog portfolija, kao i iz slijedećih sto dana ukazala je na neke zabrinjavajuće karakteristike optimalnog portfolija.</s><s>Optimalni portfolio ima negativnu mjeru asimetrije, što ukazuje na veću vjerojatnost nastanka negativnih povrata u odnosu na pozitivne, te je distribucija povrata optimalnog portfolija zadebljanija na rubovima nego što to pretpostavlja normalna distribucija, što ukazuje na povećani rizik od ostvarivanja ekstremnih gubitaka.</s>\n<s>Uzimajući u obzir klasične mjere odnosa rizika i povrata, koje uzimaju u obzir samo prva dva momenta distribucije oko aritmetičke sredine, kao što je Sharpe omjer, u promatranom razdoblju, bilo je efikasnije investiranje u optimalni portfolio nego u tržišni indeks CROBEX, čime je potvrñena hipoteza H1: «Na hrvatskom tržištu kapitala moguće je formirati portfolio dionica koji bilježi bolje rezultate, s aspekta povrata i s aspekta rizika, od tržišnog dioničkog indeksa».</s><s>Najznačajniji rizik koji se javlja vezano za upravljanje portfolijem dionica je tržišni rizik.</s><s>Tržišni rizik nastaje kao posljedica promjena cijena vrijednosnica na financijskim tržištima.</s><s>Mjerenje rizika je značajno evoluiralo tijekom posljednjih tridesetak godina.</s><s>Razvilo se je od jednostavnih indikatora kao što je tržišna vrijednost vrijednosnice, kroz složenije mjere osjetljivosti vrijednosnica na promjene na tržištu kao što su duration i konveksnost do suvremene metodologije izračunavanja VaR-a.</s><s>Svaki novi način mjerenja rizika prvo se je primjenjivao na pojedine vrijednosnice, a onda na cijele portfolije.</s><s>Potraga za boljim i preciznijim načinima mjerenja rizika nije došla do kraja.</s><s>Svaka nova kriza ili propast financijske institucije otkriva ograničenja i slabosti najmodernijih načina mjerenja i upravljanja rizicima.</s><s>VaR metoda mjerenja tržišnog rizika kombinira osjetljivost portfolija na promjene na tržištu sa vjerojatnošću nastanka odreñenog dogañaja.</s><s>VaR je mjera koja daje najveći mogući gubitak koji se može ostvariti od odreñene investicije, u promatranom razdoblju, uz odreñenu vjerojatnost.</s><s>VaR je jedinstvena, sumarna, statistička mjera mogućih gubitaka na vrijednost portfolija i time predstavlja mjeru gubitka koji može nastati uslijed «normalnog» kretanja tržišta.</s><s>Jedna od najvećih zasluga koje se mogu pripisati VaR metodi mjerenja tržišnih rizika je činjenica da je viši management postao svjesniji odnosa izmeñu preuzetih rizika i ostvarenih profita, što je dovelo do mnogo efikasnije alokacije sredstava.</s><s>VaR-a nudi jednostavnu, konzistentnu mjeru rizika za različite pozicije i faktore rizika.</s><s>VaR predstavlja jedinstvenu mjeru rizika koja omogućuje usporedbu instrumenata koji do primjene VaR-a nisu bili usporedivi.</s><s>Ukratko, VaR nudi konzistentan i integrirani pristup upravljanju tržišnim rizicima, što vodi ka cjelokupnom boljem i sigurnijem poslovanju Kritičari VaR-a sumnjaju u primjenjivost i valjanost statističkih i drugih pretpostavki vezanih uz sam VaR, a koje su uglavnom preuzete iz fizike i izravno primijenjene na financije.</s><s>Teoremi iz fizike ne uzimaju u obzir važne osobine društvenih sustava, kao što je sposobnost učenja i prilagoñavanja sudionika na financijskim tržištima, te nestacionarna i dinamička ovisnost mnogih tržišnih procesa.</s><s>Uzevši sve prednosti i kritike u obzir, VaR metoda mjerenja tržišnog rizika predstavlja najbolju, trenutačno dostupnu, tehniku mjerenja rizika.</s><s>Kao takvu ju je prihvatio i Baselski komitet za bankovnu superviziju, te je postala standard za mjerenje tržišnih rizika.</s><s>Razvojem VaR sustava mjerenja rizika jasno su se diverzificirala tri glavna načina mjerenja VaR-a i to: povijesna simulacija, parametarski VaR i Monte Carlo simulacija.</s><s>Iako se ova tri pristupa izračuna VaR-a razlikuju i često daju različite rezultate, zajednička su im neka ograničenja i karakteristike.</s><s>Svaki od navedenih pristupa koristi faktore rizika.</s><s>Praćenjem kretanja malog broja faktora rizika, kao što su kamatna stopa, intervalutni tečajevi, volatilnosti itd. moguće je izračunati vrijednosti tisuća vrijednosnica koje se nalaze na tržištima kapitala.</s><s>Sva tri pristupa izračuna VaR-a koriste povijesnu, empirijsku distribuciju promjena povrata na tržištu kako bi odredili odgovarajuću distribuciju koja opisuje dobivene podatke.</s><s>Zbog ovog pristupa sve tri metode se suočavaju sa problemom izbora vremenskog horizonta u kojem će promatrati povijesne podatke.</s><s>Problem se javlja zbog nemogućnosti istovremenog zadovoljenja dva ekstrema kojima se teži.</s><s>S jedne strane želi se uzeti dovoljno dugo povijesno razdoblje tako da dobiveni podaci u sebi sadržavaju rijetke i ekstremne dogañaje, koji najčešće i uzrokuju najozbiljnije gubitke.</s><s>S druge strane, budući da se VaR-om želi predvidjeti buduća distribucija vjerojatnosti, potrebno je koristiti najnovije tržišne podatke koje ocrtavaju najnovija kretanja na tržištima.</s><s>Zajedničko svim neparametarskim pristupima, čiji je glavni predstavnik povijesna simulacija, jest da pri procjeni VaR-a ne postavljaju pretpostavke o distribuciji povrata.</s><s>Bit neparametarskog pristupa je u tome da umjesto pretpostavki teorijskih distribucija povrata, za izračun VaR-a koristi empirijske distribucije koje se dobivaju iz promatranih podataka.</s><s>Svi neparametarski pristupi se temelje na pretpostavci da će bliska budućnost biti veoma slična nedavnoj prošlosti, te da se pomoću podataka iz nedavne prošlosti može prognozirati rizik u bliskoj budućnosti.</s><s>Ova pretpostavka iako valjana u mnogim slučajevima, jedna je od najvećih zamjerki neparametarskom pristupu.</s>\n<s>Izračun VaR-a parametarskom metodom vrši se na način da se pretpostavi da distribucija povrata odgovara nekoj od teorijskih distribucija, kao što je npr. normalna distribucija.</s><s>Primjenom ove pretpostavke, VaR za tržišni rizik se izračunava na temelju dva osnovna parametra: srednje vrijednosti dobitaka/gubitaka (ili stope povrata) promatranog portfolija, te standardne devijacije promatranih podataka.</s><s>Iako za parametarski pristup odreñivanja VaR-a nije potrebna pretpostavka da su dobici/gubici (stope povrata) portfolija normalno raspodijeljeni najčešće se pri ovom načinu upravo koristi normalna distribucija ili približna alternativa (eliptična distribucija).</s><s>Normalna distribucija ima veoma privlačne karakteristike koje umnogome pojednostavljuju izračunavanje VaR-a.</s><s>Iako se svaka teorijska distribucija može opisati pomoću momenata oko sredine, normalna distribucija, budući da promatra samo prva dva momenta (µ i σ), često može podcijeniti rizik kojem je izložen portfolio u rubnim dijelovima distribucije.</s><s>Pri parametarskim metodama procjene VaR-a javlja se i problem statističke valjanosti prihvaćanja raspodjele dobitaka/gubitaka (povrata) portfolija, budući da se normalna distribucija temelji na teoremu centralne tendencije koji nije pogodan za ocjenu rubova statističkih distribucija.</s><s>Mišljenje je autora da parametarska metoda izračuna VaR-a ne bi bila najpogodnija za hrvatske uvijete iz nekoliko razloga koji su opaženi analiziranjem hrvatskog tržišta dionica i dobivenog optimalnog portfolija hrvatskih dionica iz prvog dijela ovog rada: volatilnosti hrvatskih dionica su promjenjive, korelacije izmeñu hrvatskih dionica se značajno mijenjaju u relativno kratkim vremenskim razmacima, distribucija povrata na optimalni portfolio i na tržišni indeks pokazuje povećanu asimetričnost i zaobljenost u odnosu na normalnu distribuciju.</s><s>Dodatni argument za preferiranje povijesne simulacije za mjerenje tržišnog rizika na hrvatskom tržištu kapitala je postojanje dovoljnog broja ekstremnih dogañaja u proteklim razdobljima, koji osiguravaju zadovoljavajuću procjenu VaR-a.</s>\n<s>Na formiranom optimalnom portfoliju hrvatskih dionica u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004. proveden je izračun VaR-a pomoću standardne povijesne simulacije i provedenim backtestingom za 100 dana potvrñena je hipoteza H2: «Izračun VaR-a putem povijesne simulacije daje zadovoljavajuće rezultate pri mjerenju tržišnog rizika optimalnog portfolija hrvatskih dionica».</s><s>Činjenica da ostvareni negativni povrati u promatranom razdoblju niti jednom ne prelaze izračunati iznos VaR-a može ukazivati na potencijalno previsoki iznos VaR-a tj. davanje prekonzervativnih procjena rizika.</s><s>VTWHS model izračuna VaR-a kojeg je razvio autor u ovom radu, predstavlja kombinaciju osnovnih ideja iz Hull-White-ova modela i BRW modela povijesne simulacije.</s><s>VTWHS model polazi od Hull-White-ova modela ponderiranja povrata volatilnošću, ali se koristi EWMA prognoziranjem budućih volatilnosti, za razliku od Hull-White modela koji koristi GARCH model.</s><s>Nakon što su dobiveni volatilnošću ponderirani povijesni povrati VTWHS model te povrate još eksponencijalno ponderira vremenom.</s>\n<s>Prednosti koje bi se trebale ostvariti primjenom VTWHS modela nad Hull-White modelom su slijedeće: povećana osjetljivost na nagle promjene na tržištu zbog davanja većeg značaja novijim dogañajima, produljenje razdoblja promatranja, bez negativnih posljedica kakve ima standardna povijesna simulacija ili Hull-White-ov model ponderiranja volatilnošću, budući da stariji podaci dobivaju sve manje pondere, zbog korištenja eksponencijalnih pondera zajedno sa ponderiranjem volatilnošću efekt «duha» je minimiziran.</s>\n<s>VTWHS model povijesne simulacije je testiran na formiranom optimalnom portfoliju hrvatskih dionica u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004.</s><s>Backtestingom je utvrñeno da su stvarni gubici premašili iznos VaR-a uz 99% vjerojatnosti izračunatog putem VTWHS modela samo jedan dan u sto promatranih dana, što je u skladu sa specifikacijama modela da funkcionira uz 99% vjerojatnosti.</s><s>Standardna povijesna simulacija i VTWHS model su oba zadovoljili postavljeni uvjet da vrijednost gubitaka smije maksimalno jednom u sto dana prijeći vrijednost izračunatog VaR-a, ali je VTWHS model pri tome zahtijevao ogromnih 74,48% manje izdvajanja rezervi za tržišne rizike od standardne povijesne simulacije.</s><s>Ova činjenica ukazuje na pretjerano visoku razinu VaR-a izračunatog putem standardne povijesne simulacije, što predstavlja neracionalno korištenje sredstava.</s><s>Budući da VTWHS model zadovoljava uvjet da uz 99% vjerojatnosti iznos ostvarenih gubitaka ne premašuje iznos izračunatog VaR-a u više od jednog u uzorku od 100 dana, a istovremeno izračunava znatno manje vrijednosti VaR-a u usporedbi sa standardnom povijesnom simulacijom, te time znatno smanjuje razinu rezervi koje banka treba držati za pokriće tržišnih rizika, potvrñena je hipoteza H3: «Mjereno na optimalnom portfoliju hrvatskih dionica modificirana povijesna simulacija daje bolje rezultate od standardne povijesne simulacije».</s>\n<s>Kako bi se potvrdila statistička valjanost i primjenjivost VTWHS modela izračuna VaR-a uz 99% vjerojatnosti, model je testiran za razdoblje od 21.06.2004. do 12.11.2004. na CROBEX indeksu, VIN indeksu i na indeksu Ljubljanske burze SBI20.</s><s>Rezultati ovih testiranja mogu se naći u prilozima na kraju rada.</s><s>VTWHS model je zadovoljio zadani uvjet da u sto promatranih dana, pri 99% vjerojatnosti, ne pogriješi sa procjenom VaR-a u više od jednog dana, u svim promatranim slučajevima.</s><s>Valjanost VTWHS modela izračuna VaR-a potrebno je dalje testirati kako bi se sa sigurnošću mogao prihvatiti kao valjani model mjerenja tržišnih rizika.</s>\n<s>Prilog 1 - Matrica koeficijenata korelacije za dionice u sastavu optimalnog portfolija u promatranom razdoblju od 02.04.2004. do 26.08.2004.</s>\n<s>Prilog 2 - Kretanje vrijednosti i dnevnih postotnih promjena CROBEX indeksa i optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do 29.10.2004.</s>\n<s>Prilog 2 - Kretanje vrijednosti i dnevnih postotnih promjena CROBEX indeksa i optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do 29.10.2004. (nastavak) Datum</s>\n<s>Prilog 2 - Kretanje vrijednosti i dnevnih postotnih promjena CROBEX indeksa i optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do 29.10.2004. (nastavak) Datum</s>\n<s>Prilog 2 - Kretanje vrijednosti i dnevnih postotnih promjena CROBEX indeksa i optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do 29.10.2004. (nastavak) Datum</s>\n<s>Prilog 2 - Kretanje vrijednosti i dnevnih postotnih promjena CROBEX indeksa i optimalnog portfolija hrvatskih dionica u razdoblju od 27.02.2004. do 29.10.2004. (nastavak) Datum</s>\n<s>Izvor: http:ĐĐwww.zse.hr i http:ĐĐwww.vse.hr Prilog 3 – Kretanje cijena i dnevnih povrata dionica koje sačinjavaju optimalni portfolio hrvatskih dionica u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004.(nastavak)</s>\n<s>Izvor: http:ĐĐwww.zse.hr i http:ĐĐwww.vse.hr Prilog 3 – Kretanje cijena i dnevnih povrata dionica koje sačinjavaju optimalni portfolio hrvatskih dionica u razdoblju od 21.07.2004. do 29.10.2004.(nastavak)</s>\n<s>Izvor: http:ĐĐwww.zse.hr i http:ĐĐwww.vse.hr Prilog 4 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a optimalnog portfolija hrvatskih dionica izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(221) i prema VTWHS(221) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>* Nazivi treći i četvrti predstavljaju treći i četvrti najveći negativan povrat u promatranom razdoblju tj. treći najveći negativni povrat predstavlja VaR uz 99% vjerojatnosti, a četvrti najveći negativan povrat predstavlja VaR uz 98,4% vjerojatnosti. ** Stvarni povrati predstavljaju stvarne povrate ostvarene na optimalni portfolio hrvatskih dionica u promatranom razdoblju.</s>\n<s>Prilog 4 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a optimalnog portfolija hrvatskih dionica izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(221) i prema VTWHS(221) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 4 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a optimalnog portfolija hrvatskih dionica izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(221) i prema VTWHS(221) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 5 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a CROBEX indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>Prilog 5 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a CROBEX indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 5 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a CROBEX indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 5 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a CROBEX indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 6 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 98,4% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata CROBEX indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima CROBEX indeks</s>\n<s>Prilog 7 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata CROBEX indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima CROBEX indeks</s>\n<s>Prilog 8 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a VIN indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Datum</s>\n<s>Prilog 8 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a VIN indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 8 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a VIN indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 9 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 98,4% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata VIN indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima</s>\n<s>Prilog 10 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata VIN indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Izvor: Prilog 8</s>\n<s>Prilog 11 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a SBI20 indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Datum</s>\n<s>Prilog 11 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a SBI20 indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 11 – Rezultati backtestinga za vrijednosti VaR-a SBI20 indeksa izračunate prema standardnoj metodi povijesne simulacije HS(250) i prema VTWHS(250) modelu u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima (nastavak)</s>\n<s>Prilog 12 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 98,4% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata SBI20 indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Izvor: Prilog 11</s>\n<s>Prilog 13 - Usporedba kretanja vrijednosti jednodnevnog VaR-a uz 99% vjerojatnosti, izračunatog povijesnom simulacijom HS(250) i VTWHS(250) modelom u odnosu na stvarno kretanje povrata SBI20 indeksa u razdoblju od 21.06.2004. do 12.11.2004., vrijednosti u postocima Izvor: Prilog 11</s>"}
{"dc.title": "Film-mit sodobnega človeka", "dc.creator": "Mitrović, Konstanca", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_8933", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=9596&dn=", "text": "<s>Film predstavlja mite, vendar je obenem tudi sam mit sodobne civilizacije.</s><s>Analizirala sem osem najbolj gledanih akcijskih filmov, v zadnjih treh letih produciranih v Hollywoodu, izbranih po kriteriju ustvarjenega zaslužka, pri čemer sem izhajala iz strukturalnih teorij.</s><s>Za vsak film sem poskušala ugotoviti niz elementarnih opozicij, tip zapleta, sekvence, mitske družbene vrednote, meta-jezik ter, ali v ozadju obstaja univerzalna struktura.</s><s>Akcijski filmi izražajo univerzalno strukturo, ker ne glede na specifične variacije v posameznih filmih podrejena struktura opozicij ostaja ista.</s><s>Film kot oblika popularne kulture je obenem tudi sam mit, ker za konstrukcijo pojmov uporablja jezik drugih sistemov ter tako postane meta-jezik, s katerim se 'zgodovina transformira v naravo'.</s><s>Film vsebuje elemente mita, ki se izražajo v povezanosti 'mistične participacije' gledalcev z vzorci obnašanja in družbenimi vrednotami.</s><s>Mitološki elementi v naši strasti za film se ne razlikujejo primitivnih divjakov, ki so jim bili miti bistvo življenja, kot je film za sodobnega človeka.</s><s>Ključne besede: film, mit, civilizacija, univerzalna struktura.</s>\n<s>Fenomenom filma1 bavili su se brojni sociolozi jer je film, kao dijete tehničkog doba to jest ‘proizvod strojeva i čovjeka’ kako ga je okarakterizirao Delluc (vidi Delluc 1959: 69–71), jedno od bitnih obilježja vremena u kojem živimo.</s><s>Film je fascinantan ne samo zbog toga što na filmskom platnu odražava sam život – stvarajući iluziju realnosti, već i zato što istovremeno ostvaruje i izuzetan utjecaj na život suvremenog čovjeka.</s><s>Stvoren s namjerom da tek zabilježi pokret (tj. ‘život’), postigao je izuzetno brz tehnički razvoj koji mu je omogućio da se njegove izražajne mogućnosti razviju do neslućenih razmjera – ostavljajući dubok trag u psihi gledatelja.</s><s>Pitajući se gdje su korijeni naše strasti za filmom, morala sam se najprije upitati: Što je film?</s><s>Da li je to slika naše podsvijesti, moći da sanjamo u budnom stanju, maštanje o nad fantastičnim pričama ili rezultat želje za pretvaranjem svakodnevnice u snoviđenje?</s><s>Povezujući fenomen filma s Freudovom2 teorijom snova, teorijom sublimacije i transpozicijom Edipovog kompleksa po kojem su “želje snivača prikazane kao ispunjenje” , a “cijena kulturnog napretka je plaćena gubitkom uživanja sreće zbog jačanja osjećaja krivnje”, nužno je zapitati se u kakvom to društvu živimo?</s><s>Kritizirajući Freuda, Herbert Marcuse, Karen Horney i Hortense Powdermaker upozoravaju na važnost moralnih problema te ukazuju na društvene odnose kao izvor neuroza.</s><s>Opisujući našu civilizaciju kao u biti represivnu, potiskujuću, H. Marcuse (1965: 36) postavio je hipotezu o dvostrukoj povezanosti filma sa suvremenom civilizacijom: tvrdeći kako je čovjek u takvom društvu uvijek na izvjestan način ‘potiskivan’ tj. ograničavan u smislu slobodnog izražavanja nagona i potreba, tako reći prisiljen je bježati u ‘carstvo fantazija i snova’ koje mu nudi filmsko platno.</s><s>Stoga je film, koji je posljedica sadašnje represivne civilizacije, ujedno i prethodnica jedne buduće nerepresivne civilizacije jer se istovremeno predstavlja i u ulozi ‘osloboditelja’ nepotrebno sputanih nagona.</s><s>1 Fenomen - grč. (faínomai - pojavljujem se) - neobična, izuzetna pojava; nešto izuzetno, opće znamenito</s>\n<s>Kako ljudi imaju neobično razvijenu sposobnost identificiranja s likovima i situacijama koje gledaju na ekranu, filmski gledatelj doživljava neku vrstu ‘mističke participacije’ u događajima na platnu jer slika mu se predstavlja kao ‘iluzija realnosti’ i ‘realnost iluzije’, odnosno dijalektičko jedinstvo stvarnog i nestvarnog kako je naglasio E. Morin (1971: 63).</s><s>Za Morina (1978: 386) slika je magična, ona je fetiš3 u kojem su se nataložili mnogostruki slojevi vjerovanja jer se magičnost suvremenom čovjeku predstavlja kao vizija života i vizija smrti, kao dvije vizije koje su zajedničke infantilnom dijelu vizije svijeta primitivnog čovjeka i djetinjastom dijelu vizije suvremenog čovjeka, njegovim neurozama i psihičkim regresijama Zbog toga tvrdi (Morin u Ilić 1983: 291) da se mitološki elementi u našoj strasti za filmom ni po čemu ne razlikuju od mitova primitivnih divljaka za koje su mitovi bili suština života, baš kao što je film za modernog čovjeka.</s><s>Oslanjajući se na J. P. Mayera (u Ilić 1983: 291) koji tvrdi da se “mit4 uvlači u naš ritual, u našu moralnost, vjeru i ponašanje isto kao i kod divljaka”, pokušala sam utvrditi koje su društvene manifestacije mita kojeg nam film nudi.</s><s>Kult zvijezda koji u nekim slučajevima poprima čak razmjere socijalne patologije, svakako je jedna od najočitijih takvih manifestacija.</s><s>Međutim, kako je sistem filmskih zvijezda proizvod kapitalističke civilizacije ili ‘civilizacije business-a’ kako ju je nazvala Hortense Powdermaker (u Ilić 1983) koji se dalje širi na osnovi zakonitosti tržišta – neizbježno je da se u taj sistem sve više uvlače komercijalni i lukrativni elementi s kojima ‘tvornica snova’ vješto manipulira.</s><s>Istovremeno film kao umjetnost koja nam pruža zadovoljstvo, dakle kao umjetnost koja ‘rastvara, a ne slama čovjeka’, nastoji ostvariti utjecaj na naš odnos do svijeta i bitnih društvenih pitanja, često nas navodeći da dobrovoljno pristajemo na njihovu izmjenu što je također sastavni dio magičnosti filma.</s><s>Doduše, pojava ‘zvijezda’ u raznim područjima sportskog, kazališnog i zabavno-muzičkog života također nije rijetkost, ali je tek film donio sa sobom takve oblike idolatrije i ‘zvijezdomanije’ koji već prelaze u okvir prave socijalne patologije.</s><s>Kult ‘zvijezda’, koji se 3 fetiš - franc. (fétiche) - predmet (kamen, kip..) kojeg primitivna plemena smatraju otjelotvorenje svemogućeg duha te mu pripisuju čarobne, nadnaravne moći 4 mit - grč. (mythos - riječ, govor; povijest) - predaja o božanstvima, zamišljenim bićima, značajnim ljudima, njihovim podvizima, sudbinama i zbivanjima; općeprihvaćeno sistematski izgrađuje u kapitalističkim – i ne samo kapitalističkim – zemljama, sračunat je da poveća opći psihološki učinak filmskih bajki, jer već sama pojava neke poznate ‘zvijezde’ u nekom filmu očarava koji puta naivne gledaoce više nego njegov sadržaj i sve ostale kvalitete i pridonosi ne samo njegovu komercijalnom nego i psihološkom učinku (Zvonarević 1981: Možemo reći da je film mit ne samo po tome što prikazuje današnje mitove, već i po tome što stvarajući idole5 – nameće nam nove heroje; snimajući spektakle6 – oživljava legende.</s><s>Poseban je upravo zbog toga što je nazočan kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti i u budućnosti – jer njegova besmrtnost je u tome što dokumentirajući stvarnost – ostavlja zapis budućim generacijama koje će jednom možda suditi o nama.</s><s>Polazeći od strukturalnih teorija, pokušala sam utvrditi da li je film kao forma popularne kulture doista mit ili samo sredstvo za reprodukciju postojećih mitova društva.</s><s>Za analizu sam uzela osam najgledanijih akcijskih filmova, produciranih u Hollywoodu u posljednje tri godine.</s><s>S obzirom da Benett i Woollacott tvrde (u Strinati 1995: 108) da forme popularne kulture ne egzistiraju u savršenoj izolaciji nego unutar društvenih odnosa koji ih proizvode i konzumiraju, željela sam analizom suvremenog akcijskog filma utvrditi elemente mita ovog žanra.</s>\n<s>Analogno Wrightovoj analizi Westerna (u Storey 1993: 74), u kojoj tvrdi da mitovi kroz simbole predstavljaju shvaćanje američkih društvenih uvjerenja te da je za njihovo razumijevanje nužna analiza ne samo binarnih opozicija već i naracije, analizirala sam društveni značaj mita akcijskih filmova koji su u posljednje tri godine ostvarili visoku gledanost, a shodno tome i zaradu.7 U analizu sam uključila i mješovite žanrove kao što su akcijski triler, akcijska komedija i akcijski krimić jer je trend snimanja mješovitih žanrova sve više izražen, ali i zbog toga što je u navedenom periodu proizvedeno manje od deset žanrovski 'čistih' akcijskih filmova koji su ujedno imali i visoku gledanost.</s><s>Oslanjajući se na strukturalne teorije (Strinati 1995): Saussurea, Eca, Barthesa i Claude Lévi Straussa, koji je uveo strukturalizam u antropologiju, na primjeru osam akcijskih filmova pokušala sam pokazati da su i mitovi koji se pojavljuju u određenom filmu strukturirani u neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje</s>\n<s>5 idol - grč. (eídôlon - slika, prilika, sjena, utvara) - predmet koji simbolizira višu silu ili više biće i sam postaje predmet obožavanja; pren. osoba koju obožavaju 6 spektakl - (lat. spectaculum, spectaclum) - uzbudljiv, zapanjiv prizor; veličanstvena priredba odnosu 'binarnih opozicija', a čije značenje je rezultat međusobnog djelovanja procesa sličnosti i različitosti odnosno proizvedeno podjelom svijeta u međusobne ekskluzivne kategorije (prema Lévi – Strauss, u Strinati 1995: 73).</s><s>U strukturalnoj analizi najgledanijih, a time i najpopularnijih, hollywoodskih akcijskih filmova nastojala sam utvrditi set elementarnih opozicija, tip zapleta, sekvence, mitološke društvene vrijednosti te da li postoji meta-jezik i univerzalna nepromjenjiva struktura u pozadini tih filmova.</s><s>Vraćajući se na osnovno pitanje: «Da li je film mit?», oslonila sam se na Barthesovo definiranje mita kao forme popularne kulture (u Strinati 1995: 112).</s><s>Postavila sam tezu da osim što reprezentira mitove društva u kojem živimo, film je kao oblik popularne kulture ujedno i sam mit.</s><s>Primjenjujući Barthesovu teoriju denotacije i konotacije na film kao formu popularne kulture koja u sebi sadrži druge 'jezike': sliku, riječ i zvuk, pokušala sam otkriti 'skrivena' značenja koja nam pojedini film prosljeđuje.</s><s>Film je mit jer koristi jezik drugih sistema za konstrukciju pojmova te tako postaje meta-jezik kojim se «povijest transformira u prirodu».</s><s>Moć filma izražava se u mitološkim elementima: 'mističnoj participaciji' gledatelja, kao i u uzorcima ponašanja i postupcima te odnosu do društvenih vrijednosti, potvrđujući tako Mayerovu tvrdnju o velikom utjecaju filma na društvo (1945: 19).</s><s>7 odabranih prema kriteriju ostvarene zarade od prodanih kino ulaznica u SAD-u s portala mojo.com SRŽ</s>\n<s>Sam film je kao proizvod znanstveno-tehničke revolucije dijete tehničkog doba.</s><s>Kao što je to naglasio Erwin Panofsky (u Stojanović 1978: 117): “Nije umjetnički poriv doveo do otkrića i postepenog usavršavanja jedne nove tehnike, već je tehnički izum doveo do otkrića i postepenog usavršavanja jedne nove umjetnosti.” Po mišljenju mnogih autora, za manje od pola stoljeća, film se je po svojim mogućnostima i dostignućima izjednačio sa drugim umjetnostima koje su pratile razvoj čovječanstva tisućljećima – i ne samo to, mnoge među njima je po svojem utjecaju i nadmašio.</s><s>Ujedno, filmska umjetnost je jedina umjetnost čijem su razvoju od samog početka bili svjedoci sada živući ljudi – odnosno povijest filma je, u suprotnosti s drugim umjetnostima, moguće izmjeriti s životnom dobi jednog samog ljudskog roda.</s><s>Pretpovijest filma započinje još s prvim pokušajima čovjeka da bi ‘oživio’ crtež, sliku, fotografiju.</s><s>Tako je praizvedbi filmova braće Lumiére 28. prosinca 1895. na ‘Boulevard des capucines’ – koja je označila početak filmske kinematografije8 utemeljene na fotografsko fiksiranoj filmskoj slici, prethodila pionirska faza animacije i razvoja filmske tehnike koju su postepeno otkrivali u 19. stoljeću.</s>\n<s>Emil Reynaud je 1888. patentirao aparaturu s imenom ‘ optičko gledalište’ te je 28. listopada 1892. održao prvu javnu projekciju svojih svjetlosnih pantomima – na celuloidnu traku je nacrtao priče koje su trajale desetak minuta te ih je posebnim sistemom projicirao na zaslon u dvorani.</s><s>To je bila prva animirana kinematografija ili kinematografska animacija.</s><s>Međutim kinematografskoj animaciji je prethodio vrlo važan pronalazak, do kojeg su istovremeno i nezavisno jedan od drugog 1836. došli Simon Ritter von Stampfer i Joseph 8 kinematografija - grč.(kínéma, nématos - kretanje + gráfô - pišem) - slikovno reproduciranje predmeta u gibanju, događaja, mimike, a u novije vrijeme i glasa (tonfilm)</s>\n<s>Antoine Plateau – poznat kao stroboskopski 9 efekat: – ako jednu sekundu nekog pokreta rastavimo na određeni broj statičkih prizora tj. na više uzastopnih faza tog pokreta, ukoliko bi te nepomične sličice ponovno u jednoj sekundi odvrtili pred očima – naše oko, zbog svoje nepotpune prirode, ne opaža pojedine statičke faze, već vidi (rekonstruira) mobilnu cjelinu pokreta.</s><s>To se događa zbog toga što odsjev pojedine faze na mrežnici traje malo dulje, nego što ta faza zaista traje.</s><s>Prema Vladimiru Petriću najznačajnije doprinose na području usavršavanja fotografske analize dali su: Jules Janssen koji je 1874. konstruirao ‘astronomski revolver’, Etienne-Jules Marey koji je 1872. izumio ‘fotografsku pušku’ i naročito Eadweard Muybridge koji je uspio 1879. pomoću ‘zoopraksiskopa’ stvoriti fotografsku iluziju pokreta.</s><s>Njegov suradnik Georges Demeny je već 1891. konstruirao prvu kameru za snimanje objekata u prirodi.</s><s>Sve to su dostignuća koja potvrđuju u kolikoj je mjeri film proizvod tehnike i koliko je bilo potrebno napora i pokušaja prije no što su nastale ‘žive slike’ (Petrić 1971).</s><s>Na početku svog razvoja kinematograf je bio samo optička igračka i sajamska zabava čak i za svoje stvaraoce.</s><s>Većinom su ljudi povezani sa otkrićem kinematografije bili znanstvenici kojima je film predstavljao sredstvo istraživanja, način širenja informacija, odnosno novu komunikacijsku mogućnost.</s><s>Za pretpovijest filma svakako su najvažniji Thomas Alva Edison i njegov suradnik William-Kennedy Dickson koji su po uzoru na svoj fonograf10 konstruirali novi uređaj – ‘kinetograf’, koji je mogao u djeliću sekunde snimiti pokret na celuloidnu traku sa četiri perforacije sa svake strane, kao što su današnje.</s><s>Ubrzo su ga usavršili i 1884. pojavio se je prvi ‘kinetoskop’ u obliku drvene kutije u koju su, prvotni filmski ljubitelji za promatranje ‘živih slika’, najprije morali ubaciti novčić.</s><s>Premda su filmovi trajali jedva 20 sekundi i vrtjeli su se u krugu kao beskonačna traka, kinetoskop je oduševio publiku.</s><s>1.2 ROĐENJE ZVUČNOG I KOLOR FILMA</s>\n<s>Iako je iste godine na Broadwayu već bila otvorena prva ‘kinetoskopska dvorana’, Edison još uvijek nije dozvolio da se filmske trake projiciraju na platnu u dvorani zato što je mislio kako 9 stroboskop - grč.(stróbos - vrtlog, vrtnja + skopéo - gledam) – sprava za utvrđivanje frekvencije titranja ili vrtnje npr. motora u pokretu (s pomoću svjetla) 10 fonograf - grč. (fone - glas, zvuk + gráfo - pišem) - uređaj kojim se pomoću primitivnog mikrofona i kositrenog cilindra (tj. bez električnih uređaja i pojačala) već 1877. mogao zabilježiti i proizvesti zvuk</s>\n<s>1.1 PIONIRSKA FAZA FILMSKE TEHNIKE od toga neće biti nekih većih prihoda.</s><s>Pod pritiskom svojih suradnika, ipak je 23. 04. 1896. priredio prvu javnu predstavu u broadway-skom music hallu – četiri mjeseca poslije braće Lumiére u Parizu!</s>\n<s>Međutim, u povijesti razvoja kinematografije često su upravo visina potrebnog ulaganja i moguća isplativost bili odlučujući faktori za primjenu nekog izuma.</s><s>1877. godine Thomas Alva Edison patentirao je fonograf, a već sljedeće godine Wordswort Donistrop radi na spajanju zvuka i slike u uređaj koji je nazvao kinesetograf.</s><s>Kako piše Belan (1966: 146) time je zvučna slika bila ‘stvarnost’ i prije prve kinematografske predstave braće Lumiér, što znači da je zvučni film imao sve tehničke uvjete da od samog početka potisne nijemi film.</s><s>To se ipak nije dogodilo jer je već sam nijemi film predstavljao senzaciju i “producenti nisu imali nikakvog razloga da svoje ionako sve veće troškove opterete nekom sumnjivom novotarijom kao što je zvučni film” (Belan 1966: 148).</s><s>Zapravo u prvom razdoblju razvoja zvučnog filma činilo se da zvuk filmu samo smeta.</s><s>Naime, zvuk je još uvijek bio preslab i da bi se uopće mogao zabilježiti, glumci i pjevači morali su stajati nepokretno kao u vrijeme Daguerrovih fotografija!</s><s>Zato su prvotni djelomično ozvučeni filmovi publici bili nedovoljno zanimljivi što je za producente tih filmova značilo financijski neuspjeh.</s>\n<s>No, nakon otkrića fotoćelije i audioamplifikatora11, usavršila se je i tehnika snimanja zvuka, premda je i nadalje postojao problem sinkroniziranja pokreta s registriranom i reproduciranom riječju odnosno pjesmom, što je 1923. riješio Amerikanac Lee De Forest snimivši zvuk na istu vrpcu na koju se je snimala i slika.</s><s>Ali Hollywood još uvijek nije bio zainteresiran za njegov izum jer su, uslijed velikog poslijeratnog prosperiteta, kino-dvorane bile pune i nijemi je film doživljavao svoj financijski procvat.</s><s>Zato su vlasnici kino-dvorana, među kojima su većinom bili uspješni producenti i bankari koji su ih financirali, smatrali da porastu opticaja dolara treba odgovoriti s još većim luksuzom kinematografskih dvorana.</s><s>Dvadesetih godina, Hollywood je bio filmsko središte svijeta čija je proizvodnja pokrivala 90 posto tržišta na svim kontinentima.</s><s>Investicije u kino-dvorane bile su sigurnije od same 11 audioamplifikator - lat. (audire - čuti + amplificare - povećati, povisiti) - pojačalo odn. lampa s tri elektrode pomoću koje se je zvučni zapis mogao znatno pojačati filmske proizvodnje, ali “... stvari su od 1925. bivale sve gore.</s><s>Razdoblje Coolidga, to jest prosperiteta, podiglo je standard do te mjere da su ljudi mogli sebi priuštiti bolju zabavu od one koju su doživljavali ako su sjedili u kinematografima.</s><s>Paralelno s tim popularni (i najskuplji) starovi gubili su popularnost, a kino-dvorane prometnu vrijednost” (Belan 1966: Braća Warner, koji su imali sav kapital uložen u kino-dvorane, našli su se na rubu propasti.</s><s>Kako nisu imali što izgubiti, odlučili su riskirati s novim patentom nazvanim vitafon12 te su 1926. snimili nekoliko kratkometražnih filmova od kojih je najviše uspjeha imao Don Juan.</s><s>Uspjeh tih filmova i oduševljenje publike potaknulo ih je na snimanje i prvog dugometražnog ‘zvučnog’ filma Jazz singer.</s><s>U biti to je još uvijek bio nijemi film s ozvučenim pjesmama Al Jolsona i svega jednom dijaloškom scenom, no film je već u prvoj godini prikazivanja donio kompaniji tri milijuna dolara.</s>\n<s>Početkom govornog odnosno zvučnog filma najčešće se smatra film režisera Alana Crosslanda Sonny boy, prikazan također u produkciji kompanije Warner listopada 1927.</s><s>Iako je to zapravo bio prvi djelomično govorni film, njegovo je značenje u povijesti filma prvenstveno s vidika usavršavanja filmske tehnike koja se potom naglo razvija.</s><s>Već 1928. u kompaniji Warner proizveli su prvi pravi ‘posve govorni i u cijelosti zvučni’ film Svjetla New Yorka koji im je donio još dva milijuna dolara čiste dobiti (vidi Belan 1966: 149).</s><s>Za razliku od publike, sami producenti nisu bili oduševljeni novim čudom tehnike jer su, kako tvrdi Belan: “S gorčinom u duši potiskivali spoznaju da će morati investirati milijune dolara da bi svoje nijeme produkte prebacili na zvučne tračnice”(Belan 1966: 149), no financijski uspjesi Warnerovih filmova dali su poticaj bankama koje su uložile približno 300 milijuna dolara za tonske uređaje u ateljeima i kino-dvoranama kako im kapital uložen u filmsku industriju ne bi propao.</s>\n<s>“Nemirni čovjekov istraživački duh snabdijevao je filmsku tehniku uvijek novim čudesnim napravama i postupcima, ali kinematografija je te naprave i postupke čuvala u sefovima da bi ih uvela u život tek onda kad se steknu posebni uvjeti, to jest kad broj prodanih kino-ulaznica iz ovih ili onih razloga stane opadati” (Belan 1966: 198).</s><s>12 vitafon – patent koji omogućava da se zvuk registrira na pločama, ali s postignutim sinhronitetom Zakašnjenje u iskorištavanju pojedinih tehničkih unapređenja u kinematografiji nije bilo karakteristično samo za registraciju zvuka, već i za mnoge druge kinematografske izume u koje se nije investiralo, sve dok se profiti filmske industrije ne bi počeli drastično smanjivati.</s><s>Kako su se s pojavom televizije ti profiti umanjili za 50 posto, jer su kino-posjetitelji ostajali radije uz male ekrane kod kuće, kinematografija je nastojala senzacionalnim tehničkim inovacijama ponovno probuditi ‘zaspali’ interes publike. “Ovaj mali ekran prisilio je Hollywood da onaj svoj klasični poveća do najveće moguće mjere, da ga zaobli, da ga produbi, da ga snabdije trećom dimenzijom i blistavilom boja “ (Belan 1966: 156).</s><s>Najprije je uvedena boja, a zatim su napori bili usmjereni iznalaženju postupaka koji će filmu dati treću dimenziju, dubinu.</s><s>Prvi je prirodno obojenu projiciranu sliku13 postigao Clark Maxwell snimajući kroz filtere s trima temeljnim bojama te je time postavio osnovu tzv. adititivnog sistema: ako naizmjenično projiciramo zelenu i crvenu svjetlost, boje će se pretopiti jer će svaka od njih ostati u oku još neko vrijeme i vidjet ćemo žutu boju, a dodamo li im i magnetnu – naše oko će to primiti kao bijelu boju.</s><s>Već 1897. taj je princip u kinematografiji upotrijebio H. Isensee, no tek je tzv. rotirajući filter kojeg su 1906. izumili Charles Urban i A. G. Smith omogućio da ekran naizmjence prima zelenu i crvenu sliku koje su se zbog stroboskopskog efekta pretapale u jednu obojenu.</s><s>Film je bio djelomično obojen jer su pojedini negativi fotograma sadržavali samo tonove onih boja koje su komplementarne bojama upotrijebljenih filtera te njihova adicija (zbrajanje) na ekranu nije davala samo žutu boju, nego i stanoviti broj drugih kombinacija.</s><s>Iako je Gaumont 1919. uspio postići cijeli spektar boja povećavši broj fotograma s 32 na 48, kako napominje Belan, aditivni sistemi se ipak nisu mogli održati jer je postupak bio suviše složen i skup (1966: 202) Stoga je novi, tzv. supstrativni postupak kojim se izravno snima u boji, postigao izuzetan komercijalni uspjeh jer nije zahtijevao nikakva preinačenja projektora niti upotrebu filtera.</s><s>Prema Belanu (1966: 203) postupak je 1926. inicirao dr. Herbert Kalmus.</s><s>On je želatinske slojeve, obojene komplementarnim bojama, lijepio jedne na druge na celuloidnoj podlozi.</s><s>Dvije godine kasnije postupak je usavršen u Technicoloru gdje su posebnom kamerom 13 do tada su se filmovi naknadno ručno bojali u slikarskim ateljeima, bilo detalj po detalj snimali na tri zasebne vrpce kroz tri filtera temeljnih boja.</s><s>Negativ su zamijenili matricama koje su se potom bojile postupkom upijanja da bi se iz njih izvukli pozitivi u boji, dok su se za konturu posebno izvlačile crno-bijele kopije negativa.</s><s>Od 1940. njemački trust Agfa konkurira Technikoloru s proizvodnjom troslojnih pozitiv i negativ vrpca za tržište.</s><s>Njihova metoda nije zahtijevala posebne postupke ni u fazi snimanja, niti razvijanja ili kopiranja, što je pojednostavilo i pojeftinilo proizvodnju kolor-filmova, ali su umjetnički rezultati bili ipak slabiji od Technikolorovih 14 (vidi Belan 1966: 204).</s><s>1.3 ILUZIJA TREĆE DIMENZIJE</s>\n<s>Snimanje po sistemu širokog platna (cinerame) koje je prvi put prikazano 30. 09. 1952. u New Yorku, bilo je samo početak tehničke revolucije koja je nastojala filmu osigurati treću dimenziju i s tim savršen zvučni film u kojem bi vizualna i auditivna komponenta bile potpuno jedinstvene.</s><s>Eksperimentalno, trodimenzionalni (3-D) filmovi prikazivali su se još prije 2. svjetskog rata, ali je kinematografija izbacila svoj ‘reljefni adut’ tek kao odgovor na uspjehe televizije.</s>\n<s>Već oko 1920. u Engleskoj se eksperimentiralo sa anaglifom15, no unatoč nastojanjima sistem se nije mogao koristiti za filmove u boji jer mu je upravo boja služila za postizanje reljefnosti.</s><s>Stoga je prednost dobio tzv. polaroid sistem koji umjesto filtera u boji za postizanje reljefnosti koristi prozirne polarizirane filtere – brušene tako da isključuju bilo okomite bilo vodoravne zrake svjetlosti čime se slika desnog oka odvaja od slike lijevog, a pomoću naočala s polariziranim staklima i gledaoci u dvorani su dvostruku sliku doživljavali kao jednostruku reljefnu (vidi Belan 1966: 207–208).</s>\n<s>Reklamni 3-D film Johna A. Norlinga, snimljen za automobilsku industriju Chrysler, izazvao je pravu senzaciju na njujorškoj svjetskoj izložbi 1939.</s><s>Na londonskom festivalu 1951. poznati filmski teoretičar i producent Raymond Spottiswoode prikazao je program kraćih eksperimentalnih 3-D filmova snimljenih u polaroidu, a u tom programu su bili i crtani 3-D kistom kao što je to činio Méliés ili za veće površine postupkom ‘pochoir’ tzv. šabloni 14 postupak Technikolora omogućavao je izjednačavanje svake od temeljnih boja jer za svaku postoji poseban negativ, dok su kod Agfa-kolora za usklađivanje boja s prirodnim bojama morali složenim postupkom filtriranja pojedinih kadrova korigirati ne samo prvu, već i sve ostale kopije</s>\n<s>15 anaglif - grč. (aná - gore, odozgo + gl ýptein - dopusti) - polureljefni umjetnički radovi filmovi koje je realizirao Norman Mac Laren.</s><s>Prema Belanu (1966: 209), time je eksperimentalna faza bila završena: 1952. američko poduzeće Natural Vision snimilo je prvi komercijalni dugometražni 3-D film Bwana devil koji je investitoru donio oko milijun dolara čiste dobiti, a distributeru čak dvadeset milijuna.</s><s>Ti iznosi su potaknuli velike hollyvoodske producente da pokušaju s trodimenzionalnim polaroidnim filmovima spasiti kinematografiju od sve opasnije konkurencije televizijske proizvodnje.</s><s>Gledaocima su posuđivali polaroidne naočari (sic!) uz tako veliku pristojbu da su za tjedan dana isplatili cijenu proizvodnje.</s><s>Kino-vlasnici su se smatrali prikraćeni, to više što su 3-D filmovi bili kopirani na dva negativa, a upotreba obaju projektora silila ih je da pauze ispunjavaju posebnim scenskim programima.</s><s>Tako su visoke cijene ulaznica i visoki troškovi predstave destimulirali kino-vlasnike.</s><s>Već 1954. godine distributeri prodaju 3-D filmove u običnom plošnom izdanju (Belan 1966: 209–210).</s><s>Međutim na tome se nije stalo.</s><s>Iluziju treće dimenzije daje i kinerama16 čija se reljefnost zasniva na fenomenu prema kojem dubinu doživljujemo zbog toga što vidimo i periferni prostor u luku od 180 stupnjeva.</s><s>Dok je obični ekran uokviren tamom kino-dvorane, kod kinerame gledalac ima osjećaj da se nalazi pred otvorenim prostorom jer je zbog sferičnosti kineramskog platna vidno polje projicirane slike gotovo izjednačeno s vidnim poljem u prirodi.</s><s>Uz zvuk, koji je također obogaćen novom dimenzijom - stereofonijom17, kinerama je predstavljala pravu senzaciju.</s><s>Tako je, tijekom Warnerove premijere To je kinerama, scena vagona koji se strmoglavo sjurio natjerala prisutne u kino-dvorani da su uz povike straha tražili zaklon ili se pridržavali čvrsto fotelja umišljajući da se i sami voze.</s><s>Kao što je zapisao novinar milanskog Cinema Nuovo Piero Portalupi: «Napokon je pronađen način da se spriječi pospanost i ravnodušnost gledalaca», jer je uvjerljivost sferičnog ekrana i stereofonskog zvuka silila gledaoce da instinktivno reagiraju na ‘opasnosti’ koje im prijete od onog što vide na ekranu (vidi Belan 1966: 214-215).</s>\n<s>16 kinerama - grč. (kinein - micati, kretati, gibati + rama - okvir slike) - kinematografska tehnika koja radi istodobno s nekoliko filmskih i tonskih vrpci kako bi se dobila potpuna iluzija prostora</s>\n<s>17stereofonija - grč. (stereós- čvrstoća, jakost, prostornost + fone - glas) - reprodukcija glasova koja nastoji postići utisak o prostornoj udaljenosti izvora tih zvukova; 1935.</s><s>Abel Gance je (za film Napoleon) rasporedom većeg broja zvučnika u kino-dvorani, utro je put današnjim sistemima stereofonije</s>\n<s>Osim konkurencije televizije, među sobom su se u pridobivanju gledalaca takmičile i velike filmske kuće.</s><s>Kao ‘odgovor’ na Warnerovu kineramu, Paramount u travnju 1953. u njujorškoj dvorani Radio City Music Hall predstavlja svoj vistavision, čiji uspjeh je natjerao tvrtku 20th Century-Fox na ubrzano usavršavanje svog aduta – kinemaskopa.</s><s>Premijeru prvog filma snimljenog u tehnici kinemaskopa, povijesnog spektakla Tunika, održali su 30. rujna 1953. u tada najvećem i najluksuznijem njujorškom kinematografu Roxy.</s><s>Kinemaskop je zasjenio svoje prethodnike jer su tri vrpce kinerame zamijenjene samo jednom sasvim standardnom, a snima se i projicira isto tako sasvim običnom kamerom i projektorom.</s><s>Uz stereofonijski sistem zvuka, koji se postiže tako što su tri zapisa vezana za zvučnike uzduž platna, a četvrti za zvučnike raspoređene u dvorani, nadmašio je kineramu i takozvanim Miracle-Mirror Screen-om, ekranom koji je ne samo sferičan, već i metaliziran i izvanredno refleksan.</s>\n<s>Da, trodimenzionalni film obećava mnogo, ali pitanje jest odnosi li se to ‘mnogo’ samo na senzacionalnost predstave ili pruža mogućnost novih izražajnih sredstava, takvih koje će revolucionirati umjetnost filma?</s><s>Odgovor je zadan ranijim iskustvima.</s><s>Treba se samo prisjetiti reagiranja kino-publike na one prve Lumiérove filmove.</s><s>Te prve gledaoce bacao je u paniku vlak koji je dolazio, premda je filmska slika tog vlaka bila crno-bijela, titrava, plošna. /.../ Ni onda se nije vjerovalo u umjetničke mogućnosti filma.</s><s>Pa ipak su te iste titrave, blijede, plošne snimke postale medij sedme umjetnosti.</s><s>I prvi govorni filmovi bacali su estete u paniku negodovanja.</s><s>Međutim, danas se igrani film ne da zamisliti bez žive izgovorene ljudske riječi.</s><s>Stoga riječi Louisa Delluca: “Nazočni smo rađanju jedne izvanredne umjetnosti jer je dijete stroja i ljudskog ideala” (Delluc 1959: 69), koje su ondašnjim generacijama zvučale gotovo proročanski, danas se potvrđuju u novim dimenzijama i vizijama filma.</s><s>1.4 POKRETNE SLIKE NA PC-JIMA</s>\n<s>Filmska industrija je, ponajviše zahvaljujući Georgeu Lucasu, otišla korak dalje te prihvatila napredne mogućnosti kompjuterskih tehnologija.</s><s>Već pri snimanju prvog nastavka futurističke sage Ratova zvijezda, Lucas je potrošio milijune dolara vlastitog novca na inovacije kako bi njegov film izgledao što je moguće realnije.</s><s>Nakon uspjeha prvog nastavka 1977, Lucas je okupio malu skupinu računalnih stručnjaka u Industrial Light and Magica koji su bili zaduženi za proizvodnju kompjuterski generiranih specijalnih efekata.</s><s>ILM-ovci su kreirali prvi digitalni sustav za montažu i uređivanje filma.</s><s>Računalni sustav, nazvan EditDroid, omogućavao je urednicima da filmske snimke prebace na kompjuterske diskove te da preko računala uređuju i montiraju film.</s><s>Iz tima računalnih stručnjaka koje je okupio Lucas nastaje tvrtka Pixar u vlasništvu Stevea Jobsa, tvorca Applea i jednog od najvećih vizionara informatičke industrije.</s><s>Pixar je, koristeći talent i tehnologiju koju je Lucas prodao, razvio softver RenderMan koji omogućava da se računalno napravljenoj slici dodaju kvalitete stvarnog svijeta kao što su sjena, dubina ili odsjaj.</s><s>Tom je tehnologijom 1995. u koprodukciji s Disneyjem u Pixarovom studiju stvoren i prvi cjelovečernji animirani film Toy Story .</s><s>Kako piše Gabelić (2001: 37), crtić o tajnom životu igračaka, koji je kompletno realiziran uz pomoć računala, imao je visoki budžet od 30 milijuna dolara.</s><s>Kako se uloženi novac deseterostruko vratio, ubrzo je uslijedio i jednako uspješan nastavak Toy Story 2 te niz drugih cjelovečernjih animiranih filmova, poput U potrazi za Nemom, Riba ribi grize rep, što je Pixarovom studiju donijelo veliku popularnost.</s><s>Softver je izazvao pravu revoluciju u filmskoj industriji te je, kako navodi Jasmina Franjić: « /…/ studijima donio 33 Oscara za specijalne efekte na posljednje 35 Iako je prva kompjuterski kreirana scena u nekom igranom filmu zabilježena još 197618, tek je s razvojem procesorske snage računala potrebne za što vjerniju manipulaciju virtualnim trodimenzionalnim prostorima početkom 80-tih omogućen kreativni zamah koji će radikalno pomaknuti granice filmske magije.</s><s>Disneyjev film Tron iz 1980. sadrži 30 minuta kompjutorske animacije, Lucasov ILM premijerno predstavlja niz novih kompjuterskih specijalnih efekata te 1985. stvara i prvi kompjuterski generiran lik u filmu Mladi Sherlock Holmes redatelja Barryja Levinsona.</s><s>Iduće godine John Lasseter kreira prvi trodimenzionalni kompjuterski generirani animirani film Luxo Jr.</s><s>Film je producirala kompanija Pixar koja s istim režiserom 1988. stvara i kratki trodimenzionalni, Oscarom nagrađeni, animirani film Tin Toy .</s>\n<s>Kako navodi Gabelić: «Redatelj James Cameron, nakon početnog eksperimentiranja računalima u filmu The Abyss, 1991. snima jedan od najvećih hitova Terminator 2: Sudnji dan.</s><s>Iza inovativnih specijalnih efekata u Terminatoru stajao je Lucasov ILM, koji svoj 18 scena spuštanja svemirskog broda u filmu Alien londonske kompanije Systems Simulation povijesni status definitivno potvrđuje 1993. sa Spielbergovim Jurrasic parkom nakon kojeg filmska industrija ulazi u novu eru» (Gabelić 2001: 36) .</s><s>Osim fascinantne animacije dinosura, koji su smjesta osvojili publiku, prvi put uz glumce junaci igranog filma postaju kompjuteri.</s><s>Naime, kompjuterski generirani efekti postaju sastavni dio filma gotovo jednake važnosti kao i sami glumci.</s><s>No, vjerojatno najveća potvrda eksplozivnog rasta mogućnosti računalske 3D grafike dolazi 2 001. s prvim cjelovečernjim igranim filmom koji je u cijelosti generiran računalima.</s><s>Kompjuterski generirana slika u filmu Final Fantasy – the spirits whitin djeluje poput klasične fotografije, a kompjuterski generirani likovi toliko su realistični da djeluju poput stvarnih ljudi pa se s pravom već postavlja pitanje: Hoće li u skoroj budućnosti virtualni glumci zamijeniti hollywoodske?</s>\n<s>Za film, koji se radio u tajnosti pune četiri godine, potrošeno je sto milijuna dolara, a do tada neviđena fotorealističnost likova postignuta je pomoću tzv. Motion captur tehnologije koja se koristi za prijenos ljudskih pokreta na kompjuterski generirane likove i 3D skenera.</s><s>Za razliku od ranijih filmskih ostvarenja koja su svoje ishodište pronalazila u nestvarnim svjetovima, Final Fantasy nadahnuće pronalazi u stvarnom svijetu.</s><s>Final Fantasy još više zamućuju granicu između virtualne stvarnosti i svijeta koji nas okružuje.</s><s>Fotorealistična uvjerljivost upotrijebljenih objekata dovedena je gotovo do savršenstva /.../.</s><s>Vizualan dojam filma «Final Fantasy» nadmašuje sve što je dosada napravljeno, što i ne čudi s obzirom na trud 200 animatora i umjetnika koji su samo za oblikovanje Akijeve kose (glavni lik) upotrijebili 60.000 odvojenih vlasi koje doista izgledaju poput pravih.</s><s>Cijeli film sastoji se od 1327 kadrova i 141.964 odvojenih sličica koje su obrađivane (renderirane) prosječno između 15 minuta i 7 sati.</s><s>Ukupan rezultat, izraženo u potrošenoj memoriji za arhiviranje, iznosio je 10 TB (Terabytesa) 3D podataka i 5 TB dvodimenzionalnih crteža (Gabelić 2001: 37).</s><s>1.5 NOVE DIMENZIJE I VIZIJE FILMA</s>\n<s>S napretkom tehnologije specijalni efekti u Lucasovim Ratovima zvijezda postajali su sve bolji i bolji, no da bi se ti efekti zaista doživjeli potrebna su i kina opremljena digitalnim projektorima.</s><s>Franjić piše: »U vrijeme kada je Lucas snimio Episode II, 2002. godine, tek je 70 kina u SAD-u moglo prikazati film u orginalnom digitalnom formatu» (2005: 36).</s><s>Iako se o digitalizaciji kinematografa počelo govoriti još 1999, do nje ipak nije došlo, prvenstveno zbog visokih troškova i ne postojanja standardnog digitalnog formata.</s><s>U Sjevernoj Americi cijena sustava za digitalizaciju kina stoji između 80 000 i 100 000 dolara.</s><s>S obzirom da nema mnogo filmova koji imaju intenzivne efekte kao Ratovi zvijezda teško je natjerati kinematografe na digitalizaciju projekcija zbog jednog ili dva filma godišnje.</s><s>S druge strane neosporno je da bi digitalizacija donijela i nove prednosti, počevši od jeftinije distribucije koja bi se mogla odvijati putem satelita ili brzim prijenosom podataka Internetom.</s><s>Digitalni filmovi bili bi i daleko dugovječniji i kvalitetniji budući da se mogu pohraniti na tvrde diskove, pri čemu kvaliteta slike i nakon tisućite projekcije ostaje jednaka kao da se film prikazuje prvi put.</s><s>Prema podacima Jasmine Franjić (2005: 36) dupliciranje filmova za distribuciju, osim što traje nekoliko dana, stoji oko 2000 dolara te je procjena da se za distribuciju jednog filma potroši oko milijun dolara.</s><s>Međutim, trenutno postoji pet različitih digitalnih formata pa potpunu digitalizaciju kinematografa sprječava i to što se filmski studiji još nisu dogovorili oko standardiziranog formata koji bi omogućio da se distribuirani film može gledati u svim kinima.</s>\n<s>Budućnost kinematografa dovodi u pitanje i sve raširenija pojava tzv. Video-on-Demand usluge odnosno trenutačnog pristupa filmovima koji se preuzimaju s Interneta jednostavnim klikom miša s kućnog računala.</s><s>Sve veći broj filmova je već nakon kino premijere dostupno na file-sharing servisima s kojih se mogu besplatno skinuti za samo nekoliko sati, što je izazvalo veliku zabrinutost filmske industrije jer se time otvara i ozbiljan problem piratizacije filmova.</s>\n<s>Tvrtka DivX Networks, zaslužna za najpopularniji filmski format na Internetu, odlučila je legalizirati ga te je sklopila prvi licenčni ugovor s filmskim distributerom Strand Releasingom19, no iako se nadaju da će upravo njihov format postati dominantan na Internetu, još im nije pošlo za rukom nametnuti se velikim filmskim distributerima.</s><s>Tržišni kolač za Video-on-Demand uslugom ubrzano raste pa su zajedničku uslugu najavili Disney i 20th Century Fox, a isto su učinili i Sony, AOL Time Warner, Vivendi Universal, MetroGoldwyn-Mayer i Paramount (vidi Mataija 2001: 27).</s><s>Kako navodi: «Windows Media 8 19 Maleni filmski distributer učinio je svoj katalog filmova dostupnim u DivX formatu na vlastitim Internet stranicama za cijenu od 4,95 dolara za petodnevnu posudbu, nakon čega se datoteci više ne može pristupiti</s>\n<s>1.1 PIONIRSKA FAZA FILMSKE TEHNIKE format također je vrlo popularan način gledanja filmova i slušanja glazbe, a tehnologiju koriste i najveći online prodavači filmova poput SightSounda i CinemaNow.</s><s>Prema Microsoftu, dosad je na taj način pogledano 20 milijuna filmova» (Mataija 2001: 27).</s><s>Nova računala Intela, HP-a, Sonyja i drugih pripremljena su za uporabu u ulozi kućnih multimedijalnih centara, zamišljenih kao mjesto s kojeg se pokreću filmovi, glazba i ostali multimedijalni sadržaji.</s><s>Velike tvrtke poput Microsofta ulažu ogromne napore u razvijanje novih, sve savršenijih alata «za osvajanje dnevne sobe».</s><s>Uz nove tehnologije koje omogućuju realizaciju slike puno veće definicije tzv. HD20, također i mogućnosti Interneta dobivaju sve značajniju ulogu u njenoj distribuciji pa su novi trend internetske videotrgovine.</s>\n<s>U segmentu prodaje video sadržaja putem Interneta sudjeluju mnoge poznate i uspješne kompanije, kao što je Apple, koji je nedavno počeo s prodajom videosadržaja za svoj iPod Video, a tu su i Microsoft i Yahoo, što konkurenciju čini prilično jakom.</s><s>O tome koliko će tržište tek rasti dovoljno govori činjenica da je na Consumer Electronic Showu prikazano pregršt uređaja različitih veličina i oblika koji se mogu povezati na Internet i preuzeti videozapis (Franjić 2006: 25).</s>\n<s>Na prošlogodišnjem CES-u tvrtka prepoznatljiva po web tražilici Google predstavila je novi servis za distribuciju filmova Video Store koji nije namijenjen samo velikim filmskim studijima i medijskim kućama, nego kompletnoj Googleovoj publici budući da će, kako je najavio jedan od osnivača Larry Page, korištenje biti »jednostavno, brzo i jeftino».</s><s>Na istom sajmu Yahoo je pak predstavio novi besplatan softver koji korisnicima omogućava da putem televizijskih ekrana pretražuju i gledaju više od milijun videozapisa ponuđenih na internetskim video-trgovinama.</s><s>Osim što se razvojem tehnologije računala pretvaraju u središta zabave, mnogi smatraju kako i televizija ulazi u novo razdoblje s mogućnošću da gledatelju ponudi program u vrijeme i na mjestu koje je on odabrao.</s><s>Zbog toga, kako je prikazano na CES-u, TV uređaji danas posjeduju nevjerojatan raspon dimenzija – od spektakularnih ekrana koji se mogu usporediti s kinematografskim platnima, do najminijaturnijih, ugrađenih u telefone i digitalne osobne pomoćnike (vidi Gabelić 2006: 20 novi video standard</s>\n<s>S obzirom da je kućno kino suvereno zavladalo našim dnevnim boravkom, ne čudi da se već našao inovator koji je multimedijalnu tehnologiju donio i u spavaću sobu.</s><s>Krevetkućno kino tehnološka je novotarija koje se dosjetio njemački proizvođač namještaja RufBett International.</s><s>Kako piše Ivana Rimac (2005: 21), riječ je o 15 000 eura vrijednom multimedijalnom krevetu.</s><s>RUF Cinema krevet, kako mu glasi naziv, atraktivnog je futurističkog dizajna te sadrži DVD uređaj, antenu, veliki televizor s flat ekranom, zvučnike i konzole za igrice, a pokreće se pomoću daljinskog upravljača.</s><s>Kućno kino skriveno je ispod prostora za noge, a ekran izranja pritiskom na tipku daljinskog te se istim postupkom i vraća, što daje dojam naizgled obične spavaće sobe.</s><s>Tako je vizija koja je mnogima prošla kroz glavu – «gledati omiljeni film u kinu, a ne izići iz pidžame», zahvaljujući njemačkoj domišljatosti postala realnost.</s>\n<s>Već u vrijeme rađanja filma, Sigmund Freud je upotrijebio snove za otkrivanje podsvijesti.</s><s>Upotreba snova i prikazivanje snova, kako to navodi F. Rudolf (u Frelih 1980: 134), ne samo što su nastajale istovremeno, nego se prepliću i u mnogo većoj mjeri nego što slutimo.</s><s>On smatra da je film popravljaonica snova, a kako su snovi dio ljudi, tvrdi kako nije pretjerano ako kažemo da je ujedno i popravljaonica ljudi – barem popravljaonica čovjekove osobne svijesti i podsvijesti.</s>\n<s>Teorija snova predstavlja jedan od teorijskih instrumenata pomoću kojih Freud objašnjava umjetničko stvaralaštvo.</s><s>Polazeći od zaključka da su snovi “želje snivača prikazane kao ispunjenje”, Freud smatra kako se u osnovi i umjetničkog stvaranja i sna i maštanja, nalazi potreba za zadovoljavanjem nezadovoljenih želja, i to prvenstveno onih koje si čovjek ne usuđuje priznati, pa ih je stoga potisnuo u nesvjesno (Freud 1979 a: 8).</s><s>Prema Freudu (1979: 344) osjećaj krivnje je «najvažniji problem kulturnog razvoja», a cijena kulturnog napretka plaćena je «gubitkom uživanja sreće zbog jačanja tog osjećaja».</s><s>Teorija sublimacije pretpostavlja mogućnost da se libido, kao specifična seksualna energija, prenosi i na neseksualna stremljenja – tako se instinktivni energetski potencijal transformira i ostvaruje na drugom, socijalno prihvatljivom planu.</s><s>U krajnjoj liniji kultura i umjetnost su samo rezultati sublimirane energije.</s><s>U skladu s tom pretpostavkom, Freud i cjelokupnu kulturu objašnjava osobnom transpozicijom Edipovog kompleksa.</s><s>Kultura se pokorava unutrašnjem erotičnom nagonu, koji zahtjeva da ona ujedini ljude u čvrsto povezanu masu, a taj cilj može postići samo neprekidnim pojačavanjem osjećaja krivnje: “Ako kultura predstavlja nužni put razvoja od porodice ka čovječanstvu, onda je s njom neraskidljivo povezano stalno jačanje osjećaja krivnje, možda do razmjera kojeg pojedinac može teško podnijeti.</s><s>To je posljedica urođenog konflikta ambivalencije21, koji potječe iz vječnog sukoba ljubavi i težnje za smrću” (Freud 1979: 342).</s><s>Djelomično se s njim slaže i Arnold Hauser kad kaže: “ Nesvjesni nagoni, neostvarene težnje, osujećena nastojanja što potječu od nedozvoljenih i potisnutih želja mogu proizvesti duševnu napetost koja vodi do umjetničkog djela kao svog izraza ili svog rješenja, ali se sama izražajna snaga ipak ne može objasniti nagonom ili napetošću” (Hauser 1963: 67).</s><s>Nasuprot prenaglašavanju seksualnih problema za razvoj osobnosti, a posebno za nastajanje neurotične osobnosti, Karen Horney ističe važnost moralnih problema.</s><s>Po njenom mišljenju uzroci neuroza nisu nepromjenljivi, fiksirani modeli devijacija seksualnog nagona.</s><s>Polazeći od uvjerenja da su problemi koji izazivaju neuroze isti oni sa kojima se susreću i zdrave osobnosti – razlika je samo u tome što su kod neurotičara proturječne tendencije zaoštrenije i intenzivnije, Hornyeva ukazuje na društvene odnose kao izvor neuroza.</s><s>Kao jedan od prvih takvih faktora ističe takmičarski duh “koji prožima i naše društvene odnose, naša prijateljstva, naše seksualne odnose i odnose unutar porodice, sijući na taj način klice razornog rivalstva, podcjenjivanja, omalovažavajuće zavisti u svaki ljudski odnos” (Horney Unatoč brojnim kritikama Freudovih radova, njegova tumačenja umjetnosti predstavljala su otkriće novog područja istraživanja jer je jednu bitnu sferu čovjekove egzistencije, sferu seksualnosti, praktično iz tabu-pozicije uveo u znanost.</s><s>Proučavanje uloge nesvjesnog, 21 ambivalencija - lat. (ambo - oboje + valere - vrijediti) - u psihologiji: dvojnost, razdvojenost kad se neko svojstvo preobražava u svoju suprotnost; istovremenost dva suprotna osjećaja usmjerena na isti predmet nagona, snova, mašte... u stvaranju i doživljavanju umjetnosti bili bi nezamislivi bez njegovih teorijskih iskustava.</s><s>Stoga je i H. Marcuse naglasio da premda je Freudova teorija danas zastarjela, nije sasvim i pogrešna:</s>\n<s>Ako su napredno industrijsko društvo i njegova politika doveli do toga da je Freudov model individua i njegovog odnosa prema društvu postao nepouzdan, ako su narušili snagu individua da se odvoji od drugih, da postane i ostane osobnost, onda Freudovi pojmovi prizivaju ne samo prošlost koja leži iza nas nego i budućnost koju tek treba steći.</s><s>U svojoj beskompromisnoj denuncijaciji22 onoga što represivno društvo nanosi čovjeku, u svom predskazanju kako će s napredovanjem civilizacije porasti krivnja i da će smrt i razaranje sve efikasnije ugrožavati životne instinkte, Freud je izrekao optužbu koja je od tada još samo pojačana: plinskim komorama i radnim logorima, metodama mučenja prakticiranim u kolonijalnim ratovima ... (Marcuse 1977: 91).</s><s>Slično njemu i Hortense Powdermaker je, nazvavši današnju civilizaciju “civilizacijom business-a”, istaknula kako sadašnje generacije žive u “stoljeću zbunjenosti”: Upoznale su drugi svjetski rat, ali se još boje mogućnosti trećega.</s><s>Izmijenili su se odnosi među bivšim saveznicima i među bivšim neprijateljima.</s><s>I privrede najsnažnijih nacija boje se recesija i nezaposlenosti.</s><s>Živeći u svijetu koji se brzo mijenja, ljudi vjeruju u progres, ali nisu uvijek sigurni da će se sve završiti happy-endom.</s><s>Mnogi ljudi u tom društvu doživljavaju visok nivo frustracije, ali ga nisu sposobni izraziti, bilo zbog socijalnog pritiska koji se na njih vrši, bilo zbog unutrašnjeg straha (Powdermarker u Ilić 1983: 92).</s><s>Prema Marcuse-ovoj (1965: 36) hipotezi film je dvostruko povezan sa suvremenom civilizacijom, s jedne strane je posljedica sadašnje represivne civilizacije i s druge strane bi trebao biti prethodnica jedne buduće nerepresivne civilizacije.</s><s>Dosadašnja ljudska civilizacija nastojala je potisnuti sve što je bilo nagonsko, jednostavno poistovjećujući nagonsko s negativnim.</s><s>Zato se naša sadašnja civilizacija može okarakterizirati kao u osnovi represivna, potiskujuća, o čemu kaže:</s>\n<s>Sav napor obrazovanja i odgoja usmjeren je na to da barem ograniči, ako ne i potpuno 22 denuncijacija - lat. (denuntiare - objaviti, prijaviti) - potkazivanje, ogovaranje; pren. prikazivanje nečega kao štetnog po javni interes potisne, tjelesno uživanje, nagonsku agresivnost, egoizam, kako bi se čovjekova osobnost usmjerila ka višim vrijednostima.</s><s>Već i sam čovjekov um je po svojoj biti represivan jer nastoji iz naše svijesti potisnuti krađu, blud, perverzije, ugrožavanje fizičkog integriteta, odnosno sve ono što se u našoj civilizaciji smatra nemoralnim.</s><s>Ali to ne čini samo individualni um putem samokontrole, već i društvo u cjelini uvodeći brojne vrste cenzura: moralne, intelektualne, političke, estetske... (Marcuse 1965: 36).</s><s>Tvrdeći da je određeni stupanj represivne kontrole društva nad nagonskim elementima nužan, ujedno postavlja pitanje: Tko nam garantira da društvo ili neki njegovi dijelovi nisu pretjerano marljivi u pogledu potiskivanja nagona?</s><s>Odnosno, tko nam garantira da se ponegdje i ponekad ne prelazi granica potrebnog potiskivanja i samim tim unosi u ljudsku kulturu jedna nepotrebna i suvišna doza potiskivanja, koju je nazvao “višak potiskivanja”.</s><s>Istovremeno Marcuse vidi povezanost filma s budućom nerepresivnom civilizacijom u smislu da nam se film, kao umjetnost našeg vremena, predstavlja u ulozi osloboditelja (nepotrebno) sputanih nagona.</s>\n<s>Kako je pojedinac kao osobnost uvijek u izvjesnoj mjeri potiskivan, ograničavan u smislu zadovoljavanja vlastitih potreba, takoreći je prinuđen ‘bježati’ u carstvo fantazija i snova koje mu nudi filmsko platno, tražeći u imaginarnim formama makar i djelomično zadovoljstvo.</s><s>Premda ne prikazuje život, već ga za određeno i ne pretjerano dugo vrijeme zamjenjuje, film daje lik ne samo našim željama, već i našim mržnjama, opsesijama i strahovanjima.</s><s>Kao što je to primijetio Edgar Morin: “ Imaginarno oslobađa ne samo naše snove o savršenstvu i sreći, već isto tako i naše unutrašnje užase koji vrijeđaju tabue i zakone, donose razočaranja, ludilo i 2.2 FILMSKI ONIRIZAM</s>\n<s>Psihoanalitički prodor u svijet snova, koji Freud ostvaruje početkom našeg stoljeća, za mnoge avangardne umjetnike dobiva smisao otkrivanja tajne stvaralaštva.</s><s>Nadrealistički pokret u filmskoj umjetnosti propagirao je oslobađanje čovjeka od svih stega represivne civilizacije.</s><s>Slobodna asocijativnost, povezivanje proturječnog, neuobičajena, mutna, ali i višeznačna simbolika ovih filmova inspirirana je iracionalnim kretanjima snova.</s><s>Na taj način, filmovi su postali kontrolirani snovi i ne samo to: prvi nadrealistički filmovi ne samo što su slobodno kombinirali stvarnost i snove, nego upravo suprotno – nastojali su stvarnost predstaviti tehnikom snova!</s>\n<s>Spajanjem najudaljenijih vizualnih sadržaja čija se značenja sukobljavaju, ostvaruje se razaranje uobičajene vizije stvarnosti.</s><s>Tako se u filmu Andaluzijski pas koji je Buńuel stvarao zajedno sa Salvadorom Dalijem efekt šoka upotrebljava na način koji konstituira sve njegove bitne komponente:</s>\n<s>Brijač koji u gro-planu presijeca oko jedne djevojke, nagovješćuje onu smišljenu agresiju na doživljajnost gledatelja, koja je u kasnijem razvoju filmske umjetnosti usavršena, pa i zloupotrebljena.</s><s>Međutim provokativni element ovog filma nije ostvaren samo na psihološkom nivou: koristeći svojevrsnu logiku sna, smjele i maštovite montažne rezove, Buńuel se suprotstavlja svim onim tradicionalnim i institucionaliziranim društvenim silama koje sputavaju slobodno manifestiranje čovjekove osobnosti (Ranković 1983: 232).</s><s>S prilagođavanjem čudesnog svakodnevnom životu, nadrealizam je ostvario jednu nad stvarnost nesvodljivu na svijet logike i čiste svijesti.</s><s>Dajući nov oblik našim snovima, halucinacijama, strahu, ludilu, krvi i poeziji, slučaju, ljubavi, užasu, film se koristi za izražavanje dubljeg unutrašnjeg života, njegovog neprekidnog nemira, zamršenih krivudanja, misteriozne spontanosti, tajnog simbolizma, tame neprobojne za razum i volju.</s><s>Kao što je rekao Jean Epstein: “ Onirička vizija beskrajno i tajanstveno proširuje značenje objekta koji se pojavljuje kao filmska slika; san kao i film razvija vlastito vrijeme koje se upadljivo razlikuje od svakodnevnog vremena” (Epstein u Stojanović 1978: 32).</s><s>Potreba za oslobađanjem podsvjesnih sadržaja, opći vapaj za spontanošću karakteriziraju čitavu umjetničku avangardu.</s><s>I upravo ta njena karakteristika najbolje govori o našem vremenu: predstavlja posredni dokaz ne samo za to da je u njemu bilo malo slobode, već i za to da je u njemu racionalnost postala instrument neslobode.</s><s>Prenaglašavanje spontanosti svjedoči o tome da je spontanost bila ne samo potiskivana, već i gušena.</s><s>Prema Rankoviću, potreba za oslobađanjem podsvjesnih sadržaja za većinu avangardnih umjetnika je jedini put za unutrašnje, psihičko oslobađanje osobnosti koje je u mnogim vidovima avangarde bilo prenaglašeno upravo zato što su mogućnosti društvenog oslobođenja osobnosti bile izrazito sužene (vidi Ranković 1983: 258).</s>\n<s>Saussure (u Strinati 1995: 94) vidi lingvistiku kao podvrstu semiologije.</s><s>Prema njemu, semiologija je znanost koja proučava život znakova unutar društva, pokazujući što čini znakove te istražujući zakonitosti koje vladaju njima.</s><s>Tako se engleski i ostali jezici pojavljuju kao produkti društvenih uvjeta, specifičnih za pojedine povijesne epohe – što zapravo znači da je kod jezika moguće proučiti njegove formalne sastavine, no nije ga moguće razumjeti izvan njegove pojedine upotrebe.</s><s>Polazeći od Saussurea, Claude Lévi Strauss uvodi koncept i metode strukturalizma u antropologiju.</s><s>Univerzalnu strukturu definira kao logičnu mrežu binarnih opozicija, čija kombinacija čini racionalni model klasifikacije.</s><s>U studiji totemizma pokazao je kako njegova metoda djeluje. «/../ ako se priroda sastoji od kategorija i elemenata, a kultura od grupa i osoba, onda totemizam možemo locirati unutar tih mogućih odnosnih opozicija, između kolektivnog i individualnog postojanja te kulture i prirode», navodi Lévi – Strauss (u Strinati 1995: 98), pojašnjavajući da totemizam «određuje simboličko pomirenje suprotnosti između kulture i prirode ujedinivši obje u totemsku predstavu» (Lévi – Strauss u Strinati 1995: 99).</s><s>Pri istraživanju mitova, Lévi – Strauss usmjeren je na otkrivanje zajedničkih strukturalnih načela, podređujući ih specifičnim i povijesnim varijablama manifestacije kulture i mita. «Usporedive transformacije mita moguće je naći u društvima koja su udaljena jedna od drugih i strukturalno različita kao što su domorodačka plemena na sjeveru Amerike i građanske državice antičke Grčke.</s><s>Ako je tako, onda specifične karakteristike tih društava ne mogu objasniti karakter mita.</s><s>Međutim, logične strukture ljudskog mišljenja mogu objasniti sličnosti i transformacije detektirane kroz strukturalizam u kulturnim mitovima», navodi francuski socijalni antropolog (u Strinati 1995: 101), naglašavajući univerzalnu ljudsku prirodu.</s><s>Claude Lévi – Strauss smatra kako se ispod ogromne heterogenosti mita može pronaći jedna homogena struktura.</s><s>Da bi razumjeli tu strukturu, moramo razumjeti smisao 'operacijske vrijednosti' pojedinačnih mitova odnosno mitema.</s><s>Tvrdeći da mit djeluje kao jezik, odnosno sadrži individualne miteme kao što jezik obuhvaća morfeme i foneme, navodi da je zadatak antropologa pronaći podređenu gramatiku pod kojom podrazumijeva načela i pravila koja mitovima omogućavaju smislenost (vidi Lévi – Strauss u Strinati 1995: 95–101). «Mit djeluje kao jezik: uključuje individualne miteme, analogno individualnim jedinicama jezika morfemima i fonemima.</s><s>Poput morfema i fonema, mitemi imaju značenje samo kad su povezani u pojedine uzorke» (u Storey 1993: 73).</s><s>Dokazivao je da su mitovi strukturirani u odnosu 'binarnih opozicija' čije značenje je rezultat međusobnog djelovanja procesa sličnosti i različitosti: što znači biti muškarac definirano je nasuprot tome što znači biti žena, ili pak da bi rekli što je loše, moramo imati neki pojam što je dobro.</s><s>Stoga, zasnivajući se na Saussureu, Claude Lévi – Strauss tvrdi da je značenje proizvedeno podjelom svijeta u međusobne ekskluzivne kategorije kao što su na primjer: kultura / priroda, čovjek / žena, bijelo / crno, dobro / loše, mi / oni i slično, koje naziva binarnim opozicijama (u Storey 1993: 73).</s><s>Nadalje, prema Lévi – Straussu (u Storey 1993: 73, 74) svi mitovi imaju istovrsnu strukturu i socio – kulturnu funkciju unutar društva. «Svrha mita je učiniti svijet razumljivim, magično riješiti njegove probleme i kontradikcije», odnosno mitovi su priče s kojima govorimo o sebi kao kulturi na način da izgnamo kontradikcije i učinimo svijet razumljivim i zbog toga domaćim.</s>\n<s>U eseju Šest pištolja i društvo, Will Wright istražuje način kako Western predstavlja, simbolički jednostavno, ali izvanredno duboko shvaćanje američkih društvenih uvjerenja.</s><s>Za analizu hollywoodskog Westerna koristi Lévi – Straussovu strukturalističku metodologiju, dokazujući da većina narativne snage Westerna potiče iz strukture binarne opozicije (vidi «Međutim, Wright se razlikuje od Lévi – Straussa u tome što njegova zainteresiranost nije objasniti mentalne strukture, nego pokazati kako mitovi društva kroz strukture komuniciraju kao konceptualni poredak članova društva «, navodi John Storey (1993: 74).</s><s>Wright identificira osnovni set strukturne opozicije: unutar društva / izvan društva, dobro / loše, jakost / slabost, civilizacija / divljina, no naglašava da je za potpuno razumijevanje društvenog značaja mita nužno analizirati ne samo binarne strukture, nego i njihovu pripovjedačku strukturu – razvoj događaja i razrješenje konflikta (Wright u Storey 1993: 74).</s><s>Prema Wrightu (1993: 74, 75) tri stupnja razvoja Westerna su: klasičan, tranzicija teme i profesionalan.</s><s>U okviru klasičnog Westerna, forme koja je dominirala 30-tih, 40-tih i veći dio 50-tih godina prošlog stoljeća, Wright razlikuje 16 pripovjedačkih funkcija: 1. Junak ulazi u društvo ili je već sastavni dio društvene skupine.</s><s>2. Junak je društveno nepoznat.</s>\n<s>3. Junak je uočen jer ima izuzetne sposobnosti(snagu, moć, talent).</s><s>4. Društvo prepoznaje razliku između sebe i junaka; junaku je dodijeljen poseban status.</s><s>5. Društvo nije kompletno prihvatilo junaka.</s><s>6. Postoji sukob interesa između nitkova i društva.</s><s>7. Nitkovi su snažniji od društva; društvo je nemoćno.</s><s>8. Postoji snažno prijateljstvo ili poštovanje između junaka i nitkova.</s><s>9. Nitkovi prijete društvu.</s>\n<s>16.</s><s>Junak gubi ili uzvisi svoj poseban status.</s><s>U klasičnoj temi Westerna, junak i društvo privremeno su suprotstavljeni nitkovima koji ostaju izvan društva.</s><s>Kao primjer navodi film Shane, priču o strancu koji dojaše iz divljine te pomaže grupi farmera poraziti nadmoćnijeg rančera, nakon čega se ponovno vrati u divljinu (vidi Wright u Storey 1993: 75).</s><s>Tranzicijsku temu, Wright definira kao most između klasičnog i profesionalnog Westerna, forme koja je dominirala 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća.</s><s>U tranzicijskoj temi Westerna binarne opozicije su obrnute pa možemo vidjeti kako se junak izvan društva bori protiv moćnog, ali pokvarenog protivnika i izopačenosti društva.</s><s>Također, i mnoge narativne funkcije su izokrenute:</s>\n<s>Junak, umjesto da je izvan društva, nastupa kao cijenjen član društva.</s><s>No, društvo se u odnosu na junaka i onih izvan društva pokazalo kao stvarni pokvarenjak.</s><s>U potporu onima izvan društva i civilizacije, i eventualno udružen s njima, junak prelazi iz 'unutar' u 'izvan' odnosno iz civilizacije u divljinu.</s><s>Na kraju, društvo je nadmoćnije od onih izvan njega, koji su u konačnici nemoćni protiv te sile.</s><s>Najbolje što junak može učiniti je – pobjeći nazad u divljinu (Wright u Storey 1993: 75).</s>\n<s>Prema John Storeyu (1993: 76), perfektan primjer tranzicijske teme Westerna je film Plešući s vukovima iz 1990. u kojem konjanički oficir, odlikovan za hrabrost, napušta konjicu da bi raznosio poštu na neistraženom Zapadu.</s><s>Odlučio je boriti se na strani Siouxa protiv civilizacije koju je odbacio.</s><s>Međutim, kako ne bi dao konjici izgovor da pobije pleme, napušta i Siouxe, no konjica je na koncu ipak masakrirala pleme.</s><s>Junak je, u borbi protiv izopačenosti društva, nemoćan (vidi Storey 1993: 76).</s><s>Prema Wrightu (u Storey 1993: 76–77) svaki tip Westerna ujedno izražava i vlastitu mitsku verziju kako dosegnuti 'američki san'.</s><s>Naime, dokazuje da se svaki tip Westerna podudara sa različitim trenutkom ekonomskog razvoja Sjedinjenih američkih država.</s><s>Klasični Western podudara se sa individualističkom koncepcijom društva podčinjenog tržišnoj ekonomiji.</s><s>U klasičnom zapletu, boreći se individualno protiv mnogo jačih neprijatelja, izražava se i način za postizanje takvih ljudskih nagrada kao što su prijateljstvo, ugled, poštovanje, dostojanstvo, dok tranzicijske teme anticipiraju nove društvene vrijednosti.</s><s>Ljubav i prijateljstvo su, kao cijena dolazeće društvene izoliranosti, ipak još prisutne kod pojedinaca koji nepokolebljivo ustaju protiv netolerantnosti i ignoriranja društva (vidi Wright u Storey 1993: 76).</s><s>Međutim, kako tvrdi Wright: «/…/ profesionalni zaplet dokazuje da su prijateljstvo i poštovanje postignuti samo kod vještih stručnjaka, koji pripadaju elitnoj grupi profesionalaca, prihvaćaju svaki posao koji im se ponudi te imaju lojalnost samo prema timu u kojeg su uključeni, a ne prema bilo kakvoj društvenoj normi ili vrijednostima zajednice» (u Storey 1993: 76–77).</s><s>Suvremeni talijanski pisac i semiologist Umberto Eco jedan je od prvih intelektualaca koji su koncept strukturalizma proširili i na popularnu kulturu.</s><s>Studija novela Iana Fleminga o Jamesu Bondu vjerojatno je najpoznatiji primjer njegovih nastojanja da metode strukturalizma aplicira na formu popularne kulture.</s><s>Vodeći se narativnom strukturom tih djela, pokušao je otkriti zbog čega su novele o Jamesu Bondu izuzetno popularne i privlačne čak i sofisticiranoj književnoj publici.</s><s>Novele o agentu 007 su, kao oblik popularne kulture, zasnovane na strukturi podređenoj pravilima koja jamče njihovu popularnost.</s><s>Ta pravila Eco (u Strinati 1995: 102) uspoređuje sa «mašinom čije funkcioniranje se temelji na setu preciznih dijelova upravljanih rigoroznim pravilima kombiniranja».</s><s>Slično Lévi – Straussovim binarnim opozicijama, Eco je konstruirao seriju opozicija na kojima se temelje Flemingove novele.</s><s>Opozicije, koje su ujedno 'sadašnje i univerzalne', mogu se kombinirati i rekombinirati, no uvijek imaju formu nepromjenjive zaporedne strukture.</s>\n<s>Kako pojašnjava Eco (u Strinati 1995: 103), radi se o 'igračkoj situaciji' ili 'igri' (play situation) u kojoj svaki početni 'pokret' (move) daje rezultat kontrapokret i tako gura priču naprijed:</s>\n<s>I) Bond, oporavljajući se, uživa sa Ženom koju poslije izgubi Pod 'nepromjenjljivom shemom', Eco podrazumijeva da svaka novela mora sadržavati sve te elemente, no nije nužno da se temeljni elementi pojavljuju baš tim redom.</s><s>Naime, kako je pokazao sekvence ili redoslijed elemenata se mogu mijenjati, ali struktura ostaje ista, neovisno od brojnih 'jednostranih problema' ili okolnih posebnosti koje mogu biti uvedene kao dodatak i raznolikost u svaku pojedinu novelu. «Novela daje pravila kombiniranja opozicijskih parova, koja su opredijeljena kao niz 'pokreta' inspiriranog kodom i uspostavljenog prema savršeno prearanžiranoj shemi» (Eco u Strinati 1995: 103).</s><s>S ponavljanjem udomaćene sheme, događanja su potpuno predvidljiva, što ima za cilj da se čitalac može pronaći u priči koju poznaje i kojoj je od djetinjstva privržen.</s><s>Kako smatra (vidi Eco u Strinati 1995: 104), struktura binarne opozicije i promišljeni pokreti, zbrojeni čine popularnu atrakciju novele.</s><s>Prema njemu (vidi Eco u Strinati 1995: 103), opozicije uključuju odnose između karaktera u novelama (na primjer između Bonda i Nitkova ili Žena), odnose između ideologija (na primjer liberalizma i totalitarizma ili 'Slobodnog svijeta' i 'Sovjetskog saveza') i veliki broj odnosa između različitih tipova vrijednosti (na primjer pohlepa – ideali, ljubav – smrt, slučajnost – planiranje…perverzija – nevinost, lojalnost – nelojalnost).</s><s>Ti odnosi, koji djeluju izvan pojedinih karaktera i između karaktera, prepliću se kroz cijelu priču, no kako zaključuje: « Bez obzira koliko bila specifična transformacija odnosa između opozicija u pojedinim novelama, podređena struktura opozicije ostaje ista» (Eco u Strinati 1995: 104).</s><s>Po uzoru na Levi – Straussa, Eco popularnost Flemingovih saga o Jamesu Bondu pojašnjava i univezalnim karakterom strukture koja se nalazi u pozadini.</s><s>Naime, Eco vidi narativnu strukturu tih novela kao predstavljanje moderne varijacije univerzalne teme borbe između dobra i zla.</s><s>Tu borbu oblikuje temeljna binarna opozicija (vidi Eco u Strinati 1995: «Novele o Bondu su usporedive sa pravednim pričama u kojima vitez (Bond), po naredbi kralja (M) odlazi u misiju uništiti čudovište, kao što je zmaj (Nitkov) i spasiti damu (Žena).</s><s>Oba tipa priče uključuju transformaciju osnovnih elemenata, obuhvaćenih u binarnu opoziciju između dobra i zla» (Eco u Strinati 1995: 105).</s><s>Kako smatra, Flemingove novele izražavaju univerzalnu strukturu bazirajući se na opoziciji koja, upravo stoga što je univerzalna, osigurava popularni uspjeh.</s><s>Naime, dokazuje da u novelama o Jamesu Bondu nema osnovne varijacije, nego se zapravo radi o ponavljanju udomaćene sheme u kojoj čitalac može prepoznati nešto što je već vidio.</s><s>Pri tom tvrdi da čitalac, u nekoj vrsti imaginativne lijenosti, želi naraciju koju već poznaje: «Čitalac pronalazi sebe ponirući u igru kojoj poznaje dijelove i pravila – i možda posljedice – uživa jednostavno slijedeći minimalne varijacije koje njegov objekt, pobjednik, realizira» Ujedno, Eco sugerira da je Fleming kroz elementarne opozicije pribjegavao popularnim standardima.</s><s>Tako dokazuje da su ideologije prisutne u novelama bile određene zahtjevima masovne kulture.</s>\n<s>«Sada je jasno kako Flemingove novele postižu tako velik uspjeh: građene su na mreži elementarnih povezanosti da bi postigle nešto originalno i duboko.</s><s>Fleming također zadovoljava sofisticirane čitaoce koje razlikuje prema osjećaju za estetsko uživanje.</s><s>Čistoću primitivnog epskog drsko i maliciozno prevodi u sadašnje termine i kulturni čovjek plješće Flemingovom junaku u kojem prepoznaje jednog između nas /.../ », smatra Eco (u Strinati 1995: 106).</s>\n<s>Kako navodi Strinati, Eco je identificirao kulturalnu stratifikaciju publike Flemingovih novela o Bondu, postavivši razliku između mase popularističkih čitalaca i visoko sofisticirane kulturalne elite, što je elaborirao na vrstama odnosa pronađenih u novelama, a koje se pozivaju na ukus i temperament kulturalnih čitalaca (vidi Strinati 1995: 105–106).</s><s>Bennett i Woollacott također smatraju da čitaoci prilaze Flemingovim novelama sa nekim prethodnim kulturalnim znanjem, koje će dovesti do njihove interpretacije, no smatraju da su se ti kodovi razvili u kontekstu čitanja britanskih špijunskih trilera.</s><s>Ujedno dokazuju da je Eco usmjeren na razumijevanje strukture kao relativno fiksne i tekstualno formalne, dok je oni radije žele vidjeti kao društveni i tekstualni set očekivanih kulturalnih varijabli, orijentacija i vrijednosti koje cirkuliraju između producenata i potrošača i koje se mijenjaju kroz vrijeme (Bennett i Woollacott u Strinati 1995: 108).</s><s>Navode da je Ecova studija bez razumijevanja povijesti i sa vrlo malo razumijevanja društva u kojem su novele o Jamesu Bondu bile proizvedene i čitane, a zatim i prenesene na film.</s><s>Forme popularne kulture ne egzistiraju u savršenoj izolaciji nego unutar društvenih odnosa koji ih proizvode i konzumiraju (Bennett i Woollacott u Strinati 1995: 108).</s><s>S njima se slaže i Barthes (u Strinati 1995: 112) kad tvrdi da pisanje nikad nije samo instrument komunikacije upućene ljudima, nego je proizvod određenih društvenih i povijesnih okolnosti te određenih snaga odnosa.</s><s>Neideološko pisanje za njega je iluzija odnosno smatra da je pisanje uvijek ideološko i da nije moguće pobjeći tom utjecaju.</s><s>Prema Barthesu mitovi su forma popularne kulture, ali također i više od toga.</s><s>»Mit je sistem komunikacije, 'poruka', model signifikacije, forma, tip govora… prenesen u diskurz.</s><s>Mit nije definiran u objektu poruke, nego je način na koji je poruka iskazana», navodi Barthes (u Strinati 1995 : 112).</s><s>Kako pojašnjava, mit koristi jezik drugih sistema, pisanja ili slikanja, za konstrukciju pojmova i tako postaje meta-jezik (vidi Barthes u Strinati 1995: Kako dokazuje, osnovna funkcija mita je transformirati povijest u prirodu.</s><s>Na primjeru novinske fotografije koja prikazuje crnog vojnika kako salutira francuskoj zastavi, Barthes je pokazao kako mit djeluje kroz pojedinačne odnose forme, koncepta i signifikacije.</s><s>U navedenom primjeru imamo formu – crnog vojnika, koncept – francuske vojne snage i signifikaciju – pravedni francuski imperijalizam.</s><s>Za Barthesa je signifikacija sama mit jer forma i koncept dolaze zajedno u kulturalnom znaku.</s><s>Vojnik ima funkciju oznake francuskog imperijalizma, što je u funkciji negiranja stvarne povijesti francuskog kolonijalnog iskorištavanja (Barthes u Strinati 1995: 113–115).</s><s>U kasnije nastalom radu Elementi semiologije Barthes je razumijevanje odnosa između označavatelja, označenog i mita pojednostavio, razlikujući između pojmova denotacije i konotacije.</s><s>Zadatak semiologije je da otkrije konotaciju znaka, pokazujući kako mit djeluje kroz pojedino značenje.</s><s>Baveći se ulogom mita u modernim društvima, ukazao je kako metode semiologije otkrivaju ideologije sadržane u kulturalnim mitovima.</s><s>Na primjeru fotografije iz magazina koja prikazuje sedamnaest novelistkinja, koje su osim kao spisateljice u tekstu uz fotografiju identificirane i po broju koliko imaju djece, Barthes zorno prikazuje kako mit ponovno ispunjava svoju funkciju transformacije povijesti u prirodu (vidi Barthes u Strinati 1995: 116–119). «Žene mogu biti uspješne spisateljice, ali konotacija fotografije i napisa iskrivljuju to implicirajući sa majčinstvom da su žene mnogo više fundamentalne i prirodnije« (u Strinati 1995: 119).</s><s>Kako pojašnjava, uloga žene kao majke pojavljuje se kao prirodna i neizbježna prosljeđujući konotaciju da je snaga i dominacija muškaraca jednako tako prirodna i neizbježna.</s><s>Mit zapravo poručuje da mogu biti uspješne književnice ili poslovne žene, ali da pri tom ne smiju zaboraviti da postoji muškarac i da nisu poput njega: 'vaša vrsta je slobodna pod uvjetom da ovisi o njegovoj, vaša sloboda je luksuz, moguća je samo ako prvo priznate obaveze svoje prirode'.</s><s>3. FILM - MITSKA VIZIJA SVIJETA</s>\n<s>Već od pradavnih vremena magija23 i religija bile su pogled na svijet, čovjekovom nemoći 23 magija - (mageía) - čudotvorstvo, čarobnjaštvo, vradžbine; bavljenje tajanstvenim i iskrivljen izraz objektivnog svijeta, ali i vid fiktivnog, imaginarnog ovladavanja čovjekovom nemoći pred prirodom.</s><s>Ova fiktivnost često je imala snagu realnog čina, jer je snaga vjerovanja (nesposobnog za razdvajanje fikcije od realnosti) za prvobitnog čovjeka predstavljala oružje u borbi sa prirodnim i društvenim neprijateljima.</s><s>Magija kao vid praktičnog mitskog obreda kojem je cilj ostvariti izvjesnu ‘moć’ nad stvarima i bićima, ujedno je povezana i sa najranijim počecima umjetnosti.</s><s>Pećine u kojima su slikali prvotni umjetnici bile su mjesta magijskih obreda, žrtvovanja, posvećivanja, uvođenja mladih u svijet odraslih, odnosno mjesta gdje su se odigravali najvažniji događaji kolektivnog života.</s><s>Slika je za prvobitnog čovjeka već od početka bila u isto vrijeme i 'želja i ispunjenje' jer nije pravio jasnu razliku između slike i naslikanog, sličnog i istog, fikcije i stvarnosti te je vjerovao da će potpunije uhvatiti ‘dušu’ životinje ako ju uspije što vjernije predstaviti.</s><s>Sličnost je bila magijska obaveza jer prema vjerovanju primitivnih lovaca, što je sličnost slike i naslikane životinje veća – to će i hvatanje te životinje u realnosti biti uspješnije (vidi Hauser Kod prvobitnog čovjeka koji se osjećao kao nedjeljiva cjelina sa živim svijetom i prirodom, nema svijesti o individualnosti, nema rascjepa između subjekta i objekta: “Postoji naivno jedinstvo čovjeka i svijeta, jedinka je organski dio cjeline koju čini horda, živi svijet, priroda.</s><s>Razvoj svijesti, oruđa za rad, jezika, omogućuje rascjep čovjeka i svijeta, ali istovremeno rađa i njegovu potrebu da se ponovno stopi s tim svijetom, da se vrati prvobitnom jedinstvu” Upravo zbog te potrebe, kao što je to primijetio francuski antropolog i istraživač masovnih medija Edgar Morin, magija pradavnih vremena nije nestala, već je s razvojem vizualne tehnike oživjela u novim oblicima.</s><s>Govoreći o magiji slike, ističe da fotografija kao fizička slika upravo zbog svoje prirode koja je mješavina odraza i sjenki obiluje psihičkim svojstvima.</s><s>Morin u knjizi “Film ili čovjek iz mašte” definira pojam dvojnika kao osnovnu čovjekovu sliku koja prethodi vlastitoj svijesti o samome sebi; raspoznaje se u odrazu ili sjenci; projicira se u snu, halucinaciji, naslikanoj ili isklesanoj predstavi, odnosno sažima u sebi sve potrebe pojedinca, a prije svega njegovu najluđu subjektivnu potrebu za besmrtnošću, zbog čega postaje fetiš kojeg vjerovanja u zagrobni život, bogosluženja i natprirodnim moćima i silama; takva sila ili moć religije veličaju.</s><s>U dvojniku su se nataložili i izmiješali mnogostruki slojevi vjerovanja i što je subjektivna potreba za besmrtnošću snažnija, tim više slika u kojoj se ona učvršćuje teži kako bi se projicirala, otuđila, objektivizirala, postala halucinantna tj. dobila nad stvarno obilježje fetiša.</s>\n<s>Za današnjeg je čovjeka svako gubljenje dvojnika ujedno i umanjilo značaj sjenki, međutim njeni su se magični ostaci ipak sačuvali kao folklor, okultizam i umjetnost.</s><s>Kao što kaže autor: “Ostaje razdoblje u našem dječjem razvoju u kojem nas sjenke opčinjavaju i u kojem se ruke naših roditelja trude da na zidu predstave vukove i zečeve.</s><s>Ostaje začaranost kazališta sjenki, poznatog na Dalekom istoku.</s><s>Ostaju užasi i tjeskobe koje sjene mogu izazvati - s kojima se je film znao tako divno poslužiti, kao što je znao i istaknuti čaroliju ogledala” (Morin u Stojnović 1978: 382).</s>\n<s>Morin navodi kako otuđenje ljudskog bića i njegovog dvojnika predstavlja jednu od dvije stvari na kojima se zasniva magija, te kaže: “ Iako se vladavina dvojnika završila, on se budi u trenutku svakog sna.</s><s>On se javlja u halucinaciji kada vjerujemo da su ove slike koje su u nama – ustvari izvan nas.</s><s>Dvojnik je više od opsjene primitivnih vremena.</s><s>On luta oko nas i nameće se u trenutku najmanjeg opuštanja, pri prvom strahu i u najvećem žaru” (Morin u Stojanović Fotografija i kinematografija imaju zajedničko svojstvo fotogeničnosti: “Kao tehnika jednog svijeta tehnike, kao fizičko-kemijska reprodukcija stvari, proizvod naročite civilizacije, fotografija je slična najsamoniklijem i najsveobuhvatnijem mentalnom proizvodu: ona sadrži gene slike (mentalna slika) i mita (dvojnika) ili, ako želite, ona je i slika i mit u rađanju.</s><s>Ali njeno glavno polje zračenja je, u našim modernim kulturama, ono prijelazno magično-afektivno područje gdje vlada fenomen što se naziva dušom.</s><s>Dvije ključne riječi fotografije, riječi su duše: ...</s><s>Nasmiješite se...</s><s>Okačite svoju blagu, nježnu, neopipljivu, drhtavu dušu koju svaka sitnica može preplašiti na prozor svog lica...</s><s>Ptičica će izletjeti...</s><s>Čudan izraz koji je možda više nego dosjetka da bi privukla pažnju djece: magično otklanjanje vradžbine, magično uspostavljanje prijašnjeg stanja koje odgovara zakržljalom strahu da se ne bude uhvaćen.</s><s>Afektivno poistovjećivanje ptice sa dušom opće je poznato.</s><s>U nekim afričkim kulturama duša iz mrtvaca izlijeće poput ptice, a ona velika duša koju predstavlja Sveti duh ovoplaćuje se u ptici.</s><s>Ptičica će izletjeti...obraća se, dakle, duši: nju će vam zarobiti, ali će biti oslobođena i laka će poletjeti” (Morin u Stojanović 1978: 384).</s><s>Već odavno je poznato kako je primitivni čovjek kao i dijete vjerovao da su biljke i stvari nastanjene duhovima, odnosno nadahnute ljudskim osjećajima.</s><s>Istovremeno, kao što djeca oponašaju životinje, avion, vjetar.. tako nam i primitivan govor, ponašanje, maske, odjeća, pojave opčinjavanja pokazuju kako su ljudi – mada su znali da su ljudi, osjećali da u njima ‘stanuje’ ili da ih je opčinio duh neke životinje ili biljke – u svakom slučaju kozmičke sile.</s><s>U pećini Tri brata u Francuskoj nalazi se crtež čovjeka pokrivenog kožom bizona, s rogovima jelena i dugom bradom, sa lukom u rukama.</s><s>To je slika maskiranog lovca.</s><s>Sličnim postupkom u lovu i danas se služe neka primitivna plemena (npr. Bušmani u Africi).</s><s>Glavu i kožu životinje kasnije zamjenjuje maska životinje.</s><s>U tom činu maskiranja nazočan je postupak koji je u osnovi svakog teatra: pretvaranje čovjeka u drugo biće.</s><s>To biće je najprije životinja, zatim duh (u misterijima) i najzad – drugi čovjek.</s><s>Time čovjek ne samo što sebe privremeno pretvara u nešto drugo, nego stvara i novu stvarnost.</s><s>Koža i glava životinje, zatim maska simboli su ne samo drugog bića, već i druge stvarnosti (Ranković 1983: 68).</s><s>To potvrđuje Morinovu hipotezu kako kozmomorfizmu24 kroz koji se čovječanstvo osjeća prirodom odgovara antropomorfizam25 kroz koji se priroda doživljava posredstvom ljudskih crta.</s><s>Za E. Morina to je upravo ono što čini svijet filma: “U ogromnom fluidnom srodstvu kupaju se sve stvari koje su postale žive, koloidne26.</s><s>Svi su preobražaji tj. smrti i ponovna rađanja – mogući i realni, od mikrokosmosa do makrokosmosa, i u samom makrokosmosu...” (Morin u Stojanović 1978: 386).</s>\n<s>Tvrdeći kako se magičnost suvremenom čovjeku predstavlja kao vizija života i vizija smrti, kao vizije koje su zajedničke viziji svijeta primitivnog čovjeka i infantilnom dijelu vizije suvremenog čovjeka, njegovim neurozama i psihičkim regresijama kao što je san, zaključuje: «Od Freuda nadalje često se je upotrebljavala vizija djeteta, primitivca i neurastenika.</s><s>Ne ulazeći u raspravu koja je nastala u vezi s opravdanošću tog uspoređivanja, recimo kako naš 24 kosmomorfizam – grč. (kózmos – svemir + morfe – oblik) –pripisivanje ljudskih karakteristika svemirskim pojavama</s>\n<s>25 antropomorfizam - grč. (ánthrôpos - čovjek + morfe - oblik) - pripisivanje ljudskih postupaka, misli itd. drugim bićima i stvarima 26 koloidno - grč. (kolláô - lijepim + eîdos - lik, izgled) - izraz kojim se označava stanje tvari suprotno kristalnom stanju (koja se nalazi u stanju visoke razdrobljenosti) zadatak nije poistovjetiti ih, već prepoznati ono što im je slično, zajednički sistem koji se naziva magičnim.</s><s>Taj zajednički sistem određuju dvojnik, preobražaji i sveprisutnost, fluidnost</s>\n<s>Sa Morinom se slaže i André Bazin kad kaže kako se sve umjetnosti zasnivaju na čovjekovoj nazočnosti, jedino kod fotografije zapravo uživamo u njegovoj odsutnosti, objašnjavajući time draž fotografija iz albuma:</s>\n<s>Te sive ili mrke, avetinjske, skoro nerazgovjetne sjenke nisu više tradicionalni porodični portreti, to je uzbudljivo prisustvo života zaustavljenih u trajanju, oslobođenih svojih sudbina ne snagom umjetnosti, već vrijednošću bezlične mehanike; jer fotografija ne stvara vječnost kao što to čini umjetnost, već balzamira vrijeme, čuva ga od truljenja.</s><s>Fotografija djeluje na nas kao ‘prirodna pojava’, kao cvijet ili ledeni kristal čija je ljepota nerazlučiva od njihovog biljnog ili metaloidnog porijekla.</s><s>Ova automatska geneza je iz korjena promjenila psihologiju slike.</s><s>Objektivnost fotografije daje joj snagu uvjerljivosti koje nema ni u jednom slikarskom djelu.</s><s>Ma kakve bile primjedbe našeg kritičkog duha, moramo vjerovati u postojanje predstavljenog predmeta, to jest u njegovu stvarnu nazočnost u vremenu i prostoru.</s><s>Fotografija se koristi prenošenjem stvarnosti sa stvari na njenu reprodukciju.</s><s>Najvjerniji crtež može nam pružiti više podataka o modelu, ali nikada neće imati, usprkos kritičnosti našeg duha, iracionalnu moć fotografije koja osvaja naše povjerenje (Bazin u Stojanović Iz ove perspektive film izgleda kao vremensko dovršavanje fotografske objektivnosti: “Film se ne zadovoljava očuvanjem predmeta zavijenog u trenutak, kao što su u jantaru netaknuta tijela kukaca iz davno prošlih vremena, već oslobađa baroknu umjetnost njene grčevite katalepsije28.</s><s>Prvi put je slika stvari istovremeno slika njihovog trajanja, mumija 27 antrpokozmomorfizam – grč. (ánthrôpos - čovjek + kózmos - svemir + morfe - oblik) pripisivanje ljudskih karakteristika svemirskim pojavama 28 katalepsija - grč. (kataleípô - zaostajem, ostajem ležeći) - u medicini: ukočenost tijela ili pojedinih udova</s>\n<s>3.2 PSIHOLOGIJA SLIKE promjene” (Bazin u Stojanović 1978: 343).</s><s>Po mišljenju Maye Deren (u Stojanović 1978: 401) – izraz “slika”, image, koji se je prvobitno zasnivao na “imitaciji” znači, u svom prvotnom smislu, vjeran vizualan odraz stvarnog predmeta ili osobe, te samim činom specificiranja sličnosti odvaja i uspostavlja cijelu jednu kategoriju vizualnog doživljaja koji nije stvarni predmet ili osoba.</s><s>U ovom specifično negativnom značenju – fotografija konja nije konj, fotografija je slika.</s><s>Međutim ističe kako izraz “slika” ima i pozitivne implikacije: pretpostavlja izvjesnu mentalnu djelatnost bilo u njenom najpasivnijem vidu (‘mentalne slike’ opažanja i osjećanja) ili, kao u umjetnosti, stvaralački čin mašte ostvaren umjetničkim oruđem.</s><s>Tu se stvarnost najprije filtrira selektivnošću pojedinačnih interesa, zatim je modificira predrasudno opažanje da bi postala doživljaj; kao takav modificira se sa sličnim, suprotnim ili modificirajućim doživljajima, zaboravljenim i zapamćenim, da bi se asimilirala u jednu pojmovnu sliku; koja je opet sa svoje strane podložna manipulacijama umjetničkog oruđa, a ono što konačno nastaje je plastična slika koja je i sama samostalna realnost.</s><s>Stoga autorica zaključuje: Dakle, kad je riječ o fotografiji, počinjemo od toga što prepoznajemo izvjesnu realnost pri čemu se koriste naša popratna znanja i stavovi; tek onda izgled postaje osmišljen u odnosu na tu realnost.</s><s>Apstraktni oblik sjenke u noćnoj sceni uopće nije shvaćen dok se ne otkrije i identificira kao izvjesna osoba; jarko crveni oblik na blijedoj podlozi, koji bi u apstraktnom grafičkom kontekstu mogao prenositi osjećaj veselosti, dočarava nešto sasvim drugo kada se prepozna kao rana.</s><s>Dok gledamo film, neprekidni čin prepoznavanja u koji smo uvučeni djeluje poput trake sjećanja što se odmotava ispod slika samog filma da bi uobličile nevidljiv donji sloj jedne implicitne dvostruke ekspozicije (Deren u Stojanović 1978: 403).</s><s>Film predstavlja dijalektičko jedinstvo stvarnog i nestvarnog: “/.../ kinematograf, Janus29 sa dva lica, predstavljao je stvarno i nestvarno u istom i nerazlučivom jedinstvu.</s><s>Objektivna slika bila je ogledalo subjektivnosti.</s><s>Ona /fotogeničnost/ nije pripadala ni stvarnom ni čudesnom, već je bila čudesna zato što je stvarna, stvarna zato što je čudesna.</s><s>Iluzija stvarnosti.</s><s>Stvarnost 29 Janus - prastaro ertrušćansko, kasnije rimsko božanstvo (bog početka i kraja, mira i rata); obično predstavljen sa dva lica - sa mladolikim gleda u budućnost, a sa staračkim u prošlost</s>\n<s>Tu natprirodnu prirodu filma, pri čemu zamišljeno i doživljeno postaju podjednako postojani, René Clair je pokušao rasvijetliti riječima: “Sve čemu se približi objektiv daje izgled legendarnog, sve što se nađe u njegovom vidnom polju prenosi se izvan stvarnosti, na plan na kojem vladaju samo privid, varka i majstorija.</s><s>Da bi smo mogli danas razmotriti neki oblik svijeta, moramo ga lišiti vidljivog obličja kako ne bismo neprestano sanjali o predstavi koju nam je neki film dao o njemu, kako bi smo ga izvukli iz carstva materijalnog u kojem se nalazi i postavili ga u područje sna i apstrakcije, gdje se prepliću i prekidaju svi daljnji putovi.</s><s>Ovo prelaženje iz čulnog u duhovno, iz konkretnog u imaginarno, izvodi se bez našeg znanja i dovoljno je vjerovati da postoji kako bi Ujedno razvoj filma je tako dinamičan upravo stoga što je slika kao simbol jednostavna za razumijevanje, zahtjeva manje energije za tumačenje smisla i time niži stupanj aktivnosti publike, pri čemu se uzajamni utjecaj realnog i imaginarnog ostvaruje pomoću socijalnopsiholoških mehanizama identifikacije i projekcije.</s><s>Gledatelji se identificiraju sa osobama i situacijama iz filma, tražeći barem na filmskom ekranu ispunjenje vlastitih neostvarenih želja ili pak u slučaju projekcije, pripisujući vlastite potisnute nedozvoljene želje drugim osobama pri čemu ih na određeni način podoživljavaju.</s><s>Dijalektička igra projekcije i identifikacije pruža filmskom gledatelju beskonačno velik broj varijacija pri čemu, ne glede na individualne i socijalne razlike, svatko pronalazi ponešto za što se veže.</s><s>Glede na rezultate takvih procesa, Ilić (1983: 288–290) navodi kako se u načelu mogu razlikovati dvije vrste utjecaja.</s>\n<s>S jedne strane mogu se ublažiti agresivne težnje i potrebe na taj način što će se jedan dio njihove snage iz živjeti prilikom doživljavanja samog filma, s druge strane snaga takvih težnji može se još više pojačati odnosno s potenciranjem mogu prijeći iz latentnog (prikrivenog) stanja u aktualno (manifestno) stanje.</s><s>Također treba imati u vidu i činjenicu da se određeni nivoi identifikacije ili projekcije međusobno razlikuju.</s><s>Na primjer snaga identifikacije, kao 30 paroksizam - grč. (paroxysmós - draženje, ljutina) - najviši stupanj strasti, ljutnje, očaja... sastavni dio i posljedica identifikacije sa junacima na filmu, može se izraziti i u relativno beznačajnim detaljima, bilo pozitivnim ili negativnim, kao što bi moglo biti kopiranje frizure, odjeće, šminke, mimike, govora ili podražavanje u traženju bitnih životnih vrijednosti: ljubavi, uspjeha, sreće, hrabrosti...itd.</s><s>Filmska umjetnost, koja je općenito jedna od najmlađih umjetnosti, postaje sve više jedna od bitnih karakteristika suvremene kulture.</s><s>Kao takva je sastavni dio tzv. ‘ultra lake industrije’ odnosno ‘ industrije duha’, kako ju je duhovito nazvao Edgar Morin, stoga što film upotrebljava kao ‘sirovinu’ najvažnije mitove našeg vremena.</s><s>Film dramatizira: povijest, ljubav, rodoljublje, zakone..., no prije svega dramatizira ono što je za našu civilizaciju najizraženija karakteristika – potrošnju.</s><s>Kao što je to istaknuo Erwin Panofsky: “/.../ u modernom životu film je ono što je većina drugih vidova umjetnosti prestala biti – potreba, a ne ukras” (Panofsky u Stojanović 1978: 134).</s><s>Po mišljenju M. Rankovića (1983: 154) estetski doživljaj se sve češće zamjenjuje zabavom koja često odgovara potrebi da se samo ‘ubije’ slobodno vrijeme.</s><s>No upravo takvo ubijanje slobodnog vremena, ‘ubija’ čovjeka u tome što on sa svojim vremenom postupa kao sa nečim što mu je nepodnošljiv višak.</s><s>Zapravo suvremena tehnička civilizacija osigurava čovjeku sve više slobodnog vremena za bavljenje kulturnim aktivnostima.</s><s>Međutim, povećanje slobodnog vremena utječe na to da film postaje ne samo hobby sve većeg broja ljudi, nego čak i manija31 izvjesnih koji, kako je to primijetio Ilić: “/.../ posjećuju svaki film bez razlike, lutaju kao somnabulici32 od jedne do druge kino dvorane i stvarno žive u carstvu fantazije” (Ilić 1983: Za suvremenog čovjeka život bez filma bio bi prazan jer filmski gledatelj posjećujući filmske dvorane, doživljava neku vrstu ‘mističke participacije’ u događajima na platnu.</s><s>Film mu pruža neku vrstu privida, najčešće kao zamjenu za sivu svakidašnjicu ili kao što to objašnjava Zvonarević:</s>\n<s>31 manija - grč. (manía - bjesnoća,bijes, ludilo) - bolesno psihičko stanje s oštrim prijelazima od uzbuđenja do potištenosti; bolesna strast, zanos, opsjednutost nečim 32 somnabulici - lat.(somnus - san + ambulare - šetati) - osobe koje hodaju u snu, mjesečari Kada je Ilja Ernburg prije nekoliko desetljeća svoju poznatu zbirku reportaža o kinematografiji nazvao ‘Tvornica snova’, vjerojatno nije ni sam mislio koliko je točno upozorio na jedan od glavnih psiholoških mehanizama filma – film omogućuje čovjeku da ‘sanja na javi’.</s><s>I što su ti filmski ‘snovi’ spretnije sastavljeni, tim će biti i veći rezultati.</s><s>Ljudi imaju neobično razvijenu sposobnost identificiranja s likovima koje gledaju na ekranu i ona im omogućuje da zajedno s njima proživljavaju sve moguće peripetije.</s><s>Ono što ne mogu ostvariti u životu, oni ‘ostvaruju’ u svojim filmskim junacima.</s><s>Snovi o sreći, ljubavi, uspjehu i bogatstvu, snovi o herojstvu u slavi i patnjama, sve to postaje ‘ostvarljivo’ uz pomoć objektivne ‘magije živih slika’ i subjektivne ‘magije’ mehanizma identifikacije (Zvonarević Zapravo mitološki elementi u našoj strasti za filmom ni po čemu se ne razlikuju od mitova primitivnih divljaka za koje su mitovi bili suština života. “Sam film”, kako je zaključio J. P. Mayer, razmišljajući o perspektivama sociologije filma, “sadrži u sebi izvjesne elemente Međutim zanos publike ponekad preraste u neku vrstu kolektivne histerije i transa, u kojima se potpuno miješaju fikcija i stvarnost i iz kojih se ispredaju mitovi.</s><s>Današnja publika ne može bez idola, što je potaknulo E. Morina da je za svoju studiju o filmskim zvijezdama upotrijebio poznati aforizam Bernarda Shawa: “Divljak obožava idole od kamena i drveta civilizirani čovjek idole od krvi i mesa”(u Ilić 1983: 291).</s><s>Društvena i psihološka strana kulta zvijezda ima i tamnu stranu koja je vidljiva kao mentalna ili duhovna degeneracija, a izražava se kao nesposobnost u postavljanju jasnih granica između stvarnog i fiktivnog.</s><s>To znači da imaginacija može poremetiti i iskriviti kritički duh čovjeka do te mjere da se vlastita osobnost ‘izgubi’ u sudbini filmskih zvijezda.</s><s>Takav čovjek ne može živjeti svoj vlastiti život, već ga doživljava samo preko posrednika – idola.</s><s>U tom slučaju film prestaje biti sredstvo za obogaćivanje vlastitog života i postaje instrument otuđenja i osiromašenja, stvarajući takvu osobu nesposobnom za bilo kakvu aktivnost u svom životu i vremenu (vidi Ilić 1983: 292).</s>\n<s>Kao primjer Ilić navodi da u SAD-u nema grada u kojem ne postoji klub Jamesa Deana gdje obožavatelji ovjekovječuju uspomenu na njega i obožavaju poneki predmet koji mu je pripadao.</s>\n<s>Pretpostavlja se kako ti klubovi okupljaju oko tri milijuna osam stotina tisuća članova.</s><s>Poslije smrti heroja, njegova odjeća je bila isječena na male komadiće koji su prodani po cijeni od jednog dolara po četvornom centimetru.</s><s>Automobil u kojem je poginuo vozeći brzinom 160 km na sat bio je obnovljen i provožen od grada do grada.</s><s>Svatko ga je mogao vidjeti za 25 centi, a za 50 je bilo dozvoljeno za nekoliko sekundi sjesti za upravljač.</s><s>Nakon što je turneja završena, automobil je bio isječen i komadi prodani na rasprodaji...</s><s>Krajnost je ipak činjenica da njegova filmska kompanija prima prosječno po tisuću pisama dnevno koja započinju otprilike riječima “Dragi Jimmy, znam da si mrtav..” , zbog čega imaju posebnu službu koja održava ovu čudnu posthumnu korespondenciju (Ilić 1983: 230-231).</s><s>Kao što je Morin zapisao: “Film se je vinuo ka nebu snova, ka beskonačnosti zvijezda sa kojima se izjednačavaju filmske zvijezde, okupan u muzici, nastanjen božanskim i demonskim bićima sadrži u sebi izvjesne elemente mita koji sve više postaju model kulture i ponašanja ” (Morin u Ilić 1983: 290), misleći pri tom kako znanje prosječnih Amerikanaca o životima, ljubavima i neurozama polubogova i boginja koji žive na olimpskim vrhovima Beverly Hillsa daleko nadmašuje nivo njihovog poznavanja građanskih dužnosti i prava.</s><s>Nastanak suvremene mitologije putem filma J. P. Mayer objašnjava time što u modernim društvima sve više nestaju tradicionalne strukture koje su bile okosnica društva. «Filmski posjetilac, posjećujući kino sale, doživljava svojevrsnu mističnu participaciju u događajima na platnu jer mu film pruža neku vrstu privida kojeg mu tradicionalne institucije poput crkve ili ranije zajednice, kako izgleda, više ne mogu ponudit», kaže Mayer (1945: 19). «Igra, mistična participacija, uzorci ponašanja i postupci zasigurno su povezani.</s><s>Kada sam govorio o mitskim elementima u našoj strasti za kinom, mislio sam na te povezane strukture», piše Mayer (1945: 17, 19).</s><s>Istražujući zbog čega milijuni ljudi posjećuju kino sale, odnosno pitajući se da li moderne populacije u filmovima traže izlaz iz osamljenosti i mehanizacije našeg racionalnog života, te kako filmovi djeluju na ljudsko mišljenje, došao je do zaključka «da se manifestacije vrijednosnih uzoraka, svakodnevnog ponašanja, kao i općeg pogled na svijet oblikuju pod utjecajem filmova.</s><s>Prema rezultatima tih istraživanja evidentno je da filmovi nastoje ostvariti najsnažniji utjecaj na naše živote, utjecaj koji je vjerojatno snažniji od vladajućeg utjecaja tiska i radija», piše Mayer (1945 : 17), a jedan od tih utjecaja koji se šire na sve klase britanskog društva je i moral.</s><s>Prema Mayeru (vidi 1945: 272–273) najčešće mitske vrijednosti koje filmovi predstavljaju jesu: uzbuđenje, pohota, strast, ljepota, ljubav, hrabrost, samožrtvovanje, heroizam, prijateljstvo, privrženost obitelji, domoljublje.</s><s>Međutim, kako Mayer primjećuje, uvijek su to pozitivne vrijednosti jer one negativne nikad ne trijumfiraju u filmu.</s><s>U filmovima sa sličnom temom, s nekim modifikacijama ili dodacima, pojavljuju se slične vrijednosti pa stoga zaključuje da je film samo prodajni produkt naše industrijske civilizacije. «Umjetnost je mnogo više od života.</s><s>Ona je prije interpretacija života.</s><s>Umjetnost je tim veća što je njena interpretacija života intenzivnija i dublja.</s><s>To je simbolički izražaj života.</s><s>I samo simbolička umjetnost je umjetnost», tvrdi Mayer te pojašnjava da kinematografija postaje umjetnost, što se očituje u primjeru filmskih klasika, no mnogi su filmovi po njemu samo opsjena (Mayer 1945: 278).</s>\n<s>Mayer je proveo istraživanje na način da je zamolio filmske ljubitelje da nakon projekcija filmova opišu kako su ti filmovi utjecali na njih.</s><s>Dobio je 68 pisama koja je kao dokumente uključio u studiju: «Mnogi od naših sudionika identificirali su se češće sa pojedinim glumcem ili glumicom, ili sa pojedinom sekvencom, nego sa filmom u cjelini.</s><s>Ako je ova interpretacija u redu, objašnjava relativno stereotipiziranje ili radije tipiziranje karaktera u našim dokumentima», navodi Mayer (1945: 267).</s><s>Mnogi od sudionika istaknuli su da su po uzoru na filmske zvijezde promijenili način šminkanja, stil odijevanja, pa čak i kuhinje, dnevne sobe, prilagođavajući se modnom trendu viđenom na filmu, zbog čega Mayer zaključuje da film nastoji postati najdjelotvornije oružje u smanjivanju individualnih razlika među ljudskim bićima (vidi Mayer 1945: 267).</s>\n<s>4. ANALIZA MITA SUVREMENOG AKCIJSKOG FILMA Oslanjajući se na strukturalne teorije, pokušala sam i empirijski utvrditi da li je film kao forma popularne kulture doista mit ili samo sredstvo za reprodukciju postojećih mitova društva.</s><s>Tezu da film reprezentira mitove društva u kojem živimo, ali je ujedno i sam mit suvremene civilizacije pokušala sam dokazati primjenom teorijskih modela strukturalizma tijekom analitičkog promatranja konkretnih filmova.</s><s>Budući da se diljem svijeta svakodnevno producira veliki broj žanrovski raznovrsnih filmova, istraživanje sam ograničila na deset najgledanijih hollywoodskih akcijskih filmova, produciranih u zadnje tri godine.</s><s>S obzirom da Benett i Woollacott tvrde (u Strinati 1995: 108) da forme popularne kulture ne egzistiraju u savršenoj izolaciji nego unutar društvenih odnosa koji ih proizvode i konzumiraju, željela sam strukturalnom analizom suvremenog akcijskog filma utvrditi elemente mita ovog žanra.</s><s>Za analizu sam uzela osam najgledanijih akcijskih filmova, produciranih u Hollywoodu u posljednje tri godine te odabranih prema kriteriju ostvarene zarade od prodanih kino ulaznica Filmove</s>\n<s>stranice http://www.mojo.com/.</s><s>Naime, rezultati na web stranici mojo.com su prikazani i rangirani prema godišnjoj, mjesečnoj i tjednoj zaradi od prodanih kino ulaznica, dok druge slične stranice imaju podatke gledanosti dobivene na osnovi ostvarene zarade, ali i glasovanja posjetilaca tih stranica, što ne odražava realnu gledanost već koliko je određeni film kod publike omiljen.</s><s>Po kriterijima 'omiljenosti' najgledaniji akcijski filmovi su iz 80-tih i 90-tih godina.</s>\n<s>Analogno Wrightovoj analizi Westerna, u kojoj tvrdi da mitovi kroz simbole predstavljaju shvaćanje američkih društvenih uvjerenja te da je za njihovo razumijevanje nužna analiza ne samo binarnih opozicija već i naracije (vidi Wright u Storey 1993: 73), analizirala sam društveni značaj mita akcijskih filmova koji su u posljednje tri godine ostvarili visoku gledanost, a shodno tome i zaradu.</s><s>U analizu sam uključila i mješovite žanrove kao što su akcijski triler, akcijska komedija i akcijski krimić jer je u zadnjih nekoliko godina snimljeno manje žanrovski 'čistih' akcijskih filmova koji su ujedno imali i veliku gledanost.</s><s>Općenito, trend snimanja mješovitih žanrova sve više je izražen jer producenti nastoje privući raznoliku publiku kako bi osigurali što veću gledanost filma.</s><s>U zadnjih nekoliko godina snimljeno je i više odličnih fantastičnih filmova, koji su s izuzetno visokom gledanošću potisnuli akcijske filmove na ljestvici gledanosti.</s><s>33 Iako sam planirala analizirati deset akcijskih filmova, očito motivirane profitom velike filmske kuće nastavile su sa snimanjem nastavaka fantastičnih i crtanih filmova koji su kod publike dobro prolazili pa je u navedenom periodu proizvedeno manje od deset vrhunskih akcijskih filmova.</s><s>Oslanjajući se na strukturalne teorije Saussurea, Eca, Barthesa i Claude Lévi – Straussa (vidi Strinati 1995), koji je uveo strukturalizam u antropologiju, na primjeru osam akcijskih filmova pokušala sam pokazati da su i mitovi koji se pojavljuju u određenom filmu strukturirani u odnosu 'binarnih opozicija', a čije značenje je rezultat međusobnog djelovanja procesa sličnosti i različitosti odnosno proizvedeno podjelom svijeta u međusobne ekskluzivne kategorije (prema Lévi – Strauss u Strinati 1993: 73).</s><s>Po uzoru na Ecovu studiju novela Iana Fleminga o Jamesu Bondu, u kojoj je utvrdio da « /.../ ma koliko bila specifična transformacija odnosa između opozicija u pojedinim novelama, podređena struktura opozicije ostaje ista» odnosno da «Flemingove novele izražavaju univerzalnu strukturu bazirajući se na opoziciji koja, upravo stoga što je univerzalna, osigurava popularni uspjeh» (Eco u Strinati 1995: 103), pokušala sam kroz analizu najgledanijih, a time i najpopularnijih, hollywoodskih akcijskih filmova utvrditi set elementarnih opozicija, vrste odnosa te da li postoji univerzalna nepromjenjiva struktura tih filmova.</s><s>Promatrajući film kao formu popularne kulture koja u sebi sadrži druge 'jezike': sliku, riječ i zvuk, pokušala sam otkriti 'skrivena' značenja koja nam pojedini film prosljeđuje, potvrđujući tako Mayerovu tvrdnju o velikom utjecaju filma na društvo (Mayer 1945: 272).</s><s>Postavljajući si osnovno pitanje: «Da li je film mit?», oslonila sam se na Barthesovo (vidi Strinati 1995: 112) definiranje mita kao forme popularne kulture te potvrdila tezu da osim što reprezentira mitove društva u kojem živimo, film je kao oblik popularne kulture ujedno i sam mit jer koristi jezik drugih sistema za konstrukciju pojmova te tako postaje meta-jezik kojim se «povijest transformira u prirodu» (Barthes u Strinati 1995: 118).</s><s>Pronađene strukturalne elemente u svakom pojedinom filmu usporedila sam u okviru osam gledanih filmova te dobila zajedničke nazivnike koji definiraju film kao mit.</s><s>4.2 ANALIZA NAJGLEDANIJIH AKCIJSKIH FILMOVA 4.2.1 NEMOGUĆA MISIJA III</s>\n<s>Film Nemoguća misija, redatelja J. J. Abramsa, ostvario je u prvoj godini prikazivanja samo od prodanih kino ulaznica u SAD-u 134,03 milijuna dolara.</s><s>Velika gledanost može se dijelom objasniti privlačnošću glavnog glumca Tom Cruisa, koji glumi agenta CIA-e (Središnje američke obavještajne agencije), ali i samim sadržajem filmske priče koji je utemeljen na Lévi – Straussovoj binarnoj opoziciji dobrog i lošeg pri čemu dobri dečki očekivano pobjeđuju zle i spašavaju svijet spriječivši kriminalce da se dočepaju 'zečje šape' odnosno kapsule ogromne razorne moći.</s>\n<s>Po uzoru na Wrighta (u Storey 1993: 74), u filmu možemo pronaći osnovni set strukturne opozicije, koji uključuje još i opozicije: - Unutar / izvan društva: Hunt i njegov tim su unutar društva / Davian i teroristi su izvan. - Jakost / slabost: Davianovi teroristi su nadmoćniji / Huntova ekipa je slabija. - Civilizacija / divljina: Teroristi se žele domoći kapsule koja može uništiti civilizaciju / CIA ih spriječi.</s><s>Kapsula je pod nadzorom.</s><s>Društvo je sigurno.</s><s>Moderna varijacija univerzalne strukture: Iako film u skladu sa žanrom obiluje vratolomnim scenama, oružanim sukobima, eksplozijama i opasnim automobilskim jurnjavama, ono što privlači publiku zapravo je, kako je to definirao Umberto Eco (u Strinati 1995: 105), moderna varijacija univerzalne strukture koja se nalazi u pozadini:</s>\n<s>Junak, Ethan Hunt kao agent CIA-e odlazi u misiju uništiti čudovište – trgovca oružjem Owena Daviana i spasiti voljenu Juliu.</s><s>Dakle, priča nas podsjeća na davne bajke koje su nam pričali kad smo bili djeca da bi nas umirili.</s><s>Ako pođemo od Lévi – Straussa (u Storey 1993: 74) koji tvrdi da je svrha mita učiniti svijet razumljivim i zbog toga domaćim odnosno 33 Prošlogodišnji najgledaniji film je Pirati s Kariba: Mrtvačeva škrinja sa zaradom od 423,31 milijun dolara, dok je ovogodišnji nastavak Pirata: Na kraju svijeta na trećem mjestu, a slijedi ga novi nastavak Harry Pottera.</s>\n<s>«magično riješiti njegove probleme i kontradikcije», možemo zaključiti da nam ova filmska 'bajka' u vidu akcijskog junaka posreduje poruku da unatoč postojanju hidrogenskih bombi, terorizma možemo mirno spavati.., a to je ono što zapravo želimo čuti kako bi se naši strahovi umanjili.</s>\n<s>Mitske elemente u strasti za filmom Mayer (1945: 17–19) nalazi u povezanosti zabave, 'mistične participacije' gledalaca s događajima na filmskom platnu, uzoraka ponašanja i društvenih vrijednosti.</s><s>Možemo pretpostaviti da moderne populacije u akcijskim filmovima traže 'izlaz' iz usamljenosti ili pak rutine svog svakodnevnog, možda suviše mirnog života, no uz zabavu film istovremeno ostvaruje ogroman utjecaj na naše ponašanje, stavove i opći pogled na svijet.</s><s>Mitske vrijednosti na kojima se zasniva treći nastavak Nemoguće misije svakako su: ljubav, požrtvovnost, prijateljstvo, odanost, hrabrost, rodoljublje i privrženost obitelji.</s>\n<s>Ljubav i požrtvovnost: snažno su iskazani u sceni kad Ethan, svjestan da reskira vlastiti život odlazi sam spasiti Juliu, govoreći pri tom svom timu da mu nije važno hoće li poginuti jer ako je ne uspije spasiti, ni njemu nema života bez nje.</s><s>Prijateljstvo i odanost: izraženi su kad Ethan, jutro nakon zaručničke zabave, ipak odluči poći u Berlin u misiju spašavanja zatočene kolegice Farris ili pak kad ga njegova ekipa dočeka u Shangaiu, iako je službeno bjegunac.</s>\n<s>Hrabrost: Da bi spasio Juliu u roku od 48 sati mora zlikovcu Davianu donijeti 'zečju šapu' koja se nalazi u najbolje čuvanom laboratoriju u najvišoj shangaiskoj zgradi, do koje pak može doći samo skokom sa susjedne zgrade, a povratak je gotovo nemoguć.., no to ga, naravno, ne sprječava i uspijeva.</s>\n<s>Rodoljublje: Prije no što odnese kapsulu razornog sadržaja zlikovcima, obavještava svoje da je stavio na nju mikročip za praćenje te da, u slučaju ako se ne vrati za 8 sati, pošalju vojsku kako zlikovci ne bi dobili moćno oružje.</s><s>Privrženost obitelji: Spasivši razornu kapsulu i svoju voljenu Juliu iz ruku zlikovaca, ponovno postaje junak.</s><s>Čestitajući mu, bivši šef Brassel napominje da mu predsjednik SAD-a nudi posao u Bijeloj kući, no junak se odlučuje za brak i Juliu.</s>\n<s>Ethan Hunt je agent CIA-e, no budući da ne radi na terenu nego samo obučava mlađe kolege, krije od zaručnice Julie čime se zapravo bavi.</s><s>Zajedničkim prijateljima i njenoj obitelji tvrdi da radi uredski posao u prijevozničkoj tvrtci.</s><s>Tijekom proslave zaruka zazvoni mobitel: zna da je u pitanju neodgodiv posao.</s><s>Najprije odbija, no savjest mu ne da mira jer je u pitanju kolegica Farris koju je obučavao.</s><s>Lindsey Farris je nestala prateći trgovca oružjem Daviana koji se obogatio na crnoj burzi.</s><s>Pretpostavljaju da je zatočena u Berlinu.</s><s>S izgovorom da odlazi na kongres, u cik zore otputuje u Meksiko gdje ga čeka dobro znana ekipa 'za nemoguće misije'.</s><s>Misija u Berlinu je unaprijed isplanirana, ali nešto pođe po zlu i Farris mu u avionu umire na rukama.</s><s>Davian je aktivirao usadak s mini bombom u njenoj glavi.</s><s>Ogorčen, odluči pronaći zlikovca te se ponovno nađe u akciji sa svojom ekipom.</s><s>Otimaju Daviana sa dobrotvorne zabave u Vatikanu, no prije no što ga uspiju prebaciti do sjedišta CIA-e, na putu ih presreću izvježbani i s najmodernijim oružjem opremljeni teroristi.</s><s>Ethan shvaća da je Davian, koji odlazi s poprišta sukoba helikopterom, imao pomoć iznutra, što se podudara s porukom na mikrofilmu kojeg mu je ispod poštanske marke na razglednici Berlina poslala Farris.</s><s>Davian ispunjava prijetnju i otima Juliu, prije no što se Ethan uspio osloboditi iz CIAinog pritvora kamo su ga strpali pod optužbom da je djelovao na svoju ruku.</s><s>Prije isteka 48satnog roka, uspijeva iz najviše zgrade u kojoj se nalazi najbolje čuvani laboratorij u Shangaiu ukrasti 'zečju šapu' to jest kapsulu s razornim sadržajem.</s><s>Svjestan da će ga zarobiti, no odlučan da pokuša spasiti Juliu, odnosi kapsulu zlikovcu Davianu.</s><s>Nakon torture, otkriva da su mu, zatočivši ga, zlikovci usadili mini bombu, ali i da njegov šef i prijatelj Musgrawe surađuje sa zločincem Davianom te da je Julia negdje blizu.</s><s>Uz pomoć prijatelja u bazi CIA-e koji ga vodi prema signalu s mobitela, uspijeva doći do Julie i spasiti je.</s><s>Da bi spasio i sebe, izaziva elektrošok, a Julia ga reanimira.</s><s>Zlikovci su kažnjeni i sad mogu otići na medeni mjesec.</s>\n<s>Za razliku od Lévi-Straussa, Will Wright (vidi u Storey 1993: 74) naglašava da je za potpuno razumijevanje društvenog značaja mita nužno analizirati i samu pripovjedačku strukturu razvoj događaja i razrješenje konflikta.</s><s>Naime, analogno Wrightovoj analizi Westerna, 16 pripovjedačkih funkcija moguće je pronaći i u žanru 'klasičnog akcijskog filma'.</s><s>Nemoguća misija III sadrži slijedeće pripovjedačke funkcije koje formiraju univerzalnu strukturu:</s>\n<s>1. Junak ulazi u društvo ili je već sastavni dio skupine: Ethan Hunt je član CIA-e, no obavlja manje zahtjevan zadatak instruktora.</s><s>2. Junak je društveno nepoznat.</s>\n<s>3. Junak je uočen jer ima izuzetne sposobnosti: CIA treba upravo njega da predvodi misiju spašavanja kolegice Farris u Berlinu.</s><s>4. Društvo prepoznaje razliku između sebe i junaka; dodijeljen mu je poseban status: Očito da Hunt nije samo instruktor jer ekipa za spašavanje ga čeka.</s><s>Hunt je vođa ekipe, dakle dodijeljen mu je poseban status.</s><s>5. Društvo nije kompletno prihvatilo junaka: Glavni šef CIA-e Brassel ga kritizira i optuži za neuspjeh akcije.</s>\n<s>6. Postoji sukob interesa između nitkova i društva: Nitkovu Davianu jedini interes je dočepati se 'zečje šape', kapsule ogromne razorne moći koja može uništiti civilizaciju.</s><s>7. Nitkovi su snažniji od društva; društvo je nemoćno: Daviana, kojeg su oteli sa svečanog prijema u Vatikanu, tijekom puta oslobađaju nadmoćniji teroristi.</s><s>Hunt i ekipa su nemoćni.</s>\n<s>8. Postoji snažno prijateljstvo ili poštovanje između junaka i nitkova: Hunt zna da je Davian opak i sposoban ispuniti prijetnju – pronaći, otet i ubit mu ženu, dok Davian je svjestan da je jedino Hunt sposoban domoći se 'zečje šape'.</s><s>9. Nitkovi prijete društvu: Ako se Davian domogne kapsule, može razoriti svijet.</s><s>10.</s><s>Junak izbjegava uplesti se u sukob: Hunt najprije odbija rad na terenu, želi ostati samo instruktor.</s>\n<s>11.</s><s>Nitkovi ugrožavaju junakovog prijatelja: Davian najprije u Berlinu zatoči Farris, a potom drži Hunta 'u šaci' s tim da je oteo Juliju.</s><s>12.</s><s>Junak se bori s nitkovima: Bori se s nitkovima u Berlinu, a potom i u Shangaiu spašavajući Juliu.</s>\n<s>U Nemogućoj misiji III, riječ je o klasičnom zapletu kakvog nalazimo i u brojnim Westernima: Ethan Hunt se bori individualno protiv mnogo jačih neprijatelja, čime postiže ugled, poštovanje kolega i odanost prijatelja koji mu ni u najtežim trenucima ne okreću leđa.</s>\n<s>Osim što prikazuje mitove današnjeg društva, Nemoguća misija III ispunjava funkciju transformacije povijesti u prirodu.</s><s>U današnje vrijeme kad terorizam uzima sve više maha, a strah od mogućih terorističkih razaranja tim postaje veći, kroz film nam se nenametljivo nameće konotacija kako je svaka akcija, koja ima viši cilj općeg dobra, pa makar bila i 'na svoju ruku' ili protivna demokratskim načelima u konačnici pozitivna.</s><s>Scena kad američki agenti bez znanja talijanskih vlasti otimaju osobu, doduše okorjelog kriminalca, usred Vatikana doživljavamo kao nešto pozitivno, a makjavelistički princip da 'cilj opravdava sredstvo' čini nam se prirodnim.</s>\n<s>Prošle godine snimljeni film Casino Royale ostvario je zaradu od vrtoglavih 167,44 milijuna dolara.</s><s>Radnja 21. nastavka izuzetno uspješnog serijala filmova o britanskom agentu u službi Njezinog veličanstva već po tradiciji odvija se na više egzotičnih lokacija34, a utemeljena je na prvom romanu Iana Fleminga.</s><s>Publika je novog James Bonda primila s jednakim oduševljenjem kao što to čini već 45 godina.35 Za razliku od ranijih filmova, savršenom karakteru hladnokrvnog James Bonda, kojeg po prvi put tumači Daniel Craig, pridodane su emocije pa tako 'najpoznatiji tajni agent' izgovara «tvoj sam» i «volim te».</s><s>Što više, u žaru zaljubljenosti čak šalje M neopozivu ostavku.</s><s>No, kako Bond s lakoćom osvaja žene, tako ih lako i gubi pa je ostavljen prostor za novi nastavak serijala.</s><s>Naime, šefica M, iako se doima strogom, ima razumijevanja za njegove dječačke nestašluke pa Bond i ovog puta prolazi bez sankcija – premda joj je provalio ne samo u računalo, nego i u stan.</s><s>Međutim, jasno mu stavlja do znanja da nije sigurna da li ga je možda prerano unaprijedila iz agenta statusa 00 u agenta 007, odnosno da se tek mora dokazati da bi imala potpuno povjerenje u njega.</s><s>Na početku filma Bond zavede ženu negativca Alexa Dimitriosa 34 Lokacije su: Češka, Uganda, Madagascar, Bahami, Crna gora kako bi došao do glavnog nitkova Le Chiffrea, no prava Bond-djevojka kojoj uspijeva otopiti njegovo hladno srce je Moneypenny Lynd s kojom je na zadatku u Casinu Royale u Crnoj gori.</s><s>Oštrouman, sarkastičan, pronicljiv i pomalo neodgovoran, Bond je uvjeren da će u partiji pokera za kockarskim stolom pobijediti glavnog negativca Le Chiffrea, no to mu u prvoj rundi ne uspijeva.</s><s>Moneypenny, koja dobiva nadimak Vesper, nakon što je prokockao 10 milijuna dolara, kao 'glas razuma' uskraćuje mu daljnji novac.</s><s>Međutim, Bond se vraća u igru s novcem CIA-e i pobjeđuje.</s><s>Le Chiffre je očajan jer je ponovno prokockao teroristički novac, pa otima Bonda i Vesper s namjerom da ih natjera da mu otkriju šifru bankovnog računa.</s><s>Pohlepu i kockarsku strast plaća smrću jer mu 'organizacija' ne oprašta.</s><s>Bond i Vesper su na slobodi, a izdaja prijatelja Mathisa je otkrivena.</s><s>Zaljubljeni par odlazi u Veneciju, no Bond se neugodno iznenadi kad otkrije da je njegova ljubav podigla 150 milijuna sa švicarskog računa.</s><s>Uspijeva je naći, ali ne i spasiti.</s><s>Vesper se utapa zatočena u liftu dok se zgrada urušava u more.</s><s>Ostavila mu je trag – mobitel s brojem čovjeka koji je odnio novac.</s><s>Pronalazi mr. Whitea i film završava poznatom rečenicom: « Zovem se Bond.</s><s>James Bond», pa je kraj filma ujedno i mogući početak nekog novog nastavka .</s>\n<s>Pri proučavanju popularnosti književnih djela Iana Fleminga, talijanski pisac i semiologist Umberto Eco koristio je koncept strukturalizma.</s><s>S obzirom da se filmovi o Jamesu Bondu zasnivaju na Flemingovim novelama, koncept koji je koristio Eco (vidi u Strinati 1995: 102, 103), možemo jednostavno primijeniti i u analizi popularnosti filmskih ostvarenja.</s><s>Naime, kao što su Flemingove novele zasnovane na strukturi podređenoj pravilima, pri čemu je konstruirao i set binarnih opozicija na kojima se temelje, istu 'nepromjenjivu zaporednu strukturu' opozicija možemo naći i u svakom filmu iz serijala o Bondu.</s><s>Kako tvrdi Eco (u Strinati 1995: 103), opozicije se međusobno mogu kombinirati i rekombinirati, no uvijek su prisutne kao temeljni elementi strukture i vode priču naprijed.</s><s>Elemente Ecove «igračke situacije» u kojoj jedan pokret uvijek slijedi drugom odnosno svaki početni «pokret» proizvodi kontrapokret možemo naći i u zadnjem Casino Royale: A) M se pokrene i daje zadatak Bondu: da bi otkrili kako se financiraju terorističke organizacije M na Bahamima daje nalog Bondu da dovede Le Chiffrea.</s><s>35 Prvi film Dr. No snimljen je 1962.</s>\n<s>D) Žena se pokrene i predstavi Bondu: bračna družica kriminalca Dimitriosa, nakon što je njen suprug prokockao skupocjeni Aston Martin, odlazi s Bondom.</s><s>Moneypenny vlakom odlazi s Bondom u Casino Royale gdje trebaju uhvatiti Le Chiffrea.</s><s>B) Nitkov se pokrene i pojavi Bondu: Le Chiffre u Casinu stavlja Bondu do znanja da zna s C) Bond postavlja prvu prepreku Nitkovu: u Miamiju spašava najveći avion na svijetu Skyfleet, čijim uništenjem bi posrnula avionska kompanija bankrotirala, a Le Chiffre vratio kockom izgubljene milijune. / Nitkov postavlja prvu prepreku Bondu: Le Chiffre mu za vrijeme glavne kockarske igre otruje piće.</s><s>Otrov izaziva infarkt.</s><s>H) Bond pobjeđuje Nitkova: iako u prvoj rundi pokera s milijunskim ulozima izgubi novac britanske MI6 , vraća se u igru s novcem CIA-e i pobjeđuje Le Chiffrea.</s><s>E) Bond uzme Ženu: pobijedivši za kockarskim stolom, odlazi proslaviti dobitak s Vesper (Moneypenny).</s><s>Zbliže se.</s>\n<s>F) Nitkov zarobi Bonda: jureći automobilom, da ne bi pregazio Vesper koju su nitkovi svezali i ostavili na mračnoj cesti, Bond se prevrće i Le Chiffre ga zarobljava.</s><s>G) Nitkov muči Bonda: da bi se dokopao šifre bankovnog računa, Le Chiffre muči zatočenog Bonda.</s>\n<s>I) Bond, oporavljajući se, uživa sa ženom koju poslije izgubi: opravljajući se od rana zadobivenih u zatočeništvu, Bond uživa na plaži sa Moneypenny.</s><s>Zajedno odlaze u Veneciju gdje ona smrtno stradava.</s>\n<s>Pod 'nepromjenjivom shemom' Eco, podrazumijeva da svaka novela mora sadržavati navedene elemente, premda nije nužno da se ti temeljni elementi pojavljuju uvijek istim redoslijedom (vidi u Strinati 1995: 103).</s><s>Naime, kako je vidljivo na primjeru filma Casino Royale, sekvence ili redoslijed elemenata se mogu mijenjati, ali struktura svih filmova serijala ostaje ista, bez obzira na brojne 'jednostrane probleme' ili okolne posebnosti poput raznovrsnih atraktivnih lokacija, a koje su uvedene tek kao dodatak i 'osvježenje' u svaku pojedinu priču.</s><s>Kao i kod novela, film također ukazuje da postoje pravila kombiniranja opozicijskih parova, koja su opredijeljena kao niz 'pokreta' inspiriranog kodom i uspostavljenog prema savršeno prearanžiranoj shemi (vidi Eco u Strinati 1995: 103).</s>\n<s>Prema Ecu (u Strinati 1995: 104), struktura binarne opozicije i promišljeni 'pokreti' zajedno čine popularnu atrakciju novele.</s><s>Opozicije uključuju odnose među likovima, poput odnosa između Bonda i M, zatim njegov odnos do žena, nitkova i drugih likova, kao i odnos između različitih ideologija te velik broj odnosa između različitih vrijednosti.</s><s>Budući da je film zasnovan na noveli, radnju u Casino Royale moguće je opisati na temelju odnosnih opozicija koje se prepliću.</s><s>Bez obzira na varijacije ili specifične transformacije odnosa između opozicija u različitim ekranizacijama novela, njihova podređena struktura ostaje ista.</s><s>Na primjer, u Casino Royale super-junak Bond se ne spašava zatočeništva sam, već je spašen 'igrom slučaja' odnosno jer je Moneypenny u zamjenu za njegov život pristala na suradnju s zločincima, Bond umjesto u fizičkoj borbi pobjeđuje za kockarskim stolom, a film završava s uvodnom 'bondovskom rečenicom': «Zovem se Bond.</s><s>James Bond.» koja nam sugerira da radnja nije završena.</s><s>No, zapravo se uvijek radi o ponavljanju publici dobro znane 'udomaćene' sheme s potpuno predodređenim događanjima.</s>\n<s>Publika točno zna što će i kojim redom dobiti.</s><s>Poklonici James Bonda unaprijed znaju da ih očekuje glamur, egzotične lokacije, marke najskupocjenijih automobila, vratolomne akcijske scene i savršeno lijepe i zgodne žene pa film funkcionira i kao svojevrsni 'utaživač želja'.</s><s>Uz kult tijela, koji je naglašen isticanjem savršene muskulature Daniela Craiga, filmski serijal o Bondu zavodi nas i luksuznim automobilima koje si može priuštiti samo uska elita.</s><s>Takozvani 'product placement' tvornica snova vješto je iskoristila pa se dobar dio visokih troškova snimanja pokriva s promoviranjem određenih robnih marki.</s><s>U filmskim scenama suptilno se pojavljuju najnoviji mobiteli marke Sony – Ericsson, talijanska odijela marke Brioni, Bondove ljepotice nose rublje La Perla, a kako Bond ima istančan ukus i sam nosi sat Omega, vozi se u Aston Martinovom modelu DBS te osim suhog Martinija, pije i pjenušac Bollinger.</s><s>Automobili u filmu, osim što su za većinu smrtnika nedostižan predmet želja, postali su gotovo kult pa se pojavljuju i dva sportska jaguara, glavni negativac vozi Range Rover Sport, a na početku filma Bond dolazi u običnom Fordu Mondeo, čija je prodaja nakon filma navodno naglo porasla.</s><s>Akcijski film bez brzih automobila više se ne može ni zamisliti, a osim što su sredstvo akcije i ubojito oružje, psihologijom slike upućuju nas i tko je glavna faca filma.</s>\n<s>Teza britanskog sociologa J. P. Mayera (vidi 1945: 17), da 'mistična participacija gledalaca' povezana s 'igrom' i uzorcima ponašanja i postupaka doprinosi mitu filma, potvrđuje se i u slučaju filma Casino Royale.</s><s>Publika savršeno zna da Bond nosi naočale Persol, cipele John Lobb i pije pivo Heineken, no istovremeno je za mnoge i uzor 'pravog muškarca' pa isto tako filmski poklonici rado 'kopiraju' i njegove vrijednosne stavove i uzorke ponašanja.</s>\n<s>Posljednji nastavak serijala ima profesionalni zaplet.</s><s>James Bond pripada elitnoj grupi profesionalaca, dorastao je svakom zadatku i lojalan je samo timu u kojeg je uključen.</s><s>Nema poštovanja prema društvenim konvencijama ili vrijednostima zajednice – poput nekog kriminalca provaljuje u stan ili kompjuter šefice, zavodi isključivo udate žene, izaziva međunarodni skandal upadom u ambasadu.</s><s>Međutim, ujedno je i izuzetno inteligentan, snalažljiv i u mnogim vještinama superioran – «najbolje što MI5 trenutno ima», kaže u filmu M pa mu stoga mnoge nepodopštine i oprašta.</s><s>Razočaravši se u Vesper, Bond negira ljubav i prijateljstvo te se hladnokrvno vraća profesiji, novom zadatku.</s><s>Moderna varijacija univerzalne strukture: Filmski serijal koji je nastao u vrijeme hladnog rata i blokovske podjele svijeta, u skladu sa suvremenim tokovima društva morao se okrenuti novim temama.</s><s>No, okosnica je i nadalje osnovna binarna opoziciji dobra i zla.</s><s>Publika uvijek dobiva priču na koju je već naviknuta, koja ima, kako je to ustvrdio Eco (vidi u Strinati 1995: 105) univerzalnu strukturu u pozadini koja se ne razlikuje od klasičnih dječjih bajki: vitez Bond po nalogu kraljice M odlazi u misiju uloviti čudovište Le Chiffrea, jedino što damu ovom prilikom ipak ne uspijeva spasiti.</s>\n<s>Nove suvremene teme kao što su terorizam i burzovne špekulacije zamjenjuju stare teme koje su se temeljile na konfrontaciji SAD-a i SSSR-a, no film nam kroz nekoliko premisa suptilno nameće dvojbu: «Može li se potpuno vjerovat novim prijateljima?».</s><s>M se obraća Bondu riječima: «Moram znati mogu li ti vjerovati i ti moraš znati kome možeš vjerovati», a kad se ispostavi da je njegova velika ljubav Vesper (Moneypenny) surađivala s kriminalcima, M zaključuje: «Pozorni smo na neprijatelje pa ponekad zaboravimo paziti na prijatelje».</s><s>Polazeći od Barthesa, koji kaže da je mit 'poruka', ali i način na koji se ta poruka iskazuje, dvojba postaje konotacija.</s><s>Film završava uobičajenom uvodnom rečenicom što sugerira da radnja filma nije završena, a publika se u mraku kino dvorana pita: «Da li je blokovska podjela zaista završena priča ili ima novi nastavak?».</s><s>Dvojba nam se čini prirodna jer tko može znati s kakvim ulozima kockaju svjetski igrači.</s><s>Akcijski triler Da Vincijev kod, sa zaradom od 217,53 milijuna, plasirao se među pet najgledanijih filmova u 2006. godini.</s><s>Religiozna tema, zapleti s neočekivanim obratima i puno akcijskih scena, doprinijeli su velikoj gledanosti, kao i prisutnost hollywoodske zvijezde Tom Hanksa u ulozi profesora Roberta Langdona koji uspijeva razriješiti Da Vincijev kod i otkriti najbolje čuvanu tajnu Crkve.</s>\n<s>Harvardski profesor Robert Langdon predaje religioznu simboliku.</s><s>Tijekom seminara u Parizu, policija ga obavještava da je poznanik s kojim se je trebao naći Jacques Saunieré ubijen i zamoli za pomoć u interpretaciji simbola.</s><s>Tijelo je pronađeno u Velikoj galeriji u Louvreu u pozi Vitruvijskog čovjeka i s iscrtanim pentagramom na prsima.</s><s>Saunieré je ostavio i poruke s kodovima koje policija ne može dešifrirati.</s><s>U muzeju Langdon upoznaje inspektoricu Sophie Neveu, unuku Saunieréa.</s><s>Riječ je o četvrtom nerazjašnjenom ubojstvu i policija je uvjerena da je Langdon ubojica.</s><s>Poruke su anagrami i vode do dviju slika Leonarda da Vincija: Mona Lise i Bogorodice na stijenama, gdje pronalaze ključ Flear de lis.</s><s>Po ključu Langdon shvati da se radi o Sionskom prioratu, jednom od najstarijih i najtajnijih društava, čiji članovi su bili i Leonardo da Vinci i Isaac Newton.</s><s>Priorat štiti izvor Božje moći na Zemlji i čuva tajnu koja govori o 'mračnoj prijevari čovjeka'.</s><s>Vratolomnom vožnjom Sophie i Langdon uspijevaju pobjeći policiji koja ih čeka pred britanskom ambasadom.</s><s>Langdonu, koji je protiv svoje volje umiješan, ne preostaje ništa drugo nego da razriješi očito religijom motivirano ubojstvo i spere sa sebe krivnju.</s><s>Saunieréov kod je takozvani Fibonacijev broj koji otvara sef i depozit box, no umjesto Svetog grala pronalaze kriptex.</s><s>Policija, koju predvodi kapetan Fache, ih otkriva pa bježe u dvorac Villette k Langdonovom prijatelju i znanstveniku sir Leighu Teabingu.</s><s>Teabing se bavi proučavanjem religije, a posebno je zainteresiran za Priorat i Sveti gral – koji je po njemu simbol žene, a ne predmet.</s><s>Isus je s Marijom Magdalenom imao kćerku Sarah, dok Priorat više od 20 stoljeća zapravo štiti žive potomke Isusa Krista.</s><s>Policija stiže u dvorac, međutim društvo spektakularno bježi privatnim avionom u London.</s><s>Kapetan Fasche je član Opus dea, ultrakonzervativne katoličke organizacije, pa o bijegu obavještava biskupa Aringarosa.</s><s>Biskup je pak član tajnog Vijeća sjena koje ima zadatak pronaći sarkofag s tijelom Marije Magdalene i uništiti ga, nakon čega bi DNA analiza bila nemoguća – odnosno nitko ne bi mogao dokazati da je direktni potomak Isusa i Marije Magdalene.</s><s>Aringaros je unajmio vjerskog fanatika Silasa da ubije članove Priorata i pronađe sarkofag.</s><s>Oboje su povezani s Učiteljem koji im za ogroman novac daje upute.</s><s>U Londonu se otkriva da je Učitelj profesor Leigh Teabing.</s><s>Uvjeren u točnost svojih istraživanja i ogorčen što Priorat ni početkom novog milenija nije otkrio pravu istinu, Teabing se povezao s Opus deom kako bi pronašao Isusovog potomka.</s><s>Opus deov 'anđeo smrti' Silas, u vatrenom okršaju s policijom nehotice ranjava i svog dobročinitelja Aringarosa, za kojeg kapetan Fasche shvati da ga je iskoristio rekavši da mu je Langdon na ispovjedi priznao ubojstva.</s><s>Sarkofag bi trebao biti u kapelici Roslyn koju su sagradili Templari, no umjesto sarkofaga Sophie i Langdon pronalaze dokaze da je upravo ona jedini preživjeli potomak Isusa.</s><s>Otkriva da joj je obitelj poginula u prometnoj nesreći, a Priorat joj je promijenio identitet i skrio kao unuku kustosa Jacquesa Saunieréa, kako bi je spasili.</s>\n<s>Film Da Vincijev kod možemo svrstati među akcijske filmove s tranzicijskom temom.</s><s>Po uzoru na Wrightovu kategorizaciju Westerna, tranzicijska tema definirana je kao forma u kojoj se junak izvan društva bori protiv moćnog protivnika i izopačenosti društva (vidi Wright u Storey 1993: 74, 75).</s><s>Film obilježava borba junaka protiv moćne ultrakonzervativne crkvene organizacije Opus dei koja mu podmeće svoja ubojstva.</s><s>Langdon najprije nastupa kao ugledan profesor i policija traži njegovu pomoć u interpretaciji religioznih simbola, pronađenih na tijelu ubijenog Saunieréa, no ubrzo doznaje da je ujedno i jedini osumnjičenik.</s><s>Postaje bjegunac koji mora riješiti zagonetku i pronaći pravog ubojicu.</s><s>Ispostavlja se da su ugledni članovi društva biskup Aringaros i njegov prijatelj profesor Teabing uzrokovali krvoproliće, iskoristivši kao 'oruđe' fanatika Silasa koji je po njihovoj uputi ubijao.</s><s>Zavarali su i policijskog kapetana Faschea koji, kao član Opus dei, ne sumnja u biskupa te proganja Langdona.</s><s>Osim stručnosti, profesor Langdon ima i sposobnost fotografskog pamćenja pa uspijeva riješiti anagrame i kodove te naposljetku, slijedeći Ružinu liniju, doista pronaći sarkofag sakriven ispod suvremene staklene piramide.</s><s>Mlada inspektorica Sophie u Roslynu pronalazi prijatelje Jacquesa Saunieréa, ljude koji su je poznavali još kad je bila dijete.</s><s>Ima mogućnost odlučiti hoće li objaviti svijetu svoje podrijetlo, no s obzirom da se ne osjeća ništa drukčije, odluči da i nadalje sve ostane skriveno.</s><s>Kao što je ukazao Wright (vidi u Storey 1993: 77), tranzicijske teme anticipiraju nove društvene vrijednosti.</s><s>Uslijed sve veće društvene izoliranosti, karijerizma i borbe za profitom, društvene vrijednosti kao što su poštenje, ljubav i prijateljstvo nestaju, no ipak su prisutne još kod rijetkih pojedinaca koji nepokolebljivo ustaju protiv izopačenosti društva.</s>\n<s>U filmu Da Vincijev kod moguće je naći sekvence ili redoslijed elemenata koji čine univerzalnu strukturu.</s><s>Po uzoru na Ecovu (vidi u Strinati 1995: 103) 'igračku situaciju', redoslijed elemenata se može mijenjati, no struktura ostaje ista.</s><s>A) Policija se pokrene i daje zadatak Langdonu: Policija dolazi k Langdonu i zatraži pomoć u dešifriranju religijskih simbola pronađenih na mjestu zadnjeg ubojstva.</s><s>D) Žena se pokrene i predstavi Langdonu: Sophie dolazi u muzej i predstavi se Langdonu.</s><s>Također traži pomoć u dešifriranju Saunieréovih poruka.</s><s>B) Nitkov se pokrene i pojavi Langdonu: S obzirom da se radi o tranziciji teme, opozicije su izokrenute pa Langdon i Sophie bježeći pred policijom odlaze k Teabingu, kojeg smatraju prijateljem.</s>\n<s>C) Nitkov postavlja prvu prepreku Langdonu: S obzirom na transpoziciju teme i izokrenute narativne funkcije, u ovoj sekvenci umjesto 'prepreke' Teabing im omogući bijeg u London jer se nada da će Langdon doći do Grala kojeg sam nije mogao pronaći.</s><s>F) Nitkov zarobi Langdona: Teabing zarobi Langdona i Sophie u londonskoj crkvi.</s><s>G) Nitkov muči Langdona: U filmu nema doslovnog fizičkog maltretiranja, no Teabing psihički 'muči' Langdona podsjećajući ga na traumu iz djetinjstva.</s><s>U crkvi ga ucjenjuje da će ubiti Sophie ako odmah ne dešifrira kriptex.</s><s>H) Langdon pobjeđuje nitkova: Langdon ipak pobjeđuje Teabinga, jer na kraju uspije otkriti tajnu i naći sarkofag, dok Teabing završava u zatvoru.</s><s>E) Junak uzme ženu: Pristojni profesor Langdon, za razliku od Bonda, ostvaruje tek romantičnu vezu sa Sophie.</s><s>Ostaju kod poljupca.</s><s>I) Junak, oporavljajući se, uživa sa ženom koju poslije izgubi: Nakon bezuspješne potrage za Gralom, Langdon i Sophie odlaze na izlet u Roslyn gdje otkrivaju da je ona jedini preživjeli potomak krvne linije Isusa.</s><s>Sophie odluči da neće objaviti svijetu svoje podrijetlo.</s><s>Tajna i nadalje ostaje skrivena pa mogu uživati u životu običnih ljudi.</s><s>Za razliku od Bonda, Langdon ne gubi Sophie.</s>\n<s>Nastojeći riješiti tajnu iz davne prošlosti, profesor religijskog simbolizma Langdon susreće se s izopačenošću društva.</s><s>Vođen znanstvenim duhom i nevjerojatnim intelektom uspijeva razriješiti Da Vincijev kod i otkriti više od 20 stoljeća čuvanu tajnu – da Gral nije predmet, već simbol za ženu.</s><s>Potraga za istinom to jest mjestom gdje je skriven sarkofag s ostacima Marije Magdalene vodi ga u nevjerojatnu avanturu.</s><s>Langdon ne očekuje nikakvu materijalnu zadovoljštinu, no nagrađen je nematerijalnim nagradama kao što su ugled, poštovanje i nježno prijateljstvo sa Sophie.</s><s>Film uzdiže u mit pozitivne društvene vrijednosti kao što su: poštenje, odvažnost, intelektualizam i nematerijalne nagrade poput ugleda i poštovanja zajednice te ljubavi i prijateljstva.</s><s>Moderna varijacija univerzalne strukture: Naracija filma, snimljenog prema knjizi 'Anđeli i Demoni' Dana Browna, temelji se na univerzalnoj temi borbe između dobra i zla.</s><s>Film Da Vincijev kod, unatoč brojnim zapletima, zapravo ima univerzalnu strukturu u pozadini, priču koju poznajemo iz djetinjstva.</s><s>Negativcu profesoru Teabingu, koji živi izolirano u dvorcu Villette, opsjednut je karijerizmom i «nije dostojan pronaći rješenje tajne», suprotstavljen je lik plemenitog profesora Langdona, koji nas podsjeća na viteza u potrazi za Svetim gralom.</s><s>Rješava tajnu i vraća Sophie njenim korijenima – prijateljima u Roslynu.</s>\n<s>Narativna snaga Da Vincijevog koda potiče iz strukture binarnih opozicija, koje suprotstavljaju istinu i vjerovanje, prošlost i sadašnjost, crkvene organizacije Opus dei i Priorat, fanatizam i ateizam pa čak i dogme: Isus je bio božanstvo ili samo čovjek. - Unutar / izvan društva: Ugledni profesor Langdon / osumnjičenik i bjegunac; Crkva / tajne organizacije; Opus dei i Priorat.</s>\n<s>- Dobro / loše: Pošteni Langdon / podmukli Teabing; Priorat / Opus dei; Čuvanje povijesnih izvora / iskrivljavanje povijesnih činjenica; Društvena korist / osobna korist. - Jakost / slabost: Negativac i znanstvenik Teabing svjestan je da sam nije sposoban pronaći Gral, zato u 'priču' uvlači kolegu.</s><s>Langdonu podmeću ubojstva jer znaju da ima jaki intelekt koji će riješiti zagonetku.</s>\n<s>«Simboli su jezik koji nam pomaže da razumijemo svoju prošlost.</s><s>Razumijevanje naše prošlosti aktivno određuje našu sposobnost da razumijemo sadašnjost.</s><s>Kako da proberemo istinu od vjerovanja?</s><s>Kako da prodremo u godine, u stoljeća povijesne iskrivljenosti da nađemo izvornu istinu?», pita se na početku filma glavni junak profesor Langdon.</s><s>U filmu se nižu povijesni podaci i tumačenja 'karike koja nedostaje' – papinstvo je Templarima dalo neograničene moći, a potom ih je 1307. proglasilo hereticima i njihov red je izbrisan.</s><s>Saznajemo da Sveti gral, kalež u obliku slova V, nije predmet već simbol za ženu.</s><s>Ako Sveti gral označava Mariju Magdalenu, pitamo se da li su Templari poslati u Jeruzalem da pronađu dokaz njenog postojanja?</s><s>Da li je zaista nekoliko Templara preživjelo pokolj i kroz stoljeća s koljena na koljeno prenose tajnu..</s><s>Razrješenje kontradikcija nudi novi mit: Isus je bio oženjen s Marijom Magdalenom i nakon što je razapet rodila im se kći Sarah.</s><s>Postojanje potomaka njegove krvne linije moguće je dokazati DNA analizom pa je postojanje sarkofaga s posmrtnim ostacima Marije Magdalene najbolje čuvana tajna.</s><s>Prema Barthesu, mit koristi jezik drugih sistema, poput govora, pisanja ili slikanja, za konstrukciju pojmova i tako postaje meta-jezik.</s><s>Meta-jezik filma nudi nam novi mit – koji može «učiniti svijet razumljivim» i «magično riješiti kontradikcije», kako je svrhu mita izrazio Lévi – Strauss (u Storey 1993: 7374).</s><s>Novi mit nam je jednostavan i razumljiv pa nam se stoga čini i prirodan, a time je njegova funkcija transformacije povijesti u prirodu ispunjena.</s><s>4.2.4 ŽIVI SLOBODNO ILI UMRI MUŠKI</s>\n<s>Film Živi slobodno ili umri muški, trenutno je kinematografski hit.</s><s>U nekoliko mjeseci prikazivanja, zaradio je već 133,24 milijuna dolara, što ga visoko pozicionira među novim filmskim ostvarenjima.</s><s>Akcijski junak John Mc Clane, kojeg tumači Bruce Willis, jednako uspješno rukuje helikopterom kao i automobilom, preživljava nekoliko sudara, eksplozija i kišu metaka te uspijeva spasiti zemlju i vlastitu kćerku.</s><s>U četvrtom nastavku serijala Umri muški detektiv John Mc Clane suprotstavlja se informatičkim teroristima.</s><s>Na čelu terorista je Thomas Gabriel, čija skupina s nekoliko informatičkih stručnjaka uspijeva realizirati pomno razrađen plan napada na kompletnu kompjutersku infrastrukturu Sjedinjenih američkih država.</s><s>S obzirom da je SAD visoko informatizirana zemlja, gotovo svi sustavi su kompjuterizirani i povezani, što Gabriel koristi da bi preuzeo kontrolu i onemogućio funkcioniranje cijele zemlje.</s><s>Da bi bio siguran da će u tom naumu uspjeti, teroristi najprije redom poubijaju hakere koji bi ih mogli otkriti.</s><s>Međutim, detektiv Mc Clane uspijeva spasiti mladog hakera Matthewa Farrella prije nego što i njegov kompjuter eksplodira.</s><s>Teroristi žele po svaku cijenu likvidirati 'konkurenciju', no unatoč kaosu na ulicama, Mc Clane ga dovodi u sjedište FBI-a.</s><s>Iako Farrell jedini shvaća da se radi o informatičkom napadu koji ima tri razine: blokadu prometa, financijskih institucija i energetskih postrojenja, ne shvaćaju ga ozbiljno pa Mc Clane preuzima stvar u svoje ruke.</s><s>Pokušavaju spasiti glavni nacionalni plinovod u Virginiji, no nadmoćniji teroristi ipak ga dignu u zrak.</s><s>Pukom srećom prežive eksploziju, no ubrzo doznaju da su teroristi otišli po Lucy, Mc Claneovu kći.</s><s>Detektiv Mc Clane iz istih stopa ode spasiti Lucy.</s><s>Sukobljava se s Thomasom Gabrielom, bivšim visokim dužnosnikom i šefom programa nacionalne sigurnosti, dok Matthew mijenja šifre.</s><s>Nakon što su teroristi blokirali sav promet i Wall street, cijeli grad ostaje bez struje pa FBI shvati da prelaze na treću razinu 'potpunog uništenja', no i da su nemoćni jer teroristi upravljaju svim komunikacijskim, satelitskim i kompjuterskim sistemima u zemlji.</s><s>Budući da mu je Mc Clane poubijao većinu suradnika, a ostale sam, kriminalac Gabriel bježi s nekoliko svojih ljudi, uzevši Lucy i Matthewa za taoce.</s><s>U vratolomnoj vožnji kamionom i pod vatrom iz vojnog zrakoplova, Mc Clane se uspijeva izvući živ, oborivši čak i MIG.</s><s>U konačnom obračunu, detektiv Mc Clane u jednom trenutku hicem kroz vlastito rame ubija glavnog zločinca Thomasa Gabriela, a ranjeni Matthew istovremeno upuca njegovog pomagača koji je držao Lucy.</s><s>Kći, koja ranije nije htjela ni razgovarati s ocem, sada ga ponosno prati u bolnicu.</s>\n<s>Koristeći se strukturalizmom Wright je na primjeru Westerna pokazao kako mitovi društva komuniciraju kao konceptualni poredak članova društva.</s><s>Identificirao je osnovni set strukturne opozicije koji se može primijeniti i na akcijski film, no nije zanemario ni važnost narativne strukture.</s><s>Naime, prema Wrightu, za potpuno razumijevanje društvenog značaja mita nužno je analizirati ne samo binarne opozicije, već i razvoj događaja i razrješenje konflikta (vidi Wright u Storey 1993: 74).</s>\n<s>U filmu Živi slobodno ili umri muški akcijski junak, detektiv Mc Clane, živi prilično izolirano, rastavljen je i kći ne govori s njim, odbacuje ga čak i na način da koristi majčino prezime Genero.</s><s>Dolazi uhitit mladog hakera Farrella, no zapravo mu spašava život.</s><s>Jedino njih dvojica razumiju da se događa informatički napad koji će imati dalekosežne posljedice ako ne zaustave 'virtualne teroriste' pa udružuju snagu i pamet.</s><s>Detektiv Mc Clane, kao čovjek od zakona prelazi na stranu mladog prijestupnika i zajedno sprječavaju potpuno uništenje glavnih funkcionalnih sustava u zemlji.</s><s>Nacionalni sigurnosni program pokazao se ranjivim, a policija i FBI su nemoćni.</s><s>Teroristi umjesto vijesti puštaju snimku rušenja Bijele kuće i poruke koje siju strah i paniku, sugerirajući da civilizacija kakvu poznajemo može svakog trenutka nestati.</s>\n<s>Film ima tranzicijsku temu jer osim što glavni junak Mc Clane prelazi iz 'unutar' u 'izvan', te udružen s hakerima rješava problem, doznajemo da je glavni negativac Thomas Gabriel svojevremeno bio šef nacionalnog osiguranja.</s><s>FBI ignorira upozorenja mladog hakera Farrella, sve dok ne shvate da se radi o trećoj razini virtualnog terorizma, a tada su nemoćni.</s>\n<s>- Unutar / izvan društva: Društvo / teroristi; FBI / hakeri; Mc Clane kao čovjek od zakona udružuje snage s prijestupnicima to jest hakerima – prelazi iz 'unutar' u 'izvan' društva; Negativac Gabriel kao nekadašnji šef nacionalnog osiguranja postaje terorist. - Loše / dobro: Mc Clane dolazi uhitit mladog hakera / spašava mu život; Teroristi žele uništiti glavne funkcionalne sustave u zemlji / Mc Clane udružen s hakerima rješava problem. - Slabost / jakost: Nacionalni sigurnosni program pokazao se ranjivim, policija i FBI su nemoćni / nadmoćniji teroristi nakon blokade prometa i banaka prelaze na treću razinu terorističkog napada.</s>\n<s>- Civilizacija / divljina: Teroristi puštaju snimku rušenja Bijele kuće / sugeriraju da civilizaciju kakvu poznajemo mogu uništiti.</s>\n<s>'Igračka situacija' je vrlo slična bondovskom serijalu, s tom razlikom da je ulogu Bonddjevojke zamijenila uloga kćeri Mc Clanea, čime je u filmu Živi slobodno ili umri muški kroz ulogu brižnog oca ublažen njegov lik grubijana.</s><s>D) Žena se pokrene i predstavi junaku: Mc Claneovu kći Lucy upoznajemo kroz svađu s ocem jer ju nadzire.</s>\n<s>G) Nitkov muči Mc Clanea: Mc Clane je neprestano pod izuzetnom fizičkom torturom terorista, no iz svake situacije se uspijeva izvući zahvaljujući snazi H) Mc Clane pobjeđuje nitkova: puca si kroz rame i ustrijeli Gabriela koji mu je stajao iza I) Junak, oporavljajući se uživa sa Ženom: Mc Clane se pomiri sa kćerkom koja ga ponosno otprati u bolnicu.</s>\n<s>Moderna varijacija univerzalne strukture: Iako film tretira suvremene teme kao što su terorizam, sve veću ovisnost društva o kompjuterskoj tehnologiji, energentima i prijevoznim sredstvima kao obilježjima današnje civilizacije, zapravo se u pozadini strukture krije univerzalna tema utemeljena na opoziciji dobra i zla.</s><s>U borbi dobra i zla, dobro uvijek pobjeđuje pa Mc Clane očekivano uspije spasiti kćerku i zemlju.</s>\n<s>Film anticipira nove društvene teme i vrijednosti: Mc Clane i Farrell kao 'dobri dečki' pobjeđuju 'loše dečke' teroriste.</s><s>Zaslužuju poštovanje okoline, a kći ponovno pronalazi zajednički jezik s ocem.</s><s>Naslućujemo da je na pomolu ljubav između Lucy i Mathewa, a budući da se između zatvorenog detektiva i lajavog hakera razvilo duboko prijateljstvo, možda njihova ljubav ima šanse.</s><s>Dakle, pozitivne društvene vrijednosti kao što su poštovanje, požrtvovnost, ugled, rodoljublje, prijateljstvo i ljubav prisutne su tek kod izuzetnih pojedinaca ili su pak svojevrsna nagrada za njihove podvige.</s>\n<s>Visoka kompjuterska tehnologija tekovina je suvremene civilizacije.</s><s>No, u pogrešnim rukama računala mogu postati i moćno oružje.</s><s>Životom suvremenog čovjeka sve više upravljaju povezani kompjuterski sistemi, a da toga nismo ni svjesni: računala usmjeravaju promet, otvaraju i zatvaraju ulaze u tunele, reguliraju dotok plina, energije, omogućuju mobilne komunikacije..</s><s>Međutim, živimo u svijetu u kojem je prisutan i terorizam.</s><s>Sigurnosne kamere postavljene su na svakom koraku pa, zahvaljujući digitalnoj slici, oni koji nas nadziru mogu u svakom trenutku znati gdje smo i što radimo.</s><s>Naš svakodnevni život sve više ovisi o radu 'strojeva' kojima upravlja visokoobrazovana elita informatičkih stručnjaka.</s><s>Meta-jezik filma nam govori da tehnološki napredak ujedno krije i opasnost: u novom obliku terorizma računala mogu biti oružje i prijetnja civilizaciji.</s><s>Nakon rušenja Blizanaca, strah od razaranja nam je prirodan.</s><s>Snimka rušenja Bijele kuće, simbola SAD-a, taj strah i vizualno izražava.</s><s>4.2.5 POROCI MIAMIJA</s>\n<s>Nakon uspješnog televizijskog serijala iz 80-tih, Miami Vice zaživio je prošle godine i na filmskom platnu.</s><s>U prvoj godini prikazivanja film o popularnim detektivima koji na Floridi razotkrivaju mračne tajne kriminala zaradio je oko 63,45 milijuna dolara od prodanih ulaznica u američkim kinima.</s><s>Junaci filma Poroci Miamija vode nas na temperamentno, akcijom krcato putovanje svijetom trgovine drogom i oružjem, pri čemu razlika između detektiva i kriminalaca postaje opasno tanka.</s>\n<s>Detektivski dvojac Sonny Crockett i Rico Tubbs, koje tumače Collin Farrell i Jamie Foxx, pokušavaju otkriti lanac međunarodnih krijumčara narkotika.</s><s>Trojica agenta FBI-a su ubijena u tajnoj akciji prilikom preuzimanja kokaina.</s><s>Osim FBI, u akciji su sudjelovali DEA (Agencija za borbu protiv droge) i Carina, pa se ne zna iz kojeg su odjela 'curile informacije'.</s><s>Stoga za novu FBI-jevu akciju, u kojoj Sonny i Rico dobivaju status tajnih agenata Agencije za borbu protiv narkotika, znaju samo njihovi šefovi.</s><s>Detektivi postaje Miami – Dade dobivaju lažni identitet i zadatak da organiziraju kupnju droge.</s><s>Uspijevaju se infiltrirati u skupinu dilera Joséa Yeroa za kojeg avionom modela Adam 500 prebacuju drogu iz Kolumbije u New York.</s><s>Droga je namijenjena Dominikanskoj mafiji, a iza svega stoji Arcangel de Jesús Montoya, koji se bavi međunarodnim švercom ne samo kolumbijske droge, već i ukrajinskog oružja, piratske robe iz Kine te kontrašpijunažom.</s><s>Sonny šarmom osvaja Montoyinu lijepu i opasnu pomoćnicu Isabell s kojom provede romantičan vikend u Havani.</s><s>Nakon prvog probnog transporta, Sonny i Rico odluče nastaviti akciju i razotkriti Montoyin posao iznutra.</s><s>Šef DEA Costillo isprva se protivi, no ipak im udovolji.</s><s>Brodom prevoze novu pošiljku droge i ukrajinsko oružje, no José Yero želi kontrolirati isporuku.</s><s>Zapravo, želi ih ubiti pa angažira članove Arijevskog bratstva da otmu Ricovu djevojku Trudy, kako bi ih prisilio da mu predaju drogu.</s><s>U akciji spašavanja, Trudy ipak strada prilikom eksplozije koju je pokrenuo Yero mobitel-bombom.</s><s>U teškom stanju prevezu je u bolnicu, no liječnici nemaju puno nade da će preživjeti.</s><s>S obzirom da su detektivi otkrili da zločinci dobivaju informacije iz FBI-ja u Washingtonu, akciju obračuna s kriminalcima organiziraju sa svojom ekipom.</s><s>Droga je vrijedna 60 milijuna dolara i znaju da će Yero doći osobno, no ljubomorni Yero dovodi kao taoca i Isabell.</s><s>U unakrsnoj vatri, Sonny uspjeva spasiti Isabell, ali i omogućiti joj da otputuje u Havanu.</s>\n<s>Moderna varijacija univerzalne strukture: Kao i u prethodnim primjerima filmova, Poroci Miamija također se temelji na univerzalnoj opoziciji, borbi između dobra i zla.</s><s>Trgovci drogom i oružjem bivaju razotkriveni i u finalnom obračunu savladani pa 'dobro' barem nakratko trijumfira.</s>\n<s>Kako tvrdi Lévi – Strauss (u Storey 1993: 73), mitovi su strukturirani u odnosu binarnih opozicija, među kojima su u Porocima Miamija najizraženije: poštenje / nepoštenje, prijateljstvo / neprijateljstvo, sućut / bešćutnost, povjerenje / nepovjerenje, odanost / izdaja te ljubav / prostitucija.</s><s>Kriminalci su trgovinu drogom i oružjem globalizirali, okrutni su i nepovjerljivi prema novim 'partnerima' koje žele iskoristiti za transport nove pošiljke i potom likvidirati.</s><s>Ljudi su im samo sredstvo za postizanje glavnog cilja – profita, dok su im ljudski životi bezvrijedni.</s><s>Jedine vrijednosti u kriminalnom miljeu su novac, moć i kontrola.</s><s>Ne prežu ni od čega pa otimaju Trudy, a potom i Isabellu ne bi li prisilili detektive da 'igraju po njihovim pravilima'.</s><s>Isabellu kažnjavaju jer se zaljubila, dakle izgubila njihovu bešćutnost.</s><s>Kroz set binarnih opozicija uzdižu se u mit pozitivne društvene vrijednosti: ljubav, poštenje, prijateljstvo, sućut, povjerenje i odanost.</s>\n<s>- Dobro / loše: Tajni agenti bore se protiv organiziranog kriminala. - Jakost / slabost: Kriminalci su se globalizirali / iz institucija koje se bore protiv kriminala 'cure' informacije.</s>\n<s>Po uzoru na Wrightovu podjelu Westerna (vidi u Storey 1993: 74), možemo utvrditi da su Poroci Miamija film s tranzicijom teme: detektivi ulaze u kriminal da bi ga razotkrili.</s><s>Naime, da bi razotkrili krijumčarski lanac kojim se distribuira droga i oružje, detektivi moraju ući unutar krijumčarske organizacije krijumčareći drogu za kriminalce.</s><s>Zaljubivši se u Isabellu, Sonny prelazi tanku crtu koja ih razdvaja od kriminalaca.</s><s>Naposljetku, iako ne bi smio, pomaže Isabelli da otputuje na Kubu i prođe nekažnjeno.</s>\n<s>Igrača situacija u Porocima Miamija sadrži elementarne sekvence koje su istovjetne 'bondovskim' ili neznatno izmjenjene, budući da se radi o filmu s tranzicijom teme.</s><s>A) FBI se pokrene i daje zadatak junacima: FBI daje zadatak Sonnyju i Ricu da organiziraju kupnju droge kako bi razotkrili iz koje institucije 'cure' informacije.</s><s>B) Nitkov se pokrene i pojavi junacima: S obzirom na tranziciju teme, Rico i Sonny odlaze na Haiti dogovoriti preuzimanje droge.</s><s>Susreću se s Joséom Yerom i Montoyom.</s><s>D) Žena se pokrene i predstavi junacima: Isabell je također prisutna pregovorima s Yerom, skreće pozornost na sebe pa nam je jasno da odluka ovisi o njoj.</s><s>Lijepa Isabell je Montoyina pomoćnica.</s>\n<s>E) Junak uzme ženu: Sonny i Isabell provedu romantičan vikend na Kubi.</s><s>C) Nitkov postavlja prvu prepreku junacima: Yero želi kontrolirati isporuku droge pa angažira neonaciste da postave zasjedu junacima.</s><s>F) Nitkov zarobi junake: S obzirom da se radi o tranziciji teme, nitkovi otmu i zatoče Trudy.</s><s>G) Nitkov muči junaka: U tranziciji teme napravljena je još jedna varijacija poznate sekvence pa nitkovi muče Trudy.</s>\n<s>I) Junak, oporavljajući se, uživa sa ženom koju poslije izgubi: Sonny i Isabell nemaju vremena za uživanje jer da bi ju spasio 'od ruke pravde i zakona', mora brzo reagirati.</s><s>Organizira joj bijeg na Kubu, svjestan da je time gubi.</s>\n<s>Kriminalistička priča protkana je ljubavnom romansom između Sonnya i Isabelle.</s><s>Oboje su svjesni da nemaju 'vremena za ljubav' jer su im životi uvijek u opasnosti, no Sonny je svjestan i da će joj prije ili poslije morati priznati da je zapravo na suprotnoj strani te da će ljubav njegovog života završiti iza zatvorskih rešetki.</s><s>Spašava Isabellu od kriminalaca, ali i od zatvora.</s><s>Omogućivši joj odlazak na Kubu, daje joj priliku za novi život, a mi naslućujemo da će prije ili poslije poći za njom.</s><s>Film uspostavlja ljubav kao mit.</s><s>Čovjek nije samo biće koje ispunjava svakodnevne zadatke, nego i emocionalno biće, a ljubav ne bira idealno vrijeme.</s><s>Za suvremenog čovjeka svijet bez ljubavi bio bi prazan, a budući da nam je sposobnost za ljubav prirođena – ljubav je prirodna.</s><s>Dakle, mit nije definiran samo u objektu poruke, nego je i način na koji je 'poruka' iskazana, a meta-jezik filma nam poručuje da je ljubav prirodna sila koja pobjeđuje sve prepreke i zakone.</s>\n<s>Akcijski kriminalistički film Pokojni, kojeg je režirao Martin Scorsese, plasirao se sa zaradom od 132,38 milijuna dolara na 15. mjesto top-ljestvice najgledanijih kinematografskih filmova snimljenih u protekloj godini.</s><s>Privlačnost filma osiguralo je nekoliko filmskih zvijezda, kao što su: Leonardo Dicaprio, Matt Damon, Jack Nicholson, Martin Sheen i Alec Baldwin, ali i napeta kriminalistička priča utemeljena na neuspješnoj borbi društva s kriminalom.</s><s>Mladi junak Billy postaje policajac iako potiče iz kriminalne porodice, no upravo zato je i idealan kandidat za tajnog agenta kojeg policija 'ubacuje' u skupinu narko-bossa Franka Costella.</s><s>Istovremeno Colin, dječak kojeg je Costello odgajao i školovao postaje detektiv i vraća mu dug obavještavajući ga o potezima policije.</s><s>Billyjev pravi identitet znaju samo njegov šef Dignam i načelnik temeljne policije Massachusettsa Queenam.</s><s>U cilju hvatanja Costella, policija u suradnji sa FBI-jem osniva specijalni odjel u kojem je i izrazito bistar i ambiciozan Colin.</s><s>Mafijaš Frank Costello, koji posjeduje gotovo cijeli grad, zna za praćenje i tajno snimanje, no ne odustaje od svojih poslova.</s><s>Hladnokrvno se rješava mafijaške konkurencije iz susjednog Providencea, no policiji je najviše 'na zubu' zbog ukradenih špijunskih mikročipova koje prodaje Kinezima.</s><s>Dok Billy pokušava otkriti krticu u policiji, Colin pokušava otkriti tko je krtica u Costellovim redovima.</s><s>Oboje su izuzetno inteligentni i snalažljivi, no dok Billy redovito odlazi psihijatrici po recept za Valium, Colin napreduje u karijeri i uživa u sve većem bogatstvu, no istovremeno ih je i sve više strah za svoj status.</s><s>I jedan i drugi boje se da će biti otkriveni.</s><s>Smatrajući da će ga načelnik Queenam dovesti do krtice, Colin kao šef odjela unutarnje kontrole naredi svojim ljudima da ga prate, no Queenam omogući bijeg Billyju.</s><s>Colin dopusti da mafijaši izrešetaju policijskog načelnika, računajući da će dobiti šifru tajnog dosjea načelnikove krtice među gangsterima.</s><s>Nezavisno jedan od drugoga, Billy i Colin doznaju da je mafijaš Costello doušnik FBI-a.</s><s>U akciji preuzimanja droge Colin iznevjeri Costella, mafijaši upadaju u zasjedu, a on ga osobno izrešeta.</s><s>No, opasnost mu je još i Billy, koji dolazi u policiju tražeći da mu se vrati njegov pravi identitet.</s><s>Colin ga se uspijeva riješiti i izbrisati tajni dosje, no kako nije bio jedina Costellova krtica i njega ubija FBI-ev čovjek.</s>\n<s>Riječ je o filmu s tranzicijskom temom, koju Wright definira kao «most između klasične i profesionalne forme» (vidi Wright u Storey 1993: 75).</s><s>Binarne opozicije su obrnute, pa za razliku od klasične forme, možemo vidjeti kako se junak izvan društva bezuspješno bori protiv izopačenosti društva, pri čemu su i mnoge narativne funkcije izokrenute.</s><s>Policajac Billy prelazi društvenu granicu, odnosno iz sfere 'poštenih građana' prelazi k okorjelim kriminalcima, s kojima ga povezuju i rodbinske veze.</s><s>Među kriminalcima ubrzo otkriva svu surovost života izvan zakona, ali i da je policija korumpirana.</s><s>Costello ima čovjeka čak i u specijalnom odjelu koji treba razotkriti njegove prljave poslove.</s><s>No, tu nije kraj izopačenosti društva jer narko-boss Costello je doušnik FBI-ja pa sve akcije prikupljanja dokaza protiv njega neslavno popadaju.</s><s>Pošteni Billy, koji se po tajnom zadatku našao u kriminalnom miljeu, sve više tone u zločin, dok se korumpirani Colin sve više uzdiže na ljestvici karijere.</s><s>Billy ostaje sam u borbi protiv kriminalaca nakon što Colin dopusti ubojstvo policijskog načelnika, a njegov šef Dignam da otkaz.</s><s>Potpuno je prepušten sam sebi pa dokaze o prljavoj igri FBI-a i Colina ostavlja svojoj psihijatrici kao jedinoj osobi u koju ima povjerenja.</s><s>Kriminalci su naposljetku ipak 'kažnjeni', uključujući i Colina kojeg ubija FBI.</s><s>No, film nema sretan završetak jer i Billy pogiba od Colinovog metka.</s><s>Njegovo žrtvovanje za dobrobit društva bilo je uzaludno jer korumpiranost seže do vrha 'reda i zakona'.</s>\n<s>U suštini, narativna struktura filma predstavlja modernu varijaciju univerzalne teme dobra i zla, iako u ovom slučaju dobri dečki ne pobjeđuju.</s><s>Međutim, kako je utvrdio Eco, univerzalna struktura utemeljena na opoziciji dobra zla, upravo stoga što je univerzalna osigurava popularni uspjeh (vidi Eco u Strinati 1995: 105).</s><s>Priča o Billyju i Colinu asocira nas na bajku o kraljeviću i prosjaku, obojica pohađaju školu u isto vrijeme samo što je jedan sin smetlara, a drugog je pod svoje okrilje uzeo bogati mafijaš.</s><s>Sudbine im se isprepliću, no obojica žive u skladu sa svojim po rodu pridobivenim statusom: Billy se savršeno uklapa u mafijaško podzemlje, a Colin u šminkersku policijsku elitu.</s><s>Iako znamo da bi Colin trebao biti raskrinkan, a Billy amnestiran – to se ipak ne dogodi.</s><s>Simbolično, Billy ipak dobiva statisfakciju sa službenim pokopom uz sve počasti, a za njim plače Colinova žena s kojom je imao ljubavnu vezu.</s>\n<s>- Unutar / izvan društva: policija, FBI / mafijaši; Billy potiče iz obitelji samih kriminalaca to jest 'izvan društva' / postaje policajac odnosno uključen u društvo; Billy je kao tajni agent ubačen u mafiju ponovno isključen to jest 'izvan društva' / Colin je unaprijeđen u detektiva. - Dobro / loše: pošteni Billy / korumpirani Colin; načelnik Queenam i Dignam / mafijaš Costello, elitne četvrti / bijeda periferije - Jakost / slabost: mafijaš Costello iako zna da je meta policije ne odustaje od svojih prljavih poslova / policija i FBI ne uspijevaju prikupiti dokaze protiv njega jer imaju 'krticu' u svojim redovima.</s>\n<s>- Civilizacija / divljina: slikama surovosti mafijaškog podzemlja suprotstavljene su slike pitomog života kakav je bio prije nego što je mafijaš Costello zavladao gradom.</s>\n<s>U filmu su istaknute pozitivne društvene vrijednosti kao što su: moralnost, savjesnost, hrabrost, poštenje, povjerenje, pravednost i žrtvovanje za dobrobit društva.</s><s>Iako u ovoj filmskoj priči 'dobri dečki' ne pobjeđuju, ipak su junaci i moralni pobjednici.</s>\n<s>A) Institucija daje zadatak junaku: Načelnik policije Queenam i šef Dignam angažiraju Billyja da se pridruži mafijašima i špijunira Costella.</s><s>B) Nitkov se pokrene i predstavi junaku: Costello potraži Billyja i primi ga u svoju organizaciju.</s>\n<s>C) Junak se pokrene i postavlja prvu prepreku nitkovu / Nitkov se pokrene i postavlja prepreku junaku: Policija priprema akciju tajnog praćenja Costella, Billy im javlja da mafijaš ima 'krticu' u policiji. / Costello se rješava mafijaške konkurencije iz susjednog grada, organizira prodaju ukradenih mikročipova Kinezima.</s><s>D) Žena se pokrene i predstavi junaku: Dvostruki život Billyju je previše stresan pa treba tablete za smirenje.</s><s>Dobio je i lažni dosje kriminalca pa ima obavezan psihijatrijski tretman.</s><s>Psihijatrica mu nastoji doista pomoći pa se bolje upoznaju.</s><s>E) Junak uzme ženu: Billy i psihijatrica, koja je Colinova supruga, imaju ljubavnu vezu.</s><s>G) Nitkov muči junaka: Costello zna da ima krticu u svom timu, ali ne zna tko je.</s><s>Psihički maltretira Billyja jer sumnja na njega.</s>\n<s>F) Nitkov zarobi junaka: Costello postavlja zamku Billyju.</s><s>Colinovi ljudi prate načelnika policije kako bi otkrili 'krticu' među mafijašima, no Billy se uspije izvući.</s><s>Nitkov pokuša, ali ne uspije zarobiti junaka.</s>\n<s>H) Junak pobjeđuje nitkova: Billy pomaže policiji organizirati zamku za Costella, no nitkova ubija Collin.</s><s>Billy je moralni pobjednik.</s><s>I) Junak, oporavljajući se, uživa sa ženom: Billy ne preživi obračun sa Colinom, no žena je prisutna na njegovom posljednjem ispraćaju.</s>\n<s>Kriminal se uvlači u sve pore društva.</s><s>Brutalnost, strah i korumpiranost potkopavaju napore društva da se djelotvorno suprotstavi.</s><s>Institucije policije i FBI-a koriste iste metode kao i kriminalni milje.</s><s>Razlika se, između onih koji nose oružje s jedne i druge strane, briše.</s><s>Međutim, dok postoje moralni i savjesni pojedinci – postoji i nada da se kriminal kao 'društvena bolest' može izliječiti.</s><s>Nasuprot bezakonju i beznađu, nalazi se ideal 'zdravog društva' koji se izražava kao čovjekova prirodna potreba za sigurnošću.</s><s>Meta-jezik filma nam poručuje da tu sigurnost možemo pronaći u sebi, u vlastitim naporima da se suprotstavimo nepravdi.</s><s>Na to nas upućuje i scena u filmu kad Billy opisuje kako je primijetio da mu ni u najtežoj situaciji ruke 'nikad nisu drhtale'.</s><s>4.2.7 BOURNEOV ULTIMATUM</s>\n<s>Akcijski triler Bourneov ultimatum postigao je već u nekoliko mjeseci prikazivanja zaradu od 202,61 milijuna dolara, što ga svrstava među najgledanije filmove producirane u ovoj godini.</s><s>Riječ je o trećem nastavku serijala o odmetnutom agentu CIA koji se u potrazi za vlastitim identitetom sukobljava s agentima jer ga njegova 'matična kuća' želi vidjeti mrtvog.</s><s>CIA ga nastoji ubiti kako se ne bi doznalo za njihov program treninga ubojica te ga stoga progoni diljem svijeta, ali i podmeće svoja ubojstva.</s><s>Glavni junak, Jason Bourne u prvoj akcijskoj sekvenci vješto izmiče ruskoj policiji u Moskvi.</s><s>Budući da ni sam ne zna tko je, slijedi vlastite instinkte i povremene nejasne bljeskove sjećanja na trenutke koje ne može povezati.</s><s>Iz članka u Guardianu, novinara Simona Rossa, doznaje da mu CIA pripisuje ubojstvo Njemice Marie Colins u Indiji te da policija vjeruje da se utopio nakon što su njenim autom skliznuli s mosta u rijeku.</s><s>Kako bi doznao tko je Rossov izvor, Bourne organizira sastanak s novinarom na stanici Waterloo.</s><s>Ubacuje mu u džep mobitel preko kojeg razgovaraju dok agenti neuspješno pretražuju stanicu.</s><s>Međutim, Bourne uspijeva izmaknuti agentima, ali njegov izvor ne.</s><s>Iz torbe ustrijeljenog novinara uspijeva izvući dokumente, koji ga vode na novo odredište – ured Sewell & Marbury u Madridu.</s><s>CIA provjerava popis ljudi s kojima je Ross prethodno razgovarao i ime Neal Danielsa pa također šalje svoje ljude u madridski ured, očekujući da će ga Bourne sigurno potražiti.</s><s>Neal Daniels, navodno zna sve o operaciji Blackbrair, no Bourne ga ne nalazi u uredu, ali se unatoč ponovnom sukobu s agentima CIA uspijeva izvući iz zgrade.</s><s>U potrazi za Danielsom pomaže mu agentica Nicky, no CIA šalje još jednog agenta da ubije Danielsa prije nego što ga Bourne nađe, a potom i Nicky.</s><s>Potraga za Danielsom ih vodi u marokanski Tanger.</s><s>Desh je poslan u Maroko da ubije Bournea i Danielsa, no Jason uspije izbjeći atentat.</s><s>Jurnjava uličicama Tangera nastavlja se po krovovima i završi fizičkim obračunom Desha i Bournea u jednom stanu, gdje Bourne golim rukama zadavi Dasha.</s><s>Ured CIA za antiterorizam u New Yorku vodi operaciju proganjanja Bournea, no Pamela iz CIA-inog ureda u Langleyu s kojom moraju surađivati posumnja da joj kolege nešto kriju.</s><s>Usprotivi se naredbi da se smakne i agentica Nicky «jer se kompromitirala surađujući s Bourneom», no bez uspjeha.</s><s>Otkrivši da su Bourneov identitet i dokumenti o operaciji Blackbrair tretirani kao najviši stupanj tajnosti jer je bio podvrgnut nehumanom tretmanu obuke kako bi zaboravio vlastitu prošlost i postao 'stroj za ubijanje', odluči mu ih dati.</s><s>Zajedno uspiju zavarati kolege koji ju prate očekujući da će se naći s njim, a za to vrijeme Bourne 'isprazni' sef u samom središtu Agencije.</s><s>Konačno razotkriva da mu je pravo ime David Webb i datum rođenja.</s><s>Pronalazi 'lice sa fotografije' koje mu je ostalo u sjećanju, doktora Alberta Hirscha koji ga uvjerava da je dobrovoljno pristao na program.</s><s>CIA-ini ljudi upadaju u zgradu, no Bourne se ponovno spašava skokom u rijeku.</s>\n<s>Film Bourneov ultimatum temelji se na univerzalnoj opoziciji dobrog i lošeg.</s><s>Bourne je 'crni vitez', antijunak koji ipak rješava društvo 'čudovišta' – pronalazi dr. Kirsha i raskrinkava cijelu ekipu operacije Blackbrair.</s>\n<s>Jason Bourne u potrazi za vlastitom prošlosti raskrinkava pogubnu oligarhiju službe.</s><s>CIA ga se želi po svaku cijenu dokopati pa mu podmeće svoja ubojstva.</s><s>Junak je 'izvan' društva koje ga smatra teroristom i ubojicom, ali i 'izvan' službe koja ga proganja da bi zaštitila vlastiti interes.</s><s>Sa stajališta CIA Bourneova potraga za vlastitim identitetom je opasna jer će razotkriti da se služe nehumanim metodama ispiranja mozga i enormnih fizičkih napora kako bi stvorili ljude bez prošlosti i emocija koji bi bespogovorno ubijali služeći državi.</s><s>Operacija Blackbrair je vrhunska tajna, a da se ne bi razotkrila CIA ubija i nedužne ljude – poput novinara Rossa i mladića na stanici Waterloo, za kojeg su mislili da je Jason Bourne, ali i Neal Danielsa koji je nadzirao Bourneovu obuku.</s><s>Bourne ipak uspijeva nadmudriti protivnike i izbaviti se iz zamki koje mu CIA postavlja te naposljetku doći do saznanja tko je.</s><s>U borbi protiv daleko snažnijih i najsuvremenijom tehnikom opremljenih protivnika pomažu mu samo dvije dame – Nicky i Pamela, koje ne vjeruju da je odmetnik.</s><s>Sumnjajući otpočetka da Bourne nije ubojica kakvim ga prikazuju jer nije ubio ruskog stražara iako je imao priliku, Pamela napušta svoj ured CIAe u Langleyu i dolazi u New York.</s><s>Ne slaže se s metodama rada kolega, a otkrivši dokumente operacije Blackbrair, odluči pomoći Bourneu.</s><s>Pamela faksira dokumente s oznakom 'vrhunske tajne' iz New Yorka u ured CIA-e u Langley, nakon čega se tajna javno razotkriva i odgovorni snose posljedice.</s>\n<s>Igraču situaciju s nizom sekvenci koje kao 'pokreti' slijede jedna drugu, možemo naći i u filmu Bourneov ultimatum.</s><s>Istovjetne sekvence ili s malim varijacijama kad se radi o filmu s tranzicijom teme čine udomaćenu shemu tipičnu za akcijski film.</s><s>A) Institucija se pokrene i daje zadatak – pronaći Bournea: Više CIA-inih službi diljem svijeta traži Bournea.</s>\n<s>C) Nitkovi se pokrenu i postavljaju prvu prepreku Bourneu: CIA prati novinara Rossa s kojim se Bourne treba naći na stanici Waterloo.</s><s>Bourne uspije izmaknuti agentima.</s><s>B) Nitkovi se pokrenu i pojave se Bourneu: CIA šalje svoje ljude u ured Sewell & Marbury u Madrid jer znaju da će Bourne potražiti Danielsa.</s><s>Bourne se sukobljava s agentima u uredu.</s><s>D) Žena se pokrene i predstavi Bourneu: Nakon žestoke tuče, Nicky ušeta u madridski ured. / Pamelu nazove na mobitel u New Yorku.</s><s>E) Junak uzme ženu: Nicky mu pomaže naći Danielsa pa odlaze zajedno u Maroko. / Pamela pronalazi podatke o njegovom identitetu i odluči mu pomoći.</s><s>Bourne s tim ženama ne ostvaruje intimne veze, nego prijateljstva.</s><s>G) Nitkov muči junaka: Bourne pronalazi doktora Alberta Hirscha i prisjeti se mučenja.</s><s>F) Nitkov zarobi junaka: CIA pokuša zarobiti Bournea u zgradi dok razgovara s Hirschom.</s><s>U tranziciji teme završna sekvenca je izmijenjena – Bourne se spašava skokom u rijeku, no prethodno je dokumente predao Pameli.</s>\n<s>- Dobro / loše: Bori se protiv izopačenosti službe. - Jakost / slabost: Psihički i fizički istreniran Bourne se uspijeva izvući iz svake situacije.</s>\n<s>Bourneov ultimatum možemo svrstati među akcijske filmove s tranzicijskom temom, što se iskazuje kroz narativnu strukturu u kojoj su binarne opozicije izokrenute.</s><s>Bourne se bori protiv moćne CIA-e, čiji je i sam pripadnik, ali i protiv izopačenosti društva.</s><s>CIA ga je obučila da bude vojnik bez identiteta i emocija, svojevrsno ljudsko ubilačko oružje, no u svijest mu se ipak probijaju djelići prošlosti i savjesti pa u nekoliko navrata poštedi život ljudima koji nemaju nikakve veze s njegovim slučajem.</s><s>Unatoč surovom treningu, ne ubija bez razloga, a stečene sposobnosti i vještine okreće protiv onih koji su mu izbrisali identitet.</s><s>CIA-ine institucije ne traže povod za njegove postupke, već samo način da ga se brzo i efikasno riješe.</s><s>U institucijama u kojima vlada hijerarhija, bespogovorno se ispunjavaju naredbe s vrha i ne propitkuju se.</s><s>Međutim, visoko pozicionirana Pamela ipak istražuje i propitkuje odluke kolega, smatrajući da agenti nisu potrošna roba.</s><s>Ni Jason Bourne nije 'ubilačko oružje', nego emocionalno ljudsko biće.</s><s>Oči u oči s agentom u kojeg bi trebao pucati, Bourne mu poštedi život, a taj mu na isti način uzvrati na krovu zgrade – omogućivši mu da se spasi skokom u rijeku.</s><s>Bourne otkriva istinu o sebi, ali i razotkriva prljave tajne CIA-ine oligarhije.</s>\n<s>Poput filma Casino Royale, Bourneov ultimatum također je sniman na egzotičnim lokacijama kao što su Moskva, Pariz, London, Tanger u Maroku i New York, no bez imalo glamura.</s><s>Akcijske sekvence i lokacije izmjenjuju se izuzetno brzo jedna za drugom, usmjeravajući gledatelje na junakov fizički i umni napor da riješi zadatak.</s><s>Stoga se od publike i ne očekuje da se identificira s glavnim junakom koji ni sam ne zna tko je, već s njegovim naporom da pronađe istinu.</s><s>Mistične elemente filma Mayer vidi u povezanosti 'mistične participacije' gledalaca s događanjima na platnu koje se potom reflektiraju u njihovim obrascima ponašanja i usvojenim društvenim vrijednostima (vidi Mayer 1945: 17).</s><s>Film naglašava brzinu kao novu društvenu vrijednost.</s><s>Boueneovi fizički i umni napori da otkrije istinu o sebi nagrađeni su prijateljstvom dviju žena koje mu nesebično pomažu.</s><s>Pravda je na kraju zadovoljena, a krivci raskrinkani.</s>\n<s>Moderne komunikacije i tehnološki napredak omogućili su globalizaciju.</s><s>Svijet je povezan i doista je moguće 'skakati' s jedne udaljene lokacije na drugu, no film nam zorno prikazuje i da napredak tehnologije omogućuje i sve veći nadzor građana – preko mobitela, maila, do kamera koje nas snimaju na aerodromima, bankomatima, željezničkim i autobusnim kolodvorima i drugim mjestima gdje je uobičajeno veća masa ljudi.</s><s>Zbog mogućeg terorizma, kontrola je sve veća, pa film konotira pitanje: «Da li su pod kontrolom i oni koji nas kontroliraju?».</s>\n<s>Film Bourneov ultimatum prikazuje nam da institucije koje bi trebale štititi slobodu i demokraciju zapravo ugrožavaju temeljna ljudska prava koristeći strah od terorizma kao izgovor.</s><s>Svakodnevne vijesti upozoravaju nas da je terorizam u svijetu u porastu pa su nam prirodni i sve veći napori vlada da ga spriječe, a novi restriktivni zakoni donose se bez previše propitkivanja.</s><s>Meta-jezik filma uspostavlja borbu protiv terorizma kao novi mit današnjeg društva.</s>\n<s>Akcijski blockbuster Gospodin i gospođa Smith govori o dvoje ljudi koji se vole i mrze s jednako strasti.</s><s>John i Jane na prvi pogled su običan, pomalo ukočen bračni par, no svatko od njih vodi i tajni život.</s><s>Naime, oboje su vrhunski plaćene ubojice, što otkriju tek kad dobiju zadatak da jedno drugo ubiju.</s><s>Iako sve izgleda kao da imaju savršeni brak, savršenu kuću i karijere, iznenada otkriju da je sve zapravo farsa.</s><s>Ljubav kao da je nestala i njih dvoje se pretvaraju u najžešće protivnike.</s><s>Nesmiljeno pucaju jedno na drugo iz svih mogućih oružja.</s><s>Oboje su jednako vješti, inteligentni i nemilosrdni pa se sukob pretvara u natjecanje 'stručnjaka za ubijanje'.</s><s>Međutim, ispucavši u sukobu i svu frustraciju nagomilanu u šestogodišnjem braku, jedno drugom ponovno daju šansu.</s><s>Kako su sukob pokrenule njihove suprotstavljene agencije za koje rade, odjednom postaju mete jedne i druge strane.</s><s>Moraju odlučiti hoće li se razdvojiti i pobjeći ili zajedno boriti.</s><s>Naposljetku, štiteći jedno drugo uspijevaju se spasiti i ponovno pronaći zadovoljstvo u bračnoj zajednici.</s>\n<s>Iako se radi o akcijskoj komediji, film se temelji na nizu elementarnih opozicija kao što su: život / smrt, ljubav / mržnja, romantičnost / nasilje, povjerenje / nepovjerenje, sućut / bešćutnost, odanost / izdaja, brak / samački život, pustolovina / rutina koje povezane u narativnu strukturu filma oblikuju naše mitske predstave o ljubavi – koja uvijek pobjeđuje i braku – kao čvrstom zajedništvu koje može svladati sve prijetnje i izazove.</s><s>U filmu se također glorificiraju društvene vrijednosti tipične za žanr akcijskog filma: povjerenje, prijateljstvo, hrabrost, odanost.</s>\n<s>- Unutar / izvan društva: Gospodin i gospođa Smith su plaćeni ubojice i time 'izvan' društvenih normi, dakle samo su prividno 'unutar društva'. - Dobro / loše: Bračni partneri zajedništvom uspijevaju pobijediti neprijatelje, ali i riješiti vlastite probleme.</s>\n<s>- Jakost / slabost: Oboje su jednako inteligentni, vješti, ali i nemilosrdni.</s><s>Brak pretvaraju u bojno polje, ali pod pritiskom izvana, nalaze novu snagu u zajedništvu. - Divljina / civilizacija: Gospodin i gospođa Smith pripadaju bogatoj eliti, imaju sav mogući luksuz, no ipak su bili sretniji u Bogoti.</s>\n<s>Film ima prilično jednostavnu strukturu: Junaci se upoznaju tako što spašavaju jedno drugo u hotelu u Bogoti.</s><s>Zaljubljuju se i doma vjenčaju.</s><s>Tijekom zajedničkog života karijere ih sve više udaljavaju i naposljetku okreću jedno protiv drugog.</s><s>Pod vanjskim pritiskom, jer postaju mete ubojica obje organizacije, ponovno se zbližavaju i pobjeđuju.</s>\n<s>B) Junak se pokrene: Gospodin Smith se pokrene i uhodi gospođu Smith.</s><s>C) Jedno od junaka postavlja prvu prepreku: Gospođa Smith postavlja prvu prepreku gospodinu Smithu.</s>\n<s>I) Junak uživa sa ženom: Oporavljajući se uživaju jedno s drugim.</s><s>Sekvence ukazuju na univerzalnu strukturu podređenu pravilima.</s><s>Iako imamo dva junaka koja su privremeno suprotstavljena, a potom udružena u borbi protiv neprijatelja, radi se samo o varijaciji 'bondovske' strukture.</s><s>Film uzdiže brak kao društvenu vrijednost pa Mr. Smith ne upoznaje drugu ženu, zbog čega su u tu sekvencu ubačeni nitkovi izvana.</s><s>Sekvenca F je također izmijenjena jer su partneri ravnopravni.</s>\n<s>Po uzoru na Wrighta (vidi u Storey 1993: 74), možemo ustvrditi da se u filmu Gospodin i gospođa Smith radi o profesionalnom zapletu.</s><s>Naime, oboje pripadaju elitnoj grupi profesionalaca, prihvaćaju svaki posao koji im se ponudi te imaju lojalnost samo prema timu u kojeg su uključeni, a ne prema bilo kakvoj društvenoj normi ili vrijednostima zajednice.</s><s>Polazeći od Wrightove teze (vidi u Storey 1993: 77) da svakom razdoblju ekonomskog razvoja SAD-a odgovara određeni tip filma, možemo ustvrditi da film Gospodin i gospođa Smith izražava mitsku verziju suvremenog društva o ostvarenju 'američkog sna'.</s><s>John i Jane Smith djeluju više poput robota, nego senzibilnih ljudskih bića.</s><s>Precizni su, pouzdani i krajnje profesionalni, što su poželjne vrednote 'civilizacije businessa'.</s><s>Spretni su, inteligentni, ali i sposobni ubiti bez grižnje savjesti.</s><s>Karijera im je važnija od obiteljskog života i ne uklapaju se baš najbolje u susjedstvo.</s><s>Svjesni su da im je brak u krizi pa redovito posjećuju bračnog savjetnika.</s><s>No, njihove probleme ne rješava bračni savjetnik, nego oni sami.</s><s>U žaru borbe, ponovno otkrivaju iskru intimne strasti.</s>\n<s>Partneri Smith dokazuju da je ljubav jača od svih nedaća i udruženim snagama pobjeđuju protivnike, a njihov bračni savjetnik nam poručuje: « Uvijek će biti izazova i prijetnji, no zajedno ih možete prebroditi ».</s><s>Međutim, kako tvrdi Barthes (vidi u Strinati 1995: 112), mit se ne iskazuje samo u poruci, nego i u načinu na koji je poruka posredovana.</s><s>Konotacija filma zapravo glasi da možemo biti moderni, uspješni i bogati, ali bez partnera životi su nam prazni, emocionalno smo osakaćeni odnosno nismo potpuni.</s><s>Brak je 'prirodno stanje' – homeostaza, ka kojem trebamo težiti da bi bili potpuno sretni.</s><s>4.3.</s><s>SKLEP ANALIZE</s>\n<s>Analizirane strukturalne elemente u svakom pojedinom filmu usporedila sam u okviru osam gledanih filmova te dobila zajedničke nazivnike koji određuju film kao mit.</s><s>Možemo zaključiti da svi analizirani filmovi sadrže istovrsni set elementarnih opozicija i sekvence, koje ukazuju na univerzalnu strukturu podređenu pravilima.</s><s>Igračku situaciju s nizom sekvenci, koje kao 'pokreti' slijede jedna drugu, možemo naći u svim analiziranim akcijskim filmovima.</s><s>Isto tako, svi analizirani filmovi sadrže igračku situaciju, pri čemu se radi samo o varijaciji 'bondovske strukture'.</s><s>Istovjetne sekvence ili s malim varijacijama kad se radi o filmu s tranzicijom teme ili s profesionalnim zapletom, čine udomaćenu shemu tipičnu za akcijski film.</s><s>Set strukturalnih opozicija: unutar / izvan društva, dobro /loše, jakost /slabost i civilizacija / divljina također su zajedničke svim analiziranim filmovima.</s><s>Bez obzira na tip zapleta i brojne suvremene probleme koje filmovi tretiraju, u pozadini strukture svih analiziranih filmova nalazi se temeljna opozicija dobra i zla.</s><s>Dakle, narativna struktura analiziranih filmova je moderna varijacija univerzalne teme.</s>\n<s>Filmovi se temelje na nizu opozicija koje povezane u narativnu strukturu filma oblikuju naše predstave o društvenim vrijednostima.</s><s>Analiza najgledanijih akcijskih filmova pokazala je da glorificiraju određene društvene vrijednosti.</s><s>Najčešće društvene vrijednosti, za koje bi smo mogli ustvrditi da su 'tipične' za žanr akcijskog filma su: povjerenje, poštenje, hrabrost, domoljublje, prijateljstvo, ljubav, pravednost, istinitost, čovječnost.</s><s>Navedene pozitivne društvene vrijednosti također su sastavni dio filmskog mita.</s><s>Svi analizirani filmovi zasnivaju se na jednom od tri modela ili tipa zapleta, koji su istovjetni i žanru Westerna.</s><s>U klasičnom akcijskom žanru junak i društvo su suprotstavljeni nitkovima koji ostaju izvan društva.</s><s>U akcijskom filmu s tranzicijom teme junak se bori protiv nadmoćnijeg neprijatelja i izopačenosti društva, dok u profesionalnom zapletu junak pripada elitnoj grupi profesionalaca kojoj je jedino lojalan.</s><s>Bez obzira na tip zapleta, svi analizirani filmovi sadrže univerzalnu strukturu i meta-jezik kojim nam film posreduje poruke 'transformirajući povijest u prirodu'.</s><s>Univerzalna struktura i meta-jezik filma čine mit filma.</s>\n<s>Film kao ‘proizvod’ tehničke civilizacije ujedno je i društveni fenomen.</s><s>Ispitujući porijeklo naše potrebe za ‘živim slikama’ E. Morin govori o ‘magiji slike’ koja ispunjava čovjekovu najluđu subjektivnu potrebu za besmrtnošću.</s><s>Naime, u likovima na platnu čovjek vidi svog dvojnika, odnosno složenim mehanizmima identifikacije i projekcije podoživljava sve ono što se odigrava pred njegovim očima.</s><s>Kako je simbolički jezik slike najsuptilniji oblik izražavanja, čovjek doživljava film kao ‘iluziju realnosti’ i ‘realnost iluzije’ (Morin u Agel U borbi protiv prolaznosti, tog neizbježnog djelovanja vremena, čovjeka je zaokupljala misao o materijalnom trajanju tijela, jer ovjekovječiti privid putenog bića znači otrgnuti ga od prolaznosti vremena.</s><s>Nastanak fotografije omogućio je ostvarenje magijsko-psihološke potrebe čovjeka za iluzijom realnih oblika, a kada je statičnoj fotografiji dodan pokret nastala je slika trajanja, “muzika svjetlosti”, “magični jezik” nove umjetnosti o kojoj Edgar Morin kaže:</s>\n<s>Film kao i njegova preteča, fotografija, nije drugo do nazočnost odsutnoga, uspomena.</s><s>Materijalna fotografska slika stiče svojstvo dvojnika, ‘slike utvare čovjeka’, prastare psihičke potrebe za projekcijom – identifikacijom, pomoću koje čovjek nalazi sebe u vanjskom svijetu i svijet u sebi.</s><s>Ova potreba se kroz povijest manifestirala na nekoliko načina, kao što su odraz u vodi, ogledalo, sjenka, halucinantno viđenje, i svi ti načini se obnavljaju u filmskom snimku.</s><s>Drugim riječima, pokretna fotografija idealno prima u sebe čovjekovog dvojnika, omogućava mu da u njoj nađe magijsko otjelovljen vlastiti lik.</s><s>Uz to, film ima još izuzetnih osobina, a među njima je i sposobnost da montažom zgusne ili razvuče vrijeme, da osigura sveprisutnost, prikaže jedan gipkiji i fluidniji svijet od onoga na koji smo navikli.</s><s>Ukratko, da ostvari prožimanje bića i stvari koje izmjenjuju energiju u neprekidnom pojavljivanju i nestajanju, jedinstven preobrat mikrokosmosa u makrokosmos i obratno, antropomorfizma u kosmomorfizam i obratno, što odgovara magijskoj viziji, animističkom prijenosu vrijednosti u kojem bića dobivaju osobine predmeta, a stvari izgled života ( Morin u Agel 1971: 31).</s><s>I upravo ta mitska strana filma, tako bliska osjećajnosti masa, osigurala mu je popularnost koju ‘industrija snova’ nastoji maksimalno iskoristiti.</s><s>Film reklamira određeni proizvod, sistem, misao, čovjeka, postavlja kanone mode i fizičke ljepote te možemo reći da je kao proizvod kapitalističkog i postkapitalističkog društva u potpunosti namjenski i podvrgnut potrošačkoj logici.</s><s>Kao takav nudi ‘za svakoga ponešto’ odnosno nastoji ‘ugoditi svima’, često na vlastitu štetu – spuštajući se na nivo šunda i kiča.</s><s>S problemom estetskih, etičkih i idejno-političkih vrijednosti koje nam filmska industrija nameće (bilo agresivno bilo neopazice), bavili su se brojni autori (Edgar Morin, J.P. Mayer, Paul Valéry, Gilbert Cohen-Séat...) upravo zbog toga što film transponirajući stvarnost na određeni način također doprinosi i promjeni sistema vrijednosti.</s><s>Prodirući u našu svijest i podsvijest film prezentira najvažnije mitove našeg vremena (poput: ljubavi, slobode, rodoljublja..) pri čemu htjeli mi to ili ne, utiče na naš odnos do tih kategorija.</s><s>Međutim slika nam ne saopćava misao, već daje materiju za misli, obraćajući se tako neposredno senzibilnosti.</s><s>I upravo je povjerenje gledatelja u čulno-autentično svjedočanstvo snimka psihološki uvjet za djelovanje koje postepeno prerasta u mit našeg vremena: slika djeluje kao predmet, a predmet kao slika.</s>\n<s>Kod svih analiziranih filmova možemo utvrditi univerzalnu strukturu utemeljenu na opoziciji dobra i zla, potvrđujući kao što je naznačio Claude Lévi – Strauss da se ispod ogromne heterogenosti mita može pronaći jedna homogena struktura.</s><s>Mitovi su strukturirani u odnosu binarnih opozicija te osim istovrsne strukture, imaju i istovrsnu socio-kulturnu funkciju unutar društva: nastoje magično riješiti društvene probleme i kontradikcije te učiniti svijet razumljivim (Lévi – Strauss vidi u Storey 1993: 73).</s><s>Iako analizirani filmovi u skladu sa žanrom obiluju vratolomnim scenama, oružanim sukobima, eksplozijama i opasnim automobilskim jurnjavama, ono što privlači publiku zapravo je, kako je to definirao Umberto Eco, moderna varijacija univerzalne strukture koja se nalazi u pozadini.</s><s>Junak Nemoguće misije Ethan Hunt odlazi u misiju uništiti 'čudovište' trgovca oružjem Daviana i spasiti 'djevu', zaručnicu Juliu.</s><s>Dakle, priča nas podsjeća na davne bajke koje su nam pričali kad smo bili djeca da bi nas umirili.</s><s>Priča o Billyju i Colinu asocira nas na bajku o kraljeviću i prosjaku, a junak Da Vincijevog koda profesor Langdon podsjeća nas na viteza u potrazi za Svetim gralom.</s><s>Čak i antijunak Jason Bourne je 'crni vitez' koji ipak rješava društvo pošasti – pronalazi dr. Kirsha i raskrinkava cijelu ekipu operacije Blackbrair.</s><s>Univerzalna struktura utemeljena na opoziciji dobra i zla, upravo stoga što je univerzalna osigurava popularni uspjeh.</s><s>Kako je ustvrdio Eco (vidi u Strinati 1995: 103), publika uvijek dobiva priču koju već poznaje i na koju je naviknuta pa i vitez Bond po nalogu kraljice (M) odlazi u misiju uloviti zmaja (Le Chiffrea), premda ovom zgodom djevu ne uspije spasiti.</s><s>Međutim, Eco je konstruirao i set binarnih opozicija na kojima se temelje Flemingove novele (vidi u Strinati 1995: 102, 103), a istu 'nepromjenjivu zaporednu strukturu' možemo naći i u svakom filmu iz serijala o Jamesu Bondu.</s><s>Kako tvrdi, opozicije se međusobno mogu kombinirati i rekombinirati, no uvijek su prisutne kao temeljni elementi strukture i vode priču naprijed (vidi Eco u Strinati 1995: 103).</s><s>Kako je vidljivo na primjeru filma Casino Royale, sekvence ili redoslijed elemenata se mogu mijenjati, ali struktura svih filmova serijala ostaje ista, bez obzira na brojne 'jednostrane probleme' ili okolne posebnosti koje su uvedene tek kao dodatak i osvježenje.</s><s>Bez obzira na varijacije ili specifične transformacije odnosa između opozicija u različitim ekranizacijama novela, njihova podređena struktura ostaje ista.</s><s>Struktura binarne opozicije i promišljeni 'pokreti' čine popularnu atrakciju kako novele, tako i filma.</s><s>Gledatelji točno znaju što će i kojim redom dobiti jer zapravo se uvijek radi o ponavljanju publici dobro znane 'udomaćene' sheme.</s><s>Poklonici James Bonda unaprijed znaju da ih očekuje glamur, egzotične lokacije, marke najskupocjenijih automobila, vratolomne akcijske scene i savršeno lijepe i zgodne žene pa film funkcionira i kao svojevrsni 'utaživač želja'.</s><s>Uz kult tijela, koji je naglašen isticanjem savršene muskulature Daniela Craiga, filmski serijal o Bondu zavodi nas i luksuznim automobilima koje si može priuštiti samo uska elita.</s><s>Egzotične lokacije i skupocjene 'igračke na četiri kotača' pojavljuju se gotovo u svim akcijskim filmovima (Nemoguća misija, Poroci Miamija, Bourneov ultimtum, Gospodin i gospođa Smith..), a takozvani 'product placement' tvornica snova vješto je iskoristila pa se dobar dio visokih troškova snimanja pokriva s promoviranjem određenih brandova.</s><s>Akcijski film bez brzih automobila više se ne može ni zamisliti, a osim što su sredstvo akcije i ubojito oružje, psihologijom slike upućuju nas i tko je glavna faca filma.</s>\n<s>Teza britanskog sociologa J. P. Mayera (1945: 17), da 'mistična participacija gledalaca' povezana s 'igrom' i uzorcima ponašanja i postupaka doprinosi mitu filma, potvrđuje se i u slučaju filma Casino Royale.</s><s>Publika savršeno zna da Bond nosi naočale Persol, cipele John Lobb i pije pivo Heineken, no istovremeno je za mnoge i uzor 'pravog muškarca' pa isto tako filmski poklonici rado 'kopiraju' i njegove vrijednosne stavove i uzorke ponašanja.</s><s>Možemo pretpostaviti da moderne populacije u akcijskim filmovima traže 'izlaz' iz usamljenosti ili pak rutine svog svakodnevnog života, no uz zabavu film istovremeno ostvaruje ogroman utjecaj na naše ponašanje, stavove i opći pogled na svijet.</s><s>Mitske elemente u strasti za filmom Mayer stoga nalazi u povezanosti zabave, 'mistične participacije' gledatelja s događajima na filmskom platnu te manifestacije uzoraka ponašanja i društvenih vrijednosti Najčešće mitske vrijednosti koje filmovi predstavljaju jesu: ljubav, požrtvovnost, prijateljstvo, hrabrost, odanost, rodoljublje, privrženost obitelji.., no kako Mayer primjećuje – uvijek su to pozitivne vrijednosti jer one negativne nikad ne trijumfiraju u filmu (1945: 273).</s><s>Analiza osam najgledanijih hollywoodskih filmova produciranih u posljednje tri godine, potvrđuje i Mayerovu tvrdnju da se u filmovima sa sličnom temom pojavljuju i slične vrijednosti, jer film je istovremeno i umjetnost i prodajni produkt naše industrijske civilizacije (1945: 273).</s><s>Prema Wrightu (vidi u Storey 1993: 74–77), za potpuno razumijevanje društvenog značaja mita nužno je analizirati kako binarne opozicije, tako i samu pripovjedačku strukturu – razvoj događaja i razrješenje konflikta.</s><s>Naime, Wright razlikuje tri modela ili stupnja razvoja Westerna, a koji se mogu pronaći i u žanru akcijskog filma: klasičan, tranzicija teme i profesionalan.</s><s>U akcijskom filmu s klasičnom temom poput trećeg nastavka Nemoguće misije, junak i društvo suprotstavljeni su nitkovima koji ostaju izvan društva, pri čemu je definirao i 16 pripovjedačkih funkcija.</s><s>U filmovima s tranzicijskom temom, kao što su: Da Vincijev kod, Živi slobodno ili umri muški, Poroci Miamija, Pokojni i Bourneov ultimatum, mnoge narativne funkcije su izokrenute pa se junak i sam 'izvan' društva bori protiv nadmoćnijeg protivnika i izopačenosti društva, dok profesionalni zaplet ukazuje da su ugled, prijateljstvo i poštovanje dosegnuti samo kod vještih stručnjaka, koji pripadaju elitnoj grupi profesionalaca.</s><s>Akcijska komedija Gospodin i gospođa Smith primjer je profesionalnog zapleta – oboje su elitne ubojice, prihvaćaju svaki posao koji im se ponudi i lojalni su samo prema timu u kojeg su uključeni, a ne prema bilo kakvoj društvenoj kompeticiji ili vrijednostima zajednice.</s>\n<s>Film, osim što reprezentira mitove današnjeg društva, ujedno je i sam mit..</s><s>Meta-jezik filma nudi nam mit koji može «učiniti svijet razumljivim» i «magično riješiti njegove kontradikcije», kako je svrhu mita izrazio Lévi – Strauss (vidi u Storey 1993: 74).</s><s>Prema Barthesu, mitovi su forma popularne kulture, sistem komunikacije, 'poruka', model signifikacije..</s><s>Naime, kako navodi, «mit nije definiran samo u objektu poruke, nego je i način na koji je poruka iskazana» pa budući da film koristi jezike drugih sistema za konstrukciju pojmova – on je meta-jezik kojim se povijest transformira u prirodu (Barthes u Strinati 1995: POPIS LITERATURE</s>\n<s>S fenomenom filma36 so se ukvarjali že številni sociologi, ker je film, kot otrok tehnične dobe, oziroma ‘proizvod strojev in človeka’, kot ga je označil Delluc (vidi 1959: 69–71), eno od bistvenih znamenj časa, v katerem živimo.</s><s>Film je fascinanten ne le zaradi tega, kar na filmskem platnu z ustvarjanjem iluzije realnosti odraža samo življenje, temveč tudi ker ima istočasno tudi izjemen vpliv na sodobnega človeka.</s><s>Ustvarjen je bil z namenom, da zgolj zabeleži gibanje, torej življenje, dosegel pa je izredno hiter tehnični razvoj, ki mu je omogočil, da se njegove izrazne možnosti razvijejo do neslutenih razmer ter pri tem pustijo globoko sled na psihi gledalcev.</s><s>Hortense Powdermaker je s trditvijo, da sodobni človek živi v 'stoletju zbeganosti' ter oznako naše civilizacije kot 'civilizacije businessa' zatrdila, da v takšni družbi veliko ljudi vsakodnevno doživlja visoko stopnjo frustracij, vendar jih niso sposobni javno izraziti (vidi Powdermaker u Ilić 1983: 9193).</s><s>S prikazovanjem družbenih odnosov kot vir nevroz, Herbert Marcuse (vidi 1965: 36) trdi, da je sodobni človek vedno na nek način 'omejevan' in zato skoraj prisiljen bežati v kraljestvo domišljije in sanj, ki mu jih nudi filmsko platno.</s><s>Film je kot priljubljena zabava velikega deleža ljudi obenem postal tudi neka vrsta skupinske terapije, industrijska uporaba psihoanalize.</s><s>Kajti ne le da izraža naše želje, zahteve, potrebe, temveč se hkrati kot socialno sprejemljiv aspekt osvobajanja potlačenih nagonov odziva tudi na naše strahove, sovraštva, obsesije.</s>\n<s>Ker imajo ljudje neverjetno razvito sposobnost identificiranja z liki in situacijami, ki jih gledajo na ekranu, filmski gledalec v dogajanjih na platnu doživlja neko vrsto ‘mistične participacije’, ker se mu slika predstavlja kot ‘iluzija realnosti’ in ‘realnost iluzije’, oziroma »dialektična enotnost resničnega in neresničnega« kot je poudaril E. Morin (u Agel 1971: 63).</s><s>Morin in Mayer namreč menita, da se mitološki elementi v naši strasti za filmom v ničemer ne 36 Fenomen - grš. (faínomai - pojavljam se) – nenavaden, izjemen pojav; nekaj izjemnega splošno znamenitega</s>\n<s>Novinski članci razlikujejo od mitov primitivnih divjakov, za katere so bili miti bistvo življenja, tako kot to je film za sodobnega človeka (Morin, Mayer u Ilić 1983: 291).</s><s>Poskušala sem ugotoviti, katere družbene manifestacije nam nudi film.</s><s>Pri tem sem se opirala na J. P. Mayerja (u Ilić 1983: 291), ki trdi, da se »mit37 zajeda v naš ritual, v našo moralnost, vero in obnašanje ravno tako, kot pri divjakih«.</s>\n<s>Kult zvezd, ki v nekaterih primerih dosega stopnjo socialne patologije, je vsekakor eden od najbolj očitnih manifestacij.</s><s>Vendar pa, ker je sistem filmskih zvezd proizvod ‘civilizacije businessa’, ki se širi na podlagi zakonitosti tržišča, je neizogibno, da se v ta sistem bolj in bolj vmešavajo komercialni in dobičkonosni elementi, s katerimi ‘tovarna sanj’ spretno manipulira.</s>\n<s>Kult filmskih zvezd, ki postajajo objekti identifikacije i projekcije, je preračunan tako, da poveča splošni psihološki učinek filmskih bajk.</s><s>Že sama pojavitev kakšne znane 'zvezde' v filmu gledalce očara bolj kot njegova vsebina in vse ostale kvalitete ter prispeva ne samo k njegovemu komercialnemu, temveč tudi psihološkemu učinku (Zvonarević 1981: 395).</s><s>Glede na to, da je film v glavnem vizualna umetnost, je preko filmskih zvezd utrdil kult telesa in fizične lepote.</s><s>Sama fizična lepota je postala predmet občudovanja in sredstvo trgovanja.</s><s>Film reklamira določeni proizvod, sistem, misel, človeka, postavlja kanone mode in fizične lepote in je kot proizvod kapitalistične in postkapitalistične družbe v celoti namenjen in podrejen potrošniški logiki.</s><s>Kot takšen nudi 'za vsakega nekaj', oziroma si prizadeva 'ugoditi vsem', pri temu pa se včasih spusti tudi na nivo šunda in kiča.</s><s>Film, tako kot druge oblike popularne kulture, vedno pogosteje postaja standardizirana roba tipskih pogledov potrošnje, katere cilj ni estetsko delovanje, temveč pridobivanje zaslužka.</s><s>Številčnost publike ni cilj, temveč sredstvo; publika je le faktor, ki prinaša denar.</s><s>Vendar pa ni nujno, da je komercializacija sama tudi vzrok padca estetskih vrednosti, ker kljub temu, da do neke mere vpliva na oblikovanje okusa publike, je gledanost filmov najboljši pokazatelj, kako zna ista publika prepoznati in se odzvati na kakovosten film.</s><s>Lahko rečemo, da je film mit ne le zato, ker prikazuje današnje mite, temveč tudi zato, ker 37 mit - grč. (mythos - beseda, govor; zgodovina) – izročilo o božanstvih, izmišljenih bitjih, pomembnih ljudeh, njihovih podvigih, usodah in dogajanjih; splošno sprejeto neutemeljeno prepričanje ali verovanje</s>\n<s>Novinski članci tudi ustvarja idole38 – vsiljuje nam nove heroje; snema spektakle39 – oživlja legende.</s><s>Istočasno si film kot umetnost, ki nam nudi zadovoljstvo, torej kot umetnost, ki 'odpira, ne pa lomi človeka', prizadeva uresničiti svoj vpliv na naš odnos do sveta in bistvenih družbenih vprašanj, pri tem pa nas pogosto napeljuje, da prostovoljno privolimo v njihovo spremembo, kar je ravno tako sestavni del filmskega mita.</s><s>Čeprav film ni edina umetnost, ki vpliva na sistem družbenih vrednosti, kot meni Mayer, je glede na svoj učinek eden najpomembnejših.</s><s>Gilbert Cohen – Séat (glej v Ilić 1983: 314) navaja, da film presega tehniko, na kateri sloni ter prehaja na načrt spreminjanja vrednosti.</s><s>Izhajajoč iz strukturalnih teorij sem poskušala ugotoviti, ali je film kot oblika popularne kulture resnično mit ali zgolj sredstvo za reprodukcijo obstoječih mitov družbe.</s><s>Za analizo sem vzela osem najbolj gledanih akcijskih filmov, ki so bili producirani v Hollywoodu v zadnjih treh letih.</s><s>Glede na to, da Benett in Woollacott (glej v Strinati 1995: 108) trdita, da oblike popularne kulture ne eksistirajo v popolni izolaciji, ampak znotraj družbenih odnosov, ki jih proizvajajo in konzumirajo, sem z analizo sodobnega akcijskega filma želela ugotoviti, kateri so elementi mita tega žanra.</s>\n<s>Podobno Wrightovi analizi vesterna (glej v Storey 1993: 74), v kateri trdi, da miti skozi simbole predstavljajo razumevanje ameriških družbenih prepričanj ter da je za njihovo razumevanje nujna ne le analiza binarnih opozicij, temveč tudi pripovedovanja, sem analizirala družbeni pomen mita akcijskih filmov, ki so v zadnjih treh letih ustvarili visoko gledanost, temu primerno pa tudi zaslužek.40 V analizo sem vključila tudi mešane žanre, kot so akcijski triler, akcijska komedija in akcijska kriminalka, ker je trend snemanja mešanih žanrov vedno bolj izražen, pa tudi zato, ker je bilo v navedenem obdobju narejenih manj kot deset žanrsko 'čistih akcijskih filmov, ki so imeli obenem tudi visoko gledanost.</s><s>Na primerih osmih akcijskih filmov sem poskušala pokazati, da so tudi miti, ki se v pojavljajo v določenem filmu, strukturirani v odnosu 'binarnih opozicij', čigar pomen je rezultat medsebojnega delovanja procesa podobnosti in različnosti, oziroma proizvedeno z razdelitvijo sveta v medsebojne ekskluzivne kategorije (glej Lévi – Strauss v Storey 1993: 73).</s><s>Pri tem 38 idol - grč. (eídôlon - slika, prilika, senca, utvara) – predmet, ki simbolizira višjo silo ali višje bitje in sam postane predmet oboževanja; pren. oseba, ki jo obožujejo 39 spektakel - (lat. spectaculum, spectaclum) - razburljiv, osupljiv prizor; veličastna prireditev sem se opirala na strukturne teorije Saussura, Wrighta, Eca, Barthesa in Claude Lévi Straussa, ki je strukturalizem uvedel v antropologijo.</s><s>V strukturalni analizi najbolj gledanih, s tem pa tudi najpopularnejših hollywoodskih akcijskih filmov, sem si prizadevala ugotoviti niz elementarnih opozicij, tipa zapletov, sekvence, mitske družbene vrednosti in meta-jezik ter ali v ozadju teh filmov obstaja univerzalna nespremenljiva struktura.</s><s>Pri vračanju na osnovno vprašanje »Ali je film mit?« sem se oprla na strukturalne teorije in definiranje mita kot oblike popularne kulture.</s><s>Postavila sem tezo, da razen da film predstavlja mite družbe, v kateri živimo, je film kot oblika popularne kulture obenem tudi sam mit.</s><s>Analizirane strukturalne elemente v vsakem posameznem filmu sem primerjala v okviru osmih gledanih filmov ter dobila skupne imenovalce, ki film opredeljujejo kot mit.</s><s>Vsi analizirani filmi vsebujejo isti niz elementarnih opozicij in sekvence, ki kažejo na univerzalno, pravilom podrejeno strukturo.</s><s>Ravno tako vsi analizirani filmi vsebujejo igralsko situacijo, pri čemer je prisotna le variacija 'bondovske strukture'.</s><s>Igralsko situacijo z nizom sekvenc, ki kot 'premiki' sledijo ena drugi, najdemo v vseh analiziranih akcijskih filmih.</s><s>Identične sekvence ali z malimi variacijami, ko gre za film s tranzicijo teme ali profesionalnim zapletom, ustvarijo udomačeno shemo, tipično za akcijski film.</s><s>Niz strukturalnih opozicij znotraj / zunaj družbe, dobro / slabo, moč /slabost in civilizacija / divjina so ravno tako skupne vsem analiziranim filmom.</s><s>Ne glede na tip zapleta in številne sodobne probleme, ki jih filmi obravnavajo, se v ozadju analiziranih filmov nahaja osnovna opozicija dobrega in zla.</s>\n<s>Torej lahko pri vseh analiziranih filmih ugotovimo univerzalno strukturo dobrega in zla ter pri tem potrdimo, kar je pokazal Claude Lévi – Strauss (glej v Storey 1993: 73); da lahko pod ogromno heterogenostjo mita najdemo eno homogeno strukturo.</s><s>Miti so strukturirani v odnosu binarnih opozicij in imajo, razen istovrstne strukture, tudi istovrstno funkcijo znotraj družbe; prizadevajo si magično rešiti družbene probleme in kontradikcije ter narediti svet razumljiv.</s>\n<s>40 izbranih po kriteriju ustvarjenega zaslužka od prodanih kino vstopnic v ZDA s portala mojo.com Čeprav so filmi v skladu z žanrom polni vratolomnih scen, oboroženih spopadov, eksplozij in nevarnih avtomobilskih preganjanj, je tisto, kar privlači publiko, kot je to definiral Umberto Eco (glej v Strinati 1995: 103), pravzaprav moderna variacija univerzalne strukture, ki se nahaja v ozadju.</s><s>Junak Misije nemogoče Ethan Hunt gre na misijo, da uniči 'pošast' – trgovca z orožjem Daviana in reši 'devico', zaročenko Julijo.</s><s>Zgodba nas torej spominja na davne bajke, ki so nam jih pripovedovali, ko smo bili otroci, da nas umirijo.</s><s>Zgodba o Billyju in Colinu nas spominja na bajko o kraljeviču in beraču, junak Da Vincijeve šifre, profesor Langdon, pa nas spominja na viteza v lovu na Sveti gral.</s><s>Celo antijunak Jason Bourne je 'črni vitez', ki kljub vsemu družbo reši pošasti – najde dr. Kirsha in razkrinka celotno ekipo operacije Blackbrair.</s><s>Univerzalna struktura, ki se temelji na opoziciji dobrega in zla ravno zato, ker je univerzalna, zagotavlja popularni uspeh.</s><s>Kot je zatrdil Eco (glej v Strinati 1995: 103), publika vedno dobi zgodbo, ki jo že pozna in na katero je navajena, tako se po naročilu kraljice (M) tudi vitez Bond odpravi na misijo, v kateri mora uloviti zmaja (Le Chiffra), čeprav mu ob tej priložnosti device ne uspe rešiti.</s><s>Vendar pa je Eco konstruiral tudi niz binarnih opozicij, na katerih temeljijo Flemingovi romani (glej Eco v Strinati 1995: 102, 103).</s><s>Isto 'nespremenljivo zaporedno strukturo' lahko najdemo tudi v vsakem filmu o Jamesu Bondu.</s><s>Kot trdi, se opozicije lahko medsebojno kombinirajo in rekombinirajo, vedno pa so prisotne kot temeljni elementi strukture in zgodbo peljejo naprej (glej Eco v Strinati 1995: 102, 103).</s><s>Kot se lahko vidi na primeru filma Casino Royale, se sekvence ali zaporedje elementov lahko spreminjajo, struktura vseh filmov pa ostaja enaka, ne glede na številne 'enostranske probleme' ali posebnosti okoliščin, ki so vpeljane le kot dodatek in osvežitev.</s><s>Ne glede na variacije ali specifične transformacije odnosov med opozicijami v različnih ekranizacijah romanov, njihova podrejena struktura ostaja ista.</s><s>Struktura binarne opozicije in premišljeni 'premiki' ustvarijo popularno privlačnost tako romana kot filma.</s><s>Gledalci točno vedo, kaj in v kakšnem vrstnem redu bodo dobili, ker gre pravzaprav za ponavljanje publiki dobro znane 'udomačene' sheme.</s><s>Častilci James Bonda vnaprej vedo, da jih pričakuje glamur, eksotične lokacije, znamke najdražjih avtomobilov, vratolomne akcijske scene in popolno lepe in postavne ženske, tako da film funkcionira tudi kot svojevrstni 'izpolnjevalec želja'.</s><s>Razen s kultom telesa, ki je izražen s poudarjanjem popolnega mišičevja Daniela Craiga, nas filmska serija o Bondu zapeljuje tudi z razkošnimi avtomobili, ki si jih lahko privošči le najožja elita.</s><s>Eksotične lokacije in dragocene 'igrače na štirih kolesih' se pojavljajo skoraj v vseh akcijskih filmih (Misija nemogoče, Miami Vice, Bournov ultimat, Gospod in gospa Smith…), tako imenovani 'product placement' pa je tovarna sanj spretno izkoristila, tako da se dobršen del visokih stroškov snemanja pokrije s promoviranjem določenih znamk.</s><s>Akcijskega filma brez hitrih avtomobilov si ne moremo niti več predstavljati, razen tega, da so sredstvo akcije in ubijalsko orožje, nam s psihologijo slike pokažejo tudi, kdo je glavna faca filma.</s><s>Teza britanskega sociologa J. P. Mayera (glej 1945: 17), da 'mistična participacija gledalcev', povezana z 'igro' in vzorci obnašanja in ravnanja prispeva k mitu filma, se potrdi tudi v primeru filma Casino Royale.</s><s>Publika zelo dobro ve, da Bond nosi očala Persol, da je obut v čevlje John Lobb in da pije pivo Heineken, istočasno pa je za mnoge tudi vzor 'pravega moškega, tako da številni filmski oboževalci radi 'kopirajo' tudi njegove vrednostne opredelitve in vzorce obnašanja.</s>\n<s>Lahko predpostavimo, da moderna populacija v akcijskih filmih išče 'izhod' iz osamljenosti ali rutine vsakodnevnega življenja, vendar pa poleg zabave film obenem ustvarja velik vpliv na naše obnašanje, opredelitve in splošni pogled na svet.</s><s>Mitske elemente v strasti do filma zato Mayer najde v povezanosti zabave, 'mistične participacije' gledalcev z dogodki na filmskem platnu ter manifestaciji vzorcev obnašanja in družbenih vrednot (glej Mayer 1945: Najbolj pogoste mitske vrednote, ki jih predstavljajo filmi so ljubezen, požrtvovalnost, prijateljstvo, pogum, vdanost, domoljubnost, privrženost družini…</s><s>Vendar pa, kot opaža Mayer (1945: 273), so to »vedno pozitivne vrednote, ker tiste, ki so negativne, v filmu nikoli ne zmagajo«.</s><s>Analiza osmih najbolj gledanih hollywoodskih filmov, produciranih v zadnjih treh letih potrjuje tudi Mayerjevo trditev, da se v filmih s podobno temo pojavljajo tudi podobne vrednote, ker je film istočasno umetnost in prodajni proizvod naše industrijske civilizacije (1945: 273).</s>\n<s>Po Wrightu, je za popolno razumevanje družbenega značaja nujno, da se analizira tako binarne opozicije kot tudi samo pripovedovalno strukturo – razvoj dogodkov in rešitev konflikta (glej Wright v Storey 1993: 74–77).</s><s>Wright namreč razlikuje tri modele ali stopnje razvoja vesterna, ki jih lahko najdemo tudi v žanru akcijskega filma: klasičen, tranzicija teme i profesionalen.</s><s>V akcijskem filmu s klasično temo, kot v tretjem delu Misije nemogoče, sta junak in družba nasproti podležem, ki ostajajo zunaj družbe, pri čemer je definiral tudi šestnajst pripovedovalnih funkcij.</s><s>V filmih s tranzicijsko temo, kot so Da Vincijeva šifra, Umri pokončno 4, Miami Vice, Pokojni in Bournov ultimat so mnoge pripovedovalne funkcije obrnjene, tako da se junak tudi sam 'izven' družbe bori proti močnejšemu nasprotniku in izprijeni družbi, medtem ko profesionalni zaplet kaže na to, da ugled, prijateljstvo in spoštovanje dosežejo le spretni strokovnjaki, ki pripadajo elitni skupini profesionalcev.</s><s>Akcijska komedija Gospod in gospa Smith je primer profesionalnega zapleta – oba sta elitna morilca, sprejmeta vsako delo, ki jima ga ponudijo, zvesta sta samo ekipi, v katero sta vključena in ne kakršnikoli družbeni kompeticiji ali vrednotam družbe.</s><s>Z opazovanjem akcijskega filma kot oblike popularne kulture, ki vsebuje tudi druge 'jezike': sliko, besedo in zvok, sem poskušala odkriti 'skrite' pomene, ki nam jih posamezni film posreduje.</s><s>Poleg tega, da film predstavlja mite današnje družbe, je film tudi sam mit.</s><s>Metajezik filma nam nudi mit, ki lahko svet 'naredi bolj razumljivega' in 'magično reši njegove kontradikcije', kot je namen mita izrazil Lévi – Strauss (glej v Storey 1993: 74).</s><s>Po Barthesu (glej v Strinati 1995: 112) so miti oblika popularne kulture, sistem komunikacije, 'sporočilo', model pomena.</s><s>Namreč, kot navaja, »mit ni definiran samo v objektu sporočila, temveč je tudi način, na katerega je sporočilo izkazano« (Barthes v Strinati 1995: 112), torej je film, glede na to, da za konstrukcijo pojmov uporablja jezike drugih sistemov, meta-jezik, s katerim se zgodovina transformira v naravo.</s><s>Moč filma se izraža v mitoloških elementih: 'mistični participaciji' gledalca kot tudi v vzorcih obnašanja in postopkih ter odnosu do družbenih vrednot in tako potrjuje Mayerjevo trditev (glej 1945: 19) o velikem vplivu, ki ga ima film na družbo.</s>"}
{"dc.title": "Socijalizam i civilno društvo", "dc.creator": "Tadić, Ljubomir", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_29255", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=33142&dn=", "text": "<s>,obećava\", da ne kažem ,izbavlja i koji je munjevito osvojio ne samo oblasti sociologije i politikologije nego je, čak kao opominjujuča skračenica i kao norma života, ušao u našu medjunacionalnu literarno-političku korespondenciju .</s><s>Mislim da bi prema modnim pojmovima najpre trebalo zauzeti izvesno kritiško odstojanje .</s><s>To odstojanje, pre svega, iziskuje barem malo istraživanje o originalnom značenju reči ili osvetljavanje odredjene tajanstvenosti i skrivenosti njenog smisla .</s><s>2. „Civilno društvo\" je doslovan prevod latinskog izraza „societas civilis\" .</s><s>U tom pogledu legitimnost njegove upotrebe lišena je svake sumnje . ,Societas civilis\" Francuzi prevode sa ,societe civile\", a Englezi sa ,Civil Society\" .</s><s>Ono što zbunjuje jeste</s>\n<s>drukčije prevodjenje ovog izraza na naš jezik .</s><s>A taj prevod nije usledio neposredno sa latinskog, odnosno pod uticajem francuske ili engleske terminologije nego neposredno sa nemačkog jezika i pod uticajem terminologije koju su upotrebljavali Hegel i Marx .</s><s>Hegel, a za njim i Marx, „societas civilis\" nije preveo sa „Zivilgesellschaft\" već sa ,burgerliche Gesellschaft\", čiji je ekvivalent u našem jeziku „gradjansko\" ili „buržoasko društvo\" .</s><s>Mišljenja sam da je „gradjansko društvo\" najtačniji prevod latinskog „societas civilis\" zato što je pridev „civilis\" izvedeno od ,civitas\" (uslovno : grad-država) i ,cives\" (gradjanin) kojima u grčkom odgovaraju izrazi „polis\" i ,politai\" .</s><s>Gradjani su oni koji žive „in status civilis sive politicus\".</s><s>Da je prevod „societas civilis\" sa „gradjansko društvo\" ispravan potvrdjuje takodje tačan i kod nas široko prihvaćen prevod latinskog izraza „ius civile\" sa „gradjansko pravo\" .</s><s>Smatram da napuštanje izraza „gradjansko društvo\" i njegova zamena sa izrazom „civilno društvo\", bez obzira na korektnost prevoda i ovog drugog izraza, unosi u našu terminologiju više zabune nego jasnoće .</s><s>Moze se postaviti pitanje zašto su Hegel i Marx upotrebili izraz ,buergerliche Gesellschaft\", a ne „Zivilgesellschaft\", kako to danas čine neki nemački, a za njima i naši teoretičari .</s><s>O tome postoji ozbiljna literatura i ozbiljna istraživanja .</s><s>1 Čisto</s>\n<s>drukčije terminološki : pridev ,buergerlich\" izveden je od imenice ,Buerger\" .</s><s>U nemačkoj terminologiji „Burger\" je gradjanin kao ,bourgeois\" .</s><s>Da je Hegel ovaj termin u svoju filozofiju uveo sasvim svesno, o tome ne može biti nikakve sumnje.</s><s>U „Jenenser Vorlesungen\" iz 1805/ 1806, Hegel jasno kaže : „Isti se brine za sebe i svoju porodicu, radi, zaključuje ugovore itd ., takodje radi i za opšte i ima ga kao svrhu .</s><s>Po onoj strani on se zove burgeois, po ovoj citoyen\" .</s><s>2 O radnom pojedincu i njegovom</s>\n<s>drukčije odnosu prema ,gradjanskom\" ili ,buržoaskom društvu\", Hegel kaže : „Društvo je njegova priroda od čijeg elementarnog, slepog kretanja zavisi .</s><s>Ono ga duhovno i fizički održava ili ukida\" .</s><s>3</s>\n<s>Pojam „društvo\" ovde ima gotovo ,marksističku\" negativnu konotaciju : njegovo kretanje je elementarno i slepo .</s><s>Na drugom mestu4 Hegel ga odredjuje kao „sistem svestrane zavisnosti\", a zatim kao „sistem 170</s>\n<s>Hegel raskida sa jednom dugom istorijskom i terminološkom tradicijom .</s><s>A ta tradicija se izražava u formuli ,,civitas sive societas civilis sive res publica\" .</s><s>Za to postoji jednostavno objašnjenje : predburžoaske tvorevine bile su istinske političke tvorevine bez podvajanja ili</s>\n<s>Hegel raskida sa jednom razlikovanja političkog i socijalnog života (u njima je sve bilo političko) i bez suprotstavljanja javnog i privatnog interesa.</s><s>Aristotelov izraz ,koinonia politike\", politička zajednica, jedinstvo opštih i pojedinačnih interesa, označava tradicionalno poistovećivanje političkog i socijalnog života, u novijoj terminologiji : države i društva.</s><s>To čine Albertus Magnus, Melanchton, Spinoza, Hobbes i Locke .</s><s>Kod Hobbesa, na pr ., „societas civilis\" još uvek je izjednačeno sa političkim poretkom i suprotno je onom stanju koje Hobbes naziva „status naturalis\" u kome neprekidno traje ,bellum omnium contra omnes\" .</s><s>Pa i sam Locke je sedmo poglavlje svojih -Treatises\" naslovio sa „On Political or Civil Society\" .</s><s>Prema tome, uvek je reč o životu u jednoj političko-socijalnoj (socijalno-političkoj) strukturi koja se oslanja na kućnu radinost, ropstvo, kmetstvo i rudimentarne oblike najamništva .</s><s>To je osobina oikodespotije, bilo one antičkog, bilo feudalnog tipa, bilo one koja stoji na prelazu u rani kapitalizam gde još preovladjuje ručni rad i zanatska privreda .</s><s>Promena u značenju pojma „gradjansko društvo\" došla je postepeno .</s><s>U njenoj pozadini stoji zamena zanatske proizvodnje i kune radinosti industrijskom proizvodnjom, odnosno industrijskom i političkom revolucijom buržoaske klase ne samo protiv staleškog društva nego, prvenstveno, protiv apsolutizma .</s><s>Hegel misli ove revolucije, ali ne prekida sa antičkom tradicijom .</s><s>5. Ove promene je duboko svestan Carl Ludwig von Haller, ideolog restauracije, za koga je pojam „gradjansko društvo\" revolucionarni pojam filozofije prosvećenosti koji je sa svojim antičkim kostimima preuzet iz rimske republikanske tradicije .</s><s>U ideji rimskog „societas civilis\" Haller je video ,majku i koren zablude\" revolucionarne buržoaske epohe .</s><s>Na ovom primeru se jasno primećuje sukob izmedju revolucije i restauracije, odnosno tradicije .</s>\n<s>„gradjanskog društva\" i „političke države\" izražava se ovaj gigantski preokret u evropskoj istoriji .</s><s>Tragove tog sukoba i podvajanja kao njegovog istorijskog rezultata nalazimo u Rousseau-ovom ,Društvenom ugovoru\", a zatim kod fiziokrata u njihovom nastojanju da se „ordre naturel\" pretvori u „ordre postif\", pri čemu je ono „naturel\" izražavalo činjenicu autonomije socijalne naspram političke sfere .</s><s>U Engleskoj se te promene teorijski izražavaju u delima Adama Smitha i Davida Ricarda .</s><s>Politička ekonomija i njen kategorijalni</s>\n<s>nevoljno priznaje kao istorijsku neminovnost i izražava je u svojoj 6. Hegelova filozofija prava izražava dualizam antike i hrišćanstva .</s><s>Hrišćanska civilizacija unosi pojam beskonačne vrednosti ličnosti i sferu etike povezuje sa sferom pojedinačnosti, individualiteta .</s><s>To već predstavlja raskid sa antičkom političkom tradicijom čiji su, istina preobraženi oblici, postojali sve do izmaka srednjega veka.</s><s>Činjenica podvajanja</s>\n<s>nevoljno socijalne i političke sfere, društva i države, rezultira nastankom čoveka kao buržuja, s jedne, koji se kao privatno lice utapa u svet rada, privatnih interesa i privatnog prava, i gradjanina,</s>\n<s>.</s><s>Deklaracije prava čoveka i gradjanina izrazile su revolucionarnim pravnim jezikom ovu istorijsku činjenicu Savremena filozofija i nauka smatraju da se u toj činjenici sastoji odlučujući istorijsko-politički dogadjaj Moderne .</s>\n<s>Bitna odlika „gradjanskog društva\", po Hegelu, jeste sistem potreba i stanovište potreba.</s><s>„Burger\" kao ,bourgeois\" je prirodni čovek, biće potreba, i kao takav privatni čovek koji u ,svom\" društvu kao elementarnoj i slepoj bujici vodi svoj život i ,zadovoljava\" svoje potrebe .</s><s>U ,gradjanskom društvu\" živi se kao u „državi nužde i razuma\" koju karakteriše kalkulativna racionalnost i nagon za sticanjem .</s><s>171</s>\n<s>Moderne, Hegel, kao što je već rečeno, priznaje neminovnost Moderne čiju stvarnu strukturnu osnovu sačinjava privatni čovek sa svojom autonomijom .</s><s>S druge strane, Hegel je bio uveren u nadmoćnost antičkog ideala države koji je izražavao stopljenost politike sa etikom i, na taj način, činio supstancijalno jedinstvo izmedju pojedinca i zajednice .</s><s>U tom smislu Hegel je na državu gledao antičkim očima kao na onu konkretnu opštost koja je jedino u stanju da osigura slobodu.</s><s>Kao izraz apsolutne običajnosti Hegelova država ne razara „gradjansko društvo\" i njegove elemente potreba i rada .</s><s>Hegel ih prihvata (ponavljam : nevoljno) kao stvarnost zato što se, prema njegovom uvidu, antički polis više ne može povratiti 8. U Hegelovoj filozofiji prava društvo zadržava od tradicionalne politike jedino policiju kao funkciju uprave i reda da se ne bi samo uništilo u svom elementarnom i besvesnom kretanju .</s><s>Već je zapaženo da Hegelov pojam policije nije istovetan sa savremenim nego, zajedno sa privatno-pravnim sudstvom predstavlja posrednika izmedju „gradjanskog društva\" i „političke države\" .</s>\n<s>Hegel priznaje svojinu kao pravno zajamčen posed, a privatno pravo kao formalnu legitimacionu osnovu svojine .</s><s>9. Posthegelovska filozofija i teorija vide u „gradjanskom društvu\" jedan specifičan novovekovni pojam .</s><s>Ferdinand Lassalle je u njemu video, dakako pod uticajem Hegela i Marxa, Hobbesovo ,prirodno stanje\" u kome se vodi rat svih protiv sviju .</s>\n<s>(Gemeinschaft) od „društva\" (Gesellschaft) .</s><s>U ,zajednici\" vladaju principi solidarnosti, vere i poverenja, a u „društvu\", kao ,mehaničkom agregatu\", suprotnost interesa, principijelno nepoverenje i konkurencija u kojoj se suprotni interesi poravnavaju putem ugovora i razmene .</s><s>1 Max Scheler smatra da je u buržoaskom društvu nepoverenje (,,Hintergedanke\") opšta forma mišljenja .</s><s>10.</s><s>Marxova pregnantna odredba „gradjanskog društva\" kao ,ukupnosti</s>\n<s>,zajednicu\" materijalnih životnih odnosa\", kao „sveta rada, privatnih interesa i privatnog prava\" zasnovana je filozofski na Hegelovim uvidima .</s><s>Šta više, Hegelova ocena „gradjanskog društva\", koja njegovu dijalektiku odredjuje kao stihijno i slepo kretanje, a samo to društvo kao „sistem svestrane zavisnosti\", predstavlja polaznu tačku Marxove svekolike kritike političke ekonomije .</s><s>Ona je, naravno, dopunjena i kritiškim uvidima ranog francuskog socijalizma i njegovim idejama dobrovoljne i slobodne asocijacije, odnosno Fichteovom filozofijom umne države koja u svom kretanju samu sebe čini suvišnom i odumire .</s><s>I Marxu, kao i Hegelu, grški polis (i uopšte antička res publica) predstavljaju jednom u istoriji ostvareni ideal najbolje zajednice koji, apstrahujući ropstvo kao osnovu oikodespotije, ne treba nikada ni napustiti, niti iz vida ispustiti.</s><s>Kada Marx u svojoj „Kritici Hegelove filozofije državnog prava\" ističe demokratiju kao normu svih drugih oblika državnog uredjenja, on je svestan njenog antičkog porekla .</s><s>Dok je antički polis predstavljao ,realističko-demokratsku zajednicu\" koja se zasnivala na stvarnom ropstvu, moderna država je, u stvari, ,,spiritualističko-demokratska reprezentativna država\" koja se zasniva na gradjanskom društvu kao ,emancipovanom ropstvu\" .</s><s>Marx vidi istorijski smisao razvitka u tome što je stvarno ropstvo Antike bilo zamenjeno emancipovanim ili „posrednim\" ropstvom Moderne .</s><s>Rastačući antičkofeudalni ,oikos', „gradjansko društvo\" je preuzelo</s>\n<s>zanatsku privredu u industrijsko preduzeče kao osnovu ćeliju privredjivanja .</s><s>11 .</s><s>U „gradjanskom društvu\" i ,političkoj državi\" koja se odvija, ,uzdiže\" iznad društva kao neka apstrakcija ili hipostaza, u principu ne postoje neposredni, već samo posredni odnosi gospodstva i potčinjenosti zato što je svima gradjanima bez razlike priznata pravna subjektivnost, svi su u položaju politički slobodnih i pravno jednakih lica .</s><s>Ovde postoji analogija izmedju novca kao ,opšte robe\" i države kao izraza apstraktnih ,opštih interesa\" .</s><s>172</s>\n<s>sredstvima proizvodnju života, zaštićeni su zakonom kao pravnopolitičkim izrazom opštosti .</s><s>Privatno-svojinski odnosi su, po Marxu, ,opšti za mnoge individuume\" .</s><s>Na taj način se opšte izražava kao vladajuće, a vladajuće kao opšte .</s><s>Klasnoj posebnosti „forma\" zakona daje izraz opštosti i to tako što se ta zakonska opštost ne nameće samo voljama potčinjenih klasa nego i voljama i samovoljama svakog pojedinog ,buržoaskog invidiuuma\".</s><s>Tako država štiti i zastupa interese jedne vladajuće klase samo kao njene prosečne</s>\n<s>sredstvima interese, pa se opštost konkretizuje u obliku prosečnosti .</s><s>Marx to naziva ,samoodricanje u zakonu i pravu, samoodricanje u izuzetnom slučaju i samopotvrdjivanje njihovih interesa u prosečnom slučaju\" .</s><s>6 I samo u tom smislu</s>\n<s>sredstvima klasna vlast postaje neutralna državna vlast, „službeni resume gradjanskog društva\", ustanova za uzajamnu garantiju privatnih interesa i privatne svojine .</s><s>Tako ona može biti istovremeno i klasna i privatna država .</s><s>13.</s><s>U ,gradjanskom društvu\", ili kao država gradjanskog društva, politička država se pojavljuje kao ,zemaljsko političko nebo\", kao apstrakcija, kao ideološka moć nad čovekom, kao privid opštosti .</s><s>Ali taj „privid\" je, kako sam Marx kaže, ,,nužan\" ili ,realan privid\" .' Privid opštosti države je analogan fetišizmu robe kao objektivnom quid pro quo .</s>\n<s>Objektivnost ovde nije istoznačna sa istinitošću već izražava istorijsku i društvenu uslovljenost forme privida .</s><s>Marx u ,Nemačkoj</s>\n<s>sredstvima ideologiji\" naziva državu čas- imaginarnom, čas iluzornom zajednicom .</s><s>Ali imaginarnost i iluzornost države kao zajednice je egzistentna ili realna .</s><s>U njima valja tražiti i poreklo onog nimbusa ,majesteta\" ili ,suvereniteta\" države i državnih šefova kojima je država od vajkada bila okružena i ,ukrašena\" .</s><s>14.</s><s>Takozvana marksističko-lenjinistička ideologija drukčije tumači Marxovo shvatanje i Marxovu kritiku države .</s><s>To tumačenje osobito važi za teoriju državno-monopolističkog kapitalizma .</s><s>Ona najpre polazi od stava da izmedju Marxove i Lenjinove teorije države nema nikakve principijelne razlike i dalje, da je lenjinizam, u stvari, „dalji stvaralački razvitak marksizma\" i, kao takav, predstavlja dopunu Marxove teorije zato što obuhvata imperijalizam i državni kapitalizam kao kvalitativno novi stepen u razvitku kapitalističkog društva .</s><s>Odavde se izvlači dalje konsekvencija da teorija državno-monopolist ičkog kapitalizma služi kao pouzdan oslonac u izgradnji političke strategije komunističkih partija u kapitalističkom svetu kao i u „realno egsistirajućem socijalizmu\" .</s><s>Pomenuta teorija polazi od primata politike nad ekonomijom sa argumentom da je kapitalizam napustio period slobodne konkurencije i prešao u ,stadijum\" monopola .</s><s>Otada država postaje puki instrument dlktature monopolske buržoazije,</s>\n<s>sredstvima a državni organi puki izvršni organi monopolskog kapitala.</s><s>Na taj način ova teorija postaje operativna ideologija marksističko-lenji</s>\n<s>sredstvima nističkih partija koja veruje da modernu buržoasku državu može lako raskrinkati kao agenturu monopolskog kapitala .</s><s>Marksističko-lenjinistička ideologija veruje da se ideološka moć buržoazke države sastoji u golim obmanama pa stoga odbacuje svaku pomisao da je ta država</s>\n<s>politička tvorevina u kojoj se ukrštavaju privatna sloboda i javna prinuda .</s><s>Marksističko-lenjinistička ideologija zaboravlja da buržoaska država za svoj privid opštosti zahvaljuje i takvim činiocima kao što su izbori za narodna predstavništva sa kojima su, ma i formalnom pogledu, sačuvani elementi narodne suverenosti, odnosno demokratije (ovde se, razume se, apstrahuju oblici bužroaskih diktatura ili njihovih plebiscitarnih izraza i ogranaka) .</s><s>Kao vladajućoj klasi bužroaziji je veoma stalo do toga da njena država ne izgleda samo njena nego i kao predstavnik celoga društva, da u svojim ustanovama zastupa i same podvlaščene klase i slojeve .</s><s>15.</s><s>Marxova kritika atomistike gradjanskog društva i apstraktnosti njegove države formulisana je sa stanovišta zajednice ili konkretne države koja revandicira supstancijalno jedinstvo naroda i države, sadržaja i forme, upravljača i onih kojima 173</s>\n<s>politička tvorevina u kojoj se se upravlja, vlade i naroda .</s><s>To supstancijalno jedinstvo se može ostvariti samo u demokratiji u kojoj ,apstraktna država prestaje da bude vladajući moment\" i, kao politička država, „isčezava', 8 odnosno rastvara se u socijalističkom društvu koje svoju ,samosvrhu\", svoju ,organizujuću delatnost\" započinje time što ,odbacuje politički omotaš\" .</s><s>9</s>\n<s>Rečima ,sloboda je sa Grcima iščezla u nebeskom plaventilu\", Marx je slično Heglu izrazio svoju veliku naklonost prema atinskom polisu kao demokratskoj zajednici slobodnih gradjana .</s><s>Povratak slobode sa neba na zemlju, iz apstrakcije u konkreciju Ijudskog života, Marx je izrazio terminologijom francuskog socijalizma povratak slobode se ostvaruje u</s>\n<s>,slobodnoj asocijaciji proizvodjača\" .</s><s>Zašto proizvodjača, a ne svih gradjana?</s><s>Po mom mišljenju najpre zato što je u ropstvu radnika video koren svekolikog savremenog Ijudskog ropstva, a zatim i zato što je otudjenu moć države video kristalizovanu u otudjenom proizvodu koji se iznad društva ,konsolidovao\" kao tudja (državna) sila .' o Heglovim jezikom rečeno, demokratija (asocijacija) je ona konkretnost ili konkretna stvarnost koja u sebi obuhvata sve različite strane egzistencije i omogućava</s>\n<s>U tom cilju Marx je predlagao i sasvim odredjene „pedagoške\" mere prema državi: „vrlo surovo vaspitanje od strane naroda\" .' o 16.</s><s>Iz kritike političke ekonomije Marx je razvio revolucionarnu političku strategiju i njenu dijalektiku . ,Slobodna asocijacija proizvodjača\" kao demokratski oblik konkretne države, odnosno stvarne zajednice, ima da stvori pouzdano i racionalno sredstvo koje bi bilo u stanju da ukine ,atomistiku\" gradjanskog društva u kome se „slučajni\" buržoaski individuumi medjusobno ne susreću nego sudaraju na tržištu kao medijumu buržoaske društvenosti .</s><s>To racionalno sredstvo Marx je video u planskoj privredi, demokratski organizovanoj odozdo naviše, koja slepoj sili kapitalističkog načina proizvodnje što radja otudjenje i postvarenje, tj . vlast proizvoda nad proizvodjačem, suprotstavlja providne odnose medju ljudima, prevlast svesti nad sudbinom .</s>\n<s>17.</s><s>Ovu fundamentalnu i izvoznu ideju marksističkog socijalizma prati jakobinsko-blankistički model „diktature proletarijata\" kao preJazni politički oblik od kapitalizma ka socijalističkom društvu .</s><s>Svejedno što je ovaj model izražen samo na rubovima Marxove teorije, on je kao glavna ideja bio preuzet, ,operacionalizovan\" i produbljen u boljševičkoj strategiji i praksi .</s><s>Tim postupkom je fundamentalna ideja bila zamučena tako da je ,politički omotač\", koji je trebalo odbaciti sa početkom genuine socijalističke organizujuče delatnosti bio ponovo preuzet i konsolidavan u boljševičkim praktikama .</s><s>Ukidanje gradjanskog društva nije bilo dijalektičko nego linearno: umesto njegove privatnosti koja je bila javno relevantna, uspostavljena je „javna\" sila tzv. ,socijalističke države\" sa neograničenim diktatorskim ovlašćenjima Time je svaka vrsta privatnosti faktički proglašena subverznom, a socijalizam i njegova država su iz prelaznog stadijuma uznapredovali do posebne ekonomske društvene formacije .</s><s>Kao pendant diktaturi monopolističkog državnog kapitalizma instalirana je „diktatura proletarijata\", odnosno diktatura boljševiške partije, tačnije : lična diktatura njenih vodja .</s><s>U sferi privrede uveden je institut državne svojine, tejloristički sistem organizacije rada i tzv . ,jednonačalije\" u rukovodjenju .</s><s>I ovde je, saglasno marksističko-lenjinističkoj ideologiji, politika stekla odlučujuću prevlast nad ekonomijom .</s><s>Marxova zamisao da demokratska i slobodna asocijacija proizvodjača materijalnih i duhovnih dobara organizuje plonftanje odozdo naviše, onako kako su to i shvatili revolucionarni saveti i sovjeti početkom ovoga veka, u boljševičkom modelu je tako preobražena da je ,socijalistička država\", preko svojih ministarstava, preuzela planiranje u svoje ruke tako što svoje planske projekte na 174</s>\n<s>organ koji mu je potpuno podredjen . obavezan i prinudan način odozgo nalaže proizvodjačima.</s><s>Kao oktroisana strategija političkog i ekonomskog razvitka, birokratsko (ministerijalno) planiranje se sporovodi putem političkog mehanizma subordinacije i discipline proizvodjača koji inicijativu proizvodjača i njihovo svesno učešće u proizvodnju zamenjuje pasivnim funkcijama pukog</s>\n<s>organ koji mu je potpuno podredjen . izvršenja naloga koji dolaze sa dalekih vrhova hijerarhije .</s><s>Isto onako kao što je komunistička partija u celini zamenila radnički pokret i stvarno ga ukinula u socijalizmu, ona je uobrazila da je kao ,avangarda\" u sebe ,upila\" celokupnu svest proizvodjača i na taj način polaže pravo na neograničenu vlast u svim sferama Ijudskog života.</s><s>Tako je gradjansko društvo bilo ukinuto na pogrešan 18.</s><s>Antidemokratski razvitak socijalizma boljševičke provenijencije, uprkos ogromnim resursima, išao je iz krize u krizu .</s><s>Pokazalo se da je razvitak proizvodnih snaga, a naročito produktivnosti rada, nezamisliv bez slobodnih proizvodjača .</s><s>Bez obzira na bogatstvo svojih resursa jedno društvo koje nije u stanju da osigura neprinudan tok svoje reprododukcije ne može da izdrži utakmicu sa društvima koja su za to sposobna .</s><s>Politika tzv . „perestrojke\" i „glasnosti\" koja je otskora proklamovana u Sovjetskom Savezu predstavlja javnu obznanu poraza dugotrajne antidemokratske politike i birokratskog planiranja .</s><s>19.</s><s>Ako socijalizam pretenduje na to da bude viši</s>\n<s>„gradjanskog društva\" on ne može stupati u savez sa apsolutističkom upravo zato što je stupio u takav savez on je i doživeo i doživljava brojne poraze.</s><s>U istorijskom smislu, tj . u smislu istorijskog napretka, „realno egzistirajući socijalizam\" u svim svojim nijansama pokazao se kao</s>\n<s>društveni oblik od liberalnog kapitalizma.</s><s>Ograničavanje i ukidanje prava čoveka i gradjanina, koja su kao objava rata tiraniji proglašena prvi put pre dve stotine godina, neposredno su uticali na izazivanje duboke društveno-ekonomske, političke i moralne krize socijalizma, pa čak i na opadanje produktivnosti rada .</s>\n<s>20 .</s><s>Da li „perestrojka\" i „glasnost\" u Sovjetskom Savezu ekonomska reforma posle „kulturne revolucije\" u Kini i ushićeni pokliči ,civilnom društvu\" kod nas, odnosno oduševljenje za ,samoupravnu socijalističku robnu proizvodnju\" i tzv . „matu privredu\" znače da je socijalizam kao alternativa kapitalizmu definitivno doživeo svoj poraz?</s><s>Odgovor na to pitanje je pozitivan ukoliko imamo u vidu poznate modele socijalizma u kojima boljševiške partije zadržavaju monopolistički položaj u svim sferama društvenog života i dogmom o svojoj nepogrešivosti i nezamenljivoj istorijskoj ulozi nasilno sprečavaju svaku alternativu .</s><s>Marx i Engels bi zacelo takva socijalistička društva nazvali plodom nezrelih društvenih prilika, a</s>\n<s>društveni oblik od liberalnog njihove rezultate posledicom takve nezrelosti .</s><s>Iz tog razloga socijalistička društva današnjice, izrasla na boljševičkom modelu, mogu sebe (ne znamo dokze) reprodukovati samo na prinudan način, dakle : politički, državnom silom .</s><s>Sv i dosadašnji</s>\n<s>društveni oblik od liberalnog reformski pokušaj u socijalizmu, pa i oni koji su težili ekonomskoj demokratiji, lomili su se na kraju kada je na dnevni red došlo pitanjedemokratizacije političkog</s>\n<s>društveni oblik od liberalnog života .</s><s>Komunističke partije boljševičkog porekla nisu do dana današnjeg uspele da se demokratizuju .</s><s>One to nisu uspele jer su ponikle iz ilegalnog rada u kome je</s>\n<s>društveni oblik od liberalnog demokratija praktično nezamisliva .</s><s>Život iz ,katakombi\" one nisu zaboravile ni onda kada su u revolucionarnim borbama uklonile i svog poslednjeg konkurenta „Neprijatelj\" je ostao i dalje jedan od stubova sistema koje su izgradile .</s><s>Taj stub ljubomorno čuvaju te ne mogu dopustiti postojanje ma kojeg protivnika njihovoj politici, a da ga ne prokažu kao svoga neprijatelja .</s><s>Svaka nova kriza postojećeg socijalizma izazvaće nove pokušaje ekonomskih reformi .</s><s>Ekonomsku i ukupnu društvenu krizu pokušaje se rešiti sredstvima pozajmljenim iz „gradjanskog društva\" uveravajuji radničku klasu da su to prava socijalistička sredstva .</s><s>Marxova opomena da staro društvo „ne propada pre nego što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ono dovoljno prostrano\" nije imalo gotovo nikakvog odjeka u svesti socijalističkih revolucionara .</s><s>Kao ,prirodna faza 175</s>\n<s>razvitka\" koje se ne može preskočiti, ,gradjansko\" ili „civilno društvo\" nadvija se kao preteća sena prerano usmrćenog neprijatelja nad sada zbunjenim, a nekada odveć samosvesnim socijalističkim pobednikom .</s><s>I kao da mu zlobno došaptava da su eksploatacija proletarijata i kapitalističko postvarenje bolji društveni sistem od</s>\n<s>I kao da se sam Engels udružio sa ,gradjanskim društvom\" protiv postojećeg socijalizma, anticipirajući aktuelni ishod : ,Najgore što se vodji jedne ekstremne</s>\n<s>privrele . partije može dogoditi jeste kada je prinudjen da preuzme vladu u jednoj epohi u kojoj pokret za vlast klase koju on predstavlja i sprovodjenje mera koje ova vlast iziskuje jot nije zreo .</s><s>Ono što može činiti, ne zavisi od njegove volje može šiniti protivreči celom njegovom dotadašnjem istupanju, njegovim principima i neposrednim interesima njegove partije ; a ono što treba da čini ne može se sprovesti .</s><s>Jednom rečju, prinudjen je da zastupa ne svoju partiju, svoju klasu, već klasu za čiju vladavinu je pokret upravo zreo .</s><s>U interesu samog pokreta on mora sprovoditi interese njemu tudje klase, a svoju vlastitu klasu da zadovoljava frazama i obećanjima, svečanim uveravanjima da su interesi one tudje klase njeni vlastiti interesi\"</s>\n<s>Materialien zu Hegels Rechtsphilosophie, Bd .</s><s>2, hrsg. von Manfred Riedel, FrankVorlesungen, hrsg. von J .</s><s>Hoffmeister, Realphilosophic, yradjanskom društvu onu istu osobinu koju je Hobbes pripisivao ,prirodnom stanju\" : ono je ,,poprište individualnog privatnog interesa svih protiv sviju\" .</s><s>Marx je ovo shvatanje gradjanskog društva nasledio od Hegela .</s>"}
{"dc.title": "Kuda ide postagrarno društvo?", "dc.creator": "Popov, Nebojša", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_29256", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=33143&dn=", "text": "<s>Sociologija, pogotovu veliki teorijski sistemi (Dirkem, Veber, Parsons), počiva na pojmu društva izvedenom iz ,zapadnog društva\", rodnog mesta i same sociologije, društva proizvedenog dugotrajnom strukturacijom, od antičkog polisa do modernog društva; takvo društvo čini relativno postojani sklop privatnih i javnih delatnosti, interesa, grupa, ustanova i organizacija, u čijem je središtu slobodni gradjanin koji na trgu (agora, burg) zastupa svoje privatne interese i učestvuje u javnim poslovima .</s><s>U ovoj podužoj rečenici nalaze se opšta mesta o strukturi modernog društva, da je ona i postojana i promenljiva, i heterogena i homogena .</s><s>Reč je o strukturi društva koje</s>\n<s>KUDA IDE »POSTAGRARNO DRUŠTVO«? nastaje korenitom destrukcijom staleškog društva i apsolutističke države; održava se kao relativno stabilni ekvilibrijum ekspanzivnog produktivizma, kompeticije (privredne, političke i kulturne) sukobljenih interesa (klasno društvo) i političkih ideologija, ustanova i organizacija (politički pluralizam s legalnom opozicijom)</s>\n<s>KUDA IDE »POSTAGRARNO DRUŠTVO«? i odoleva težnjama za radikalnom izmenom klasne strukture Mada u svitu pomenutim aspektima društvene strukture nailazimo na sukobe (povremeno drastične) i na različite vrste prinude, takvu strukturu društva karakteriše zamena neposredovane sile (vojne, policijske) posredovanom prinudom (ekonomskom, pre svega),</s>\n<s>- u planetarnim razmerama .</s><s>Agensi produkcije i reprodukcije takvoga društva su trajno prisutne (s promenljivim intenzitetom) različite ideje, ideologije i pokreti : hrišćanstvo (evandjeoska ideja ljubavi, luteranstvo, kalvinizam, personalizam, teologija oslobodjenja),- liberalizam (ekonomski, politički, kulturni, socijalni), nacionalizam (romantički i postromantički) i socijalizam (anarhizam, demokratski socijalizam, boljševizam, evrokomunizam), te stari i novi društveni pokreti (seljački, gradjanski, radnički, omladinski ; mirovni, ekologistički, neofeministički, autonomistički) .</s><s>Svrha ovoga ogleda nije da ponavlja opšta mesta društvene teorije, već da eventualno doprinese, shodno važećim teorijskim paradigmama, konceptualizaciji istraživanja društva ,realnog socijalizma\", posebno jugoslovenskog društva, koje više od pola stoleća nastaje na margini modernog sveta (na njegovoj ,najslabijoj karici\", da parafraziramo Lenjina) .</s><s>Neposredan povod nastanka ovoga teksta su novije rasprave o ,civilnom društvu\" ili o ,socijalističkom civilnom društvu\" Ovaj pokušaj inspirisan je dijalogom istorije i sociologije, a najviše Brodelovim zapažanjem da u sociološkoj produkciji preovladjuje ,dogadjajna\" ili bezvremena sociologija, dok su zanemarena proučavanja pojava „dugog trajanja\" (la longue duree) i „srednje dugog trajanja\" , 2</s>\n<s>121 strategiji istraživanja protagonista, struktura i konteksta, a ne tek za više sociologije u istoriji ili za više istorije u sociologiji .' Osnovna pretpostavka od koje bi pošlo zamišljeno istraživanje za koje se zalažem bila bi da društo</s>\n<s>,realnog socijalizma\" (uz odgovarajuće nacionalne specifičnosti) prestaje biti „agrarno društvo\" u dvojakom smislu : (1) seljaštvo prestaje biti preovladjujući deo populacije (od oko 4/5 početkom veka ka oko 1 /5 krajem ovog veka) i (2) gubi se autonomija ,agrarnog društva\" prema globalnom društvu penetracijom seljaštva u sve sfere globalnog društva Tako nastaje</s>\n<s>,,postagrarno društvo\" i otvara se pitanje kuda ono ide : ka modelu modernog društva (prema opisanom modelu), prema arhaizaciji ili u nekom trečem pravcu Relacija ,postagrarnog društva\" prema modernom društvu, inače, sve više nestaje u onim predstavama po kojima smo „mi\", kako bi rekao priprosti Zagorec, „čist nekaj drugega\" ili jednostavno ,nešto drugo\", kako tvrdi učeni Srednjoevropejac ove relacije obnavljaju rasprave o ,civilnom društvu\" pa bih, u tom smislu, ukazao na neophodnost temeljitog proučavanja realnih procesa produkcije i reprodukcije konkretne strukture društva .</s><s>Tome je posvećen središnji deo ovoga ogleda, dok bi u prvom delu bile naznačene koprene koje te procese skrivaju, a u trećem delu bih rekonstruisao scenu na kojoj se ta relacija posmatra .</s>\n<s>Na ,izazove\" iz središta moderne civilizacije, na njenoj manje ili više udaljenoj periferiji, najprimetnija su tri „odgovora\" : priključivanje na dominirajući model (uglavnom zavisnom industrijalizacijom i dužničkom ekonomijom), suprotstavljanje novog modela društva u pobedonosnim revolucijama - pod geslom „rtići i prestići\", te nastojanje na očuvanju autohtone civilizacije .</s><s>Za „evropski kulturni prostor\" karakteristična su prva dva „odgovora\" .</s><s>Dok se konkretna struktura društva ne razloži na klase i slojeve s odgovarajučim interesima i ideologijama, odakle realno proizlazi ovakav ili onakav „odgovor\", nailazimo na izvesne aksiome i aporije kao ,lutajuće sižee\" kroz duga vremenska razdoblja .</s>\n<s>U nacionalnom folkloru nailazimo na kolektivne predstave koje važe kao aksiomi s odgovarajućom afektivnom konotacijom .</s><s>Takav status imaju, na primer, nostalgija za Dušanovim carstvom, mit o ,tisućljetnoj uljudbi\", legende o ilirskom primatu na Balkanu ili o svetskoj moći islama.</s><s>Postojanost takvih aksioma i cikličko ponavljanje njima adekvatnog afektivnog kolektivnog delanja blokira trezveno</s>\n<s>rasudjivanje o realnim relacijama tvorevina ljudi i naroda ovoga prostora sa svim onim što se zbiva u bližoj ili daljoj ,okolini\", pa i sa dinamikom pluralističke Evrope, i, što je verovatno još dalekosežnije, sprečava</s>\n<s>nad zločinima počinjenim pod znamenjem pomahnitalih verskih, nacionalnih i klasnih dogmi, što psihološki olakšava nova nasilja i razaranja .</s><s>Naročito bi valjalo ispitati kakav je trag na mentalitetu više naraštaja ostavio aksiom „stili i prestići\" najrazvijenije kapitalističke zemlje (njegovo drugo lice jeste jednako poznat slogan „Amerika i Engleska biće zemlja proleterska\") .</s><s>Verovanje u tako nešto upadljivo je još u ranoj prosovjetskoj propagandi .</s><s>A nakon dolaska na vlast ,,boljševizovanih\" komunističkih stranaka, partijska i državna propaganda sistematski uverava podanike kako se sa svakom novom tonom čelika „po glavi stanovnika\" ubrzano smanjuje zaostajanje za najrazvijenijim zemljama i neumitno bliži trenutak njihovog prestizanja .</s><s>Pravoverni ideolozi i propagandisti ostavljali su dalekoj istoriji da proceni</s>\n<s>nad zločinima sve domete i ,cenu\" pobeda, a oni nešto dovitljiviji su potencirali nacionalne puteve (i ,putiće\") ka konačnoj pobedi sve dotle da se ubrzano gubi mogućnost poredjenja onoga što se postiže sa ,okolinom\" (sve postaje „originalno\") .</s><s>Deo pomenutog verovanja proteže se i na pretpostavku o gotovo 122</s>\n<s>Ako bismo se ograničili na poredjenje „ideala\" i „stvarnosti\", uz svu slikovitost hijatusa i pripovetki o tome šta sve još nije „zaživelo\" (nad ovim „biserom\" novogovora valja se ozbiljno zamisliti), izostalo bi stvarno proučavanja ostvarenih promena i realnih potencijala razvoja, od prevladavanja nekih vidova endemskog siromaštva, preko socijalne mobilnosti, do izvesnih postignuća u „hvatanju koraka\" s modernom civilizacijom .</s>\n<s>Kada je reč o „hvatanju koraka\" s modernitetom (a već se uveliko govori o „postmoderni\"!) valja izbeći iskušenja koja u sebi sadrži poznata aporija o Ahilu i kornjači .</s><s>Pored povladjivanja inače poslovičnoj inerciji (Ahil ne može stići kornjaču), ona može da obodri preskakanje hoda kornjače famoznom Ahilovom hitrinom (,,ubrzavanje istorije\", je, dabome, nešto „već vidjeno\") .</s><s>I nekakvo ,,srednje rešenje\", koje bi ostalo jednako apstraktno, recimo da postoje neke tačke razvoja s kojih je ,boljševizam\" skrenuo čitave narode, pa se na njih jednostavno treba iznova osloniti - kao da se za sedamdeset godina na tim tačkama ništa nije izmenilo.</s><s>Time bi se blokiralo i samo postavljanje pitanja o aktuelnim mogućnostima komunikacije s modernom civilizacijom, a kamoli nalaženje novih „odgovora\" na izazove uvek promenljivog moderniteta .</s><s>Pretpostavka da je mogućno nastaviti tamo gde se nekada stalo podrazumeva nešto što bi tek trebalo dokazati : da se krajem XX . veka može preči isti onaj put kojim su prošle „atlantske revolucije\" XVIII . i XIX . stoleča' ili da se jednostavno mogu preuzeti rezultati takvoga puta a da se zaobidju njegove bitne deonice.</s>\n<s>Može li, ipak, društvo ,realnog socijalizma\" postiči nešto što bi bilo analogno modelu ,zapadnog društva\"?</s><s>Valjan odgovor podrazumeva temeljitu rekonstrukciju stvarno predjenog puta i metodično ispitivanje „živih\" procesa u ,postagrarnom društvu\", za šta ovom prilikom možemo predočiti samo jedan opšti i sažeti nacrt .</s>\n<s>Kroz dugo vremensko razdoblje u prvom planu je nasilje : ,spoljnje društvo\", oličeno u okupacionoj vlasti (u prvom redu, turskoj i austrijskoj) nasilno je držalo u pokornosti ,seljačko društvo\", a ono je povremenim bunama i ustancima, dakle putem nasilja, pokušavalo da se oslobodi spoljnjeg nasilja ; nasilje uzima gotovo nevidjeni zamah u dva minula svetska rata (i u njima paralelnom verskom i gradjanskom ratu), gde seljaštvo čini pretežan sastav svih sukobljenih vojski i pokreta; seljaštvo je nasilno držano u pokornosti i u vreme agrarne i opšte krize izmedju dva rata (pogotovu diktatorskim režimima), a bilo je objekat nasilnih mera otkupa i kolektivizacije nakon rata .</s><s>Na nasilna sredstva društvenih promena orijentisane su mnoge verske, nacionalne i „internacionalne\" doktrine i njima odgovarajuće militantne formacije .</s>\n<s>Po dužini trajanja i dubini traga u strukturi društva izdvaja se spoj ,,boljševičke\" doktrines sa konkretnom socijalnom podlogom .</s><s>Obično se pomenuta doktrina posmatra zasebno, mada ona postaje delotvorna tek kada nadje realni oslonac u borbenim ideologijama i formacijama konkretnog društva .</s><s>Do toga dolazi već 1920-ih godina, kada se ,,boljševička\" doktrina, posredstvom Kominterne i njenih sekcija (nacionalnih komunističkih partija), usmerava ka balkanskom prostoru kao pretpostavljenom uporištu širenja svetske revolucije, nakon izneveravanja očekivanja da bi to mogao biti zapadnoevropski proletarijat .</s><s>Prema ovoj zamisli, glavni protagonisti novih zamaha svetske revolucije bili bi nacionalni pokreti sa seljaštvom kao socijalnom bazom, a glavni objekat razaranja jeste „versajski sistem\" država stvoren nakon prvog svetskog rata (deo tog sistema je i Jugoslavija) .</s><s>„Nacionalno 123</s>\n<s>Budući da je seljaštvo činilo pretežni socijalni sastav svih borbenih formacija, logično je pretpostaviti da se u njima reprodukuje patrijarhalna tradicija (oblici moći i autoriteta, ratničke družine i ,ratna privreda\", pre svega) .</s><s>Za „političko društvo\" posebno je značajna struktura političkog autoriteta, u kojoj se sinkretički dodiruju i prožimaju patrijarhalna potka, neke varijante liberalizma' i boljševika praksa Politika vlast, „ničim ograničena\", već u samoj doktrini ima kljunu ulogu u radikalnoj promeni strukture društva (revoluciji) .</s><s>Takvu njenu ulogu potenciraju same ratne okolnosti (,,carstvo nasilja\", a ne tek obične „nužnosti\", i još manje Marksovo „carstvo slobode\") i posvećuje već sama činjenica ratne pobede .</s><s>Jezgro takve vlasti čine partijski, vojni i policijski aparat, koji joj obezbedjuju presudnu ulogu u ubrzanoj industrijalizaciji i urbanizaciji, kao i u ,produženom\" gradjanskom ratu protiv svih onih koji se na različite načine ne povinuju njenoj neograničenoj i nekontrolisanoj upotrebi .</s>\n<s>Shodno takvoj ulozi pomenutog oblika vlasti, nasilje ostaje glavno sredstvo proizvodnje nove strukture društva : (1) strukturne promene izgledaju kao širenje socijalne osnove nove vlasti (ona je okosnica „nomenklature\" i glavni kriterij razvrstavanja stanovništva na lojalne i ,sumnjive\") ; (2) nastala struktura se reprodukuje pomoću ekskluzivnog prava na politiko organizovanje (jednopartijski sistem), ideološkog monopola (uz izvesnu i povremenu toleranciju nesuparničkih ideja i ideologija) i dominacije ,državnog sektora\" u privredi i (3) suzbijaju se paralelni i alternativni oblici kulturnog, privrednog i političkog delovanja .</s><s>Za jugoslovensko iskustvo posebno je značajna sudbina samoupravljanja, čiji je emancipatorski naboj ostao u senci države koja se opire demokratizaciji, a na toj otpornosti demokratizaciji lome se povremeni pokušaji reformi, i ,,odozdo\" .</s><s>Najviši domet službene ideologije jeste teza o bezinteresnoj avangardi (ona ima samo istorijski interes, samo opšti, a ne i posebni interes) i pluralizmu neideoloških i nepolitičkih interesa .</s><s>A najveće iskušenje iste te ideologije jeste proizvodnja „nacionalnih državnosti\", najavljena pre više od pola stoleća kao strateški cilj revolucije i kontinuirano ostvarivana kroz obe Jugoslavije .</s><s>Onoliko koliko su u tom dugotrajnom procesu primenjivana nasilna sredstva, toliko nasilje obremenjuje i odnose medju njima, pa i zajedničku državu i neposrednu ,okolinu\" Kompleksno istraživanje faktičke strukture društva, dabome, ne može da se zaustavi samo na posmatranju uloge politike vlasti u produkciji i reprodukciji društva i države, i dominacije države nad društvom, već se mora protegnuti na ,,paralelnu istoriju\" i na ,alternativnu scenu\" . lako je, kako kaže Mirjana- Gros, staljinizam izazvao gubitak istorijske svesti, 10 te su mnogi aspekti političke,</s>\n<s>u drugom ili još daljem planu . kulturne i socijalne istorije u kolektivnoj memoriji iskrivljeni, fragmentarni ili suspendovani, izvesni dometi književnosti, filozofije i društvenih nauka omogućuju i podstiču širenje polja proučavanja istorije .</s><s>Ako se ne može osnovano govoriti o tradiciji postojanih oblika politike demokratije, to ne znači da ne postoji tradicija borbe za politiku demokratiju .</s><s>U tom smislu, valja ispitati ostvareni parlamentarni sistem u Srbiji (pre svega 1903-1914), a u obe Jugoslavije ograničeni parlamentarizam 1919-1929 . i pokušaje njegove obnove 1935-1941, te 1944-1949 . godine, a u nekim ograničenim oblicima i kasnije (ograničeno slobodni izbori, npr .) .</s><s>Dok se o tome ipak ponešto već zna, jedva su nagoveštene spoznaje o ulozi gradjanske i seljačke levice u odgovarajućim strankama i pokretima .</s><s>Sem toga, neophodno je preispitati mesto i ulogu neboljševičkih vidova socijalizma u novijoj istoriji .</s><s>Nedovoljno su proučeni i omladinski pokreti, iako spadaju, uz seljačke, gradjanške i radničke, u najdelotvor124</s>\n<s>totalitarizma marksističke kritike staljinizma, ali i ideološki napadi na liberalizam i socijalizam, pojedinačno iti zajedno (,,anarholiberalizam\"!), od strane različitih militantnih formacija .</s>\n<s>,civilnom društvu\" posebno je relevantna sudbina duhovnog i političkog pluralizma u novijoj istoriji .</s><s>U tom smislu naročito su podsticajna proučavanja celovitih oblika političke demokratije (s opozicijom), kakvi so postojali u relativno najrazvijenijem obliku posleratnih godina u Beogradu,\" a u manje razvijenom obliku u okviru slovenačkog OF, u okviru kojeg najveću pažnju istraživača privlači moralna kritika totalizacije ideologije i vlasti od strane Edvarda pesnika i političara, koji je ipak prihvatio ukidanje političkog pluralizma več početkom rata a podržao jednopartijski poredak nakon oslobodjenja .' 3 Na osnovu rezultata proučavanja pomenuta dva oblika političkog pluralizma (sa i bez institucionalizovane opozicije), osnovano se može govoriti o ukidanju institucionalnih garantija političke demokratije i obnovi moralne kritike ideološkog i političkog ,monolitizma\" .</s>\n<s>Izvesni nagoveštaji uspostavljanja nekih oblika faktičkog političkog pluralizma u novije vreme, medjutim, daleko su od bilo kakvih institucionalnih aranžmana .</s><s>Oni nastaju i nestaju u zavisnosti od istrajnosti njihovih protagonista i od spremnosti ,,politokratije\" da ih povremeno toleriše .</s><s>Celovit uvid u realne mogućnosti uspostavljanja ,civilnog društva\" zavisi,</s>\n<s>Za započete rasprave o svakako, od spoznaje svih bitnih procesa u dubinskim slojevima društvene strukture, a pre svega nestajanja jednih klasa, slojeva i grupa, a nastajanja drugih, kao i promene odnosa medju njima, faktičkih i institucionalizovanih .</s><s>U tome posebno mesto imaju različiti oblici vlasništva na sredstva za proizvodnju i osnove diferenciranja društvenih uloga.</s>\n<s>Bez novih saznanja nije mogućno egzaktno ustanoviti kakva je sadašnja uloga nasilnih, prinudnih i spontanih šini taca eventualne prestrukturacije „postagrarnog društva\", i u kojem bi pravcu ona tekla .</s><s>U vezi s tim pažnju istraživača privlače : (1) radnički štrajkovi i izvesni nagoveštaji autonomizacije radništva (nezavisni sindikati, npr .); (2) omladinski pokreti i njihove težnje ka modernizaciji, demokratizaciji i utopijskim projektima; (3) protiv-pokreti i paradržavni „centri moći\" koji se suprotstavljaju svakom nagoveštaju promene datog stanja ; (4) pokreti obespravljenih gradjana na Kosovu koji nastoje (javnim zborovima, demonstracijama i samoorganizovanjem) da se izbore za ljudska prava i gradjanske slobode ; (5) inicijative grupa gradjana (peticije) za uspostavljanje nezavisne javnosti i pravne države (npr ., zahtevi za ukidanje ,verbalnog delikta\") ; (6) razni odbori koji uzimaju u zaštitu načela slobode i ličnosti koje su iztožene represiji ; (7) autonomizacija profesija, recimo, novinara koji sve više gube obeležja pripadnika propagandnog aparata ; (8) -inicijalne</s>\n<s>Za započete rasprave o grupe za nove društvene pokrete (mirovne, ekološke, duhovne, neofemnističke i sl .) ; (9) razni vidovi podkulture i kontrakulture i (10) pokušaji reformi ,odozgo\" i Proučavanje pojava ,dugog\" i „srednje dugog trajanja\" prate odredjeni rizici, epistemološki i egzistencijalni, ali su oni, prirodno, još veći prilikom suočavanja sa aktuelnim dogadjajima, sa ,svakidašnjim vremenom\", pogotovu kada je u znaku sve dublje krize, čije trajanje navodi na doživljaj „slepe ulice\" u kojoj su se obreli dominantni vidovi moći i vladajuća ideologija .</s><s>Uz sve bojazni, strepnje i strahove, otrežnjavajuče deluje pitanje koje se sve nedvosmislenije postavlja : kakvi su izgledi za „civilni\" i demokratski rasplet krize, a koliko je realna inercija nasilnih oblika reprodukcije (retrogradne) „postagrarnog društva\" i nedemokratske države .</s><s>Pre nego što se potraže valjani odgovori, neophodno je osmotriti scenu na kojoj se pitanja postavljaju .</s>\n<s>Razmatranje o temi kojotu se ovde bavimo i samo se zbiva u odredjenom vremenu i prostoru, u svetskim, regionalnim i lokalnim relacijama i u kontekstu kulture u kojoj su delotvorne različite teorijske paradigme Prostor i vreme, pored ideološke manipulacije (gde se sve pojave mogu do krajnosti relativizovati i opravdati „mestom\" i „vremenom\", a naročito mistifikacijom „trenutka\") čine ipak značajnu determinantu dugotrajnih zbivanja u konkretnom društvu .</s>\n<s>Geopolitički položaj odredjenog naroda, pa i onih naroda koji žive u Jugoslaviji, ugradjen je u njihov istorijski identitet .</s><s>U odgovarajućoj literaturi sudbina „malih naroda\" privlači znatnu pažnju, bilo kada se uvlače u suparništva i sukobe „velikih sila\", bilo kada se posmatraju kao činioci istinskog pluralizma čovekovog sveta .</s><s>U novijim zbivanjima, pak, posebnu panju privlači sudbina „malih naroda\" u srednoj i istočnoj Evropi .</s><s>Njihov identitet se nalazi u izvesnom procepu izmedju duhovne i privredne bliskosti sa zapadnom Evropom i „vezanosti\", ideološke i političke, za ,,prvu zemlju socijalizma\", odnosno jednu od prinudjena na modernizaciju - „perestrojka\" .) Taj procep ih čini manje otpornim na ,izazove\" modernog doba i ,okoline\" .</s><s>I duhovno zaledje čini, takodje, trajnu determinantu kulturne istorije naroda koji su krog duže vremensko razdoblje pripadali odredjenim velikim civilizacijama katoličkoj, pravoslavnoj i protestantskoj, antičkoj i vizantijskoj .</s><s>I ovde, kao i drugde kada je reč o različitostima, odlučno je pitanje šta odnosi prevagu : nasilna homogenizacija i konfrontacija ili civilizovana konvergencija i dijalog Kada probleme konkretnog društva posmatramo u svetskim, regionalnim i lokalnim okvirima, posebno je značajno kako se odvija formiranje nacija .</s><s>Ono je u XIX . veku teklo, kada je reč o „malim narodima\" Balkana i srednje Evrope, kroz konfrontaciju sa svetskim silama (Austrija, Turska i Rusija, pre svega) i opredeljivanje u svetskim zbivanjima (kulturnim, političkim i privrednim) .</s><s>Nacije koje teže dovršenju svog formiranja ili tek nastaju u XX . veku, izgleda da se prvenstveno konfrontiraju s najbližim „malim narodima\", a oslonac traže u većim duhovnim, privrednim i političkim celinama .</s><s>Takva rivalstva, podsticana ne samo od „velikih\" nego i od „vodja\" „malih\", imaju, kao najblažu posledicu, ubrzanu provincijalizaciPored problema koji su zajednički mnogim „malim narodima\", narodi današnje Jugoslavije imaju i neke specifične probleme pred kojima zastaje razborito rasudjivanje.</s><s>Ograničimo se ovom prilikom samo na dva složena pitanja : (1) Koji su stvarni rezultati nastajanja i razvoja onih nacija koje pre nastanka Jugoslavije, prve i druge, nisu imale vlastitu suverenu državu (kako nastaju i nestaju koalicije ,,nacionalnih elita\", koliko su postignuti oblici državnosti iznutra demokratski i kako oni utiču na oblik zajedničke države, i kakav je stvarni smisao parole „Slaba Srbija - jaka Jugoslavija) ; (2) Da li će prilikom razmatranja o ustavnim promenama doći do konvergencije demokratskih težnji u pojedinim nacijama ili će se praviti koalicije radi odbrane od demokratije?</s>\n<s>III Scena lako su problemi složeni i puni afektivnog naboja, intelektualci gube i poslednji oslonac samog svog postojanja ako odustanu od racionalnog diskursa u kojem se svako pitanje može racionalno postaviti i razmatrati .</s><s>U protivnom, uzimaju maha iracionalne strasti razornog usmerenja, ne samo mržnja, već i strahovi od katastrofe ili takve želje u izbavljenje iz „naše sadašnje krize\" koje previdjaju puteve i sredstva (recimo : da li je moguća promena granica medju državama u Evropi a posebno na Balkanu bez rata?</s>\n<s>) .</s><s>Pitanja moraju biti jasna, da bi i odgovori bili takvi, stoga valja izbegavati konfrontacije oko pojmova koji gube realni sadržaj Na duhovnoj sceni karakteristično je nestajanje tabu-tema (da li svih tabua? pojava novih teorijskih paradigmi, medju kojima sve veću panju privlači ona o 126</s>\n<s>Paradigma o „civilnom društvu\" potvrdila je svoju produktivnost naročito u ispitivanju (dis)kontinuiteta modernog društva i delotvornosti novih društvenih pokreta kao glavnih aktera proizvodnje ,civilnog društva\" .</s><s>Ona, pak, postaje restriktivna (s tendencijom ideologizacije) kada eliminiše druge paradigme .</s><s>Tako, recimo, zalaganje za prelom u ,buržoaskoj industrijskoj kulturi\" i za ukidanje ,heteronomne prirode samog rada\",' 4 ili kada se civilno</s>\n<s>III Scena društvo posmatra kao poželjno „carstvo slobode\" u kojem ,pojedinci i skupine autonomno proizvode dobra i usluge, izvan i s onu stranu državnih i tržišnih ograničenja, sami ili u slobodnoj asocijaciji s drugima\",' s ako se, istovremeno, ne uspostavi istinski dijalog sa Marxovom paradigmom o univerzalnoj Ijudskoj emancipaciji i ukidanju rada (otudjene proizvodnje), može doći do pomenute redukcije i ideologizacije .</s><s>Isto tako, valja ispitati stvarno značenje tvrdnje da su novi društveni pokreti protagonisti „radikalne, a ne revolucionarne\" promene' 6 obzirom na pojmovno odredjenje „radikalno\" i „revolucionarno\" .</s><s>Slično tome, ostaje pojmovno neodredjeno šta bi to bilo paradoksalno u zalaganju kritiških marksista za političku emancipaciju,\" ako se oni svojim delom i egzistencijom zalažu za demokratiju, i kada je ne smatraju najvišim dometom čovekove slobode?</s><s>Pomenuta paradigma pogotovu je onda ograničena kada zapliva u vode opticajnih stereotipa, na primer, o harmoniji - pozitivnoj (u Sloveniji) i negativnoj (u Srbiji) - političara i ,družboslovaca\" ili u uobičajena nadmetanja oko primata ,,nacionalnog\" i „klasnog\", a sve to bez odgovarajuče argumentacije .' 8 Izvesnu senku na nju baca i njena pomodna upotreba u potenciranju „narcizma malih razlika\" (Frojd), kada se „meri\" koliko je ko (milja ili inča) blizu ili daleko od Paradigma o „civilnom društvu\" neposredno je podsticanja za sve težnje da se društvo izmakne tutorstvu nedemokratske države, a teorijski je delotvornija od Marksove paradigme o besklasnoj ljudskoj zajednici, jer je konkretnija i bliska problemima savremenog sveta . lpak, valja se naročito zamisliti nad tezama o faktičkom, a ne samo analitičkom razdvajanju društva od države, jer je teško zamisliti postojanje političkog pluralizma, nezavisne javnosti i pravne države' 9 bez države, dabome, demokratske .</s>\n<s>Nalazeći da je paradigma o „civilnom društvu\" višestruko produktivna kao polazište kritičkog istraživanja, ona ima i status utopije, slično paradigmi o „Ijudskoj zajednici\" što je sasvim u duhu univerzalnoj kulturi primerene ideje o „pluralnosti Kultura bi bila osiromašena ako bi se svela samo na pluralizam interesa, ideologija i politika .</s><s>Utoliko pre što jedino scijentistički nadmen istraživač može verovati da poznaje šta je utopijsko, a šta realno .</s><s>Recimo, da li je realna ili utopijska pozicija jed noga od mnogih protagonista „modernizma nerazvijenosti\" (marginalne ali istinske opozicije tiraniji), lenjingradskog radnika Vladimira Dremljuge, jednoga od šestorice demonstranata na Crvenom trgu protiv okupacije Čehoslovačke 1968 godine, koji na sudjenju kaže: ,Čitavog svog svesnog života želeo sam da budem gradjanin - dakle neko ko dostojanstveno i mirno iznosi svoje mišljenje .</s><s>Moj glas će, to znam, zvučati lažno u sveopštoj tišini, koja opstojava pod imenom ,jednodušne podrške politici partije i vlade' .</s><s>Drago mi je što se pokazalo da ima i drugih koji žele da izraze svoj protest zajedno sa mnom .</s><s>I da ih nije bilo, na Crveni trg bih išao Razborit odnos prema čoveku i njegovom svetu podrazumeva diferenciran i kritički pristup složenoj realnosti, a valja odoleti i iskušenju magije, po kojoj sama reč već izaziva i znači promenu .</s><s>Ona je više nego dovoljna i okrepljujuča ako uspostavlja dijalog o granicama saznanja bilo koje pojedinačne paradigme, jer time trajnije zasniva duhovni pluralizam kao osnovni uslov svakog pluralizma i slobode Ako</s>\n<s>,postagrarno društvo'? \" - iako ostaje više otvorenih pitanja nego što ima pouzdanih odgovora, ipak bismo mogli nešto relativno pouzdano zaključiti o tome kako društvo „realnog socijalizma\" ne bi bilo tek samo ,nešto drugo\" Pre svega, ,seljačka društva\" obično su nestajala kroz daleko duža vremenska razdoblja nego što se to dešava u ,realnom socijalizmu\" .</s><s>Ali, društvo „realnog socijalizma\" ne postaje istom brzinom industrijsko društvo, već nastaje neka vrsta ,,interregnuma\" o kojem i govorimo kao o ,postagrarnom društvu\" .</s><s>Ono nastaje kroz više decenija, i to dinamičnim ali neodvršenim strukturnim promenama .</s><s>Indikator svojevrsnog zatvorenog kruga ,neprevrele\" društvene strukture jeste to što su seljaci i glavni objekat političkog nasilja („naša kolonija\", kako su govorili boljševiki prvaci na početku „prvobitne akumulacije kapitala\"), i njihov pretežni subjekat (dojučerašnji seljaci kao pripadnici aparata vlasti) .</s><s>Najzad, svakidašnje vreme bremenito je promenama, ali nije izvesno u kojem bi pravcu one išle - ka modernizaciji, arhaizaciji ili stagnaciji i raspadanju datih oblika života .</s><s>Smer kretanja ,postagrarnog društva\" neposredno zavisi od dve realne tendencije: od inercije nasilja</s>\n<s>(pre svega „ničim ograničene\" politike vlasti) u održanju datih oblika života i destrukciji alternative, i od impulsa nenasilne obnove društva i uspostavljanja javne kontrole nad državom .</s><s>U okviru druge tendencije najupadljivije su (što ne znači da su jedine) dve paradigme : „civilnog društva\" i „univerzalne ljudske emancipacije\" .</s><s>Koja će od realnih tendencija prevagnuti u budućnosti, to zavisi od trajanja sadašnje krize i od izgleda njenog raspleta .</s><s>„Naša sadašnja kriza\" je ambivalentna ; ona osnažuje prvu tendenciju ukoliko više iznuruje društvo i izaziva beznadje ugroženih kojima nasilje može izgledati kao jedini ,put izbavljenja\" iz nevolja (pa i način rešenja „slučaja Kosovo\"), ali ona može osnažiti i drugu tendenciju, upravo sve izglednijom pretnjom razaranjem i onih civilizacijskih oblika života koliko ih uopšte još ima .</s><s>Opcija je, dakle, inercija nasilja i nerazvijenosti ili modernizacija i razvoj .</s><s>Odlučno pitanje pro et contra, jednostavno rečeno, izgleda za ili protiv demokratije .</s>\n<s>Centralizam ili decentralizacija, federacija ili konfederacija, unitarizam ili separatizam su ili iz pomenute opcije izvedena stvarna pitanja, ili su parole bez racionalnog (ali afektivnog) sadržaja .</s>\n<s>Pred pomenutom opcijom nisu samo „mali narodi\" i društva „realnog socijalizma\", mada je ona za njih dramatičnija, pogotovu ukoliko nemaju koherentan i postojan model razvoja .</s><s>Tek kada se dovrši tekući dugoročni svetski privredni ciklus (Konradtjev), biče izvesnije koliko će kriza potresti i najrazvijenije zemlje sveta, i da li će na njen „izazov\" biti pronadjeni adekvatni „odgovori\" .</s><s>Epohalno je pitanje kakve su regenerativne moći kapitalizma kao svetskog sistema, i kakvi su realni izgledi regeneracije „civilnog društva\" bez dominacije kapitalizma, a s novim horizontima čovekove slobode .</s>\n<s>Vidi o tome podrobnije: Henri Mendras, SELJAČKA DRUŠTVA .</s><s>Elementi za jednu teoriju seljaštva .</s><s>Prevod i predgovor Vlado Puljiz, „Globus\", Zagreb 1986, str .</s><s>12-13 .</s><s>U prilog tezi o ,,poseljačenju\" globalnog društva Mendras se oslanja na zapažanje Šćepanskog da se Poljska ,,poseljaćila\" otkako je socijalistički režim likvidirao nekadašnje uglednike (154), a sam dodaje (takodje o Poljskoj) : ,Radnik je danas seljak u tvornici, gradjanin je seljak u gradu, a kako je armija izgubila aristokratske oficire, vojnik je seljak u uniformi\" (256) 6 „Mi - Srednjoevropljani, ni Zapadnjaci, ni Rusi - nikada nismo bili doista gradjani\", piše Djerdj Konrad, „a nećemo to nikada ni biti .</s><s>Pitanje što smo, zapelo nam je ugrlu .</s><s>Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan : bili dolje ili gore - na nas se stropoštava država .</s><s>Na nas se uvijek stropoštala neka vlast .</s><s>Na nama je uvijek bio višak pritiska, glupi je teret toliki da nam se noga naučila na posrtanje .</s><s>Mi smo uvijek pišali protiv vjetra, a nedaće tek da smo preživjeli .</s><s>S nama su trgovali, o nama se sporazumjevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacionih planova i mirovnih konferencija .</s><s>Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat .</s><s>Treba pripaziti na nas .</s><s>Sv</s>\n<s>Pred i smo mi zajedno - mi narodi demokrati - nerješiva otvorena pitanja, što znači da nije ni ovo, ni ono, nego nešto drugo .\" (György Konrad, „Dobro je putovati\", Vidi o tome: Žak Godšo, REVOLUCIJE 1848, ,Nolit\", Beograd 1987 .</s><s>8 Razlike izmedju različitih shvatanja komunizma i socijalizma, pa i izmedju raznih struja u boljševizmu, pre i posle pobede Staljinove frakcije, čine posebno složenu temu u koju se ovom prilikom ne možemo upuštati .</s>"}
{"dc.title": "Lipin moljac miner (Phyllonorycter Issikii) u Sloveniji", "dc.creator": "Jurc, Maja", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_29365", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=33780&dn=", "text": "<s>Biološke invazije stranih vrsta postaju važan čimbenik globalne promjene u okolišu i njihov rezultat često su značajni ekonomski gubici, gubici bioraznolikosti i disfunkcija napadnutih ekosustava.</s><s>Mnoge strane vrste, koje su bile unijete u zadnjih 200 godina, dobro su se prilagodile i stabilizirale u Europi (Mattson et al. 2007), gdje je prisutno oko 11.000 stranih vrsta biljaka, životinja i gliva.</s><s>Beskralješnjaka je 1541 vrsta, 94 % su člankonožci (Arthropoda), 90 % njih predstavljaju kukci (1303 vrsta) (Hulme et al. 2009).</s><s>Među kukcima je do 2007. utvrđeno 109 vrsta invazivnih fi</s>\n<s>tofagnih vrsta, koji su se udomaćili u europskim šumama.</s><s>Podrijetlom su iz Sjeverne Do danas se je taj broj povećao, jer se prosječno godišnje u Europu unese 17,5 novih vrsta kukaca (Roques et al. 2009, Matošević i Pernek 2011).</s><s>Jedna od tih azijskih vrsta je lipin moljac miner Phyllonorycter issikii (Kumata, 1963) (Lepidoptera: Gracillariidae) koji se naglo širi po Europi, a posebice napada Rasprostranjenost i domaćini lipinog moljca minera – The distribution of The Lime Leafminer Lipin moljac miner je istočnoazijska vrsta, koja se razvija na biljkama domaćinima iz redova Malvales i Fagales, preferirajući domaćine roda lipa (Tilia).</s><s>Lipin moljac ima raspon krila Moljac ima dvije generacije godišnje, prezimi kukuljica i odrasli moljci.</s><s>Moljci prve generacije pojave se na deblima lipe sreSažetak:</s>\n<s>Rad donosi najnovije podatke o rasprostranjenosti i domaćinima lipinog moljca minera Phyllonorycter issikii: u Aziji je autohton u trima, u Europi se raširio u 20 država.</s><s>Domaćini su u području rasprostranjenosti moljca domaće vrste lipa (Tilia spp.), u Europi su domaćini uz domaće lipe i njihovi hibridi, isto tako i egzotične vrste lipa.</s><s>U Sloveniji je otkriven godine 2006.</s><s>U razdoblju od 2007.–2008. godine provedeno je istraživanje napadnutosti različitih vrsta roda Tilia (Tilia cordata, T. platyphyllos, T. tomentosa, T. sp.1, T. sp.</s><s>2) u šest ekoloških regija na 22 lokaliteta urbanog prostora.</s><s>Ukupno smo analizirali 918 listova, a mjerenje svojstava lišća provedeno je skeniranjem i izračunom programom Digiware.</s><s>Lipin moljac raširen je na području cijele Slovenije.</s><s>Oštećenost lišća, odnosno gustoća populacije moljca bila je najveća u Predalpskoj, Predpanonskoj i Alpskoj ekološkoj regiji.</s><s>Mine su najveće u Predalpskoj, Alpskoj i Predpanonskoj ekološkoj regiji.</s><s>Od autohtonih lipa na prvom je mjestu po oštećenosti T. cordata (91,47 %,) slijedi T. platyphyllos (21,72 %), onda T. tomentosa (0,41 %).</s><s>Daleko najveća oštećenost javlja se na hibridnoj lipi T. sp.</s><s>1 (512,50 %).</s><s>Oštećenost lišća bila je u razdoblju istraživanja visoka i u prosjeku je iznosila 87,80 %; godine 2007. iznosila 21,4 mm2).</s><s>Pretpostavljamo da se lipin moljac pojavio u Sloveniji prije 2006. godine, imajući u vidu rasprostranjenost vrste na cijelom području.</s><s>Zbog relativno velike oštećenosti lišća domaćina, predstavlja značajnog štetnika vrsta roda Tilia u parkovima i park-šumama urbanih područja.</s><s>KLJUČNE RIJEČI: Phyllonorycter issikii; Tilia spp.; Europa; Slovenija 120</s>\n<s>tofagnih vrsta, koji su se dinom svibnja, kada je srednja temperatura zraka oko 10 °C. Razvoj prve generacije traje do sredine lipnja, druga generacija je u kolovozu–rujnu.</s><s>Ženka odlaže jajašca pojedinačno na donju stranu lista, embrionalni razvoj traje dva tjedna, prvi larvalni stadij se uvlači u list oblikujući serpentinastu minu, sljedeći oblikuje donjopovršinsku šatorastu minu u koju inkorporira inicijalni serpentinasti rov.</s><s>Gusjenice se presvlače četiri puta.</s><s>Gusjenice stvaraju relativno velika oštećenja – mine na donjoj, a u slučaju velike populacije rjeđe i na gornjoj strani lista (Šefrova 2002, Ermolaev i Motoshkova 2008) (slika 2, slika Na kraće udaljenosti širi se letenjem, a na veće udaljenosti prijenosom jaja, gusjenica i kokona, s napadnutim biljnim materijalom ili otpalim lišćem (Ermolaev i Motoshkova 2008).</s><s>Podrijetlom je iz istočne Azije (Japan, Koreja) i u prirodnom staništu dolazi na pet vrsta lipa: Tilia japonica Simonkai, T. maximowicziana Shirasawa, T. kiusiana Makino et Shirasawa, T. amurensis Rupr. i T. mandshurica Rupr.</s><s>Moljac je opisan na primjerku s otoka Hokkaidō (nađen i na otocima Kyūshū i Honshū) u Japanu, gdje se hrani na T. japonica, T. maximowicziana i T. kiusiana, također na Betula platyphylla Sukacz. = B. pendula Roth. (Kumata 1963).</s><s>Prvi nalaz u azijskom dijelu RuSlika 1. Invazivni lipin moljac miner (Phyllonorycter issikii) ima raspon krila Figure 1 Alien lime leafminer (Phyllonorycter issikii) has across the wingspan Slika 3. Mina s kukuljicom</s>\n<s>121 sije bio je godine 1977. u Primorskom kraju gdje se hrani na T. amurensis i T. mandshurica (Ermolaev 1977).</s><s>Godine 1983. nađen je u Koreji i kasnije u zapadnoj Kini (Kumata et al. 1983, Noreika 1994).</s>\n<s>Lipin moljac miner je vjerojatno unesen u istočnu Europu oko 1970. godine, domaćini su T. cordata Mill., T. platyphyllos Scop. i introducirane ukrasne lipe i hibridi kao npr. Tilia x euchlora K. Koch (Buszko et al. 2000).</s><s>Njegov domaćin u jugoistočnoj Europi je T. tomentosa Moench (Lehmann i Stuebner 2004).</s><s>U europskom dijelu Rusije najprije je pronađen 1982. godine u provinciji Uljanovsk, gdje se razvijao na T. cordata Mill. (Yefremova i Mishchenko 2008).</s><s>Godine 1985. bio je otkriven na zelenim površinama Moskve (Bednova i Belov 1999), godine 1987. nađen je u regijama Voronezh, Samara, Ufa i Kijevu u Ukrajini (Kozlov 1991, Kozlov i Koricheva 1991).</s><s>Godine 1999. slijede otkrića moljca u Izhevsku i 2002. u St.</s><s>Petersburgu (Ermolaev i Motoshkova 2008).</s><s>Krajem 20. i početkom 21. stoljeća područje rasprostranjenosti lipinog moljca minera u Europi znatno se proširilo i od 1996. uključuje jugoistočnu Poljsku (Šefrova 2002), od 1997.</s><s>Litvu (Noreika 1998), od godine 1998.</s><s>Bjelorusiju i Letoniju (Šefrová 2002) te Estoniju (NPPO of Estonia 2003–10).</s><s>Godine 2000. bio je pronađen u Češkoj pored Brna, Slovačkoj, sjevernoj Austriji (Essl i Rabitsch 2002), sjevernoj Mađarskoj (Šefrová 2002) te 2002. u Finskoj (Kullberg et al. 2002).</s><s>Godine 2002. bio je otkriven na T. cordata i u istočnim područjima Njemačke (Sachsen i Brandenburg).</s><s>Budući da područja prisutnosti moljca u Njemačkoj graniče s Češkom, gde je moljac isto tako prisutan, pretpostavlja se da se u Nemačku proširio iz Češke (EPPO 2003).</s><s>Iz Rumunjske izvještavaju o nalazu lipinog moljca minera 2002. godine na T. cordata u dva okruga (okrug Iasi i Bacau), godine 2003. moljac se proširio na novu lokaciju u okrugu Bacau (Ureche 2006).</s><s>Za Italiju postoje podaci o uzorcima lipinog moljca minera za molekularne analize (LopezVaamonde et al. 2012).</s><s>Prvi nalaz u Hrvatskoj je zabilježen godine 2005. u Zagrebu na Tuškancu na Tilia sp. (Matošević 2007).</s><s>U Sloveniji je nađen u kolovozu 2006. u park-šumi na Rožniku (Ljubljana) na T. cordata (Jurc 2011) i iste godine u listopadnoj šumskoj zajednici s lipom kod Kranja (osobna komunikacija, S. Gomboc).</s><s>U Bugarskoj je prvi nalaz moljca zabilježen u ljeto 2006. u sjeveroistočnom području, nekoliko mina je bilo prikupljeno u rezervatu Derviš i u Sofi 2007).</s><s>U kolovozu 2009. bio je otkriven u području Muttenz u regiji Bazel u Švicarskoj.</s><s>U srednjoj Europi domaćini su uglavnom T. cortada, T. platyphyllos i njihovi križanci, a pojavljuje se i na T. americana i T. tomentosa (Wermelinger 2011).</s><s>Lipin moljc miner preferira mlada stabla i sjenovite dijelove krošanja u drvoredima i parkovima, ali i drveće u blizini gradova (Šefrová 2002, Wermelinger 2011).</s><s>U rujnu 2009. moljac je bio zabilježen na lokaciji South Limburg u Nizozemskoj Cilj ovoga rada je utvrditi rasprostranjenost lipinog moljca minera u Slovniji i istražiti imaju li lokaliteti, ekološke regije, vrste domaćina i godine utjecaj na gustoću populacije moljca, na oštećenost lišća te broj i površinu mina na lišću biljke domaćina.</s>\n<s>Istraživanje moljca provedeno je na 22 lokacije urbanog prostora (parkovi i park-šume) u svim ekološkim regijama u Sloveniji (Alpska, Predalpska, Predpanonska, Submediteranska, Preddinarska, Dinarska) u 2007. i 2008. godini (datumi skupljanja materijala: 9., 12., 13. listopada; 2. studenog 2007. goSlika 5. Istraživanje lipinog moljca provedeno je na 22 lokacije urbanog prostora u svim ekološkim regijama u Sloveniji u 2007. i 2008. godini.</s><s>Figure 5 Research on Ph. issikii was conducted at 22 sites in urban areas in all ecological regions in Slovenia in 2007 and 2008 122</s>\n<s>Na svim lokacijama detaljno smo pregledali veći broj stabala lipe i izdvojili modelno stablo s kojega smo iz donjega dijela krošnje (do 2m visine) odrezali granu, sve listove sa svake grane na terenu označili smo i herbarizirali.</s><s>Analizirana su sljedeća svojstva: (1) površina mina na listu (mm2), (2) broj mina na listu i (3) oštećenost lišća (%) (broj miniranog lišća u odnosu na broj lišća na grani), što također odgovara gustoći populacije moljca (broju mina na 100 listova).</s><s>Obrada podataka s lišća (površine lista i površine mina na listu) provedena je skeniranjem i izračunom programom Digimizer 3.0.0.0. (MedCalc Soft</s>\n<s>Statistička obrada uključila je skup od više tisuća brojčanih podataka.</s><s>Za svako svojstvo (karakteristiku) provjereni su osnovni statistički parametri i njihove pogreške, histogrami i normalna raspodjela.</s><s>Nakon log10(x+1) transformacije varijable su pokazale normalnu raspodjelu (P>0.05, c2-test) i bile su podvrgnute parametarskom testu (dvofaktorska ANOVA).</s><s>Korišten je program Statgraphics Centurion XVI (Statistical Graphics Corporation, USA).</s><s>U statističkoj obradi podataka krenuli smo od hipoteze da između aritmetičkih sredina uzoraka lokacija, ekoloških regija, vrsta domaćina i godina nema statistički značajnih razlika za promatrana svojstva (P>0.05).</s>\n<s>Rezultati analize lišća modelnog drveća na svim lokalitetima i za cijelo razdoblje istraživanja prikazani su u Tablici 1. Lipin moljac miner raširen je na području cijele Slovenije.</s><s>Ustanovili smo da je oštećenost lišća, odnosno gustoća popuSlika 6. Skeniran list T. sp.1 s minama – mjerenje svojstava lišća izvršeno je skeniranjem i izračunom programom Digimizer 3.0.0.0. (MedCalc Software, Belgija) Figure 6 Scanned leaf of T. sp.1 with mines – measuring properties of leaves was done by scanning and calculations with the program Digimizer 3.0.0.0. (MedCalc Software, Belgium) JURC, M.: LIPIN MOLJAC MINER (PHYLLONORYCTER ISSIKII) U SLOVENIJI 123</s>\n<s>Pri istraživanju mehanizama bioloških udara i objašnjenju utjecaja pojedinih stranih invazivnih vrsta, treba uzeti u obzir globalne scenarije koji se bave biodiverzitetom i koji naglašavaju potencijalne dramatične promjene kao što su povećanje biotskih invazija u kopnene ekosustave u Europi.</s><s>Interakcija između povišenog atmosferskog CO2, povećanja taloženja dušika, porasta temperature i ostalih promjenjivih ekoloških čimbenika i povećane fragmentacije staništa u budućnosti će ubrzati invazije stranih organizama.</s><s>Moguća je i promjena u njihovom ponašanju i biologiji (Walther et al. 2009).</s><s>Zbog toga treba posvetiti pozornost i vrstama koje trenutno nemaju veći ekonomski ili ekološki utjecaj na ekosustav, ali njihov utjecaj u budućnosti ne možemo ni procijeniti ni predvidjeti.</s><s>Opći je zaključak istraživača (Šefrová 2002, Matošević i Pernek 2011, Wermelinger 2011) da je lipin moljac miner invazivna vrsta u Europi; od godine 1982. kada je prvi puta objavljena prisutnost te vrste u europskom dijelu Rusije, proširila se na teritorij 20 europskih država.</s><s>Prema rezultatima istraživanja mnogih europskih iztraživača lipin moljac miner u početnim fazama napada ne izaziva značajnija oštećenja domaćina u urbanim područjima, ali ni u šumskim ekosustavima (Šefrová 2002, Buszko et al. 2000, Ureche 2006, Matošević 2007, Wermelinger 2011).</s><s>Nakon naturalizacije počinju se pojavljivati veće štete na lipama.</s><s>Na primjer, već su 1987. godine u regiji Voronezh u europskom dijelu Rusije ustanovili 70 % oštećenosti lišća lipa.</s><s>Zaključili su da prisutnost velikog broja mina značajno reducira ukrasnu vrijednost i vitalnost drveća iz roda Tilia (EPPO 2003).</s><s>Isto tako se u razdoblju od 2001–2005. godine u Izhevsku u Rusiji lipin moljac miner pojavljuje eksplozivno na vrstama T. cordata na rubu urbanog područja.</s><s>Maksimalna veličina populacije (više od 10 mina/ listu) bila je ustanovljena u višeslojnim šumama sa prisutnošću lipe.</s><s>Broj mina je na pojedinim lipama krajem srpnja premašio 26 min/ listu, što je jako deformiralo lišće (Ermolaev i Motoshkova 2008).</s><s>U Sloveniji je lipin moljac otkriven 2006. i u tom razdoblju je bio raširen sporadično u park-šumi Rožnik u Ljubljani i u mješovitoj šumi s lipama u blizini Kranja (osobna komunikacija S. Gomboc).</s><s>Visoka gustoća populacije zabilježena u razdoblju istraživanja u godinama 2007. i 2008.: najveća je bila u Predalpskoj (287 %) i Predpanonskoj (155 %) ekološkoj regiji, posebno na vrsti T. sp.1. Visoka gustoća populacije lipinog moljca minera je zabilježena na lokalitetima u Ljubljani (GIS-Ljubljana i Vrt oddelka-Ljubljana u Predalpskoj ekološkoj regiji), dakle tamo, gde je miner bio otkriven.</s><s>U Predpanonskoj regiji na lokacijama Pernica i Ižakovci je visoka gustoća populacje vjerojatno rezultat povoljnih ekoloških uvjeta za razvoj te vrste.</s><s>Oštećenost lišća bila je veća u 2007. godini utvrđena visoka gustoća populacije lipinog moljca minera (krajem rujna bilo je zabilježeno preko 20 mina/ listu vrste T. platyphyllos) u Predalpskoj ekološkoj regiji (Park-šuma Jesenkova pot, Ljubljana) (Jurc 2011).</s>\n<s>U ovom istraživanju lišće za analizu sakupljano je na donjim granama lipa s obzirom na rezultate istraživanja rasporeda mina na T. cordata, gdje se ističe da miner preferira donju trećinu krošnje (Bedova i Belov 1999).</s><s>Zbog toga se može zaključiti da je napadnutost lišća lipa u prirodi manja nego što to pokazuju predstavljeni rezultati.</s><s>Tijekom istraživanja zapazili smo relativno podjednaku distribuciju mina na lišću (slika 6).</s><s>Do sličnih rezultata došli su i drugi istraživači lisnih minera (Ermolaev i Motoshkova 2008, Kozlov i Koricheva 1989).</s><s>Objašnjenje se temelji na pretpostavci da su napadnuti listovi lipe obilježeni – markirani specifi</s>\n<s>čnim kemijskim markerima koji utječu na izbor lokacije za ovipoziciju i kasnije disperziju potomstva.</s><s>Takvi markeri su u biti infokemijske prirode i najvjerojatnije izlučevine spolnih žlijezda ženki (Vet i Dicke 1992).</s><s>Izlučivanje i recepcija kemijskih markera predstavljaju evolucijsku adaptaciju moljca, koja omogućava štetniku da prepozna i izbjegava već okupirana područja lista i tako minimalizira reakciju biljke domaćina koja bi nastala zbog prenaseljavanja (npr. preuranjeno odbacivanje lišća); da reducira intraspecifi</s>\n<s>čnim kemijskim markerima čnu konkurenciju minera i da omogući maksimalnu disperziju potomstva i tako reducira njihovu izloženost entomofagima (prirodnim neprijateljima).</s><s>Ta hipoteza je neizravno potkrijepljena činjenicom da su jajašca druge generacije najčešće odložena na suprotnom dijelu lista i odvojena lisnom žilom (Auerbach i Simberloff</s>\n<s>Vrste iz roda lipa su široko rasprostranjene u europskim državama i Rusiji, gdje se posebno sade u ukrasne svrhe.</s><s>Lipin moljac miner čini ozbiljne štete na ukrasnim lipama.</s><s>Širi se i udomaćuje u nova područja i očekuje se u drugim europskim državama.</s><s>Zato treba razmišljati o načinima kontrole njegove populacije.</s><s>Istraživanja biotskih načina smanjivanja populacije lipinog moljca na osnovi autohtonog kompleksa njegovih parazitoida imaju dobre temelje za konkretnu upotrebu (Mey 1991, Yefremova i Mishchenko 2008).</s>\n<s>Lipin moljac miner je istočnoazijska, strana i invazivna vrsta u Europi koja se relativno brzo širi u novom okolišu.</s><s>Za naturalizaciju u Sloveniji bilo je potrebno kratko razdoblje.</s><s>Od godine 2006. do danas je široko raširena po cijeloj Sloveniji, pojavljuje se na svim autohtonim vrstama lipa i nekim hibridima u urbanom prostoru (parkovi i park-šume).</s><s>Lipin moljac miner je bilo samo jednom pronađen u sastojini listopadnog drveća u blizini Kranja 2006. godine i na osnovi tog podatka možemo zaključiti da je lipin moljac danas u Sloveniji prisutan i u prirodnom okolišu, ali istraživanja lipinog moljca minera nismo proveli u prirodnom oklišu.</s><s>Godine 2011. utvrđena je visoka gustoća populacije lipinog moljca minera u Park-šumi Jesenkova pot u Ljubljani, a možemo zaključiti da su moguće pojave većih šteta u urbanom prostoru (parkovi i park-šume).</s><s>Zato treba posvetiti pozornost istraživanju autohtonog parazitoidnog kompleksa lipinog moljca minera u Europi i u Sloveniji.</s>\n<s>Zahvljujemo suradnicima Oddelka za gozdarstvo in obnovljive gozdne vire BF (Danijel Borkovič) i Gozdarskega inštituta Slovenije (Vesna Rajh) za tehničku pomoć na terenu i pri mjerenju materijala.</s><s>Isto tako za savjete pri statističkoj obradi podataka zahvaljujemo prof. dr. Srđanu Bojoviću s Univerziteta Beograd, Biološkog instituta Siniša Stanković.</s>\n<s>• Jurc, M., 2011: Tujeroden lipov listni zavrtač Phyllonorycter issikii (Kumata, 1963) od leta 2006 tudi v Sloveniji, Novice iz varstva gozdov, 4:2–2, Ljubljana, dostupno na: http://www.zdravgozd.si/nvg/ prispevek.aspx?idzapis=4–2 (4.11.2011).</s>"}
{"dc.title": "Analiza rodoslovlja dinarske populacije risa (Lynx lynx)", "dc.creator": "Sindičić, Magda;Gomerčić, Tomislav;Polanc, Primož;Krofel, Miha;Slijepčević, Vedran;Gembarovski, Nina;Đurčević, Martina;Huber, Đuro", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_30106", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=37711&dn=", "text": "<s>Genetski markeri omogućuju nam uvid u srodstvene odnose divljih životinja kod kojih je takve podatke gotovo nemoguće prikupiti izravnim promatranjem.</s><s>Podaci o srodstvenim odnosima neophodni su za analize reproduktivne uspješnosti, parenja u srodstvu, selekcije i protoka gena.</s><s>Dinarska populacija euroazijskog risa (Lynx lynx) uključuje risove u Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.</s><s>Vrsta je zakonom zaštićena u sve tri zemlje, te populaciju ugrožavaju nedostatak genske raznolikosti i krivolov.</s><s>Analizom srodnosti 91 genotipa, na 19 mikrosatelitskih lokusa, dinarske populacije risa dobili smo podatke o obiteljskim skupinama u kojima potomci dijele jednog ili oba roditelja.</s><s>Ukupno 21 od 29 analiziranih potomaka (72%) čiji su uzorci prikupljeni u razdoblju od 2000 do 2010. g. međusobno su povezani srodstvenim odnosima, potvrđujući nisku brojnost populacije i prisutnost parenja u srodstvu.</s>\n<s>Razvojem analiza rodoslovnih odnosa na temelju DNK otvorena su nova područja istraživanja etologije, ekologije, evolucije i zaštite divljih životinja (Blouin 2003, Pemberton 2008, Van Horn i sur.</s><s>2008, Wang i Sature 2009, Jones i Wang 2010a).</s><s>Podaci o srodnosti daju nam uvid u odnos jedinki u populaciji, objašnjavaju njihovo ponašanje i socijalnu strukturu te sustav razmnožavanja (Ralls i sur.</s><s>2001, Wang i Sature 2009).</s><s>Međusobni odnosi životinja u srodstvu imaju velik utjecaj na teritorijalnost, migracije i rasprostranjenost populacije (Gompper i sur.</s><s>1998, Chapman i sur.</s><s>2003).</s><s>Osim toga, podaci o srodstvenim odnosima neophodni su za analize reproduktivne uspješnosti, parenja u srodstvu, selekcije i protoka gena (Morgan i Conner 2001, Nielsen i sur.</s><s>2001, Wang i Sature 2009, Jones i Wang 2010a).</s><s>Genetski markeri omogućuju nam uvid u srodstvene odnose divljih životinja kod kojih je takve podatke gotovo nemoguće prikupiti izravnim promatranjem (Blouin 2003, Pemberton 2008, Jones i Wang 2010a).</s><s>Mikrosatelitni lokusi vet.,Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10 000 Zagreb, magda.sindicicŽvef.hr, tomislav.gomercicŽvef.hr, ngembarovskiŽvef.hr, mdjurcevicŽvef.hr, huberŽvef.hr</s>\n<s>4 Vedran Slijepčević dr. med. vet.</s><s>Odjel lovstva i zaštite prirode Veleučilište u Karlovcu, J. J. Strossmayera 9, 47 000 Karlovac, vedran.slijepcevicŽgmail.com smatraju se najpouzdanijim genetskim markerima za analizu srodnosti, no analize se mogu raditi pomoću svih ko-dominantnih markera (Jones i Ardren 2003).</s><s>Osnova analize srodnosti su podaci o frekvencijama alela, koji se statistički obrađuju na temelju Mendelovih zakona o nasljeđivanju.</s><s>Jedinke svrstavamo u kategorije srodnosti, poput braće i sestara koji dijele jednog ili oba roditelja, tako da na temelju frekvencije alela unutar populacije računamo vjerojatnost pripadnosti određenoj kategoriji (Blouin 2003).</s><s>Vjerojatnost se računa na temelju toga da li istraživane jedinke dijele 0, 1 ili 2 alela koji imaju istovjetno podrijetlo (Blouin 2003).</s><s>Razvijeno je više statističkih metoda za analize rodoslovlja na temelju DNK, te je izbor odgovarajuće metode i kompjuterskog programa jedan od ključnih koraka u istraživanju (Blouin 2003).</s><s>Prilikom izbora metode i programa moramo uzeti u obzir sve parametre koji utječu na pouzdanost i preciznost metode – broj i međusoban odnos uzorkovanih jedinki, sustav razmnožavanja istraživane vrste, obilježja markera, broj lokusa i raznolikosti alela (Jones i Ardren 2003, Van Horn i sur.</s><s>2008).</s><s>Za analize na temelju mikrosatelita važno je koristiti program čija metoda u obzir uzima mutacije te pogreške prilikom genotipiziranja (poput nul alela).</s><s>Nul aleli znatno utječu na pouzdanost analiza, te su najpouzdaniji modeli koji prilikom analiza u obzir uzimaju grešku genotipiziranja za svaki lokus pojedinačno (Jones i Ardren 2003, Wang 2004, Dakin i Avise 2004, Wagner Euroazijski ris (Lynx lynx) je zbog pretjeranog lova, gubitka staništa i nedostatka plijena nestao s područja Dinarida kraSchmidt i sur.</s><s>2011).</s><s>Godine 1973. naseljeno je šest jedinki risa iz slovačkih Karpata u Sloveniju, odakle se populacija proširila na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu (Čop 1987, Frković 2001).</s><s>Danas dinarska populacija uključuje risove u Sloveniji, južno od autoceste Ljubljana – Trst, risove u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.</s><s>Ne postoje pouzdani podaci o brojnosti dinarske populacije, no veličina se procjenjuje na oko 130 jedinki (Sindičić i sur.</s><s>2010a).</s><s>Vrsta je zakonom zaštićena u sve tri zemlje, te se smatra da populaciju ugrožavaju nedostatak genske raznolikosti i krivolov (Sindičić i ndičić i sur.</s><s>2010b).</s><s>Istraživanjem genetskih markera potvrđen je pad brojnosti populacije u posljednjih deset godina, niska heterozigotnost, niska efektivna veličina populacije te prisutnost parenja u srodstvu (Sindičić 2011, Polanc 2012, Sindičić i sur.</s><s>2012).</s>\n<s>Budući parenje u srodstvu utječe na sposobnost preživljavanja, podaci o rodoslovnim odnosima izuzetno su važni za bolje poznavanje socijalne strukture i dinamike populacije te zaštitu.</s><s>Euroazijski ris je teritorijalna vrsta, živi na velikom prostoru (Breitenmoser i sur.</s><s>2000), te je podatke o srodstvenim odnosima gotovo nemoguće dobiti izravnim promatranjem.</s><s>Središnji dijelovi teritorija jedinki istoga spola u pravilu se isključuju, no dolazi do preklapanja teritorija mužjaka s jednom ili više ženki (Breitenmoser i sur.</s><s>1993, Schmidt i sur.</s><s>1997).</s><s>Ženke risa su spolno zrele s 10 do 20 mjeseci, a mužjaci s 30 mjeseci života, te su oba spola poligamna (Kvam 1991).</s><s>Parenje se odvija od veljače do travnja, a nakon 69 dana gravidnosti ženka okoti od jedan do četiri slijepa mladunca (Kvam 1991).</s><s>Mladunci prvu godinu života provode s majkom na njenom teritoriju, te se na taj način mogu dobiti podaci o majčinstvu, no genetičke metode su jedini izvor podataka o reproduktivnom uspjehu mužjaka.</s><s>Cilj ovoga rada bio je istražiti rodoslovne odnose unutar sjevernog dijela dinarske populacije euroazijskog risa uporabom mikrosatelitskih lokusa, te utvrditi učinkovitost korištenih lokusa za takve analize.</s>\n<s>U istraživanju smo koristili genotipove 19 mikrosatelitskih lokusa 91 jedinke euroazijskog risa iz dinarske populacije.</s><s>Jedinke su genotipizirane iz uzoraka trofejnih krzna i lubanja (58), krvi prikupljene od životinja obilježenih radiotelemetrijskim ogrlicama (10), tkiva stradalih životinja (17) te uzoraka izmeta i dlaka prikupljenih neinvazivnim metodama (6).</s><s>Uzorci su prikupljeni u Hrvatskoj i Sloveniji (Slika 1).</s><s>Način prikupljanja uzoraka, genotipizirani lokusi, laboratorijski postupci i analize opisani su u Polanc i sur. (2012).</s><s>Na temelju podataka dobivenih praćenjem jedinki pomoću radio-telemetrijskih ogrlica bile su nam poznate četiri obiteljske skupine.</s><s>Jedinke nazvane Ivan i Ana brat i sestra, uhvaćeni su živi 2005. godine, no roditelji nisu bili poznati trbenac i sur.</s><s>2007).</s><s>Jedinka Luna obilježena je 2007. goSlika 1. Sivom bojom označeno je područje rasprostranjenosti dinarske populacije euroazijskog risa (prema Linnell i sur.</s><s>2007), a crnim točkama su označene lokacije podrijetla uzoraka koriš tenih u istraživanju.</s>\n<s>Figure 1. The shaded area indicates the Dinaric lynx population range (according to Linnell et al. 2007).</s><s>Dots represent sample locations.</s><s>SINDIČIĆ, M. et al.: ANALIZA RODOSLOVLJA DINARSKE POPULACIJE RISA (Lynx lynx) dine kao mladunče, dok je bila uz majku nazvanu Tisa, koja je također uhvaćena i obilježena 2008. godine (Slijepčević i sur.</s><s>2009).</s><s>Ženka Dina, obilježena 2006. godine (Krofel i Kos.</s><s>2007), majka je dvoje mladunaca (Puhi i Burja), dok je jedinka Snežka obilježena 2008. godine majka jedinkama Za analizu rodoslovnih odnosa korišten je program Colony (Jones i Wang 2010b), u kojemu su implementirani metoda vjerojatnosti za cijeli pedigre (Wang 2004, Wang i Sature 2009) te algoritam simuliranog prekaljivanja (Kirkpatrick i sur.</s><s>1983).</s><s>Programski algoritam istovremeno analizira vjerojatnost za cjelokupni pedigre te svrstava jedinke u obiteljske skupine.</s><s>Međusobni odnosi jedinki unutar obiteljske skupine defi</s>\n<s>Materials and methods nirani su kao roditelj–potomak, braća i sestre kojima su oba roditelja zajednički, te braća i sestre koji ima jednog zajedničkoj roditelja.</s><s>Izračun vjerojatnosti odnosa jedinki na temelju cjelokupnog pedigrea je precizniji od vjerojatnosti na temelju odnosa samo te dvije jedinke kojega koristi većina ostalih programa, te je ova metoda prikladnija za uporabu kod poligamnih vrsta (Wang i Santure Kao ulazne podatke smo koristili genotipove jedinki podijeljene u tri skupine – potencijalni potomci (29 životinja čiji su uzorci prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. godine), potencijalne majke (33 jedinke) te potencijalni očevi (58 jedinki).</s><s>Ista jedinka se može nalaziti u skupini potencijalnih potomaka i potencijalnih roditelja, te smo s obzirom na veličinu istraživane populacije, sustav razmnožavanja i broj prikupljenih uzoraka, naveli 10% mogućnost da se traženi roditelj nalazi u skupini potencijalnih roditelja.</s><s>Kao programske postavke izabrali smo poligamni sustav parenja za oba spola, s prisutnim parenjem u srodstvu.</s><s>Za svaki mikrosatelitni lokus naveli smo učestalost nul alela.</s><s>U programske postavke unijeli smo podatke o poznatim parovima roditelj – potomak, brat – sestra, te za svakog potomka popis jedinki koje na temelju podataka o godini rođenja i/ ili smrti isključujemo kao potencijalne roditelje.</s><s>Za daljnju analizu u obzir smo uzeli samo obiteljske skupine s vjerojatnošću iznad 0,95.</s>\n<s>Analiza srodnosti 91 genotipa dinarske populacije risa pomoću programa Colony (Jones i Wang 2010b) je s vjerojatnošću >0,95 potvrdila srodstvene odnose koji su bili poznati na temelju radio-telemetrijskih istraživanja, te smo dobili podatke o obiteljskim skupinama u kojima potomci dijele jednog ili oba roditelja (Tablica 1 i 2, Slika 2).</s><s>Analiza je potvrdila srodnost risova Ivana i Ane, koji su uzorkovani 25. 10. 2005. g. u Gorskom kotaru kada su pronađeni kao mladunci koji su došli u naselje Mrkopalj Tablica 1. Obiteljske skupine s potomcima koji imaju bar jednog poznatog roditelja ili dijele oba roditelja.</s>\n<s>(Štrbenac i sur.</s><s>2007).</s><s>Ivan i Ana dijele oba roditelja, te je utvrđeno da imaju istu majku kao i ženka LCRO11, čija je lešina pronađena 17.6.2009. godine u Gorskom kotaru.</s><s>Analizom srodnosti potvrdili smo da je ženka Dina koja je obilježena radiotelemetrijskom ogrlicom 28.12.2006. godine na Snežniku u Sloveniji (Krofel i Kos 2007, Krofel i sur.</s><s>2008), majka dva risa (Puhi i Burja) čiji su uzorci dlake prikupljeni iz njenog legla 30.6.2007. godine u Gorskom kotaru u Hrvatskoj.</s><s>Mužjak Puhi je zatim 14.3.2008. uhvaćen i obilježen ogrlicom na Snežniku u Sloveniji (Krofel i sur.</s><s>2009).</s><s>Mužjak koji je genotipiziran iz uzorka dlake oznake H004, prikupljene 14.12.2006. g. na Snežniku, otac je risova Puhi i Burja.</s><s>Utvrdili smo da risovica Dina ima istu majku kao i mužjak Dinko, koji je 12.2.2008. g. uhvaćen i obilježen ogrlicom u Gorskom kotaru.</s><s>Dok Dinko ima istog oca kao i Luna (za koju smo potvrdili da je kćer od Tise), te ženka pod oznakom 039Y, koja je obilježena radio-telemetrijskom ogrlicom na jugozapa</s>\n<s>du Slovenije 10.3.2000. g. Ženka 039Y ima istu majku kao i mužjak LCRO5 odstrijeljen 19. 5. 2004.</s><s>Risovica Snežka, obilježena 9.2.2008. g. na Snežniku (Krofel i sur.</s><s>2009) majka je petero potomaka (Slika 3).</s><s>Od toga tri potomka ima s istim mužjakom, no iz dva različita legla.</s><s>Tijekom radio-telemetrijskog praćenja ove ženke utvrđena je lokacija njenog legla na Snežniku, te su 14.5.2008. g. prikupljeni uzorci dlake mladunaca nazvanih Copko i Točka.</s><s>Utvrđeno je da ti mladunci imaju zajedničke roditelje s ženkom LCRO9, koja je 1.2.2009. g. godine pronađena mrtva u Gorskom kotaru u Hrvatskoj.</s><s>Dakle isti nepoznati mužjak (označen *2) je otac risovima</s>\n<s>Rasprava i Točka, mužjaku H004 (za kojega je utvrđeno da je s risovicom Dinom roditelj potomcima Puhi i Burja), te jedinki koja je genotipizirana iz uzorka izmeta označen EJE, koji je prikupljen 16.2.2004. g. u Sloveniji na Kočevju.</s><s>Risovica Snežka je također majka mužjaku Mihecu, koji je obilježen radiotelemetrijskom ogrlicom 23.12.2012. g. na Gumancu na hrvatsko-slovenskoj granici (Krofel i sur.</s><s>2011), te mužjaku R19 koji je u jugozapadnoj Sloveniji odstrijeljen 18.9.2001. g. Dakle mužjak R19 dijeli istu majku s LCRO9, Copkom, Točkom i Mihecom, dok dijeli istog oca s jedinkama 037Y, Lojzkom i R44.</s><s>Jedinka 037Y pronađena je mrtva 1.12.2002. g. godine u Loškom Potoku u Sloveniji.</s><s>Ženka Lojzka uhvaćena je i obilježena radiotelemetrijskom ogrlicom na Ljubljanskom vrhu 7.3.2005. godine (Krofel i sur.</s><s>2006).</s><s>Jedinka označena kao R44 genotipizirana je iz uzorka mekuši, prikupljenog s trofejnog krzna mužjaka risa koji je odstrijeljen u studenome 2001. g. u Notranjsko-kraškoj regiji u Sloveniji.</s><s>Zanimljivo je da jedinka EJE i Snežka imaju istu majku, dok je nepoznati mužjak označen kao *2 otac EJE, te je zajedno sa Snežkom roditelj LCRO9, Copku i Točki.</s>\n<s>U ovom istraživanju otvrdili smo da se analizom mikrosatelitskih lokusa pomoću programa Colony (Jones i Wang 2010b) može dobiti uvid u rodoslovne odnose unutar dinarske populacije euroazijskog risa.</s><s>Pritom smo koristili genotipove 19 mikrosatelitskih lokusa, te smo dobili podatke s vjerojatnošću >0,95.</s><s>Učinkovitost ovih 19 lokusa za razlučivanje bliskih srodnika je visoka, te već kod uporabe šest lokusa vjerojatnost identifi</s>\n<s>Slika 2. Obiteljske skupine i potomci koji dijele jednog ili oba roditelja.</s><s>Nepoznati očevi označeni su * i brojkom, a nepoznate majke # i brojkom.</s><s>Plavom bojom označene su očinske linije, a crvenom majčinske.</s><s>Figure 2. Family groups and descendants that share one or both parents.</s><s>Unidentified fathers are marked with asterisk (*) and number, while unidentified mothers are marked with number sign (#) and number.</s><s>Paternal lines are marked with blue and maternal with red color.</s><s>SINDIČIĆ, M. et al.: ANALIZA RODOSLOVLJA DINARSKE POPULACIJE RISA (Lynx lynx) (Polanc i sur.</s><s>2012).</s><s>Uporabom velikog broja lokusa, visoke učinkovitosti razlučivanja, osigurali smo pouzdanost analize srodstvenih odnosa kod populacije koja se pari u srodstvu.</s><s>Slična istraživanja na crvenom risu (Lynx rufus) koristila su manji broj lokusa – osam (Janečka i sur.</s><s>2006) i 12 (Janečka i sur.</s><s>2007).</s><s>U preliminarnom istraživanju (Đurčević i Gembarovski 2012) program Colony (Jones i Wang 2010b) pokazao se kao najpouzdaniji program za analizu rodoslovnih odnosa kod dinarske populacije risa.</s><s>Zbog niske raznolikosti alela u populaciji za pouzdanost analize ključnim se pokazalo korištenje dodatnih parametara poput demografskih podataka, godina rođenja i smrti jedinki, spol jedinke te uključivanje podataka o postotku greške pri genotipizaciji (Gembarovski i Đurčević 2012).</s><s>Uzorci uključeni u analizu srodnosti su prikupljani u Hrvatskoj i Sloveniji.</s><s>Ris je u Hrvatskoj prisutan na oko 11300 km2 (Sindičić i sur.</s><s>2010b), a u Sloveniji na 6300 km2 (Koren i sur.</s><s>2006), a prikupljeni uzorci većinom potječu iz središnjeg dijela rasprostranjenosti populacije.</s><s>U Europi se raspon životnih prostora mužjaka risa kreće od 180 do 2780 (Breitenmoser i sur.</s><s>2000).</s>\n<s>Huber i sur. (1995) su u Sloveniji istraživali životni prostor četiri risa, pri čemu su vrijednosti za mužjake bile 156 i 200 za ženke.</s><s>Područje kretanja ženke risa</s>\n<s>kacije jedinke iznosi 99,9% praćene u Sloveniji 2005. godine iznosilo je 109 km2 (Krofel i sur.</s><s>2006).</s><s>Odrasli mužjak risa čije je kretanje praćeno u Gorskom kotaru pomoću radio-telemetrijske ogrlice, u 83 dana praćenja kretanjem je pokrio površinu od 116 km2, dok je odrasla ženka u 54 dana praćenja svojim kretanjem pokrila površinu od 62 km2 (Slijepčević i sur.</s><s>2009).</s><s>Genetska istraživanja pokazala su da unutar dinarske populacije nije došlo do podjele na subpopulacije, tj. da fragmentiranost staništa ne utječe na kretanje životinja i potragu za partnerima (Sindičić 2011, Polanc 2012).</s><s>S obzirom na veličinu područja s kojeg su prikupljeni uzorci te područje kretanja jedinki risa, u populacijama kod kojih se ne javlja parenje u srodstvu i nema zapreka kretanju jedinki, kod ovakve analize srodnosti očekuje se srodstvena povezanost malog broja životinja.</s><s>Ovim istraživanjem utvrdili smo da od 29 životinja čiji uzorci su prikupljeni u razdoblju 20002010. godine, njih 72 % je međusobno povezano srodstvenim odnosima.</s><s>S obzirom na površinu s koje su prikupljeni uzorci, podatak da fragmentacija staništa ne utječe na protok gena na istraživanom području, te površinu kretanja jedinki euroazijskog risa u Sloveniji i Hrvatskoj, rodoslovna povezanost tako velikog broja životinja nije očekivana i smatramo da je posljedica parenja u srodstvu.</s><s>Istraživanja mikrosatelitskih lokusa pokazala su da je zbog niske brojnosti kod risova iz dinarske populacije prisutno parenje u srodstvu, te da se javlja parenje između polubraće i polusestara, baka i djedova s potomcima, te srodnika u prvom koljenu (Sindičić 2011, Polanc 2012).</s><s>Među životinjama čije smo genotipove analizirali u ovom istraživanju nismo pronašli primjere tako bliskog parenja u srodstvu, no čak 21 od 29 analiziranih potomaka (72 %) čiji su uzorci prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. g. međusobno su povezani srodstvenim odnosima.</s><s>Smatramo da bi analizom većeg broja uzoraka prikupljenih u kraćem razdoblju utvrdili prisutnost parenja među srodnicima u prvom ili drugom koljenu.</s><s>U svakom slučaju rezultati ovog istraživanja su dodatna potvrda potrebe za unosom novih jedinki u populaciju.</s>\n<s>• Blouin, M. S., 2003: DNA-based methods for pedigree reconstruction and kinship analysis in natural populations.</s><s>Trends in Ecology and Evolution 18: 503–511.</s>\n<s>R. C. Fleischer, 2001: Kinship, social relations, and den sharing in kit foxes.</s><s>Journal of Mammalogy 82: 858–866. e im</s>\n<s>Animal behaviour 75: 1173–1180. hood estimation of relatedness and relationship using microsatellite loci with null alleles.</s><s>Heredity 97: 336–345. • Wang, J., 2004: Sibship reconstruction from genetic data with typing errors.</s><s>Genetics 166: 1963–1979.</s>\n<s>Genetically identifi ed kinship relationships enable us valuable insight into wild animal pedigrees, which are almost impossible to reconstruct by direct observations.</s><s>Data on pedigrees are of fundamental importance for analysis of reproductive success, inbreeding, selection and gene fl ow.</s><s>Dinaric Eurasian lynx (Lynx lynx) in</s>\n<s>Genetically identifi cludes animals from Slovenia, Croatia and Bosnia and Herzegovina.</s><s>Th e species is strictly protected in all three countries, being threatened by loss of genetic diversity and poaching.</s><s>Kinship analysis of 91 genotypes, on 19 microsatellite loci, using program Colony provided data about family groups with off spring sharing one or</s>"}
{"dc.title": "Prvi nalaz stranog štetnika Ophiomyia kwansonis (Diptera: agromyzidae) u Europi i njegovo fitosanitarno značenje", "dc.creator": "Jurc, Maja;Černý, Miloš;Jurc, Dušan", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_30170", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=38089&dn=", "text": "<s>Šumarski list online: www.sumari.hr/sumlist Journal of forestry Online: www.sumari.hr/sumlist/en Naslovna stranica – Front page:</s>\n<s>HRVATSKO ŠUMARSKO DRUŠTVO uz financijsku pomoć Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske i Hrvatskih šuma d.o.o.</s>\n<s>Urednički odbor po znastveno-stručnim područjima – Editorial Board by scientific and professional fields 1. Šumski ekosustavi – Forest Ecosystems urednik područja – Field Editor</s>\n<s>Ekologija i biologija šuma, bioklimatologija Forest Ecology and Biology, Bioclimatology šumske kulture – Forest Cultures</s>\n<s>Natural Forest Silcivulture, Urban Forests ekologija i njega krajolika, općekorisne funkcije šuma Ecology and Landscape Tending, Non-Wood Forest Functions sjemenarstvo i rasadničarstvo</s>\n<s>Prof. dr. sc. Dubravko Horvat, mehanizacija u šumarstvu – Mechanization in Forestry pilanska prerada drva – Sawmill Timber Processing nauka o drvu, tehnologija drva</s>\n<s>c branches: šumarska ekonomika i marketing u šumarstvu Forest Economics and Marketing in Forestry organizacija u šumarstvu</s>\n<s>Znanstveni članci podliježu međunarodnoj recenziji.</s><s>Recenzenti su doktori šumarskih znanosti u Hrvatskoj, Slovačkoj i Sloveniji, a prema potrebi i u drugim zemljama zavisno o odluci uredništva.</s><s>Na osnovi mišljenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, \"Šumarski list\" smatra se znanstvenim časopisom te se na njega primjenjuje 0-ta stopa PDV (članak 57. g.) Časopis referiraju: Science Citation Index Expanded, CAB Abstracts, Forestry Abstracts, Agricola, Pascal, Geobase, SCOPUS, Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (Hrčak) i dr.</s>\n<s>Izvorni znanstveni članci – Original scientific papers Akumulacija ugljika i dušika u sastojini crne johe (Alnus glutinosa Gaertn.) u Podravini – Carbon and nitrogen 431</s>\n<s>Prvi nalazi patogene gljive Chalara fraxinea u Hrvatskoj – novog uzročnika odumiranja jasena (Fraxinus spp.) – First records of Chalara fraxinea in Croatia – a new agent of ash dieback (Fraxinus spp.) 461</s>\n<s>Učinkovitost uzgojnih radova u svjetlu Directive 2002/44/EC – Th ectiveness of forest pre-commercial thinning 471</s>\n<s>UDK 630*164 (Castanea sativa Mill.) (001) Varijabilnost europskog pitomog kestena (Castanea sativa Mill.) na području sjeverozapadne Hrvatske prema morfološkim obilježjima plodova – Th</s>\n<s>Prateći aktualna događanja u državnim poduzećima, posebice glede izjava o višku zaposlenika i otpuštanjima, ili kako se to danas uvriježilo govoriti o zbrinjavanju, vidimo da se i u šumarstvu računa s oko 2000 zaposlenih koje treba \"zbrinuti\".</s><s>Interesantno je to zbrinjavanje koje se u svim državnim poduzećima kreće od umirovljenja, prijevremenog umirovljenja ili otpremnina, tako da čovjek pomisli kako glavni cilj Vlade nije smanjiti nezaposlenost, nego postići omjer zaposlenih i umirovljenih 1:1, iako se stalno spominje nepovoljan omjer, kojega smo usput rečeno \"napumpali\" s onima koji mirovinu nisu zaslužili radom, barem ne iz sredstava mirovinskog fonda.</s><s>Za otpremnine bi bilo novaca, a za poticanje i organiziranje novoga posla za taj višak zaposlenih nema.</s><s>Pravo pitanje je da li je rukovodstvo nezainteresirano ili nesposobno naći riješenje ili pak postoji neki treći nama neznani razlog.</s><s>Kada je pak riječ o višku zaposlenih u šumarstvu, naravno da govorimo o stanju u Hrvatskim šumama d.o.o., jer njima je povjereno gospodarenje na gotovo 80 % šumske površine Hrvatske na kojoj se odvija gotovo sva proizvodnja.</s>\n<s>Uz pozitivno poslovanje, prije Domovinskog rata bilo je oko 16 000 zaposlenih u šumarstvu, sada 8 500, a nastavno bi ih trebalo biti 6 000.</s><s>Zanimljivo bi bilo vidjeti izračun stvarno potrebnog broja zaposlenika.</s><s>U više navrata ukazivali smo na potrebu analize sadašnjega stanja, ponajprije temeljeći je na poslovima koje je nužno obavljati da bi se održalo načelo potrajnog gospodarenja, a potom odrediti optimalan broj i stručnu kvalifi</s>\n<s>ciranost izvršitelja potrebnih za obavljanje zadanih poslova.</s><s>Zapravo bi vlasnik (Država) putem resornoga ministarstva trebao na temelju barem srednjoročne strategije šumarstva propisati i strogo kontrolirati izvršenje poslova, pa i utvrditi da li je poduzeće kojemu je povjereno gospodarenje u stanju obaviti sve tražene poslove, ili će ono težeći za iskazivanjem profi ta primjerice</s>\n<s>ciranost izvršitelja potrebnih izostaviti ili ovlaš obaviti za šumu neophodne radove, stalno ih odgađajući za \"bolja vremena\", ne razmišljajući o dugoročnim negativnim posljedicama.</s><s>Osim toga, sukladno s općom strategijom gospodarstva, vlasnik bi trebao inzistirati na sveobuhvatnom, racionalnom i stručno prihvatljivom korištenju proizvoda šume.</s><s>Tada bi se na drugi način razmišljalo o racionalnom, na tržišnoj osnovi zasnovanom korištenju klasičnih šumskih proizvoda, biomase i naposljetku općekorisnih vrijednosti šume kao obnovljivog prirodnog resursa.</s><s>Šume jesu obnovljiv prirodni resurs, no i one mogu na određenim površinama postati neobnovljive, primjerice ako nakon požara ne obnovimo šumu, doći će do erozije i nestat će šumsko tlo na kojemu je do tada rasla šuma.</s><s>Isto vrijedi i za šume, gdje zbog intezivnih irigacija dolazi do pada podzemne vode i sušenja šuma.</s><s>Svakako, trebalo bi analizirati što se to promijenilo u šumarstvu da je broj zaposlenih pao na ispod 40 % predratnog broja?</s><s>Tehnoligije rada?</s><s>Možda, ali ne drastično, jer i tada se radilo s motornom pilom, izvlačili i izvozili iz šume sortimenti traktorima, žičarama i forvarderima.</s><s>Promjene su najčešće nastale u smislu povećanja sigurnosti i zaštite na radu, što ne implicira manji broj izvršitelja.</s><s>No, kada bi i bilo većih promjena, to bi se ponajprije odnosilo na uvjetno rečeno fi</s>\n<s>ciranost izvršitelja potrebnih zičke radnike.</s><s>Ali što je s inženjerima i tehničarima?</s><s>Već unatrag nekoliko godina nema zapošljavanja inženjera na neodređeno vrijeme, nego na određeno i to na kojekakve ugovore, a upravo ovih dana odlukom Vlade svi oni ostaju bez posla.</s><s>Ako se sjećamo, prirodni odljev šumarskog visokoškolskog kadra u mirovinu kretao se oko 40 godišnje, a to je u prosjeku bio i broj novo diplomiranih inženjera.</s><s>Kada je pak riječ o šumarskim tehničarima, logično bi bilo da oni imaju sve više mjesta u danas sofi sticiranim,</s>\n<s>U uvodnicima Šumarskoga lista, našega znanstveno stručnog i staleškog glasila, želimo poticati struku na razmišljanje i zauzimanje stavova glede aktualnih događanja, ali i tražiti saznanja što se trenutno događa.</s><s>Naime, osim što smo \"izgubili\" šumarstvo u nazivu resornoga ministarstva, izgleda da smo tamo, pa i u Državi, \"zadnja rupa na svirali\".</s><s>Što se pak događa u Hrvatskim šumama d.o.o. također nije znano, čak ni zaposlenicima, a kamoli šumarskoj struci izvan toga sustava.</s><s>Da li je uvijek tako bilo, ili se na razini struke demokratski, pa i u nedemokratsko vrijeme raspravljalo o značajnim promjenama u šumarstvu?</s><s>Da li imamo pravo znati što se to događa i u Ministarstvu i Hrvatskim šumama d.o.o.?.</s><s>Da, jer svaki vlasnik mora znati što mu se događa s vlasništvom, a vlasnik šume kao općega dobra smo svi mi, a samo formalno Država, osim ako neki kojima je samo povjereno gospodarenje našim vlasništvom misle Uredništvo</s>\n<s>generate a diff erent approach to a rational, market based use of classical forest products, biomass and non-market forest values as a renewable natural resource.</s><s>Forests are a renewable natural resource, but in certain areas they can also become non-renewable.</s><s>For example, if a forest is not regenerated aft</s>\n<s>Istraživanja su provedena u 95-godišnjoj visokoproduktivnoj sastojini crne johe (Alnus glutinosa Gaertn.) u Podravini.</s><s>Cilj ovoga rada je istražiti glavna obilježja akumulacije i dinamike ugljika i dušika u sastojini crne johe, kao indikatora stabilnosti ekosustava i održivosti gospodarenja ovom sastojinom.</s><s>Analiza dinamike i akumulacije ugljika i dušika tijekom godine obuhvatila je istraživanje tla, posebice šumske prostirke i A- horizonta, drva i kore crne johe te lista neposredno nakon odbacivanja.</s><s>Masa šumske prostirke kreće se od 4,71 Mg ha–1 nakon odbacivanja lista, preko 3,36 Mg ha–1 u proljeće, do 0,51 Mg ha–1 u jesen prije ponovnog odbacivanja lista.</s><s>Od jeseni do proljeća raste sadržaj ugljika i dušika u A- horizontu, a zatim ponovno opada.</s><s>Akumulacija ugljika u nadzemnoj biomasi sastojine sredinom ljeta je 214,6 Mg ha–1, a u tlu je prosječno 143,5 Mg ha–1. S druge strane akumulacija dušika veća je u tlu – u nadzemnoj biomasi je 2 Mg ha–1, a u tlu dosiže čak i preko 14 Mg ha–1 (prosječno 13,8).</s><s>Sveukupna akumulacija organskog ugljika u ekosustavu je Istraživanje je pokazalo da se radi o izuzetno vitalnoj sastojini, očito s izuzetno dobrim ekološkim uvjetima za rast crne johe.</s><s>Njena se vitalnost i dugoročna stabilnost najbolje odražavaju u postojanom indeksu širine godova u posljednjih 80 godina, što potvrđuje i vrlo velika drvna zaliha, koja za sastojinu starosti 93–98 god. iznosi 751 m3 ha–1 (iznad taksacijske granice od 7 cm).</s>\n<s>Areal crne johe obuhvaća široko područje Europe od Irske do zapadnog Sibira, te od Finske do sjeverne Afrike (Kajba i Gračan 2003).</s><s>To upućuje na širok raspon različitih stanišnih prilika.</s>\n<s>Prema Claessens i sur. (2010) i Mauer (2003), crna joha pridolazi na tlima sa širokim rasponom pedofiziografskih značajki, npr. pH vrijednost kreće se u rasponu od 4,2 do 7,5.</s><s>Zalesov i sur. (2008) navode da u području rijeke Volge crna joha pridolazi na tlima s pH vrijednosti od 3,5 (KCl) na različitim tipovima tala od eugleja, hipoglejnog, tresetno-glejnog do luvisola pseudooglejenog i pseudoglej-gleja.</s><s>Generalno se može reći da crna joha raste na vlažnim i vodom zasićenim tlima u rasponu reakcije tla od kiselih i slabo kiselih, do slabo alkalnih.</s><s>Crna joha poznata je po svojoj sposobnosti fi</s>\n<s>Introduction ksacije dušika, pa se zbog toga često upotrebljava kao pionirska vrsta za remedijaciju tla u blizini ugljenokopa i sl.</s><s>List crne johe vrlo je bogat dušikom, što se manifestira i u obliku povećanja sadržaja dušika u tlu tijekom razgradnje listinca (Brożek i Wanic 2002).</s><s>Zahvaljujući tomu, list crne johe se relativno brzo razgrađuje, u pravilu u smjeru tvorbe zrelog humusa.</s>\n<s>Najveće površine pod šumama crne johe nalaze se u europskom dijelu Ruske federacije – 717 tisuća ha, u Bjelorusiji – 419 tisuća ha i u Ukrajini – 190 tisuća ha (Zalesov 2008).</s><s>U središnjoj Europi crna joha pojavljuje se uglavnom na poplavnim dijelovima aluvija i na manjim površinama aluvija prigorskih vodotoka, često zaštićenim kao prirodnim rezervatima.</s><s>Velike šumske površine crne johe nalaze se i južno od Berlina u Spreewald rezervatu biosfere, gdje crna joha s poljskim jasenom čini dominantnu vrstu u sloju drveća.</s><s>Značajne površine pod crnom johom prisutne su i u Bialowieza Nacionalnom parku u Poljskoj.</s><s>Areal crne johe u Hrvatskoj obuhvaća površinu od oko 8000 ha (Prpić i Milković, 2005).</s>\n<s>Najvrijednije mješovite i čiste sastojine crne johe u Hrvatskoj pridolaze na oko 2000 ha u području Podravine u šumariji Đurđevac (Vukelić i sur., 2006).</s><s>Na ovome se području nalazi i trajna pokusna ploha osnovana u okviru UNESCO programa \"Čovjek i biosfera\" na kojoj su i provedena istraživanja objavljena u ovome radu.</s><s>U sastojinama crne johe u ovom dijelu Podravine nisu zabilježene poplave dravskom vodom u više od 100 proteklih godina.</s><s>Ipak, kad se razmatraju hidrološke značajke u cjelini (imajući na umu značaj vode za sastojine crne johe), u svijetlu ekoloških promjena na širem području (povezanih ponajprije s tehničkim zahvatima na uzvodnom dijelu dravskog korita), te klimatskih promjena i klimatskih specifi nosti ovoga dijela podravlja (Zaninović i sur.</s><s>2008) postavlja se pitanje u kojoj mjeri se takve promjene odražavaju i na poznate sastojine crne johe u Crnim jarkima.</s><s>Dosadašnje spoznaje upućuju da se radi o sastojinama visoke i postojane produktivnosti.</s><s>Cilj ovoga rada je istražiti glavna obilježja akumulacije i dinamike ugljika i dušika u sastojini crne johe, kao indikatora stabilnosti ekosustava i održivosti gospodarenja ovom sastojinom.</s>\n<s>Terenski dio istraživanja proveden je u srednjem podravlju, između mjesta Kalinovca i Podravskih Sesveta, na trajnoj pokusnoj plohi br. 24, osnovanoj 1980. god. u okviru projekta Čovjek i biosfera (UNESCO-MAB programme).</s><s>Ploha je veličine 1 ha, nalazi se u odjeljenju 93, odsjeku a, u posebnom rezervatu šumske vegetacije \"Crni jarki\" unutar G.J. Đurđevačke nizinske šume (sl. 1).</s><s>Šumom gospodari šumarija Đurđevac, kao sastavnica Uprave šuma Podružnica Koprivnica, Hrvatske šume d.o.o.</s><s>Površina posebnog rezervata iznosi 72,25 ha, a odnosi se na sljedeća odjeljenja Šume crne johe u ovom rezervatu starosti su od 93–98 god.</s><s>U vrijeme pomlađivanja s njima je gospodarila Imovna općina Đurdevačka.</s><s>Gospodarilo se u ophodnji od 30–40 god., a pomlađivane su nakon čiste sječe izbojcima iz panja, maU cjelokupnom rezervatu dominantno je učešće crne johe (Acer campestre) (105), poljski jasen (Fraxinus angustifolia) (14), obični grab (Carpinus betulus) (18) i nizinski brijest (Ulmus minor) (2).</s><s>U sloju grmlja najčešće su crna bazga (Sambucus nigra), sremza (Prunus padus), jednokoštuničavi glog (Crataegus monogyna) i trušljika (Rhamnus frangula), a u sloju prizemnog rašća gorka režuha (Cardamine amara), šumski rožac (Cerastium sylvaticum), dobričica (Glechoma hederacea), blijedožućkasti šaš (Carex brisoides) razmaknuti šaš (Carex remota), puzavi žabnjak (Ranunculus repens) i dr. Drvna zaliha je 670 m3 ha–1, godišnji tečajni prirast je odnosno 90 % prirasta), te je 497 stabala ha–1. Srednja sastojinska visina crne johe u rezervatu je 30,1 m Na samoj pokusnoj plohi nalazi se 633 stabla.</s><s>Drvna zaliha je 751,43 m3.</s><s>Najveći prsni promjer je 60 cm, a najviše stablo tocenološkom smislu ovo je šuma crne johe i poljskog jasena sa sremzom (Pruno padi-Fraxinetum angustifoliae Glavač 1960), koja pripada svezi Alnion incanae Pawl. in Pawl. et. al. 1928 i redu Fagetalia sylvaticae Pawl. in Pawl. et. al. 1928 (Vukelić i sur 2006, Vukelić 2012).</s><s>U relativno malom udjelu unutar rezervata, u mikrodepresijama je zastupljena i šuma crne johe s dugoklasim šašem (Carici elongatae-Alnetum glutinosae W</s>\n<s>Research area kelić i sur. (2006) i Vukelić (2012) potvrđuju nalaz Glavača (1960) o očitom smanjenju areala ove zajednice, koja je ograničena isključivo na mikrodepresije.</s><s>Takvo ograničenje areala očito je povezano s hidromelioracijskim zahvatima na širem području, provedenim pred oko 150 god.</s><s>Današnje obilježje vodnog režima ove šume je relativno visoka i slabo fl</s>\n<s>Research area uktuirajuća razina vode temeljnice, te povremeno plitko (do 30-ak cm) \"plavljenje\" vodom temeljnicom.1 U geološko litološkom smislu veliko područje podravlja, između Koprivnice, Đurđevca, Pitomače, Virovitice, sjevernih padina Bilogore, Donjeg Miholjca, Valpova i Belišća, obilježavaju fl</s>\n<s>Research area uvio-eolski kvartarni sedimenti.</s><s>To su u velikoj 1 U vrlo kišnom razdoblju tijekom kolovoza i rujna 2010. dugotrajnijoj poplavi s dubljom poplavnom vodom (>50 cm) pridonijelo je i izlijevanje kanala Čivićevac, što je nezabilježena pojava u posljednjih 30-ak godina.</s><s>Slika 2: Sastojina crne johe na pokusnoj plohi u jesen i proljeće</s>\n<s>uvijalnim taloženjem uslijed poplavnih voda, ali i iz presušenih dijelova riječnog korita (rijeka je često mijenjala tok, premiještajući se postupno pre</s>\n<s>stimično tvore ilovaste i ilovasto pjeskovite slojeve, a ponegdje su akumulirani kao čisti do ilovasti pijesci u formi dina (Vrbek i Pilaš 2011).</s><s>Šire područje istraživanja ima obilježja reljefne depresije, na koju se nastavlja aluvijalna terasa (greda) užeg porječja Drave.</s><s>Nadmorska visina je oko 111 m. Biološki sanirane pješčane dine nalaze se južno od rezervata.</s><s>Vodni režim istraživanog lokaliteta obilježen je visokom razinom vode temeljnice (njena razina se tijekom godine ne spušta više od 130 cm ispod površine tla – sl. 3) unutar vodonosnog sloja kojega predstavljaju debeli kvartarni sedimenti dravskog porječja.</s><s>Krovina šireg područja (visoki udjel eolskih pijesaka) također je vrlo propusna, pa se vodonosnik neposredno \"prihranjuje\" oborinskom vodom, tako da se razina vode temeljnice ponekad diže iznad površine tla i izaziva plavljenje (poplava može potrajati 1–2 mj., a dubina poplavne vode obično ne prelazi 20–30 cm).</s><s>Glavni vodotok koji protječe kroz šumski predjel Crni jarci je kanal Čivićevac.2 Uzrok višekratnog plavljenja Crnih jaraka u ljeto i jesen 2010. je izlijevanje upravo ovoga kanala.</s><s>Ovaj kanal ima vjerojatno veliki utjecaj na razinu vode temeljnice u predjelu Crni jarci.</s>\n<s>Klimatske značajke istraživanog područja najbolje se mogu prikazati prema podacima s meteorološke postaje Đurđevac za razdoblje od 1990–2010. god.</s><s>Srednja godišnja temperatura iznosi 10,3 °C, a srednja godišnja količina oborina je 832 mm.</s><s>Prema Köppenovoj klasifi</s>\n<s>– uzorkovanje tla sondom iz A- horizonta, – uzorkovanje šumske prostirke u tri ponavljanja između dva odbacivanja lista,</s>\n<s>Na profi lu tla uzeti su uzorci iz genetskih horizonata, u fi zički izmijenjenom i neizmijenjenom stanju (pomoću cilindara po Kopeckom volumena 100 cm3).</s><s>Na ovim uzorcima određen je granulometrijski sastav (ISO 11277), pH vrijednost (ISO 10390), sadržaj karbonata (ISO 10693), gustoća krute faze tla (ISO 11508), te gustoća (bulk density) Uzorci šumske prostirke uzimani su u tri navrata: Slika 3: Dinamika razine vode</s>\n<s>PERNAR, N. et al.: AKUMULACIJA UGLJIKA I DUŠIKA U SASTOJINI CRNE JOHE (ALNUS GLUTINOSA GAERTN.) U PODRAVINI Uzorci su uzimani pomoću ploče dimenzija 25x25 cm, tako da je prikupljana sveukupna prostirka na plohici površine 0,0625 m2.</s><s>Svaki puta uzeto je 27 uzoraka, raspoređenih na tri skupine plohica od po 9 uzoraka.</s><s>Naime, unutar svake skupine bilo je 9 plohica križnog rasporeda i međusobne udaljenosti od 1 m. Kod drugog i trećeg uzorkovanja određene su nove pozicije skupina plohica (cca 5–15 m između pojedinih ranijih i novih skupina plohica), tako da se izbjegne uzorkovanje tamo gdje je već narušeno izvorno stanje prostirke.</s>\n<s>Svi uzorci šumske prostirke sušeni su na 50 °C do konstantne mase.</s><s>Za određivanje C i N po tri uzorka iz svake skupine plohica združeni su u 1 kompozitni uzorak, tako da je nakon svakog uzorkovanja bilo po 3 kompozitna uzorka iz svake skupine, sveukupno 9 kompozitnih uzoraka za mjerenje C i N nakon svakog uzorkovanja.</s><s>C i N izmjereni su metodom suhog spaljivanja, prema ISO normama 10694, odnosno 13878.</s>\n<s>Uzorci tla iz A- horizonta na plohicama uzimani su žljebastom sondom, također u tri navrata između dva odbacivanja lista, kada je uzorkovana i šumska prostirka, ne na svih 9 plohica unutar skupine, već na 5 plohica, tako da je svaka druga izostavljena.</s><s>Pri tomu je iz 5–10 pojedinačnih uzoraka formiran kompozitni uzorak.</s><s>Tako je u tri navrata uzeto po 15 kompozitnih uzoraka tla.</s><s>Mjerena je pH vrijednost (ISO 10390), sadržaj karbonata (ISO 10693), organski ugljik (ISO 10694) te ukupni dušik (ISO 13878).</s><s>Kod prvog uzorkovanja uzeti su i uzorci pomoću cilindara (na sveukupno 9 plohica), radi jednokratnog određivanja gustoće krute faze tla (ISO 11508) te gustoće (bulk density) tla (ISO Uzorci fi</s>\n<s>435 ziološki zrelog lista crne johe uzeti su iz gornje trećine krošnje 9 oborenih stabala polovicom kolovoza.</s><s>Za svako stablo formiran je poseban uzorak od oko 50-ak listova, tako da je bilo sveukupno 9 uzoraka lista.</s><s>Sa istih stabala uz mjesto prereza uzorkovani su i odsječci kore (čitavom debljinom), 30–40 g po uzorku, sveukupno 9 kompozitnih uzoraka.</s><s>Uzorci drva crne johe za kemijsku analizu drva uzeti su kao piljevina, na mjestima prereza debla, tako da je prikupljeno također 9 kompozitnih uzoraka piljevine.</s><s>U uzorcima lista, kore i drva izmjeren je sadržaj ugljika (ISO 10694) Uzorkovanje drva crne johe za dendrokronološku analizu obavljeno je na 5 stabala (odabrana su stabla srednje sastojinske visine), prema dondrokronološkim metodama (Cook i Kairiukstis 1990).</s><s>Na svakom stablu prije sječe zabilježeno je mjesto prvog reza na prsnoj visini (1,30 m).</s><s>Nakon obaranja stablo je prerezano na obilježenom mjestu (prsna visina), odakle je uzet uzorak debla duljine 1 m. Na stablima su također uzeti i kolutovi debljine 10 cm za dendrokronološku analizu.</s><s>Rezultati dendrokronološke analize odno poprečni presjek stabala 1,6; 16,6 i 26,6 m iznad površine tla.</s><s>Uzorci su mjereni na specijaliziranom mjernom stolu za očitavanje godova.</s><s>Mjerenje i sinhronizacija sekvenci godova izvršena je u programu PAST 4. Nakon izmjere izvršeno je unakrsno datiranje uzoraka i napravljena je krivulja prosječne širine godova za svaki uzorak (kolut).</s><s>Nakon toga, prosječne širine godova sa tri različite visine na deblu ponovo su sinhronizirane i za svako stablo napravljena je prosječna krivulja izmjerenih širina godova.</s><s>Naposljetku, međusobno su uspoređene krivulje prosječnih širina godova između stabala i konstruirana je regionalna standardna kronologija.</s><s>Razina podudarnosti između krivulja utvrđena je korelacijom i to tzv. koefi</s>\n<s>cijentom jednakosti i vizualnim podudaranjem koji su odlučujući za konačnu usporedbu (Rybníček i sur.</s><s>2010).</s><s>Paralelno s time izvršeno je dvostupanjsko uklanjanje trenda (Holmes i sur.</s><s>1986) u programu ARSTAN (Grissino–Mayer i sur.</s><s>1992).</s><s>Za utvrđivanje rijetkih pojava, a koje imaju ključan utjecaj na rast stabala korištena je analiza karakterističnih negativnih godina (Kroupová 2002).</s>\n<s>Za određivanje gustoće drva korišten je uzorak 20 × 20 × 30 mm izrezan s jednometarskog trupca uzetog s prsne visine 1,3 m. Uzorak je sušen u sušioniku Sanyo na temperaturi od 103 °C ± 2 °C. Gustoća drva određena je prema normi ČSN 49 0108, a upotrjebljena je za izračun sadržaja ugljika i dušika u sastojini.</s>\n<s>Podaci o gustoći kore pojedinih vrsta drveća vrlo su rijetki u literaturi.</s><s>Većinom se radi samo o izračunima učešća kore u šumskim kulturama kratke ophodnje.</s><s>Stoga smo se za izračun mase kore na temelju njene gustoće i obujamnog udjela u drvnoj zalihi ovdje poslužili aproksimacijom gustoće kore stabala obične jele, čija je srednja vrijednost 660 kg m−3 (Badjun 1977).</s><s>Za obujamni udjel kore u drvnoj zalihi uzeli smo vrijednost od 17 %.</s><s>Naime, za crnu johu u Podravini Stankić i sur. (2010) daju udjel kore od 16,4 % (debljinski razred 37,5 Uzorci su pripremani i analizirani u Ekološko-pedološkom laboratoriju Šumarskog fakulteta, u laboratoriju Zavoda za opću proizvodnju bilja Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u laboratoriju Instituta za ekologiju šuma Mendelovog Sveučilišta u Brnu.</s>\n<s>Za izračun zalihe C i N u tlu uzeli smo srednje vrijednosti koncentracije u A- horizontu iz tri uzorkovanja (A+, S i A–).</s><s>Tomu smo pribrojili zalihu C i N u dubljim dijelovima tla, određenu na uzorcima iz profi</s>\n<s>la tla.</s><s>Isti pristup, kao za Ahorizont, imali smo i pri izračunu akumulacije C i N u šumskoj prostirci.</s><s>Za izračun zalihe C i N u listu drveća uzeli smo kemizam zrelog lista iz kolovoza te masu listinca nakon odbacivanja lista.</s>\n<s>Od statističkih metoda za obradu rezultata analiza primijenjena je deskriptivna statistika i provedeni su t-testovi diferencija zavisnih uzoraka.</s>\n<s>čne konstelacije pedogenetskih čimbenika, u kojoj dominiraju visoka razina vode temeljnice, pjeskoviti matični supstrat te ravničarski teren sa slabo izraženim mikroreljefnim uzvišenjima i depresijama.</s><s>U takvim uvjetima dominantno tlo je euglej, čija svojstva variraju ovisno o mikroreljefnom položaju te o dubini do pijeska.</s>\n<s>Na istraživanoj lokaciji mikroreljefne neravnine su vrlo slabo zamjetne.</s><s>Prema taksonomskoj pripadnosti tlo je tipa euglej, podtipa hipoglej prema klasifi</s>\n<s>(1985), a prema WRB (2006): Haplic Gleysol (Endoarenic, Abruptic).</s><s>Debljina Ah3 horizonta je 4–12 cm, ovisno o mikroreljefu (prosječna debljina A- horizonta je 7 cm).</s><s>Prema teksturi radi se o pjeskovito glinastoj ilovači (tab.</s><s>1), gustoće skog ugljika te 9,6 g kg–1 ukupnog dušika.</s><s>Ispod njega je Bl horizont (prosječne dubine 7–55 cm), koji na dubini >40 cm pokazuje prevladavajuća redukcijska obilježja (sl. 4).</s><s>Prema teksturi radi se također o pjeskovito glinastoj ilovači, gustoće 1,17 Mg m–3, poroznosti 55–58 %, sa od č45 cm počinje značajno veći udjel pijeska.</s><s>Teksturnomorfološki to je Br horizont, odnosno prijelazna zona iz B u C horizont.</s>\n<s>Na dubini većoj od 60 cm više se morfološki gotovo ne manifestira utjecaj pedogenetskih procesa.</s><s>To je C horizont koji je po teksturi ilovasta pjeskulja, gustoće 1,76 Mg m–3, poroznosti je 34 %, a prisutnost organskog ugljika i ukupnog dušika je u tragovima.</s><s>Koncentracija TOC je 1,45 g kg–1, a zaliha6 7,6 Mg TOC ha–1. Koncentracija N bila je ispod granice detekcije.</s>\n<s>U svim horizontima prisutni su karbonati (25–30 g kg–1). pH vrijednost (mjereno u suspenziji s vodom) kreće se od C- horizontu.</s>\n<s>3 Oznake horizonata dane su prema “Guidelines for soil description\" (2006).</s><s>Izračunato na bazi debljine od 48 cm, gustoće 1,17 Mg m–3 i koncentracije TOC od 14 g kg–1. Izračunato na bazi debljine od 48 cm, gustoće 1,17 Mg m–3 i koncentracije N od 1,5 g kg–1. 6 Izračunato na bazi debljine od 30 cm, dakle do 85 cm dubine.</s><s>437</s>\n<s>Usprkos velikoj razlici u prostornoj varijabilnosti mase prostirke nakon odbacivanja lista (sl. 5), testovi razlika između uzorkovanja tijekom godine ukazuju na signifi kantne ra</s>\n<s>Šumska prostirka – Forest floor zlike u masi prostirke između tri provedena uzorkovanja.</s><s>Analiza kompozitnih uzoraka šumske prostirke pokazala je da je najveća masa šumske prostirke u jesen nakon odbacivanja lista, kada joj je srednja vrijednost 4714 kg ha–1. Do proljeća (travanj) prosječna masa šumske prostirke opada na 3360 kg ha–1, a do jeseni prije odbacivanja lista na svega 511 kg ha–1 suhe tvari.</s><s>Najveća prostorna varijabilnost mase prostirke je nakon odbacivanja lista, da bi se njegovom razgradnjom značajno smanjivala (sl. 5).</s><s>Razgradnjom organske tvari tijekom godine značajno se mijenja i koncentracija ugljika u istoj (sl. 6).</s><s>U prostirci sa svježim listincem srednja joj je vrijednost 460 g kg–1, do proljeća pokazuje blagi rast na 478 g kg–1, a do jeseni opada na 379 g kg–1. Pri tomu se ističe varijabilnost trećeg mjerenja, koja je značajno viša od prethodna dva mjerenja.</s><s>Zaliha ugljika u šumskoj prostirci u jesen je 2157 kg ha–1, do proljeća se smanjuje na 1604 kg ha–1, a do jeseni na svega Koncentracija dušika u šumskoj prostirci tijekom godine varira vrlo slično koncentraciji ugljika (sl. 7).</s><s>Njena vrijednost od jeseni (24,2 g kg–1) do proljeća pokazuje blagi rast sveukupnom trendu povećanja koncentracije dušika, apsolutna količina dušika u šumskoj prostirci tijekom razgradnje opada.</s><s>Tako je nakon odbacivanja listinca na 1 ha u prostirci bilo 114,5 kg N, u proljeće 91,4 (ova razlika ipak nije statistički značajna), a u jesen samo 13,5 kg N. C:N je značajan pokazatelj kvalitativnih promjena prostirke tijekom godine.</s><s>On pokazuje padajući trend, a kreće se od 19 u jesen nakon odbacivanja lista, preko 17,5 u proljeće, A- horizont tla – Horizon A</s>\n<s>438 proljeća opada, a zatim prema jeseni raste (sl. 9).</s><s>Mjereno u suspenziji s vodom, srednja vrijednost pH u jesen iznosi penziji s 0,01 M CaCl2, pH vrijednost u jesen je 5,3, u proSadržaj organskog ugljika i dušika u A- horizontu tla tijekom razdoblja mjerenja mijenjao se daleko manje od ostalih parametara (sl. 10 i 11).</s><s>Evidentiran je jedino značajniji porast koncentracije i mase ugljika od jesenskog do proljetnog mjerenja.</s><s>Tako je u jesen nakon odbacivanja lista srednja vrijednost koncentracije TOC u tlu bila 100,4 g kg–1, što predstavlja masu od 53655 kg ha–1, do proljeća je značajno porasla na Trend promjene koncentracije dušika u tlu tijekom razdoblja mjerenja vrlo je slična onom kod TOC, pri čemu nema značajnih promjena.</s><s>Od jeseni do proljeća koncentracija i masa dušika beznačajno raste (9,610,6 g kg–1, odnosno odnosno 56715335 kg ha–1).</s>\n<s>439 istraživane plohe.</s><s>Najmanji prirast zabilježen je tijekom godina s malim prirastom dokazane su i analizom karakterističnih negativnih godina.</s>\n<s>Za izračun akumulacije ugljika i dušika određena je njihova koncentracija, osim u šumskoj prostirci i u tlu, također i u drvu, kori te fi</s>\n<s>accumulation ziološki zrelom listu crne johe (sl. 13).</s><s>Za iskazivanje mase drva, odnosno zalihe ugljika u drvu, određena je gustoća drva crne johe.</s>\n<s>Koncentracija ugljika u drvu kreće se između 491,6 i 511,6 g kg–1, a prosječna vrijednost mu je 498,1 g kg–1. U kori mu je raspon između 512,60 i 540,60, s prosječnom vrijednošću od 521,66 g kg–1, a u listu između 488,60 i 498,60, s prosječnom vrijednošću od 493,23 g kg–1. Koncentracija dušika u drvu u rasponu je između 2,22 i 2,98, s prosječnom vrijednošću od 2,66 g kg–1. U kori je raspon dušika između a u listu između 21,82 i 29,48 g kg–1, s prosječnom vrijedProsječna gustoća drva u apsolutno suhom stanju određena na temelju svih testnih uzoraka bila je 507,5 kg m−3, s koecijentom varijacije 5,7.</s><s>Najniža vrijednost gustoće drva u apsolutno suhom stanju iznosila je 398,0 kg m−3, a najviša 580,7 kg m−3. 50 % vrijednosti oko medijane kretalo se u Požgaj i sur. (1993) odredili su prosječnu vrijednost gustoće apsolutno suhog drva crne johe</s>\n<s>cijentom varijance 9.4 %.</s><s>Srednja vrijednost gustoće drva koju je odredio naš tim bila je veća za 13,5 kg m−3, određena na 945 testnih uzoraka dok se srednja vrijednost koju su odredili Požgaj i sur. (1993) temelji na 20 uzoraka.</s>\n<s>Drvna zaliha od 751 m3 ha–1, kolika je izmjerena na istraživanoj lokaciji, odnosi se samo na drvo deblje od 7 cm.</s><s>Kad se vodi da u ukupnoj drvnoj zalihi sitno drvo promjera 3–7 cm ovoj zalihi drvo johe, prosječne gustoće 507,5 kg m–3 participira s 83 %, što sveukupno iznosi 333 Mg ha−1. Kora, aproksimirane gustoće (s jelom) 662 kg m–3 participira sa 17 %, što sveukupno iznosi 89 Mg ha−1. Na temelju koncentracije C i N u drvu i kori izračunali smo da je akumulacija ugljika u drvu 165,9 Mg ha−1, u kori 46,4 Mg ha−1, dok je akumulacija dušika Akumulacija ugljika i dušika u listu krošanja određena je na temelju mase odbačenog listinca (4,714 Mg ha–1) i koncentracije C i N u zrelom listu.</s><s>Tako se pokazalo da je u listu krošanja akumulirano 2,325 Mg ha–1 ugljika i 116,4 kg ha–1 dušika.</s><s>Akumulacija ugljika u tlu, do dubine od 85 cm kreće se između 139,8 i 146,1 Mg ha–1. Najviša je u proljeće, najniža u jesen, a srednja je vrijednost 143,5 Mg ha–1 TOC.</s><s>Akumulacija dušika kreće se između 13,54 i 14,07 Mg ha–1, s prosječnom vrijednošću 13,78 Mg ha–1.</s>\n<s>Snižavanje razine vode temeljnice, pa i općenito promjene vodnog režima najčešći su uzroci opadanja vitalnosti sastojina crne johe (Levanič 1993, Smolej 1995, Pretzell 1997, Baar i sur.</s><s>2002).</s><s>To se ponajprije pripisuje osjetljivosti crne Slika 13.</s><s>Koncentracija ugljika (gore) i dušika (dolje) u drvu, kori i fiziološki zrelom listu crne johe</s>\n<s>PERNAR, N. et al.: AKUMULACIJA UGLJIKA I DUŠIKA U SASTOJINI CRNE JOHE (ALNUS GLUTINOSA GAERTN.) U PODRAVINI johe na suhoću staništa (Eschenbach 1995, Hall i Burgess 1990).</s><s>Osim smanjenja vlažnosti, i dugotrajnija plavljenja mogu također imati za posljedicu opadanje vitalnosti, a tako i visinskog, radijalnog te obujamnog prirasta (McVean 1953, Levanič 1993).</s><s>Popratne pojave značajnijih promjena vodnog režima u sastojinama crne johe kao što su smanjenje abundancije nodula te udjel mikorize u rizosferi (Dilly i Munch 1996, Dilly i sur.</s><s>2000, Middelhoff 2002) nesumnjivo participiraju u sinergijskom učinku na stanje vitalnosti takvih sastojina.</s>\n<s>Sastojina johe koju smo istraživali vrlo je visoke produktivnosti drvne mase (drvna zaliha Ø>7 cm je 751 m3 ha–1), što korespondira i s visokom akumulacijom organskog ugljika (214,6 Mg ha–1).</s><s>Dakako, za ukupnu akumulaciju organskog ugljika u šumskoj biomasi (drvo, kora, list) trebalo bi uzeti u obzir i onu koju ovdje nismo analizirali (grmlje, prizemno rašće i korijen).</s><s>Prema Vašičeku (1985) to je još dodatnih oko 20 Mg ha–1.</s>\n<s>Ukupna akumulacija ugljika u biomasi (214,6 Mg ha–1) na istraživanoj plohi značajno premašuje akumulaciju ugljika 2009).</s><s>Pelíšek (1976) tako navodi akumulaciju ugljika u tlu od čak 226.9 t ha–1 u sastojinama južne Moravske, što se pripisuje i aluvijalnom utjecaju, odnosno prisustvu fosilnih organičnih horizonata.</s><s>Tlo istraživane sastojine u Podravini nastalo je sedimentacijom eolskog dravskog pijeska koji je premještan aluvijalnim procesima, a nastanak humusnoakumulativnog horizonta pod izravnim je utjecajem sastojine crne johe.</s><s>Značajno veći sadržaj ugljika u tlu od one u nadzemnoj biomasi očekivan je neposredno nakon sječe (čista sječa na kraju ophodnje).</s>\n<s>Suprotno od ugljika, akumulacija dušika u gornjem sloju tla značajno premašuje akumulaciju dušika u biomasi.</s><s>To se može pripisati intenzivnoj dekompoziciji organskih ostataka s relativno visokim udjelom dušika u lišću (oko 25 g kg–1) i simbiotskom fi</s>\n<s>Discussion ksacijom od strane Actinobacterium Frankia s ektomikoriznim gljivama (prema Dittert i sur.</s><s>2000 – u J. ksacija može biti u rasponu od 40 do 45 kg N ha–1 god–1. Prinos dušika kroz listinac u istraživanoj sastojini je oko 115 kg ha–1. Citirajući Moirouda (1991) Claessens i sur. (2010) navode za crnu johu raspon od 30–130 kg ha–1 godišnjeg prinosa dušika putem listinca, što ukazuje na visokoprodukcijske značajke naše istraživane sastojine.</s><s>Zanimljiv je vrlo značajan rast koncentracije dušika u prostirci od jeseni do proljeća.</s><s>Kad se promatra promjena koncentracije dušika u prostirci na razini godine (od odbacivanja do odbacivanja lista), ona ima također pozitivan trend.</s><s>Ovu pojavu (doduše na primjeru iglica običnog bora) Berg i McClaugherty (2007) drže još uvijek nedovoljno objašnjenom, usprkos činjenici da se radi o visokom stupnju korelacije (R2>0,9), dakle o svojevrsnoj zakonitosti.</s><s>U odnosu na druge vrste nizinskih šuma joha relativno kasno odbacuje list.</s><s>Njegova razgradnja u zimskom razdoblju teče sporije od lista poljskog jasena, a neznatno brže ili podjednako kao list hrasta lužnjaka u poplavnim šumama (Klimo 1985).</s><s>Intenzitet razgradnje listinca crne johe na istraživanom staništu u Hrvatskoj značajno se povećava u proljetno-ljetnom razdoblju.</s><s>Dok se jasenov list već do sredine ljeta potpuno razgradi kod hrasta lužnjaka do odbacivanja novog lista razgradi se tek 56–71 % (Klimo 1985).</s><s>Kod crne johe na istraživanom lokalitetu, do odbacivanja novog lista razgradi se oko 90 % prostirke od početne mase u jesen nakon odbacivanja lista – do gotovo istovjetnog rezultata, u sličnim hidrološkim uvjetima i pri sličnoj pH-vrijednosti, na sjeveru Njemačke, došli su Dilly i Munch (1996).</s><s>Držimo da se tijekom odbacivanja lista, razgradi i preostalih 10 % prostirke, pa takav proces u potpunosti odražava dinamičku ravnotežu jednog aspekta protoka tvari i energije u sastojini crne johe.</s><s>Takva nesmetana razgradnja rezultira tvorbom zrelog humusa, koji u uvjetima dobre prozračnosti površinskog dijela tla u ljetno-jesenskom razdoblju mineralizacijom odražava dinamičku ravnotežu organskog kompleksa tla.</s><s>A- horizont je stoga relativno plitak (prosječno 7 cm), a akumulacija organskog ugljika u njemu je svega 57,3 Mg ha–1. Prisutnost karbonata, osobito u dubljem dijelu tla, održava reakciju tla na slabo kiseloj do slabo alkalnoj razini (sveukupno pH je 5,10–7,82, mjereno u vodi), što uz povremeno plitko plavljenje u proljetnom i jesenskom razdoblju pogoduje biogenosti tla te humifi kaciji</s>\n<s>Discussion i mineralizaciji organske tvari (Dilly i Munch 1996).</s><s>Postojanost povoljnih ekoloških uvjeta istraživanog staništa vrlo dobro se odražava u ujednačenom radijalnom prirastu.</s><s>Prosječna širina goda je 1,7 mm, bez trenda značajnijih promjena indeksa širine godova, što upravo ukazuje na relativnu postojanost vodnog režima.</s><s>Ova postojanost vodnog Tablica 2: Akumulacija ugljika i dušika u sastojini crne johe (Alnus glutinosa)</s>\n<s>442 režima nesumnjivo najjače uporište ima u slabo izraženoj uktuaciji razine vode temeljnice te rijetko prisutnoj (gotovo isključivo u izvanvegetacijskom razdoblju) plitkoj poplavnoj vodi, koja nema negativan utjecaj na vitalnost johovih sastojina (Kozlowski 1982, Keeland 1997, Dittert i sur.</s><s>2006).</s><s>Uzrok tako slabo izraženoj (ograničenoj) fl uk</s>\n<s>Zaključci tuaciji razine vode temeljnice može se potražiti u plitkim vodonosnim sedimentima, koji onemogućuju nesmetanu komunikaciju vode temeljnice s rijekom Dravom.</s>\n<s>1. Tlo istraživane sastojine crne johe u Podravini je močvarno glejno tlo, pjeskovito-glinaste do ilovasto-pjeskovite teksture, plitkog humusno-akumulativnog horizonta (prosječno 7 cm), te slabo kisele (u površinskom dijelu) do slabo alkalne reakcije (na dubini >50 cm);</s>\n<s>2. Postojana razina vode temeljnice u izvanvegetacijskom razdoblju povremeno izaziva plitko (do 20–30 cm) plavljenje u sastojini, u vegetacijskom razdoblju ne spušta se du3.</s><s>Drvna zaliha od 751 m3 ha–1 ukazuje na visoko produktivno šumsko stanište, a vitalnost i dugoročna stabilnost sastojine dobro se odražava u postojanom indeksu širine godova u posljednjih 80 god;</s>\n<s>4. Tijekom godišnjeg ciklusa razgradnje šumske prostirke razgradi se 90–100 % od početne mase nakon odbacivanju lista;</s>\n<s>5. Od jeseni do proljeća raste sadržaj ugljika i dušika u Ahorizontu, a zatim ponovno opada.</s><s>Istovremeno, od jeseni do proljeća značajno opada pH- vrijednost, a zatim ponovno raste;</s>\n<s>6. Akumulacija ugljika u nadzemnoj biomasi je 214,6 Mg ha–1, a u tlu 143,5 Mg ha–1. S druge strane akumulacija du7.</s><s>Ekološka stabilnost i visoka produkcija drvne mase istraživane sastojine odraz je optimalne sinergije lokalnih uvjeta, koji su značajnije izmijenjeni pred č 150 god. 8. Usprkos pionirskim obilježjima crne johe, vitalnost i proizvodnost ovih sastojina argument su ekološkoj i gospodarskoj opravdanosti održivog gospodarenja ovim/ovakvim johovim sastojinama.</s>\n<s>• Krajnc, N., 2005: Ocenjevanje izbranih socialnoekonomskih in okoljskih posledic rabe lesne biomase.</s><s>Doktorska disertacija.</s><s>Univerza v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, 200 p. • Kroupová M., 2002: Dendroecological study of spruce growth in regions under long-term air pollution load.</s><s>Journal of Forest • Laganis, J., 2007: Emergency analiysis of black alder (Alnus gluoodplain forest growth.</s><s>Disssertation.</s><s>University of Nova Gorica.</s><s>175 p.</s>\n<s>• Levanič T., 1993: Vpliv melioracij na rastne in prirastne značilnosti cme jelse (Alnus glutinosa ŠL.</s><s>Ć Gaertn), ozkolistnega jesena (Fraximis angustifolia Vahl.) in doba (Quercus robur L.) v Prekmurju. (Eff</s>\n<s>c symposium: ects of hidromelioration on growth and increment characteristics of black alder (Alnus glutinosa ŠL.</s><s>Ć Gaertn), ash (Fraximis angustifolia Vahl.) and oak (Quercus robur L.) in Prekmurje) – Master of science thesis, Ljubljana, Biotechnical Faculty, Forestry department, 114 pp.</s>\n<s>• Mauer, P., 2003: Vývin kořenového systému olše lepkavé (Alnus glutinosa ŠL.</s><s>Ć Gaertn.) a olše zelené (Alnus viridis ŠChaixĆ DC) v imisních oblastech (Th</s>\n<s>• Vrbek, B., I. Pilaš, 2011: Istraživanje promjena nekih kemijskih zikalnih osobina u tlu pod šumom bora i bagrema na području Đurđevačkih pijesaka.</s><s>Šu</s>\n<s>marski list, Zagreb, posebni broj, cenološkim istraživanjima šuma crne johe (Alnus glutinosa • x1, 2006: Posebni rezervat šumske vegetacije \"Crni jarki\"; Program zaštite šumskih ekoloških sustava, Hrvatske šume d.o.o., Uprava šuma Koprivnica.</s>\n<s>., i sur., 2008: Černoolchovyje lesa Volgo-Donskogo basseina i vedenije chozjajstva v nich (Th e forests of black alder</s>\n<s>Standardnom metodom srednjoeuropske fi tocenološke škole (Braun-Blanquet 1964) istražena je i opisana nova asocijacija bukove šume s dugolisnom naglavicom – Cephalanthero longifoliae-Fagetum ass. nova, koja se rasprostire u kolinsko-submontanskom pojasu panonskoga gorja sjeverne Hrvatske, na visinama od 200 do 700 m, na lesnim i romboidnim naslagama povrh kojih se najčešće nalazi luvisol.</s><s>Obilježava ju relativno siromašan i homogen fl</s>\n<s>Standardnom metodom srednjoeuropske fi orni sastav, izostanak brojnih vrsta ilirske sveze Aremonio-Fagion (Horvat 1938) Borhidi in Törek, Podani et Borhidi 1989, izrazita prevlast vrsta Festuca drymeia i Carex pilosa te stalnost vrsta srednjoeuropskih bukovih šuma.</s><s>Svrstana je unutar srednjoeuropske sveze Fagion sylvaticae Laquet 1926.</s><s>U odnosu na sastav ostalih bukovih šuma iste sinsistematske pripadnosti ističu se dijagnostičke vrste Festuca drymeia, Polystichum setiferum, Cephalanthera longifolia, Rubus hirtus, Tilia tomentosa, Potentilla micrantha i Ruscus hypoglossum.</s><s>U radu je prikazano 15 novih i 137 već objavljenih fi tocenoloških snimaka, na osnovi kojih je analizirana građa, sociološki i sintaksonomski karakter asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum te odnos prema srodnim asocijacijama na južnom i jugozapadnom rubu Panonske nizine i u susjednim područjima.</s><s>KLJUČNE RIJEČI: bukove šume, Cephalanthero longifoliae-Fagetum, sjeverna Hrvatska, Fagion sylvaticae Uvod</s>\n<s>U nizinskom dijelu sjeverne Hrvatske rasprostire se panonsko gorje u čijem kolinsko-submontanskom pojasu rastu specifi</s>\n<s>Introduction čne bukove šume.</s><s>U dosadašnjim istraživanjima svrstavane su u dvije različite sveze (Aremonio-Fagion i Fagion sylvaticae), a opisivane pod nazivima Carici pilosae-Fagetum (Pelcer u: Cestar i dr. 1983, Rauš i dr. 1992, Trinajstić i Franjić 1999, Vukelić i Baričević 2002, 2003, Trinajstić 2007, Vukelić i dr. 2007), dijelom kao Festuco drymeiae-Fagetum (Baričević 2002, Škvorc 2006, Škvorc i dr. 2011, G. Horvat 2011, non Trinajstić i Cerovečki 2009), zatim kao Polysticho setiferi-Fagetum (Baričević, Vukelić i Šapić 2009), a Marinček ih je (1995) obuhvatio asocijacijom Vicio oroboidi-Fagetum.</s><s>Takva su stajališta proizvela veliku pomutnju, a nomenklaturno nisu ispravna (Weber i dr. 2000).</s><s>Pod prva tri navedena naziva prije su opisane zajednice u drugim europskim područjima (Njemačka, Rumunjska, Slovačka, Italija) kojima sastojine iz Hrvatske ne pripadaju (usp.</s><s>Moriariu i dr. 1968, Magic 1968, Ubaldi 1988, Coldea 1991, Oberdorfer 1992, Zupančič, Žagar i Surina 2000. i drugi), a četvrta se zajednica Vicio oroboidi-Fagetum od njih razlikuje sastavom i sinsistematskom pripadnošću.</s><s>Za istraživane sastojine sjeverne Hrvatske najčešće je korišten naziv Carici pilosae-Fagetum, no pod njim su ranije opisane drugačije Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 445–460 446</s>\n<s>To je bio razlog da smo u 2012. godini snimili petnaest karakterističnih lokaliteta i zajedno s rezultatima dosadašnjih istraživanja zajednicu podrobnije fl</s>\n<s>Materijal i metode šuma jer u prijašnjim istraživanjima udio veoma važnih vrsta (u prvom redu Polystichum setiferum, Tilia tomentosa i Cephalanthera longifolia) nije uvijek objektivno prikazan.</s>\n<s>U istraživanjima je primijenjena metoda srednjoeuropske tocenološke škole (Braun-Blanquet 1964).</s><s>Asocijacija je prikazana na temelju 15 novih i 137 fi</s>\n<s>tocenoloških snimaka iz ostalih istraživanja (tablica 1).</s><s>U tablici 2 asocijacija Cephalanthero longifoliae-Fagetum uspoređena je s bukovim šumama sjeverozapadne Hrvatske koje su drugačijega sastava i karaktera (Horvat 1938, Regula-Bevilacqua 1978, Trinajstić 2004, Vukelić, Baričević i Drevenkar 2004, Vukelić i dr. 2009, Trinajstić i Cerovečki 2009, Vukelić i dr. 2011), sa srodnim zajednicama obične bukve u Sloveniji (Cimperšek 1988, Zupančič, Žagar i Surina 2000), u sjevernoj Bosni (Fabijanić i dr. 1967, Stefanović 1996), sa srednjoeuropskom asocijacijom Galio odorati-Fagetum iz kolinsko-submontanskih položaja Austrije i južne Njemačke (Willner 2007, Oberdorfer 1992) i na kraju sa spomenutim bukovim šumama karpatskoga dijela Rumunjske (Morieau i dr. 1968, Ularu 1970, Coldea 1991).</s><s>Udio pojedinih vrsta dan je u postocima, a usporedba je prikazana i na ordinatnom dijagramu (slika 3).</s><s>Florni je sastav razvrstan po socijalnoj pripadnosti vrsta, nomenklatura je biljaka usklađena prema bazi podataka Flora Croatica (Nikolić 2011), a mahovina prema Martinčiču (2003).</s><s>U većini prijašnjih istraživanja mahovine nisu evidentirane te su stoga isključene iz statističkih analiza.</s><s>Florni geoelement naveden je prema Poldiniju (1991).</s><s>Sociološka pripadnost vrsta određena je prema vlastitim stajalištima, a uza svaki spomenuti sintakson barem je jedanput naveden autor ili autori njegova naziva.</s><s>Oni su preuzeti iz citirane literature, dok posljednji prijedlog autorstva za svezu Aremonio-Fagion (usp.</s><s>Marinšek, Šilc i Čarni 2012) nije razmatran.</s>\n<s>Svi su snimci uneseni u bazu podataka TURBOVEG (Hennekens i Schaminée 2001).</s><s>Klasterska analiza, multivarijantna ordinalna analiza te test Simprof napravljeni su u programu PRIMER 6 (Clarke i Gorley 2001).</s><s>Primijenjene su aglomerativna hijerarhijska metoda MDS (Non-metric Multi-Dimensional Scaling) i UPGMA (Unweighted PairGroup Method Using Arithmetic Averages) uz Bray-Curtisov indeks sličnosti.</s><s>Obje su metode pokazale jednake rezultate pa je prikazana samo multivarijantna ordinalna analiza.</s>\n<s>le) korišten je za testiranje strukture a priori nestrukturiranoga skupa podataka.</s><s>U kombinaciji s analizom MDS i UPGMA pokazuje specifi čne</s>\n<s>le) korišten je za testiranje supstrukture u dijagramu koje odgovaraju objektivnim (neslučajnim) grupama.</s><s>Test je proveden uz 999 permutacija i 5 %-tnu granicu pouzdanosti.</s>\n<s>istraživanoga područja lne bukove šume unutar podsveze Luzulo-Fagenion (Lohm. et Tx.</s><s>1954) Oberd.</s><s>1957.</s><s>Također treba utvrditi istočnu granicu asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum jer bukove šume jugoistočnoga dijela slavonskoga gorja, osobito Dilja, pokazuju nešto drugačiji sastav od tipski građene zajednice (usp.</s><s>Baričević 2002, Škvorc 2006) i za sada nisu u nju svrstane.</s>\n<s>Asocijacija zauzima gotovo 40 000 ha, uspijeva na visinama od 200 do 700 m i na najčešćim nagibima terena između 10° i 20°.</s><s>Tla na kojima raste vrlo su dobrih fi zikalnih i ke</s>\n<s>istraživanoga područja mijskih svojstava i ubrajaju se među najplodnija šumska tla u Hrvatskoj.</s><s>To je pretežno luvisol tipični, rjeđe pseudooglejani i pseudoglej obronačni (Cestar i dr. 1979, 1982, Bakšić 2006).</s><s>Prosječna pH-vrijednost humusno-akumulativnoga horizonta u vodi iznosi oko 5, s osrednjim sadržajem kalcijeva karbonata.</s><s>U višim predjelima zajednica dolazi na tipičnom, srednje dubokom distrično smeđem tlu na neutralnim silikatima u kojem je pH humusno-akumulativnoga horizonta također oko 5, a sadržaj humusa između 5 % i 10 % (Pernar i Bakšić 2002).</s><s>Zajednica je većinom na koSlika 1. Položaj istraživanih bukovih šuma Figure 1 Position of the investigated beech forests 447</s>\n<s>VUKELIĆ, J. et al.: SUBMONTANSKO-SUBPANONSKE BUKOVE ŠUME SJEVERNE HRVATSKE linskim položajima azonalna, na padinama prema jarcima i na sjevernim stranama, dok se na višim položajima i rebrima nižega gorja može smatrati zonalnom.</s><s>Klima je u području istraživanih bukovih šuma umjereno topla s prosječnom temperaturom od 9,5 °C do 10,7 °C i prosječnom količinom oborina od 800 do 1100 mm.</s><s>One uglavnom imaju povoljan raspored za razvoj šumske vegetacije (Seletković i Tikvić 2003).</s><s>Antropogeni su utjecaji vrlo izraženi.</s><s>Bukovim se šumama gospodari kao regularnim sastojinama, no one se vrlo dobro prirodno pomlađuju.</s>\n<s>Florni je sastav asocijacije prikazan u tablici 1 na temelju 152 snimka.</s><s>U sloju drveća potpuno prevladava bukva koja je iznimno konkurentna i koja znatno utječe na unutrašnje ustrojstvo zajednice.</s><s>U nižim i srednjim položajima češći su hrast kitnjak i obični grab, a srebrnolisna je lipa osobito rasprostranjena na Bilogori, Moslovačkoj i Zrinskoj gori.</s><s>Ona se spontano brzo širi, a siječe se u proredama u dobi od 60 do 80 godina te joj je s progaljenošću sastojina veći udio.</s><s>Sloj je grmlja slabo razvijen i siromašan vrstama.</s><s>Osim spomenutih vrsta iz sloja drveća čine ga bujnijim Sambucus nigra, Daphne mezereum i vrste roda Acer.</s><s>Na izloženijim mjestima raste Fraxinus ornus.</s>\n<s>U prizemnom se sloju vrlo često i intenzivno miješaju vrste kolinskih kitnjakovo-grabovih i viših bukovih šuma, što je razlog da je ova zajednica složena za proučavanje i sistematizaciju.</s><s>Potpunu prevlast imaju Festuca drymeia i Carex pilosa (slika 2), a čitave facijese ponegdje gradi čupava kupina (Rubus hirtus), osobito obilna kod jačega otvaranja sklopa.</s><s>Od ostalih vrsta stalnošću se ističu vrste reda Fagetalia, i to Galium odoratum, Lamium galeobdolon, Cardamine bulbifera, Viola reichenbachiana, Pulmonaria offi cina</s>\n<s>Results lis, Dryopteris filix-mas, Lathyrus vernus, Symphytum tuberosum, Mycelis muralis i Circaea lutetiana, a od drugih sinsistematskih kategorija Hedera helix, Melica unifl Ajuga reptans.</s><s>Od ilirskih vrsta stalnija je tek vrsta Ruscus hypoglossum, slabije su zastupljene Cyclamen purpurascens i Vicia oroboides, dok su sasvim sporadično u rubnim dijelovima areala, kao i na lokalitetima miješanja s ilirskim Slika 2. Asocijacija Cephalanthero</s>\n<s>VUKELIĆ, J. et al.: SUBMONTANSKO-SUBPANONSKE BUKOVE ŠUME SJEVERNE HRVATSKE bukovim zajednicama pojedinačno zabilježene vrste Epimedium alpinum, Lamium orvala, Erythronium dens-canis i vrste roda Cardamine.</s><s>Udio i pokrovnost vrsta ilirskoga ornoga geoelementa uvelike zaostaje za zajednicama iz sjeverozapadne Hrvatske koje pripadaju svezi AremonioFagion (asocijacije Hacquetio-Fagetum Košir 1962, Lamio orvalae-Fagetum /Horvat 1938/ Borhidi 1963, Vicio oroboBroj snimka – Nr. of relevé</s>\n<s>Plagiothecium laetum idi-Fagetum /Horvat 1938/ Pocs et Borhidi in Borhidi 1960).</s><s>Iz tablice 2 vidljivo je da tek Ruscus hypoglossum pridolazi u 36 % snimaka, Cyclamen purpurascens u 19 %, a sve ostale u manje od 5 % snimaka.</s><s>S druge strane, čak 19 vrsta iz reda Fagetalia i nižih jedinica koje ne pripadaju ilirskomu fl or</s>\n<s>U razmatranju unutrašnje građe ovih bukovih sastojina uočena je naizmjenična prevlast vrsta Carex pilosa i Festuca drymeia.</s><s>Razdvajati takve facijese na čvrste sinsistematske kategorije nema opravdanja.</s><s>Naime, u tablici 1 (stupci A do E) od 152 snimka Carex pilosa pridolazi u 104 snimka (68 %), Festuca drymeia u 126 (83 %), a zajedno su zabilježene u preko 60 % slučajeva.</s><s>Uz njih je u dijagnostičkom smislu vrlo važna Cephalanthera longifolia po kojoj je asocijacija imenovana.</s><s>To je toploljubna vrsta umjereno kiselih do bazičnih, pretežno suhih staništa, najčešće rasprostranjena u kolinskom do montanskom vegetacijskom pojasu.</s><s>Većina tocenologa svrstava ju kao submediteransko-euroazijsku vrstu, a u sociološkom smislu pripada razredu Querco-Fagetea s blagom tendencijom prema zajednicama reda Quercetalia pubescentis.</s><s>Zanimljivo je da su ju za svojstvene vrste subpanonskih submontanskih bukovih šuma izdvojili najprije Trinajstić i Franjić (1999) u asocijaciji Carici pilosae-Fagetum u Hrvatskoj, a zatim Zupančič, Žagar i Surina (2000) u asocijaciji Polysticho setiferi-Fagetum u sjeveroistočnoj Sloveniji.</s><s>Prva je uvrštena u istraženu asocijaciju Cephalanthero longifoliae-Fagetum, a druga s njom pokazuje velike sličnosti.</s><s>Cephalanthera longifolia dobro je uočljiva u bukovoj sastojini na slici 2.</s>\n<s>Naziv Cephalanthero longifoliae-Fagetum već je upotrijebljen u opisu bitno različitih bukovih šuma južnoga dijela središnje Francuske u pokrajini Auvergne (Billy 1997).</s><s>Autor je naglasio da je riječ o provizornom imenovanju zajednice, što znači da je njegov naziv nevažeći.</s><s>Preciznu raščlanjenost asocijacije pokazat će buduća istraživanja.</s><s>Ipak prilikom fi</s>\n<s>acidofi lnijih vrsta, a u nižim predjelima (posebno Bilogore) s vlažnijim i humoznijim tlima veći je udio dlakavoga šaša (Carex pilosa) i vrsta iz kolinskoga pojasa kitnjakovo-grabovih šuma.</s>\n<s>Sinhorološka raščlamba istraživane asocijacije (prema Poldiniju 1992) daje uglavnom očekivane rezultate.</s><s>Od 206 vrsta njih 77 % pripada široko rasprostranjenomu fl ornom</s>\n<s>acidofi geoelementu koji ničim posebno ne karakterizira južni rub Panonske nizine (kozmopolitski, cirkumborealni, euroazijski, eurosibirski, europski, mediteransko-atlantski i drugi), ornomu geoelementu koji može biti zna</s>\n<s>acidofi čajan za karakterizaciju ovoga dijela Europe (ilirski, jugoistočnoeuropski, eurimediteranski, mediteransko-montanski, pontski, subendemični, endemični).</s><s>Međutim, od 48 vrsta koje pripadaju takvim fl</s>\n<s>ornim geoelementima samo njih 16 pridolazi u više od 10 % snimaka, a među njima su vrste koje ne mogu ničim obilježavati istraživane sastojine i svezu Aremonio-Fagion, primjerice Cardamine bulbifera, Sanicula europaea, Euonymus latifolius, Prunus avium, Glechoma hirsuta, Veronica chamaedrys, pa i Symphytum tuberosum.</s><s>Iz tih podataka i iz raščlambe priloženih fi tocenoloških</s>\n<s>U odnosu na bukove šume na Dinaridima u istraživanim sastojinama potpuno izostaju ilirske i jugoistočnoeuropske vrste značajne za svezu Aremonio-Fagion: Rhamnus alpinus ssp. fallax, Geranium nodosum, Stellaria nemorum ssp. glochidiosperma, Scopolia carniolica, Euphorbia carniolica, Calamintha grandifl</s>\n<s>ora, Omphalodes verna, Hacquetia epipacis, a druge su vrste, kao što je već istaknuto, rijetke.</s><s>U cijelom arealu istraživane asocijacije stalnije su samo Ruscus hypoglossum i Cyclamen purpurascens.</s><s>Iz mnogih prijašnjih radova, posebno iz pregleda međunarodnoga tima tocenologa (Marinček i dr. 1993) može se zaključiti da u zajednici Cephalanthero longifoliae-Fagetum izostaju dijagnostičke vrste ilirske sveze Aremonio-Fagion i njezinih podsveza na temelju kojih bi im se mogla podrediti.</s><s>O posebnosti sintaksonomskoga položaja istraživanih sastojina donekle govori i posljednji prijedlog slovenskih fi tocenologa o svrstavanju bukovih šuma južnoga dijela Panonske nizine u svezu Fagion moesiacae Blečić et Lakušić 1970 i njezinu podsvezu Tilio tomentosae-Fagenion sylvaticae (Marinšek A., Šilc i Čarni 2012).</s><s>Taj prijedlog za sada ne možemo prihvatiti jer sveza Fagion moesiacae nije jasno defi</s>\n<s>ora, Omphalodes verna, Hacquetia epipanirana (problematičan je i status vrste Fagus moesiaca) i razgraničena od sveza Aremonio-Fagion i Symphyto cordati-Fagion Vida 1959 u karpatskom području.</s><s>No, prijedlog nove podsveze za bukove šume sjeverozapadnoga ruba ilirske fl</s>\n<s>ora, Omphalodes verna, Hacquetia epipaorne provincije ima opravdanja i o njemu smo nedavno i mi iznijeli načelno mišljenje (Vukelić i Baričević 2007).</s><s>Smatramo da je opravdanije izdvajanje rubnoga panonskoga prostora sjeverozapadnoga dijela ilirske fl orne</s>\n<s>ora, Omphalodes verna, Hacquetia epipaprovincije, odnosno submontanskih bukovih šuma Bosne, Hrvatske, Slovenije, eventualno pojedinih humidnijih područja južne Mađarske i jugoistočne Austrije u jednu zasebnu podsvezu.</s><s>Tu mogućnost navode i Marinšek, Šilc i Čarni u svojoj analizi, no na temelju obrade asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum, koja bi u toj podsvezi imala veoma važno mjesto, ta bi podsveza bila najbliža svrstavanju u svezu Fagion sylvaticae.</s><s>Ako bi se u panonskom prostoru Hrvatske prihvatila sveza Fagion moesiacae, dobila bi se apsurdna situacija: na jednom malom području, kao što je gorje Papuk u Slavoniji, postojale bi čak četiri sveze bukovih šuma (Aremonio-Fagion, Fagion moesiacae, Fagion sylvaticae i Luzulo-Fagion), a do prije pedesetak godina bile su obuhvaćene jednom asocijacijom.</s><s>Na kraju dodajmo da su slovenski fi</s>\n<s>VUKELIĆ, J. et al.: SUBMONTANSKO-SUBPANONSKE BUKOVE ŠUME SJEVERNE HRVATSKE patske bukove šume zapadne Rumunjske.</s><s>Kao što se vidi i iz ovoga rada, u njima je iznimno velik udio najvažnijih dijagnostičkih vrsta njihove podsveze Tilio tomentosae-Fagenion sylvaticae, koje rumunjski fi</s>\n<s>tocenolozi čak uzimaju za dijagnostičke vrste drugih sinsistematskih kategorija.</s><s>Zbog geobotaničkoga položaja i prijelaznoga karaktera istraživane bukove šume sjeverne Hrvatske fl orno su slične</s>\n<s>tocenolozi čak uzimaju za bukovim šumama u rubnim dijelovima Panonske nizine i središnje Italije.</s><s>Sastojine obične bukve u kojima prevladavaju vrste Festuca drymeia i Carex pilosa nalaze se od subpanonskoga područja istočne Austrije (Hübl i Holzner 1977), južne Mađarske (Borhidi 1963, 1965, A. O. Horvat 1972), južne Slovačke (Magic 1968), Fruške gore u Srbiji (Janković i Mišić 1980), Bosne i Hercegovine (Fabijanić i dr. 1967, Stefanović 1996), Slovenije (Cimperšek 1988, Zupančič, Žagar i Surina 2000), srednje Italije (Ubaldi 1988, De Domincis i dr. 1992, Di Pietro 2007, 2009) i konačno do Rumunjske (Morariu i dr. 1968, Ularu 1970, Coldea 1991, Donita i dr. 2005).</s><s>U tablici 2 i na slici 3 istraživana asocijacija Cephalanthero longifoliae-Fagetum uspoređena je s oristički i ekološki srodnim zajednicama.</s><s>U tablici su istaknute samo međusobne razlikovne vrste prema srednjoeuropskoj asocijaciji Galio odorati-Fagetum.</s><s>One su svrstane unutar istih sintaksona (podsveza Galio odorati-Fagenion, sveza Fagion sylvaticae), a analiza ostalih bukovih šuma i njihova odnosa nije cilj ovoga rada pa će se samo ukratko navesti najvažnije sintaksonomsko-fl</s>\n<s>orističke razlike.</s><s>Prije toga istaknimo posebnost i dobro razvrstavanje svih sastojina koje smo ubrojili u asocijaciju Cephalanthero longifoliae-Fagetum, a koje potvrđuje i brojčana analiza prikazana na ordinatnom dijagramu na slici 3 (sastojine 5/A do 5/E).</s><s>Veća odstupanja pokazuju se prema zajednicama geografski udaljenijih područja srednje Europe i Karpata, a bliže su sintaksoni sveze Aremonio-Fagion na rubovima istraživanoga područja.</s><s>To je potpuno razumljivo jer se te sastojine, bez obzira na to što pripadaju različitim sintaksonima, nalaze na maloj udaljenosti u istom biogeografskom području (sjeverozapadni rub ilirske fl</s>\n<s>orne provincije) i imaju velik broj zajedničkih vrsta koje nemaju dijagnostičku važnost i sasvim su nevažne za sinsistematski položaj istraživanih bukovih šuma.</s>\n<s>Usporedba istraživanih sastojina sa srodnim bukovim šumama slovačkoga Rudogorja (Magic 1968) pokazuje da u Slovačkoj ne raste čitav niz vrsta iz bukovih šuma sjeverne Hrvatske, primjerice Ruscus hypoglossum, Carex pilosa, Knautia drymeia, Stellaria holostea, Euphorbia dulcis, Arum maculatum, Glechoma hirsuta, Circaea lutetiana i druge, dok su u Magicovoj asocijaciji bitno zastupljenije ponajprije Luzula luizuloides, Poa nemoralis i Prenenthes purpurea.</s><s>Na Apeninskom poluotoku već spomenuta asocijacija Polysticho setiferi-Fagetum Ubaldi 1988 uspijeva na laporovitopjeskovitom fl</s>\n<s>orne provincije) i imaju išu bez ključnih vrsta asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum osim Polystichum setiferum (Ubaldi 1988, De Dominicis i dr. 1992).</s><s>U sastavu asocijacije Dactylorhizo fuchsii-Fagetum (Biondi et al. 1989) Izco & Biondi 1992 rastu i vrste mješovitih bukovo-hrastovih šume te termofi</s>\n<s>orne provincije) i imaju lnih bukovih šuma.</s><s>Sličnosti sa submontanskim bukovim šumama Hrvatske vidljive su u pridolasku vrsta Polystichum setiferum, Cephalanthera longifolia, Potentilla micrantha, Rubus hirtus, Fraxinus ornus, no temeljne vrste Festuca drymeia, Carex pilosa i Tilia tomentosa izostaju.</s><s>Također se u talijanskim šumama nalaze brojne jugoistočnoeuropske vrste, primjerice Quercus cerris, Ostrya carpinifolia, Acer obtusatum, Sesleria autmnalis, pa se bitno razlikuju od sastojina iz Hrvatske.</s><s>Zbog značajnije prisutnosti vrsta Aremonia agrimonoides, Cardamine eneaphyllos, Cardamine kitaibelii i drugih ilirskih vrsta priključene su svezi Aremonio-Fagion u okviru posebne podsveze Veronico urticifoliaeFagenion (Di Pietro 2007).</s>\n<s>Rumunjski su fi tocenolozi opisali na Karpatima sličnu asocijaciju Festuco drymeiae-Fagetum Morariu et al. 1967, koja se rasprostire od 500 do 1150 m visine i u kojoj prevladavaju vrste Carex pilosa, Festuca drymeia i Rubus hirtus, što ju čini uvelike sličnom s istraživanim sastojinama iz sjeverne Hrvatske.</s><s>Međutim, od dijagnostičkih vrsta asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum izostaju Ruscus hypoglossum, Polystichum setiferum, Tilia tomentosa i više termofi</s>\n<s>Rumunjski su fi lnih vrsta reda Quercetalia pubescentis.</s><s>Rumunjski tocenolozi svoju asocijaciju uvrstili u svezu Symphyto cordati-Fagion čije dijagnostičke vrste Symphytum cordatum, Cardamine pentaphyllos, Hepatica transsilvanica, Pulmonaria rubra, Leucanthemum waldsteinii, Silene heufelii i druge diferenciraju karpatske bukove šume od ostaloga dijela Europe.</s><s>Tek je jedna od triju podsveza (Symphyto cordati-Fagenion /Vida 1959/ Soó 1964) nekima od svojih razlikovnih vrsta (Festuca drymeia, Euphorbia carniolica i Aremonia agrimonoides) povezana s bukovim šumama zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka.</s>\n<s>U opisu i reviziji šumskih zajednica u Srbiji (Tomić 2004, 2006, Tomić i Rakonjac 2011) navodi se glavna asocijacija Festuco drymeiae-Fagetum moesiacae Mišić 1972 kao šuma mezijske bukve na toplijim stranama, većim nagibima i plitkim do srednje dubokim, skeletnim i često acidofi lnim sme</s>\n<s>Horvat 1972, Kevey 2008). fruškogorskim bukovim šumama vrlo su slične šume južne Mađarske, posebno na gorju Mecsek (Borhidi 1963, A. O.</s>\n<s>Tablica 2. Usporedba asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum (kolona 5) sa srodnim bukovim šumama Table 2 Comparsion of association Cephalanthero longifoliae-Fagetum (column 5) with related beech associations Aremonio-Fagion</s>\n<s>U istočnoj Sloveniji u dva su navrata istraživane vrlo slične bukove šume koje su svrstane u svezu Aremonio-Fagion.</s><s>Sastojine na Maclju Cimperšek je (1988) svrstao u asocijaciju Festuco drymeiae-Fagetum Magic 1968, premda se fl oristički</s>\n<s>456 i sintaksonomski razlikuju od bukovih šuma iz Slovačke.</s><s>Druga asocijacija Polysticho setiferi-Fagetum Zupančič, Žagar et Surina 2000, koju su Zupančič, Žagar i Surina (2000) opisali sa 16 snimaka iz subpanonskoga područja Slovenije, slična je istraživanim bukovim šumama iz Hrvatske, pa smo ih u prethodnim istraživanjima submontanskih bukovih šuma Zrinske gore svrstali u asocijaciju koju su opisali slovenski fi</s>\n<s>456 tocenolozi (usp.</s><s>Baričević, Vukelić i Šapić 2009).</s><s>Dijagnostičke su vrste bile dobro zastupljene, posebno Polystichum setiferum i Festuca drymeia.</s><s>Međutim, naknadno smo utvrdili dvojbenost naziva Polysticho setiferi-Fagetum za bukove šume iz Slovenije, ali i druge razlike prema istraživanim bukovim sastojinama u Hrvatskoj, pa smo ih sinsistematski odvojili od slovenskih subpanonskih bukovih šuma.</s><s>U slovenskim submontanskim bukovim šumama nešto više ima ilirskih vrsta Vicia oroboides, Daphne laureola, Cyclamen purpurascens, na Maclju još Cardamine enneaphyllos i Lamium orvala.</s><s>Od ostalih vrsta u tim šumama veći udio imaju vrste viših i mezofi</s>\n<s>lnijih staništa, primjerice Prenenthes purpurea, Mercurialis perennis, Salvia glutinosa, Petasites albus, Euphorbia dulcis, Abies alba, Gentiana asclepiadea, Oxalis acetosella, Senecio ovatus, Doronicum austriacum, Rubus idaeus i plemenite listače Acer pseudoplatanus i Acer platanoides.</s><s>S duge strane, asocijacija Cephalanthero longifoliae-Fagetum bogatija je udjelom vrsta Ruscus hypoglossum, Stellaria holostea, Lathyrus vernus, Lamium galeobdolon, facijesima vrste Carex pilosa i termofi lnijim vrstama</s>\n<s>Submontanske bukove šume sjeverne Bosne slabije su istražene i za usporedbu je poslužilo 20 snimaka (Fabijanić i dr. 1967, Stefanović 1996).</s><s>Osim toga, opisane su pod dva nevažeća naziva (Fagetum subpanonicum Fabijanić et al. 1967 i Rusco hypoglossi-Fagetum submontanum Stefanović 1996), a ova istraživanja ne traže da se bez dodatnih analiza te sastojine svrstaju u asocijaciju Cephalanthero longifoliae-Fagetum.</s><s>U sastojinama iz Bosne veći je udio ilirskih vrsta Vicia oroboides, Primula vulgaris i osobito Epimedium alpinum, a od ostalih znatnije su rasprostranjene Luzula pilosa, Hieracium murorum, Sanicula europaea, Salvia glutinosa, Asarum europaeum, Asplenium scolopendrium, Glechoma hirsuta, Senecio ovatus i Veronica chamaedrys.</s><s>U bukovim šumama u Hrvatskoj vrlo je malo vrsta koje nisu prisutne u sastojinama sjeverne Bosne, no tamo su znatno rjeđe Broj stupca</s>\n<s>D – sloj mahovina – Moss layer x – mahovine nisu utvrđivane – Mosses were not identified Izostavljene su vrste koje dolaze samo u jednoj koloni s udjelom ispod 10 % The table excludes species that are represented in only one column with presence under 10 % 457</s>\n<s>VUKELIĆ, J. et al.: SUBMONTANSKO-SUBPANONSKE BUKOVE ŠUME SJEVERNE HRVATSKE važne vrste Cephalanthera longifolia, Fraxinus ornus, Carex pilosa, Cyclamen purpurascens i Quercus petraea.</s><s>Unatoč razlikama sigurno je da će nakon detaljnijega istraživanja barem dio sastojina sjeverne Bosne, poglavito iz graničnoga područja sa Zrinskom gorom, trebati uključiti u asocijaciju Cephalanthero longifoliae-Fagetum.</s>\n<s>Budući da je novoustanovljena asocijacija svrstana u svezu Fagion sylvaticae, važan je njezin odnos prema ostalim asocijacijama te sveze, u prvom redu prema asocijaciji Galio odorati-Fagetum.</s><s>Ta makroasocijacija u svojim nižim položajima (kolinsko-submontanska forma) sadrži velik broj vrsta reda Fagetalia koje su prisutne u Cephalanthero longifoliae-Fagetum.</s><s>Međutim, iz usporedbe u tablici 2 vidljivo je da u asocijaciji Galio odorati-Fagetum izostaju ili su sa znatno smanjenim udjelom važne dijagnostičke vrste iz bukovih šuma sjeverne Hrvatske, ponajprije Festuca drymeia, Polystichum setiferum, Rubus hirtus, Cephalanthera longifolia, Ruscus hypoglossum, zatim vrste suših i toplijih staništa Tilia tomentosa i Potentilla micrantha.</s><s>One su vrlo važne za građu zajednice, njezinu sinsistematsku pripadnost, ali uz bukvu i vrstu Carex pilosa određuju i fi ziognomiju zajed</s>\n<s>Austrijski fi nice.</s><s>Asocijacija Galio odorati-Fagetum inače je negativno diferencirana prema ostalim zajednicama istoga sintaksona, no s većim udjelom u odnosu na asocijaciju Cephalanthero longifoliae-Fagetum u njoj su zastupljene vrste Abies alba, Fraxinus excelsior, Prenanthes purpurea, Poa nemoralis, Oxalis acetosella, Rubus idaeus, Luzula luzuloides, Hieracium murorum, Solidago virgaurea, Dactylis glomerata, Brachypodium sylvaticum i nešto manje i druge.</s>\n<s>Zaključci gućnost da jugoistočno od alpskoga prostora i areala bukove šume s lazarkinjom započinje jedna nova, nedovoljno jasno istražena asocijacija, srodna asocijaciji Galio odorati-Fagetum na njezinim donjim položajima.</s><s>Prema rezultatima ove analize to je upravo asocijacija Cephalanthero longifoliae-Fagetum.</s><s>Ona se prostire na prilično širokom prostoru jugozapadnoga i južnoga ruba Panonske nizine koji prelazi prema dinarskomu, odnosno središnjemu balkanskomu području.</s><s>Istodobno, to ne isključuje mogućnost rasprostranjenosti asocijacije Galio odorati-Fagetum u tom području (usp.</s><s>Cestar i dr. 1979, Trinajstić, Franjić i Škvorc 2004).</s>\n<s>700 m opisane su kao Cephalanthero longifoliae-Fagetum sylvaticae.</s><s>Njezine su osnovne značajke: relativno siromašan fl</s>\n<s>lnim ilimeriziranim tlima od 200 do orni sastav, izostanak ili slab udio ilirskih vrsta, prevlast srednjoeuropskih vrsta iz reda Fagetalia i umjerena prisutnost vrsta toplijih i suših staništa.</s><s>Razlikovne su vrste prema asocijaciji Galio odorati-Fagetum i ostalim srednjoeuropskim asocijacijama podsveze Galio odorati-Fagenion: Festuca drymeia, Polysichum setiferum, Cephalanthera longifolia, Ruscus hypoglossum, Rubus hirtus, Tilia tomentosa, Fraxinus ornus, Potentilla micrantha.</s><s>Od vrsta sveze Aremonio-Fagion u 36 % sastojina prisutna je Ruscus hypoglossum, u 19 % Cyclamen purpurascens, ostale su vrlo rijetke i nemaju značenje za sintaksonomski položaj istraženih sastojina.</s><s>S druge strane, čak 19 vrsta iz reda Fagetalia i nižih jedinica koje ne pripadaju ilirskomu fl ornomu</s>\n<s>lnim ilimeriziranim tlima od 200 do geoelementu zastupljeno je u više od 30 % analiziranih snimaka.</s><s>To su glavni razlozi da smo se opredijelili za sljedeći sinsistematski položaj opisane asocijacije: Querco-Fagetea Br.</s><s>-Bl. Et Vlieger 1937</s>\n<s>Nomenklaturni je tip asocijacije snimak br. 6 u tablici 1, a konačni areal, unutrašnja raščlanjenost i druge značajke denirat će se u istraživanjima koja su u tijeku.</s>\n<s>Za pomoć u ustupanju potrebne literature zahvaljujemo doktorima Romeu Di Pietru i Davideu Ubaldiju iz Italije, Andražu Čarniju iz Slovenije i Adrianu Indreici iz Rumunjske.</s><s>Za pomoć pri terenskim istraživanjima zahvaljujemo djelatnicima šumarija Hrvatska Kostajnica, Popovača, Veliki Grđevac, Bjelovar i Velika.</s>\n<s>Slika 3. Ordinatni prikaz odnosa asocijacije Cephalanthero longifoliaeFagetum i srodnih sintaksona.</s><s>Objašnjenja u tablici 1 i tablici 2. Figure 3 Ordinate illustration of relationship of association Cephalanthero longifoliae-Fagetum with related syntaxa.</s><s>Explanations are in Table 1 and Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 445–460 458</s>\n<s>ziografski odnosi u šumskim zajednicama hrasta kitnjaka (Quercus petraea /Matt./</s><s>Liebl.) i obične bukve (Fagus sylvatica L.) na Bilogori.</s><s>Disertacija, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 124 str. • Baričević, D., 2002: Sinekološko-fi</s>\n<s>Cephalanthero longifoliae-Fagetum Vukelić, Baričević et Šapić ass. nova. hoc.loco.</s><s>Nomenclature type is relevé 6 in Table 1. KEY WORDS: beech forests, Cephalanthero longifoliae-Fagetum, northern Croatia, Fagion sylvaticae sjeveru, da bi 1998. godine odumiranje jasena bilo zabilježeno u čitavoj zemlji.</s><s>Tijekom 2002. godine bolest je zapažena lokalno u sjeveroistočnom dijelu Njemačke i na jugu Švedske, da bi već u ljeto 2004. godine bila masovno rasprostranjena po čitavoj Švedskoj.</s><s>U to vrijeme, odumiranje jasena počelo je i u Danskoj, s epidemiološkim razmjerima u razdoblju od 2005–2007. (Bakys i dr. 2009b).</s><s>Od tada do danas, prisustvo gljive C. fraxinea utvrđeno je u sljedećim europskim zemljama: Poljska (Kowalski 2006), Litva (Lygis i dr. 2005), Austrija (Halmschlager i Kirisits 2008), NjeUVOD</s>\n<s>Chalara fraxinea (Kowalski, 2006) je nova gljivična bolest, opisana prvi puta 2006. godine (Kowalski 2006), koja je u posljednjih desetak godina uzrokovala masovno odumiranje običnoga jasena (Fraxinus excelsior L.) diljem Europe.</s><s>Simptomi bolesti prvi su put uočeni tijekom ranih 1990.-ih u Poljskoj i Litvi.</s><s>U Poljskoj se bolest počela pojavljivati u istočnim dijelovima zemlje, šireći se prema jugu, zapadu i Izvorni znanstveni članci – Original scientific papers Lea Barić, znanstvena novakinja (baricŽsumfak.hr), Prof. dr. sc. Danko Diminić (ddiminicŽsumfak.hr), Sveučilište u Zagrebu Šumarski fakultet, Svetošimunska 25, Zagreb Mr. sc. Miljenko Županić (zupanicmŽsumins.hr), Dr. sc. Milan Pernek, znanstveni savjetnik (milanpŽsumins.hr), Hrvatski šumarski institut, Cvjetno naselje 41, Jastrebarsko</s>\n<s>Odumiranje običnog jasena (Fraxinus excelsior) uzrokovano gljivom C. fraxinea, u posljednjih je 10 godina zahvatilo velik broj europskih zemalja.</s><s>Osim na običnom jasenu, vrsta je utvrđena u Europi na poljskom jasenu (F. angustifolia), te na američkim i azijskim vrstama jasena.</s><s>Odumiranje je izraženo u krošnji stabala i obuhvaća velik broj simptoma, od sušenja i prijevremenog opadanja lišća, do nekroze i diskoloracije kore i drva.</s><s>Izolacijom gljive na umjetnoj hranjivoj podlozi dolazi do razvoja tipičnih morfoloških obilježja kultura.</s><s>Askomicetni telemorf, gljiva Hymenoscyphus pseudoalbidus, stvara svoja plodišta (apotecije) na otpalim prošlogodišnjim lisnim peteljkama.</s><s>Askospore savršenog stadija prenose se vjetrom i odgovorne su za širenje zaraze.</s><s>U Hrvatskoj je patogena gljiva Chalara fraxinea prvi put uočena u Gorskom kotaru 2009. godine na stablima običnog jasena različite dobi na lokaciji Zalesina.</s><s>Tijekom 2010. i 2011. godine istraživanjem prisutnosti simptoma utvrđena je nova bolest na običnom jasenu u Lici i Međimurju, te na poljskom jasenu u Međimurju i Slavoniji.</s><s>U svibnju 2011. na području Gorskog kotara postavljene su četiri pokusne plohe običnog jasena na kojima se prate promjene stanja bolesnih stabala.</s><s>Na označenim plohama obavljena je procjena osutosti krošanja stabala i sakupljene su prošlogodišnje lisne peteljke s razvijenim apotecijima savršenog stadija H. pseudoalbidus.</s><s>KLJUČNE RIJEČI: obični jasen, poljski jasen, odumiranje stabala, C. fraxinea, H. pseudoalbidus, nekroza, diskoloracija Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 461–469 462</s>\n<s>C. fraxinea je osim na običnom jasenu pronađena i izolirana iz poljskog jasena (F. angustifolia Vahl.) (Kirisits i dr. 2009a), američkih vrsta F. nigra Marsh., F. pennsylvanica Marsh., F. americana L., te azijske vrste F. mandschurica Rupr. (Drenkhan i Hanso 2010).</s><s>Do sada nije zabilježena na F. ornus L., iako se vrsta pokazala osjetljivom u pokusima inokulacije Kako C. fraxinea predstavlja značajnu ekološku i ekonomsku prijetnju za jasenova stabla, uvrštena je na EPPO Alert List-u 2007. godine, kao i u NAPPO-ov Phytosanitary Alert System 2010. godine (Wojciech i dr. 2010).</s><s>Odumiranjem i propadanjem zahvaćena su stabla različite starosti, u šumskim sastojinama, rasadnicima i urbanim sredinama, neovisno o uvjetima staništa ili metodama gospodarenja (Bakys i dr. 2009a; Kowalski 2006; Schumacher i dr. 2010).</s><s>Odumiranje je izraženo u krošnjama stabala i obuhvaća velik broj simptoma: venuće i prijevremeno opadanje lišća (Schumacher i dr. 2010), nekroze lišća, pupova, lisnih peteljki i kore, odumiranje izbojaka i grana (Bakys i dr. 2009a), rakaste tvorevine na izbojcima, granama i deblu (Skovsgaard i dr. 2009), te diskoloraciju drva smeđe do sive boje (Slika 1) (Halmschlager i Kirisits 2008).</s><s>Nekrotizirani dijelovi kore variraju u boji i veličini, te se uvijek pojavljuju bez sluzastih izlučevina na granama i deblu (Kowalski 2006).</s><s>Na bolesnim stablima često dolazi do obilnog stvaranja zamjenskih izbojaka na granama i deblu (Slika 2) (Halmschlager i Kirisits 2008).</s><s>Simptomi propadanja stabala izraženiji su na stablima ispod prosječne veličine, na jedinkama slabijeg rasta u šumskim sastojinama gustoga sklopa te mladim sadnicama (Bakys i dr. 2009b; Halmschlager i Kirisits 2008).</s><s>Mlađa zaražena stabla odumiru kroz nekoliko godina, dok kod starijih bolest poprima kronični karakter Gljivu C. fraxinea, kao glavnog uzročnika odumiranja stabala običnog jasena, opisao je poljski znanstvenik Tadeusz Kowalski 2006. godine (Kowalski 2006).</s><s>Sluzaste konidije C. fraxinea u prirodi se pojavljuju vrlo rijetko (Kowalski i Holdenrieder 2009b), pa se u početnim fazama istraživanja identifi</s>\n<s>Danska (Th kacija vrste vršila na osnovu izolata dobivenih iz dijelova biljke sa simptomima zaraženosti (rub nekrotizirane kore, diskolorirano drvo, nekrotizirane lisne peteljke) (Ogris i dr. 2009).</s><s>Uzgojem na umjetnoj podlozi gljiva razvija difuzno raširene, spororastuće, morfološki jedinstvene kolonije prljavobijele do žućkastosmeđe boje (Kowalski 2006).</s><s>Vrlo brzo nakon otkrića ove gljive razvijene su i molekularne metode identifi</s>\n<s>Savršeni stadij patogena Hymenoscyphus pseudoalbidus Qu2011 otkrili su Kowalski i Holdenrieder tijekom kolovoza i rujna 2008. godine, u rasadnicima i sastojinama zahvaćeSlika 1. Simptomi odumiranja u krošnji</s>\n<s>BARIĆ, L. et al.: PRVI NALAZ NOVE FITOPATOGENE GLJIVE CHALARA FRAXINEA... nim ovom bolesti.</s><s>Plodišta ovoga stadija, apoteciji, razvijaju se ponajprije na prošlogodišnjim lisnim peteljkama u listincu, rjeđe na izbojcima odumrlih jasenovih sadnica.</s><s>Apoteciji nastaju od srpnja do rujna na površini pocrnjelih dijelova supstrata (pseudosklerocij) (Kowalski i Holdenrieder 2009b), ali mogu se pojaviti i ranije, tijekom svibnja i lipnja (Kirisits i dr. 2009b).</s><s>Mladi apoteciji su bijele do krem boje, dok stariji i osušeni poprimaju smećkaste nijanse.</s><s>Biologija vrste nije još u potpunosti razjašnjena.</s><s>U odnosu na sluzave, ljepljive konidije C. fraxinea, askospore H. pseudoalbidus se rasprostranjuju vjetrom, čime se može objasniti brzo širenje ovog patogena (Kowalski i Holdenrieder 2009b).</s><s>Askospore se oslobađaju od lipnja ili srpnja, sve do rujna.</s><s>Velika količina oborina i visoka zračna vlaga pogoduju oslobađanju askospora i povećavaju uspješnost infekDosadašnjim istraživanjima, koja su predmetom ovoga rada, provedenim na području Hrvatske utvrđena je prisutnost C. fraxinea kao uzročnika ponajprije odumiranja običnog jasena.</s><s>Pokusne plohe u Gorskom kotaru postavljene su s ciljem praćenja razvoja simptoma bolesti, biologije vrste C. fraxinea, te mogućeg utjecaja drugih abiotičkih i biotičkih čimbenika na zdravstveno stanje stabala.</s>\n<s>Simptomi odumiranja stabala običnog jasena uzrokovanih gljivom C. fraxinea, u Hrvatskoj su prvi put zabilježeni u svibnju 2009. godine u Gorskom kotaru – uzorci za analizu bili su sakupljeni iste godine u gospodarskoj jedinici Belevine, Zalesina.</s><s>Sa nekoliko mladih stabala visine 2,5–4 m i promjera 3–5 cm sakupljene su grane dužine 1–1,5 m koje su izgubile list, s izraženom diskoloracijom i nekrozom kore.</s><s>Analiza uzoraka obavljena je početkom lipnja u Laboratoriju za patologiju drveća Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.</s><s>Sa grana s vidljivim simptomima diskoloracije kore rezani su uzorci duljine 5 cm radi izolacije gljive C. fraxinea.</s><s>Uzorci grana su površinski sterilizirani u besprašnoj komori uranjanjem u 70 % etanol 10 sekundi, te isprani sterilnom destiliranom vodom.</s><s>Sa uzoraka je skinut površinski sloj kore, te su sa rubova i iz središta nekroza rezani uzorci tkiva (veličine cca 3x3 mm).</s><s>Sa drugih uzoraka istih grana, dijelovi s vidljivom nekrozom kore rezani su u cilju izolacije gljive iz tkiva diskoloriranog drva.</s><s>Svi uzorci tkiva stavljeni su u petrijeve posude na hranjivu podlogu malt extract agar (MEA 2 %, 20g/l Biolife), te ostavljeni u klima komoru na temperaturu od 22 °C u cilju stimulacije rasta micelija, odnosno izolacije i determinacije gljive.</s><s>U listopadu 2010. godini istraživanje je prošireno na područje Gorskog kotara (šumarije Vrbovsko, Ravna Gora, Delnice i Mrkopalj), dok je 2011. godine prošireno i na sjeverni dio Hrvatske, s ciljem utvrđivanja rasprostranjenosti gljive, odnosno simptoma odumiranja.</s><s>Na svim pregledanim plohama sakupljani su uzorci sa stabala koja su pokazivala znakove slabljenja ili odumiranja.</s><s>Uz obični jasen, uzorkovane su simptomatične grane poljskog jasena, radi utvrđivanja prisutnosti nove bolesti.</s><s>Svi sakupljeni uzorci analizirani su na opisani način.</s>\n<s>U svibnju 2011. određene su četiri trajne plohe običnog jasena na područjima gospodarskih jedinica Goranska Dobra (odsjek 23a), Ravna Gora (odjel 136 i odsjek 41a) i Belevine Slika 2. Novi izbojci na jako zaraženom</s>\n<s>Materials and research area stablu (D. Diminić, 31.5.2011., obični jasen Figure 2 Newly developed shoots on heavily affected tree</s>\n<s>(odsjek 10a).</s><s>Na svakoj plohi obilježeno je 20 stabala s izraženim simptomima odumiranja, na kojima se tijekom sljedećih vegetacija planira kontinuirano praćenje promjena.</s><s>S obzirom da su simptomi odumiranja najizraže ni u krošnji</s>\n<s>(Bakys i dr. 2009a; Halmschlager i Kirisits 2008; Schumacher i dr. 2010; Skovsgaard i dr. 2009), stabla su obilježena u lipnju kada je jasen na tom području u potpunosti prolistao.</s><s>Procjena osutosti krošanja stabala na svakoj plohi obavljena je prema ICP Forest standardima (ICP Forests 2010).</s><s>Zabilježena su mehanička oštećenja, kao i pojava šteta uzrokovanih nekim biotičkim (gljive truležnice, kukci) ili abiotičkim (mraz, snjegolom, vjetrolom) čimbenicima.</s><s>Sa tla ispod stabala sakupljene su prošlogodišnje lisne peteljke na kojima se razvijaju apoteciji savršenog stadija H. pseudoalbidus (Kowalski i Holdenrieder 2009b, Queloz i dr. 2010).</s><s>Opisi ploha prikazani su u tablici 1. Tablica 1. Opisi pokusnih ploha na području Gorskog kotara Table 1 Description of sample plots in Gorski Kotar region Gospodarska jedinica</s>\n<s>U krošnjama pregledanih i uzorkovanih jasenovih stabala zabilježeno je odumiranje izbojaka i grana, pri čemu su se pojedine grane u potpunosti osušile i ostale bez lišća (Slika 3).</s><s>Na oboljelim izbojcima i granama zabilježena je diskoloracija kore žuto-smeđe do tamnije smeđe boje.</s><s>U kori su utvrđeni jasni prijelazi između zdravih i oboljelih tkiva, a ispod kore jasno je bila izražena diskoloracija drva (Slika 4).</s><s>Simptomi su uočeni u krošnjama stabala različite dobi.</s><s>Svi zabilježeni simptomi odgovaraju opisima simptoma C. fraxinea literaturi (Kowalski 2006, Bakys i dr. 2009b).</s><s>Prisutnost patogena C. fraxinea u Gorskom kotaru potvrđena je 2009. godine analizom prvih sakupljenih uzoraka iz Zalesine.</s><s>Gljiva je na hranjivoj podlozi nakon 3 tjedna razvila micelij promjera oko 2 cm, što pokazuje da gljiva na umjetnom mediju raste vrlo sporo.</s><s>Miceliji su varirali u boji i veličini, od prljavobijele do žućkastosmeđe sa bijelim uzorcima (Slika 5).</s><s>Izolati su precijepljeni na nove hranjive podloge radi dobivanja čistih kultura vrste.</s><s>S obzirom da na temperaturi od 22 °C nije došlo do sporulacije, petrijeve posude sa čistim kulturama gljive omotane su parafi lmom</s>\n<s>Results i stavljene u hladnjak na temperaturu od 4 °C. Nakon 12 dana na temperaturi od 4 °C, na micelijima je došlo do sporulacije, odnosno do razvoja fi alida i fi</s>\n<s>alokonidija.</s><s>U zonama sporulacije micelij je poprimio tamnosivu do crnu boju.</s><s>Fialide su utvrđene maslinastosmeđe boje, cilindričnog oblika do oblika boce, dimenzija 16–25 (20) μm.</s><s>Fialokonidije su utvrđene bezbojne i jednostanične, oblika, s jednom do dvije kapljice ulja unutar spore (Slika 6).</s><s>Izlučene su na vrhu fi</s>\n<s>alida u obliku sluzastih kapljica, rjeđe lanaca.</s><s>Prva formirana konidija razlikovala se od ostalih u obliku i veličini, nešto duža i sužena pri vrhu, veličine Slika 3. Odumiranje grana (L. Barić, 30.6.2011., obični jasen – Zalesina) Figure 3 Dieback of branches</s>\n<s>alokonidija (spora), odgovaraju opisima Kowalskog (2006).</s><s>Opisanim simptomima bolesti na stablima uz navedena obilježja izolata gljive potvrđen je nalaz nove topatogene gljive C. fraxinea na običnom jasenu u Hrvatskoj.</s><s>Iz kore i grana uzorkovanih tijekom 2010. i 2011. godine sa pregledanih lokaliteta u Hrvatskoj, C. fraxinea je uspješno izolirana iz većeg broja uzoraka.</s><s>Potvrđen je i nalaz patogena na poljskom jasenu, pri čemu se morfološka obilježja izolata, te izgled i veličina alida i fi</s>\n<s>alokonidija (spora), odgovaraju alokonidija podudaraju s rezultatima nalaza na običnom jasenu.</s><s>Lokaliteti na kojima je do sada potvrđen nalaz gljive C. fraxinea prikazani su u tablici 2.</s>\n<s>Slika 6. Fialide i fialokonidije C. fraxinea (L. Barić, 15.12.2009.) Figure 6 C. fraxinea phyalides and phyaloconidia Tablica 2. Potvrda nalaza C. fraxinea na pregledanim lokalitetima Table 2 Confirmation of C. fraxinea presence on examined localities Lokalitet – gospodarska jedinica; odjel,odsjek Locality – Forest management unit; Compartment, Sub-Compartment Datum uzorkovanja</s>\n<s>BARIĆ, L. et al.: PRVI NALAZ NOVE FITOPATOGENE GLJIVE CHALARA FRAXINEA...</s><s>Osutost krošanja najizraženija je na plohama Belevine i Luke.</s><s>Prošlogodišnje postrane grane i izbojci izrazito su zahvaćene sušenjem, pri čemu su pojedini izbojci u potpunosti ogoljeli već krajem 6. mjeseca.</s><s>Visoki postotak osutosti krošanja izražen je na mladim stablima, čak 50–80 % osutosti, dok se kod starijih stabala kreće od 5–20 %.</s><s>Venuće i opadanje mladog, zaraženog lišća zabilježeno je krajem lipnja na svim trajnim plohama.</s><s>Krajem svibnja 2011. godine na otpalim prošlogodišnjim lisnim peteljkama uočen je nastanak inicijalnih stapki apotecija savršenog stadija H. pseudoalbidus.</s><s>Potpuno razvijeni apoteciji sa zrelim sporama spremnim za zarazu sakupljeni su na trajnim plohama krajem lipnja (Slika 7).</s><s>Pojava plodišta na peteljkama zabilježena je do kraja rujna, pri čemu je njihova brojnost i vitalitet na pojedinim lokacijama ovisila o količini vlage dostupne za razvoj.</s><s>Od srpnja do rujna bilo je iznimno sušno razdoblje s temperaturama natprosječnim za područje Gorskog kotara.</s><s>Na plohama koje su na nižim nadmorskim visinama (Belevine i Luke), u uvjetima niske zračne vlage i visokih temperatura, početkom rujna na peteljkama su pronađeni samo malobrojni, već stari i odumrli apoteciji.</s><s>Na lokalitetima Malo Duboko i Javorje, u zasjeni stabala i u listincu gdje se zadržala vlaga, manji broj živih i zrelih apotecija pronalažen je do kraja rujna.</s>\n<s>Novo utvrđena fi topatogena gljiva C. fraxinea ima značajan negativan utjecaj na ekološku i ekonomsku vrijednost običnog i poljskog jasena.</s><s>S obzirom da još uvijek postoje mnoge nejasnoće vezane za biologiju vrste i patogenost, potrebno je izvršiti daljnja istraživanja da bi se mogle primijeniti neke od mjera zaštite i suzbijanja ovog patogena (EPPO 2010).</s><s>Moguće je da je pojava bolesti uvjetovana genetskim obilježjima F. excelsior, uvjetima staništa i načinima gospodarenja (Skovsgaard i dr. 2009).</s><s>U skladu s navedenim, u prvim fazama daljnjih istraživanja pojave i štetnosti u Hrvatskoj, u cilju rasvjetljavanja okolnosti (uvjeta), pozornost je usmjerena na mogući utjecaj temperature i vlage na razvoj i širenje patogena.</s>\n<s>Zbog svoje agresivnosti, brzine širenja i visoke stope mortaliteta jasenovih stabala, smatralo se da je riječ o invazivnom organizmu (Halmschlager i Kirisits 2008, Bakys i dr. 2009a, Ogris i dr. 2009).</s><s>S druge strane, postojala je mogućnost da se radi o do sada neotkrivenoj, autohtonoj vrsti, endofi</s>\n<s>Novo utvrđena fi tu F. excelsior, koji je postao patogen promjenama uvjeta U područjima pogođenim bolešću mogu se uočiti još uvijek zdrava ili neznatno zaražena stabla.</s><s>Istraživanja provedena u sjemenskim plantažama u Danskoj sugeriraju da među klonovima postoji značajna razlika u razini otpornosti prema C. fraxinea (McKinney i dr. 2011).</s><s>Isti rezultati dobiveni su u početnim istraživanjima provednim u klonskim sjemenskim plantažama u Austriji (Kirisits i dr. 2009b).</s><s>U budućnosti pozornost treba posvetiti očuvanju potencijalno otpornih ili tolerantnih jedinki unutar zaraženih područja, koje bi sačinjavale bazu za stvaranje nove populacije jasena, te na taj način podržavati prirodnu regeneraciju Do sada nema pouzdanih informacija o načinu gospodarenja običnim jasenom u zaraženim sastojinama.</s><s>Preporuča se sječa isključivo odumrlih ili jako oboljelih stabala.</s><s>C. fraxinea urokuje fi</s>\n<s>ziološko slabljenje stabala jasena, otvarajući na taj način put sekundarnim štetnicima kao što su potkornjaci i truležnice (Skovsgaard i dr. 2009).</s><s>Ukoliko je moguće, pojedinačnim stablima se mogu odrezati zaraženi izbojci i grane, da bi se spasili stabljika i korijen koji proizvode nove postrane izbojke (Kirisits i dr. 2009b).</s><s>U urbanim sredinama i u rasadnicima, daljni napredak bolesti može se usporiti sanitarnim mjerama, uklanjanjem otpalog lišća i lisnih peteljki sa tla u jesen, prije pojave apotecija savršenog stadija, radi manje produkcije askospora Zaključak</s>\n<s>C. fraxinea je izolacijom iz kore i drva oboljelih grana u razdoblju od 2009. do 2011. godine potvrđena na običnom i poljskom jasenu na širem području Hrvatske.</s><s>Simptomi odumiranja s visokim postotkom osutosti krošanja zabilježeni su na mladim stablima, i to na plohama na nižim nadmorskim visinama (Belevine i Luke).</s><s>Na istim lokacijama zreli apoteciji telemorfa H. pseudoalbidus pojavljivali su se od kraja lipnja do kraja kolovoza, dok su na višim nadmorskim visinama (Javorje i Malo Duboko) pronalaženi sve do kraja rujna.</s><s>Slika 7. Apoteciji H. pseudoalbidus na prošlogodišnjim peteljkama (L. Figure 7 H. pseudoalbidus apothecia on leaf petioles from previous year Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 461–469 468</s>\n<s>U daljnjim istraživanjima treba nastaviti pratiti utjecaj C. fraxinea i na odumiranje poljskog jasena, te istražiti varijabilnost hrvatskih izolata ovog patogena.</s><s>Uz praćenje biologije vrste, potrebno je pratiti utjecaj biotskih i abiotiskih čimbenika (promjene u temperaturi i količini oborina, sušna razdoblja) na pojavu i širenje nove bolesti.</s>\n<s>Investigations concerning the role of Chalara fraxinea in declining Fraxinus excelsior.</s><s>Plant pathology, 58 (2): 284–292. 2009b: Occurence and pathogenicity of fungi in necrotic and non-symptomatic shoots of declining common ash (Fraxinus • Barić, L., D. Diminić, 2010: Prvi nalaz patogene gljive Chalara fraxinea Kowalski na bijelom jasenu (Fraxinus excelsior L.) u Gorskom kotaru, u: B. Cvjetković (ur.), 54. seminar biljne zaštite, Hrvatsko društvo biljne zaštite, 33, Zagreb. • Chandelier, A., F. André, F. Laurent, 2009: Detection of Chalara fraxinea in common ash (Fraxinus excelsior) using real time • Drenkhan, R., M. Hanso, 2010: New host species for Chalara fraxinea.</s><s>New disease reports, 22: 16.</s><s>Šdoi: 10.5197/j.20440588.2010.022.016Ć</s>\n<s>e telemorph of Chalara inhabiting fungi in stems of Fraxinus excelsior in declining ash stands of northern Lithuania, with particular refrence to popuPresence of natural genetic resistance in Fraxinus excelsior (Oleraceae) to Chalara fraxinea (Ascomycota): an emerging infectious disease.</s><s>Heredity, 106: 788–797.</s>\n<s>e telemorph of Chalara sen, 2009: Associations amongst symptoms of dieback in even• Szabó, I, 2008: First report of Chalara fraxinea aff ecting com</s>\n<s>2009: Chalara fraxinea isolated from diseased ash in Norway.</s><s>Svampesygdom er årsag til toptørre i ask ŠA fungal disease is the cause of ash diebackĆ.</s><s>Skoven, 05/2007: 234–236. • Wojciech, K., M. Zarek, T. Kowalski, 2010: Genetic variability of Chalara fraxinea, dieback cause of European ash (Fraxinus excel469</s>\n<s>ican and Asian ash species. e symptoms of dieback are especially visible in tree crowns, including wilting and premature leaf shedding, necrosis of bark and wood discoloration.</s><s>Isolation of C. fraxinea from infected bark and wood on artifi cial</s>\n<s>c colonies.</s><s>Th e shoots and branches with developed symptoms were collected from common and narrow-leafed ash.</s><s>In May 2011, four sample plots of common ash were marked in Gorski Kotar region.</s><s>On each plot, 20 ash trees aff</s>\n<s>changes.</s><s>Th e assessment of crown condition (foliage transparency) was made on selected trees on plots, also registering the other biotic (wood decay fungi, insects damage) and abiotic (frost, windthrow, snow damage) factors that could additionally have infl uence on ash dieback.</s><s>Leaf rachises with mature H. pseudoalbidus apothecia were sampled from litter for further analyses. e biology of C. fraxinea species is still unknown, so it is necessary to continue and make further research, to provide disease management and control measures.</s><s>KEY WORDS: common ash, narrow-leafed ash, dieback, C. fraxinea, necrosis, discoloration, telemorph Izvorni znanstveni članci – Original scientific papers 1 Prof. dr. sc. dr. h. c. Vlado Goglia, doc. dr. sc. Igor Đukić, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Svetošimunska 25, pp.422, HR-10000 Zagreb 2 Doc. Ph.</s><s>D. Jozef Suchomel, Technical University in Zvolen, T. G. Masaryka 24, 960 53 Zvolen, Slovakia 3 Mr. sp.</s><s>Josip Žgela, Hrvatske šume d.o.o., Lj.</s><s>Vukotinovića, HR-10000 Zagreb UČINKOVITOST UZGOJNIH RADOVA U</s>\n<s>Da bi se moglo pristupiti određivanju mjera zaštite na radu za radnika izloženog previsokim dozama vibracija, potrebno je najprije odrediti razinu tzv. energetskog ekvivalenta vibracija A(8).</s><s>Sama razina energetskog ekvivalenta nije dovoljna.</s><s>Uz nju je potrebno ustanoviti njegovu strukturu te razinu vibracija svake pojedine komponente, kao i njihovu vremensku zastupljenost tijekom uobičajenog radnog dana.</s><s>Za poduzimanje posebnih mjera trebat će odrediti i frekvencijske karakteristike ubrzanja vibracija po pojedinim osima za sve sastavnice.</s><s>Poduzetim mjerama zaštite, dnevnu dozu izloženosti treba svesti u granice koje postavlja “Directive 2002/44/EC\" te slijedom iste i nacionalni “Pravilnik o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti vibracijama na radu\".</s><s>Za većinu radnih mjesta postoje i jasno određeni dnevni učinci koji se očekuju od zaposlenika.</s><s>To vrijedi i za većinu proizvodnih radnih mjesta u šumarstvu.</s><s>Na sadašnjem stupnju poznavanja problema nije moguće odrediti jesu li postojeće norme uopće primjenjive, ili će se morati korigirati u skladu s dopuštenim razinama izlaganja vibracijama.</s><s>Stoga je u poduzeću Hrvatske šume d.o.o. pokrenut istraživačko-znanstveni projekt kojemu je cilj ustanoviti povezanost dnevnih normi s razinom izloženosti vibracijama.</s><s>Početna su istraživanja obavljena na području Uprave šuma Koprivnica na uzgojnim radovima.</s><s>Rezultati istraživanja posebno su važni zbog činjenice da se na te radove upućuju radnici ograničene radne sposobnosti.</s><s>U radu se iznose rezultati provedenih istraživanja.</s><s>KLJUČNE RIJEČI: ergonomija, vibracije, izloženost, granične vrijednosti Uvod</s>\n<s>Mjerenje i vrednovanje vibracija koje se prenose na rukovatelja dlanovima i prstima te na temelju toga procjena rizika, problem je s kojim je naša stručna javnost bila upoznata (Goglia 1997, Bogadi-Šare & Goglia 2002).</s><s>Utvrđivanje stvarne izloženosti radnika vibracijama na određenim poslovima i zadacima te u uvjetima propisanih dnevnih normi, zahtjevan je i dugotrajan postupak.</s><s>Postupak je tim složeniji ako su svakodnevni radni zadaci sastavljeni od većeg broja aktivnosti različitog trajanja, tijekom kojih dolazi do izlaganju vibracijama različitih razina (McGeoch et al. 2005).</s><s>Kako je poznato, izloženost vibracijama koje se sustavom šakaruka prenose na rukovatelje vibrirajućim alatima ili vibrirajućim predmetima rada iskazuje vrijednošću energetskog ekvivalenta A(8).</s><s>Dobivene se vrijednosti uspoređuju s dopuštenim razinama izlaganja određenim nacionalnim pravilnicima, a u skladu s Directive 2002/44/EC, nakon čega se pristupa odabiru zaštitnih mjera ukoliko se to pokaže potrebnim.</s><s>Postupak utvrđivanja vrijednosti energetskog ekvivalenta vibracija propisan je međunarodnom i nacioŠumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 471–478 472</s>\n<s>Slika 1. Karte odsjeka i osnovne karakteristike sastojina Figure 1 Working area maps with basic characteristics Odjel 87 a: Šumski odjel Sesvečka</s>\n<s>GOGLIA, V. et al.: UČINKOVITOST UZGOJNIH RADOVA U SVJETLU DIRECTIVE 2002/44/EC nalnom normom HRN ISO 5449-1-2001.</s><s>Da bi se postupak pojednostavio i približio mjeriteljima, pripremljen je priručnik pod naslovom Guide to good practice on Hand-Arm Vibration, Non-binding guide to good practice with a view to implementation of Directive 2002/44/EC on the minimum health and safety requirements regarding the exposure of workers to the risks (isti je pravilnik preveden na hrvatski jezik).</s><s>Kako je poznato, odredbe Pravilnika o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti vibracijama na radu, postaju obvezujuće za šumarstvo i poljoprivredu od 2012. godine.</s><s>Na poslovima sječe i izrade drvnih sortimenata radnici su izloženi vibracijam budući da koriste mehanizirana sredstva rada različite namjene, raznih proizvođača, različitih masa i snaga pogonskih motora, a da se pritom od njih očekuje da zadovolje propisane radne normative.</s><s>Nadalje, učinkovitost u procesu njege i iskorištavanja šuma stalna je briga šumarske struke (Stankić et al. 2011).</s><s>Stoga je potpuno jasno da predstoji dugotrajan posao oko utvrđivanja stvarnih vrijednosti energetskih ekvivalenata A(8), na poslovima i zadacima na kojima dolazi do izlaganja vibracijama te određivanju dnevih radnih normi u skladu s ograničenjima.</s><s>U tom smislu je pokrenut i istraživački zadatak na području Uprave šuma Koprivnica.</s><s>Istraživanja su započela na uzgojnim radovima, da bi se potom nastavila i na radovima sječe i izrade u proredama i u glavnom prihodu.</s><s>Stručna je javnost prethodnim priopćenjima upoznata o spomenutim istraživačkim naporima (Goglia et al. 2011).</s>\n<s>Kako je ranije spomenuto, sva su mjerenja obavljena na području Uprave šuma Koprivnica.</s><s>Tijekom obavljanja uzgojnih radova na poslovima čišćenja gustiša te njege mladika u spomenutoj Upravi, radnici uglavnom koriste motornu lančanu pilu, tip STIHL MS260.</s><s>Isti je tip pile pripremjen radnicima i za provedena mjerenja.</s><s>Osnovne tehničke karakteristike pile STIHL MS260 su:</s>\n<s>Da bi se objektivno utvrdila izloženost radnika vibracijama tijekom obavljanja uzgojnih radova snimana je video kamerom njegova cjelodnevna radna aktivnost tzv. slika radnoga dana.</s><s>Snimanje rada radnika na uzgojnim radovima odvijalo se na području šumarija Repaš i Križevci, UŠP Koprivnica.</s><s>Na području svake šumarije snimalo se u dva odjela – u jednom odjelu kod njege mladika, a u drugom kod čišćenja guštika.</s><s>U svakom odjelu snimalo se po 4 dana video kamerom (Sony mini DV) te zapornim satom (Q&Q HS44).</s><s>Po završetku snimanja na terenu, snimljeni su podaci i video zapisi prebacivani na računalo te potom analizirani.</s>\n<s>Karte odsjeka te osnovne karakteristike sastojina u kojima su obavljena snimanja pokazuje sl.1. U Šumariji Križevci na radilištu su radila dva radnika u tandemu.</s><s>Oba su prije radila kao sjekači, ali im zbog narušenog zdravlja nije dopušten rad pod punim opterećenjem.</s><s>Obojica su koristila motornu pilu STIHL MS260.</s><s>U Šumariji Repaš izmjenjivala su se tri radnika na radilištu.</s><s>Prva dvojica su prije bili sjekači, koji zbog narušenog zdravlja ne mogu raditi pod punim opterećenjem, dok je treći bio povremeni radnik.</s><s>Kada se ekipa sastoji od dva radnika tada jedan ima malu Tablica 1. Osnovna obilježja odjela u kojima su vršena istraživanja Table 1 Basic characteristics of the areas in which the research was carried out</s>\n<s>Slika 2. Shematski prikaz snimaka radova po šumarijama i odjelima Figure 2 Shematic representation of works in forest departments Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 471–478 474</s>\n<s>117 motornu pilu, a drugi kosijer.</s><s>Jedan radnik motornom pilom reže stabalca, a drugi ih spušta na tlo.</s><s>Radnici su se izmjenjivali u radu tako da je svaki radio približno pola radnog vremena motornom pilom.</s>\n<s>Radovi koji su obavljani u pojedinim šumarijama te pripadnim odjelima shematski prikazuje sl. 2, a osnovna obilježja odjela u kojima su istraživanja vršena sadržana su u tablici 1. Svi radni zahvati tijekom kojih dolazi do izlaganja radnika vibracijama te pripadajuća vremena tijekom jednog radnog dana, dobivena su analizom snimaka napravljenih video kamerom.</s>\n<s>Na njezi mladika je snimano 3 dana.</s><s>Jedan je radnik utrošio ukupno 12,5 rezervoara goriva.</s><s>Prosječno vrijeme potrebno da se utroši 1 rezervoar goriva je 53 min.</s><s>Mjerenja su pokazala da je ukupno vrijeme rada pile u sva tri dana iznosilo 11 h 4 min 21 s. Prosječno je vrijeme rada pile u jednom danu iznosilo 3 h 41 min 27 s, odnosno 13287 s. Pri čiščenju gustiša je u 3 dana snimanja jedan radnik potrošio ukupno 14,5 rezervoara goriva.</s><s>Prosječno vrijeme potrebno da potroši 1 rezervoar goriva je 38 min.</s><s>Prema podacima dobivenima analizom snimaka ukupno vrijeme rada pile u sva tri dana bilo je 9 h 14 min 40 s. Prosječno vrijeme rada pile u jednom danu 3 h 04min B) Šumarija Repaš</s>\n<s>Na njezi mladika snimalo se 4 radna dana tijekom kojih je utrošeno 18 rezervoara goriva.</s><s>Vrijeme potrebno da se potroši 1 rezervoar goriva u prosjeku je iznosilo 46 min.</s><s>Ukupno je vrijeme rada pile u sva tri dana bilo 13 h 40 min 5 s, iz čega proizlazi da je prosječno vrijeme rada pile u jednom danu bilo 3 h 25 min 1 s, odnosno 12 301s. Video snimke čišćenje guštika napravljene su za četiri radna dana tijekom kojih je utrošeno 20 rezervoara goriva.</s><s>Prosječno vrijeme potrebno da se potroši jedan rezervoar je 44 min.</s><s>Tijekom snimanja ustanovljeno je ukupno vrijeme rada pile u trajanju 14 h 52 min 20 s. Prosječno vrijeme rada pile u jednom danu iznosilo je 3 h Pregledom video snimaka utvrđeni su svi radni zahvati tijekom kojih dolazi do izloženosti vibracijama: – prenošenje pile lijevom rukom – prihvat na prednjoj ručki – prenošenje pile desnom rukom – prihvat na stražnjoj ručki – prenošenje pile s obje ruke</s>\n<s>Na poligonu šumarske mehanizacije u simuliranim uvjetima obavljena su mjerenja razine vibracija za sve radne zahvate.</s><s>Za svaki je radni zahvat mjerenjima snimljeno pet uzoraka na temelju kojih je određivana srednja vrijednost vrednovanih ubrzanja vibracija.</s><s>Mjerenjima su ustanovljene sljedeće razine ukupne vrijednosti vrednovanih ubrzanja vibracija za sve radne zahvate:</s>\n<s>Za mjerenja ukupne vrijednosti razine vrednovanih ubrzanja vibracija korišten je mjerni lanac prikazan na sl. 3. Upotrjebljeni mjerni lanac u skladu je sa zahtjevima određenima međunarodnom normom ISO 8041 za tu vrstu mjerenja.</s><s>Mjerni lanac je prije i poslije mjerenja umjeravan.</s>\n<s>Nakom prebacivanja svih video snimki na osobno računalo sljedila je analiza istih.</s><s>Snimke su analizirane u programu Windows Media Player 9. Ukupno je obrađeno 200 intervala snimljenog materijala.</s><s>Trajanje intervala iznosilo je 3 ili 5 min.</s><s>Podaci su grupirani u 5 različitih načina prihvata motorne pile te polaganje pile na tlo prilikom spuštanja stabalaca na tlo, sukladno mjerenjima obavljenima u simuliranim uvjetima.</s><s>Podaci dobiveni analizom sadržani su u tablicama 2 i 3. Sukladno preporukama međunarodne 475</s>\n<s>Prosječno ekvivalentno opterećenje radnika pri čišćenju gustiša: / Average equivalen toperator’s exposure at pre-commercial thinning prosječno vrijeme rada s pilom: 11093 s / average effective working time 11093 s</s>\n<s>Prosječno ekvivalentno opterećenje radnika pri njezi mladika: / Average equivalen toperator’s exposure at tending of young growth prosječno vrijeme rada s pilom: 13287 s / average effective working time 13287 s</s>\n<s>Prosječno ekvivalentno opterećenje radnika pri njezi mladika: / Average equivalen toperator’s exposure at tending of young growth prosječno vrijeme rada s pilom: 6150 s / average effective working time 6150 s Operacija</s>\n<s>3275 čišćenje gustiša – odjel Ljevačka 21 b: / pre-commercial thinning – area Ljevača 21b Prihvat motorne pile</s>\n<s>GOGLIA, V. et al.: UČINKOVITOST UZGOJNIH RADOVA U SVJETLU DIRECTIVE 2002/44/EC norme ISO 5349-1-2001 iz točke 5.3, ekvivalentna se izloženost vibracijama na poslovima koji se sastoje od više operacija s promjenjivim intenzitetom izračunava prema relagdje je: T0 puno dnevno radno vrijeme u trajanju od 28 800 s, ahvi vrednovana razina ubrzanja vibracija (WAS-vrijednost) za i–tu operaciju, Ti trajanje i–te operacije Zaključak</s>\n<s>Mjerenja su omogućila dokumentirano izračunavanje stvarne izloženosti vibracijama radnika na uzgojnim radovima.</s><s>Još jednom treba naglasiti da se radi o radnicima kod kojih su već ustanovljene posljedice izlaganja vibracijama previsoke razine te im je zabranjeno puno opterećenje.</s><s>Treba istaći da su svi radnici uključeni u istraživanja bili izloženi utjecaju vibracija ekvivalentnih razina iznad vrijednosti A(8) od 2,5 m/s2 koja se u Directive 2002/44/EC te slijedom iste i u nacionalnom Pravilniku o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti vibracijama na radu postavlja kao granica upozoravajućih vrijednosti.</s><s>Izloženost radnika na svakodnevnim radnim aktivnostima takvoj razini vibracija nalažu poslodavcu obvezu pronalaženja mjera za njihovo smanjenje.</s><s>Posebno zabrinjava činjenica da su neki radnici bili izloženi vibracijama vrijednosti A(8) od 4,3 odnosno 4,5 m/s2, što se već približava granično dopustivim vrijednostima.</s><s>Uzme li se u obzir činjenica da se radi o radnicima s ograničenom radnom sposobnošću, svaki je komentar suvišan.</s><s>Istraživanja su nastavljena na poslovima sječe i izrade drvnih sortimenata u proredama i na glavnom prihodu, na nagnutim terenima i u ravnici.</s><s>U tijeku je analiza rezultata mjerenja.</s>\n<s>., 1997.</s><s>Ergonomic parameters of forest mechanization – measuring and evaluation problems, Mehanizacija šumarstva, hang-arm Transmitted vibration at forest nursery and thinning.</s><s>Human Resources Management and Ergonomics V(1), p. 4555, Zvolen</s>\n<s>• Pravilnik o zaštiti od rizika izloženosti vibracijama na radu.</s><s>Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva Republike Hr2012.</s><s>Productivity models for operational planning of timber forwarding in croatia.</s><s>Croatian Journal of Forest Engineering.</s>\n<s>Prosječno ekvivalentno opterećenje radnika pri čišćenju gustiša: / Average equivalen toperator’s exposure at pre-commercial thinning prosječno vrijeme rada s pilom: 6692,5 s / average effective working time Operacija</s>\n<s>KEY WORDS: ergonomics, vibration, exposure, limit values UDK 630*164 (Castanea sativa Mill.) (001) Izvorni znanstveni članci – Original scientific papers Igor Poljak, dipl. ing. šum., Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku, Svetošimunska 25, 10000 Zagreb, e-mail: ipoljakŽsumfak.hr</s>\n<s>U radu je prikazana varijabilnost pet populacija europskog pitomog kestena (Castanea sativa Mill.) na području sjeverozapadne Hrvatske: Ivanščica, Kalnik, Macelj, Markuševačka gora i Samoborsko gorje.</s><s>Unutarpopulacijska i međupopulacijska varijabilnost utvrđena je na osnovi deset morfoloških značajki plodova te osam izvedenih omjera, pri čemu su korištene deskriptivne i multivarijatne statističke metode.</s><s>Navedenim istraživanjem najmanje varijabilnim značajkama pokazale su se varijable koje opisuju oblik ploda i hiluma te odnos duljine i širine hiluma sa širinom i debljinom ploda, dok su visoki koefi cijenti varijabilnosti svojstveni za masu ploda te za broj i duljinu ureza endokarpa u sjemenku i njihov odnos s debljinom ploda.</s><s>Unutarpopulacijska varijabilnost veća je nego međupopulacijska.</s><s>Stabla unutar populacija signifi kantno se razlikuju za sva analizirana svojstva, dok je razlikovanje između populacija značajno za većinu značajki.</s><s>Klasterskom i diskriminantnom analizom utvrđeno je da su međusobno najsličnije populacije Samoborsko gorje i Markuševačka gora na koje se nadovezuje populacija Ivanščica.</s><s>Zatim slijedi populacija Macelj koja se odlikuje najkrupnijim plodovima te populacija Kalnik koja se najviše razlikuje u odnosu na ostale istraživane populacije.</s><s>KLJUČNE RIJEČI: Castanea sativa Mill., varijabilnost, plodovi, sjeverozapadna Hrvatska Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 479–489 480</s>\n<s>Rod Castanea Mill. pripada porodici Fagaceae, a obuhvaća sedam ekonomski i ekološki značajnih vrsta drveća koje su široko rasprostranjene u umjerenom šumskom pojasu sjeverne hemisfere (Johnson 1988, Dane i dr. 2003, Lang i dr. Europski pitomi kesten (Castanea sativa Mill.) plemenita je listača od koje imamo višestruku gospodarsku korist (kvalitetno drvo, jestivi plodovi, med, ogrijev, listinac i dr.).</s><s>Rasprostranjen je u mediteranskom području, od Kaspijskog jezera do Atlantskog oceana, gdje kestenove šume zauzimaju površinu od 2.530.000 ha (Fernández-López i Alía 2003, Conedera i dr. 2004a, 2004b).</s><s>Kod nas raste u šumama brežuljkasto-brdskog područja kontinentalnog dijela Hrvatske, u Istri te na otocima Krku i Cresu.</s><s>Veći dio areala pitomog kestena pruža se kroz središnju Hrvatsku, od slovenske granice do granice s BiH, gdje se najveće i najljepše sastojine nalaze na Zrinskoj i Petrovoj gori te na Medvednici (Medak i dr. 2009, Idžojtić i dr. 2010).</s><s>Ukupno šumskih površina na kojima pitomi kesten dolazi u Hrvatskoj ima Kesten je vrsta koja traži toplije položaje te dublja i umjereno svježa tla, a izbjegava suha te hladna i maglovita staništa (Anić 1940, 1942).</s><s>U kontinentalnom dijelu Hrvatske raste na nadmorskim visinama od 200 do 600 (700) m gdje uspijeva na različitim ekspozicijama i različitim tipovima tala.</s><s>Tvori čiste ili mješovite sastojine u pojasu kitnjakovih i bukovih šuma, gdje na sjevernim i istočnim ekspozicijama te na više ili manje strmim nagibima i zasjenjenim položajima pridolaze mezofi</s>\n<s>nama acidofi lne kestenove šume (Medak 2004, 2009, Medak i Perić 2007).</s><s>U submediteranskom području kestenove šume se isključivo razvijaju na sjevernim i istočnim ekspozicijama te na dubokim i ispranim tlima povrh vapnenastih podloga i Vukeliću (2012), na području Hrvatske pitomi kesten sa značajnim udjelom raste u četiri šumske zajednice: šumi pitomog kestena s hrastom kitnjakom (Querco-Castanetum sativae Horvat 1938), šumi pitomog kestena s prasećim zeljem (Aposeri foetidae-Castanetum sativae Medak 2011), šumi bukve s pitomim kestenom (Castaneo sativae-Fagetum Marinček et Zupančić /1979/ 1995) te u submediteranskoj šumi pitomog kestena s krškim kukurijekom (Helleboro multifi di</s>\n<s>Castanetum sativae /Anić 1953/ Medak 2009).</s><s>U posljednjih nekoliko desetljeća pitomi kesten je znatno ugrožena vrsta koja stradava od raka kestenove kore (Cryphonectria parasitica /Murr./</s><s>Barr.) koji uzrokuje sušenje i propadanje stabala.</s><s>U Europi je bolest prvi puta zabilježena 1938. godine u Italiji, dok se kod nas po prvi puta pojavljuje 1955. godine na lovranskom području u blizini Opatije, od kuda se ubrzo proširila na cjelokupno područje rasprostranjenosti ove vrste u Hrvatskoj (Halambek 1988).</s><s>Kestenova osa šiškarica (Dryocosmus kuriphilus Yasumatsu) zadnjih desetak godina predstavlja sve veći problem u Europi.</s><s>Ovaj karantenski štetnik, prenesen iz Kine u Italiju 2002. godine, uzrokuje stvaranje šiški na izbojcima i listovima, s posljedicom smanjenja uroda plodova.</s><s>Od 2010. godine nađen je i na nekoliko lokaliteta u Hrvatskoj (Matošević i dr. 2010).</s><s>Osim toga, pitomi kesten je u pogledu gospodarenja pod znatnim čovjekovim utjecajem, što može dovesti do gubitka genetske raznolikosti.</s><s>Iz tih je razloga u europskim i mediteranskim zemljama pokrenut niz multilateralnih projekta kojima je svrha zaštita genetskih resursa ove vrste.</s><s>Genetska raznolikost jedan je od najvažnijih preduvjeta za adaptivni potencijal šumskih vrsta drveća u promjenjivim uvjetima okoline.</s><s>Da bi mjere za očuvanje genofonda neke vrste bile uspješne, potrebne su spoznaje o njenoj postojećoj varijabilnosti, kao i o postojanju ili nepostojanju kontinuiteta u navedenom variranju.</s><s>Mjere očuvanja šumskog drveća trebaju se zasnivati na evolucijskom pristupu i biti usredotočene na očuvanje unutarvrsne genetske varijabilnosti (Eriksson 2001, 2004, Villani i Eriksson 2006).</s><s>Prilikom određivanja varijabilnosti europskog pitomog kestena u prirodnim populacijama, šumskim sastojinama i voćnjacima, s ciljem očuvanja genetskih resursa ove vrste, koriste se molekularno-biološke i morfometrijske metode.</s><s>Od molekularno-bioloških metoda neki autori koriste izoenzime (Villani i dr. 1991, Fernández-López i Monteagudo 2010), ISSR markere (Mattioni i dr. 2008), RAPD markere (Solar i dr. 2005), zatim RAPD, ISSR i izoenzime (Casasoli i dr. 2001), dok u novije vrijeme sve veću primjenu pronalaze mikrosatelitni biljezi (Hozova i dr. 2009, Martin i dr. 2010, Cutino i dr. 2010, Mattioni i dr. 2010, 2011).</s><s>Morfometrijske metode najvećim dijelom pronalaze primjenu u istraživanjima koja se odnose na dobivanje spoznaja o varijabilnosti različitih sorti pitomog kestena (Borghetti i dr. 1986, Álvarez-Álvarez i dr. 2006, Ramos-Cabrer i PereiraLorenzo 2005, Ertan 2007).</s><s>Osim toga, neki autori koriste klasične morfometrijske metode u svrhu dobivanja spoznaja o međupopulacijskoj i unutarpopulacijskoj varijabilnosti unutar šumskih sastojina i prirodnih populacija.</s><s>Tako Villani i dr. (1992), Aravanopoulos i dr. (2001), Bolvanský i Užík (2005) te Idžojtić i dr. (2009) uspješno primjenjuju multivarijatne statističke metode za razlikovanje populacija na osnovi morfoloških obilježja plodova, dok Podjavoršek riste za proučavanje varijabilnosti i predselekciju novih genotipova superiornih svojstava.</s>\n<s>O propadanju kestenovih sastojina na području sjeverozapadne Hrvatske te smanjenju površina pod kestenovim šumama pisalo je više autora.</s><s>Tako Anić (1940) navodi da su uslijed prekomjernog i intenzivnog gospodarenja kestenove šume na području Medvednice znatno degradirane.</s><s>Tako481</s>\n<s>POLJAK, I. et al.: VARIJABILNOST EUROPSKOG PITOMOG KESTENA (Castanea sativa Mill.) NA PODRUČJU SJEVEROZAPADNE HRVATSKE đer ističe kako je u starim kestenicima tlo degradirano i zakiseljeno te da je sve veći broj starih panjeva s oštećenim i suhim stablima.</s><s>Nakon toga ubrzo je uslijedilo i propadanje kestenovih šuma uzrokovano rakom kestenove kore, za koje Vukelić (1991) i Medak (2004) navode da je uvelike izmijenilo fi</s>\n<s>nama acidofi zionomiju i strukturu tih sastojina.</s><s>Vukelić (1991) ističe kako su površine pod kestenovim šumama na području Medvednice znatno smanjene u odnosu na stanje koje je prikazao Anić 1940. godine, dok Medak (2004) utvrđuje smanjenje areala pitomog kestena na području sjeverozapadne Hrvatske u odnosu na prijašnja istraživanja, ali isto tako i pozitivne utjecaje prestanka snažnog i intenzivnog oblika gospodarenja u posljednjih nekoliko desetljeća.</s><s>S obzirom na to da se pitomi kesten kao jedna od naših najugroženijih vrsta plemenitih listača nalazi na listi prioriteta za očuvanje genofonda, potrebno je istražiti njegovu postojeću varijabilnost koja je negativno utjecana od raka kestenove kore i negativnih antropogenih čimbenika.</s><s>U tu svrhu pristupilo se istraživanju varijabilnosti plodova pitomog kestena na području sjeverozapadne Hrvatske pomoću morfometrijske analize.</s>\n<s>Plodovi za morfometrijsku analizu skupljeni su tijekom listopada 2010. godine iz pet populacija pitomog kestena na području sjeverozapadne Hrvatske: Ivanščica, Kalnik, Macelj, Markuševačka gora i Samoborsko gorje (slika 1).</s><s>U svakoj populaciji izabrano je po 20 stabala koja su međusobno bila udaljena najmanje 50 m, a sa svakog stabla skupljeno je po 10 zdravih plodova koji su se nalazili postrano Odmah nakon skupljanja, pristupilo se vaganju plodova (mmasa) te su zatim mjerena sljedeća morfološka svojstva (t), udaljenost od osnove do najšireg dijela ploda (dfb ljina hiluma (sl) i širina hiluma (sw).</s><s>Nakon toga plodovi su prerezani na najširem dijelu te je utvrđen broj sjemenki po plodu (ns), broj ureza endokarpa u sjemenku (ni) i duljina najdužeg ureza endokarpa u sjemenku (li).</s><s>Ukupno je analizirano 1000 plodova.</s>\n<s>Iz mjerenih značajki izvedeni su sljedeći omjeri: visina ploda/širina ploda (h/w), udaljenost od osnove ploda do najšireg dijela ploda/visina ploda (dfb</s>\n<s>Material and Methods visina ploda (t/h), debljina ploda/širina ploda (t/w), duljina hiluma/širina ploda (sl/w), širina hiluma/debljina ploda (sw/t), širina hiluma/duljina hiluma (sw/sl) i duljina najdužeg ureza endokarpa u sjemenku/debljina ploda (li/t).</s><s>Mjerene morfološke značajke prikazane su deskriptivnim statističkim parametrima, pri čemu su korišteni standardni algoritmi deskriptivne statističke analize (Sokal i Rohlf 1989).</s><s>Podaci su prikazani sljedećim univarijatnim statističkim parametrima: aritmetička sredina (x), standardna devijacija (SD) i koefi</s>\n<s>Za utvrđivanje unutarpopulacijske i međupopulacijske varijabilnosti korištena je univarijatna analiza varijance (ANOVA).</s><s>Analizirani faktori varijabilnosti bili su populacija i stablo, na način da je faktor stablo ugniježđen unutar faktora populacija.</s><s>Da bi se dobio uvid u zastupljenost pojedinih istraživanih izvora varijabilnosti u ukupnoj varijanci (između populacija, između stabala unutar populacije, unutar stabla) korištena je REML metoda (Restricted Maximum Likelihood Method).</s>\n<s>signifi kantno razlikuju za pojedina mjerena svojstva (za koja su prethodno provedenom analizom varijance dobivene vrijednosti signifi</s>\n<s>Za utvrđivanje sličnosti, odnosno različitosti analiziranih populacija na osnovi mjerenih morfoloških obilježja plodova, korištene su multivarijatne statističke metode – klasterska i diskriminantna analiza (McGarigal i dr. 2000).</s><s>Provedenom klasterskom analizom dobiveno je horizontalno hijerarhijsko stablo, pri čemu je za udruživanje clustera korištena UPGMA metoda (Unweighted Pair Group Average niranje udaljenosti između istraživanih</s>\n<s>o bi se odredilo koje značajke najbolje diskriminiraju grupe koje su dobivene klasterskom analizom, korištena je diskriminantna analiza.</s><s>Navedene statističke analize provedene su pomoću statističkog programa STATISTICA 8.0 (StatSoft Rezultati</s>\n<s>Rezultati provedene deskriptivne statističke analize prikazani su u tablici 1, po populacijama (N = 200) te ukupno za sve populacije zajedno (N = 1000).</s><s>Prosječna masa plodova za pet istraživanih populacija je 8,27 g. Koefi cijenti varija</s>\n<s>Results bilnosti za masu plodova kreću se od 26,29 % za populaciju Samoborsko gorje do 40,13 % za populaciju Kalnik.</s><s>Od istraživanih populacija prosječno najveću masu plodova ima populacija Macelj (9,39 g), zatim slijede Ivanščica (8,91 te populacija Kalnik (6,07 g) s prosječno najmanjom masom plodova.</s><s>Populacija Kalnik je ujedno i populacija s prosječno najmanjim izmjerenim vrijednostima za sljedeće značajke: visina ploda (h), širina ploda (w), debljina ploda (t), udaljenost od osnove do najšireg dijela ploda (dfb ljina hiluma (sl) i širina hiluma (sw).</s><s>Prosječno najveće vrijednosti za širinu (w) i debljinu ploda (t) te za duljinu (sl) i širinu hiluma (sw) imala je populacija Macelj.</s><s>Prosječno se u jednom plodu za sve populacije zajedno nacijenti varijabilno</s>\n<s>Results sti za ovo svojstvo kreću se od 9,88 % za populacije Kalnik i Macelj do 28,36 % za populaciju Markuševačka gora.</s><s>Prosječan broj ureza endokarpa u sjemenku na najširem dijelu ploda kreće se od 2,04 za populaciju Kalnik do 4,34 za populaciju Ivanščica.</s><s>Prosječna duljina tih ureza za sve populacije iznosi 23–35 % od prosječne debljine ploda (li/t = Kako bi se kvantifi</s>\n<s>nirati oblik ploda.</s><s>Analizom izvedenih varijabli možemo zaključiti da populacija Kalnik ima približno jednako široke i visoke plodove (h/w = 0,98), dok ostale populacije imaju prosječno šire plodove nego što je njihova visina te se izvedeni omjeri kreću od 0,96 za populaciju Markuševačka gora do 0,88 za populaciju Macelj.</s><s>Iz omjera visine od osnove do najšireg dijela ploda (dfb sine ploda (h) možemo zaključiti da su plodovi kod svih istraživanih populacija najširi na 45 % njihove visine.</s><s>Omjer debljine i visine ploda (t/h), u prosjeku za sve populacije iznosi 0,68, dok je omjer debljine i širine ploda 0,63.</s><s>Varijable duljina i širina hiluma uspoređene su sa širinom i debljinom ploda (sl/w, odnosno sw/t).</s><s>Za sve istraživane populacije zajedno omjer sl/w je 0,75, a omjer sw/t je 0,61.</s><s>Varijable duljina i širina hiluma stavljene su i u međusobni odnos (sw/sl), iz kojega je vidljivo da plodovi svih populacija imaju hilum koji je u prosjeku dvostruko dulji od svoje Slika 2. Mjerene značajke plodova: visina ploda (h), širina ploda (w), debljina ploda (t), udaljenost od osnove do najšireg dijela ploda (dfb), duljina hiluma (sl), širina hiluma (sw), duljina najdužeg ureza endokarpa Figure 2 Measured fruit traits: height (h), width (w), thickness (t), distance from the base to the largest section of the fruit (dfb), scar length (sl), scar 483</s>\n<s>Rezultati univarijatne analize varijance (ANOVA) prikazani su u tablici 2. Stabla unutar populacija signifi kantno se ra</s>\n<s>signifi kantosti 0,01 razlikuju univarijatno za sljedeća svojploda (t), udaljenost od osnove do najšireg dijela ploda (dfb duljina hiluma (sl), širina hiluma (sw), broj ureza endokarpa u sjemenku (ns), duljina najdužeg ureza endokarpa u sjemenku (li), visina ploda/širina ploda (h/w), udaljenost od osnove ploda do najšireg dijela ploda/visina ploda (dfb debljina ploda/visina ploda (t/h), duljina hiluma/širina ploda (sl/w), širina hiluma/debljina ploda (sw/t), duljina najdužeg ureza endokarpa u sjemenku/debljina ploda (li/t).</s><s>Razlikovanje populacija na osnovi broja sjemenki (ns) te izvedenih varijabli debljina ploda/visina ploda (t/h) i širina hiluma/duljina hiluma (sw/sl) nije bilo statistički značajno.</s><s>Metodom najveće vjerodostojnosti (REML) dobiven je uvid u zastupljenost pojedinih izvora varijabilnosti u ukupnoj varijanci za sve istraživane varijable (tablica 3).</s><s>Iz navedenih rezultata vidljivo je da je varijabilnost između stabala unutar svake populacije znatno veća nego između samih populacija.</s><s>Za većinu mjerenih značajki pokazalo se da je najveći dio varijabilnosti od ukupne varijance uvjetovan varijabilnošću stabala unutar populacije (46,76–69,76 %).</s><s>Kao iznimka javlja se debljina ploda, gdje je varijabilnost između stabala unutar populacija nešto malo manja od varijabilnosti plodova unutar stabla te varijable ns, ni i li gdje komponenta varijance ostatka zauzima najveći udio varijabilnosti.</s><s>S obzirom na to da su rezultati provedene analize varijance pokazali da se populacije međusobno signifi kantno razli</s>\n<s>signifi kuju za većinu istraživanih značajki, provedeno je i post hoc testiranje Fisherovim multiplim testovima (LSD) za sve parove populacija kako bi se utvrdilo koje se točno populacije međusobno signifi</s>\n<s>kantno razlikuju za pojedina mjerena svojstva (tablica 4).</s><s>Prema dobivenim rezultatima može se zaključiti da se populacija Kalnik za sva mjerena svojstva razlikuje od ostale četiri populacije na razini signifi kantno</s>\n<s>kantno razlikuju za pojedina mjerena sti od 0,01.</s><s>Međusobno najsličnije populacije su Samoborsko gorje i Markuševačka gora, koje se razlikuju za širinu ploda i širinu hiluma.</s>\n<s>Iz dendograma (slika 3) se može vidjeti da su prema istraživanim svojstvima plodova najsličnije populacije Markuševačka gora i Samoborsko gorje, na koje se nadovezuje populacija Ivanščica.</s><s>Ove tri populacije formiraju cluster na koji se nadovezuje populacija Macelj.</s><s>Na najvećoj udaljenosti spaja se populacija Kalnik, koja se najviše razlikuje od ostalih analiziranih populacija.</s>\n<s>Tablica 2. Rezultati univarijatne analize varijance (ANOVA).</s><s>Table 2 Results of univariate analysis of variance (ANOVA).</s>\n<s>POLJAK, I. et al.: VARIJABILNOST EUROPSKOG PITOMOG KESTENA (Castanea sativa Mill.) NA PODRUČJU SJEVEROZAPADNE HRVATSKE Kako bi se utvrdilo koje značajke najbolje diskriminiraju prethodno navedene grupe, te kako bi se dodatno pojasnio trend njihove diferencijacije, provedena je diskriminantna analiza.</s><s>Za devet varijabli i tri grupe kanonskom analizom dobivene su dvije diskriminacijske funkcije.</s><s>Iz sredina i standardiziranih koefi</s>\n<s>5 i 6) možemo zaključiti da diskriminantna funkcija 1 najbolje razlikuje cluster 3 (populacija Kalnik) od clustera 2 (populacija Macelj) i clustera 1 (populacija Markuševačka gora, Samoborsko gorje i Ivanščica).</s><s>Varijable po kojima se populacija Kalnik najbolje razlikuje u odnosu na ostale četiri populacije su: masa, širina i debljina ploda.</s><s>Diskriminantna funkcija 2, koja objašnjava preostalih 23 % varijabilnosti, najbolje razlikuje cluster 2 od clustera 1 i 3. Razlikovanje populacije Macelj od ostalih populacija najviše je uvjetovano širinom hiluma i širinom ploda te nešto malo manje debljinom ploda (populacija Macelj odlikuje se najvećim izmjerenim prosječnim vrijednostima za širinu hiluma, širinu ploda i debljinu ploda).</s>\n<s>Tablica 4. Rezultati komparacije parova populacija za 9 značajki, korištenjem Fisherovog LSD testa.</s><s>Table 4 Results of populations pairwise comparisons for 9 traits by using Fisher LSD testing procedure.</s>\n<s>Provedenim istraživanjem najmanje varijabilnim značajkama pokazale su se varijable koje opisuju oblik ploda (h/w, dfb</s>\n<s>koefi cijenti varijabilnosti svojstveni su za visinu i širinu ploda, dok se srednje varijabilnom značajkom pokazala debljina ploda.</s><s>S obzirom na to da je debljina ploda ovisna o broju plodova u kupuli, samim time su i koefi cijenti varija</s>\n<s>26,29 % za populaciju Samoborsko gorje do 40,13 % za populaciju Kalnik, dobiveni su za masu ploda.</s><s>Najvarijabilnim značajkama pokazale su se varijable koje se odnose na broj (ni) i duljinu (li) ureza endokarpa u sjemenku te njihov odProvedenom univarijatnom analizom varijance pokazalo se da se stabla unutar populacija signifi kantno razlikuju za</s>\n<s>gnifi kantno razlikuju za većinu istraživanih značajki osim za broj sjemenki po plodu (ns) te za izvedene varijable t/h i sw/sl.</s><s>Za većinu mjerenih značajki pokazalo se da je najveći udio varijabilnosti od ukupne varijance uvjetovan varijabilnošću stabala unutar populacije.</s><s>Odstupanje od tog pravila pokazuju varijable ns, ni i li, gdje komponenta varijance ostatka zauzima najveći udio varijabilnosti te debljina ploda s približno podjednakim učešćem varijance u ukupnoj varijabilnosti.</s><s>Iste rezultate dobivaju i Bolvanský i Užík (2005) te Idžojtić i dr. (2009) istražujući morfološku varijabilnost plodova europskog pitomog kestena.</s><s>Iz navedenog možemo zaključiti da je unutarpopulacijska varijabilnost veća od međupopulacijske varijabilnosti, što je svojstveno za većinu drvenastih vrsta (Franjić 1996, Kajba 1996, Škvorc 2003, Idžojtić i dr. 2006, Zebec 2009).</s><s>U odnosu na istraživanja varijabilnosti lista drvenastih vrsta za koju je svojstveno da najveće učešće varijabilnosti od ukupne varijance otpada na listove unutar stabla (Idžojtić i dr. 2006, Zebec i dr. 2010), za varijabilnost ploda pokazalo se da najveći udio čini varijabilnost stabala unutar populacije.</s><s>Rezultati multivarijatnih metoda te deskriptivnih statističkih pokazatelja upućuju na to da se populacija Kalnik najviše razlikuje u odnosu na ostale istraživane populacije.</s><s>Populacija Kalnik odlikuje se prosječno najmanjim mjerenim vrijednostima za: masu ploda (m), visinu ploda (h), širinu ploda (w), debljinu ploda (t), udaljenost od osnove do najšireg dijela ploda (dfb</s>\n<s>cijentima varijabilnosti za većinu istraživanih značajki, što upućuje na njenu heterogenost.</s><s>Iako se projekcije kanonskih vrijednosti istraživanih populacija u prostoru (slika 4) djelomično međusobno preklapaju, odnosno čine kontinuirani oblak podataka, jasno se nazire razdvajanje clustera 3 (populacija Kalnik) od clustera 2 (populacija Macelj) i clustera 1 (populacije Markuševačka gora, Samoborsko gorje i Ivanščica).</s><s>Posebnost populacije Kalnik možemo protumačiti različitim ekološkim uvjetima njezina pridolaska.</s><s>Za razliku od ostalih populacija, ona je jedina koja pridolazi u šumi pitomog kestena s hrastom kitnjakom (Querco-Castanetum sativae Horvat 1938) te pripada skupini acidofi</s>\n<s>lih šuma.</s><s>Osim toga, Vukelić (1991) navodi da je kesten na to područje unesen u novije vrijeme te sa sigurnošću možemo ustvrditi da na tom području kesten nije autohton.</s>\n<s>na mezofi lnim staništima, a sastoji se od populacije Markuševačka gora, Samoborsko gorje i Ivanščica koje formiraju cluster 1 te od populacije Macelj koja čini zaseban cluster (cluster 2).</s><s>Međusobno najsličnije populacije su Markuševačka gora i Samoborsko gorje na koje se nadovezuje populacija Ivanščica.</s><s>U odnosu na populaciju Samoborsko gorje, populacija Markuševačka gora odlikuje se većom heterogenošću istraživanih morfoloških značajki, a osim toga svojstvene su joj najveće vrijednosti za varijable visina ploda i broj sjemenki po plodu.</s><s>Stabla unutar populacije Markuševačka gora uzorkovana su na području privatnih šuma, na dubokim i kvalitetnim tlima, za koje Medak (2009) ističe da su bolje strukture zbog prestanka intezivnog gospodarenja.</s><s>Uniformnost deskriptivnih statističkih pokazatelja unutar populacije Samoborsko gorje može se protumačiti negativnim antropogenim utjecajem te štetama koje su nastale uslijed sušenja od raka kestenove kore.</s><s>Populacija Macelj odlikuje se najvećim vrijednostima za širinu (w) i debljinu ploda (t) te za duljinu (sl) i širinu hiluma (sw), a u odnosu na ostale populacije mezofi lnog karaktera</s>\n<s>na mezofi izdvaja se po tome što raste zajedno s običnom jelom, gdje tvori šumsku zajednicu Castaneo sativae-Fagetum Marinček et Zupančić (1979) 1995 subass. abietetosum Medak Slika 4. Projekcija kanonskih vrijednosti istraživanih populacija u prostoru.</s><s>Figure 4 Scatterplot of the canonical scores of researched populations.</s><s>487</s>\n<s>POLJAK, I. et al.: VARIJABILNOST EUROPSKOG PITOMOG KESTENA (Castanea sativa Mill.) NA PODRUČJU SJEVEROZAPADNE HRVATSKE 2009.</s><s>Medak (2004) za sastojine ovakvog tipa navodi da su pod velikim antropogenim utjecajem te da ih odlikuje raznodobnost, odnosno gospodarenje prebiranjem.</s><s>Usporedimo li rezultate ovog istraživanja s rezultatima koje dobivaju Idžojtić i dr. (2009), gdje prosječna masa plodova za 10 populacija iznosi 7,1 g, vidljivo je da su plodovi na području sjeverozapadne Hrvatske u prosjeku krupniji u odnosu na istraživane populacije u ostalom dijelu Hrvatske.</s><s>Prema rezultatima deskriptivne statističke analize za četiri populacije u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine koje dobivaju Mujić i dr. (2010), prosječna masa plodova dio Slovenije dobivaju prosječnu masu plodova od 8,1 g s koefi</s>\n<s>na mezofi cijentom varijabilnosti od 28,7 %.</s><s>Rezultati za prosječnu masu plodova za populaciju Kalnik sličniji su rezultatima koje dobivaju Mujić i dr. (2010) za populacije pitomog kestena u Bosni i Hercegovini, dok su prosječne vrijednosti za ostale četiri populacije u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske sličnije vrijednostima koje dobivaju Solar i dr. (2005) za slovenske populacije pitomog kestena.</s><s>Genetska raznolikost jedan je od osnovnih preduvjeta za adaptabilnost određene vrste na određene stanišne uvjete.</s><s>Provedenim istraživanjem dobivene su spoznaje o unutarpopulacijskoj i međupopulacijskoj varijabilnosti pitomog kestena na području sjeverozapadne Hrvatske, što je osnova za daljnja istraživanja koja je potrebno provesti kako bi se dobile smjernice za očuvanje genetskih resursa ove vrste u Hrvatskoj.</s>\n<s>Zahvaljujemo djelatnicima šumarija Samobor, Krapina, Ivanec i Križevci na pomoći pri skupljanju plodova.</s><s>Rad je izrađen u okviru projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske pod naslovom \"Varijabilnost i očuvanje genofonda plemenitih listača u Hrvatskoj\".</s>\n<s>Diff erentiation of sweet chestnut (Castanea sativa Mill.) cultivars by leaf, nut and burr dimensions, Forestry, 79 (2): 149–158. • Anić, M., 1942: O rasprostranjenosti evropskog pitomog kestena s osobitim obzirom na nezavisnu državu Hrvatsku i susjedne zemlje, Tiskara C. Albrecht (P. Acinger), 142 str., Zagreb. • Anić, M., 1945: Pogledi na šumsku vegetaciju Istre i susjednih trophoretic and quantitative variation in chestnut (Castanea sativa Mill.) in Hellenic populations in old-growth natural and • Bolvanský, M., M. Užík, 2005: Morphometric variation and differentiation of European chestnut (Castanea sativa) in Slovakia, Morphological Variation in Chestnut Fruits (Castanea sativa netic linkage map of European chestnut (Castanea sativa Mill.) based on RAPD, ISSR and isozyme markers, Th eoretical and</s>\n<s>its origin to its diff sweet chestnut (Castanea sativa Mill.) populations in Croatia according to the morphology of fruits, Sauteria, 18: 232–333.</s><s>Slijedeći tragove pitomog kestena (Castanea spp.) – Uzgoj i kultura, folklor i povijest, tradicija i korištenje, Šum. list, 134 (5–6): ., 1988: Revision of Castanea sect.</s><s>Balanocastanon • Kajba, D., 1996: Međupopulacijska i unutarpopulacijska varijabilnost breze (Betula pendula Roth.) u dijelu prirodne rasprostranjenosti u Republici Hrvatskoj, Glas.</s><s>Šum. pokuse 33: 53–108. (Fagaceae) based on chloroplast trnT-L-F sequence data, Tree lani, 2010: Genetic diversity in European chestnut populations by means of genomic and genic microsatellite markers, Tree • Matošević, D., M. Pernek, B. Hrašovec, 2010: Prvi nalaz kestenove ose šiškarice (Dryocosmus kuriphilus) u Hrvatskoj, Šum. list, Role of domestication in shaping Castanea sativa genetic varitin, 2010: Genetic diversity in european chestnut populations, 2011: Genetic analysis performed on samples of Castanea sativa from Belasitsa and Slavyanka mountains.</s><s>State and prospects of the Castanea sativa population in Belasitsa mountain: climate change adaptation; maintenance of biodiversity and sustainable ecosystem management.</s><s>Project BG 0031 EEA report. ord, 2000: Multivariate sta</s>\n<s>its origin to its diff tistics for wildlife and ecology research, Springer Verlag, 283 str, • Medak, J., 2004: Fitocenološke značajke šuma pitomog kestena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Magistarski rad, Šumarski fakultet Zagreb.</s>\n<s>• Medak, J., 2011: Šume pitomog kestena s prasećim zeljem (Aposeri foetidae-Castanetum sativae ass. nova) u Hrvatskoj, Šum. • Medak, J., S. Perić, 2007: Šume pitomog kestena u Hrvatskoj tocenološke, ekološke i gospodarske karakteristike, Zbornik 2. botaničkog kongresa, Zagreb.</s>\n<s>Avanzato (ur.): Following chestnut footprints (Castanea spp.) – Cultivation and culture, folklore and history, traditions and use, Scripta Horticulture, 9: 40–43.</s>\n<s>its origin to its diff tion and comparison of domestic chestnut (Castanea sativa • Solar, A., A. Podjavoršek, F. Štampar, 2005: Fenotypic and genotypic diversity of European chestnut (Castanea sativa Mill.) in Slovenia – opportunity for genetic improvement, Genetic Resources and Crop Evolution, 52: 391–394. • StatSoft</s>\n<s>• Škvorc, Ž., 2003: Morfološka i genetička varijabilnost hrastova medunca (Quercus pubescens Wild.) i duba (Q. virgiliana /Ten./</s><s>Ten.) u Hrvatskoj, Magistarski rad, PMF, Zagreb. netic diff</s>\n<s>ware syserentiation among Turkish chestnut (Castanea sativa Mill.) populations, Heredity, 66: 131–136. gruence between genetic, morphometric, and physiological data on diff</s>\n<s>• Vukelić, J., 1991: Šumske zajednice i staništa hrasta kitnjaka, • Vukelić, J., 2012: Šumska vegetacija Hrvatske, Sveučilište u Zagrebu Šumarski fakultet i Državni zavod za zaštitu prirode, 403 • Zebec, M., 2009: Morfologija i varijabilnost nizinskog brijesta (Ulmus minor Mill. sensu latissimo) u Hrvatskoj, Disertacija, Šumarski fakultet Zagreb.</s>\n<s>ware sysnost nizinskog brijesta (Ulmus minor Mill. sensu latissimo) na području hrvatske Podravine prema morfološkim svojstvima 489</s>\n<s>SUMMARY conditions, particularly edaphic and climate, and in diff erent forest communities, one can assume there is a diff</s>\n<s>Uporabljivost ultrazvučnog visinomjera/daljinomjera Vertex pri izmjeri strukture brdske bukove sastojine primjenom uzoraka promjenjive vjerojatnosti selekcije ocijenjena je na temelju rezultata procjene strukturnih elemenata i vremena, odnosno novčanih sredstava utrošenih za izmjeru.</s><s>Istraživanje je provedeno u čistoj bukovoj sastojini na području Uprave šuma Podružnice Karlovac, Šumariji Slunj u gospodarskoj jedinici Mašvina.</s><s>Na kvadratnoj mreži 100x100 metara postavljeno je 25 stajališta na kojima je provedena izmjera prsnih promjera Bitterlichovom metodom (PPS).</s><s>Za odabir stabala korišten je Bitterlichov štapić (faktor temeljnice 1) i Bitterlichov zrcalni relaskop (faktori temeljnice 1, 2 i 4).</s><s>Provjera udaljenosti rubnih stabala provodila se Vertexom, a uz faktore temeljnice 2 i 4 i mjernom vrpcom.</s><s>Kao referentna metoda postavljena je kružna ploha radijusa 20 m. Na temelju izmjera različitim metodama izračunate su vrijednosti strukturnih elemenata (broj stabala, temeljnica i volumen) za pojedine plohe i sastojinu u cjelini.</s><s>Analizom varijance ponovljenih mjerenja nije utvrđena statistički značajna razlika u prosječnim vrijednostima strukturnih elemenata između različitih metoda izmjere uz razinu značajnosti 0,05.</s>\n<s>Za odabrane PPS metode provedena je studija vremena i procjena troškova inventure.</s><s>Uz veće faktore temeljnice znatno se smanjuje vrijeme i trošak inventure (i do 71 %).</s><s>Ukupno vrijeme i troškovi inventure primjenom faktora temeljnice 2 uz korištenje Vertexa su 20 % manji, a kod faktora temeljnice 4 su 12 % manji nego kada se udaljenost rubnih stabala provjerava mjernom vrpcom.</s><s>Ovim istraživanjem potvrđeno je da se troškovi izmjere PPS metodama mogu smanjiti primjenom Vertexa, a jednako tako i primjenom odgovarajućih faktora temeljnice, kao i organizacijom rada (prijevoz ekipa).</s><s>KLJUČNE RIJEČI: daljinomjer Vertex, Bitterlichova metoda uzorkovanja, troškovi, izmjera šuma, primjerne plohe Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 491–500 492</s>\n<s>Izmjera šuma neophodna je osnova za racionalno gospodarenje šumom, te se tijekom vremena trajno usavršava poboljšanjem postojećih i uvođenjem novih metoda.</s><s>Podaci o strukturi šuma redovito se dobivaju na temelju uzoraka, a u uređajnoj inventuri prevladava izmjera na primjernim plohama.</s><s>Jedna od metoda terenskog prikupljanja podataka su uzorci promjenljive vjerojatnosti selekcije (Variable probability sampling) koji su kod nas poznati i kao PPS uzorci (Probability Proportional to Size), a osmislio ih je W .</s><s>Bitter</s>\n<s>Introduction lich (1947, 1948).</s><s>Temelj ove metode jest relativna izmjera (kutovi, duljine) iz koje se naknadno preračunavaju željene stvarne veličine (promjer, temeljnica, volumen) čime se sama izmjera olakšava i ubrzava (Iles 2003).</s><s>Bitterlichove PPS metode u svijetu se primjenjuju već mnogo godina, a do sada su našle najširu primjenu u SAD (Bitterlich 1984), gdje je provedeno i najviše istraživanja o pouzdanosti i učinkovitosti ovih metoda inventure šuma (Grosenbaugh 1952, Kulow 1966, Oderwald 1981, Gambill i dr. 1985).</s><s>Učinkovitost ove metode očituje se u činjenici da je za istu pouzdanost procjene temeljnice Bitterlichovom metodom potrebno mjeriti manje stabala negoli metodom kružnih ploha (Matern 1972).</s><s>PPS metode, njihova prilagodba radi bolje učinkovitosti te usporedba s metodama primjernih ploha i dalje su predmet istraživanja (Brooks i McGill 2004, Marshall i dr. 2004, Lindemuth 2007).</s><s>Objave vezane za uzorke promjenjive vjerojatnosti selekcije u Hrvatskoj su dosta rijetke.</s><s>Lukić (1984) uspoređuje strukturu sastojina u nizinskim lužnjakovim šumama izmjerenu metodom totalne klupaže i metodama izmjere na prugama PPS metodama (stajališta, linije).</s><s>Slično istraživanje u nizinskim lužnjakovim šumama provodi Indir (2005) koji uspoređuje strukture sastojina dobivene izmjerom na krugovima fi</s>\n<s>Introduction ksne površine s PPS metodama (stajališta).</s><s>Vedriš (2010) u prebornim šumama bukve i jele uspoređuje procjenu strukturnih elemenata dobivenu pomoću kružnih primjernih ploha različite veličine s Bitterlichovom metodom promjenjive vjerojatnosti selekcije.</s><s>Pranjić (1993) predlaže Bitterlichovu PPS metodu za kontrolu podataka dobivenih pri izmjeri nekim drugim metodama.</s><s>Dobar dio objava vezanih uz uzorke promjenjive vjerojatnosti selekcije tiče se izbora faktora temeljnice kojim će se izmjera provesti.</s><s>Manjim faktorima mjeri se više stabala i postiže bolja pouzdanost procjene, a veći faktori iziskuju manji utrošak vremena.</s><s>Odabir faktora temeljnice određuje se unaprijed te ga autori vežu uz željeni prosječan broj mjerenih stabala po stajalištu (plohi).</s><s>Prema Bitterlichu (1984) isti se treba nalaziti u rasponu 7 do 14 stabala, prema SchreKangas i Maltamu (2006) 6 do 10, a prema Bankoviću i Pantiću (2006) čak 15 do 25 stabala.</s><s>Iles (2003) preporučuje svega 4 do 8 stabala po plohi za procjenu volumena, radi učinkovitosti izmjere te izbjegavanja pogrešaka izostavljanja (udaljenih) stabala.</s>\n<s>Prema Todoroviću (1984) i Ilesu (2003) nije poželjno primijeniti (premali) faktor temeljnice koji uključuje udaljena stabla koja se ne mogu sigurno procijeniti.</s><s>Lukić (1984) i Indir (2005) koriste faktore temeljnice 1, 2 i 4 za izmjeru starih lužnjakovih sastojina.</s><s>Vedriš (2010) koristi faktore temeljnice 3, 5 i 7 za izmjeru prebornih bukovo-jelovih sastojina.</s>\n<s>Kao i kod ostalih terestričkih metoda, poteškoću pri izmjeri predstavljaju ‘rubna stabla’ čija se pripadnost uzorku (udaljenost od središta) mora provjeravati (Bitterlich 1984, Iles 2003).</s><s>Provjera udaljenosti udaljenih rubnih stabala mjernom vrpcom iziskuje puno vremena, te se to smatralo jednim od razloga neprimjenjivanja ove metode pri uređajnim izmjerama u Hrvatskoj.</s>\n<s>Budući da u Hrvatskoj ova metodologija do sada nije našla širu primjenu, ovim se radom želi pridonijeti njenom poznavanju i praktičnoj primjenjivosti.</s><s>Razvojem tehnologije i u šumarstvu se pojavljuju instrumenti koji olakšavaju i ubrzavaju izmjere.</s><s>Jedan od njih je višenamjenski ultrazvučni uređaj Vertex koji mjeri duljine, kutove (nagib) i visine.</s><s>Budući da se Vertex mnogo koristi u izmjeri šuma za provjeru udaljenosti stabala kod svih terenskih izmjera, cilj je ovog rada istražiti njegovu uporabljivost pri izmjeri strukture sastojina primjenom uzoraka promjenjive vjerojatnosti selekcije.</s><s>2. Materijal i metode</s>\n<s>Istraživanje je provedeno u odjelu 1, Gospodarska jedinica (GJ) Mašvina, Šumarije Slunj, Uprava šuma Podružnica (UŠP) Karlovac, u kojem je postavljen sistematski uzorak sa 25 stajališta na sjecištima kvadratične mreže stranice kvadrata od 100 m</s>\n<s>Početna je izmjera provedena na krugovima radijusa 20 m (K20) pri čemu su svakom stablu iznad taksacijske granice (10 cm) izmjereni prsni promjer i visina te udaljenost od središta plohe.</s><s>Pri tomu su sva stabla unutar kruga označena rednim brojevima koji su korišteni i pri izmjeri PPS metodama.</s><s>Podaci s ovih krugova korišteni su kao referentna vrijednost s pretpostavkom da zbog najveće površine uzorka i broja mjerenih stabala najtočnije odražavaju stvarnu strukturu sastojine.</s>\n<s>Za izmjeru PPS metodom odabrani su faktori temeljnice 1, 2 i 4 te je odabir stabala vršen iz središta ploha na temelju tako odabranih kritičnih kutova koristeći Bitterlichov štapić (Š) i Bitterlichov zrcalni relaskop (R).</s><s>Pomoću PPS metoda mjerena su sva stabla čiji je prsni promjer bio širi od zada493</s>\n<s>RADOČAJ, M. et al.: UPORABLJIVOST VERTEXA PRI IZMJERI STRUKTURE BRDSKE BUKOVE SASTOJINE... nog kritičnog kuta selekcije, a onima čiji je promjer izgledao jednak kritičnom kutu provjeravana je horizontalna udaljenost od središta plohe Vertexom (kod metoda Š1, R1, R2 i R4)) odnosno mjernom vrpcom (kod metoda R2MV i R4MV) metodom \"ravnjače-podravnjače\".</s>\n<s>Pri izmjeri prsnih promjera PPS metodama mjeritelj je prsima ili leđima okrenut k središtu plohe, jer je to upravo onaj promjer koji vidimo gledajući iz središta plohe preko Bitterlichovog štapića ili kroz Bitterlichov zrcalni relaskop.</s><s>Bitterlichov zrcalni relaskop koristio se otkočen radi automatske korekcije udaljenosti zbog nagiba.</s><s>Budući da je za utvrđivanje pripadnosti svakog rubnog stabla uzorku provjera udaljenosti teoretski obvezna (Bitterlich 1984, Iles 2003), u dijelu ovoga rada odlučili smo istražiti je li u ovom slučaju provjera praktično nužna.</s><s>Stoga su osim metoda Š1, R1, R2 i R4, kod kojih su rubna stabla provjeravana (\"originalne metode\"), naknadno primijenjene iste metode, ali tako da je u uzorak uzeto svako drugo rubno stablo (\"izvedene metode\").</s><s>Ove druge nose oznake Š1½, Vertex je pri izmjeri korišten za mjerenje udaljenosti (provjera rubnih stabala) kako bi se ubrzalo vrijeme izmjere i time smanjili troškovi, te za odabir stabala u uzorak (samo kod metode V1).</s><s>Primjena Vertexa za odabir stabala proizašla je iz njegove mogućnosti postavljanja faktora temeljnice, iz kojega kod izmjere udaljenosti stabala izračunava i prikazuje minimalni promjer stabla da bi ono bilo u uzorku Kod metode V1, uz korištenje Vertexa za odabir i provjeru stabala radi jednostavnosti rada uzet je faktor temeljnice 1 kod kojega je odnos granične udaljenosti (R) u metrima i promjera stabla (d) u centimetrima jednak Ri = di /2 (Bitterlich 1984, Vedriš 2010: 25) te je odnos granične udaljenosti i promjera jednostavno preračunati.</s><s>Ova metoda odabira ipak zbog nepouzdanosti vizualne procjene omjera udaljenosti i promjera očekivano obuhvaća velik broj rubnih stabala, pa je izmjera provedena samo kao provjera na jednoj plohi.</s><s>Radi procjene troška izmjere snimano je vrijeme potrebno za izmjeru na svakom stajalištu za svaku metodu.</s><s>Vremena izmjere snimana su štopericom.</s><s>Ukupno vrijeme rada razdijeljeno je na vrijeme izmjere na plohama i vrijeme hoda, a obrađivano je kao:</s>\n<s>1. Vrijeme izmjere na plohi (Tip) koje čini vrijeme od početka do kraja izmjere na pojedinoj plohi određenom metodom;</s>\n<s>2. Vrijeme izmjere ekipe (Tie) koje je dobiveno množenjem vremena izmjere na plohi (Tip) s brojem članova ekipe predstavlja osnovu za izračun troškova cijele ekipe; 3. Vrijeme hoda obuhvaća hod između ploha kao i hod od vozila do početne plohe te od završne plohe do vozila (jednako za sve metode), pomnoženo s brojem članova ekipe; 4. Ukupno vrijeme (T</s>\n<s>uke) koje je dobiveno tako da se vremenu izmjere ekipe (Tie) dodalo vrijeme hoda (za prosječan iznos po plohi podijeljeno je s brojem ploha).</s><s>Na samo vrijeme izmjere na plohi utječu različiti čimbenici: nagib terena, prohodnost, broj stabala koja se mjere (povrTablica 1. Nazivi metoda izmjere, način odabira stabala, provjere udaljenosti i broj članova ekipe po metodama Table 1. Measurement methods, way of sample tree selection, distance checking, and number of crew members METODA IZMJERE</s>\n<s>BROJ ČLANOVA EKIPE – Number of crew members Bitterlich – promjenjiva vjerojatnost selekcije; FK – fiksni krug; V – Vertex; Š – Bitterlichov štapić; R – Bitterlichov zrcalni relaskop; MV – mjerna vrpca; OKO – oko; * 20 je radijus fiksnog kruga (m)</s>\n<s>Bitterlich – Variable probability sampling; FK – Circular sample plot; V – Vertex; Š – Bitterlich stick; R – Bitterlich Spiegelrelaskop; MV – Measuring tape; OKO – eye; * 20 Slika 1. Prikaz izračuna minimalnog promjera stabla (34,0 cm) koje je od središta plohe udaljeno 16,99 m u horizontali, uz odabrani faktor temeljnice 1</s>\n<s>PROVJERA UDALJENOSTI – Distance check šina plohe), broj rubnih stabala (koja se provjeravaju) te broj članova terenske ekipe koji provode izmjeru.</s><s>Broj članova koji provode izmjeru pri pojedinoj metodi određen je unaprijed na temelju procjene optimalne učinkovitosti pojedinaca u ekipi i same terenske ekipe (tablica 1).</s><s>2.2.</s><s>Obračun i analiza podataka – Data analysis Prije samog obračuna izmjereni promjeri g upirani su po</s>\n<s>PROVJERA UDALJENOSTI – Distance check njemačkim debljinskim stupnjevima.</s><s>Volumen (krupnog drva) obračunat je pomoću dvoulaznih tablica za bukvu (Špiranec 1975).</s><s>Strukturni elementi (broj stabala (N/ha), temeljnica (G/ha) i volumen (V/ha)) obračunati su za svaku plohu te ukupno za cijelu sastojinu.</s>\n<s>Odstupanje distribucija pojedinih metoda (Š1, R1, R2 i R4) u odnosu na metodu K20, a također i izvedenih distribucija R2 i R4) testirano je hi-kvadrat testom.</s><s>Usporedba vrijednosti strukturnih elemenata (N, G i V) dobivenih različitim metodama provedena je Analizom varijance ponovljenih mjerenja u programu STATISTICA 7.1 (Statsoft</s>\n<s>Procjena troška izmjere dobivena je na temelju utrošenog vremena za izmjeru i internog cjenika poduzeća Hrvatske šume d.o.o., po kome je cijena rada pomoćnika taksatora 554 kn/dan, a pomoćnog radnika u šumarstvu 298 kn/dan.</s><s>Prema istom cjeniku trošak prijevoza vozilom Lada Niva iznosi 172 kn/dan.</s><s>Broj pomoćnih radnika ovisio je o metodama.</s><s>Kako u radno vrijeme od 8 sati ulazi dolazak i odlazak s posla kao i vrijeme odmora, obračun je proveden za efektivni rad od 6 sati.</s>\n<s>3.1.</s><s>Distribucije broja stabala – Diameter distributions Na slici 2 prikazane su distribucije broja stabala po debljinskim stupnjevima za odabrane metode izmjere.</s><s>Iz slike 2 vidljiv je nešto veći broj stabala u nižim debljinskim stupnjevima kod metoda R4 i R2 u odnosu na ostale.</s><s>Rezultati testiranja razlike distribucija broja stabla pojedine metode u odnosu na referentnu metodu K20 prikazani su u tablici 2, a razlika izvedenih distribucija u odnosu na originalne u tablici 3.</s>\n<s>Kao što se iz tablice 2 vidi distribucije metoda R2 i R4 statistički se značajno razlikuju od distribucije dobivene metodom K20, kao posljedica odstupanja broja tankih stabala Iz tablice 3 vidljivo je da razlika izvedene distribucije broja stabala po debljinskim stupnjevima u odnosu na originalnu distribuciju nije statistički značajna niti za jednu od četiri uspoređene metode.</s>\n<s>Obračunom sa svih stajališta dobivene su vrijednosti broja stabala, temeljnice i volumena cijele sastojine za svaku metodu.</s><s>Njihovi iznosi po hektaru prikazani su u tablici 4. Najveće vrijednosti broja stabala i temeljnice dobivene su primjenom faktora temeljnice 4, a najmanje procjene broja stabala, temeljnice i volumena po hektaru metodom Š1½.</s><s>Varijabilnost, a time i standardna pogreška procjene (sx) strukturnih elemenata, uglavnom se povećava povećanjem faktora temeljnice (osobito za broj stabala), što je djelomično posljedica smanjenja broja stabala u uzorku.</s><s>AnaliSlika 2. Distribucija broja stabala po debljinskim stupnjevima po hektaru za odabrane metode izmjere</s>\n<s>Figure 2. Diameter distribution per hectare by measurement methods Tablica 2. Vrijednosti hi-kvadrat testa distribucija broja stabala za PPS metode izmjere u odnosu na metodu K20</s>\n<s>Metoda izmjere – Measurement method k – broj stupnjeva slobode; c2 – granična vrijednost hi-kvadrata za razinu značajnosti 0,05; * statistički značajne vrijednosti k – degrees of freedom; c2– marginal chi-square value for significance level 0,05; * statistically significant</s>\n<s>Tablica 3. Vrijednosti hi-kvadrat testa razlika distribucija broja stabala izvedenih distribucija u odnosu na originalne distribucije Table 3. Chi-square values for test of derived distributions in relation to original distribution for methods</s>\n<s>Metoda izmjere – Measurement method k – broj stupnjeva slobode; c2– granična vrijednost za razinu značajnosti od 0,05 k – degrees of freedomk; c2– marginal value for significance level 0,05 495</s>\n<s>RADOČAJ, M. et al.: UPORABLJIVOST VERTEXA PRI IZMJERI STRUKTURE BRDSKE BUKOVE SASTOJINE... zom varijance ponovljenih mjerenja testirana je statistička značajnost razlika procjene između navedenih metoda za sve četiri varijable.</s><s>Rezultati testiranja su prikazani u zbirnom obliku u tablici 5.</s>\n<s>Razlike broja stabala, temeljnice i volumena po hektaru između metoda nisu se pokazale statistički značajnima, s time da je podudaranje rezultata između metoda najizraženije kod temeljnice i volumena (tablica 4).</s>\n<s>Budući da smo željeli provjeriti mogućnost uporabe Vertexa i kao uređaja za odabir stabala, na slici 3 prikazana je usporedba metoda V1 (odabir stabala Vertexom) i R1 (odabir stabala zrcalnim relaskopom uz provjeru udaljenosti rubnih stabala Vertexom) na plohi 17.</s>\n<s>Utrošeno vrijeme izmjere na plohi 17 kod metode V1 iznosilo je 10,3 minuta, što je gotovo trostruko više od vremena izmjere metodom R1 (3,5 minuta) u kojoj se koristio Bitterlichov zrcalni relaskop (slika 3a).</s><s>To je ponajprije posljedica deseterostruko većeg broja stabala koja su tom metodom provjeravana kao rubna (slika 3b).</s><s>Upravo zbog potvrde ovog očekivanoga odnosa izmjera metodom V1 provedena je samo na jednoj plohi.</s>\n<s>Prema slici 4 vrijeme izmjere na plohi je za 20 % manje primjenom Bitterlichovog zrcalnog relaskopa u odnosu na izmjeru Bitterlichovim štapićem za faktor temeljnice 1. Kod ukupnog vremena (T</s>\n<s>Ušteda vremena izmjere na plohi vidljiva je kod metoda istih faktora temeljnice u kojima se udaljenost rubnih stabala provjeravala Vertexom u odnosu na provjeru mjernom vrpcom.</s><s>Tako je kod metode R2 vrijeme izmjere na plohi 26 % kraće, a kod metode R4 21 % kraće, ako provjeru pripadnosti rubnih stabala provodimo Vertexom umjesto mjernom vrpcom.</s><s>Kod ukupnog vremena (T</s>\n<s>uke) to skraćenje vremena izmjere iznosi 20 % kod metode R2 odnosno Vrijeme izmjere bitno ovisi o broju stabala koja sigurno pripadaju uzorku i broju rubnih stabala kojima se provjerava pripadnost uzorku, stoga su navedene vrijednosti po metodama prikazane na slici 5.</s>\n<s>borderline trees tojine po metodama; x – aritmetička sredina; sx – standardna pogreška ha) by methods; x – arithmetic mean; sx – standard error Metoda</s>\n<s>Tablica 5. Rezultati analize varijance ponovljenih mjerenja između mestupnjevi slobode, F – omjer varijanci, p – vjerojatnost Table 5. Results of Repeated measures ANOVA between methods for Numof freedom, F – variance ratio, p – probability Varijabla</s>\n<s>Iz slike 5 uočljivo je smanjenje broja mjerenih stabala, kao i broja rubnih stabala povećanjem faktora temeljnice, što je razlog brže izmjere većim faktorima.</s><s>Iako metode Š1 i R1 imaju jednak prosječan broj stabala u uzorku (27,8), kod metode R1 bilo je manje rubnih (5,6) zbog samog načina odabira stabala – Bitterlichov zrcalni relaskop radi korekcije udaljenosti na nagibu čime su stabla za provjeru promjera stabla i horizontalne udaljenosti \"stvarno\" rubna.</s><s>Najveći broj rubnih stabala je očekivano kod metode Š1 (9,0).</s><s>Uzrok tomu jest, osim maloga faktora temeljnice, također i to što je na nagibu teško ocijeniti udaljenost, a Bitterlichov štapić nema korekciju za nagib.</s><s>Kod odabira stabala Bitterlichovim štapićem koji ne radi korekciju udaljenosti na nagibu, rubna stabla na nagibu provjerom promjera i horizontalne udaljenosti redovito ulaze u uzorak (\"nisu rubna\").</s><s>Iz istog razloga kod većih nagiba znalo se dogoditi da u uzorak ulaze udaljenija i deblja stabla koja imaju prsni promjer čak malo uži od pločice Bitterlichovog štapića.</s><s>Najmanji broj rubnih stabala po plohi ima metoda R4 (1,4), što je očekivano jer ista ima i najmanji broj stabala u uzorku (7,0).</s><s>3.4.</s><s>Procjena troška izmjere – Estimated mensuration cost Na temelju podataka prikupljenih ovim istraživanjem na 25 ploha napravljena je procjena troška izmjere na 25 ha (jedna ploha predstavlja 1 ha) te na 1000 ha koliko se prosječno mjeri po gospodarskoj jedinici (prema podacima Odjela za uređivanje šuma UŠP Karlovac), uz kombinacije da se u vozilu vozi jedna, odnosno dvije ekipe (kod metoda kod kojih su izmjeru provodile ekipe s dva člana).</s><s>Rezultati procjene troška izmjere za odabrane metode prikazani su Prema tablici 6 trošak kada bi se jednim vozilom vozila jedna ekipa primjenom metode R4 je 68 % manji u odnosu na metodu R1, 40 % prema metodi R2, odnosno 12 % manji od metode R4MV, bez obzira na površinu inventure.</s><s>Kada bi se jednim vozilom vozile dvije ekipe metoda R4 je inija od metode R1 (jedna ekipa u autu), što u Tablica 6. Procjena troška izmjere na 25 ha i na 1000 ha po metodama Table 6. Estimated cost of inventory on 25 ha and 1000 ha per methods Metoda</s>\n<s>* Trošak ako se u jednom vozilu vozi jedna ekipa – Cost when single crew uses one vehicle ** Trošak ako se u jednom vozilu voze dvije ekipe – Cost when two crews use one vehicle Slika 4. Vrijeme izmjere na plohi (Tip), Vrijeme izmjere ekipe na plohi (Tie) i Ukupno vrijeme po plohi (Tuke) po metodama Figure 4. Measurement time on plot (Tip), Crew measurement time on plot (Tie) and Total time per plot (Tuke) by methods Slika 5. Broj stabala koja sigurno pripadaju plohi (n+), broj rubnih stabala po plohi (r) i broj mjerenih stabala na plohi (u) po metodama Figure 5. Number of trees certainly inside plot (n+), number of borderline trees (r) and number of measured trees per plot (u) by methods 497</s>\n<s>Izmjera metodama istih faktora temeljnice u kojima se koristio Vertex u odnosu na mjernu vrpcu je jeft kod metode R2, odnosno 12 % kod metode R4.</s><s>4. Rasprava</s>\n<s>Bitterlichove metode nisu do sada značajnije korištene pri uređivačkim izmjerama u RH iz uvjerenja da bi provjeravanje udaljenih rubnih stabala korištenjem mjerne vrpce otežavalo i poskupljivalo samu izmjeru.</s><s>Pojavom uređaja koji rade na principu ultrazvučnih valova (Vertex), udaljenosti rubnih stabala mogu se provjeriti na jednostavniji i brži način što svakako može doprinijeti učinkovitosti ovih metoda.</s><s>Pri postavljanju kruga na horizontalu Vertex može registrirati i nagib, te automatski iz izmjerene udaljenosti po nagibu i nagiba računa horizontalnu udaljenost do stabla.</s><s>Istraživanja Lukića i dr. (2005) pokazuju da Vertexom (u odnosu na mjernu vrpcu) možemo precizno mjeriti udaljenost, a Božića i dr. (2005) da je radi jednostavnosti i brzine određivanja udaljenosti pri izmjeri visine stabala pri istom radu djelotvorniji od do tada korištenih visinomjera.</s><s>Slijedom navedenog poduzeća koja se bave uređivanjem šuma danas ga intenzivno koriste u svom radu.</s><s>Primjena samo Vertexa kao uređaja za odabir stabla u uzorak (metoda V1) pokazala se u ovom istraživanju praktično neprihvatljivom zbog višestruko većeg broja provjera rubnih stabala (slika 3).</s><s>U slučaju drugih faktora temeljnice metoda bi bila dodatno usporena zbog sporijeg obračuna odnosa granične udaljenosti i promjera stabla.</s><s>Također je bitno primijetiti kako u slučaju malih faktora temeljnice (1) i stabala većih promjera u uzorak potencijalno ulaze i vrlo udaljena stabla.</s><s>U tom slučaju osim mogućih grubih pogrešaka izostavljanja takvih stabala zbog \"nevidljivosti\" (Iles 2003), dodatnu teškoću predstavlja i domet Vertexa koji prema proizvođačkim specifi</s>\n<s>Discussion kacijama iznosi \"30 m i više u optimalnim uvjetima\", ali u težim sastojinskim uvjetima ne prelazi 30 4.1.</s><s>Struktura sastojine – Stand structure Razlika u distribuciji broja stabala kod metoda R4 i R2, statistički je značajna u odnosu na metodu K20 (vidi tablicu 2), pri čemu su kao i kod Vedriša (2010) tanka stabla glavni uzrok toj razlici.</s><s>Slična odstupanja između distribucija za faktore temeljnice 2 i 4 baš kod tankih stabala dobio je Lukić (1984) u starim jednodobnim lužnjakovim sastojinama.</s><s>Izrazito veći broj tankih stabala po hektaru kod metoda R2 i R4 (slika 2) na prvi pogled je neočekivan ako uzmemo u obzir relativno manji broj tankih stabala u uzorku (samo ona blizu središta plohe).</s><s>Ipak je to razumljivo ako znamo da je kod Bitterlichove metode faktor stabla (koliko stabala po hektaru predstavlja jedno mjereno stablo) proporcionalan faktoru temeljnice (raste većim faktorom) i obratno proporcionalan promjeru (temeljnici) mjerenog stabla.</s><s>Zato je kod većih faktora temeljnice (veći faktor stabla) broj izmjerenih tankih stabala u uzorku višestruko uvećan po hektaru, što je dovelo do ovakvih odstupanja (slika 2 i tablica 2).</s><s>Razlog tomu nije struktura sastojine niti raspored ploha, nego sama metoda uzorkovanja.</s><s>Iako je kod Bitterlichove metode teoretski isključena pristranost u statističkom smislu (Vedriš 2010) i središta ploha postavljena su sistematskim uzorkom, zbog navedenog se razloga primjenom većih faktora temeljnice uvijek može očekivati znatno odstupanje, odnosno nepreciznost u procjeni broja tanjih stabala.</s><s>Pri tome nije moguće unaprijed predvidjeti hoće li odstupanja biti pozitivna ili negativna.</s><s>Te se razlike svakako smanjuju kod većeg broja ploha na što upućuje i Vedriš (2010, str. 161).</s><s>Usporedba distribucija broja stabala po debljinskim stupnjevima hi-kvadrat testom, pri čemu su uspoređivane distribucije pojedine PPS metode (očekivane distribucije) s distribucijama za iste metode kada rubna stabla ne bi bila provjeravana, nego bi svako drugo uzeto u obračun (izvedene distribucije) pokazivalo da nema statistički značajne razlike među njima (tablica 3).</s>\n<s>Dobivene razlike srednjih vrijednosti broja stabala, temeljnice i volumena između metoda, nisu statistički značajne (tablice 4 i 5) što je u skladu s teorijom uzoraka, a potvrđeno je primjerice i istraživanjem Vedriša (2010 na str. 145).</s><s>Pri tome valja napomenuti da je metodom Š1½ očito podcijenjena temeljnica i drvna zaliha (tablica 4) kao posljedica sistematskog izbacivanja previše rubnih stabala, a istu pogrešku moglo bi se očekivati i u drugim sastojinama.</s><s>Standardna pogreška kao mjera pouzdanosti procjene je kod PPS metoda samo za broj stabala znatno veća u odnosu na inicijalni krug (K20).</s><s>Iz navedenog slijedi da je izmjera PPS metodama prihvatljiva za ovakve sastojine, uz preporuku manjeg faktora temeljnice ako se želi dobiti bolja preciznost broja stabala.</s><s>Sveukupno gledajući rezultate procjene strukture faktor temeljnice 2 bio bi prihvatljiv za ovakve sastojine.</s><s>Kako kod distribucije broja stabala (tablica 4) ni kod srednjih vrijednosti strukturnih elemenata (tablica 5) nije utvrđena statistički značajna razlika između metoda s provjemjerenje svakog drugog rubnog stabla (metode Š1½, R1½, R2½ i R4½), slijedi da bi se izmjera u ovakvim uvjetima radi praktičnosti mogla provoditi bez provjere udaljenosti rubnih stabala, tako da u obračun strukture uzimamo svako drugo rubno stablo.</s><s>Tim više što je razlika pogreške procjene između tih metoda gotovo zanemariva (tablica 5).</s><s>Ipak, izmjera \"svakog drugog rubnog stabla\" u proturječju je s teoretski obveznom provjerom (Bitterlich 1984), a Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 491–500 498</s>\n<s>Discussion glavni je razlog potrebne provjere to što ta odstupanja uvelike ovise o savjesnosti i procjeni (iskustvu) mjeritelja te se ne mogu predvidjeti pa predstavljaju nepoznatu pogrešku.</s><s>Zato bi prije primjene tog načina u drukčijim sastojinama za svakog mjeritelja trebalo napraviti istovjetnu provjeru Rezultati potvrđuju da je odabir stabala pri izmjeri bolje provesti uređajima kojima je moguće provesti korekciju nagiba terena (provjera pripadnosti uzorku pomoću otkočenog Relaskopa), jer je primjenom Bitterlichovog štapića na nagnutom terenu dobiveno više rubnih stabala (slika 5).</s><s>Tada su u slučaju provjere udaljenosti neka stabla nepotrebno provjeravana, što je povećalo utrošak vremena (slika 4), a u slučaju izbora \"svakog drugog rubnog\" sistematski je iz uzorka pogrešno isključeno previše stabala, što je uzrokovalo podcjenjivanje strukturnih elemenata (tablica 4).</s><s>Vrijednost volumena najveća je u metodi K20 (tablica 4), dok je po ostalima metodama za 2–7 % manji.</s><s>Razlika se ipak nije pokazala statistički značajnom, što znači da ne možemo tvrditi da bi razlika kod drugog uzorka bila tolika i istog predznaka.</s><s>Ipak, valja imati na umu da stručnjak, svjestan pogreške uzorka, mora odlučiti je li dobivena razlika praktično bitna ili nije.</s><s>To je još važnije u slučaju kad se razlika pokaže statistički značajnom.</s><s>4.2.</s><s>Potrebno vrijeme i troškovi izmjere Measurement time and costs</s>\n<s>Kao što se iz slike 4 vidi ukupno vrijeme izmjere ekipe u PPS metodama se smanjuje povećanjem faktora temeljnice, što je posljedica manjeg broja stabala koja su \"sigurno u Ako promatramo odnos broja rubnih stabala prema broju mjerenih stabala kod Bitterlichove metode, on je podjednak kod sve tri metode, pa smatramo da bi mogao poslužiti kao procjena i za druge faktore.</s><s>Smanjenje ukupnog vremena izmjere ekipe povećanjem faktora temeljnice je potpuno očekivano, no upravo takav rezultat uz poznatu pouzdanost procjene (tablica 4) daje mogućnost izbora najpovoljnije metode prema omjeru pouzdanosti procjene i troškova.</s><s>Vremena potrebna za izmjeru metodama kod kojih se provjera rubnih stabala provodila Vertexom, očekivano su manja od vremena kada se provjera rubnih stabala provodila mjernom vrpcom (slika 4), s time da je ušteda u relativnom iznosu nešto veća kod manjeg faktora temeljnice (26 % kod R2 dulja u apsolutnom iznosu nego kod R4, ako promatramo ukupno vrijeme (T</s>\n<s>(ušteda zbog Vertexa kod metode R2 je 20 %, a kod R4 12 %).</s><s>Ovi su rezultati očekivani, a razlika bi se, s obzirom da se provjera udaljenosti mjernom vrpcom provodila metodom ravnjače-podravnjače, zasigurno povećavala smanjenjem faktora temeljnice (provjera udaljenosti udaljenijih stabala) i povećanjem nagiba terena (izmjera udaljenosti u više segmenata).</s>\n<s>Prema tablici 6 najmanje novčanih sredstava za izmjeru potrebno je kod metode R4 te R4MV bilo da se u jednom automobilu vozila jedna ili dvije terenske ekipe.</s><s>Budući da je cijena izmjere dobivena množenjem vremena sa cijenom rada, relativan odnos ušteda jednak je kao kod vremena (slika 4 i tablica 6).</s><s>Trošak izmjere metodom R4 manji je za 12 % u odnosu na metodu R4MV</s>\n<s>, neovisno o ukupnom broju dana i načinu prijevoza.</s><s>Ako promotrimo apsolutne iznose, to bi na 1000 ha značilo uštedu od 2364 kn (kod R4 i dvije ekipe u vozilu) do 7788 kn (kod R2 i jedna ekipa u Organizacijom izmjere na način da se kod metoda kod kojih se izmjera provodi pomoću dva čovjeka jednim vozilom prevoze dvije ekipe, dovodi do smanjenja novčanih sredstava u iznosu od 8,4 % kod obiju metoda, oba uređaja za mjerenje udaljenosti i neovisno o ukupnom broju dana.</s><s>Ove se moguće uštede ne treba zanemariti, posebice ako se radi inventura na većoj površini.</s>\n<s>Malu poteškoću kod usporedbe metoda predstavlja različit broj članova ekipe za izmjeru kod metoda Š1 i R1 u odnosu na ostale.</s><s>Trošak izmjere ovim metodama s dva člana ekipe (1+1) po danu bio bi sigurno manji.</s><s>Ipak, u tom slučaju, zbog očekivano većeg utroška vremena za izmjeru po plohi, smatramo da bi u konačnici trošak bio podjednak (više dana), a sigurno ne bi bio manji nego kod metoda većih faktora temeljnice.</s><s>Osim toga faktor 1 jest odabran ponajprije za usporedbu rezultata izmjere, a u ovakvim sastojinama ni sa stajališta učinkovitosti ni točnosti pri izmjeri nije opravdan jer ima (pre)velik broj stabala po stajalištu (slika 5), veći broj rubnih, a također uključuje udaljena i zaklonjena (potencijalno \"nevidljiva\") stabla.</s><s>5. Zaključci</s>\n<s>1. U izmjeri PPS metodama za odabir stabala pri izmjeri na nagnutom terenu preporuča se korištenje Bitterlichovog zrcalnog relaskopa, jer zbog korekcije udaljenosti ima manje rubnih stabala za provjeru nego korištenjem Bitterlichovog štapića, čime se izmjera ubrzava.</s>\n<s>2. Budući da pri procjeni strukturnih elemenata nije utvrđena statistički značajna razlika, u ovakvim je sastojinama praktično prihvatljiv način izmjere da se rubna stabla ne provjeravaju nego da se mjeri svako drugo rubno stablo.</s><s>Ipak u tom slučaju na nagnutom terenu može doći do podcjenjivanja temeljnice i volumena ako se koristi Bitterlichov štapić.</s><s>499</s>\n<s>RADOČAJ, M. et al.: UPORABLJIVOST VERTEXA PRI IZMJERI STRUKTURE BRDSKE BUKOVE SASTOJINE...</s><s>3. Korištenje Vertexa kao uređaja za odabir stabala PPS metodom nije preporučljivo jer podrazumijeva provjeru velikog broja rubnih stabala što iziskuje previše vremena.</s><s>4. Provjera udaljenosti rubnih stabala Vertexom poboljšava učinkovitost terenske izmjere kod PPS metoda (manji utrošak vremena) u odnosu na provjeru udaljenosti rubnih stabala mjernom vrpcom, osobito na nagnutom terenu.</s><s>5. Poboljšanje učinkovitosti izmjere uporabom Vertexa u odnosu na mjernu vrpcu, kod PPS metoda više dolazi do izražaja pri korištenju manjih faktora temeljnice (provjera većeg broja rubnih stabala).</s>\n<s>Zahvaljujemo poduzeću \"Hrvatske šume\" d.o.o. koje je omogućilo terenski dio ovoga istraživanja, kao i djelatnicima Uprave šuma podružnica Karlovac i Šumarije Slunj koji su sudjelovali u izmjeri.</s><s>Također zahvaljujemo recenzentima na korisnim i dobronamjernim primjedbama za poboljšanje rada.</s>\n<s>und Holzwirtschaft methods for estimating basal area and volume in partially harvested stands in Maine.</s><s>Magistarski rad.</s><s>University of Maine, • Lukić, N., 1984: Izmjera jednodobnih sastojina primjenom uzoraka promjenljive vjerojatnosti selekcije.</s><s>Glasnik za šumske Istraživanje primjenjivosti ultrazvučnog visinomjera/daljinomjera Vertex III u odnosu na najčešće korištene visinomjere u šumarstvu Hrvatske.</s><s>Šumarski list 129 (9–10): 481–488. to select trees for measurement in variable plot sampling.</s><s>Canadian Journal of Forest Research 34: 840–845. e precision of basal area estimates.</s><s>Forest Science 18: 123–125.</s>\n<s>• Špiranec, M., 1975: Drvnogromadne tablice za hrast, bukvu, obični grab i pitomi kesten.</s><s>Radovi Šumarskoga instituta, Jast• Todorović, D., 1984: Tačnost i ekonomičnost snimanja inventara raznodobnih sastojina na osnovi uzoraka relaskopskih koncentričnih krugova.</s><s>Doktorski rad.</s><s>Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 262 str.</s>\n<s>Applicability of ultrasonic telemeter Vertex in inventory of montane beech stand was estimated.</s><s>Evaluation was based on estimates of structure elements from Bitterlich variable plot sampling, time consumption and costs.</s>\n<s>Research was carried out in pure beech stand located near Slunj, in management unit \"Mašvina\", Forest administration Karlovac, Croatia.</s><s>Systematic sample of 25 plots was laid on a grid 100 x 100 m. Breast height diameters (DBH) and heights of trees over 10 cm DBH were measured using Variable plot sampling with different metric basal area factors (BAF).</s><s>Sample trees were selected by Bitterlich stick (BAF 1) and Spiegelrelaskop (BAFs 1, 2 and 4).</s><s>Distance of borderline trees was checked by Vertex telemeter and measurement tape (BAF 2 and 4).</s><s>In total, seven combinations of Bitterlich plots (methods) were carried out (Table 1), and circular 20 m radius plots on the same standpoints were set as a reference method.</s><s>Diameter distributions estimated from BAFs 1, 2, and 4 were compared to distribution from 20 m radius plots by chi-square test, diff</s>\n<s>erent (Table 2), with diff erence mostly coming from number of trees DBHs Number of stems, basal area and volume were calculated for each method per each plot and whole stand (Table 4).</s><s>All estimates were compared by repeated measures ANOVA with signifi cance level 0,05.</s><s>No statistically</s>\n<s>Time study and estimation of costs were carried out for measurement methods.</s><s>Bigger BAFs were found to considerably decrease time (Figure 4) and costs (Table 6), even up to 71 % (BAF 4 vs.</s><s>BAF 1).</s><s>Using Vertex instead of measurement tape for checking borderline trees reduced time and costs by 12 % (BAF 4) and 20 % (BAF 2).</s><s>By economically organizing transport of fi eld crews (two crews using the same vehicle) time and costs is research confi</s>\n<s>U jesen 2011. g. pronađene su mine na listovima graničice (Hemerocallis spp.) u Ljubljani, Slovenija.</s><s>Mine su bile zapažene na lišću više kultivara vrsta Hemerocallis fulva, H. lilioasphodellus i nekim drugim Hemerocallis vrstama.</s><s>Sakupljeni minirani listovi s ličinkama uzgajani su u laboratoriju i izašla imaga determinirana su kao Ophiomyia kwansonis.</s><s>Godine 2012. mine su nađene na lokaciji Veliko Trebeljevo (23 km zračne udaljenosti od Ljubljane), Šmihel u blizini Pivke (50 km od Ljubljane), arboretum Volčji Potok – Radomlje (20 km od Ljubljane) i u Podturnu kod Dolenjskih Toplica (54 km od Ljubljane).</s><s>Imaga štetnika nađena su na domaćinu od svibnja nadalje.</s><s>Muha je autohtona na Tajvanu i u Japanu, odakle je unešena u Sjedinjene Američke Države i determinirana 2011. godine.</s><s>U novim staništima lisni miner graničice ponaša se kao strana vrsta, štetna za vrste roda Hemerocallis, pa predviđamo njeno brzo širjenje u Europi.</s><s>U radu se daje i osvrt na fi tosanitarni značaj O. kwansonis za ukrasne vrste graničica, kao i za autohtone šumske zajednice u kojima se pojavljuje H. lilioasphodellus u Sloveniji i mogućnosti za usporenje njezinog širenja.</s><s>Ovo je prvo izvješće o pojavi O. kwansonis u Sloveniji i Europi.</s><s>KLJUČNE RIJEČI: Štetnik, Hemerocallis, graničice, Slovenija, šume, trgovina ukrasnim biljem Uvod</s>\n<s>Graničice (Hemerocallis spp.) – Daylily (Hemerocallis spp.) Graničice (Hemerocallis spp.) su omiljene ukrasne trajnice koje uzgajaju u umjerenim klimatskim područjima širom svijeta (Domac 1994).</s><s>Prirodna staništa graničica je Daleki Istok (Kina, Japan, Koreja, Ruski Daleki Istok), gdje je prisutno oko 20 vrsta.</s><s>Od strane uzgajivača selekcionirano je mnogo kultivara koji se danas koriste za ukrasne svrhe.</s><s>Velik interes za ukrasnu uporabu graničica uzrokovao je osnivanje brojnih društava, čiji je cilj promovirati ove biljke: u Sjedinjenim Američkim Državama postoji Th e American</s>\n<s>Hemerocallis society sa 7.769 članova iz 25 zemalja (podatak iz 2011. g.), u Europi International European Daylily society Hemerocallis Europa e.V</s>\n<s>., British Hosta and Hemerocalllis Society i druge, u Australiji je aktivna Australian Daylily Society, u Kanadi Canadian Hemerocallis Society, a postoji još mnogo društava u različitim državama.</s><s>Članovi društava intenzivno izmjenjuju nove kultivare koji su i predmet intenzivne međunarodne trgovine.</s><s>Šumarski list, 9–10, CXXXVI (2012), 501–507 502</s>\n<s>U Sloveniji je iz roda Hemerocallis raširena jedna autohtona vrsta, žuta graničica (Hemerocallis lilioasphodelus L.) i ukrasna i alohtona vrsta, crvenožuta graničica (Hemerocallis fulva (L.)).</s><s>Žuta graničica se rjetko pojavljuje u svim fi to</s>\n<s>., British Hosta and Hemegeografskim područjima, češće je prisutna u zapadnom, središnjem i sjevernoistočnom djelu države (Jogan i sur.</s><s>2001).</s><s>Njezina staništa su vlažne šume i vlažna staništa u blizini vodotokova, od nizina do planinskog pojasa.</s><s>U Posočju žutu graničicu susrećemo u više biljnih zajednica.</s><s>Posebno na dolomitnoj podlozi označava umjereno vlažna šumska staništa ekstremnih šumskih fi</s>\n<s>tocenoza, npr. asociacije Rhododendro hirsuti-Ostryetum Franz (1991) 2002 nom. prov., koja na nekim mjestima mogu biti slična sastojinama zajednice Hemerocallido lilioasphodelo-Ostryetum Poldini 1982.g. u Furlaniji (Dakskobler 2003).</s><s>Žuta graničica cvjeta tijekom lipnja i geofi</s>\n<s>Vrsta je ugrožena i u Sloveniji je svrstana među zaštićene biljke (MKGP 2004).</s><s>H. lilioasphodelus je u Hrvatskoj rijetka vrsta i po ugroženosti svrstana među osjetljive, odnosno ranjive vrste (Topić i Ilijanić 2004).</s><s>Druga vrsta, čiji su brojni kultivari često uzgajani i koja je kao podivljala prisutna u Sloveniji, je crvenožuta graničica (H. fulva).</s><s>Pojavljuje se u Alpskom (Kobarid), Panonskom, Submediteranskom i Subpanonskom fi</s>\n<s>togeografskom području.</s><s>Cvjeta u lipnju i srpnju i geofi 2010).</s><s>To je ukrasna vrsta, njena domovina je Kina.</s><s>U nekim staništima u SAD-u je crvenožuta graničica pobjegla iz uzgoja i poznata je kao invazivni korov.</s><s>Ukrasne vrste i kultivare roda Hemerocallis u Sloveniji nalazimo na primjer u Botaničkom vrtu Univerziteta u Ljubljani, arboretumu Volčji Potok, rasadniku Semesadike d.o.o.</s><s>Mengeš, brojnim vrtnim centrima (Vrtnarstvo trajnice Carniola, Vrtni center Kalia i dr.), privatnim vrtlarijama (Klančič, Golob, i dr.), te parkovima i privatnim vrtovima.</s><s>Lisni miner graničice Ophiomyia kwansonis – Daylily Leafminer Ophiomyia kwansonis</s>\n<s>Ophiomyia kwansonis Sasakawa, 1961 (Diptera: Agromyzidae) je prirodno rasprostranjena u Japanu i Tajvanu (Sasakawa 1961, Shiao i Wu 1999).</s><s>Njenu prisutnost je najlakše otkriti i prepoznati po dugim vijugavim i zmijolikim mionomima), koji nastaju zbog hranjenja ličinki u plojkama lista graničica (slika 1, 2).</s><s>Mine su obično na gorSlika 1. Graničica (Hemerocallis sp.) sa ofionomima lisnog minera graničice (Ophiomyia kwansonis)</s>\n<s>Slika 2. Oštećen list graničice s minama Figure 2. Leaf mine of daylily leafminer on daylily 503</s>\n<s>JURC, M. et al.: PRVI NALAZ STRANOG ŠTETNIKA OPHIOMYIA KWANSONIS (DIPTERA: AGROMYZIDAE) U EUROPI I NJEGOVO FITOSANITARNO ZNAČENJE njoj površini lista, ali kod jakog napada ili zbog ponovnog pojavljivanja muhe u istom vegetacijskom periodu mogu se naći i na donjoj površini lista.</s><s>Na jednom listu može se naći od jedne do nekoliko ličinki.</s><s>Male, blijedo žute ličinke (do 5 mm) izjedaju tunele, ostavljajući duge mine koje se progresivno šire kako ličinke rastu (slika 3, 4).</s><s>Ova oštećenja mogu se primijetiti na lišću do njegovog odumiranja, tijekom ljeta od suše ili u jesen poslije prvih mrazova.</s><s>Ličinke se mogu izolirati iz mina i uz 10x povećanje vide se crni usni dijelovi ličinki kojima se ličinke koriste tijekom ishrane biljnim tkivom.</s><s>Kukuljenje se odvija u mini posljednjeg larvalnog stadija i kukuljica ima tipične spirakule (dio dišnog sustava kukaca) koje vire kroz lisnu epidermu.</s><s>Kukuljice su svijetlo smeđe, dužine zrna riže (3–4 mm), u mini ispod površine lista, najčešće u blizini lisne baze (slika 5, lično zdepaste sa širokim trokutastim krilima (slika 7, 8), a često ih možemo vidjeti na cvijetu graničica.</s><s>O. kwansonis može imati dvije ili više generacija godišnje, ovisno o području gdje pridolazi.</s><s>Prezimljuju kao ličinke ili kukuljice u živom ili odumrlom lišću (Williams i Steck 2011, Steck i Williams 2012).</s><s>Miner uzrokuje slabljene domaćina i umanjuje njihovu ukrasnu vrijednost.</s><s>Znanstveno ime \"kwansonis\" ova je muha miner dobila po ukrasnoj formi graničice Hemerocallis fulva 'Kwanzo' (Kaempfer, 1712).</s><s>U Sjedinjenim Američkim Državama O. kwansonis prisutna je najranije od 2006. godine, jer od tada postoje fotografi</s>\n<s>(Ophiomyia kwansonis) je odrasle muhe amaterskog fotografa Vincenta J. Hickeya, koje je snimio u državi Maine 4. 7. 2006.</s><s>Muha je bila identifi</s>\n<s>O. kwansonis do sada nije nađena (Maček 1999).</s><s>U ovome radu prvi se puta registirira prisutnost O. kwansonis u Sloveniji i Europi.</s>\n<s>Tijekom 2012. godine, nakon prvog nalaza simptoma O. kwansonis u Ljubljani, za vrijeme vegetacijskog razdoblja traženi su simptomi napada minera na graničicama u Sloveniji.</s><s>U kontroliranim uvjetima u entomološkim kutijama u razdoblju od 19.10. 2011 do 14.4.2012. na posađenim biljkama graničice uzgajane su ličinke i kukuljice muha roda Ophiomyia.</s><s>Sakupljena imaga determinirana su prema Saskawa (1961), a materijal je na potvrdu poslan prof. dr. sc. Michaelu von Tschirnhausu sa Fakulteta za biologiju, Sveučilišta Bielefeld u Njemačkoj (2 primjerka).</s><s>Na listovima graničica u Ljubljani sakupljena su imaga muha i to: 6.6. 2012 (9 primjeraka), (3 primjerka), 14. 8. 2012 (7 primjeraka).</s><s>Materijal je fotograran s povećalom OLYMPUS SZX 16, programom Analysis i kamerom Nikon D200, objektiv Micro Nikkor 105 mm.</s><s>Imaga su pohranjena u tri zbirke (dr. Michaela von Tschirnhausa, Fakultaet Biologie, Universitaet Bielefeld, Njemačka10 ženka i mužjak, napravljeni su genitalni preparati mužjaka br. 3368; Biotehniška fakulteta, kolekcija BF– Ljubljana, 15 primjerka i Miloš Černy, Halenkovice, privatna zbirka, 2 primjerka).</s>\n<s>Ukupno je u sedamomjesečnom razdoblju sakupljeno 27 imaga O. kwansonis (uzgoj i sakupljanje u prirodi).</s><s>Karakteristični ofi</s>\n<s>Rezultati onomi muhe nađeni su na lišću u jesen 2011. u Ljubljani na 4 lokaliteta (2 privatna vrta u Rožni dolini, g. Gregorc, Večna pot 57; nasad vrta trgovine Maximarket; javni park Tivoli i Botanički vrt Univerziteta u Ljubljani).</s><s>Godine 2012. mine su nađene još na dve lokacije u Ljubljani (Rimska cesta i naselje Koseze), lokaciji Veliko Trebeljevo (oko 23 km zračne udaljenosti od Ljubljane), u blizini sela Šmihel kod Pivke (oko 50 km zračne udaljenosti od Ljubljane), arboretumu Volčji Potok – Radomlje (oko 20 km od Ljubljane) i u Podturnu kod Dolenjskih Toplica (oko 54 Do kraja listopada 2012. pregledani su svi navedeni lokaliteti i na svima su zabilježeni ofi</s>\n<s>onomi, ličinke, kukuljice ili odrasle muhe O. kwansonis.</s><s>Štete su registrirane samo na Hemerocallis spp.</s><s>Na svim lokalitetima muha se pojavila na crvenožutoj graničici, u Botaničkom vrtu Univerziteta u Ljubljani i na žutoj graničici, na H. fulva “Citrina\" i drugim svojtama graničica, na kojima je bio napad slabiji.</s><s>Uvijek su nalažena imaga koja se odmaraju na listu (na 5–15 cm od vrha lista) u popodnevnim satima i u zasjeni.</s><s>U šumskim zajednicama u kojima pridolazi žuta graničica vrsta O. kwansonis nije pronađena.</s>\n<s>Međukontinentalni promet sadnicama graničica potječe uglavnom iz SAD-a i Europe, gdje se križanjima stvaraju nove ukrasne kultivare, koje ljubitelji po svim kontinentima žele dalje testirati i uzgajati (Drew i sur.</s><s>2010).</s><s>Lisni miner graničice je vjerojatno unesen u Sloveniju sa sadnicama graničica iz SAD, manje je vjerojatno da je unesen iz Japana ili Tajvana, jer je trgovina s tim državama znatno manja ili ne postoji.</s><s>Kukuljice graničicine minerke se u jesen nalaze uglavnom u donjim dijelovima listova, koji zbog prvih zimskih mrazova odumiru i do proljeća se raspadnu u trake.</s><s>Kukuljice smo u proljeće prije vegetacijske sezone našli i u raspadnutim listovima ispod površine zemlje, u kojoj su rasle graničice.</s><s>Zbog toga se ovaj lisni miner lako prenosi sa sadnicama graničica (vriježama) u stanju mirovanja.</s><s>To znači da su sadnice jedan od glavnih vektora širenja O. kwansonis na veće udaljenosti.</s><s>Trgovina biljkama za hortikulturne svrhe najčešći je uzrok prenošenja biljnih bolesti i štetočina, što potvrđuje i primjer prijePrema iskustvima iz SAD O. kwansonis uzrokuje ekonomske štete na različitim vrstama i ukrasnim sortama HemeroSlika 7. Imago O. kwansonis na listu Hemerocallis fulva, lateralno Figure 7. Adult of O. kwansonis on the leaf of Hemerocallis fulva, lateral view Slika 9. Karta rasprostranjenosti Ophyomyia kwansonis u Sloveniji Figure 9. Distribution of Ophyomyia kwansonis in Slovenia Slika 8. Imago O. kwansonis, dorzalno</s>\n<s>Discussion and conclusions callis.</s><s>Oštećenja zbog miniranja lisnog minera graničice ne uzrokuje ugibanje domaćina, ali ga slabe i smanjuju ukrasnu nancijsku vrijednost biljaka graničice.</s><s>Sasakawa (1961) izvještava, da se u Japanu na jednom listu nalazi samo jedna mina, ali smo kod naših promatranja zabilježili i do 6 mina na jednom listu graničice.</s><s>Veća brojnost mina na listu se vjerojatno može tumačiti činjenicom da u novom staništu (Europi i Sloveniji) još ne postoji kompleks parazitoida i predatora ove vrste.</s><s>U SAD na jednom listu graničice istovremeno su nađene tri ličinke i četiri kukuljice (Steck i Williams 2012).</s><s>Oštećeni listovi u Sloveniji nađeni su prije cvjetanja graničica krajem svibnja i miner je sukcesivno naseljavao novo izrasle listove sve do kraja listopada, kada je promatranje prekinuto.</s><s>U Japanu lisni miner graničice ima tri generacije godišnje: dvije u razdoblju od svibnja do srpnja i treću od rujna do listopada (Sasakawa 1961).</s><s>Na Floridi u SAD-u zapažena je kontinuirana prisutnost imaga minera graničice od ožujka do rujna, ali broj generacija nije utvrđen.</s><s>U Marylandu su utvrđene dvije kulminacije brojnosti muha, u lipnju i kolovozu, pa se predviđaju najmanje dvije generacije godišnje (Steck i Williams 2012).</s><s>Naša zapažanja ne mogu dati nikakve zaključke o broju generacija lisnog minera graničice u Sloveniji, jer njegova biologija nije praćena sustavno.</s><s>Zanimljivo je opažanje da se imaga minera graničice uvijek zadržavaju na cvjetovima graničica (Steck i Williams 2012), u našim promatranjima uvijek smo ih zapazili na nekoliko centimetara od vrha lista i nikada na cvjetovima.</s><s>Budući da je vrsta karakterizirana kao štetna, bilo bi dobro primijeniti mjere eradikacije i time spriječiti njeno širenje u Europi.</s><s>Lisni miner graničice nije na nijednoj listi štetočina, koje obvezno treba iskorijeniti prema pravnoj regulativi, a na liste bio bi svrstan ukoliko bi analiza rizika štetnog organizma opravdala razloge za njegovo iskorjenjivanje.</s><s>Analiza rizika štetnog organizma nije napravljena i lisni miner graničice možemo smatrati kao još jednog štetnika, čija mogućnost prenošenja, razmnožavanja i štetnosti nije bila unaprijed predviđena i zato nisu bile poduzete nikakve mjere za sprječavanje njegovog unosa ili kasnije eradikacije.</s><s>Nažalost ovi naši preliminarni rezultati i nesistematična zapažanja upućuju na to, da je štetnik široko raširen i zbog toga eradikacija više nije moguća.</s><s>U Sloveniji je zračna udaljenost dvaju krajnjih nalazišta štetnika veća od 70 km i za eradikaciju ovog minera trebalo bi iskorijeniti sve graničice na tom području.</s><s>Zbog uzgajanja graničica u privatnim vrtovima, fi tosanitarna in</s>\n<s>Discussion and conclusions spekcija imala bi velike probleme sa suprotstavljanjem vlasnika prilikom zahtjeva za eradikacijom.</s><s>Iako miner nije nađen u prirodnim nalazištima graničica, velika je vjerojatnost da se štetnik i tamo raširio.</s><s>Zbog toga smatramo da se minera graničice ne može više suzbiti niti u Europi.</s><s>U Sloveniji je registriran velik broj rasadnika, arboretuma i vrtnih centara gdje se mogu kupiti različite vrste i ukrasni kultivari iz roda Hemerocallis.</s><s>To su u Sloveniji, kao i u cijeloj Europi, popularne ukrasne trajnice i predmet su intenzivne trgovine.</s><s>Prisutnost minera graničice je vrlo lako uočiti, pojavljuje se samo na vrstama iz roda graničica i ne postoji nijedna druga vrsta kukaca koja bi na graničicama bila uzrok sličnih simptoma ozljeda na listovima.</s><s>Zato bi nacionalna fi</s>\n<s>tosanitarna inspekcija morale upozoriti uzgajivače i trgovce graničica o prisutnosti ovog novog štetnika u Europi, kako bi se zaustavila trgovina kada se utvrdi prisutnost ovog štetnika.</s><s>U situaciji manjka pravne regulative samo savjesnim djelovanjem uzgajivača i trgovaca može se usporiti širenje i štete zbog ovog minera.</s><s>Time bi se usporilo širenje štetnika u Europi koji bi se ipak širio, ali nešto sporije, prirodnim načinom, letom imaga.</s><s>Dodatno usporavanje širenja štetnika ostvarilo bi se širokom akcijom informiranja stručne i opće javnosti o novoj opasnosti za graničice.</s>\n<s>Primjer širenja lisnog minera graničice u Sjedinjenim Američkim Državama negativan je primjer neučinkovitosti fi to</s>\n<s>tosanitarna inspekcija sanitarne službe SAD-a kod brze determinacije štetnog organizama, što je temeljni preduvjet za njegovo uspješno suzbijanje.</s><s>Proteklo je pet godina od prve detekcije štetnika 2006. godine do prve determinacije 2011. godine (Williams i Steck 2011, Steck i Williams 2012).</s><s>Unos i širenje tog novog štetnika za područje Europe nažalost potvrđuje i neučinkovitost europskog fi</s>\n<s>tosanitarnog sustava.</s><s>Fitosanitarna administracija republike Slovenije bila je obavještena o vjerojatnosti unosa O. kwansonis 14 dana poslije prvog nalaza mina na lišću graničica 5. 10. 2011.</s><s>O potvrdi identifi kacije</s>\n<s>tosanitarnog sustava.</s><s>Fitosanitarna muhe od nezavisnog dipterologa obavješteno je isto tijelo lazu obavijestila EPPO (European and Mediterranean Plant Protection Organization) i SCPH (Standing Commitee on Plant Health).</s><s>Fitosanitarna uprava RS, EPPO i fi tosanitarni</s>\n<s>Djelot organi EU do listopada 2012.g. po našem poznavanju nisu informirali stručnu i javnost uopće o unosu nove štetne vrste, nisu izradili Analizu rizika štetnog organizma, niti su poduzeli ikakve zvanične mjere.</s><s>Zbog toga zainteresirani uzgajivači i ljubitelji nisu svjesni opasnosti kod trgovine sa sadnicama graničica i zbog toga će se štetnik brzo raširiti cijelom Europom.</s><s>Fitosanitarna uprava RS označuje štetnika kao: prolazan, nije podložan zakonskoj regulativi.</s>\n<s>Djelot vorne kemijske metode kontrole lisnog minera graničice još nisu poznate.</s><s>Utjecaj kontaktnih insekticida na ličinke i kukuljice nije učinkovit i vjerojatno bi s njihovom uporabom negativno utjecali na moguće predatore i parazite.</s><s>Za smanjenje šteta i sprječavanje širenja ovog štetnika preporuča se uklanjanje i uništavanje listova grančica s minama.</s><s>Posebno je važan pažljiv pregled nedavno kupljenih sadnica graničica.</s>\n<s>ion oba roditelja oko dva tjedna kada napuštaju gnijezdo.</s><s>S hranjenjem nastavljaju i nekoliko dana nakon napuštanja gnijezda.</s><s>Hrane se uglavnom manjim insektima i puževima.</s><s>Vezan je za obalna močvarna staništa koja su obrasla vegetacijom, među kojom se vješto skriva.</s><s>Životni vijek mu je kratak, u prosjeku dvije godine.</s>\n<s>Nastanjuje cijelu Europu osim na sjeveru srednje Skandinavije, sjevera Rusije i Islanda, te na jugu Portugala, Španjolske, Grčke i sredozemnih otoka.</s><s>U Hrvatskoj je brojna gnjezdarica kontinentalnog dijela koja boravi kod nas u razdoblju od travnja do rujna.</s><s>U priobalju se pojavljuje kao preletnica na putu prema zimovalištima u Africi.</s><s>Trstenjak rogožar je strogo zaštićena svojta u Republici Hrvatskoj.</s>\n<s>Naraste u dužinu oko 13 cm s rasponom krila 17–21 cm, te do 13 g težine.</s><s>Najčešći je od tri vrste ispruganih trstenjaka koji naseljavaju Europu.</s><s>Boja perja odozgo je smeđa s prošaranim leđima i krilima.</s><s>Odozdo je svjetliji s bjelkastim grlom i prsima, svijetlo smeđom trticom, te zaobljenim repom.</s><s>Na glavi je naglašena kremasto žuta očna pruga i tamno smeđe tjeme koje je po sredini nešto svjetlije.</s><s>Kod mladih ptica očna pruga je žuto smeđe boje.</s><s>Kljun je ravan, tanak i šiljasti.</s><s>Noge su sivo smeđe boje.</s><s>Spolovi su slični.</s><s>Gnijezdi jedan puta, rijetko do dva puta tijekom godine od travnja do srpnja.</s><s>Gnijezdo je smješteno u močvarnoj vegetaciji blizu tla i u pravilu ga pravi ženka.</s><s>Građeno je od travnih vlakanaca, paukove mreže i lišća, a iznutra je obloženo perjem i travom.</s><s>Nese 4–6 zeleno smeđih jaja prošaranih s tamnim pjegama, veličine oko 18 mm.</s><s>Na jajima sjedi ženka oko dva tjedna.</s><s>Mlade ptiće u gnijezdu hrane Odrasla i mlada jedinka u drugom planu (Krunoslav Arač) Karakteristična ispruganost glave (Krunoslav Arač) TRSTENJAK ROGOŽAR (ACROCEPHALUS</s>\n<s>U povijesnom središtu grada, vrlo blizu Bazilike svetog Antuna, nalazi se Botanički vrt Sveučilišta u Padovi.</s><s>Smatra se najstarijim botaničkim vrtom na svijetu koji je ostao na istome mjestu od svoga osnutka do danas.</s><s>Vrt je osnovan dekretom Senata Mletačke Republike, 29. lipnja 1545. godine, na površini koja je pripadala Benediktincima.</s><s>Njegova izvorna namjena bila je uzgajanje i učenje prepoznavanja ljekovitih biljaka, od kojih su se pripravljali tzv. jednostavni lijekovi, odnosno lijekovi dobiveni neposredno iz prirode.</s><s>Stoga je vrt nazvan Hortus Simplicium.</s><s>To je razmjerno mali vrt, koji se prostire na površini od 2,2 ha.</s><s>Vrlo je prepoznatljiv i jedinstven izvorni povijesni dio, ograđen kružnim visokim zidom, čija je balustrada od istarskog Središnji dio vrta.</s>\n<s>Azijska platana iz 1680. godine. kamena.</s><s>Taj središnji krug u sebi sadrži četiri kvadrata, razdvojena dvjema glavnim okomitim osima, odnosno stazama.</s><s>Biljke su unutar kvadrata posađene u omeđena, mala polja, a svaki je kvadrat okružen niskom željeznom ogradom.</s><s>Unutar toga povijesnog dijela vrta nalazi se znamenita “Goetheova palma\", mala žumara (Chamaerops humilis L.), koja je ujedno i najstarija biljka u vrtu, posađena 1585. godine i smještena u zasebnom, malom, osmerokutnom stakleniku.</s><s>Johann Wolfgang von Goethe spomenuo je tu palmu u djelu “Metamorfoza biljaka\", iz 1790. godine.</s><s>Druga biljka koja se povezuje s Goehteom, također je iz ovoga dijela vrta.</s><s>To je ginko (Ginkgo biloba L.), jedan od najstarijih primjeraka u Europi.</s><s>Goehte je bio očaran ovom, tada neobičnom i rijetkom biljkom, posađenom 1750. godine, koju je vidio na svome putovanju Italijom 1786. godine.</s><s>Osim po svojoj starosti, taj je primjerak specifi po tome što je na mušku biljku cijepljena plemka sa ženskog primjerka, pa ta, sada već jako debela grana, redovito Jedno od četiriju pravokutnih polja, s Goetheovom palmom u pozadini.</s>\n<s>511 pirane mediteranske biljke, planinske biljke u alpinetumu, slatkovodne biljke, sukulenti, orhideje i tropske biljke u stakleniku, mesožderke, kao i biljke s prirodnih područja neposredno blizu Padove.</s>\n<s>511 donosi obilje sjemena.</s><s>Tako ovaj ginko izgleda kao jednodomna, a ne dvodomna biljka.</s><s>Znamo da je prvi ginko u Europi posađen u Nizozemskoj, u Botaničkom vrtu Sveučilišta u Utrechtu, 1730. godine, a najstariji primjerak u Hrvatskoj nalazi se u Daruvaru i datira iz 1777. godine.</s><s>Okomite staze, koje su spomenute jer razdjeljuju povijesni dio vrta na četiri dijela, završavaju reprezentativnim vratima, kroz koja se izlazi u drugi, manje formalni dio vrta, u kojem se kruži oko vanjskog dijela zida i gdje se također nalaze neki vrlo stari primjerci stabala.</s><s>Ako se nakon ulaza krene lijevo, naići ćemo na impresivan primjerak azijske platane (Platanus orientalis L.), posađen 1680. godine, s potpuno šupljim unutrašnjim dijelom debla.</s><s>Iz 1800. godine su dva stabla velecvjetne magnolije (Magnolia grandiora L.), koji se nalaze na ulazu u vrt, nasuprot kućici za naplatu ulaznica.</s><s>Blizu magnolija je i korzički crni bor (Pinus nigra J. F. Arnold subsp. laricio /Poir./</s><s>Maire), posađen 1836. godine.</s>\n<s>Tijekom povijesti vrt je imao značajnu ulogu u unošenju i proučavanju egzotičnih biljaka iz različitih dijelova svijeta, posebno onih s kojima je Venecija bila povezana.</s><s>Danas se u vrtu uzgaja oko 6.000 različitih biljnih svojti.</s><s>One su podijeljene prema uporabi te sistematskoj ili biljnogeografskoj pripadnosti.</s><s>Tako su osim ljekovitih i otrovnih biljaka gruVrata i zid s balustradom koji omeđuje povijesni dio vrta.</s>\n<s>Biljke su u vrtu označene s nekoliko tipova pločica.</s><s>Ono što je značajno, dio biljaka označen je pločicama koje uz uobičajene podatke imaju i nazive na Brajevom pismu, za slijepe i slabovidne posjetitelje.</s><s>Za iste osobe često se u arboretumu, u posudama postavljenima na stolove, izlažu različite tematske zbirke, kako bi ih oni mogli opipom ili mirisom upoznati.</s><s>Vrt je moguće obići uz audio i multimedijsko vodstvo.</s>\n<s>Osim biljaka, velika vrijednost u vrtu su arhitektonski elementi.</s><s>Tako nam pozornost privlače fontane napajane toplom vodom iz dubokog arteškog bunara, kipovi Teofrasta i Solomona kod južnih, odnosno istočnih vrata, kao i tri sunčana sata, različitih oblika.</s><s>Već spomenuta balustrada na kružnom zidu sadrži vaze i poprsja značajnih povijesnih osoba.</s><s>Zbog nedostatka prostora staklenici su premaleni, uski i često prenatrpani biljkama te djeluju mračno.</s><s>Uz vrt se nalaze znanstvena knjižnica i herbarij.</s><s>Za nas je od posebnog povijesnog i znanstvenog značenja herbarijska zbirka dalmatinske fl</s>\n<s>Robert Visiani.</s><s>Ta zbirka sadrži oko 2.500 svojti, s oko 10.000 primjeraka, uključujući i mnoge tipske primjerke koje je Visiani koristio pri pisanju djela “Flora Dalmatica\" (u tri sveska, 1842.–1852. godine).</s><s>Rođen, a kasnije i pokopan u Šibeniku, Visiani je bio više od 40 godina ravnatelj Botaničkog vrta u Padovi.</s>\n<s>Botanički vrt je 1997. godine uvršten u popis svjetske baštine UNESCO-a, uz obrazloženje da je upravo taj vrt ishodište ostalih botaničkih vrtova u svijetu, da predstavlja rođenje znanosti, znanstvene razmjene i razumijevanja odnosa prirode i kulture te da je dao veliki doprinos razvoju mnogih modernih znanstvenih disciplina, posebno botanike, medicine, kemije, ekologije i farmacije.</s><s>Danas ovaj botanički vrt uz obrazovnu i znanstvenu ulogu ima i zadatak očuvanja rijetkih i ugroženih biljnih svojti.</s><s>Ako ste u Padovi, u posjeti Bazilici svetog Antuna, kapucinskoj samostanskoj crkvi svetoga Križa ili brojnim drugim znamenitostima, svakako posjetite i ovaj lijepi, mali povijesni botanički vrt, uz prethodnu provjeru radnog vremena.</s><s>Velecvjetna magnolija izuzetnih dimenzija, u klaustru Bazilike svetog Antuna.</s>\n<s>513 spomenutog Ministarstva Uprave za zaštitu prirode Zrinke Domazetović, sjednici su, uz članove Povjerenstva i stručne vještake za procjenu šteta od strogo zaštićenih velikih zvijeri, nazočili predstavnici obaju resornih ministarstava, Državnog zavoda za zaštitu prirode, Hrvatskog lovačkog saveza, županijskih lovačkih saveza, tvrtke Autocesta Rijeka-Zagreb, znanstvenici koji se bave problematikom velikih zvijeri, predstavnici zaštitarskih udruga i dr. Vuk stalno prisutan na području devet županija U ime sastavljača Izvješća (mr.sc. Jasna Jeremić, dr.sc. Josip Kusak i Nikica Skroza) izvješće o štetama na domaćim životinjama i utjecaju na divljač, brojnosti i smrtnosti populacije vuka te o stanju populacije vuka u susjednoj nam Sloveniji i Bosni i Hercegovini podnijela je Jasna Jeremić.</s><s>Podsjetivši da je vuk u RH strogo zaštićena vrsta te kao sastavni dio dinarsko-balkanske populacije stalno prisutan na 18,2 tisuće četvornih kilometara (povremeno i na 6,0 tisuće!) odnosno na području 9 županija.</s><s>Procjena brojnosti u minulih 7 godina (2005–2011) kretala se od 160 do 220 jedinki (prosječno 190), dozvoljavajući svakogodišnje zahvate.</s><s>Tako je u tom sedmogodišnjem razdoblju bio ukupno dopušten zahvat 95 jedinki, od čega je odstrijeljeno njih 62 (65 %).</s><s>Najveći broj zahvata odobren je na području Dalmacije, gdje su zabilježene najveće štete na domaćim životinjama.</s><s>Najveći zahvati odobravani su 2010. (24 jedinke) i 2011.g. (22) i to pretežito na području Splitskodalmatinske, Šibensko-kninske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije (po 5 odnosno 4 jedinke).</s><s>Posljednje 2011/12. godine od dopuštenog zahvata od 22 jedinke u vremenu od 1.listopada 2011. do 29.veljače 2012. izvršen je odstrjel 21 jedinke vuka.</s><s>Nije izvršen dopušteni odstrjel samo jednog vuka u Karlovačkoj županiji.</s><s>Koristeći različite metode u procjenjivanju brojnosti vukova, od telemetrijskog praćenja do akcije praćenja prema tragovima u snijegu, procijenjeno je da u Hrvatskoj živi prosječno 201 jedinka vuka raspoređena u 50 čopora, od kojih 24 granična.</s><s>Evidentirana smrtnost u razdoblju između dva izvješća, rujan 2011– rujan 2012.godine, iznosi 35 jedinki vuka, što je za 17,41 % od procijenjene brojnosti populacije.</s><s>Dojave i dokazi o nezakonitom ubijanju vukova ukazuje da se ono događa unatoč odobrenoj kvoti, a ne da je zamijeni, što je bila namjera odredaba usvojenog Plana upravljanja vukom u RH za razdoblje 2010–2015.g. To su neki od zaključaka proširene sjednice Povjerenstva za praćenje populacije velikih zvijeri u RH, koja je s temom \"Stanje populacije vuka u Republici Hrvatskoj u 2012.godini i određivanju zahvata u populaciju\" održana u četvrtak 27.rujna ove godine u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode u Zagrebu.</s><s>Pod predsjedanjem predsjednika Povjerenstva prof. dr.sc. Đure Hubera s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i voditeljice Službe za biološku raznolikost Odobreni i realizirani zakoniti zahvati vuka u Hrvatskoj u razdoblju 20052011.</s><s>Izvor: Državni zavod za zaštitu prirode Odobren</s>\n<s>Najveće štete od vuka na ovcama u Dalmaciji Što se tiče šteta na domaćim životinjama, odnosno utjecaju na divljač, prema riječima Jasne Jeremić, potvrđena je iskustvena istina da su na području Dalmacije gdje je stočarstvo pretežito ekstenzivnog karaktera štete najveće na stoci (ovca, koza), dok u gorskim područjima (Gorski kotar, Lika, Velebit) vuci se pretežito okomljuju na divljač (srna, jelen, divlja svinja).</s><s>Najzastupljenija stoka koja se uzgaja su ovce, kojih je najveći broj registriran u Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Ličko-senjskoj županiji s 207 tisuća jedinki ili 60 % svih ovaca na području rasprostranjenosti vuka u RH.</s><s>Logičan je slijed da su ovce bile glavna žrtva vuka (63 % svih stradalih životinja).</s>\n<s>Kako telemetrijska istraživanja ostaju i dalje vrlo važna za određivanje stanja populacije vuka (utvrđivanje lokacija praćenih jedinki i čopora, njihova prosječna veličina, dnevna kretanja i sl.), djelatnici Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te OIKON-institut i dalje uznastoje obilježiti što veći broj vukova.</s><s>Nažalost, to im nije pošlo za rukom u 2011.godine, a za ranije obilježene vukove izgubljeno praćenje, u prvoj polovici 2012.g. uhvaćena su tri vuka, od kojih su dvije ženke obilježene radioodašiljačima.</s><s>Pomno se prate čopori \"Risnjak\" (5 vukova), \"Snježnk\" i \"Suho\".</s><s>Najduže praćeni vuk u čoporu \"Snježnik\" bila je vućica \"Hilda\", koja je praćena gotovo punih 9 godina, točnije 3.269 dana.</s><s>Zadnji signal s njene ogrlice skinut je lipnja 2011.</s><s>Što se čopora \"Suho\" tiče, utvrđeno je da je ovaj čopor tijekom 2010. imao mlade.</s><s>Koliko interesantni mogu biti rezultati telemetrijskih istraživanja, potvrđuje praćenje vuka \"Slavc\" iz slovenskog čopora \"Slavnik\", koji dio svog životnog prostora ima na području Učke i Ćićarije.</s><s>Prema podacima iz susjedne Slovenije taj je vuk u 2012.g. otišao u disperziju te preko Slovenije i Austrije stigao u Italiju na područje Trente, zauzevši novi teritorij.</s><s>U nas se još kao stalni čopori vode čopori \"Krasno\", \"Vučevica\" i \"Kozjak\", ali i više graničnih čopora, koji dio godine provode u našoj Odobren zahvat od 16 vukova u 2012/13. godini Obradom svih prikupljenih podataka te korekcijom s obzirom na rezultate telemetrijskih istraživanja, modela staništa i graničnih čopora, iz Izvješća proizlazi da se u RH populacija vuka kreće od najmanje 162 jedinke do najviše 234 jedinke ili u prosjeku 201 jedinke raspoređene u 50 čopora.</s><s>Unutar granica RH nalazi se 26 čopora (24 čopora su granična!), obitavajući na teritoriju 9 županija.</s><s>Neki čopori imaju životni prostor na području dvije, pa čak i tri županije.</s><s>U odnosu na 2011.g. broj čopora, a i brojnost jedinki, Najveći broj šteta od vukova na ovcama u 2011.g. registriran je u Šibensko-kninskoj (759) i Splitsko-dalmatinskoj županiji (605), gdje je ukupno zabilježeno 78 % svih šteta od vuka (Foto: Alojzije Frković) Dinamika procijenjene brojnosti popu</s>\n<s>515 ostao je nepromijenjen, odnosno nije se značajno mijenjao.</s><s>Što se smrtnosti vuka tiče u minuloj 2011/12.g. zabilježeno je stradavanje 35 jedinki vuka, od čega je 21 (60 %) jedinka U područjima gdje se mogu očekivati ili se učestalo pojavljuju vukovi, domaće životinje mora čuvati pastir i pas čuvar (Foto: Alojzije Frković) zakonito odstrijeljena, 11 (31 %) ih je stradalo u prometu, dvije (6 %) su nezakonito odstrijeljene, a jedna je uginula uslijed bolesti.</s>\n<s>S obzirom na utvrđeno stanje populacije vuka, zabilježene štete na stoci i utjecaju na divljač te neprovođenje uspješne zaštite na terenu, što za posljedicu ima ilegalan odstrjel, prijedlog prof. Hubera da se poštujući kriterije iz Plana upravljanja vukom za 2012/13.g. odobri zahvat od 16 jedinki vuka izazvao je živu ali konstruktivnu raspravu, rezultirajući sljedećim zaključkom: Povjerenstvo predlaže Ministartvu zaštite okoliša i prirode da dopusti izlučenje po četiri jedinke vuka na području Primorsko-goranske, Ličko-senjske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije te po jedne jedinke vuka na području Sisačko-moslavačke i Zadarske županije, točnije u općinama Poličnik, Posedarje i Ražanac.</s><s>U slučaju zaraznih bolesti (bjesnoće) ili neuobičajenog (devijantnog) ponašanja pojedinih jedinki ili ugrožavanja ljudi, kako je pojasnila Zrinka Domazetović, Povjerenstvo može predložiti, a Ministarstvo odobriti i interventni zahvat u svrhu izlučenja problematičnih jedinki, kako je to već praksa kad je u pitanju medvjed.</s>\n<s>cite u provedbi politike zaštite okoliša EU u Hrvatskoj.</s><s>Posebno kritizira \"nedostatnu kvalitetu studija procjena utjecaja na okoliš (PUO)\" na osnovu kojih je nadležno ministarstvo zaštite okoliša odobrilo niz velikih i ekološki štetnih projekata regulacija rijeka.</s><s>Europska komisija zaključuje da se \"kvaliteta i kontrola kvalitete studija PUO mora znatno poboljšati\".</s><s>Predmetno Izvješće predstavljeno je ovih dana Europskom parlamentu i Vijeću u Bruxellesu, kako bi se upoznali s napretkom Hrvatske.</s>\n<s>Prije objave Izvješća hrvatske i međunarodne nevladine organizacije, poput WWF-a, Zelene akcije, Hrvatskog društva EU KRITIZIRA OKOLIŠNU POLITIKU</s>\n<s>ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012) za zaštitu ptica i prirode te njemačkog EuroNatura, u više su navrata upozoravale da je regulacijskim projektima na Dunavu, Dravi, Muri, Savi, Neretvi i Ombli ugroženo više od 500 kilometara izuzetno vrijednih hrvatskih rijeka i njihovih ekosustava.</s><s>Nevladine organizacije također su podnijele pritužbe na postupak izrade i zaključke dotičnih studija PUO jer su projekte procijenile kao okolišno prihvatljive.</s><s>Izvješće EK potvrdilo je stav hrvatskih i međunarodnih nevladinih organizacija koje već duže vrijeme upozoravaju na štetnost projekta regulacije rijeka i katastrofalno stanje u procesima donošenja odluka na području vodnog gospodarstva.</s><s>\"Kritike Europske komisije smatramo kao jasan politički signal Mihaelu Zmajloviću, ministru za zaštitu okoliša i prirode, da zaustavi svih sedam projekata kako bi se pokazala ozbiljna spremnost na prihvaćanje EU legislative koja je preduvjet za pristupanje EU\", komentirala je izvješće Irma Popović Dujmović iz WWF-a.</s>\n<s>Organizacije za zaštitu okoliša najviše su kritizirale način izrade studija PUO u kojima nedostaje odgovarajuća procjena utjecaja ovih projekata na okoliš i prirodu te tako nisu u skladu s propisima EU.</s><s>\"Evidentno je da su studije PUO svedene samo na formalni instrument za dobivanje suglasnosti za daljnju realizaciju projekta.</s><s>Očigledno je da su predloženi projekti zastarjeli, ekološki destruktivni i samim time ekonomski neopravdani\", dodaje Tibor Mikuška iz Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode.</s><s>\"U slučaju hidroelektrane Ombla imamo primjer 157 milijuna eura skupe investicije koja se temelji na lošoj, 13 godina staroj PUO.</s><s>Prema najavama čelnika HEP-a za očekivati je da na kraju ovih 157 milijuna eura neće biti iskorišteno u svrhu proizvodnje električne energije, već u svrhu osiguravanja dovoljnih količina vode koja će se moći koristiti za druge ekološki iznimno štetne projekte kao što su golf igrališta.</s><s>Nalazi ovog izvješća potvrđuju zaključke analize nezavisnih hrvatskih stručnjaka da je hidroelektrana Ombla loš projekt.</s><s>Dakle, još jednom, pozivamo Vladu Republike Hrvatske da odustane od ovog ekološki štetnog projekta\", zaključuje Enes Ćerimagić iz Zelene akcije.</s><s>Svako reguliranje i kanaliziranje prirodnih korita rijeka može uništiti ranjivu biološku raznolikost i krajolike i dovesti do nepovratnih negativnih posljedica za okolno stanovništvo.</s><s>U posljednjih nekoliko godina pet od sedam regulacijskih projekta dobilo je odobrenje nadležnog ministarstva: regulacije na Savi, donjoj Dravi i Neretvi, kao i kanal Dunav-Sava te brana za podzemnu hidroelektranu Ombla, a u tijeku je još donošenje odluke o regulaciji 53 km dugog predjela Dunava, u području svjetski poznatog Parka prirode Kopački rit, i regulaciji ušća Drave i Mure.</s><s>Nevladine udruge naglašavaju da je kroz ove projekte ugroženo oko 370.000 hektara riječnog krajolika, ali i fi nancijska sred</s>\n<s>ŠUME, TLA I VODE – NEPROCJENJIVA stva koja mogu biti utrošena za projekte održivog razvoja.</s><s>Ovoga ljeta tiskan je Zbornik radova s okruglog stola kojega je organizirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo i Znanstveno vijeće za zaštitu prirode, na temu Šume, tla i vode – neprocjenjiva prirodna bogatstva Hrvatske.</s><s>Zbornik radova uredili su akademici Slavko Matić, Franjo Tomić i Igor Anić.</s><s>U Šumarskom listu br. 5–6/2011., str. 309–315, prikazani su radovi izlagača i rasprava, na temelju čega je donesen zaključak kojega ovdje objavljujemo, a koji je naznačen kao zvanični stav Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kada su u pitanju šume, tla i vode Republike Hrvatske.</s><s>Napominjemo, kako su akademici Slavko Matić i Igor Anić 3. listopada 2012., na sjednici Upravnog odbora Hrvatskoga šumarskog društva, čiji su članovi, podijelili po desetak primjeraka Zbornika svakom predsjedniku ogranka HŠD-a, koji će ih u svojim sredinama proslijediti šumarskoj stručnoj javnosti na uvid i korištenje.</s>\n<s>Zaključak okruglog stola održanog 12. svibnja 2011. godine u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti</s>\n<s>Život čovjeka, kao i svaki drugi oblik života na planetu Zemlja ne bi bio moguć bez šume, tla i vode.</s><s>Zato su to najvrjednija bogatstva hrvatske prirodne riznice.</s><s>Šume su jedino obnovljivo prirodno bogatstvo hrvatskoga naroda.</s><s>Odlikuje ih iznimna raznolikost i prirodnost koje su posljedica zemljopisnog položaja, raznolikih stanišnih prilika i pravilnog načina gospodarenja.</s><s>Gospodarenje šumama u Hrvatskoj je prirodno i potrajno gospodarenje koje održava i unapređuje gospodarske i općekorisne uloge šume.</s><s>U današnjim uvjetima općekorisne uloge šume imaju ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>517 veliko značenje.</s><s>Radi se o hidrološkim, vodozaštitnim, klimatskim, protuimisijskim, zdravstvenim, rekreacijskim, turističkim i drugim ulogama, koje u nas poglavito pružaju državne šume.</s><s>Šume optimalno i trajno ispunjavaju gospodarske i općekorisne uloge uz uvjet pravilnog gospodarenja.</s><s>Pravilno gospodarenje moguće je samo pod nadzorom šumarskog stručnjaka.</s><s>Dužnost je države preko nadležnih tijela pronaći mehanizme djelotvornog nadzora struke nad svim šumama, bez obzira na vlasništvo ili stupanj zaštite.</s><s>Privatizaciju šuma u javnom vlasništvu može se dopustiti izuzetno i pod uvjetom da je osigurano pravilno gospodarenje.</s><s>Treba spriječiti usitnjavanje velikih šumskih kompleksa.</s>\n<s>Kao nasljeđe baštinjeno od prethodnih naraštaja, tlo je pravi dragulj nacionalne riznice.</s><s>Značajka mu je da sporo nastaje, brzo nestaje, pa se prema njemu valja odnositi s osjećajem odgovornosti ne samo pred aktualnim, već i pred naraštajima koji dolaze.</s><s>Sva suvremena razvojna pitanja i dvojbe koje se prelamaju na tlu kao središtu agroekosustava i polaznoj točki na \"putu hrane od tla do tanjura\", u fokusu su zanimanja znanstvene i šire javnosti i donositelja ključnih razvojnih odluka diljem svijeta.</s><s>Ocjenjujući kako je tlo (pre)dugo \"zapostavljen\" resurs, Europsko povjerenstvo je urgentnim označilo provedbu Th</s>\n<s>Protection i pokrenulo niz mjera zaštite tala Europe koje će nas obvezati poslije pristupa europskoj zajednici naroda.</s><s>Polazište je da je tlo kao prirodni resurs \"ravnopravni\" član \"ekološke trijade\"; tlo – voda – zrak pa mu valja posvetiti jednaku pozornost kao vodi i zraku.</s><s>Država treba osigurati nazočnost i djelotvornu primjenu znanosti i struke u gospodarenju s tlom.</s><s>Nesporna je potreba i pravo vrijeme pred izazovima sutrašnjice promišljenije i rigoroznije pristupiti privatizaciji i usitnjavanju poljoprivrednog zemljišta, kao nacionalnom blagu i osnovi skladnog, održivog razvoja.</s><s>Jer, pred sutrašnjicom smo svi odgovorni.</s><s>Voda je nezamjenljivo prirodno bogatstvo, pa lokalni, regionalni i globalni razvoj ovisi, i ovisit će u budućnosti, o raspoloživosti voda i njihovoj kakvoći.</s><s>Zbog posebnih hidroloških uvjeta hrvatski narod prati povijesna borba \"protiv\" i \"za\" vodu.</s><s>Posebno značenje ima izvedba mjera zaštite od poplava.</s><s>Isto tako, u svrhu uzgoja poljoprivrednih kultura potrebno je izvoditi mjere odvodnje, a na onim površinama gdje su sustavi izvedeni potrebno ih je održavati.</s><s>Navodnjavanje je obrnuta melioracijska mjera od obrane od poplava i mjera odvodnje.</s><s>Izvođenjem navodnjavanja poljoprivrednici se bore \"za\" vodu i time čine velik doprinos kroz proizvodnju hrane.</s><s>Voda je temelj javne, lokalne i privatne vodoopskrbe, a kako se sve više koriste konzumne, tj. mineralne, izvorske i stolne vode u bocama, one sve više postaju i komercijalno zanimljiva, pa i izvozna \"roba\".</s><s>Kako je voda posebno prirodno bogatstvo, na vodu imaju pravo svi i ne može se dozvoliti privatno vlasništvo Zbog urbanizacije, gospodarskog i općeg razvoja, šume, tla i vode su sve više ugrožene.</s><s>Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti zalaže se za jedinstven prihvatljiv stav svim opcijama (socijalnim, gospodarskim, ekološkim, vjerskim, političkim) te da je održivo gospodarenje i djelotvorna zaštita šumskog bogatsva, tla i voda preduvjet skladnom i potrebnom, gospodarski, okolišno i socijalno prihvatljivom daljnjem razvoju Hrvatske.</s>\n<s>Zadržavajući si pravo izmjene i dopune svog Programa izdavanja prigodnih poštanskih maraka, Hrvatske su pošte u suradnji sa Svjetskim fondom za očuvanje prirode (World Wildlife Fund – WWF) 18.rujna ove godine izdale četiri prigodne poštanske marke s motivom hrvatske golupke (Hemaris croatica Esper 1779), noćnog leptira iz porodice ljiljaka (prndelji, Schingidae).</s><s>Kako i HRVATSKA GOLUPKA – KOLIBRIĆ MEĐU</s>\n<s>Alojzije Frković, dipl. ing. šum. priliči na markama izdanih u zajedništvu sa Svjetskim fondom otisnut je znak pande, što će reći logotip Fonda, kakvog smo već susretali kod nekih ranijih izdanja u suradnji s WWF-om.</s><s>Marke tiskane u arku od 16 maraka, uz prigodnu omotnicu prvog dana (FDC), nominalne su vrijednosti 4x4,60 kn.</s><s>U tehnici višebojnog ofseta tiskala ih je Tiskara ZRINSKI d.d.</s><s>Čakovec u nakladi od ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>200 tisuća primjeraka po motivu.</s><s>Autorstvo motiva potpisuje Zlatko Keser, akademski slikar iz Zagreba.</s><s>Sve ljiljke, pa tako i hrvatsku golupku, karakterizira čvrsto i oblo aerodinamično tijelo zašiljeno prema zatku, te uska i duga prednja i široka i kratka stražnja krila.</s><s>Ubrajaju se među najbrže leteće kukce, dostižući brzinu veću od 50 kph.</s><s>Odlika im je, također, relativno dugačko rilo, pa u trenucima sisanja nektarom bogatih biljaka svojim lepršanjem u nekoliko podsjećaju na kolibriće!</s><s>Iako najveći broj ovih leptira leti obično noću ili u prvi sumrak, aktivnost hrvatske golupke vezano je uz danje razdoblje.</s><s>Prema Ivi Mihoci, autorici prigodnog informativnog letka koji prati marke, hrvatska golupka je malena u odnosu na ostale vrste iz porodice ljljaka.</s><s>Kako se to zorno vidi na sličicama maraka, gornje strane prednjih krila maslinasto su zelene boje, a prednje strane stražnjih krila crvenkaste boje.</s><s>Vrsta je opisana prije više od 230 godina na području Karlovca.</s><s>Njezino rasprostranjenje seže daleko izvan granica Lijepe Naše i vezano je uz pontskomediteranski prostor od Italije, Švicarske, preko Balkanskog poluotoka do Izraela, Ukrajine i Rusije.</s><s>Kao interesantnost, bilježi Iva Mihoci, u novije doba hrvatska golupka nije uočena na području svojeg prvog opisa, dakle u pokupskom bazenu u okolici Karlovca.</s><s>U potrazi za partnerom, što će reći u vrijeme razmnožavanja, prelaze velike udaljenosti.</s><s>Preobrazba u ljiljaka, kao i u ostalih leptira, je potpuna.</s><s>Ličinke su gusjenice produžena valjkastog tijela s ustima udešenima za grizenje.</s><s>Poznate su pod imenom rogati “crvi\", jer imaju nastavak u obliku trna na kraju zatka.</s><s>Godišnje se razvijaju dva naraštaja ovog leptira, prvi od kraja travnja do lipnja te drugi u kolovozu i rujnu.</s><s>Za razliku od nekih drugih vrsta ljiljaka kao poznatih štetnika, poput mrtvačke glave (Acherontia atropos L.), koja je ime dobila po oznakama u obliku lubanje na prsima, topolovog ljiljka (Smerinthus populi L.), koji se hrane lišćem topola, borova ljiljka (Hyloicus pinastri L.), brsti borove iglice, gusjenice naše hrvatske golupke hrane se biljkama iz rodova prženica, lazarkinja i glavatki.</s><s>Zacijelo, ne bez rarvatska golupka odabrana je za simbol Hrvatskog entomološkog društva i krasi naslovnicu časopisa Entomologia Croatica.</s>\n<s>Na ovom Znanstveno-stručnom skupu sudjelovalo je preko 230 sudionika/izlagača iz područja politike, znanosti i gospodarstva, ali i banaka, lokalnih zajednica te javnog priopHrvatska udruga za biomasu sekcija HŠD-a, Hrvatske šume d.o.o., Grupacija za biomasu, Grupacija za bioplin i Grupacija za solarnu energiju ZOIE (Zajednica za obnovljive izvore energije) HGK i Ogranak MH Našice, a u suradnji sa AEBIOM (Europska udruga za biomasu) Bruxeles, C.A.R.M.E.N. eV (Bavarski kompetencijski centar za obnovljive sirovine) Straubing, EEE (Europski centar za obnovljive izvore energije) Güssing, Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije i NEXE Grupa d.d.</s><s>Našice, pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede, održala je 7. rujna 2012. godine 7. hrvatske dane biomase, znanstveno-stručni skup \"Mogućnosti regionalnog razvoja kroz povećanje novostvorene vrijednosti energetskim korištenjem poljoprivredne i šumske biomase\" u dvorani Emaus, Franjevačkog samostana, Kralja Tomislava 1, Na7.</s><s>HRVATSKI DANI BIOMASE</s>\n<s>Ugledne stručnjake i goste, kao i sve nazočne iz Austrije, Slovenije, Srbije i Hrvatske, pozdravio je mr. sc. Josip Dundović, predsjednik Hrvatske udruge za biomasu (slika 2.), a posebno zastupnika Hrvatskog sabora Đuru Popijača, srdačno se zahvalio predstavniku suorganizatora Hrvatskih dana biomase Vlatku Podnaru, voditelju UŠP Našice, te Goranu Rubinu, pomoćniku ministra u Upravi za šumarstvo, u ime našeg pokrovitelja Ministarstva poljoprivrede, Kristini Čelić iz Ministarstva gospodarstva i Marinu Kukoču iz Ministarstva poljoprivrede.</s><s>Potom je pozdravio predstavnike javnog priopćavanja i udruga, Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, Strojarsko-brodograđevnog fakulteta i Šumarskog fakulteta u Zagrebu, Elektrotehničkog i Ekonomskog fakulteta u Osijeku, Hrvatskog šumarskog instituta u Jastrebarskom i Brodarskog instituta Zagreb, te sve nazočne iz Hrvatskih šuma d.o.o.</s><s>Zagreb, Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije kao i članove Hrvatskog šumarskog društva.</s><s>Posebno je pozdravio i sve one koji doprinose uspješnom održavanju ovog skupa: fra Dragutina Bedeničića, gvardijana i ostale fratre samostana sv. Antuna Padovanskog u Našicama, kao i domaćine, već petu godinu zaredom, gospodina Roberta Rigu, moderatora ovogodišnjih hrvatskih dana biomase i Udrugu informatičara \"Info\" Našice, koja pruža informatičku podršku cijelom skupu isto već već sedmu godinu zaredom; gospođu Silviju Lučevnjak, predsjednicu Ogranka MH Našice kao jedan od utemeljitelja cjelokupnog Festivala Dani Slavonske šume i suorganizatora skupa; i na kraju predstavnike NEXE Grupa d.d. koji također petu godinu zaredom podupiru Hrvatske dane biomase i sudjeluju kao izlagači.</s><s>Težište ovogodišnjeg znanstveno-stručnog skupa je stvaranje 30-tak energetski autarkičnih (nezavisnih) regija u RH (u Austriji ima danas 85 Klimatskih i energetskih modela regija do 60.000 stanovnika, u kojoj je Güssing jedan od 6 predvodnika!), po modelu \"Das Ökoenergieland\", na primjeru Regionalnog energetskog koncepta \"Ekoenergetski našički kraj\" (to je Grad Našice i susjednih pet općina) i to \"energijom iz biomase\" i \"sunčevom energijom\" koji se upravo izrađuje po metodologiji prema iskustvima stručnjaka iz EEE Güssing.</s><s>Velik broj nezaposlenih u Hrvatskoj (danas oko 301.000) je razlog zajedničkog djelovanja ne samo politike, gospodarstva i znanosti, nego i banaka, lokalnih zajednica, sindikata i civilnog društva.</s>\n<s>2020. godine uporabom biomase potencijali izravnih zelenih radnih mjesta (proizvodnja opreme i održavanja postrojenja) iznose 5,5 tisuća i 55 tisuća neizravnih zelenih radnih mjesta (u popratnoj industriji).</s><s>Kako Hrvatska svoj gospodarski rast temelji na načelima potrajnog gospodarenja šu</s>\n<s>2020. godine uporabom biomase potencimama i održivog razvoja poljoprivrede, ulaganjem u OIE, nadam se da će se razmjenom iskustava s EEE Güssing stvoriti pretpostavke za izlazak RH iz nezavidne gospodarske situacije – stvaranjem novih \"zelenih radnih mjesta\" u Hrvatskom gospodarstvu u vremenu kada Hrvatska ulazi 1. srpnja 2013. kao 28. članica u EU!, podsjetio je mr. sc. Josip Dundović.</s>\n<s>U vrijeme globalne krize te rasta cijena fosilnih goriva i njihovog negativnog utjecaja na promjenu klime, cilj 7. Hrvatskih dana biomase je ukazati na značajne potencijale i mogućnosti energetske uporabe biomase i sunčeve energije, zakonsku regulativu, poticaje i sufi nanciranje proje</s>\n<s>2020. godine uporabom biomase potencikata, na području biomase, sunčeve energije i bioplina u Hrvatskoj.</s><s>Ove godine domaći izlagači upoznali su nas sa nekoliko vrlo kvalitetnih domaćih postrojenja koja su već u funkciji (bioplinska postrojenja, fotovoltaik i kogeneracijska postrojenja).</s>\n<s>Naglasio je, kako je Vlada RH spoznala važnosti OIE i 2007. i 2012. uredila \"tarifnim sustavom\" poticanje proizvodnje električne energije iz vjetra, biomase, solarne i geotermalne energije i vodene snage.</s><s>Isto je rezultiralo (u vremenu od 1. srpnja 2007. do kolovoza 2012.) velikim interesom, projekti u tijeku – sklopljeni ugovori s HROTE, ali još nisu priključeni na mrežu od 102 elektrane OIE sa 188,4 MWel snage, te povlaštenih proizvođača 93 elektrane OIE koje isporučuju energiju u mrežu sa 157,8 MWel od čega su 7 zahtjeva elektrana na bioplin električne snage 6,1 MW htjeva elektrana na biomasu električne snage 6,7 MW i 68 zahtjeva elektrana na sunčevu energiju električne snage 2,2 .</s><s>Veća uporaba OIE Strategijom energetskog razvitka RH (140 MW u elektranama na biomasu i 45 MW u elektranama na sunčevu energiju) do 2020. (NN 130/09) potiče se sredstvima potrošača električne energije i zbog toga treba biti u funkciji razvoja hrvatskog gospodarstva!</s><s>Nada se, da će do kraja 2012. donijeti sustav poticaja za proizvodnju toplinske i rashladne energije iz biomase, sunčeve i geotermalne energije.</s><s>Ovom prigodom posebno je pozdravio Petra Vadasza, gradonačelnika Güssinga i predsjednika ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>Uprave HŠ d.o.o. i lokalne samouprave.</s><s>Mr. sc. Krešimir Žagar, gradonačelnik Našica naglasio je da na Hrvatskim danima biomase sudjeluju osim predstavnika Hrvatskog sabora, Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva gospodarstva i predstavnici fakulteta, gospodarstva i udruga te vjeruje da će Grad Našice izradom studije Regionalni energetski koncept \"Ekoenergetski našički kraj\" (za Grad Našice i susjednih općina) po metodologiji i prema iskustvima stručnjaka iz EEE Güssing i NEXE Grupa d.d.</s><s>Našice, koristiti energiju iz poljoprivredne i šumske biomase i sunčevu energiju.</s><s>Mr. sc. Goran Rubin, pomoćnik ministra u Ministarstvu poljoprivrede (slika 6.) istaknuo je da se energetskim korištenjem šumske i poljoprivredne biomase, kao jeft</s>\n<s>inih i ekološki prihvatljivih OIE, ponajprije radi na smanjenju uvoza fosilnih goriva i razvoju regija.</s><s>Njihovo korištenje pretpostavlja osiguranje sirovine, poticajne zakone i stvaranje tržišta.</s><s>Strategijom energetskog razvitka RH do 2020. predviđa se za 20 % uštede energije, 20 % smanjenje emisije stakleničkih plinova i za 20 % povećati udio OIE.</s><s>Ovakav skup zasigurno je najispravniji način razmjene znanja i iskustva i pridonijet će bržem i uspješnijem ostvarivanju nacionalnih ciljeva optimalnog korištenja obnovljivog energetskog potencijala.</s><s>Zatim je otvorio 7. Hrvatske dane biomase.</s><s>Nakon pozdravnih i uvodnih riječi, prešlo se na radni dio znanstveno-stručnog skupa, koji je podijeljen u četiri dijela: Politika poticanja i modeli financiranja u RH • Razvoj projekata biomase i bioplina i politika poticanja u RH, gđa Kristina Čelić, Ministarstvo gospodarstva • Predpristupni fondovi EU : IPARD i osvrt na pristupno razdoblje EU : kohezijski i strukturni fondovi, gosp. Marin Kukoč, Ministarstvo poljoprivrede RH • Šumska biomasa u proizvodnji električne energije, gosp. Dražen Lončar, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Zagreb</s>\n<s>• Fotonaponski sustavi u RH, gosp. Ljubomir Majdandžić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju (HSUSE)</s>\n<s>• Kogeneracijsko postrojenje na šumsku i drvnu biomasu ĐĐ-ENITEH-500, gđa Biljana Jelinić Lakušić, Montažni inženjering d.o.o.</s><s>Sl.</s><s>Brod</s>\n<s>• Parna turbina snage do 10 MWel u kogeneraciji na šumsku biomasu, gosp. Ivan Mikšić, direktor Tvornice turbina d.o.o.</s><s>Karlovac</s>\n<s>Modell Güssing – nove tehnologije na području obnovljivih izvora energije za enegetski autarkični grad Našice, ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>Na kraju skupa u polusatnoj raspravi sudjelovalo je 10-tak sudionika/izlagača.</s><s>Peter Vadasz naglasio je, da su OIE, koja otvaraju nova radna mjesta i koriste općinama i da je to naš put u budućnost, te poručio da RH ostane na tom putu i poželio RH puno uspjeha u ostvarivanju Regionalnih energetskih koncepata, koje mora podržati politika.</s><s>Franz Jandrisits govorio je da sirovina leži u šumama, a RH ima bolje organizirano šumarstvo od Austrije.</s><s>Potrebno je imati menadžera za energiju koji će izraditi i provoditi projekt i RH se treba povezati s Austrijom, no ne treba kupovati njihovu tehnologiju jer ima dobre stručnjake, koji se moraju obrazovati, koristeći znanja EEE Güssing, kako bi se što manje novca izdvajalo za inozemne usluge!</s><s>Ljubomir Majdandžić upoznao je prisutne o dobivanju električne energije iz fotonaponskih sustava, iako smo po instaliranim fotonaponskim sustavima na zadnjem mjestu u Europskoj uniji, ipak je uočljiv napredak, i tiha solarizacija Republike Hrvatske.</s><s>Prema izvješću Europskog udruženja industrije fotonapona EPIA (engl.</s><s>European Photovoltaic Industry Association) u svijetu je 2011. godine instalirano blizu 27,7 GW fotonaponskih sustava, što je 11 puta više nego 2007. godine, kada je instalirano 2,4 GW prinosi snažno razvijeno europsko tržište fotonaponske tehnologije u kojem dominira Njemačka, koja je 2011. instalirala 7,5 GW</s>\n<s>.</s><s>Njemačka s ukupno 24,7 GW fotonaponskih sustava instaliranih u svijetu, odnosno 50 % instaliranih fotonaponskih sustava u Europi.</s><s>Jedna od najbrže rastućih tehnologija u EU je upravo fotonaponska pretvorba energije sunčeva zračenja u električnu energiju.</s><s>U svijetu je krajem 2011. godine udio proizvedene električne energije iz fotonaponskih sustava u ukupnoj potrošnji električne energije iznosio 0,5 %.</s><s>U zemljama EU taj je udio 2 %, dok u RH udio električne energije iz fotonaponskih sustava u ukupnoj potrošnji električne energije Držimo da bi prioriteti instaliranja fotonaponskih sustava u RH trebali biti oni postavljeni na postojeće građevine, jer Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) može svaki mjesec uredno isplatiti naknadu za isporučenu električnu energiju, jer od istih tih građana Hrvatske, \"uredno prikuplja svaki mjesec naknadu za obnovljive izvore energije, koju građani plaćaju na računima za potrošenu električnu energiju.</s><s>Tako bi taj novac ostao obitelji, gradu, županiji i u konačnici u domovini RH, za bolji život i bolji standard svih građana.</s><s>Bio bi to dodatak na mirovinu, plaće, stipendije itd.</s><s>RH ima dovoljno građevina, tj. krovova koji bi mogli postati izvori električne energije iz besplatne energije sunca, a time zadovoljiti ne samo vlastite potrebe za električnom energijom, nego bi mogla postati i izvoznik električne energije.\"</s>\n<s>Isti dan, poslije podne stiglo je u Našice info vozilo, a u subotu, 8. rujna 2012. u velikom parku u sklopu festivala \"Dani slavonske šume\" predstavila je tvrtka \"CENTROMETAL\" d.o.o.</s><s>Macinec kotlove na ogrjevno drvo, šumsku sječku i pelete!</s>\n<s>• sustav poticaja za proizvodnju toplinske i rashladne energije iz biomase, sunčeve i geotermalne energije, • obveza ugradnje solarnih toplinskih sustava na priobalnom području, bez čega se ne smije izdati građevinska dozvola,</s>\n<s>• prioriteti instaliranja fotonaponskih sustava u RH trebali bi biti postavljeni na postojeće građevine i • osnovati Klimatski i energetski fond (po uzoru na Austriju!) za sufi</s>\n<s>donijeti podzakonske akte: nanciranje izrade Regionalnih energetski autarkičnih \"Ekoenergetskih regija\" do 60.000 stanovnika, kako bi mogla izraditi studije, koje će moći koristiti sredstva u pristupnom razdoblju EU: kohezijskih i strukturnih fondova.</s>\n<s>Sve prezentacije austrijskih i hrvatskih izlagača nalaze se na web stranici Hrvatske udruge za biomasu sekcija HŠD: www.sumari.hr/biomasa.</s>\n<s>Na kraju se svim sudionicima/izlagačima na iskazanom interesu i povjerenju zahvalio Josip Dundović, predsjednik Hrvatske udruge za biomasu sekcije HŠD, što su svojim sudjelovanjem i izlaganjem omogućili da ovogodišnji znanstveno-stručni skup bude uspješno realiziran.</s><s>Ujedno je pozvao na 8. Hrvatske dane biomase, koji će se održati u Našicama, 6. rujna 2013. godine u dvorani Emaus s nadom i vjerom, da će do 8. Hrvatskih dana biomase Regionalni energetski koncept \"Ekoenergetski našički kraj\" biti gotov!!!</s>\n<s>Dabar skoj – 20 godina kasni- je.</s><s>Izlaganja su podijeljena u grupe: Biologija, Gospodarenje, Bioraznolikost, Povijest i rasprostranjenost Genetičke metode i Prezentacija postera.</s>\n<s>Dabar (Castor fi ber L.) je jedan od najvećih glodavaca rasprostranjenih na sjevernoj Zemljinoj polukugli.</s><s>Glodavci (Rodentia) su najbrojniji red sisavaca s oko 2.800 vrsta.</s><s>Dabrovi se dijele na jednozube i dvozube.</s><s>Uglavnom su biljojedi.</s><s>Rodu Castor pripadaju samo dvije vrste: europski daber L.) i sjevernoamerički dabar (C. canadiensis).</s><s>Obje vrste su morfološki slične, a ne mogu se međusobno križati.</s><s>U Hrvatskoj živi samo C. fi</s>\n<s>ber.</s><s>Dabar postiže težinu do 36 kg, dug je do 100 cm, dužina repa je 35 cm, prosječna starost je 8 god.</s><s>Monogaman je jer živi u obiteljskoj zajednici.</s><s>Aktivan je cijele godine, uglavnom noću.</s><s>Prilagođen je životu u vodi, a u zimi je u nastambama ispod leda gdje se hrani granjem zabodenim u dno vodotoka (smočnica hrane).</s><s>Tijelo dabra je pokriveno vrlo gustom crnosmeđom dlakom (23.000 dlačica na kvadratni cm), a rep mu je širok, plosnat zaobljen na kraju poput biber crijepa (njemački dabar je Biber).</s><s>Živi uz rijeke i jezera gdje gradi nastambe i brane na tlu i u vodi od granja i stabala.</s><s>Hrani se s oko 300 vrsta zeljastih i drvenastih biljaka i drveća, a u potrazi za hranom jede vrtno i poljoprivredno bilje.</s><s>Može oboriti i hrastovo stablo promjera oko 50 cm.</s><s>Dabar ima dobro razvijena osjetila vida (vidi noću), sluha (čuje hod čovjeka i životinja) i mirisa.</s>\n<s>U Ivanić Gradu je od 17. do 20. rujna održan 6. međunarodni simpozij o dabru u organizaciji Šumarskog fakulteta u Zagrebu i Ivanić Grada.</s><s>Pokrovitelji savjetovanja bili su: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Ministarstvo poljoprivrede; Ministarstvo zaštite okoliša; Turistička zajednica Ivanić Grada; Hrvatske šume d.o.o.</s><s>Zagreb; Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne industrije; Zagrebačka županija; Agrokor; INA; Hrvatski lovački savez i Bund Naturschutz in Bayern (Savez zaštite prirode u BaNa otvorenju simpozija govorili su ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović, prodekan Šumarskog fakulteta prof. Josip Margaletić, glavni</s>\n<s>Naseljavanje dabra u odgovarajuća staništa je najuspješniji projekt ugroženih vrsta u Europi od Švedske 1922.godine prema jugu, preko država srednje Europe do Hrvatske od 1996. do 1998. godine.</s><s>Provedba projekata europskih zemalja bila je uspješna, jer su dabrovi prihvatili nova staništa i nastavili osvajati nova područja.</s>\n<s>Projekt povratka dabra u Hrvatsku kojega je idejni tvorac i voditelj prof. Marijan Grubešić, uspješno je proveden u suradnji Šumarkog fakulteta u Zagrebu i Instituta za biologiju divljači (Wildbiologische Gesellschaft Uvezeni dabrovi prenijeti u Hrvatsku iz različitih su lokaliteta u Bavarskoj.</s><s>Navedeni projekt kojim je uspješno vraćen dabar u Hrvatskoj je u fazi monitoringa.</s>\n<s>Svaka životinjska vrsta u svom arealu traži najpovoljnije uvjete za svoj razvoj i opstanak, ovdje je to dabar, a poželjno je da ne ugrožava druge vrste i djelatnost čovjeka.</s><s>Da se to ne dogodi, neophodno je osigurati racionalno gospodarenje s tri međusobno usklađena elementa: dabar, stanište i čovjek.</s><s>Dabar u prenamnoženju svojim aktivnostima može imati negativan, odnosno štetan utjecaj na djelatnosti stanovništva gdje obitava, kao što su velike štete na poljoprivrednim kulturama, voćnjacima i zbog podizanja brana na vodotocima.</s><s>Zbog navedenog i prekobrojnih populacija dabra, treba započeti treću fazu projekta, a to je zakonska regulativa, odnosno smjernice za gospodarenje dabrom.</s><s>Treba zaštititi i dabra i njegova staništa, a to je svezi s uređivanjem i regulacijom rijeka i jezera.</s><s>Sve intenzivniji promet ugrožava dabra.</s><s>Introdukcija dabra je značajan element faunističke bioraznolikosti u Hrvatskoj, jer se je vratio u staništa u kojima je nekada bio.</s>\n<s>Projekt Dabar u Hrvatskoj, kojega je autor prof. dr. sc. Marijan Grubešić sa svojim suradnicima, originalan je znanstveni i stručni poduhvat dobro planiran i još uspješnije realiziran.</s><s>To je timski rad u suradnji sa stručnjacima iz hrvatske i bavarske šumarske operative.</s>\n<s>Od rujna 1992. do prosinca 2006. godine objavljeni su u medijima: dnevnom tisku, tjedniku ili mjesečniku, stručnim i znanstvenim časopisima, radiju, televiziji i dr. 144 naslova o dabru.</s><s>Izrađeno je i obranjeno 12 diplomskih radova o dabru na Šumarskom, Prirodoslovnom i Učiteljskom fakultetu.</s><s>Tijekom 10 godina rada na projektu sudjelovala su 102 suradnika od sveučilišnih profesora do stručnog osoblja iz šumarske operative.</s>\n<s>Voditelj projekta prof. dr. sc. Marijan Grubešić je u nakladi Šumarskog fakulteta objavio 2008. godine knjigu Dabar u Hrvatskoj, kao završno izvješće izuzetno dobro planiranog i realiziranog projekta.</s><s>U ime šumarskih znanstvenika, stručnjaka, ekologa i ljubitelja prirode, čestitamo prof. Grubešiću i izražavamo zahvalnost za provedena istraživanja kao dragocjen doprinos za povratak dabra.</s>\n<s>Početkom mjeseca kolovoza ove godine tiskan je sveučilišni udžbenik ŠUMSKA VEGETACIJA HRVATSKE, autora prof. dr. sc. Jose Vukelića, u izdanju Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Državnog zavoda za zaštitu prirode.</s><s>Ovo obimno djelo (knjiga ima 403 stranice) predstavlja sintetski opis osebujne šumske vegetacije Hrvatske i znanstvenu sintezu istraživanja šumskih zajednica Hrvatske dvadesetak vrsnih fi</s>\n<s>tocenologa u proteklih osamdeset godina.</s><s>Ovoj skupini znanstvenika pripada i autor prof. dr. sc. Joso Vukelić, koji trideset godina istražuje šumsku vegetaciju Hrvatske, čiji su rezultati brojnih znanstvenih radova inkorporirani u ovo djelo.</s>\n<s>Autor naglašava da je knjiga …\"koncipirana kao spoj sveučilišnoga udžbenika za studente šumarstva i srodnih fakulteta, ali i kao znanstvena sinteza istraživanja šumskih zajednica Hrvatske u proteklih osamdeset godina.</s><s>Taj ambiciozni i vrlo složen zadatak obuhvaćao je temeljito proučavanje opsežne literature, njezinu sažetu interpretaciju, obradu preko 4000 fi</s>\n<s>tocenologa u proteklih osamdeset gotocenoloških snimaka, većinom njihovu statističku analizu i interpretaciju\"…</s><s>Kao primarni cilj ovoga rada autor ističe …\" da se na znanstveno utemeljenim podacima opišu, analiziraju i objektivno vrednuju rezultati fi tocenološ</s>\n<s>tocenologa u proteklih osamdeset gokih istraživanja šumskih zajednica Hrvatske\"…</s><s>Prezentirani pregled šumske vegetacije Hrvatske dan je na temelju 556 relevantnih literaturnih izvora i 3434 fi toceno</s>\n<s>uvjeti, fi zionomija i druge značajke, osnovna je jedinica za opis i analizu, a u pregledu su uvrštene gotovo sve opisane šumske asocijacije Hrvatske.</s>\n<s>Opisu šumskih zajednica Hrvatske prethodi prikaz njihove sinsistematike, iz kojega se vidi raznovrsnost i bogatstvo šumske vegetacije Hrvatske.</s><s>Ona je svrstana u 6 razreda, 8 redova, 19 sveza i 102 asocijacije..</s><s>Popis ovih sintaksona navedeni su u poglavlju: \"Sinsistematika šumskih zajednica\" i u naslovima prilikom tekstnoga opisa u poglavlju: \"Opis šumskih zajednica\", koje čini najveći dio ove knjige.</s><s>U ovom poglavlju za sintaksone višeg ranga (razred, red, sveza) dane su karakteristike u pogledu obuhvata šumskih zajednica i stanišnim uvjetima u kojima pridolaze, njihove zionomije, sastav glavnih vrsta drveća i grmlja te vrsta prizemne fl</s>\n<s>uvjeti, fi ore.</s><s>Za šumske zajednice ranga asocijacije i subasocijacije dani su podaci o njihovoj rasprostranjenosti, JOSO VUKELIĆ</s>\n<s>Prof stanišnim prilikama, svojstvenim i razlikovnim vrstama, unutrašnjoj raščlanjenosti i sindinamskom razvoju, te svojstvene vrste sveze, reda i razreda prikazane tablično na osnovi većeg ili manjeg broja fi</s>\n<s>tocenoloških snimaka za određene asocijacije, odnosno subasocijacije.</s><s>Pregled šumske vegetacije Hrvatske sadrži 36 fi tocenološ</s>\n<s>orni sastav asocijacija, odnosno subasocijacija prikazan sintetskim snimcima prema istraživanjima pojedinih autora ili pojedinih područja.</s><s>Nazivi sintaksona navedeni su na latinskom i hrvatskom jeziku, a uz nazive za asocijacije navedeni su broj tablice i stupca u kojima su prikazane.</s>\n<s>Izrada ovih tablica zahtijevala je ogroman trud, uz znanje i iskustvo, i u ovoj knjizi se po prvi put uz opis šumskih zajednica Hrvatske donose i tablice s fi</s>\n<s>tocenološkim snimcima, što predstavlja izvanrednu vrijednost ovoga djela.</s><s>U ranijim pregledima šumske vegetacije Hrvatske samo u djelu Vegetation Südosteuropas (Horvat, Glavač, Ellenberg, 1974) uz opis šumskih zajednica, predočene su i tablice s tocenološkim snimcima za tridesetak asocijacija i isto toliko subascoijacija šumskih zajednica Hrvatske.</s><s>U poglavlju \"Opis šumskih zajednica\" priloženo je i šest ordinatnih dijagrama za uspoređivanje sintaksona, kojima je uspoređeno 47 asocijacija za čiju je identifi kaciju i razli</s>\n<s>tocenološkim snimkovanje bila važna statistička usporedba.</s><s>Kvaliteti ovoga djela doprinose i ilustracije šumskih zajednica ili njihovih fl</s>\n<s>grafi ja visoke estetske i sadržajne vrijednosti.</s><s>Iza opisa šumskih zajednica predočeni su podaci o korištenoj literaturi.</s><s>U knjizi Šumska vegetacija Hrvatske citiran je velik broj relevantnih literaturnih izvora, čak 556 jedinica, čiji su podaci navedeni u popisu literature.</s><s>Ove činjenice ukazuju na širinu i studiozan pristup autora u obradi podataka i pisanju ovoga djela.</s>\n<s>Knjiga je opremljena i sažetkom \"Šumske vegetacije Hrvatske\" na engleskom jeziku, čime je proširen krug korisnika i olakšano korištenje ove vrijedne knjige.</s><s>Na kraju knjige navedeno je Kazalo s abecednim redoslijedom latinskih imena sinsistematskih kategorija koje su obrađene ili navođene u tekstu.</s>\n<s>Izradom ovog kapitalnog djela, autor prof. dr. sc. Joso Vukelić u potpunosti uspio u želji da se na znanstveno utemeljenim podacima opišu, analiziraju i objektivno vrednuju rezultati fi</s>\n<s>grafi tocenoloških istraživanja šumske vegetacije Hrvatske u proteklih osamdesetak godina.</s><s>Primijenjena metoda rada omogućila je da je opisane sintaksone šumske vegetacije Hrvatske moguće međusobno uspoređivati, kao i uspoređivati ih s već poznatim sintaksonima susjednih i sličnih regija.</s><s>Knjiga Šumska vegetacija Hrvatske namijenjena je širokom krugu korisnika: studentima i postdiplomantima šumarstva i srodnih fakulteta, znanstvenicima koji proučavaju šumsku vegetaciju, šumarskim stručnjacima, djelatnicima u području očuvanja i zaštite prirode, poznavateljima i ljubiteljima šume.</s>\n<s>Čestitke autoru prof. dr. sc. Josi Vukeliću na jedinstvenom djelu o šumskoj vegetaciji Hrvatske značajnom i za susjedne, ali i šire oblasti Europe.</s>\n<s>Ove godine objavljena je vrlo vrijedna knjiga, “Atlas rijetkih vrsta drveća i grmlja Mađarske\" (“Magyarország ritka fa- és cserjefajainak atlasza\"), čiji je urednik dr. sc. Dénes Bartha, profesor na Zapadnomađarskom sveučilištu u Sopronu.</s><s>U uvodnom dijelu prikazan je povijesni pregled dendroloških istraživanja.</s><s>Mađarska dendrofl ora razmjerno je</s>\n<s>čnosti.</s><s>Osim široko rasprostranjenih, cirkumborealnih, euroazijskih i europskih vrsta, značajan je broj kontinentalnih i submediteranskih fl ornih elemenata.</s>\n<s>Mađarske.</s><s>Neke se vrste spuštaju s Alpa ili Karpata, a neke su endemske, kao npr. mađarska divlja kruška, Pyrus magyarica Terpó.</s><s>Od ukupnog broja autohtonih drvenastih vrsta 94 rastu kao drveće (uključujući mikrovrste iz roda Sorbus), 86 je vrsta grmlja, 11 patuljastog grmlja, 37 polugrmova (bez mikrovrsta iz roda Rubus), 4 penjačice i 2 vrste epifi Osim navedenih, za 7 vrsta nije siguran status autohtonosti.</s>\n<s>U ovoj knjizi opisane su rijetke svojte drveća i grmlja u Mađarskoj, odabrane prema Rabinowitzevom kriteriju i one čija je veličina areala ispod kritične razine.</s><s>Obuhvaćeno je 50 svojti, za koje su navedeni: mađarski naziv, znanstveni naziv, znanstveni sinonimi i mađarski sinonimi.</s><s>Nadalje, objašnjeno je značenje znanstvenih i mađarskih naziva te su pobliže navedene okolnosti, autor, vrijeme i publikacija u kojoj je svojta opisana, odnosno imenovana.</s><s>Za navedene autore posebno se na kraju knjige daje kratki prikaz, s punim imenom, razdobljem života i znanstvenim doprinosom.</s><s>U izlaganju taksonomske problematike u obzir su uzeti i rezultati najnovijih molekularno-genetičkih istraživanja.</s><s>Posebna pozornost posvećena je detaljnim dendrološkim opisima pojedinih vrsta, kakvi se za njih uglavnom ne mogu naći u drugoj literaturi.</s><s>Prikazana je unutarvrsna varijabilnost, uz navođenje nižih taksonomskih jedinica i podataka o mogućnosti križanja s drugim vrstama.</s><s>Uz to, navedeni su podaci o razmnožavanju i fenološkim obilježjima pojedinih vrsta, kao i njihovoj rasprostranjenosti.</s><s>Posebno su vrijedne karte rasprostranjenosti, izrađene prema metodi mrežnog sustava kartiranja fl</s>\n<s>527 ore srednje Europe.</s><s>Opisani su ekološki zahtjevi vrsta, stanišni uvjeti u kojima u prirodi rastu, kao i problematika njihove zaštite.</s><s>Za svaku vrstu navedena je i najvažnija literatura.</s><s>Opisi vrsta upotpunjeni su brojnim, vrlo kvalitetnim fotografi</s>\n<s>527 jama.</s><s>U prilogu na kraju knjige nalazi se tablica s popisom svih drvenastih svojti u Mađarskoj.</s><s>Osim autohtonih navedene su i strane vrste koje su posađene u kulturama, ali i invazivne, koje su se nekontrolirano proširile iz uzgoja.</s><s>Naglašeno je za koje svojte postoji opasnost da postanu rijetke.</s>\n<s>Pod gornjim naslovom u 2012. godini tiskana je knjiga čiji je nakladnik Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Uprava Bosne i Hercegovine za zaštitu zdravlja bilja.</s><s>Tisak Grafomark Laktaši.</s><s>Autori knjige su prof. dr. Vojislav prof. dr. Tarik Treštić, prof. dr. Mirza Dautbašić i doc. dr. Osman Mujezinović.</s><s>Knjigu su prema svojim specijalnostima recenzirali prof. dr. Jovo Stojčić, prof. dr. sc. Milan Glaknjige je 668 stranica.</s><s>Atlas karantenskih štetnih organizama napisan je iz razloga što postoji velika međunarodna prijetnja povećanog širenja brojnih vrsta karantenskih štetnih organizama u udaljene dijelove svijeta.</s><s>Sadržaj teksta, odnosno odabir štetnih organizama napisan je prema bazama podataka EPPO-a (PQR – EPPO, Plant quarantine information retrival system).</s><s>Od štetnih organizama u knjizi su opisani kukci, grinje, nematode, bakterije, gljive, virusi, viroidi, fi to</s>\n<s>LISTA I u koju su uvršteni štetni organizmi čije se unošenje i širenje zabranjuje, Dio A sa štetnim organizmima čije ATLAS KARANTENSKIH ŠTETNIH</s>\n<s>Prof se unošenje i širenje zabranjuje u Bosni i Hercegovini i Odjeljak 1 u kojega spadaju organizmi za koje nije poznato da su prisutni u BiH, Odjeljak 2 u kojega su uvršteni štetni organizmi za koje je poznato da su prisutni u BiH, te Dio B sa štetnim organizmima čije se unošenje zabranjuje u određena područja i njihovo širenje unutar istih područja.</s><s>LISTA II obuhvaća štetne organizme čije se unošenje i širenje zabranjuje ako se utvrde na određenom bilju ili biljnim proizvodima, Dio A – isto vrijedi za Bosnu i HercegoŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>Način pisanja vinu s time da Odjeljak 1 obuhvaća štetne organizme za koje nije poznato da su prisutni u BiH, a Odjeljak 2 one za koje je poznato da su prisutni u BiH, te Dio B u koji su uvršteni štetni organizmi čije se unošenje i širenje zabranjuje u zaštićenim područjima ako se utvrdi njihova prisutnost na određenom bilju ili biljnim proizvodima.</s>\n<s>Na lijevoj (parnoj) stranici dat je znanstveni naziv organizma sa sinonimima, domaći naziv i naziv na stranom jeziku (u gotovo svim slučajevima na engleskom, kod mnogih na francuskom, njemačkom i španjolskom, a pojedinačno i na drugim jezicima).</s><s>Slijedi taksonomska pozicija, Bayer računalni kod i aktualni status organizma prema gore navedenim listama.</s><s>U daljnjem dijelu teksta navode se domaćini odnosnoga organizma, opisuje se rasprostranjenost, ekonomski značaj, simptomi, morfologija, biologija, način njegovog prenošenja, širenja i suzbijanja.</s><s>Na završetku teksta upućuje tosanitarni rizik i na fi</s>\n<s>tosanitarne mjere koje treba poduzimati protiv navedenoga štetnoga organizma.</s><s>Na desnoj (neparnoj) stranici isti štetni organizam prikazan je fotografi</s>\n<s>tosanitarne mjere koje treba jama (izgled organizma, simptomi, oštećenja, karta geografske rasprostranjenosti i dr. U Atlasu se nalazi preko 1500 fotografi</s>\n<s>Gradivo napisano u ovom Atlasu ukratko ćemo prikazati prema vrstama štetnih organizama s naglasom na one koji dolaze na šumskim gospodarskim biljnim vrstama.</s><s>Štetni kukci.</s><s>Od svih opisanih organizama u Atlasu kukci su najbrojnija skupina.</s><s>Ukupno je opisano 118 vrsta.</s><s>Razvrstani su u 6 redova, 34 porodice i 66 rodova.</s><s>Najbrojniji su kornjaši (Coleoptera) koji obuhvaćaju 7 porodica, 20 rodova i 37 vrsta.</s><s>Neki od kukaca su specijalizirani za pojedine biljne vrste ili nekoliko vrsta, a neki su polifagni.</s><s>Ekonomski značaj im je vrlo različit, jer svojim domaćinima (šumskom, poljoprivrednom, ukrasnom bilju i cvjeću) čine od neznatnih do vrlo velikih šteta.</s><s>Jedna grupa kukaca ima veće značenje po vektorskoj ulozi drugih štetnih organizama nego kao štetnici.</s>\n<s>Na šumskim vrstama drveća, pretežito na četinjačama u ovoj je knjizi opisano preko 30 vrsta kukaca.</s><s>Najbrojnija skupina pripada redovima Coleoptera (6 rodova i 20 vrsta) i Lepidoptera (2 roda i 7 vrsta).</s><s>Listi I/A1 pripada 14, I/A21, II/A1 8 i II/B 8 vrsta šumskih štetnika.</s><s>Ekonomska važnost im je vrlo različita, na što se ukratko ukazuje.</s><s>Acleris spp. su ozbiljni štetnici pojedinačnih stabala Abies balsamea u Kanadi, Anoplophora spp. su izuzetno štetne polifagne strizibube na listačama (jedna vrsta je utvrđena i u Hrvatskoj), ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>Arrhenodes minutus nema većeg ekonomskog značaja, a napada hrast, brijest, bukvu i topolu u S. Americi, Choristoneura spp. često uzrokuju kalamitete na četinjačama u S. Americi, Dendrolimus sibiricus je jedan od najznačajnijih defolijatora četinjača u Rusiji, Monochamus spp. su vektori borove nematode (Bursaphelenchus xylaphilus), Pseudopityophthorus spp. su vektori gljive Ceratocystis fagacearum.</s><s>Svi navedeni kukci pripadaju listi I/A1.</s><s>Popillia japonica je veoma značajan štetnik u SAD-u na mnogim listačama (Lista I/A2).</s><s>Na listi II/A1 nalazi se nekoliko značajnih šumskih štetnika.</s><s>Agrilus planipenis je uzročnik sušenja jasenovih i brijestovih stabala u Americi i Aziji.</s><s>Aschistonyx eppoi oštećuje Juniperus chinensis u Japanu.</s><s>Pissodes spp. uzrokuju značajne štete u S. Americi i nekoliko drugih dijelova svijeta na borovicama i smrekama.</s><s>Dendroctonus spp. periodično uzrokuju značajne štete na borovicama u obje Amerike.</s><s>Ips spp. periodično uzrokuju značajne gubitke na borovima u S. Americi.</s><s>Nekoliko vrsta šumskih štetnika nalazi se i na listi II/B. Cephalcia lariciphila oštećuje ariševe iglice u Europi izvan njegovog prirodnog areala.</s><s>Dendroctonus micans je sekundarni štetnik na stablima jele, smreke i bora u Europi.</s><s>Gilpinia hercyniae je u Europi štetnik manjeg značaja na smrekama, a u drugim dijelovima svijeta može nanijeti velike štete.</s><s>Ips spp. (5 vrsta) su opće poznati potkornjaci u Hrvatskoj na jelama, smrekama borovima i arišima. aumetopoea pityocampa je jedan od najznačajnijih štetnika borova u Sredozemlju i dobro poznat u Htvatskoj.</s><s>Grinje.</s><s>Opisane su samo 4 vrste grinja kao karantenskih organizama.</s><s>Od njih jedna vrsta dolazi na četinjača na listačama (ugrožene su Citrus spp.) i jedna na fuksijama.</s>\n<s>Fitoplazme.</s><s>Fitoplazme su specifi njima samo vrsta Bursaphelenchus xylophilus – borova nematoda dolazi na četinjačama (bor, jela, pačempres, cedar, ariš i duglazija).</s><s>Ostale su štetnici poljoprivrednih biljaka.</s><s>Bakterije.</s><s>U ovoj knjizi opisane su 23 vrste bakterija razvrstanih u 6 porodica i 8 rodova.</s><s>Među njima ima nekoliko vrsta koje dolaze i u našim krajevima.</s><s>U većini slučajeva bakterije uzrokuju bolesti lišća i plodova, a posljedice mogu biti katastrofalne.</s><s>Npr. Erwinia amylovora je uzročnik jedne od ekonomski najštetnije bakterioze uzgajanih biljaka (ima širok krug domaćina, a prisutna je i u Hrvatskoj).</s>\n<s>Ovdje je opisano 12 fi biljnim stanicama, a napadnutim biljkama nanose štetu u smanjenju plodonošenja ili dovode do njihovog ugibanja.</s>\n<s>Spiroplazme.</s><s>Navedena je samo jedna spiroplazma koja limunima može značajno umanjiti kvalitetu i prinos plodova.</s><s>Rasprostranjena je širom svijeta, pa i u Europi.</s><s>Gljive.</s><s>U knjizi je opisano 60 vrsta gljiva uzročnika bolesti biljaka.</s><s>Najviše vrsta (38) pripada askomicetima.</s><s>Bazidiomiceta je opisano 19 vrsta, a 3 vrste pripadaju nižim gljivama, odnosno pseudogljivama.</s><s>Na listi I/A1 nalaze se 24, Od navedenoga broja šumskim gospodarskim vrstama pripada gotovo polovica opisanih gljiva.</s><s>Askomicetne gljive su razvrstane u 8 redova, 17 porodica i 26 rodova, a bazidiomicetne u 4 reda, 7 porodica i 10 rodova, dok niže gljive obuhvaćaju 3 reda, 3 porodice i 3 vrste.</s><s>Dalje se osvrćemo na patogene gljive na šumskom drveću.</s><s>Ceratocystis spp. su opasne traheomikoze hrastova, platana i javora u Europi, Aziji i S. Americi.</s><s>Vrste rodova Chrysomyxa, Cronartium i Endocronartium dolaze u S. Americi na smrekama i borovima, ali ne čine značajne štete, osim Cronartium fusiforme koja spada među najznačajnije uzročnike bolesti borova na jugu SAD-a.</s><s>Guignardia laricina je najznačajniji uzročnik bolesti ariša u Japanu.</s><s>Inonotus weirii je ozbiljan uzročnik truleži korijena mladih četinjača u S. Americi i Aziji.</s><s>Melampsora farlowii je najštetnija vrsta na čugama u S Americi, a M. medusae je patogen topolova lišća diljem svijeta.</s><s>Mycosphaerella spp. uzrokuju bolesti iglica borova, ariša i topolova lišća u S. Americi, Aziji i Europi.</s><s>Neke su općepoznati uzročnici osipanja borovih iglica i u Hrvatskoj.</s><s>Atropelis spp. je patogen borova u S. Americi.</s><s>Cercospora pini-desinfl</s>\n<s>530 orae je uzročnik bolesti borovih iglica diljem svijeta (u Europi nije prisutna).</s><s>Stegophora ulmea je bez većeg značaja na brijestovima u Aziji i S. Americi.</s><s>Cryphonectria parasitica je općepoznata gljiva na kestenima kao i Gremmeniella abietina na četinjačama, te Hypoxylon mamatum na topolama.</s><s>Što se tiče domaćina gljive, slično kao i kukci, dolaze na specifi</s>\n<s>Virusi.</s><s>Virusi su specifi maćina.</s><s>Kao primjer gljive na mnogo domaćina navodi se vrsta Trechispora brinkmannii koja dolazi naviše od 200 dikotiledonskih biljaka, uključujući 31 ratarsku, 58 povrtlarskih, 18 voćnih, 35 šumskih, 7 ukrasnih i 20 vrsta korovskih biljaka.</s><s>Što se tiče poljoprivrednih biljaka postoje gljive koje im nanose vrlo velike štete, a neke su manjeg značenja.</s>\n<s>Skloni su napadati mnogobrojne domaćine iz mnogih porodica bez obzira koliko su srodno udaljene.</s><s>Napadnutim biljkama nanose od neznatnih do šteta katastrofalnih razmjera.</s><s>Naki mogu zaraziti određene vrste domaćina, ali ima i takvih koji naseljavaju po nekoliko stotina različitih vrsta biljaka.</s><s>Neke vrste virusa mogu zaraziti određene kukce, po čemu su ti isti kukci značajniji kao vektori virusa, nego kao štetnici svojih biljaka domaćina.</s><s>U ovoj knjizi opisano je 60 vrsta virusa.</s><s>Najbrojniji su Nepovirusi (11), Potyvirusi (7) i Begomovirusi (6).</s><s>Prema domaćinima najviše ih dolazi na krumpiru i srodnim vrstama (preko 30), pa na agrumima.</s><s>Slijede vrste iz rodova Prunus, Vitis, Rubus, Fragaria i Phaseolus.</s><s>Drugi su domaćini podložni velikom broju vrsta virusa.</s>\n<s>čna grupa biljnih patogena koji mogu nanijeti velike štete napadnutim biljkama.</s><s>Ovdje su opisana samo 3 viroida koji su štetni za krumpir, paradajz, duhan, petuniju i krizantemu.</s>\n<s>Parazitske cvjetnice.</s><s>U knjizi je opisano 7 vrsta parazitskih cvjetnica iz roda Arceuthobium na četinjačama u S. Americi.</s><s>Knjiga završava vrlo obimnim popisom literature na 29 stranica, a na kraju je indeks opisanih štetnih organizama.</s>\n<s>Atlas karantenskih štetnih organizama koncepcijski obuhvaća organizme u važećem Pravilniku o listama štetnih organizama, listama bilja, biljnih proizvoda i reguliranih objekata.</s><s>Ukupno je opisano 307 karantenskih organizama.</s><s>Tekst je napisan logičnim rasporedom, sažeto i jasno, što čitatelju daje mogućnost brzoga snalaženja.</s><s>Opširnost je određena prema namjeni i standardu EPPO-a.</s><s>Vrlo je važno da je tekst popraćen slikama i kartom rasprostranjenja, što je velika pomoć za određivanje vrste određenoga štetnika.</s><s>Od velike je važnosti što se uz karakteristične značajke štetnoga organizma jasno upućuje na način prenošenja istoga u nova područja.</s><s>Isto tako od izuzetnog je značenja što se jasno upozorava kakav je fi</s>\n<s>tosanitarni rizik kod pojedinog štetnog organizma s obzirom na patogena, biljku domaćina, gospodarske i klimatske prilike koji mu odgovaraju za opstanak u novom području.</s><s>Svi u Atlasu opisani organizmi odnose se na Bosnu i Hercegovinu, ali gotovo istovjetno i na Hrvatsku.</s><s>Iz tog razloga Atlas je potpuno primjenjiv i u Hrvatskoj.</s>\n<s>tosanitarnim inspektorima u Bosni i Hercegovini.</s><s>S obzirom da obrađuje problematiku od posebnog značenja za poljoprivredu i šumarstvo, ista može biti od koristi nastavnim i znanstvenim radnicima, stručnjacima i gospodarstvenicima koji se bave uvozom, izvozom, trgovinom i proizvodnjom biljaka, stručnjacima koji su na bilo koji način povezani sa zaštitom bilja i zainteresiranim pojedincima.</s><s>Sigurno je da će kao udžbenik biti od velike koristi studentima šumarstva, agronomije i srodnih struka za savladavanje materije koja je u vezi s karantenskim štetnim biljnim organizmima.</s><s>Ovakvo se djelo prvi puta pojavljuje u širem okruženju, što mu daje posebno značenje.</s><s>Zato ga svima zainteresiranima preporučujem, a autori zaslužuju najveće pohvale za trud i kvalitetno obavljen posao.</s>\n<s>Javna ustanova Nacionalni park Risnjak imala je krajem ovoga ljeta razloga za slavlje.</s><s>Petnaestog rujna preko pedeset planinara i ljubitelja prirode, predvođenih ravnateljem Parka Miroslavom Gašparcem, dipl.ing. šum. i suradnicima, proveli su dan na Risnjaku obilježavajući dva značajna jubileja: 80-godišnjicu izgradnje i otvorenja planinarskog doma i 130. godišnjicu smrti prvog predsjednika Hrvatskog planinarskog društva (HPD), osnivača hrvatske botanike i prirodoslovca Josipa Kalasancija Schlossera (1808–1882), po kojemu je dom dobio ime.</s><s>\"Na gotovo vodoravnoj visoravni 100 m ispod samog vrha Risnjaka, s otvorenim pogledom na istok i zapad, sagrađena je od risnjačkog kamena vapnenca planinarska kuća.</s><s>Sazidana poput susjednih stijena i litica, iste boje i iz istog materijala čini se kao da je ovdje izrasla.</s><s>Nije bilo lako graditi na tom mjestu: moralo se utrošiti mnogo truda, muke i novaca, da se oživotvori davno željena i snivana misao HPD-a, da ova najljepša planina Gorskog kotara dobije dostojan planinarski dom\", zapisao je 1932. na stranicama Hrvatskog planinara tajnik Društva i glavni projektant ing. Josip Neumann.</s>\n<s>Potrebu za bilo kakvim \"krovom nad glavom\" u masivu Risnjaka prvi je osjetio i o tome javno pisao prirodoslovac, planinar i putopisac Dragutin Hirc (1853–1921), koji je krajem 19.st. u više navrata sa svojim \"učenim družtvom\" hodočastio toj planini.</s><s>Za svog drugog pohoda Risnjaku 11. kolovoza 1879. skrasio se u šumarskoj kolibi na Smrekovcu, vlasništvo velikaške obitelji šumoposjednika Th urn-Taxisa,</s>\n<s>društva postupno se ostvaruje koja je na zamolbu HPD-a bila spremna dati suglasnost da se na tom ili kojem obližnjem lokalitetu podigne dom za potrebe planinara i izletnika.</s><s>Iako je Kotarsko poglavarstvo Delnice na osnovi nacrta i troškovnika koje je izradio \"družtveni odbornik i graditelj\" Stjepan Uršić, izdalo građevinsku dozvolu, Prvi svjetski rat i poraće, razlozi su da do ostvarenja zamisli nije došlo.</s>\n<s>Ne mireći se sudbom, petnaestak godina kasnije \"zavjetna misao\" HPD-a da Risnjak konačno dobije reprezentativno zdanje kakvo i zaslužuje, konačno se stala ostvarivati.</s><s>Na prijedlog sušačke podružnice Društva, izaslanici središnjeg Odbora za izgradnju doma, na čelu s predsjednikom Josipom Pasarićem, podružnicom \"Martinščak\" iz Karlovca i \"Jelencom\" iz Gerova, za mjesto gradnje doma izabraše zaravanak \"prepun divnog alpskog cvieća\" između Malog (južnog) i Velikog Risnjaka, na sjecištu sviju prilaznih staza i putova što vode na ovu planinu.</s><s>Kao kuriozitet bilježim da je spomenutu livadu, zaravanak, HPD dobio od Ministarstva šuma i rudnika u zakup na 90 godina uz cijenu od tadašnja 2 (slovima: dva) dinara!</s><s>Uz Savsku banovinu, koja doznačuje glavninu potrebnih sredstava za gradnju, kao mecene u sjeni sudjeluju već spomenuta Gospoštija Th</s>\n<s>HPD-a \"Sušak\" i članovi svojim doprinosima.</s><s>Svečanost otvorenja doma pred 300 uzvanika Kao dan početka radova bilježi se 13.rujna 1930., kad se prišlo iskolčavanju terena i, zacijelo, najdelikatnijem zahvatu – iskopu jame za cisternu u gotovo živoj stijeni.</s><s>RaOBLJETNICE • Anniversaries</s>\n<s>Petnaestog prosinca ove godine u domu na Risnjaku obilježena je 80. obljetnica izgradnje planinarske kuće.</s><s>Pozdravnim riječima i kratkim historijatom podizanja doma prisutnima se obratio ravnatelj Parka Miljenko Gašparac.</s>\n<s>532 dovi su prekidani samo tijekom zimskog razdoblja godine, da bi svake iduće godine već od prvih dana svibnja bili nastavljeni.</s><s>Izvođenje svih radova povjereno je iskusnom građevinskom poduzetniku Marku Vukeliću iz Mrzle Vodice, koji je ispunio obećanje i dom sagradio u predviđenom roku.</s><s>Potrebnu radnu snagu regrutirao je iz najbližih okolnih mjesta, Crnog Luga, Mrzle Vodice, Gerova, Razloga.</s><s>Uz zidare, tesare, kamenoresce, stolare, kovače, sjekače bio je zastupljen i ne mali broj nekvalifi</s>\n<s>ciranih radnika, kojima je to bila izuzetna prilika za zaradu.</s><s>\"Kamen se lomio na licu mjesta, vapno se palilo ispod samog vrha, a drvo sjeklo, kako bi se prosušilo, ljeto ranije\".</s><s>Stolarija se izrađivala u društvenoj kući na Gornjem Jelenju, koja je ujedno poslužila kao centralno skladište za sav željeznicom dostavljeni materijal.</s><s>Iz Gornjeg Jelenja pa do Vilja materijal je dopreman zaprežnim kolima, a odatle samaricom ili \"na leđima radnika\" do gradilišta.</s>\n<s>Svečanost otvorenja kuće upriličena je u nedjelju, 18. rujna 1932. točno u podne!</s><s>Zahvaljujući lijepom i sunčanom vremenu, ovoj \"rijetkoj planinarskoj slavi\" nazočilo je oko 300 uzvanika, mahom planinara i izletnika, \"kojeg mnoštva Risnjak ni prije ni poslije nije doživio\".</s><s>Posebno brojni bili su Mrzlovodičani i Crnolužani, u čijim se redovima našla grupa veselih tamburaša.</s><s>Kroničar će pripomenuti da se na \"svih ugodno dojmilo što je krasni spol na toj slavi bio odlično zastupljen\", pa stoga i ne čudi da je dvoranom doma i okolnim travnjakom \"cijelu noć odjekivala vesela pjesma i skladna svirka tamburaša\".</s><s>Po mnogo čemu bili su zapaženi sušački planinari koji su \"uspevši se noću sa svjetiljkama ispalili praskave rakete pred domom u znak pozdrava\".</s><s>Od planinarskih podružnica najzastupljeniji su bili \"Velebitaši\" iz Sušaka, njih oko 50, delničkog \"Risnjaka\" Krasice, ali i iz udaljenijih mjesta poput: Duge Rese, Karlovca, Križevaca, Petrinje, Ivanca, Siska, Samobora, Dubrovnika, Splita, Gospića, Otočca, Osijeka, Varaždina, Čakovca, Krapine, Koprivnice.</s><s>Oni koji su bili spriječeni uputiše pozdrave i čestitke telegramom \"iz kojih izbija svijest solidarne suradnje i stvaralački duh\".</s>\n<s>Prigodnim besjedama prvi se obratio mnoštvu predsjednik HPD-a J. Pasarić, potom tajnik ing. J. Neumann, bivši ban dr. J.Šilović, dr. D. Vitezić u ime sušačke podružnice, kotarski pristav Hranilović i sušački gradonačelnik Đ. Ružić.</s><s>Proglasivši dom na Risnjaku otvorenim, J. Pasarić je naglasio da će njegova vrata biti kroz cijelu godinu otvorena, pozivajući ljubitelje prirode da pri ljetnim mjesecima \"pomno paze i čuvaju planinsku fl</s>\n<s>Runolist – najljepši ukras Risnjaka oru, napose krasni runolist, najljepši ukras Risnjaka\".</s><s>Imenovavši Risnjak \"najčarobnijom planinom Gorskog kotara\", predsjednik Društva izrazio je radost da će novo izgrađena planinarska kuća \"služiti i kao visoko gorsko lječilište i zimsko sunčalište, a ujedno dostojno prezentirati hrvatsko planinarstvo na toj istaknutoj međi Gorskog kotara i Hrvatskog primorja\".</s><s>Što se bivšeg bana J. Šilovića tiče, koji se kao \"pasionirani planinar\" bez napora \"došetao\" na Risnjak, treba istaći da je upravo on zaslužan da je 1930.</s><s>HPDu za tu planinarsku kuću doznačena potpora od 85.000 dinara \"poslužila kao temeljna glavnica za tu gradnju\", ali i gradonačelnika Sušaka Đure Ružića, koji je već 1914. kao tajnik sušačke podružnice vodio pripremne radnje za gradnju planinarskog skloništa u Smrekovcu i koji je prvi 1930. predložio sadašnje mjesto za gradilište ove kuće.</s><s>Novoizgrađena prva planinarska kuća na Risnjaku, dimenzija 12,45 x 10,35 m, sastojala se od prizemlja i potkrovlja.</s><s>U prizemlju se nalazila velika blagovaonica, kuhinja, smočnica, Zaslugom hrvatskih planinara 1932.g. Risnjak je dobio toliko željenu planinarsku kuću</s>\n<s>Na izgradnji doma najbrojniji su bili radnici iz okolnih mjesta; grupa majstora i radnika iz Gerova na Risnjaku svibnja 1930.</s>\n<s>533 soba opskrbnika i sanitarni čvor.</s><s>U potkrovlju, do kojega su vodile drvene stepenice, bilo je pet soba, tri dvokrevetne i dvije veće skupne spavaonice s odgovarajućim namještajem., pa je u kući moglo odjednom noćiti i do 50 osoba.</s><s>Krov na dvije vode bio je pokriven šindrom, a u blagovaonici pred dolazeću zimu podignuta je velika peć od kaljeva.</s><s>Za opskrbu vodom poslužila je velika cisterna kapaciteta 25 m3 vode.</s><s>Po uzoru na Tomislavov dom na Sljemenu već od prvog dana uvedene su takse za \"ulaznice i noćarine\".</s><s>Za članove cijena ulaznice iznosila je jedan dinar, a za nečlanove 2 dinara.</s><s>Noćarine u zajedničkim sobama kretale su se od 10 do 15 dinara, a u \"bračnima\" od 15 do 25 dinara.</s><s>Za opskrbnika doma imenovan je Marko Vukelić, koji je na sam dan otvorenja doma priredio svečani ručak za sve posjetitelje.</s><s>Stavljanjem doma na Risnjaku u funkciju stale su se osmišljavati i izgrađivati nove planinarske staze k njegovu vrhu.</s><s>U tom pogledu prednjačila je podružnica HPD-a \"Gorštak\" iz Mrzle Vodice koja je, zahvaljujući agilnom predsjedniku ing. Zdanovskom i potpori Matice, izgradila planinarsku stazu od Suhe Rječine do Medvjeđih vrata, a potom, rekonstrukcijom postojeće, spušta stazu podnožjem južnog Malog Risnjaka i produžuje sve do doma.</s><s>To doprinosi sve to većem posjetu Risnjaku.</s><s>Tako je iste godine po otvorenju doma registrirano 190 izletnika i planinara, godinu dana kasnije 450, a 1936.godine 765.</s>\n<s>Uz povremene godišnje intervencije na saniranju krovišta, sitnim popravcima na prozorima i žaluzinama, izmjeni dotrajalog pokućstva i slično, dom je bio u službi planinara sve do početka Drugog svjetskog rata, kada ga u strogoj ilegali od vremena do vremena koriste partizanski kuriri i slučajni namjernici.</s><s>U strahu da ne padne u ruke talijanskih okupatora pred \"operaciju Risnjak\", spališe ga partizani u ožujku 1942.</s>\n<s>Što je značio boravak na Risnjaku na kojemu nema nikakvog prikladnog objekta za sklanjanje i noćivanje najbolje je osjetio tim prof. Ive Horvata koji je, počevši od srpnja 1948., otpočeo s radom na tipološkim istraživanjima i kartiranju Risnjaka i Snježnika.</s><s>Kako je dom na Risnjaku bio devastiran, nije im ništa preostalo nego smjestiti se u staroj Lugarska kućica na Smrekovcu (1204 m), omiljeno svratište i konačište domaćih i stranih prirodoslovaca krajem 19.st.</s>\n<s>Novo izgrađeni poslijeratni planinarski dom na Šloserovoj livadi, podignut na starim temeljima, predan je na korištenje 1957.g.</s>\n<s>534 i trošnoj lugarskoj kućici na Smrekovcu.</s><s>U svojim \"emotivnim sjećanjima\" jedan od sudionika tima istraživača prof. S. Bertović zapisao je: \"Naš prvi logor oko natrule barake na Smrekovcu opskrbili smo vodopropusnim izblijedjelim šatorima… kamo su nam Bjelovodičani Matija Gašparac i sin mu Antun na konjiću požrtvovno dopremali vodu i hranu\".</s><s>I dok su se kolovoza 1879.</s><s>Hirc i njegovo društvo na Smrekovcu sladilo lugarevim paprikašem i janjetinom na ražnju, sedamdeset godina kasnije tipolozi i kartografi bili su sretni da su imali \"slanine iz salitre kao najkaloričnije punjenje u terenskim sendvičima – povlastice koju nam je dala RŠ krata\", prisjeća se Bertović.</s><s>Što se same lugarske kućice na Smrekovcu tiče, prema Hircu, \"bilo je to ugodno sklonište na ovoj visini i gluhoj šumi\" opskrbljeno kuhinjom, dvjema sobama, od kojih jedna na tavanu, stolom s dvije klupe te sobom s dva kreveta.</s><s>Za mirnih ljetnih večeri vatra se obično ložila \"na čistini pred kolibom\".</s><s>Ne čudi da je ova kućica, uz privolu obitelji Th</s>\n<s>534 urn-Taxis, bila krajem 19.g. kroz duži niz godina, ako ne konačište, ono svratište brojnih botaničara i prirodoslovaca poput: T. Pichlera, V</s>\n<s>Nova kuća na Šloserovoj livadi ilreicha, J. Torbara, Lj.</s><s>Vukotinovića, J. Schlossera i drugih, kao preteča planinarstva Gorskog kotara.</s><s>HPD je 1921.g kućicu unajmio na 15 godina, obnovivši je u više navrata, ali i napustivši je odmah po otvorenju doma na Risnjaku.</s>\n<s>Zahvaljujući poglavito Planinarskom društvu Delnice i snažnoj potpori središnjice iz Zagreba, koja iza Drugog svjetskog rata djeluje pod imenom Planinarski savez Hrvatske, 1952. otpočelo se s izgradnjom novog doma na Risnjaku.</s><s>Kako bi se izbjegli ili barem ublažili udari snažnih vjetrova, snježni nanosi i drugi nepovoljni klimatski čimbenici, kojima je bila izložena ranija kuća, ozbiljno se stalo razmišljati o novoj lokaciji doma.</s><s>Prvobitno izbor je pao na predio Tori, plato u zavjetrini južnog Malog Risnjaka, ali iskop jame za novu cisternu bila je nepremostiva prepreka.</s><s>Nova zidana jednokatnica podignuta na starim temeljima u mnogome je promijenila raniji izgled kuće.</s><s>Glavna ulazna vrata sada su okrenuta prema jugoistoku, a nešto razvedenije krovište, kao i vanjski zidovi prekriveni su šindrom, što je objektu dalo poseban planinski izgled.</s><s>Nakon punih šest godina kuća je 1957. predana na korištenje, sada pod imenom Šloserov dom na Risnjaku na visini od 1418 m.</s>\n<s>Kako smo to u uvodu istakli, uz 80. obljetnicu izgradnje i otvorenja doma na Risnjaku, JU Nacionalni park Risnjak prisjeća se i 130. godišnjice smrti proslavljenog prirodoslovca Josipa Kalasancija Schlossera (Jindžihovo, ČSSR, 25.1.1808 – Zagreb, 27.4. 1882) prvog predsjednika Hrvatskog planinarskog društva, jednog od utemeljitelja Narodnog muzeja u Zagrebu i člana JAZU (od 1866).</s><s>Počevši od 1836. kada je stigao u Hrvatsku, marno izučava fl oru naših</s>\n<s>Po kome je planinarski dom na Risnjaku dobio ime?</s><s>Prirodoslovac i planinar Josip Schlosser Klekovski (1808–1882) Nova temeljita rekonstrukcija kuće provedena je tijekom 1987. i 1988.g.; doprema građevinskog materijala helikopterom 9.8. 1987.g.</s>\n<s>535 čuvanje i opskrbu doma odvijaju kroz djelatnosti ove ustanove.</s><s>Akcijskim planom osposobljavanja planinarskog doma za kvalitetniji prihvat posjetitelja u sklopu unaprjeđenja smještajnog kapaciteta, kao sastavnog dijela Plana upravljanja NP-om Risnjak, predviđeno je tijekom idućeg desetljeća više radnji i novina, od kojih izdvajamo: građevinsko uređenje postojećih sanitarnih prostorija u objektu, zbrinjavanje otpadnih voda i krutih otpada, zamjena vanjske i unutarnje stolarije odgovarajućim suvremenim materijalima, uvođenje sustava centralnog grijanja na drva, postavljanje minijaturne vjetroelektrane i dr. Kažimo na kraju da će dom tijekom ljetnog razdoblja biti otvoren svaki dan od 1.svibnja do 31. listopada, da će od 1.studenog do 30. travnja biti na raspolaganju \"zimska soba\" s dva ležaja.</s><s>Jer, \"na Risnjaku je uvijek lijepo, bilo ljeti bilo zimi\", našli smo zapisano u knjizi utisaka.</s>\n<s>• Pasarić, J. (1932).</s><s>Otvaranje planinarskog doma HPD-a na Risnjaku.</s><s>Hrvatski planinar XXVIII(10):305–310. • Poljak, Ž. (1981).</s><s>Planinarstvo (Gorskog kotara).</s><s>U:Gorski koŠikić).</s><s>Ministarstvo kulture Republike Hrvatske krajeva, proputovavši mnoge krajeve, pa tako i Gorski kotar.</s><s>Zahvaljujući njegovu istraživačkom radu i publikacijama u izdanju HAZU (primjerice Flora Croatica s Lj.</s><s>Vukotinovićem), mnogi strani botaničari upoznali su bogatstva naše ore.</s><s>Za osobite zasluge dodijeljen mu je plemićki naslov viteza s pridjevkom Klekovski.</s><s>Na samom vrhu Risnjaka, zaslugom delničkih planinara, stoji spomen obilježje uklesano u stijenu s ovim zapisom: \"Godine 1852. prirodoslovci i planinari Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović poduzeli prve pohode na planine Gorskog kotara\".</s>\n<s>Iz knjige posjeta koja se nažalost redovito vodi tek od 1962. kada je kuću preuzelo na upravljanje PD \"Zanatlija\" Zagreb, saznajemo da je te godine dom posjetilo 577 planinara i boravio u kući i prelistavao knjigu utisaka) – 197.</s><s>Iako Risnjak kao nacionalni park prema plaćenim ulaznicama posljednjih godina prosječno godišnje posjeti oko 20.000 ljudi, tu brojku prema riječima ravnatelja valja podvostručiti.</s><s>Naime, od kada je 1997. prostor Nacionalnog parka Risnjak proširen na područje Snježnika i gornji kanjonski dio Kupe ukupne površine 6.350 ha, broj cestovnih ulaza u park višestruko se povećao (na gotovo 23) pa je kontrola posjetitelja praktički nemoguća.</s><s>U usporedbi s nekim drugim našim nacionalnim parkovima, poput NP Plitvička jezera ili NP Krka, koje ustanove obično na kraju turističke sezone nagrađuju milijunskog posjetitelja, Nacionalnom parku Risnjak to nije cilj.</s><s>\"Područje parka treba zaštititi u cjelini kao potpuni rezervat, da se sačuva budućim naraštajima u punoj ljepoti i samoniklosti\", riječi su prof. Ive Horvata pri podnošenju prijedloga i obrazloženja Saboru da se risnjački masiv proglasi narodnim parkom, a za našeg ponajboljeg planinarskog pisca prof. dr. Željka Poljaka \"najbolji čuvar risnjačkih dragocjenosti upravo je njihova anonimnost\".</s><s>Od kada je gorski masiv Risnjaka prije ravno 80 godina dobio svoj prvi dom, njegovi bajkoviti vrhunci postali su željeni cilj mnogih planinara i izletnika.</s><s>Lošim održavanjem kroz dugi niz godina iza njegove obnove 1957.g., dom je znao dospjeti u takvo stanje da pod krov nije mogao primiti ni udomiti nijednog planinara.</s><s>Maksimalnom angažiranošću Hrvatskog planinarskog saveza, planinarskih društava i planinara, uprave Parka, brojnih gospodarskih organizacija pa i pripadnika oružanih snaga tijekom 1987.i 1988.godine, uspjelo se sanirati postojeće stanje i vratiti domu ulogu koja mu je namijenjena, istaknuto je na, kojoj već po redu, svečanosti otvaranja obnovljenog doma na Šloserovoj livadi 1.listopada 1988.</s>\n<s>Počevši od 1990.g. pa sve do danas, planinarski dom \"Josip Šloser Klekovski\" u zakupu je i pod kontrolom Javne ustanove Parka, tako da se sve aktivnosti vezane za održavanje, Planinarski dom na Risnjaku – danas, u službi je hrvatskih planinara i ljubitelja prirode.</s><s>Foto: Dragan Turk</s>\n<s>Čitavo vrijeme aktivno se usavršavao i uključio u znantsvenoistraživački rad, a znanstveni magistarski rad pod naslovom “Istraživanje posljedica agresije na Republiku Hrvatsku u razdoblju 1991–1995. na lovno gospodarenje Spačvanskog bazena i mjere sanacije\" obranio 23. srpnja 2004. godine.</s>\n<s>U veljači 2008. godine imenovan je članom uprave Hrvatskih šuma d.o.o.</s><s>Nakon isteka mandata člana Uprave Hrvatskih šuma d.o.o., 26. siječnja 2012. prelazi na radno mjesto Stručnog suradnika za lovstvo u Direkciji Hrvatskih Aktivno se služi njemačkim jezikom.</s><s>Oženjen je i otac troje djece.</s>\n<s>Autor je izradio i predao na daljnji postupak doktorski rad opsega 216 stranica, koji sadržajno obuhvaća 8 poglavlja.</s><s>Fakultetsko vijeće Šumarskog fakulteta Sveučilišta u zagrebu imenovalo je stručno povjerenstvo za ocjenu izrađenog doktorskog rada mr. sc. Darka Beuka u sastavu: Zvanje doktora znanosti nakon postupka ocjene i javne obrane doktorskog rada stekao je još jedan dugogodišnji praktičar, operativac i stručnjak u području biotehničkih znanosti, polju šumarstva – mr. sc. Darko Beuk, dipl. ing. šumartva.</s>\n<s>Javna obrana doktorskog rada pod naslovom: \"Lovstvo u integralnom gospodarenju spačvanskim šumama\" održana je na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagreb 19. 6. 2012. godine, pred imenovanim povjerenstvom i pred velikm brojem slušatelja, među kojima su bili najvećim dijelom stručnjaci i osobe koje se profesionalno i operativno bave lovstvom.</s><s>To samo po sebi govori o interesu za teme koju je mr. sc. Darko Beuk obradio u svom doktorskom radu, kao i za smjernice lovnog gospodarenja koje su proizašle kao rezultat dugogodišnjeg operativnog rada, ali i provedenih istraživanja.</s>\n<s>Darko Beuk rođen je 1. veljače 1957. godine u Vinkovcima.</s><s>Osnovnu školu završio je u Otoku, gimnaziju u Vinkovcima i Šumarski fakultet u Zagrebu 1981. godine.</s><s>Po završetku studja, 4. svibnja 1981. zaposlio se u Šumskom gospodarstvu \"Hrast\" Vinkovci, Šumarija Vukovar, kao pripravnik.</s><s>Nakon zaposlenja nastavio je s edukacijom i usavršavanjem te upisao poslijediplomski specijalistički studij, da bi već 1986. godine obranio specijalistički magistarski rad na Šumarskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod naslovom “Lovno-turistička valorizacija lovišta Spačva sjever\".</s><s>Do 1990. godine radio je u Šumariji Lipovac na poslovima inženjera u operativi i stručnoga suradnika za iskorištavaGodine 1990. imenovan je za direktora OOUR-a za iskorištavanje šuma Otok, a nakon gašenja OOUR-a postavljen je za upravitelja Šumarije Otok.</s><s>Na ovome mjestu radio je duži period za vrijeme agresije na Hrvatsku, do 1995. godine.</s><s>U doba najžešćih ratnih zbivanja na ovome području bio je aktivan branitelj – pripadnik 109. brigade Hrvatske vojske.</s><s>Godine 1995. postavljen je za rukovoditelja proizvodnoga odjela u Upravi šuma Vinkovci.</s><s>Nedugo zatim izabran je za člana upravnoga odbora JP \"Hrvatske šume\", p.o. Zagreb.</s><s>U jesen 1996. imenovan je upraviteljem Uprave šuma Vinkovci.</s><s>Nakon isteka mandata prelazi na rad u Službu interne revizije i kontrole, gdje radi do veljače 2004. godine.</s>\n<s>Imenovano povjerenstvo ocijenilo je dostavljeni rad te Fakultetskom vijeću Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu podnijelo pozitivno izvješće.</s><s>Nakon prihvaćanja izvješća Fakultetsko vijeće imenovalo je povjerenstvo za javnu obranu (u istom sastavu kao i povjerenstvo za ocjenu) te odredilo datum obrane.</s>\n<s>Autor je u Uvodu obrazložio razloge i ciljeve svog istraživanja te shematski prikazao smjernice i zadaće rada.</s><s>U Materijalima i metodama rada iznosi rezultate brojnih dosadašnjih istraživanja u Spačvi kao šumskom kompleksu i u lovištu, odnosno lovnom gospodarenju.</s><s>U sklopu prikaza rezultata tih istraživanja daje i povijesni pregled događanja i razvoja šumarstva te lovstva spačvanskog područja.</s><s>U opisu Područja istraživanja daje detaljan opis područja Spačve sa svim podacima vezanim uz geografski smještaj i stanišne uvjete koji daju obilježje područja.</s><s>U objekte istraživanja autor ubraja stanište i divljač, a u metodama rada detaljno obrazlaže primijenjeni način rada, odnosno istraživanja za svaku od 5 tematskih cjelina a to su: Spačva kao ekosustav,</s>\n<s>Kroz opsežno poglavlje Rezultati istraživanja, autor iznosi rezultate svojih istraživanja, počevši od staništa i vegetacije na mikrolokalitetima koja su imala težište na vegetaciji bara i prijelaznih zona prema šumi, a koja pokazuju intenciju sušenja staništa i brzu sukcesiju vegetacije vlažnih staništa prema šumi.</s><s>Spačva kao šumski kompleks analiziran je kroz uređajne i dobne razrede, gdje se ukazalo na dominaciju sastojina hrasta lužnjaka.</s><s>Lovište Spačva prikazano je kroz povijesni razvoj, kao stanište divljači te strukturu i brojnost divljači.</s><s>Osobito se posvetila pozornost ekonomsko- gospodarskim gledištima gospodarenja, gdje se naglasila dominantnost gospodarenja šumom u odnosu na lovno gospodarenje, ali istraživanja ukazuju i na neiskorištene potencijale u domeni lovstva.</s><s>Također je značajno da u pojedinim fazama gospodarenja šumom, kada su uglavnom iskazani troškovi vezani za obnovu sastojina, uzgoj i zaštitu, lovno gospodarenje može ostvarivati pozitivni fi</s>\n<s>U cijelome radu apostrofi tomu, lovstvo ima i imat će u budućnosti sekundarnu ulogu u gospodarenju, a to autor potkrepljuje povijesnim podacima i usporedbom Spačve sa sličnim lovištima, gdje naglašava kvalitetu Spačve, ali i činjenicu da ovaj prostor nikada nije ušao u sam vrh i predstavljao elitno lovište.</s>\n<s>ra se integralno gospodarenje, što autor objektivno analizira, komentira i na temelju dobivenih rezultata donosi preporuke i zaključke.</s><s>Integralno gospodarenje analizira kroz niz čimbenika, poput utjecaja staništa na divljač i divljači na stanište, potom u organizacijskom smislu, gdje naglašava potrebe usklađivanja zahvata i aktivnosti u prostoru, kako bi se izvršile obveze koje proizlaze iz propisa gospodarenja sastojinama, kao i onih koji se provode u cilju uzgoja, zaštite i lovljenja divljači.</s><s>Na temelju provedenih istraživanja autor kao rezultat svoga rada daje smjernice za integralno gospodarenje, između kojih treba istaći tri ključne, a to su: proširenje određenih prosjeka na upotrebljivu širinu za divljač od 20–25 metara, na način da se time ne smanjuje šumsko-proizvodna površina, a da se osigura prostor za ishranu (ispašu) divljači, zatim smjernica vezana za osnivanje “zona za divljač\", a iste bi se formirale na postojećim progalama i lokacijama zadržavanja divljači uz dodatno uređenje odabranih lokacija, te treća smjernica vezana uz integralno gospodarenje, a odnosi se na zahvate čišćenja i prvih proreda kojima bi se osiguravala hrana za jelensku divljač (brst i guljenje), čime bi se smanjio negativni utjecaj divljači na sastojine.</s><s>Kroz raspravu autor analizira dobivene rezultate istraživanja, uspoređuje ih s drugim sličnim istraživanjima i daje komentare i smjernice za buduće gospodarenje u složenim uvjetima kakvi vladaju u Spačvi i u kontekstu integralnog gospodarenja.</s>\n<s>Cjelokupni rad prožet je brojnim citatima i pozivanjem na dosadašnja istraživanja, što je vidljivo i kroz 193 navoda citirane literature.</s>\n<s>Svi izvorni podaci pohranjeni su na CD romu koji je prilog Autor je izradom disertacije kvalitetno i kroz više zadanih cjelina sveobuhvatno obradio zacrtanu problematiku integralnog gospodarenja.</s><s>Kroz rad se naglašava nekoliko ključnih čimbenika u integralnom gospodarenju staništem, šumom i divljači, ali i velik broj pratećih (latentnih) čimbenika, koji ponekad mogu prerasti u dominantne, a koje je autor prepoznao i naglasio.</s><s>Time je otvorio i niz zanimljivih tema budućih istraživanja.</s><s>Nizom pojedinačnih znanstvenih spoznaja, omogućilo je autoru da iznese neŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>Jadranko Vlahinja rođen je u Koprivnici 1964. godine.</s><s>Godine 1988. diplomirao je na šumarskom odjelu Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.</s><s>Pripravnički staž odradio je u šumariji Koprivnica, u sastavu tadašnjeg OOUR-a iskorišćivanje šuma.</s><s>Od 1991. zaposlen je kao revirnik u istoj šumariji, u sastavu javnog poduzeća “Hrvatske šume\" p. o. Zagreb.</s><s>Od 1995. obavlja poslove stručnoga suradnika za građevinarstvo i investicije.</s><s>Na ovim poslovima radi i danas.</s><s>Magistarski rad naslova \"Istraživanje kriterija raspodjele troškova i dobiti zajedničkih šumskih prometnica\" Dr. sc. Jadranko Vlahinja, dipl. inž. šum. obranio je 19. srpnja 2012. godine disertaciju pod naslovom “Istraživanje investicijskog modela izgradnje i održavanja šumske prometnice kao poduzetničkog projekta različitih investitora\", te time stekao akademski stupanj doktora znanosti, znanstveno polje: šumarstvo, znanstvena grana: šumarske tehnologije i menadžment.</s>\n<s>Javna obrana disertacije održana je na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 19.</s><s>Srpnja 2012. godine, pred povjerenstvom u sastavu:</s>\n<s>Disertacija je opsega 182 stranice.</s><s>Tekst je dopunjen sa 27 slikovnih i 32 tablična prikaza te 181 navodom korištene literature.</s><s>Strukturalno, rad je podijeljen u 8 osnovnih poglavlja: Uvod, Problematika istraživanja, Ciljevi i metode istraživanja, Rezultati istraživanja, Rasprava, Zaključak, Literatura i Prilozi.</s><s>Uz navedena poglavlja, radu su priloženi temeljna dokumentacijska kartica na hrvatskom i engleskom jeziku, popis kratica korištenih u radu, popis slika i tablica te predgovor i životopis.</s>\n<s>Matija Landekić, univ. mag. silv. koliko vrlo značajnih smjernica za buduće integralno gospodarenje, uz naglasak na potrebu jedinstvenog i stručnog rada u ovako velikim cjelovitim ekosustavima kakav je Spačva.</s><s>Autor je značajno unaprijedio naše spoznaje o kompleksnom gospodarenju šumom i divljači, ali i ekonomskim elementima gospodarenja, što je danas posebno važno kada se traži modul pozitivnog poslovanja u svim segmentima gospodarenja.</s><s>Projekcijom gospodarenja za predstojeće razdoblje također olakšava izradu budućih planova gospodarenja.</s><s>Naglašava znatno veće potencijale od trenutno korištenih, a bez značajnijih ulaganja, zahvata ili promjena načina gospodarenja.</s><s>Inovativnim smjernicama integralnog gospodarenja, ponajprije u gospodarenju lovištem i divljači, što je jedan od glavnih ciljeva, svakako doprinosi unapređenju znanosti u domeni lovstva, posebice u domeni lovačke operative.</s>\n<s>Doktorski rada mr. sc Darka Beuka predstavlja izvorno znanstveno djelo koje je rezultiralo s više inovativnih smjernica vezanih uz integralno gospodarenje i ima svoju znanstvenu, praktičnu, odnosno operativnu primjenu.</s><s>Uz čestitke doktoru znanosti Darku Beuku, uvjereni smo da će i nadalje svojim znanjem, radom i zalaganjem za znanost i struku u području lovstva opravdati stečeni znanstveni stupanj.</s>\n<s>539 obranio je 2000. godine na smjeru Znanstvena organizacija i ekonomika šumarstva na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.</s><s>Doktorsku disertaciju \"Istraživanje investicijskog modela izgradnje i održavanja šumske prometnice kao poduzetničkog projekta različitih investitora\" obranio je 19. srpnja 2012. godine na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.</s><s>Ovlašteni je inženjer šumarstva, stručni smjer za ekologiju, zaštitu prirode i urbano šumarstvu, i stručni smjer za šumske prometnice i šumarsko građevinarstvo.</s><s>Objavio je više popularnih i stručnih članaka i prikaza.</s><s>Godine 2003. pohađao je seminar za voditelja investicijske grupe i investicijskog projektanta.</s><s>Dr. sc. Jadranko Vlahinja usavršavao se iz planiranja i upravljanja projektima u šumarskom graditeljstvu na Biotehniškoj fakulteti Univerze v Ljubljani 2001. godine.</s><s>Završio je obrazovanje i certifi</s>\n<s>Oženjen je i otac dvije kćeri. nama.</s><s>Sudjelovao je i na više domaćih znanstvenih i stručnih skupova, seminara i edukacija.</s><s>Aktivno je sudjelovao na više znanstvenih projekata.</s><s>Inicijator je i jedan od organizatora znanstvenog simpozija povodom 100-te obljetnice rođenja botaničara, akademika Ive Pevaleka, koji je održan u Koprivnici 1994. godine.</s><s>Član je Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne industrije, Hrvatskog šumarskog društva, Hrvatskog ekološkog društva, Hrvatske udruge za upravljanje projektima, Hrvatske udruge za arborikulturu, te više drugih društava.</s><s>Bio je član Gradskog poglavarstva Koprivnice te obnašao dužnosti člana povjerenstava Koprivničke-križevačke županije i Grada Koprivnica.</s>\n<s>U Uvodu autor naglašava značaj otvaranja nekog šumskog područja šumskim prometnicama, pri čemu one predstavljaju značajan investicijski trošak, koji je potrebno detaljno i pozorno planirati u gospodarenju šumom.</s><s>Veća gustoća šumskih prometnica zahtijeva veće troškove njihove gradnje i održavanja, ali smanjuje troškove privlačenja drva.</s><s>Stoga je utvrđivanje ekonomske opravdanosti izgradnje šumskih cesta jedan od najzahtjevnijih poslova u gospodarenju šumama, a utvrđivanje mnogobrojnih elemenata ove zadaće povezano sa znatnim teškoćama.</s><s>Učinak otvaranja šuma u smislu smanjenja ukupnih troškova transporta ostvaruje se tek pri realizaciji etata u budućnosti.</s><s>Na kraju uvoda autor zaključuje kako u postojećoj praksi šumarstva u Republici Hrvatskoj model fi</s>\n<s>nanciranja kapitalnih potreba u gospodarenju šumom, kakve su i šumske ceste, glede smanjenja troškova do sada nije primjenjivan niti istraživan.</s><s>Aktualni recesijski gospodarski uvjeti čine takav model višestruko zanimljivim s povećanom potrebom istraživanja ključnih agledišta i elemenata ovakvog modela.</s><s>Autor u prvom dijelu Problematike istraživanja objašnjava ključne pojmove i koncepte pridobivanja drva po fazama.</s><s>U središnjem dijelu Problematike istraživanja navode se uloga, značaj i razvrstavanje šumskih prometnica u kontekstu gospodarenja šumom i pridobivanja drva.</s><s>Autor u fokus stavlja pitanje metodološkog pristupa objektivnog utvrđivanja srednje udaljenosti privlačenja drva kao ključnog tehničkog elemenata istraživanog investicijskog modela izgradnje i održavanja šumske prometnice.</s><s>U tu svrhu srednje udaljenosti privlačenja drva na postojeću šumsku cestu, a potom i na novoizgrađenu šumsku cestu odredile su se težišnom metodom i euklidskom metodom.</s><s>Slijedom ovih metodoloških pristupa izvodili su se i rezultati, za jednu i drugu metodu određivanja srednje udaljenosti privlačenja drva.</s><s>U drugom dijelu Problematike istraživanja autor defi</s>\n<s>nanciranja kapitalnih ponira značaj investicija, ključne elemente i utjecajne činitelje investicijskog projekta, obujam investicijskog projekta, odabir polazne alternative te kvalitetu relevantnih pretpostavki investiranja.</s><s>Kao relevantne za ocjenu modela odabire pokazatelj rentabilnosti i metodu povrata uloženih sredstava.</s><s>Zaključuje kako ekonomska gledišta otvaranja šume defi</s>\n<s>U poglavlju Cilj rada obrazlažu se metodologija i ciljevi u istraživanju investicijskog modela izgradnje i održavanja šumske prometnice fi</s>\n<s>nancirane iz novčanih koristi od smanjenja troškova privlačenja drva.</s><s>Podaci u istraživanju odnose se na modelni šumski predjel u gospodarskoj jedinici \"Đurđevačka bilogora\" u sastavu šumarije Đurđevac, za koji je simulirana provedba šumskogospodarskog plana u smislu određivanja redoslijeda i obuhvata plana sječa po odjelima i odsjecima za razdoblja od 10 i 20 godina.</s><s>U tu svrhu autor defi</s>\n<s>nancirane iz novčanih koristi od smanira četiri dizajna sječe koji se razlikuju po vremenskom obuhvatu i obujmu planirane sječe u 10-godišnjem (tri dizajna sječa) i 20-godišnjem (jedan scenarij) razdoblju važenja šumskogospodarskoga plana. • scenarij ‘DS1.10’: u razdoblju važenja šumskogospodarskog plana od 1.–10. godine svake se godine u pravilu sječe u samo jednom odsjeku, pri čemu je redoslijed odsjeka slučajno odabran.</s><s>Iznimka je 7. godina kada su za sječu uvrštena dva odsjeka.</s><s>Povrat ulaganja ispitivan je nakon 10-te godine;</s>\n<s>• scenarij ‘DS 1.5’: u razdoblju važenja šumskogospodarskog plana od 1.–10. godine svake se godine u pravilu sječe u samo jednom odsjeku, pri čemu je redoslijed odsjeka slučajno odabran.</s><s>Povrat ulaganja ispitivan je nakon • scenarij ‘DS2’: u razdoblju važenja sljedećeg šumskogospodarskog plana od 11.–20. godine, u pravilu se svake godine sječe u jednom odsjeku, pri čemu je redoslijed ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>540 odsjeka slučajno odabran.</s><s>Iznimka je 17. godina kada su za sječu uvrštena dva odsjeka.</s><s>Povrat ulaganja ispitivan je nakon 20-te godine;</s>\n<s>• scenarij ‘DS1.2’: u razdoblju važenja šumskogospodarskog plana od 1.–10. godine ukupno propisani etat realizirat će se u samo dvije godine, i to u 3. i 4. godini šumskogospodarskoga plana.</s><s>Povrat ulaganja ispitivan je nakon dvije godine</s>\n<s>U poglavlju Rezultati autor je u prvom dijelu prikazao rezultate vezane za izračun ukupnih troškova nove šumske ceste, koje je razvrstao po modelu koji se standardno koristi u domaćoj šumarskoj praksi, a obuhvaća izravne troškove gradnje ceste, ukupne troškove svih vrsta održavanja ceste te naknade za izgubljenu šumsku površinu i gubitak prirasta na trasi ceste.</s><s>U drugom dijelu rezultata za defi ni</s>\n<s>540 rana 4 dizajna sječa izračunati su obujmovi planiranog drva za sječu te razlike srednjih udaljenosti privlačenja drva na staru i novu cestu, odvojeno za srednje udaljenosti privlačenja drva određene težišnom metodom i one određene euklidskom metodom.</s><s>Kao rezultat defi</s>\n<s>nirani su faktor povoljnosti obujma etata i faktor pogodnosti privlačenja drva.</s><s>Izračunato je da nakon izgradnje nove šumske ceste duljine 2.829 metara prosječna srednja udaljenost privlačenja drva iz svih odsjeka iznosi 648 m, što je u odnosu na prijašnjih 2.561 metara srednje udaljenosti privlačenja na staru cestu približno 4 puta kraće.</s><s>Uključivanjem jediničnih troškova privlačenja drva Ecotracom 120 izračunato je za svaki dizajn sječa apsolutno i relativno smanjenje troškova privlačenja drva te ukupni troškovi privlačenja propisanog sječivog obujma drva na staru i novu cestu i njihov relativni odnos.</s><s>Na temelju ukupnih novčanih iznosa prihoda od smanjenja troškova privlačenja drva i njihovog ekonomskog tijeka, izračunali su se kumulativi novčanih prihoda po godinama određenima u pojedinom dizajnu sječe.</s><s>Izračunom rentabilnosti projekta gradnje i održavanja šumske prometnice te izračunom razdoblja povrata ulaganja autor je ocijenio opravdanost i prihvatljivost istraživanog investicijskog modela.</s><s>Prema dinamičkom pokazatelju povrata ulaganja rezultati pokazuju da je ulaganje u projekt gradnje nove šumske ceste isplativo i rentabilno za dizajne sječa DS1.2 i DS2, pri čemu se izračunalo da je za povrat ukupnog ulaganja bilo je potrebno 10 godina, 7 mjeseci i 22 dana.</s><s>U poglavlju Rasprava autor obrazlaže rezultate u svjetlu postavljenih ciljeva i hipoteza u istraživanjima.</s><s>Vezano za odnos novčanih prihoda od sječe i ukupnih troškova ulaganja u izgradnju i održavanje šumske ceste, autor drži da su rezultati potvrdili hipotezu da budući izračun profi ta</s>\n<s>nirani su faktor pobilnosti pokazuje da vrijednost sječivog drva višestruko nadmašuje ulaganja u šumsku cestu i to u dva od četiri dizajna sječa.</s><s>Jednako tako potvrdilo se da smanjenje udaljenosti privlačenja rezultira značajno manjim troškovima privlačenja drva, te su u dva u četiri dizajna sječa novčani iznosi takvih razlika ekonomski pozitivni i potpuno pokrivaju sve troškove ulaganja u novu šumsku cestu.</s><s>Istraživanja su potvrdila hipotezu značajnog utjecaja i važnosti položaja pojedinog odsjeka u odnosu na šumsku cestu te posljedično na troškove i koristi u privlačenju drva.</s><s>Konačno, vezano za glavnu hipotezu dokazalo se da je, uz odgovarajući propisani sječivi potencijal šumskim sastojina, pravilnim odabirom dizajna sječa moguće računati na visoku isplativost ulaganja, posebice realizacijom ukupnog propisanog volumena sječe u godinama neposredno nakon izgradnje šumske ceste.</s>\n<s>U poglavlju Zaključci, rezultati dobiveni istraživanjima investicijskog modela u uvjetima konkretnoga modelnog šumskog predjela za četiri različita dizajna sječa upućuju na sljedeće glavne zaključke:</s>\n<s>• u fazi pripreme investicije ključna je provjera isplativosti koja se mora temeljiti na utvrđivanju etatnih mogućnosti sastojina, određivanju objektivnih ukupnih troškova gradnje i održavanja šumske prometnice i pravilnom odabiru modela izračuna jediničnih troškova privlačenja • izračun novčanih koristi, odnosno smanjenja troškova privlačenja drva treba vezati uz konkretne odsjeke, pri čemu treba voditi računa o redoslijedu sječa, a pritom uvažiti sastojinske, terenske i tehnološko-organizacijske karakteristike;</s>\n<s>• u dizajnu sječa isplativost i razdoblje povrata ulaganja najuže je povezano s obujmom sječivog drva iskazanog kroz faktor povoljnosti obujma etata i faktor pogodnosti privlačenja drva;</s>\n<s>• intenziviranjem sječa u što kraćim razdobljima i neposredno nakon gradnje šumske ceste povećavaju se prilike za raniji povrat investicije, ponajprije zbog manjih ukupnih troškova u početnim godinama ekonomskog vijeka šumske ceste;</s>\n<s>• investicijski model pokazuje granične vrijednosti tj. nemogućnost povrata sredstava u 10-godišnjem važenju šumskogospodarskog plana kod tradicionalnih pristupa sječama, kod kojih se ukupni propisani etat razmjerno pravilno raspoređuje po godinama važenja plana; • dinamički pokazatelj razdoblja povrata ulaganja potvrdio je da projekt ulaganja u novu šumsku cestu vraća uložena sredstva u 20-godišnjem razdoblju i kod tradicionalnog pristupa sječi;</s>\n<s>• istraživanjem inovativnog investicijskog modela povrata ulaganja kroz novčane koristi od smanjenja troškova privlačenja drva nakon izgradnje nove šumske ceste, pokazalo se da je konkretan projekt ostvariv i isplativ, uz uvjet detaljnog planiranja dizajna sječe.</s><s>Posebno je to važno u područjima gdje je otvaranje budućom šumskom cestom povezano s malim udjelima etata u ukupnom etatu područja.</s><s>Upravo je pravilnim odabirom redoslijeda i prostornog rasporeda odsjeka moguće unutar važenja šumŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>541 skogospodarske osnove postići ekonomski pozitivni rezultat.</s><s>Ključni je uvjet stručni i pravovremeni inženjerski pristup kako bi se faktor povojnosti udjela obujma etata i faktor pogodnosti privlačenja drva stavili u funkciju maksimalnog opravdanog smanjenja troškova privlačenja drva, ali i smanjenju ukupnih troškova šumske ceste – čime se otvaraju prilike za nove investicije.</s><s>Doktorski rad Jadranka Vlahinje, dipl. ing. šum. u mnogim svojim dijelovima nadilazi razinu prosječnoga rada takve vrste.</s><s>Stoga je i stručno povjerenstvo u ocjeni rada posebno istaknulo kako su dobiveni rezultati originalan i vrijedan doprinos oskudnim domaćim spoznajama u području ekonomskih modela poduzetništva i upravljanja investicijama u šumarstvu, ali i šumarskoj znanosti uopće.</s><s>Uz očekivanja da će dostignuća ove disertacije naći svoje mjesto u suvremenoj šumarskoj praksi, novom doktoru znanosti Jadranku Vlahinji valja poželjeti u svemu i nadalje plodan i uspješan rad.</s>\n<s>Prije 14 godina grupa vizionara, predvođena doajenom ličkog šumarstva Karlom Posavcom dipl. ing., dala je ideju za prezentiranje javnosti proizvoda bogate tradicije izrade vrijednih uporabnih predmeta i raznih proizvoda malog poduzetništva i obiteljskih aktivnosti.</s>\n<s>S vremenom je izložba poprimila veće značenje i slijedila razvoj ovog područja, koje od nerazvijenog ruralnog okružja postaje sve razvijenija županija, otvorena za nove investicije.</s>\n<s>nancijski doprinos brojnih sponzora.</s><s>Izložba se održala na oko 4.500 m2 izložbenog prostora.</s><s>Izlagalo je oko 300 izlagača iz Ličko-senjske županije, 19 hrvatskih županija, te 3 zemlje iz regije: Bosna i Hercegovina, Mađarska i Srbija.</s>\n<s>Izložba je najavljena i praćena putem javnih medija, lokalnih radiostanica, te HTV-a i HR-a.</s><s>Kulturno umjetnički IZLOŽBE • Exibitions</s>\n<s>542 program je bio posebno bogat: 12 kulturno-umjetničkih društava i folklornih skupina prezentiralo je raznovrsni glazbeni program i pokazalo ljepotu narodnih nošnja Like i područja gostujućih društava.</s>\n<s>U 10 sati je Puhački orkestar Grada Gospića intonirao himnu.</s><s>Otvorenju izložbe prethodili su pozdravni govori gosp. Milana Kolića – gospićkog gradonačelnika, gosp. Milana Jurkovića – Ličko-senjskog župana, gosp. Tihomira Jakovine, Ministra poljoprivrede i gosp. Gordana Marasa, Ministra poduzetništva i obrta, a sam čin otvaranja obilježen je ispijanjem čašica ličke šljivovice, koje su govornici popili \"na eks\", jer su sva četvorica Ličani ili podrijetlom Ličani.</s><s>Izložbu je blagoslovio gospićki župnik vlč. Mile Čančar.</s>\n<s>Nakon otvorenja, brojni posjetitelji su obilazili bogate i zanimljive izložbene štandove, gdje su gledali, kušali i kupovali raznovrsne proizvode kućne radinosti i malog obrta.</s><s>To su razni proizvodi od drveta, gline, kamena, slame i dr, te ljekovito bilje i biljni preparati, mliječni proizvodi, med, razni pekmezi i sokovi, voćne rakije, suhomesnati proizvodi te pekarski i slastičarski specijaliteti.</s><s>Posebno bogatstvo ideja predstavljaju rukotvorine i suveniri, iz kojih se ogleda stvaralačka snaga ljudi ovoga kraja i tradicija pomiješana s napretkom novog vremena.</s>\n<s>U izložbenom prostoru umjetničkih radova nalaze se izložene slike autora šumara i slikara Karla Posavca, koji u motivima ličkog krajolika nalazi neprekidno nadahnuće.</s><s>Kao i svake godine Hrvatske šume Podružnica Gospić uredile su svoj prostor u šumarskom stilu, zašto su bili zaduženi šumari Valentina Kulaš dipl.ing. i Josip Papac dipl.ing. Dio izložbenog prostora Hrvatskih šuma d.o.o.</s><s>Slijeva: Voditelj UŠP Gospić Josip Dasović, predsjednica HŠD Ogranka Gospić Mandica Dasović i predsjednik HŠD Ogranka Koprivnica Tihomir Kolak</s>\n<s>Šumarstvo i prerađivačka djelatnost drvnih proizvoda nesumnjivo predstavljaju jedan od najznačajnijih čimbenika razvoja, koji čini neraskidivu povezanost s ljudima ovog kraja, tradicionalno vezanima za prirodne resurse.</s><s>Na izložbenom prostoru je bilo dosta živo.</s><s>To je prilika da se sastanu kolege izvan svojih svakodnevnih obveza, ali se sigurno ne mogu u potpunosti izbjeći razgovori o aktualnoj problematici, što bi se moglo zaključiti iz razgovora Josipa Dasovića dipl. ing. voditelja Podružnice, Damira Čanića dipl. ing. savjetnika (bivšeg voditelja), sa gđom Marijom Vekić, članom Uprave H.Š. iz Zagreba.</s>\n<s>Predsjednica Š.D. Ogranak Gospić, mr. sc. Mandica Dasović dipl. ing. pozvala je više ogranaka u posjet Izložbi, ali su se zbog organizacijskih problema odazvali samo članovi Ogranka Koprivnica, njih 9 na čelu s predsjednikom Tihomirom Kolarom dipl. ing. Za njih su domaćini priredili bogat program razgledavanja ličkih znamenitosti, no nažalost ne može se mnogo vidjeti za samo jedan dan.</s><s>Tijekom dva dana od 10–19 sati brojni posjetitelji mogli su uživati u bogatom koloritu Ličke jeseni prikazane na ovoj manifestaciji, koja za ovu regiju ima veliko značenje kao pokretač razvoja malog poduzetništva, poljoprivredne aktivnosti, turizma i općeg napretka.</s>\n<s>Zahvaljujući donaciji Državnog zavoda za zaštitu prirode, biblioteka HŠD je znatno ojačana literaturom s područja zaštite prirode, posebice literaturom koja se bavi zaštićenim vrstama, a potom i materijalima u vezi nadolazeće nam Nature 2000.</s><s>Obje teme su šumarima vrlo značajne i zanimljive.</s><s>Valja pojasniti da je i do sada u biblioteci HŠD bilo literature s ovoga područja, pa i knjiga koje su se našle u donaciji, no ovom akcijom nekoliko značajnih nizova izdanja DZZP je gotovo pa kompletirano.</s>\n<s>Tako u nizu tzv. Crvenih knjiga, vrlo vrijednih izdanja koja gotovo enciklopedijski obrađuju pojedine grupe organizama na koje upravo šumari trebaju obratiti pozornost, a od kojih smo do sada imali samo dvije knjige iz devedesetih, sada imamo gotovo cjelovit niz:</s>\n<s>– Crvena knjiga ugroženih ptica Hrvatske, 2003. – Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske, 2004. – Crvena knjiga vaskularne fl</s>\n<s>– Crvena knjiga vretenaca Hrvatske, 2008. – Crvena knjiga morskih riba Hrvatske, 2008. – Crvena knjiga špiljske faune Hrvatske, 2009.</s><s>Nažalost nedostaju nam još knjige koje se bave vodozemcima i gmazovima, odnosno slatkovodnim ribama, no nadamo se da ćemo ih vremenom nabaviti.</s>\n<s>Zato u zbirci imamo i prvu Crvenu knjigu biljnih vrsta Republike Hrvatske, koju je izdalo Ministarstvo graditeljstva IZ HRVATSKOG ŠUMARSKOG DRUŠTVA •</s>\n<s>Sljedeći zanimljivi niz je niz priručnika proizašlih iz potrebe tumačenja i primjene Direktive o staništima EU, gdje i šumska staništa imaju nemalo značenje.</s><s>Tu imamo dva šumarska izdanja koja su ipripremili upravo šumari pod vodstvom prof. Vukelića:</s>\n<s>– Šumska staništa i šumske zajednice u Hrvatskoj, 2008. – Priručnik za određivanje kopnenih staništa u Hrvatskoj prema Direktivi o staništima EU, 2009.</s>\n<s>Samo za kompletiranje niza dodajmo da imamo i Priručnik za određivanje podzemnih staništa u Hrvatskoj, 2010.g. Nakon ovih velikih izdanja pređimo na nešto lakša izdanja, ali ne i lakše teme.</s><s>Tijekom 2008. i 2009. godine DZZP je izdao niz brošura u kojima je, uglavnom iz pera (i iskustva) stranih autora, nastojao osvijetliti položaj pojedinih djelatnosti, pa i šumarstva unutar sustava Natura 2000 u koji ulazimo i mi stupanjem u EU.</s><s>Knjižice su lakše tematike, jednostavno napisane i bogato ilustrirane, tako da se proporučaju svima kojima ta Natura 2000 baš i “nije sjela\".</s>\n<s>– NATURA 2000 i poljoprivreda u Hrvatskoj, 2008. – NATURA 2000 i šumarstvo u Hrvatskoj, 2008. – NATURA 2000 i vodno gospodarstvo u Hrvatskoj, 2009. – NATURA 2000 i prostorno planiranje u Hrvatskoj, 2009. – NATURA 2000 i ekoturizam u Hrvatskoj, 2009. – NATURA 2000 i nevladine organizacije, 2009. – NATURA 2000 i monitoring, 2009.</s>\n<s>Spomenimo na kraju još nekoliko popularnih brošurica koje su očito namijenjene široj populaciji, a u našoj su zbirci jer ipak imaju tu šumarsku notu:</s>\n<s>Sva navedena izdanja možete “pregledati\" u digitalnoj biblioteci HŠD na web adresi www.sumari.hr/biblio, a zahvaljujući dobrim ljudima iz DZZP neke i pročitati u cijelosti.</s><s>Evo tek za primjer tri linka, a ostalo potražite • http://www.sumari.hr/biblio/knjige.asp?tag=DZZP (sva izdanja DZZP)</s>\n<s>Članovi HŠD mogu tiskana izdanja posuditi u Šumarskom domu u Zagrebu na Trgu Mažuranića 11, a dio brošura se besplatno može uzeti preko puta u DZZP, isti ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012)</s>\n<s>Predsjednik HŠD-a mr. Jurjević, utvrdivši kvorum, zahvalio se na odazivu i pozdravio je sve nazočne, posebno domaćina Davora Bralića, dipl. ing.</s>\n<s>Zapisnik 1. sjednice Upravnog i Nadzornog odbora održane 22. ožujka 2012. god. u prostorijama Šumarskoga doma (objavljen u ŠL 3–4/2012), jednoglasno je prihvaćen.</s>\n<s>Nazočni: akademik Igor Anić, Stjepan Blažičević, dipl. ing., Mario Bošnjak, dipl. ing., Davor Bralić, dipl. ing., Domagoj Dubravko Hodak, dipl. ing., Benjamino Horvat, dipl. ing., mr. sc. Petar Jurjević, Tihomir Kolar, dipl. ing., Čedomir Križmanić, dipl. ing., Marina Mamić, dipl. ing., akademik Slavko Matić, Darko Mikičić, dipl. ing., Marijan Miškić, dipl. ing., Damir Miškulin, dipl. ing., Ariana Telar, dipl. ing. umjesto Vlatka Petrovića, dipl. ing., Dragomir Pfeifer, dipl. ing., Darko Posarić, dipl. ing., Davor Prnjak, dipl. ing., Oliver Vlainić, dipl. ing., Zdravko Vukelić, dipl. ing., dr. sc. Tomislav Dubravac umjesto dr. sc. Dijane Vuletić, Ilija Gregorović, dipl. ing., Hranislav Jakovac, dipl. ing., Josip Maradin, dipl. ing. Damir Delač, dipl. ing., Biserka Marković, dipl. oec. Ispričani: mr. spec. Mandica Dasović, prof. dr. sc. Ivica Grbac, Benjamino Horvat, dipl. ing., prof. dr. sc. Josip Margaletić, • Predsjednik mr. sc. Petar Jurjević izvijestio je o javnoj raspravi nacrta prijedloga Zakona o poljoprivrednom zemljištu, koja je održana 1. kolovoza.</s><s>2012. godine u dvorani Ministarstva poljoprivrede.</s><s>Taj zakon je i za nas vrlo bitan, jer pojedine odredbe duboko zadiru u interese šumarstva i to u vezi površina koje su do sada bile šumske, a predlaže se pretvaranje u poljoprivredne površine.</s><s>Već sam datum zakazivanja javne rasprave, u vrijeme kada je većina ljudi na godišnjem odmoru, budi sumnje da se on želi donijeti bez šireg uključivanja zainteresiranih u njegovu problematiku.</s><s>Središnjica HŠD-a i ogranci na terenu ozbiljno su pristupili tom problemu, te su na javnoj raspravi u Zagrebu ispred središnjice sudjelovali predsjednik i tajnik društva, a ispred Akademije šumarskih znanosti njezin predsjednik akademik Slavko Matić.</s><s>Na javnim raspravama u Osijeku, Splitu i Rijeci isto su sudjelovali predstavnici ogranaka HŠD-a.</s><s>Iznijeli smo i konkretne primjedbe na određene članke, ali i načelne primjedbe o ovoj problematici (akademik Matić).</s><s>Najveće primjedbe odnose se na Članak 3 ovog prijedloga Zakona, jer ako bi se po njemu postupilo, šumarstvo bi izgubilo nekoliko stotina tisuća hektara šuma.</s><s>Primjedbe su usklađene s prijedlozima iz ogranka,te su u pismenom obliku dostavljene Ministarstvu poljoprivrede.</s>\n<s>• Donesen je Zakon o koncesijama koji je izuzetno važan za šumarsku struku, jer regulira pitanje davanja šuma u koncesiju.</s><s>U njemu izričito piše da nema koncesija na šumama u državnom vlasništvu.</s><s>Ne znamo koliko su naši stavovi, iznešeni na Skupštinama HŠD-a, u Šumarskom listu, pismima ministru, itd., utjecali na donošenje ovoga Zakona, no on nas veseli.</s>\n<s>• Hrvatsko šumarsko društvo dalo je i svoje primjedbe na prijedlog Zakona o zaštitu prirode.</s><s>One se ponajprije odnose na uporabu zaštitnih sredstava u šumama, jer su kriteriji prema tom prijedlogu dosta oštri, ali i na još neke članke.</s>\n<s>• Hrvatsko šumarsko društvo je kao svoje kandidate za izradu prijedloga Zakona o šumama izabralo predsjednika društva mr. sc. Petra Jurjevića i člana Nadzornog odbora Josipa Maradina, dipl. ing. Stigla je odluka o rješenju od resornog ministarstva da su oni za to i zvanično imenovani.</s><s>Međutim, nikakvih zvaničnih sastanaka glede donošenja prijedloga Zakona o šumama nije bilo. • Tajnik HŠD-a, Damir Delač, dipl. ing. izvijestio je o sastanku komiteta EFNS-a koji je od 28. do 30. rujna održan u Delnicama.</s><s>Uz nazočnost 31 predstavnika europskih ekipa, tehničke komisije i predsjednika EFNS-a Šveđanina Gunnara Olofssona, predstavljene su pripreme Hrvatske za domaćinstvo ovoga natjecanja, koje će se od 17–23. veljače 2013. godine održati u Gorskom kotaru.</s><s>Goste je pozdravio predsjednik organizacijskog odbora 45.</s><s>EFNSa, Ivan Ištok, dip. ing. Stanje u vezi izgradnje skijaškog poligona na Vrbovskoj poljani pokraj Begovog Razdolja, te svih pripremnih radnji u vezi natjecanja iznio je Denis Štimac, dipl. ing. Mr. sc. Vesna Uršić upoznala je nazočne sa smještajnim mogućnostima za sudionike.</s><s>Kako se radi o predviđenih preko 1200 sudionika, smještajne mogućnosti Gorskog kotara su premale, pa je osim lokalnih hotela i pansiona gostima ponuđen i smještaj u Opatiji, gdje je s predstavnicima Milenij hotela dogovorena posebna ponuda.</s><s>Damir Delač, dipl. ing zadužen je za stručne ekskurzije i predavanja.</s><s>Prezentirao je je 7 stručnih ekskurzija i 2 predavanja predviđenih za 45.</s><s>EFNS.</s><s>Nakon pregleda lokacija gdje će se održavati popratne manifestacije, poligona i smještajnih mogućnosti, predsjedništvo EFNS-a odobrilo je sve učinjeno i zaželjelo mnogo uspjeha u daljnjim pripremama.</s>\n<s>• Akademik Igor Anić izvijestio je o godišnjoj konferenciji asocijacije Pro Silva Europa, koja je od 27. do 30. lipnja 2012. godine održana u Francuskoj.</s><s>Detaljnije izviješće dano je u Šumarskom listu br. 7–8/2012.</s>\n<s>• Mr sc. Josip Dundović obavijestio je o sudjelovanju na Austrijskim danima šumarstva koji su se održali u svibnju u pokrajini Gradišće, a na kojima je uz njega kao predstavnik HŠD-a sudjelovao i Dragomir Pfeifer, dipl. ing. Detaljnije izviješće objavljeno je u Šumarskom list, • U Našicama 7. rujna ove godine održani su 7. Hrvatski dani biomase, o kojima će se podnijeti detaljnije izviješće u Šumarskom listu 9–10/2012.</s>\n<s>• Zajedno s kolegama iz HŠD-a, ogranak Nova Gradiška, od 19. do 21. rujna 2012.</s><s>Sekcija za biomasu organizirala je stručnu ekskurziju u Austriju, o tome će biti podneseno izviješće u jednom od idućih brojeva Šumarskog lista.</s>\n<s>• Predsjednik Sekcije za kulturu, sport i rekreaciju, Oliver Vlainić, dipl. ing., izvijestio je o otvorenju izložbe s fotografi</s>\n<s>ja \"Šuma okom šumara\" koja je postavljena u salonu u Zagrebu u Preradovićevoj ulici.</s><s>Izložbu je otvorio ministar mr. sc. Tihomir Jakovina, uz nazočnost predsjednika Uprave Hrvatskih šuma d. o. o. mr. sc. Ivana Pavelića i drugih uzvanika. • Središnjici HŠD-a stigle su zamolbe za fi nancijsku pomoć</s>\n<s>ja \"Šuma okom od Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za organizaciju FORMEC simpozija u Cavtatu i predavanja u okviru sajma AMBIENTA, od Hrvatskog šumarskog instituta Jastrebarsko za pomoć pri organizaciji IUFRO kongresa u Zagrebu, a Oliver Vlainić, dipl. ing. podnio je zamolbu za pomoć pri tiskanju monografi je 50 godina</s>\n<s>Predsjednik mr. sc. Petar Jurjević u vezi ovih zamolbi naglasio je kako HŠD podržava sve aktivnosti koje promiču šumarsku struku, ali HŠD koje za svoje aktivnosti (tiskanje Šumarskoga lista) dijelom prima i državne donacije, ne može pružati fi</s>\n<s>nancijsku pomoć.</s><s>Moguće je pomoći sudjelovanjem u dijelu troškova vezanih za tiskanje sažetaka radova sa znanstvenih skupova, najma dvorana i sl., ali gotov novac ne može i ne smije nikome donirati.</s><s>Predsjednik Nadzornog odbora, Hranislav Jakovac, dipl. ing. govorio je o raspolaganju sredstava HŠD-a koja ponajprije moraju biti usmjerena ka izdavanju Šumarskoga lista, za koji donacije pokrivaju samo manji dio troškova i održavanje stogodišnje zgrade Šumarskoga doma.</s><s>Akademik Slavko Matić rekao je da pri dodjeli pomoći svakako treba uzeti u obzir kriterij, koliko institucija koja traži pomoć ima članova Šumarskoga društva, jer se HŠD ponajprije fi</s>\n<s>Stjepan Blažičević, dipl. ing. rekao je da ako već donosimo odluku o pomoći treba znati i iznose o kojima raspravljamo.</s>\n<s>ŠUMARSKI LIST, 9–10, CXXXVI (2012) koje su od općeg interesa za cijelu šumarsku struku, kako bi se sredstva za njihovu provedbu mogla planirati.</s>\n<s>Damir Miškulin, dipl. ing. predložio je da se kao i do sada u planu poslovanja predvide sredstva, ali da se svaki sličan trošak posebno pojedinačno raspravi i odobri na sjednicama HŠD-a.</s>\n<s>Biserka Marković, dip. oec. naglasila je da je već rečeno kako prema ustrojstvu HŠD ne može dijeliti donacije, pa ih onda ne možemo niti planirati, a sredstva za navedene aktivnosti mogu se izdvojiti iz troškova poslovanja. • Predsjednik sekcije Hrvatska udruga za biomasu, mr. sc. Josip Dundović najavio je 17.</s><s>Austijske dane biomase koji će se održati od 22–24 listopada u Klagenfurtu.</s><s>Zamolio je da se njemu i još jednom sudioniku odobre sredstva za ovo putovanje.</s>\n<s>ranja članova za potrebe tiskanja iskaznica HŠD-a.</s><s>Kako je to vrlo komplicirano provesti, predloženo je da se izmijeni odluka o članskoj iskaznici koja je predvidjela i fotografi ju člana.</s><s>Usvojeno</s>\n<s>ranja članova za potrebe je da se tiskaju iskaznice bez fotografi Biserka Marković, dipl. oec., voditeljica fi nancijske službe</s>\n<s>Glavni urednik Šumarskoga lista prof. dr. sc. Boris Hrašovec podnio je izviješće o Šumarskom listu.</s><s>U razdoblju od nešto više od tri i pol mjeseca od posljednje, 116. redovite godišnje Skupštine HŠD-a, Uredništvo Šumarskog lista djelovalo je u svojem uobičajenom ritmu.</s><s>Tijekom mjeseca rujna izašao je iz tiska ljetni broj 7–8, a novi je broj već u visokoj fazi pripreme, jer je u međuvremenu dovršen znatan broj recenzija koje su krajem ljeta i sezone godišnjih odmora ubrzano počele pristizati u redakciju.</s><s>Isto bi se moglo reći i za kandidirane rukopise kojih je tijekom zadnja dva mjeseca pristigao znatan broj i momentalno ih se 30ak nalazi u raznim fazama uredničke obrade.</s><s>Potrebno je svejedno istaknuti kako i dalje nedostaje kategorija stručnih članaka, pa čak i kvalitetnih znanstvenih članaka domaćih autora.</s><s>Uredništvo se nada da će nadolazeće jesensko i zimsko razdoblje u kojemu je smanjen intenzitet terenskih istraživanja omogućiti sabiranje rezultata i dostavu novih kvalitetnih rukopisa naših kolega istraživača.</s><s>Glavni urednik posebno je istaknuo potencijalni projekt izdavanja jednog posebnog broja Šumarskog lista u idućoj, 2013. godini, a koji bi bio tematski vezan na netom završeni 6. međunarodni simpozij o dabru (Ivanić-Grad, 17–19. rujna 2012).</s><s>Prilikom otvaranja ovog skupa, gostujuće znanstvenike glavni je urednik kratko upoznao s našim glasilom i ponudio im mogućnost objave znanstvenih radova, ovom prilikom ciljano, iz tema i izlaganja s kojima su se prijavili na sudjelovanje na skupu.</s><s>U dogovoru s organizacijskim odborom i njegovim čelnim članom prof. dr. sc. Marijanom Grubešićem, načelno je dogovoreno da bi jedan broj Šumarskog lista bio posvećen najnovijim međunarodnim znanstvenim spoznajama o dabru, od fi logenije,</s>\n<s>2012. godine. ziologije, molekularne biologije, pa do ekologije i praktične primjene znanosti u kontekstu upravljanja životinjskim vrstama.</s><s>Svi rukopisi, kao i obično, podliježu anonimnoj recenziji, a nakon konačnog prihvaćanja bili bi otisnuti, u ovom posebnom tematskom broju s obzirom na njegov međunarodni karakter, svi na engleskom jeziku.</s><s>Prof. dr. sc. Boris Hrašovec naglasio je važnost ovakvog jačeg \"izlaska na međunarodnu znanstvenu scenu\" s povećanom vjerojatnosti referenciranja članaka otisnutih na stranicama Šumarskog lista.</s><s>Na upit i komentar nazočnih glede engleskog jezika, glavni je urednik odgovorio da će dosljedno biti primijenjeno načelo proširenog sažetka na hrvatskom jeziku, što će kod svakog članka dati i osnovnu informaciju na hrvatskom jeziku.</s><s>Sve troškove za pripremu i tiskanje ovog posebnog broja snosit će organizator skupa o dabru, a što će naknadno biti defi</s>\n<s>• Marina Mamić, dipl. ing. istaknula je problem, koji se javio nakon potpisivanja sporazuma s Hrvatskom komorom inženjera šumarstva i drvne tehnologije, kojim svi ovlašteni inženjeri u okviru članarine dobivaju Šumarski list, pa neki sada dobivaju po dva primjerka Šumarskoga lista.</s>\n<s>Tajnik Damir Delač, dipl. ing. odgovorio je kako svaki takav pretplatnik može osobno otkazati pretplatu u tajništvu HŠD-a.</s>\n<s>• Postavljeno je i pitanje neplaćanja pretplate na Šumarski list, tj. u kojem terminu nakon što su poslane opomene, osobi koja nije izvršila pretplatu, treba otkazati isporuku.</s><s>Hranislav Jakovac, dipl. ing. predložio je da se postojeća Odluka o prestanku isporuke časopisa onima koji dvije godine ne plate pretplatu, zamjeni novom Odlukom kojom isporuka lista prestaje nakon jedne godine neplaćaBiserka Marković, dipl. oec. predložila ja da do kraja godine tajnik i uredništvo časopisa ažuriraju popis neplatiša i da od početka sljedeće godine primjenjujemo novu Odluku, što je jednoglasno prihvaćeno.</s>\n<s>• Akademik Igor Anić, pod točkom ostale publikacije, predstavio je Zbornik s okruglog stola HAZU \"Šume tla i vode, neprocjenjivo prirodno bogatstvo Hrvatske\".</s><s>Radova koji su objavljeni napisali su tri šumara, tri agronoma i jedan geolog.</s><s>Osnovna ideja je da istaknemo da su šume, tla i vode najveća prirodna bogatstva kojima ova zemlja raspolaže, što je i službeni stav HAZU.</s><s>Akademik Anić podijelio je zbornike svima nazočnima.</s>\n<s>• Da se odobri pomoć Šumarskom fakultetu za najam dvorana FORMEC simpozija i sredstva za pomoć pri tiskanju monografi</s>\n<s>• Obavezuju se predsjednici ogranaka Buzet i Našice da do kraja godine riješe pitanje evidencije članstva i plaćanja članarina u svojim ograncima.</s>\n<s>• Da se mr. sc. Josipu Dundoviću i još jednom predstavniku HŠD-a odobri sudjelovanje na Austrijskim danima biomase 22–24. listopada u Klagenfurtu.</s>\n<s>• Da se početkom 2013. godine donese Odluka o prestanku isporuke časopisa Šumarski list pojedincima i ustanovama koji nisu izvršili uplatu pretplate 1 godinu nakon ispostave računa.</s>\n<s>• prof. dr. sc. Milan Glavaš iznio je problematiku održavanja 57. seminara Biljne zaštite koji će se održati u veljači 2013. godine.</s><s>Uz činjenicu da sve manje šumara sudjeluje u ovom seminaru postavlja se pitanje održavanja istog.</s><s>Svi se slažemo da je korisno da ljudi iz Hrvatskih šuma d. o. o. idu na takve seminare, međutim oni zbog politike smanjenja troškova sve manje na njima sudjeluju.</s><s>Kao predsjednik Sekcije za zaštitu šuma poziva HŠD da podrži ovaj skup.</s>\n<s>Predsjednik mr. sc. Petar Jurjević rekao je da HŠD svakako podržava aktivnosti oko održavanja ovoga seminara.</s><s>Na to se nadovezala Marina Mamić, dipl. ing. rekavši da nije problem podrške u HŠD-u već u tvrtki Hrvatske šume d. o. o., čija Uprava ne odobrava zaposlenicima ni službena vozila za odlazak na seminare, niti troškove sudjelovanja. • Oliver Vlainić dipl. ing. postavio je pitanje glede rješavanja članarina počasnih članarina (umirovljenici) i najavio potrebu skorog rješavanja ove problematike na razini cijele udruge.</s>\n<s>Biserka Marković, dipl. oec. napomenula je kako još uvijek nismo ustrojili plaćanje jedinstvene članarine koja je propisana Statutom HŠD-a.</s><s>Članarina je dokaz i obveza članstva.</s>\n<s>• Stjepan Blažičević, dipl. ing. vratio se na temu korištenja službenih automobila Hrvatskih šuma za potrebe HŠD-a.</s><s>Prema dogovoru s predsjednikom HŠD-a, Uprava poduzeća se obvezala da će za potrebe društva omogućiti 5 puta godišnje korištenje službenih automobila.</s><s>I uz plaćanje troškova do službenih automobila je gotovo nemoguće doći, posebice kombi vozila.</s><s>Postavlja pitanje mogućnosti korištenja vlastitih automobila za potrebe HŠD-a.</s><s>Naglašava da sindikati ne moraju plaćati za najam vozila Hrvatskim šumama, što općenito pokazuje da se Šumarsko društvo uopće ne poštuje.</s><s>Na terenu se oduzimaju vozila koja su osnovna sredstva za rad, ljudi se šikaniraju, dijele se otkazi.</s><s>Upozorava da ovakva politika vođenja poduzeća od Uprave Hrvatskih šuma d. o. o. ne vodi dobromu i poduzeće se sve više upropaštava.</s><s>Krajnje je vrijeme da Hrvatsko šumarsko društvo poduzme korake kako bi to spriječilo, jer ova \"ekipa\" došla je uništiti Hrvatske šume.</s><s>Napisi u Šumarskom listu nisu dovoljni, pa predlaže naručene članke u dnevnom tisku o stanju u poduzeću i šumarskom sektoru.</s>\n<s>U vezi refundacije troškova korištenja vlastitih automobila i isplate dnevnica za službena putovanja za predstavnike ogranaka nema zakonskih zapreka, rekla je voditeljica fi nancijske službe HŠD-a, Biserka Marković, dipl. oec.</s>\n<s>Za HŠD Ogranak Zagreb Roman Biljak i Frane Grospić U petak 22. lipnja 2012. god. preminuo je u 98-oj godini života u KBC Rebro u Zagrebu Ivan Oštrić, dipl. ing. šumarstva.</s><s>Ispraćaj dragog nam pokojnika bio je u četvrtak 28. lipnja 2012. god. u 10 sati iz mrtvačnice na Mirogoju, a pogreb istoga dana u 16 sati na groblju Sv. Petra u Dugoj Resi, gdje je sahranjen pokraj svoje supruge.</s><s>Ivan Oštrić rođen je 4. ožujka 1915. u Donjem Velemeriću, Općina Barilović, tada kotar Vojnić, u katoličkoj zemljoradničkoj obitelji.</s><s>Osnovnu školu pohađao je u selu Ledvenjak, a realnu gimnaziju završio je u Karlovcu 1934. godine.</s><s>Po završetku srednje škole zaposlio se u Pamučnoj industriji Duga Resa, s namjerom da si pribavi fi nancijska</s>\n<s>IVAN OŠTRIĆ (1915–2012) sredstva za daljnje školovanje.</s><s>Pokušao je uz rad studirati na Pravnom fakultetu, ali je morao odustati.</s><s>Potom se upisuje na Poljoprivredno šumarski fakultet u Zagrebu, na kojem diplomira šumarstvo početkom 1940. god.</s><s>Prva radna mjesta bila su mu u Šumskim upravama Nova Gradiška i Vinkovci, tada kao \"umni nadničar\", a prvo stalno zaposlenje dobiva u Direkciji šuma Tuzla, gdje radi do 1943. god., kada mora u vojsku – domobranstvo (tehnička služba radi slabijeg vida na desno oko).</s><s>Radi domobranstva ima neugodnosti nakon rata, a tijekom rata (u vrijeme NDH) radi članstva u Radićevoj Seljačkoj stranci.</s><s>Nakon rata zapošljava se u Direkciji željeznica na izradi pragova za obnovu pruga, potom u Šumskoj manipulaciji Spačva, zatim u Andrijevcima te na iskorištavanju šuma u Sisku, odakle radi potrebe službe biva premješten na mjesto tehničkog rukovoditelja u DIP Virovitica i na posljetku za šefa eksploatacije u Veliku Pisanicu i Pivnicu.</s><s>Krajem 1952. god. seli u Vinkovce i zapošljva se u Šumskom gospodarstvu Spačva, gdje organizira sanitarne sječe, a zatim vodi Građevinski odjel i velike poslove na izgradnji infrastrukture.</s><s>Nakon rasformiranja ŠG Spačva do 1957. god. je upravitelj šumarijeVinkovci, potom prelazi u \"Hrast\" Vinkovci, gdje dolazi u sukob s direktorom te na poziv iz \"Exportdrva\" Zagreb u predstvavništvu Vinkovci prihvaća posao organizacije izvoza drvnih sortimenata.</s><s>U okviru toga posla, isporuka celuloznoga drva za Tvornicu papira Zagreb postaje sve veća, a time i povezanost ing. Oštrića s odnosnom Tvornicom, tako da on 1960. god. prelazi raditi u istu.</s><s>Na njegov prijedlog pristupa se na području općine Ivanić Grad (Žutica) intezivnom uzgoju mekih listača kao sirovine za papirnu industriju, osnivaju se pokusne plohe i podižu kulture topola.</s><s>Posao je uspješno obavljan do 1965. god., kada novo rukovodstvo Tvornice ove aktivnosti smatra nepotrebnim, pa se ing. Oštrić vraća u Vinkovce na komunalne poslove te izgradnju i održavanje lokalnih prometnica.</s><s>Uspješan ali nezadovoljan zbog nerazumijevanja i podmetanja te političke nepodobnosti, 1975. god. odlazi u Zagreb u prijevremenu mirovinu.</s><s>Bio je dugogodišnji i najstariji vrlo aktivni član Hrvatskoga šumarskog društva Ogranka Zagreb (ranije Društva inženjera i tehničara) gdje je u mlađim, ali i u poodmaklim godinama, aktivno sudjelovao u raspravama u okviru Šumarskog četvrtka, iznoseći i stručno braneći svoje stavove, doprinoseći time razvoju struke.</s><s>U ime članova HŠD-a Ogranka Zagreb, i svoje osobno, izražavajući sućut kćerci Mirni, unukama Anji i Dunji te zetu Branku, od dragog nam kolege oprostio se Roman Biljak, dipl. ing., naglasivši kako je pokojnik bio vrlo cijenjeni šumarski stručnjak, koji je radom svoje znanje ugradio u napredak struke, dajući značajan doprinos društvenoj zajednici, za što je primio pohvale i priznanja.</s><s>Svi koji su s njime radili, surađivali i družili se, pamtit će ga i sjećati ga se kao dobronamjernog kolegu i čovjeka.</s><s>Uz vijenac Hrvatskoga šumarskog društva na njegovov odar položen je i vijenac Hrvatske seljačke stranke, čiji je bio dugogodišnji član, od kojega se u ime stranke oprostio kolega Vlado Rajković dipl. ing. Dragi naš kolega Ivane, neka Ti je lahka hrvatska gruda, vječna slava i hvala.</s><s>Počivao u miru Božjem.</s><s>Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije (Croatian Chamber of Forestry and Wood Technology Engineers) osnovana je na temelju Zakona o Hrvatskoj komori inženjera šumarstva i drvne tehnologije (NN Komora je samostalna i neovisna strukovna organizacija koja obavlja povjerene joj javne ovlasti, čuva ugled, čast i prava svojih članova, skrbi da ovlašteni inženjeri obavljaju svoje poslove savjesno i u skladu sa zakonom te promiče, zastupa i usklađuje njihove interese pred državnim i drugim tijelima u zemlji i inozemstvu.</s>\n<s>Članovi Komore: inženjeri šumarstva i drvne tehnologije koji obavljaju stručne poslove iz područja šumarstva, lovstva i drvne tehnologije.</s><s>Stručni poslovi (Zakon o HKIŠDT, članak 1): projektiranje, izrada, procjena, izvođenje i nadzor radova iz područja uzgajanja, uređivanja, iskorištavanja i otvaranja šuma, lovstva, zaštite šuma, hortikulture, rasadničarske proizvodnje, savjetovanja, ispitivanja kvalitete proizvoda, sudskoga vještačenja, izrade i revizije stručnih studija i planova, kontrola projekata i stručne dokumentacije, izgradnja uređaja, izbor opreme, objekata, procesa i sustava, stručno ospo sob</s>\n<s>Javne ovlasti Komore: vodi imenik ovlaštenih inženjera šumarstva i drvne tehnologije, daje, obnavlja i oduzima licencije (odobrenja) pravnim i fizičkim oso bama</s>\n<s>Javne ovlasti Komore: za obavljanje radova iz područja šumarstva, lovstva i drvne tehnologije, utvrđuje profesionalne obveze članova i njihovo obavljanje u skladu s kodeksom strukovne etike,</s>\n<s>Ostali poslovi koje obavlja Komora: provodi stručne ispite za ovlaštene inženjere, drugi poslovi koji su utvrđeni kao javne ovlasti.</s><s>Akti koje Komora izdaje u obavljanju javnih ovlasti, javne su isprave.</s>\n<s>Ostali poslovi koje obavlja Komora: promiče razvoj struke i skrbi o stručnom usavršavanju članova, potiče donošenje propisa kojima se utvrđuju javne ovlasti Komore u skladu s kriterijima europske i svjetske prakse, zastupa interese svojih članova,</s>\n<s>lovstva i drvne tehnologije, organizira stručno usavršavanje svojih članova, izdaje glasilo Komore te druge stručne publikacije.</s><s>Članovima Komore izdaje se rješenje, pečat i iskaznica ovlaštenoga inženjera.</s><s>Za uspješno obavljanje zadataka te postizanje ciljeva ravnopravnoga i jednakovrijednoga zastupanja struka udruženih u Komoru, članovi Komore organizirani su u strukovne razrede: Razred inženjera šumarstva,</s>\n<s>Članovi Komore imaju odgovornosti u obavljanju stručnih poslova sukladno zakonskim i podzakonskim aktima te Kodeksu strukovne etike.</s><s>Pregled predavanja i događanja koja su vrednovana u programu stručnoga usavršavanja članova Komore u prvih šest mjeseci 2012. godine: 1. Europske direktive i EU tehničko zakonodavstvo (mr.sc. Mladen Komac i Goran Jakovac); Nadzor i certifikacija ekološke proizvodnje (dr.sc. Jadranka Roša) – Delnice, 25. siječnja 2012. godine 2. Primjena geostatistike u šumarstvu (dr.sc. Damir Klobučar); Nadzor i certifikacija ekološke proizvodnje (dr.sc. J.Roša) – Koprivnica, 26.siječnja 2012.godine;</s>\n<s>3. Šumska biomasa – potencijali, tehnologije pridobivanja, kontrola kakvoće adzor i certifikacija ekološke proizvodnje (dr. sc. Jadranka Roša) – Nova Gradiška (sajam Poljoprivreda i poduzetničke ideje), 27. siječnja 2012. godin56.seminar biljne zaštite, Opatija, 7–10. veljače, razni predavači</s>\n<s>4. Certifikacija šuma u svijetu i RH s naglaskom na FSC (mr.sc. Konrad Kiš); Nadzor i certifikacija ekološke proizvodnje (dr.sc. Jadranka Roša) – Lipovac, Vinkovci, 19. ožujka 2012. godine;</s>\n<s>13.</s><s>Gospodarenje tartufima (izv.prof.dr.sc. Ivica Tikvić) – Sisak, 10. svibnja 14.</s><s>Šumski reprodukcijski materijal i zakonska legislativa u oplemenjivanju i očuvanju genetske raznolikosti šumskog drveća (prof.dr.sc. Davorin Kajba, dr.sc. Mladen Ivanković); Certifikacija šuma u svijetu i RH s naglaskom 15.</s><s>Uzročnici šteta i statička stabilnost drveća u urbanom prostoru (dr.sc. Milan Pernek); Socijalne usluge šuma-uloga u dodavanju vrijednosti šumama (dr.sc. Dijana Vuletić) – Buzet, 15.5.2012.godine; 16.</s><s>Račun dobiti i gubitka u proizvodnji šumskih proizvoda (mr.sp.</s><s>Branko Sitaš); Nadzor i certifikacija ekološke proizvodnje (dr.sc. Jadranka Roša) 17.</s><s>Šumski ekosustavi kao prirodna žarišta zoonoza (prof.dr.sc. Josip Margaletić) – Slatina, 25.5.2012.godine; 18.</s><s>Šumsko-uzgojna istraživanja u NP – aktivna ili pasivna zaštita (dr.sc. Tomislav Dubravac); Uzročnici šteta i statička stabilnost drveća u urbanom prostoru (dr.sc. Milan Pernek) – Đurđevac, 30.5.2012.godine; 19.</s><s>Aktualnosti u propisima u šumarstvu i zaštiti prirode (prof.dr.sc. Ivan Martinić); Karlovac, 30. svibnja 2012. godine; 20.</s><s>Račun dobiti i gubitka u proizvodnji glavnih šumskih proizvoda (mr.sp.</s><s>Branko Sitaš); Kontrola i certifikacija ekološke proizvodnje (dr.sc. 21.</s><s>Tehnike i tehnologije pridobivanja šumske biomase (izv.prof.dr.sc. Željko Zečić); Izračun cijene u ovisnosti o udjelu vlage (Tomislav Starčić); Kontrola i certifikacija ekološke proizvodnje (dr.sc. Jadranka Roša) – Osijek, 22.</s><s>Račun dobiti i gubitka u proizvodnji glavnih šumskih proizvoda (mr.sp.</s><s>Branko Sitaš); Kontrola i certifikacija ekološke proizvodnje (dr.sc. Jadranka Roša) – Karlovac, 12.6. 2012.godine; 23.</s><s>Suvremene metode prosudbe/dijagnostike zdravstvenoga stanja i statike stabala/drveća (Hrvatska udruga za arborikulturu, Bodo Siegert) Zagreb, 18.6.2012. godine – predavanje i tečaj; 24.</s><s>Procjena oštećenosti stabala hrasta lužnjaka za potrebe unaprjeđenja doznake stabala (izv.prof.dr.sc. Ivica Tikvić, mr.sc. Branko Belčić) Našice, 28.6.2012.godine;</s>\n<s>Šumarski list objavljuje znanstvene i stručne članke iz područja šumarstva, odnosno svih znanstvenih grana pripadajućih šu mar</s>\n<s>ključma sjednica Upravnoga odbora te godišnje i izvanredne skupštine, obavijesti o ograncima Društva i dr. Svi napisi koji se dostavljaju Uredništvu, zbog objavlji vanja</s>\n<s>ključmoraju biti napisani na hrvatskom jeziku, a znanstveni i stručni radovi na hrvatskom ili engleskom jeziku, s naslovom i podnaslovima prevedenim na engleski, odnos</s>\n<s>mes New Roman veličine 12 (bilješke – fusnote 10), sam tekst normalno, naslovi bold i velikim slovima, podnaslovi bold i malim slovima, autori bold i malim slovima bez titu</s>\n<s>la, a u fusnoti s titulama, adresom i elekroničkom adresom (E-mail).</s><s>Stranice treba obrojOpseg teksta članaka može imati najviše 15 stranica za jedno s</s>\n<s>tografi je) i kartama.</s><s>Više od 15 stranica može se prihvatiti uz odobrenje urednika i recenzenata.</s><s>Crteže, foto grafi</s>\n<s>ja, legende i dr.) u fontu Times New Roman 10 (po potrebi 8).</s><s>Drugi jezik je u kurzivu.</s><s>U tekstu označiti mjesta gdje se priložio moraju postaviti.</s>\n<s>Rukopisi znanstvenih i stručnih radova, koji se prema prethodnim uputama dostavljaju uredništvu Šumarskoga lista, moraju sadr</s>\n<s>istraživa nja, bitno iz rasprave i zaključke.</s><s>Sadržaj sažetka (Summary) mora upućivati na dvojezične priloge – tablice, gra slike (crteže i fotografi</s>\n<s>Documents must be prepared in standard A4 format, all margins should be 2.5 cm, and spacing should be 1,5.</s><s>Th e font should be</s>\n<s>A manuscript with all its components, including tables, graphs, gures (drawings and photographs) and maps, should not exceed 15 pages.</s><s>Manuscripts exceeding 15 pa</s>\n<s>e attached drawings, photographs and maps should be in high resolution.</s><s>All paper components should be in two languages (titles of components, table headings, units of measure, graph axes, fi gures,</s>\n<s>Velika brezina osa listarica – krupna, rijetka i atraktivna osa biljarica.</s><s>Osa listarica koju predstavljamo ovoga puta predstavnica je porodice Cimbicidae, po broju vrsta u nas nevelike, ali svakako zanimljive skupine osa biljarica.</s><s>Odrasle ose najlakše razlikujemo od najbližih srodnica (ostale krupne biljarice) po upadljivo kijačastim ticalima.</s><s>Ličinke građom pripadaju tipu pagusjenice, a s obzirom da se hrane lišćem šumskog drveća, grmlja ili zeljastog bilja, pripadnice ove porodice također nazivamo osama listaricama.</s><s>Za razliku od nekih osa listarica iz porodice Tenthredninidae, primjerice hrastove ose listarice (Apethymus filiformis / Kluger, 1818/), pripadnice Cimbicidae rijetko, praktički nikada ne pričinjaju štete u šumarstvu.</s><s>Velika brezina osa listarica krupan je kukac u adultnom, ali i larvalnom stadiju (slike 1, 4).</s><s>Imago leti tromo i zvučno u potrazi za prikladnim mjestom za kopulaciju i odlaganje jajašaca u brezinoj krošnji.</s><s>Pagusjenica se razvija hraneći se lišćem i do sredine ljeta dosegne punu dimenziju, nakon čega se spušta u listinac na prezimljavanje.</s><s>Nova generacija osa javlja se idućeg proljeća nakon kukuljenja u pergamentastom kokonu.</s><s>Kod nas na vrbama i topolama pridolazi još nekoliko krupnih i morfološki sličnih vrsta, a sve ih zapravo možemo smatrati vrijednim elementom bioraznovrsnosti i faunističkog bogatstva naših šumskih staništa.</s><s>Large birch club-horned sawfly – big, uncommon and attractive sawfly species.</s><s>Sawfly species that we present this time belongs to the family Cimbicidae, small by species number but surely an interesting group of sawflies in our country.</s><s>Adults are easily distinguished from closely related large-bodied species by their conspicuous club like antennae.</s><s>Their larvae belong to a typical “false caterpillar” type and they feed on leaves of various trees, shrubs and other plants.</s><s>Rarely or never do they cause any damages on trees, quite the opposite compared with some of the leaf eating sawflies from the family Tenthredinidae (like oak sawfly Apethymus filiformis / Kluger, 1818/).</s><s>Large birch club-horned sawfly is a big insect, both as adult and as fully grown larva (figures 1, 4).</s><s>Adult flies poorly and audibly, looking for an adequate mating and egg laying area within the birch crown.</s><s>Larva feeds on birch leaves and by mid-summer it reaches its full size, descending downward into the leaf litter to overwinter.</s><s>New generation of sawflies emerges next spring after the pupation in the parchment cocoon.</s><s>Several, morphologically similar species that feed on leaves of willows and poplars thrive in our forests.</s><s>They all can be considered as a valuable element of biodiversity and faunal richness of our forest habitats.</s>"}
{"dc.title": "Srpska teologija u savremenom društvu", "dc.creator": "Kisić, Rade", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "teologija;društvo;Srbija;Srpska pravoslavna crkva;theology;society;Serbia;Serbian Orthodox Church;info:eu-repo/classification/udc/271.222-1(497.11)", "id": "rulj_38072", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=132099&dn=", "text": "<s>Svako razmatranje mesta i uloge teologije u jednom društvu nužno pokre­ će pitanje šta je u stvari teologija i da li teologija treba da traži nešto izvan svojih izvornih i prirodnih okvira, tj. izvan crkvene zajednice čiju veru artikuliše?</s><s>Da li teologija kao reč o Bogu i dolazećem Carstvu Božijem uopšte i, ako da, u kojoj meri treba i mora da bude »savremena« i da se kroz dijalog bavi različitim, po prirodi promenjivim i prolaznim, društvenim fenomenima i akterima?</s><s>Sa druge strane, postavlja se i pitanje na koji način jedno društvo artikuliše sopstvene stavove – da li kroz dijalog svih zain­ teresovanih društvenih aktera ili kroz autoritativno delovanje jednog ili više aktera sa pozicije moći?</s><s>U konkretnom slučaju postavlja se i pitanje kako drugi društveni akteri posmatraju teologiju i da li su spremni da je uključe u dijalog odnosno da je ne isključuju iz njega ili su, nošeni nekim 250</s>\n<s>RADE KISIĆ sekularističkim duhom proteklih vremena, koji neutemeljeno povezuju sa savremenim demokratskim tekovinama odvajanja crkve od države, tek spremni na to da kao »autentično mesto teologije« vide isključivo crkvenu portu?</s>\n<s>U ovom tekstu biće predstavljeno samorazumevanje srpske pravoslavne teologije u pogledu njenog mesta i uloge u društvu kao i način na koji društvo u Srbiji vidi teologiju i njenu relevantnost u različitim društvenim procesima.</s><s>Sam termin »teologija« ovde se koristi u njegovom najširem i najopštijem značenju, a to je iskaz Crkve (u svoj njenoj sveobuhvatnosti) o Bogu, čoveku i spasenju.</s><s>Pritom se ovde neće praviti posebna razlika između npr. zvaničnih saopštenja Svetog Arhijerejskog Sabora, akademske teologije, individualnih stavova pojedinih teologa i sl. jer bi jedno takvo razlikovanje iziskivalo mnogo obimnije istraživanje koje bi prevazilazi­ lo granice ovog skromnog rada.</s><s>Takođe, ovako postavljena tema nužno podrazumeva izvesna uopštavanja i sigurno je da u tekstu ovog obima ne može predstavljena sva kompleksnost i različitost samorazumevanja teologije u njenom odnosu prema društvu niti sva složenost širokog pojma »društvo« i njegovih stavova prema teologiji, odnosno njegovih »očekiva­ nja« od teologije.</s><s>U radu će stoga shematizovano biti predstavljene samo ključne tendencije u ovim odnosima, koje su u realnosti svakako više­ slojnije i kompleksnije nego što to u ovom radu može biti predstavljeno.</s><s>Takođe, govoriti o odnosu teologije i društva a ne pre svega o odnosu Crkve i društva ne znači nikakvo odvajanje teologije od Crkve, što u sva­ kom slučaju niti je moguće niti bi bilo smisleno, nego je ovde reč o tome da je tema ovog teksta pre svega teologija kao jedan od načina na koji se Crkva obraća i deluje u široj društvenoj zajednici.</s><s>1 Teologija i društvo</s>\n<s>Kada je reč o samorazumevanju teologije u pogledu njenog odnosa prema društvu teologija je kroz istoriju stajala i uvek stoji pred dva iza­ zova, odnosno dve krajnosti.</s><s>Prva krajnost bi bila nekritička otvorenost prema njoj savremenom svetu i prilagođavanje odnosno saobražavanje prolaznom »duhu vremena« određene epohe, što sa sobom nosi opasnost od relativizacije istina hrišćanske vere ili od »utapanja« hrišćanske teologije u neke druge srodne nauke (npr. sociologiju, psihologiju, filozofiju).</s><s>Druga 251</s>\n<s>SRPSKA TEOLOGIJA U SAVREMENOM DRUŠTVU krajnost bi bila zatvaranje teologije u samonametnute ograde i suštinsko, iako ne formalno, odbacivanje dijaloga sa savremenim društvom a sve to najčešće u ime navodnog očuvanja čistoće hrišćanske vere ili, još gore, zbog suštinske nezainteresovanosti za izazove pred kojim se nalazi savre­ meni čovek, odnosno zbog nemogućnosti da se na njih odgovori na adek­ vatan način.</s>\n<s>Uprkos brojnim izazovima i povremenoj jakoj unutrašnjoj dinamici savre­ mena srpska teologija ipak je ostala daleko od ovih krajnosti, tj. nijedan od »aktera na teološkoj sceni« ne ide u pomenute krajnosti, niti bi to od­ govaralo njihovom samorazumevanju.</s><s>Međutim to na žalost ipak ne znači da ne postoje neki pokreti koji naginju jednoj ili drugoj krajnosti.</s><s>Kada je reč o onima koji u hrišćanskom načelu »Crkva nije od ovog sveta ali jeste za ovaj svet« naglašavaju prvi deo, tj. da Crkva nije od ovoga sveta, može se primetiti da kod pojedinaca postoji jasna tendencija koja naginje ka og­ rađivanju od sveta odnosno ka isticanju distinktivnog karaktera hrišćanstva u odnosu na spoljašnji svet.</s><s>Krajnosti u ovim tendencijama mogu se pri­ metiti u nekim tzv. konzervativnim krugovima u Crkvi (ili mnogo češće u nekim zajednicama odvojenim od Crkve), koji u samoproklamovanoj težnji za očuvanjem autentičnog hrišćanskog identiteta isti taj identitet posmatraju na jedan izrazito statičan i nekomunikativan način.</s><s>Koristeći savremene mogućnosti komunikacije i razmene i promovisanja ideja (pre svega internet) zagovornici ovakvih stavova ističu principijelnu nespojivost hrišćanstva sa savremenim konceptima moderne i pluralizma, stvarajući tako od takvih zajednica mesta samodovoljnih i samozadovoljnih pojedi­ naca koji pritom ne prežu ni od oštre kritike crkvene jerarhije i teologa koji ne dele njihovo shvatanje Crkve i hrišćanstva, a pomenuta kritika neretko ide i do apsolutnog odbacivanja bilo kakvog autoriteta Crkve.</s><s>Najreprezentativniji primer delovanja ovih ne toliko brojnih koliko glasnih krugova jeste striktno odbacivanje i bespoštedna kritika bilo kakvih eku­ menskih i međureligijskih odnosa, kao i izrazito negativni stavovi prema inoslavnim crkvama i verskim zajednicama.</s><s>Premda se takvi glasovi zvanič­ no ignorišu, a sa druge strane Srpska pravoslavna crkva zajedno sa gotovo svim drugim pravoslavnim Crkvama učestvuje u ekumenskom dijalogu na različitim bilateralnim i multilateralnim nivoima, očigledno je da anti­ -ekumenski stavovi ovih krugova ipak imaju odjeka ne samo u srpskom nego i u kontekstu drugih pravoslavnih Crkava.</s><s>Najbolje svedočanstvo 252</s>\n<s>RADE KISIĆ toga predstavlja činjenica da se i sam Sveti i Veliki Sabor održan na Kritu 2016. godine bavio ovim pitanjem.</s><s>U dokumentu naslovljenom Odnosi Pravoslavne Crkve sa ostalim hrišćanskim svetom stoji: »Pravoslavna Crkva smatra da je za osudu svako razbijanje jedinstva Crkve, bilo da dolazi od po­ jedinaca ili grupa, pod izgovorom čuvanja ili navodne odbrane istinskog Pravoslavlja.« (Sveti i Veliki Sabor Pravoslavne Crkve 2017, 193) Temeljno teološko polazište pomenutih pojedinaca i grupa jeste upravo čuvanje ili odbrana vere, koja je, prema njihovom mišljenju, u savremenom svetu ugrožena od strane čitavog niza činilaca (sekularizacije, modernih koncepata ljudskih prava, ekumenskih odnosa, itd.).</s><s>U tako shvaćenom svetu Crkva i teologija se nalaze u nekoj vrsti neprijateljskog okruženja i neophodna je budnost i odbrana od tih neprijatelja.</s><s>Ovakve pojave, kojih je u istoriji hrišćanstva bilo mnogo, se u istraživačkoj literaturi identifikuju kao poseban tip verskog fundamentalizma – tradicionalizam (Krstić 2012, 130).</s><s>Njihovo shvatanje teologije i mesta teologije u društvu je izrazito anti-moderno, anti-naučno, anti-ekumensko a svoje uporište nalaze i u izvesnom anti-zapadnom raspoloženju koje je posebno od devedesetih godina prošlog veka prisutno u delovima srpskog društva (ma koliko god podela na istok i zapad danas bila anahrona i besmislena).</s><s>Suštinsko obe­ ležje ovakvih pokreta jeste nemogućnost i nemanje želje za dijalogom sa savremenim svetom odnosno insistiranje na jednoj »šizofrenoj« pode­ ljenosti između Crkve i »sveta« koji je okružuje, a čije tekovine u stvari predstavljaju njeno životno okruženje.</s>\n<s>Međutim, ceo problem se može postaviti i u šire okvire: »Celokupno pra­ voslavlje još nije ušlo u suštinski susret i dijalog sa modernom.</s><s>Ono se za­ držalo na stavovima premoderne i zato često izgleda anahrono, vezano za ruralne, a ne gradske sredine, sa agrarnom simvolikom i primerima« (Krstić 2012, 133).</s><s>Aleksandar Šmeman oštro kritikuje ove tendencije u pravoslavlju, govoreći da pravoslavna svest još uvek nije primetila »pad Vizantije, reforme Petra Velikog Š…</s><s>Ć, revoluciju uma, nauke, životnog stila, oblika života …</s><s>Ukratko, nije primetila istoriju.</s><s>Š…</s><s>Ć Umesto da razume pro­ mene i da se suoči sa njima, Pravoslavlje je bivalo pritisnuto njima.</s><s>Ljudi su bežali – Svetim Ocima, tipiku, katolicizmu, jelinizmu, duhovnosti, strogo definisanom načinu života, bilo gde.</s><s>Š…</s><s>Ć Pobeći ili negirati jače je nego prihvatiti.</s><s>Lakše je očajnički se držati starog kalendara, slova zakona do tan­ čina, strahovati i ljutito se braniti.« (Dnevnik oca Aleksandra Šmemana 253</s>\n<s>2015, 50) Premda se ova karakterizacija Pravoslavlja naravno ne može pri­ meniti na kontekst celokupne Srpske pravoslavne crkve, ona ipak odlično oslikava tradicionalističke tendencije u pomenutim konzervativnim kru­ govima.</s><s>Teologija koja sleduje ovim tradicionalističkim tendencijama je u suštini zatvorena, nekomunikativna, apologetski nastrojena i nesposobna za svoju suštinsku misiju – svedočanstvo Reči Božije i propoved dolazećeg Carstva Božijeg.</s>\n<s>Međutim, krugovi koji zastupaju ovakve stavove su u srpskoj Crkvi i teo­ logiji ipak marginalna pojava.</s><s>Većina »aktera na srpskoj teološkoj sceni« okrenuta je dijalogu sa savremenim svetom, svesna svoje odgovornosti u ovom vremenu i nastoji da dâ svoj doprinos u razmatranjima najrazličiti­ jih društveno relevantnih pitanja i tema.</s><s>U vreme »povratka« Crkve u javni prostor, odnosno sredinom 80-tih godina prošlog veka, teolozi (između ostalih sada umirovljeni episkop Zahumsko-Hercegovački i Primorski Atanasije Jevtić) su tako učestvovali u brojnim debatama o različitim aktuelnim pitanjima.</s><s>Na dnevnom redu tada su često bila teme vezane za slom komunizma i time uzrokovani ideološki vakuum kao i potrebu preosmišljavanja narodnog i nacionalnog identiteta.</s><s>Stepen prisutnosti teologa u javnom životu je vremenom rastao i teologija i teolozi su polako zauzimali svoje mesto u javnoj sferi i bivali su sve aktivniji i kada je reč o diskusijama koje se tiču i mnogih drugih tema bliskih teologiji i srodnim naučnim disciplinama.</s><s>Tako danas više nije retkost da teolozi učestvuju u tribinama koje se tiču raznih etičkih i bioetičkih tema ili da se u svojim delima bave informacionim tehnologijama iz perspektive pravoslavne antropologije (Subotić 2013).</s><s>Na studentskim tribinama koje organizuju studenti Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta danas se raspravlja o te­ mama kao što su »Hrišćanstvo i ateizam« i ove tribine nailaze na zavidno interesovanje.</s>\n<s>Ovaj ulazak teologije i teologa u javnu sferu svakako nije samo rezultat promene društveno-političkih okolnosti nego je to i rezultat jake želje teologa da učestvuju u javnom životu.</s><s>Kao ilustracija ove tvrdnje mogu se navesti aktivnosti Hrišćanskog kulturnog centra čiji je osnivač i višego­ dišnji predsednik bio protojerej-stavrofor prof. dr. Radovan Bigović.</s><s>Ovaj centar je dugi niz godina organizovao naučne konferencije, tribine, ok­ rugle stolove i druge projekte u okviru kojih su teolozi zajedno sa drugim naučnicima raspravljali o odnosu hrišćanstva i demokratije, hrišćanstva 254</s>\n<s>RADE KISIĆ i evropskih integracija, hrišćanstva i ljudskih prava, itd.</s><s>Veoma uspešan primer jednog šireg dijaloga u kome učestvuju teolozi su takođe godišnji naučni skupovi Teologija u javnoj sferi koje od 2014. godine u Trebinju organizuje Eparhija Zahumsko-Hercegovačka i Primorska, a na kojima o različitim društvenim, naučnim i umetničkim temama raspravljaju teolozi različitih crkava i verskih zajednica, stručnjaci iz raznih naučnih oblasti, političari, umetnici.</s>\n<s>Pored toga, na prisustvo teologije u javnoj sferi veliki uticaj su imali poje­ dinci koji su se bavili temama bliskim teologiji iako sami nemaju formalno teološko obrazovanje.</s><s>Najreprezentativniji primer u ovom slučaju je sva­ kako akademik Vladeta Jerotić, koji je kao neuropsihijatar i psihoterapeut objavio niz knjiga i održao mnoštvo predavanja u kojima je na zanimljiv i kreativan način između ostalog povezivao teologiju i psihologiju.</s><s>Na veću prisutnost teologa u javnoj sferi značajnu ulogu su imali mediji, kako crkveni tako i oni drugi.</s><s>Polazeći od saznanja da mediji nisu samo mesto komunikacije sa društvom nego i sa svojim vernicima Crkva je po­ čela da osniva radijske i televizijske stanice (npr. radio Slovo ljubve i TV Hram u Beogradu) koje između ostalog takođe nude prostor za razma­ tranja društvenih pitanja iz perspektive teologije odnosno predstavljaju svojevrsno mesto susreta i dijaloga različitih društvenih aktera.</s><s>U tom kon­ tekstu posebnu ulogu igraju tzv. »svetovni« mediji koji imaju mnogo veću recepciju i dopiru do širih društvenih slojeva.</s><s>Uvidom u Medijski arhiv Ebart kao i u istraživanje »Srpska pravoslavna crkva u štampanim medijima 2003 – 2013« (Vukašinović 2014a; Vukašinović 2014b; Vukašinović 2015b) očigledno je da teolozi imaju određenu medijsku pažnju.</s><s>Mediji se pritom najčešće bave temama koje se tiču života i istorije Crkve, međucrkvenih i međureligijskih odnosa, itd.</s><s>Bitno je napomenuti da vrata medija teolo­ zima danas nisu zatvorena i da oni dobijaju priliku za iznošenje stavova o određenim društveno relevantnim pitanja.</s><s>Ipak, ne ulazeći na ovom mestu u podrobnije razmatranje kvaliteta medijskog izveštavanja o Crkvi i teologiji (Vukašinović 2015a), treba napomenuti da kvalitet medijskog izveštavanja o Crkvi i teologiji neretko nije na zavidnom nivou i tu još uvek ima dosta prostora za napredak.</s><s>Pored toga, iz perspektive Crkve i teolo­ gije poseban problem predstavlja činjenica da medijska pažnja ponekad može biti kontraproduktivna, tj. da se ona negativno odražava na mesto i položaj teologije u društvu.</s>\n<s>Međutim, uprkos medijskoj pažnji, koja je svakako mnogo veća negoli što je to bio slučaj u drugoj polovini prošlog veka, teško je oceniti u kojoj meri teolozi i teologija mogu da utiču na društvene procese odnosno u kojoj meri različiti društveni akteri teologiju i teologe vide kao relevantnog sa­ govornika.</s><s>Ovo pitanje treba posmatrati u širem kontekstu jer kada je reč o teologiji većina društvenih aktera kao prvog sagovornika po tom pitanju naravno vidi Crkvu i njihov stav prema mestu i značaju teologije u društvu je uslovljen njihovim viđenjem mesta i uloge Crkve u društvu.</s><s>Međutim, tri­ deset i više godina nakon »povratka« Crkve u javnu sferu rasprave o mestu i ulozi Crkve u društvu i a time i teologije još uvek nisu okončane i teško da se nadzire neki opšti konsenzus po tom pitanju.</s><s>Kao ilustracija ove tvrdnje mogu poslužiti dva događaja: ponovno uvođe­ nje veronauke u školski obrazovni sistem u Srbiji 2001. godine i povratak Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u sastav Univerziteta u Beogradu 2004. godine.</s><s>Naime, deo javnosti imao je ozbiljne zamerke na uvođenje veronauke u školski sistem ne samo zbog brzine i načina na koji je ovaj predmet vraćen u škole (dekretom vlade premijera dr Zorana Đinđića), nego i zbog stava da veronauka po svojoj prirodi nema šta da traži u držav­ nim školama, već da je njeno mesto u crkvama.</s><s>Pored toga jedan od prigo­ vora je bio i da ona ne doprinosi toleranciji tj. da vodi ka segregaciji među decom.</s><s>Premda su ovakvi prigovori neopravdani, još uvek se u javnom diskursu povremeno mogu čuti slične ocene kao i zahtevi da se konfesio­ nalna verska nastava izmesti iz škola, jer navodno predstavlja »strano telo« u obrazovnom sistemu.</s><s>Uprkos tome što otprilike polovina školske dece rado bira i pohađa veronauku kao obavezni izborni predmet, još uvek postoje nedoumice oko dalje sudbine i statusa verske nastave u državnim školama.</s>\n<s>Slično je protekao i povratak Bogoslovskog fakulteta u sastav Univerziteta.</s><s>Premda je Bogoslovski fakultet bio suosnivač Univerziteta u Beogradu (Šijaković 2010, 9) odlukom Vlade NR Srbije od 15. februara 1952. godine on je kao državna škola ukinut, odnosno odlukom od 30. juna iste godine isključen je iz sastava Beogradskog univerziteta (Janjić 2018, 771–772).</s><s>Iako bilo sasvim jasno da je tu reč o odluci isključivo ideološkog karaktera njeno poništenje 2004. godine i povratak Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta 256</s>\n<s>RADE KISIĆ u sastav Univerziteta nisu protekli bez otpora.</s><s>Pored određenih prigovora pravne prirode pojedinci su iznosili sumnje u vezi pripadnosti fakulte­ ta na kome se izučava vera zajednici fakulteta (univerzitetu) gde se ne­ guje kritičko mišljenje i smatrali su da Bogoslovski fakultet i Beogradski Univerzitet treba da ostanu odvojene ustanove.</s><s>Sa druge strane, mnogi fakulteti Beogradskog fakulteta podržali su ovu odluku vlade Republike Srbije i pozdravili povratak Bogoslovskog fakulteta.</s><s>Oba ova primera (i veronauke i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta) odlično ilustruju jedan ambivalentan stav dela srpskog društva prema Crkvi i teologiji.</s><s>Naime, uprkos pomenutim »otvaranjima« javnog prosto­ ra crkvama i teologiji, još uvek se u javnosti često postavlja pitanje da li i u kojim oblastima javnog života Crkva treba da bude prisutna i da deluje?</s><s>Kritičari Crkve često postavljaju pitanje da li Crkvi treba dopustiti da se »meša« u stvari koje se tiču društveno-političkog uređenja?</s><s>Posebno iz tzv. liberalno-demokratskih (ili »građanskih«) krugova se neretko čuju povici o »klerikalizaciji države«, o »gubljenju sekularnog karaktera države«, odnosno o ugroženosti osnovnih ljudskih prava svih građanki i građana kao posle­ dici navodne klerikalizacije društva.</s><s>Vrlo često se izricanje stava Crkve o raznim pitanjima (od opstanka Crkve na prostorima Kosova i Metohije pa do brige o natalitetu) u pojedinim krugovima tretira kao upadanje u »tuđi prostor«.</s><s>U pozadini takvih stavova stoji stav da su granice crkvenog delovanja omeđene crkvenim dvorištem odnosno da se granice crkvenog delovanja iscrpljuju u propovedi sopstvenim članovima i eventualnim hu­ manitarnim aktivnostima.</s>\n<s>Nemoguće je i nepotrebno na ovom mestu ulaziti u pobijanje ovih sta­ vova (pobijanja stava o navodnoj klerikalizaciji društva u Srbiji vidi kod Marković 2007), koji svoje poreklo očigledno ne vuku iz sekularno-demo­ kratskih tekovina na koje se njihovi zastupnici (posebno iz krugova dela laičke inteligencije izvan okvira Crkve) rado pozivaju, nego iz nekadaš­ njeg komunističkog nasleđa (Vukašinović 2007, 92).</s><s>Međutim, ovi stavovi skreću pažnju na još uvek očigledno otvoreno pitanje, a to je mesto crkava i verskih zajednica u društvu odnosno u javnoj sferi.</s><s>Za razliku od većine zapadnih zemalja gde se mesto crkava u društvu vekovima oblikovalo (između ostalog i pod uticajima prosvetiteljstva, sekularizacije, stvaranja nacionalnih država) Srbija je, zahvaljujući istorijskim dešavanjima i slo­ ženim društveno-političkim procesima, neke od stanica na ovom putu 257</s>\n<s>SRPSKA TEOLOGIJA U SAVREMENOM DRUŠTVU definisanja mesta crkve u javnom prostoru »preskočila«.</s><s>Nakon ubrzanog proterivanja crkava iz javnosti nakon Drugog svetskog rata dogodio se go­ tovo jednako brz povratak crkava na javnu scenu, koji nije pratio širi kon­ senzus o mestu i ulozi crkava i verskih zajednica u društvu.</s><s>Posledice toga su, pored gore pomenutih predrasuda o klerikalizaciji, različita viđenja delovanja Srpske Pravoslavne Crkve u javnosti, odnosno različita očekiva­ nja od Crkve: »Evidentno je da se Crkvi ne dozvoljava svesnija i savesnija uloga u javnoj sferi kroz kritiku političke i društvene stvarnosti.</s><s>Ukoliko Crkva to čini, onda demaskira mir i spokojstvo, izaziva poredak i eko­ nomsko ustrojstvo života.</s><s>I najveći kritičari Crkve prigovaraju joj zbog manjka humanitarnih aktivnosti, ali isto tako i zbog pojačanih političkih aktivnosti.</s><s>Tradicionalni vernici zameraju ukoliko Crkva ne radi korisne društvene stvari i ne vole njeno mešanje u politiku.</s><s>Najkonzervativniji slojevi pak prebacuju joj nedostatak nacionalne i tradicionalne budnosti, zahtevajući Njenu veću aktivnost na održavanju nacionalnog identiteta, tradicije i folklora.« (Jović 2018, 21)</s>\n<s>Mnogo je faktora koji su uticali i utiču na ovako različite poglede na mesto i ulogu Crkve u društvu.</s><s>Najvažniji je svakako nepoznavanje toga šta Crkva kao Telo Hristovo uistinu jeste i na koji način se ovde i sada projavljuje njen eshatološki identitet, odnosno kako se činjenica da je Crkva pre svega Ikona Carstva Božijeg održava na njeno ovozemaljsko postojanje i delo­ vanje.</s><s>Ovo nepoznavanje utiče na to da mnogi Crkvu pre svega vide ili kao čuvara nacionalnog identiteta ili kao humanitarnu organizaciju ili kao mesto negovanja privatne pobožnosti, a potom često i kritikuju Crkvu jer ona ne ispunjava »zadatke« koje oni pred nju postavljaju.</s><s>Sa druge strane, mnogi društveni akteri u Srbiji Crkvu i teologiju neretko posmatraju kao anahronu, savremenom čoveku stranu i nerazumljivu i kao onu koja svoj sadržaj iscrpljuje u, doduše prelepim ali savremenim shva­ tanjima dalekim, crkvenim obredima.</s><s>Zbog toga ni ne mogu da vide bilo kakvu društvenu relevantnost teologije i smeštaju je isključivo u okvire crkvene zajednice, odnosno potiskuju je na margine društvenih događanja.</s><s>Pored toga, poseban izazov za javnu percepciju teologije u lokalnom kon­ tekstu čini povezivanje teologije odnosno Crkve sa nacionalnim, a neretko i nacionalističkim, idejama i ideologijama.</s><s>Od početka devedesetih godina prošlog veka brojni su primeri raznih političkih pokreta (između ostalih 258</s>\n<s>RADE KISIĆ i onih desničarskih) koji su zarad ostvarenja svojih ciljeva zloupotreblja­ vali pravoslavlje i njegove simbole (Krstić 2012, 129) obezbeđujući na taj način sebi ideološku pozadinu.</s><s>Za pravoslavne Crkve karakteristična veza između nacionalnog i crkvenog identiteta iskorišćena je u ovom slučaju za učvršćivanje nacionalnog identiteta bez promišljanja o pravoj prirodi jednog takvog povezivanja i bez promišljanja o tome koji je identitet pre­ vashodniji.</s><s>Međutim, načelno i najčešće ritualno i deklarativno prihvatanje hrišćanskih istina nije sprečavalo slična udruženja i pokrete da zastupa­ ju hrišćanstvu potpuno suprotne rasističke i druge poglede.</s><s>Međutim, Crkva je ponekad bivala i još uvek biva neopravdano percipirana kao neko ko ideološki stoji iza takvih pokreta, odnosno kao neko ko, makar prećutno, podržava takve pokrete.</s><s>Posledice toga Crkva još uvek trpi.</s><s>3 Teologija kao dijalog</s>\n<s>Pomenuti izazovi svakako su dodatno zakomplikovali proces određe­ nja mesta i uloge teologije (a pre svega naravno i Crkve) u savremenom srpskom društvu, koje nalazeći se i samo u složenim postsocijalističkim i tranzicionim vremenima još uvek nije formiralo jedan stabilan društve­ no-politički i vrednosni sistem u okviru koga bi svi društveni akteri imali manje ili više jasno određene uloge.</s>\n<s>Posmatrano iz perspektive Crkve i teologije stvari su u tom pogledu ipak dosta jasne.</s><s>Uprkos svim promenama kroz koje je teologija prošla u pro­ teklih dvadeset vekova hrišćanstva njena uloga se nije menjala, tj. uloga teologa prema rečima Žana Danijelua »jeste da se poput anđela kreće po Jakovljevim ljestvama, između vječnosti i vremena, te da između toga dvoga kuje uvijek nove veze« (citirano prema Gibellini 1999, 168).</s><s>Upravo ovo kovanje stalno novih veza podrazumeva sa jedne strane neprekidnu usmerenost ka dolazećem Carstvu Božijem, što i jeste suština hrišćanske poruke, a sa druge strane duboku ukorenjenost i apsolutno prihvata­ nje konkretnog sveta u kome Crkva prebiva i kojeg je pozvana da spasi.</s><s>Samim tim dilema da li teologija mora da bude »savremena« i da li mora da ozbiljno uzima u obzir različite društvene fenomenima i aktere je u suštini lažna odnosno nepostojeća.</s><s>Na liturgiji sv. Jovana Zlatoustog, koja se u pravoslavnim hramovima najčešće služi, u molitvi anafore se ističe da Hristos »Samog Sebe predade za život sveta« (Jn 6,51), a to uvek znači 259</s>\n<s>SRPSKA TEOLOGIJA U SAVREMENOM DRUŠTVU i za život Crkvi savremenog sveta, modernog sveta.</s><s>Stoga teološki izraz bivajući potpuno ukorenjen u Predanju Crkve, nikada ne sme biti isključivo okrenut ka prošlosti nego mora biti savremen i saobražen svetu i čoveku kome je upućen.</s>\n<s>Kada se sagleda mesto teologije u javnoj sferi i odnos društva prema Crkvi i teologiji očigledno je izvesno »nesnalaženje« oko mesta i uloge crkava i verskih zajednica u savremenom srpskom društvu.</s><s>Društvo odnosno deo društva kao da ne zna šta će sa crkvama, a sa druge strane, ponekad se čini kao i da crkve tek ispituju granice i mogućnosti svog delovanja u javnom prostoru.</s><s>Premda je proces definitvnog razrešenja ovog »nesna­ laženja« tek pred nama, ipak je moguće postaviti neke smernice za njegovo razrešenje.</s><s>Najpre, pored svog suštinskog eshatološkog usmerenja Crkva postoji u određenom vremenu i prostoru odnosno u određenom društvu i kao deo tog društva odnosno kao društveni akter ima pravo i obavezu da slobodno i odgovorno propoveda i deluje shodno svom učenju, a u najboljem interesu ne samo njenih vernika nego i celokupnog društva jer je i pozvana da propoveda Hrista svim narodima (Mt 28, 19).</s><s>Svako onemogućavanje ovoga od strane državnih ili nekih drugih struktura do­ velo bi u pitanje temelje na kojima samo demokratsko uređenje počiva.</s><s>Sa druge strane, crkvena propoved, delovanje i teologija u najširem smislu tog pojma bi uvek morali postojati u formi dijaloga koji bi se odvijao kroz pažljivo slušanje i poštovanje drugosti sagovornika.</s><s>Teologija koja oslu­ škuje pitanja koja postavlja savremeni čovek i društvo i otvoreno odgovara na njih jasnim i razumljivim jezikom jeste autentična teologija koja tako predanjski stoji na liniji najvećih Otaca Crkve.</s><s>U savremenom pluralistič­ kom društvu ne postoje povlašćene pozicije u dijalogu niti se dijalog može svesti samo na saopštavanje činjenica, makar to bile i najveće otkrivenjske istine.</s><s>Teologija koja ne neguje kritičku svest, kao i teologija koja ne deluje po principu »pitanje – odgovor« sama ugrožava ne samo svoje mesto u dru­ štvu nego i svoje mesto i značaj u Crkvi.</s><s>U jednoj pluralističkoj javnoj sferi u okviru koje su društveni akteri često konkurenti jedni drugima po mno­ gim pitanjima neophodno je da Crkva i teologija projave svoj autentični jevanđelski glas i time pokažu svoju relevantnost u društvu i za društvo.</s><s>260</s>\n<s>Raković.</s><s>Univerzitet i srpska teologija.</s><s>Istorijski i prosvetni kontekst osnivanja Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta</s>"}
{"dc.title": "Doprinos episkopa Atanasija (Jevtića) savremenoj liturgijskoj polemici u SPC", "dc.creator": "Vukašinović, Vladimir", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "Atanasije Jevtić;liturgija;služebnik;liturgijska obnova;liturgijska polemika;Atanazije Jevtič;liturgika;liturgična obnova;liturgična polemika;info:eu-repo/classification/udc/271.2-528-549", "id": "rulj_63017", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=120141&dn=", "text": "<s>Povzetek: Prispevek episkopa Atanasija (Jevtića) k sodobni liturgični polemiki v SPC Avtor ob analizi štirih zbornikov liturgičnih tekstov in enem prevodu – rekonstrukciji Liturgije sv. Janeza Zlatoustega iz 14. stoletja – kaže osnovne zakonitosti liturgične teologije episkopa Atanasija Jevtića.</s><s>V delu odkriva dinamičen in ustvarjalen, vendar hkrati tradicionalen pristop vzajemnega prežemanja in preloma zakona vere in zakona molitve, kar je značilno za teologijo tega avtorja.</s><s>Ključne besede: Atanasije Jevtić, liturgika, liturgična obnova, liturgična polemika.</s><s>Abstract: Autor u radu analizirajući četiri zbornika liturgijskih tekstova i jedan prevod – rekonstrukciju Liturgije Svetog Jovana Zlatoustog iz 14. veka pokazuje osnovne principe liturgijske telogije Episkopa Atanasija Jevtića.</s><s>On otkriva dinamičan i stvaralački a istovremeno tradicionalan pristup uzajamnog prožimanja i prelamanja zakona vere i zakona molitve koji karakterišu teologiju ovog autora.</s><s>Ključne reči: Atanasije Jevtić, liturgija, služebnik, liturgijska obnova, liturgijska poleSummary: Bishop Athanasius’s (Jevtić) contribution to the contemporary liturgical polemics in the SPC</s>\n<s>Vek iz koga smo ne tako davno iskoračili, odlikovao je veliko interesovanje za problematiku liturgijskog života Crkve i svega što iz toga proizilazi.</s><s>Naravno, da takva interesovanja i nastojanja nisu nastala u dvadesetom veku - ona se javljaju mnogo ranije, i na izvestan način obeležavaju istorijski hod Crkve kroz vekove (Vukašinović 2009 a.).</s><s>Dvadeseto stoleće je, u stvari, predstavljalo period do sada najorganizovanijeg i najšireg bavljenja ovom problematikom.</s><s>Ona, međutim, nije nestala završetkom dvadesetog veka – nastavila se i, kako stvari stoje, nastaviće se i u godinama koje su pred nama.</s>\n<s>Bavljenje liturgijskim životom Crkve, interesovanje za taj život, ponekad izazove manje - više burne debate.</s><s>Jedna takva debata zahvatila je Srpsku Pravoslavnu Crkvu krajem prošlog veka a njene posledice se i dan danas osećaju.</s><s>U ovu debatu posvećenu obnovi crkvenog bogoslužbenog života koja se odvija u našoj Pomesnoj Crkvi veoma brzo se uključio i Episkop Atanasije Jevtić.1 Njegovo uključivanje bilo je orEpiskop dr Atanasije Jevtić (8. januar 1938.) doktorirao je 1967. godine u Atini, na temu: Eklisiologija Apostola Pavla po Svetom Zlatoustu.</s><s>Nakon toga predavao je u Parizu na Bogoslovskom institutu Svetog Sergija - Uvod u teologiju i Patrologiju sa Asketikom, tokom naredne tri godine.</s><s>Godine 1973. izabran je za docenta na Bogoslovskom fakultetu SPC za katedru Patrologije.</s><s>Na istom Fakultetu predavao je i Istoriju Hrišćanske Crkve i Istoriju Srpske Crkve.</s><s>Godine 1983. izabran je za vanrednog, a 1987. za redovnog profesora na katedri Patrologije.</s><s>Biran je i za Dekana Bogoslovskog fakulteta 1980/81. i 1990/91.</s><s>U tom periodu rada na Fakultetu, objavio je oko dve stotine naučnih radova.</s><s>Godine 1991. biva od Svetog arhijerejskog sabora SPC izabran, hirotonisan i ustoličen u Vršcu za Episkopa Banatskog, gde je ostao nepunih godinu dana, da bi ga isti Sabor na majskom zasedanju 1992. izabrao za Episkopa Zahumsko-Hercegovačkog.</s><s>Usled teške povrede vratnih pršljenova 1998. molio je Sabor Episkopa za razrešenje od arhipastirskih dužnosti.</s><s>Na septembarskom zasedanju 1999. usvojena mu je ostavka na aktivno upravljanje Eparhijom, a sâm je ostao da boravi u manastiru Tvrdoš kraj Trebinja.</s><s>Episkop Atanasije bio je učesnik mnogih domaćih i međunarodnih naučnih skupova iz oblasti crkvene istorije, teologije, filosofije i hrišćanske kulture.</s><s>Istovremeno je sarađivao u mnogim crkvenim i svetovnim publikacijama u zemlji i u inostranstvu.</s><s>Autor je brojnih knjiga, studija, članaka, ogleda i beseda na više svetskih jezika.</s><s>Prevodi sa starogrčkog, staroslovenskog, i drugih jezika.</s><s>Njegovi bogoslovski, antropološki, patrološki, crkveno-istorijski radovi zalaze u sve periode istorije Crkve i obuhvataju skoro sva važnija pitanja pravoslavnog biblijsko-svetootačkog bogoslovlja.</s><s>Do sada je objavio više desetina knjiga.</s>\n<s>Episkop Atanasije u ovoj raspravi, pa i polemici nije samo govorio.</s><s>On je u njoj, prvenstveno, mnogo pisao i prevodio, ostavljajući nam trajne i dragocene smernice i putokaze pravilnog razumevanja liturgijske problematike i blagoslovenog i istinski pobožnog sveštenosluženja Svete Liturgije.</s><s>Mi ćemo ovde, na primerima nekih od njegovih brojnih knjiga i studija posvećenih ovoj problematici, pokušati da iskažemo u čemu se sastoji njegov suštinski doprinos pomenutoj obnovi.</s><s>Završavajući prikaz prve knjige Hristos: Nova Pasha – Božanstvena Liturgija: Sveštenosluženje, pričešće, zajednica Bogočovečanskog Tela Hristovog – pre dve godine, na navečerje Preobraženja, u Trebinju rekli Autor i priređivač ovog Zbornika obećao nam je još jednu knjigu slične sadržine, koja bi se bavila tekstovima i službama druge hiljadugodišnjice hrišćanske istorije ali i teološkom analizom različitih bogoslovsko-liturgijskih pitanja proisteklih iz ove problematike.</s><s>Gajimo iskrenu nadu da će nas njome, i ne samo njome, u najskorije vreme bogoslovski obogatiti i duhovno obradovati (Vukašinović Ni slutili nismo da će se naše nade tako brzo i na takav način ispuniti.</s><s>Zahvaljujući nesvakidašnjem stvaralačkom pregnuću Episkopa Atanasija danas govorimo o čitavom nizu ovih liturgioloških dela.</s><s>Pogledajmo Prvi tom ovog ciklusa objavljen je 2007. godine.</s><s>Ovaj zbornik Episkopa Atanasija ili, kako ga je on nazvao – ova čitanka, obuhvata dve grupe tekstova: jednu sačinjavaju najstariji sačuvani poretci odnosno ustavi Svetih Liturgija grčkog i slovenskog govornog područja od VIII do XVI stoleća (njih 20 na broju) a drugu izbor svetotačkih tekstova o Svetoj Evharistiji i bogoslužbenom životu Crkve od I do XIII veka Drugi tom, objavljen, takođe, 2007. godine, sadrži prevod Liturgije Svetog Apostola Jakova brata Božijeg, fototipije i prevode najstarijih i drugih drevnih slovenskih (čuveni Hutinski Služabnik!) i srpskih Služabnika, Poredak - Diataksis Filoteja Carigradskog (koji je inače preveden u Vladimir Vukašinović</s>\n<s>176 prvoj knjizi) sada u prevodu i redakcijama njegovih učenika Mitropolita Kiprijana Kijevskog i Patrijarha Jeftimija Trnovskog.</s><s>Pored toga ovde donosi i izvode iz kanonsko-pravnih dokumenata Crkve kao i vizantijskog zakonodavstva zajedno sa besedama, tekstovima i studijama Otaca i teologa iz druge hiljadugodišnjice Crkve (Jevtić 2007b).</s><s>Treći tom, koji je svetlost dana ugledao, naredne, 2008. godine, započinje prevodom Božanstvene Liturgije Svetog Apostola Marka.</s><s>Njoj slede prevodi čitavog niza Služabnika i Arhijerejskih činovnika pisanih i štampanih u periodu od XVII do XX veka u kojima su ispraćene različite promene u liturgijskom slovu i delu.</s><s>Posebna pažnja posvećena je istraživanju istorijskog razvoja bogosluženja u Vizantiji, kod Grka, Rusa i Srba.</s><s>Ovde su dodati tekstovi savremenih teologa i liturga – A. Šmemana, G. Florovskog, J. Zizjulasa, J. Popovića i drugih (Jevtić 2008).</s><s>Četvrti tom objavljen je 2009. godine.</s><s>U njemu je doneta čitava antologija tekstova značajnih bogoslovskih imena kako domaćih tako i stranih, među kojima je, bez svake sumnje, (barem za naš bogoslovski ukus!) i najinspirativniji savremeni tumač Svete Liturgije koji to čini u pastirskom duhu – Mitropolit Dionisije Kozanski.</s><s>U ovom tomu Episkop Atanasije posebno se bavi liturgijskim uticajima zapadnog hrišćantva i načinom na koji su oni prodirali u srpsku bogoslužbenu praksu i uticali na formiranje i razvoj bogosluženja kod Srba.</s><s>Ovaj tom završava tekstovima tri Svete Liturgije u prevodu Komisije Svetog arhijerejskog sinoda (koje je i Ep.</s><s>Atanasije član) kojima je Vladika Atanasije dodao svoje dragocene sholije – svojevrsne rezimee onog što je u ovim knjigama pisao, prevodio i sabirao.</s><s>Posebno su zanimljive i njegove Misli i podaci o Sv. Liturgiji – Evharistiji i pričešću, date u formi drvenohrišćanskog stoslova kojima se završava četvrta knjiga (Jevtić 2009).</s><s>Ovakav širok i bogat izbor i zbir tekstova nije slučajan.</s><s>O Svetoj Liturgiji, kao što je poznato, ne možemo govoriti kao o nekom izdvojenom fenomenu, samo na osnovu sačuvanih bogoslužbenih spomenika, tekstova rukopisa ili drevnih štampanih izdanja.</s><s>Liturgija je deo šire celine ili obreda kome pripada, koga nosi i najvećim delom definiše.</s><s>Suštinsko jedinstvo obreda i okruženja u kome se on vrši, kao i teologije navedenih pojava i njihovih odnosa u savremenom bogoslovlju ima aksiomatski karakter.</s><s>Stoga je do pravilnog razumevanja bilo kog strukturalnog elementa određenog liturgijskog obreda moguće doći jedino ukoliko Doprinos episkopa Atanasija (Jevtića) savremenoj liturgijskoj polemici u SPC 177</s>\n<s>176 se on posmatra i analizira u širem kontekstu samog obreda, u odnosu na ostale njegove sastavne delove.</s><s>Zato širina Atanasijevih uredničkih, prevodilačkih i bogoslovstvujućih zahvata nije stvar stila ili hira nego neophodni preduslov pravilnog – jedinog mogućeg – razumevanja sve dubine liturgijskog života Crkve.</s><s>Primera za to ima mnogo.</s><s>Najkarakterističnije je odabir velikih Otaca Mistagoga koje ovde prevodi – Maksima Ispovednika i Germana Carigradskog (u prvoj) Nikolaja Andidskog (u drugoj) i Nikolu Kavasilu i Simeona Solunskog u (trećoj i četvrtoj knjizi).</s><s>Njihove mistagogije su, kao što je poznato, najreprezentativniji elementi liturgijskog obreda.</s>\n<s>Značaj ovih knjiga Episkopa Atanasija za srpsku liturgičku nauku je velik.</s><s>Približavanje najznačajnijih drevnih liturgijskih poredaka kao i klasičnih svetootačkih komentara i tajnovođstvenih objašnjenja savremenim čitaocima – na prvom mestu onima koji će se baviti ili se već bave svetom teologijom – predstavlja zalog nade da će oni svoje bogoslovlje ali i svoju liturgijsku praksu graditi na pouzdanim temeljima crkvenog predanjskog iskustva.</s>\n<s>Šta dobronamerni čitalac iz ovih knjiga Episkopa Atanasija može da sazna i nauči?</s><s>Pre svega da poznavanje istorijskog razvoja bogosluženja može da bude od velike koristi u razumevanju današnjih formi i oblika koje ono ima.</s><s>Zatim da sva pitanja tzv. liturgijskog stila, odnosno načina vršenja bogosluženja, evharistijskog sveštenosluženja, neposredno zavise od naše liturgijske vizije, odnosno, teologije koju imamo.</s><s>Tiho ili glasno čitanje molitava, arhitektonska rešenja hramova, vrste oltarskih pregrada koje postavljamo, otvaranje i zatvaranje dveri, bogoslužbeni jezik, liturgijska orijentacija i niz drugih pitanja na čelu sa pitanjem redovnog pričešćivanja Svetim Tajnama, direktno proizilaze iz liturgijske teologije i prakse onih koji o njima odlučuju.</s><s>Nijedno od tih pitanja nije izdvojen fenomen i ne može se analizirati zasebno.</s><s>Vrsta eklisiologije koju imamo (čak i kada je nismo svesni!) i svetotajinsko bogoslovlje koje proističe iz nje direktno utiču na odluke koje donosimo.</s><s>To je očigledno i u ovoj knjizi.</s>\n<s>Liturgijska teologija Episkopa Atanasija, očigledna iz izbora tekstova koje navodi, prevodi ili ih sam piše, koja je, uostalom, prisutna i u njegovom celokupnom delu i služenju počiva na nekoliko osnovnih principa.</s>\n<s>Pre svega, ona izvire iz Predanja Crkve, integralno razumevanog i lično doživljenog.</s><s>Samim tim, ovo bogoslovlje odbija da apsolutizuje bilo koju etapu u razvoju liturgijskog života (nije se pokliznulo na iskušenju antikvarijalne liturgiologije) i da nju i samo nju nazove i nametne kao predanjsku odnosno ispravnu.</s><s>Vladika piše: Ne može se i ne sme u živom životu Crkve, vođene i nadahnjivane Duhom Utešiteljem, apsolutizovati ni jedna istorijska epoha, pogotovu ne ona kada je pretila ili, Bog zna zašto, dominirala dekadencija inertnosti, učmalosti, konzervacije, standardizacije Ove knjige nam na najočevidniji mogući način pokazuje dinamičku prirodu hrišćanskog bogosluženja.</s><s>Čitajući liturgijske tekstove koji se u njima nalaze mi pratimo iz stoleća u stoleće procese razvoja zakona molitve kako na njegovim putevima tako i na povremenim stranputicama.</s><s>Učimo se jednom neidolatrijskom posmatranju poretka kao takvog i finom osećanju sapostojanja nepromenljivih i promenljivih elemenata u njemu.</s><s>Za Episkopa Atanasija poretci služe: (...) pre svega upoznavanju a onda i daljem proučavanju razvoja Svete Liturgije (...) Kao što se u Svetoj Liturgiji sve kreće napred, i ništa nije statično, jer je ona izraz duhonosnog pokreta Crkve ka eshatološkom Carstvu, tako je i sa samim služenjem, sveštenodejstvovanjem te nebozemne bogočovečanske tajne.</s><s>Zato i nema i ne može biti tzv. ''standardizacije'' samog teksta Poretka Liturgije i pogoto ne jednom za svagda datog ''statuta'' teksta nekog služebnnika kodifikovanja svih do sad poznatih ''uputstava'' i Kao primer za to uzmimo najstariji sačuvani rukopis Liturgije vizantijskog obreda, tzv. Barberinijev kodeks (s kraja VIII veka) koje je Episkop Atanasije preveo i objavio u prvoj knjizi.</s><s>U njima vidimo da rubrike postoje u, za nas danas, nezamislivo maloj meri.</s><s>To nam govori jasno da je liturgijsko delo tada bilo, te da u stvari i uvek jeste, prostor slobode u vernosti Duhu Svetom, a da u bogosluženju liturg, kako Vladika Atanasije veli: ''Po živom usmenom predanju rukovođen Duhom Svetim služi Božanstvenu Liturgiju.'' (Jevtić 2007b, 21) Liturgijsko bogoslovlje našeg pisca, i svi ovi zbornici, obeleženi su dubokom pastirskom brigom za slovesno stado Hristovo i njegovo Doprinos episkopa Atanasija (Jevtića) savremenoj liturgijskoj polemici u SPC 179</s>\n<s>178 hranjenje i napajanje na neuvenivim poljima i izvorima mističke Trpeze Gospodnje.</s><s>Ovaj pristup je od velike važnosti kada je problem liturgijske obnove u pitanju.</s><s>To se danas, za razliku od Episkopa Atanasija, kod nekih teologa i pastira u potpunosti zanemaruje.</s><s>Rešenje nekog liturgijskog problema uvek mora da ima u vidu i pastirsku dimenziju te problematike.</s><s>Nijedno bogoslovlje koje želi da bude bogoslovlje Crkve, a pogotovo liturgijsko, ne postoji samo za sebe, niti ono sme da predstavlja puku vežbu u domišljatosti, koja ignoriše njen konkretni život i potrebe.</s>\n<s>Ovo četvorotomno delo Vladike Atanasija plod je, sa jedne strane, njegovog arhipastirskog i naučničkog uključivanja u tokove savremene debate posvećene obnovi crkvenog bogoslužbenog života koja se odvija u našoj Pomesnoj Crkvi, a sa druge, organski je izraz njegovog višedecenijskog sveštenoslužiteljskog i bogoslovskog stvaralaštva i interesovanja, o čemu svedoči čak i jedan njegov studentski rad iz davne 1962. godine koji se fototipski objavljuje u četvrtoj knjizi.</s><s>Ono, takođe, predstavlja razumljiv nastavak dosadašnjih impozantnih naučnih rezultata našeg pisca.</s>\n<s>Kao logički nastavak znamenite tetralogije Hristos Nova Pasha ne tako davno svetlost dana ugledala je nova knjiga Episkopa Atanasija Stari Srpski Služabnik u kojoj on pokušava da rekonstruiše liturgijski poredak u Srpskoj Crkvi u XIV i XV veku (Jevtić 2012).</s><s>Čime se koristio Episkop Atanasije u prevođenju i priređivanju ovog Služabnika?</s><s>Po njegovim rečima, u same temelje ovoga spisa ugradio je dva Dečanska rukopisa, skoro identičnog teksta: Br. 123 (pisao ga hilandarski anagnost Jovan, oko 1395. godine) i Br. 130 (pisan oko 1465‒1475. godine).</s><s>S obzirom da je rukopis Br. 130 bolje očuvan sa njega je uglavnom i prevodio na savremeni srpski jezik tekst Zlatoustove Liturgije.</s><s>Tekst je istovremeno, kako sam kaže, poredio sa još dva starija srpska rukopisa: Hilandarskim Br. 315 /T376/ (pisan oko 1330. godine) i tzv. Ćorovićevim Br. 7 (Univerzitetska biblioteka Beograd), iz Manastira Lesnova (14. vek, pre Kosovske bitke).</s><s>Istovremeno poredio je i tekstove tri prva srpska štampana Služabnika (Srbulje): jeromonaha Makarija (koji je štampan u Trgovištu, u Vlaškoj, 1508. godine), Božidara Vukovića (od Đurića, Podgoričanina, u Veneciji, 1519‒1520. godine) kao i Goraždevačkog služabnika (štampao ga je Đurađ Ljubavić, s bratom Vladimir Vukašinović</s>\n<s>180 kaluđerom i sveštenikom Teodorom, poveljenijem starca Božidara Goraždanina, 1519. godine) (Jevtić 2012, 3‒4).</s><s>Episkop Atanasije je u predgovoru ovog Služabnika ponovo pokrenuo pitanje predloška za prve štampane srpske Služabnike koje do sada u nauci nije bilo rešeno.</s><s>On misli da je upravo ovaj Dečanski rukopis Br. 130, (ili njegov izvornik/prepis), koji je poslužio kao osnovni tekst starog Srpskog Služabnika, poslužio kao ''predložak za štampanje Makarijevog i Vukovićevog Služabnika, a verovatno i Goraždevačkog''. (Jevtić 2012, 4) Vladika je ovde sasvim sigurno na pravom tragu, pošto je upravo ta porodica srpskih rukopisa, kasne atonske redakcije – a sad koji konkretno to ostaje otvorenim pitanjem – kojoj pripada i rukopis Dečani 130, poslužila kao predložak za rad prvih srpskih štampara (Vukašinović 2012, 81‒91).</s>\n<s>Pažljivim čitanjem ovog Služabnika možemo da bez velike muke ustanovimo koje su osnovne razlike između ovde iznesene i pokazane drevne srpske liturgijske prakse i potonjih slojeva novijeg liturgijskog predanja: Stari Srpski Služabnik na Proskomidiji pominje Časni Krst i Svete Anđele, a Svete Nebeske Sile pominje i po osvećenju Svetih Darova; U njemu nema novododatog Tropara Trećeg Časa u epiklezi Svetoga Duha na osvećenju Sv. Darova (Vukašinović 2009b), a posle Pričešća sveštenstva odmah se stavljaju u Sveti Putir svi ostali delovi Agneca i sve Čestice i njima pričešćuje narod (Jevtić 2012, 3‒4).</s><s>Između liturgijske prakse naše Pomesne Crkve kakva je opisana u Starom srpskom Služabniku i današnje liturgijske prakse, baš kad su ove pobrojane razlike u pitanju, ipak ne postoje tako radikalne razlike i nepremostiv jaz.</s><s>Tokom prevođenja savremenog Služabnika dolazilo je do izvesnog ''približavanja'' starom Služabniku, što napominje Episkop Atanasije u Predgovoru ovog izdanja.</s><s>On nabraja: 1) pominjanje Sv. Anđela u Proskodiji vratio je Sv. Justin Novi u svom prevodu Tri Liturgije (1978), a u Sinodskoj komisiji za povratak se nije složio predsedavajući. (Vukašinović, 210, a) 2) Naknadno umetnuti Tropar 3. Časa u Sinodskom Služebniku stavljen je pre Molitve Epikleze i to u zagradama (ostavljen, dakle, samo opciono).</s><s>3) Još u nekim momentima Sv. Liturgije sve je češća praksa u našoj Crkvi kakva je i u Starom Srpskom Služabniku, pisanom i štampanom (Jevtić 2012, 5).</s><s>Doprinos episkopa Atanasija (Jevtića) savremenoj liturgijskoj polemici u SPC 181</s>\n<s>Na samom kraju ove dragocene knjige priređivač i prevodilac doneo je i pet karakterističnih bogoslovskih mesta iz svetootačke riznice i to: učenje Sv. Kirila Aleksandrijskog o Hristu kao Novoj Pashi, Svetog Jovana Zlatoustog o Pričešćivanju svih članova Crkve na Evharistiji, Svetog Grigorija Palame o Ovaploćenju i Pričešću, Svetoga Save Srpskog o Liturgiji i Pričešću i Pričešću kao učestvovanju u Bogočoveku Hristu i Njegovom Telu Crkvi Sv. Justina Novog Ćelijskog.</s><s>Ovu Atanasijevu knjigu, kažimo na samom kraju, danas možemo da čitamo na dva načina.</s><s>Prvi je kao živi izvor liturgijske pobožnosti, kao delatnu evharistijsku knjigu iz koje sada sveštenoslužimo duhom i rečju i liturgijskim stilom naših predaka slovesnu Službu Božanstvene Evharistije.</s>\n<s>Drugi je kao ozbiljan i dragocen, pažljivo i akrivično pripremljen i objavljen, izvor za istoriju bogosluženja naše Pomesne Crkve.</s><s>Liturgijska polemika koja je našu Crkvu zahvatila tokom više prethodnih godina, kada je sada, sa ove iako kratke istorijske distance pogledamo, imala je jedan osnovni, temeljni nedostatak.</s><s>Pojedini učesnici u toj raspravi bili su skoro sasvim (a neki, na žalost, sasvim) neupućeni u stvarno stanje stvari o kojima su govorili i pisali.</s><s>Njihovi zaključci su prizilazili, a i sada, na žalost, proizilaze, iz onoga što su pročitali iz sekundarne, a zastarele, literature, ili onoga na šta su sami tokom svog liturgijskog formiranja navikli.</s><s>To nije loše po sebi.</s><s>Loše je, međutim, zbog toga što ovakav pristup, kada pokaže pretenzije na aspolutnost suda i sveobuhvatnost mišljenja, u stvari započne da guši i potiskuje istinu samih stvari i menja je svojom nametnutom verzijom istine.</s><s>Da bi istina mogla da dođe do izražaja na svetlo dana treba izneti izvore istine, načine na koje se ona pokazivala, manifestovala, u prošlosti.</s>\n<s>Upravo to objavljivanje izvora i puštanje da oni progovore jezikom nepobitnih činjenica veliki je doprinos Episkopa Atanasija ovoj polemici, tačnije obnovi, i razvoju liturgijskog bogoslovlja, ali i crkvenog života, buđenju i uzrastu evharistijske samosvesti crkvenih generacija koje dolaze.</s><s>To sve kraće i upešatljivije kaže prevodilac i priređivač Starog Srpskog Služabnika na sledeći način:</s>\n<s>Namera nam je da pokažemo kako smo mi Pravoslavni Srbi služili Božansku Liturgiju u vekovima pre no što nam je u upotrebu došao, preko Karlovačke Mitropolije, Služebnik južno – i zapadno-ruski, u Vladimir Vukašinović</s>\n<s>182 koji su uneti neki momenti, pa i tekstovi, kojih ne samo da do tada nije bilo u bogoslužbenoj praksi Srpske Svetosavske Crkve, nego ih i ne treba dalje zadržavati, već obnoviti vekovnu liturgijsku praksu Poznat i priznat, a što je još važnije poštovan i voljen, kao patrolog, dogmatičar, istoričar, kanoničar, bibličar - Episkop Atanasije iz Svetosavske Hercegovine se ovim svojim delima u punom svetlu pokazuje kao dubok i pronicljiv predanjski liturgičar u najlepšem smislu te reči.</s><s>Sve to, pak, samo naizgled i na prvi pogled, vodi ka zaključku da je on ekspert u raznim bogoslovskim disciplinama.</s><s>Stvari, međutim, stoje sasvim drugačije.</s><s>Vladika je, u stvari, zaživeo bogoslovljem u celini a bogoslovlje integralno uzraslo u njemu pa iz tog iskustva i na osnovu tog opita i sme i može da na autentičan i dubok način govori i piše na ove različite bogoslovske teme.</s><s>Na ovaj način Vladika Atanasije biva vernim svedokom jednog i jedinstvenog bogoslovlja Crkve, oslobođenog svih veštačkih iscepkanosti i prokrustovskih specijalizacija.</s><s>A takav svedok, ogrnut plaštom proročke revnosti i neovdašnjosti, koji, dodajmo i to – samo njemu priliči i dolikuje, veoma je potreban ovom našem skučenom i osiromašenom vremenu, vremenu koje bogoslovlje, najčešće, ili potiskuje u stranu ili ga instrumentalizuje u različite – njemu duboko strane – svrhe.</s>"}
{"dc.title": "Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi", "dc.creator": "Vukašinović, Vladimir", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "liturgija;teologija;dijalog;uticaj;liturgy;theology;dialogue;influence;development;info:eu-repo/classification/udc/271.222", "id": "rulj_63026", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=120176&dn=", "text": "<s>Kada je 1983. godine izadavačka ustanova Eparhije šumadijske Kalenić objavila prevod knjige Aleksandra Šmemana – Veliki post, njen tadašnji arhijerej, a bivši profesor liturgike na Bogoslovskom fakultetu, dr Sava Vuković izveo je nesvakidašnju redaktorsku intervenciju u izdanju ove knjige.</s><s>Čitavo jedno poglavlje kojim se ona završava, a koje govori o pitanju redovnog pričešćivanja i odnosa pričešća, posta i ispovesti, pod nazivom Svetinje svetima nije uneseno, tačnije izbačeno je, iz korica ovog izdanja.</s><s>Ovo bi bio i ostao tek jedan u nizu primera groteskne i neuspele teološke cenzure da on u stvari ne predstavlja događaj od velikog simboličkog značaja za razvoj liturgijskog života i bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi.</s><s>Njime, u stvari, započinje promena teoloških paradigmi i suštinsko preusmeravanje tokova liturgijskog života, kraj jedne i početak druge epohe.</s><s>Taj bi se početak, u skladu sa rečenim, simbolički mogao tražiti u unošenju navedenog poglavlja u novo izdanje ove knjige koje je objavila Izdavačka kuća Sveti Simeon Mirotočivi iz Vrnjačke Banje, 1999. godine, ali on, kako ćemo pokazati u ovom izlaganju počinje mnogo ranije od toga.</s>\n<s>Da bismo razumeli savremeno stanje u liturgijskom životu i liturgičkoj nauci SPC neophodno je da se pre toga osvrnemo na njihov istorijski razvoj.</s><s>Ovoga puta istorijska istraživanja svešćemo u okvire XX i XXI veka.</s><s>Treba znati da je slična problematika bila predmetom bogoslovske analize i u drugim Pomesnim Pravoslavnim Crkvama.</s><s>Pokušaj opšteg pregleda istorije pravoslavne liturgičke nauke od XIV do kraja XX veka, sa najvećim osvrtom na situaciju u Rusiji, dao je Mihail Želtov u svom radu Pregled istorije pravoslavne litrugičke nauke do kraja XX veka.2 O liturgičkoj nauci, liturgijskom životu i bogoslovlju Rumunske Pravoslavne Crkve pisao je Lavrentije Streza, sa saradnicima, u okviru opšteg pregleda razvoja rumunske teologije u XX i XXI veku pod naslovom – Studije u liturgijskom bogoslovlju u Rumunskoj Crkvi u XX veku.3 Situaciju u Grčkoj M. Želtov, Obzor istorii pravoslavnoй liturgičeskoй nauki do konca XX veka, http://www.bogoslov.ru/text/1883125.html. (Pristupljeno 22. 9. 2014.) Studies in Liturgical Theology in the Romanian Church in the 20th Century, Orthodox Theology in the 20th Century and Early 21st Century – A Romanian Orthodox Vladimir Vukašinović</s>\n<s>1. Status quaestionis1 istraživao je Stefan Aleksopulos.</s><s>On je o tome objavio dva rada – Savremena grčka liturgijska nauka: Odabrana bibliografija (2000–2009)4 i Stanje razvoja liturgijskih studija i liturgičkog istraživanja u savremenoj Grčkoj.5 Značajan doprinos razumevanju liturgijske problematike u savremenoj Grčkoj prvenstveno na planu liturgijske obnove pružio je Pavle Kumarijanos svojim radom Liturgijski preporod u Grčkoj Crkvi danas: neizvesni pokušaji liturgijske reforme.6</s>\n<s>Sličan pokušaj analize savremenog liturgijskog pokreta na prostoru Srpske Pravoslavne Crkve dala je Nina Glibetić u radu Pokret liturgijske obnove u savremenoj Srbiji.7</s>\n<s>Što se srpskih teologa tiče stanjem u liturgičkoj nauci bavili su se, na jedan pregledni način, bez ulaženja u detalje i analizu istih davne 1906. godine Ilija Ivačković i Petar Markičević. (I. Ivačković i P. Markičević, Srpska bogoslovska književnost u god. 1904. i 1905., Glasnik Pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji, Beograd 1906, S. Ubiparipović, Mesto i uloga liturgike u razvoju srpske bogoslovske misli XX veka istraživački rezultati i perspektive, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 9, 2011, 54–64.</s><s>Ovde želimo da napomenemo da ćemo u radu koristiti sintagmu Bogoslovski fakultet pošto je ona svojevrsni zajednički imenitelj svih naziva koja je ova institucija imala u svojoj istoriji.</s><s>Nakon osnivanja Beogradskog univerziteta 1905. godine, zbog teških okolnosti u kojima se tada nalazila SPC i rata koji je ubrzo usledio, Bogoslovski fakultet nije odmah mogao početi sa radom.</s><s>To će se desiti 1920. godine kada će u sastavu BU biti osnovan i Pravoslavni bogoslovski fakultet.</s><s>1952. godine odlukom komunističkih vlasti ovaj fakultet je uklonjen iz sastava Univerziteta i o njemu se od tada starala SPC.</s><s>Fakultet je u tom periodu nosio naziv Bogoslovski fakultet SPC.</s><s>Kada je 2004. godine fakultet ponovo zauzeo svoje mesto na Univerzitetu uzeo je i svoje prvobitno ime – Pravoslavni bogoslovski fakultet Univerziteta u Beogradu.</s>\n<s>Vladimir Vukašinović vali naučni interes za oblast liturgike.10 Njihova interesovanja kretala su se više u istorijsko-arheološkoj i obredoslovnoj sferi dok je liturgijskobogoslovski pristup bio manje zastupljen.11 Mi ćemo u ovom radu savremene tokove liturgijskog bogoslovlja u SPC posmatrati i analizirati u četiri tematske celine.</s><s>Prva obuhvata liturgijske pregaoce, nosioce razvoja liturgike i liturgijskog bogoslovlja profesore Bogoslovskog fakulteta i predstavnike crkvene jerarhije.</s><s>Druga će na primerima liturgijskog prevodilaštva – kako samih bogoslužbenih knjiga tako i radova iz oblasti liturgike nastojati da pokaže kretanja, razvoj i promene liturgijskog dela i duha.</s><s>Treća obuhvata, u ovakvim istraživanjima, nezaobilazna područja liturgijskih polemika.</s><s>Na samom kraju, u četvrtoj celini, bavićemo se sadašnjim stanjem liturgike i liturgijske teologije na Bogoslovskom fakultetu.</s><s>Sve to zajedno treba da pokaže kakavi su bili teorijski i praktični tokovi kretanja i razvoja liturgijskog života i njegovog promišljanja u SPC tokom prošlog i u prvoj deceniji ovog veka.</s>\n<s>2. Liturgijski pregaoci: profesori, episkopi, klirici Razvoj liturgijskog bogoslovlja u nekoj sredini najbolje se da pratiti na osnovu analize crkvenog i naučnog rada reprezentativnih predstavnika određene epohe.</s><s>Istorija ljudi, njihovih života i njihovog dela, i načina na koji se liturgijski život projavljivao kroz njih, nadahnjivao ih i formirao, predstavlja pravo polazište za razumevanje samog tog života i njegovih kretanja.</s><s>Mi ćemo ovde tu istoriju prikazati podeljenu u tri osnovne grupe.</s><s>Prvoj ćemo pribrojati profesore bogoslovskih fakulteta, drugoj crkvenu visoku jerarhiju a trećoj one koji nisu formalno pripadali prvim dvema grupama ali su sa njihovim predstavnicima delili podjednako oduševljenje za liturgijski život.</s><s>Podrazumeva se da neke od ličnosti o kojim ćemo pisati pripadaju ne samo jednoj grupi (pojedini Episkopi Crkve Božije ujedno su bili ili još uvek jesu profesori na Bogoslovskom fakultetu) ali smo ih zbog lakše preglednosti problematike kojom se bavimo ovako rasporedili.</s><s>Takođe napominjemo da ćemo o pojedinim ličnostima i njihovom doprinosu opširnije pisati u narednim poglavljima koja se neposrednije tiču širih aspekata njihove naučne i Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi crkvene aktivnosti.</s><s>Bogoslovski fakultet odigrao je presudnu ulogu u razvoju liturgijskog bogoslovlja u SPC.</s><s>U tome su značajnu ulogu imali profesori koji su na njemu predavali liturgiku: Lazar Mirković, Sava Vuković i Pribislav Simić kao i Nedeljko Grgurević koji je bio profesor liturgike na Teološkom Fakultetu Sveti Sava u Libertivilu, SAD.</s><s>Ovome su, takođe, doprineli i profesori drugih predmeta koji su se u svojim istraživanjima doticali liturgičke problematike poput Justina Popovića, Radoslava Grujića, kao i profesora na drugim Teološkim fakultetima koji su imali duhovne veze sa beogradskim Bogoslovskim fakultetom kao što je bio Kiprijan Kern.</s>\n<s>Najpoznatiji profesor liturgike na Bogoslovskom fakultetu bio je, bez svake sumnje, protojerej-stavrofor dr Lazar Mirković (1885–1968).</s><s>Tu svoju slavu duguje na prvom mestu trotomnoj Liturgici koja je decenijama služila kao udžbenik i priručna knjiga ne samo na Bogoslovskom fakultetu i Bogoslovijama SPC nego i u drugim naučnim sredinama koje su pokazivale interesovanje za liturgičku problematiku.</s><s>Ovaj Mirkovićev udžbenik, koji je, kao što je poznato redigovani i prošireni prevod udžbenika profesora fakulteta u Černovcima Vasilija Mitrofanovića i Teodora Tarnavskog,12 je u vremenu kada je nastao predstavljao značajno delo.</s><s>Vreme ga je, međutim, pregazilo i on je od knjige koja doprinosi razvoju liturgijske svesti i bogoslužbene prakse uskoro postao jedna od osnovnih prepreka njihovog razvoja, iz naizgled apsurdnog razloga – velike popularnosti koju je imao.</s><s>Kada se one ocenjuju iz današnje perspektive jasno se vidi da se njihov sadržaj nalazi u raskoraku sa predanjskim liturgijskim bogoslovljem.13 Međutim, da bi vrednovanje naučnog rada Lazara Mirkovića bilo objektivno on mora biti sagledan u kontekstu svoga vremena i svega što je posredno ili neposredno uticalo na njegov razvoj.14 Mirković je bio na neki način teološki zatočen u eposi u kojoj je nastalo njegovo bogoslovlje15 i zavisio je od liturgijske svesti i prakse, koja je odlikovala na prvom mestu prostor nekadašnje Karlovačke mitropolije, sa svim izmenama i specifičnim razvojem koji je tamo po12 N. Milošević, Protojerej Lazar Mirković kao liturgičar, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 1, 2007, 33. 14 V. Vukašinović, Lazar Mirković kao istoričar umetnosti, Srpska teologija u dvadesetom veku – Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 1, 2007, 146. 15 N. Milošević, Protojerej Lazar Mirković kao liturgičar, 32.</s>\n<s>Vladimir Vukašinović stojao.</s><s>Stil pisanja Lazara Mirkovića bio je kritikovan ne samo od strane kasnijih generacija koje su ga opisale kao: »... uobičajenu besedničku retoriku sa prenaglašenim moralističkim tonovima,«16 nego i od njegovih savremenika koji su govorili da je stil kojim su pisane Liturgike: »... nešto nategnut«.17 On je, misle neki autori, ozbiljniji doprinos pružio Heortologijom.18 Nama se, međutim, čini da ova knjiga ozbiljno pati od neadekvatnog organizovanja građe koju sadrži.19 Bez svake sumnje je da je ona, kao jedina knjiga ove tematike tokom dugog niza godina, odigrala veliku ulogu u formiranju mnogih naraštaja naših studenata.</s><s>Ali ona ipak nije nezamenljiv priručnik za liturgiku,20 iako, složićemo se, i takva kakva je, omogućuje autentično doživljavanje i razumevanje Crkvenih Praznika.21 Lazara Mirkovića je odlikovalo, a to se nastavilo i sa njegovim naslednikom na katedri Pribislavom Simićem, pojačano interesovanje za teme iz hrišćanske arheologije i crkvene umetnosti.</s><s>Takvo Mirkovićevo prelaženje u druge, iako slične i srodne, naučne oblasti, primećeno je, nije uvek ispadalo srećno.22 Međutim, ono što ostaje njegov nesumnjivi doprinos razvoju teologije crkvene umetnosti jeste uverenje da je ona, u stvari, specifičan jezik bogoslovlja podjednako vredan i dragocen bogoslovski izvor kao bilo koji drugi teološki iskaz, te da zaslužuje našu ozbiljnu pažnju i analizu.</s><s>Što se istorije crkvene umetnosti tiče, njegovo delo odigralo je odlučujuću ulogu u prevazilaženju ćorsokaka u koji je tadašnja nauka, ideološki koncipirana, pretila da je odvede.</s><s>Iako se u to vreme na teologiju gledalo kao na nevažnu naučnu granu, Mirković je svojim de17 V. Čajkanović, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, I, Beograd 1921, 259. 19 Mirković je ovu knjigu sastavljao iz različitih inostranih heortoloških priručnika i studija ali, pri tome, nije uložio dovoljan trud da taj materijal preradi i sintetizuje nego ga je donosio u nizu, »lepeći« jednu celinu za drugu, uz neizbežna ponavljanja i otežano usvajanje gradiva od strane studenata.</s><s>Njegov način rada bi se, savremenom, pomalo lakonski intoniranom, terminologijom, dao nazvati: nerazvijeni cut and paste sistem.</s>\n<s>21 N. Milošević, (H)eortološka perspektiva Svete Evharistije, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 5, 2010, 144. 22 V. Đurić, Lazar Mirković kao istoričar umetnosti, u: Mirković, L. Ikonografske studije, Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi lom pokazao da je bogoslovlje osnovica na kojoj se može graditi čvrsta i pouzdana istorija srednjevekovne i svake druge crkvene umetnosti.23 Jedna od najmarkantnijih ličnosti u istoriji srpske liturgičke nauke i liturgijskog života svakako je episkop24 dr Sava Vuković, (1930–2001) koji je predavao liturgiku na Bogoslovskom fakultetu od 1961. do 1967. godine.25 On je jedan od šestorice doktora liturgike koji su na Bogoslovskom fakultetu doktorirali u periodu od 1936. do 2014.26 Vladika Sava je, s jedne strane smatran i veličan kao jedno od najznačajnijih imena srpske liturgičke nauke dok mu je, s druge, to osporavano zbog iste stvari – njegovog karakterističnog pristupa liturgijskoj praksi i teologiji.</s><s>Treba jasno reći da izvan svake diskusije ostaju njegova lična pobožnost, liturgijska kultura i doprinos koji je imao u poduhvatu prevođenja bogoslužbenih knjiga.</s><s>Njegovi potezi koji: »... nisu bili u skladu sa onim što je u praksi već bilo prepoznavano i doživljavano kao obnova liturgijskog života vernog naroda u našoj Crkvi« i koji su ponekad umeli da budu veoma radikalni i teološki neutemeljeni – te samim tim s pravom kritikovani, ne tako davno su, u dobroj meri tačno, prepoznati i kao nastojanja da se spreče zloupotrebe u liturgijskom životu Crkve do kojih ponekad dolazi.27</s>\n<s>Protođakon dr Pribislav Simić (1935) predavao je liturgiku na Bogoslovskom fakultetu čitavih dvadeset i šest godina – od 1975. do 2001. godine.</s><s>Objavio je više knjiga i naučnih radova o kojima je iscrpno pisao S. Ubiparipović.28 Simićevo bavljenje starim srpskim rukopisima, 24 Vladika Sava je za vikara moravičkog izabran 1959. a hirotonisan 1951. godine.</s><s>1967. izabran je za Episkopa istočnoameričkog i kanadskog a 1977. za Episkopa šumadijskog.</s>\n<s>25 N. Milošević, Episkop dr Sava Vuković kao liturgičar, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 2, 2007, 129. 26 Do sada se mislilo i u literaturi navodilo da nije sačuvan ni jedan primerak njegove doktorske disertacije Tipik arhiepiskopa Nikodima. (N. Milošević, n. d., 131–2.) Stvari, međutim, ne stoje tako, pošto danas imamo primerak ove teze. (Zahvaljujem se Episkopu Topličkom Arseniju na pomoći koju mi je ukazao prilikom nabavljanja disertacije Save Vukovića.)</s>\n<s>28 S. Ubiparipović, Protođakon Pribislav Simić – profesor liturgike sa hrišćanskom arheologijom i crkvenom umetnošću na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 1, 2007, 38–52.</s>\n<s>Vladimir Vukašinović istorijskim razvojem bogosluženja, svetotajinskom teologijom i drugim aspektima liturgičke nauke (na žalost otežavano ogromnim obavezama koje je imao prilikom izgradnje nove zgrade Bogoslovskog fakulteta) otvorilo je nove naučne horizonte i usmerilo razvoj srpske naučne misli.</s><s>Protojerej-stavrofor dr Nedeljko Grgurević (1934–2009) bio je, poput Pribislava Simića, na početku svoje akadamske karijere suplent u Prizrenskoj pa Beogradskoj bogosloviji29 da bi potom istu nastavio kao profesor liturgike u Libertivilu, SAD, na tamošnjem Teološkom fakultetu SPC – Sveti Sava.</s><s>Njegova karijera nije bila isključivo akademska – dobar deo svoga vremena posvetio je crkvenim zaduženjima, pokazujući da, kako je tačno primećeno, akademska karijera u Crkvi uvek treba da bude usmerena ka liturgijsko-bogoslovskom izgrađivanju Tela Hristovog.</s><s>Bogoslovski opus mu nije bio obiman, niti su mu rezultati zauzeli neko značajnije mesto u savremenoj srpskoj teologiji.</s><s>Međutim, njegov značaj ostaje neupitan, zbog toga što je bio prvi savremeni srpski liturgičar koji se u svom radu opredelio za liturgičko bogoslovski pristup.30 On, međutim, nije prvi u SPC otvorio pitanje neophodnosti upravo ovakvog pristupa liturgici.</s>\n<s>Jedna od najznačajnijih ličnosti koja je doprinela razvoju liturgijskog bogoslovlja među Srbima, i svakako jedan od pionira ovog procesa bio je arhimandrit dr Kiprijan Kern (1899–1960).</s><s>Otac Kiprijan, Rus poreklom, duhovno je stasavao i intelektualno se formirao u srpskoj sredini.</s><s>Završio je Bogoslovski fakultet u Beogradu 1925. godine i iste godine počeo da predaje u Bogosloviji u Bitolju.</s><s>Svoju naučnu i nastavničku karijeru nastavio je 1936. godine na Akademiji Svetog Sergija u Parizu na kojoj je sve do smrti predavao više predmeta, uključujući liturgiku.</s><s>Kerna je, treba istaći, kao i većinu drugih ličnosti kojima se bavimo u ovom radu odlikovala velika ljubav prema bogosluženju i lično molitveno iskustvo31 koje se pokazalo kao jedan od centralnih izvora inspiracije za bavljenje ovom problematikom.</s><s>Kiprijan Kern je još 1927. godine u 29 S. Ubiparipović, Protojerej-stavrofor dr Nedeljko Grgurević kao liturgičar, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 2, 2007, 135. 31 S. Ubiparipović, Doprinos arhimandrita dr Kiprijana Kerna (1899–1960) kao liturgičara srpskoj teologiji 20. veka, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi svom tekstu Liturgičko bogoslovlje32 ukazao na ograničenost ritualističkog i arheološkog pristupa liturgijskom životu i zahtevao njegovo produbljivanje, razumevanje i tumačenje.33 On tamo, između ostalog, piše o jedinstvu učenja, odnosno, vere Crkve, njenog etosa i njihovog liturgijskog izraza koje se na žalost ne pokazuje kao takvo u crkvenoj svakodnevici.</s><s>Takvo, objedinjeno, doživljavanje i shvatanje dogmatike, etike i liturgike – što može proizaći samo iz određenog načina njihovog predavanja u bogoslovskim školama, može da obezbedi obnovu i preporod crkvenog života i vrati njenom bogoslužbenom životu nekadašnji sjaj, lepotu i značenje.34 Ovakvim pristupom Kiprijan Kern se pokazao kao pionir bogoslovskog pristupa liturgijskom životu u srpskoj sredini.35 Nije na odmet reći da su na njegovu inicijativu 1953. godine na Institutu Svetog Sergija u Parizu započele međukonfesionalne Liturgijske konferencije koje su bile prostor kreativnog susretanja i dijaloga teologa Istoka i Zapada.</s><s>Za nas je ovde važno da ukažemo na značaj Kernove knjige Evharistija koja je u Parizu objavljena 1947. godine.</s><s>Ona predstavlja do tada neviđenu sintezu autentičnog bogoslovlja pravoslavnog istoka i novijih rezultata naučnog pregnuća zapadnih teologa, u najvećem delu rimokatolika, bez pravljenja konfesionalnih razlika u njihovoj upotrebi.36 Zanimljivo je istaći da će tim putem ići i njegov učenik Aleksandar Šmeman koji će u svojoj disertaciji Uvod u liturgijsko bogoslovlje odbranjenoj 1959. godine u Parizu takođe koristiti isti metod.37</s>\n<s>Pojedini teolozi u srpskoj sredini su takođe u prošlom stoleću usvojili ovaj metod međukonfesionalne upotrebe različitih autora i njihovih teologija.38 On se može pratiti u radovima više profesora liturgike na PBF.</s><s>32 K. Kern, Liturgičko bogoslovlje, Pregled Crkve Eparhije niške, god. 8, br. 4–5, Niš 37 On tamo navodi Gvardinija, Kabrola, Kenkera, Rusoa, Bujea, Kongara, Batifola, Baumštarka, Bota, Kazela i druge autore (V. Vukašinović, Liturgijska obnova u XX 38 Ovakvo interesovanje za liturgijsku obnovu i savremenu zapadnu teologiju delio je i jedan broj grčkih teologa.</s><s>To ne važi samo za savremene bogoslove nego i za njihove prethodnike među kojima se izdvajaju Panajotis Trembelas (1886–1977) i Jovan Fundulis (1927–2007).</s><s>Trembelas je delio interesovanje za liturgijski pokret Zapada i njegove rezultate i za njega je Aleksopulos napisao da je držao um otvoreVladimir Vukašinović</s>\n<s>Ako smo za arhimandrita Kiprijana Kerna rekli da je bio pionir liturgijskog bogoslovlja onda za jednog drugog arhimandrita, dr Petronija Trbojevića (1876–1933) možemo s pravom reći da je on bio pionir liturgijske obnove42 kod Srba.</s><s>Trbojević je definitivno bio upoznat sa tadašnjim aktuelnim bogoslovskim kretanjima u Rimokatoličkoj Crkvi posebno na celom zapadnom hrišćanstvu uopšte.</s><s>Vreme u kome je živeo otac Petronije predstavlja period nastanka i formiranja liturgijskog pokreta na Zapadu.43 Ukoliko se pažljivo prouče osnovne teze njegovog liturgijnim gledajući i zapadno i istočno. (S. Alexopoulos, n. d., 381.) Slavni grčki liturgičar Jovan Fundulis je pišući odgovore na liturgijske nedoumice u pastirskim glasilima Grčke Crkve, među ostalim izvorima i literaturom, koristio i liturgičare: Mateosa, 39 L. Mirković, Heortologija, Beograd 1961.</s><s>Videti više u: N. Milošević, Protojerej Lazar Mirković kao liturgičar, 35.</s>\n<s>41 Ovde je reč o magistarskoj tezi V. Vukašinovića – Liturgijska obnova u XX veku.</s><s>Istorijat i bogoslovske ideje liturgijskog pokreta u Rimokatoličkoj crkvi i njihov uzajamni odnos s liturgijskim životom Pravoslavne crkve, Beograd – Novi Sad – Vršac 2001.</s><s>Knjiga je nakon toga prevedena na ruski – Литургическое возрождение в XX веке: История и богословские идеи литургического движения в Католической Церкви и их взаимоотношение с литургической жизнью Православной Церкви, Moskva 2005, i engleski jezik: Liturgical Renewal in the 20th Century: The History and Theological Ideas of the Liturgical Movement in the Roman Catholic Church and its Mutual Relation to the Liturgical Life Of The Orthodox Church, Eastern Christian Publications, Fairfax, VA, www.ecpubs.com, ISBN: 1-892278-95-2. U njoj autor navodi čitav niz teologa drugih konfesija: L. 42 O njemu smo više puta pisali: V. Vukašinović, Preteča liturgijske obnove: dr Petronije Trbojević, arhimandrit šišatovački, Bogoslovlje 1 (2002); V. Vukašinović, Liturgijsko bogoslovlje Petronija Trbojevića, Srpska teologija u dvadesetom veku – istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 3, 2008, 41–47; V. Vukašinović, Još jedan osvrt na teologiju Petronija Trbojevića, Srpska teologija u dvadesetom veku – istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 10, 2011, 262–269. 43 O tome videti opširnije u: V. Vukašinović, Liturgijska obnova u XX veku, 39–60.</s><s>Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi skog bogoslovlja – a one su skoro u potpunosti usmerene na omogućavanje delatnog učešća vernih u bogosluženju,44 što je ideja vodilja liturgijskog pokreta, videće se Petronijeva velika sličnost ovom fenomenu.</s><s>Pogledajmo to na konkretnim fenomenima.</s><s>Pišući o liturgijskim problemima svoga doba on beleži: »Sveštenika vernik niti pravo vidi niti pravo čuje.</s><s>Vernik ne razume šta sveštenik govori, a pogotovo ne može da uhvati vezu između onoga što sveštenik kaže i onoga što pojac 'odgovara'... (podvukao V. V.)«.45 Ovo je dragocen tekst oca Petronija jer se u njemu, u nekoliko rečenica, nabraja veliki broj tema liturgijske obnove: problem visokog ikonostasa i zatvaranja carskih dveri, što sprečava vizuelno učestvovanje u bogosluženju; pitanje (nerazumljivog) bogoslužbenog jezika; pitanje čitanja molitava Evharistije u sebi, što sluhu, odnosno umu, ostavlja samo doksološke završetke i odgovore pojaca koji obično nemaju neku jaču unutrašnju vezu.</s><s>Zbog toga se otac Petronije zalagao za prevođenje liturgijskog teksta na govorni jezik, njegovo odgovarajuće proiznošenje i upoznavanje vernih sa njegovim sadržajem.46 Bogoslovlje oca Petronija Trbojevića pisano je u teška vremena za srpsku teologiju, pomalo naivnim, omilitičkim a ne naučnim stilom, sa mnoštvom sentimentalnih izleta i anahronizama.</s><s>Ipak ono ima određene vrednosti.</s><s>Možda najznačajnija od svih njih je njegova spremnost da kultnom životu Crkve pristupi na istorijski način, što je doprinelo formiranju svesti o njegovoj razvojnoj prirodi i unutrašnjem dinamizmu kao i mogućnostima budućeg razvoja kao izraza živoga života Crkve Božije koje iz toga proizlaze.</s><s>Značajan doprinos razvoju liturgičke misli među Srbima pružio je i protoprezviter-stavrofor dr Radoslav Grujić (1878–1955), takođe profesor Bogoslovskog fakulteta, koji je, iako po primarnoj vokaciji nije bio liturgičar, ostavio dobar broj važnih priloga iz ove oblasti,47 uglavnom iz istorijsko-arheološke i ritualističke sfere.48 44 P. Trbojević, O reformama crkvenim II, Sremska Mitrovica 1932, 19. 47 S. Ubiparipović, Liturgički prilozi protoprezvitera-stavrofora dr Radoslava Grujića srpskoj teologiji u 20. veku, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i reVladimir Vukašinović</s>\n<s>Promoter osnovnih ideja liturgijskog preporoda i predhoditelj nadolazeće liturgijske obnove49 bio je i protoprezviter Božidar Mijač (19102000).</s><s>Ovaj parohijski sveštenik, autor nekoliko knjiga i više studija, zalagao se za pažljivu i postupnu liturgijsku obnovu u sferama bogoslužbenog jezika, besedništva (govoreći o svetotajinskoj prirodi liturgijske propovedi koju treba vraćati na njeno organsko mesto – nakon čitanja Jevanđelja) i aktivnog učestvovanja u liturgijskom životu putem obnavljanja prakse redovnog pričešćivanja.</s><s>Njegov primer, koji nije usamljen, pokazuje nam da nisu samo profesori i episkopi bili nosioci liturgijskog preporoda nego i parohijsko sveštenstvo.50 Preporodu liturgijskog života SPC doprineli su i mnogi njeni episkopi koji su u svojim eparhijama radili na obnavljanju predanjskog razumevanja Liturgije i njenog odnosa sa Svetim tajnama (pogotovu Krštenjem, Brakom i Pokajanjem), liturgijskoj katihizaciji vernih, dodatnom obrazovanju sveštenstva, obnavljanju monaškog života, pokretanju bogate izdavačke delatnosti i drugih vidova medijskog prisustva Crkve.</s><s>Oni su najvećim delom, mada ne svi, predavali ili predaju na Bogoslovskom fakultetu, što još jednom potvrđuje vezu ove škole i razvoja liturgijske teologije i prakse u Srbiji.</s><s>Među njima treba spomenuti Amfilohija Radovića (1938) Mitropolita crnogorsko-primorskog, bivšeg Episkopa banatskog (1985–1991), Irineja Bulovića (1947), Episkopa bačkog (1990), Atanasija Jevtića (1838) Episkopa banatskog (1991–1992), zahumskohercegovačkog (1992–1999) i Ignatija Midića (1954) Episkopa braničeJedna od najznačajnijih ličnosti za razvoj liturgičke nauke i liturgijske svesti u SPC bio je njen prethodni poglavar Patrijarh Pavle Stojčević (1914–2009).</s><s>I u njegovom slučaju se pokazalo da su: »... ljubav prema bogosluženju i istinama vere ali i spremnost na predano služenje Telu Hristovom ... glavni motivi liturgičkog stvaralaštva.</s><s>«51 Patrijarh Pavle bio je mistagog, pastir i liturgičar inovativnog pristupa.52 Najpoznatije Patri49 S. Ubiparipović, Liturgički doprinos protoprezvitera Božidara Mijača srpskoj teologiji u 20. veku, Srpska teologija u dvadesetom veku:Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. 51 S. Ubiparipović, Patrijarh Pavle kao liturgičar, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 4, 2009, 74.</s><s>Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi jarhovo delo je trotomni zbornik Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere objavljeno u Beogradu 1998., 2007. i 2010. godine.</s><s>Ovaj zbornik sabran je od njegovih odgovora na bogoslovske, etičke i bogoslužbene nedoumice koje su mu tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga veka u formi pitanja postavljali sveštenici, monasi i duhovno probuđeni vernici SPC.</s><s>Kao što je poznato, Njegova Svetost je prvobitno odgovore objavljivao u Glasniku, službenom listu SPC.</s><s>Potom su oni sabrani i tri puta objavljeni u ovim knjigama.</s><s>Centralna karakteristika teologije Patrijarha Pavla je harmonični odnos crkvenog Predanja i ličnog opita.</s><s>Njegovu misao odlikuje i blagodatna usklađenost crkvene akrivije i ikonomije kao i hvale vredna spremnost da nikada ne beži od pojedinih pastirskih i duhovnih tema, ma kako one na prvi pogled nezgodne mogle biti, što otkriva još jednu značajnu crtu njegove teologije: pastirsku brigu za dobrobit slovesnoga stada.</s>\n<s>Važan pregaoc na polju razvoja liturgike u SPC bio je episkop bački dr Irinej Ćirić (1884–1955).</s><s>On nikada nije predavao na Bogoslovskom fakultetu i sav njegov kontakt sa crkvenom prosvetom bio je tokom predavačkog rada u Karlovačkoj bogosloviji.53 Suštinski doprinos episkopa Irineja Ćirića ogleda se u njegovom ogromnom prevodilačkom radu.</s><s>Kako je to pokazao S. Ubiparipović u iscrpnoj bibliografiji njegovih radova koju je objavio u radu Liturgički doprinos episkopa bačkog dr Irineja Ćirića srpskoj teologiji XX veka, episkop Irinej je svojim prevodilačkim opusom obuhvatio gotovo sve rodove i vrste crkvene sakralne književnosti – od one biblijske, preko himnografske do evhološke.54 Motivi koji su ga pokrenuli da se lati prevođenja bogoslužbenih tekstova na srpski govorni jezik svrstavaju ga u red preteča liturgijske obnove kod Srba u XX veku.</s><s>Prevodeći, zajedno sa Lazarom Mirkovićem, Akatist Presvetoj Bogorodici,55 on, u predgovoru ovom delu, navodi da je strani jezik prepreka vernima u punom razumevanju i učestvovanju u bogosluženju zato što ih ostavlja: »... hladnim spram Crkve i bogosluženja.</s><s>«56 53 S. Ubiparipović, Liturgički doprinos episkopa bačkog dr Irineja Ćirića srpskoj teologiji 20. veka, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. 55 Akatist Presvetoj Bogorodici, preveli Arhiđakon Irinej Ćirić i Lazar Mirković, Sremski Karlovci 1918.</s>\n<s>Ličnost koja se na poseban način ističe u episkopatu Srpske Crkve kada je njen liturgijski žviot u pitanju je, bez svake sumnje, Hrizostom Stolić (1939–2012), Episkop žički i bivši Episkop banatski (1992–2003).57 Svako ozbiljno istraživanje liturgijske teologije SPC tokom druge polovine XX i prve dekade XXI stoleća nemoguće je obaviti a da se pri tome u obzir ne uzme izdavački, prevodilački i priređivački poduhvat Episkopa Hrizostoma Stolića.</s><s>Bilo da je objavljivao bogoslužbene knjige raznih namena i profila,58 bilo da je publikovao bogoslovsku literaturu – pr57 Više o njemu videti u: V. Vukašinović, Liturgijsko izdavaštvo episkopa Hrizostoma Stolića, Srpska teologija danas 2010: Zbornik radova drugog godišnjeg simposiona održanog na PBF 28–29. maja 2010. godine, prir.</s><s>B. Šijaković, 2010, 326–337. 58 Liturgijsko-bogoslužbena bibliografija Hrizostoma Stolića obuhvata sledeća izdanja: 1. MINEJI: Žički i studenički Minej – septembar – avgust, Tom 1–12, priredio episkop žički Hrizostom (Stolić); Kraljevo, EUO Eparhije žičke, Manastir Žiča, Manastir Studenica 2006. 2. APOSTOL I JEVANĐELjA: Apostol – kako se čita svakog dana po sedmicama, priredio Milan Radovanović; Kraljevo, EUO Eparhije žičke 2003, 2004 i 2010.; Sveto Jevanđelje – kako se čita svakog dana po sedmicama, priredio Milan Radovanović; Vrutci: Manastir Rujan 2005 i 2008. 3. LITURGIJARI: Božanstvena Liturgija svetog apostola Jakova brata Gospodnjeg po telu i prvog Episkopa jerusalimskog, pripremio i uredio za jerejsko sveštenodejstvovanje o. Hrizostom Stolić Hilandarac, mašinopis, Hilandar 1982; Božanstvena Liturgija svetog apostola Jakova brata Božijeg i prvog Episkopa jerusalimskog, (crkvenoslovenski tekst, srpske rubrike) pripremio i uredio za jerejsko sveštenosluženje o. Hrizostom Stolić Hilandarac, Hilandarski fond Bogoslovskog fakulteta SPC, Beograd 1985; Božanstvena Liturgija svetog apostola Jakova brata Božijeg i prvog episkopa jerusalimskog, Vršac: Eparhijski upravni odbor Eparhije banatske, 1992; Liturgija Pređeosvećenih darova Svetoga apostola Jakova Brata Božijeg (sreda četvrte nedelje velikog posta), Vršac: Eparhijski upravni odbor Eparhije banatske, 1996; Liturgija Pređeosvećenih darova Svetoga apostola Jakova Brata Božijeg (Veliki ponedeljak), Vršac: Eparhijski upravni odbor Eparhije banatske, 1996; Liturgija Pređeosvećenih darova Svetoga apostola Jakova Brata Božijeg (Veliki utorak), Vršac: Eparhijski upravni odbor Eparhije banatske, 1996; Liturgija Pređeosvećenih darova Svetoga apostola Jakova Brata Božijeg (Velika sreda), Vršac: Eparhijski upravni odbor Eparhije banatske, 1996; Božanska liturgija svetoga apostola Marka, Vršac: Eparhijski upravni odbor Eparhije banatske, 1998; Liturgija Apostolskih ustanova, preveo i priredio episkop žički Hrisostom (Stolić); Kraljevo, EUO Eparhije žičke, 2004; Činovnik arhijerejskog sveštenosluženja, priredio episkop žički Hrisostom (Stolić); Kraljevo, EUO Eparhije žičke, 2006 i 2010; Činovnik arhijerejskog sveštenosluženja za prezvitersku i đakonsku upotrebu, priredio episkop žički Hrisostom (Stolić); Kraljevo, EUO Eparhije žičke, 2009. 4. OSTALI TEKSTOVI: Pravoslavni svetačnik: mesecoslov svetih 1, Septembar-jun, Kragujevac 1988; Pravoslavni svetačnik 2, Jul-avgust, Kragujevac 1989; Služba svetom ocu Savi Trećem = Служба свęтаго отца нашего Саввы Третїаго = Office for saint Sava the Third, prev.</s><s>M. Matejić, Columbus: Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi venstveno na polju liturgike, Vladika Hrizostom nije samo anticipirao i pratio nego je, na svojevrsan način, omogućavao javljanje i procvat liturgijskog preporoda koji je karakterisao našu Pomesnu Crkvu tokom pomenutog vremenskog perioda.</s><s>Vreme u kome su se pojavljivale ove knjige je, bez svake sumnje, vreme buđenja interesovanja za liturgijski život Crkve i opšte obnove bogoslovlja kod nas.</s><s>Liturgijski tekstovi i drugo bogoslužbeno štivo koje je objavljivao Episkop Hrizostom pratili su, podržavali i jednim delom, omogućavali liturgijski preporod koji smo doživeli i u kome se i dalje, hvala Bogu, nalazimo.</s><s>Bogatstvo liturgijskog života Pravoslavne Crkve koje nam je on približio stvorilo je zdravu klimu u kojoj su se slobodno mogli formirati i negovati liturgijski ukus i stil, stvarati bogoslužbeni afiniteti i razvijati jedna bogoslovska širina i dubina koja karakteriše autentično življenje i razumevanje molitvenog predanja Crkve.</s><s>Prirodno je da govor o episkopima revniteljima na polju liturgijskih prevoda nastavimo posebnom celinom posvećenom ovom važnom crkvenom delu.</s>\n<s>Posebnu oblast našeg interesovanja predstavlja prevodilaštvo, kako ono koje se tiče bogoslužbenih knjiga, tako i ono koje obuhvata dela drevnih i savremenih liturgičara, istoričara i tumača hrišćanskog bogosluženja.</s><s>3.1 Prevodi bogoslužbenih knjiga</s>\n<s>Bogosluženje se danas u SPC vrši dvojezično kako na srpskom govornom tako i na starom slovenskom jeziku,59 doduše i na žalost – ruske Ohio state University, 1985, Obred polaganja temelja Crkve, Kraljevo 2009.</s><s>Pored navedenog treba znati da je Episkop Hrizostom učestvovao u prirećivanju novog izdanja Zbornika a da sada, po nalogu Svetog Arhijerejskog Sinoda, priređuje novo, prošireno i ispravljeno, izdanje Srbljaka.</s><s>Takođe je preveo i Liturgiju Svetog Grigorija Bogoslova da bi je približio našoj bogoslovskoj javnosti, ne namenivši je bogoslužbenoj upotrebi.</s>\n<s>59 O problematici bogoslužbenog jezika najviše je pisala Ksenija Končarević.</s><s>Izborna bibliografija njenih radova obuhvatila bi sledeće naslove: K. Končarević, »O bogoslužbenom jeziku Srpske Crkve u prošlosti i danas«, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, knj.</s><s>25/2 (1996) 57–66; »Дискуссии о богослужебном языке в Сербской Православной Церкви: исторический обзор и современное состояние«, Церковь и время 1 (26) (2004) 29–52; »Srpski jezik u liturgijskom funkcionisanju: stanje i perspektive«, Srpski jezik, god.</s><s>X, br.1–2 (2005) 377–401; Jezik i pravoslavna duhovnost.</s><s>Studije iz lingvistike i teologije jezika, Kragujevac: KaleVladimir Vukašinović</s>\n<s>3. Liturgijsko prevodilaštvo redakcije, tzv. crkvenoslovenskom jeziku.</s><s>Bogosluženje na srpskom govornom jeziku odobreno je odlukom Svetog arhijerejskog Sabora: »Ubuduće na srpskom govornom području može se služiti na crkvenoslovenskom i srpskom govornom jeziku.« (AS br 8/zap 92 od 23. maja 1986.) Ovo zvanično ulaženje govornog jezika u bogoslužbeni život Crkve na izvestan način je potisnulo, pa i ugrozilo, upotrebu staroslovenskog jezika.</s><s>Zbog toga je Odlukom Svetog arhijerejskog Sinoda zbog krize u poznavanju i upotrebi crkvenoslovenskog jezika u savremenom bogoslužbenom životu rešeno da se u bogoslovijama SPC bogosluženja u većoj meri vrše na crkvenoslovenskom jeziku (SAS br 196/ zap.</s><s>155 od 19. marta 2012. godine).60 Podstaknut ovim Srpski Patrijarh Irinej blagoslovio je da se u svim hramovima na teritoriji Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke jednom mesečno služi Sveta Liturgija na crkvenoslovenskom jeziku (AEM 777 od 20. jula 2012. godine).</s><s>Prevođenje bogoslužbenih knjiga u SPC tokom XX veka bilo je većim svojim delom spontan proces i plod lične inicijative prosvećenih liturga i pastira, teološki svesnih značaja ovog postupka.</s><s>Poznato je, a i ovde se nić 2006; »Stavovi vernika SPC prema upotrebi srpskog jezika u bogosluženju (ogled sociolingvističke analize)«, Religija i tolerancija, br. 8 (2007) 7–30; »O jezičkoj politici Crkve u kontekstu liturgijske obnove (ruska iskustva iz XX i s početka XXI veka)«, Godišnjak Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, god.</s><s>VI, br. 6 (2007) 81–109; »Odrodzenie liturgiczne w XIX–XX wieku oraz tendencje w polityce jęzikowej poszczegolnych slowiańskich kościolów prawoslawnych«, ŠIn:Ć P. Bortkiewicz et al. (red.), Język religijny dawniej i dziś (w kontekście teologicznym i kulturowym).</s><s>Materiały z konferencji (22–24 września 2008 w Gnieźnie), Poznań: Wydawnictwo »Poznanskie Studia Polonistyczne« 2009, 263–270; »Литургическое возрождение и актуальные изменения в сербской сакральной коммуникативной культуре«, ŠV sb.</s><s>Ć: I. A. Sternin (red.), Коммуникативные исследования 2009.</s><s>Теория коммуникации.</s><s>Коммуникативное поведение, Voronež: Istoki 2009, 37–49; Sakralna komunikacija: norme, tradicije, sredstva, Beograd: Pravoslavni bogoslovski fakultet, Institut za teološka istraživanja 2013; »Сербский язык в богослужебном функционировании: обзор Ponomarenko, Ю.</s><s>A. Gerasimenko (red.), Язык как инструмент познания и зеркало эпохи.</s><s>Материалы международной научно-практической конференции »VII Кирилло-Мефодиевские чтения« (Симферополь, 22–23 мая 2014), Симферополь: Дом писателей им.</s><s>Домбровского, 2014, 17–21. 60 Zahvaljujem protojereju-stavroforu dr Savi Joviću na ukazanoj pomoći oko prikupljanja ovih podataka.</s>\n<s>Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi pokazalo, da ne postoji prevođenje koje nema određene teološke pretpostavke, odnosno bogoslovski stav i viziju koji se potom odražavaju i na rešenja koja se u prevodima donose.</s><s>Zbog toga se sučeljavanja teoloških stavova mogu pratiti i u različitim prevodima istog teksta.</s><s>Takav je bio slučaj i sa prevodima Svete Liturgije u tom periodu.</s><s>Ukoliko uporedimo prevode Justina Popovića, episkopa Irineja Ćirića i Emilijana Čarnića (1914–1995), koji je radio po blagoslovu episkopa Save Vukovića i u okviru njegovih razumevanja bogosluženja, videćemo to na jedan jasan i očigledan način.</s><s>Mi ćemo ovde samo na primeru pominjanja odnosno nepominjanja anđela na Proskomidiji pokazati postojanje takvih razlika.</s><s>O ostalim aspektima ovih konfrontacija pisali smo na drugim mestima.61</s>\n<s>Otac Justin Popović je u svom starijem prevodu Svete Liturgije,62 što je potom ponovljeno u prepisu istog za potrebe manastira Krke,63 prvu česticu koja se vadi iz prosfore nakon Presvete Bogorodice namenio Bestelesnim Silama sa napomenom da je: »tako u grčkim služebnicima ...« Emilijan Čarnić, koji je takođe, prevodio sa grčkih predložaka, to ne čini, nego ovde ostavlja pomen Proroka, Preteče i Krstitelja Jovana,64 i na taj način, u stvari, vrši redakturu prevođenog teksta.</s><s>Irinej Ćirić spaja obe varijante u jednu celinu – objašnjavajući da je jedna grčkog a druga slovenskog porekla.65 U svom novijem prevodu, otac Justin ostaje dosledan prvobitnom rešenju: U čast i spomen prevelikih činonačalnika Mihaila i Gavrila i svih nebeskih bestelesnih sila,66 ali sada razvija čitavu bogoslovsku apologiju svog izbora.</s><s>On objašnjava ovaj postupak aktuelnom grčkom liturgijskom praksom, kao i mnogim starim liturgijskim rukopisima, 61 V. Vukašinović, Confrontation of Liturgical Theologies in Translations of Holy Liturgies into Serbian Language in The 20th Century, Bogoslovni vestnik – Glasilo Teološke 62 Božanstvena Liturgija Svetoga oca našega Jovana Zlatousta, preveo sa grčkog jerođakon Justin Sp.</s><s>Popović, Beograd 1922, 19.</s>\n<s>Vladimir Vukašinović kako grčkim tako i slovenskim.67 Pored toga navodi odlomak iz Tumačenja Svete Liturgije Filoteja Carigradskog, gde, Filotej, govoreći o Proskomidiji, direktno pominje anđelske sile koje na Sv. Diskosu okružuju Hrista: »Njegova Mati je svojom česticom Njemu s desne strane, Anđeli pak i Svetitelji su mu s leve strane ...</s><s>«68 Ovde otac Justin pokazuje suptilno bogoslovsko osećanje za jedinstvo strukturalnih elemenata jednog liturgijskog obreda – koji nikada ne sačinjavaju samo liturgijski tekstovi nego i drugi važni elementi među kojima, svakako, i liturgijski komentari – mistagogije.69</s>\n<s>O čemu se, u stvari, radi?</s><s>Problem je dvojake prirode.</s><s>Jedna njegova dimenzija polazi od želje da se po svaku cenu sačuva aktuelna srpska liturgijska praksa bez obzira na to šta u korist ili na štetu toga govore istorijski izvori i bogoslovlje Crkve.</s><s>Takav pristup je prisutan kod E. Čarnića.</s><s>Druga je znatno dublja i pokreće kompleksnija teološka pitanja.</s><s>Ona se mogu svesti na sledeće: da li je Bestelesnim Silama, dakle anđelima i ostalim nebeskim činovima, potreban liturgijski pomen ili ne?</s><s>Drugim rečima, da li oni imaju biće i svetost nezavisno od liturgijskog osvećenja ili je primaju, kao i sva druga stvorena bića, samo i jedino kroz nju.</s><s>Justinov tretman angelskih sila u liturgiji naišao je na svoje oponente i istomišljenike.</s><s>Tako, na primer, Vladika Atanasije Jevtić smatra pominjanje bestelesnih sila odlikom starije prakse što je kasnije neznalački izostavljeno.70 Sa druge strane, Patrijarh Pavle (u vreme kada je još bio Episkop raško-prizrenski) u tekstu: Treba li na Proskomidiji vaditi čestice za Svete Anđele,71 koji je prvobitno objavljen 1974. godine, dakle pre štampanja Justinovog prevoda, nastoji da na osnovu: »... dogmatskog i liturgijsko-istorijskog stanovišta«72 ospori validnost ove prakse.</s><s>Osnovni dogmatski argument koji iznosi u ovom tekstu je da »Spasiteljevo iskupiteljsko delo nije bilo za anđele ...</s><s>Žrtva Hristova bila je za ljude ...</s><s>Anđeli se tu ne spominju.</s><s>«73 I na drugom mestu veli da je smisao 67 Božanstvene Liturgije, 230–231.</s>\n<s>70 A. Jevtić, Hristos Nova Pasha: Božanstvena Liturgija 3 – sveštenosluženje, pričešće. zajednica bogočovečanskog Tela Hristovog, Beograd – Trebinje 2008, 43. 71 Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere III, drugo izdanje, Beograd Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi vađenja čestica na proskomidiji: »... opraštanje greha (stoga nevađenje posebne čestice za Svete Anđele) i proslavljanje Svetih«.74 Episkop Pavle je ovde, na izvestan način, osiromašio pojam spasenja svodeći ga isključivo na fenomen iskupljenja.</s><s>Činjenicom da je Episkop, i potonji Patrijarh srpski, Pavle učestvovao u Komisiji Svetog arhijerejskog Sinoda koja je prevela i priredila sinodalna izdanja služebnika na srpskom jeziku, a imajući u vidu ove njegove iznesene stavove, možemo da objasnimo to da se u sinodalnim prevodima ne pominju Anđeli75 na ovom mestu.76 3.2 Prevodi liturgičkih dela</s>\n<s>Na samom početku treba reći da u prevođenju liturgijskih dela u najvećem broju slučajeva nije postojao organizovani i planski pristup ovom radu.</s><s>Mnoštvo knjiga i teoloških studija prevedeno je samo zbog toga što su bili dostupni prevodiocima ili, pak, što ih je znanje jezika usmeravalo na jednu grupu autora koji su pisali i objavljivali na njima.</s><s>Podrazumeva se da je autorima koji su bili popularni u nekom vremenu poklanjana posebna pažnja kao i onima koje su voleli i poštovali prevodioci ili izdavači.</s><s>Sa žaljenjem moramo konstatovati da svi prevodi nisu bili ujednačenog kvaliteta niti da su uvek poštovani osnovni principi prevodilaštva i izdavaštva.</s><s>Prevodioci knjiga najviše su preveli ruskih autora.77 Jezička bliskost nije jedini kriterijum koji je doveo do toga tradicionalno oslanjanje na Rusiju kada su verske stvari u pitanju takođe je u tome imalo svoju značajnu ulogu.</s><s>Tragovi takvog shvatanja vode u duboku prošlost.</s><s>Srpski svetogorski manastir Hilandar u svojoj rukopisnoj riznici sadrži služebnik HIL 334 iz 17. veka u kome se liturgu nalaže da vrši bogosluženje na određen način sa objašnjenjem da je to: »... jerusalimski i svetogorski pravilan poredak, i ruski.</s><s>«78 Najprevođeniji autor, kako ove tako i svih ostalih jezičkih grupa, bez svake sumnje je Aleksandar Šmeman.</s><s>Od 1979. godine kada je u Srbiji prevedena njegova poznata knjiga Za život sveta – svetotajiska filosofija života pa sve do 2012. godine kada je izašla knjiga Veliki post u našem životu 75 Služebnik, Beograd 2007, 77.</s>\n<s>77 Treba znati da svi autori ove grupe nisu prevođeni sa ruskog, niti su ceo svoj život ili makar njegov deo proveli u Rusiji.</s><s>Svi su oni, međutim, ili Rusi poreklom ili su se intelektualno i duhovno formirali u ruskom kulturnom krugu.</s>\n<s>Šmemanova teologija nije uticala samo na srpsko bogoslovlje.</s><s>Ona je i u Grčkoj kao i u drugim pravoslavnim sredinama doprinela obnovi bogoslovlja i njegovom preusmeravanju.80 U Srbiji se Šmemanovo bogoslovlje, zajedno sa teološkim doprinosom G. Florovskog, J. Majendorfa i J. Zizjulasa, nadgradilo na liturgijsko delo arhimandrita dr Justina Popovića (1894–1979).</s><s>Dalja razrada Justinove liturgijske teologije, kako kod njegovih neposrednih učenika tako i kod onih koji su se posredno, 79 Za život sveta – svetotajiska filosofija života, prevod sa engleskog J. Olbina, Pravoslavlje, Beograd 1979; Veliki post, prevod sa engleskog J. Olbina, Kalenić, Kragujevac 1983; Veliki post, Sv. Simeon Mirotočivi, Vrnjačka Banja 1990; Sveta tajna krštenja, prevod sa ruskog R. Lazić, Mitropolija crnogorsko-primorska, Cetinje 1991; Liturgija i život, prevod sa engleskog M. Arsenijević, V. Nikčević, Mitropolija crnogorsko-primorska i skenderijska, Cetinje 1992; Za život sveta – svetotajiska filosofija života, prevod sa engleskog J. Olbina, Jasen-Logos, Beograd-Nikšić 1994; Istorijski put Pravoslavlja, Beograd 1994; Tajne praznika, prevod sa ruskog M. Arsenijević, Svetigora, Cetinje 1996; Crkva, svet, misija – razmišljanja o Pravoslavlju na Zapadu, Cetinje 1997; Veliki post, Bratstvo Sv. Simeona Mirotočivog, Vrnjačka Banja 1999; Crkvena godina, prevod sa ruskog M. Arsenijević, Svetigora, Cetinje 1999; Svete tajne, prevod sa engleskog M. Arsenijević, V. Nikčević, Svetigora, Cetinje 1999; Vodom i duhom: o tajni krštenja, prevod sa ruskog S. Prodić, Srpski Sion, časopis Pravoslavne eparhije sremske (posebna izdanja), Sremski Karlovci 1995. (drugo izdanje 1996., treće 1997.); Za život sveta: svetotajinska filosofija života, prevod sa engleskog J. Olbina, Plato, Beograd 1999. (drugo izdanje 2006.); Veliki post, prevod sa engleskog J. Olbina, Kalenić, Kragujevac 2002; Vodom i duhom: o svetoj tajni krštenja, prevod sa ruskog S. Prodić, Šibenik 2002; Krštenje – početak života u Crkvi, sa crkvenoslovenskog i ruskog preveli arhim.</s><s>J. Popović, R. Lazić, M. Arsenijević, Svetigora, Cetinje 2002; Evharistija – tajinstvo Carstva, Manastir Hilandar, Sveta Gora Atonska 2002. (drugo izdanje 2009.); Za život sveta, Beograd, Sveta srpska Carska Lavra manastir Hilandar 2004. (drugo izdanje 2009.); Naš život u Hristu, Hristov život u nama, izabrane besede, eseji, studije i odlomci iz Dnevnika 1973–1983, preveo i priredio M. Arsenijević, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Aleksandra Nevskog, Beograd 2007; Dnevnik, Trebinje 2007; Smrt smrti, Beograd 2007; Uvod u liturgičko bogoslovlje, Šibenik 2005; Veliki post, Trebinje: manastir Tvrdoš, Vrnjačka Banja: Bratstvo Sv. Simeona Mirotočivog 2007; Vodom i duhom: o tajinstvu kršenja, Beograd, Sveta srpska Carska Lavra manastir Hilandar 2008; Izabrana liturgička dela: Uvod u liturgičko bogoslovlje, Vodom i duhom, Šibenik 2008; Evharistijsko bogoslovlje, Otačnik, Beograd 2011; Veliki post u našem životu, Beograd 2012.</s>\n<s>80 S. Alexopoulos, Did the Work of Fr. Alexander Schmemann Influence Modern Greek Theological Thought?</s><s>A Preliminary Assessment, St.</s><s>Vladimir’s Theological Quarterly Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi preko njegovih dela nadahnjivali Justinovom mišlju i učenjem, u većoj ili manjoj meri uključivala je i određene elemente Šmemanovog bogoslovlja.</s><s>Nije na odmet reći i to da je Justinovo bogoslovlje u reči i delu njegovih duhovnih sinova, potonjih episkopa Crkve, samom prirodom njihove službe dovedeno u jedan širi kontekst, prošireno i razrađeno.</s><s>Zbog svega toga razvoj liturgijske teologije u Srbiji nemoguće je razumeti bez izučavanja života i bogoslovlja Justina Popovića, koga je Crkva pribrojala Diptisima Svetih 2. maja 2010. godine.</s><s>Justinovo liturgijsko bogoslovlje proisteklo je iz njegove ličnosti, svega onoga što ju je karakterisalo i činilo jedinstvenom, ne samo u odnosu na prethodnike, nego i na one sa kojima je delio epohu u kojoj je živeo.</s><s>Šta se u Justonovom delu, odnosno njegovoj ličnosti, na prvom mestu može videti?</s><s>Harmoničan spoj lične pobožnosti, autentičnog asketskog etosa koji je pokazao da je svako vreme vreme svetosti za one koji je traže i koji joj hrle, i podvižničke posvećenosti bogoslovskom obrazovanju i intelektualnom uzrastanju, koje takođe obznanjuje da je učenje teologije celoživotan proces kome treba posvetiti svoje biće.</s><s>Sukobljavanja akademskog i aksetskog bogoslovlja, koja duboko potresaju neke druge pravoslavne sredine, i kojih, doduše, ni SPC nije u potpunosti lišena, u Justinu imaju stalni uzor harmoničnog izmirenja i preklapanja.</s><s>Jedan od tumača Justinove teologije tačno je rekao da srpska sredina može da se: »... pohvali kako uspehom takvog pomirenja tako i predanjskim svedočenjem harizmatične istovetnosti reči Božije projavljene u spisima asketskih i akademskih bogoslova (...) u takvom svedočenju posebno mesto pripada našem Bogoslovskom fakultetu i to prvenstveno zaslugom njegovog bivšeg profesora arhimandrita Justina Popovića.</s><s>«81Justinov doprinos liturgijskom životu i liturgičkoj nauci je u svakom slučaju specifičan.</s><s>On je celim svojim bićem i svim svojim delom postao svojevrsni obrazac, model, bogoslovskog mišljenja i doživljavanja ovih fenomena.</s><s>Iako nije napisao ni jedan klasičan liturgički rad, teme i uvidi iz ove oblasti razasuti po njegovim drugim delima predstavljaju: » ... najznačajniji doprinos ne samo liturgici već liturgijskom životu i liturgijskoj svesti u našoj pomesnoj Crkvi od vremena Svetog Save pa do danas.</s><s>«82 Taj se doprinos 81 N. Milošević, Doprinos arhimandrita Justina Popovića unapređenju liturgijske svesti kod Srba, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B.</s>\n<s>Vladimir Vukašinović u prvom redu ogleda u otkrivanju Liturgije kao Svetajne Crkve83 što je bilo: »... tokom poznog srednjeg veka (...) izloženo iskušenju udaljavanja od izvornog i predanjskog poimanja svete Evharistije ...</s><s>«84 kao takve.</s><s>No, vratimo se Aleksandru Šmemanu i analizi njegovog doprinosa.</s><s>Šmemanovo bogoslovlje, takvo kakvo jeste – otvoreno, lično, hrabro i proročko ne pokreće samo pobornike i simpatizere, istomišljenike i nosioce sličnoga duha.</s><s>Ono, što je sasvim za očekivanje, izaziva snažan odijum i neprijateljstvo i pokreće lavinu protivničkih komentara.</s><s>O snazi Šmemanove misli da se suditi i na osnovu oblika kritičkih reagovanja koje je ona izazvala.</s><s>Najradikalniji od njih bilo je spaljivanje Šmemanovih knjiga 5. maja 1998. godine u ruskom gradu Ekaterinburgu.</s><s>Iako je lokalni episkop Nikon to kasnije negirao, samo vezivanje Šmemanovih knjiga i cenzurne lomače dovoljno govori o gnevu i nemoći određenih struktura u Crkvi koje je on svojim bogoslovljem dotakao.</s><s>Pokretanje pitanja uticaja teologije Aleksandra Šmemana kako na srpsko bogoslovlje, tako i grčko85 značajno je i zbog toga što ukazuje na važnu činjenicu da harizma teologije nije nužno vezana za određeni geografski prostor, čak ni za religijsko-kulturnu sredinu (iako se ona u njemu i njoj može viševekovno projavljivati).</s><s>Bogoslovlje se trajno ne smešta u bilo kakvu instituciju ovoga sveta na isti onaj način na koji i Crkva prevazilazi kategorije obične institucionalnosti.</s><s>Kao što se Crkva uvek i iznova konstituiše, kroz evharistijska sabranja i na osnovu svog trajnog epikletskog načina postojanja, tako se i harizma bogoslovlja ovaploćuje u određenoj sredini kroz nadahnute teologe, oce i pastire Crkve.</s><s>Šmeman je značajan zbog toga što je pokazao da se i sa Novog Kontineta na Stari Svet mogu izliti obnavljajući talasi bogoslovskog mišljenja.</s><s>To nam, postavivši stvari u širi kontekst, otvara pravu problemsku perspektivu – u kojoj meri su ovakva uzajamna izgrađivanja i teološka obogaćenja moguća ne samo među kontinentima nego i među konfesionalno različitim Crkvama.</s><s>Jedan od prvih konkretnih koraka koji valja učiniti u tom pravcu podrazumeva iskoračenje iz aprioristički negativnih konotiranja teopolitičkih 84 N. Milošević, (H)eortološka perspektiva Svete Evharistije, 146. 85 S. Alexopoulos, Did the Work of Fr. Alexander Schmemann Influence Modern Greek Theological Thought?</s><s>A Preliminary Assessment, St.</s><s>Vladimir’s Theological Quarterly Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi pojmova Istoka i Zapada.</s><s>Strah od Zapada86 na jednoj i Istoka na drugoj strani, široki dijapazon emotivno negativno obojenih sadržaja koji ovi termini mogu da nose i često nose, baca tešku senku na svaku vrstu teološkog dijaloga.</s><s>Mislimo da je vreme da se otvoreno kaže da će se u međucrkvenom dijalogu istinski napredovati onda kada same termine Zapad i Istok počnemo da oslobađamo negativnih sadržaja, kada oni sami po sebi prestanu da i u našem unutarcrkvenom teološkom diskursu (a ne samo u međukonfesionalnom) aprirono označavaju nešto samo po sebi loše i problematično i počnu da se ispunjavaju realnim sadržajima u zavisnosti od toga šta se, kada i kako procenjuje i vrednuje u njima.</s><s>Jedan od najznačajnijih doprinosa Šmemanovog bogoslovlja, koje se odražava kako na stranicama njegovog dela tako i u životima Crkava koje su se nadahnjivale njegovim bogoslovljem, je nastojanje da se suštinski povežu akademska teologija i pastirski rad.87 To se prvo odvilo u njemu samom.</s><s>Profesura mu je dala teološku viziju, pastirska služba iskustvo koje je tu viziju stavljalo u realne okvire i izbavljalo iskušenja kabinetskog projektovanja lepih ali neostvarivih teoloških ideja.</s><s>Prorok evharistijskog preporoda ljudskoga roda i Božije tvorevine bio je istovremeno bolno svestan svih trivijalnosti i zloupotreba koje crkvena svakodnevica može da donese i donosi.</s><s>Ta dimenzija njegovog bogoslovlja, i to valja otvoreno reći, ponajmanje je prihvaćena u svim sredinama gde se njegove knjige čitaju a misao poštuje.88 Sledeći po redu svakako je ruski teolog koji je stvarao u Francuskoj Nikolaj Afanasjev, rodonačelnik evharistijske eklisiologije.89 Njima sledi veći ili manji broj objavljenih dela sledećih autora: Nikolaja Balašova,90 89 Trpeza Gospodnja, prevod sa ruskog K. Končarević, Cetinje 1996. (drugo izdanje: Vršac 2001, treće: Kraljevo 2009); Služenje mirjana (laika) u Crkvi, sa ruskog K. Simić, Vršac 2001, (drugo izdanje: Kraljevo 2009); Eklisiologija stupanja u klir, sa ruskog K. Simić, Vršac 2002, (drugo izdanje: Kraljevo 2009); Stupanje u Crkvu, sa ruskog K. Končarević, Vršac 2002, (drugo izdanje: Kraljevo 2009); Crkva Duha Svetoga, sa ruskog K. Končarević, Vršac 2003, (drugo izdanje: Kraljevo 2009); Studije i članci, sa ruskog K. Simić, Vršac 2003, (drugo izdanje: Kraljevo 2009).</s><s>90 Balašov Nikolaj, Na putu ka liturgijskom preporodu, tom Ι, Beseda, Novi Sad 2007; Balašov Nikolaj, Na putu ka liturgijskom preporodu, tom ΙΙ, Beseda, Novi Sad 2009.</s>\n<s>96 Izabrana liturgička dela, Šibenik 2009; Epikleza u prvim hrišćanskim liturgijama, Šibenik 2004; Liturgika sa himnografijom i heortologijom, Šibenik 2003; Sveta liturgija – praktične napomene i bogoslovsko tumačenje, Šibenik 2003; Molitveni krinovi – zbornik članaka iz liturgičkog bogoslovlja, prevod sa ruskog G. Sapsaj, Kalenić, Kragujevac 97 Ikona, prevod sa ruskog R. Mladenović i D. Kerkez, Bratstvo Sv. Simeona Mirotočivog, Vrnjačka Banja 2003.</s>\n<s>107 Snaga bogosluženja: doprinos oca Aleksandra Šmemana liturgičkom bogoslovlju, prevod sa grčkog M. Jager, Martiria, Karlovac-Beograd 2011. 108 Lex orandi – liturgijsko bogoslovlje i liturgijski preporod, Kalenić, Kragujevac Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi zostoma Nasisa,109 Teodora Jangua,110 Jovana Fundulisa,111 Panajotisa Skalcisa112 tako i reprezenata asketske literature – svetogorskih staraca Emilijana Vafidisa,113 Vasilija Gondikakisa114 i Grigorija Svetogorca.115 Nešto manji broj autora prevođen je sa drugih jezika i iz drugih zemalja.</s><s>Tako su objavljene knjige nekolicine autora iz Amerike, (Kirijaki Karidojanis Ficdžerald,116 Stenli Harakas,117 i dr.) i jednog Rumuna (Dimitrija Staniloea118).</s><s>Razlog za ovakav broj rumunskih autora svakako treba tražiti u činjenici da je veoma mali broj Srba školovan u Rumuniji, pa nema ni jezičke bliskosti niti intelektualnih i duhovnih veza koje bi prevođenje ohrabrivale kao što je slučaj sa Grčkom i Rusijom.</s><s>U periodu kojim se bavimo preveden je i nevelik broj autora drugih konfesija.</s><s>U nju spadaju knjige Žana Danielua,119 Huana Μateosa,120 Roberta Tafta121 i Oskara Kulmana122.</s><s>Valja reći i to da su pored novijih autora prevođena i klasična svetootačka tumačenja bogosluženja Nikole 109 Sveštenosluženje Svete tajne evharistije: kanonsko učenje i liturgijski poredak, prevod sa grčkog B. Mrkaja, manastir Roždestva Presvete Bogorodice – Svešteni manastir Cetinjski, Cetinje 2011.</s>\n<s>Kavasile,123 Simeona Solunskog,124 Maksima Ispovednika,125 Germana Carigradskog i Nikolaja Andidskog.126 Objavljen je i veliki broj zbornika liturgičke sadržine.</s><s>Njihov sastav i sadržaj mnogo puta je zavisio od stava koji su priređivači zauzimali u liturgijskim polemikama koje su vođene u vreme kada su knjige objavljivane.127 Oni su, stoga, imali svojevrsnu polemički svrhu.</s>\n<s>Liturgičke studije, kao i tekstovi koji se iz ugla drugih disciplina dotiču liturgičke problematike, prevode se i objavljuju i u srpskoj crkvenoj periodici.</s><s>Daleko bi nas odvelo da, sada i ovde, analiziramo celokupnu periodičnu produkciju SPC, kako naučnu tako i popularno-pastirsku ali nam i letimičan uvid u neke od najvažnijih časopisa može sa određenom dozom jasnoće pokazati osnovne tokove i smernice ovog prevodilaštva.</s><s>Na stranicama ovih časopisa prevođeni su pravoslavni autori poput 123 Kavasila Nikolaj, Tumačenje božanstvene liturgije, prevod sa ruskog Z. Bogdanov, Vršac 1997; Kavasila Nikola, O životu u Hristu, Beseda, Novi Sad 2002; Kavasila Nikola, Tumačenje svete liturgije, Beseda, Novi Sad 2002. 124 Simeon Solunski, Knjiga o hramu, prevod sa crkvenoslovenskog S. Prodić, Sremski Karlovci 1996; Simeon Solunski, O svetoj liturgiji – knjiga o hramu, Šibenik 2003. 125 Maksim Ispovednik, Mistagogija, Šibenik 2006. 126 Tumačenja Svete liturgije, istorija Crkve i mističko sozercanje, sveti German Carigradski, Nikolaj Andidski, Izdavački fond Srpske Pravoslavne Crkve Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, Beograd 2008.</s>\n<s>Prevođenje strane literature, pored školovanja u inostranstvu, predstavljao je značajan kanal prodora drugih teoloških ideja u jednu sredinu.</s><s>Detaljna i pažljiva analiza ovih prevoda, odnosno, teologije koju su oni prenosili i unosili u srpsku sredinu pokazala bi kakvi su uticaji na osnovu nje omogućeni ali i kakvi su u stvarnosti, kako u teološkoj misli tako i u liturgijskoj praksi, zahvaljujući njima, ostvareni.</s><s>To, svakako, prevazilazi okvire ovog saopštenja ali nam barem otvara takve zanimljive istraživačke horizonte.</s>\n<s>Želja da se u jednoj sredini sprovede liturgijska obnova i ostvari preporod bogoslužbenog života uvek za posledicu ima i bogoslovska sučeljavanja onih koji zagovaraju obnovu i smatraju da je ona nužna i potrebna i drugih koji joj se, iz različitih razloga, protive.</s><s>Njihova sukobljavanja i diskusije, polemike i rasprave obeležavaju vremena liturgijskih previranja.</s><s>Postoje različiti oblici ovih polemika i načina učestvovanja u njima.</s><s>O nekima smo već pisali u ovom radu – načinu prevođenja bogoslužbenih knjiga i sastavljanju zbornika liturgiološke sadržine.</s><s>O drugima ćemo sada progovoriti nekoliko reči.</s><s>U SPC su takve polemike vođene, sa dužim ili kraćim prekidima, tokom celog vremenskog perioda koji ovde predstavljamo.</s><s>Opširan opis i analizu svih ovih događanja u okvirima koje imamo nije moguće dati.</s><s>Ilustracije radi skrenućemo pažnju na dva takva fenomena.</s><s>U prvom slučaju pokazaćemo kako pokrenute polemike mogu da traju skoro čitavo stoleće a u drugom kako one mogu da pruže značajne teološke plodove koji potom koriste životu Crkve na razne načine.</s>\n<s>Neke od polemika koje su vođene između dva Svetska rata svoje odjeke doživljavale su mnogo decenija nakon toga.</s><s>Takav je slučaj sa teologijom Patronija Trbojevića, pogotovo njegovim najradikalnijim zahtevom da se iznova promisli način pričešćivanja vernih – jednom zajedničkom kašikicom.144 Ovaj predlog oca Petronija kritikovali su i napali njegovi savremenici Đoko Slijepčević145 i Branko Rapajić, zamerajući mu, su144 Petronije Trbojević, O reformamacrkvenim I, Sremska Mitrovica 1931, 49. 145 Đoko Slijepčević, Arhim. dr Petronije Trbojević: O reformama crkvenim I, Sr.</s><s>Mitrovica, 1931, Svetosavlje 1,1, 1932; Đoko Slijepčević, Odgovor g. arh. dr Petroniju Trbojeviću, Svetosavlje 3,1, 1932.</s>\n<s>Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi štinski gledano, na nedovoljnoj pobožnosti, sekularizovanom pristupu problemu i sledovanju zapadnim ritualnim uticajima.146 Ovaj Trbojevićev predlog kasnije je kritikovao i Patrijarh srpski Pavle.147 Bilo je dovoljno da u nekoliko naših radova o istorijatu liturgijskog pokreta u Srbiji samo pomenemo Trbojevićevo ime i pružimo par uvida u njegovo delo148 pa da se, kako na samog oca Petronija tako i na onoga ko je pisao o njemu, obruše salve, doduše neutemeljene i površne, kritike.</s><s>Suština ovakvih napada sastojala se u zameni teza i podmetanjima nepostojećih stavova.</s><s>Tako je u programski intoniranom tekstu Svetu Liturgiju očuvati i služiti neizmjenjenu149 pomenuto da potpisnik ovih redova: »... hvali nesrećnog šišatovačkog arhimandrita Petronija Trbojevića, koji je prije rata predlagao crkvene reforme (recimo, da se svi pričešćuju iz odvojenih kašičica) i koga su oštro kritikovali svi ljubitelji otačkog predanja.</s><s>«150 Koliko su ove optužbe tačne a njihovi, nepotpisani, autori u pravu pokazali smo u radu Još jedan osvrt na teologiju Petronija Trbojevića.151 Jedna od najdužih i najozbiljnijih liturgijskih polemika zahvatila je Srpsku Pravoslavnu Crkvu krajem prošlog veka a njene posledice se i dan danas osećaju.</s><s>U ovu debatu posvećenu obnovi crkvenog bogoslužbenog života koja se odvija u našoj Pomesnoj Crkvi veoma brzo se uključio i Episkop Atanasije Jevtić (1938) bivši profesor Bogoslovskog fakulteta, reprezentativni bogoslovski predstavnik evharistijske eklisiologije.152 Njegovo uključivanje bilo je organski izraz višedecenijskog sveštenoslužiteljskog i bogoslovskog dela i interesovanja ovog Episkopa 146 Branko R(apajić), O reformama crkvenim, Arhimandrit dr Petronije Trbojević, nastojatelj M. Šišatovca, II knjiga, Svetosavlje 5,1, 1932, 242–244. 147 Patrijarh Pavle, Da li treba brisati kašičicu posle pričešća svakog vernika?, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere III, Beograd 1998, 272–276. 148 V. Vukašinović, Preteča liturgijske obnove: dr Petronije Trbojević, arhimandrit šišatovački, Bogoslovlje 1 (2002); Liturgijsko bogoslovlje Petronija Trbojevića, Srpska teologija u dvadesetom veku – istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 3, 2008, 41–47. 149 Objavljen u: Svetosavlje danas: izazovi i odgovori, priredio Vladimir Dimitrijević, Epar150 Svetu Liturgiju očuvati i služiti neizmjenjenu, 201. 151 V. Vukašinović, Još jedan osvrt na teologiju Petronija Trbojevića, Srpska teologija u dvadesetom veku – istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 10, 2011, 262–269. 152 S. Ubiparipović, Liturgijsko-bogoslovska sinteza, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 7, 2010, 72.</s>\n<s>Vladimir Vukašinović i teologa.153 Episkop Atanasije u ovoj raspravi, pa i polemici nije samo govorio.</s><s>On je u njoj, prvenstveno, mnogo pisao i prevodio, ostavljajući trajne i dragocene smernice i putokaze pravilnog razumevanja liturgijske problematike i blagoslovenog i istinski pobožnog sveštenosluženja Svete Liturgije.</s><s>Njegov centralni doprinos predstavlja sabiranje, pisanje i objavljivanje tetralogije – Hristos nova Pasha – Božanstvena Liturgija, sveštenosluženje, pričešće, zajednica bogočovečanskog Tela Hristovog.154 Značaj ovih knjiga Episkopa Atanasija za srpsku liturgičku nauku je velik.</s><s>Približavanje najznačajnijih drevnih liturgijskih poredaka kao i klasičnih svetootačkih komentara i tajnovođstvenih objašnjenja savremenim čitaocima – na prvom mestu onima koji će se baviti ili se već bave svetom teologijom – predstavlja zalog nade da će oni svoje bogoslovlje ali i svoju liturgijsku praksu graditi na pouzdanim temeljima crkvenog predanjskog iskustva.</s><s>O čemu govore ove Atanasijeve knjige?</s><s>Pre svega da poznavanje istorijskog razvoja bogosluženja može da bude od velike koristi u razumevanju današnjih formi i oblika koje ono ima.</s><s>Zatim da sva pitanja liturgijskog stila, odnosno načina vršenja bogosluženja, evharistijskog sveštenosluženja, neposredno zavise od naše liturgijske vizije, odnosno, njene teološke osnove.</s><s>Vrsta eklisiologije koju imamo i svetotajinsko bogoslovlje koje proističe iz nje direktno utiču na odluke koje donosimo.</s>\n<s>Liturgijska teologija Episkopa Atanasija, može se sabrati u nekoliko osnovnih principa.</s><s>Ona, na prvom mestu, izvire iz Predanja Crkve, integralno razumevanog i lično doživljenog.</s><s>Samim tim, ovo bogoslovlje odbija da apsolutizuje bilo koju etapu u razvoju liturgijskog života i da samo nazove i nametne kao predanjsku odnosno ispravnu.</s><s>Iz njegovog bogoslovlja vidi se dinamička priroda hrišćanskog bogosluženja.</s><s>Nju takođe karakteriše i duboka pastirska briga za slovesno stado Hristovo i njegovo hranjenje i napajanje na neuvenivim poljima i izvorima mističke Trpeze Gospodnje.</s><s>Ovaj pristup je od velike važnosti kada je problem liturgijske obnove u pitanju.</s><s>To se danas, za razliku od Episkopa Atana153 Više o tome videti u: V. Vukašinović, Doprinos episkopa Atanasija Jevtića savremenoj liturgijskoj polemici u SPC, Edinost in dialog = Unity and Dialogue – Journal for Ecumenical Theology and Interreligious Dialogue 1=68, (2013), 1/2, 173–184. 154 A. Jevtić, Hristos nova Pasha – Božanstvena Liturgija, sveštenosluženje, pričešće, zajednica bogočovečanskog Tela Hristovog, tom 1, Beograd-Trebinje 2007; Tom 2, Beograd-Trebinje 2007; Tom 3, Beograd-Trebinje 2008; Tom 4, Beograd-Trebinje 2009.</s><s>Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi sija, kod nekih teologa i pastira u potpunosti zanemaruje.</s><s>Rešenje nekog liturgijskog problema uvek mora da ima u vidu i pastirsku dimenziju te problematike.</s><s>Nijedno bogoslovlje koje želi da bude bogoslovlje Crkve, a pogotovo liturgijsko, ne postoji samo za sebe, niti ono sme da predstavlja puku vežbu u domišljatosti, koja ignoriše njen konkretni život i potrebe.</s>\n<s>Liturgijska polemika koja je našu Crkvu zahvatila tokom više prethodnih godina, kada je sada, sa ove iako kratke istorijske distance pogledamo, imala je jedan osnovni, temeljni nedostatak.</s><s>Pojedini učesnici u toj raspravi bili su skoro sasvim (a neki, na žalost, sasvim) neupućeni u stvarno stanje stvari o kojima su govorili i pisali.</s><s>Njihovi zaključci su proizlazili iz onoga što su pročitali iz sekundarne, a zastarele, literature, ili onoga na šta su sami tokom svog liturgijskog formiranja navikli.</s><s>To nije loše po sebi.</s><s>Loše je, međutim, kada ovakav pristup pokaže pretenzije na donošenje konačnih zaključaka i rešenja, ignorišući istorijska fakta i teološke dimenzije problema.</s><s>Da bi istina mogla da dođe do izražaja na svetlo danas treba, na prvom mestu, izneti izvore istine, načine na koje se ona pokazivala, manifestovala, u prošlosti.</s><s>Upravo to objavljivanje izvora i puštanje da oni progovore jezikom nepobitnih činjenica155 veliki je doprinos Episkopa Atanasija ovoj polemici, tačnije obnovi, i razvoju liturgijskog bogoslovlja, ali i crkvenog života, buđenju i uzrastu evharistijske samosvesti crkvenih generacija koje dolaze.</s><s>Savremena liturgijska teologija SPC se, sledeći druge dimenzije Atanasijevog pristupa, na ovome ne zaustavlja.</s><s>Govor izvora i njihovo svedočenje, nepobitno i dragoceno, ne predstavlja jedini glas od autoriteta u horu crkvenog bogoslovlja.</s><s>O tome ćemo više reći u daljem izlaganju.</s><s>5. Liturgika u kurikulumu Bogoslovskog fakulteta Danas se u okviru liturgičkih nastavnih i naučnih aktivnosti na PBF izučavaju sledeće oblasti i discipline: u okviru osnovnih studija: Uvod i izvori hrišćanskog bogosluženja (predaje S. Ubiparipović), Savremeno bogoslužbeno predanje (predaje V. Vukašinović) i Istorija i teologija hrišćanskog bogosluženja (predaje N. Milošević.); na master studijama: Istorija srpskog bogosluženja, i Liturgijsko bogoslovlje (predaje V. Vukašinović), Liturgija kao 155 Primer za to je i objavljivanje A. Jevtić, Stari Srpski Služabnik – Liturgija Sv. Jovana Zlatousta, (14–15. vek), Vrnjačka Banja-Trebinje 2012.</s>\n<s>Liturgika se na Bogoslovskom fakultetu izučava u okviru Grupe za praktičnu teologiju.</s><s>To je, s jedne strane, očekivano i ima svoje razloge.</s><s>Jedan deo prosvetnih rezulatata koji bivaju ostvareni izučavanjem ove discipline ima aplikativnu odnosno primenjenu dimenziju.</s><s>Problem leži u tome što se ponekad oni svode samo na nju, a liturgika biva lišena drugih, nazovimo ih ovde uslovno, teorijsko-teoloških aspekata.</s><s>To je sasvim precizno dijagnostikovano sledećim zapažanjem: »Položaj praktične teologije u koprusu bogoslovskih oblasti je, istorijski posmatrano, uvek zavisio od ispravnog poimanja eklisiologije.</s><s>Ukoliko se položaj praktične teologije izgrađivao nezavisno od eklisiološko evharistijskog utemeljenja utoliko je praktična teologija razvijana u kontekstu istorijskoarheološkog nasleđa i rubricističkog naučnog definisanja.</s><s>«156 Jedna od osnovnih promena do koje je došlo u savremenom istraživanju liturgike na Bogoslovskom fakultetu ogleda se upravo u tom proširenju shvatanja mesta i uloge liturgike odnosno liturgijskog bogoslovlja u sveopštem korpusu teološkog mišljenja.</s><s>Ovu promenu dobro ilustruju sledeće činjenice.</s><s>Interesovanje za bogoslužbeni život Crkve i naučno istraživanje ovog fenomena svoj najviši izraz ima, barem kada je akademska zajednica u pitanju, u istraživanju u okvirima doktorskih studija i pisanju doktorskih disertacija.</s><s>Ukoliko pogledamo kako stvari stoje na ovom polju, u periodu kojim se bavimo, doći ćemo do zanimljivih rezultata.</s><s>Od 1936. godine, kada je odbranjen prvi doktorat na Bogoslovskom fakultetu, pa sve do ove, 2014. godine, na njemu je odbranjeno ukupno četrdeset i osam doktorata.</s><s>Od toga je svega šest branjeno iz liturgike,157 što čini nekih 12,5 % od ukupnog broja doktora nauka.</s><s>156 S. Ubiparipović, Protođakon Pribislav Simić – profesor liturgike sa hrišćanskom arheologijom i crkvenom umetnošću na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, Srpska teologija u dvadesetom veku: Istraživački problemi i rezultati, prir.</s><s>B. Šijaković, 1, 2007, 38. 157 Sava Vuković odbranio je 1961. godine disertaciju pod nazivom Tipik arhiepiskopa Nikodima, Nedeljko Grgurević 1965. godine Evharistija kao žrtva, Pribislav Simić 1972. godine Romanov tipik, Vladimir Vukašinović 2008. godine Biblisko i svetotajinsko bogoslovlje u Karlovačkoj mitropoliji 18. veka, Tihon Rakićević 2014. godine Olatrska pregrada – ikonostas od 4. do sredine 17. veka i Srboljub Ubiparipović 2014. godine tezu Hleb i vino kao evharistijska žrtva.</s>\n<s>Savremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi Danas je situacija u potpunosti drugačija.</s><s>U okviru Katedre za liturgiku na Bogoslovskom fakultetu petnaest kandidata piše svoje doktorske disertacije.</s><s>Među njima se nalazi i jedan pripadnik franjevačkog reda koji je prvi rimokatolički doktorski kandidat u istoriji našeg Fakulteta.</s><s>Ovo je svakako rezultat i novog mesta koje liturgijski život zauzima u bogoslovskoj samosvesti teologa mlađe generacije ali je i plod razvijenijeg i promišljenijeg pristupa predavanju i izučavanju ove teološke oblasti na Bogoslovskom fakultetu.</s><s>Pogledajmo kako je do toga došlo.</s><s>Od posebnog značaja za razumevanje novog koncepta predavanja liturgike na Bogoslovskom fakultetu je uvođenje tzv. liturgijskog četvrtka – seminara u kome se od 2001. godine odvijaju vežbe iz liturgike i srodnih disciplina na takav način da se u jutarnjim i prepodnevnim časovim vrše različita bogosluženja koja se izučavaju u okviru liturgičke prakse, istorije i teologije.</s><s>Postojanje ovog seminara je važno zato što i profesorima i studentima pruža mogućnost da, na prvom mestu, savremene forme i izraze liturgijskog života Crkve istovremeno izučavaju u učionicama i doživljavaju u hramu, što rađa harmoničan pristup bogosluženju i formiranju zdravog i crkvenog načina njegovog razumevanja.</s><s>Stvari se, međutim, ne zaustavljaju na tome.</s><s>Ovim danima se takođe služe i druga i drugačija bogosluženja, kako drevne službe i različite istorijske forme u razvoju bogosluženja, tako i bogoslužbeni izrazi drugih liturgijskih familija, kroz dijahronijski i sinhronijski pristup liturgijskoj problematici, što sve pruža studentima mogućnost da prevaziđu kategoriju spoljašnjih istraživača ovih fenomena koji znaju što-šta o njihovoj istoriji i razvoju ali skoro ništa o njihovom unutrašnjem sadržaju, iskustvu i životu koji oni nose i prenose.158 Seminar se ne obavlja samo u fakultetskom hramu.</s><s>Studenti takođe povremeno dolaze na rimokatolička i jevrejska bogosluženja.</s><s>Zahvaljujući ovakvom pristupu, u kome se polazi od obredoslovnih i istorijskih dimenzija liturgike, koje se potom uključuju u šire okvire liturgijskog bogoslovlja proisteklog iz plodonosnih zaključaka evhari158 U okviru ovog seminara služene su i služe se: antiohijska forma Liturgije svetog Jovana Zlatoustog, Liturgija Apostolskih ustanova, Markova Liturgija, Jakovljeva Liturgija, Jakovljeva Pređeosvećena Liturgija, rekonstruisana bogosluženja dnevnoga kruga tzv. azmatskog (pevanog) tipika (Večernje, Jutrenje, Panihida i Tritekti), monaško Svenoćno bdenije sa Činom za Bogorodicu povodom praznika Vavedenja Presvete Bogorodice kao i monaška Svenoćna bdenja drugim povodima, Agapa na osnovu opisa Ipolita Rimskog iz Apostolskog predanja, posledovanje Parastosa i Malog osvećenja vode i drugi slične forme i vrste bogsoluženja.</s>\n<s>Vladimir Vukašinović stijske eklisiologije koja je u velikoj meri obeležila bogoslovlje našeg vremena na kraju se dolazi do jednog kompleksnijeg shvatanja naučnog od onog koje, na ovaj ili onaj način, figurira u nekim drugim savremenim liturgičkim istraživanjima i predavanjima.</s><s>Pomenuta vizija ne pristaje na redukcionizam izvora, odnosno uverenje po kome je za razvijanje liturgijske teologije i prakse dovoljno ovladavanje izvorima kao potpunim i definitivnim nosiocima odgovora kako na liturgičke probleme tako i na liturgijske nedoumice.</s><s>Upravo svojim insistiranjem na živom liturgijskom iskustvu, kao sastavnom i konstitutivnom delu formiranja i profesora i studenata, klirika i laika, odnosno sticanju ne samo jednog svojevrsnog liturgijskog etosa nego i liturgijskog načina mišljenja, ona otvara široke perspektive autentičnog vrednovanja značaja bogoslovlja, harizme teologije, kojom Crkva prosuđuje i rasuđuje fenomene svog života na svim mestima gde se sabira i u svim vremenima koje osvećuje.</s><s>Da budemo još jasniji – na ovaj način članovi Crkve se uče i ohrabruju da sa smirenjem i odgovornošću pred Predanjem, duboko iz njega, ali i iz onoga što su, ne samo iz formi i izraza kojima je Predanje očuvano nego iz njegovog sadržaja, usvojili i poneli u sebi, bogoslovstvuju i pastirstvuju problemima i izazovima ove i svake naredne epohe.</s><s>Ta smirena smelost, ta slobodna vernost, ta odgovorna rešenost i jesu prvenstveni sadržaj onoga čemu se vraćamo kada se vraćamo Ocima a ne veština beskrajnog navođenja i intelektualnog žongliranja njihovim mislima i tvrdnjama.</s>\n<s>Goruće pitanje ne samo liturgijske nego i svake druge teologije svakako je razumevanje Predanja Crkve.</s><s>Odnos prema Predanju Crkve uvek je dvostruk.</s><s>Predanje se prvo usvaja i čini sastavnim delom našega bića i to upravo onakvo kakvo je ono bilo, kakvo je do nas došlo i kakvim smo ga mi primili.</s><s>Postoji jedan proces saobražavanja Predanju, prestruktuiranja, preobražavanja sebe Predanjem.</s><s>Taj proces, podsetimo, nije ni kratak ni jednostavan ni jednodimenzionalan.</s><s>On se sastoji, ponovimo, kako u usvajanju znanja tako i sticanju iskustva, tačnije – znanje i iskustvo bivaju isprepleteni na novi način.</s><s>Iskustveno saznajemo i znanjem podstičemo i proveravamo iskustvo.</s><s>Zbog čega je neophodno upravo ovakvo usvajanje Predanja?</s><s>Zato što Predanje ne sadrži mrtve i hladne informacije, podatke i predstave, već zapise susreta, dela, postupaka, govora i odgovora – dijaloga Boga i njegovog naroda.</s><s>Predanje je, recimo to uslovno, troslojno.</s><s>Predanje predstavlja, ovoga ćemo se uvek na prvom mestu setiSavremeni tokovi liturgijskog bogoslovlja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi ti, niz zapisanih, opevanih, opisanih, iskazanih susreta Boga i ljudi – to je njegov istorijski deo.</s><s>Ali je Predanje ujedno i prostor u kome se ti susreti nastavljaju, ono je mogućnost u kome se oni aktualizuju, i to je njegov svetotajinski deo.</s><s>Ono je, u krajnjoj liniji, i obećanje onoga što će doći i što već, na jedan poseban način postoji među nama i, što je veoma važno, oblikuje našu stvarnost.</s><s>To je njegov eshatološki deo.</s><s>Pošto je Predanje stvarnost odnosa, odnosa koji su već bili, koji jesu i koji će biti, ono uvek odstaje na izvestan način do kraja neuhvatljivo u reči ma kakve one bile.</s><s>Crkva nosi u svojim nedrima svojevrsni zalog Predanja.</s><s>Njega predstavlja i predaje novim generacijama svojih sveštenoslužitelja, a kroz njih celoj punoći Crkve, spuštajući im ga u ruke, u liturgijskoj formi – u bogosluženju, kao Telo Hristovo.</s><s>Novorukopoloženom prezviteru Episkop, kao čuvar i nosilac punoće Predanja, u ruke polaže osvećeni Sveti Hleb – Telo Hristovo rekavši mu: Primi zalog ovaj i sačuvaj ga celim i nepovređenim do poslednjega daha svoga jer ćeš o njemu biti pitan o drugom i strašnom dolasku velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista.</s><s>Važno je istaći da mu Episkop zalog Predanja ne predaje u vidu knjige, ne daje mu, na primer, Sveto Pismo u ruke, nego mu daje onu stvarnost o kojoj Knjiga, Sveto Pismo, u krajnjoj liniji govori.</s><s>Zapis prethodnih iskustava i događaja u istoriji odnosa Boga i čoveka sada ustupa mesto novom, konkretnom i ličnom susretu u kome je mogućnost bogoopštećeg primanja Predanja neposredno omogućena.</s><s>Primanje sačuvanog, predanjskog, iskazano je kroz doticanje Tela Hristovog, kroz čuvanje, staranje o Telu Hristovom – novorukopoloženi drži Sveti Agnec u obema rukama, dakle maksimalno pažljivo se stara o Njemu, kroz Crkvu i u Crkvi koja liturgijski uvek i iznova dovodi svakog čoveka i svaku generaciju na taj osnovni izvor vode žive, blagodati Duha Svetoga, od koje se ne žedni do veka (Jn 4,14).</s><s>Predanje se ne prima samo iz razloga da bi se takvo kakvo jeste predalo dalje.</s><s>To je samo jedan deo, jedan smer našeg odnosa prema predanjskom.</s><s>Dvosmernost našeg odnosa prema Predanju pokazuje se u tome što ono Predanje koje smo usvojili, odnosno koje nastavljamo da usvajamo, sve dublje i dublje, iz slave u slavu, sada, u nama, treba da posluži kao izvor iz koga ćemo odgovarati na nove potrebe sveta koji se neprekidno menja odgovarajući na dinamiku tih promena kao domaćini koji iznose iz riznice svoje novo i staro (Mt 13,52).159 159 V. Vukašinović, Predgovor, Kriza savremenih jezika teologije: zbornik radova, ur.</s><s>V.</s>"}
{"dc.title": "Perspektive pravoslavno-rimokatoličkog dijaloga", "dc.creator": "Kisić, Rade", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "dijalog;komisija;primat;jedinstvo;recepcija;dialogue;commission;primacy;unity;reception;info:eu-repo/classification/udc/27-675:271", "id": "rulj_63042", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=120238&dn=", "text": "<s>Posmatrano iz perspektive odnosa Pravoslavne i Rimokatoličke Crkve 2014. godina mogla bi se nazvati »godinom jubileja«.</s><s>Najpre, susretom vaseljenskog patrijarha Vartolomeja i pape Franja u maju u Jerusalimu obeležena je 50. godišnjica susreta (5. i 6. januar 1964.) njihovih prethodnika patrijarha Atinagore i pape Pavla VI na istom mestu.</s><s>21. novembra 2014. u Vatikanu je svečano obeležena pedeseta godišnjica donošenja Dekreta o ekumenizmu (Unitatis redintegratio).</s><s>8. novembra 2014. u prisustvu vaseljenskog patrijarha Vartolomeja i predsednika Papskog sekretarijata za unapređenje jedinstva hrišćana kardinala Kurta Koha proslavljena je 50. godišnjica osnivanja organizacije Pro Oriente.</s><s>Takođe, za ekumenske odnose na našem regionalnom nivou veoma je značajna proslava 40. godišnjice ekumenskih simpozijuma (Maribor, 16–18. oktobar 2014.), na kojoj su učestvovali predstavnici teoloških fakulteta iz Ljubljane odnosno Maribora, Zagreba i Beograda.</s><s>Imajući u vidu sve ovo moglo bi bilo očekivati da sadašnji teološki dijalog dve Crkve dobro napreduje i da su njegove perspektive sasvim izvesne.</s><s>Međutim, upravo u »godini jubileja« održana je 13. plenarna sednica Mešovite međunarodne komisije za bogoslovski dijalog (15–23. septembar u Amanu).</s><s>U saopštenju sa ove sednice teološki rad Komisije sažet je u svega dve rečenice:</s>\n<s>Pored toga, kada se ima u vidu da je poslednji zajednički dokument Komisije donet u Raveni 2007. godine, očigledno je da se međusobni Rade Kisić</s>\n<s>Perspektive pravoslavno-rimokatoličkog dijaloga dijalog nalazi u nekoj »fazi zatišja«.</s><s>Iako broj donetih dokumenata svakako nije jedini niti odlučujući kriterijum za ocenu rada Komisije, ipak, imajući u vidu metodologiju bilateralnih dijaloga – postupno približavanje u istinama vere kroz pronalaženje zajedničkih osnova i prihvatanje legitimnih razlika – izgleda da do približavanja stavova dolazi sporo i samim tim je dijalog možda u »krizi«.</s>\n<s>Brzi uspesi na početku pregovora probudili su naime očekivanja o skorom prevazilaženju raskola i uspostavljanju crkvenog jedinstva (vidi npr. Papa Jovan Pavle II, Tertio Millennio Adveniente 34).</s><s>Međutim desilo se upravo ono što kardinal Kasper (2007) navodi u kontekstu celokupnog ekumenskog dijaloga: ekumenski pokret je ugušio njegov sopstveni uspeh.</s><s>Otrežnjenje izazvano preprekama lagano se pretvaralo u rezignaciju i sumnju u mogućnost ostvarenja proklamovanog cilja jedinstva svih u Hristu.</s><s>Posmatrajući celokupni ekumenski pokret pitanje »kako dalje?« postavlja se već od sedamdesetih godina prošlog veka, dok je za pravoslavno-rimokatolički dijalog ovo pitanje postalo ponovo aktuelno posle Ravenskog dokumenta.</s>\n<s>Pre analize izazova pred kojima se trenutno nalazi pravoslavno-rimokatolički dijalog neophodan je kratak osvrt na opšte domete bilateralnih dijaloga.</s><s>Naime, moguća opasnost u ovakvim dijalozima jeste da, umesto da strane u dijalogu identifikuju zajedničke elemente, one ustvari jače profilišu svoje konfesionalne identitete i time dijalog svedu na pregovore, koji najčešće onemoguće plodonosan i svrsishodan dijalog.</s><s>Dodatak u Ravenskom dokumentu, u kome obe Crkve ističu svoje samopoimanje kao jedne, svete, saborne i apostolske Crkve, kao da govori u prilog tvrdnji o profilisanju konfesionalnih identiteta (Marte 2014, 237).</s><s>Uz to, mitropolit RPC Ilarion Alfejev u oktobru 2014. istakao je da smatra da odluke budućeg Svepravoslavnog sabora treba jasno da ukažu da učešće Pravoslavnih Crkava u ekumenskom pokretu počiva na uverenju da samo Pravoslavna Crkva predstavlja jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu u smislu Nikejsko-Carigradskog simvola vere.</s>\n<s>1.1 Razjašnjavanje razlika i različitost interpretacija Sa druge strane, moguće je da dve strane kroz dijalog i razjašnjavanje razlika i različitosti interpretacija dođu do delimičnog ili potpunog slaganja po pitanju učenja koje je dovoljno za uspostavljanje crkvene zajednice.</s><s>Primer takvog dijaloga predstavlja Lojenberška konkordija kojom je 1973. godine uspostavljeno svetotajinsko jedinstvo između crkava proizašlih iz reformacije (kao i nekih predreformacijskih crkava).</s><s>Nikako ne umanjujući značaj ovog dogovora značajno je napomenuti da on ipak ne govori mnogo o perspektivama pravoslavno-rimokatoličkog dijaloga.</s><s>Najpre zbog toga što učesnice dijaloga polaze od eklisioloških principa koji su bitno različiti od rimokatoličkih i pravoslavnih a na kraju i zbog toga što lojenberški model crkvenog jedinstva ne predstavlja jedinstvo kakvom teže Pravoslavna i Rimokatolička Crkva.</s><s>Drugi izazov sa kojim se pravoslavno-rimokatolički dijalog susreo uzrokovan je samom njegovom metodologijom.</s><s>Na početku Minhenskog dokumenta stoji: »Zaista smo želeli da pođemo od onoga što nam je zajedničko i onda da to tako razvijamo da iznutra i postepeno obrađujemo sve ono u čemu se ne slažemo.« (Marte 2014, 235–255; moj prevod) Dakle, posle početne faze dijaloga u kojoj su obe strane izložile zajedničke teološke osnove, prirodno je bilo očekivati da na dnevni red komisije dođu i sporna pitanja.</s><s>Koliko god to bilo očekivano i neophodno, teško je oteti se utisku da put do spornih pitanja ipak nije bio postepen i prirodan, kao i da je »problem primata rimskog episkopa« možda prerano (bez valjane pripreme) došao »na sto«.</s>\n<s>Kada govorimo o metodologiji bilateralnih dijaloga posebnu pažnju treba posvetiti prirodi usvojenih dokumenata.</s><s>Traženje zajedničkih osnova može da dovede do nastajanja (preterano) kompromisnih dokumenata, koji su otvoreni raznim interpretacija i koje učesnice u dijalogu različito tumače, onemogućujući tako stvarni konsenzus.</s><s>Takođe, smetnja konsenzusu ne mora biti namerna različita interpretacija nego i različitost shvatanja pojedinih termina i koncepata koji se pominju u dokumentima, a čiji sadržaj učesnice dijaloga nisu razmotrile.</s><s>Tako, ističući suštinsku razliku između latinske i grčke tradicije Tomas Bremer (2010, 34–35; moj prevod) piše: »Na formalnom nivou čini se da postoje velika slaganja, npr. u učenju o svetim tajnama.</s><s>Obe Crkve priznaju sedam Rade Kisić</s>\n<s>Perspektive pravoslavno-rimokatoličkog dijaloga svetih tajni, koje se uopšteno posmatrano takođe čine identičnim.</s><s>Ipak, iza ovih stvarnosti se nalaze sasvim različite svetotajinske teologije.« Iako je ova primedba svakako utemeljena, iscrpne rasprave o svim doktrinarnim elementima odvele bi dijalog u nedogled, tako da je neophodno (uvažavajući sve razlike u tradicijama) ipak unapred odrediti broj spornih tema koje suštinski određuju odnose između Crkava a ostalim temama ostaviti prostora u »jedinstvu u različitosti«.</s><s>Apsolutna istovetnost u učenju i praksi nikada naime nije bila postojala (Jensen 2006, 64) niti je bila imperativ.</s><s>U Unitatis redintegratio (14; moj prevod) se konstatuje da je apostolsko nasleđe na istoku i zapadu »prihvatano u različitim oblicima i na različite načine i zbog toga je od samog početka u Crkvi ovde i tamo različito tumačeno, na šta su uticali i različitosti u mentalitetu i životnim okolnostima«.</s><s>Zbog toga u budućem dijalogu od velike pomoći može biti istraživanje primenjivosti i ograničenja principa »jedinstvo u različitosti«.</s><s>Iako se ovaj princip načelno prihvata kao legitiman u dijalogu, u stvarnosti se »granice različitosti« ipak sve više sužavaju, dok se samo shvatanje jedinstva sve više pomera ka uniformnosti.</s><s>1.2 Cilj ekumenskog dijaloga</s>\n<s>Sa ovim je povezan najveći izazov pred kojim obe Crkve stoje u ovom dijalogu.</s><s>Naime, kao osnovni preduslov za uspeh doktrinarno orjentisanog dijaloga, kakav je dijalog između Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve, jeste jasno određen cilj.</s><s>Kardinal Kurt Koh (2014, 114) piše da Katolička i Pravoslavna Crkva drže do prvobitnog cilja ekumene, a to je vidljivo jedinstvo u veri, svetotajinskom životu i crkvenim službama.</s><s>To bi značilo da obe Crkve teže ka punom institucionalnom jedinstvu.</s><s>U istom tekstu Koh navodi da je veliki deo protestantskih crkava odustao od ovog cilja, zadovoljavajući se lojenberškim modelom jedinstva, po kojem crkve uprkos međusobnom priznanju i svetotajinskom jedinstvu ostaju »samostalne institucionalne stvarnosti« (Koch 2014, 115).</s><s>Međutim, iako pravoslavna i katolička strana nastavljaju načelnu privrženost prvobitnom cilju ekumenskog pokreta postavlja se pitanje da li one pritom podrazumevaju istu stvarnost?</s><s>Naime, sam pojam »institucije« definitivno nema isti sadržaj u rimokatoličkoj i pravoslavnoj eklisiološkoj tradiciji.</s><s>Dok katolička strana pod institucionalnim jedinstvom pre svega misli na koncept jedinstva u univerzalnoj Crkvi, u pravoslavnoj tradiciji se institucionalno jedinstvo najpre projavljuje u okvirima saEdinost in dialog 70 (2015)</s>\n<s>Rade Kisić bornosti.</s><s>Dakle, ključni problem jeste samo razumevanje cilja, odnosno različite predstave o »zajedničkom cilju«.</s><s>Isto važi i za termin communio (κοινωνία), koji se u Ravenskom dokumentu (1) pominje kao cilj ekumenskog dijaloga.</s><s>Premda i u pravoslavnoj i u rimokatoličkoj eklisiologiji (posebno posle Drugog vatikanskog sabora) ovaj termin igra značajnu ulogu, postoje mnogobrojna pitanja koja zahtevaju odgovor: kako se ostvaruje communio, kakva je uloga primata u zajednici lokalnih crkava, na koji način se projavljuje jedinstvo Crkve, itd.</s><s>Zbog nepostojanja jasne (i zajedničke) predstave o samom cilju, ovde nailazimo na brojne nedoumice, koje otežavaju dijalog.</s><s>Sa druge strane, trenutno iskustvu u dijalogu nam govori koliko je teško govoriti o nekom ponovnom uspostavljanju jedinstva po obrascu koji je postojalo u prvom milenijumu.</s><s>Poslednji sastanci mešovite Komisije pokazali su da ne postoji potpuni konsenzus po pitanju načina funkcionisanja crkvenog ustrojstva u nepodeljnoj Crkvi.</s><s>Međutim, čak i kada bi postojao konsenzus po tom pitanju, ostaje nam doktrinarni razvoj obe Crkve u drugom milenijumu, koji se ne može prevideti niti odbaciti.</s><s>Dakle, različito razumevanje samog cilja dijaloga jeste glavna prepreka u budućim odnosima Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve.</s><s>Put do zajedničkog razumevanja cilja, vodi preko nalaženja zajedničkih suštinskih eklisioloških principa, pri čemu legitimnost različitosti u interpretaciji i akcentuaciji ne bi trebalo dovoditi u pitanje.</s><s>U pravoslavno – rimokatoličkom dijalogu to bi značilo postojanje zajedničkog razumevanja Crkve i shodno tome zajedničkog shvatanja crkvenog jedinstva.</s><s>Međutim upravo u ovom pogledu, po pitanju onoga što konstituiše samu Crkvu, a time i po pitanju onoga što predstavlja suštinu jedinstva Crkve, pravoslavna i rimokatolička strana očigledno imaju različito razumevanje.</s><s>Osvrćući se na celokupan ekumenski pokret Juta Kozlovski (2009, 315–316) stoga sa pravom smatra da u nekom smislu ekumenski pokret još uvek stoji na početku.</s><s>Kao najveći problem ona navodi nepostojanje opšte prihvaćenog cilja, kao i nepostojanje jasne i opšte prihvaćene terminologije, što često vodi ka nerazumevanju i proizvoljnim interpretacijama određenih pojmova ili dokumenata.</s>\n<s>Kada se imaju u vidu izazovi (pomenuti su samo neki od njih) pred kojima stoji dijalog Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve, očigledno je da put ka jedinstvu neće biti kratak niti jednostavan.</s><s>Budući razvoj dijaloga zavisiće od mnogih faktora, najpre teoloških a zatim i od tzv. neteoloških.</s><s>2.1 Teološki faktori razvoja dialoga</s>\n<s>Kada se govori o teološkim faktorima, tu pre svega treba pomenuti teološki pristup.</s><s>Već je pomenuto da ispitivanje granica principa »jedinstvo u različitosti« može pozitivno uticati na budući dijalog.</s><s>U tom pogledu interesantan je i inspirativan pristup Johanesa Brosedera, koji, pozivajući se na apofatičku tradiciju, govori o »kenotičkoj eklisiologiji«.</s><s>Posmatrano iz teorijsko-saznajne perspektive ova kenotička eklisiologija može biti ekumenski veoma relevantna.</s><s>Broseder ističe da ona izlazi iz same sebe i da se ne postavlja kao merilo svih drugih (Brosseder 2001, 18–19).</s><s>Ovakav pristup eklisiologiji odnosno teologiji svakako može da posluži kao podloga za otvoren dijalog u okviru koga bi učesnice bile pozvane na kritičko promišljanje sopstvene tradicije, kao i na osvešćivanje činjenice da Istina uvek biva recipirana u određenim društveno-kulturnim okolnostima, odnosno da biva kontekstualno izražena.</s><s>Samim tim istorijski put pojedinačnih Crkvi, kao i eklisiološke forme i sadržaji nastali tokom njega, moraju biti kontekstualno shvaćeni i vrednovani, da kao takvi ne bi postali prepreka uspostavljanju jedinstva.</s><s>Cilj ekumenskog dijaloga nije poricanje legitimnih različitosti teoloških tradicija, nego njihovo dovođenje u plodonosan odnos kroz međusobno dopunjavanje (Thönissen 2014, 95).</s>\n<s>Dijaloški i otvoren pristup sopstvenom eklisijalnom identitetu predstavlja conditio sine qua non za budućnost razgovora između Pravoslavne i Rimokatoličke Crkve.</s><s>Iznošenjem principa o »hijerarhiji istina« (Unitatis redintegratio 11) rimokatolička teologija je načinila važan korak u tom pravcu, iako teorijska pozadina kao i praktična primena ovog principa potrebuju dalja razjašnjenja.</s><s>U pravoslavnoj teologiji ova otvorenost nalazi konkretan izraz u primeni principa ikonomije, koji pored svoje pastirske ima i kanonsko-eklisiološku dimenziju.</s><s>U prvim vekovima Crkva se pri ophođenju sa šizmatičkim i jeretičkim zajednicama neretko rukovodila ovim principom.</s><s>Takođe treba imati u vidu da je način usposEdinost in dialog 70 (2015)</s>\n<s>2. Perspektive tavljanja crkvenog jedinstva sa ovim zajednicama često određivan po ikonomijskim (i nekada promenjivim) kriterijumima.</s><s>Ovim naravno ne želim da podstaknem razvoj nekakvog »eklisiološkog relativizma« već samo da ukažem na neke teološke pristupe koji bi mogli biti od koristi u budućem dijalogu.</s>\n<s>2.2 Recepcija dijaloga i njegovih rezultata Pored načelnog teološkog pristupa, uspeh pravoslavno–rimokatoličkog dijaloga zavisiće i od recepcija dijaloga i njegovih rezultata.</s><s>Dinamika dijaloga i recepcija su naime međusobno uslovljeni.</s><s>Trenutna situacija u kojoj zajednički dokumenti najčešće bivaju recipirani u teološkoj i akademskoj sredini, dok široj crkvenoj javnosti ostaju nepoznati, svakako da ne podstiče na intenziviranje i produbljivanje dijaloga.</s><s>Iako su uzroci slabe recepcije mnogobrojni i kompleksni, mislim da posebnu pažnju treba obratiti na vezu između sadržaja koji treba biti recipiran i same recepcije.</s><s>Pravo pitanje jeste u kojoj su meri rezultati dijaloga relevantni za konkretne odnose među Crkvama ili za funkcionisanje lokalnih crkvenih zajednica.</s><s>Budući da su dosadašnji dokumenti teorijsko-dogmatske prirode, ne treba da čudi činjenica da rad zajedničke Komisije ostaje dalek široj crkvenoj javnosti.</s><s>Situacija se neće promeniti sve dok rezultati dijaloga ne budu imali konkretne posledice po život vernih.</s><s>Dakle, da bi se recepcija dijaloga poboljšala neophodno je pokušati izvući konkretne posledice dosadašnjih dogovora ili voditi dijaloge na drugim nivoima i o drugim pitanjima, kako bi se crkveni narod zainteresovao i uključio u dijalog.</s>\n<s>Međutim, problem recepcije ipak nije ograničen samo na širu crkvenu javnost.</s><s>Takođe se može dalje postaviti pitanje u kojoj meri su rezultati dijaloga deo studijskih kurikuluma na teološkim fakultetima.</s><s>Odnosno, da li činjenica da učestvujemo u ekumenskom dijalogu uopšte ima odjeka u metodama, planovima i programima teoloških visokoškolskih ustanova (Zizioulas 2010, 349).</s><s>Ako celokupnu recepciju ekumenskog dijaloga »velikodušno« prepustimo samo jednoj disciplini – ekumenskoj teologiji, možemo doći u situaciju da teologija i dostignuća ekumenskog pokreta budu proučavani tek kao neki »privesak« konfesionalnoj teologiji.</s><s>Suštinsko pitanje dakle jeste da li dijalog služi samo za predstavljanje Crkve spolja ili rezultati dijaloga imaju implikacije i na samopoimanje učesnica dijaloga.</s><s>Na budućnost dijaloga svako bi negativno Rade Kisić</s>\n<s>Perspektive pravoslavno-rimokatoličkog dijaloga uticala moguća šizofrena situacija u kojoj bi postojala izvesna »teologija dijaloga« i »sopstvena konfesionalna teologija«.</s><s>Za napredak i produbljivanje odnosa između Pravoslavne i Rimokatoličke Crkve neophodno je širenje dijaloga na sve oblasti crkvenog života.</s><s>Jedinstvo Crkve se ne iscrpljuje u dogmatskim priručnicima, koliko god oni bili savršeni, stoga ni dijalog ne može biti stvar jedne Komisije.</s><s>Pored akademske i međufakultetske saradnje, koja je sasvim dobra i u uzlaznoj je putanji, značajno bi bilo osmisliti modele saradnje na parohijskom i eparhijskom nivou, gde bi crkveni narod neposredno okusio plodove ekumenskog dijaloga i približavanja.</s><s>Iskustvo Rimokatoličke i Evangelističke Crkve u Nemačkoj govori da upravo saradnja i ekumenski dijalog na lokalnom nivou mogu mnogo bolje da funkcionišu nego na oficijelnom nivou i time daju podsticaj za dalje razgovore u zvaničnom teološkom dijalogu.</s><s>Slično iskustvo imaju i pravoslavne eparhije odnosno parohije u većinski rimokatoličkim zemljama, gde saživot (mešoviti brakovi, priznavanje krštenja, omogućavanje učešća u bogoslužbenom životu druge Crkve) zahteva i podstiče ekumenski dijalog.</s><s>Zbog toga je pored postojećih (Taizé, itd.) neophodno stvarati nova »mesta susreta« vernika obe Crkve.</s><s>Kardinal Kasper govori tako o »ekumeni života«, koja uključuje zajedničko proučavanja Svetog Pisma, zajedničke bogoslužbene i karitativne aktivnosti (Kasper 2012, 582–583).</s><s>2.3 Uloga unutrašnjih teoloških kretanja u obema Crkvama Na budućnost dijaloga između Pravoslavne i Rimokatoličke Crkve značajno će uticati još jedan faktor – unutrašnja teološka kretanja u obema Crkvama.</s><s>Savremeni razvoji u pravoslavnoj i rimokatoličkoj teologiji, koji su delom svakako izazvani i uslovljeni ekumenskim pokretom mogu značajno da unaprede dijalog.</s><s>U okvirima rimokatoličke teologije kao primer može se navesti učenje o papskom primatu, koje trenutno predstavlja glavni kamen spoticanja u odnosima između dve Crkve.</s><s>Podstaknuti teologijom Drugog vatikanskog sabora mnogobrojni rimokatolički teolozi istraživali su eklisiološko utemeljenje primata, nastojeći da istaknu suštinsku vezu i međusobnu uslovljenost primata i sabornosti Crkve.</s><s>Nadu da će ove tendencije biti praćene konkretnim kanonsko-eklisiološkim izrazima daju brojni istupi sadašnjeg Pape Franja: naglašavanje titule »Episkop Rima«, želja za proširenjem ovlašćenja episkopskih konferencija (Evangelii gaudium 32), pominjanje »decentralizacije« u Edinost in dialog 70 (2015)</s>\n<s>2. Perspektive kontekstu nemešanja u rad lokalnih episkopa (Evangelii gaudium 118), isticanje neophodnosti veće kontekstualizacije i inkulturacije hrišćanske vere u različitim delovima sveta, izjava na Praznik Sv. Apostola: »Mi moramo ići putem sabornosti.« (Wassilowsky 2014, 144) Itd.</s><s>Ukoliko bi zaista došlo do preoblikovanja papske službe, koje papa Franjo pominje u Evangelii gaudium 32, otvorila bi se sasvim nova dimenzija u dijalogu Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve.</s>\n<s>Upravo zahvaljujući ovom dijalogu i u Pravoslavnoj Crkvi je aktualizovana debata o eklisiološkom utemeljenju i sadržaju primata vaseljenskog patrijarha.</s><s>Suprostavljena gledišta se kreću između stavova da vaseljenski patrijarh sa »primatom po časti« ima »svepravoslavna zaduženja i prava« (Larentzakis 2008, 212) do stava on ima izvesnu »koordinacionu ulogu« i da nema apsolutno nikakva jurisdikciona prava izvan svog patrijarhata (Alfeyev 2008, 225).</s><s>Ova unutarpravoslavna debata svakako nepovoljno utiče na dijalog sa Rimokatoličkom Crkvom i ukazuje na trenutnu nemogućnost Pravoslavne Crkve da »jednim glasom« učestvuje u dijalogu.</s><s>Međutim, mnogo nepovoljniji uticaj na dijalog mogao bi imati dokument »Stav Moskovske Patrijaršije o prvenstvu u Vaseljenskoj Crkvi« donešen 25 – 26. decembra 2013. godine, koji predstavlja reakciju na Ravenski dokument (koji nije prihvaćen od strane Ruske Pravoslavne Crkve).</s><s>Primat na univerzalnom nivou se u dokumentu karakteriše kao ustanova ljudskog a ne božanskog prava i ističe se različita priroda univerzalnog primata u odnosu na primat na lokalnom i regionalnom nivou Zaključak</s>\n<s>Problem različitog shvatanja primata danas svakako predstavlja centralnu tačku sporenja između dve Crkve.</s><s>Međutim, to svakako nije jedina niti, po mom mišljenju, najveća prepreka na dugom putu ka jedinstvu Crkve.</s><s>U tom pogledu Zizijulas (2014, 131–132) dobro primećuje: »Najveći neprijatelj katoličnosti Crkve je samodovoljnost u kojoj su se Istok i Zapad bili udobno smestili posle Velikog raskola.</s><s>Dokle god preovlađuje ovo samozadovoljstvo, ekumenski pokret neće uspevati da ostvari svoju svrhu.« Prevazilaženje samodovoljnosti i strpljiv rad na iznalaženju novih načina shvatanja i interpetacije sopstvenog i tudjeg eklisiološkog identiteta pospešiće razvoj dijaloga, koji uprkos trenutnom »zatišju« svakako nije u nekoj većoj krizi već samo prolazi kroz očekivanu fazu.</s>"}
{"dc.title": "Međufakultetski ekumenski simposijumi od 1974. do 1990. godine", "dc.creator": "Puzović, Predrag", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "međufаkultetski;ekumenski;simposijum;teologijа;inter-faculty;ecumenical;syposium;theology;info:eu-repo/classification/udc/27-675:005", "id": "rulj_63052", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=120279&dn=", "text": "<s>Prvi simposijum održаn je od 23. do 26. septembrа 1974. godine u prostorijаmа ljubljаnskog bogoslovskog fаkultetа u Mаriboru.</s><s>Temа je bilа pаstorаlno bogoslovskа: O Svetim tаjnаmа osobito o Svetoj Evhаristiji.</s><s>Nаjviše zаsluge zа orgаnizovаnje Simposijumа pripаdаju profesoru ljubljаnskog bogoslovskog fаkultetа u Mаriboru dr. Stаnku Jаnežiču.</s><s>Pored dekаnа i profesorа svа tri fаkultetа i predstаvnikа studenаtа, simposijumu su prisustvovаli i predstаvnici većine prаvoslаvnih i rimokаtoličkih teoloških školа.</s><s>Od prаvoslаvnih bogoslovskih školа bili su predstаvnici bogoslovijа iz Sremskih Kаrlovаcа, Prizrenа i Beogrаdа.</s><s>Nа simposijumu su bili i predstаvnici mаkedonske prаvoslаvne bogoslovije iz Skopljа.</s><s>Od rimokаtoličkih teoloških školа bili su predstаvnici iz Rijeke, Splitа, Mаkаrske, Đаkovа i isusovаčkog filosofsko-teološkog institutа iz Zаgrebа.</s><s>Ispred Evаngelističke crkvene zаjednice u Sloveniji bio je prisutаn pаstor Gustаv Skаlič.</s><s>Rаdu simposijumа prisustvovаo je i mаriborski biskup dr. Mаksimilijаn Držečnik.</s><s>Predаvаnjа su održаli: prof. dr. Frаnc Perko, Ljubljanа: Znаčenje sаkrаmenаtа zа rаst Crkve; prof. dr. Šаgi-Bunić, Zаgreb: O ulozi i vаžnosti Duhа Svetogа u sаkrаmentimа u Crkvi; prof. dr. Josip Turčinović, Zаgreb: O krstu kаo priključenju otаjstvenom Tijelu Hristovu; prof. dr. Adаlbert Rebić, Zаgreb: Ulogа Evhаristije u prvoj Crkvi; prof. dr. Atаnаsije Jevtić, Beogrаd: Evhаristijа u životu i istoriji istočne Crkve; prof. dr. Stojаn Gošević, Beogrаd: Evhаristijа izgrаđuje Hristovu Crkvu; prof. dr. Anton Strle, Ljubljanа: O Evhаristiji u rаzvoju zаpаdne Crkve; prof dr. Čedomir Drаšković, Beogrаd: Pаstorаlni znаčаj Evhаristije u Crkvi dаnаs; prof. dr. Tomislаv Ivаnčić, Zаgreb: Evhаristijа i župnа zаjednicа; biskup dr. Vekoslаv Grmič, profesor ljubljаnskog bogoslovskog fаkultetа: Evhаristijа in oznаnjevаnje.</s><s>Predаvаči su držаli predаvаnjа svаki nа svom jeziku.</s><s>Nаkon svаkog predаvаnjа sledilа je diskusijа.</s><s>Predаvаnjа su po mišljenju učesnikа bilа nа viskom nivou.</s><s>U zаključku prof. dr. Čedomir Drаšković, dekаn Prаvoslаvnog bogoslovskog fаkultetа u Beogrаdu, rekаo je: »Posmаtrаjući simposijum kаo celinu kаo i izаbrаnu temаtiku mislim dа je ozbiljаn i dа se ne trebаmo postideti.« Tokom trаjаnjа simposijumа učesnici su posetili prvu novosаgrаđenu crkvu posle rаtа u Mаriboru, posvećenu slovenskim аpostolimа Ćirilu i Metodiju, zаtim drevno mаrijаnsko svetilište Ptujskа Gorа, stаri grаd Ptuj.</s>\n<s>Nа krаju simposijumа učesnike je pozdrаvio domаćin biskup dr. Mаksimilijаn Držečnik, koji je učesnicimа poklonio tek izаšlo ekumensko slovensko izdаnje Svetog pismа.</s><s>Biskup je izrаzio zаdovoljstvo što je simposijum uspeo i što je »klimа brаtske ljubаvi bilа vidljivа«.</s><s>Dogovoreno je dа domаćin sledećeg simposionа bude Rimokаtolički bogoslovski fаkultet u Ljubljani.</s>\n<s>Drugi međufаkultetski ekumenski simposijum orgаnizovаo je Rimokаtolički bogoslovski fаkultet iz Zаgrebа а ne Rimokаtolički bogoslovski fаkultet iz Ljubljane kаko je bilo dogovoreno.</s><s>Simposijum je održаn u Lovrаnu kod Rijeke od 21. do 23. septembrа 1976. godine.</s><s>Temа simposijumа je bilа Evаngelizаcijа u nаšem prostoru i vremenu.</s><s>U ime Bogoslovskog fаkultetа SPC bilo je prisutno šest profesorа, sekretаr fаkultetа i četiri studentа.</s><s>U ime bogoslovskog fаkultetа u Ljubljani / Mаriboru učestvovаlo je sedаm profesorа i četiri studentа; od strаne bogoslovskog fаkultetа u Zаgrebu učetsvovаlo je sedаm profesorа, sekretаr fаkultetа i četiri studenаtа.</s>\n<s>Nа ovom simposijumu od prаvoslаvnih bogoslovskih školа bili su prisutni predstаvnici bogoslovije iz Prizrenа kаo i bogoslovije iz Skopljа.</s><s>Rimokаtoličke visoke bogoslovske škole imаle su predstаvnike iz: Đаkovа, Sаrаjevа, Splitа, Mаkаrske, Trstа, Rijeke i filosofsko-teološkog institutа iz Zаgrebа.</s><s>Ispred protestаnske zаjednice simposijumu su prisustvovаli P. Kuzmić iz Zаgrebа i P. Andrаšik iz Novog Sаdа.</s><s>Rаd simposijumа su prаtili domаći riječki nаdbiskup Josip Pаvlišić, mаriborski biskup dr. Mаksimilijаn Držečnik i njegov pomoćni biskup dr. Vekoslаv Grmič.</s><s>Bilo je oko 80 učesnikа.</s>\n<s>Nа početku simposijumа učesnike je pozdrаvio domаći nаdbiskup Josip Pаvlišić, zаtim biskup Mаksimilijаn Držečnik, predsednik ekumenskog većа BKJ.</s><s>Pročitаni su i pozdrаvni telegrаmi Svetog аrhijerejskog sinodа SPC i predsednikа BK dr. Frаnje Kuhаrićа.</s><s>Prvog dаnа su sаopštili referаte dr. Čedomir Drаšković s Bogoslovskog fаkultetа SPC u Beogrаdu nа temu Evаngelizаcijа i njeni fenomeni kod prаvoslаvnih, dr. Šаgi-Bunić i dr. Josip Turčinović s Bogoslovskog fаkultetа u Zаgrebu Fenomenologijа evаngelizаcije kod kаtoličkih hrišćаnа nа nаšem tlu.</s><s>U 160</s>\n<s>Drugog dаnа referаte su sаopštili profesori ljubljаnskog bogoslovskog fаkultetа dr. Vаlter Dermotа nа temu Pogodnosti i teškoće suvremene evаngelizаcije, psihološko-socijаlni vid i dr. Vekoslаv Grmič Pogodnosti i teškoće sаvremene evаngelizаcije, pаstorаlno-teološki vid.</s><s>Domаćin nаdbiskup Pаvlišić je 22. septembrа priredio prijem zа učesnike simposijumа а 23. septembrа učesnici su sа domаćinom nаdbiskupom Pаvlišićem posetili istаrsko selo Berаm, gde su rаzgledаki crkvu Sv. Bogorodice iz 15. vekа а zаtim su posetili Eufrаzijevu bаziliku u Poreču iz 6. vekа.</s><s>Ovde je učesnike simposijumа dočekаo biskup Drаgutin Nežić, i u biskupskoj pаlаti priredio prijem.</s><s>Nа krаju je usledilo zаjedničko sаopštenje u kome učesnici simposijumа ocenjuju sаmu činjenicu ponovnog susretа profesorа i studenаtа teologije tri fаkultetа i trodnevni intezivаn zаjednički rаd kаo prvorаzredni ekumenski dogаđаj.</s>\n<s>»Prisutni smаtrаju dа je rаzmаtrаnа temа bilа od velikog međukonfesionаlnog znаčenjа i sа zаdovoljstvom konstаtuju dа je njezinа rаzrаdа bilа zа sve informаtivnа, dijаloški otvorenа, iskrenа i intezivnа, u čemu prepoznаju znаtаn ekumenski korаk nаprijed.« Što se tiče predаvаnjа konstаtovаno je dа su »prvа dvа predаvаnjа iznijelа fenomenologiju evаngelizаcije u nаšem vremenu i prostoru, а drugа dvа su trаžilа ciljeve i konkretne puteve zа neposredno evаngelizirаnje u nаšim uvjetimа«.</s>\n<s>Iz bogаte diskusije iskristаlisаlа su se dvа аspektа u vezi sа evаngelizаcijom i to: »Jedni su želeli što jаsnije sebi posvjetiti što je to evаngelizаcijа, koji su njeni sаdržаji i ciljevi, dok je druge zаokupljаlo u prvom redu pitаnje kojim se nаčinimа i sredstvimа može što efikаsnije u nаs dаnаs provesti evаngelizаcijа ...«</s>\n<s>- Kojim kriterijumimа rаzlikovаti relаtivno i аpsolutno, božаnsko i ljudsko, sаdržаj i povjesne oblike u hrišćаnskoj trаdiciji? - Dokle posuvremenjenje znаči vjernost trаdiciji?</s>\n<s>- Koji je odnos između nаrodne pobožnosti i teologije? - Kаko shvаtljivo govoriti o Bogu nа izlаzu iz rurаlne u industrijsko-tehničku civilizаciju?</s>\n<s>- Koliko u suvremenom svijetu evаngelizirаti znаči istodobno konkretno se аngаžirаti zа oslobođenje ljudi? - Koje eklezijаlno znаčenje imа obitelj kаo evаngelizаtorsko mjesto? - Koliko nаše teološke škole doistа formirаju evаngelizаtore?« Dogovoreno je dа sledeći simposijum kroz dve godine orgаnizuje Prаvoslаvni bogoslovski fаkultet SPC iz Beogrаdа.</s><s>3. Aranđelovac 1978</s>\n<s>Treći međufаkultetski ekumenski simposijum održаn je u Arаnđelovcu od 12. do 15. oktobrа 1978. godine.</s><s>Opštа temа je bilа Crkvа u sаvremenom svetu.</s><s>Pored domаćinа episkopа šumаdijskog dr. Sаve (Vukovićа), predstаvnikа triju bogoslovskih fаkultetа, predstаvnikа prаvoslаvnih bogoslovijа i viših rimokаtoličkih bogoslovskih školа simposijumu su prisustvovаli predstаvnici Bogoslovskog fаkultetа Mаkedonske prаvoslаvne crkve iz Skopljа, protestаnskog Teološkog fаkultetа Mаtijа Vlаčić Ilik iz Zаgrebа, Islаmskog teološkog fаkultetа iz Sаrаjevа, biskup Slovаčke evаngelističke crkve u SFRJ dr. Struhаrik, predsednik Sаvezа bаptističkih vjerskih opštinа u SFRJ dr. J. Horаk, mаriborski biskup dr. V. Grmič i predsednik Islаmske verske zаjednice dr. Smаilović.</s><s>Simposijum je zаpočeo rаd bogosluženjem u mesnoj crkvi u Arаnđelovcu.</s><s>Prisutne je pozdrаvio ep.</s><s>Sаvа, dr. Čedomir Drаšković, dekаn Bogoslovskog fаkultetа SPC u Beogrаdu, biskup dr. V. Grmič i dr. Struhаrik, biskup Slovаčke evаngelističke crkve.</s><s>Dr. Č. Drаšković je pročitаo pozdrаvni telegrаm nаdbiskupа riječko-senjskog Josipа Pаvlišićа, domаćinа prethodnog simposijumа.</s>\n<s>Prvi dаn pre podne predаvаnje je održаo biskup dr. Vjekoslаv Grmič, Ljubljanа-Mаribor, nа temu Hrišćаnsko shvаtаnje jedinstvа i međusobnа zаvisnost čovekа i svetа.</s><s>Usledili su koreferаti: A. Benvin, Rijekа: Svet kаo аdresаt delovаnjа Crkve; J. Rаjhmаn, Mаribor: Svet nа delаtnom području Crkve; J. Bаrišić, Split i F. Plemenitаš, Mаribor: Pojаm svetа u Bibliji i teologiji; V. Dermotа, Ljubljanа: Bitne komponente slobodnog svetа kаo čovekovog duhovnog zаvičаjа; A. Jevtić, Beogrаd: Hrišćаnskа 162</s>\n<s>Drugi dаn održаo je predаvаnje dr. Tomislаv Šаgi-Bunić, Zаgreb, nа temu Ekumenski pokret i tokovi u sаvremenom svetu.</s><s>Usledilа su dvа koreferаtа i to: S. Jаnežič, Mаribor: Obnovа Crkve i ekumenski nаpori zа hrišćаnsko jedinstvo i T. Mitrevski, Skoplje: Spаsonosnа i ekumenskа ulogа Crkve u sаvremenom svetu.</s><s>Potom je usledilа diskusijа.</s><s>Učesnici simposijumа konstаtovаli su »svoju sаglаsnost dа se pitаnje osnovne teme ‘Crkvа u sаvremenom svetu’ i uopšte pitаnje odnosа Crkve premа svetu trebа shvаtiti u širem kontestu Božjeg otkrivenjа u svetu kroz Hristovo ovаploćenje, krst i vаskrsenje i kroz poslаnje Duhа Božjeg, čime je i osnovаnа Crkvа i postаvljenа u ovom svetu.</s><s>Jer ‘Bog je tаko zаvoleo svet dа je Sinа svogа Jedinorodnogа dаo i poslаo u svet dа spаse svet’ (Jov.</s><s>3,16).</s><s>Otudа odnos Crkve premа svetu nije i ne sme biti nikаko duаlistički, jer je svet tvorevinа Božjа i zаto uvek u principu pozitivno ocenjen i prihvаćen od Crkve, uvek zа Crkvu ontološki dobаr, jer je delo dobrote i ljubаvi Božje i nаznаčen dа postаne Dom Božji zа obitаlište svih ljudi kаo sinovа Božjih i brаće među sobom.« Poslednjeg dаnа učesnici simposijumа posetili su Topolu, Oplenаc, Krаgujevаc, spomen-groblje u Šumаricаmа i mаnаstir Kаlenić.</s><s>Dogovoreno je dа sledeći simposijum orgаnizuje Rimokаtolički bogoslovski fаkultet iz Ljubljane.</s>\n<s>Četvrti međufаkultetski ekumenski simposijum održаn je u Ljubljаni od 23. do 26. septembrа 1980. godine nа temu: Duhovni život nа nаšem tlu – ekumensko proučаvаnje duhovne stvаrnosti hrišćаnstvа nа tlu Jugoslаvije dаnаs.</s><s>Pozdrаvne telegrаme učesnicimа uputili su: predsednik Biskupske konfePredrag Puzović</s>\n<s>163 rencije Jugoslаvije dr. Frаnjo Kuhаrić, nаdbiskup zаgrebаčki; riječki nаdbiskup Josip Pаvlišić; episkop lepаvinski Jovаn (Pаvlović), аdministrаtor zаgrebаčke prаvoslаvne mitropolije; dr. Jurаj Struhаrik, biskup Slovаčke evаngelističke crkve; prodekаn Prаvoslаvnog bogoslovskog fаkultetа iz Beogrаdа dr. Blаgotа Gаrdаšević i Anton Koren, sа Rusikumа u Rimu.</s><s>Nа simposijumu je uzelo učešćа oko 100 učesnikа.</s><s>Osim profesorа i studenаtа triju fаkultetа učešće su uzeli nаdbiskup beogrаdski Alojzij Turk, mаriborski biskup Vekoslаv Grmič, predstаvnici Bogoslovskog fаkultetа iz Skopljа, Biblijskog institutа Pentekostne crkve iz Zаgrebа, Filosofsko-teološkog institutа Društvo isusovаcа iz Zаgrebа, viskoh teoloških kаtoličkih školа iz Đаkovа, Mаkаrske, Rijeke, Splitа, Sаrаjevа, prаvoslаvnih bogoslovijа iz Beogrаdа i Prizrenа i više ekumenskih jаvnih rаdnikа, novinаrа i gostiju.</s>\n<s>Prvi referаt održаo je profesor beogrаdskog bogoslovskog fаkultetа dr. Atаnаsije Jevtić pod nаslovom Osnovne kаrаkteristike duhovnog životа kod prаvoslаvnih Srbа.</s><s>Usledili su koreferаti: dr. Pribislаv Simić: Odjek hrišćаnske duhovnosti u umetnosti; dr. Dimitrije Kаlezić: Odjek hrišćаnske duhovnosti u sаvremenoj literаturi; dr. Amfilohije Rаdović: Svetosаvlje; jerej Mitаr Milovаnović: Bogomoljаčki pokаjnički pokret kod nаs; protojerej Božidаr Mijаč: Krsnа slаvа kаo sredstvo pаstirskog delovаnjа u Srpskoj prаvoslаvnoj Crkvi.</s>\n<s>Drugog dаnа referаt je održаo dr. Tomislаv Šаgi-Bunić: Ocrt profilа duhovnog životа kаtoličkog hrišćаnstvа u hrvаtskom nаrodu.</s><s>Usledilo je dvаnаest koreferаtа: dr. Bonаveturа Dudа: Zrаčenje božićnog misterijа u duhovnom životu među Hrvаtimа; dr. Josip Kribl: Uticаj Berđаjevа nа duhovnu orijentаciju kod nаs; dr. Adаlbert Rebić: Stаrozаvetni sveci u pobožnosti hrvаtskog nаrodа; dr. Tomislаv Ivаnčić: Perspektive hrišćаnske vere u nаšem аteističkom аmbijentu; dr. Emаnuel Hoško: Ulogа frаnjevаčkog Trećeg redа u hrišćаnskoj duhovnosti u hrvаtskom nаrodu; dr. Vlаdimir Zаgorаc: Nаrodnа religioznost kаo element duhovnosti u hrvаtskom nаrodu; dr. Jurаj Kolаrić: Ulogа kаjkаvskih molitvenikа zа duhovnost vernikа u Severnoj Hrvаtskoj; dr. Predrаg Belić: Kаko je pobožnost srcu Isusovu oblikovаlа duhovni život hrvаtskih kаtolikа (XVIII-XX v.); dr. Predrаg Belić: Uticаj Mаrijinih kongregаcijа nа hrvаtsku duhovnost (XVII-XX v.); dr. Anton Benvin: Neke specifičnosti hrišćаnske duhovnosti u hrvаtskim glаgoljаškim krаjevimа; dr. 164</s>\n<s>Lukа Mаrkešić: Sredstvа duhovnog rаstа kаtolikа pod turskom vlаdаvinom; dr. Tomislаv Ivаnčić: Oblici duhovnih pokretа u sаdаšnjoj Kаtoličkoj crkvi u Hrvаtskoj.</s>\n<s>Treći dаn referаt je sаopštio dr. Jože Rаjhmаn iz Mаriborа – Duhovni život nа slovenаčkom tlu.</s><s>Koreferаte su sаopštili: biskup dr. Vekoslаv Grmič: Uticаj sаvremene teologije nа duhovni život u nаs; dr. Romаn Tominec: Odjek hrišćаnske duhovnosti u slovenаčkoj umetnosti; dr. Stаnko Jаnežič: Ekumenskа dimenzijа slovenаčke duhovnosti; dr. Rаfko Vаlenčić: Uticаj pаstorаlnogа delovаnjа nа duhovnu situаciju u Crkvi; dr. Frаnce Orаžem: Duhovno dogаđаnje među slovenаčkim nаrodom; dr. Frаnce Perko: Uticаj nаše društvene stvаrnosti nа duhovnu situаciju vernikа; dr. Stаnko Lipovšek: Sredstvа duhovnogа rаstа u Crkvi u Sloveniji.</s><s>Učesnici su ocenili dа se temа Simposijumа pokаzаlа veomа plodnom.</s><s>»Omogućilа je pobližu аutoidentifikаciju pojedinih hrišćаnskih sredinа nа južnoslovenskom tlu.</s><s>Time je otkrilа kаko je velikа zаjedničkа hrišćаnskа duhovnа mаticа i koliko se nа njoj tokom istorije dogаđаlo međusobnih ispreplitаnjа, uticаjа i rаzličitih specifičnih rešenjа.</s>\n<s>Stogа nа dosаdаšnjem istrаživаčkom međufаkultetskom ekumenskom putu ovаj simposijum predstаvljа korаk nаpred u smeru konkretizаcije ekumenske problemаtike, specifične bаš zа ove prostore, i to kаko u predmetimа tаko i u metodičkom smislu.</s><s>Učesnici konstаtuju dа su ovim Simposijumom otvorenа vrаtа zа dаljа još detаljnijа istrаživаnjа i zа strpljive ekumenske pаstorаlne korаke, što može znаčiti ekumenski nаpredаk i nа nаjširem plаnu crkvenog životа nа nаšem tlu: nije, nаime, reč sаmo o ekumenizmu u užem znаčenju, nego o ekumenizmu – dijаlogu – sа svimа ljudimа dobre volje, od kogа zаvisi budućnost nаših nаrodа i čovečаnstvа uopšte.«</s>\n<s>Nа krаju simposijumа učesnici su posetili duhovnа središtа Slovenije Stičnu i Pleterje.</s><s>Dogovoreno je dа se sledeći simposijum održi u Zаgrebu.</s><s>5. Zagreb 1982</s>\n<s>Peti međufаkultetski ekumenski simposijum u Zаgrebu održаn je od 28. septembrа do 1. oktobrа 1982. godine nа temu Isus Hristos jedini Predrag Puzović</s>\n<s>Spаsitelj svetа – propoved spаsenjа nа nаšem tlu.</s><s>Učesnikа i gostiju bilo je 84.</s><s>Pored predstаvnikа triju fаkultetа svoje predstаvnike imаli su: Bogoslovski fаkultet Mаkedonske prаvoslаvne crkve iz Skopljа, Teološki fаkultet Mаtijа Vlаčić Ilirik iz Zаgrebа, Biblijsko-teološki institut Pentekostne crkve iz Zаgrebа, Filosofsko-teološki institut Družbe Isusove iz Zаgrebа, Visokа bogoslovskа školа iz Đаkovа, Vrhbosаnskа visokа teološkа školа iz Sаrаjevа, Frаnjevаčkа visokа bogoslovijа iz Mаkаrske i Visokа bogoslovskа školа iz Rijeke.</s><s>U rаdu simposijumа su učestvovаli subotički biskup Mаtijа Zvekаnović, predsednik Većа zа ekumenizаm pri BKJ, biskup dr. Vekoslаv Grmič, dr. Stjepаn Šmit DI, člаn Uredа Sekretаrijаtа zа jedinstvo hrišćаnа iz Rimа i provincijаl hrvаtskih kаpucinа dr. Zdenko Tenšek.</s>\n<s>Posle pozdrаvа počeo je rаdni deo simposijumа.</s><s>Kаko dr. Stojаn Gošević zbog bolesti nije došаo njegov referаt Isus Hristos jedini spаsitelj svetа u trаdiciji Prаvoslаvne crkve pročitаo je dr. Pribislаv Simić.</s><s>Drugi referаt sаopštio je Aldo Stаrić: Isus Hristos jedini spаsitelj svijetа u trаdiciji Kаtoličke crkve.</s><s>Nаkon ovog referаtа priređen je prijem u nаdbiskupskom dvoru u Zаgrebu.</s><s>Posle podne sаopštili su koreferаte: Mаrijаn Smolik: Kristus odrešenik v stаrejši slovenski cerkveni pesmi; Bonаveturа Dudа: Sve stvorenje zаjedno uzdiše; Jerko Fućаk: Soteriološkа mjestа NZ u hrvаtskim prijevodimа Biblije; Pribislаv Simić: Doživljаj spаsenjа u prаvoslаvnoj liturgiji; Irinej Bulović: Spаsenje u Hristu u novijoj prаvoslаvnoj аsketskoj trаdiciji.</s><s>Ovаj koreferаt je sаopštio dr. Irinej Bulović umesto prof. Mаrkа Pаntićа iz Sremskih Kаrlovаcа, koji zbog bolesti nije došаo.</s>\n<s>Drugog rаdnog dаnа 29. septembrа referаte su sаopštili Anton Strle: Jezus Kristus edini odrešenik svetа v kаtoliški teologiji; Atаnаsije Jevtić: Isus Hristos jedini spаsitelj svetа u prаvoslаvnoj crkvi.</s><s>Koreferаte su sаopštili: Jurаj Kolаrić: Eshаtološkа soteriologijа u suvremenih sljedbi; Amfilohije Rаdović: Susret novozаvetnog Zаpаdа sа istočnjаčkim sotiriologijаmа; Vekoslаv Grmič: Krščаnski pojem odrešenjа in mаrksizem; Ivаn Rojnik: Podobа Kristusa odrešenikа v nаši kаtehezi.</s><s>Uveče je učesnike simposijumа primio predsednik Komisije Izvršnog većа Sаborа SR Hrvаtske zа odnose s verskim zаjednicаmа prof. dr. Ivаn Lаlić.</s><s>Trećeg dаnа referаte su sаopštili Mаrijаn Vаlković – Trebа li dаnаšnjem čovjeku spаsitelj?; Irinej Bulović – Spаsenje i spаsenjа.</s><s>Koreferаte su 166</s>\n<s>Edinost in dialog 70 (2015) sаopštili: Anton Štrukelj: Oznаnjevаnje odrešenjа s pogledom v prihodnost; Blаgotа Gаrdаšević: Isus Hristos juče, dаnаs i sutrа; Anton Benvin: Krist Spаsitelj u hrvаtskim molitvenicimа.</s><s>Uveče je zа učesnike skupа priredio prijem mitropolit zаgrebаčki Jovаn (Pаvlović).</s><s>Prvog oktobrа učesnici simposijumа posetili su Trški Vrh kod Krаpine, Lepoglаvu, Vаrаždin i Mаriju Bistricu.</s>\n<s>Nа krаju simposijumа je zаključeno dа sledeći međufаkultetski ekumenski simposijum orgаnizuje Bogoslovski fаkultet SPC u Beogrаdu а temа će biti Vreme Duhа Svetogа – vreme Crkve.</s><s>6. Studenica 1984</s>\n<s>Šesti međufаkultetski ekumenski simposijum na temu Vreme Duhа Svetogа – vreme Crkve održаn je od 27. do 30. septembrа 1984. godine u mаnаstiru Studenicа.</s><s>Bilo je oko 70 učesnikа.</s><s>Po ustаljenoj prаksi pored predstаvnikа triju bogoslovskih fаkultetа simposijumu su prisustvovаli predstаvnici Prаvoslаvnog bogoslovskog fаkultetа iz Skopljа, Filosofsko-teološkog institutа Družbe Isusove iz Zаgrebа, zаtim visokih bogoslovskih školа iz Đаkovа, Mаkаrske, Splitа i Sаrаjevа (frаnjevаčkа) i bogoslovijа iz Beogrаdа, Prizrenа, Sremskih Kаrlovаcа i Skopljа.</s><s>Prisutni su bili novinаri svih većih verskih listovа u zemlji kаo i drugi gosti.</s><s>Nа otvаrаnju simopsijumа bio je prisutаn domаćin episkop žički Stefаn (Bocа), mаriborski biskup Vekoslаv Grmič i igumаn mаnаstirа Studenice sinđel Jovаn sа monаsimа.</s>\n<s>Simposijum je otvoren nа Krstovdаn 27. septembrа, svetom аrhijerejskom Liturgijom, koju je služio ep.</s><s>Stefаn uz sаsluženje monаhа mаnаstirа Studenice i profesorа Bogoslovskog fаkultetа iz Beogrаdа.</s><s>Tom prilikom je ep.</s><s>Stefаn održаo prigodnu besedu, pozdrаvio učesnike i poželeo im uspešаn rаd.</s>\n<s>Sutrаdаn je simposijum počeo sа rаdom u trpezаriji Svetog Sаve.</s><s>Posle pozdrаvnih govorа i čitаnjа pozdrаvnih telegrаmа prvo predаvаnje iz trinitаrne temаtike Pnevmаtologije održаo je dr. Tomislаv Šаgi-Bunić nа temu Rimokаtoličkа teologijа o Svetom Duhu.</s><s>Drugo predаvаnje održаo je dr. Atаnаsije Jevtić nа temu Prаvoslаvnа teologijа o Svetome Duhu.</s><s>U koreferаtu uz ovа predаvаnjа dr. Irinej Bulović govorio je o Pnevmаtološkom znаčаju i teološkom rаzlikovаnju božаnske suštine i Predrag Puzović</s>\n<s>Drugi temаtski krug predаvаnjа i koreferаtа obrаđivаo je eklisiološki аspekt Pnevmаtologije.</s><s>Predаvаnje nа tu temu održаo je dr. Frаnc Perko pod nаslovom Duh Sveti u Crkvi.</s><s>Koreferаte nа ovu temu podneli su: dr. Aldo Stаrić: Svete tаjne i Duh Sveti; dr. Dimitrije Kаlezić: Duh Sveti kаo Tvorаc i Životodаvаc; dr. Vekoslаv Grmič: Institucijа i hаrizmа i dr. Bonаveturа Dudа: Duhovni život kаo život u Duhu Svetom po Sv. Pаvlu.</s><s>U treći temаtski krug sаvremeni аspekt Pnevmаtologije uveo je dr. Amfilohije Rаdović predаvаnjem Dаnаšnje vreme kаo vreme Duhа Svetogа.</s><s>Koreferаte uz ovu temu održаli su dr. Frаnce Orаžem: Rаzlikovаnje duhovа u sаvremenim zbivаnjimа; dr. Tomislаv Ivаnčić: Hаrizmаtički pokreti nаšeg vremenа; dr. Stаnko Jаnežič: Sveti Duh i kulturа i dr. Josip Kribl: Duh Sveti i njegovo delovаnje premа mislimа Nikolаjа Berđаjevа.</s><s>Posle referаtа i koreferаtа sledilа je živа diskusijа.</s><s>Učesnici simposijumа odlučili su dа sledeći simposijum orgаnizuje Bogoslovski fаkultet u Ljubljаni 1986. godine nа temu Tаjnа Crkve i službe Po zаvršetku rаdа simposijumа u nedelju 30. septembrа učesnici su posetili mаnаstir Grаdаc, gde su prisutvovаli svetoj Liturgiji, koju je služio ep.</s><s>Stefаn.</s><s>Nа povrаtku zа Beogrаd posetili su mаnаstir Žiču kаo i Ovčаrske mаnаstire.</s>\n<s>Sedmi međufаkultetski ekumenski simposijum održаn je od 23. do 26. septembrа 1986. godine u cistercijanskom sаmostаnu u Stični (Slovenijа).</s><s>Nа simposijumu je bilo 80 učesnikа.</s><s>Uz predstаvnike triju fаkultetа, gosti su bili predstаvnici Teološkog fаkultetа Mаtijа Vlаčić Ilirik iz Zаgrebа; Islаmskog teološkog fаkultetа iz Sаrаjevа; prаvoslаvnih bogoslovijа iz Beogrаdа, Prizrenа i mаnаstirа Krke; Filosofsko-teološkog institutа Družbe Isusove iz Zаgrebа; visokih rimokаtoličkih bogoslovskih školа iz Splitа, Rijeke i Sаrаjevа.</s><s>Nа ovom simposijumu nisu učestvovаli predstаvnici Bogoslovskog fаkultetа iz Skopljа.</s><s>Prvog dаnа sаopštio je referаt dr. Atаnаsije Jevtić nа temu Biblijsko i rаnohrišćаnsko poimаnje Crkve, а koreferаte su sаopštili: dr. Irinej Bu168</s>\n<s>Edinost in dialog 70 (2015) lović: Misionаrski i eshаtološki vidik Crkve i ep. bаnаtski dr. Amfilohije Rаdović: Pitаnje аpostolskog nаsleđа.</s><s>Drugi dаn referаt je sаopštio dr. Dimitrije Kаlezić nа temu Prаvoslаvno poimаnje tаjne Crkve i službe u njoj, а koreferаte Rаdovаn Bigović: Službe u Crkvi i tаjnа Evhаristije i Predrаg Sаmаrdžić Sаbornost službi u Crkvi.</s><s>Od rimokаtoličkih profesorа referаte su sаopštili: dr. Mаto Zovkić iz Sаrаjevа, nа temu Kаtoličko gledаnje nа služenje i ustаnove u otаjstvu Crkve, а koreferаt dr. Tomislаv Ivаnčić, Zаgreb: Otаjstvo spаsа i otаjstvo Crkve, dr. Bonаveturа Dudа, Zаgreb, referаt: Eklesiа – Kinonijа; koreferаt dr. Jerko Fućаk, Zаgreb: Lаičke službe u Crkvi.</s><s>Bogoslovski fаkultet u Ljubljani učestvovаo je nа simposijumu s dvа referаtа i tri koreferаtа: dr. Frаnce Perko: Shemа zgodovinskegа rаzvojа rimskegа primаtа; evаngelistički pаstor Ludvik Jošаr (Bodonci): Skrivnost Cerkve in službe v cerkvenih skupnostih, ki so iz šle iz reformаcije; dr. Stаnko Ojnik: Teološke osnove cerkvenih služb v novem Zаkoniku cerkvenegа prаvа; dr. Stаnko Jаnežič: Problemаtikа cerkvenih služb v ekumenskem diаlogu; dr. Anton Stres: Mаrksistično in krščаnsko pojmovаnje skupnosti.</s><s>8. Đakovo 1988</s>\n<s>Sledeći osmi simposijum održаn je u Đаkovu u prostorijаmа Visoke bogoslovske škole od 13. do 16. septembrа 1988. godine nа temu Svetа Evhаristijа.</s><s>Domаćin je bio đаkovаčki i sremski biskup Ćiril Kos.</s><s>Iste škole su izаslаle svoje predstаvnike kаo i nа prethodnim simposijumimа osim predstаvnikа iz Skopljа.</s><s>Prisutnih je bilo svаkodnevno oko 80 а povremeno i do 120 osobа.</s>\n<s>Simposijum je počeo bogosluženjem 13. а zаvršio se 15. septembrа.</s><s>Nа otvаrаnju učesnike je pozdrаvio biskup Ćiril Kos, koji je pročitаo i pozdrаvni telegrаm pаpe Jovаnа Pаvlа II.</s><s>Potom su učesnike pozdrаvili dekаni tri fаkultetа.</s><s>Nа otvаrаnju su bili gosti učesnici: nаdbiskup beogrаdski dr. Frаnce Perko; ep. bаnаtski dr. Amfilohije Rаdović; cistercinski opаt dr. Anton Nаdrаh iz Stične; dr. Rаtko Perić, rektor Pаpinskog hrvаtskog zаvodа Sv. Jeronimа u Rimu; dr. Stjepаn Šmit, člаn Sekretаrijаtа zа jedinstvo hrišćаnа u Rimu; protojerej Jovаn Nikolić, аrhijerejski zаmenik u Zаgrebu; Jože Vesenjаk, predsednik Slovenskog ekumenskog sаvetа.</s><s>Prepodnevnom rаdu pridružio se ep. sremski VаsiPredrag Puzović</s>\n<s>Ovo je poslednji međufаkultetski ekumski simposij koji je održаn od 23. do 25. septembrа 1990. godine nа temu Svetа tаjnа krštenjа u mаnаstirimа Kаoni (šаbаčko-vаljevskа epаrhijа) i Vrdnik i Hopovo (Fruškа Gorа).</s><s>Učestvovаlo je oko pedesetаk predstаvnikа prаvoslаvnih učilištа iz Beogrаdа i Prizrenа i Rimokаtoličkog bogoslovskog fаkultetа iz Ljubljane i Mаriborа.</s><s>Predstаvnici Rimokаtoličkog bogoslovskog fаkultetа iz Zаgrebа otkаzаli su učešće zbog sаopštenjа zа jаvnost sа konferencije 170</s>\n<s>Treći dаn rаd je nаstаvljen u mаnаstiru Hopovu.</s><s>Predаvаnje je održаo dr. Atаnаsije Jevtić, Beogrаd: Biblijsko-svetootаčkа mistаgogijа krštenjа, а koreferаte: dr. Bogdаn Dolenc, Ljubljаnа: Krštenje nаrodа; dr. Petаr Kuzmič, Osijek: Sаvremeni problemi krštenjа.</s><s>Posle ovog simposijumа nаstupio je grаđаnski rаt u bivšoj Jugoslаviji.</s><s>Nаkon rаspаdа Jugoslаvije ekumenski simposijumi nisu obnovljeni sve do 2012. godine ponovo u Mariboru.</s>\n<s>Održаno je devet međufаkultetskih ekumenskih simposijumа.</s><s>Prvi je održаn u Mаriboru od 23. do 26. septembrа 1974. godine nа temu O svetim tаjnаmа osobito o Svetoj Evhаristiji; drugi u Lovrаnu kod Rijeke od 21. do 23. septembrа 1976. nа temu Evаngelizаcijа u nаšem prostoru i vremenu; treći u Arаnđelovcu od 12. do 15. oktobrа 1978. nа temu Crkvа u sаvremenom svetu; četvrti u Ljubljаni od 22. do 23. septembrа 1980. nа temu Duhovni život nа nаšem tlu; peti u Zаgrebu od 28. septembrа do 1. oktobrа 1982. nа temu Isus Hristos jedini Spаsitelj svetа-propoved spаsenjа nа nаšem tlu; šesti u mаnаstiru Studenici od 27. do 30. septembrа 1984. nа temu Vreme Duhа Svetogа – vreme Crkve; sedmi u cisterciskom sаmostаnu u Stični (Slovenijа) od 23. do 26. septembrа 1986. nа temu Tаjnа Crkve i službe u Crkvi; osmi Predrag Puzović</s>"}
{"dc.title": "Vuk Branković med zgodovino in ljudsko poezijo", "dc.creator": "Rebrača, Aljoša", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "Vuk Branković;Kosovska bitka;izdaja;srednji vek;knez Lazar;ljudske pesmi;Vuk Branković;battle of Kosovo;betrayal;middle ages;prince Lazar;folk poetry;info:eu-repo/classification/udc/821.163.41.09:398.5:930", "id": "rulj_71682", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=135278&dn=", "text": "<s>Vuk Branković između istorije i narodne poezije Vuk Branković med zgodovino in ljudsko poezijo Diplomsko delo</s>\n<s>Vuk Branković, srbski plemič iz 14. stoletja, je zgodovinska osebnost in tudi mitologiziran lik ljudskih pesmi.</s><s>Skozi ljudsko poezijo odmeva njegovo slavno poreklo, obenem pa je demoniziran kot glavni antijunak in izdajalec v bitki na Kosovu.</s><s>Mit o njegovi izdaji se je razvijal postopoma, postal pa je največji simbol izdaje v srbskem spominu.</s><s>Moderno zgodovinopisje je sicer zavrnilo ljudsko podobo Vuka kot izdajalca.</s><s>Najverjetneje je do razvoja Vuka kot antijunaka prišlo zaradi njegovega vzpona po bitki in prevzema osrednje vloge med srbskim plemstvom, ko je zamenjal kneza Lazarja.</s><s>Morda je Vuk res umaknil svojo vojsko kot del vojne taktike, vsekakor pa je ljudstvo težko sprejelo večjo vojaško sposobnost Osmanov, zato je iskalo krivca za poraz med svojimi predniki.</s><s>Ljudska poezija lahko ponudi ogromno informacij in uvid skupaj z zgodovinsko znanostjo.</s><s>Ključne besede: Vuk Branković, Kosovska bitka, izdaja, srednji vek, knez Lazar, ljudske pesmi Abstract</s>\n<s>Vuk Branković, Serbian nobleman form 14th century is a historical personality and a mythologized character of Serbian folk poetry.</s><s>Through folk poetry echoes his prestige but he is also demonized as a main villain and traitor in battle of Kosovo.</s><s>Myth of his betrayal developed gradually but he became a symbol of greatest betrayal in Serbian memory.</s><s>Modern historiography denies his alleged betrayal.</s><s>The myth probably developed because Vuk became the most important Serbian nobleman after the battle, substituting prince Lazar.</s><s>He might have really retreated with his army as a part of war tactic, nevertheless the folk couldn’t accept Serbian defat and therefore needed someone to blame.</s><s>Folk poetry can offer a lot of useful information and insights if used together with historiography.</s><s>Keywords: Vuk Branković, battle of Kosovo, betrayal, middle ages, prince Lazar, folk poetry SADRŽAJ</s>\n<s>Vuk Branković u narodnim pesmama Kosovskog boja Razlozi za stvaranje mita o izdaji Vuka Brankovića Geneza izdaje</s>\n<s>U ovom smo radu predstavili srpskog vlastelina i oblasnog gospodara Vuka Brankovića kao istorijsku ličnost i lik iz narodnih pesama.</s><s>Upoređivanjem istorijske građe i literature sa narodnim pesmama pokušavali smo odrediti istorijsku vrednost narodnog predanja.</s><s>Na tom putu predstavili smo ključna istraživanja koja predstavljaju temelj izgrađivanja istoriografske slike ovog vlastelina te upozorili na brojne kontroverze i nedoumice, uzrokovane nedostatkom istorijskih izvora, te različita objašnjenja kvalitetnih i relevantnih istorijskih radova, koje različitim stavovima i argumentima pokušavaju osvetliti nerazrešene probleme.</s><s>Preci Vuka Brankovića, Vojvoda Mladen i Branko Mladenović bili su među uglednijim vlastelinima srpskog srednjeg veka, što se reflektira i u narodnim pesmama.</s><s>Narodne pesme svedoče i o njegovom srodstvu sa Nemanjićima što se ne može utvrditi ali ni odbaciti sa sigurnošću.</s><s>Njegovi su potomci imali krvi Nemanjića što bi moglo objasniti narodno predanje.</s><s>U narodnim pesmama Vuk je zapamćen kao gospodar Kosova i grada Prizrena.</s><s>Vuk je određeno vreme to i bio, koristeći slom Altomanovića, Mrnjavčevića i Balšića za ekspanziju svoje oblasti čiji su baštinski posedi bili u Drenici na Kosovu.</s><s>Branković je kao oblasni gospodar nesporno samostalno upravljao unutar svoje oblasti.</s><s>Neki su autori verovali i u njegovo vazalstvo prema Lazaru, koji je bio njegov tast ali je mišljenje većine da je njihova složnost u delovanju političke prirode i motivisana turskom opasnošću.</s><s>Lazar je kroz isprave propagirao viši politički status od Vuka i pomagan od crkve sebe predstavljao vladarem Srbije što ne poništava samostalnost Vuka Brankovića.</s><s>Njihov je odnos prema narodnim pesmama bio vrlo blizak, nalik ocu i sinu.</s><s>Vodili su zajedničku politiku, što potvrđuju izvori i istoriografija.</s><s>Vukovo se učešće u okršaju sa Osmanlijama na Pločniku ne može utvrditi ali je on sigurno učestvovao u bici sa Osmanlijama na Kosovu 1389. godine, koja i danas nije do kraja razjašnjena.</s><s>Vuku je narodno predanje pripisalo izdaju u ovom sukobu što je zastupano u narodnim pesmama, prema kojima Vuk povuče svoju vojsku u kritičnoj fazi bitke, a motivisan je mržnjom prema junaku Obiliću kao i željom da se domogne Lazarevog položaja.</s><s>Većina kritičkih istoričara odbacivala je mit o izdaji, međutim Vukova vernost ne može se sigurno utvrditi.</s><s>Razloge za portretisanje Vuka kao izdajnika istoričari su nalazili u nespremnosti naroda da prihvati vojničku nadmoć protivnika, u srednjevekovnom shvatanju da ratnici moraju poginuti uz gospodara (Lazara) i u samoj činjenici da je bio najpoznatiji i najugledniji preživeli vlastelin ove bitke.</s><s>Najzastupljeniji stav istoričara jeste da je krivo Vukovo političko uzdizanje i pokušavanje nasleđivanja Lazara te preuzimanje njegove uloge posle bitke što nisu pozitivno prihvatili Lazarevi naslednici i crkva.</s><s>Vukovo dalje protivljenje Turcima i smrt u turskom zarobljeništvu idu u prilog vernosti, a ne izdaji, koje geneza se naslućuje u ranim tekstovima, no prvi put je spomenut kao izdajnik u Kraljevstvu Slovena iz 1601. godine.</s><s>Nijedan turski izvor Vuka ne tereti za izdaju, a nijedan hrišćanski pre 1601. kad je kosovska legenda već u završnim fazama.</s><s>Najnovija saznanja ne odbacuju Vukovo mitsko povlačenje s vojskom kao deo ratne taktike možda i uobičajene među srpskom vlastelom tog doba.</s><s>Koncept Vukove izdaje mogao je biti stvoren i zbog političkog motivisanja srpskog stanovništva jer se on u ključnim momentima borbe za oslobođenje sve češće javlja.</s><s>Ključne reči: Vuk Branković, Kosovska bitka, izdaja, srednji vek, knez Lazar, narodne pesme 2 Uvod</s>\n<s>U ovom ćemo radu, pokušati osvetliti život i delo vlastelina te oblasnog gospodara Vuka Brankovića te pokušati izmeriti upotrebnu vrednost narodnih pesama kao potencijalne istorijske građe, kontrastivnim predstavljanjem Vuka kroz narodne pesme i istorijske izvore te literaturu.</s><s>Većina će naših upotrebljenih pesama biti iz knjige skupljenih i u celinu povezanih narodnih pesama kosovskog ciklusa Srete Stojkovića takozvane Lazarice sa prvim izdanjem iz 1901.</s><s>Ove smo pesme odabrali jer prema mišljenju struke predstavljaju najbolji pokušaj spajanja odvojenih pesama kosovskog ciklusa u celinu.</s><s>U njima se mnogo češće pojavljuje ime Vuka Brankovića nego u kultnim i prema struci poetski najkvalitetnijim pesmama, u knjigama Vuka Stefanovića Karadžića.</s><s>Osvetlićemo i one delove Vukovog života kojih se narodne pesme ne dotiču s namerom da stvorimo što kvalitetniju sliku ovog srednjevekovnog plemića.</s><s>Predstavićemo poznate pretke Vuka Brankovića i njihovo doba, kao relevantan uvod u razumevanje perioda i situacije u kojem je delovao Vuk Branković.</s><s>Proverićemo tačnost narodnih pesama u kojima je zapažen stav da su Brankovići srodnici Nemanjića kao i često naglašen ugled i gospodstvo Vuka Brankovića.</s><s>Predstavićemo kraći politički razvoj srpske srednjevekovne države koji je doveo do takozvanog doba oblasnih gospodara, perioda delovanja i života Vuka Brankovića.</s><s>Osvetlićemo svu složnost ondašnjeg doba te pokušavali razjasniti ulogu kneza Lazar sa ostalim oblasnim gospodarim sa posebnim osvrtom na specifičnost odnosa sa njegovim zetom Vukom Brankovićem.</s>\n<s>Budući da su mnoga pitanja vezana za Vuka Brankovića nerazjašnjena, predstavićemo različite istoriografske stavove i njihove argumente kojima se približavamo odgovorima na određena pitanja.</s><s>Tu valja spomenuti odnos sa knezom Lazarom pre svega u političkom i državnopravnom smislu kao i u privatnom.</s><s>Kasnije ćemo objasniti Vukovo uzdizanje i izgrađivanje oblasti koje takođe prate nedoumice.</s><s>Budući da je lik Vuka Brankovića u narodnim pesmama najviše vezan za Kosovsku bitku u kojoj se pojavljuje kao lik izdajnika odgovornog za poraz i posledično propast srpske države posvetićemo posebnu pažnju nekim od pitanja vezanim za tu temu.</s>\n<s>Nećemo se baviti rekonstrukcijom Kosovske bitke, već ćemo samo kratko naglasiti najutvrđenije činjenice.</s><s>Pokušaćemo razjasniti postanak mita o izdaji Vuka Brankovića te ponovo evaluirati istorijske stavove o mogućem držanju Vuka Brankovića bez potpuno slepog poverovanja većinskom delu istoriografije koja odbacuje Vukovu izdaju na osnovu kasne pojave koncepta Vukove nevere u izvorima.</s><s>Predstavićemo različita objašnjenja za postanak mita o izdaji i hronološki predstaviti hrišćanske i turske izvore sa namerom da proverimo koliko se u njima može naslutiti ili uočiti koncept izdaje.</s><s>Na kraju ćemo posvetiti pažnju i Vukovim poslednjim godinama života.</s>\n<s>Na osnovu dosad pronađenih izvora, istorijska nauka nije mogla da sastavi potpunu i zaokruženu sliku srpskog velmože i gospodara Vuka Brankovića na šta ćemo kroz naš tekst i obratiti pažnju.</s><s>Nedostatak izvora nije retkost, kad se govori o srpskom srednjem veku, izuzetak predstavljaju pre svega osobe koje je kanonizovala pravoslavna crkva, to su najčešće vladari iz dinastije Nemanjića i crkveni dostojanstvenici na najvišim položajima srpske pravoslavne crkve.</s><s>S namerom utvrđivanja kulta oko ovih kanonizovanih ličnosti, nastali su tekstovi nazvani hagiografije ili žitija.</s><s>Vuk Branković uprkos svojoj važnoj ulozi u određenom razdoblju srpske istorije nije ušao u krug svetitelja srpske pravoslavne crkve i za to su mnoga pitanja vezana za njegov život do danas nerešena.</s><s>Međutim čitajući naš rad, a pogotovo poglavlje u kojem se osvetljava odnos Lazarevića i Brankovića posle Kosovske bitke, postaće ubrzo jasno zašto o Vuku Brankoviću nije napisana nijedna hagiografija.</s><s>Rekonstrukcija Vukovog života moguća je pre svega na osnovu diplomatske zaostavštine, gde značajnu ulogu ima ćirilična građa dubrovačkog arhiva te povelje Vuka Brankovića i njegove braće, koja nam približava vladarsku ideologiju, način vladanja te, obim Vukove oblasti.</s><s>Dokumenti dubrovačkog arhiva, ključni su izvor za razumevanje kompleksnog odnosa Vuka Brankovića i njegovog tasta kneza Lazara.</s><s>Dubrovačka građa, ćirilična i latinička, važna je i za razumevanje šireg istorijskog zbivanja u zaleđu Dubrovačke republike.</s><s>Manje praznine ovog istorijskog mozaika popunjuju i srednjevekovni književni zapisi kao i letopisi, međutim oni češće otvaraju nova pitanja nego što nam pružaju odgovore.</s><s>Nekoliko informacija, pogotovo o razdoblju samostalnog delovanja Vuka Brankovića može se naći i u arhivima Mletačke republike.</s>\n<s>Kao što je rečeno, bez dubrovačke građe tako ćiriličke kao i latiničke ne bismo mogli da sastavimo sliku Vuka Brankovića koju poznajemo danas.</s><s>U vezi sa time trebamo spomenuti sakupljeno gradivo pod naslovom Odluke veća Dubrovačke Republike I (1959) i II (1964) te Iz Dubrovačkog arhiva III (1967) koje je sakupio i objavio Mihailo Dinić.</s><s>Nezaobilazni su i dokumenti koji svedoče o radu dubrovačkih veća, koje je objavila Nella Lonza u knjigama Odluke dubrovačkih vijeća 1390–1392 (2005) i Odluke dubrovačkih vijeća 1395–1397 (2011).</s><s>Važnije kompilacije istorijskih izvora objavio je Ljubomir Stojanović pod naslovom Stare srpske povelje i pisma (1934) te Stari srpski zapisi i natpisi (1926), dok je jedan od prvih pokušaja skupljanja istorijskog materijala južnoslovenskog prostora obavio slovenački lingvista i naučnik Fran Miklošič u delu Monumenta Serbica spectantiam historiam Serbice, Bosnae, Ragusii (1858).</s>\n<s>Što se tiče Kosovskog boja i turskih izvora rad Turski izvori o kosovskom boju objavio je Olesnicki (1934).</s><s>Važne turske izvore koji se osvrću na prostor bivše Jugoslavije skupljao je Gliša Elezović: Turski izvori za istoriju Jugoslovena (1932), Dva turska hroničara iz 15. veka (1932), Turski spomenici (1940) te Boj na Kosovu 1389 god. u istoriji Mula Mehmeda Nešrije (1957) u kojima se takođe nalaze važne informacije o osmanskom razumevanju Kosovskog Krajem 19. veka u srpskoj istoriografiji suočavala i sukobljavala su se dva istoriografska pravca, romantičarski, kojem su pripadale starije generacije i kritičke škole, koju su činili mlađi istraživači, upoznati sa modernim metodama istraživanjima.</s><s>Romantičarski se oslanjao pre svega na narodnu umetnost i crpeo je svoje poglede na istorijska zbivanja iz bogatog korpusa narodnih umotvorina ne mareći za stručni pristup ka istorijskoj građi.</s><s>Prvak srpske kritičke škole, koji se borio sa konzervativnim i tradicionalnim pogledima romantičarske škole, bio je Ljubomir Kovačević.</s><s>Uspeo je da otvori novo poglavlje srpske istoriografije, kad je krajem 19. veka održao predavanje Vuk Branković (1888) na kojem nije samo hteo da opere Vuka Brankovića svih grehova koje mu je pripisala narodna tradicija, a moderna kritička nauka ga rehabilitovala, već je hteo da izbavi srpsku istoriografiju iz romantičarskih okova te da razreši i razbije srednjevekovne mitove, koji su se zadržali u narodu.</s><s>Ovaj period ne predstavlja samo goli sukob između dva metodološka principa, već između dva različita viđenja istorijske sudbine srpskog naroda, koji je do tog vremena svoje viđenje prošlosti bazirao na istorijskim zabludama.</s><s>Predavanje Ljubomira Kovačevića zajedno sa istoimenim delom, istog autora, znači prekretnicu srpske istoriografije.</s><s>Sa jedne strane znači pobedu kritičke škole.</s><s>Sa druge strane autor je na osnovu istorijskih izvora uspeo da dokaže da Vuk Branković nije izdajnik Kosovskog boja kao što mu to pripisuju Mavro Orbini i narodna umetnost.</s>\n<s>Arhimandrit Ilarion Ruvarac koji je podjednako odolevao napadima tradicionalističkih i konzervativnih krugova, u monografiji O Knezu Lazaru (1887) nezavisno od Ljubomira Kovačevića dolazi do sličnih zaključaka, da Vuk Branković nije izdajnik Kosovskog boja.</s><s>Bio je prvi koji je isticao veliku vremensku udaljenost između samog Kosovskog boja i prvih naznaka Vukovog izdajstva.</s><s>A oba autora bili su prvi koji su došli do saznanja da je Mavro Orbini u svom delu Kraljevstvo Slovena (1601) bio taj koji je prvi u izvorima osudio Vuka Brankovića za izdajstvo.</s><s>Utvrdivši da u najranijim izvorima nema ni reči o Vukovom izdajstvu Kovačević je počeo da se bavi pitanjem, zašto je uopšte došlo do toga da u narodnom sećanju Vuk ostaje upamćen kao najveći izdajnik.</s>\n<s>Generacije pre Drugog svetskog rata i kasnije počele su produbljeno na osnovu Kovačevićevih saznanja istraživati određena nedoumice vezane za Brankovića.</s><s>U tom periodu nastaju mnogi temeljni radovi koji osvetljavaju pitanja poput zemljišnih poseda, političkog delovanja, vojnih događaja i izgradnje vlasti Vuka Brankovića.</s><s>Nekoliko decenija posle Kovačevićevog rada ponovo je pitanje izdaje pokrenuo Ivan Božić u raspravi Neverstvo Vuka Brankovića (1975).</s><s>Pokušavao je pronaći razlog za stvaranje narodne tradicije koja je osudila Vuka, koncentriravši se pre svega na izvore koji nude informacije o odnosu između Lazara i Vuka pre Kosovske bitke te kasnije Lazarevića i Brankovića.</s><s>Za tog autora ključ formiranja mita oko izdaje bio je politički odnos i status Lazarevića i Brankovića pre i posle bitke, odnosno gubitak primata Lazarevića među srpskim oblasnim gospodarima, koji je posle bitke pripao vuku Brankoviću koji se tad istakao kao najjači.</s><s>Od važnijih radova valja spomenuti Vuk Branković i Kosovska bitka (1996) Momčila Spremića, poglavlje Oblast Brankovića u knjizi Srpske zemlje u srednjem veku (1978) Mihaila Dinića te O izdaji ili neveri Vuka Brankovića (2009) Miloša Blagojevića.</s><s>Osim nekoliko kvalitetnih članaka, rasprava, kraćih osvrta na određena pitanja u vezi sa Vukom Brankovićem, do nedavno, osim Kovačevićeve monografije, nije postojala moderna, produbljena monografija koja bi sva naučna dostignuća tog područja spojila, produbila i povezala u zaključenu celinu.</s><s>Ovakva preko potrebna monografija, Vuk Branković, izašla je 2014. godine i delo je autora Marka Šuice.</s><s>Nema sumnje da je ovaj naučni rad jedan od najvažnijih ako ne i najvažniji na tom području s obzirom da je najobimniji i najsavremeniji naučni tekst, koji se bavi životom i delom Vuka Brankovića te pri tom spaja sva dosadašnja saznanja i pored toga daje neke nove moguće odgovore na određena pitanja.</s><s>Što autoru daje poseban autoritet i legitimitet jeste brojnost stručnih radova u vezi sa Vukom Brankovićem, koje je krunisao ovom monografijom.</s><s>Članci poput Vuk Branković u delu Ljubomira Kovačevića (2009), Povelja Vuka Brankovića Dubrovčanima (2010), O mogućoj ulozi Vuka Brankovića u Kosovskoj bici (2011), Vuk Branković i sastanak u Seru (2008), Odnos kneza Lazara i Vuka Brankovića u svetlu Dubrovačkih isprava iz 1387. godine (2010).</s><s>4 Poreklo i preci Vuka Brankovića</s>\n<s>U razdoblju srednjeg veka pripadnost određenom društvenom sloju bila je od velikog značaja.</s><s>Među vlastelom bile su rodbinske veze kojima se neka plemićka kuća ponosila od ključnog značaja za uspešnu karijeru, bilo u svetovnoj ili religioznoj sferi.1 Bliskost ili povezanost sa najvažnijim i najuglednijim plemićkim porodicama, vlastelinima je omogućavala da se domognu do boljih funkcija unutar feudalnog poretka.</s><s>Pre svega su bliskost vladarskoj rodbini te značajni odnosno veliki feudalni posedi, približili određenog vlastelina vladaru unutar takve hijerarhije.</s><s>Mnoge su funkcije u službi vladara, omogućavale plemstvu život na dvoru i potencijalno uzdizanje te povezivanje sa ostalim porodicama što je posledično značilo jačanje ugleda i važnosti određene plemićke kuće i veći uticaj u samoj državi.</s><s>Zato je i poreklo porodice Vuka Brankovića od velikog značaja, koliko je isto njegova životna priča važna za sudbinu njegovih potomaka.2 Da bismo bolje razumeli Vuka Brankovića i njegove pretke moramo osvetliti i istorijski kontekst koji je u mnogočemu određivao živote ove vlasteoske porodice.</s><s>14. vek u kojem se odvila i priča Vuka Brankovića, bio je za srpsku srednjovekovnu državu veoma buran, pun promena i dramatičnih događaja.</s><s>»Kao da su početak, sredina i kraj stoleća pripadali različitim istorijskim epohama, a ne jednom istom veku.</s><s>«3 Kraj 13. i početak 14. veka obeležila je relativno složna uporedna vladavina kralja Milutina i Dragutina, koji su vladali svako svojim delom srpske države.</s><s>U tom periodu sve više se isticala uloga vlastele u politici srpskih vladara.</s><s>Pa je tako posle povrede 1282, a najverovatnije i zbog pritiska vlastele, sa prestola smenjen kralj Dragutin, kojeg je nasledio njegov brat Milutin.</s><s>Dragutin je nastavio da vlada u severnim delovima srpske države a očigledno i nekim područjima koji se nisu nalazili u sklopu srpske države.4 Milutin je uspeo da zaposedne veći deo Vizantijske teritorije i tako pomerio državne granice sve do Ohrida, Prilepa i Štipa.</s><s>Što ne bi uspeo bez podrške vlastele koja je bila ključni faktor u vojnim pohodima.</s><s>Posle perioda mirnog zajedničkog vladanja unutar srpske države došlo je do otvorenog sukoba.</s><s>Rat koji se vodio zbog nasledstva, budući da su i jedan i drugi vladar računali, da će njihovi potomci postati srpski vladari, posle decenije borbi okončan je 1312, pobedom Milutina.</s><s>Milutinu je pobedu donela njegova iskusna i sa borbom upoznata vlastela.</s><s>Jačanje države i proširivanje teritorije davalo je mogućnost vlasteli da još uveća svoj ugled, proširi vlastite baštine i da se uzdiže na hijerarhijskoj lestvici.5</s>\n<s>Kad je krajem 19. veka objavljen čuveni naučni rad Ljubomira Kovačevića, Vuk Branković, postojalo je nekoliko zabluda o poreklu Vuka Brankovića, po mišljenju samog autora.</s><s>Kako Kovačević kaže, u njegovo doba utvrdilo se mišljenje u književnosti da je Vuk Branković 1 Marko Šuica, Vuk Branković (Beograd, 2014), 17. 4 Rade Mihaljčić, Kraj srpskog carstva (Beograd, 1989), 124. potomak Vukana Nemanjića, pripadnika najmoćnije srpske vladarske dinastije.6 U srpskoj narodnoj poeziji tačnije u ciklusu pesama koje tematizuju zbivanja pre, za vreme i posle Kosovske bitke, naknadno nazvanom i Lazarica, više puta se kao jedna od elementarnih ličnosti pojavljuje i Vuk Branković.</s><s>U jednoj pesmi, čija se fabula vrti oko kneza Lazara i njegovog uzdizanja posle pogiblje Mrnjavčevića na Marici, skupili su se najugledniji vlastelini na saboru, da bi odlučili ko će po smrti kralja Vukašina vladati srpskom državom.</s>\n<s>U narodnom sećanju, Vuk Branković je ostao upamćen kao srodnik svetorodne dinastije Nemanjić.</s><s>Da li sa pravom ili ne, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti.</s><s>U prilog narodnom predanju išlo je nekoliko dokumenata, Kovačević je u svojoj monografiji izneo tri.</s><s>Prvi dokument bio je opis života i prenošenja tela Kneza Lazara u manastir Ravanica gde je zapisano da Vuk proizlazi od »plemena Nemanjina, sevastokratora Branka sin a Mladenov unuk«.</s><s>Prema jednom letopisu otac Vojvode Mladena (ded Vuka Brankovića) bio je Đurđic, koji je bio sin Zavide a sam Zavida bio je prema tom tekstu sin Vukana Nemanjića.</s><s>I biografija despota Stefana, kao i jedna od povelja Vukove unuke Mare iz 1479. svedoče o navodnom srodstvu porodice Brankovića sa Nemanjićima.</s><s>Svi se ovi na prvi pogled vrlo jaki dokazi prema rečima autora mogu oboriti.</s><s>Ako počnemo od teksta koji opisuje život kneza Lazara, postojalo je troje ovakvih tekstova ali se prema rečima Ilariona Ruvarca u najstarijem od tekstova o srodstvu Lazara i Vuka sa Nemanjićima ne govori.</s><s>Već je to u kasnijim tekstovima dodato verovatno zbog utvrđivanja vlasti Vukovih naslednika, koji su u periodu od 1404. do 1427. imali vlastitu državu odvojenu od Stefana Lazarevića.</s><s>Sličnu nameru, to jeste dovođenje Brankovića u vezu sa Nemanjićima zbog ugleda i vladarskog legitimiteta nosi i genealoško stablo koje smo malopre spomenuli.</s><s>Ne samo da je stablo nastalo krajem 15. veka ako ne čak i kasnije već su pogrešna čak imena Vukanovih sinova, koji su se zvali Đurađ i Stefan a ne Dmitar i Zavida kako to navodi genealoško stablo.</s><s>Ovakva greška prema Kovačeviću mogla se desiti isključivo ako se radi o namernom prekrajanju istorije da bi se Brankovići doveli u vezu sa Nemanjićima.</s><s>Kad Carica Mara naziva 6 Ljubomir Kovačević, Vuk Branković (Beograd, 1888), 9. 7 Lazarica ili Boj na Kosovu: Narodna epopeja u 20 pesama (Beograd, 1903), 40–41.</s><s>Nemanjiće svojim precima može se opet raditi o pokušaju dovođenja Brankovića u vezu sa Nemanjićima ili se pak radi o njezinoj prababi kneginji Milici, koja istinski potiče od Vukana Nemanjića.8</s>\n<s>Kovačević dalje navodi nekoliko argumenata koji idu u prilog teorije o rodbinskoj nepovezanosti Nemanjića i Brankovića.</s><s>Činjenica da car Uroš u svoјoj povelji iz 1365. gde potvrđuje priloge Hilandaru, Brankoviće ne naziva rođacima, kao što je to u nekim drugim tekstovima činio sa Vojislavom Vojinovićem može nas navesti na pomisao da mu nisu bili rod.</s><s>Svi srodnici su zahvaljujući ugledu i slavi dinastije Nemanjić ponosno isticali svoje srodstvo sa ovom dinastijom što nije slučaj sa Vukom Brankovićem koji se nikad u svojim dokumentima nije pohvalio sa ovim srodstvom dok je u jednoj povelji sa ponosom isticao da je sin sevastokratora Branka i unuk vojvode Mladena kako bi se pohvalio sa ugledom svojih predaka.</s><s>Za vreme vladavine despota Đurđa opisao je život despota Stefana, Konstantin Filozof.</s><s>U tom tekstu autor pokuša dovesti Nemanjiće u srodstvo sa carom Konstantinom Velikim dok docnije navodi i potomke Vukana Nemanjića, gde među ostalima navodi i kneginju Milicu a nigde Brankoviće iako je to razdoblje vladavine Brankovića.</s><s>Posle ovih argumenata Kovačević navodi i fakt da su Vukanovi potomci nosili kneževsku i župansku titulu dok se Vuk Branković i njegova braća spominju samo po imenu a nikad sa ovakvom titulom.</s><s>Ma da je ovaj argument problematičan budući da i sam Kovačević navodi da je Mladen nosio župansku titulu a i Šuica u svom radu navodi kako je vojvoda Mladen, Vukov predak, nosio titulu župana.</s><s>Opet Kovačević ne isključuje mogućnosti da je sevastokrator Branko bio oženjen ženom iz ogranaka Nemanjića, pre svega jer se titula sevastokratora davala najčešće srodnicima vladarske dinastije.9 Šuica ne odbacuje mogućnosti da je vojvoda Mladen mogao biti u srodstvu sa Nemanjićima pre svega jer je u jednom dokumentu navedeno kako je kao župan u sudskom sporu presudio Petru, sinu župana Toljena.</s><s>Budući da je župan Toljen bio u srodstvu sa Nemanjićima a prema srednjovekovnim zakonima sudija i porotnici morali su biti najmanje ravnopravni sa optuženom stranom po hijerarhiji jeste moguće da je vojvoda Mladen ipak bio neki daljni potomak iz loze kneza Vukana, sina Stefana Nemanje.10 Ipak starije poreklo ne može se pouzdano znati jer je najstariji poznat predak Vuka Brankovića, vojvoda Mladen.11 Imamo dakle nekoliko argumenata na svakoj strani a nijedan dovoljno čvrst koji bi jasno presudio da li je Vuk bio u srodstvu sa Nemanjićima.</s><s>Kovačević je uspeo oboriti mnoge dokumente koji su na izgled bili jaki dokazi te ih smestio u pokušaje prikazivanja navodne srodnosti sa nekadašnjom vladarskom dinastijom.</s><s>Svrha prikazivanja srodnosti može se pre svega razumeti kao pokušaj uvećanja ugleda.</s><s>Možda ključan razlog treba tražiti u braku ćerke kneza Lazara i Vuka Brankovića.</s><s>Milica, žena kneza Lazara bila je potomak Nemanjića.</s><s>Od svih mogućih veza između Brankovića i Nemanjića, ova je istorijski potvrđena.</s><s>Potomci Vuka Brankovića, sasvim sigurno su dakle imali krvi 11 Kovačević, 13.</s>\n<s>Da bismo ocenili koliko su narodne pesme iz ciklusa Lazarice pouzdan izvor informacija, možemo uporediti kako se ostale informacije koje nam pruža skladaju sa dosadašnjim naučnim saznanjima.</s><s>Ako analiziramo nastavak pesme dobijamo zanimljivu predstavu narodnog predanja o društveno političkim profilima i prestižu pojedinih istorijskih ličnosti.</s>\n<s>Narodno predanje verovalo je da su Vojinovići bili sestrići cara Dušana a braća Dragaš i Kostadin pri kojima se najverovatnije misli na Jovana i Konstantina Dragaša, šurevići cara Dušana.</s><s>Ovi se versi delimično pokrivaju sa istorijskim činjenicama.</s><s>Braća Dragaši jesu bili najbliži preostali srodnici Nemanjića, jer je njihova majka bila rođena sestra cara Dušana14 Već smo ranije spomenuli, da je Car Uroš, Vojinoviće smatrao rodbinom, pa možemo zaključiti da je i ova informacija narodnog predanja istinita.</s><s>Utvrđeno je, da je »kraljev sine Marko« stvarno bio kraljev sin, njegov je otac Vukašin Mrnjavčević bio krunisani kralj i savladar cara Uroša, dok je posle njegove pogiblje njegov sin Marko, kao naslednik krunisan za kralja i savladara caru Urošu.</s>\n<s>Dakle narodno predanje sačuvalo je veoma precizno pozicije i političke uloge, koje su protagonisti tadašnjeg doba imali.</s><s>Ipak narodno predanje izostavilo je, zaboravilo ili namerno prećutalo da je „Stevan bosanski“ (misli se na prvog krunisanog kralja Bosne i Srba, Tvrtka I Kotromanića) takođe imao krv Nemanjića, ta činjenica bila je jedan od temelja njegovog krunisanja za kralja Bosne i Srba.15 Ivan Božić istaknuo je da korene narodnog 12 Andrija Veselinović, Radoš Ljušić, Srpske dinastije (Novi Sad; Beograd, 2001), 84. 13 Lazarica ili Boj na Kosovu, 41.</s>\n<s>14 Rade Mihaljčić, »Doba oblasnih gospodara«, Istorija srpskog naroda vol.</s><s>2 (Beograd, 1982), 22. 15 Sima Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države (Beograd, 1964), 137. predanja o Kosovskom boju u kojeg možemo staviti i ovaj isečak moramo tražiti u najvišim svetovnim i pre svega duhovnim krugovima a ne u širokim narodnim masama.16 S toga možemo ovo prećutkivanje razumeti, kao posledicu odnosa srpske pravoslavne crkve tadašnjeg perioda prema Tvrtku I Kotromaniću, naime ova institucija nije priznavala Tvrtka I Kotromanića kao naslednika i nastavljača nemanjićke tradicije, pa je očigledno uticaj crkve koja je prema Božiću jedan od glavnih stvaralaca Kosovskog narodnog predanja vidljiv i u ovoj narodnoj pesmi, koja prećutkuje njegovo srodstvo pa i kasnije krunisanje za kralja Srba.17</s>\n<s>Ako verujemo narodnom predanju, za koje smo utvrdili da relativno precizno svedoči o političko društvenoj situaciji, Vuk Branković je dakle bio u rodbinskim vezama sa nekadašnjom vladarskom dinastijom Nemanjić.</s><s>Sa sigurnošću na osnovu dosadašnjih naučnih saznanja, ne možemo utvrditi ovih srodstvenih veza.</s><s>Da je Vuk Branković stvarno bio u srodstvu sa »svetorodnom dinastijom« zašto to nikad nije spomenuo u svojim ispravama?</s><s>Sa druge strane kako je moguće razumeti, da je Vukovom ocu, Branku bila dodeljena veoma prestižna funkcija sevastokratora, koja se, kao što smo spomenuli, davala skoro isključivo samo srodnicima vladarske porodice?</s><s>Prema našem mišljenju moguće je da je u okviru odnosa, koji su nastali među knezom Lazarom i ostalim oblasnim gospodarima, Vuk Branković možda namerno prećutkivao ovakve veze, ne bi li poremetio hijerarhijski poredak, prema kojem je knez Lazar, među svojim zetovima – ostalim oblasnim gospodarima imao vrhovnu ulogu.18</s>\n<s>Svakako je ovo pitanje treba detaljnije istražiti, da bismo mogli doći do sigurnijih odgovora ali zbog kontradiktornosti izvora i neujednačenih interpretacija koje smo gore naveli ne možemo naći pouzdanih zaključaka.</s><s>Moguće je isto tako, da je upravo veliki ugled koji su stekli Vukovi preci vojvoda Mladen i sevastokrator Branko, u sinergiji sa Vukovim usponom i ulogom njegovih naslednika, omogućio da se dovede Vuka Brankovića u vezu sa Nemanjićima.</s>\n<s>A možda i najverovatnija mogućnost jeste da je Vuk zbog braka sa Lazarevom ćerkom, preko koje su i njegova deca nosila krv Nemanjića doveden u vezu sa njima.</s><s>Pa se zbog činjenice da su potomci Vuka Brankovića nosili krv Nemanjića interpretiralo kao da je Vuk a i njegovi preci pripadao nekom ogranku Nemanjića.</s>\n<s>4.3 Odjek ugleda Vukovih predaka u narodnoj književnosti Pored navodnog srodstva sa Nemanjićima na više se mesta u Kosovskom ciklusu ističe gospodstvo, i slavno poreklo Vuka Brankovića.</s><s>Kad se izdvajaju vrline Vuka Brankovića i Miloša Kobilića, Lazarovih zetova, Vuk je hvaljen zbog svog gospodstva odnosno porekla a Miloš zbog junaštva.</s>\n<s>Prema narodnoj poeziji kad se srpska vlastela skupila oko kneza Lazarа pred Kosovskim bojem opet je knez Lazar istaknuo među brojnim ostalim plemićima, »gospodstvo Vuka Brankovića«:</s>\n<s>Ovu perspektivu narodne poezije o navodnom slavnom i prestižnom poreklu lakše ćemo proveriti od navodnih rodbinskih veza sa Nemanjićima.</s><s>Iako bi ovo »gospodstvo« i »slavno koleno« opet moglo proizlaziti iz pretpostavke, da su Brankovići poreklo vodili od Nemanjića, kao što je verovalo i narodno predanje.</s>\n<s>Najstariji poznat predak Vuka Brankovića, Mladen prvi put se spominje u izvorima u doba poodmakle vladavine Kralja Milutina, u vremenu kad se kralj Dragutin zamonašio a Milutin nastavio da vlada još nekoliko godina.21 Kao što smo već spomenuli, o poreklu samog Vojvode Mladena pouzdano se ne može govoriti; svoje je baštinske posede imao na teritoriji Kosova ali se pretpostavlja da su njegovi preci poreklom bili sa područja između Neretve i Dubrovnika, poznatog kao Hum.</s><s>Noseći titulu župana ispočetka se nije ubrajao među najvišu vlastelu budući da su župani bili predstavnici lokalne uprave, pre svega su obavljali sudske i upravne poslove u unutrašnjosti s namerom sprovođenje zakona i obezbeđivanja stabilnosti države.22</s>\n<s>Kao kraljevi činovnik obavljao je posao u zapadnim oblastima tadašnje srpske države u župama Trebinja i Dračevice.23 Prema Ljubomiru Kovačeviću, župan Mladen u 1323. godini bio je gospodar Trebinja.</s><s>Već je ranije spomenuto svedočanstvo o Mladenovom suđenju ostavilo utisak da se radi o osobi koja ipak nije bila samo običan župan ili je barem imala važnije poreklo.</s><s>Mesto gde je Mladen obavljao svoje administrativne poslove bilo je od velikog značaja, kao namesnik u krajevima u zaleđu Dubrovnika koji je bio od velike ekonomske i trgovačke važnosti, mogao je sticati samo sve veću moć i ugled.</s><s>Neki Pave Ivanović u dokumentima zabeležen je kao Mladenov čovek, što samo potvrđuje misao da je Mladen bio više od običnog namesnika koji je mogao uopšte imati »svog čoveka«.24 Već se u delu Ljubomira Kovačevića spominje da je župan Mladen ista ličnost sa vojvodom Mladenom.25 Istina je da je zahvaljujući svojoj vernosti kralju Stefanu Dečanskom i svome umeću, upravnim i očigledno i ratnim veštinama, Mladen napredovao u vojvodu.</s><s>Posle smrti srpskog kralja Milutina26 Mladen je stao na stranu Stefana Dečanskog prilikom borbi koje su se vodile oko nasleđa srpskog prestola oko 1321. godine.27 Kad govorimo o Vojvodi, treba naglasiti da se radi o visokoj tituli koja je krajem srednjeg veka dobivala sve veći i veći ugled zahvaljujući militarizaciji ondašnjeg društva.</s><s>Ovakva titula osigurala je Mladenu, veliki ugled i važno mesto među vlastelom o čemu govori i sama činjenica da se u vojničkom smislu u tadašnje doba, vojvoda nalazio odmah iza vrhovnog vojnog starešine to jeste samog vladara.</s><s>Još jednu potvrdu ugleda ovog Vukovog pretka naći ćemo u činjenici da se on nalazio među svedocima u dokumentu kojim je srpski kralj Stefan Dečanski potvrdio trgovačke povlastice Dubrovniku.</s><s>Prisustvo svedoka prilikom stvaranja dokumenata značilo je saglasnost sa sadržajem.</s><s>Iz samog reda navedenih svedoka možemo saznati ponešto o njihovoj važnosti i ugledu, budući da je Vojvoda Mladen naveden kao prvi to jeste najvažniji, samo pojačava misao da je stekao velik ugled.</s><s>Ova povelja Stefana Dečanskog poslednji je istorijski trag posle kojeg 22 Miloš Blagojević, »O izdaji ili neveri Vuka Brankovića« Zbornik matice srpske za istoriju vol.</s><s>79–80 (Novi Sad, 24 Blagojević, »O izdaji ili neveri«, 44–46. 27 R. Mihaljčić, Kraj srpskog carstva, 141. gubimo bilo kakve informacije o životu i radu ovog Vukovog pretka.28 Vojvoda Mladen imao je brata Nikolu koji je vršio vlast negde u severnoj Albaniji, verovatno je slično kao i njegov brat izvršavao službu župana odnosno upravljao nekim tamošnjim oblastima.29 Više od toga ne znamo jer je brat gotovo nepoznat u istorijskim izvorima, spominje se samo jednom prilikom 1329. godine.30 O vojvodi Mladenu dakle gubi se trag, kasnije će se u istorijskim izvorima članovi njegove porodice opet pojaviti ali tek kad će u srpskoj državi opet doći do smene vladara i posledično velikih društvenih, teritorijalnih i ekonomskih promena.</s><s>4.5 Sevastokrator Branko Mladenović</s>\n<s>Stefana Dečanskog zbacio je sa prestola 1331 godine njegov sin Stefan Dušan.</s><s>»Ponovo su ambicije vlasteoskog staleža pogurale mladog vladara ka nasilnoj promeni na srpskom kraljevskom prestolu.</s><s>«31 Srpska se država za vreme Dušanove vladavine znatno proširila pre svega na jug, na račun Vizantije.</s><s>Opet je od velikog značaja bila uloga vlastele, u kojoj je oslonac potražio kralj Stefan Dušan.</s><s>Tako su se u okviru srpske države našli Ohrid, Prilep i Strumica i jedan od najvažnijih vizantijskih gradova Ser.</s><s>Ambiciozan Stefan Dušan iskoristio je svoje velike ratne uspehe i sebe 1346. proglasio carem dok je pre toga srpskoj arhiepiskopiji dodelio status patrijaršije.</s><s>Proglasivši sebe carom Srba i Grka preuzeo je državničke tradicije Vizantije.</s><s>To je značilo i velike promene u sistemu vlastele.</s><s>Domaćoj vlasteli, počeo je vladar dodeljivati i vizantijske titule poput despota, sevastokratora i despota.</s><s>Ovakvi plemićki naslovi postali su uobičajeni unutar hijerarhijskog sistema srpske srednjevekovne države i ponekad je nošenje ovakvih titula podrazumevalo i stupanje u rodbinske odnose sa vladarskom porodicom.</s>\n<s>Ovakve mogućnosti koje su se nudile srpskom srednjevekovnom plemstvu, uticale su i na porodicu Brankovića.</s><s>Od potomaka vojvode Mladena poznajemo samo dve osobe, što ne isključuje da je vojvoda imao više dece.</s><s>Poznati su nam sin Branko po kome se naziva ova porodica i njegova sestra Ratoslava koja se u nekim izvorima zbog pogrešne interpretacije tekstova naziva i Vitoslava.32 Ratoslava se udala za jednog jako uglednog vlastelina velikog župana Altomana, sina vojvode Vojina, koji je upravljao teritorijom oko Dubrovnika.</s><s>Braća župana Altomana doživeli su uspon za vreme Stefana Dušana noseći dvorsku titulu stavioca.</s><s>Njihov sin Nikola Altomanović postaće sedamdesetih godina 14. veka jedan od najuticajnijih velikaša posle završetka vladavine poslednjeg Nemanjića.</s><s>Porodica Vukovih predaka, po ženskoj liniji uspela je da se poveže te utvrdi svoj ugled, kroz brak sa Vojinovićima, dok je Mladenov sin Branko nastavljao da se kao i njegov otac pre njega, probija ka najuticajnijim vlastelinima srpske srednjovekovne države.</s><s>Jačanje srpske države, teritorijalna ekspanzija te preuzimanje vizantijskih tradicija otvarali su mogućnost sinu vojvode Mladena, da se domogne važnijih titula.</s><s>Ova ekspanzija nije osnažila samo srpskog vladara već su povećanje vlastite baštine te posledično i ekonomsko pojačanje osetili 29 Mihailo Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku (Beograd, 1978), 148. i vlastelini.</s><s>Jedan od važnijih procesa koji karakterizira ovo doba srpske države jeste i preseljenje određenog dela vlastele iz starijih krajeva srpske države u novo usvojene teritorije gde su u službi vladara obavljali različite upravne poslove.</s><s>Najčešće je preseljenje išlo od Huma i Trebinja ka nekadašnjim vizantijskim posedima.</s><s>Jačanjem vlastele, centralna vlast je polako gubila na snazi.33</s>\n<s>Branko Mladenović se prema Kovačeviću prvi put u izvorima spominje u okviru rata Stefana Dečanskog sa Dubrovčanima od 1326. do 1328., gde je navodno u Župi naneo štetu Dubrovčanima.</s><s>I novija saznanja potvrđuju da se Branko Mladenović prvi put spominje u dokumentu iz 1328 godine.34 Branko Mladenović stekao je jedno od najviših zvanja unutar hijerarhije koju je srpska država preuzela od Vizantije.</s><s>Nosio je titulu sevastokratora, jednog od četiri carska dostojanstva koju je dodeljivao isključivo car, najčešće istaknutoj vlasteli koja je sa carskom porodicom delila i rodbinske veze.</s><s>Sevastokratorska titula Branka Mladenovića zabeležena je u izvorima tek 1365. godine u darovnici Cara Uroša kojom je vladar potvrdio poklone sinova Branka Mladenovića manastiru Hilandaru.</s><s>Nije poznato kad i gde je Branku dodeljena ova prestižna titula.</s><s>U svakom slučaju posledica je velikih osvajanja te posledičnih političkih i ekonomskih promena unutar srpske države kao što smo već spomenuli.35 Branko je uoči osvajanja novih grčkih teritorija postao i poglavarem grada Ohrida.</s><s>U ovom važnom verskom i administrativnom centru države obavljao je namesničku službu.36 Dok za vreme vojvode Mladena, nemamo konkretnih informacija o posedima njegove porodice, imamo dovoljno istorijskih izvora da približno nacrtamo moguće posede Branka Mladenovića.37 U jednom psaltiru koji je napisan po zapovesti Branka Mladenovića u mestu Borač, koji je kako zaključuje Kovačević ležao u Drenici a zapisan je 1346. »u dane blagovernog i bogočastivog i samodršca svih srpskih zemalja i pomorskih kralja Stefana i sina mu kralja Uroša«.38 Kovačević zaključuje da je po svemu sudeći Drenica sa gradom Borčem »bila postojbina Vuka Brankovića, kojom je praded njegov gospodovao.« Teško je u potpunosti razrešiti pitanje šta je od teritorija Vuka Brankovića bilo nasleđeno od oca a šta je posledica Vukovog delovanja.</s><s>U jednoj povelji Vuka Brankovića gde Grgur i Vuk Branković daruju posede Hilandaru, kao zaostavština Branka Mladenovića spomenuta je crkva sv. Arhangela sa selom Trstenikom, Tušilj, selo Hudince i selo Bežaniče.</s><s>Ne može se utvrditi da li su i ostali darovani posedi koji su spomenuti u ovoj povelji takođe nasledstvo njihovog oca ili su kasnije dobijeni ali su svakako to sela u okolini Drenice.39 Tačno vreme smrti Branka Mladenovića nije poznato, najraniji izvori u kojima se ne spominje kao živ potiču iz 1365., prema tome otac Vuka Brankovića umro je oko 1365. godine ili ranije.40 Ako rezimiramo i uporedimo informacije narodne tradicije i poznatih istorijskih činjenica mogli bismo naivno zaključiti da se one podudaraju.</s><s>Time ne mislimo čitaoca navesti na 36 Kovačević, 14.</s>\n<s>38 Kovačević, 14. misao o redudantnosti istorijske nauke u vezi sa problematikom koju obrađuje narodna poezija.</s><s>Tek sa dobrim poznavanjem istorijske gađe i obimnom podlogom istorijskih saznanja, narodna se tradicija može lakše razumeti, no narodna poezija ne može zameniti istorijsku nauku Na osnovu svih sakupljenih informacija možemo reči da su Vukovi poznati preci, bili jako ugledni i uticajni ljudi, koji su obavljali najvažnije funkcije u određenom periodu i društvu.</s><s>Ovo potvrđuju i rodbinske veze sa uglednim plemićkim porodicama tadašnjeg vremena.</s><s>Narodna tradicija nije sačuvala imena Vukovih predaka ali je ugled kojeg su akumulirali njegovi preci kroz narodne pesme odjekivao kao često isticanje Vukovog ugleda i visokog porekla.</s><s>Narodne umotvorine uspele su da sačuvaju samu esenciju iako su zaboravile protagoniste Vukovog genealoškog stabla ali se svakako podudaraju sa istorijom po ovom pitanju.</s>\n<s>Složeni proces propadanja kratkovremenog srpskog carstva, formiranje oblasti na teritoriji nekadašnjeg carstva i uspon oblasnih gospodara događaji su koji su obeleželi vreme Vuka Brankovića, odnosno njegovih poznatih predaka.</s><s>Ovaj je proces iznimno važan za razumevanje života i perioda u kojem je delovao Vuk Branković.</s><s>Budući da ova složena tema nije pitanje kojim ćemo se baviti u našem radu ali je važna kao polazište, mi ćemo navesti ključnu literaturu.41</s>\n<s>Branko je imao tri sina: Nikolu Radonju, Grgura, najmlađeg Vuka i jednu ćerku.</s><s>Ćerka Teodora se udala za Đorđa Topiju, vlastelina koji je gospodario Dračem i njegovom okolinom.</s><s>Najstariji sin Nikola Radonja oženio se sa Jelenom sestrom Vukašina Mrnjavčevića oko 1350 godine kada su Brankovići dobivali sve značajniju ulogu među najkrupnijom vlastelom.</s><s>Mrnjavčevići će i kasnije za vreme Cara Uroša odigrati mnogo važnu ulogu i nametnuti se kao naslednici srpskog prestola, jer će car Uroš već za života pristati na savladarstvo sa tada najuticajnijem velikašem unutar države, Vukašinom Mrnjavčevićem.</s><s>Dakle radilo se o veoma uticajnoj i jakoj porodici koja će kasnije pritisnuti na cara Uroša da započne proces prenosa vlasti na novu dinastiju to jeste njih.</s><s>Činjenica da se porodica Brankovića putem ženidbe vezala za ovako uticajnu vlastelu govori o ugledu kojeg je tada uživala.</s><s>Kuga je odnela živote žene Jelene i dece Nikole Radonje.</s>\n<s>Ova porodična tragedija usmerila je najstarijeg Brankovog sina u monaški život.</s><s>Tako se kao monah Roman spominje već 1365. godine.</s><s>Velika posvećenost monaškom životu i duhovnim idealima otvorili su monahu Romanu put, da oko 1376. godine primi shimu i dobije ime 41 Period propadanja srpskog carstva donekle je istražen u istoriografiji.</s><s>Kapitalni rad: Mihaljčić, Rade, Kraj srpskog carstva (Beograd, 1989).</s><s>Ostala literatura: Blagojević, Miloš: »Savladarstvo u srpskim zemljama posle smrti cara Uroša«, Zbornik radova Vizantološkog instituta (1982), 21: 183–212, Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan, Istorija srpske državnosti 1, Ogranak SANU (Novi Sad, 2000), Blagojević, Miloš: Srpska državnost u srednjem veku, Srpska književna zadruga (Beograd, 2011), Ostrogorski, Georgije: Serska oblast posle Dušanove smrti (Beograd, 1965), Sedlar, Jean W.: East Central Europe in the Middle Ages, 1000–1500, University of Washington Press (Seattle, 1994), Soulis, George Christos: The Serbs and Byzantium during the reign of Tsar Stephen Dušan (1331–1355) and his successors, Dumbarton Oaks Library and Collection (Washington, 1984), Ćirković, Sima: Srbi u srednjem veku, (Beograd, 1995), Fine, John Van Antwerp Jr.: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press (Michigan, 1994), Mihaljčić, Rade: »Doba oblasnih gospodara«, Istorija srpskog naroda vol.</s><s>2, (Beograd, 1982), Ljubomir Maksimović: »Srpsko carstvo od 1355. do 1371. godine«, Srpski narod u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV veka (Beograd, 1989), Dimitrije Bogdanović: »Oživljanje nemanjičkih tradicija«, Istorija srpskog naroda, vol.</s><s>2 Gerasim.</s><s>Imao je vrlo važnu ulogu u delovanju manastira Hilandar na Svetoj Gori brinući o ekonomskom i političkom statusu ovog srpskog manastira na Svetoj Gori, bio je jedna od najzaslužnijih ličnosti za opstanak ovog manastira u nesigurnim vremenima nakon raspada srpskog carstva.</s><s>Svoju monašku aktivnost produbio je kad je 1380. godine osnovao srpsko kaluđersko bratstvo u manastiru Sv. Pavla kojeg je otkupio od nekog drugog svetogorskog manastira.</s><s>Svome bratu Vuku bio je oslonac i zaslužan za Vukovo jačanje uticaja u Hilandaru posle Kosovske bitke.</s><s>O drugom Vukovom bratu, Grguru ne postoji mnogo informacija, spomenut je u povelji potvrđenoj od cara Uroša, gde je zajedno sa mlađim bratom Vukom darovao posede manastiru Hilandar.</s><s>Prema zapisu iz 1371.</s><s>Grgur je držao oblast Pologa u severozapadnoj Makedoniji.</s><s>Za Grgura je vezana i jedna preljubnička priča, naime njegovu ženu Teodoru je prema jednom tekstu preoteo Marko kraljević ali se ona kasnije vratila svom mužu.</s><s>Ranija istraživanja jednačila su kesara Grgura i Grgura Brankovića ali se u savremenoj istoriografiji utvrdilo mišljenje da se ne radi o istoj ličnosti.</s><s>Odrastanje i delovanje Vuka Brankovića odvijalo se u turbulentnim vremenima za srpsku državu.</s><s>I za vreme njegovih predaka, srpska država doživljava krupne promene ali će te promene za vreme Vuka Brankovića postati kobnije i odrediti dalju budućnost srpske srednjovekovne pa i docnije istorije.</s><s>Proces sloma carstva i nestajanja sa političke mape Evrope, nije doživeo Branko Mladenović ali će se ove promene desiti za života Vuka Brankovića.42</s>\n<s>6.1 Život i delo Vuka Brankovića do 1371. godine Zbog nedostataka dokumenata istorijska nauka nije u stanju da odgovori na određena pitanja vezana za Vuka Brankovića.</s><s>Posebno se to odnosi na život ovog vlastelina do 1371. godine.</s><s>Postoje neki izvori koji nam posredno mogu dati odgovore ili pažljivom analizom možemo doći do približaka ali nas oskudnost izvora sprečava da bismo mogli sa sigurnošću odgovoriti na mnoga pitanja.</s><s>Ne poznajemo tačan datum njegovog rođenja ali se on može približno odrediti na osnovu nekih drugih indicija, to jeste njegove ženidbe sa Lazarevom ćerkom Marom i na osnovu njegovog rekonstruiranog ali oštećenog portreta u crkvi Bogorodice Perivlepte u Ohridu.43 Tako je prema nekim autorima Vuk Branković rođen 1345. godine, za vreme najvećeg procvata srednjevekovne srpske države.</s><s>Vuk je rođen u Ohridu gde je proveo i svoje mlađe dane.</s><s>Zbog pritiska dinastije Mrnjavčević, koja je nastavljala sa svojom agresivnom ekspanzijom, Vuk je sa svojom braćom bio prinuđen, da se vrati na svoje baštinske posede u Drenici na Kosovu.44 Narodna tradicija ne pamti Vukov postepen uspon i izgrađivanje oblasti.</s><s>Prema njoj Vuk je posle pogiblje Vukašina i smrti cara Uroša dakle 1371. predstavljen kao gospodar Kosova.</s>\n<s>Nije potpuno jasno da li je u sastavu teritorije Brankovića u to vreme bilo i neko drugo imanje osim Drenice.</s><s>Svakako je baština u Drenici postala temelj za izgrađivanje Vukove oblasti i uspon na političkoj mapi.46 Prema mišljenju Ljubomira Kovačevića, Brankovići su do 1371. godine uspeli znatno proširiti svoja imanja.</s><s>Jedan od ključnih razloga ove ekspanzije bila je prema autoru zahvalnost cara Uroša, koji je sklonivši se od Mrnjavčevića našao utočište kod Vuka i njegovog brata.</s><s>Kovačević tvrdi da je za vreme Uroševe smrti (1371) pored brojnih sela, u sastavu Vukove »države« bilo i nekoliko važnijih gradova i utvrđenja, kao što su Priština, Vučitrn i Trepča te tvrđave Borač, Zvečan i Petrč kod Nerodimlja.47 Ovo se ne može utvrditi, najverovatnije veći deo Kosova do 1365 još nije bio u sastavu oblasti 46 Dinić, Srpske zemlje, 148–149.</s>\n<s>Brankovića s obzirom da je car Uroš u Prištini te godine izdao jednu povelju, ali to nije apsolutan argument jer je car Uroš mogao boraviti i na Vukovoj teritoriji.</s><s>Na ovakav stav navela je Kovačevića pogrešna datacija određene povelje prema kojoj je Vuk Branković darovao manastiru Hilandaru neka sela oko Prištine.</s><s>Međutim tek je kasnije utvrđeno, da se radi o pogrešnoj dataciji ovog dokumenta s toga ovaj argument nema više vrednosti.48 Svakako se u to vreme u »državi« Brankovića nije nalazio Prizren koji je zaposeo Vukašin Mrnjavčević.</s><s>Kovačevića je na ideju da je Vuk znatno proširio svoju teritoriju došao na osnovu jednog izvora u kojem se opisuje prenos tela kneza Lazara i gde je spomenuto, da je navodno Lazar odvojio deo svojih poseda i darovao ih Vuku.</s><s>Kovačević je verovao, da taj koji je darovao posede nije bio Lazar, jer nije bio u mogućnosti da to čini.</s><s>Po njegovom mišljenju car Uroš je odstupio posede Vuku Brankoviću.49 Ipak najverovatnije je da je Vukovo proširivanje ovakav mah uzelo tek kasnije, kad su uslovi bili pogodniji.</s><s>Do 1371.</s><s>Vuk Branković najverovatnije nije vidljivo uvećao svoju baštinu u Drenici, već je kasnije iskoristio posledice tri važnija događaja.</s><s>Bitku na Marici, poraz Nikole Altomanovića i gubljenje snage Balšića.50</s>\n<s>Ranije od ratnih i ekspanzionističkih akcija Vuk je počeo sa delatnostima na religioznom polju, naime već je u svoje mlađe dane započeo sa ktitorstvom.</s><s>Zajedno sa bratom Grgurom i najstarijem bratom monahom Romanom, koji je verovatno barem ispočetka bio inicijator, započeli su svoju epohu darivanja i pomaganja manastirima ranije od mnogih uticajnih velmoža tog perioda.</s><s>Ktitorstvo je značilo podizanje, obnavljanje i darovanje manastirskih kompleksa u svrhu dobivanja političke naklonosti crkve kao i duhovnog ispunjenja.</s><s>Time je jedan vlastelin jačao svog ugled te dobivao neophodnu podršku crkve, kao i večni pomen u hramovima.</s>\n<s>Već ranije spomenuta povelja iz 1365., svedoči o darivanju Brankovića manastiru Hilandaru i ubrzo posle prvog poklona Hilandaru na inicijativu najstarijeg brata Romana, Grgur i Vuk uvećali su dar te dodali još četiri sela.</s><s>Iz povelje se vidi da je reč o Vukovom prilogu manastiru iako se navodi da povelju izdaje Grgur.</s><s>Ktitorsku delatnost nastavljali su i kasnije pa je tako 1370. prema jednom dokumentu zabeleženo da su braća Vuk i Roman darovali i manastir Kutlumuš.</s><s>Vuk će godinama nastavljati sa ovim delatnostima pa će s toga biti nagrađen privilegijom davanja pomena još za njegovog života što je svakako bilo znak velikog prestiža.51</s>\n<s>Kao ključni događaj ovog razdoblja Vukovog života možemo označiti njegovo rodbinsko povezivanje sa knezom Lazarom.</s><s>Istorijska nauka nema preciznog datuma tog događaja ali se on obično smeštava u 1371. godinu.</s><s>Tim je kako smo i ranije naglasili Vuk ušao u krvno srodstvo s Nemanjićima.52 A Lazar se tim činom povezao sa pripadnikom jedne od najuglednijih plemićkih porodica čime je sebi još uvećao ugled.</s><s>Ovaj brak bio je temelj 48 Dinić, Srpske zemlje, 149.</s>\n<s>52 Andrija Veselinović, Radoš Ljušić, Srpske dinastije (Novi Sad; Beograd, 2001), 84. uspona i stabilnosti za oba vlastelina.</s><s>Oba su uspeli unovčiti ovaj savez koji je vremenom prerastao u prijateljski odnos.53</s>\n<s>Dok su šezdesetih godina južnim srpskim oblastima vladali Mrnjavčevići, na severu srpske države izdvojile su se dve ličnosti, koje će igrati važnu ulogu na pozornici srpske istorije.</s><s>Nećak kneza Vojislava Vojinovića, župan Nikola Altomanović i knez Lazar Hrebeljanović koji su se našli u opoziciji ambicioznih osvajanja Vukašina Mrnjavčevića.54 Posle smrti Vojislava Vojinovića, Nikola Altomanović uspeo je da prigrabi sebi veliki deo njegove nekadašnje teritorije.</s><s>Među svim oblasnim gospodarima najveći je nemir stvarao upravo mladi Nikola Altomanović.</s><s>Bio je u konfliktu gotovo sa svim susedima umešao se i u konflikte u Bosni, napao je Dubrovnik, maltretirao građane i tražio danak koji se davao srpskom vrhovnom vladaru.55 Najverovatnije je tražnje saveznika protiv moćnih Mrnjavčevića zbližilo Lazara Hrebeljanovića i Vuka Brankovića; očigledno je Lazar u vernom podaniku srpskog cara i sinu uglednog sevastokratora Vuku Brankoviću video sigurnog saveznika.</s><s>Posedi Vuka Brankovića nalazili su se pored Lazarevih, pa je verovatno da je Lazar u svojoj okolini hteo sigurnost pa je tako od svoga suseda zbog stabilnosti i bezbednosti vlastitih poseda napravio prijatelja.56 6.3 Odnos Kneza Lazara i Vuka Brankovića prema Kosovskom boju Uloga i pozicija kneza Lazara za vreme oblasnih gospodara te njegov odnos prema ostalim vlastelinima istraženi su u istoriografiji.57 Bilo koji ćemo istorijski stav zauzeti po pitanju Lazareve političke pozicije u odnosu na ostale oblasne gospodare, ovaj se problem ne sme proučavati bez analize odnosa Lazara i kao što ga naiva Šuica »njegovog prvog zeta, gospodina Vuka Brankovića«.58 Zbog fragmentarnosti informacija i ovo pitanje istorijske nauke nije potpuno rešeno.</s><s>Savremena istorija nije potpuno jedinstvena po pitanju odnosa između kneza Lazara i Vuka Brankovića.</s><s>Kroz godine istraživanja neki su istoričari počeli da se intenzivnije bave ovim pitanjem, jer je sve snažnija postajala teza, da se okrivljenje Vuka Brankovića za izdaju na Kosovu u narodnoj tradiciji ne može razumeti bez dublje analize odnosa Brankovića i Lazarevića pre i posle Kosovske 53 Marko Šuica, »Odnos kneza Lazara i Vuka Brankovića u svetlu dubrovačkih isprava«, Stari srpski arhiv, vol.</s><s>9 55 Sima Čirković, The Serbs, 78.</s>\n<s>57 Gledati: Franjo Barišić, »Vladarski čin kneza Lazara«, O knezu Lazaru (Beograd, 1975), Dimitrije Bogdanović, »Oživljanje nemanjičkih tradicija«, Istorija srpskog naroda vol.</s><s>2 (Beograd, 1982), Sima Ćirković, Stare i nove kontroverze o knezu Lazaru i Srbiji uoči Kosovske bitke., Dušanka Dinić Knežević, »Srpske zemlje od maričke do kosovske bitke«, Srpski narod u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV veka (Beograd, 1989), Božidar Ferjančič, »Vladarska ideologija u srpskoj diplomatici posle propasti Carstva«, O knezu Lazaru (Beograd, 1975), Rade Mihaljčić »Knez Lazar i obnova srpske države«, O knezu Lazaru (Beograd, 1975), Ivan Božić, »Neverstvo Vuka Brankovića«, O knezu Lazaru (Beograd, 1975).</s><s>58 Marko Šuica, »Odnos kneza Lazara i Vuka Brankovića u svetlu dubrovačkih isprava«, Stari srpski arhiv, knj.</s><s>9 bitke.59 Uspeh kneza Lazara ne može se zamisliti bez rodbinskog povezivanja sa Vukom Brankovićem.</s><s>Brak Lazareve ćerke Mare i Vuka Brankovića sklopljen je za vreme početka širenja države kneza Lazara.</s><s>Lazar je sebi svakako podigao ugled, vezavši se za pripadnika starog srpskog plemstva a uz to ovaj je brak postao jedan od temelja kneževe državničke politike jer je u Vuku Brankoviću našao vernog saveznika.60 Radilo se o pažljivo odabranom političkom savezu, jer je Vuk Branković dolazio iz jedne veoma ugledne porodice kao sin sevastokratora i unuk vojvode sa prestižnim porodičnim vezama koja je više generacija verno služila na dvoru Nemanjića.61 Korist ovog povezivanja bila je naravno obostrana, u ovako složenim vremenima nestabilnosti i nepredvidljivosti, te potpunog kolapsa centralne vlasti, saveznici su bili preko potrebni.</s><s>Tako su i Vuk Branković i knez Lazar sebi obezbedili međusobne granice, mogli bismo reći da su jedan drugome štitili leđa.</s><s>Kad se u obzir uzme činjenica, da je sa raspadom jedinstvene države formirano više manjih oblasti koje su bile u stanju da se zarate jedna sa drugom a sa druge strane pretila je veličanstvena ratna snaga osmanske imperije, ovakvo povezivanje bilo je logično i politički mudro.</s><s>Sa ovim brakom genealoško stablo nije oplemenio samo Lazar već je putem stupanja u brak sa Lazarevom ćerkom Marom i Vuk stekao krvno srodstvo sa Nemanjićima.</s><s>Šuica dalje osvetljava jednu potpunu novu perspektivu povezivanja ova dva vlastelina.</s><s>Budući da se Vuku Brankoviću rodio prvi sin mnogo ranije nego starijem knezu Lazaru moguće je (verovatno da je već 1371. dobio prvog sina) da je Lazar putem ovog braka sebi obezbedio naslednika u slučaju da sam ne bi nikada dobio sina.</s><s>Lazar je kasnije ipak dobio sina Stefana Lazarevića, koji je rođen 1377. što je odbacilo ovakav rasplet događaja.62 Važnost Lazarevog povezivanja sa Vukom već je isticao autor prve monografije o Vuku Brankoviću, Ljubomir Kovačević, koji je istakao par pogleda na odnos ova dva vlastelina.</s><s>Prvo, da je upravo brak Lazareve ćerke Mare i Vuka Brankovića, Lazaru obezbedio južne granice, što mu je omogućilo, da se je okrenuo osvajanjima u drugim pravcima.</s><s>Vuk Branković i Lazar tako su prema Kovačeviću vodili zajedničku politiku; zajedničko su ratovali protiv Nikole Altomanovića, Vuk je pomagao Lazara u osvajanju Braničeva, a ujedinjeni su bili i u spoljnoj politici – prema Ugarima i Turcima.63 Prema izvorima, može se zaključiti, da su odnosi kneza Lazara i Vuka Brankovića bili veoma bliski.</s><s>Beleška na hronografu svetogorskog manastira sv. Pavla iz 1387. svedoči o zajedničkom delovanju.</s><s>Knjiga koja je napisana po Vukovoj zapovesti u Prizrenu kazuje da su oni »u slozi i ljubavi pobeđivali neprijatelje svoje«.</s><s>Mnogo nam govori i misao da je dokument napisan za vlade »blagovernog i hristoljubivog i bogom prosvećenog gospodina kneza Lazara i ljubaznog mu sina gospodina Vuka«64.</s><s>Ove reči idu u prilog mogućeg jako prisnog i tesnog prijateljstva i toplog odnosa između Vuka i kneza Lazara.</s><s>Pitanje koje se može pojaviti jeste da li su ove reči prisne i odraz realnog stanja ili je njihova namera stvoriti idealiziranu sliku.</s><s>U istorijskim izvorima nećemo naći nijedan trag koji bi svedočio o 59 Blagojević, O izdaji ili neveri Vuka Brankovića, 8–9. 63 Kovačević, Vuk Branković, 16–17.</s>\n<s>64 Fran Miklosich, Monumenta Serbica spectantiam historiam Serbice, Bosnae, Ragussi (Wienna, 1858), 301. neprijateljstvu između ova dva vlastelina.65 Sa druge strane činjenica da je Vuk jednog od svojih sinova nazvao po Lazaru i da je knez Lazar jednog od svojih sinova nazvao po Vuku Brankoviću, pre će potvrditi da se ne radi u pukoj »propagandi« niti o političkom sarađivanju, koji bi se zasnivao samo na zajedničkoj koristi, već o prisnim i duboko prijateljskim odnosima.66</s>\n<s>Ovakva bliskost, kneza Lazara nije ispričana sa ostalim zetovima.</s><s>Već smo spomenuli da je Vuk kovao svoj novac nezavisno do Lazara.</s><s>S obzirom na numizmatička saznanja, Vuk je kovao čak 17 različitih tipova novaca ali je najviše pažnje posvećeno jednom tipu novca u kojem se na jednoj strani nalazilo Vukovo ime a na drugoj Lazarevo.</s><s>Kao i brojni ostali dokazi i ovaj novac razdvajao je istoričare.</s><s>Miloš Blagojević u ovom novcu video je dodatnu potvrdu teze o zavisnom položaju Vuka Brankovića, dok je interpretacija Šuice išla više u smeru potvrde tesnih prijateljskih veza, sloge i političke ujednačenosti.67 S obzirom na političku situaciju i istorijski kontekst u kome su se našli knez Lazar i Vuk Branković, politička složnost dvaju oblasna gospodara i nije iznenađenje.</s><s>Osmanska imperija nezadrživo je širila svoje granice pa i uticaj na balkanskom poluostrvu.</s><s>Dok su Vuk Branković i knez Lazar tek sagrađivali i utvrđivali svoje oblasti, brojni su srpski gospodari južnih oblasti postali vazali osmanskog carstva.68</s>\n<s>Osmanska država uspela je da konsolidira i proširi svoju vlast u Maloj Aziji do kraja osme decenije 14. veka.</s><s>Time su se stvorili pogodni uslovi da osmanska imperija predvođena sultanom Muratom nastavi sa osvajanjima srpskih oblasti.69 U ovakvim okolnostima, gde su teritorije Vuka i Lazara bile ugrožene znatno većom vojnom silom, jedina mogućnost je bila jedinstvena politika.</s><s>Mavro Orbini, Vuka Brankovića portretiše kao poslušnog prema knezu Lazaru.</s><s>Pojam poslušnosti koji koristi autor Kraljevstva Slovena možemo tumačiti na više načina.</s><s>Može se razumeti kao priznavanje vodećeg položaja kneza Lazara od strane Vuka Brankovića ali možemo razumeti i kao međusobno razumevanje političke realnosti te s toga jedinstveno delovanje dvaju nezavisna oblasna gospodara.</s><s>Poslušnost možemo razumeti i kao simbol odnosa oca i sina, odnos kojeg nam prepričavaju i ranije spomenuti izvori.</s><s>Prema autoru Kraljevstva Slovena, Vuk Branković i knez Lazar živeli su »u miru sa svim svojim susedima«70.</s>\n<s>Mada je ova konstatacija svakako problematična, budući da je knez Lazar ratovao sa Nikolom Altomanovićem i sebi priključio teritorije Radića Brankovića, a Vuk mu je verovatno u tim ratovima i pomagao.</s><s>Ali ova konstatacija jeste tačna ako se odnosi na period kad su teritorije kneza Lazara i Vuka Brankovića već bile zaokružene.</s><s>Sa tom se rečenicom naravno misli na politiku mira i saradnje zbog mnogo opasnijeg spoljnjeg neprijatelja koju je promovisao knez Lazar što je bilo poznato i Mavru Orbiniju, naime i on je kao glavnog pokretača ovakve politike naveo strah od Turaka.71</s>\n<s>69 Inaldžik, Osmansko carstvo, klasično doba 1300–1600 (Beograd, 1974), 80. 70 Mavro Orbini, Kraljevstvo Slovena (Beograd, 2016), 379.</s><s>Prijateljstvo i bliskost opisani u istorijskim izvorima, podudaraju se sa slikom epskog narodnog stvaralaštva.</s><s>Narodne pesme koje opisuju zbivanja pre Kosovskog boja, slikaju nam ljubazan, blizak i prisan odnos kneza Lazara i njegovih zetova Miloša Obilića i Vuka Brankovića:</s>\n<s>U ovim versima saznajemo da je knezu Lazaru »milo« u društvu njegovih zetova Miloša i Vuka.</s><s>Da su odnosi Vuka i kneza Lazara strogo formalni i politički, ne bismo mogli biti svedoci ovakvoj poetskoj slici.</s><s>Ovi versi nam pričaju o skladnosti, o milini i ljubavi među troje vlastelina.</s><s>U njima se jasno vidi, da je knez Lazar središnja figura, koja je zbog rodbinskih odnosa – ipak su oni njegovi zetovi pa i zbog očigledno višeg hijerarhijskog statusa – ističe se naime da je on gospodar, iznad Vuka Brankovića i Miloša Obilića.</s><s>Slično gore spomenutim izvorima i ovi versi narodne pesme svedoče o tome da je odnos između Vuka i kneza Lazara bio nalik odnosu sina i oca, naime knez se Lazar ponosi Vukom, kao što se otac ponosi vlastitim sinom, a takođe knez Lazar se šeta i priča sa svojim zetovima i u tvome uživa, kao što bi se otac družio sa svojim sinovima.</s><s>I u narednim versima u kojima knez Lazar šalje pismo kojim poziva Vuka da se pridruži njegovoj vojsci u borbi protiv Osmanlija dobivamo sličan utisak: Treću šalje, a četvrtu piše,</s>\n<s>Ovde je opet spomenuto da je Vuk Branković u kneževim očima mio ali i da se u njega uzda.</s><s>Istorijska je nauka utvrdila kako smo gore spomenuli, da su knez Lazar i Vuk Branković vodili 72 Lazarica, 51.</s>\n<s>73 Lazarica, 117. skladnu i ujedinjenu politiku odnosno je Vuk prema rečima Mavra Orbinija bio poslušan prema Lazaru.</s><s>Za to i ne čudi da je za kneza Lazara, Vuk Branković, bio uzdanica, jer je verno sledio kneževoj političkoj delatnosti.</s><s>Knez je Lazar u Vuku Brankoviću video čoveka od časti, slavnog i plemenitog porekla, vernog njegovoj političkoj ideji, prema kojem se odnosi kao prema sinu.</s><s>Istina je, da se knez Lazar u narodnim pesmama ovako u svojim obraćanjima delimično odnosi i prema drugim zetovima.</s><s>I svog drugog zeta, Đurađa Balšića, koji je u narodnim pesmama nazvan Zečanin Balša naziva »mili zete«.74 Ipak Zečanin Balša, u ovom korpusu narodnih pesama, nije portretisan u Lazarevom intimnijem krugu kao što su to Miloš Obilić i Vuk Branković.</s><s>Sa njim se ne šeta i ne »besedi«.</s><s>Zečanin Balša iako zet kneza Lazara, nije prikazan kao osoba sa kojom knez Lazar provodi vreme, druži se, jede i slično.</s><s>Jasno je, da mu je kao zet »mio« ali njegov odnos nije dubok i blizak kao što je na primer odnos Lazara i Vuka ili Lazara i Obilića.</s><s>U narodnoj poeziji, opisano je i kako, Lazar, Vuk i Miloš Obilić, zajedno idu u lov, dok »carica Milica« sa svojim ćerkama, ženama Obilića i Brankovića, čeka na njihov povratak.75 Na ovaj način stvara se nekakva stereotipna porodična slika određenog razdoblja.</s><s>6.4 Zavisnost ili nezavisnost Vuka Brankovića Ljubomir Kovačević, autor prve monografije o Vuku Brankoviću nije sumnjao u nezavisnost Vuka Brankovića i njegovo potpuno autonomno upravljanje u vlastitoj »državi« ali je i on smatrao da je knez Lazar u sebi video vrhovnog gospodara budući da je imao jaču i veću državu od svojih zetova, međutim, Vuku Brankoviću nikad nije osporavao nezavisnost.</s><s>Prema Kovačeviću, Vuk je na neki način priznavao Lazarevu vrhovnu vlast, jer nije »zadržao sebi za pravo da se zarati s Dubrovčanima a to je mogao i kao vazal činiti«76.</s><s>Može biti da se radi o vrhovnoj Lazarevoj ulozi, ali mogli bismo reći, da se radilo o vrlo ujedinjenoj spoljnoj politici, kao što je i sam Kovačević naveo ranije.</s><s>O Vukovoj nezavisnosti svedoči i činjenica, da Lazar u svojim ispravama nije spomenuo drugog grada osim Novog Brda kad je reč o zabaštinjanju Dubrovčana, koji su živeli i u drugim gradovima poput Prizrena, Prištine i Trepče koji su tada već bili u okviru Vukove države.</s><s>Dakle nije se usudio uređivati odnose sa Dubrovčanima koji su se nalazili izvan njegove oblasti tačnije na Vukovim posedima.</s><s>Činjenica da je Vuk Branković kovao vlastiti novac naterala je Kovačevića da još više poveruje u Vukovu nezavisnost ali kao što smo i ranije spomenuli, novce su kovali brojni vlastelini u to vreme pa i neki gradovi i patrijarh, čak više neki manje poznati vlastelini za koje se zna, da su kovali vlastiti novac verovatno su se nalazili upravo na području Vukove oblasti.77 Stoga ne možemo kovanje novca u potpunosti smatrati indikatorom nezavisnosti.</s><s>Na drugoj strani, dubrovačka politika i postupanje prema određenim srpskim velmožama toga vremena, može biti od izuzetnog pokazatelja realnog stanja toga vremena.</s><s>Dubrovčani koji su kao i u prošlosti i u ovim nemirnim vremenima i periodu stalne opasnosti od 74 Lazarica, 116.</s>\n<s>77 Kovačević, Vuk, 20–21, i Sima Ćirković, Stare i nove kontroverze o knezu Lazaru i Srbiji uoči Kosovske bitke, 12. osmanskih sila želeli da regulišu svoja prava u srpskim zemljama, poslali su svoje poslanstvo da obnovi stare privilegije, koje su imali već od razdoblja Nemanjića.</s><s>Hijerarhijsku razliku, u kojoj je Lazar očigledno bio stepen više od Vuka Brankovića, dubrovački poslanici potvrdili su, kad su 1386. prvo otišli na dvor kneza Lazara a tek posle posetili i Vuka Brankovića.78 Ali pored hijerarhijskih razlika koje nam otkriva čin dubrovačkih dostojanstvenika, potvrđuje se da Vuk Branković nije bio vazal kneza Lazara nego je samostalno vladao na prostoru svoje države, jer u suprotnom Dubrovčani ne bi zasebno od njega tražili potvrdu privilegija.79 Još nam više otkrivaju povelje, koje su svako za sebe Dubrovačkoj republici potvrdili Vuk i Lazar.</s><s>Iz isprava možemo iščitati Lazarevo nastavljanje nemanijćke prakse i propagiranje vlastitog prvenstva.</s><s>Dobija se utisak da su i jedan i drugi oblasni gospodar pokušavali da jasno ukažu na međusobne razlike, Vuk skromnošću koja odlikuje njegove dokumente a Lazar elementima unutar isprave, koji jasno ukazuju na njegov pokušaj pokazivanja vrhovnosti ili čak de facto prvenstveni položaj.</s><s>Lazareva je isprava uočljivo svečanija, u njoj se nalaze formule i elementi koji odgovaraju vladarskim poveljama.</s><s>Vukovi su dokumenti mnogo jednostavniji i skromniji, njegova povelja više liči na otvoreno pismo nego na vladarske isprave.</s><s>Razlike u uvodnim delovima isprava svedoče o određenoj političkoj i starešinskoj gradaciji između Lazara i njegovog zeta.</s><s>Delovanje Dubrovačkih poslanika sklada se sa formom i sadržajem isprava, gde je uočljivo Lazarevo prvenstvo.</s><s>Najverovatnije da je skromnost Vukovih isprava rezultat svesnog postupanja Vuka Brankovića, koji je namerno izostavio ceremonijalno naglašavanje vlasteo-vladalačkih obeležja u svojoj povelji u nameri da jasno ukaže na hijerarhijsku razliku između njega i njegovog tasta Lazara.</s><s>Ovakva razlika u pozicijama nije dovoljna podloga da bismo razmišljali o nekakvom vazalnom odnosu.</s><s>Ove razlike više svedoče o spremnosti Vuka Brankovića da radi stabilnosti i jedinstvenosti potpuno odstupi prvenstvo Lazaru i svojom skromnošću pokuša da ne poremeti ovo sistematsko građenje Lazarevog središnjeg položaja.</s><s>To nas samo može podsetiti na više puta spomenut odnos oca sina i na poslušnost Vuka Brankovića, kojom je Mavro Orbini opisao odnos zeta prema tastu.</s><s>Vukove isprave potvrđene Dubrovniku, nemaju arenge.</s>\n<s>Njegova povelja počinje intitulacijom dok je upravo u arengi Lazareve povelje, sačuvana vladarska ideologija koju je promovisao knez Lazar.</s><s>Arenga kneza Lazara sadrži isticanje dometa njegove vlasti zajedno sa pretenzijama do određenih teritorija.</s><s>Prema toj povelji i ostalim dokumentima, Lazar je bio vladar Srpske zemlje, Pomorja i podunavskih oblasti.</s><s>Koristeći vladarsko ime »Stefan«, Lazar jasno pokazuje svoje namere da postane nastavljač nemanjićke tradicije.</s><s>U intitulaciji jasno je izraženo da je Lazar pravo da koristi vladarsko ime »Stefan« dobio po »milosti božijoj«.</s>\n<s>Ovo smo takođe spomenuli u prošlom poglavlju, ovakva formulacija bila je ključna da natera određene istraživače na misao da je nekim crkvenim obredom Lazar potvrđen za vrhovnog vladara i da je barem na simboličkom nivou to i bio.</s><s>Intitulacija Vuka Brankovića sasvim je skromna, ni svoju nisku titulu gospodina on nije istaknuo, već je ona spomenuta tek na kraju isprave.</s><s>Vukova isprava izdata je posle Lazareve a sadrži i informacije o prethodno donetoj tastovoj povelji.</s><s>Vuk Lazara naziva gospodinom knezom, čime potvrđuje poštovanje Lazarevog državno-političkog primata i opšte međusobno poštovanje u okviru relacije otac i sin.80</s>\n<s>Božidara Ferjančića to je navelo na ideju da je Vuk Branković priznavao kneza Lazara za vrhovnog gospodara nekih delova nekadašnje jedinstvene srpske države ali ni on nije sumnjao da Vuk potpuno samostalno vlada u svojoj oblasti.81 Miloš Blagojević zastupao je stav da je zbog postepenog jačanja Lazarevog položaja Vuk Branković postao njegov vazal.82 Rade Mihaljčić izdvojio je bitne razlike u odnosu između dokazanih vazala i kneza Lazara te na drugoj strani kneza Lazara i Vuka Brankovića.</s><s>Vazalima poput Obrada Dragoslavića, čelnika Muse i drugima, Lazar je potvrđivao i izdavao isprave, što nije slučaj sa Vukom Brankovićem pa ja s toga još teže poverovati da je Vuk Branković bio vazal svoga tasta.83 Kako je Šuica naglasio treba razumeti da se ne radi o običnim odnosima, budući da je i sama istorijska situacija u kome su se snašli ovi vlastelini bila vrlo složena, pa je od ovih vlastelina zahtevala netipično postupanje.84</s>\n<s>Otkrivaju još jednu perspektivu narodnog shvatanja istorijskih zbivanja.</s><s>Naime, ovi versi čiji je hronološki kontekst smrt Cara Uroša, pretpostavljaju da je u to vreme, dakle oko 1371. godine, Vuk Branković zaključio izgrađivanje svoje oblasti, odnosno je ovako zaokruženu dobio u nasledstvo, pa ga nazivaju „gospodarem Prizrena grada i Kosova polja širokoga“.</s><s>U poglavlju gde se bavimo najranijim životom Vuka Brankovića, utvrdili smo da Vuk svakako nije nasledio sve ove spomenute posede odnosno celo Kosovo, koje je na vrhuncu svoje političke snage imao.</s><s>Već smo spomenuli da je Ljubomir Kovačević 1888. godine utvrdio da se baština Brankovića nalazila u Drenici na Kosovu.</s><s>81 Božidar Ferjančić, »Vladarska ideologija u srpskoj diplomatici posle propasti Carstva (1371)«, O knezu Lazaru 82 Blagojević, Medaković, Istorija srpske državnosti, 250–251. 83 Rade Mihaljčić, Lazar Hrebeljanović, istorija, kult, predanje (Beograd, 2001), 98. 85 Lazarica, 41.</s>\n<s>Dakle Vuk nije nasledio izgrađenu i obimnu oblast, već je ona plod njegove političke i vojne delatnosti.</s><s>U vreme kad je Vukova oblast bila zaokružena i relativno obimna, Vuka bismo stvarno mogli smatrati gospodarem Kosova a nesumnjivo se u toj oblasti nalazio i grad Prizren.</s><s>Mihailo Dinić konstatovao je »Kad je Vuk Branković dostigao svoj najveći uspon njegova oblast je bila vrlo prostrana: držao je Prištinu, Vučitrn Trepču, Zvečan, Peć, Prizren, Skoplje, Sjenicu i Komorane na Limu« i posle toga postavio je sasvim legitimno pitanje, šta je od toga nasleđeno a šta je njegova tekovina.86 Blagojević nije sumnjao u zaključke Dinićeve analize ali je istaknuo da su Vuku u proširivanju oblasti išli na ruku i događaji posle Kosovske bitke.87 Dakle, ako je Vuk stvarno iskoristio posledice Kosovske bitke da uveliča svoju državu, da li je on pre ovog događaja gospodario celokupnim Kosovom?</s><s>Istoričari sa kraja 19. veka bili su takvog mišljenja; prema njihovim shvatanjima Vuk je uspeo u svoju oblast uključiti Kosovo u celini, izvan njegovih granica ostalo je samo Novo Brdo i nekoliko manjih poseda koje je držao njegov tast knez Lazar.88</s>\n<s>Do danas u istorijskoj nauci nije osporavano saznanje Ljubomira Kovačevića da se baština Brankovića nalazila u Drenici na Kosovu.</s><s>Ipak može biti da zbog nedostatka izvora ne poznajemo svu njegovu baštinu.</s><s>Međutim kao što nismo u mogućnosti da potpuno precizno odredimo celokupnu njegovu baštinu, ne možemo ni u potpunosti pratiti kako je išlo njegovo izgrađivanje oblasti.</s><s>Razlog je u tome da su izvori koji svedoče o obimu njegove oblasti docniji i najčešće posredno govore o tome da se neki grad našao u Vukovoj oblasti.</s><s>Ne možemo dakle hronološki jasno pratiti a nažalost ni utvrditi uvek sa sigurnošću koji su događaji doprineli tome da se odjednom neki komad zemlje nalazi u Vukovoj »državi«.</s><s>Neki izvori bi nas mogli navesti na ideju da je ipak Vuk Branković relativno rano postao gospodar Kosova, pa bi se s toga istorijska saznanja mogla poklapati sa narodnom tradicijom, koja vidi Vuka kao gospodara Kosova već za vreme smrti Cara Uroša.</s><s>Ljubomir Kovačević smatrao je da je već 1365. godine, Vuk znatno proširio svoju oblast te da je pre smrti Cara Uroša u svojoj oblasti imao brojne važnije gradove poput Prištine, Vučitrna i Trepče.</s><s>Svoju tezu crpeo je iz jedne pogrešno datirane povelje u kojoj Vuk Branković daruje manastiru Hilandar sela Gornju i Donju Galimlju kod Prištine dok je Car Uroš još bio živ.</s><s>Kasnije je utvrđeno da je ova povelja izdata posle 1371. godine svakako posle smrti Cara Uroša.</s><s>Sa druge strane, Car Uroš je i sam izdavao povelje pre svoje smrti u Prištini, što najverovatnije govori u prilog tome, da se tamo njegova vlast još zadržala, pa ćemo lakše poverovati da je do Vukove ekspanzije moralo doći kasnije.</s><s>Istorijska nauka danas je više privržena konceptu da je ključan period izgrađivanje Vukove oblasti tek posle smrti Cara Uroša.</s><s>Ključni događaji koji su Vuku išli na ruku u uzdizanju i teritorijalnoj ekspanziji bili su propast Mrnjavčevića posle katastrofalnog poraza na Marici, poraz Nikole Altomanovića i padanje moći Balšića.89 Ipak treba naglasiti da za ove pretpostavke nemamo drugo nego posrednih dokaza.</s><s>Da je Vuk iskoristio spomenute političke situacije zaključujemo na osnovu činjenice da su se u sastavu Vukove države u 86 Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, 149. 87 Blagojević, O izdaji ili neveri…, 22. 89 Dinić, Srpske zemlje…, 153.</s>\n<s>I Kosova polja širokoga;85 određenom momentu našli krajevi kojima su nekad vladali Altomanović, Balšići i Mrnjavčevići.</s><s>Jedan od važnijih faktora koji su doprineli uspehu, svakako je Vukovo povezivanje sa knezom Lazarom.</s><s>Savez sa najsnažnijim vlastelinom regiona sigurno je omogućivao Vuku da se zaštiti od potencijalnih protivnika i sa druge strane iskoristi tastovu vojnu snagu za vlastitu ekspanziju.</s><s>U okviru dubokog međusobnog poštovanja moglo se desiti i da je knez Lazar odstupio deo svoje teritorije Vuku Brankoviću pa je moguće da je i to jedan od načina kojima se uvećala država Vuka Brankovića.</s><s>O tome vrlo eksplicitno svedoči jedno Slovo o knezu koje smo više puta u raznim kontekstima već bili spomenuli i kaže: „Tada i ovome dovoljno zemlje odvoji, a naročito se desiše velike varoši na delu države njegove.</s><s>“90 Za neke je autore bilo i nesporno da se na putu uzdizanja Vuk koristio i silom.91 Prema Mavru Orbiniju, Vuk se nikad nije posluživao rata kao sredstva širenja svog uticaja već se zadovoljavao vlastitim posedima.</s><s>Naravno, iako je politika međusobnog mira u određeno vreme postala promovisana od Vuka i kneza Lazara, i jedan i drugi koristili su silu kad su zaokruživali svoje oblasti.92 Izvori ne beleže da je Vuk učestvovao u prvom talasu zaposedanja teritorija, kad je propala snaga Mrnjavčevića.93 Vukovo korišćenje sile u izvorima nije osvedočeno, on se ne spominje ni kao saveznik kneza Lazara i bana Tvrtka u ratu protiv Nikole Altomanovića.</s><s>Vukova se teritorija nije ni graničila sa posedima Nikole Altomanovića u to vreme, međutim to ne znači da nije učestvovao u ovom ratu a još manje da se nije koristio posledicama toga rata.94 Iako je Vuk najverovatnije unovčio i situaciju posle Kosovske bitke za svoje uzdizanje, jasno je da je jezgro svoje oblasti formirao u periodu od 1371. do 1389. godine.</s><s>Tad su se pod njegovom vlašću već našli brojni važni gradovi nekadašnjega carstva, trgovi, manastirska središta i mnogobrojne plodne župe.</s><s>Među važnijim gradovima možemo izdvojiti Prizren, Prištinu i Skoplje.95 Najverovatnije da je od važnijih gradova Vuk u ovom periodu zaposeo i Vučitrn.</s><s>Prizren bio je mnogo važan grad u nekadašnjoj oblasti Mrnjavčevića te docnije Balšića koji se na kraju našao u oblasti Vuka Brankovića.</s><s>Jasno je iz ovog primera da je dugoročno propast ovih velikaša bila od koristi za Vuka Brankovića.</s><s>Direktnih svedočenja o Prizrenu kao Vukovom gradu nema, ali je ipak Dinić uspeo putem posrednih izvora zaključiti, da je Vuk zauzeo ovaj grad za vreme smrti Đurađa I Balšića (1378) ili čak ranije.</s><s>Smrću Đurađa Balšića, Vuk je osim Prizrena sebi priključio i Prizrensku kotlinu, šire područje Orahovca, Đakovice i manastir Dečane.</s>\n<s>Ovim događajem Vuk je zagospodario gotovo celokupnoj južnoj Metohiji, koja je predstavljala bogato agrarno područje.96 I Skoplje, takođe nekada u državi Mrnjavčevića, koju godinu ranije verovatno od 1376. do 1377. postalo je deo Vukove oblasti.</s><s>Na području Vardara osim Skoplja i okoline, ništa drugo nije bilo Vukovo, budući da su se samo nekoliko 92 Orbini, Kraljevstvo Slovena (2016, Beograd), 379. 96 Blagojević, 21–22.</s>\n<s>I Kosova polja širokoga;85 kilometara jugozapadnije, nalazili posedi Andrijaša Mrnjavčevića.97 Da je Vuk stvarno gospodario Skopljem, zaključujemo iz darovnice, odnosno povelje, kojom svetogorskom manastiru Hilandar poklanja manastir Svetog Đorđa kod Skoplja.98 Spomenuli smo da se Vuk ne spominje kao saveznik Tvrtka I i Lazara u okršaju sa Nikolom Altomanovićem iz 1373., kojim je Altomanović uklonjen sa istorijske pozornice.</s><s>Ipak se krajevi Sjenica i Zvečan, nekada u vladanju Altomanovića, docnije spominju kao Vukovi posedi.</s><s>Nije potpuno jasno da li je do zauzimanja ovih teritorija došlo pre ili posle Kosovske bitke ali je svakako sad moguće zaključiti da su propast Altomanovića i Mrnjavčevića te slabljenje Balšića pridoneli Vukovom uzdizanju.</s>\n<s>Od važnijih gradova, Vuk je prema Diniću držao i Peć.</s><s>Dinića su na to navele posredne informacije ali opet nije uspeo da razjasni, kad se tačno ovo versko središte našlo u oblasti Vuka Brankovića.99 Mi smo u ovom radu već spomenuli, da je 1375. sabor u Peći na kojem se izabrao novi patrijarh zajedno sa svojim zetom Đurađem Balšićem, sazvao knez Lazar.</s><s>I kasnije kad je biran 1379. patrijarh Spiridon, inicijator novog sabora bio je samo knez Lazar.</s><s>Dakle, da je Vuk u to vreme gospodario ovim krajem, sigurno bi bio barem spomenut u jednom ili drugom slučaju, stoga veoma je sigurno da do 1379. godine, Peć sigurno još nije bio grad u sastavu Vukovih poseda.</s>\n<s>Miloš Blagojević bio je mnogo oprezniji po pitanju Vukovih poseda, prema njegovoj oceni, Vuk pre Kosovskog boja nije osvojio ni Peć, Zvečan, Trepču, Gluhavicu, Sjenicu ni Komaran.100 Peć sa pećkom patrijaršijom prema ovom autoru pripala je posle slabljenja moći Balšića knezu Lazar, dok je Vuk iskoristio gubitak snage ove plemenite porodice da zaposedne Prizren, prizrensku kotlinu i južne delove Metohije.101 Dešavanja unutar crkve potpuno se poklapaju sa ovim potencijalnim razvojem događaja.</s><s>1375. godine, knez Lazar i Đurađ Balšić zajedno su sazvali crkveni sabor; knez Lazar mogao je to činiti zbog svoje središnje političke uloge u srpskoj pravoslavnoj crkvi, a Đurađ jer je jednostavno bio gospodar Peći.</s><s>Kad je moć Balšića počela da slabi i kad je Peć ušla u sastav Lazareve države, više nije bilo prepreka da knez Lazar sam sazove crkveni sabor, što je i učinio 1379.</s><s>Veoma važno je naglasiti da je mišljenje istoriografije 19. veka o Kosovu kao oblasti kojoj u potpunosti gospodari Vuk Branković prevaziđeno.</s><s>Prema savremenim shvatanjima za života kneza Lazara, Vuk Branković svakako nije bio gospodar celokupnog Kosova.</s><s>Verovatno da je kontrolirao većinski deo Kosova, pa je s toga nazvan u narodnim pesmama »gospodarem Kosova« međutim već je Mihailo Dinić u izvorima našao informacije, koje svedoče o tome da je knez Lazar, pa kasnije i njegovi naslednici na području Kosova imao posede.</s><s>Naime knez Lazar je 1380-81. darovao crkvu Spasovu u Hvosnu svetogorskom manastiru Sv. Pantelejmona.</s><s>U Dinićevom radu ostalo je nerešeno da li je reč o malom klinu teritorije unutar Vukove oblasti ili je Lazar držao više enklava unutar oblasti svoga zeta.102 98 Stojan Novaković, Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka (Beograd, 1912), 451. 100 Blagojević, O izdaji ili neveri…, 22.</s><s>Dinić je zanemario neke od izvora, koje je izdvojio Blagojević i na osnovu kojih veoma izvesno možemo zaključiti da je pre Kosovske bitke, Lazaru pripadala cela severna Metohija a ne samo manji klin kako je predviđao Dinić.103 Kao što nam nije potpuno jasan put Vukovog izgrađivanja oblasti, ponekad su i neizvesne granice između njegove države i njegovih suseda.</s><s>Ovakvo pitanje predstavlja poseban napor, budući da su granice bile podložne relativno brzim promenama.</s><s>U poređenju sa ostalim granicama, Vukova je granica na istoku bila relativno stabilna.</s><s>Nju je sačinjavao pojas ovih krajeva: Skopska Crna Gora – Žegovac – Koznica – Prugovac – donji tok Laba.104 Istočno od ove linije nalaze se veoma važni gradovi poput Novog Brda i Gnjilana, koji su već ulazili u sastav Lazareve oblasti.</s><s>I severnije teritorije gde se nalazila župa Lab nazvana i »Malo Kosovo« bile su deo Lazareve države a ova teritorija nije pripala Vuku ni posle Kosovskog boja.105 Ranije spomenuta severna Metohija koja se nalazila u Lazarevoj oblasti, graničila se je sa Vukovim posedima na gornjem toku reke Kline, koja teče sa severa prema jugu.106 Na zapadnim granicama Vukove države, gde su se nalazili posedi oslabljenih Balšića, Vukove su teritorijalne ambicije išle sve do mora ali se to odnosi na razdoblje posle Kosovske bitke.</s><s>Njegove su realne granice na zapadu bile na Koritniku i Paštriku.107 Pod okriljem svoga tasta, Vuk je uspeo da izgradi snažnu oblast, koristeći kao i ostali oblasni gospodari slabljenje velikaša u okolini.</s><s>Njegovo je uzdizanje došlo kasnije od ostalih oblasnih gospodara ali je ipak uspeo uz svoga tasta postati najuticajnija politička figura srpske istorije poslednje dve decenije 14. veka.108 Vukova država bila je relativno bogata.</s><s>Već smo spomenuli da su se unutar Vukove oblasti nalazili bogati plodni posedi južne Metohije.</s><s>Ono što je pridonelo jakoj privredi svakako su bili rudnici na Kosovu, više puta spomenuti razvijeni gradovi poput Prizrena, Vučitrna, Trepče, Skoplja i Prištine te razgranata mreža puteva u državi koja je obezbedila nesmetanu trgovinu unutar granica te također sa drugim oblastima odnosno državama.109</s>\n<s>Grad Prizren koji se takođe našao u sastavu Vukove države, bio je u periodu jedinstvene države dakle za vreme dinastije Nemanjić jedan od najvažnijih trgovačkih središta čije je privredno značenje nastajalo da raste.</s><s>Zato i ne čudi da je tamo bilo stalno sedište dubrovačkog konzulata.</s><s>Bio je i prvi grad u okviru srpske države gde je znatno narastao broj domaćih trgovaca.</s><s>Ipak ovaj grad je posle propasti centralne vlasti počeo da gubi nekadašnju ulogu.</s><s>To se opet odgledalo u odlasku dubrovačkih trgovaca koji su pronašli pogodnije krajeve za svoje trgovačke aktivnosti.</s><s>Razlog za napuštanje grada nije bio toliko u naglim teritorijalnim i političkim promenama zbog kojih se i gospodar Prizrena u relativno kratkom vremenu više puta zamenio a ni potencijalna opasnost turskih napada.</s><s>Opadanje značaja Prizrena povezano je pre svega sa određenim privrednim promenama koje su u velikoj meri 103 Blagojević, 27.</s>\n<s>108 Marko Šuica, Nemirno doba srpskog srednjeg veka, vlastela srpskih oblasnih gospodara (Beograd, 2000), 24uticale ne samo na privredu već posledično i na druge sfere života, možemo slobodno zaključiti da su te promene značajno uticale i na oblasne gospodare.110 U jednom trenutku poskupela je cena srebra, pa se zanimanje za ovaj dragoceni metal jako uvećalo.</s><s>Pošto je narasla potražnja srebra shodno tome, srebro se u granicama postojeće tehnologije počelo masovnije proizvoditi.</s><s>U razdoblju oblasnih gospodara pogotovo u poslednjoj deceniji pre Kosovske bitke, srebro pa i ostali metali javljaju se daleko više nego ranije u trgovačkom prometu.</s><s>Dubrovačke trgovce počeli su naravno sve više privlačiti rudnici poput Rudnika, Trepče, Janjeva i Novog Brda.111 O unutrašnjem delovanju Vukove oblasti pa čak i ostalih oblasnih gospodara nemamo mnogo informacija.</s><s>Svakako da su ovi procesi promene u privredi uticali i na Vuka Brankovića i njegovu oblast.</s><s>Razvoj rudnika vidljivo je promenio ne samo infrastrukturu nego i društvo srpskih oblasti.</s><s>Države oblasnih gospodara u kojima su se nalazili rudnici, zahvatio je proces urbanizacije.</s><s>Zbog izuzetnog značenja rudnika, stanovništvo počelo je donekle napuštati posede stoga je broj neagrarnih delatnosti narastao a posledično povećao se i broj gradskih naselja.</s><s>Proširio se i specifičan oblik urbanih naselja – trgova.</s><s>Ovakva su se naselja nalazila i u oblasti Vuka Brankovića, njihova je karakteristika bio danak »gospodareve carine« ali su takođe uživala visok stepen autonomije.</s><s>Ovakav se tip naselja najčešće formirao pored rudnika sli su status trga uživali i Priština i Vučitrn, dakle dva grada koja se u Vukovoj oblasti nalaze pre Kosovske bitke.</s><s>Ekonomska snaga koju su rudnici metala pružali pojedinim vlastelinima, bila je od ključnog značaja u borbama oblasnih gospodara, pa je Ćirković112 zaključio da ne čudi da su se po snazi u toj regiji izdvojili baš knez Lazar, kralj Tvrtko I i Vuk Branković budući da su upravo ovi vlastelini posedovali važna aktivna rudna središta, koja su mogla podržati finansiranje vojnih jedinica.</s><s>Novac koji su donosili rudnici, oblasni gospodari koristili su ne samo za izdržavanje vojnih jedinica, već i za podizanje i obnavljanje fortifikacija, nabavku oružja i naravno za više puta spomenuto ktitorstvo i mecenstvo.</s><s>Oblasni su gospodari svoj deo prihoda od rudničke produkcije zarađivali na osnovu regalnih prihoda.</s><s>Ovakve privredne i ekonomske promene nanovo su prekrojile i postojeće društvene odnose, formirane su nove društvene kategorije i relacije, što je nateralo oblasne gospodare da stvore adekvatne mehanizme za rešavanje novih sporova.</s>\n<s>Prema skromnoj građi oblasni su gospodari u ovakvim situacijama bili uspešni.</s><s>U oblastima kneza Lazara i Vuka Brankovića od organa vlasti u izvorima se spominju samo kefalije vladarevi namesnici sa sudskim i upravnim ovlašćenjima.</s><s>U administracijama oblasnih gospodara nije zabeležena bilo kakva reforma odnosno inovacija, ovaj će proces pravnih promena zahvatiti ova područja tek za vreme vladanja Stefana Lazarevića, državna organizacija bazirala je na sistemu koji je postojao još za vreme centralne vlasti.</s><s>Ono što je uočljivo u ovom periodu jeste raznovrsna produkcija novca koju smo više puta spomenuli.</s><s>Ona više nije vezana na centralnu vlast jer ona ne postoji pa je svaki oblasni gospodar za 110 Mihaljčić, Propast srpskog carstva, 266–267. 111 Sima Ćirković, »Srbija uoči bitke na Kosovu«, Kosovsko metohijski zbornik vol.</s><s>1 (Beograd, 1990), 8–9. sebe kovao novac pa čak i pojedini vlastelini.</s><s>Treba posebice naglasiti da je upravo oblast Vuka Brankovića specifična, po tome što je zapažen broj vlastelina unutar njegove oblasti, koji su kovali svoj novac.</s><s>Takva monetarna situacija nije u ovakvoj meri specifična ili barem dokazana kod ostalih oblasnih gospodara.</s><s>Oblast je Vuka Brankovića dakle bila manje ujednačena, verovatno da je i njegova centralna vlast bila slabija budući da su u njegovoj državi neki vlastelini uživali ovako važne privilegije.113 6.6 Vuk i Lazar uoči Kosovske bitke</s>\n<s>Već smo spomenuli da je sudbonosni poraz Mrnjavčevića veoma olakšao proširivanje i utvrđivanje osmanskih sila na Balkanu.</s><s>Baš u periodu kad su oblasti Brankovića i Lazara bile zaokružene i stabilizirane, na širokom području balkanskih oblasti i zemalja došlo je do lančanog potpadanja teritorija pod osmanski protektorat.</s><s>Mnogi su hrišćanski vladari i oblasni gospodari morali priznati vrhovnu vlast sultanu Muratu, među njima vizantijski car Jovan V Paleolog, bugarski car Jovan Šišman, braća Dragaši i nominalni srpski kralj Marko.</s><s>Korišćenjem vazalnih hrišćanskih vlastelina u vidu uzimanja harača i pomoćnih vojnih jedinica, Osmani su sebi obezbedili veliku snagu koja je omogućila olakšanu ekspanziju kako u Evropi tako i u Anadoliji.</s><s>Posledice ovih procesa Šuica opisuje ovako: »Pojava koja je ostavila dubokog traga u mentalitetu srednjevekovnih hrišćana bez obzira na društvenu, kulturnu ili etničku pozadinu i koja je u drugoj polovini XIV veka od individualnog osećanja prerasla u opšte društvenu klimu na Balkanu, ostala je zabeležena kao ’strah izmailjčanski’, ili Ovi su procesi zahvatili područje srpske države u vreme kad je vladavina Nemanjića počela da slabi odnosno kad je započeo proces dezintegracije nekada jedinstvene srpske države.</s><s>U tom kontekstu možemo razumeti da je strah od osmanske ekspanzije, koji nije bio fiktivan postao elementarni pokretač politike Vuka Brankovića i kneza Lazara.115 Budući da je turska opasnost postajala sve realnija za Vuka i Lazara, ovi su oblasni gospodari pokušavali da se što bolje pripreme za potencijalni okršaj sa tadašnjom vojnom silom.</s><s>Način odbrane koji je organizovao knez Lazar, imao je korene u razdoblju vladavine cara Dušana.</s><s>Pogranični krajevi dobijali su status krajišta – posebne zone, odnosno teritorije specifično usmerene ka odbrani granica i sprečavanju upada neprijateljskih vojnih jedinica.</s><s>Po ovom uzoru, Lazar je poverio odbranu istočne granice jednom od najodanijih vlastelina u njegovim redovima, Crepu Vukoslaviću.116 Upravo je ovaj Lazarev vlastelin vezan za prvi poznati sukob sa osmanskim jedinicama.</s>\n<s>Pre nego što se uđemo u problematiku vojnih okršaja Osmanlija i kneza Lazara, Vuka Brankovića i Tvrtka I Kotromanića, treba skrenuti pažnju na nekoliko činjenica.</s><s>Činjenica je da osmanska država do Kosovske bitke nije proširila svoje teritorije do te mere da bi uspostavila granice sa bilo kojom državom spomenutih vladara.</s><s>Do Kosovske bitke između osmanske 113 Sima Ćirković, ibid., 9–11, i Mihaljčić, Propast srpskog carstva, 228–231. 114 Marko Šuica, »Pripovesti o srpsko-turskim okršajima i 'strah od Turaka' 1386. godine«, Istorijski časopis vol.</s><s>116 Marko Šuica, Nemirno doba srpskog…, 117–119. države i teritorija Lazara i Vuka nalazio se pojas država, odnosno oblasti, koje je Sima Ćirković podelio u dve zone na osnovu toga koliko su se u tim regijama uopšte zadržale državničke tradicije nekadašnjeg srpskog carstva.</s><s>U ovom radu to i nije važno, ali je za nas važno napomenuti da ni na jednom mestu u periodu do Kosovske bitke dodirivanja granica među ovim zemljama nije bilo.</s><s>Zemlje na južnim granicama oblasti Lazara i Vuka bile su u vazalnom odnosu prema Osmanlijama, među njima zemlje kralja Marka i Konstantina Dragaša, te će teritorije Turci inkorporirati u svoju državu tek nekoliko godina posle Kosovske bitke.117 Nije prošlo mnogo vremena od Lazarevog zaokruživanja oblasti, kad su se njegove sile prvi put sukobile sa osmanskim odredima.</s>\n<s>Ovaj prvi poznati sukob između Osmanlija i Lazarevih sila, bio je okršaj manjih razmera.</s><s>Najverovatnije se ovaj sukob odigrao 1380. ili 1381. godine.</s><s>Kao vojskovođe Lazarevih sila u izvorima spomenuti su Vitomir i Crep, kome je Lazar poverio odbranu istočnih granica.</s><s>Kratke i rečima šture savremene obavesti ovog događaja sažete su u kratke rečenice poput »Crep i Vitomir razbili Turke na Dubravnici« ili da se dogodio »Crepov boj na Dubravnici«118.</s><s>Iako sukob manjih razmera ovaj događaj potvrdio je, da su uprkos malom teritorijalnom obimu, Lazar i Vuk bili dobro organizovani i ratno pripremljeni.</s><s>Najverovatnije se u ovom slučaju radilo o zalutalom pljačkaškom odredu osmanskih jedinica a ne većoj vojsci predvođenoj nekim važnijim vojskovođama.</s><s>Sasvim je moguće, da je ovakav nalet pljačkaških trupa bio samo način proveravanja ratnih snaga i vojne organizacije, kojima su raspolagali knez Lazar i Vuk Branković.119 Ćirković je saglasno sa ovim što smo do sad napisali zaključio da se radilo o sukobu lokalnog karaktera čija politička pozadina nije potpuno jasna ali je ovaj okršaj teško povezati sa kasnijim bitkama poput one na Kosovu.120 Sledeći sukob sa osmanskim jedinicama nije bio na teritoriji Srbije, već se on odigrao na onom delu nekadašnje Dušanove države gde je vladao Balša II Balšić.</s><s>Iako se ni u ovom napadu na čelu turske vojske nije nalazio sultan Murat, bio je to okršaj mnogo većih razmera u poređenju sa onim na Dubravnici.</s><s>Osmanska vojska predvođena vojskovođom Hajredinom, potukla se sa četama Balše II.</s><s>Ćirković ni ovaj okršaj nije označio kao deo ratne predigre, koja će dovesti do Kosovskog boja.</s><s>Ipak imala je političkih posledica, koje će se odraziti i na Lazara i na Tvrtka I pa posledično i na Vuka Brankovića.</s><s>U ovoj je bici izginuo oblasni gospodar Balša II pa je posle njegove pogiblje u njegovoj oblasti zavladao Đurađ Stracimirović , koji je uspeo da se pomiri sa Turcima a sa druge strane povezao se putem braka sa knezom Lazarom.121 Do 1385. godine pod osmansku su vlast pali Sofija, veliki deo Trakije, južna Bugarska te gradovi Ser, Kastorija, Bitolj i Prilep.</s><s>Ova ekspanzija pružila je opsežno teritorijalno zaleđe na osnovu kojeg su bili mogući prodori u oblast kneza Lazara.</s><s>Ispunivši ove strateške uslove nije proteklo mnogo vremena kad je došlo do susreta ozbiljnijih snaga kneza Lazara i sultana Murata.</s><s>Ovo zbivanje desilo se 1386. godine kod Pločnika, mesta jugozapadno od Niša 117 Sima Čirković, »Kosovska bitka u međunarodnom kontekstu«, Glas CCCLXXVIII Srpske akademije nauka i umetnosti (Beograd, 1996), 52–53.</s>\n<s>XVI (Sremski Karlovci, 1927), 214. između Prokuplja i Kuršumlije, zapadno do reke Toplice.</s><s>Ovaj događaj kod Pločnika najčešće se dovodi u vezu i sa turskim zauzimanjem Niša.</s><s>Možda bi na osnovu dostupnih izvora stvarno bilo najadekvatnije da zbivanja kod Pločnika nazovemo susretom.</s><s>Naime, glavna tačka u kojoj su suglasni manje više svi srpski i turski izvori pa i neki drugi jeste da do okršaja, odnosno boja kod Pločnika nije došlo.</s><s>Teško je na osnovu rečima skromnih srpskih izvora doneti neke sigurne zaključke.</s><s>Izvori koji se svode na pojedinu rečenicu ipak se međusobno razlikuju po količini informacija koje nam prenose.</s><s>Prema jednoj beleški srpskog letopisa, ne saznajemo više nego to da je sultan Murat došao do Pločnika.</s><s>Drugi izvor, sličan je prvom, ipak kazuje da se sultan Murat vratio od Pločnika.</s><s>Ni prvi ni drugi izvor ne spominju konflikt, odnosno borbu.</s><s>Treća varijanta opet donosi slične vesti ali zajedno sa pričom o dolasku Murata kod Pločnika vezuje i informaciju o osmanskom zauzimanju Niša.</s><s>Na osnovu toga, istoriografija pretpostavlja da su ovi događaji povezani i spadaju u okvir iste vojne kampanje.</s><s>Jedan od interesantnijih izvora, šalje nam veoma neobičnu poruku prema kojoj bi knez Lazar i sultan Murat oboje pobegli od Pločnika te izbegli ratni okršaj.</s><s>Ove zbunjujuće informacije nisu nam ponudile nikakvo objašnjenje šta bi moglo vojskovođe sukobljenih strana naterati da se oboje povuku.</s><s>Uprkos siromašnim vestima u srpskim izvorima, Pločnik je predstavljao određenu tačku u ratnoj kampanji Osmanlija usmerenoj prema severnim srpskim oblastima.</s><s>Ipak ovakvi izvori neopravdano u srpskoj su istoriografiji predstavljeni kao Lazarevo zaustavljanje napredovanja osmanskih trupa.</s><s>Povlačenje Osmanlija nije toliko sporno koliko je problematično pitanje razloga a još je veći problem ovo opisivati kao srpski uspeh budući da su u okviru ovog pohoda uspeli zauzeti Niš, što je strateški vrlo važna pobeda, koja je znatno smanjila logističke teškoće Osmanlija, budući da se Niš nalazio na vrlo važnom putu sagrađenom već za vreme rimske imperije, takozvane vie militaris, koja je povezivala Balkansko poluostrvo.</s><s>Ovi događaji opisani su i u turskim izvorima koji nam pružaju drugačiju sliku ali se naracija kao što smo već naglasili ipak u određenim delovima pokriva sa srpskim letopisima.</s><s>O ovom je događaju pisao Mehmed Nešrija, turski istoričar sa kraja XV i polovine XVI veka.</s><s>Pri analizi njegovih opisa događaja treba imati u vidu da je Nešrija, pišući sa određene vremenske distance bio pod uticajem ideologije perioda u kojem je živeo.</s><s>U delu Nešrije Ogledalo sveta nalaze se detaljniji podaci o tome kako je sultan Murat skupljao vojsku, ko je od njegovih vojskovođa pošao sa njim i kakav je bio pravac vojske koja se usmerila prema srpskim zemljama.</s><s>Prema Nešriji, Murat je u svom logoru kraj Pločnika čekao četrnaest dana da mu u susret dođe knez Lazar, što on prema ovom autoru nije učinio.</s><s>Nešrija je Lazarevo nepojavljivanje tumačio jačinom i brojem Muratove vojske.</s><s>Posle toga sledila je priča o tome kako su Osmanlije zauzele Niš.</s>\n<s>Iako se Nešrija i srpski izvori slažu u tome da do sukoba nije došlo, Nešrija tvrdi da se srpska vojska uopšte nije pojavila dok postojeći srpski letopisi pričaju o susretu i obostranom povlačenju.</s><s>Još jedan turski izvor koji se zasniva na prepisci između sultana Murata i njegovih vojskovođa prenosi da su se srpske vojne jedinice povukle u nedostupna brda i tvrđave kad su uvidele snagu osmanske vojske.</s>\n<s>Oba se turska izvora slažu u tome da je knez Lazar uvidevši da nema drugo rešenje, zatražio za milost sultana Murata I i tako postao njegov vazal priznavši sultanov suverenitet.</s><s>Ovaj je događaj spomenut i u čuvenom radu Mavra Orbinija Kraljevstvo Slovena.</s><s>Prema ovom autoru osmanski vladar krenuo je iz Anadolije sa trideset hiljada ratnika sa namerom napada na oblasti kneza Lazara i Vuka Brankovića.</s><s>Ovo je jedini izvor gde se kao protagonist spominje i Vuk Branković.</s><s>Budući da su prema Orbiniju, Turci ugrožavali i Vukovu oblast, ovaj je vlastelin zajedno sa svojim tastom skupio mnogo pešaka i konjanika s namerom da se odbrani od protivničkih prodora.</s><s>Srpska se vojska držala po brdima i sigurnim mestima, što je Murata sprečavalo da se s njom udari, stoga je prema Orbiniju, okrenuo svoju vojsku prema Prištini i pokušao da je osvoji.</s><s>Neuspešan u svojim poduhvatima Murat I se sa svojom vojskom vratio nazad u svoju državu.122</s>\n<s>6.7 Događaji kod Pločnika u narodnoj poeziji Učešće Vuka Brankovića u susretu kod Pločnika, zabeleženo je samo u radu Mavra Orbinija.</s><s>Da li je dovoljno na osnovu jednog svedočanstva verovati da je Vuk bio protagonist Lazarevog okršaja sa Turcima?</s><s>Ćirković u svome radu osporava mogućnost da su čete Murata I posle povlačenja pokušavale da zauzmu Prištinu, grad u oblasti Vuka Brankovića, budući da Priština u to vreme nije imala fortifikacije koja bi sprečila Osmanlijama ovakav poduhvat.</s><s>Ipak autor daje indicije da se ovaj pokušaj možda desio u blizini Prištine na nekom dovoljno utvrđenom mestu.123 I da su Orbinijeve informacije o napadu na Prištinu pogrešne, mi bismo na osnovu svega što smo do sad o odnosu Vuka Brankovića i kneza Lazara napisali jako teško poverovali da Vuk Branković nije nudio pomoć svome tastu.</s><s>Politička ujednačenost i na više načina dokazan prisan odnos između ova dva vlastelina, koji je probio tipične okvire vlastelinskih savezništva i očigledno stvarno u mnogočemu bio nalik na odnos pravog oca i sina, verovatno bi nas mogli naterati da poverujemo da je u ovoj epizodi osmanlijskih prodora, u pomoć svome tastu došao i Vuk Branković.</s><s>Da se radilo o okršaju manjih razmera poput spomenutog na Dubravnici, koji je izgleda bio iznenađenje a ne planirana kampanja, mogli bismo verovati da Vuk Branković nije bio ni u stanju da pravovremeno dođe u pomoć svome tastu.</s>\n<s>Ako polazimo od stava kojeg kako smo spomenuli u svojim radovima zagovara Miloš Blagojević da je Vuk bio u vazalnom odnosu prema Lazaru onda je još izvesnije da je Vuk Branković sa svojim trupama došao u pomoć svom tastu.</s><s>Iskustvo južnijih oblasti nekadašnjeg Dušanovog carstva, koje su po određenoj shemi stupale u vazalne odnose sa Osmanlijama i kasnije bile integrisane u ovu imperiju, te ranija ratna iskustva sa Osmanlijama poput Dubravnice i okršaja Balšića i Turaka, sigurno je uticao na političku viziju tasta i zeta.</s><s>Sve smo ovo utvrdili izvorima, literaturom te argumentacijom.</s><s>Čim su procesi izgrađivanja oblasti kod ovih vlastelina bili završeni oni su svoje ekonomske i političke snage usmerili ka odbrani od Osmanlija.</s><s>Znajući da kao pojedinci ne raspolažu sa resursima koji bi ih odbranili protiv mnogo snažnije sile ovi su vlastelini vodili zajedničku politiku u kojoj nije bilo mesta za sebične ciljeve.</s>\n<s>122 Marko Šuica, »Pripovesti o srpsko-turskim okršajima i 'strah od Turaka' 1386. godine«, Istorijski časopis vol 123 Sima Ćirković, »Srbija uoči bitke na Kosovu«, 19.</s><s>Događaje kod Pločnika i zauzimanje Niša pamti i narodna poezija.</s><s>Priča počinje sažetim opisom postupnog osmanskog osvajanja balkanskih zemalja, Bugarske, Albanije i Makedonije te postepenim potčinjavanjem raznih oblasnih gospodara, koji su se nalazili na južnim granicama Vukove i Lazareve oblasti.</s><s>Osmanska se sila u tim versima predstavlja kao zmija, ljuta, kao personifikacija neke zle sile.</s><s>Podsetimo da je zmija kao simbol zla u okvirima hrišćanstva predstavljena već u tekstovima Starog zaveta, gde je upravo zmija životinja koja je Adama i Evu navela na istočni greh.</s>\n<s>Osvajanje Niša prema ovim stihovima prethodilo je okršaju na Pločniku.</s><s>Posle srditog boja, Turci su prema narodnoj interpretaciji zbog mnogobrojnosti uspeli zaposesti grad Niš.</s>\n<s>Posle zauzimanja Niša, »Cara Lazara« pozvala je vila da skupi svoju gospodu i da se brani od zle sile, koja je bila zauzela ovaj grad.</s><s>Lazar je pozvao svu gospodu da mu se pridruži u borbi protiv Murata.</s><s>Lazar je slao »knjige« brojnim vlastelinima, među kojima se mogu prepoznati mnoge istorijske ličnosti.</s><s>Ipak među svim ovim ratnicima i plemićima ne nalazi se Vuk Branković.</s><s>Čak je Bošnjaninu kralju (Tvrtku I Kotromaniću) poslao pismo da mu se u ratu pridruži, a Vuk Branković u celoj priči nije ni jednom spomenut.</s><s>Osobe koje je Lazar pozvao u borbu protiv Turaka, dvaput se po šablonu nabrajaju.</s><s>Prvo kad vila Lazaru savetuje kome da pošalje poziv i kasnije, kad Lazar slušajući viline upute, učini to i pošalje pisma raznim vlastelinima, da mu dođu u pomoć protiv Osmanlija.</s><s>Kao što je rečeno, pojavljuju se razni narodnoj pesmi poznati likovi poput Kraljevića Marka, Ljutice Bogdana, Zećanina Balše, bana Kostadina i Bošnjanina kralja.</s>\n<s>U pesmi se jasno ističe da je reč o golemoj sili koja stoji nasuprot Lazaru, ipak izostavljen je kao saučesnik okršaja kod Pločnika, Vuk Branković.</s><s>U ovim pozivima ne spominju se ni Miloš Obilić i neki drugi poznati junaci, koji su u okviru predstava narodne poezije bili uvek uz kneza Lazara.</s><s>Ipak kad dolazi do samog sukoba, oni su spomenuti kao protagonisti koji svojim natprirodnim ratnim sposobnostima nadmašuju mnogobrojnije a takođe ratu vešte Turke.</s>\n<s>Naravno da se ovde po junaštvu izdvaja Miloš Obilić, koji se u celokupnom korpusu pesama vezanih za kosovske događaje ionako postavlja na središnje mesto u »panteonu« ratnika i junaka srpske narodne pesme.</s><s>Opet se ni u opisu konkretnog ratovanja i pobede srpskih 126 Lazarica, 37–38.</s>\n<s>Ljutom zmaju Ljutici Bogdanu126 snaga ne nalazi Vuk Branković.</s><s>Srpska pobeda se naravno ne slaže sa informacijama, koje nam pružaju istorijski izvori.</s><s>Istorijski izvori osim Mavra Orbinija, takođe ne spominju Vuka Brankovića kao učesnika ovog »okršaja«.</s><s>Ali osim kneza Lazara na hrišćanskoj strani nije spomenut ni jedan drugi srpski protagonist.</s><s>U turskim izvorima, spomenutim u prošlom poglavlju, ime se Vuka Brankovića takođe ne pojavljuje.</s><s>Vuk Branković kao da ne postoji iako je spomenut u nekim drugim pesmama kao gospodar Kosova i Prizrena grada a u nekim drugima pored Miloša Obilića kao osoba najbliža knezu Lazaru.</s><s>Da je okršaj lokalnog karaktera, Lazar ne bi zvao kralja Bošnjanina i nekih drugih oblasnih gospodara sa kojim svakako nije bio u tako tesnom odnosu kako što je bio sa Vukom.</s><s>Verovatno je činjenica da su se Turci povukli iako je to učinila i srpska vojska, bila presudna da je iz nepoznavanja stvarnog zbivanja odnosno najverovatnijeg izbegavanja okršaja kao kontrapunkt kasnijem porazu na Kosovu, postojala i velika srpska pobeda u kojoj pevaju narodne pesme.</s>\n<s>Naše je mišljenje da Vuk Branković nije uključen u ovu »pobedu« jer bi to sprečilo njegovu potpunu demonizaciju u narodnom sećanju.</s><s>Zašto je ta demonizacija bila potrebna i kako je do nje došlo objasnićemo u narednim poglavljima.127 127 Poglavlja: Razlozi za stavranje mita o izdaji Vuka Brankovića i Geneza izdaje.</s><s>7 Kosovska bitka</s>\n<s>Kosovska bitka predstavlja jedan od najznačajnijih događaja srpske istorije koji zbog mešanja narodnog predanja i istorijskih vesti godinama izaziva kontroverze.</s><s>Bogato narodno predanje koje se razvilo na osnovu tog događaja ušlo je u srpsko kulturno nasleđe i velikim delom potisnulo istorijske činjenice u drugi plan.</s><s>Putem narodnog stvaralaštva i i njegovog bogatog opusa epske poezije postepeno se izgrađivao nacionalni identitet i čvrst moralni kodeks.</s><s>Tokom razvijanja kosovske legende određene ideje personalizovane su u formi junaka i antijunaka Kosovskog mita.</s><s>Mitski lik kneza Lazara postao je simbol svesnog žrtvovanja za državu i hrišćanstvo te zaštite srpskog carstva i države Nemanjića pa je od istorijskog kneza postao car.</s><s>Simbol herojstva i vernosti, važnijih od vlastitog života, postao je Miloš Obilić.</s><s>Kao antiteza pozitivnih vrlina stvoren je i negativni lik, koji postaje krivac za poraz u bici a time i kraj srpske srednjevekovne države.</s><s>Odvajanje istorijskih činjenica od mitske vizije predstavljalo je ozbiljan zadatak, pitanje Kosovske bitke bio je središnji problem oko kojeg su se u Srbiji krajem 19. veka sukobila dva istoriografska pravca.</s><s>Romantičarski, koji je svoje uporište tražio u narodnoj tradiciji, te kritički, utemeljen na savremenoj naučnoj metodologiji.128 Jedan od prvaka kritičke istoriografske škole Ljubomir Kovačević u radu Vuk Branković, upozorio je na kompleksnost Kosovske bitke.</s><s>Kritičkim pristupom ne samo problematici Vuka Brankovića već i same Kosovske bitke, bijući bitku sa dotadašnjim romantiziranim predstavama srpske istorije, utemeljene pre svega na obimnom korpusu narodnih pesama, priča i legenda pokušavao je odvojiti istorijske činjenice od tvrdokornih mitoloških predstava.</s><s>Posle nabrajanja i analize elementarnih istorijskih izvora Kovačević zaključuje: »Kosovska je bitka pokrivena gustom tamom neizvesnosti«129 Pokušajem da razjasni stvari i da razdvoji narodnu fikciju od istorijske istine naišao je na mnogobrojne probleme o kojima će još biti reči u ovom poglavlju.</s>\n<s>Čitav vek kasnije ovaj problem Kosovske bitke ostaje živ.</s><s>Ne samo što nije razjašnjen već je kroz godine istraživanja, prema Ćirkoviću utvrđeno da ovaj istorijski problem predstavlja paradoks, budući da je kroz produbljeno istraživanje umesto širenja i bogaćenja znanja, nauka smanjila količinu pouzdanih informacija.</s><s>Iako je kako kaže Ćirković danas količina pouzdanih informacija znatno smanjena, napredak je u kvalitetu znanja kojeg donose nova istraživanja.130 Međutim nesaglasnost i neujednačenost u informacijama Kosovsku bitku prate od samog početka, davno pre nego što su započete naučne analize i čak i pre samog stvaranja mita, jedan od najranijih izvora nekoliko sedmica mlađi od bitke kazuje »da su se o sukobu Lazara i Murata razne stvari govorile«.131 128 Marko Šuica, »O mogućoj ulozi Vuka Brankovića u Kosovskoj bitci«, Spomenica akademika Sime Ćirkovića, Istorijski institut, zbornik radova knj.</s><s>25, (Beograd, 2011) 226–228. 129 Lj.</s><s>Kovačević, Vuk Branković, 74.</s>\n<s>131 Sima Ćirković, »Kosovska bitka u svetlosti novih istraživanja«, 29.</s><s>Kasniji će izvori preuzeti i ideološku ulogu kako je vidljivo iz svedočenja Laonika Halkokondila, što će između hrišćanskih i turskih viđenja stvoriti, a istoriografiji dodatno otežati istraživanja.</s><s>O Kosovskoj bici nema mnogo događaju bliskih vesti.</s><s>Najranije svedoče o srpskoj pobedi, dok one malo mlađe govore o nerešenom ishodu.</s><s>Docnije vesti sa mnogo većom uverenošću govore o srpskom porazu i čak katastrofi nestvarnih razmera.</s><s>Obimna građa tekstova i narodnog stvaralaštva o Kosovskoj bici stvorila je mišljenje o važnosti i sudbonosnosti ovog okršaja.</s><s>Ostrogorski je odavno istaknuo neodrživost ovakve teorije i za najvažniju prekretnicu u srpsko-turskim sukobima i opštim osmanskim osvajanjima označio bitku na Marici.132 Međutim prema narodnom predanju, Kosovska je bitka ključni događaj propasti srpskog carstva:</s>\n<s>U svom savremenom istraživanju Sima Ćirković pokušavao je svesti informacije na one najpouzdanije.</s><s>Nije sporno da se bitka odigrala na Kosovu polju, čije je ime spomenuto i u najstarijim izvorima.</s><s>Mesto na kojem se dogodilo ovo krvoproliće označava i mesto sahrane Muratove utrobe.</s><s>Zbog moguće promene pejzaža, tačno kretanje i pozicije vojski teže je odrediti, ali se bitka sigurno odigrala u blizini reke Sitnice i Prištine dok je mesto turskog logora bilo negde u blizini spomenute Muratove sahranjene utrobe.</s><s>Nije sporan ni datum.</s><s>Neki turski izvori neprecizno određuju datum, međutim nesporno je da se bitka odigrala na dan svetog Vita, 15. juna po julijanskom kalendaru, što je verno prenosila i narodna tradicija.</s><s>Većina izvora spominje bitku kao okršaj Lazara i Murata, međutim, važan su deo činili i ratnici iz Bosne Tvtrtka I Kotromanića, kao i Vuk Branković sa svojim vojnim jedinicama, čije se učešće retko dovodi u pitanje, budući da se bitka odigrala u njegovoj oblasti, iako rane vesti prećutkuju učešće ovog vlastelina.</s>\n<s>Moguće je da su u bici učestvovali i hrvatski odredi bana Ivaniša Horvata koji je bio blizak saveznik Tvrtka I i Lazara, ali je malo verovatno da se na hrišćanskoj strani našao Đurađ II Stracimirović, ogorčeni protivnik Tvrtka I koji je pre bitke turske snage koristio protiv svog suparnika.</s><s>Naime Đurađ je godinu dana ranije naveo Turke da napadnu tvrtkovu državu što je dovelo do bitke kod Bileće.</s><s>Srednjevekovni izvori ne odlikuju se pouzdanim brojevima ratnika u svojim izveštajima.</s><s>Broj učesnika na hrišćanskoj i turskoj strani teško se može razrešiti zbog nepreciznog zapisivanja brojeva vojnika u srednjevekovnim izvora, kao i određenih tendencija jedne i druge strane da uvećaju brojnost protivničkih snaga.</s><s>Međutim, nijedna strana u tom sukobu nije mogla da raspolaže sa više od 15 000 vojnika.</s><s>O hrišćanskim vojnim potencijalima svedoče vojne obaveze bosanskih i srpskih teritorija prema Osmanlijama 50–60 godina kasnije.</s><s>Ujedinjeni vojni potencijal teritorija iz kojih se podizala ratna snaga hrišćana za Kosovsku bitku, 60 godina kasnije iznosio je 17 000 konjanika.</s><s>Ovi brojevi su za vreme Kosovske bitke trebali biti znatno manji jer je u 132 Božić, Neverstvo Vuka Brankovića, 223. 133 Lazarica, 188.</s>\n<s>Propalo je na Kosovu carstvo.133 međuvremenu došlo do demografskog uspona i boljeg naseljavanja zemljišta, a treba napomenuti i da Tvrtko I nije poslao celu svoju vojsku u pomoć hrišćanima, pa možemo pretpostaviti da je broj hrišćana bio znatno manji.</s><s>Prevaziđeno je pojednostavljeno mišljenje narodnog predanja da je ova bitka predstavljala borbu koja odlučuje o postojanju srpske države.</s><s>Hrišćanske države koje su učestovale u bici, nisu se ni graničile sa osmanskom državom već sa njihovim vazalima.</s><s>Najverovatniji politički cilj Osmanlija bio je da se Vuku Brankoviću i knezu Lazaru nametne vazalni odnos.134 O Kosovskoj bici postoji ogroman korpus narodnog stvaralaštva pa i pisane književnosti.</s><s>Ono što nazivamo pisanom književnošću o Kosovskoj bici, ne možemo potpuno odvojiti od istorijskih izvora, naime razni tekstovi koji problematizuju kosovske događaje obrađuju se iz ugla književnosti kao iz istorijskog ugla.</s><s>Dakle unutar tih tekstova koji se odlikuju neki više neki manje određenom estetikom i poetikom, kriju se i dragocene informacije, opet ponekad pouzdanije ponekad manje koje predstavljaju komadiće uz pomoć kojih se može sastaviti mozaik nazvan problemom Kosovke bitke.</s><s>Književnost o Kosovskoj bici kao što smo rekli ima dva toka: pisanog i usmenog.</s><s>Iako je usmeni najverovatnije čak i stariji od pisanog, o tome čvrstih dokaza nemamo, budući da je vekovima ostao nezapisan ali se on se ipak može naslutiti.</s><s>Tek krajem 17. i početkom 18. veka, kad je napisan tekst Priča o boju kosovskom dolazi do zapisivanja one materije koja čini zaključeni oblik kosovske legende i koja se godinama razvijala u narodu.</s><s>Tim činom došlo je do spoja nekada odvojenih književnih tokova.</s><s>Premda ovi tokovi u estetskom i poetskom smislu nisu bitno uticali jedan na drugog, dolazilo je do međusobnog uticaja na području motivike i kosovske etike.</s><s>Veći su uticaj imali određeni kosovski spisi na usmene pesnike, koji su na osnovu opštih ideja koje su do njih doprele, stvarali vođeni vlastitom poetikom.</s><s>Za usmenu književnost vrhunac u estetskom smislu predstavlja sakupljena građa Vuka Stefanovića Karadžića sa početka 19. veka, Mala prostonarodna slaveno-serbska pesnarica (1814), Narodna srbska pjesnarica, II deo (1815), Narodne srpske pjesme II i III (1823) itd.135 Spomenuta Priča o boju kosovskom predstavlja potpuni i završni oblik takozvane kosovske legende.</s><s>Mitske interpretacije Kosovske bitke, koja se u obliku koji je poznat u Priči o boju kosovskom izgrađivao postepeno kroz duži vremenski period.</s><s>Najverovatnije su najveći uticaj na ovo književno delo imale upravo narodne pesme.</s><s>Kosovska legenda svoje korene ipak nema u narodnim masama već je njene korene treba tražiti u staroj književnosti, u spisima posvećenima kultu kneza Lazara.136</s>\n<s>Pitanjem razvoja i postanka kosovske legende počeli su se pre više od sto godina baviti razni istraživači poput Vatroslava Jagića, Armina Pavića, Stojana Novakovića, Ilariona Ruvarca, Ljubomira Kovačevića i Franja Račkog.</s><s>Kasnije su se ovom problematikom bavili i Aleksej Olesnicki, Rade Mihaljčić, Jelka Ređep i Miroslav Pantić.137 Mi smo u ovom radu posvetili 134 Sima Ćirković, »Kosovska bitka u svetlosti novih istraživanja«, Srpski narod u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV veka (Beograd, 1989), 30–40. 135 Vojislav Đurić, Kosovski boj u srpskoj književnosti (Beograd, 1990), 7. 136 Jelka Redžep, Priča o boju kosovskom (Zrenjanin, 1976), 161. pažnju epskoj narodnoj poeziji o Kosovu, ma da smo mogli uzeti i brojne druge radove tako narodnog i pisanog stvaralaštva.</s>\n<s>Međutim budući da su upravo epske narodne pesme najupečatljivije i najpoznatije, odlučili smo da koristimo njih.</s><s>Ove se pesme ne smeju posmatrati bez osvrta na ostale usmene i pisane radove, jer se u njima razotkriva postepena geneza Kosovskog mita, kojeg u dovršenom obliku predstavlja epska poezija.</s><s>Budući da o Kosovskom boju postoji broj pesama koje obrađuju različite faze ovog istorijskog događaja, npr. zbivanja pre same bitke, ponašanje i odnose različitih protagonista ovog okršaja, neki su raniji istraživači bili mišljenja da je ispočetka postojala jedinstvena epska pesma koja je obuhvaćala celokupnu priču kosovske legende pa se ona tek kasnije razbila na više manjih zasebnih pesama.</s><s>Stoga su neki istraživači pokušavali da naprave rekonstrukciju celokupne epopeje, spajanjem pojedinih pesama u celinu koja se razvije kao jedinstvena i povezana priča.</s><s>Ipak prevladavajuće mišljenje koje je zastupao Stojan Novaković bilo je, da su ove pesme oduvek bile odvojene ali je i on kao i neki drugi naučnici njegovog doba nastojao da spoji ove pesme u što koherentniju celinu koristeći pri tome pesme lepšeg poetskog i estetskog izraza.</s><s>Novakovićev pokušaj takozvane »Lazarice«, odnosno kosovske epopeje prvi je put izašao 1871. godine ugledavši se na sličan pokušaj Francuza Adolfa d´Avrila (1868).</s><s>Nastojanja da se stvori jedinstvena epopeja, rezultiralo je u mnogobrojnim »Lazaricama« koje se razlikuju s obzirom na kvalitet samog rasporeda pesama i samog izbora pesama.</s><s>Prema mišljenju Jaše Prodanovića najuspešniji bio je pokušaj Srete Stojkovića sa naslovom Kosovska epopeja (1901), čije smo pesme i mi upotrebili u našem radu.138 7.2 Vuk Branković u narodnim pesmama Kosovskog boja Verovatno ne trebamo posebice utvrđivati da je Vuk Branković kao istorijska ličnost najpoznatiji po tome što ga narodno pamćenje tereti za najveću izdaju u srpskoj istoriji, on je prema predanju izdao kneza Lazara i sa svojom vojskom se povukao tokom bitke.</s><s>Sastavljeni ciklus kosovskih pesama, u određenim pesmama koje prethode samoj bici, Vuka Brankovića ne portretiše sasvim negativno.</s>\n<s>Već smo u poglavlju koje se bavi pitanjem Vukovih predaka istakli, da je u narodnim pesmama često puta spomenuto Vukovo slavno poreklo.</s><s>Spomenut je kao potomak slavnih Nemanjića a njegovo gospostvo i plemenitost uvek se hvali kada se nižu pohvale i drugom zetu kneza Lazara, Milošu Obiliću, koji je slavan po ratnim veštinama i junaštvu.</s><s>U ovim se pesmama ne nagoveštava bilo kakva zla priroda Vuka Brankovića ali je potrebno istaknuti nešto.</s><s>Naime u onoj pesmi gde se posle smrti Mrnjavčevića i Nemanjića bira novog vladara koji će vladati »srpskom carstvu«:</s>\n<s>Ipak lik Jug Bogdana u pesmi pokušava da opameti sve velmože koji se otimaju za krunu, te doziva protopopa Nedeljka koji ima »knjige carostavne« i koji veli: Neću vama govoriti krivo</s>\n<s>U ovoj pesmi, mesto vladara nekom božjom odnosno nebeskom, mitskom silom predviđeno je za kneza Lazara, što je utvrđeno obredom bacanja krune »pod oblake«, gde kruna uvek sleti na glavu kneza Lazara.</s><s>Štaviše i »knjige carostavne« predviđaju kneza Lazara za naslednika, uprkos činjenici da i istorijski utvrđeno pa i u samim pesmama, knez Lazar nema poreklo koje bi moglo da se meri Vukovim pa i poreklom brojnih ostalih kandidata.</s><s>Već smo utvrdili da je srpska pravoslavna crkva čvrsto stala na stranu kneza Lazara kao nastavljača nemanjićke tradicije i posle njegove smrti ga uzdignula putem crkvenih spisova pa i ostalih tekstova kojima je kao što smo ranije naveli obrazovan kult kneza Lazara, kao prvi korak u stvaranju kosovske legende.</s><s>Zar se ne nazire negativnost Vuka Brankovića u tome što je on pokušao da se nametne kao vladar i pri tome pokušao da poremeti taj božji koncept odnosno plan prema kome je jasno, da je knez Lazar predviđen za vladara.</s><s>Dakle svaki je korak koji se protivi protiv ovakvom razvoju događaja, korak protiv božje volje i samim tim mogli bismo reći i greh.</s>\n<s>Ako uporedimo narodne predanje sa stvarnom istorijskom situacijom videćemo da je knez Lazar, kao što smo ranije utvrdili istinski od srpske pravoslavne crkve prihvaćen za središnju ako ne i vrhovnu ličnost.</s><s>Zar ova pesma ne otkriva svu suštinu realnog istorijskog stanja u kome je srpska zemlja pred Kosovskim okršajem bila?</s><s>Realno stanje srpskih zemalja kosilo se sa crkvenom teološkom perspektivom; naime državnost podeljena na manje jedinice nikako se nije uklapala u kozmički red kojeg je tražila crkva, pa je ona nastojala da barem na simboličkom nivou interpretira stanje u skladu sa njenom dogmatikom.</s><s>Dakle kao što je crkva propagirala kneza Lazara kao naslednika Nemanjića tako i ove pesme reflektiraju nužnost Lazarevog nastupanja na prestolu koje je kozmički suđeno.</s><s>U toj situaciji svaki je od vlastelina pa i Vuk Branković na neki način kriv, što je svojim ambicijama želeo da zaustavi tok događaja koji je »trebao da se desi«.</s><s>Međutim ovakvo razumevanje ove pesme možemo steći tek kad pogledamo pesme koje opisuju hronološki docnije događaje.</s><s>Da smo posmatrali ovu pesmu odvojeno od celokupne Lazarice indicije Vukovog protivljenja kozmičkom planu u kojem je Lazarevo nastupanje na prestolu predodređeno božjom voljom, koja je suštinski više volja ovozemaljskih predstavnika a ne stvarne božje volje, ne bi mogli tumačiti nagoveštajem izdajstva.</s><s>Pogledajmo sad ključne verse koji su na Vuka Brankovića stavili stigmu najvećeg izdajnika.</s><s>Prema jednoj od narodnih pesama Vuk je Branković sa svojom vojskom sakriven trebao iza leđa napasti Turke što je navodno bio strateški plan kneza Lazara i njegovog zeta.</s><s>Ali Vuk se nije pojavio u kad je to bilo najpotrebnije, kad se lomila bitka.</s><s>Zbog njega srpska je vojska pretrpela poraz:</s>\n<s>Dakle i izdaja ponekih drugih vlastelina poput Vladeta vojvode posledica je Vukovog postupanja.</s><s>Izgleda kao da se odgovornost za postupke drugih prebacuje na Vuka.</s><s>Versi dalje opisuju smrt pojedinih junaka i na kraju kneza, odnosno »cara« Lazara i zaključuju: Tako pade slavni car Lazare!</s>\n<s>Još su možda poznatiji ovi versi narodne pesme u varijanti koju je zapisao Vuk Stefanović Karadžić.</s><s>Ovde se direktno krivi Vuka Brankovića za navodni poraz u Kosovskoj bici: Tad bi Srbi nadvladli Turke,</s>\n<s>Vuk Branković je prema narodnom sećanju glavni krivac za poraz srpske vojske na Kosovu.</s><s>Profilisan je kao Juda kao arhetip verolomstva i izdaje kao antipol svim idealima patrijarhalne srpske sredine, postao je krivac ne samo za poraz na Kosovu polju već je na njega stavljen teret za svu patnju i za sve zlo koje je srpski narod doživeo posle Kosovske bitke.</s><s>Više od toga, Vuk je Branković postao personifikacija čoveka izdajnika.</s><s>Uprkos čvrstim rezervacijama 146 Vuk Stefanović Karadžić, Srpske narodne pjesme (Beč, 1875), 295. prema mitološkom liku Vuka Brankovića, koje su rezultat naučnog istorijskog istraživanja, Vuk Branković još uvek predstavlja simbol izdajstva.147 Krajem 19. veka ovakav stav nije bio popularan samo među običnim narodom već je uporište u narodnom sećanju imala i romantičarska istoriografija.</s><s>Ljubomir Kovačević želeo je istražiti život i delo Vuka Brankovića na osnovu naučnih metoda bez kontaminacije narodnog stvaralaštva.</s><s>Imajući u vidu romantičarsko patriotsko raspoloženje obrazovano na idealima epskih narodnih pesama, na mitskim i legendarnim perspektivama, koje je prevladavalo u tadašnjoj Srbiji, ovakav postupak bio je još izuzetniji.</s><s>Na osnovu svih savremenih metoda nauke nastala je jedna iznimno važna monografija Kovačevića Vuk Branković.</s><s>Godinu dana kasnije (1888) takođe važan rad, O knezu Lazaru objavio je Ilarion Ruvarac.</s><s>Zajedničko je ovim radovima da se po prvi put opširnije savremenom naučnom metodologijom bave problematikom Kosovske bitke i učesnika u njoj.</s><s>Oba su autora zaključila da je Vuk Branković neopravdano osuđen za izdajstvo u Kosovskoj bici.</s><s>Prema saznanjima Ruvarca ceo se prvi vek posle Kosovske bitke ni u pričama ni u pesmama nije govorilo o Vukovom izdajstvu odnosno se njegovo ime uopšte nje spominjalo.</s><s>Sa druge strane Kovačević je analizom istorijskih izvora kroz različita razdoblja osvetlio postepeno formiranje kosovske legende.</s><s>Od tad je postalo jasno da se ime Vuka Brankovića u kontekstu izdajstva ne spominje do objavljivanja knjige Kraljevstvo Slovena, Mavra Orbinija iz 1601. godine.</s><s>Za mnoge je istoričare bio to dovoljno čvrst oslonac, da odbace mit o izdaji Vuka Brankovića.</s><s>Ipak treba naglasiti da Kovačević i Ruvarac nisu bili prvi koji su posumnjali u Vukovo izdajstvo na Kosovu.</s>\n<s>Ideju o pogrešnom osuđivanju Vuka Brankovića nalazimo već u radovima Konstantina Jirečeka Geshichte der Bulgaren (1876) i još ranijem Putovanju po Hercegovini Bosni i Staroj Srbiji (1859).148 Međutim nameće se pitanje da li je prećutkivanje imena Vuka Brankovića u ranim izvorima na osnovu kojih su ovi autori zasnivali svoje teorije dovoljno snažan argument da nas uveri da Vuk Branković nije izdajnik?</s><s>Ćutanje izvora može značiti mnogo šta.</s><s>Pitanje koje se nameće samo po sebi jeste da li je Vuk Branković uopšte učestvovao u ovoj bici, kad nije spomenut u najranijim izvorima.</s><s>Najraniji izvori ne spominju Vukovo izdajstvo ali takođe ne spominju ni Vukovo učešće u samoj bici.</s><s>Uprkos čvrstom stavu istoričara sa kraja 19. veka, neki su docniji autori bili oprezniji po pitanju držanja Vuka Brankovića; prema Momčilu Spremiću, postojećim izvorima ne može se utvrditi da li je Vuk Branković izdao kneza Lazara u bici ili ne.149 Mogućnosti za interpretaciju zahvaljujući raznovrsnim i kontradiktornim izvorima dovoljno su otvorene, pa je tako V. Mošin zagovarao stav da Vuk nije učestvovao u samoj bici jer je čuvao vojsku za buduće borbe protiv osmanskih snaga.150 Pitanje izdaje nije do kraja razrešeno, ali je istorijska nauka veoma sigurna da je Vuk Branković učestvovao u samoj bici.151 Ona se odigrala u središtu 147 Mihaljčić, Junaci kosovske legende, 185. 148 Blagojević, O izdaji ili neveri, 7–8. 149Momčilo Spremić, »Vuk Branković i Kosovska bitka«, Glas CCCLXXVIII Srpske akademije nauke i umetnosti knj.</s><s>151 Sima Ćirković, »Kosovska bitka u svetlosti novih istraživanja«, 74. njegove oblasti pa je teško verovati u njegovu odsutnost.</s><s>Intrigantna je činjenica da se u periodu posle Kosovske bitke Vuk prećutkuje u izvorima, čak i onima koji za Kosovsku bitku nisu vezani.</s><s>Izgleda ko da su istorijski tekstovi onoga vremena brisali uspomenu na njega.</s><s>Osim njegove smrti, politička delatnost Vuka Brankovića u tom periodu nije zabeležena.</s><s>Ne spominje ga Konstantin Filozof u Životu despota Stefana iako je ovaj tekst pisan za vreme vladavine Vukovog sina Đurađa Brankovića.</s><s>Njegov sin ne spominje ime oca Vuka ni u povelji Dubrovčanima iz 1428. godine kojom obnavlja trgovinski ugovor međutim, spominje Stefana Dušana, kneza Lazara, kneginju Milicu pa i svoga »roditelja« Stefana Lazarevića.</s><s>Tek u ugovoru iz 1445. godine spominje Vuka kao svog oca.152 Zanimljivo je da Đurađ ni jednog svoga sina nije nazvao po svome ocu ali je nazvao dvojicu po svojoj braći, Grguru i Lazaru.153 Ovakve bi nas informacija mogle uveriti da motiv izdaje nije potpuno fiktivan.</s><s>Međutim ne slaže se sa konceptom izdajstva činjenica da je Vuk prisustvovao svečanom prenosu mošti kneza Lazara, a Lazarevo telo ležalo je do prenošenja u Prištini, dakle na Brankovićevim posedima.</s><s>Stefan Lazarević za svoga je naslednika odredio Đurađa Brankovića, što bi verovatno teško učinio da se radilo o sinu izdajnika kako nam to predstavlja narodno predanje.</s>\n<s>Činjenica je da je Vuk posle Kosovske bitke otvoreno pružao otpor Turcima.</s><s>Za razliku od Lazarevića Vuk nije priznao Bajazitovu nadvlast pa i kad je nominalno stupio u vazalni odnos, on je suprotno od brojne druge vlastele nastavljao sa odmetništvom.154 Vukova politička aktivnost bila je i dalje usmerena u borbu protiv Osmanlija pa se svaki istraživač može zapitati kakva je bila pragmatička politička korist od navodne izdaje kad je Vuk bio predvodnik dalje borbe protiv turske sile.</s><s>Navodni uzrok Vukove izdaje otkriva nam u knjizi Kraljevstvo Slovena Mavro Orbini.</s><s>Prema njegovom kazivanju sve je počelo sa sukobom Vukove i Miloševe žene koje su bile ćerke kneza Lazara.</s><s>Orbini kaže: »došlo je jednom do svađe.</s><s>Vukosava je naime hvalila i pretpostavljala vrednost svoga muža Vuku Brankoviću, a to je Vukovu ženu Maru jako uvredilo, pa je šamarila svoju sestru.</s><s>Kad je ona to ispričala svome mužu, on je smesta potražio Vuka i sasuo na njega mnogo uvreda, te ga pozvao na megdan da se vidi je li istina što je bila kazala njegova žena Vukosava«155.</s><s>Miloš je u tom megdanu zbacio Vuka sa konja ali su okolni velikaši prateći okršaj sprečili Miloša da dalje ponižava Vuka.</s><s>Iako su Vuk i Miloš na Lazarevu molbu prihvatili da se pomire to izmirenje nije bilo od srca.</s><s>Od tada prema Orbiniju »Vuk nije propuštao nijednu priliku da Miloša ocrni kod tasta.</s><s>Pošto se tada Lazar namerio udariti na Turke, njegov zet Vuk ga je upozorio da pazi na Miloša, jer treba da zna da on u tajnosti šuruje s Turcima kako bi ga izdao«156.</s><s>Orbinijevo prepričavanje predstavlja pozniju etapu razvoja Kosovskog mita.</s><s>U svom konačnom obliku narodne pesme svedoče o sličnom razvoju događaja.</s><s>Dok su knez Lazar i 152Ivan Božić, »O ulozi Vuka Brankovića«,Bitka na Kosovu 1389. godine, Galerija Srpske akademije nauka i umetnosti 65. sveska (Beograd, 1989), 66. 153 Spremić, 103.</s>\n<s>154 Rade Mihaljčić, Junaci Kosovske legende (Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1989), 117. 155 Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena, (Beograd, 2016), 380–381. njegovi zetovi Vuk i Miloš u lovu, Milica sa ćerkama čeka na njihov povratak i razgovara sa njima.</s><s>Kad je majka sa ponosom pričala o vrednostima svojih zetova istaknuvši gospodstvo Vuka i junaštvo Miloša:</s>\n<s>U ovoj verziji, nisu okolni velikaši oni koji sprečavaju da se megdan završi smrću, već carica Milica uspeva sprečiti Miloša od toga da ubije Vuka Brankovića, istaknuvši njegovu veličinu, slavu i junaštvo:</s>\n<s>Ovaj sukob postaje glavni motivator Vukovih kasnijih odluka pa i Vukove izdaje.</s><s>Utkivanjem ovog zapleta u kosovsku legendu, upotpunjuje se struktura te kosovske drame ali se u velikoj meri remeti pesnički sklad i protivreči se izvornoj ideji.</s><s>Zvuči naivno da je uzrok izdaje epskih razmera u privatnoj svađi.</s><s>Zvuči naivno i neuverljivo pa je prema nekim autorima, to i jedan od razloga što se ova pesma ne nalazi u sakupljenim pesmama Vuka Karadžića.163 Ipak koliko god se motiv svađe zetova činio neuverljiv, njegovi su koreni prema istorijskim tekstovima, veoma stari.</s><s>Motiv posvađanih zetova kneza Lazara nalazimo već u tekstu puškara Jerga iz Nurnberga, iz druge polovine XV veka.164 Ipak motiv izdaje ne krije se samo u Vukovoj mržnji prema Milošu, već je prema narodnoj tradiciji koja se reflektira i u Orbinijevoj knjizi »imao tajne pregovore s Muratom da izda (kako je i učinio) svoga tasta da bi se dokopao njegove države.</s><s>Tako je posle njegove smrti i ostao gospodarem jednog dela Raške«165.</s><s>Ova dimenzija svađe Miloša i Vuka opevana je i u najranije zabeleženim pesmama o Kosovu.</s><s>Već se u pojedinim bugaršticama iz XVIII veka pojavljuje opisani sukob Vuka i Miloša i njihovih žena sa pojedinačnim razlikama, međutim suština ostaje ista.166 Vukovo postupanje odnelo je prema narodnim pesmama i srpsku državu:</s>\n<s>Nije teško utvrditi da legenda greši kad Kosovsku bitku predstavlja kao tačku nestanka srpske države.</s><s>Srpsko carstvo posle pogiblje Mrnjavčevića na Marici i smrti cara Uroša nije više postojalo ali je počelo da se raspada i pre toga.</s><s>Razlog da narodno predanje veruje u postojanje srpskog carstva uoči Kosovske bitke prema našem mišljenju leži u promociji kneza Lazara koji je nastavljao sa državnopravnom ideologijom Nemanjića i sebe predstavljao kao naslednik iste.</s><s>Crkveni krugovi podržavali su njegovo nastojanje i ujedno utvrdili privid o Lazaru kao vladaru celokupne Srbije pisanjem brojnih pohvala i žitija posle njegove smrti.</s><s>Sa druge strane ne čudi da se kompleksan proces propadanja u narodnoj tradiciji pojednostavio i vezao za jednu veoma važnu bitku.</s><s>Ali srpska je državnost uoči Kosovke bitke bila podeljena.</s><s>Čak su sva tri glavna hrišćanska protagonista mogli bismo reči bila nastavljača te tradicije na neki način.</s><s>Vuk i Lazar koji su se kako smo već utvrdili razlikovali po političkom statusu ali su ipak zasebno vladali svako svojom državom.</s><s>I Tvrtko I Kotromanović čije su čete takođe učestovale u bici i koji je bio krunisan kralja Srba što su priznavali i Lazar i Vuk.</s><s>Politički rezultat Kosovske bitke bio je prihvatanje vazalnog odnosa od Osmanlija kneginje Milice, koja je posle Lazareve smrti preuzela vođenje njegove države.</s><s>Za Tvrtka I Kotromanovića bitka na izgled nije imala tragičnih posledica, on je čak slao pisma određenim gradovima hvaleći se kako je pobedio u velikoj bici, dok je i sam primao čestitke za izvojevanu pobedu.</s><s>Posle bitke Vuk se Branković nije potčinio Osmanlijama već je sklopio mir s Turcima tek 1392. godine, što najverovatnije označava njegovo potčinjavanje Osmanlijama.168</s>\n<s>Srpska država nije iščeznula na Kosovu, ona se kasnije preobrazila i obnovila kao despotovina i postojala do 1459. godine, ali kakvo je raspoloženje u zemlji bilo i koliko je ostalo vere u budućnost tokom despotovine ostaje pitanje.</s><s>Grad Smederevo još nije pao pod Turke kad su hroničari već spominjali da je na Kosovu propala srpska država.169 Prema Ćirkoviću postojanje despotovine pomera obrazovanje mita o nestanku srpskog carstva na period posle propasti despotovine.</s><s>Shvatanje bitke kao sudbonosnog poraza proizlazilo je iz docnije pozicije srpskog naroda, koji se našao bez svoje države pod vlašću osvajača.</s><s>Međutim Ćirković se osvrnuo i na sam pojam poraza vezanog za Kosovsku bitku.</s><s>Da se podsetimo, najranije su vesti ili verovale u hrišćansku pobedu ili bile neutralne, dok su docnije vesti sve sigurnije u poraz, odnosno katastrofu hrišćana.</s><s>Preispitivanjem pojmova poraza i pobede po srednjevekovnim merilima, Ćirković podseća na upečatljiv utisak kojeg ostavlja smrt vladara.</s><s>Međutim u ovoj su bici umrli knez Lazar i sultan 167 Lazarica, 188.</s>\n<s>168 Sima Ćirković, Kosovska bitka u svetlu novih istraživanja, 39–41. 169 Radovan Samadržić, »Oko istorijskog i legendarnog u kosovskom predanju«, Bitka na Kosovu 1389. godine, Galerija Srpske akademije nauka i umetnosti, 65. sveska (Beograd, 1989), 109.</s><s>Murat.</s><s>Gospodarenje bojištem moglo se takođe smatrati kriterijumom pobede.</s><s>Iako je Bajazit u trenutku okončane bitke gospodario bojištem on se povukao nazad u svoju zemlju pa i ovde ne možemo naći tvrdo uporište.</s><s>Hrišćanski predvodnici bitke nisu delili istu sudbinu pa čiju onda možemo uzeti kao merilo pobede ili poraza?170 Najgora je sudbina zadesila Lazareviće, a kako ćemo pokazati, elitni crkveni krugovi skupljeni oko ove porodice, verni kultu kneza Lazara i njegovih naslednika, imali su snažan uticaj u obrazovanju samog mita, pa nije ni čudo što mu se pridodaje sudbonosnost, kad je upravo zemlju Lazarevića najviše pogodio.</s>\n<s>7.3 Razlozi za stvaranje mita o izdaji Vuka Brankovića Ako je nauka odbacila mit o Vukovom izdajstvu zašto je onda u narodnom sećanju pa i u nekoj ranijoj literaturi osuđen i opterećen kao izdajnik?</s><s>Na ovo je pitanje među prvima pokušavao odgovoriti Kovačević, koji je naveo više mogućih razloga zašto je narodna tradicija osudila Vuka Brankovića: ponositost srpskih predaka koji nisu priznavali da su poraženi zbog junaštva i boljeg ratnog umeća osmanskih vojnika, desetogodišnji rat između Lazarevića i Brankovića, moguće mešanje imena sa Vlatkom Vukovićem ili je na Vuka Brankovića pao teret Vuka Lazarevića koji je sa Osmanlijama ratovao protiv Stefana Lazarevića.171 Giljferding je smatrao da se mitom o izdaji želela sakriti istina o srpskom porazu.</s><s>Mišljenje Franje Račkog bilo je da narod nije bio u stanju kolektivno prihvatiti odgovornost za poraz, pa je vremenom krivicu prebacio na određene velmože, dok se kasnije ona ustalila na jednom vlastelinu.172 Docniji autori kao Ivan Božić tražili su razloge u promeni odnosa između Vuka i Lazarevića posle bitke.</s><s>Božić je zanemario izvore koji govore o samoj bici jer se na osnovu njih teško može sa sigurnošću zaključiti kako se na Kosovu držao Vuk Branković.</s><s>Božić je u traganju za izvorom mita o izdaji skrenuo pažnju na ponašanje Vuka Brankovića posle kosovskog okršaja i nanovo formirane političke odnose.</s><s>U tom periodu uočljiv je nezavidan položaj Lazarevića, Milice i njenih sinova Stefana i Vuka te naglo uzdizanje Vuka Brankovića sa druge strane.</s><s>Vuk je Branković zauzeo stav suprotan onom za kojeg su se zalagali Lazarevići i nije lako i brzo prihvatio sporazum sa Bajazitom I kao što su to činili Lazarevići.</s><s>Vuk je Branković pokušavao da preuzme ulogu koju je pre bitke imao knez Lazar i koja se kosila sa svom dotad izgrađenom ideologijom o knezu Lazaru i njegovim naslednicima.</s><s>U slučaju da bi Vuk u potpunosti uspeo da se nametne kao Lazarev naslednik, Lazarevići koji su smatrali sebe legitimnim naslednicima kneza Lazara došli bi u podređen položaj.</s><s>Time bi upropastio aktivno izgrađivanje nove svetorodne dinastije koju je podržavala crkva.</s><s>Božić naglašava i Vukovo proširivanje oblasti, koje je prema njegovom mišljenju moglo biti i na štetu tada veoma slabih Lazarevića.173 170 Sima Ćirković, Kosovska bitka u svetlu novih istraživanja, 39–41. 171 Blagojević, 8–9.</s>\n<s>173 Ivan Božić, Neverstvo Vuka Brankovića, 225, 228–229, 231.</s><s>Treba napomenuti da se i kasnija istraživanja u velikoj meri zasnivaju na temeljima Božićeve hipoteze, Blagojević i Spremić proširuju i detaljnije argumentuju, ali stoje na stajalištu da su politička delatnost Vuka Lazarevići su u tim kritičnim trenucima kad im je sa jedne strane pretila Ugarska na čelu sa kraljem Žigmundom i Turci sa druge strane bili prinuđeni da sklope vazalni odnos sa osmanskom državom.</s><s>Da je situacija za Lazareviće bila izvanredno neugodna svedoči obraćanje Dubrovčana kneginji Milici, koji je nazivaju samo »počtenom gospođom«, a sina kneza Stefana »počteni gospodin«174.</s><s>Društveni status predstavnika Lazareve oblasti bio je odjednom znatno smanjen.</s><s>Ponižena, opustošena i slaba država Lazarevića bila je prava suprotnost Vuku Brankoviću i njegovoj oblasti, koji je na izgled profitirao od posledica bitke.</s><s>Ovaj vlastelin nije samo razvio aktivnu političku delatnost kojom je uvećao svoju oblast, već je aktivno promenio i svoju vladarsku ideologiju.</s><s>Na ruku mu je išla i smrt patrijarha Spiridona, kog je zamenio Vuku veran monah Jefrem, koji je neprekidno delovao na teritoriji Brankovića.</s>\n<s>Ovakva promena značila je još jednu političku pobedu na štetu Lazarevića.</s><s>Zbog ovakvog razvoja događaja sa sigurnošću možemo zaključiti da se u to vreme Pećka patrijaršija nalazila u Vukovoj oblasti i da je Vukov uticaj zahvatio i ovu vrhovnu crkvenu instituciju.</s><s>Došlo je do promene i u njegovoj državničkoj ideologiji gde je počeo nastupati mnogo smelije.</s><s>Blagojević koji je verovao u vazalnu obavezanost Vuka prema Lazaru verovao je da je u to vreme došlo do potpunog osamostaljenja Vuka Brankovića.</s><s>Ovo se pre svega reflektira u njegovom potpisivanju isprava.</s><s>Potvrdu trgovinske isprave iz 1387. godine, Vuk je potpisao kao »…ja gospodin Vuk…«, što je postalo uobičajena praksa a pre bitke nije zapaženo.</s><s>Da se ne radi o golom Vukovom promovisanju već o faktičkim promenama u snazi, svedoči i oslovljavanje Vuka od strane dubrovačkih veća, gde je redovno zabeležen kao »gospodin Vuk«, dok mu Dubrovčani u ćiriličkim pismima iskazuju još veću počast kad mu se obraćaju kao »Slavnom i velemožnom gospodinu Vuku Brankoviću«.</s><s>I Mletačka republika svojim providurima u jednoj ispravi iz 1392. nalaže da se obrate »gospodinu Vuku i ostalima«.</s><s>Dva spoljna posmatrača obično poznata po dobroj upoznatosti sa političkim situacijama, Dubrovnik i Mletačka republika, zemlje sa iznimno razvijenim diplomatskim aparatusom mogle su biti precizan indikator političke situacije u regionu.175 Grešni Mihailo, podanik Vuka Brankovića, svoga suverena naziva sa odrednicama »blagoverni« i »hristoljubivi« što svakako podseća na titulature Nemanjića, dok je u knjizi nekog drugog podanika nazvan kao »blagoverni Vuk Stefan«.</s><s>Uočljivo je nastojanje Vuka Brankovića da se nametne kao naslednik državnosti Nemanjića, kao što je godinama uz pomoć crkve radio knez Lazar.</s><s>U međuvremenu Vuk je prema Blagojeviću sebi priključio Hvosno i Peć što je predstavljalo tek početak njegove teritorijalne ekspanzije.</s><s>Njegovo je proširivanje išlo na račun Lazarevića u smeru zapada i severozapada sa krajnjim ciljem teritorijalnog povezivanja sa Tvrtkom I Kotromanićem sa kojim je Vuk utvrdio savezništvo utvrđeno na daljem odupiranju Osmanlijama.</s><s>Na ovaj način Vuk je prema Blagojeviću za tri puta uvećao svoju državu.</s><s>Za Blagojevića to je dovoljan dokaz Vukove nevernosti odnosno izdaje, jer nije samo otkinuo komade oblasti Lazarevića, već je otvoreno nastojao da se nametne kao naslednik kneza Brankovića pa i nanovo formirani politički odnosi u kojima Lazarevići gube dominantnu ulogu glavni uzrok profilisanja Vuka kao izdajnika u narodnom predanju.</s><s>174 Blagojević, 30.</s>\n<s>Međutim kao što smo u ovom radu već utvrdili, pitanje širenja Vukove države nije do kraja razjašnjeno.</s><s>Iako postoji jaka verovatnost da je Blagojević u pravu, ostaje pitanje kakav je bio obim Vukovog proširivanja posle bitke i koliko je ono istinski išao na štetu Lazarevića, u šta ne sumnja Blagojević.</s><s>Vremenska bliskost bitke i »izdajničkih delatnosti« Vuka Brankovića mogla je biti povod da se njegova izdaja veže za samu bitku.176 Ova pretpostavka je veoma interesantna i opet specifičnim razumevanjem narodnih pesama odgovore svakako može pronaći u narodnoj tradiciji.</s><s>Mavro Orbini u Kraljevstvu Slovena Vukovu izdaju objašnjava time da je Vuk »imao tajne pregovore s Muratom da izda svoga tasta da bi se dokopao njegove države.</s><s>Tako je posle njegove smrti i ostao gospodar jednog dela Raške, dok je drugi deo dobila Lazareva žena Milica i Lazareva dva nejaka sina…</s><s>«177 Da podsetimo, Orbini je svakako kao istorijski izvor koristio i narodno predanje, u ono vreme bila je to još nedovršena varijanta kosovske legende.</s><s>Da su pokretač izdaje bile vladarske i teritorijalne pretenzije Vuka Brankovića nalazimo i u ranije spomenutoj pesmi: Nema l´otkud Brankovića Vuka</s>\n<s>Motiv je jasan.</s><s>Vuk je sa bojišta utekao sa namerom da se dokopa države kneza Lazara i njegove krune.</s><s>Kruna u prenesenom značenju može značiti vladarski položaj, odnosno središnju ulogu među oblasnim gospodarima, ovo zavisi pre svega od našeg početnog polazišta da li je Lazar samo najistaknutiji oblasni gospodar ili istinski vrhovni vladar.</s><s>Ovde se reflektira perspektiva crkve koja ne sumnja u legitimnost Lazarevića kao naslednika i za koju je knez Lazar bio jedini gospodar Srbije uprkos činjenici da je realno stanje bilo drugačije.</s><s>Ako skrenemo pažnju na Vukovo proširivanje na račun Lazarevića, njegovu promenu u titulaturi i nastojanje da se nametne kao naslednik kneza Lazara što se kosilo sa već izgrađenom ideologijom Lazarevića kao nove svetorodne dinastije, narodno predanje pogodilo je suštinu.</s><s>Da li sa pravom ili ne, Vuk je postupao protiv nečeg što je postalo sveto i protiv nečeg što se ne sme dirati jer je ono predstavljalo poredak koji je božjom voljom formiran.</s><s>Vuk je širio svoju oblast na račun Lazarevih naslednika, dakle »ugrabio gospodstvo cara čestitoga«, 176 Blagojević, 32–35.</s>\n<s>178 Lazarica, 184. takođe je sebe počeo da titulira »gospodinom« pa čak i »Stefanom«, čime je započeo posezati u delatnost koju je pre toga »monopolizirao« knez Lazar.</s><s>Na taj je način pokušavao da »ugrabi krunu Lazarevu«.</s>\n<s>Da je Lazarevo mesto nedodirljivo i da ono pripada ekskluzivno potomcima Lazara potvrdila je kanonizacija kneza Lazara koju je sproveo novi patrijarh Danilo III, koji je zamenio kratko aktivnog Jefrema.</s><s>Kanonizacija Lazara bila je i politički čin kojom je uvećan legitimitet Lazarevića, te podignut ugled Lazarevih naslednika.</s><s>Bila je političko oružje odbrane od Vukovih pretenzija.</s><s>U tom kontekstu kratkovremeno kontrolisanje vrhova srpske pravoslavne crkve od strane Vuka Brankovića još više izgleda kao uklonjena smetnja i heretička devijacija, posle koje je opet nastavljeno negovanje već izgrađene ideologije.</s><s>Ona je zbog Lazareve smrti takoreći bila zapečaćena.</s><s>Lazarevo mučeništvo krunisano je mnogim žitijima, pohvalama i pohvalnim slovima, čiji je broj nadmašio one posvećene Nemanjićima.</s><s>Time je legitimitet Lazarevića bio potpuno obezbeđen pa su kneževi naslednici mogli naslediti državnost i uz to nastaviti sa započetim kultom, a ono što je najbitnije i Brankovići su morali voditi računa o tom kultu.179</s>\n<s>Bilo je i istraživača koji su jako sumnjali u snažnost ili čak postojanje animoziteta između Vuka Brankovića i Lazarevića.</s><s>Donekle uverljiva teza o Vukovoj agresiji ne sklada se sa određenim delatnostima koje su zabeležene u izvorima.</s><s>Vuk je naime zajedno sa »ženom i svim blagorodnim svojim, dostojno ispratio mošti kneza Lazara«180.</s><s>Prema nekim mišljenjima za srednjevekovno shvatanje sveta sasvim dovoljno dobar motiv da se Vuk okrivi za izdaju bila je činjenica da on nije poginuo u bici.</s><s>U srednjevekovnoj imaginaciji ratnici ginu za gospodara, odnosno uz njega.</s><s>Dok je knez Lazar časno poginuo, Vuk je Branković ostao živ što je prema tadašnjem razumevanju sveta dovoljno da se na njemu nakupila »ljaga izdaje«181.</s><s>Štaviše, Mihaljčić je napomenuo da je Vuk bio najistaknutiji i najugledniji preživeli učesnik Kosovske bitke, time je postao najpovoljniji kandidat za mit u izgrađivanju, da se okrivi za izdajstvo.182</s>\n<s>Jedan savremeniji rad Marka Šuice otkriva nam potpuno drugačiju perspektivu mogućeg postupanja Vuka Brankovića tokom Kosovske bitke.</s><s>Na osnovu Žitija despota Stefana Lazarevića dobivamo uvid u ratnu taktiku koju su u borbi protiv Turaka i Đurađa Brankovića primenili sinovi kneza Lazara, Stefan i Vuk.</s><s>U bici koja se takođe odigrala na Kosovu 1402. godine, braća Stefan i Vuk kao deo vojne strategije podelili su vojsku na dva dela.</s><s>Svrha ove podele bila je jednostavna, trebalo je obezbediti nastavak dinastije i sačuvati deo vojske.</s><s>Tako bi u slučaju smrti jednog od sinova drugi povukao svoju vojsku i otišao sa bojišta sa namerom da obezbedi budućnost dinastije i sačuva dovoljno vojnika za buduće vojne izazove.</s><s>Prema Šuici ovakva taktika mogla je biti i dosta uobičajena u sličnim situacijama.</s><s>Ako se samo setimo dubokog i bliskog odnosa sličnog relaciji oca i sina koji su prema svim raspoloživim informacijama imali Vuk i knez Lazar, može biti da je Lazar u Vuku video zaštitnika i privremenog naslednika koji zbog svojih političkih i državničkih sposobnosti može 180 Mihailo Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, 23–24. 181 Jovanka Kalić, Srbi u poznom srednjem veku (Beograd, 2001), 64. 182 Mihaljčić, Junaci, 182.</s>\n<s>178 Lazarica, 184. preuzeti njegovu ulogu središnje ličnosti srpske politike.</s><s>Sinovi kneza Lazara bili su nepunoletni stoga još nisu mogli naslediti oca, a nisu imali ni iskustva u vođenju države.183 Ova teorija objasnila bi Vukovo povlačenje i njegovo dalje protivljenje Turcima.</s><s>Njome se lepo objašnjava i odvođenje vojske koje Vuku zamera narodna poezija.</s><s>Moguće je da je Vuk po naredbi Lazara ili u dogovoru sa njim odveo vojsku sa bojišta da je očuva za dalje borbe.</s><s>Međutim i da je to istina, ideologija koja je stvorena idealizacijom »umiranja za carstvo nebesko« nije mogla oprostiti ovakvog postupanja.</s><s>Vuk je u skladu sa strategijom očuvao vojsku te pokušavao kao zreo i iskusan državnik preuzeti središnju ulogu u borbi protiv Osmanlija.</s>\n<s>Velika je verovatnost da je Vuk koristio vojnu slabost i politički nepovoljnu situaciju Lazarevića da uveća svoju oblast pa i politički status, ali je takođe istina da je on jedini nastavio sa politikom koju su vodili zajedno sa Lazarom.</s><s>Pre će biti da je Vuk izneverio očekivanja Lazarevića i njihovih privrženika.</s><s>Koreni kosovske legende nisu u širokim narodnim masama već u svetovnim, a pogotovo crkvenim vrhovima društva.</s><s>Ako znamo kako je crkveni deo elite bio politički usmeren ne čudi da je braneći političku poziciju Lazarevića, crkva uticala na negativno portretisanje Vuka Brankovića.184 Ipak Lazareve ideale pre su izneverili njegovi naslednici, prihvatanjem turskog vazalstva i pokoravanjem neprijatelju.</s><s>Ako je Vuk vođen političkim idejama koje su udružile njega i Lazara pre bitke stvarno uvećao svoju oblast na račun slabijih Lazarevića, usudićemo se da i to sagledamo u tom kontekstu.</s><s>Budući da je zemlja Lazarevića prihvatila vazalni odnos Turaka, a Vuk nije, svaki bi komad zemlje pripojen Vukovoj oblasti ostao pod vlašću hrišćanskog vladara a ne sultana.</s><s>Vuk je Branković više vremena posle kosovskog perioda pružao otpor Turcima nego što je proveo u vazalnom odnosu.</s><s>I posle formalnog prihvatanja vazalstva Vuk je odbio poslušnost nadmoćnijem Bajazitu.</s><s>Nepokoran i neposlušan Vuk svoje je poslednje dane proveo u turskom zatočeništvu.</s><s>Ironično ovakva se smrt više podudara sa vrednostima kosovske legende prema kojima je davanje života za slobodu, kolektiv, veru i ideale preča od očuvanja života.</s><s>Na kraju se i Vuk Branković opredelio za ono što je suština kosovskoga mita, carstvo nebesko.</s><s>Ali narodna tradicija to nije zapamtila.</s><s>Treba napomenuti da je Vuk Branković iz više razloga bio najpogodniji kandidat da se od njega stvori lik izdajnika.</s><s>On je kao što smo napomenuli najpoznatija preživela ličnost i osoba bliska Lazaru.</s><s>Teško bismo zamislili da je izdaja mogla imati ovakav uticaj na krajnji rezultat da je njen predvodnik bio neki nepoznati vitez ili manje uticajan vlastelin.185 Treba napomenuti da narodno predanje nije trebalo maštati mnogo u traženju motiva izdaje, zavađenosti braće, nejedinstva i nevere jer oni imaju čvrstu istorijsku podlogu i bez Kosovske bitke.</s><s>Na Kosovu se 1448. godine ponovo odigrala bitka sa sličnim ishodom za hrišćanske snage u kojima je istorijski potvrđeno došlo do izdaje.</s><s>Osvajačka politika osmanskog imperija često se koristila taktikom zavađanja i stvaranja atmosfere u kojoj je egoistička borba za 183 Marko Šuica, O mogućoj ulozi Vuka Brankovića u Kosovskoj bitci, 241–242. 184 Ivan božić, Neverstvo Vuka Brankovića, 224. 185 Mihaljčić, 183.</s>\n<s>178 Lazarica, 184. privremeno uzdizanje postala modus operandi brojnih balkanskih oblasti.</s><s>U ovakvim okolnostima narodno predanje nije imalo teškoća sa inspiracijom u traženju motiva izdaje.</s><s>Motiv izdaje u narodnoj književnosti prema Mihaljčiću nije imao samo ulogu objašnjivanja poraza.</s><s>Motivika izdaje postala je pokretačka snaga naroda u borbi za samostalnost.</s><s>Samo verovanje da je elementarni razlog poraza na Kosovu bila izdaja, u narodnoj imaginaciji ostavljalo je mesta za nadu da je protivnik pobediv ako se složno postupa protiv njega.</s><s>Zato je prema Mihaljčiću motiv izdaje sve češći i češći u literaturi što se hronološki približava vreme ozbiljnih pokušaja za oslobođenje od osmanske vladavine.186 7.4 Geneza izdaje</s>\n<s>Kosovska legenda rođena je odmah posle bitke.</s><s>Ona se postepeno uobličavala i razvijala.</s><s>Mnogo se ranije kroz književnost i istorijske izvore mogu uočiti obrisi pozitivnih likova, Lazara i Miloša.</s><s>Lik izdajničkog Vuka Brankovića vidljiv je kasnije, tek u početku XVII veka kad su legendarne priče počele da se srastaju u spojenu celinu.187 Najranija ličnost koja je počela poprimati legendarne dimenzije bio je knez Lazar.</s><s>Spisovima autora Danila Mlađeg, Ravaničanina III i brojnih drugih autora u kojima se neguje kult kneza Lazara i gde je naglašeno njegovo opredeljenje za »carstvo nebesko«, možemo pripisati ulogu kreatora mitskog kneza Lazara.188</s>\n<s>Za najranije tekstove koncept je izdaje bio nepoznat.</s><s>Srednjevekovni su tekstovi reflektirali fatalističko shvatanje sveta, prema kojem je sudbina predodređena, pa su i posledice i ishod Kosovske bitke ispočetka objašnjavane božjom voljom.</s><s>I sam sukob sa Turcima bio je predodređen kao i kasnije stradanje hrišćana – Ismailčani su došli kao božja kazna.</s><s>Tek se u Pećkom letopisu (kraj 14. ili početak 15. veka) nagoveštava racionalno objašnjenje navodnog poraza hrišćana, autor koleba između dva potencijalna uzroka, božje kazne ili izdaje bližnjih.</s><s>U Studeničkom (prva polovina 15. veka) i Cetinjskom letopisu (16. vek) više se ne sumnja da li je izdaja bila prisutna u kosovskom okršaju: »a neki straha li radi ili neverstva svoga radi pobegoše«189.</s><s>Izdaja nije upitna, međutim autor koleba među mogućim motivima izdaje, strahom ili neverstvom.</s><s>Motiv izdaje širio se pre svega usmenim predanjem.</s><s>Osim spomenutih letopisa, on se ne nalazi u Životopisu Stefana Lazarevića (letnica) Konstantina Filozofa.</s><s>Sasvim je moguće da je on kao zvanični dvorski istoriograf Đurađa Brankovića morao prećutati ono što je moglo teretiti oca vrhovnog gospodara ali je najverovatnije Filozof samo ostao veran žanru za kojeg se opredelio u ovom tekstu.</s><s>Ipak ovaj tekst predstavlja iznimno važnu etapu obrazovanja kosovskog ciklusa jer oskudni podatak o tome da je neki ratnik mačem posekao Murata, pretvara u priču oklevetanog viteza.</s><s>Oklevetani vitez optužen izdaje svoju vernost dokaže tako što kao lažni prebeglica dođe u turski tabor i ubije Murata, a onda i sam pogine.</s><s>Time je naznačeno stvaranje i drugog mitskog junaka kosovske legende, u priči Filozofa još anonimnog ali kasnije poznatog pod 186 Mihaljčić, 184–185.</s>\n<s>188 Jelka Ređep, Priča o boju kosovskom, 161. 189 Lj.</s><s>Stojanović, Stari srpski rodoslovi i letopisi, 95–96. raznim imena, Miloš Kobilić, Kobilović ili Obilić.190 Iako Vuka Brankovića ovde još nema, a nema ni koncepta izdaje, ipak se spominje oklevetani ratnik lažno optužen za neveru.</s><s>U završenom obliku kosovske legende koji se nalazi i u narodnim pesmama, Vuk će postati klevetnik tog ratnika, odnosno Miloša Obilića i optužiti ga nepravedno da će izdati kneza Lazara.</s><s>Kao što smo već objasnili do toga je došlo jer Vuk nije Milošu oprostio sukob kojeg su imali:</s>\n<s>Motivi izdaje česti su u delu Konstantina Mihailovića iz Ostrvice napisanog krajem XV veka.</s><s>U njegovom delu Uspomene janičara ili Turska hronika bivši je janičar Mehmeda II Osvajača opisao primere izdajstva koje je crpeo iz narodnog predanja kao i vlastitog iskustva.</s><s>Njegovo delo može se shvatiti kao ratno-politički priručnik napisan za hrišćanske vladare iz perspektive ratnika koji veoma dobro poznaje tursku ratnu taktiku i politiku.</s><s>Oštro osuđuje nejedinstvo hrišćanskih snaga, koje nisu imale adekvatne političke vizije da se koncentrišu na obračun sa Osmanlijama već su se radije međusobno sukobljavale i time olakšale ekspanziju osmanske države.</s><s>U njegovom tekstu može se uočiti perspektiva patrijarhalne sredine koja najoštrije osuđuje izdaju.</s><s>Prema njemu nesloga i neujednačenost podjednake su izdaji.</s><s>Nesložnosti pripisuje propast srpskog carstva kao i navodni porazu u Kosovskoj bici.</s><s>Glavni krivac poraza na Kosovu je nedovoljna podrška vlastele knezu Lazaru koja bi uspela u svojim 190 Đurić, Kosovski boj u srpskoj književnosti, 41. 191 Lazarica, 57.</s>\n<s>192 Vuk Stefanović Karadžić, Srpske narodne pjesme (Beč, 1875), 295. ciljevima »da bi car bio do noge potučen da su se svi bili zajedno sastali«193.</s><s>Kao što je u završenoj kosovskoj legendi srpske snage od pobede delila samo složnost koju je poremetio Vuk Branković, tako je u ovom tekstu Mihailovića širi krug sebične vlastele sprečio uspeh hrišćana.</s><s>U ovom tekstu se dakle jasno nazire elementarna ideja kosovske legende.</s><s>Setimo se objašnjenja Franje Račkog, koji je tvrdio da je narod kolektivnu odgovornost za poraz ispočetka prebacio na vlastelu, a u krajnjoj fazi na pojedinca.</s><s>Mihailovićev tekst predstavlja središnju fazu tog procesa u kojoj se između apstraktne vlastele još nije uobličio pojedinac koji će se okriviti za izdaju.</s>\n<s>Tri vizantijska istoričara pišući o Kosovskoj bici, ne znaju za izdaju ni za Vuka Brankovića.</s><s>Georgij Frances u hronici Annales iz 1474. godine zna da je car Murat pošao na srpskog despota Lazara i vojsku mu rasuo, a potom je od Lazara na prevaru ubijen.</s><s>Jovan Duka čije se opisivanje Kosovske bitke delimično podudara sa tekstom Konstantina Filozofa, zna za hrabrog plemića koji se lažno predao Muratu pa ga posle probio mačem, ali to nije pomoglo hrišćanima jer za ovaj poduhvat nisu znali.</s><s>Lazar i njegove vojskovođe zarobljeni su i posečeni u Muratovom šatoru.</s><s>Duka ne navodi Miloševo ime, ali zna za hrabrog blagorodnog i odvažnog mladića i njegov podvig.</s><s>Vuk Branković se ni u ovom tekstu ne spominje kao ni elementi izdaje u bilo kakvoj formi.</s><s>Grčki pisac Halkokondil poznaje dve varijante pripovedanja o bici, grčku, odnosno hrišćansku, i tursku.</s><s>Prema turskoj varijanti Murat goneći neprijateljsku vojsku biva proboden kopljem od nekog pešaka, dok je prema grčkoj verziji Miloš kao prebegalac došao Muratu i ubio ga kopljem.</s><s>Prema turskoj varijanti bitka je završena kad umire Murat, dok je prema grčkoj priči Miloš svoje delo izvršio na početku ili tokom bitke.</s><s>Ni Vuk Branković ni izdaja ne spominju se u tom tekstu.194 Prvi put se ime izdajnika spominje u Italijanskoj preradi Dukine hronike nepoznatog autora.</s><s>U tom tekstu autor dopunjuje informacije iz Dukine hronike sa nekim nepoznatim tekstovima, izvori različitog porekla spojeni su u veoma nejasnu i nepovezanu celinu.</s><s>Prema ovom tekstu posle prvog uspešnog naleta hrišćana u hrišćanskom taboru dolazi do pometnje navodno izazvane vestima o izdaji.</s><s>Navodno se »kapetan despotov, pobunio i okrenuo protiv hrišćana«.195 »Izdajnik« se zvao Dragoslav Probišić (Dragossavo Probiscio), međutim saznavši za glasine o navodnoj izdaji, Vlatko Vlađević, vojskovođa kralja Tvrtka povukao se sa svojom vojskom.</s><s>Kao u nekim ranijim tekstovima autor nije uveren u izdaju.</s><s>Prema njemu moguće je da su vest raširili Turci da zaplaše hrišćane ili je takva bila sudbina hrišćana zbog njihovih grehova.</s>\n<s>Nejasno ostaje da li je Dragoslav Probišić stvarno izdao kneza Lazara ili je to samo lažna glasina.</s><s>Jasnije je držanje Vlatka Vlađevića, koji je prema autorovom kazanju uspešno započeo sa borbom u prvom naletu ali se zbog glasina o izdaji povukao.196 Knez je Lazar bio »napušten od svojih vojskovođa« stoga ne možemo odbaciti mogućnosti da su i neki drugi vojnici napustili Lazara iako poimenice poznajemo samo Dragoslava i Vlatka.</s><s>193 Mihaljčić, Junaci, 131–135.</s>\n<s>195 Dinić, »Dukin prevodilac o boju na Kosovu«, Zbornik radova Vizantološkog instituta vol.</s><s>VIII-2 (Beograd, 196 Dinić, »Dukin prevodilac o boju na Kosovu«, 65–66.</s><s>Prema Mihaljčiću izdajnici ovakvog formata zbog svoje kolebljivosti, nejasnog postupanja i nejasnog profila nisu mogli opstati u kosovskoj legendi.</s><s>Patrijarhalna sredina tražila je jasne opozicije u svojim likovima, koji su crni ili beli, odnosno dobri ili zli.</s><s>Međutim, treba se setiti misli iz prošlog poglavlja, ova su imena suviše nepoznata i svojim poreklom nedostojna uloge glavnog izdajnika.</s><s>Lik izdajnika trebao je biti uticajan i poznat velikaš.</s><s>Stoga i nije neobično što se osim ovog teksta, Dragoslav Probišić i Vlatko Vlađević ne spominju u nijednom tekstu kao krivci za kosovski poraz.</s><s>Ne možemo sa sigurnošću utvrditi da li je Dragoslav Probišić istorijska ličnost, ali je Vlatko Vlađević utvrđeno bio vlastelin Tvrtka Kotromanića, koji se mogao zameniti sa imenom Vlatka Vukovića, vojvode koji je predvodio vojne jedinice Tvrtka Kotromanića u Kosovskoj bici.</s><s>Prema Mihajčiću uticaj ovih tekstova na oblikovanje mita ostaje upitan, budući da su dugo bili nepoznati široj javnosti.197 U savremenim tekstovima dubrovačkih pisaca Ludovika Crijevića Tuberona i Feliksa Petančića nije zapažen motiv izdaje, iako je kosovska legenda u njihovim radovima veoma razvijena i raskošna.</s><s>Međutim ovi radovi predstavljaju važne etape u razvoju kosovske legende koja se najverovatnije počela intenzivnije formirati u vreme objavljivanja Dukine hronike do Orbinijevog Kraljevstva Slovena.</s><s>Petančić je vlastitu viziju Kosovske bitke opisao u delu Turska istorija (početak 16. veka) na latinskom jeziku, međutim ona u mnogočemu odudara od narodne tradicije.</s><s>Ipak u tom se tekstu nalazi Lazarev govor velmožama, u kojem on u suzama upozorava da su neki primili turske darove.</s><s>Milon (Miloš) odgovara Lazaru da je primio darove od Turaka, ali je odbio optužbe da će izdati Lazara i zakleo se da će u turskom logoru pokazati svoju vernost.</s><s>Primetan je poznat motiv Lazarevog govora i Miloševog odgovaranja kao i motiv oklevetanog ratnika.</s><s>Milon će posle ući u turski tabor gde u trenutku kad stupi pred cara i treba da mu celiva čizme izvuče bodež i ubija cara.</s><s>Verniji je završnom obliku legende Lujo CrijevićTuberon koji u komentarima na latinskom jeziku na početku 16. veka navodi već poznate pojedinosti kosovske legende poput kneževe večere, Lazareve zdravice Milošu, odgovor Miloša i njegov zavet da će ubiti turskog cara i slično.</s><s>Međutim Crijević se razlikuje po načinu pripovedanja, a u priču ubacuje i nove detalje.</s><s>Ono što je za nas relevantno jeste činjenica da motiv oklevetanog ratnika dopunjuje informacijom da je Miloša pred knezom optužio jedan od takmaca.</s>\n<s>Kao što je vidljivo iz pesama koje smo ranije prikazali mesto će takmaca u daljem razvoju popuniti Vuk Branković.</s><s>U to vreme sudeći prema svemu dubrovačko je društvo bilo veoma dobro upoznato sa kosovskom legendom, ali motiv izdaje ipak mu nije još poznat.198 Ni putopis Benedikta Kuripečiča iz 1530. godine ne spominje izdaju ili neveru kao ni Filip DifrenKane (1573) i Žan Palern Forezjen (1582).</s><s>Ovim je autorima u središtu pažnje legenda o Milošu Obiliću i njegovom junačkom ubijanju sultana.</s><s>Moguće je da se koncept izdaje još nije raširio ili zapisivači predanja jednostavno nisu marili za ovaj deo legende.199 Ipak Kuripečič u svom putopisu na nemačkom jeziku svedoči da junačke pesme žive na celokupnom srpskom i hrvatskom području.</s><s>U doba kad je Kuripečič pisao svoj putopis kosovska se legenda 197 Mihaljčić, Junaci, 143.</s>\n<s>Najstarija turska vest o Kosovskom boju nalazi se u eposu Iskendername (Knjiga o Aleksandru) turskog pesnika XIV i XV veka Ahmedija.</s><s>Ahmedija u versima opisuje kosovski sukob znajući pri tome za ubistvo sultana, koje je izvršio jedan vojnik koji je ležao među mrtvima dok je turska vojska progonila hrišćane, a sultan se bio zaustavio na nekom mestu sa svojim dvornicima.</s><s>Prema Ferdu Šišiću Ahmedija je kao savremenik bitke bio dobro informisan pa je prema njegovom mišljenju Murat verovatnije umro na bojnom polju u poslednjim etapama bitke, a ne u šatoru kao što je kasnije prepričavalo hrišćansko predanje.201 Vuk nije spomenut kao učesnik boja u ovoj epskoj pesmi.</s><s>Najstariji turski izvor posle Ahmedijinog eposa delo je jedrenskog istoričara Urudža bin Adila Tevarih-i al-i Osman (kraj 15. veka).</s><s>Nastanak teksta nije vremenski jako udaljen od samog događaja a i činjenica da je autor boravio u Jedrenu kamo su se vraćali preživeli vojnici kosovskog okršaja, uverava nas da je Urudž trebao biti dobro obavešten.</s><s>Kao i kod prethodnika njegova pripovest koncentrisana je na sudbine kneza Lazara i sultana Murata.</s><s>Jedini je turski pisac koji sultanovu smrt veže za vreme bitke, a ne posle nje.</s><s>Ni on ne spominje Vuka Brankovića i izdaju.202 I u delu Ašik-paše Zade ne saznajemo ništa hrišćanskoj izdaji i Vuku Brankoviću.</s><s>Vukovo ćemo ime u turskim tekstovima pronaći tek u poznatim zapisima turskog istoričara Mehmeda Nešrija koji opširnije od svojih prethodnika opisuje Kosovsku bitku.</s><s>Autor opširne Džihanunnume (Svetski obzor, početak 16. veka) poznate i pod imenom Tarihi al-i Osman takođe piše o istoriji kuće Osmanove.</s><s>S obzirom na određene elemente u njegovom opisu poput Miloševog obećanja da će ubiti turskog cara, primetno je autorovo poznavanje narodne tradicije kao i nekih starijih tekstova.</s><s>Prema kazivanju Nešrije zet Vuk bio je jedan od mnogobrojnih učesnika bitke na hrišćanskoj strani, koji su se odazvali pozivu Lazara.</s><s>Bogat i raskošan tekst sa puno detalja ipak izostavlja tragove izdajničkog postupanja Vuka Brankovića sa jasnim fokusom na Lazara, Miloša i sultana Murata koji je u ovoj priči spreman darovati vlastiti život da bi preživeli njegovi vojnici čime se i objašnjava njegova smrt od ruke Miloša Obilića.203</s>\n<s>Umiranje za više ideale koje srpsko narodno predanje pripisuje knezu Lazaru, turska je tradicija pripisala sultanu Muratu.</s><s>U delu Tarih-i Solakzade Mehmeda Solakzade iz XVII veka uticaj srpske narodne tradicije je najintenzivniji.</s><s>No i on je bez ikakvih tragova o izdaji ili neveri.</s><s>Iako smo vrlo kratko spomenuli samo neke od turskih izvora, nećemo se više na njima zadržati, budući da nauka dosad nije zapazila pominjanje nesloge i izdaje u srpskoj vojsci u bilo kojem turskom izvoru o Kosovskoj bici.204 Srpsko narodno predanje doprelo je do mlađih turskih pisaca, ali oni nisu uključivali neveru i izdaju, a pogotovo je nisu vezali za Vuka Brankovića koji je potpuno sporedan lik u turskim 200 Kosovo u srpskoj književnosti, 43.</s>\n<s>202 Aleksej Olesnicki, »Turski izvori o Kosovskom boju«, Glasnik skopskog naučnog društva, vol.</s><s>XIV (Skoplje, 203 Gliša Elezović, Boj na Kosovu 1389 u istoriji Mula Mehmeda Nešrija, Bratstvo (Beograd, 1940), 7; Aleksej Olesnicki, »Turski izvori o Kosovskom boju«, 62–66. izvorima ako ga oni uopšte spominju.</s><s>Iza srpskog mita o izdaji stajala je određena namera ranije opisana, u kojoj je mit umanjio vojnu sposobnost i junaštvo turskih vojnih snaga i pripisao zasluge za poraz neslozi i neveri, a ne ratnoj sposobnosti protivnika.</s><s>Slično su turski izvori mogli svesno prećutkivati vesti o unutrašnjoj neslozi protivnika jer bi ovakve informacije znatno smanjile junaštvo Osmanlija i veličanstvenost njihove pobede.</s><s>Određeni pokušaj turskih izvora da uveličaju tursku pobedu primećuje se u njihovom preterivanju o broju srpskih ratnika kako bi njihova pobeda izgledala još veličanstvenija i slavnija.</s><s>Stoga ne možemo isključiti mogućnost da su turski docniji pisci bili upoznati sa mitom o izdaji, budući da su neki hrišćanski elementi ušli u njihove tekstove ali su je možda zbog navedenih razloga prećutali.</s>\n<s>U delu Mavra Orbinija Kraljevstvo Slovena iz 1601. godine legenda je u najoštrijim obrisima dovedena do završetka.</s><s>U toj knjizi Vuk se Branković prvi put spominje kao izdajnik.</s><s>Pozajmljujući od Crijevića, Orbini je dodao i mnoge nove elemente u svoju priču.</s><s>Iz narodnih pesama i u ovom radu više puta spomenutu svađu Lazarevih kćeri, dvoboj njihovih muževa, Lazarev govor pred bitku i za nas najvažnije, izdaju Vuka Brankovića.</s><s>Nije poznato odakle je Orbini crpeo informacije kojima je dopunjivalo Crijevićev tekst, najverovatnije ga je dopunio narodnim predanjem.</s><s>Tek objavljivanjem Kraljevstva Slovena uloga će se izdajnika ustaliti na Vuku Brankoviću.</s>\n<s>Svi važniji mlađi tekstovi koji sadrže kosovsku legendu poput Boj kneza Lazara, drama nepoznatog Peraštanina (kraj 17. veka), Priča o boju kosovskom (18. vek) i Tronoški rodoslov (18. vek) pripisaće Vuku krivicu za poraz i za navodnu izdaju.</s><s>Ovo shvatanje odraziće se i u likovnoj umetnosti, pa je čin izdaje uključen i u istorijsku kompoziciju Ambrozija Jankovića koja se nalazi u trpezariji manastira nove Ravanice u Sremu.</s><s>Pre nego što je istoriografija uspela da odbaci mit o izdaji, neverstvo Vuka Brankovića postalo je čest motiv umetničke književnosti.205</s>\n<s>Kao što smo utvrdili, Vuk je iz bitke na Kosovu izašao kao najjači oblasni gospodar.</s><s>Više od toga on je počeo da se tituliše i predstavlja kao vrhovni srpski vladar, što nije ostalo nezapaženo u regiji.</s><s>U njegovim ispravama možemo naći i državnopravne elemente tipične za dinastiju Nemanjića, koje je pre svoje smrti na Kosovu koristio knez Lazar.</s><s>Prema ranije navedenim izvorima, Mletačka i Dubrovačka republika odnosile su se prema Vuku kao vrhovnom vladaru, što znači da njegove isprave nisu imale samo propagandnu prirodu, već odraz realnih političkih snaga u regiji.</s><s>Primetno je njegovo proširivanje države na račun okolnih oblasti, pa najverovatnije i na račun Lazarevića.</s><s>Za razliku od Lazarevih naslednika, Vuk nije odmah prihvatio vazalni odnos osmanske države predvođene Bajazitom I. Ostavši veran politici pre kosovskog perioda nastavio je sa odupiranjem Turcima.</s><s>Posle stabilizacije političke situacije u Anadoliji, Bajazit I počeo je aktivnije sprovoditi svoju politiku u Evropi pa se dotad relativno ugodan položaj Vuka Brankovića ubrzo pogoršao.</s><s>Osmanske čete krajem 1391, ili početkom 1392, uspevaju zaposesti grad Skoplje, glavni grad Vukove države.</s><s>Time su 205 Mihaljčić, 110–11.</s>\n<s>7.5 Poslednje godine Vuka Brankovića odbrambene mogućnosti Vuka znatno smanjene i samim tim i politička moć.</s><s>Zauzimanjem Skoplja, Osmanlijama bio je otvoren put za prodore u Bosnu, a oslabljeni Vuk Branković najverovatnije na jesen 1392. stupio je u vazalni odnos prema Bajazitu I. Time se priključio ostalim oblasnim gospodarima Mrnjavčevićima, Dragašima, Lazarevićima pa i Balšićima, koji su već bili prihvatili vazalni odnos.</s>\n<s>Međutim nije samo gubljenje Skoplja motivisalo Vuka da preispita svoj politički stav prema Osmanlijama.</s><s>1392. u kontekstu ugarsko-turskih sukoba, Balkan je postao neizvesno i opasno mesto, o čemu svedoči činjenica, da je dubrovačkim trgovcima dvaput u 1392. godini zabranjivan ulazak u srpske zemlje.</s><s>Uzrok ovakve zabrane bile su turske vojne jedinice koje su zatvarale dubrovačke trgovce i onda tražile otkup.206 Svestan svih opasnosti, uprkos smelom postupanju u prvim godinama posle bitke na Kosovu, Vuk je sebi već 1390. obezbedio utočište u Dubrovniku u slučaju da neće moći »držati zemlju srpsku nu ga iždenu Ugri ili Turci ili tko ini«207.</s>\n<s>Vukovo prihvaćanje vazalnog odnosa primetno je iz povelje, koju je izdao Hilandarcima: »složih mir s Turci i priložih velikomu gospodinu caru Bajazitu i složih s njim mir«208.</s><s>Stupanjem u vazalni odnos Vuk je bio primoran plaćati i tribut.</s><s>Tom prilikom Vuk je preuzeo breme tributa za manastirske posede u svojoj državi.209 Iz jedne druge isprave vidi se da je Vuk finansijski teret manastira bio spreman preuzeti za ceo svoj život, odnosno do kraja trajanja osmanske vlasti.210 Da bi obezbedio sebi veći finansijski priliv Vuk je posle smrti Tvrtka I Kotromanića od Dubrovčana pokušavao dobiti svetodimitarski dohodak.</s><s>Dubrovčani su njegov zahtev odbili, tvrdeći da Vuk ne gospodari celom raškom kraljevinom i stoga njihovim trgovcima ne može obezbediti slobode u svim zemljama, što je bio uslov za primanje svetodimitarskog dohotka.211 1393. godine Bajazit je u gradu Seru okupio svoje vazale sa namerom da mu se poklone i donesu svoj godišnji danak.</s><s>Međutim ovo okupljanje bilo je krajnje politički motivisano sa ciljem da se spreči bilo kakvo povezivanje ili odmetanje hrišćanskih snaga.</s><s>Ovakav skup bio je riskantan za sve hrišćanske vazale, budući da je njihov dolazak na ovakav skup mogao biti opasan ali je i suprotno postupanje značilo odmetništvo protiv suverena te je moglo imati ozbiljne posledice.</s><s>Dosadašnja istoriografija odbacivala je prisustvo Vuka Brankovića na ovom skupu jer on nije spomenut u malobrojnim vizantijskim izvorima koji izveštavaju o ovom skupu.</s><s>Marko Šuica ne odbacuje mogućnost da je Vuk ipak prisustvovao tom skupu.</s><s>Izvori koji svedoče o hrišćanskim vazalima, reflektiraju vizantijsku percepciju događaja pa se moglo izostaviti poneka imena vizantijskim velikašima nebitna.</s><s>Šuica je mogućnost Vukovog prisustva argumentirao ne samo činjenicom da je Vuk pre samog skupa postao vazal Bajazita I, već da je on posle tog sastanka sledio politiku koju je kreirao deo prisutnih velikaša, to jeste odbijanje poslušnosti prema vladaru osmanske 206 Marko Šuica »Vuk Branković i sastanak u Seru«, Zbornik radova Vizantološkog instituta XLV (Beograd, 2008), 207 Sima Ćirković, »Godine kriza i previranja«, Istorija srpskog naroda vol.</s><s>2 (Beograd, 1982), 48. 209 Ćirković, Godine kriza, 51.</s>\n<s>211 Ćirković, 50. države.212 Određeni učesnici sastanka otkazali su poslušnost sultanu, a neki poput sinova kralja Vukašina, Andrijaša i Dmitara, otišli su čak u dobrovoljno izgnanstvo.</s><s>Srpski moćnici Stefan Lazarević, kralj Marko, Konstantin Dragaš i Balšići ostali su verni sultanu, međutim Vuk je Branković ostao na svojim posedima, ali je odbio dalju poslušnost sultanu.213 Vuk je od Kosovske bitke dalje održavao prilično dobre odnose sa Mletačkom republikom, ti su odnosi posle sastanka u Seru dobili novu dimenziju.</s><s>Budući da je Vuk pošao putem neposlušnosti prema svom vazalu, je počeo tragati za potencijalnim azilom u slučaju da će se situacija sa Osmanlijama pogoršati.</s><s>Tako je od Mletaka primio državljanstvo koje je važilo i za sve njegove porodične člane.</s><s>U međuvremenu Bajazitove vojne snage su u različitim pravcima pljačkale po balkanskom poluostrvu.214 Ovakve okolnosti Vuka su naterale da skloni što više svog imanja na sigurno mesto.</s><s>1394. godine on je započeo pregovore sa dubrovačkom vladom.</s><s>Dozvolom dubrovačkih vlasti deponirao je od 1395. godine do 1396. godine velike količine srebra i zlata.</s><s>Dok su hrišćanski vazali ratovali na osmanskoj strani u bici na Rovinama (1395), Vuk je obezbeđivao svoju budućnost i pokušavao zaštiti svoje imanje.</s><s>Vuk se nije odazvao pozivu sultana Bajazita I i nije došao u pomoć svome suverenu.</s><s>Postalo je jasno da će njegovo neodazivanje imati posledica.</s>\n<s>Bitka na Rovinama pretvorila se u hrišćansku pobedu, ali je u sledećoj velikoj bici kod Nikopolja (1397), uz pomoć Stefana Lazarevića, Bajazit I odneo pobedu.</s><s>Vuk Branković ni u ovom okršaju nije učestvovao.</s><s>Između ove dve bitke Turci su uspeli zaposesti veći deo Vukovih poseda.</s><s>Vukovi napori da zaštitu potraži u Dubrovniku uprkos pomoći dubrovačkih vlasti nisu bili realizovani.</s><s>Vuk je Branković verovatno neposredno posle Nikopoljske bitke pao u zarobljeništvo sultana Bajazita, u kome je ostao do svoje smrti 6. oktobra 1397.215 Vuk je umro u turskom zarobljeništvu kao odmetnik, ni u jednoj bici nije došao u pomoć sultanu i do kraja ostao veran politici koju je kreirao sa svojim tastom.</s><s>212 Šuica, Vuk i sastanak u Seru 259–261. 213 Šuica, Vuk Branković, 155.</s>\n<s>Uprkos godinama istoriografskog proučavanja života Vuka Brankovića mnoga pitanja vezana za ovog vlastelina ostaju nerazjašnjena.</s><s>S obzirom na kontradiktornost i nedostatak izvorne građe, mnoge teme ne mogu biti istražene, a one koje se istražuju obično razdvajaju istoričare.</s><s>Pri tome nije problem samo oskudnost izvora, već fokus istraživača.</s><s>Većina se autora bavila sa ulogom Vuka Brankovića u Kosovskoj bici.</s><s>O Vukovoj oblasti i njenom izgrađivanju ne piše mnogo autora.</s><s>Ni o njegovim precima, a ni o njegovom životu posle bitke.</s><s>Fascinirani mitom o izdaji većinom su svoju pažnju posvetili pitanju izdaje i postanka mita o izdaji.</s><s>Veći deo modernih istoričara ne sumnja u Vukovo plemenito držanje zbog veoma poznog pojavljivanja vesti o Vukovoj neveri.</s><s>Činjenica da je Vuk i posle Kosovske bitke, u kojoj je prema narodnim pesmama izdao kneza Lazara, nastavio sa borbom protiv Turaka zvuči kao uverljiv argument.</s>\n<s>Međutim, iako Vuk Branković nije izdajnik, ne smemo tek tako odbaciti istoriografsku vrednost narodnih pesama.</s><s>Savremeni model razumevanja narodnog predanja objašnjava mitsko povlačenje Vuka i njegovih vojnika sa bojišta ratnom taktikom srpske vlastele koja se koristila i posle ove bitke.</s><s>U tom slučaju narodno predanje potpuno je u pravu, jedino u čemu greši jeste moralna ocena situacije.</s><s>Ono što je za narodno predanje izdaja, mogla je biti strategija za očuvanje vojske.</s><s>Ali i osuđivanje u pesmama je razumljivo, kad sagledamo šta je moralni kodeks kosovske legende – umiranje za ideale.</s><s>Prema tom kodeksu dovoljno je veliki greh Vuka Brankovića bila činjenica da u bici nije umro.</s><s>Čak i kad tereti Brankovića da je želeo Lazarevu državu i krunu, narodna pesma ne greši.</s><s>Istoriografija potvrđuje da se Vuk posle Kosovskog boja ponašao kao vrhovni vladar srpskih zemalja što potvrđuju njegove titulature, njegova teritorijalna ekspanzija i njegova politika.</s><s>Opet, moralna evaluacija je jedino gde se sa pesmom ne trebamo složiti.</s><s>Vuk svojim ponašanjem nije toliko izneverio kneza Lazara koliko njegovi naslednici nisu bili zadovoljni promenom političke snage.</s><s>Kako se ponašao Vuk, tako su se ponašali i ostali oblasni gospodari.</s><s>Svako je od njih pokušavao proširiti svoju oblast i uvećati svoj ugled.</s><s>I knez Lazar takvim je putem izgradio svoju državu i time uništio neke druge oblasne gospodare.</s><s>Budući da je na strani Lazarevića bila podrška srpske pravoslavne crkve, možemo reći da su članovi ove porodice imali monopol nad interpretacijom događaja.</s><s>Tako je perspektiva Lazarevića u kojoj kao nova svetorodna dinastija jedini imaju pravo na vrhovnu ulogu, Vukovu epizodu igranja naslednika kneza Lazara, što je moglo biti i Lazareva volja, karakterizirala kao izdajstvo.</s><s>I neke druge narodne pesme potvrđuju da je Lazarevo pravo na krunu božija volja koja se ritualnim bacanjem krune potvrđuje.</s><s>I u tom motivu vidimo da prema narodnom shvatanju koje je delimično i podmetnuta propaganda crkve niko nije imao pravo dirati u vladavinu Lazara i njegovih naslednika.</s><s>Prema narodnim pesmama Lazar je bio car i kao takav vrhovni vladar Srbije.</s><s>Lazar je živeo u razdoblju oblasnih gospodara kad centralna vlast ne postoji.</s>\n<s>Ponovo moramo naglasiti da narodne pesme ne mogu zameniti istorijske nauke kao pouzdan izvor informacija.</s><s>Tek odličnim poznavanjem istorije možemo bolje razumeti elemente u pesmama koje obrađuju period kosovske bitke.</s><s>Ne možemo na primer verovati narodnoj pesmi kad tereti Vuka za izdaju u bici ali nam ozbiljno proučavanje istorijske građe može osvetliti razloge koje su narodne pevače naveli na to, da Vuka okrive za izdaju.</s><s>Pri tome ne treba zaboraviti na ulogu srpske pravoslavne crkve koja je od samog početka uticala na izgradnju ovog mita.</s><s>Stav je autora da je narodne pesme u vezi s pitanjima Vuka Brankovića svakako treba proučavati, no pesme ne smemo koristiti kao osnovno polazište koje već u samom početku može navesti na pogrešan pravac.</s><s>Dobrim poznavanjem razvoja mita i izvora iz kojih se on stvarao pomoći će oko prave distance koju prema narodnim pesmama mora imati naučnik.</s>\n<s>No s obzirom da one postoje i da predstavljaju odjek nečega, bilo narodnog viđenja bilo crkvene propagande ili nećeg trećeg nezaobilazni su deo celosnog poručavanja Vuka Brankovića.</s><s>Analizom literature i izvora učinilo nam se da i određeni delovi pesama uz pravu interpretaciju mogu imati smisla i vrednosti, no kao što smo već spomenuli to ne znači Relacija Vuka i kneza Lazar po pitanju hijerarhije i političkih odnosa nije potpuno razjašnjena.</s><s>Ne sumnja se u Vukovu nezavisnost, ali je Lazar imao podršku crkve, koja nije verovala u podeljenu državnopravnost.</s><s>Narodne su pesme opet prenele ideologiju crkve koja je stvarno propagirala vrhovnost kneza Lazara kojoj se Vuk nije protivio, zbog bliskog odnosa sa Lazarom, a i zbog činjenice da je Vuk stvarno imao manju oblast i skromnije se potpisivao u ispravama.</s>\n<s>Međutim, narodne pesme tačno su prikazale topao i blizak odnos Vuka Brankovića i njegovog tasta kneza Lazara.</s><s>Nisu pogrešile ni kod slavnog porekla Vuka Brankovića.</s><s>Nije potpuno jasno da li je Vuk bio u rodbinskim vezama sa Nemanjićima, ali su njegovi naslednici sigurno delili krv sa ovom dinastijom.</s><s>I u tome je na neki način narodno predanje bilo tačno.</s><s>I kad narodne pesme nazivaju Vuka gospodarem Kosova ne greše, no istoriografija zna i za kompleksan proces izgrađivanja njegove oblasti putem kojeg je Vuk postao gospodar Kosova.</s><s>I tačan obim Vukove oblasti nije poznat kao što ne možemo sa sigurnošću utvrditi kad je zaključeno izgrađivanje Vukove oblasti pa se opet se vraćamo na nedostatak izvora.</s><s>Sudeći prema svemu Vuk nije izdajnik, već potomak slavnih vlastelina koji je ostao veran knezu Lazaru i njihovim zajedničkim političkim ciljevima odbrane od Osmanlija.</s><s>Dakle, prema našem mišljenju narodne pesme itekako imaju istorijsku vrednost, pogotovo kao svedok osećanja i razumevanja istorijskih događaja nekog kolektiva.</s><s>Međutim, i same informacije koje iščitavamo iz pesama nisu toliko pogrešne koliko ih samo treba interpretirati na pravi način.</s><s>Pri tome ne mislimo da je osuđivanje Vuka Brankovića na mestu, ali verujemo da postoji kao što smo objasnili, istorijska podloga na osnovu koje se mišljenje o izdaji razvilo.</s><s>Na mestu je da upozorimo još jednom na malu količinu postojeće literature i na nužnost daljeg proučavanja pogotovo manje istraženih pitanja da bismo u budućnosti mogli sastaviti verodostojniju sliku Vuka Brankovića.</s>\n<s>Predmet te diplomske naloge je Vuk Branković, srbski plemič, čigar ime je trdno zakoreninjeno v srbskem ljudskem izročilu in v ljudski zavesti.</s><s>Še danes se njegovo ime v srbskem govornem prostoru uporablja kot sinonim za izdajalca.</s><s>Zanimalo nas je tako ljudsko izročilo s poudarkom na ljudskih pesmih kot tudi historiografska perspektiva v odnosu do te zgodovinske figure.</s><s>Obstaja veliko ljudskih pesmi, ki tematizirajo obdobje kosovske bitke.</s><s>Čeprav gre za posamezne pesmi, ki obravnavajo samo bitko, kot tudi predhodno dogajanje in posledice, pa je obstajalo kar nekaj poizkusov spojitve le-teh v smiselno celoto.</s><s>V večji meri smo za naše potrebe uporabili tako imenovano Lazarico (1901), ki jo je sestavil Sreta Stojković.</s><s>Primerjali smo oba svetova, historiografskega kot tudi ljudskega, da bi poskusili priti do jasnega odgovora, zakaj se je Vuku Brankoviću pripisala vloga izdajalca v kosovski bitki, ter nasploh, kakšna je uporabna vrednost ljudskih pesmi v odnosu do zgodovinske znanosti.</s><s>Zaradi želje po celovitejšem razumevanju Brankovića smo se dotaknili vseh področij njegovega življenja, ki so sploh raziskana.</s><s>Na tem mestu velja omeniti, da smo tako storili tudi zato, ker so viri razmeroma redki, neizčrpni, pa tudi kontradiktorni, zato je skoraj nemogoče, da bi sestavili natančno podobo življenja in delovanja tega plemiča.</s><s>Na drugi strani je literatura, ki bi problematizirala Vuka Brankovića, zelo redka, edina izjema so dela, ki se tičejo kosovske bitke in so raziskana tudi v mednarodni historiografiji.</s><s>Prvo kapitalno delo, ki poizkuša celovito raziskati življenje Vuka Brankovića, je monografija Ljubomirja Kovačevića Vuk Branković (1888).</s><s>Poleg tega dela velja omeniti še sodobnega zgodovinarja Marka Šuico, ki je objavil številne strokovne članke o Brankoviću, svoja dognanja pa okronal z edino moderno monografijo o Vuku Brankoviću.</s>\n<s>Med našim raziskovanjem smo se dotaknili Brankovićevega porekla, ki je deloma izpričano.</s><s>Edina znana prednika Vuka Brankovića, Vojvoda Mladen in Branko Mladenović, sta spadala med uglednejše plemstvo srbskega srednjega veka, kar se reflektira tudi v ljudskih pesmih, kjer se Vuk Branković omenja tudi kot potomec srbske vladarske dinastije Nemanjić, kar priča o tem, da je vsaj v spominu ostal kot pripadnik uglednejšega dela aristokracije.</s>\n<s>Kljub nespornemu ugledu pa je povezanost z Nemanjići vprašljiva, saj jo je na podlagi zgodovinskih virov težko potrditi.</s><s>Edina znana prednika Vuka Brankovića sta živela v burnem obdobju za srednjeveško srbsko državo, v času, ko je prihajalo do velikih osvajanj, kar je posledično krepilo moč plemstva kot tudi dodobra militariziralo srbsko družbo.</s><s>Zatorej ima tudi vojaški naziv Vojvode Mladena, ki je glede na dostopne vire prihajal iz Huma (območja med Neretvo in Dubrovnikom), svoja posestva pa je imel v Drenici na Kosovu, mnogo večji pomen, v vojaškem smislu je bil vojvoda podrejen zgolj vladarju.</s><s>Na začetku je Mladen imel dokaj nizek naslov župana, vendar v ekonomsko in administrativno zelo pomembni regiji v bližini Dubrovniške republike.</s><s>Po virih sodeč, je kot župan presojal tudi bolj oddaljenim članom vladarske rodbine Nemanjić, kar nas navede na misel, da je njegovo poreklo bolj visoko, kot se zdi na prvi pogled.</s>\n<s>Dejstvo, da je kot priča naveden v trgovskem sporazumu srbskega kraljestva in Dubrovniške republike, še dodatno utrjuje prestižnost Vukovih prednikov, ki je odmevala tudi skozi ljudsko poezijo.</s>\n<s>Še večji ugled si je priboril Vukov oče, Branko.</s><s>Ob obsežni zasedbi bizantinskega ozemlja je srbska država začela prevzemati tudi bizantinsko plemiško hierarhijo, tako je Branko Mladenović pridobil enega najprestižnejših naslovov, ki jih je podeljeval izključno car, postal je sevastokrator.</s><s>Ta titula se je po navadi podeljevala le carskim sorodnikom, kar nas dodatno navede na možnost sorodstva Brankovićev z vladarsko rodbino Nemanjić.</s><s>Zgodovinopisju od konca do 19. stoletja sicer ni uspelo ugotoviti, ali je sorodstvo z Nemanjići resnično ali je šlo zgolj za propagando Brankovića in njegovih potomcev, ki so želeli povečati svoj ugled, kot tudi pravico do prestola.</s><s>Vsekakor pa ugled Vuka in njegovih prednikov ni ostal pozabljen.</s><s>O čemer pričajo tudi naslednji verzi: A kada su večerali bili</s>\n<s>Ljudske pesmi Vuka Brankovića omenjajo kot gospodarja Kosova, kar je zopet dokaj kompleksno vprašanje.</s><s>V eni od ljudskih pesmi se Vuk omenja kot gospodar Kosova že po smrti carja Uroša:</s>\n<s>Zaradi časovne oddaljenosti virov je včasih težko ugotoviti, v katerem obdobju je bil kakšen kraj pod oblastjo Vuka Brankovića, vsekakor pa se je njegov vpliv izgrajeval postopoma.</s><s>Njegova dedna posestva so bila v Drenici na Kosovu, turbulentno dogajanje, ki je sledilo zatonu dinastije Nemanjić, pa je, kot je mogoče razbrati iz virov in literature, izkoristil, da bi svoj teritorij dodobra razširil.</s><s>Tako je na neki točki dejansko res postal gospodar Kosova.</s><s>Ljubomir Kovačević, avtor prve monografije o Vuku, je bil mnenja, da je do leta 1371, ko je umrl car Uroš, Vuk že posedoval velik del Kosova, vendar je to nemogoče potrditi, modernejše zgodovinopisje je mnenja, da so Brankoviću šli na roko prdvsem dogodki v bitki na Marici, zlom Altomanovića in slabljenje Balšićev.</s><s>Eden ključnih dogodkov Vukovega življenja je bilo zagotovo politično povezovanje s knezom Lazarjem.</s><s>Preko poroke s hčerko kneza Lazarja si je Vuk zagotovil stabilnost in tudi močno podporo.</s><s>Lazar je namreč iz turbulentnih dogodkov, ki so sledili ob razpadanju srbske države, izšel kot najmočnejši plemič nekdanjega srbskega kraljestva.</s><s>Odnos med tema plemičema je izredno pomemben tudi za razumevanje kasnejših dogodkov, kot tudi samega razvoja mita o Vukovi izdaji.</s><s>Plemiča sta nastopala zelo enotno v svojih vojaških in političnih akcijah, kar je navedlo na misel, da sta bila v tudi v tesnih osebnih odnosih.</s><s>Tudi nekateri viri pričajo o zelo toplem medsebojnem toplem odnosu, ki naj bi bil enak odnosu očeta in sina, podobo skladnosti in topline pa slikajo tudi ljudske pesmi.</s>\n<s>Pomembno je vprašanje političnega in zasebnega odnosa do tasta Lazarja Hrebeljanovića.</s><s>Nesporno je, da je Vuk Branković na svojem ozemlju gospodaril avtonomno, kar potrjujejo tudi zgodovinski viri, politična relacija do Lazarja pa je bolj problematična, saj ni jasno, ali je bil Lazar v razmerju do Vuka in drugih srbskih plemičev kaj več kot samo najmočnejši med njimi.</s><s>To vprašanje je pomembno tudi zaradi razumevanja samega izdajstva.</s><s>Knez Lazar je navzven sicer propagiral svojo vrhovnost napram ostalim plemičem, pri čemer je imel tudi podporo srbske pravoslavne cerkve, ki ga je želela ustoličiti kot začetnika nove dinastije, ki bi nadomestila Nemanjiće.</s><s>Moč osmanske države je naraščala, le-ta pa je vse bolj pogledovala po balkanskem ozemlju, zato si notranjega razdora ni bilo moč privoščiti.</s><s>Zaradi usklajenosti politik se poraja vprašanje, ali je moč govoriti o nekakšnem podrejenem statusu Vuka napram Lazarju.</s><s>Vendar je Vuk izdajal svoje dokumente, koval svoj denar, neodvisno gospodaril na svojih posestvih, vseeno pa je na simbolni ravni Lazar v dokumentih izkazoval svojo vrhovnost.</s>\n<s>Ključni spomin na Vuka Brankovića ljudske pesmi ohranjajo skozi tako imenovani kosovski cikel, ki tematizira dogodke kosovske bitke kot tudi dogajanje pred in po tem.</s><s>Kosovska bitka je pomenila pomembno prekretnico osmanskih osvajanj v Evropi.</s><s>Prav tako v srbskem spominu pomeni enega izmed najbolj pomembnih dogodkov srbskega naroda.</s><s>Zaradi mešanja zgodovinskih dejstev in mitskih predstav o dogodku še danes ostaja kontroverzen del zgodovine.</s><s>Določene ideje, ki so oblikovale kosovski moralni kodeks, so se sčasoma poosebile v junaku in antijunaku.</s><s>Simbol žrtvovanja in junaštva predstavlja Miloš Obilić.</s><s>Sčasoma se je kot antipol junaku v razvijajočem se mitu pridružil tudi Vuk Branković, ki je postal simbol izdaje.</s><s>Oblikoval se je bogat korpus ljudskega slovstva kot tudi pisane književnosti, ki obdelujeta kosovsko tematiko.</s><s>Zaključeno obliko je kosovski mit dobil, ko je bila konec 17. stoletja zapisana Priča o boju kosovskom.</s><s>Na oblikovanje mita sta vplivala oba književna tokova, izvor mita pa lahko najdemo v spisih, ki slaviju kult kneza Lazarja.</s><s>Nesporno dejstvo je, da je v bitki, ki se je odvila leta 1389 med krščanskimi silami in osmanskimi enotami, sodeloval tudi Vuk Branković, čeprav je njegova vpletenost v zgodnejših virih zamolčana.</s><s>To velja tako za krščanske kot za osmanske vire.</s><s>Glede na zavezništvo z Lazarjem in dejstvo, da se je bitka odvijala na njegovem teritoriju, je nedvomno, da je bil Vuk v bitko vpleten.</s><s>Kar je polemično, je njegova vloga v sami bitki.</s><s>Ljudske pesmi so oblikovale zgodbo, po kateri Branković zaradi zamere do viteza Miloša Obilića izda krščanske sile in s tem povzroči strašanski poraz srbske vojske.</s><s>Kljub temu da je po kosovski bitki srbska država še naprej obstajala, je Vuk postal krivec za propad le-te, postal je srbski Judež, arhetip verolomstva in izdaje.</s><s>Tako je razvidno tudi iz naslednjih verzov:</s>\n<s>Večina modernih zgodovinarjev ne dvomi o Vukovi plemeniti drži v bitki.</s><s>Glavni argument v prid temu razmišljanju sta že konec 19. stoletja oblikovala srbska zgodovinarja Ilarion Ruvarac in Ljubomir Kovačević, ki sta opazila, da je prvi vir, ki Vuka bremeni izdajstva, nastal več kot dve stoletji po bitki, prvi pa je na to opozoril Konstantij Jireček v Geshichte der Bulgaren (1876).</s><s>Po mnenju večine zgodovinarjev naj bi bil to dovolj močan dokaz, da je Brankovićeva izdaja zgolj mit, ne pa zgodovinsko dejstvo.</s><s>Prvi vir, ki obsodi Vuka Brankovića, je sicer kultno delo dubrovniškega meniha Mavra Orbina Kraljestvo Slovanov (1601).</s><s>Orbin je prvi, ki Brankovića omenja kot udeleženca v kosovskem mitu, in hkrati prvi, ki tega srbskega velikaša obsodi izdaje.</s>\n<s>Moderna historiografija o Vukovi izdaji dvomi tudi zaradi dejstva, da se je Vuk po kosovski bitki še naprej zoperstavljal osmanskim silam, kar bi bilo v primeru njegovega sodelovanja z njimi dokaj nesmiselno.</s><s>Rekonstrukcija same bitke, kot tudi vloga Vuka Brankovića, je ovirana tudi zaradi same kontradiktornosti virov, ki o njej pričajo.</s><s>Vseeno pa so bili nekateri sodobni zgodovinarji do »rehabilitacije« Vuka, zadržani, tako na primer Momčilo Spremić trdi, da se na podlagi virov ne more potrditi Brankovićeva vloga v bitki.</s><s>V. Mošin je trdil, da je možno, da je Vuk želel ohraniti svojo vojsko in se za to sploh ni udeležil bitke.</s><s>Čeprav je večina sodobnih zgodovinarjev prepričana o Vukovi nedolžnosti, te ni moč povsem potrditi, vsekakor pa nihče ne dvomi o njegovem sodelovanju v bitki.</s><s>Kot gospodar Kosova, kjer je bitka potekala, bi se težko izognil temu spopadu.</s><s>Na mestu je torej vprašanje, kako so lahko ljudske pesmi v takem nasprotju z dognanji historiografije.</s><s>Po našem mnenju je ta dihotomija bolj navidezna.</s><s>Namreč, kljub temu da je nesporno, da v razumevanju preteklosti ljudske pesmi ne zmorejo nadomestiti historiografije, pa je v njih vsekakor vrednost.</s><s>Skozi leta raziskovanja so različni zgodovinarji oblikovali razne razlage samega nastanka mita o izdaji kot tudi dejstva, da je iz zgodnejših skopih virov, ki v obrisih omenjajo izdajo, v zaključenem mitu vloga izdajalca pripadla prav Vuku Brankoviću.</s><s>Zgodnejši raziskovalci so motiv izdaje pripisali nezmožnosti ljudstva, da bi sprejelo dejstvo o nemoči proti osmanski sili, in je krivca za poraz v kosovski bitki pripisalo notranjemu razdoru.</s><s>Nekatere teorije so demonizacijo Brankovića pripisovale desetletni vojni Lazarevićev in Brankovićev, ki je sledila kosovski bitki.</s><s>Nekateri so trdili, da se skozi mit o izdaji želi prikriti resnica o srbskem porazu.</s><s>Nekateri razsikovalci so verjeli, da je do zablode prišlo zaradi samega imena ter da je ime Vuka Lazarevića, ki se je z Osmani vojskoval proti svojemu bratu Stefanu Lazareviću, prešlo na Vuka Brankovića.</s><s>V našem raziskovanju smo pojasnili, da je srbska pravoslavna cerkev močno favorizirala kneza Lazarja in njegovo dinastijo Lazarevićev.</s><s>V njenih očeh je bil edini pravi voditelj srbske države, njegova smrt na Kosovu pa ga je v očeh cerkve ovenčala z večno slavo.</s><s>Za kodeks, ki ga neguje kosovski cikel, v katerem je na piedestalu smrt za ideale oziroma krščansko vero, je Vuk Branković potemtakem kriv že samo zaradi dejstva, da je iz kosovske bitke izšel živ.</s><s>Za Lazarjeve potomce, ki so bili zaradi neugodne politične situacije po bitki prisiljeni sprejeti vazalni odnos do osmanskega imperija, je vzpon Vuka Brankovića, ki je sledil bitki, zagotovo nekakšna izdaja.</s><s>Krepitev vpliva Vuka Brankovića po bitki in slabljenje Lazarevićev je za nekatere sodobne historiografe tudi glavni vzrok za očrnitev Vuka Brankovića in posledično razvoj mita o izdaji.</s><s>Srbska pravoslavna cerkev, ki je v Lazarju videla naslednika Nemanjićev, tudi ni bila zadovoljna, da je Lazarjeve naslednike na vrhu najmočnejših izrinil Vuk Branković, ki ni sprejel vazalnega odnosa ter je še naprej izvajal odporniško politiko proti osmanski državi.</s><s>Viri izpričujejo, da je Vuk skozi svoje dokumente po bitki začel izražati težnjo, da nadomesti Lazarja kot vrhovnega oblastnika v srbskih deželah, kar je za Lazareviće lahko pomenilo tudi neke vrste izdajo.</s><s>Vsekakor je Vuk v dobršni meri razširil svoje ozemlje, najverjetneje tudi na račun Lazarevićev.</s><s>Tudi ljudske pesmi pričajo o tem, da se je Vuk po bitki pričel obnašati kot vrhovni vladar.</s><s>V pesmih se torej najde več kot le zrno resnice, seveda ob pozornem branju in uporabi historiografskih metod.</s><s>Ena od novejših razlag predvideva, da je resnično celo Vukovo umikanje lastne vojske v kritičnem trenutku bojevanja, le da za tem ne stoji izdaja, temveč le dogovorjena taktika s knezom Lazarjem.</s><s>Ta taktika razpolovitve vojske je tudi kasneje izpričana v srbski zgodovini in se je uporabljala z namenom, da se ohrani del vojske za bodoče bitke.</s><s>Tako je povsem možno, da je Vuk po dogovoru z Lazarjem umaknil svoje vojščake, ljudska pesem se po tej razlagi moti le o njegovi nameri, kar pa ne preseneča, saj je v njej že globoko zakoreninjena kosovska etika.</s>\n<s>V ljudskih pesmih se tako čuti odmev marsičesa, tudi cerkvene propagande kot tudi vpliva Lazarevićev, kar pa ne zmanjšuje njihove uporabne vrednosti pri proučevanju.</s><s>Glede na naše proučevanje se je mit o izdajalcu oblikoval postopoma, na kar je vplivalo več dejavnikov.</s><s>Med drugim je po mnenju nekaterih koncept izdajalca lahko nastal zaradi potrebe po enotnosti v času vstaj proti osmanski oblasti.</s><s>To je sicer malo verjetno, saj se ta koncept pojavi veliko prej, kot pa so se pričele vstaje proti osmanskim oblastnikom.</s><s>Ljudske pesmi so sicer literarna besedila oziroma fikcija, ki se je skozi stoletja spreminjala in dograjevala, vendar je v njih kljub temu na takšen ali drugačen način skrito veliko dragocenih informacij, ki nam lahko približajo ljudsko dojemanje kosovske bitke.</s><s>Zaradi tega je raziskovanje Vuka Brankovića brez ljudskih pesmi po našem mnenju pomanjkljivo.</s><s>Ljudske pesmi so torej v nekaterih primerih ohranile dele resnice o Vuku Brankoviću, saj je iz njih moč razbrati, da je gospodaril na Kosovu, da je bil plemenitega rodu, v opoziciji do Obilićevega junaštva se v pesmih kot njegova glavna vrlina omenja prav njegovo poreklo.</s><s>Pesmi pričajo, da je sodeloval v kosovski bitki in da je iz nje izšel kot najvplivnejši srbski velikaš.</s><s>Problem pa je v moralni sodbi, saj glede na čas in prostor Vuk Branković ni deloval nič drugače kot vsi plemiči ali nasploh fevdalci, ki so stremeli k razširjanju lastnega ozemlja, a je bil vseeno označen kot izdajalec.</s>\n<s>Barišić, Franjo, »Vladarski čin kneza Lazara«, O knezu Lazaru (Beograd, 1975).</s><s>Blagojević, Miloš, »O izdaji ili neveri Vuka Brankovića« Zbornik matice srpske za istoriju vol.</s><s>Blagojević, Miloš, Medaković, Dejan, Istorija srpske državnosti vol.</s><s>1: Od nastanka prvih država do početka srpske nacionalne revolucije (Novi Sad, 2000).</s><s>Bogdanović, Dimitrije »Oživljanje nemanjičkih tradicija«, u Istorija srpskog naroda vol.</s><s>2 Božić, Ivan, »O ulozi Vuka Brankovića«, Bitka na Kosovu 1389. godine, Galerija Srpske akademije nauka i umetnosti 65. sveska (Beograd, 1989).</s><s>Božić, Ivan, »Neverstvo Vuka Brankovića«, O knezu Lazaru (Beograd, 1975).</s><s>Ćirković, Sima, »Kosovska bitka u svetlosti novih istraživanja«, Srpski narod u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV veka (Beograd, 1989).</s><s>Čirković, Sima, »Kosovska bitka u međunarodnom kontekstu«, Glas CCCLXXVIII Srpske akademije nauka i umetnosti (Beograd, 1996).</s><s>Ćirković, Sima, »Godine kriza i previranja«, Istorija srpskog naroda vol.</s><s>2 (Beograd, 1982).</s><s>Ćirković, Sima, Istorija srednjevekovne bosanske države, (Beograd, 1964).</s><s>Ćirković, Sima, The Serbs (Wiley-Blackwell, 2004).</s><s>Ćirković, Sima, Stare i nove kontroverze o knezu Lazaru i Srbiji uoči Kosovske bitke.</s><s>Ćirković, Sima »Srbija uoči bitke na Kosovu«, Kosovsko metohijski zbornik vol.</s><s>1 (Beograd, Dinić Knežević, Dušanka, »Srpske zemlje od Maričke do Kosovske bitke«, Srpski narod u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV veka (Beograd, 1989).</s><s>Dinić, Mihailo, Srpske zemlje u srednjem veku (Beograd, 1978).</s><s>Đurić, Vojislav, Kosovski boj u srpskoj književnosti (Beograd, 1990).</s><s>Ferjančić, Božidar, »Vladarska ideologija u srpskoj diplomatici posle propasti Carstva (1371)«, O knezu Lazaru (Beograd, 1975).</s>\n<s>Izjavljam, da je diplomsko delo Vuk Branković između istorije i narodne poezije (Vuk Branković med zgodovino in ljudsko poezijo) v celoti moje avtorsko delo ter da so uporabljeni viri in literatura navedeni v skladu s strokovnimi standardi in veljavno zakonodajo.</s>"}
{"dc.title": "Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje", "dc.creator": "Petković, Aleksandar", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "kvalitet;standard;socijalno osiguranje;kontrola;menadžment;quality;standard;social security;control;management;info:eu-repo/classification/udc/364.3", "id": "rulj_72461", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=136491&dn=", "text": "<s>Da je rad isključivo rezultat mog sopstvenog istraživačkog rada; Da sam rad i mišljenja drugih autora koje sam koristio u ovom radu naznačio ili citirao u skladu sa Uputsvom;</s>\n<s>Da su svi radovi i mišljenja drugih autora navedeni u spisku literature/referenci koji su sastavni deo ovog rada i pisani su u skladu sa Uputstvom; Da sam dobio sve dozvole za korišćenje autorskog dela koji se u potpunosti/celosti unose u predati rad i da sam to jasno naveo;</s>\n<s>Da sam svestan da je plagijat korišćenje tuđih radova u bilo kom obliku (kao citata, parafraza, slika, tabela, dijagrama, dizajna, planova, fotografija, filma, muzike, formula, veb sajtova, komjuterskih programa i sl.) bez navođenja autora ili predstavljanje tuđih autorskih dela kao mojih, kažnjivo po zakonu (Zakon o autorskim i srodnim pravima, Službeni glasnik Republike Srbije, br 104/2009, 99/2011, 119/2012), kao i drugih zakona i odgovarajućih akata Univerziteta u Beogradu i Fakulteta organizacionih nauka; Da sam svestan da plagijat uključuje i predstavljanje, upotrebu i distribuiranje rada predavača ili drugih studenata kao sopstvenih;</s>\n<s>Da je elektronska verzija završnog rada identična štampanom primerku i pristajem na njegovo objavljivanje pod uslovima propisanim aktima Univerziteta i Fakulteta.</s>\n<s>Analiza socijalnog osiguranja u Republici Srbiji Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Rezime</s>\n<s>Sistem socijalnog osiguranja spada u veoma važnu i posebnu oblast upravljanja svake države.</s><s>Implementacija sistema socijalnog osiguranja zahteva posebnu pažnju čijom se primenom država mora značajno posvetiti.</s><s>Da bi kvalitet socijalnih usluga bio na visokom nivou, neophodno je uključivanje i primena propisanih standarda iz oblasti socijalnog osiguranja, poput standarda iz grupe ISO 9001.</s><s>Ovaj rad će kroz teorijski i empirijski prikaz odrediti osnovne smernice spomenutog standarda, kao i njegovu primenu u praksi, a na osnovu analize podataka Republike Srbije i Republike Hrvatske.</s><s>Rad će takođe prikazati opštu sliku o primenljivosti ovog standarda, kao i nedostatke koji su uočeni u radu dveju država.</s><s>Na osnovu toga, moguće je istražiti osnovne razloge za primenu standarda, kao i kako se sam sistem razvoja socijalnog osiguranja odvijao pre uvođenja međunarodnih propisa provere kvaliteta menadžmenta socijalnog osiguranja.</s>\n<s>Slika 7. Promene u PDCA ciklusu standardom ISO 9001:2015 Slika 8. Koraci za prelaz na standard ISO 9001:2015 Slika 9. Broj organizacija socijalne službe, korisnika ISO 9001:2015 Slika 10.</s><s>Osnovni ciljevi reforme razvoja socijalne zaštite Slika 11.</s><s>Stopa siromašva na osnovu indikatora u Republici Srbiji za 2016. godinu Slika 12.</s><s>Procentualni odnos pojedinačnih davanja domaćinstvima Slika 13.</s><s>Korisnici prema regionalnoj zastupljenosti Slika 14.</s><s>Kretanje stope siomaštva u Republici Srbiji Sika 15.</s><s>Sistem uvođenja elektronske evidencije u skladu sa standardom Slika 16.</s><s>Grafikon odnosa pojedinih davanja socijalnog osiguranja po oblastima Slika 17.</s><s>Socijalna izdvajanja u odnosu na BDP Republike Hrvatske Slika 18.</s><s>Izdvajanje za socijalno osiguranje prema drugim članicama EU Slika 19.</s><s>Izdaci u materijalnom davanju prema županijskoj podeljenosti Slika 20.</s><s>Razvijenost programa podrške za rešavanje socijalnih problema Slika 21.</s><s>Procentualni odnos korisnika prema različitim sistemima socijalnog osiguranja Slika 22.</s><s>Procentualna izdvajanja prema vrstama nadoknade Slika 23.</s><s>Način redovnosti isplate nadoknade prema vrsti socijalnog davanja Slika 24.</s><s>Struktura materijalnih davanja Slika 25.</s><s>Socijalna davanja prema nivoima vlasti u državi Slika 26.</s><s>Raspon provere materijanog stanja korisnicima po područijima Slika 27.</s><s>Predložene mere poreskih olakšica i socijalnog osiguranja Slika 28.</s><s>Troškovi za posebne projekte usmerene prema korisnicima Tabele:</s>\n<s>Tabela 1. Moguća definisanja pojedinih procesa funkcionisanja Tabela 2. Broj korisnika i rashoda po oblastima socijalne zaštite za 2015. godinu Tabela 3. Izdaci za socijalna davanja sa bilansom države 2014-2017 Tabela 4. Odnos izdavajanja socijalnog davanja u EU i Republici Srbiji Tabela 5. Profilna struktura korisnika socijalnog osiguranja i zaštite Tabela 6. Broj korisnika i godišnjih rashoda socijalnog davanja Tabela 7. Odnos pojedinačnih davanja u odnosu na relevantne iznose Tabela 8. Ukupno izdvajanje socijalnog davanja po oblastima Tabela 9. Procentualni odnos davanja po oblastima Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje UVOD</s>\n<s>Kvalitet pruženih usluga u sferi socijalnog osiguranja podrazumeva uvođenje posebnih oblika standarda koji bi trebali da obezbede kvalitet usluga koje pružaju ovlašćene institucije.</s><s>Kao važna oblast svake države, one svojim uspešnim poslovanjem prikazuju i sam nivo razvijenosti datog društva, što sa druge strane, daje opštu sliku odgovornosti koju nosi država prema najugroženijima, odnosno prema onima koji nemaju mogućnosti da pomognu sami sebi.</s><s>U tom kontekstu, primena ISO 9001 standarda treba da doprinese boljitku i za korisnike i za zaposlene.</s>\n<s>U ovom radu kao osnovni predmet postavlja se primena spomenutih standarda u odnosu na planirane i ostvarene ciljeve, kao i stepen ukupne realizacije svih osnovnih segmenata socijalnog osiguranja.</s><s>Takođe, rad će prikazati u kojoj meri su se interesne i zainteresovane strane uključile u primenu standarda i kako je ta promena uticala na njih.</s><s>Posebno značajno mesto zauzima praktična primena standarda koja može da doprinese daljem unapređenju kvaliteta usluga i procesa rada.</s>\n<s>Sistem socijalnog osiguranja je veoma složen po svojoj strukturi i zauzima veoma značajno mesto na svim nivoima pružanja usluga.</s><s>U tom smislu, svaka oblast socijalnog osiguranja je regulisana posebnim zakonskim regulativama, kao i posebno propisanim standardima koji moraju da se poštuju u okviru svake oblasti socijalnog osiguranja.</s><s>Tako u okviru socijalnog osiguranja postoje oblasti: zdravstvenog osiguranja i zaštite, penzijskog i invalidskog osiguranja, osiguranje za slučaj nezaposlenosti, zakon o zapošljavanju stranaca i o doprinosima za obavezno zdravstveno osiguranje.</s><s>U okviru svake od navedenih sfera socijalnog osiguranja uvode se posebni standardi i norme kojima se definišu i preciziraju svi segmenti delatnosti, a koji na najadekvatniji način pružaju kvalitet usluga svojim korisnicima.</s><s>Svaki od tih standarda je prisutan u međunarodnim organizacijama i regulisan posebnim pravilnicima i dokumentima u okviru Međunarodne organizacije rada, Saveta Evrope i drugih međunarodnih organizacija.</s><s>Iz serije grupe standarda ISO 9000 proizašli su posebni standardi koji postavljaju smernice za realizaciju usluga iz oblasti socijalnog osiguranja.</s><s>Svaki standard ponaosob pruža elemente za postavljanje osnove i baze socijalnog osiguranja, a takođe i merljivih parametara procene uspešnosti poslovanja.</s><s>Sama provera uspešnosti poslovanja iz oblasti socijalnog osiguranja podložna je stalnoj i periodičnoj proveri kvaliteta (kako unutrašnjoj tako i spoljašnjoj), a njen cilj je uklanjanje vidljivih nedostataka, poboljšanje usluga i kontinuirano praćenje opšteg društvenog razvoja.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Oblast socijalnog osiguranja je veoma osetljivo područje svake države, pa su zato i sami propisani standardi veoma detaljno razrađeni.</s><s>Na osnovu ovako opisanog i postavljenog predmeta, može se definisati i osnovni cilj rada.</s><s>U okviru teorijskog i empirijskog dela rada, a posredstvom analitičke obrade sadržaja, biće predstavljeni razlozi za primenu standarda ISO 9001, eventualne poteškoće njihove primene u praksi, kao i trenutno realizovano stanje.</s><s>Početna mogućnost primene standarda na osnovu koje se sam cilj može opravdati i pokazati, jeste prikaz performansi pre i posle primene ISO 9001 standarda.</s><s>Sam rad je koncepcijski podeljen na dve osnovne celine u okviru kojih se prati teorijski aspekt razvoja i primene standarda u socijalnom osiguranju, dok empirijski deo preko studije slučaja prati analizu trenutne primene standarda za proveru kvaliteta u okviru socijalne sfere.</s><s>Takođe, rad je strukturno podeljen na pet osnovnih celina u okviru kojih su poglavlja koja bliže određuju osnovne pojmove iz domena socijalne zaštite i pratećih standarda - što predstavlja i osnovu ovog teorijskog rada.</s><s>Empirijski deo, kao početnu osnovu postavlja osnovnu hipotezu baziranu na pretpostavci da je primena standarda u Republici Srbiji dostigla odgovarajući razvojni nivo, ali da je još uvek potrebna nadogradnja u pojedinim oblastima socijalne zaštite.</s><s>Radi komparacije biće analitički sagledana i primena standarda u socijalnoj zaštiti Republike Hrvatske kao članice Evropske unije, gde se na osnovu parametara i analize mogu videti sličnosti i razlike, kao i prednosti i nedostaci u razvoju ovih sistema.</s><s>Svi navedeni podaci su deo zvaničnih statističkih izveštaja institucija koje se bave ovim pitanjima, kao i analitičkih i statističkih službi.</s>\n<s>Na osnovu teorijskog i empirijskog razmatranja, kao zaključni segment razvija se kritičko razmišljanje po brojnim pitanjima u domenu socijalnog osiguranja.</s><s>Neka od njih su: da li je primena standarda mogla da bude bolja i da li su izabrani parametri odgovarajući za svaku državu pojedinačno?</s><s>Svaki mogući odgovor može poslužiti daljem razvoju socijalne sfere u domenu unapređenja sistema kvaliteta, te se naravno postavlja i mogućnost njegovog implementiranja u već utvrđene međunarodne standarde.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje 1. SISTEM KVALITETA U SOCIJALNOM OSIGURANJU 1.1.</s><s>Definisanje osnovnih pojmova</s>\n<s>Sistem kvaliteta u sferi socijalnog osiguranja jedan je od ključnih strateških ciljeva svake države.</s><s>Strategija se ogleda u sistemskom i planskom uvođenju razvijene oblasti socijalne zaštite.</s><s>Socijalna zaštita predstavlja uslugu koja zahteva visoke i definisane standarde i propise koji su direktno uključeni za ostvarivanje svih prava koja građani imaju.</s><s>Pravilno uvođenje sistema socijalnog osiguranja direktno je vezano za poštovanje standarda koji treba da budu implementirani u celokupan sistem socijalnog osiguranja.</s><s>Sistem obezbeđenja kvaliteta, kao i administrativna i menadžerska struktura socijalnog osiguranja je sertifikovana i akreditovana sa opštim sistemom podrške koji se sastoji od više podsistema.</s><s>Oni podržavaju poslovne procese preispitivanja kvaliteta rešenja iz oblasti penzionog, zdravstvenog i socijalnog osiguranja svih građana.</s><s>Svaka od navedenih oblasti socijalne zaštite posebno se određuje zakonskim regulativama koje takođe prate međunarodne smernice.</s><s>Pregledi kvaliteta sistema obuhvataju uzorkovanje i utvrđivanje svih faktora koji se odnose na postupak ostvarenja prava iz socijalnog osiguranja.</s><s>Definisanje osnovnih pojmova koji se tiču socijalne zaštite mogu se sagledati dvojako: kroz opštu definiciju socijalne oblasti i socijalne politike, ali i kroz sagledavanje zakonskih odredbi socijalnog osiguranja.</s><s>Ako se ovaj pojam posmatra kao društvena kategorija, može se zaključiti da je to jedan poseban oblik socijalne politike koji sprovodi država zarad brige o svojim građanima u domenu zaštite njihovih prava u okviru zdravstvenog i materijalnog obezbeđenja Š19Ć.</s>\n<s>Ovakva definicija je svakako usko povezana sa zakonskim odredbama koje prate osnovne ljudske potrebe.</s><s>Osnovu socijalnog osiguranja čine prava iz oblasti zdravstvene, invalidske i penzione sfere, kao i pokrivenost osiguranjem u slučaju gubitka posla, odnosno nezaposlenosti.</s><s>Zakonskim regulativama predviđeno je osnovno, odnosno obavezno osiguranje, ali i dodatno koje je bazirano na dobrovoljnoj osnovi.</s><s>Svim oblastima osiguranja rukovode određeni fondovi koji imaju odgovornost da poverene poslove obavljaju na adekvatan način uz poštovanje standardnih i zakonskih regulativa.</s><s>Sistem zdravstvenog osiguranja funkcioniše po dvojakom sistemu: Bizmarkovom preko uplaćenih doprinosa ili poreza i realizuje se unapred (kao obavezan deo uplate) i Beveridžov – predstavlja uplatu u zajednički fond za posebne zdravstvene usluge u koje spada dobrovoljno osiguranje kao dodatna usluga Š13Ć.</s><s>Ponekad se od samog stepena razvijenosti Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Beveridžovog sistema prati i celokupna društvena razvijenost socijalnog osiguranja države.</s><s>Svaki od pojedinačnih oblika socijalnog osiguranja predstavlja osnovu koju građani imaju na ime sigurnosti koja im se obezbeđuje tokom života, što se i pokazalo kroz teorijski pregled kao iskonska težnja svakog pojedinca i društva.</s><s>Socijalni razvoj se posebno beleži od klasnog oblika društvenog uređenja kada je iskazana veća potreba da se zaštite prava radnika i obezbedi njihova pravna i ekonomska sigurnost Š14Ć.</s><s>Sam početni razvoj socijalnog osiguranja imao je brojne poteškoće jer su se neprestano gomilali novi zahtevi i potrebe korisnika usluga, te je bilo neophodno razviti sistem kroz niz reformi uz stalno usklađivanje sa novim društvenim potrebama.</s><s>Često se u praksi sreću i dodatni termini poput socijalne sigurnosti ili socijalnog obezbeđenja.</s><s>U osnovi imaju isto značenje, a baziraju se na ostvarenju subjektivnih prava iz domena socijalne zaštite koja treba da obezbedi podršku, zaštitu i sigurnost njenim korisnicima.</s><s>1.2.</s><s>Principi, načela i sistem socijalne zaštite Sistem socijalne zaštite regulisan je u okviru zakonskih odredbi koje normiraju osnovne ciljeve, ali i principe na kojima se zasniva sam sistem.</s><s>Suština ovih normiranja jeste u osnovnoj definiciji koja se bazira na posebnoj društvenoj delatnosti.</s><s>Ona organizovanim načelima sprovodi solidarnost i humanizam svih neželjenih dejstava usled ekonomske i socijalne krize koja može da bude uzrokovana kod pojedinca.</s><s>Pri ovakvom određenju socijalne zaštite, zasnivaju se i osnovni principi koji su bazirani pre svega na solidarnosti i zaštiti građana koji nisu u mogućnosti da sami ostvare materijalnu egzistenciju.</s><s>Socijalna zaštita je organizovana kao institucionalna delatnost koja ostvaruje svoje poslovanje poštujući normativne akte, ali i poštujući utvrđene standardne zahteve.</s><s>Na taj način, sistem upravljanja mora biti postavljen po propisanom kvalitetu koji se ispoljava u dva osnovna oblika: sistem podrške i sistem zaštite koji se pružaju u domenu materijalnog davanja i socijalnih usluga.</s>\n<s>Na osnovu datih principa, sistem centra za socijalno osiguranje u okviru svoje upravljačke delatnosti ima određene i dugoročne ciljeve koji se ostvaruju u širem domenu i predstavljaju:</s>\n<s>➢ Osposobljavanje osoba sa invaliditetom za samostalni način života; ➢ Briga o starim licima i deci koji su lišeni brige od strane drugih lica ili roditelja; Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje ➢ Jačanje odgovornosti mladim porodicama, podrška rađanja i pomoći mnogočlanim porodicama u koje spadaju posebno osetljive društvene grupe; ➢ Edukativna delatnost u preventivnim merama protiv nasilja u porodici.</s><s>Prema osnovnim principima i oblastima delovanja određena su i posebna načela koja imaju svoj trajni karakter bez obzira na sistem organizovanja državnih struktura i normi.</s><s>Ta načela se rukovode posebnim ciljevima koji bi trebali da budu usklađeni sa donetim principima i baziraju se na:</s>\n<s>➢ Poštovanju korisnika usluga kao dostojanstvenog pojedinca; ➢ Isključivost bilo kog oblika diskriminacije; ➢ Zaštita interesa i efikasnosti u poslovanju sa korisnicima; ➢ Blagovremenost, dostupnost i celovitost poslovanja; ➢ Javnost rada i kontinuirani rad na unapređenju kvaliteta poslovanja; ➢ Individualni rad kao načelo diskrecije i poštovanja prava korisnika.</s><s>1.3.</s><s>Kvalitet socijalnih usluga</s>\n<s>Standardi usluga su jedan od regulatornih mehanizama u sistemu socijalnog osiguranja i predstavljaju skup unapred preciziranih, merljivih i proverljivih kriterijuma i pokazatelja na osnovu kojih se mere elementi kvaliteta socijalnih usluga.</s><s>Oni omogućavaju dobijanje ujednačene usluge, nezavisno od toga ko uslugu obezbeđuje.</s><s>„Standardi su dokumentovani dogovori koji sadrže tehničke specifikacije ili druge precizne kriterijume koji se konzistentno koriste kao pravila, smernice ili definicije karakteristika u cilju obezbeđenja da proizvodi, procesi ili usluge odgovaraju svojoj nameni (ISO 9000) Š21Ć”.</s><s>Osnovni standardi koji bi trebali da prate socijalno osiguranje „definisani su od strane Evropskog komiteta za socijalnu zaštitu koji je usvojio Dobrovoljni Evropski okvir kvaliteta socijalnih usluga (A voluntary European quality framework for social services) Š21Ć”.</s><s>Sa jasno postavljenim smernicama, poštovani standardi omogućavaju potpuno pružanje usluga korisnicima i metodološke smernice kojima se socijalna sfera mora kretati.</s><s>Provera kvaliteta mora biti izvršena, indentifikovanje svih nedostataka i njihovo otklanjanje mora biti sprovedeno zarad potpune i adekvatne primene pruženih usluga.</s>\n<s>Svaka institucija socijalnog osiguranja ima svoju strukturu koja uključuje hijerarhijski nivo menadžerskog sistema upravljanja, u kojoj je svaki upravljački segment zadužen za poseban oblik primene utvrđenih standarda u socijalnom osiguranju (slika 1).</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 1. Grafički prikaz organizacione strukture Š10Ć Direktor zavoda rukovodi, objedinjuje i usmerava rad Zavoda, raspoređuje poslove rukovodiocima unutrašnjih jedinica, učestvuje u radu radnih tela Vlade i Narodne skupštine.</s><s>Pomoćnik direktora rukovodi Sektorom, planira, usmerava i nadzire rad državnih službenika u Sektoru, ostvaruje saradnju iz delokruga Sektora sa drugim organima u zemlji i inostranstvu kao i međunarodnom organizacijama i asocijacijama.</s><s>Socijalni standardi se manifestuju i ostvaruju kroz funkcionalne i strukturalne standarde:</s>\n<s>1. Funkcionalni standardi predstavljaju osnovne zahteve stručnog postupka i određuju njegove vrednosne, kvantitativne i kvalitativne dimenzije.</s><s>2. Strukturni standardi se odnose na infrastrukturne, kadrovske i organizacione aspekte službe.</s><s>Pod infrastrukturnim aspektima podrazumevaju se uslovi vezani za lokaciju, prostornu funkcionalnost i opremljenost.</s><s>Ljudski resursi se odnose na strukturu i broj zaposlenih stručnih radnika, stručnih saradnika i drugih saradnika.</s><s>Organizacioni aspekti usmereni su ka stvaranju efikasnih i ekonomičnih oblika upravljanja baziranih na transparentnom i planskom pristupu Š3Ć.</s><s>Uvedeni i korišćeni standardi u svakoj državi treba da budu posebno regulisani dodatnom pratećom dokumentacijom.</s><s>U dodatnu prateću dokumentaciju ubrajaju se zakoni, pravilnici i vodiči.</s><s>Socijalno osiguranje u današnjem globalnom svetu gde se sve iskazuje kroz tržišnu vrednost, takođe mora kontinuirano poboljšavati kvalitet svojih usluga zarad postizanja uspešnog poslovanja u okviru menadžerske grupacije za upravljanje kvalitetom.</s><s>Na putu Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje upravljanjem kvalitetom, neophodno je konstantno unapređenje poslovanja nakon implementacije standarda serije ISO 9000.</s><s>Sami standardi nisu dovoljni, ali čine dobru osnovu prema pravilnom poslovanju.</s><s>Novi modeli poslovanja i upravljanja su modeli poslovne politike koji ukazuju na aktivnost sa najvišim uticajem na poslovanje i finansijski rezultat te omogućuju jasno uočavanje slabosti i njihovo otklanjanje.</s>\n<s>ISO sistem standarda kvaliteta je ustanovila ISO - Međunarodna organizacija za standarde (International Organization for Standardization) Š8Ć, a standard je izuzetno dobro prihvaćen u Evropi i šire.</s><s>Ovaj sistem standarda podrazumeva brojna dokumenta koja određuju međunarodno prihvaćene standarde za postizanje sistema kvaliteta određivanjem modela prema kome se usklađuju drugi specifični sistemi.</s><s>Za pravilno uvođenje i poštovanje ovih standarda, mnoge organizacije dobijaju sertifikate za kvalitet upravljanja.</s><s>U okviru socijalnog osiguranja poštuju se standardi iz grupe ISO 9001 koji su „najpopularniji svetski standardi za menadžment kvaliteta i koji omogućavaju kontinuirano praćenje i menadžment kvaliteta u svim poslovnim operacijama Š25Ć“.</s><s>Primena ovog standarda dovodi do veće efikasnosti poslovanja i uštede resursa u svim poljima poslovanja, uz motivaciju zaposlenih i proširenjem poslovnih aktivnosti, samim tim i mogućnosti povećanja zadovoljstva korisnika usluga.</s>\n<s>U skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti koji je primenjen i aktuelan u našoj zemlji, korisnik usluga socijalne zaštite ima pravo na slobodan izbor usluga i pružaoca usluga.</s><s>Zakon usluge socijalne zaštite razvrstava u pet grupa Š7Ć: 1. Usluge procene i planiranja – procena stanja, potreba, snaga i rizika korisnika i drugih značajnih osoba u njegovom okruženju; procena staratelja, hranitelja i usvojitelja; izrada individualnog ili porodičnog plana pružanja usluga i mera pravne zaštite i drugih procena i planova;</s>\n<s>2. Dnevne usluge u zajednici – dnevni boravak; pomoć u kući; svratište i druge usluge koje podržavaju boravak korisnika u porodici i neposrednom okruženju; 3. Usluge podrške za samostalan život – stanovanje uz podršku; personalna asistencija; obuka za samostalni život i druge vrste podrške neophodne za aktivno učešće korisnika u društvu;</s>\n<s>4. Savetodavno-terapijske i socijalno-edukativne usluge – intenzivne usluge porodici koja je u krizi; savetovanje i podrška roditelja, hranitelja i usvojitelja; podrška porodici koja se stara o svom detetu ili odraslom članu porodice sa smetnjama u razvoju; održavanje Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje porodičnih odnosa i ponovno spajanje porodice; savetovanje i podrška u slučajevima nasilja; porodična terapija, medijacija, SOS telefoni, aktivacija i druge savetodavne i edukativne usluge i aktivnosti;</s>\n<s>5. Usluge smeštaja – smeštaj u srodničku, hraniteljsku ili drugu porodicu za odrasle i starije; domski smeštaj; smeštaj u prihvatilište i druge vrste smeštaja.</s><s>2. STANDARDI SOCIJALNOG MENADŽMENTA</s>\n<s>2.1.</s><s>Osnovne postavke standarda ISO 9001 Standard ISO 9001 danas ima široku primenu u svetu u različitim segmentima poslovanja.</s><s>ISO 9001 objavljen je sredinom 80-tih godina prošlog veka, prevashodno sa ciljem obezbeđenja poverenja u kvalitet određenog proizvoda po izlasku iz proizvodnje, a pre dolaska do korisnika tj. potrošača.</s>\n<s>Ovaj međunarodni standard zasnovan je na principima menadžmenta kvaliteta koji su opisani u standardu ISO 9000.</s><s>Osnovni principi upravljanja menadžmentom kvaliteta su: • usredsređenost na korisnika;</s>\n<s>Sam standard je prošao izvesne promene tokom dužeg vremenskog perioda i stalno se usklađivao sa potrebama korisnika usluga.</s><s>Implementacijom svih zahteva tokom razvoja standarda, danas je stvoren standard koji je razvijen u međunarodnim okvirima, a kao takav i dalje je podložan promenama i usklađivanjima u odnosu na globalna kretanja.</s><s>Promene i implementacije standarda najbolje se mogu ilustrovati šematskim prikazom (Slika 2).</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 2. Principi implementacije ISO standarda Š8Ć Postavljeni principi standarda u sebi sadrže niz pratećih sadržaja koji treba da odgovore postavljenim ciljevima.</s><s>Menadžerska angažovanja u ovom segmentu zahtevaju poznavanje sistema kvaliteta usluga, metodologiju početnih i završnih analiza u cilju obezbeđivanja trajnog zadovoljstva korisnika usluga.</s>\n<s>Svaka sfera socijalnog osiguranja sledi svoje sopstvene smernice i standarde u odnosu na oblast delovanja.</s><s>Procesi sagledavanja i potrage za najboljim metodama obezbeđivanja kvaliteta socijalnog osiguranja (samim tim obezbeđivanja i unapređenja kvaliteta), bazirani su na uvođenju sistema menadžment kvaliteta QMS (Quality Managment System) Š26Ć.</s><s>Sistem menadžmenta kvaliteta baziran je na konceptu Totalnog upravljanja kvalitetom TQM (Total Quality Managment) Š23Ć i na osnovu zahteva koji su propisani međunarodnim standardima u okviru serije standarda i kriterijuma ISO 9001.</s><s>Pomenuti standardi su prilagođeni i primenljivi na nacionalnom nivou.</s>\n<s>2. Identifikovanje procesa i potreba za ciljevima kvaliteta.</s><s>3. Implementiranje i merenje QMS i njihovih procesa.</s><s>4. Izgradnja ISO 9001 na temelju QMS.</s>\n<s>5. Implementacija sistema i ostalih elemenata u organizacijama.</s><s>7. Registracija/sertifikacija za QMS Š15Ć.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Sama praktična primena standarda u procesu obezbeđenja menadžmenta kvaliteta mora biti rukovođena izvesnim pravilima i smernicama koje daje ovaj standard.</s><s>Pravila i smernice bazirane na procesnim pristupima treba da sjedine potrebe korisnika, dugoročne zahteve i prosperitet daljeg razvoja socijalnog osiguranja.</s><s>Svaka od ovih grupacija kvaliteta u sebi nosi druge i činjenice koje moraju da se usklade i budu same po sebi obezbeđene kvalitetom.</s><s>Uvođenje standarda u socijalnom osiguranju zahteva poštovanje izvesnih uslova koji se grupišu u okviru opštih uslova, a podrazumevaju dokumentacionu građu i minimalne uslove vezane za rukovođenje sektorom osiguranja.</s><s>Pre uvođenja standarda moraju se prvobitno definisati osnovna načela osiguranja, vrste usluga koje se pružaju i cilj koji se želi postići u odnosu na korisnike.</s><s>Takođe se moraju definisati i osnovni principi kvaliteta upravljanja koji će pratiti i vršiti analize ostvarenih i definisanih pojmova.</s>\n<s>Prilikom uvođenja sistema kvaliteta u socijalnom osiguranju, svaka sfera socijalne delatnosti treba da prođe kroz izvesne faze primene i usaglašavanja standarda.</s><s>Može se grupisati kroz nekoliko okvira koji podrazumevaju: • definisanje osnovnih standarda usluga socijalnog osiguranja koje moraju da ispune svi pružaoci usluga;</s>\n<s>• uspostavljanje sistema akreditacija programa obuke; • uspostavljanje procesa licenciranja stručnih radnika u socijalnom osiguranju i svih pružalaca usluga u ovoj oblasti.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001 podrazumeva poštovanje i usklađivanje minimalnih standarda: − minimalnih strukturalnih standarda kojima se utvrđuju infrastrukturni, organizacioni i kadrovski uslovi za pružanje usluge;</s>\n<s>− minimalnih funkcionalnih standarda kojima se utvrđuju vrednosne, kvantitativne i kvalitativne dimenzije stručnih postupaka Š16Ć.</s><s>Sa tako jasno definisanim početnim smernicama uvođenja standarda, može se na najadekvatniji način pristupiti sledećim koracima u procesu standardizacije, a jedan od njih jeste kontrola kvaliteta.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje 2.2.</s><s>Kontrola kvaliteta primene standarda ISO 9001 Kontrola kvaliteta primene standarda ISO 9001 obezbeđuje se kroz različite mehanizme koji obuhvataju: monitoring, evaluaciju, superviziju, inspekciju, licence, samoprocenu i sistem žalbi Š2Ć.</s><s>Svrha uspostavljanja kontrolnih mehanizama u socijalnom osiguranju jeste pre svega radi održavanja nivoa kvaliteta usluga.</s><s>Da bi usluge bile kvalitetne i zadovoljavale potrebe korisnika, potrebno je uspostaviti kontrolu u svim fazama razvoja i pružanja usluga, kao i tokom postupka verifikacije, pa sve do procesa obezbeđivanja kontinuiteta dostignutog nivoa kvaliteta usluge.</s>\n<s>Fazno posmatrano, isprva je potrebno obezbediti kompletnu infrastrukturu u smislu materijalnih obezbeđenja prema propisima koji važe za određenu oblast socijalnog osiguranja.</s><s>Menadžment u ovoj fazi obezbeđuje prvi nivo upravljanja u kom pokriva sferu upravljačke funkcije koja vodi infrastrukturnom razvoju.</s><s>Nakon ove faze, a u sklopu predviđenih standarda, priprema se prateća dokumentacija koja pokriva sferu socijalnog osiguranja.</s><s>Tu je sistem upravljačkog menadžmenta upućen na timski rad koji podrazumeva učešće različitih profesija.</s><s>Kada je obezbeđena potrebna dokumentacija, pristupa se prvoj proveri kvaliteta i dobijanju akreditacije kao potvrde uspešno uspostavljenog upravljačkog sistema sa uključenim standardima.</s><s>To naravno ne znači da je institucija socijalnog osiguranja u potpunosti završila svoju potvrdu, već da je neophodno da stalno usavršava svoj način poslovanja, da se osposobljavanje i edukacija kadrova stalno primenjuje kroz dobijanje posebnih licenci za rad, kao potvrde za uspešno savladavanje novih trendova u socijalnom osiguranju.</s><s>Jednom uspostavljena akreditovana ili sertifikovana institucija, podložna je stalnoj proveri kvaliteta upravljačkog menadžmenta koja se obavlja periodično u okviru interne ili eksterne kontrole.</s><s>Svaka kontrola kvaliteta usluga, osim potvrde uspešnosti poslovanja i usaglašenosti sa standardima, ima i pokretački motiv, obzirom da podstiče unapređenje i dalje modernizovanje delatnosti.</s>\n<s>Takođe, u ovoj kontrolnoj fazi upravljački menadžment treba da bude maksimalno uključen kako bi kroz prethodne ili naknadne analize i istraživanja mogao da dođe do adekvatnog rešenja u prevazilaženju eventualnih problema.</s><s>Svaki deo socijalne institucije trebao bi da u svim segmentima prati i konsultuje upravljački menadžment obzirom da je on upućen u svaku eventualnu standardnu promenu.</s><s>Sistem kvaliteta u oblasti socijalnog osiguranja ima veliku društvenu ulogu jer obezbeđuje adekvatnu brigu o svojim građanima.</s><s>Sam sistem kvaliteta je adekvatnom socijalnom zaštitom okrenut ka budućnosti i prosperitetu celokupnog društva.</s><s>„Služba Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje socijalne zaštite unapređuje društvene promene, pronalazi rešenja u međuljudskim odnosima i osnažava i oslobađa ljude radi postizanja dobrobiti.</s><s>Koristeći teorije ljudskog ponašanja i društvenih sistema, socijalna zaštita interveniše na mestima uzajamnog delovanja ljudi i njihovog okruženja.</s><s>Principi ljudskih prava i socijalne pravde su osnova socijalne zaštite Š18Ć.“ Svaka država u okviru svog sistema definiše kontrolne mehanizme koji bi trebali da na najbolji način obezbede uspostavljanje i očuvanje kvaliteta kroz različite kontrolne mehanizme.</s><s>Ti kontrolni mehanizmi predstavljaju „sistem odlučivanja koji je smernica za delotvorno i efikasno prepoznavanje ciljanih usluga za grupe pod rizikom.</s><s>Drugačije ih možemo objasniti kao opšta pravila i procedure za evidenciju korisnika i usluga socijalne zaštite Š1Ć“.</s>\n<s>Postoje različiti nivoi provere kvaliteta ili poštovanja ustanovljenih standarda.</s><s>Jedan od načina provere kvaliteta je inspekcijski nadzor: „inspekcijski nadzor je mehanizam pregleda zakonitosti i kvaliteta pruženih usluga koji uspostavlja država.</s><s>Tokom inspekcije standardi predstavljaju putokaze za procenu kvaliteta usluge Š5Ć“.</s><s>Prethodnim rečeno, prihvaćena kontrola unutar socijalne institucije mora biti shvaćena stimulativno, a ne represivno jer ona pomaže u uklanjanju eventualnih odstupanja od predviđenih standarda i regulativa.</s><s>I sami zaposleni, na čelu sa menadžmentom institucije, treba da budu pod stalnom prismotrom i proverom pružanja kvaliteta usluga u odnosu na svoju stručnu osposobljenost.</s>\n<s>Jedan od načina kontrole je i supervizorstvo.</s><s>Supervizor u institucijama socijalnog osiguranja pruža supervizijsku podršku zaposlenima na osnovnim, stručnim i specijalizovanim poslovima u cilju unapređenja njihovih stručnih kompetencija i prevazilaženja nastalih teškoća ili nedoumica u redovnim stručnim postupcima.</s><s>Svakako da ovaj vid supervizijske podrške ima uticaj na poboljšanje kvaliteta stručnog rada zaposlenih sa korisnicima.</s><s>Nadzor takođe predstavlja jedan od mogućih vidova kontrole odnosno uspostavljanja provere kvaliteta.</s><s>Nadzor predstavlja proces sistematskog i analitičkog prikupljanja informacija u skladu sa indikatorima koji su primarni za tu socijalnu ustanovu i to u cilju obezbeđivanja podataka o stepenu napretka i dostignuća pruženih usluga.</s><s>Ovakav nadzor, uz stalne analize i izveštaje, pomaže upravljačkom menadžmentu da otkloni nedostatke i poboljša kvalitet svojih usluga.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001 se koristi u okviru institucija socijalnog osiguranja kada sama institucija želi da usavrši svoj sistem menadžmenta kvaliteta kojim osigurava poverenje države i građana u svoje organizacione sposobnosti uslugama koje su prilagođene korisničkim potrebama i očekivanjima.</s><s>ISO 9001 je standard na osnovu čijih zahteva i saglasnosti, sistem Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje menadžmenta kvaliteta u organizacijama treba da bude sertifikovan od eksternog tela.</s><s>Svi standardi provere kvaliteta upravljačkog menadžmenta merljivi su prema ljudskim, materijalnim, kao i naprednim softverskim rešenjima.</s><s>Sa primenom ISO 9001 standarda širi se spektar kontrole kvaliteta, te se na osnovu datih kontrola redovno vrše analize koje potvrđuju primenu ovog standarda i implementaciju u okviru provere kvaliteta upravljanja menadžmenta (slika 3).</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 3. Rast primene standarda ISO 9001 Š8Ć.</s><s>Da bi provera kvaliteta primene standarda bila uspešno implementirana u sistem socijalnog osiguranja, procenjuje se kao uspešna ukoliko ispunjava neke od kriterijuma: • Realističnosti - ostvarivi su i dostižni; • Pouzdanosti - obezbeđuju unapređenje ishoda socijalnog osiguranja; • Jasnosti - podjednako su razumljivi profesionalcima i korisnicima; • Merljivosti - procenjuju se putem kvalitativnih i kvantitativnih pokazatelja Š5Ć.</s><s>Sistem provere kvaliteta, u smislu postignute implementacije i održivosti sfere socijalnog osiguranja, podrazumeva adekvatan strukturni proces u samoj organizacionoj šemi institucije u koji su uključeni svi relevantni ljudski resursi, a podrazumeva i sam proces i ishod poslovanja.</s><s>Procesni ishodi su adekvatni postupci u odnosu na rešavanja korisničkih zahteva.</s><s>Njihova brzina u realizaciji predmeta i međusobna uspešna saradnja sa svim bliskim i sličnim institucijama socijalnog osiguranja, takođe spada u vrstu procesnog ishoda.</s><s>Sam ishod poslovanja možda je jedan od bitnijih elemenata kvaliteta primene standarda jer se njime potvrđuje stepen rešenih, neponovljenih i dostignutih efekata u cilju ostvarenja želja i potreba korisnika usluga.</s>\n<s>3.1.</s><s>Formiranje procesa standardnog kvaliteta Procesno funkcionisanje sistema socijalnog osiguranja po svojoj upravljačkoj koncepciji bazirano je na opštem sistemu menadžmenta kvaliteta.</s><s>Menadžment kvaliteta u ovom slučaju ima servisnu funkciju pružanja izvesnih usluga korisnicima.</s><s>Svaki procesni i organizacioni segment grupisan je u okviru posebnih procesa koji treba da deluju kao jedinstvena celina.</s><s>Na ovaj način strukturisana upravljačka organizacija treba da omogući eliminisanje mogućih grešaka, smanjenje vremenskog intervala kašnjenja, maksimalnu realizaciju primene svih raspoloživih resursa, potpunu orijentaciju i prilagodljivost prema korisnicima usluga, kao i kritički odnos prema svim realizovanim ili nerealizovanim poslovima iz svog domena.</s><s>Svaka primena procesa čini da organizacija posluje kao jedinstvena celina u kojoj je sistem poslovanja usmeren prema korisnicima, a svaki segment u svom okruženju je razrađen sopstvenim menadžmentom poslovanja.</s><s>Pojedinačni procesni segmenti su usmereni tako da u svakom pojedinačnom lancu poslovanja sistem grešaka i rizika bude sveden na minimum, a da se ostvare maksimalni rezultati učinka.</s><s>Ovakvim načinom procesnog poslovanja, vreme provedeno od osnovnih zahteva korisnika do same realizacije uključuje racionalnost, a planirani segmenti omogućavaju korišćenje svih raspoloživih materijalnih i ljudskih resursa.</s><s>Suština procesnog funkcionisanja pruža sistemu menadžmenta kvaliteta proveru efikasnosti i obučenosti kadrova koji rade sa korisnicima i obrađuju njihove zahteve.</s><s>Samu realizaciju mora da prati stalna analiza poslovanja i kontrola svakog segmenta procesa.</s><s>Na taj način rizici poslovanja se smanjuju, dok se efikasnost povećava.</s><s>Unapređenje kvaliteta postiže se procesom koji se načelno zasniva na PDCA ciklusu (takozvanom Demingovom cikusu), kao proces kontinuiranog poboljšanja menadžmenta kvaliteta Š6Ć (slika 4).</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje U situaciji kada se ovakav ciklus primenjuje u praksi, sistem ulaznih i početnih zahteva korisnika mora da prođe kroz sve planirane procesne faze na što efikasniji način kako bi krajnji rezultat, odnosno zadovoljstvo korisnika, opravdalo sistem kvaliteta.</s><s>Procesni postupak, primenjen u praksi, prikazan je na slici 5. Slika 5. Proces uspešnosti sistema kvaliteta Š17Ć Ovako postavljena procesna funkcija organizacije socijalnog upravljanja treba da bude osnovna smernica prilikom realizacije i tretiranja svakog delovanja koje je usmereno prema ostvarenju usluga.</s><s>Pojedina odstupanja mogu se naći u sažimanju izvesnih načina realizacije pojedinih aktivnosti koje su u direktnoj zavisnosti od veličine same matične organizacije i raspoloživih kapaciteta.</s><s>Tu se misli na odgovornost menadžmenta koji mora da se ogleda i u pravilnoj raspodeli poslova i resursa, njihovoj stalnoj kontroli i nadogradnji kako bi jedan procesni ciklus prema zahtevima korisnika uvek bio uspešno realizovan.</s><s>Posebne procesne funkcije mogu biti modifikovane na osnovu pojedinih parametara, a sam predlog mogućih modifikacija prikazan je u tabeli 1.</s>\n<s>Iz priložene tabele, uočava se da definisane procesne aktivnosti imaju svoje pojedinačne zahteve zarad obezbeđivanja pune kontrole i funkcionalnosti u realizaciji usluga.</s><s>One se mogu segmentirano modifikovati u zavisnosti na konkretnu i objektivnu situaciju.</s><s>Takođe, primetno je da je sistem menadžmenta po svojoj funkciji odgovoran za svaki procesni nivo i kao takav bi trebao da organizuje timski rad i koordinaciju svih pojedinačnih procesa kako bi se obezbedio pun kvalitet usluga.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Tabela 1. Moguća definisanja pojedinih procesa funkcionisanja Svrha</s>\n<s>− Identifikovanje korisnika i ostalih zainteresovanih strana, kao i njihovih zahteva, potreba i očekivanja u cilju definisanja željenih izlaza. − Prikupiti, analizirati i odrediti zahteve, potrebe i očekivanja. − Neprekidno komunicirati kako bi obezbedili kontinuitet ispravnog shvatanja njihovih zahteva, potreba i očekivanja.</s>\n<s>− Utvrditi zahteve za sisteme menadžmenta kvaliteta, životnom sredinom, zdravom i bezbednom radnom sredinom, poslovnim rizikom, društvenom odgovornošću i drugim disciplinama koje će biti primenjene u organizaciji.</s>\n<s>− Na bazi analize zahteva, potreba i očekivanja uspostaviti politiku i ciljeve organizacije. − Na bazi tih politika, menadžment mora da zacrta ciljeve za željene izlaze, odnosno odgovor na uslužne zahteve.</s>\n<s>− Identifikovati sve procese koji su potrebni za realizaciju željenog izlaza. − Utvrditi procese potrebne da bi se postigao željeni izlaz.</s><s>Ovi procesi obuhvataju menadžment, resurse, realizaciju i merenje i poboljšavanje. − Identifikovati sve ulaze i izlaze procesa zajedno sa isporučiocima, korisnicima i ostalim zainteresovanim stranama (unutrašnjim i spoljašnjim).</s>\n<s>− Odrediti tok procesa u nizu i njihove interakcije. − Definisati i razviti mrežu procesa i njihovih interakcija.</s><s>U obzir uzeti sledeće: korisnika svakog procesa,</s>\n<s>− Dodeliti odgovornost i ovlašćenja vezana za svaki proces. − Definisati pojedinačne uloge i odgovornost za obezbeđivanje primene, održavanja i poboljšavanja svakog procesa i njegovih interakcija.</s><s>Pojedinac sa ovakvom odgovornošću i ovlašćenjima naziva se „vlasnik procesa“. − U cilju menadžmenta interakcijama procesa uputno je oformiti „tim za menadžment procesima“ koji ima uvid u sve procese, a koji uključuje predstavnike svakog od procesa u interakciji.</s>\n<s>U sistemu socijalnog osiguranja koriste se odredbe standarda ISO 9001.</s><s>Prvobitno baziran na standardu ISO 9001:2008 i kasnijom revizijom u pojedinim klauzulama, standard je revidiran te poboljšan za praktičnu primenu.</s><s>Posebno važan segment kod uvođenja novog standarda jeste potreba za dobijanjem nove sertifikacije uspešnog uvođenja i primene u organizaciji.</s>\n<s>Najbolji način za komparaciju novih i prerađenih standarda sa prethodnim standardima je postavljanje paralele između dva standarda radi uočavanja osnovnih razlika među njima Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 6. Paralelni prikaz standarda</s>\n<s>Suština standarda ISO 9001:2015 određuje zahteve za sistem upravljanja menadžmenta kvalitetom koje organizacija sprovodi kada Š12Ć: a) mora da pokaže svoju sposobnost da dosledno pruža proizvode i usluge koji udovoljavaju korisnicima i važećim zakonskim i regulatornim zahtevima, i b) ima za cilj da poboljša zadovoljstvo korisnika efikasnom primenom sistema, uključujući procese za unapređenje sistema i obezbeđivanje usaglašenosti sa klijentom, kao i važećim zakonskim i regulatornim zahtevima.</s><s>Svi zahtevi ISO 9001:2015 su opšti i primenljivi na bilo koju organizaciju bez obzira na vrstu, veličinu ili proizvode/usluge koje pruža.</s><s>ISO 9001:2015 opisuje osnovne koncepte i principe upravljanja kvalitetom koji su univerzalno primenljive u nekim od strukturno organizovanim organizacijama.</s><s>To su organizacije koje: ➢ traže stalni uspeh primenom sistema upravljanja kvalitetom; ➢ korisnici koji traže poverenje u sposobnost organizacije da dosledno pruža proizvode i usluge u skladu sa njihovim zahtevima;</s>\n<s>➢ organizacije i zainteresovane strane koje žele da poboljšaju komunikaciju kroz zajedničko razumevanje rečnika koji se koriste u upravljanju kvalitetom; ➢ organizacije koje vrše procenu usaglašenosti u skladu sa zahtevima ISO 9001; ➢ pružaocima obuke, procene ili saveta u oblasti upravljanja kvalitetom; ➢ programerima srodnih standarda.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje ISO 9001:2015 određuje pojmove i definicije koji se primenjuju na sve standarde upravljanja kvaliteta i sistemom upravljanja kvaliteta koje je razvio ISO/TC 176.</s><s>Organizacije koje posluju po ovim standardnim zahtevom, svoju primenljivost realizuju veoma različito, zavisno od veličine organizacije, resursa, razvijenosti poslovnog sektora i spoljašnjim zahtevima.</s>\n<s>Prve tri klauzule u ISO 9001:2015 uglavnom su iste kao i one u ISO 9001:2008, ali postoje značajne razlike između ISO 9001:2008 i ISO 9001:2015 od četvrte klauzule pa na dalje.</s><s>Poslednjih sedam klauzula uređeno je prema PDCA ciklusu (Plan, Do, Check, Act).</s><s>Kako je sama promena nastala u deset osnovnih upravljačkih komponenti, promene koje su nastale u samom ciklusu i implementaciji prikazane su na slici 7. Slika 7. Promene u PDCA ciklusu standardom ISO 9001:2015 Š11Ć Slika 7 prikazuje da osnovne klauzule 4, 5, 6 i 7 ISO 9001:2015 spadaju u okviru PLANA (P); klauzula 8 spada pod URADI (D); klauzula 9 pripada PROVERI (C), a klauzula 10 pokrivena je DELOVANJEM (A).</s><s>Ovim izmenama, novi ISO 9001:2015 standard nastoji dati dodatni zamah stalnom i sistematskom unapređenju procesa unutar organizacija.</s><s>Sam standard ISO 9001:2015 ima strukturu visokog nivoa (HLS).</s><s>Kao rezultat nove postavke u deset klauzula, ISO 9001:2015 sada ima istu nedvosmislenu strukturu kao i svi standardizovani sistemi upravljanja, poznati kao struktura visokog nivoa (HLS).</s><s>Ovim standardom je znatno olakšana integracija različitih sistema upravljanja.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje U ISO 9001:2015 postoji veći naglasak na merenju i pravilnoj proceni ulaza i izlaza procesa.</s><s>Ono podrazumeva pažljivo praćenje koji su to proizvodi, informacije i specifikacije uključeni u proces organizacije poslovanja.</s><s>Takođe, moraju se jasno proveriti svi prateći elementi koji izlaze iz organizacije kao finalnog zadovoljenja zahteva korisnika.</s><s>Razmišljanje zasnovano na riziku zauzima veoma važno mesto u ISO 9001:2015 standardu.</s><s>Danas je osnažena važnost organizacije da koristi analizu rizika kako bi mogla sama da odlučuje koji izazovi postoje u upravljanju poslovnim procesima.</s><s>Formalna analiza rizika, poznata mnogim organizacijama putem FMEA ili HACCP sistema, postavila je standard za sve.</s><s>Kako bi se naglasila njena dominacija, koncept rizika se javlja u četrdeset i osam slučajeva u ISO 9001:2015 u poređenju sa samo tri koja su bila u ISO 9001:2008.</s><s>Dodatno mišljenje zasnovano na riziku učinilo je prethodne preventivne mere rizika standarda ISO 9001:2008 suvišnim.</s><s>Spomenute preventivne mere, izostavljene su u revidiranom ISO 9001:2015 standardu.</s>\n<s>Standardima ISO 9001:2015 od organizacija se zahteva izgradnja svog sistema upravljanja kvalitetom iz specifične grane u kojoj je aktivna.</s><s>To između ostalog znači da organizacija mora uzeti u obzir potrebe i očekivanja zainteresovanih strana, te procenu svih relevantnih faktora iz unutrašnjeg i spoljašnjeg strateškog poslovanja.</s><s>Takođe, mora pokazati da kao organizacija razume i reaguje na očekivanja svih zainteresovanih strana.</s><s>U okviru standarda ISO 9001:2008, korisnici su često imenovani kao jedina zainteresovana strana.</s><s>Ovaj koncept razmišljanja je proširen u standardu ISO 9001:2015.</s><s>Pored kupaca, dobavljači, osoblje, akcionari, zakonodavna tela, društvo, unutrašnji kupci itd., uključeni su kao zainteresovani subjekti.</s><s>Svaka organizacija mora biti svesna važnosti svih nastalih promena u sistemu zahteva i standarda zainteresovanih strana i predvideti ih u poslovanju i pružanju proizvoda, odnosno usluga.</s><s>To svakako ne znači da se odvijaju veće promene unutar same organizacije (koja već posluje po određenim standardima), već da sada organizacija ima obavezu da na drugačiji i sveobuhvatniji način prepozna zahteve i očekivanja korisnika i zainteresovanih strana u svakom momentu.</s><s>To predstavlja suštinu samog sistema upravljanja kvalitetom.</s>\n<s>ISO 9001:2015 takođe stavlja veći naglasak na posvećenost rukovodstvu i menadžmentu.</s><s>Iziskuje veće učešće top menadžera i poslovnih lidera u kontroli sistema upravljanja kvalitetom.</s><s>Cilj standarda ISO 9001:2015 je da podstakne integraciju i harmonizaciju sa poslovnim procesima i poslovnim strategijama.</s><s>Upravljačka struktura mora preuzeti veću odgovornost za efikasnost sistema upravljanja kvalitetom.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Pošto ISO 9001:2015 više pažnje posvećuje upravljanju rizicima, zainteresovanim stranama i kontekstu organizacije, sistem upravljanja kvalitetom se takođe bolje uklapa u potrebe najvišeg menadžmenta.</s><s>Sistem upravljanja kvalitetom je danas, više nego ikad, sredstvo za strateški uspeh u rešavanju potreba zainteresovanih strana i upravljanja mogućnostima i pretnjama.</s>\n<s>Istaknuto mesto u ranijem standardu imao je predstavnik menadžerske organizacije (a ujedno i član upravnog odbora), koji je imao odgovornost i ovlašćenja za upravljanje sistemom kvaliteta na adekvatan način.</s><s>ISO 9001:2015 prestaje da spominje ovaj aspekt i sada je glavna ideja i akcenat na promeni kvaliteta u svim nivoima organizacije.</s><s>Više se ne zahtevaju obavezne dokumentovane procedure ili priručnik kvaliteta, već „dokumentovane informacije“ koje se nalaze u praktično svim klauzulama ISO 9001:2015.</s><s>U definiciji se navodi da su to „informacije koje organizacija mora da kontroliše i održava Š11Ć“.</s><s>Informacije mogu biti u bilo kom formatu i dolaze iz različitih izvora i medija.</s><s>Zbog toga su mogući različiti oblici dokaza ili dokumentacije.</s><s>U tom kontekstu, ne postoji više „evidencija“ kao pojam, već „čuvanje dokumentovanih informacija“.</s>\n<s>Pod pretpostavkom da je organizacija već sertifikovana po ISO 9001 standardu, preporučuje se preuzimanje sledećih koraka za zadovoljavanje novih ISO 9001:2015 standarda Slika 8. Koraci za prelaz na standard ISO 9001:2015 Š11Ć Slika 8 grafički prikazuje sledeće:</s>\n<s>1. Osnovno merenje – Baseline measurement Potrebno je izvršiti merenje osnovne vrednosti u samoj organizaciji.</s><s>Neophodno je napraviti kompletan pregled trenutnog stanja sistema upravljanja kvalitetom i vođenja poslovanja organizacije.</s>\n<s>Napraviti plan na osnovu merenja osnovne linije zahteva.</s><s>Zahvaljujući tom planu, moguće je izdvojiti vreme neophodno za izvršenje svih izmena i zatim primeniti poboljšanje u svakom procesnom koraku.</s>\n<s>Sprovoditi promene u skladu sa planom pristupa.</s><s>Uključiti merne tačke i prekretnice razvoja.</s><s>4. Revizija i analiza procesa – Auditing and process analysis Analizirati sve promene u ostvarenju željenih efekata.</s><s>Analizirati ulaz i izlaz procesa koji se smatraju važnim i relevantnim na osnovu kritičnih ili rizičnih parametara.</s><s>5. Sertifikacija - Certification</s>\n<s>Na osnovu prethodnih koraka izvršiti sertifikaciju organizacije za novi standard.</s><s>6. Komunikacija sa zainteresovanim stranama - Communication Upoznavanje svih zainteresovanih strana i korisnika sa novim sertifikatom, kako bi se pokazala vidljiva napredna komponenta organizacije i želja za unapređivanjem kvaliteta.</s><s>Organizacije koje posluju po sistemu standarda upravljanja kvalitetom ISO 9001 ne moraju odbaciti svoje postojeće procedure i dokumentaciju.</s><s>Dovoljna je nadogradnja u načinu upravljačke i menadžerske strukture.</s>\n<s>3.3.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u socijalnoj zaštiti Implementacija određenih standarda koji su modifikovani u odnosu na trenutne i realne potrebe socijalne službe pokazuje da su njihovom primenom: 1) Socijalne službe primenile poboljšanje procesa rada, motivaciju zaposlenih, unutrašnju komunikaciju i dizajn poslova, a time poboljšali i rezultate pruženih usluga;</s>\n<s>2) Primetni su uticaji na uvođenje specifičnih usluga iz socijalnog domena; 3) Povećao se administrativni deo poslovanja koji je sada elektronski dokumentovan, bolje struktuiran i prilagodljiviji specifičnim potrebama korisnika.</s>\n<s>Primena novog i modifikovanog standarda pruža veće šanse za razvoj novih aplikacija koje su usmerene prema korisnicima (što svakako predstavlja bitan momenat), dok istovremeno pruža šansu i zaposlenima da se kontinuirano edukuju i šire svoja iskustva.</s><s>Zamišljen je kao standard koji će se prilagoditi svakoj organizaciji sa specifičnim potrebama i resursima, a koja će svoje ciljeve realizovati po utvrđenom standardnom procesu.</s><s>Kada je konkretno u pitanju rad socijalne službe, standardni kvalitet se odnosi na: Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje • uvođenje novih tehnologija kao osnovnog umreženog sistema sa drugim srodnim i relevantnim institucijama koje imaju građane kao centralnu kategoriju; • umrežavanje sistema kako bi se omogućilo stvaranje opšteg uvida u socijalni segment korisnika kojima je potrebno pružiti neku od usluga; • brži i efikasniji način poslovanja kada se krajnjem korisniku odgovara na zahtev, deo je sistema kojim se omogućava obrada većeg broja zahteva i otvaraju nove uslužne oblasti;</s>\n<s>• koordinaciju svih službi koje rade na sistemu socijalne zaštite čime se postiže bolja efikasnost u radu i podiže opšti nivo kvaliteta sistemskog upravljanja; • menadžersku strukturu koja u ovom novom sistemu poslovanja ima koordinatorsku ulogu i mogućnost da češćim analizama i izveštajima prati svaki segment rada i razvija nove strateške ciljeve.</s>\n<s>Primena novih standarda u socijalnom osiguranju ima sve veću ulogu i rasprostranjenost u međunarodnim okvirima što je i prikazano na slici 9. U periodu između 1993. do 2015. godine, broj organizacija koje primenjuju standarde je na izuzetno visokom brojčanom nivou.</s><s>Slika 9. Broj organizacija socijalne službe, korisnika ISO 9001:2015 Š9Ć Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje 4. SISTEM SOCIJALNE ZAŠTITE U REPUBLICI SRBIJI 4.1.</s><s>Proces socijalne zaštite</s>\n<s>U trenutku kada se Republika Srbija opredelila za evropski put razvoja, bilo je neophodno prihvatanje i prilagođavanje svog načina poslovanja sa evropskim tokovima.</s><s>Svakako, jedna od oblasti kojoj je reforma bila neophodna (zajedno sa usaglašavanjem standarda kvaliteta usluga), jeste oblast socijalne zaštite.</s><s>Osnovu integracija iz oblasti socijalne zaštite čine međunarodni dokumenti i propisi kojima se štite ljudska prava iz domena socijalne sigurnosti.</s><s>U tu svrhu, reforma podrazumeva određene procese koji se zasnivaju na osnovnim principima Š2Ć:</s>\n<s>• Čuvanje i obezbeđenje korisničkih interesa; • Laka i nesmetana dostupnost svih usluga koje pruža zavod korisnicima; • Smanjenje restriktivnih mera i okruženja koji otežavaju proces rada; • Uvođenje izvesne samostalnosti korisnika na osnovu odgovornosti u radu i uvođenja participacije;</s>\n<s>Suština reformisanog sistema u oblasti socijalne zaštite mora se sprovoditi otklanjanjem izvesnih nedostataka koji se tiču pasivnosti korisnika.</s><s>Tom svrhom, potrebno je razviti razvojnu i mrežnu strukturu socijalnih usluga, a u okviru institucija koje vode socijalnu brigu sprovesti decentralizovani sistem.</s>\n<s>Prihvatajući ovakve strukturalne promene, Republika Srbija je potpisala pakt o ekonomskom, socijalnom i kulturnom pravu koji prati sledeće principe Š5Ć: • Zaštita kao univerzalna kategorija;</s>\n<s>• Samostalnost i dostojanstvenost korisnika; • Načelo isključivosti diskriminacije i poštovanje jednakosti; • Uključivanje osetljivih društvenih grupa; • Informisanost, transparentnost i privatnost informacija o korisniku; • Edukacija, sveobuhvatnost i koordinacija sa svim interesnim sferama; • Izrada i usvajanje socijalne strategije u okviru zakonskih i institucionalnih okvira; • Prihvatljivost novih standardnih načela i pristupačnost u otvorenosti sistema za nove zahteve.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje 4.2.</s><s>Sistem socijalne zaštite i strategija razvoja Sistem socijalne zaštite u Republici Srbiji sadrži određene podsisteme u okviru kojih obavlja svoje delatnosti.</s><s>Ti podsistemi odnose se na sledeće: • Socijalno osiguranje;</s>\n<s>Republika Srbija, svesna svojih potreba reforme socijalne zaštite, u tu svrhu sprovodi dugoročne strategije razvoja koje u svojoj osnovi imaju određenu strukturu (slika 10).</s><s>U okviru sistema funkcionišu i određene ustanove koje štite ovu oblast, poput Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Republike Srbije, ustanove socijalne zaštite dece, mladih, odraslih, starih lica, invalida, dece bez roditeljskog staranja, mladih sa izvesnim smetnjama u razvoju, usvajanje, porodični smeštaj, ustanove vaspitanja i Republički zavod za socijalnu zaštitu.</s>\n<s>Slika 10.</s><s>Osnovni ciljevi reforme razvoja socijalne zaštite Š22Ć Reformu i strategiju razvoja socijalne zaštite, Republika Srbija uvodi po faznom principu.</s><s>Odnosi se na usklađivanje svih propisa i smernica koje propisuje Evropska unija, a koji počivaju na izmeni i dopuni važećih zakonskih regulativa socijalne zaštite i posebne metodologije za proveru dosadašnjih razvojnih usluga socijalne sfere (što se posebno odnosi na finansijske izdatke koji prate ovu oblast).</s><s>Prema ovoj metodologiji, na osnovu datih Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje parametara, broja korisnika i finansijskih davanja, mogu se predvideti izvesni budući tokovi i razvijanje socijalne zaštite.</s><s>Polaznu osnovu čine trenutno dobijeni statistički podaci koji se posebno vode za svaki oblik socijalnog davanja.</s><s>Ilustrativno se mogu videti u tabelama 2 i 3. Tabela 2. Broj korisnika i rashoda po oblastima socijalne zaštite za 2015. godinu Š22Ć Vrsta usluge</s>\n<s>Sa utvrđenim sistemom reformske dinamike u socijalnom osiguranju, moguće je preko referentnih ustanova obezbediti posebne oblike usluga i kvaliteta u smislu: Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje • Unapređenja i razvoja kvaliteta usluga svim korisnicima; • Standardizacije socijalnih usluga u domenu kvaliteta pruženih usluga; • Edukacije sa akreditovanim sistemom pružanja usluga; • Usvajanja programa rada i aktivnosti koji su usmerene na kontinuiranom usavršavanju svih raspoloživih resursa;</s>\n<s>• Pravnih i normativnih akta kao neophodnost koja se mora sistemski usklađivati i uređivati kako bi mogli da zadovolje evropske i domaće standarde; • Novih organizacionih i upravljačkih metoda, primenljivih na nacionalnom i lokalnom nivou u okviru kojih se vrše i same transformacije u sistemu rada; • Praćenja sistema poslovanja kroz analitičku obradu podataka i jedinstvene baze podataka iz socijalne zaštite;</s>\n<s>• Širenja partnerskih odnosa sa drugim srodnim međunarodnim organizacijama koje mogu poslužiti kao model informisanja, novih oblika znanja i iskustva u socijalnoj zaštiti.</s>\n<s>Kvalitet obavljanja procesa socijalne zaštite dobar je pokazatelj razvoja države, njenog demokratskog opredeljenja, ali i poštovanja prava iz domena standardnih utemeljenja vladavine ljudskih prava.</s><s>U tom pogledu često se sagledava razvijenost i demokratičnost države - kada se uspešno bavi smanjenjem siromaštva i zaštite lica kojima je socijalna sigurnost neophodna.</s>\n<s>U okviru Republike Srbije, prvi i osnovni pravni akt u kom je sagledano pravo socijalne zaštite (kao pravo pravde i humanizacije), jeste Ustav Republike Srbije Š6Ć.</s><s>Pored Ustava o socijalnoj zaštiti, donešeni su i drugi pravni akti i propisi.</s><s>Oni obuhvataju: • Zakon o socijalnoj zaštiti („Sl.glasnik Republike Srbije, br. 24/11); • Posebne zakone o maloletnim učiniocima krivičnih dela, finansijskoj pomoći porodici sa decom, porodični zakon, o lokalnoj samoupravi, socijalnoj sigurnosti građana; • Nacionalne strategije za zapošljavanje, brige o izbeglim licima, za mlade; • Strategije razvoja socijalne zaštite, unapređenje položaja osoba sa invaliditetom; • Nacionalne izveštaje o socijalnoj zaštiti i smanjenju siromaštva.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje 5. EMPIRIJSKI OSVRT SOCIJALNOG OSIGURANJA 5.1.</s><s>Cilj i metodološki pristup istraživanju Socijalno osiguranje koje podrazumeva socijalnu zaštitu u više segmenata osiguravajućeg procesa u Republici Srbiji, nalazi se pred mnogim i neophodnim sistemskim reformama.</s><s>Reforme su neophodne u daljoj implementaciji socijalne sfere, kako bi bile usklađene sa evropskim standardima.</s><s>Na putu ka usklađivanju sa evropskim standardima učinjeno je dosta, a stalno i kontinuirano se radi i na osavremenjivanju socijalne sfere poslovanja, gde umnogome pomažu stalne analize i izveštaji rađeni periodično uz saradnju institucija poput Ministarstva finansija i Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.</s>\n<s>Za potrebe ovog rada analizirani su dostupni i relevantni izveštaji radi utvrđivanja stvarnog i trenutnog stanja socijalnog sistema na teritoriji Republike Srbije.</s><s>Osnovna metodologija rada bazirana je na prikazu zvaničnih podataka uz analitički pristup svakog podatka, na osnovu kojeg je moguće deskriptivnom metodom i sintezom podataka doneti izvesne zaključke.</s><s>Metodologija odabira podataka selektivnog je karaktera i u tu svrhu biće prikazani pojedini podaci koji se tiču opšteg karaktera socijalne zaštite u okviru pojedinih sistema osiguranja.</s>\n<s>Ovaj istraživački rad prati i postavljanje osnovne hipoteze koja za osnovu ima pretpostavku da je sistem socijalne zaštite koji se primenjuje u Republici Srbiji još nedovoljno razvijen, dok se isti sistem nalazi u puno razvijenijem i usaglašenijem standardnom okviru u Republici Hrvatskoj kao članici Evropske unije.</s><s>Postavkom ovakve hipoteze, sam cilj istraživanja jeste pokušaj da se kroz navedene podatke prikaže poštovanje standarda socijalnog osiguranja, te razloge za neophodno uvođenje standarda kao obaveznu praksu svih socijalnih ustanova.</s><s>Analizom dostupnih izveštaja, može se utvrditi način razvoja socijalnog osiguranja i pridržavanje utvrđenih standarda.</s><s>Upravo zato, metodologija istraživačkog rada je bazirana na prikazu i analizi ostvarenih rezultata iz domena usluga socijalnog osiguranja.</s><s>U okviru istraživanja glavni izvor informacija predstavljaju zvanični podaci objavljeni od strane ministarstava u okviru obeju država, zaduženi za praćenje i kontrolu propisanih standarda i realizovanih usluga i materijalnih davanja.</s><s>Dostupni podaci sistemom analize od opštih informacija, preko dedukcije, pa sve do pojedinačnih podataka, mogu pružiti posebne analitičke i statističke podatke o primeni i poštovanju naznačenog standarda.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Analitička obrada dostupnih podataka pruža i izvesne odgovore na pitanja koja se tiču glavnih tokova razvoja socijalnog osiguranja i reformi neophodnih za unapređenje kvaliteta 5.2.</s><s>Analiza socijalnog osiguranja u Republici Srbiji Početak analize socijalnog osiguranja u Republici Srbiji bazira se na prikazu opštih podataka količine resursa koje država izdvaja za oblast socijalnog davanja u odnosu na Evropsku uniju.</s><s>Ovo može poslužiti kao dobar početni pokazatelj trenutnog nivoa razvijenosti Okvir rashoda namenjenih za socijalnu zaštitu u sklopu Evropske unije, neophodno je pratiti na isti način kod svih članica zajednice prema principu zajedničkog Evropskog sistema integrisanih statističkih podataka o socijalnoj zaštiti (European System of Integrated Social Protection Statistics – ESSPROS) Š20Ć.</s>\n<s>Prema sprovedenoj metodologiji i izveštaju ESSPROS - a, izdvajanja za socijalnu zaštitu na nivou Evropske unije u 2014. godini iznosila su 28,5% BDP-a, pri čemu je uočena velika razlika između članica Evropske unije.</s><s>Kada se uporede rashodi u socijalnoj zaštiti Evropske unije i Republike Srbije, kroz procenat BDP-a se vidi da se Republika Srbija nalazi ispod proseka izdavajanja, dok se s druge strane primećuje da izdvaja veća sredstva od nekih članica Evropske unije.</s><s>Na osnovu toga, procena je da se rashodi za socijalna izdvajanja u Republici Srbiji sukcesivno povećavaju u proseku za 24% godišnje.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Zemlje EU sa najmanjim izdvajanjem za socijalnu zaštitu kao % BDP-a Rumunija</s>\n<s>Prema daljoj metodološkoj analizi primećuje se da je izdvajanje (i ako je u nekom delu primetno veće ulaganje) prema proračunima, ipak najmanje izdvajanje po glavi stanovnika.</s><s>Ovo se može smatrati ključnim momentom za smanjenje siromaštva, što predstavlja osnovu razvoja društvenog i socijalnog sistema.</s><s>Može se meriti preko indikatora RSSI – rizik siromaštva ili socijalne isključenosti, koji prati materijalna davanja i intenzitet rada.</s><s>Ponekad se između članica Evropske unije vode polemike da li je ovaj način indikatorskog obračunavanja dosledan u mernom pogledu, te ga neke članice i ne primenjuju.</s><s>Bitno je znati da je suština ovog prikaza u sveobuhvatnom pristupu opštih trendova društva koji mere odnos socijalnog davanja i stope zaposlenosti.</s><s>Oni uglavnom prikazuju i stepen siromaštva.</s><s>Na osnovu ovih indikatora, procena stope siromaštva u Republici Srbiji prikazana je na Slika 11.</s><s>Stopa siromaštva na osnovu indikatora u Republici Srbiji za 2016. godinu Š24Ć</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Opšta analiza socijalnog osiguranja merljiva je i preko pokazatelja koji prikazuju profilni odnos korisnika osiguranja prema starosnoj, polnoj i urbanoj strukturi korisnika usluga (tabela 5).</s><s>Iz priložene tabele, može se primetiti da najveću stopu korisnika socijalnih usluga čine deca i mladi do 18. godina, dok se na drugom mestu nalaze korisnici između 18. i 64. godine života.</s><s>Takva struktura najviše je zastupljena u seoskim područjima u ujednačenom obimu u odnosu na pol.</s><s>To ukazuje da je seoska sredina sklonija siromašnijem društvenom razvoju na šta utiču brojni faktori poput odliva mladih, manjih šansi za zapošljavanje, staračkih domaćinstava i manjeg obima razvoja poljoprivrednih delatnosti.</s><s>Takođe, primetno je da je najveći broj korisnika socijalnih usluga, nezaposleno stanovništvo i da ono raste svake godine za jedan odsto.</s><s>Ako se sagleda brojčana struktura porodice, među korisnicima socijalnog davanja, nalaze se višečlane porodice koje imaju troje ili više dece.</s><s>U sagledanom odnosu korisnika, primetan je i podatak da su korisnici bez osnovnog obrazovanja, što se smatra razumljivim faktorom usled otežanja da se preko redovnog zaposlenja pronađu odgovarajući poslovi koji bi obezbedili materijalnu sigurnost stanovništva – primaoca socijalnih usluga.</s><s>Interesantan je podatak da su po svim ovim kategorijama primetna i blaga uvećanja u odnosu na prethodnu godinu i da je jedino smanjenje zabeleženo u davanjima prema manjim urbanim gradovima.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Najčešći status na tržištu rada (18 i više godina)</s>\n<s>Za stvaranje potpunije slike o razvijenosti socijalnog osiguranja u Republici Srbiji, najbolje je koristiti pokazatelje koji predstavljaju prikaz po pojedinačnim oblicima socijalnog davanja koji su ujedno i najzastupljeniji u ovoj oblasti.</s><s>Svaka novčana nadoknada u ovu svrhu daje se sa detaljnom proverom socijalne karte pojedinca, gde se na osnovu parametara koji su unapred utvrđeni, određuje visina i pravo na iznos nadoknade.</s><s>Svaki oblik socijalnog davanja, odnosno novčane pomoći (NSP), isplaćuje se u garantnom minimumu prema zakonskim propisima, a na osnovu same strukture kojom se prate potrošačke cene i domaćinstva.</s><s>Prema ovim pokazateljima, moguće je i izvesno uvećanje nadoknade, što se posebno odnosi na višečlane porodice i porodice čiji su članovi radno onesposobljeni.</s><s>U ovom smislu se Republika Srbija razlikuje od većine država Evropske unije jer ne prati životni standard, dok su nadoknade za decu veoma niske.</s><s>Pored ove neusklađenosti, uočava se i da postoji nedovoljno određenih programa za aktiviranje korisnika socijalnog davanja zarad promene njihovog statusa.</s>\n<s>Novčana nadoknada za potrebe socijalnog davanja isplaćuje se iz budžeta Republike Srbije, a administrativni deo poslovanja sprovode nadležni centri.</s><s>Prema podacima Ministarstva za rad, do 2017. godine ovo pravo ukupno je iskorišćeno od strane od preko 120.000 domaćinstava (4,7% od ukupnog broja registrovanih domaćinstava).</s><s>Preko 270.000 čine odrasle osobe i deca, što predstavlja 3,8% od ukupnog broja stanovništva u Republici Srbiji.</s><s>Ovakav podatak se tendenciozno razvija svake godine.</s><s>Postoje izvesna odstupanja samo u pogledu nekih pojedinačnih davanja koja variraju u odnosu na strukturne promene stanovništva u pogledu urbanizacije i zapošljavanja.</s><s>U tabeli 6 prikazani su podaci korisnika i godišnjih rashoda za period od 2014. do 2017. godine na osnovu kojih se mogu videti načini povećavanja broja korisnika, a samim tim i povećavanje rashoda.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Tabela 6. Broj korisnika i godišnjih rashoda socijalnog davanja Š27Ć Godina</s>\n<s>Prateći ovakva kretanja, moguće je izvesti pojedine pokazatelje u pogledu koliko domaćinstava koristi osnovna, a koliko posebna i uvećana prava na ime onesposobljenosti za rad.</s><s>Podaci prikazani na slici 12, govore o procentualnom odnosu korišćenja pojedinačnih davanja u odnosu na posebne kategorije korisnika.</s><s>Primetno je da je najveći broj korisnika socijalnog davanja iz domena osnovnih davanja i to sa 68%, a da su procentualno po 16% podjednako zastupljena davanja na ime posebnih davanja i davanja deci sa jednim roditeljem.</s><s>Treba istaći da su u ovom prikazu uglavnom zastupljena davanja porodicama sa decom.</s><s>Slika 12.</s><s>Procentualni odnos pojedinačnih davanja domaćinstvima Š27Ć Poput ranije rečenog, kada je u pitanju starosna struktura (ali sada prikazana prema konkretnijoj starosnoj dobi), velika je zastupljenost korisnika socijalnih usluga među decom.</s><s>Za isti period od 2014. do 2017. godine, procenat korišćenja socijalnih usluga među decom iznosio je 38,9%, što predstavlja 18,8% od ukupnog broja stanovnika.</s><s>Socijalno davanje licima starijim od 65 godina mnogo je manje u odnosu na prosečna druga davanja, pa je tako 5,4% starijeg stanovništva zastupljeno u davanjima u odnosu na ukupan broj populacije.</s><s>To ukazuje na veoma lošu materijalnu situaciju dece, uslovljenu brojnim spoljašnim faktorima poput nezaposlenosti roditelja i statusom njihovih materijalnih primanja.</s><s>Posmatranjem polne Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje strukture stanovništva, uočava se da ne postoje velike oscilacije u socijalnim davanjima.</s><s>Pripadnice ženskog pola zastupljene su u davanjima u iznosu od 46,15%, dok su muškarci zastupljeni u iznosu od 51,85%.</s>\n<s>Posmatranjem regionalnih zastupljenosti socijalnih davanja (koje u neku ruku govore i o opštoj materijalnoj slici regiona u Republici Srbiji), primetno je da je najmanji broj korisnika na teritoriji Beograda sa svega 1,9%, dok je najveća stopa davanja u Vojvodini sa 5,2%.</s><s>Što se tiče teritorije juga Srbije, procenat socijalnih davanja iznosi 4,8%.</s><s>Na osnovu prethodno pomenutih procentualnih podataka, izvodi se konačan zaključak da je od ukupnog broja stanovništva 55% korisnika sa juga Srbije, 37% korisnika sa teritorije Vojvodine, a 8% sa teritorije grada Beograda.</s>\n<s>Slika 13.</s><s>Korisnici prema regionalnoj zastupljenosti Š27Ć Analitičkim pristupom sagledavanja prethodnih podataka, može se izvesti zaključak da svaki dobijeni podatak ne mora nužno da znači i da je povećana stopa siromaštva građana.</s><s>Socijalna davanja se sagledavaju i kroz brojne prateće faktore.</s><s>Postoji mogućnost da su se davanja uvećala, jer je način dosadašnje obrade zahteva mnogo pristupačniji i efikasniji, a samim građanima je umnogome pojednostavljen način realizacije i dobijanja potrebnih informacija.</s><s>Sistem upravljačke delatnosti socijalnih službi je strukturno podeljen po procesnim segmentima koji sa umreženim podacima olakšavaju obradu podataka i prikupljanje potrebne dokumentacije.</s><s>Na taj način, zahtevi se brže obrađuju čime se povećava i broj korisnika.</s><s>Naravno, udeo u ovim procentima svakako ima i prosečno sagledavanje mesečnih prihoda koje se uvećava na osnovu statističkih podataka, pri čemu se beleži blagi porast prosečnih primanja u Republici Srbiji.</s><s>Osim toga, teritorijalna raznolikost i brojčane oscilacije Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje u broju korisnika mogu da upute i na podatak da je sam lokalni sistem razvijenosti samouprave različit, te je na osnovu toga i sistem razvijenosti socijalnih službi različito efikasan.</s><s>U prilog prethodnim zaključcima o razlikama u samom novčanom iznosu kod korisnika usluga socijalnog prava, može se iz tabele 7 videti raspon pojedinačnih davanja, za iste kategorije socijalnog osiguranja, u periodu 2014. i 2017. godine.</s><s>Tabela 7. Odnos pojedinačnih davanja u odnosu na relevantne iznose Š27Ć 2014. godina</s>\n<s>U tabeli 7, sagledano je uvećanje koje se odnosi na prosečne zarade, davanja na ime broja dece u domaćinstvu, sposobnosti za rad članova porodice i osnovice koja je početna referenca za pojedinačna rešenja.</s><s>Prema ovim podacima, domaćinstvima se materijalna davanja transformišu uvek u odnosu na prag rizičnog siromaštva i kreću se u proseku od 34% do 46%, što je takođe pojedinačno regulisano i u odnosu na druge pokazatelje.</s><s>Ti pokazatelji u ukupnom sagledavanju imaju osnovne procentualne vrednosti koje se kreću od 0,65% za uvećane dodatke po domaćinstvu i 0,56% za osnovna davanja.</s><s>Procenat visine nadoknade koja se dobija na ime socijalnih davanja, kada su u pitanju porodice sa decom i radno sposobni pojedinci sa jednim ili dvoje dece, kreće se u iznosu od 38%, a porodice sa više od dvoje dece u iznosu od 62%.</s><s>Njihove nadoknade su ispod minimalnog nivoa zarade, a ostvarenje minimalne zarade ostvaruju samo porodice sa četvoro dece.</s><s>Značajan podatak u ovoj analizi zauzima i istraživanje koje potvrđuje da postoji skoro 85% pojedinaca koji nisu sposobni za obavljanje radnih delatnosti, a ostvarilo je ova davanja, dok ostalih 15% nije ostvarilo mogućnost za socijalna davanja jer poseduju neku drugu vrstu Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje materijalnog prihoda koji se najčešće odnosi na posedovanje poljoprivrednog zemljišta od kojeg se prihoduje.</s><s>Tendencija razvoja pojedinačnih programa socijalnog osiguranja zasniva se na adekvatnoj pomoći i podršci u iskorišćavanju takvog zemljišta, čime je moguće ostvariti i penziju kao i trenutne prihode za život.</s><s>Svakako, sva davanja koja se kreću u okviru različitih sistema su veoma niska u odnosu na zemlje okruženja i za sada iznose oko 0,5% izdvajanja koja su potrebna i predviđena u okviru evropskih standarda.</s><s>Sam razvoj socijalnog osiguranja, kao i adekvatne socijalne zaštite, u stalnoj je procesnoj reformi koja se intenzivno priprema kako bi odgovorila svim standardima.</s><s>To je svakako dug proces i zahteva stalnu analitiku mnogih parametara koji mogu pokazati buduće razvoje.</s><s>Jedan od tih parametra jeste i stepen privrednog i ekonomskog razvoja, stopa zaposlenosti, starosna struktura korisnika i stepen indikatorskih pokazatelja siromaštva.</s><s>Jedna od analiza koja se intenzivno radi i u okviru Vlade Republike Srbije i koja objavljuje pomenute podatke jeste analiza kretanja administrativno siromašnih čiji rezultati se mogu videti na slici 14.</s>\n<s>Slika 14.</s><s>Kretanje stope siromaštva u Republici Srbiji Š27Ć Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Kako bi dalja socijalna davanja i osiguranje teklo u skladu sa mnogim standardnim procedurama, jedan od sistema neophodan za razvijanje jeste i kontrola socijalne karte korisnika, odnosno automatizacija poslovanja u okviru socijalnih potreba.</s><s>Prema Strategiji, to podrazumeva neophodno vođenje elektronske socijalne karte, odnosno praćenje svakog kretanja pojedinca unutar njegovog socijalnog statusa.</s><s>Odnosi se na jedan od suštinskih reformskih procesa za obezbeđivanjem nesmetanog kvaliteta usluga i upravljačke strukture.</s><s>Sistem funkcionisanja baziran je na kordiniranom, mrežnom radu sa svim službama koje imaju iste sistemske okvire poslovanja, dok je svaka promena u bilo kom domenu vidljiva za druge korisnike mrežnog sistema.</s><s>Ovo predstavlja dobar način da se planira poslovna politika službe koja radi u ovom domenu, ali i bolji način planiranja na nivou države koja treba da obezbedi budžetska sredstva.</s><s>Osnovni koraci, kao i planirani poslovni segmenti ilustrativno su prikazani Slika 15.</s><s>Sistem uvođenja elektronske evidencije u skladu sa standardom Š24Ć Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje 5.3.</s><s>Analiza socijalnog osiguranja u Republici Hrvatskoj Socijalno osiguranje i zaštita u Republici Hrvatskoj sistemski su organizovani.</s><s>Podrazumevaju zaštitu posebno osetljivih društvenih grupa u koje spadaju bolesna lica, stara lica, nezaposlena lica, invalidi rada, socijalno ugrožena lica, porodice sa decom, a svaki segment ove zaštite regulisan je po principu solidarnosti.</s><s>Na taj način, socijalno osiguranje obuhvata: zdravstveno osiguranje, penzijsko osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti, porodični dodatak, socijalnu pomoć kao i dečiji dodatak.</s><s>Osnovni oblik zdravstvenog osiguranja sprovodi se preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), a obuhvata troškove zdravstvenih usluga propisanih zakonom.</s><s>U njih su uključene i usluge eventualnih povreda na radu, profesionalne bolesti, porodiljsko bolovanje kao i prevoz u slučaju potreba lečenja.</s><s>Pojedine usluge u vidu troškova ne pokriva osnovno zdravstveno osiguranje i njih pojedinac plaća individualno ili preko dodatnog zdravstvenog osiguranja.</s>\n<s>Penziono osiguranje se sistemski reformisalo od 1998. godine čime se došlo do tri osnovna oblika socijalnih usluga, razvrstanih prema starosnoj kategoriji, obaveznom individualnom penzionom osiguranju i dobrovoljnim penzionim osiguranjem.</s><s>Institucija zadužena za organizaciju i sprovođenje penzionog osiguranja je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) čiji rad je javan i transparentan.</s><s>Pravo socijalne zaštite može ostvariti svako lice koje je hrvatski državljanin sa prebivalištem u Hrvatskoj, ali i strano lice bez državljanstva sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj.</s><s>Pravo na socijalnu zaštitu mogu ostvariti i žrtve trgovine ljudima, kao i azilanti koji zakonito borave u Republici Hrvatskoj.</s><s>Korisnici prava socijalne zaštite su i deca bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske brige, mlađa punoletna lica, deca žrtve bilo kakvog nasilja u porodici, školi ili od strane trećih lica, kao i punoletna lica sa problemima u ponašanju.</s><s>Osim njih, socijalnu zaštitu dobijaju i trudnice ili porodice sa detetom do jedne godine života, a bez porodične sigurnosti i odgovarajućih uslova za život; porodice kojima je potrebna stručna pomoć usled problema koje imaju u toku ili nakon okončanja bračnih odnosa; odrasle osobe sa invaliditetom kao i osobe sa drugim privremenim ili trajnim problemima u zdravstvenom stanju.</s><s>Minimalnu nadoknadu moguće je ostvariti ukoliko je osoba samac, a sopstvenim radom nije u mogućnosti da obezbedi dovoljno materijalnih sredstava za život.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Ukoliko radno sposobno lice koristi usluge socijalne službe, a u međuvremenu dobije poziv od zavoda za zapošljavanje i pritom odbije posao, to lice gubi sva prava iz socijalnog davanja.</s>\n<s>Prava i obaveze socijalnog osiguranja regulisani su posebnim zakonskim normama koje su usklađene sa propisima Evropske unije i komisije nadležne za praćenje socijalne sfere poslovanja.</s><s>Konkretno se odnosi na Zakon o socijalnoj skrbi i Obiteljski zakon, kao i Ustav Republike Hrvatske koji propisuje posebne odredbe socijalne zaštite.</s><s>Udeo socijalne zaštite u bruto domaćem proizvodu Republike Hrvatske u 2017. godini iznosio je 22,5% što predstavlja smanjenje od 0,4% u odnosu na 2016. godinu.</s><s>Bruto domaći proizvod u rastu cena beleži blagi porast za oko 9,8 milijardi kuna, što čini glavni razlog pada udela socijalne zaštite, uprkos rastu ukupnih izdataka socijalne zaštite za oko 0,7 milijardi Podaci koji govore o korisnicima na strani su samih primalaca socijalnih doprinosa u iznosu od 58,6% od ukupnog udela svih primalaca socijalne zaštite za 2016. godinu.</s><s>Naknade za socijalnu zaštitu ukupno čine 97,5% od ukupnih davanja socijalne zaštite u periodu od 2014. do 2017. godine.</s><s>Prema vrsti socijalnih nadoknada, preovlađuju materijalna davanja u novcu u iznosu od 66,7%.</s><s>Posebno interesantan podatak se odnosi na davanja koja su izuzetno visoka, a koja nisu prošla adekvatnu utemeljenost provere socijalne karte i nalaze se u iznosu od 83,1%.</s><s>U odnosu na funkcije socijalne zaštite, najveći deo naknada utrošen je za olakšavanje finansijskog opterećenja koje nosi starosna kategorija i predstavlja 36,5% od svih nadoknada koje se isplaćuju.</s><s>Zatim slede nadoknade za bolesti i zdravstvenog osiguranja sa 34,8%.</s><s>Prema ovim pokazateljima, najmanje je izdvojeno za sistem stanovanja sa svega 0,2% socijalnog davanja.</s><s>Na osnovu tabele 8, mogu se videti ukupna izdvajanja u kunama za svaku pojedinačnu oblast sistema socijalnog davanja za period od 2015. do 2017. godine.</s><s>Tabela 8. Ukupno izdvajanje socijalnog davanja po oblastima Š28Ć Izdvajanje socijalnog davanja po</s>\n<s>Podaci za 2016. i 2017. godinu, revidirani su radi uvođenja novog programa u ovoj oblasti istraživanja.</s><s>Nov program se naziva ESSPROS i usklađen je sa osnovnom metodologijom rada ovog načina istraživanja.</s><s>Revidirani podaci su i o zdravstvenoj zaštiti i prilagođeni su metodi iskazivanja podataka tačnom naznakom vremena, nastalog tokom pojedinog događaja, a koji je usklađen sa pravima i ispunjenim obavezama.</s><s>Podaci prikupljeni istraživanjem ESSPROS-a su veoma prilagodljivi i skloni novim revizijama kada se prikupe novi podaci o pojedinačnim sistemima osiguranja.</s><s>Ukoliko se sagledaju pojedinačna davanja za svaki od segmenata socijalnog osiguranja, uočava se da se davanja na ime nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj svake godine smanjuju kao rezultat smanjenja nezaposlenosti, a da se izdvajanja na ime penzionog osiguranja srazmerno povećavaju.</s><s>Tako je u 2015. godini realizovano ukupno 656.742 izdvajanja u svrhu penzionih osiguranja, dok je u 2017. godini taj iznos porastao na 675.893.</s><s>U istom odnosu povećava se i broj osiguranja na ime zdravstvenih davanja koja se kreću u približno istom broju sa osnovnim zdravstvenim i dodatnim osiguranjem iz domena posebnog osiguranja za bolesti.</s><s>Takođe je primetna tendencija opadanja na ime davanja za bolesti koje se plaćaju na ime bolovanja i odsustva sa posla.</s><s>Ovakva izdvajanja za određena osnovna davanja su uglavnom uokvirena uobičajenim nadoknadama koje spadaju u osnovna davanja države.</s><s>Međutim, poseban segment davanja se odnosi na socijalna izdvajanja u domenu nadoknade koja se daje ugroženim licima.</s><s>U tom kontekstu, u tabeli 9 su prikazana procentualna izdvajanja po posebnim segmentima sistema socijalne zaštite i nadoknade, gde je značajan podatak da se godišnje smanjuje broj korisnika dece.</s><s>To može biti pokazatelj da se radno angažovanje i njihova materijalna sigurnost povećavaju sa opštim ekonomskim razvojem.</s><s>Tabela 9. Procentualni odnos davanja po oblastima Š28Ć Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Ukupni izdaci za naknade socijalne zaštite Bolest/zdravstveno osig.</s>\n<s>Socijalna isključenost koja nije drugde klasifikovana Ovi podaci se najbolje mogu ilustrativno prikazati kroz praćenje rasta i pada pojedinih davanja preko grafikona na slici 16.</s>\n<s>Slika 16.</s><s>Grafikon odnosa pojedinih davanja socijalnog osiguranja po oblastima Š28Ć Kada se ovi podaci prenesu na ukupan bruto doprinos koji se ostvaruje u okviru Republike Hrvatske (slika 17.), takođe se primećuju veća ulaganja u pogledu povećanja iznosa nadoknade u odnosu na BDP.</s>\n<s>Slika 17.</s><s>Socijalna izdvajanja u odnosu na BDP Republike Hrvatske Š28Ć Sistem socijalne zaštite u Republici Hrvatskoj baziran je na propisima i standardima koje propisuje Evropska unija.</s><s>Intervencija Evropske unije u domenu socijalne zaštite odnosi Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje se na sva davanja privatnih ili fizičkih lica, sa ciljem da se omogući lakše materijalno funkcionisanje domaćinstava.</s><s>Socijalna davanja koja se obezbeđuju u materijalnoj nadoknadi, umnogome su veća od izdvajanja u Republici Srbiji jer se njihovi parametri, koji se kreću u odnosu na prosek zarada, znatno razlikuju.</s><s>Osnovna funkcija se ostvaruje u smislu primarne zaštite koja je zakonski i institucionalno posebno, standardno i kvalitativno određena.</s><s>U tu svrhu, jasna je i kontinuirana saradnja svih relevantnih institucija koje svoje poslovanje baziraju na analizi svih relevantnih podataka i na osnovu čega se prave detaljni planovi u kratkoročnom i dugoročnom domenu.</s><s>Obzirom da je Republika Hrvatska kao članica Evrposke unije u obavezi da pojedine sisteme socijalnog osiguranja obavlja prema novim propisanim načelima, njena obaveza je i izdvajanje određenih sredstva na ime tih davanja, a na osnovu BDP-a.</s><s>Kakav je odnos davanja prema drugim članicama unije, može se videti na slici 18.</s><s>Slika 18.</s><s>Izdvajanje za socijalno osiguranje prema drugim članicama EU Š29Ć Kada se uporede podaci izdvajanja za socijalnu zaštitu u Republici Hrvatskoj sa drugim evropskim državama članicama EU, uočava se da Hrvatska koja ima 21,1% BDP-a u proseku, veoma manje izdvaja za socijalnu zaštitu nego što je to prosek Evropske unije (29,5% u 2015. godini).</s><s>Primeri izdvajanja i vredni pomena su Danska koja izdvaja 34,6%, dok Francuska Iz ovih podataka, primećuje se da se Hrvatska nalazi u prosečnom izdvajanju za socijalnu zaštitu sagledano u odnosu na Sloveniju, Mađarsku, Češku, Poljsku i Slovačku.</s><s>Kad se socijalni izdaci izraze u ekonomskom standardu prikazanom preko kupovne moći, takođe se primećuje da manje od Hrvatske za socijalnu zaštitu izdvajaju Rumunija, Bugarska i baltičke zemlje.</s><s>U okviru ostvarenja prava socijalnog osiguranja, svaka institucija ima svoje posebne Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje nadležnosti koje u poslovnom smislu ostvaruju po svojoj teritorijalnoj pripadnosti.</s><s>Na osnovu toga, vrše se i analize o korisnicima koji su zastupljeni u posebnim županijskim regionima.</s><s>Rezultati paralelne analize korisnika i materijalnog davanja, prikazane su na slici 18 na kojoj se uočava da je najveće izdvajanje u gradskim, odnosno urbanim sredinama te da se posebno ističe grad Zagreb.</s>\n<s>Slika 19.</s><s>Izdaci u materijalnom davanju prema županijskoj podeljenosti Š29Ć Posebno značajno mesto u rešavanju socijalnih pitanja ima razvijenost posebnih programa kojima se nadoknađuju i stvaraju preduslovi za rešavanje nekih od socijalnih problema pojedinaca.</s><s>U tom kontekstu, primetno je da se od državnog do lokalnog nivoa kao dugoročni planovi razvijaju pojedinačni projekti i programi podrške, koji imaju izuzetan uspeh u rešavanju socijalnih problema (slika 20).</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 20.</s><s>Razvijenost programa podrške za rešavanje socijalnih problema Š28Ć Statistika prikazuje i da ekonomski razvijenije opštine i gradovi finansiraju veći broj programa ili naknada.</s><s>Najrazvijenije opštine finansiraju u proseku oko 2,2% više socijalnih programa nego najslabije razvijeni regioni.</s><s>Isto tako, najrazvijeniji gradovi imaju u proseku 1,8% više socijalnih programa od gradova sa najslabijim prosečnim indeksom razvijenosti.</s><s>Sa druge strane, kod županija je sasvim drugačije.</s><s>Županije sa najvišim prosečnim indeksom razvijenosti imaju manje programa od županija sa manjim prosečnim indeksom razvijenosti.</s><s>To se možda može objasniti manjom potrebom za socijalnom intervencijom u onim županijama koje imaju ekonomski razvijenije i privredno jače gradove i opštine.</s><s>Od ukupnog broja naknada na svim nivoima davanja, većina (a to je više od 48%), namenjena je deci predškolskog i školskog uzrasta, kao i studentima.</s><s>Na drugom mestu su naknade za socijalno ugroženo stanovništvo koje čini više od 1/3 svih naknada.</s><s>Sa preko 82% svih naknada usmereno je prema deci, učenicima, studentima i socijalno ugroženim grupama.</s><s>Najmanje je nadoknada usmereno prema nezaposlenima, izdržavanim članovima domaćinstava i ratnim invalidima.</s>\n<s>Vrlo slična raspodela naknada prema korisnicima primetna je i na različitim nivoima vlasti (državnih i lokalnih), dok je na nivou županija primetno da ne postoje programi namenjeni osobama sa invaliditetom ili nezaposlenim licima.</s><s>Svakako se uočava da Zagreb kao glavni grad Hrvatske, ima veći broj programa za penzionere i starije osobe i za osobe sa invaliditetom nego druge jedinice lokalne ili županijske uprave.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 21.</s><s>Procentualni odnos korisnika prema različitim sistemima socijalnog osiguranja Š28Ć</s>\n<s>Sagledano kao periodičnost nadoknade, većina naknada u opštinama i županijama je regulisana kao jednokratna pomoć, dok u gradovima preovladavaju redovne nadoknade dodeljene na mesečnom ili dnevnom nivou, zavisno od potreba pojedinca i oblika nadoknade Grad Zagreb se razlikuje od drugih gradova i regiona jer obezbeđuje znatno manji deo jednokratnih nadoknada (svega 3,5%), odnosno, obezbeđuje znatno veći deo nadoknada koje pruža na mesečnom ili dnevnom nivou.</s><s>Tako je preko deset nadoknada redovno regulisano na godišnjem nivou, pri čemu je najveći deo u ovim nadoknadama na strani grada Zagreba.</s><s>Redovnost isplata navedenih nadoknada prema posebnim segmentima i sistemima socijalnog osiguranja, a predstavljenih na osnovu teritorijalne odgovornosti za nadoknadu, prikazano je na slici 22.</s>\n<s>Slika 22.</s><s>Procentualna izdvajanja prema vrstama nadoknade Š28Ć Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 23.</s><s>Način redovnosti isplate nadoknade prema vrsti socijalnog davanja Š28Ć Prema sveobuhvatnim podacima koje prikuplja i izdaje Ministarstvo finansija, ukupna sredstva socijalne zaštite u 2017. godini iznosila su 1.739.897.143 kuna i veća su za 0,37% od ukupnih sredstava u 2016. godini.</s><s>To znači da se troši oko 0,43% ukupnog bruto domaćeg proizvoda na različita socijalna davanja.</s><s>Struktura socijalnih rashoda u 2017. godini, prema tipu zajednica pokazuje da oko 68% sredstava troše gradovi, s tim da od tih sredstava najveći deo pripada Gradu Zagrebu sa 32,8%, županijama 23,7%, a opštinama 12,4% (slika 24).</s><s>Slika 24.</s><s>Struktura materijalnih davanja Š29Ć Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Značajno je razmotriti i strukturu socijalnih davanja državnih i lokalnih nivoa vlasti.</s><s>Prema podacima prikazanim na slici 25, vidi se u kojoj meri su prisutna izvesna preklapanja između pojedinih funkcija socijalnog sistema na prethodno spomenutim nivoima vlasti.</s><s>Uočljiva je visoka stopa komplementarnosti između programa i davanja socijalne zaštite ovih nivoa.</s><s>Najveći udeo sredstava država dodeljuje, pre svega, različitim grupama sa zdravstvenim poteškoćama, kao i starijim osobama i penzionerima.</s><s>Zatim slede osobe sa invaliditetom i deca sa poteškoćama u razvoju, koja su izdržavani članovi porodice.</s><s>Na lokalnom nivou najviše se novčanih sredstava izdvaja za decu predškolskog i školskog uzrasta (u koje spadaju i studenti), zatim za posebno ugrožena lica, penzionere i starije osobe.</s><s>Interesantan podatak jeste da se najmanje izdvaja u okviru oba nivoa vlasti u domenu davanja za nezaposlena lica.</s><s>Na osnovu slike 25, vidi se da je davanje države u ovom domenu 63% od ukupnih davanja prema građanima, a da lokalne vlasti daju čak 74% svojih prihoda.</s><s>Slika 25.</s><s>Socijalna davanja prema nivoima vlasti u državi Š29Ć Broj naknada čije ostvarivanje pretpostavlja proveru materijalnog stanja, ne govori uvek o pravom udelu socijalnih nadoknada.</s><s>Određena davanja se odvijaju i bez prethodne provere stanja.</s><s>Zato je važno utvrditi kojim tempom i koliko često se koriste provere materijalnog stanja u sistemima gde se najviše koriste takva davanja.</s><s>U tom pogledu, podaci na slici 26, pokazuju da lokalne samouprave polovinu davanja za socijalne naknade vrše uz prethodnu proveru materijalne situacije.</s><s>Procenat provere materijalnog stanja kod opština iznosi 34%, a županije proveravaju materijalno stanje u 75% slučajeva.</s><s>Grad Zagreb, kao posebna samouprava, temelji manje od polovine sredstava socijalnog davanja na proveri materijalnog stanja pojedinca.</s><s>Ove razlike u proveri dohotka i imovine posledica su socijalne politike pojedinih lokalnih samouprava, a ređe su posledica greške ili nedostataka administracije, ljudskih ili finansijskih resursa.</s><s>To se može objasniti činjenicom da sama provera izaziva više finansijskih troškova jer postupak iziskuje materijalna davanja, Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje dok je mali broj korisnika.</s><s>Sa druge strane, Grad Zagreb često izostavlja samu proveru materijalne karte prilikom dodele pomoći nekim socijalnim grupama, jer su finansijske mogućnosti grada na visokom nivou, dok se time istovremeno i podržava socijalna politika države.</s>\n<s>Slika 26.</s><s>Raspon provere materijalnog stanja korisnicima po područjima Š28Ć Kada su u pitanju socijalna davanja koja se baziraju na proveri imovinskog stanja pojedinca, slika je sasvim drugačija.</s><s>Za razliku od dece predškolske i učeničke strukture, dve grupe korisnika imaju posebnu proveru imovinske karte.</s><s>Odnosi se na penzionere i starije osobe.</s><s>Na osnovu pomenutog podatka, 73% od ukupne nadoknade odvaja se za socijalno ugrožene grupe, dok se za starije osobe i penzionere izdvaja 54% od svih nadoknada.</s><s>Isto tako, preko 85% socijalnih davanja namenjenih ovim grupama, nalazi se u okviru redovnih provera materijalnih prihoda, što se može videti u narednoj slici.</s><s>Svakako treba napomenuti da je provera materijalnih prihoda pojedinca i porodice obaveza koja podleže pod zakonske propise, a posebno se odnosi kod određenih davanja koje upućuje i realizuje lokalna samouprava.</s><s>Najčešće se to izražava u pomoći oko ogreva i stanovanja.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Poseban segment socijalnog osiguranja u Republici Hrvatskoj, koji je razvijen u periodu donošenja reformi socijalnog osiguranja, jeste deo koji se svodi na smanjenje poreza na dobitak u odnosu na brojčano stanje porodice, a pre svega dece.</s><s>Osnovni cilj ove reforme jeste da se uvećaju davanja pojedincu i smanji porez na dobitak, čime se želi ostvariti dvostruka vrednost u smislu ekonomski prihvatljivih parametara i povećanja nataliteta.</s><s>Ovaj sistem je već u svojoj funkciji, a predlog je da se on koriguje i poboljša njegov učinak.</s><s>Cilj predloženih promena je ujednačenje ukupnih davanja dečijih dodataka i prihoda koji ostvaruju članovi njihove porodice.</s><s>Smatra se da je dosadašnje davanje i oporezivanje nedovoljno primenjeno i neadekvatno, što povećava proporcionalno socijalna davanja i ugroženost.</s><s>To se posebno odnosi na porodice sa više od dvoje dece.</s><s>Na slici 27, prikazane su razlike koje se očekuju u odnosu na sadašnja socijalna davanja i predložene mere za umanjenje poreza na dobitak za porodice sa decom.</s><s>Dosadašnji sistem ne pruža dovoljno podrške porodicama sa decom, a to se svakako stavlja kao imperativ za naredni period.</s><s>U tom smislu, prva važna izmena bi se odnosila na promene u ukupnom iznosu podrške porodicama i to kod porodica koje imaju dohodak oko 32.000 kuna, kojima bi se umanjio porez, te bi taj iznos uštede služio kao dodatak koji pripada deci.</s><s>Druga promena se odnosi na porodice sa decom koje po članu imaju prihod od između 1.600.00 i 2.000.00 kuna, a koje trenutno primaju manje od stvarnih potreba socijalne nadoknade.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Slika 27.</s><s>Predložene mere poreskih olakšica i socijalnog osiguranja Š29Ć Slika 28.</s><s>Troškovi za posebne projekte usmerene prema korisnicima Š29Ć Na samom kraju ove analize, neophodno je osvrnuti se na ukupna ulaganja koja Republika Hrvatska ulaže u razvoj posebnih programa i projekata za korisnike socijalnog davanja i njihovog aktivnog uključivanja radi poboljšanja materijalnog položaja.</s><s>Tu se pre svega misli na ulaganja u različite vrste edukacija i doškolovanja, pomoći pri samostalnom radu i samostalnosti u životu, pomoći korisnicima koji se prvi put odvajaju iz kolektivnog stanovanja, podsticajima za samozapošljavanje, kao i drugim vrstama projektnog angažovanja.</s><s>Najveći udeo ulaganja ima država, koja izdvaja namenska sredstva za te projekte u proseku od Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje oko 80% od ukupnih ulaganja u socijalna davanja.</s><s>Zatim je tu Grad Zagreb, koji pored drugih projekata, razvija i sistem zbrinjavanja beskućnika i izgradnje kolektivnih mesta za stanovanje.</s><s>Ovo svakako predstavlja dobar način da se ulaganjem u posebne projektne aktivnosti, čime se podstiče materijalna sigurnost građana, smanje posebna socijalna davanja na ime poboljšanja kvaliteta života pojedinca, a da se time povećaju proporcionalno osnovni sistemi osiguranja ostvareni kroz penzijski i zdravstveni fond.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje ZAKLJUČAK</s>\n<s>Procesom uvođenja standarda u sferi socijalnog osiguranja, upravljački menadžment nalazi se pred velikim iskušenjem kako i na koji način da adekvatno postigne zacrtane standarde.</s><s>Naravno, uz pravu primenu standarda i uz potpuno profesionalno angažovanje timskog menadžmenta, moguće je ostvariti zadovoljenje korisnika usluga socijalnog osiguranja.</s>\n<s>Treba svakako da postoji i svest o činjenici da i ako se teži razvoju socijalnog osiguranja, ne postoji u idealnom smislu pravi model i tip na osnovu kojeg je zacrtano pružanje ovih vrsta usluga.</s><s>Svaki vid pružanja socijalnih usluga koji razvije pojedina država u sebi ima određene specifičnosti obzirom da se razlikuju i društveni i ekonomski tokovi svake države.</s><s>Na evidentnu raznovrsnost usluga, treba imati u vidu da svaki sistem socijalnog osiguranja mora imati jedinstvene principe kojima se rukovodi zarad održavanja sopstvenog visokog kvaliteta usluga.</s><s>Svaki socijalni sistem je razvijen na osnovu posebnosti koje se ogledaju u materijalnom, kadrovskom, organizacionom i tehnološkom smislu.</s><s>Kako se početni predmet rada bazirao na prikazu osnovnih pojmova standarda koji se primenjuju u oblasti socijalnog osiguranja, može se istaći da se teorijski deo upravo zasnivao na razjašnjenju osnovnih pojmova.</s><s>Prema takvim okvirima, sam empirijski deo, baziran na studiji slučaja i dostupnim podacima relevantnih institucija u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj, upravo su postavljenu hipotezu mogli i da potvrde.</s><s>Naime, prema izloženim podacima, mogu se izvesti pojedini zaključci da je razvijenost socijalnog sistema u Republici Srbiji još uvek nedovoljno standardno usaglašena sa novim reformskim odredbama, kao i propisima Evropske unije.</s><s>U takvim okolnostima, svakako je socijalna sfera ipak razvijena i primetno je ulaganje proporcionalno gledano na ukupni BDP.</s><s>Republika Hrvatska nalazi se u boljoj poziciji.</s><s>Usaglasila je svoje zakonske odredbe sa evropskim pravom čime je izvršila osnovni reformski korak.</s><s>Republika Srbija radi na reformskim promenama što će svakako umnogome poboljšati rad, ali i kvalitet samih usluga.</s><s>Na osnovu potvrđene hipoteze, ali i na osnovu podataka koji su prikazani u okviru empirijskog dela rada, donose se zaključci koji su bazirani na izvesnim predlozima na koje načine je moguće reformske promene uvesti i poštovati određene standarde.</s><s>Naime, treba znati da je ispunjenost standarda uslov koji se postavlja za sve sadašnje i potencijalne pružaoce usluga u oblasti socijalnog osiguranja.</s><s>Da bi bili ispunjeni, standardi moraju biti razumljivi i ne smeju ostavljati suviše prostora za njihovo pogrešno tumačenje ili primenu.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Svaka oblast socijalnog osiguranja mora biti podjednako zastupljena adekvatnim regulacionim dokumentima koji bi trebalo da pruže adekvatnu šansu svakom obliku svojine, odnosno da bude podjednako zastupljena u privatnom ili državnom sektoru.</s><s>U tom kontekstu, sistem menadžerskih usluga koje pružaju profesionalno orijentisani upravljački sistemi, treba da budu standardno orijentisani i da pruže adekvatnu podršku.</s><s>I ako je sistem socijalnog osiguranja veoma kompleksna oblast, ukoliko se poštuju i primenjuju standardi usluga koje se pružaju, oni mogu biti veoma adekvatni i primenljivi kod svakog pojedinačnog korisnika usluga.</s>\n<s>Na ovaj način se posebno naglašava uloga menadžmenta u realizaciji svih promena koje nastaju, kao i samoj praktičnoj primeni.</s><s>Zato, ovaj rad može da doprinese da analizirani podaci dveju država pokažu način kako treba ostvariti pojedine segmente u socijalnom osiguranju, ali i shvatiti koji su to nedostaci koje treba otkloniti.</s><s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje LITERATURA</s>\n<s>Š1Ć Bilson E. i Gotestam R. (2003),Unapređivanje standarda službi i usluga dečje zaštite concept, UNICEF Innocenti Centre (Firenca: Unicef i Svetska banka) Š2Ć Brkić, M. LJ.: Procesi standardizacije u socijalnoj zaštiti, u: Socijalna politika, br. 2/2013, Š3Ć Vasiljevič Vlaović, D.. (2013), Standardi i usluga socijalne zaštite u zajednici i porocedure licencirawa: vodič za organizacije civilnog društva, Centar za liberalno-demokratske studije, Beograd,</s>\n<s>Primena standarda ISO 9001:2015 u zavodu za socijalno osiguranje Š16Ć Pravilnik o bližim uslovima i standardima za pružanje usluga socijalne zaštite, član 3 st. 2, Službeni glasnik RS, broj 42/2013</s>\n<s>usluga, http://www.zavodsz.gov.rs/sr/podru%C4%8Djedelovanja/unapre%C4%91enje-usluga-socijalne-za%C5%A1tite/standardizacija-usluga/, (preuzeto 17.09.2019)</s>\n<s>Š24Ć Treći nacionalni Izveštaj o socijalnom uključivanju i smanjenju siromaštva u Republici Srbiji, dostupno na: http://socijalnoukljucivanje.gov.rs/wp-content/uploads/2018/11/Trecinacionalni-izvestaj-o-socijalnom-ukljucivanju-i-smanjenju-siromastva-nacrt.pdf, (преузето</s>\n<s>Š27Ć Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Republike Srbije, dostupno Š28Ć Državni zavod za statistiku Republike Srbije, dostupno na: https://www.dzs.hr/, (preuzeto Š29Ć</s>"}
{"dc.title": "PRIMENA STANDARDA ISO 9001 U PRIVREDNOM SUDU", "dc.creator": "Gačić, Danka", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "kvalitet;privredni sud;ISO 9001.;quality;commercal court;ISO 9001.;info:eu-repo/classification/udc/346", "id": "rulj_74973", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=140251&dn=", "text": "<s>- je rad isključivo rezultat mog sopstvenog istraživačkog rada; - sam rad i mišljenja drugih autora koji se koriste u ovom radu naznačio/la ili citirao/la u skladu sa uputstvima Fakulteta organizacionih nauka i Fakulteta za upravu; - su svi radovi i mišljenja drugih autora navedeni u spisku literature/referenci koji su sastavni deo ovog rada i pisani u skladu sa uputstvima oba fakulteta; - dobio/la sve dozvole za korišćenje autorskog dela koji se u potpunosti unose u predate rad i to jasno naveo/la;</s>\n<s>- svestan/a da je plagijat korišćenje tuđih radova, bilo u bilo kom obliku (kao citata, prafraza, slika, tabela i sl.) bez navođenja autora, ili predstavljane tuđih autorskih dela kao mojih kažnjivo po zakonu (Zakon o autorskom i srodnim pravima, Službeni Glasnik Republike Srbije, br. 104/2009, 99/2011, 119/2012 i Zakon o autorskom i srodnim pravima, Službeni glasnik Republike Slovenije, br 21/95.), i da je povreda pravila Univerziteta u Beogradu – Fakulteta organizacionih nauka i Univerziteta u Ljubljani, Fakulteta za upravu;</s>\n<s>- svesan/a posledica koje kod dokazanog plagijata mogu prouzrokovati na predati master/magistarski rad i moj status na Fakultetu; - je elektronska verzija master/magistarskog rada identična štampanom primerku teze i pristajem na njegovo objavljivanje pod uslovima propisanim aktima Fakulteta.</s>\n<s>Univerzitet Alfa Beograd, Fakultet za trgovinu i bankarstvo, menadžment u bankarstvu i finansijama, diplomirani ekonomista Ekonomska škola- Ekonomski tehničar, Užice Osnovna škola \"Andrija Đurović\", Užice</s>\n<s>Tabela 1: Izveštaj za Ministarstvo pravde, Visoki savet sudstva i Privredni apelacioni sud, Privrednog Tabela 2: Izveštaj za Ministarstvo pravde, Vrhovni kasacioni sud i Privredni apelacioni sud, Privrednog Tabela 3: Izveštaj za Ministarstvo pravde, Vrhovni kasacioni sud i Privredni apelacioni sud, Privrednog suda u Somboru za period od 01.01.2014.do 31.12.2014.godine Tabela 4: Uporedni prikaz podataka Privrednog suda u Užicu, Privrednog suda u Somboru i Privrednog POPIS PRILOGA</s>\n<s>Prilog 4: Zahtev za izdavanje uverenja u Privrednom sudu u Užicu Prilog 6: Zahtev za prepis i fotokopiranje spisa Prilog 7: Zahtev arhivi za dostavu spisa VIII</s>\n<s>Grafikon 1: Istraživanje javnog mnjenja – koliko poverenja građani Srbije imaju u sudstvo Grafikon 2: Parnični predmeti u Privrednom sudu u Užicu u 2014. godini Grafikon 3: Privredni prestupi u Privrednom sudu u Užicu u 2014. godini Grafikon 4: Predmeti stečaja u Privrednom sudu u Užicu u 2014. godini Grafikon 6: Vanparnični predmeti u Privrednom sudu u Užicu u 2014. godini Grafikon 7: Parnični predmeti u Privrednom sudu u Požarevcu u 2014. godini Grafikon 8: Privredni prestupi u Privrednom sudu u Požarevcu u 2014. godini Grafikon 9: Predmeti stečaja u Privrednom sudu u Požarevcu u 2014. godini Grafikon 10: Predmeti izvršenja u Privrednom sudu u Požarevcu u 2014. godini Grafikon 12: Parnični predmeti u Privrednom sudu u Somboru u 2014. godini Grafikon 16: Vanparnični predmeti u Privrednom sudu u Somboru u 2014. godini Grafikon 17: Ukupno predmeta u radu u Privrednom sudu u Užicu, Požarevcu i Somboru Grafikon 18: Uporedni prikaz koeficijenta ažurnosti Grafikon 21: Uporedni prikaz potvrđenih, preinačenih i ukinutih žalbi po sudovima APSTRAKT</s>\n<s>Stručna, odgovorna, efikasna administracija uz adekvatnu podelu nadležnosti i transparentan rad zaposlenih u pravosuđu krenuvši od nosioca pravosudnih funkcija preko državnih službenika i nameštenika predstavlja jedan od bitnih činilaca koji vode do modernizacije pravosuđa i ukupne administracije pravosudnog sistema koji su postali i osnovni prioriteti neophodne Nacionalne reforme pravosuđa za period od 20132018. godine.</s>\n<s>Da bi pravosudni sistem i privredni sudovi u Republici Srbiji naišli na pozitivnu reakciju kod korisnika njihovih usluga u vidu otvorene, transparentne i pouzdane organizacije potrebno je promeniti organizacionu strukturu i umesto do sada \"zatvorene\" organizacije kakvom su je smatrali korisnici i mediji, potrebno je stvoriti otvorenu, efikasnu organizaciju sa što većim kvalitetom rada.</s><s>Kroz rad je sprovedena analiza kvaliteta u privrednim sudovima i uz pomoć uporedne analize rezultata rada i kvaliteta rada Privrednih sudova u Užicu, Somboru i Požarevcu utvrđeno je da su Privredni sudovi sa najboljim rezultatima rada, sa visokim koeficijentom kvaliteta.</s><s>Takođe, u radu je izvršena primena standarda ISO 9001 na poslovanje privrednog suda uz dokazivanje hipoteze da sistem menadžmenta kvaliteta značajno doprinosi poboljšanju rada privrednog suda.</s><s>Ključne reči: kvalitet, privredni sud, ISO 9001.</s>\n<s>Keywords: quality, commercal court, ISO 9001.</s><s>Period u kome se dаnаs živi sа punim prаvom može se nаzvаti vreme istorijskih promenа.</s><s>Promene u svim segmentimа sа prenаglаšenom globаlizаcijom dovele su do poništаvаnjа društvenih principа, kаo i prаvilа i normi koje su godinаmа poštovаne i po kojimа je se živelo.</s>\n<s>Pojam kvaliteta je u današnjem, savremenom svetu postao pravi izazov.</s><s>Velika očekivanja korisnika i visoki potrošački zahtevi korisnika utiču na pronalaženje svih mogućih, raspoloživih mera kao bi se obezbedio potrebni kvalitet usluga i proizvoda.</s><s>Zа kvаlitet možemo reći dа počinje od strаne nаjvišeg rukovodstvа, i to od sаmog sistemа pružаnjа uslugа, uključujući i buduće izmene proizvodа i uslugа.</s><s>Pravosudni sistem u Republici Srbiji pripada grupi organizacija sa sporim administracionim sistemom.</s><s>Od presudnog značaja je da sudovi postanu otvoreniji ka javnosti i što fleksibilniji ka javnosti i strankama, medijima, advokatima, stečajnim upravnicima.</s><s>Tu se javlja potreba za unapređenjem poslovanja unutar suda kao i da se iskoriste svi raspoloživi ljudski, finansijski, komunikacioni resursi i informacionokomunikacione tehnologije.</s>\n<s>Cilj rada je da se utvrdi značaj i primena kvaliteta i standarda ISO 9001 na privredni sud.</s><s>„Cilj istraživanja je utvrđivanje kvaliteta rada privrednih sudova u Srbiji na uzorku od tri suda slične veličine po broju sudija i sudijskog osoblja kao i po broju primljenih i rešenih predmeta“1.</s>\n<s>Društveni cilj rada je da se pruže praktične koristi i saznanja onima koji žele da se bave kvalitetom i primene standard ISO 9001 u pravosuđu.</s><s>1 D. Gačić ,Analiza rda Privrednog suda, Istraživački rad, decembar 2015, str, 12 1.2.</s><s>Hipoteze</s>\n<s>U završnom (master) radu polazi se od osnovne hipoteze: Primena standarda ISO 9001 značajno doprinosi podizanju kvaliteta rada privrednih sudova.</s>\n<s>Kvalitet rada u privrednim sudovima zavisi od rukovodstva i organizacije Od stručnih, obučenih i osposobljenih ljudskih resursa u sudovima zavisi koeficijent ažurnosti, kvalitet, procenat savladavanja priliva kao i broj rešenih predmeta u radu sudova.</s>\n<s>U cilju dokazivanja osnovne i posebnih hipoteza u radu su korišćene i načela sistematičnosti, objektivnosti, pouzdanosti i opštosti.</s><s>Ključni pojmovi i principi vezani za kvalitet i razvoj kvaliteta su deskriptivnom metodom.</s><s>Ova metoda je korišćena i pri definisanju standarda ISO 9001.</s><s>Metodom analize sadržaja objašnjava se značaj standarda ISO 9001 i zahtevi standarda ISO 9001 kao i njihove faze implementacije.</s><s>Analizirana je stručna literatura, nacionalni propisi, zakoni, podzakonski i drugi akti, kao i dokumenta u kojima su definisani međunarodni standardi.</s>\n<s>Komparativnom metodom se dolazi do sličnosti i razlika predmeta istraživanja u organizaciji2.</s><s>Ovom metodom u delu istraživanja vršena je komparacija podataka u radu tri privredna suda na osnovu izveštaja o radu sudova u 2014. godini.</s><s>Rezultati koji su dobijeni iz uporedne analize pokazuju koliko je bilo sudskih predmeta, koliko je M. I. Miljević, Metodologija naučnog rada, Filozofski fakultet, Univerzitet u Istočnom Sarajevo, Pale, predmeta bilo preneto iz prethodnog perioda, koliko je rešeno meritorno, ne meritorno i koliko je ukinuto.</s><s>Iskazan je i ukupan broj žalbi i način njihovog rešavanja.</s><s>Na osnovu ovih podataka izračunat je koeficijent ažurnosti, kvalitet rada, procenat savladavanja priliva kao i procenat ukupno rešenih predmeta.</s><s>Svi podaci koji su analizirani u radu su korišćeni radi dokazivanja postavljenih hipoteza, a njihovom sintezom su predstavljeni rezultati koji su pomoću dedukcije obrazloženi.</s><s>1.4.</s><s>Struktura rada</s>\n<s>U uvodnom delu sadržani su predmet završnog rada, značaj i ciljevi rada.</s><s>Postavljene su hipoteze, iznete metode koje su korišćene u istraživanju i struktura rada.</s><s>U drugom delu rada razmotren je teorijski pristup kvalitetu, pojam, upravljanje i razvoj kvaliteta i definisana njegova funkcija, kao i sistem menadžmenta kvaliteta i njegovi osnovni zadaci i podsistemi.</s>\n<s>Definisanje pojma sudova uz posebno definisanje sudova po nadležnosti čine četvrti deo rada.</s><s>U ovom delu je objašnjena organizacija sudova i funkcionisanje rada sudova uz unutrašnju i spoljašnju organizaciju sudova.</s><s>U petom delu rada razmotren je teorijski pristup ISO standardu kao i njegove faze implementacije.</s>\n<s>U šestom delu iznete su preporuke i smernice za primenu standarda ISO 9001:2015 na organizaciju rada Privrednog suda u Užicu čija bi primena poboljšala kvalitet rada.</s><s>Sedmi deo rada se odnosi na analizu i rezultate rada privrednih sudova na uzorku od tri suda slične veličine.</s><s>U ovom delu rada izneti su podaci o ažurnosti sudija, kvalitetu rada i izradi sudskih odluka, o stanju predmeta u toku 2014. godine, načinu njihovog rešavanja za svaku materiju posebno kao i uporedna analiza i merenje kvaliteta rada privrednog suda u Užicu, Požarevcu i Somboru.</s><s>U osmom delu su izneta zaključna razmatranja kao i preporuke i smernice za poboljšanje kvaliteta rada u privrednom sudu.</s><s>2. POJAM, UPRAVLJANJE I RAZVOJ KVALITETA Ako se uzmu u obzir različiti aspekti kvaliteta, kao i višestruko značenje i pristup kvalitetu nameće se pitanje da li je moguće na jednostavan način objasniti pojam kvaliteta.</s>\n<s>Postoji veliki broj definicija kvaliteta.</s><s>A da bi se lakše definisao kvalitet formulisani su kriterijumi koji su subjektivni, zasnovani na proizvodu i usluzi, i na korisniku, tehnički kriterijumi i kriterijumi na bazi vrednosti.</s><s>Autor Stout3 je kvalitet definisao kao odnos performansi i očekivanja, zapisujući to uvek, na \"matematički način\" kao:</s>\n<s>Da bi se lakše definisale karakteristike kvaliteta potrebno je objasniti njihov pojam.</s><s>U standardu ISO 9000:2005 karakteristika se definiše kao osobina na osnovu koje se pravi razlika.</s><s>Postoji nekoliko klasa karakteristika.</s><s>Te klase mogu biti fizičke, vremenske, čulne, funkcionalne i karakteristike ponašanja.</s><s>2.1.</s><s>Pojam kvaliteta</s>\n<s>Reč \"kvаlitet\" potiče od lаtinske reči qualitas4, а osnovno znаčenje je svojstvo, osobinа, vrednost dok u rečniku stranih reči kvalitet se objašnjava kao vrlina, dobrota, vrednost.</s><s>Različita značenja ove reči posledica su5: pozicije njenog posmatranja: korisnik ili isporučilac, nivoa njenog posmatranja: pojedinac, grupa, država, region i svet, različitih podsistema u organizaciji: istraživanje i razvoj, prodaja, marketing, nabavka,</s>\n<s>Kvalitet = Performanse / očekivanja vrste entiteta (proizvod, usluga, oprema, ljudski resursi).</s><s>J. Filipović, M. Đurić, Osnove kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2009, str. 165.</s><s>Latdict, http://www.latin-dictionary.net/definition/32524/qualitas-qualitatis N. Živković, M. Glogovac, Upravljanje kvalitetom, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2015, str.</s><s>U prvoj polovini XX veka započeta je revolucija kvaliteta koja je se znatno proširila početkom XXI veka i predstavlja odgovor na izazove koje je donelo informaciono društvo.</s>\n<s>Nakon II svetskog rata moderan koncept kvaliteta primenjen je u Japanu i smatra se da ključ poslovnog uspeha ove zemlje leži u kvalitetu.</s><s>Danas kvalitet predstavlja globalni fenomen i \"Integracija kvaliteta se danas u svetu ostvaruje u programe vlade zemalja, regija i gradova, u privredu, zakonodavstvo, u privredne asocijacije, obrazovne i zdravstvene institucije, političke partije i kod svakog građanina.</s><s>\"6 Najznačajniji strani autori kvalitet definišu na više načina a po Nedeljku Živkoviću7: „Kvalitet je stepen pouzdanosti ispunjavanja korisnih potreba uz niske troškove (Edwerds Deming);</s>\n<s>Kvalitet je podobnost u upotrebi (Joseph Juran); Kvalitet je usaglašenost sa zahtevima (Philip Ceosby); Kvalitet predstavlja stepen sa kojim je pojedini produkt usaglašen sa projektovanim zahtevima (Harold Gilmore); Kvalitet predstavlja usklađenost sa postavljenim korisnikovim uslovima.</s><s>Ovi uslovi su: a) stvarna korisnost, b) prodajna cena produkta (Armand Feigenbaum);</s>\n<s>Kvalitet nije ni ideja ni predmet nego nešto treće između ova dva pojma; čak iako ga ne možete definisati, vi ga osećate (Robert Costello)\"; Kvalitet je mišljenje korisnika, koje počiva na njegovom neposrednom iskustvu sa proizvodom, mereno u odnosu na njegove zahteve, svesno ili čulima, tehnički operativno ili u prostornosti subjektivno, uvek predstavlja pokretnu metu na kompetetivnom tržištu (Armand Feigenbaum)8. Dok domaći autori kvalitet vezuju za proizvod i tumače kao: „Kvalitet nekog proizvoda određuje skup svih karakteristika kvaliteta koje (uzete zajedno) osiguravaju podobnost za potrebe proizvoda i dovoljno visoku pouzdanost kvaliteta u eksploataciji (Joko Stanić); M. Heleta, Menadžment kvaliteta, Univerzitet Singidunum, Beograd.</s><s>2008, str.3. N. Živković, M. Glogovac, , Upravljanje kvalitetom, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2015, J. Filipović, M. Đurić, Osnove kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2009., str. 166.</s><s>Kvalitet proizvoda predstavlja skup svojstava kojima se ostvaruje kvalitet usluge sa ciljem da se postigne kvalitet rada i življenja čoveka (Živko Mitrović)</s>\n<s>Kvalitet proizvoda je podobnost u upotrebi proizvoda, koji u određenim uslovima, svojim karakteristikama kvaliteta zadovoljava objektivne potrebe i subjektivne želje kupaca ili korisnika (Vojislav Vulanović)“ 9. U mnoštvu definicija, najčešće se koristi opšteprihvaćena definicija kvaliteta \"nivo do kojeg svojevrsne karakteristike ispunjavaju zahteve standarda ISO 9000.</s><s>Ova definicija podrazumeva:</s>\n<s>Kvalitet = Performanse / očekivanja zahtevi kupca (klijenata, potrošača) su poznati, jedan deo zahteva se odnosi na kvalitet, postoji objektivna mera ispunjenosti svojstvenih zahteva.\" 10 Zadovoljstvo kupaca je determinanta kvaliteta.</s><s>U toku razvoja pojma kvaliteta ukazano je na više zahteva postavljenih od strane stejkholdera, kao i rešenja koja u određenoj meri odgovaraju njihovim zahtevima.</s><s>U toku svog razvoja kvalitet je proširen pored kupaca i proizvođača na ostale zaposlene, menadžere, vlasnike, državu.</s><s>\"Svaki od njih imaju različite zahteve koje treba transformisati u odgovarajući sistem menadžmenta kvalitetom, zaštitom životne sredine, bezbednošću informacija, itd.</s><s>Dobijena rešenja ovih sistema menadžmenta više ili manje odgovaraju realnosti i zahtevima stejkholdera, uključujući i zahteve standarda.</s><s>\"11 „Poslovаnje koje se zasniva nа besprekornom kvаlitetu je postаlo imperаtiv uspešnog poslovаnjа nа tržištu kome se teži.</s><s>Kvаlitetom se uprаvljа i činjenicа je dа je uprаvo kupаc tаj koji diktirа kvаlitet i zаdovoljаvаnje njegovih potreba predstаvljа primаrni cilj i čini se sve kako bi udovolji njegovoj želji.</s><s>Menadžer, koji je vođа sаmog projektа, morа dа bude uključen i njegov je cilj bude stаlno unаpređivаnje kvаlitetа, što vodi plаnirаnju i orgаnizаciji.</s><s>“12</s>\n<s>N. Živković, M. Glogovac ,Upravljanje kvalitetom, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2015, str.</s><s>S. Arsovski, Nauka o kvalitetu, Fakultet inženjerskih nauka, Kragujevac, 2016., str. 2. 12 D. Gačić, Istraživački rad , Analiza rada Privrednog suda , Beograd2015, str. 2 Zaposleni u organizaciji moraju imati zajednički cilj i težiti stаlnom unаpređivаnju kvаlitetа.</s><s>Od prioritetnog značaja je da zаposleni budu stručno osposobljeni i dа konstаntno poboljšаvаju kvаlitet.</s>\n<s>Postoji jasna razlika između javnog i privatnog sektora.</s><s>U javnoj upravi fokus je na korisnicima usluga ne na klijentima.</s><s>U javnoj upravi je pripritet zadovoljiti potrebe korisnika i nastojanje menadžmenta da ispuni sve potrebe i zahteve klijenata a poznato je da se deo sudskih poslova odnosno odluka vrlo često ne dopada korisnicima a te odluke se moraju izvršiti, to je uglavnom slučaj u krivici.</s><s>„U prаksi je bitno dа se uoči rаzlikа između korisnikа proizvodа i korisnikа uslugа.</s><s>Pored togа bitno je u prаksi znаti prepoznati i meriti kvаlitet od kogа zаvise komercijаli odnosi.</s><s>Kvаlitet se izrаžаvа skupom mernih kаrаkteristikа koji se upoređuje sа nekim drugim skupom kаrаkteristikа.</s><s>Mogu se meriti tehničkа, аkustičnа, kаo i mаgnetnа svojstvа, а meri se procenаt defekаtа, kаo i učestаlost neisprаvnosti.</s><s>“13 U pravosudju ljudski resursi predstavljaju važno sredstvo za rad pravosudnih organa.</s><s>Ali oni nisu jedini faktor koji odlučuje o kvalitetu.</s><s>Da bi sudovi poslovali na zadovoljavajući način nužno je da se osiguranju i potrebna finansijska sredstva kao i sva druga potrebna sedstva koja će sudijama i ostalim zaposlenim olakšati rad.</s><s>Savremeno poslovanje se susreće sa velikim rizikom.</s><s>Sa svetskom finansijskom krizom postavlja se pitanje da li samo usmerenost da organizaciju i na njeno bliže okruženje bez određivanja liderstva, finansija i rizika poslovanja može da odgovori na ovakve probleme.</s><s>Od strane ISO komiteta14 je priznato da je odgovor na ovo pitanje negativan, i da revizije postojećih i novih standarda iz oblasti kvaliteta sve više uključuju ove aspekte.</s>\n<s>„Kvаlitet predstаvljа višedimenzionаlnu veličinu po kojoj je moguće sаstаviti listu osnovnih klаsа u koje se nаvode komponente kvаlitetа.</s><s>Bitno je znаti dа zа određene proizvode neke od klаsа ne postoje.</s><s>“15</s>\n<s>Da bi se objasnilo šta znači upravljati kvalitetom potrebno je prvo razumeti pojam upravljanja.“ Pod upravljanjem se podrazumeva16: moć da se izdaju naredbe ili da se spreči neka aktivnost, sredstvo sprečavanja, ili</s>\n<s>2.2.</s><s>Uprаvljаnje kvаlitetom standard koji se koristi za proveru rezultata preduzete aktivnosti. „ Jovan Filipović upravljanje definiše i kao proces upoređivanja ostvarenih rezultata rada sa planiranim i preduzimanje potrebnih korektivnih mera.</s><s>„Uprаvljаnje kvаlitetom predstаvljа sistemаtičаn nаčin koji gаrаntuje dа će se orgаnizovаne аktivnosti odvijаti i reаlizovаti uprаvo onаko kаko je plаnirаno.</s><s>To je disciplinа uprаvljаnjа kojа se bаvi sprečаvаnjem nаstаnkа problemа а i kontrolom pomoću koje će da se osigurа preventivа17.</s><s>“18 To znači da upravljanje kvalitetom obuhvata one aktivnosti koje su usmerene ka praćenju i na uklanjanju uzorka koji su doveli do nezadovoljavajućeg rada uz primenu statističkih metoda19.</s>\n<s>„ upravljanje kvalitetom podrazumeva utvrđivanje i sprovođenje politike upravljanje kvalitetom čine sve aktivnosti ukupne funkcije upravljanja koje određuju politiku kvaliteta, ciljeve, odgovornosti i primenjuje ih kroz planiranje kvaliteta, kontrolu kvaliteta, obezbeđenje kvaliteta i poboljšanje kvaliteta unutar sistema kvaliteta (JUS ISO 8402); upravljanje kvalitetom je deo procesa upravljanja usmeren na ostvarenje maksimalnog zadovoljstva korisnika uz smanjivanje troškova kontinualnim poboljšanjem procesa (ASQ);</s>\n<s>J. Filipović, M. Đurić, Osnove kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2009. , str. 338.</s><s>M. Heleta, Menadžment kvaliteta, Univerzitet Singidunum, Beograd.</s><s>2008 , str. 57. upravljanje kvalitetom predstavlja skup koordiniranih aktivnosti za vođenje organizacije u odnosu na kvalitet i upravljanje njome u tom smislu (ISO Zahvaljujući uprаvljаnju kvаlitetom lakše se rešаvаju potrebe kvаlitetа i uspostаvljаnju moderne, sаvremene kompаnije.</s><s>Uprаvljаnje kvаliteta čini skup аktivnosti, аkcijа i mera kojimа se utiče nа kvаlitet proizvodа i uslugа.</s><s>„Upravljanje kvaliteta treba da obezbedi menadžerima zaduženim za konkretne procese pruži objektivnu povratnu informaciju o onome šta se zapravo postiže“22.</s><s>Upravljanje kvalitetom je zadatak svih radnih i organizacionih jedinica, a ne samo organa koji se bave kvalitetom.</s><s>Ono predstavlja odgovornost na svim nivoima upravljanja ali glavni pokretač mora biti top menadžer.</s><s>„Upravljanje kvalitetom obuhvata sve delove organizacije.</s><s>Kako bi organizacija bila u potpunosti uspešna potrebno je da svaki njen deo, svako odeljenje, svaka aktivnost i svaki zaposleni uzajamno uspešno funkcionišu (A. Munlamann I J. Oakoland)“23.</s><s>„Uvođenje sistemа uprаvljаnjа kvalitetom u orgаnizаciji dovodi do stаlnog i kontinuirаnog povećаvаnjа efikаsnosti i profitаbilnosti, gde se greške smаnjuju kao i vreme koje je potrebno zа proizvodnju, bolje su komunikаcije i informisаnost kojа je nа znаtno višem nivou.</s><s>“24</s>\n<s>N. Živković, M. Glogovac, ,Upravljanje kvalitetom, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2015 str J. Filipović, M. Đurić, Sistem menadžmenta kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2010. 2.4.</s><s>Funkcija kvaliteta u poslovnom sistem Veliki broj poslovnih sistemа u svom sаstаvu imа više funkcijа u skupu аktivnosti koje se obаvljаju prilikom reаlizаcije i prodаje proizvodа tj. u petlji kvаlitetа (Slikа 2).</s><s>Zаposleni su raspoređeni u više službi koje mogu dа obаvljаju više funkcijа i gde svаkа od funkcijа zasebno može dа bude reаlizovаnа od strаne više službi.</s><s>Funkcijа kvаlitetа je ustаnovljenа još sredinom XX vekа.</s><s>Mnogi je i dаnаs pogrešno posmаtrаju i to kаo kvаlitаtivnu kontrolu zаpostаvljаjući njenu osnovu funkciju kojа se ogledа u cilju zаdovoljenjа kupаcа uz minimаlne troškove.</s><s>Njenа osnovnа sredstvа su uprаvo preventivne аkcije koje se preduzimаju od strаne svih ogrаnizаcionih funkcijа poslovnog sistemа kаko bi se sprečilа eventuаlnа pojаvа neusаglаšenosti. „ Funkcija kvaliteta označava skup aktivnosti koje se vrše u cilju postizanja zadovoljstva korisnika i drugih zainteresovanih strana, bez obzira da li se one obavljaju u samoj organizaciji ili na nekom drugom mestu “29.</s><s>Kvаlitet je problem svih i on je svаčijа brigа.</s><s>I to je rаzlog uvođenjа i postojаnjа službe menаdžmentа kvаlitetа, dа bi oni pokretаli аktivnosti ostаlih službi u tom sektoru i objedinjаvаli rezultаte i određivаli zаjedničke ciljeve.</s><s>Službа menаdžmentа kvаlitetа nije odgovornа zа kvаlitet proizvodа bio on dobаr ili loš, već je njen osnovni zаdаtаk dа uprаvljа, koordinirа i dа kontroliše sve аktivnosti koji utiču na kvalitet, ili koje mogu uticati nа kvаltiet proizvodа (Slikа 2).</s><s>J. Filipović, M. Đurić , Sistem menadžmenta kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2010 Slika 2: Funkcijа kvаlitetа u nekom poslovnom sistemu PDCA30 – simbol zа Demingov ciklus31 Dolazi se do zaključka dа postoji potrebа integrаcije funkcije kontrole u poslovnom svetu. „ Može se sаgledаti sа dvа stаnovištа i to32: Sа stаnovištа službe kvаlitetа gde onа obаvljа svoje zаdаtke sа ostаlim orgаnizаcionim celinаmа u poslovnom sistemu, а koje svoju odgovornost iskаzuju u ostvаrivаnju funkcije kvаlitetа.</s><s>Sа stаnovištа direktnog kontаktа sа menаdžerom poslovnog sistemа“.</s><s>Funkcija kvaliteta je zajednički naziv za „sledeće aktivnosti:33 istraživanje tržišta,</s>\n<s>30 https://www.tehnologijahrane.com/enciklopedija/principi-upravljanja-kvalitetom-prema-iso-9001standardu, PDCA.</s><s>Jedan od koncepata za stalno poboljšanje kvaliteta je čuveni Demingov PDCA (PlanDo-Check-Act / planiraj-uradi-proveri-poboljšaj) ciklus.</s><s>Metodologija Demingovog ciklusa može se primeniti na sve procese.</s>\n<s>M.R. Đuričić, M. M. Đuričić, Z.A. Pavlović, Savremeni integrisani menadžment sistem, IP-MIR, Užice, J. Filipović, M. Đurić, Sistem menadžmenta kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2010, „ Funkcija kvaliteta označava skup aktivnosti koje se vrše u cilju postizanja zadovoljstva kosrisnika i drugih zainteresovanih strana bez obzira da li se one obavljaju u samoj organizaciji ili na nekom drugom mestu.</s><s>“34 2.5.</s><s>Sistem menadžmenta kvalitetom</s>\n<s>Sistem kvaliteta se definiše kao skup međusobno povezanih elemenata kojima se pomoću različitih resursa postižu ciljevi vezani za kvalitet.</s><s>35 Ti ciljevi mogu biti usmereni ka zadovoljavanju zahteva korisnika.</s>\n<s>U standardu ISO 9001:2005 za sistem menadžmenta kvaliteta se navodi da je to „sistem menadžmenta kojim se utvrđuje pravac organizacije u odnosu na kvalitet upravljanja organizacije u tom smislu “36. „ Sistem menаdžmentа kvаlitetom imа dvа osnovnа zаdаtkа kojа se ogledаju u:37 zаdovoljаvаnju zahteva kupaca ili korisnika usluga rentаbilnosti poslovnog sistemа.“</s>\n<s>„ Sistem menаdžmentа kvаlitetom predstаvljа podsistem sistemа uprаvljаnjа poslovnim sistemom, u proizvodno - poslovnom sistemu obuhvаtа sve аktivnosti petlje kvаlitetа zа proizvod.</s><s>Zа proizvodnju proizvodа koji se koriste sistem menаdžmentа kvаlitetа obuhvаtа menаdžment kvаlitetа u dvа podsistemа.</s><s>“38 podsistem proizvodnje – menаdžmentа kvаlitetа u fаzi stvаrаnjа proizvodа; podsistem korišćenjа – menаdžment kvаlitetа u fаzi korišćenjа proizvodа.</s><s>Kako bi se izgrаdio uspešаn sistem menаdžmentа kvаliteta proizvodа ili uslugа nužno je dа se uspostаve i jаsno definišu mere između elemenаtа oba podsistemа.</s><s>Sve аkcije je potrebno usmeriti kа istom cilju a to je zаdovoljаvаnju kupаcа, zаposlenih i J. Flipović, M. Đurić, op. Sistem menadžmenta kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, M. Đuričić, M. M. Đuričić, Z. A Pavlović, Savremeni integrisani menadžment sistem, IP-MIR, Užice, rukovodioca.</s><s>A to se može postići optimizаcijom ukupnog kvаlitetа i troškovа poslovаnjа.39</s>\n<s>Prema Ustavu Republike Srbije41 tri su grane vlasti: zakonodavna, izvršna i sudska.</s><s>Sudska vlast se sastoji u primenjivanju opštih pravnih pravila na konkretnim slučajevima uz rešavanje sporova pred sudom42: u ostvarivanju pravnih propisa pojavljuju se sporovi oko toga da li su ljudski akti materijalni i nematerijalni – protivpravni ili ne.</s><s>Sporovi se javljaju kako između između fizičkih, tako i između pravnih lica, a i između pravnih lica sa jedne strane i fizičkih lica sa druge strane.</s><s>Spor predstavlja pojavu koja sprečava primenu prava odnosno regulisanje društvenih odnosa pa mora biti eliminisan.</s><s>Otuda, ako se utvrdi da su ljudski akti ili ponašanja pravnih subjekata protivpravni, preduzimaju se mere da se ta protivpravnost ispravi.</s><s>Protivpravni akti se nište, a posledice protivpravnih radnji se po mogućstvu uklanjaju vraćanjem u pređašnje stanje.</s><s>Suprotno od uprave koja radi po sopstvenoj inicijativi, sud pokreće radnju samo ako se pred njim pokrene spor od strane zainteresovanih lica, odnosno učesnika u postupku.</s><s>Vrste sporova u kojima sudovi obavljaju svoju funkciju su: građanski, krivični, privredni, ustavni i upravni.</s>\n<s>U širem smislu definisanja pod pravosuđem se podrazumevaju pored aktivnosti suda i funkcije drugih organa u primeni prava kao što su tužilaštvo, pravobranilaštvo, advokati, sudski veštaci.</s><s>Pojam pravosuđa se upotrebljava da bi se u širem smislu „označili sudski organi i drugi organi koji učestvuju u aktivnostima u primeni prava“ 43. 3.1.</s><s>Istorijat nastanka sudske vlasti u Srbiji i nastanak prvih sudova Prvi sudovi u Srbiji nastali su početkom u XIX veka u prvom srpskom ustanku.</s><s>Iako se vodi rasprava o datumu i mestu nastanka zbog nedoumice da li se on vezuje za odluku skupštine ili izbor prvog sudije, nesporno je da je to bilo 1804. godine.</s><s>Sud je radio u kolibama u Klićevcu kod Valjeva po uputstvima o radu zvanim \"Punktacije\" poznatijim u pravnoj literaturi kao Zakonik prote Matije Nenadovića44.</s><s>Godinu dana kasnije osnovan Ustav Republike Srbije, \"Sl. glasnik RS\", br. 98/2006.</s><s>Pravna enciklopedija, Savremena Administracija, Beograd, 1985. str. 1250.</s><s>Pravna enciklopedija op. cit. str. 1251.</s><s>Istorijat nastanka sudske vlasti u Srbiji Nastanak prvih sudova, je najviši zemaljski sud Sinod, koji je bio preteča Praviteljstvujušćeg Sovjeta Serbskog.</s><s>Sovjet je, zajedno sa voždom Karađorđom, bio deo upravne i sudske vlasti45.</s><s>Sudovi su bili trostepeni: prvostepeni (seoski), drugostepeni (knežinski) i trećestepeni (nahijski). „ Posle drugog srpskog ustanka, sudski sistem je bio mešovit, tursko- srpski, koji je zahvaljujući izuzetnim diplomatskim sposobnostima kneza Miloša zvanično razdvojen 1820.</s><s>Godine, kada je za Srbe formiran \" Sud obšćenarodni serbski\" u Kragujevcu a Turcima su nastavili da sude u tzv. muselimi.</s><s>Sudovi su radili po posebnim pravilima.</s><s>Tako je 1825. godine od strane kneza doneto Nastavljenije, prvo uputstvo za rad magistrata – nahijskih sudova, a zatim i Poslovnik, pa Edikt za članove magistrata, i najzad Uredba o radu magistrata“.46 Sretenjskim ustavom iz 1835. godine potvrđena je trostepenost sudske vlasti (okružni, Veliki sud i Sovjet državni).</s><s>Samostalnost je definisana kao nezavisnost sudija pri izricanju presuda47.</s>\n<s>Turskim ustavom iz 1838. godine potpuno je odvojena sudska od zakonodavne i izvršne vlasti i potvrđena trostepenost sudova.</s><s>Isključen je Sovjet, a mrežu sudova su činili: primiriteljni (seoski), prvostepeni (okružni) i apelacioni48.</s><s>Sudovi su sudili samo po zakonima i uredbama, a upravna vlast im se nije smela mešati http://www.vk.sud.rs/sr-lat/istorijat-nastanka-sudske-vlasti-u-srbiji, preuzeto 22.07.2017. god.</s><s>Istorijat nastanka sudske vlasti u Srbiji Nastanak prvih sudova http://www.vk.sud.rs/sr-lat/istorijat-nastanka-sudske-vlasti-u-srbiji Istorijat nastanka sudske vlasti u Srbiji Nastanak prvih sudova http://www.vk.sud.rs/sr-lat/istorijat-nastanka-sudske-vlasti-u-srbiji Istorijat nastanka sudske vlasti u Srbiji Nastanak prvih sudova http://www.vk.sud.rs/sr-lat/istorijat-nastanka-sudske-vlasti-u-srbiji Istorijat nastanka sudske vlasti u Srbiji Nastanak prvih sudova http://www.vk.sud.rs/sr-lat/istorijat-nastanka-sudske-vlasti-u-srbiji Istorijat nastanka sudske vlasti u Srbiji Nastanak prvih sudova http://www.vk.sud.rs/sr-lat/istorijat-nastanka-sudske-vlasti-u-srbiji 3.2.</s><s>Kvalitet u pravosuđu</s>\n<s>Modernizаcijа prаvosuđа i ukupne аdministrаcije prаvosudnog sistemа postаlа je jedаn od osnovnih prioritetа neophodne Nаcionаlne reforme pаvosuđа zа period od 20132018. godine50.</s>\n<s>Primenom principа nepristrasnost i kvalitet pravde, kao jednim od 5 ključnih načela dolаzi se do konceptа uprаvljаnjа kvаlitetom. „ Pravosudni sistem u kome su propisi jasni, razumljivi, određeni, lako dostupni i usklađeni, kako međusobno tako i sa pravnim tekovinama Evropske unije, i praksom međunarodnih sudskih institucija i u kome postoji ujednačena i dostupna sudska praksa.</s><s>Pravosudni sistem u kome je svakom pojedincu omogućen jednak pravni tretman i pristup pravdi pod jednakim uslovima bez diskriminacije po bilo kom osnovu i sa jednakim mogućnostima da zaštite i ostvare svoja prava i interese51.</s><s>Njegov cilj je „poboljšanje kvaliteta i efikasnosti pravde, jačanje nezavisnosti i odgovornosti pravosuđa, u cilju jačanja vladavine prava, demokratije, pravne sigurnosti, približavanja pravde građanima i vraćanja poverenja u pravosudni sistem“52 – bаzirаn je nа neprestаnom poboljšаvаnju pravde, što se postiže аngаžovаnjem svih zаposlenih, ali i drugih aktera u pravosuđu dа teže kvаlitetu.</s><s>Uloga javne uprave je da bude u službi građana i ostalih korisnika njenih usluga.</s><s>Javna uprava teži što boljem funkcionisanju u svim granama vlasti, pa i sudskoj.</s><s>Time je jasna namera republičkog organa nadležnog za pravdu i pravosuđe (Ministarstvo pravde) da pronađe metode za povećanje poverenja građana u pravosuđe, kao i metode za postizanje što boljih rezultata rada sudova.</s><s>Dolaženje do boljih rezultata rada postiže se kroz primenu boljih tehničkih, tehnoloških, marketinških i drugih metoda pomoću kojih će se doći do unapređenja i poboljšanja rada i do zadovoljavanja korisnika usluga53.</s><s>Nacionalna strategija reforme pavosuđa za period od 2013-2018. godine, https://www.mpravde.gov.rs/files/Nacionalna-Strategija-reforme-pravosudja-za-period-2013.-2018.godine.pdf</s>\n<s>Nacionalna strategija reforme pavosuđa za period od 2013-2018. godine, https://www.mpravde.gov.rs/files/Nacionalna-Strategija-reforme-pravosudja-za-period-2013.-2018.godine.pdf</s>\n<s>Nacionalna strategija reforme pavosuđa za period od 2013-2018. godine, https://www.mpravde.gov.rs/files/Nacionalna-Strategija-reforme-pravosudja-za-period-2013.-2018.godine.pdf</s>\n<s>Upravljanje kvalitetom u javnoj upravi s posebnim osvrtom na lokalnu samoupravu http://www.quality.unze.ba/zbornici/QUALITY%202011/171-Q11-089.pdf Upravljanje kvalitetom u pravosuđu predstavlja dobro rešenje jer uključuje aktivnosti vezane za kvalitet u cilju izvršenja obaveza i sa druge strane zadovoljenja zahteva korisnika.54</s>\n<s>Pravosudni sistem u Republici Srbiji u poređenju sa zemljama članicama Evropske Unije ima slab učinak.</s><s>Bori se sa nasleđem birokratije gde su sudovi prezatrpani starim predmetima na kojima se godinama ništa ne radi. „ Loši nacrti zakona, nedosledna sudska praksa i visoka stopa žalbi utiču na kvalitet pravosudnih usluga.</s><s>Zastareli alati za standardizovanje kvaliteta u pružanju usluga, kao što su obrasci i kontrolne lica za rutinske procedure ne postoje.</s><s>“55</s>\n<s>Kako je pravosuđe u Srbiji narušeno percepcijom prisustva korupcije time se beleži slab učinak poboljšanja i još uvek se zaostaje za zemljama članicama Evropske Unije.</s><s>Usled visokih sudskih taksi i advokatskih tarifa pristup uslugama pravosuđa je ograničen i podrška koja se pruža siromašnim strankama je zanemarljiva i neadekvatna.</s><s>56 Sudovi u Srbiji imaju varijacije u pogledu pružanja usluga.</s><s>U pojedinim sudovima se beleži visok učinak u odnosu na dogovorene pokazatelje iz Okvira učinka57 ali postoje i oni sudovi sa lošim učinkom koji se preslikavaju na ostatak pravosudnog sektora i koji ne uspevaju da pruže usluge za kojima se iskaže potreba od strane stranaka.</s><s>Obim posla u sudovima nije jednako raspoređen, sudske prakse se razlikuju od suda do suda u oblastima koje su bitne za korisnike usluga koje sud pruža.</s><s>U poslednje vreme zabeležen je pomak u upravljanju sudovima i nekim poboljšanjima na polju IKT.</s><s>\"Izuzetna heterogenost ističe potrebu za doslednijim i koherentnijim pristupom upravljanju učinkom.</s><s>Sektoru nedostaje okvir za merenje i upravljanje učinkom.</s><s>\"58 Kako su tehnički uslovi rаdа u Srbiji u prаvosuđu nа niskom nivou zаposleni i pored jаke želje i motivаcije nisu uvek u mogućnosti dа izаđu u susret kvаlitetom uslugа krаjnjem Upravljanje kvalitetom u javnoj upravi s posebnim osvrtom na lokalnu samoupravu http://www.quality.unze.ba/zbornici/QUALITY%202011/171-Q11-089.pdf Funkcionalna alaliza pravosuđa u Srbiji, Opšti zaključci, Predloženi prioriteti http://www.mdtfjss.org.rs/sjfr/sr/preocena-spoljasnjeg-ucinka/3-2a-realizacija-i-produktivnost-sudova, preuzeto 01.11.2017.</s>\n<s>Aneks 2 Izveštaja Funkcionalne analize pravosuđa, http://www.mdtfjss.org.rs/sjfr/sr/uvod/1-opsti-zakljucci-i-predlozeni-prioriteti, posećeno 01.11.2017.</s><s>Funkcionalna alaliza pravosuđa u Srbiji, http://www.mdtfjss.org.rs/sjfr/sr/preocena-spoljasnjeg-ucinka/3-2a-realizacija-i-produktivnost-sudova, preuzeto 01.11.2017.</s>\n<s>pravosuđa u Srbiji, Svetska Banka 2014, korisniku.</s><s>Kvalitet pruženih usluga zavisi od čitavog niza dimenzija od kvaliteta zakonodavstva do kvaliteta u obradi predmeta, donošenja odluka i odgovora po žalbama.</s>\n<s>Loš kvalitet zakona stvara niz problema u sudovima. \" Nedovoljna preciznost u sastavljanju zakona stvara dvosmislenost koju stranke zatim koriste na sudu.</s><s>Zakoni čije se odredbe preklapaju ili su protivrečne dovode do nedosledne sudske prakse.</s><s>\"59 Veliki broj sudija i advokata je se izjasnio da su loši zakoni jedini razlog zašto kvalitet sudskih usluga nije viši.</s><s>Veliki sudija i tužilaca izaziva zabrinutost zbog nedosledne sudske prakse i tumačenja zakona.</s>\n<s>Kako bi se poboljšao kvalitet potrebno je standardizovati formate za sudske procedure, izraditi kontrolne liste, standardizovane obrasce i šablone kao i kreirati i koristiti standardizovane forme uobičajenih procesa.</s><s>Kao i obezbediti obuke za sudije što bi dovelo do poboljšanja deslednosti u procesuiranju predmeta.</s><s>Na osnovu rezultata rada sudova u prethodnom periodu dolazi se do zaključka da su sudovi imaju zapažene rezultate rada.</s><s>Da bi se postigao što bolji kvalitet rada u sudovima od sudija se očekuje maksimalan napor kako bi se povećala ažurnost, efikasnost kao i kvalitet rada sudova a time bi se povećalo poverenje građana u sudove.</s><s>Prema rečima predsednika Vrhovnog kasacionog suda, cilj sudija i sudskog osoblja je „nezavisno, transparentno i efikasno pravosuđe, zasnovano na temeljima poštovanja i zaštite ljudskih prava i sloboda, neophodno je da tome doprinesu same sudije, svojom stručnošću, osposobljenošću i posvećenošću“60.</s><s>Funkcionalna alaliza pravosuđa u Srbiji, Opšti zaključci, Predloženi prioriteti http://www.mdtfjss.org.rs/sjfr/sr/rezime-cinjenica-i-preporuka/2-1b-kvalitet-pruzenih-usluga, preuzeto Vrhovni kasacioni sud, Godišnji izveštaj o radu sudova u Republici Srbiji za 2016. godinu, Beograd, 4. SUDOVI U REPUBLICI SRBIJI</s>\n<s>Prema Ustavu Republike Srbije61 sudska vlast je jedinstvena na teritoriji Republike Srbije.</s><s>Sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih međunarodnih ugovora\"62 Sudovi su samostalni državni organi koji štite prava i slobode građana i zakonom utvrđena prava kao i interese svih pravnih subjekata.</s><s>Sudovi obezbeđuju ustavnost i zakonitost, održavaju mir među ljudima i učvršćuju državno pravni poredak63.</s><s>Oni sude na osnovu Ustava, Zakona i drugih opštih akata predviđenih zakonom, kao i pomoću opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava.</s><s>Sudska vlast u Republici Srbiji pripada sudovima čije osnivanje, organizacija, nadležnost i sastav se propisuje zakonom.</s><s>Odluke sudova moraju biti obavezne za sve i ne mogu biti predmet vansudske kontrole i svako je dužan da poštuje i postupa po sudskim odlukama.</s><s>Odluke sudova mogu preispitati samo nadležni sudovi u skladu sa zakonski propisanim postupkom64.</s><s>Sudija koji sudi određuje se nezavisno od toga ko su stranke i kakve su okolnosti pravne strane.</s><s>U Republici Srbiji od 01. januara 2014. godine postoji ukupno 158 sudova (66 osnovnih, 25 viših, 16 privrednih, 44 prekršajnih, Upravni sud.</s><s>4 apelaciona, Privredni apelacioni i Prekršajni apelacioni)65.</s>\n<s>Prema podacima Visokog saveta sudstva na dan 31.12.2016. godine u svim sudovima u Republici Srbiji bilo je određeno Odlukom ovog Saveta 2977 sudijskih mesta, od kog broja je bilo popunjeno 2778, a u sudovima je postupalo 2569 sudija.66 Ustav Republike Srbije, Sl.</s><s>Glasnik RS\" br. 96/2006, član Ustav Republike Srbije, Sl.</s><s>Glasnik RS\" br. 96/2006, član 142. stav 1. i 2 M. Grubač, Krivično procesno pravo- Uvod u opšti deo, Službeni glasnik, Beograd, 2004, str. 77.</s><s>Vrhovni kasacioni sud, Godišnji izveštaj o radu sudova u Republici Srbiji za 2016. godinu\" Beograd, Vrhovni kasacioni sud, Godišnji izveštaj o radu sudova u Republici Srbiji za 2016. godinu, Beograd, 4.1.</s><s>Organizacija sudova</s>\n<s>Organizacija sudova može biti spoljašnja i unutrašnja67.</s><s>Kako ističe G. P. Ilić68 spoljašnja organizacija je vezana za sudsku nadležnost, a unutrašnja organizacija sudova se odnosi na pitanje položaja sudija i sudskog osoblja, na organizacione odlike u kojima se vrši sudska funkcija, kao i na sudsku i pravosudnu upravu.</s><s>Spoljašnja organizacija je vezana za opštu i posebnu nadležnost, a unutrašnja zavisi od vrste poslova koji se obavljaju.</s>\n<s>Sudovi posebne nadležnosti su: privredni sudovi, Privredni apelaconi sud, prekršajni sudovi, Prekršajni apelacioni sud i Upravni sud.</s><s>Najviši sud je Vrhovni kasacioni sud sa sedištem u Beogradu.</s><s>On je neposredno viši sud za Apelacioni sud, Upravni sud, Prekršajni apelacioni sud i Privredni apelacioni sud.</s><s>Slika br. 3 – šematski prikaz mreže sudova70 Zakon o uređenju sudova, (\"Sl. glasnik RS\" 116/2008,104/2009…</s><s>113/2016,88/2018- Odluka US) glava II i glava IV.</s>\n<s>Organizacija pravosuđa, http://arhiva.mpravde.gov.rs, preuzeto 15.07.2017.</s><s>Privredni apelacioni sud, Prekršajni apelacioni sud i Upravni sud osnivaju se na teritoriji Republike Srbije sa sedištem u Beogradu.71 Prekršajni apelacioni sud i Upravni sud svoja odeljenja mogu da imaju izvan sedišta u kojem trajno sude i u koje obavljaju sve sudske radnje u skladu sa zakonom.</s><s>Osnovni su prvostepeni sudovi opšte nadležnosti.</s><s>Osnivaju se za teritoriju grada, odnosno jedne ili više opština: na područjima pojedinih osnovih sudova u pojedinim opštinama postupa se u sudskim jedinicama preko kojih građani ostvaruju svoja prava u postupcima, za koje su nadležni osnovni sudovi koji pokrivaju te opštine72.</s><s>Shodno odredbama člana 22.</s><s>Zakona o uređenju sudova73 sudovi u prvom stepenu sude za krivična dela za koje je zaprećena novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina (ako za neke od njih nije nadležan drugi sud).</s><s>Osnovni sud, po istom članu74, sudi u prvom stepenu u građanskopravnim sporovima u slučaju da za pojedine od njih nije nadležan drugi sud i vodi vanparnične i izvršene postupke koji su u nadležnosti tog suda.</s><s>Ovi sudovi sude o pravima i obavezama u stambenim sporovima, sporovima zasnivanja i prestanka radnog odnosa, o naknadi štete pretrpljene na radu i u vezi sa radom.</s><s>Osnovni sud pruža građanima pravnu pomoć, međunarodnu pravnu pomoć.</s><s>Zakonom75 se može predvideti da u određenim vrstama pravnih stvari postupaju samo neki osnovni sudovi sa područja istog višeg suda.</s>\n<s>Viši sudovi su osnovani za područje jednog ili više osnovih sudova.</s><s>Zakon o uređenju sudova, član 13. stav 1. Osnovni sudovi, http://www.vks.sud.rs preuzeto 21.07.2017.</s>\n<s>Informator o radu suda, http://www.ue.os.sud.rs preuzeto, 16.11.2016.</s><s>Viši sud u prvom stepenu sudi za krivična dela za koje je predviđena kao glavna kazna zatvora preko 10 godina, kao i 76:</s>\n<s>pravom, za odavanje službene tajne, za izricanje nacionalne, rasne i verske netrpeljivosti, za povredu teritorijalnog suvereniteta, za ratne zločine, kršenje zakona od strane sudija, javnih tužioca, silovanje, kao i u postupku prema maloletnicima i vrši druge poslove određene zakonom, povrede ugleda stane države ili međunarodne organizacije, pranje novca,</s>\n<s>Takođe, viši sud sudi i za postupke prema maloletnim licima koji su činioci krivičnih dela i kršenje zakona od strane sudija, javnog tužioca i njenog zamenika.</s><s>Pored toga donosi odluke po zahtevima za rehabilitaciju, sudi u sporovima povodom obustava rada i štrajkova, u građanskim sporovima kada vrednost predmeta spora omogućuje izjavljivanje imovine, zatim u sporovima utvrđivanja očinstva i materinstva, kao i o autorskim i srodnim pravima77.</s>\n<s>Viši sud u drugom stepenu donosi odluke po žalbama na odluke osnovih sudova i to78: u merama za obezbeđenje prisustva okrivljenog, za krivična dela za koje je propisana novčana kazna i kazna zatvora do pet godina,</s>\n<s>Zakon o uređenju sudova, član 23. stav 2. na rešenja u građanskopravnim sporovima: na presude u sporovima male vrednosti, izvršnim postupcima i postupcima obezbeđenja; u vanparničnim postupcima.</s>\n<s>Apelacioni sud odlučuje o žalbama koje se odnose na odluke viših sudova, osnovnih sudova u krivičnim sporovima ako za odlučivanje o žalbi nije nadležan viši sud, osnovnih sudova u građanskim sporovima, ako za odlučivanje o žalbi nije nadležan viši sud79.</s>\n<s>Apelacioni sudovi imaju zajedničke sednice o kojima obaveštavaju i Vrhovni kasacioni sud o spornim pitanjima koja su od značaja za rad i funkcionisanje sudova kao i za ujednačavanje sudske prakse.</s>\n<s>Prema Ustavu Republike Srbije81 i Zakonu o uređenju sudova82 Vrhovni kasacioni sud je sud najvišeg nivoa u Republici Srbiji83.</s><s>Nadležnost Vrhovnog kasacionog suda je podeljena na nadležnost u suđenju i nadležnost izvan suđenja.</s>\n<s>U okviru nadležnosti u suđenju, koje je regulisano članom 30.</s><s>Zakona o uređenju sudova84 utvrđeno je da Vrhovni kasacioni sud odlučuje o: Zakon o uređenju sudova, član 24.</s>\n<s>Vrhovni kasacioni sud, http://www.vk.sud.rs preuzeto 21.08.2017.</s><s>Zakon o uređenju sudova (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 116/2008,104/2009…</s><s>13/2016, 88/2018- odluka US) vanrednim pravnim sredstvima koje su izjavljene na odluke sudova Republike Srbije i drugim stvarima određenim zakonom, sukobu nadležnosti između sudova, ako za odlučivanje nije nadležan drugi prenošenju nadležnosti sudova što doprinosi lakšem vođenju postupka.</s><s>U skladu sa Zakonom o parničnom postupku85, Zakonom o krivičnom postupku86 i Zakonom o upravnim sporovima87 Vrhovni kasacioni sud u suđenju postupa u upravnoj, građanskoj i krivičnoj materiju prema inicijalnom aktu stranke.</s><s>Shodno članu 31.</s><s>Zakona o uređenju sudova88 propisano je da je nadležnost Vrhovnog kasacionog suda izvan suđenja89:</s>\n<s>imenuje sudije Ustavnog suda, davanje mišljenja o kandidatu za predsednika Vrhovnog kasacionog suda, i vršenje druge nadležnosti određene zakonom.</s><s>Odlučivanje o pravnim sredstvima vrši se u veću od troje sudija, izuzev ako zakonom nije drugačije određeno.</s>\n<s>Ustanovljenjem posebnih prekršajnih sudova i prevođenjem sudija za prekršaje iz upravne sfere u pravosudni sistem, Zakonom o sudijama90, Zakonom o uređenju sudova91 i Zakonom o javnim tužilaštvima92 „rešeno je jedno od najvažnijih i najkontroverznijih pitanja prekršajnog prava i time je udovoljeno ustavopravnom i Zakon o parničnom postupku (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 72/2011…</s><s>55/2014, 87/2018) Zakon o krivičnom postupku (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 72/2011, 121/2012,32/2013, 45/2013, 55/2014) Zakon o uređenju sudova (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 116/2008,104/2009…</s><s>13/2016, 88/2018- Odluka US) Zakon o uređenju sudova (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 116/2008,104/2009…</s><s>13/2016, 88/2018- Odluka US) Vrhovni kasacioni sud, http://www.vk.sud.rs/ preuzeto 16.11.2016.</s><s>Zakon o uređenju sudova (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 116/2008,104/2009…</s><s>13/2016, 88/2018- odluka US) međunarodnopravnom zahtevu da o pravima i dužnostima građana, posebno o njihovom kažnjavanju može konačno da odlučuje samo sud.93 To se desilo 2005. godine kada je donet novi Zakon o prekršajima94 koji je, nakon više odlaganja, počeo da se primenjuje 01.01.2010. godine.</s>\n<s>„Prekršajni sud postupa u predmetima za teritoriju grada i jedne ili više opština.</s><s>Sude u prvom stepen za prekršaje, ako nije nadležan organ uprave, pruža međunarodnu pravnu pomoć u okviru svoje nadležnosti i vrši druge poslove određene zakonom“95.“96 Kontrolu rada prekršajnih sudova i primenu propisa vrši Ministarstvo pravde, Visoki savet sudstva, Vrhovni kasacioni sud i Prekršajni apelacioni sud.</s><s>4.2.6.</s><s>Privredni sud</s>\n<s>Privredni sudovi u Srbiji su otpočeli sa radom 1954. godine na osnovu Zakona o privrednim sudovima97.</s><s>Položaj ovih sudova se često menjao.</s><s>Njihov rad je često kritikovan, ali i hvaljen i u nekoliko navrata bilo je pokušaja da se privredni sudovi ukinu i da se nadležnost prenese na sudove opšte nadležnosti.</s><s>Ali zahvaljujući dobroj i jakoj privredi ovi sudovi su opstali i prevazišli sve poteškoće sa kojima su se susretali u svom radu98.</s>\n<s>Privredni sudovi su nadležni za teritoriju jednog ili više gradova, odnosno jedne ili više opština.</s><s>Privredni sudovi su, kao prvostepeni sudovi, nadležni za sporove koji nastanu prilikom privrednog postupanja.</s>\n<s>„U Republici Srbiji ima 17 privrednih sudova koji se mogu rangirati po veličini prema broju sudija od najmanjeg (Privredni sud u Prištini sa 3 sudija) do najvećeg (Privredni sud u Beogradu koji broji 65 sudija).</s><s>“99 Dva privredna suda imaju po dve jedinice izvan sedišta suda i tri suda u sklopu svoje organizacije imaju po jednu jedinicu izvan sedišta O prekršajnom sudu – istorijat, http://www.ns.pk.sud.rs, preuzeto 27.07.2017.</s><s>Zakon o uređenju sudova, član 27 stav 1. Zakon o privrednim sudovima, Službeni list SFRJ br. 31/54.</s><s>J. Mitrović, Istorija sadašnjost i perspektiva privrednog sudstva Srbije, Savremena administracija, Kako ističe J. Mitrović100 nadležnost privrednih sudova u početku je bila dosta sužena, tako da su sudovi sudili privredne i pomorske sporove, sporove za naknadu štete, privredne sporove, odlučivali su u postupku prinudne likvidacije, bili su ovlašćeni da vode registar privrednih organizacija, da sprovode izvršenja i da vrše i druge poslove koji su im zakonom stavljeni u nadležnost.</s><s>Vremenom je se njihova nadležnost menjala i proširivala tako da danas privredni sud u prvom stepenu sudi101:</s>\n<s>„u sporovima između domaćih i stranih privrednih društava, preduzeća, zadruga i preduzetnika i njihovih asocijacija, u sporovima koji nastaju između privrednih subjekata i drugih pravnih lica u obavljanju delatnosti privrednih subjekata, i u slučaju kada je jedna od stranaka fizičko lice. u sporovima o autorskim i srodnim pravima i zaštiti i upotrebi pronalazaka, industrijskog dizajna, modela, uzoraka, žigova i oznaka geografskog porekla“102,</s>\n<s>topografije poluprovodničkih proizvoda i oplemenjivača biljnih sorti koji nastanu između subjekata iz prve tačke ovog stava, u sporovim povodom izvršenja i obezbeđenja iz nadležnosti privrednih sudova. u sporovima o stranim ulaganjima, o brodovima i vazduhoplovima, plovidbi na moru i unutrašnjim vodama i sporovima u kojima se primenjuju plovidbeno i vazduhoplovno pravo, izuzev sporova o prevozu putnika, o zaštiti firme, povodom upisa u sudski registar, povodom reorganizacije, sudske i dobrovoljne likvidacije i stečaja osim sporova za utvrđenje postojanja zasnivanja i prestanka radnog odnosa koji su pokrenuti pre otvaranja stečaja.</s><s>Privredni sud u prvom stepenu sudi o privrednim prestupima kao i o prestanku zaštitne mere ili pravne posledice osude.</s><s>100 J. Mitrović, Istorija sadašnjost i perspektiva privrednog sudstva Srbije, Savremena administracija, 101 Zakon o uređenju sudova, član 25.</s>\n<s>102 Gačić D. , Analiza rada Privrednog suda , Beograd 2015. .</s><s>str.8 „Neposredno viši sud u odnosu na Privredni sud je Privredni apelacioni sud koji odlučuje o žalbama na odluke privrednih sudova i drugih organa u skladu sa zakonom.</s><s>“103</s>\n<s>Poslovi koji su u vezi sa unutrašnjem uređenjem sudova su odvojeni od suđenja i čine upravne, tehničke, administrativne, informacione, računovodstvene, stručne i ostale poslove koji su bitni za sudsku vlast.104 \"Unutrašnje uređenje i rad sudova propisani su Zakonom o uređenju sudova105, Zakonom o sudijama106 i Sudskim poslovnikom107\".108 Prema Zakona o uređenju sudova109 Ministar pravde je, uz prethodnu saglasnost predsednika Vrhovnog Kasacionog suda, doneo Sudski poslovnik110.</s><s>Po ovom aktu, kao osnovnom propisu, uređuje se unutrašnja organizacija i rad suda i čijom se primenom obezbeđuje uredno i blagovremeno obavljanje poslova sudske uprave i drugih poslova koji su značajni za rad suda, od uređenja i rada odeljenja i ostalih jedinica; zajedničkih sednica; vođenja postupaka i dostavljanja odluka na jezicima nacionalnih manjina, obaveštavanja javnosti o radu, evidentiranja, vođenja statistika do pripravničke prakse, pružanja pravne i međunarodne pravne pomoći, odevanja sudija, sudskog osoblja, stranaka, drugih učesnika u sudskom postupku i svih koji svoje poslove obavljaju u 103 Gačić D. , Analiza rada Privrednog suda , Beograd 2015. str.8 109 Zakon o uređenju sudova, član 74. stav 2. 110 G. Stanojčić, Sudski poslovnik, Poslovni Biro, Beograd 2016, str. 15 O primeni i sprovođenju Sudskog poslovnika u sudu stara se predsednik suda izdavanjem naredbi i uputstava, a nadzor vrši ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, preko lica ovlašćenog za nadzor112.</s><s>4.3.1.</s><s>Sudska odeljenja</s>\n<s>Organizacione jedinice suda mogu biti113: sudska odeljenja (krivično i građansko, za radne, porodične i statusne sporove, vanparnično, ostavinsko, izvršno, a po potrebi mogu se obrazovati i druga odeljenja, na primer odeljenje za zaštitu autorskih i srodnih prava, medijske sporove i dr.)114;</s>\n<s>4.3.</s><s>Unutrašnje uređenje sudova odeljenje sudske prakse, prati i proučava praksu sudova i međunarodnih sudskih organa i međunarodnih institucija koje nadziru zaštitu ljudskih i manjinskih prava i obaveštava sudije, sudijske pomoćnike i sudijske pripravnike o pravnim shvatanjima sudova115; posebna odeljenja u višim u apelacionim sudovima (odeljenja za krivične postupke protiv maloletnika i za radne sporove, odeljenja za krivična dela protiv Vojske Srbije, za krivična dela organizovanog kriminala, ratnih zločina i visokotehnološkog</s>\n<s>Prekršajnom apelacionom sudu (odeljenja za vođenje prekršajnog postupka u oblasti javnih prihoda, carinskog, spoljnotrgovinskog i deviznog poslovanja, a po potrebi i odeljenja iz drugih oblasti)116; pripremno odeljenje radi ispitivanja ispunjenosti procesnih pretpostavki za vođenje postupka i odlučivanje o pravnim lekovima, kao i za obavljanje drugih poslova117;</s>\n<s>Prekršajnom sudska pisarnica obavlja administrativne i tehničke poslove (mogu se organizovati i prijemna kancelarija, odeljenje za prepis, ekspediciju pošte i 112 Osnovni sud u Kraljevu, uređenje suda, www.osnovnisudkv.rs, preuzeto 16.11.2016. 113 Informator o radu Privrednog suda u Beogradu, str 3, www.bg.pr.sud.rs posećeno 25.07.2017. god. 114</s>\n<s>predsednika suda 119; zajednička služba – u slučaju da se u zgradi nalazi više pravosudnih organa sporazumom se definiše koji funkcioner rukovodi objektom a može se organizovati i zajednička služba120;</s>\n<s>predsednika suda 119; služba za pomoć i podršku svedocima i oštećenima – ova služba služi za pomoć i podršku u postupcima koji se vode pred nižim sudovima.</s><s>Poslove unutar službe obavljaju angažovani I obučeni volonteri121; služba za informatiku i analitiku – ova služba se obrazuje za poslove koji se odnose na uspostavljanje i održavanje IKT, kao i za elektronsku obradu podataka u sudu122;</s>\n<s>predsednika suda 119; biblioteka – u njoj se nalaze zakoni, časopisi, izdanja, propisi, službeni glasnici i sudska praksa.</s><s>Nabavkom knjiga za biblioteku stara se predsednik suda ili sudija po nalogu predsednika suda;123 i druge službe suda.</s>\n<s>Rad odeljenja, pravna pitanja, način poboljšanja rada i stručnosti sudija, sudijskih pomoćnika i sudijskih pripravnika i druga pitanja od značaja za rad odeljenja odvija se na sednicama odeljenja124.</s>\n<s>Odeljenje sudske prakse postoji u apelacionim sudovima, sudovima republičkog ranga a može postojati i u sudovima sa većim brojem sudija.</s><s>118</s>\n<s>Ovim odeljenje rukovodi sudija koga odredi predsednik suda.</s><s>Ovo odeljenje prati, proučava praksu sudova i međunarodnih sudskih organa i obaveštava sudije, sudijske pomoćnike, pripravnike o pravnim tumačenjima sudova.125 Ujednačenu sudsku praksu štite evropski standardi gde stranka ima pravo da se obrati Ustavnom sudu i da ukaže na povrede prava na pravično suđenje po istom činjeničnom stanju i po istom pravnom osnovu za koji su donete dve različite oduke.</s><s>Na odeljenima sudske prakse se proveravaju i usaglašavaju odluke koje izlaze iz sudova.</s>\n<s>U slučaju da se očekuje priliv masovnih predmeta u sud sa istim činjeničnim stanjem (pilot predmeti) da bi se predupredilo donošenje različitih odluka pre nego što i jedna odluka izađe iz suda zakazuje se sednica odeljenja sudske prakse i sudije se dogovaraju kakva bi odluka trebala da bude i zauzima se stav.</s><s>4.3.2.</s><s>Predsednik suda</s>\n<s>Predsednik suda može poslove sudske uprave poveriti zameniku predsednika suda izuzev prava na odlučivanje o radnim pravima sudija i zaposlenih i o udaljenju sa dužnosti sudija i sudija porotnika.</s><s>Predsednik suda nadzire rad sudskih odeljenja; stara se o ažurnosti rokovnika, pomoćnih knjiga; brine o ročištima pomoću izveštaja kojim ostvaruje uvid u rad suda kao celine i preduzima potrebne mere za pravilan i blagovremen rad suda129.</s>\n<s>U slučaju podnošenja pritužbe od strane stranke, odnosno učesnika u postupku, predsednik suda je dužan da je razmotri i da postupajućem sudiji na izjašnjenje i da u roku od 15 dana na nju odgovori.</s><s>Predsednik suda može pritužbu odbaciti kao neosnovanu u potpunosti ili delimično.</s><s>U slučaju dostavljanja pritužbe od strane Ministarstva pravde, Visokog saveta sudstva ili neposredno višeg suda potrebno je o osnovanosti pritužbe obavestiti podnosioca pritužbe kao i organ preko koga se dostavlja.</s>\n<s>Izveštaji o podnetim pritužbama kao i odgovorima na njih dostavljaju se tromesečno, šestomesečno i godišnje Ministarstvu pravde, Visokom savetu sudstva i Vrhovnom kasacionom sudu130.</s>\n<s>U poslovima sudske uprave predsedniku suda pomažu sekretar suda, upravitelj suda kao i administrativno tehnički sekretar.</s><s>4.3.3.</s><s>Sudska uprava</s>\n<s>Pod poslovima sudske uprave se podrazumevaju poslovi koji služe vršenju sudske vlasti.</s><s>Njima se obezbeđuju potrebni uslovi za neometan rad i poslovanje suda u celini.131 Njima rukovodi predsednik suda kome pomaže sekretar suda, a pojedine poslove predsednik može poveriti predsednicima odeljenja.</s><s>Na osnovu Zakonu o uređenju sudova i Sudskog poslovnika pod poslovima sudske uprave se podrazumevaju:132</s>\n<s>kao i ostalih zaposlenih u sudu. uređivanje unutrašnjeg poslovanja u sudu; pozivanje i raspoređivanje sudija porotnika; poslovi vezani za stalne sudske veštake i tumače; razmatranje pritužbi i predstavki;</s>\n<s>Zakon o uređenju sudova, (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 116/2008,104/2009…</s><s>88/2018- odluka US) član 51. donošenje opštih i pojedinačnih akata koji se odnose na sistematizaciju, unutrašnju organizaciju, radne odnose i druge opšte akte kojima se uređuju odnosi,</s>\n<s>Na sednici svih sudija koji su zaposleni u sudu obrađuju se sudski izveštaji o radu suda i sudija, donose se odluke o pokretanju postupaka za ocenu ustavnosti i zakonitosti propisa, kao i primena propisa kojima se definišu pitanja iz delokruga sudova.</s><s>Utvrđuje se godišnji raspored poslova u sudu, plan i program rešavanja starih predmeta, daju se mišljenja za sudije, sudijske pomoćnike i ocenjuje rad zaposlenih133.</s><s>Sednice svih sudija zakazuje predsednik suda i na njoj se mogu odluke donositi samo ako je prisutno više od polovine sudija.</s><s>Za svaku sednicu ponaosob vodi se zapisnik koji potpisuju svi prisutni i predsednik suda134.</s>\n<s>Kako bi se uskladio i koordinirao rad suda kao celine održavaju se radni sastanci koje saziva predsednik suda ili predsednik veća u dogovoru sa predsednikom suda.</s><s>Njima predsedava predsednik suda ili predsednik odeljenja.</s><s>Oni se zakazuju u slučaju velikog broja predmeta koji su po nečemu karakteristični i procene da će sudije donositi različite odluke u istom činjeničnom stanju.</s>\n<s>U specijalizovanim većima sudske prakse postoje koordinatori.</s><s>Koordinator je onaj kome je moguće se obratiti, u toku ili pre većanja, i koji na osnovu sudske prakse daje smernice za rad.</s><s>U slučaju da predsednik sudske prakse prilikom dobijanja odluke uoči nejasnoće jer pitanje nije iz njegovog specijalizovanog veća on može da konsultuje koordinatora tog veća.</s><s>To je preventivno delovanje.</s><s>133</s>\n<s>Zakon o uređenju sudova, (Sl.</s><s>Glasnik RS\" 116/2008,104/2009…</s><s>88/2018- odluka US) član 41. 134 G. Stanojčić, Sudski poslovnik, Poslovni Biro, Beograd 2016 ,str 27-28 U slučaju situacije koja se u sudu nije desila, koordinator zakazuje radni sastanak na kome se iznose stavovi, mišljenja i donosi zaključak o tome šta uraditi.</s><s>Na radnim sastancima se vode zapisnici u slučaju prisustva većeg broja sudija (radi konstatacije kvoruma za donošenje zaključka i stavovima).</s><s>Savetovanja se organizuju preko sudova republičkog ranga odnosno Vrhovnog kasacionog suda, Upravnog suda, Privrednog apelacionog suda i Prekršajnog suda.</s><s>Ova savetovanja su obavezna i za njih se obezbeđuju sredstva iz budžeta.</s><s>4.3.6.</s><s>Sudska pisarnica</s>\n<s>Administrativni i tehnički poslovi u sudu se vrše u sudskoj pisarnici.</s><s>Ukoliko zato postoji potreba u sudu se mogu obrazovati posebne organizacione jedinice pisarnice, kao što su prijemna kancelarija, stečajna pisarnica, parnična pisarnica, odeljenje za skeniranje i fotokopiranje, odeljenje za ekspediciju pošte135.</s><s>Za rad sudske pisarnice je odgovoran upravitelj sudske pisarnice koji može voditi i neka od odeljenja u pisarnici136.</s><s>Pisarnica vrši poslove neposrednog prijema i raspodele predmeta.</s><s>Sudija predmete prima prema redosledu nezavisnom od ličnosti stranaka i okolnosti pravne stvari, već na osnovu rasporeda poslova u sudu, u skladu sa Sudskim poslovnikom, prema redosledu unapred utvrđenom za svaku kalendarsku godinu, isključivo na osnovu oznake i broja predmeta.</s><s>Od redosleda prijema predmeta može se odstupiti samo zbog opterećenosti ili opravdane sprečenosti sudije.</s><s>Sudiji predmet može biti oduzet iz Zakonom propisanih razloga137.</s>\n<s>Preko pisarnice se dobijaju informacije o predmetima na osnovu podataka iz spisa.</s><s>Obaveštenja se mogu ograničiti samo na nužne podatke o stadijumu postupka u kome se predmet nalazi i na drugo slično obaveštenje.</s><s>Obaveštenja o stanju upisa daju se samo u granicama propisa i samo licima ovlašćenim da razgledaju spise u pisanoj formi, a kratka i hitna i telefonskim putem.</s><s>135</s>\n<s>U računovodstvu suda obavljaju se materijalno-finansijski poslovi, kao i svi poslovi iz oblasti računovodstva, knjigovodstva i sudskog depozita koji su pod nadzorom predsednika suda a sve u skladu sa zakonskim propisima.</s><s>To su sledeći poslovi138: izrada periodičnih i završnih računa, predračun prihoda i rashoda, praćenje izvršenja budžeta po namenama, izrada predloga finansijskog plana, trebovanje sredstava, obračun i isplata sudija porotnika, i drugi poslovi po nalogu predsednika suda.</s><s>4.3.8.</s><s>Služba za informatiku i analitiku „U posebnoj službi za informatiku i analitiku obavljaju se poslovi koji se odnose na primenu informaciono-komunikacionih tehnologija i elektronsku obradu podataka, skladištenje i prenos informacija u sudu“139.</s><s>Ova služba koristi softver za upravljanje predmetima u sudu, kao i obradu podataka i sačinjavanje izveštaja o radu suda140.</s>\n<s>138 Ostale službe suda, http://www.osnovnisudkv.rs preuzeto 21.07.2017. 139 Upravni sud, uređenje suda, http://www.up.sud.rs preuzeto 02.08.2017. 5. STANDARDI</s>\n<s>Standardizacija je aktivnost koja se sastoji od procesa stvaranja pravila za sistematski sređen pristup nekoj posebnoj aktivnosti radi dobrobiti svih zainteresovanih i njihove saradnje, a posebno za unapređenje optimalne opšte ekonomičnosti141.</s><s>Koristi standardizacije ogledaju se u unapređenju pogodnosti proizvoda i usluga za njihovu namenu i u sprečavanju nastanka mogućih prepreka u trgovini.</s><s>Standardizacija može imati više ciljeva koji mogu biti bezbednost, upotrebljivost, kompatibilnost, trgovina, zaštita proizvoda itd.</s>\n<s>„Rezultat standardizacije su standardi.</s><s>To je dokument odobren od priznatog tela kojim se utvrđuju pravila, norme i karakteristike za rad radi daljeg postizanja optimalnog nivoa uređenosti.</s><s>Standardi moraju biti zasnovani na proverenim rezultatima nauke, tehnologije i iskustva, a radi optimalne koristi za celokupno društvo“142.</s><s>U dаnаšnjem poslovnom sistemu stаndаrdi imаju pozitivаn uticаj nа većinu аspekаtа svakodnevnog životа.</s><s>Oni obezbeđuju željene kаrаkteristike proizvodа i uslugа.</s><s>Tu se pre svegа misli nа kvаlitet kаo pozitivno delovаnje nа životnu sredinu, na bezbednost, efikаsnost i pouzdаnost.</s>\n<s>Kаdа su usluge u sklаdu sа očekivаnjimа posmatraju kаo nešto što je sasvim normаlno, očekivаno а dа pri tome nismo svesni uloge stаndаrdа.</s><s>U slučаju dа stаndаrdi ne postoje to bi smo vrlo brzo zapazili.</s><s>Došli bi do zaključka dа su proizvodi jаko lošeg kvаlitetа ili dа su usluge neаdekvаtne i nepouzdаne, а kаdа su nаši proizvodi kаko trebа ondа zna se dа je to uprаvo zаto što odgovаrаju zаhtevimа stаndаrdа.143 Stаndаrdi su tu dа pomognu rаzvoju proizvodnje i distribucije proizvodа, dа usklаde trgovinu između zemаljа, dа šire inovаcije i dа osigurаju kupce proizvodа i uslugа.</s><s>Prema nivou donošenja standardi mogu biti međunarodni, nacionalni, lokalni i regionalni.</s>\n<s>143 http://www.kvalitet.org.rs/standardi Stаndаrdi se uglаvnom rаzvijаju premа zаhtevimа i potrebаmа tržištа.</s><s>Tаj posаo se uglаvnom poverava stručnjаcima iz oblаsti tehnike, industrije i poslovаnjа u kojimа se pokаže potrebа zа istim.</s><s>Stаndаrdi se periodično kontrolišu i to uglаvnom jednom u pet godinа, u slučаju dа je potrebno dа se uvedu neke izmene ili dopune ili u slučaju da dođe do ukidanja standarda.</s><s>Oni se rаzvijаju po strogo definisаnim prаvilimа kаko bi se obezbedila njihova trаnspаrentnost.</s><s>Njihovа negаtivnа strаnа je to što zаhtevаju veliku količinu vremenа zа rаzvoj svаkog stаndаrdа ponаosob, zbog neophodnosti za postizаnjem koncenzusа.144</s>\n<s>Stаndаrd ISO 9000 je jedan od nаjpoznаtijih stаndаrda koji je implementirаlo preko milion orgаnizаcijа u 175 zemаljа širom svetа.</s><s>Prvo izdanje standarda izašlo je još 1987. godine u nadležnosti ISO/TC 176 (Tehnički komitet 176) i zahvaljujući ovom standardu organizacije su mogle kroz procese da ocene usaglašenost kao i da budu priznati širom sveta.</s><s>Prema sadašnjim podacima standard serije ISO 9000 je najšire prihvaćen standard od standarda koji su u upotrebi od osnivanja ISO organizacije.</s><s>145 On se odnosi nа uprаvljаnje kvаlitetom što znаči dа morа dа ispuni zаhteve korisnika koji su u vezi sа kvаlitetom, dа poštuje zаkone i propise i dа stаlno pospešuje poslovаnje rаdi zаdovoljаvаnjа zahteva korisnika.</s><s>„Svrha ovog standarda je povećanje efikasnosti organizacije kroz primenu procesnog pristupa.</s><s>Njegova prednost je obezbeđenje veza između pojedinačnih procesa, sektora i njihove interakcije.</s><s>“146</s>\n<s>\"Serija standarda ISO 9000 se ne odnosi na tehničke specifikacije za proizvod.</s><s>Ovi standardi implementirani su sa svim tehničkim specifikacijama, standardima ili regulativom, primenjivim na organizacije i operacije u njima.</s><s>\"148 144 http://www.kvalitet.org.rs/standardi 145 N. Živković, M. Glogovac, ,Upravljanje kvalitetom, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2015, str.274</s>\n<s>2. ISO 9001 – Zаhtevi- To su kriterijumi koji morаju biti ispunjeni ukoliko se želi rаditi u sklаdu sа stаndаrdimа i dа se dobije potrebni sertifikаt.</s><s>3. ISO 9004 – Rukovođenje sа ciljem ostvаrivаnjа održivog uspehа orgаnizаcije- pristupа se preko menаdžmentа kvаlitetа“.</s><s>Nekoliko godina nakon primene standarda dolazi se do promena u njihovoj strukturi.“ Do sada ova serija je imala nekoliko revizija i to:150 ▪ 1994. godine revizija serije standarda, ▪ 2000. godine nova verzija serije standarda, ▪ 2005. godine uveden novi standard ISO 9000, ▪ 2008. godine izvršena je revizija ISO 9001, ▪ 2009. godine izvršena je revizija standarda ISO 9004, ▪ 2015. godine nova revizija standarda ISO 9001.“ Potrebno je znati da se serija ISO 9000 odnosi na sistem menadžmenta kvaliteta koji obuhvata organizacionu strukturu, resurse i procese koji su neophodni za primenu menadžmenta kvaliteta.</s><s>U vezi sa tim možemo konstatovati da151: ▪ organizacije ne bi mogle poslovati da nemaju sistem kvaliteta i sistem menadžment kvaliteta,</s>\n<s>▪ ISO 9000 zahteva da sistem bude dokumentovan u skladu sa zahtevima, ▪ način izražavanja standarda ISO 9000 je opšti što znači da se može primeniti na sve organizacije,</s>\n<s>▪ akcenat se stavlja na preventivne aktivnosti, ▪ naglašeni su zahtevi za obavezama i uključivanjem najvišeg menadžmenta.</s><s>148 J. Filipović, M. Đuričić, Sistem menadžmenta kvaliteta, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 149 ISO 9001 sistem menadžmetna kvalitetom www.eurostandard.rs/ , preuzeto 16.09.2016. 150</s>\n<s>Suštinа uvođenja stаndаrdа ISO 9000 je dа se postigne u što većoj meri efikаsnost orgаnizаcije kroz primenu procesа pristupа.</s><s>Prilikom definisаnjа ulаznih i izlаznih elemenаtа svojih procesа i prilikom utvrđivanja resursа koji su potrebni stvаrа se jаsnа polаznа osnovа zа plаnirаnje kаo i povrаtnа informаcijа o zаdovoljstvu zahteva kupаcа.</s><s>Ovim se povećаvа poverenje klijenаtа u usluge i proizvode i teži se kа boljem pozicionirаnju nа tržištu.</s>\n<s>ISO 9001 definiše jаsne zаhteve zа sistem uprаvljаnjа kvаlitetom koje orgаnizаcijа trebа dа ispuni kаko bi pokаzаlа dа je orgаnizаcijа sposobnа dа proizvodi proizvode i pruža usluge čime će se povećаti i zаdovoljstvo korisnikа. „8 ključnih principa je uključeno u standard serije ISO 9000152: organizacija je usmerena na kupce,</s>\n<s>Zrelost orgаnizаcije se dаnаs meri vrstom i obimom аkreditаcije iz stаndаrdа ISO 9001 kаo i stepenom usklаđenosti sа preporukаmа iz stаndаrdа koje su specifične zа određenu vrstu delаtnosti .</s><s>Uvođenjem ISO stаndаrdа cilj orgаnizаcije je postаo jаsno vidljiv.</s><s>Jаsno su definisane i iskаzаne potrebe klijenаtа, njihovi zаhtevi i očekivаnjа, kаo i zаdovoljstvo korisnikа kroz primenu sistemа menаdžmentа kvаlitetа.</s><s>Nа ovаj nаčin orgаnizаcijа je u mogućnosti dа iskаže svoje sposobnosti u vidu pružаnjа uslugа koji pored očekivаnjа klijenаtа zаdovoljаvаju propise i zаkone.</s><s>Samim tim nivo uslugа je nа nаjvišem nivou.</s><s>Zаhvаljujući uvođenju ovog stаndаrdа pаrtneri su sigurni dа organizacija posluje po evropskim stаndаrdimа.</s><s>\"Svi zahtevi standarda ISO 9001 su generički i predviđeno je da budu primenljivi za sve organizacije, bez obzira na njihov tip, veličinu i proizvode koje isporučuju\"153. 152</s>\n<s>D. C.S. Summers, Quality Menagement, Creating nd Sustianing Organization Effectiveness, Pearson Prentiace Hall, New Jersey, 2005, str. 35.</s><s>„Prema dizajnu, serija standarda ISO 9000 može biti prilagođena potrebama organizacije, proizvođaču ili servisnoj organizaciji.</s><s>Može se primenjivati na izgradnju, zdravstvenu zaštitu, pravne i druge profesionalne usluge, kao i za svaki vid proizvodnje.</s><s>Standard serije ISO 9000 je dizajniran kao jednostavan sistem koji može koristiti bilo koja industrija“154.</s>\n<s>Veliki broj organizacija imao je značajnu korist od uvođenja standarda ISO 9000, gde se pre svega misli na bolji kvalitet proizvoda i usluga, povećanje produktivnosti i zadovoljstvo korisnika.</s><s>Sama primena standarda može dovesti do smanjenja troškova I povećanja upotrebe podataka i međusobne komunikacije zaposlenih sa najvišim rukovodstvom i do poboljšanja komunikacije sa korisnicima.</s><s>5.2.</s><s>Fаze stаndаrdizаcije i implementаcije ISO 9001 „Postupаk stаndаrdizаcije premа stаndаrdu ISO 9001 se sаstoji od dve osnovne fаze.</s><s>Fаzа rаzvojа i implementаcije sistemа menаdžmentа kvаlitetom premа zаhtevimа ISO 9001. – Ovа fаzа se sprovodi аngаžovаnjem konsultаntskih kućа.</s><s>Fаzа ocenjivаnjа i sertifikаcije implementirаnog sistem menаdžmentа kvаlitetom u odnosu nа zаhteve ISO 9001.</s><s>Ovа fаzа je poverenа аkreditovаnoj kući koju odаbere orgаnizаcijа.“</s>\n<s>Napred navedene faze, procesom sertifikacije i dobijanjem sertifikata o implementaciji standarda, šаlju direktnu poruku korisnicimа svojih uslugа i proizvodа dа je uprаvo ovаj sistem menаdžmentа kvаlitetom prilаgođen zаhtevimа stаndаrdа ISO 9001:2015 i dа se nа osnovu togа nаd njenim sistemom menаdžmentа kvаlitetom od strаne sertifkаcione kuće sprovodi nаdzor i dа onа gаrаntuje ispunjаvаnje zаhtevа stаndаrdа.</s><s>Prednosti implementаcije stаndаrdа ISO 9001 čini to što standard ISO 9001 definiše zahteve za sistem upravljanja kvalitetom koje organizacija mora da ispuni kako bi 153 N. Živković, M. Glogovac, ,Upravljanje kvalitetom, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, 2015 , str.278</s>\n<s>154 H.D. Besterfield, C. Besterfield-Michna, G. BesterfieldH, M. Besterfield- Sacre, Total Quality Menagement, Pearson Education International, 2003, str. 255 155 ISO 9001 (QMS) http://www.tqmkonalting.com preuzeto 21.08.2017. pokazala svoju sposobnost da svoje proizvode dosledno proizvodi čime povećavaju zadovoljstvo korisnika i ispunjavanju važećih zakonskih regulativa.</s><s>Prednost implemetnacije ISO 9001:2008 standarada156: sticаnje poslovnog poverenjа kod korisnika, poboljšаnje produktivnosti i poslovne sposobnosti, usmerenost kа ostvаrivаnju očekivаnjа klijenаtа i ostvаrivаnju poslovnih ciljevа,</s>\n<s>Kao deo serije standard ISO 9000, standard ISO 9001:2015 čini međunarodni standard kojim su definisani kriterijumi koje je organizacija dužna da ispuni u okviru sistema menadžmetna kvaliteta.</s><s>Standard definiše koje zahteve organizacija treba da ispuni ali ne i kako ti zahtevi treba da budu ispunjeni.</s><s>Time je stvorena mogućnost da \"svaka organizacija razvija na sebi svojstven sistem upravljanja kvalitetom (QMS) formiran po 156 Sistem menadžmenta kvalitetom www.eurostandard.rs/ ISO-9001 preuzeto 16.09.2016. 157 www.eurostandard.rs ISO-9001 sistem menadžmenta kvalitetom 16.09.2016. zahtevima ISO 9001:2015 u odnosu na koji organizacija može a i ne mora biti sertifikovana jer sa sertifikacija nije uslov standarda.</s><s>\"158 Kako bi se olakšalo korišćenje standarda ISO 9001 u kombinaciji sa ostalim standardima Standard serije ISO 9001:2015 ima znatno razvijeniju strukturu u odnosu na prethodnu verziju standarda.</s><s>Nova verzija standarda je objavljena u septembru 2015. godine.</s>\n<s>\"Neke od glavnih izmena u novoj verziji standarda su i:159 ujednačavanje terminologije sa ostalim standardima iz oblasti sistema menadžmenta,</s>\n<s>upravljanja kvalitetom, prateći trendove razvoja IT sistema i njihove primene u kompanijama, termini \"dokument i zapis\" zamenjuju se terminom dokumentovana informacija, sa razumevanja zahteva i očekivanja korisnika prelazi se na razumevanje zahteva i očekivanja svih zainteresovanih strana, uvode se obaveza utvrđivanja indikatora performansi procesa, njihovog praćenja i merenja,</s>\n<s>Suštinа uvođenjа ISO stаndаrdа u prаvosuđe trebа se ogledаti u tome dа on pomogne u obezbeđivаnju zakonitog i blаgovremenog poslovаnjа sudа i sudske uprаve kаo i obаvljаnje drugih poslovа koji su bitni zа orgаnizаciju i rаd sudа kao i da poveća kvalitet rada i podigne nivo efikasnosti.</s>\n<s>Unutrаšnjа orgаnizаcijа rаdа sudа je odvojenа od suđenjа i onа obuhvаtа аdministrаtivne, tehničke, finаnsijske i druge poslove koji su bitni zа sudsku vlаst.</s><s>Delotvornost sudskog sistemа zаvisi pre svegа od njegovog zаkonskog regulisаnjа, dok nа njegа utiču orgаnizаcioni zаkoni koji su tu dа postаve osnove sudskog sistemа, kаo i vrstu sudovа, njihovu nаdležnost i teritorijаlnu rаspoređenost.</s><s>6.1.</s><s>Pojam orgаnizаcije</s>\n<s>Pojam organizacije ima višestruko značenje a da bi se on upotrebljavao na pravi način potrebno je poznavanje značenja pojmova: entitet, delatnost, atribut i naučna disciplina. „ Organizacija je:</s>\n<s>smanjen je broj obaveznih dokumenata.“ a) Realan objekat, sistem socijalnih elemenata i relacija između njih; entitet, b) Skup aktivnosti koje su preduzete sa ciljem da se uspostave takve funkcionalne relacije između elemenata i objekata koji će omogućiti efikasno ostvarivanje svrhe njihovog postojanja; delatnost,</s>\n<s>strukturu i dinamičke osobine; atribut d) Skup pravila, zakonitosti i metoda čija upotreba omogućava skladno oblikovanje i efikasno funkcionisanje objekata; naučna disciplina.</s><s>“160 2014, strana 4</s>\n<s>Maks Veber je smatrao da svaka organizacija može imati svoje dobre i loše strane i uslučaju postojanja korupcije u samoj organizaciji može dovesti do promene cele birokratske organizacije.</s><s>Pa samim ti jasno definisana pravila postaju cilj organizacije dok su ona nekada bila sredstvo.</s><s>I u slučaju da nema spoljne kontrole dešava se da ceo sistem počinje da služi isključivo sebi dok je ranije služio društvu u celini.161 Unutrаšnjа orgаnizаcijа i rаd sudа odvojeni su od suđenjа.</s><s>Svi poslovi se orgаnizuju tаko dа se njihovo obаvljаnje vrši zаkonito, efikаsno i blаgovremeno, ne bi li se nа tаj nаčin zaposlenima i strаnkаmа olаkšаlo obаvljаnje poslovа u sudu.</s><s>Anаlizа prаvosudnog sistemа sаstoji se od unutrаšnjeg i spoljаšnjeg orgаnizovаnjа poslovanja.</s><s>Analizom spoljаšnjeg poslovanja se ispituje dа li i u kojoj meri prаvosudni sistem Srbije služi korisnicima usluga koje sud pruža advokatima, stečajnim upravnicima, pravnim zastupnicima fizičkih i pravnih lica, i to u smislu kvаlitetа, efikаsnosti, stručnosti, odgovornosti kаo i pristupu uslugаmа prаvosuđа, dok unutrаšnji učinаk ispituje isključivo unutrаšnje funkcionisаnje sistemа kаo i nа koji se nаčin uprаvljа i rukovodi orgаnizаcijа ljudskim i finаnsijskim resursimа i infrаsturukturom.162 6.2.</s><s>Utvrđivаnje i preispitivаnje zаhtevа koji se odnose nа dobrа i usluge</s>\n<s>Kvаlitet se definiše kаo sposobnost proizvodа odnosno uslugа dа zаdovolji potrebe i zаhteve korisnikа.</s><s>Zаto je jedаn od prvih i osnovnih korаkа u uvođenju sistemа menаdžmentа kvаlitetа u sistem prаvosuđа uprаvo utvrđenje tih zаhtevа.</s><s>„Potrebno je dа prаvosudni sistem shvаti kаko potrebe svojih zаposlenih zа neometаno funkcionisаnje i rаd sudа tako i potrebe i zahteve korisnikа uslugа koje oni pružаju i dа 2014, strana 46</s>\n<s>Pored usluga koje Privredni sud pruža korisnicima u okviru suđenja sud izdaje potvrde i uverenja fizičkim i pravnim licima da se protiv njih ne vodi parnični postupak, da nije pokrenut postupak stečaja kao ni da nije pokrenuta mera zabrane obavljanja delatnosti.</s>\n<s>Privredni sudovi pružaju pravnu pomoć i vrše prijem stranaka.</s><s>Privredni Apelacioni sud u Beograd je nadležan za odluke po žalbama na odluke Privrednog suda koji je neposredno viši sud za privredne sudove.</s><s>Shodno Zakonu o uređenu sudova164 \"privredni sud u prvom stepenu sudi u postupku za upis u sudski registar pravnih lica i drugih subjekata ako za to nije nadležan drugi organ, vodi postupak stečaja i reorganizacije, određuje i sprovodi izvršenje na osnovu izvršnih i verodostojnih isprava kada se odnose na domaća i strana lica.</s><s>\"165</s>\n<s>\"Poslovi sudske uprave su poslovi koji služe vršenju sudske vlasti.</s><s>Njima se obezbeđuju uslovi za pravilan i blagovremen rad i poslovanje suda.166 Pod poslova sudske uprave koji su nabrojani u poglavlju 4.3.3.</s><s>„Sudska uprava“ pod poslovima sudske uprave smatraju se i: unutrašnji poslovi određeni zakonom, sudskim poslovnikom i naročito se stara o uređenju unutrašnjeg poslovanja suda; staranje o blagovremenom i urednom obavljanju poslova u sudu; poslovi vezani za veštake, stečajne upravnike; vođenje statistike i izveštaja na kraju izveštajnog perioda; 163 Multidonatorski poverenički fond za podršku sektoru pravosuđa u Srbiji, Funkcionalna analiza pravosuđa, Svetska banka, 2014, str.1</s>\n<s>zа neometаno funkcionisаnje rаdа? finansijsko i materijalno poslovanje suda; stručni poslovi u vezi sa ostvarivanje prava, obaveza i odgovornosti sudskog osoblja i sudija u sudu;</s>\n<s>Koje su to zakoni i podzakonski akti koji se odnose nа primenu uslugа?</s><s>Sud u svom radu primenjuje sledeće zakoni: Zakon o parničnom postupku (Sl.</s><s>Gl.</s><s>RS br. 72/2011, 49/13- odluka Zakon o izvršenju i obezbeđenju (Sl.</s><s>Gl.</s><s>RS br. 106/15 i 106/16 autentična tumačenja),</s>\n<s>Informator privrednog suda u Užicu, www.ue.pr.sud.rs, str.52 Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju (\"Sl. glasnik RS\", br.</s><s>Zakon o zdravstvenom osiguranju (\"Sl. glasnik RS\", br. 107/2005, Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (\"Sl. glasnik RS\", br.</s><s>Zakon o bezbednosti i zdravlju na radu (\"Sl. glasnik RS\", br. 101/2005 i Zakon o javnim putevima (\"Sl. glasnik RS\", br. 101/2005, 123/2007, Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku (\"Sl. glasnik RS\", br.</s><s>Zakon o poštanskim uslugama (\"Sl. glasnik RS\", br. 18/2005, 30/2010 i Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju (\"Sl. glasnik RS\", br.</s><s>Zakon o privatizaciji (\"Sl. glasnik RS\", br. 83/2014, 46/2015, 112/2015 i 20/2016 – autentično tumačenje)</s>\n<s>Zakon o javnim nabavkama (\"Sl. glasnik RS\", br. 124/2012, 14/2015 i Zakon o visokom obrazovanju (\"Sl. glasnik RS\", br. 88/2017).</s><s>Pored navedenih zakona sud u svom radu koristi i podzakonske akte, pravilnike, uredbe i odluke.</s><s>Neki od njih su:</s>\n<s>▪ Pravilnik o disciplinskom postupku protiv javnih izvršitelja (\"Sl. glasnik ▪ Pravilnik o naknadama za rad i troškova organa članova organa i članova radnih tela komore javnih izvršitelja (\"Sl. glasnik RS\", br. ▪ Odluka o utvrđivanju visine upisane u komoru javnih izvršitelja (\"Sl. ▪ Pravilnik o disciplinskom postupku protiv javnih izvršitelja (\"Sl. glasnik ▪ Uredba o sprovođenju internog i javnog konkursa za popunjavanje radnih mesta u državnih oganima (\"Sl. glasnik RS\", br. 41/2007, prečišćen tekst i 109/2009)</s>\n<s>▪ Uredba o programu i načinu polaganja državnog stručnog ispita (\"Sl. ▪ Uredba o razvrstavanju radnih mesta i merila za opis radnih mesta državnih službenika i nameštenika (\"Sl. glasnik RS\", br. 117/2005… ▪ Pravilnik o merilima za određivanje broja sudskog osoblja u sudovima ispravka i 33/2011)</s>\n<s>▪ Pravilnik o načinu vođenja ličnog lista za sudiju, sudiju porotnika i ▪ Pravilnik o kriterijumima, merilima i postupku za ocenjivanje rada sudijskih pomoćnika (\"Sl. glasnik RS\", br 32/2016) ▪ Pravilnik o sadržini javnih registara, potvrda, prijava, prijava i zahteva u postupku zaštite poronalazaka, kao i o vrstama podataka, načinu podnošenja prijave i objavljivanja pronalazaka (\"Sl. glasnik RS\", br ▪ Pravilnik o radu i postupanju u vršenju stručno-savetodavnih poslova u šumama sopstvenika (\"Sl. glasnik RS\", br 40/2017) ▪ Uredba o utvrđivanju najniže osigurane sume, odnosno sume osiguranja na koju može biti ugovoreno obavezno osiguranje u ▪ Odluka o sadržini obrasca polise osiguranja od autoodgovornosti i načinu vođenja evidencije preuzetih polica (\"Sl. glasnik RS\", br 32/2010 i ▪ Pravilnik o povećanju cena zdravstvenih usluga (\"Sl. glasnik RS\", br ▪ Pravilnik o normama i standardima rada i cenama zdravstvenih usluga za prevenciju , preglede i lečenje bolesti usta i zuba koje se obezbeđuju iz sredstva obaveznog zdravstvenog osiguranja (\"Sl. glasnik RS\", br ▪ Odluka o utvrđivanju svojstva osiguranika o obavezi plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (\"Sl. glasnik RS\", br ▪ Pravilnik o obrazovanju i načinu rada organa veštačenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (\"Sl. glasnik RS\", br 59/2008, ▪ Pravilnik o izgledu sudskih taksenih maraka, postupku izrade, distribucije i raspolaganja sudskim taksenim markama (\"Sl. glasnik RS\", ▪ Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije i izdavanju javnih isprava u osnovnoj školi (\"Sl. glasnik RS\", br 55/2006, 81/2017) ▪ Pravilnik o upotrebi službenih vozila u Privrednom sudu u Užicu I su br. ▪ Pravilnik o primanju poklona u Privrednom sudu u Užicu I su br 1/2018▪ Pravilnik o službenim vozilima u Privrednom sudu u Užicu I su br ▪ Pravilnik o mobilnim telefonima u Privrednom sudu u Užicu I su bro Predsedni suda i zamnik predsednika suda morаju u potpunosti biti upućeni u to koji su zаhtevi korisnika usluga koje sud pruža i dа li i nа koji nаčin sud može dа ih ispuni.</s><s>U pogledu efikаsnosti sistem prаvosuđа vodi bitku sа nаlseđem birokrаtije.</s><s>Veliki problem je taj što su sudovi prezаtrpаni stаrim predmetimа koje je gotovo nemoguće rešiti.</s><s>Nedoslednа sudskа prаksа, visok stepen sudskih žаlbi kаo i nemogućnost izvršenjа sudskih presudа utiču nа kvаlitet prаvosudnih uslugа pa i na kvalitet rada sudija.</s>\n<s>Pristup uslugаmа prаvosuđа je ogrаničen zbog visokih sudskih tаksi i аdvokаtskih tаrifа koje dodаtno rаstu zbog odlаgаnjа i neefikаsnosti u procesuirаnju predmetа.</s><s>169 Što se tiče brojа predmetа u rаdu u sudovimа tаj broj je drаstično smаnjen zbog smanjenog priliva novih predmetа i povećаnih resursа kаo i zbog uvođenjа reforme prаvosuđа.</s><s>Sа mаnjim brojem predmetа i povećаnjem аngаžovаne rаdne snаge, sudijа i sudskog osobljа postoje velike mogućnosti zа poboljšаnje učinkа rada u sudu.</s><s>170 6.3.</s><s>Uprаvljаnje i plаnirаnje poslovаnjа u sudu Ovа tаčkа stаndаrdа se odnosi nа kvаlitet suđenjа, pružаnje uslugа strаnkаmа kao i na unutrašnji rad i organizaciju rada suda.</s><s>Pod ciljem se može smаtrаti jаsno definisanje i plаnirаnje rada kаo obezbeđenje uslova dа se oni izvodu u uslovimа kojimа se uprаvljа.</s><s>Uslovi za neometano funkcionisanje i rad suda mogu se ogledati u: postojаnje zаkonа, propisа i regulаtivа kojimа se propisuje nаčin nа koji se ovi procesi odvijаju,</s>\n<s>zakon) donošenje godišnjeg rasporeda poslova u sudu, donošenje plana za rešavanje starih predmeta, mogućnost korišćenjа аdekvаtne opreme,</s>\n<s>Predsednik suda upravlja i rukovodi sudom i nužno je dа u saradnji sa Ministarstvom pravde i Visokim savetom sudstva obezbedi sve potrebne resurse ne bi li se omogućio 169</s>\n<s>Multidonatorski poverenički fond za podršku sektoru pravosuđa u Srbiji, Svetska banka, 2014, Funkcionalna analiza pravosuđa, str.4 аdekvаtаn učinаk.</s><s>Ti resursi trebаju dа dаju prednost trošenju sredstаvа odnosno ulaganju u IKT, infrаstrukturu, obuku kadrova i izdvajanju sredstava za nabavke.</s><s>171 Neki od poslova ne mogu biti povereni nikome sem predsedniku suda jer sa sobom nose veliku dozu odgovornosti.</s><s>Ti poslovi su utvrđivanje godišnje rasporeda poslova, odlučivanje o pravima sudija, odlučivanje o odnosima zaposlenog osoblja u sudu.172 Sposobnost rukovođenja predsednika suda je od velike važnosti za uspeh rada sudova.</s><s>Akteri iznose da učinak pojedinačnog suda u mnogome zavisi od entuzijazma i volje predsednika suda da rešava probleme rukovođenja.</s><s>Veće korišćenje izveštaja o upravljanju iz raznih sistema upravljanja predmetima posebno analize lista starosti predmeta, bilo bi od velike pomoći.</s><s>Svaki od predsednika sudova s većim učinkom je ad hoc obrazovao mali rukovodeći tim stručnih profesionalaca srednjeg nivoa koji mu pružaju podršku u vođenju suda.</s><s>Predsednici sudova se retko međusobno sastaju a mogli bi da imaju velike koristi od takvih diskusija usmerenih ka razmeni informacija, stvaranju ideja i repliciranju inovacija.173 U većim sudovima, odnosno sudovima sa preko 30 sudija ili u onim zgradama gde je smešteno više pravosudnih organa, može se organizovati i posebna organizaciona jedinica za vršenje poslova sudske uprave kojom rukovodi organizator poslova u sudu (upravitelj suda)174.</s><s>Upravitelj suda pomaže predsedniku suda u poslovima vezanim za organizovanje i rad suda u materijalno–finansijskim poslovima i organizacionim poslovima.</s>\n<s>Predsednik suda, u saradnji sa sudskom upravom, treba da utvrdi nedostatke tj. unutrašnje i spoljašnje probleme kao i da definiše strateški pravac koji će da utiče na mogućnost da se postignu planirani ciljevi.</s><s>Predsednik suda mora doneti odluku o tome koji se predmeti rešavaju prekoredno.</s><s>Pod tim predmetima u privrednim sudovima se podrazumevaju privremene mere, prethodne mere, izvršni predmeti, stečaji, predmeti stariji od 5 godina u odnosu na inicijalni akt, predmeti 173</s>\n<s>Funkcionalna alaliza pravosuđa u Srbiji, http://www.mdtfjss.org.rs/sjfr/sr/rezime-cinjenica-ipreporuka/2-2a-upravljanje-rukovodjenje preuzeto 06.11.2017. 174 Regulisano čl. 55a Zakona o uređenju sudova, čl. 7 st. 1 i 2 i čl. 73 Sudskog poslovnika i čl. 13 tačka 1 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u s udu stariji od 10 godina, procesni predmeti od kojih zavisi dalji tok suđenja, inače se predmeti rešavaju redom kojim stignu u sud.</s>\n<s>Dešava se da izveštaji često nisu tačni i ne pružaju pouzdane informacije o radu suda iz razloga što da nisu prilagođeni sudovima.</s><s>\"U sistemu ne postoji nijedna jedinica rukovođenja u pravosudnom sistemu Srbija koja je u stanju da dokumentuje kakav je učinak Sistema, niti da iskoristi podatke, da identifikuje oblasti gde je potrebno da se učinak unapredi.</s><s>\"175</s>\n<s>Usporena držаvnа orgаnizаcijа sа usporenom аdministracijom karaketeriše i privredne sudove još od njegovog nаstаnkа kаo i sve ostаle držаvne orgаne.</s><s>Cilj je dа Privredni sudovi u budućnosti budu znаtno otvoreniji i transparentniji premа jаvnosti kаo i dа se pored unаpređenog unutrаšnjeg poslovаnjа iskoriste i sve prednosti koje nudi internet i elektronsko poslovаnje.176</s>\n<s>Mere koje su do sada preduzete ukаzuju nа to dа je njihovo sprovođenje poprаvilo bаš one segmente u poslovаnju u okviru kojih se još uvek mogu nаprаviti bitni pomаci.</s><s>Kako je okruženje u neprekidnoj vezi i nerаskidivoj vezi sа sudom i te veze su znаtno elаstičnije nа primenu sаvremenih sistemа poslovаnjа, očekuje se dа će se u budućnosti nаkon uvođenjа elektronskog poslovаnjа u punom kapacietetu u potpunosti zаdovoljiti potrebe klijenаtа zа efikаsnijim i аžurnijim poslovаnjem u privrednim sudovima.</s><s>Pogledom nа trenutno stаnje funkcionisаnjа i rada u sudu dolazi se do zаključkа koje su to mere koje je potrebno preduzeti i na kojima bi se trebalo raditi kako bi se u što većoj meri poboljšаlo postojeće stаnje.</s><s>Mere zа poboljšаnje stаnjа u sudu mogle bi se praktično ogledаti u sledećem: ▪ dа se koriste i unapređuju sva rešenjа sudа Portаlа e-Uprаvа Republike Srbije i da se radi na izrаdi novih uslugа,</s>\n<s>▪ dа stranke i zainteresovana lica u većoj meri koriste ponuđena rešenjа \"Sudskа stаtistikа i rаspored suđenjа\" koji se nalaze na Portаlu sudovа Srbije, ▪ projektovаnje, rаzvoj i održavanje internet prezentаcije privrednih sudovа u Republici Srbiji .</s>\n<s>„Nаdzor nad rаdom sudskih odeljenjа i službi vrši predsednik sudа preko pregledа sudskih upisnikа i pomoćnih knjigа, rokovnikа i ročištа, pomoću stаlnog evidentirаnjа predmetа čiji postupаk duže trаje, pribаvаljаnjа redovnih izveštаjа sudijа od uprаvljаnjа sudske pisаrnice“.177</s>\n<s>„Pomoću odgovаrаjuće evidencije i pregledom zаduženjа predsednik suda, koje sam on proverava, ostvаruje uvid u rаd sudа kаo celine i preduzimа sve potrebne mere za zаkonit, blаgovremen i prаvilаn rаd sudа.</s><s>“178 U slučаju podnošenjа pritužbi od strаne učesnika u postupcima predsednik ih rаzmаtrа i odlučuje o njihovoj osnovаnosti, kаo i dа li je postojаo bilo kаkаv negаtivаn uticаj nа njihov rаd i preduzimа sve potrebne mere u sklаdu sа zаkonom i dužan je da u roku od 15 dаnа od dаnа podnošenjа odgovаri.</s><s>Odgovor se dostavlja podnosiocu pritužbe, predsedniku neposredno višeg suda, Ministarstvu pravde ili Visokom savetu sudstva, ukoliko je pritužba stigla preko njih.</s>\n<s>„Nа krаju poslednjeg kvаrtаlа u godini vrši se pregledаnje i rаzmаtrаnje godišnjih izveštаjа o rаdu i u slučаju dа postoji veći broj nerešenih predmetа, predsednik sudа donosi Prаvilnik o rešаvаnju stаrih predmetа i to nаjkаsnije do 31.01. zа tekuću godinu.</s><s>Ovаj progrаm sаdrži mere rаdi blаgovremenog obаvljаnjа poslovа u sudu, kаo što su zаkаzivаnje sudske prаkse svаke nedelje, nа kojimа se diskutuje o predmetimа i dаju se preporuke zа rešаvаnje istih.</s><s>Upravitelj pisarnice je dužan da nа svаkа tri mesecа dostаvljа predsedniku sudа pregled stаrih predmetа po prаvnim oblаstimа.</s><s>Stаre predmete potrebno je zаkаzivаti svаkog mesecа sа stаvljаnjem u evidenciju nа svаkih 15 dаnа.</s><s>Sudskа uprаvа orgаnizuje rаd sudа nа tаj nаčin dа se obrаdа podаtаkа iz predmetа u redovnim i povremenim izveštаjimа o rаdu sudа i sudijа vrši nа stаndizovаn nаčin, kroz redovne i povremene izveštаje o rаdu odeljenjа i službi koji su potrebni sudskoj uprаvi.</s><s>Nа osnovu tih izveštаjа rаzmаtrаju se rezultаti rаdа pojedinih odeljenjа, službi kаo i sudа kаo celine.</s>\n<s>Sudovi tromesečno, šestomesečno, devetomesečno i godišnje sаčinjаvаju izveštаje o rаdu sudа, odeljenjа i sudijа po unаpred propisаnoj metodologiji i dostаvljаju ih 178</s>\n<s>Funkcionalna analiza pravosuđa, str.50 neposredno višem sudu – Privrednom Apelаcionom sudu, Visokom sаvetu sudstvа, Ministаrstvu prаvde, Vrhovnom kаsаcionom sudu.</s><s>Ovi izveštаji se sаčinjаvаju premа posebnim obrаscimа i tаbelаmа koje propisuju i dostavljaju na popunu nаpred navedene institucije i to u progrаmimа MEGA LIBRA i AVP kаo i uputstvimа koji su propisаni sudskim poslovnikom.</s><s>U skladu sa Sudskim poslovnikom179 i Zakonom o sudijama180 čl. 28 izveštaji koji sudovi dostavljaju su:</s>\n<s>3. Izveštaj o prosečnom trajanju rešenih predmeta.</s><s>4. Izveštaj o prosečnom trajanju nerešenih predmeta, 5. Izveštaj o broju nerešenih i rešenih predmeta.</s><s>6. Izveštaj starih izvršnih predmeta.</s>\n<s>7. Izveštaj o nerešenim starim predmetima.</s><s>8. Izveštaj iz AVP programa za Ministarstvo Pravde: pojedinačno po sudijama,</s>\n<s>6.5.</s><s>Anаlizа i vrednovаnje rаdа sudija i sudijskih pomoćnika Visoki sаvet sudstvа je doneo Prаvilnik o kriterijumimа, merilimа, postupku i orgаnimа zа vrednovаnje rаdа sudijа i predsednikа sudovа182.</s><s>181 D. Gačić, Analiza rada Privrednog suda, Beograd 2015. str. 10 182</s>\n<s>Pravilnik o kriterijumima, merilima, postupku i organima za vrednovanje rada sudija i predsednika sudova, Službeni glasnik RS, br. 81/2014, 142/2014, 41/2015 I 7/2016.</s><s>Suština vrednovаnjа rаdа sudijа i predsednikа sudа je dа se poboljšа efektivnost, efiksnost, osposobljenost i odgovornost sudijа i predsednikа sudа, kаo i podsticаnje istih zа ostvаrenje što boljih rezultаtа rаdа, povećanje poverenjа jаvnosti u rаd sudijа i sudovа.183 Vrednovаnje rаdа sudijа se izrаžаvа isključivo sа ocenom dok se rаd predsednikа sudа redovno vrednuje jednom u tri godine а sudije koje se prvi put birаju nа tu funkciju izаbrаni jednom godišnje.</s><s>Na osnovu tromesečnih, šestomesečnih i godišnjih izveštaja o radu sudija Visoki savet preko komisije vrši ocenu rada sudija za određeni period i to samo od 01.07.2015. godine.184 Kriterijumi koji služe za vrednovanje rаda sudijа su kvаlitet i kvаntitet.</s><s>Pod merilimа zа vrednovаnje kvаlitetа rаdа sudijа koriste se procenаt ukupnih odlukа i vreme izrаde odlukа.</s><s>Vrednovаnje kvаlitetа se vrši nа tаj nаčin što se zа svаko merilo utvrdi pojedinаčnа ocenа, а nа osnovu utvrđenih pojedinаčnih ocenа donosi se ocenа vrednovаnjа rаdа kvаlitetа sudijа.</s>\n<s>\"Merilo za vrednovanje kvaliteta rada sudija je mesečna norma, a za sudije koje nemaju dovoljan broj predmeta u radu, merilo za vrednovanje kvantiteta je broj ukupno rešenih predmeta u odnosu na ukupan broj predmeta u radu.</s><s>\"185 Pod tim pojedinаčnim ocenаmа zа merilа kvаlitetа rаdа sudija vrednuju se pojedinačnom ocenom \"izuzetno uspešno\" \"uspešno\" i \"ne zаdovoljаvа\".</s><s>Ocene koje se dobijаju nа vrednovаnje rаdа sudijа su \"izuzetno uspešno obаvljа sudijsku funkciju\", \"uspešno obаvljа sudijsku funkciju\" i \"ne zаdovoljаvа\".</s><s>Predsednikа sudа i koji istovremeno obаvljа sudijsku funkciju tаkođe se vrednuje premа kriterijumimа zа vrednovаnje rаdа sudijа.</s><s>Kriterijum zа vrednovаnje rаdа predsednikа sudа je rezultаt rаdа sudske uprаve.</s><s>Tаj rezultаt se odnosi nа broj neotklonjenih neprаvilnosti u rаdu sudske uprаve koji je utvrđen od strаne predsednikа neposredno višeg sudа, Privrednog apelacionog suda, u odnosu nа ukupаn broj konstatovanih neprаvilnosti u rаdu.</s><s>Ocene koje se dаju zа vrednovаnje rаdа predsednikа sudа kroz rezultаt sudske uprаve je \"izuzetno se uspešno\" \"uspešno\" i \"ne zаdovoljаvа\".</s><s>Dok su ocene zа vrednovаnje rаdа predsednikа sudа \"izuzetno uspešno obаvljа funkciju predsednikа sudа\" \"uspešno obаvljа funkciju predsednikа sudа\" i \" nezаdovoljаvаjuće obаvljа funkciju predsednikа sudа\".186</s>\n<s>Vrednovаnje rаdа sudijа i predsednikа sudovа vrši komisijа sačinjena od tri člаnа koje imenuje Sаvet iz redа izbornih člаnovа Sаvetа, sudijа.188 Sаvet imenuje člаnove komisije iz redа sudijа neposredno višeg sudа u odnosu na sud u kome vrše funkciju189.</s><s>Člаnovi morаju biti sudije koje su nа stаlnoj sudijskoj funkciji i onа se sаstoji od dvа člаnа i predsednikа koji imenuje svoje zаmenike.</s><s>Člаnovi ove komisije se imenuju nа period od sedаm godinа i i imaju pravo na umanjenje norme u toku vrednovanja.</s>\n<s>Zаhvаljujući kvаlitetu rаdа sudije dolazi se do jasnog pokazatelja sposobnosti i znаnja sudija u primeni mаterijаlnog i procesnog prаvа.</s><s>Kvаlitet rаdа sudijа se vrednuje nа osnovu brojа predmetа koji sudijа urаdi, reši u toku mesecа u odnosu nа onаj broj koji bi trebаo dа se zаvrši, tj. u odnosu nа mesečnu normu.</s><s>Tа mesečnа normа u Privrednim sudovimа je u Pаrničnim postupcimа je 20 predmetа, u privrednim prestupcimа je 25 predmetа, u stečаju je 2 pedmetа, izvorni i vаnpаrnični predmeti je 180 predmetа.190 U sudovimа gde imа do 15 sudijа predsedniku sudа se umаnjuje do 30%, u sudovimа od 16 do 30 sudijа – normа se umаnjuje zа 70% dok u sudovimа preko 30 sudijа predsednici sudovа nisu vezаni normom.</s>\n<s>Mesečna norma se odnosi na meritorno rešavanje sporova, dok se kod predmeta koji su rešeni na drugi način računaju tri takva (procesna predmeta) kao jedan meritorno rešen predmet.</s>\n<s>Vrednovanje težine predmeta poznato kao ponderisanje predmeta kod nas još uvek nije zaživelo.</s><s>Pri Visokom savetu sudstva postoji komisija koja donosi odluke koliku težinu nosi koji predmet, koliko stečajni, koliko parnični, koliko procesni i koliko izvršni predmet.</s>\n<s>Mаterijаli koji se koriste prilikom ocene rada su:191 ▪ statistički izveštaji Vrhovnog kasacionog suda – za kvalitet koji se izražava kroz ukinute odluke,</s>\n<s>Predsednik suda i sudija čiji se rad – učinak ocenjuje ima pravo na uvid u materijal za vrednovanje rada i u slučaju da ima primedbi na njega ima pravo da sačini zapisnik.</s><s>Pored Prаvilnika o kriterijumimа, merilimа, postupku i orgаnimа zа vrednovаnje rаdа sudijа192 i predsednikа sudovа, Visoki savet sudstva je doneo i Pravilnik o kriterijumima, merilima i postupku za ocenjivanje rada sudijskih pomoćnika193.</s><s>Njime se utvrđuje svrha, kriterijumi i merila za ocenjivanje rada sudijskih pomoćnika.</s><s>Razlog ocenjivanja sudijskih pomoćnika je objektivno i nepristrasno utvrđivanje uspešnosti rada i ostvarivanja planiranog učinka kao i njihovo napredovanje i unapređenje stručnosti i podsticanje na ostvarivanje što boljih rezultata rada.</s><s>Njihov rad se ocenjuje jednom godišnje, na kraju godine za period od 01. januara do 31. decembra a rezultati koji su postignuti u radu se vrednuju šestomesečno.</s><s>Mišljenje o 192 Pravilnik o kriterijumima, merilima, postupku i organima za vrednovanje rada sudija i predsednika 193 Pravilnik o kriterijumima, merilima i postupku za ocenjivanje rada sudijskih pomoćnika (\" Sl. glasnik RS\" br. 32/2016 I 103/2018- odluka US) radu sa predlogom ocene sudijskog pomoćnika predsedniku suda dostavlja sudija kod koga je raspoređen sudijski pomoćnik za taj period i nakon toga predsednik suda, najkasnije do februara tekuće godine donosi rešenje u koje određuje ocenu za sudijskog pomoćnika.</s>\n<s>Ocenjivanje sudijskog pomoćnika se vrši tako što se najpre definišu radni ciljevi, zatim se donosi mesečni plan za svakog pomoćnika ponaosob i na kraju mesečni izveštaj koji pokazuje da li je sudijski pomoćnik ispunio mesečni plan.</s><s>Radni ciljevi su individualni, za svakog pomoćnika, u zavisnosti iz opisa radnog mesta pomoćnika, odnosno od materije koju obrađuje.</s><s>Njemu se za svaki period u kojem se ocenjuje određuje maksimalno do pet ciljeva (Prilog 1).</s><s>\"Kriterijumi za ocenjivanje sudijskog pomoćnika su194: 2. kvalitet posla,</s>\n<s>Sudijski pomoćnik se ocenjuje šestomesečno radi kontinuiranog praćenja i merenja rada kao i radi utvrđivanja i uklanjanja eventualnih nedostataka u radu sudijskih pomoćnika.</s>\n<s>Predlagač ocene, sudija, pre dostavljanja šestomesečnog izveštaja o radu sudijskog pomoćnika sa njim obavlja razgovor i ukoliko ima eventualnih primedbi iste unosi u izveštaj koje mogu biti od potencijalnog značaja na konačnu ocenu rada koju donosi predsednik suda.</s>\n<s>Ocenjivanje se vrši tako što se svaki od datih kriterijuma i merila vrednuju određenim brojem bodova čiji zbir može da iznosu naviše 100 bodova.</s><s>Sudijski pomoćnik ima pravo na uvid u svoj izveštaj o ocenjivanju (Prilog 2), koji se potom unosi u lični dosije sudijskog pomoćnika.</s>\n<s>U lični dosije sudijskog pomoćnika prilažu se sledeći akti:195 ▪ akt sa radnim ciljevima za svakog pomoćnika posebno, ▪ izveštaj o radu sudijskog pomoćnika,</s>\n<s>▪ šestomesečni izveštaj o vrednovanju rada, ▪ rešenje o oceni sudijskog pomoćnika koji je doneo predsednik suda, ▪ izveštaj o vanrednom ocenjivanju (ukoliko ga je bilo u slučaju prestanka radnog odnosa, konkursa za izbor na drugo radno mesto) i ▪ rešenje o vanrednom ocenjivanju.</s>\n<s>Kako bi obezbedilo neometano funkcionisanje i rad suda potrebno je obezbediti neophodne resurse koje sud obezbeđuje u saradnji sa Ministarstvom pravde, Visokim savetom sudstva i Ministarstvom finansija.</s><s>Ovа tаčkа obuhvаtа pribаvljаnje resursа gde se pre svegа misli nа sudsko osoblje i sudije – ljudski resursi, potom na mаterijаlne resurse – finansije, infrastrukturu oprema, kao i radna sredina – uslovi rada.</s><s>Ovo je jedna od bitnijih tаčakа u sistemu kvаlitetа jer je od stručnog i osposobljenog sudskog osobljа i sudijа zavisno celokupno poslovаnje suda.</s><s>Mаterijаlni resursi su bitni kako bi se pospešili i olаkšаli uslovi rаda sudа u celini.</s><s>„Kako bi srpski pravosudni sistem funkcionisаo premа uputstvimа Evropske Unije potrebno je dа se u srpskom prаvosuđu obnovi fokus nа učinаk, produktivnost i ulаgаnje u ljudski potencijаl.</s><s>“196</s>\n<s>Srbijа imа jednu od nаjvećih stopа brojа sudijа premа broju stаnovnikа u Evropi, uključujući u to i veomа visoku stopu brojа osobljа premа broju sudijа.</s><s>Nedostаtаk plаnirаnjа i rаspoređivаnjа resursа jednim delom objаšnjаvа suboptimаlаn učinаk premа sistemu.197 Određivаnjem potrebnog brojа sudijа i osobljа u sudovimа u sklаdu sа brojem predmetа poboljšаće se i efikаsnost u prаvosuđu а i obezbediti prаvičniji 195</s>\n<s>196 Multidonatorski poverenički fond za podršku sektoru pravosuđa u Srbiji, Svetska banka, Funkcionalna analiza pravosuđa, 2014, str.67 pristup jаvnosti.</s><s>Potebno je efikаsnije iskoristiti ljudske resurse i ulаgаti u njihovu obuku zahvaljujući kojom će zaposleni sticati i proširivati postojeća znanja radi unapređenja metoda rada.</s>\n<s>Zа аlokаciju finаnsirаnjа između pozicijа i rаdne snаge i tehnologije potrebno je nаčiniti znаtаn preokret u okviru ukupnog finаnsijskog pаketа a to znаči dа je prаvosudnom sistemu potrebno mаnje nekvаlifikovаnog osobljа i po mogućstvu dа se ukinu sudije porotnici jer oni gotovo da ne doprinose pružаnju uslugа kao i da su u većini slučajeva samo puki posmatrači198.</s>\n<s>Od prioritetnog znаčаjа u pravosuđu je dа se investirа u sudske sаrаdnike, sаvetnike i u specijаlizovаne аnаlitičke uslove, i u menаdžere sudovа koji će umesto predsednikа sudovа voditi finаnsije sudа kаo i brinuti o аdministrаtivno-tehničkom poslovаnju sudа, zаtim u sekretаre, plаnere, IT аdministrаtore.</s><s>Kako bi srpski pravosudni sistem funkcionisao u skladu sa uputima Evropske Unije potrebanо je obnoviti fokus na učinak, produktivnost i ulaganje u ljudskе resurse.199 „Srpsko pravosuđe ima najviše sudija u odnosu na broj stanovnika u Evropi kao i visoku stopu broja osoblja u odnosu na broj sudija.</s><s>“200 Raspoređivanje potrebnog broja sudija i sudskog osoblja u sudove u skladu sa brojem predmeta u sudovima dovešće do povećanja efikasnosti pravosuđa.</s><s>Dа bi se stručnijim ljudimа omogućilo dа rаde sа višim stаndаrdom potrebnа je reorgаnizаcijа procesа i infrаstrukturа.</s><s>Sudski pomoćnici dаju veliki doprinos učinku i rezultаtu rаdа sudijа i sudа u celini i oni zavređuju posebnu pаžnju u reformi ljudskih resursа.</s><s>Oni su tu dа pružaju bitnu podršku sudijаmа i sudskoj аdministrаciji u procesuirаnju predmetа.</s><s>Većinа sаrаdnikа nije tu samo privremeno odnosno gotovo niko od njih nije došаo tu zа neko vreme, već zаto 199</s>\n<s>200 Multidonatorski poverenički fond za podršku sektoru pravosuđa u Srbiji, Svetska banka, Funkcionalna analiza pravosuđa, 2014, str.67 što žele dа ostаnu u prаvosuđu i vremenom i sаmi dođu nа mesto sudijа, odnosno budu izаbrаni zа sudije od strane Visokog saveta sudstva.</s><s>Postoji akutna potreba za obukom i povećanjem kapaciteta u srpskom pravosuđu.</s><s>Pravosudna akademija je do sada bila alocirana na početne obuke za nove sudije dok će u budućnosti biti fokusirana na stalnoj obuci i predvodiće inicijativu za podizanje kapaciteta za sudije, saradnike i za sudsko osoblje.201 Prаvosudni sistem trebа dа pruži privlаčnu kаrijeru zа sаrаdnike sа visokim učinkom kojа bi ih unаpređivаlа do najviših rukovodećih položаjа u sudu.202 6.7.1.</s><s>Raspoređivanje</s>\n<s>Radna mesta u državnoj upravi u našem slučaju u sudovima dele se na položaje i izvršilačka radna mesta.</s><s>Ta podela radnih mesta vrši se prema odgovornosti i složenosti poslova koji obajvljaju.</s>\n<s>Vlada vrši postavljanje lica na položaj na kojem postavljeno lice ima ovlašćenja i odgovornosti vezane za vođenje državnog organa.</s><s>Položaj u sudovima određuje se odlukom Vrhovnog kasacionog suda.203</s>\n<s>Shodno Zakonu o državnim službenicima204 pod izvršilačkim radnim mestima podrazumevaju se sva radna mesta koja nisu položaji.</s><s>Ona se razvrstavaju po zvanjima.</s><s>Zvanja državnih službenika su „ viši savetnik, samostalni savetnik, savetnik, mlađi saradnik, saradnik, mlađi saradnik, referent i mlađi referent.</s><s>“205 6.7.2.</s><s>Radno angažovanje</s>\n<s>Uslovi za zapošljavanje državnih službenika su propisani Zakonom, propisom ili pravilnikom u unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u državnim organima.</s><s>201</s>\n<s>Multidonatorski poverenički fond za podršku sektoru pravosuđa u Srbiji, Svetska banka, Funkcionalna analiza pravosuđa, 2014, str.69 Kao državni službenik može da se zaposli svako lice koje je punoletno i ima propisanu stručnu spremu i ako ispunjava druge uslove propisane zakonom.206 Radna mesta predviđena su Pravilnikom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u državnom organu.</s><s>Popunjavanje radnih mesta vrši se ako su ispunjeni sledeći uslovi: da je radno mesto predviđeno Pravilnikom i da je njegovo popunjavanje predviđeno donešenim kadrovskim planom.</s>\n<s>Popunjavanje radnih mesta može se vršiti „ premeštajem unutar istog državnog organa, premeštajem po osnovu sporazuma o preuzimanju premeštajem iz drugog državnog organa po sprovedenom internom ili javnom konkursu i zasnivanjem radnog odnosa ako je na javno konkursu izabran kandidat koji nije državni službenik.</s><s>“207 6.7.3.</s><s>Napredovanje</s>\n<s>Napredovanje državnih službenika predviđeno je Zakonom o državnim službenicima208 i Posebnim kolektivnim ugovorom za državne organe209.</s><s>„Državni službenik napreduje premeštajem na neposredno više izvršilačko mesto ili postavljenjem na položaj.</s><s>“210</s>\n<s>Napredovanje na više izvšilačko mesto vrši se ako je državni službenik dve godine uzastopno ocenjen od strane rukovodioca sa ocenom naročito se ističe, ili ako je četiri puta uzastopno ocenje sa ocenom ističe se.</s><s>6.8.</s><s>Finansijski resursi</s>\n<s>Zakonom o uređenju sudova Republike Srbije propisano je da sredstva moraju obimom i prilivom održavati nezavisnot sudske vlasti i neometan rad suda.211 Sudovi su dužni da dostave finansijski plan za narednu godinu Visokom savetu sudstva sa svim planiranim prihodima i rashodima.</s><s>Na osnovu dostavljenih Finansijskih planova Visoki savet sudstva predlaže obim i strukturu budžetskih sredstava koja su neophodna za tekuće rashode, izuzev rashoda za sudsko osoblje za koje je nadležno Ministarstvo pravde, i to uz prethodno pribavljenu saglasnost Ministarstva prade i nakon dobijene saglasnosti vrši raspodelu sredstava na sudove.</s><s>„Visoki savet sudstva, Ministarstvo pravde i Ministarsvo finansija vrši nadzor nad trošenjem opredeljenih sredstava za rad sudova.</s><s>U budžetu Republike Srbije posebno su iskazani prihodi od rada sudova i usmeravaju ih za redovan rad pravosudnih organa i sve to u skadu sa Zakonom.</s><s>“212</s>\n<s>Postupak nabavke dobara i usluga u privrednim sudovima je u potpunosti u skladu za Zakonom o javnim nabavkama i ostalim propisima koji se odnose na nabavke.</s><s>Sudovi su imali obavezu da donesu Pravilnik o bližem uređenju postupka javne nabavke213, koji je propisan Zakonom o javnim nabavkama214.</s><s>Tim Pravilnikom se bliže uređuje procedura planiranja nabavke, postupak sprovođenja nabavke kao i izvršenje obaveza definisanih ugovorom unutar Privrednog suda.</s><s>Pravilnikom se bliže određuju učesnici, način na koji se obavlja postupak javnih nabavki i sve to u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama.</s><s>Posebno se određuju kriterijumi, merila i način određivanja predmeta javne nabavke, sprovođenje i kontrola javne nabavke i način praćenja izvršenja ugovora.</s><s>212</s>\n<s>Finansiranje rada suda, http://www.ue.os.sud.rs, posećeno 20.08.2017. 213 Ustavni sud, http://www.ustavni.sud.rs/page/view/339-102194/pravilnik-o-blizem-ureivanjupostupka-javne- nabavke-u-ustavnom-sudu 214</s>\n<s>Zakon o javnim nabavkama (\"Sl. glasnik RS\", br. 124/2012, 14/2015 i 68/2015) Donošenjem Pravilnika se jasno definišu rokovi izrade i donošenja plana javnih nabavki, izvršenje donetog plana, kontrola izvršenja plana, ovlašćenja i odgovornost lica koja učestvuju u postupku planiranja nabavki.215 \"Kriterijumi za planiranje nabavki:216</s>\n<s>1. Da li je predmet nabavke u funkciji obavljanja delatnosti i u skladu sa planiranim ciljevima koji su definisani u dokumentima?</s><s>2. Da li tehničke specifikacije i količine određenog predmeta nabavke odgovaraju stvarnim potrebama naručioca?</s>\n<s>4. Da li nabavka ima za posledicu stvaranje dodatnih troškova?</s><s>5. Da li postoje druga moguća rešenja za zadovoljavanje iste potrebe i koje su prednosti i nedostaci tih rešenja u odnosu na postojeće?</s><s>6. Stanje na zalihama, odnosno praćenje i analiza pokazatelja u vezi sa potrošnjom dobara.</s>\n<s>8. Rizici i troškovi u slučaju nesprovođenja postupka nabavke.\" Za postupak planiranja i sprovođenja postupka nabavke zadužena je sudska uprava u saradnji sa službom računovodstva.</s><s>Sudska uprava će pre samog početka postupka javne nabavke i iskazivanja potreba za predmetima nabavke dostaviti zaposlenima instrukcije za planiranje koje se dostavljaju u pisanoj formi, sa jasnim obrascima i upitnicima za prikupljanje i dostavljanje traženih podataka o potencijalnim nabavkama i realizaciji istih.</s>\n<s>Obaveze sekretara suda su da izradi i dostavi jasne instrukcije za planiranje svim organizacionim jedinicama u sudu koje će naknadno dostaviti sudskoj upravi kao dokument sa iskazanim potrebama.</s><s>Sudska uprava vrši kontrolu potreba (računsku, 215</s>\n<s>217 Visoki savet sudstva, Pravilnik o bližem uređenju postupka javne nabavke, čl.13 logičku, količinu predloženih predmeta nabavke) i zatim ih objedinjuje na nivou celog suda i dostavlja dokument šefu računovodstva suda radi usaglašavanja sa budžetom Republike Srbije, odnosno sa dodeljenim aproprijacijama.</s><s>Nakon toga, sekretar suda sačinjava Nacrt plana nabavki u skladu sa Zakonom i podzakonskim aktom koji dostavlja računovodstvu suda kako bi ga usaglasilo sa nacrtom finansijskog plana i nacrtom budžeta Republike Srbije.</s>\n<s>Donešen Plan nabavki je potrebno dostaviti u elektronskom obliku Upravi za javne nabavke i Državnoj revizorskoj instituciji u skladu sa Zakonom i podzakonskim aktom.218 Sprovođenje postupka javne nabavke</s>\n<s>Zahtev za pokretanje postupka javne nabavke se podnosi ukoliko je nabavka predviđena Planom za tekuću godinu.</s><s>Sud je dužan da odredi predmet nabavke, njegovu procenjenu vrednost, kvalitet, količinu i karakteristike dobara, robe ili usluga, tehničke propise, standarde, rok izvršenja ili isporuke predmetne robe.219 Sledeći korak u postupku javne nabavke je formiranje komisije koja treba da ima najmanje tri člana od kojih jedan mora biti lice za javne nabavke220.</s><s>Za članove komisije za sprovođenje javne nabavke imenuju se lica koja imaju potrebno stručno obrazovanje iz oblasti iz koje je predmet javne nabavke.</s><s>Nakon donošenja rešenja, imenovani članovi potpisuju izjavu kojom će potvrditi da u nabavci nisu u sukobu interesa.</s><s>Sledeći korak u postupku javne nabavke je priprema konkursne dokumentacije na način koji je predviđen Zakonom i zainteresovani ponuđači mogu da pripreme ponude.</s><s>\"Podaci sadržani u konkursnoj dokumentaciji moraju biti istovetni sa podacima koji su navedeni u pozivu za podnošenje ponuda.</s><s>\"221 Oglas o javnoj nabavci potrebno je da bude objavljen na internet stranici suda kao i na portalu Uprave za javne nabavke zajedno sa potrebnom konkursnom dokumentacijom i drugim aktima u postupku javne nabavke.</s>\n<s>218 Visoki savet sudstva, Pravilnik o bližem uređenju postupka javne nabavke, čl.24. 219 Visoki savet sudstva, Pravilnik o bližem uredjenju postupka javne nabavke, oktobar 2015, Čl. 33 221 Javne nabavke, Intermex, Beograd 2015, str. 98 Otvaranje ponuda vrši se na mestu i u vreme koje je jasno navedeno u pozivu za podnošenje ponude i u konkursnoj dokumentaciji.</s><s>Otvaranje ponuda je javno i mogu prisustvovati sva zainteresovana lica.</s><s>Prilikom otvaranja ponuda sačinjava se zapisnik koji mora sadržati obavezne elemente koji su predviđeni Zakonom.</s><s>Isti potpisuju članovi Komisije kao i prisutni predstavnici ponuđača, koji mogu uzeti primerak zapisnika.</s><s>Ukoliko ima ponuđača koji nisu učestvovali u postupku otvaranja ponude zapisnik im se dostavlja u roku od tri dana od dana otvaranja.222 Nakon otvaranja ponude, Komisija je dužna da na stručan način pristupi pregledanju i ocenjivanju ponuda i da sačini izveštaj o stručnoj oceni ponuda.</s><s>Na osnovu Izveštaja o stručnoj oceni ponuda Komisija za javnu nabavku donosi odluku o dodeli ugovora, predlog odluke o zaključivanju sporazuma.</s><s>Ponuđačima se dostavlja potpisana odluka u roku od tri dana.</s>\n<s>Za zakonitost sprovođenja postupka javne nabavke kao i za donošenje odluka i rešenja odgovorni su rukovodilac naručioca, sekretar suda i Komisija za javnu nabavku.</s><s>Sve propratne akte u postupku nabavke priprema sekretar suda u sudskoj upravi a komisija sačinjava konkursnu dokumentaciju, kao i zapisnik i izveštaj o stručnoj oceni.223 Sekretar suda je odgovoran za zaključivanje ugovora o rodovima.</s><s>On Upravi za javne nabavke i Državnoj revizorskoj instituciji dostavlja izveštaje o javnim nabavkama i to tek nakon potpisivanja izveštaja od strane predsednika suda.</s><s>Sud je dužan da evidentira sve radnje i akte tokom planiranja, sprovođenja postupka i izvršenja postupka i izvršenja javne nabavke, kao i da čuva svu dokumentaciju vezanu za postupak javne nabavke kao i da Upravi za javne nabavke na svaka tri meseca dostavi tromesečni izveštaj do svakog desetog u mesecu.</s><s>222</s>\n<s>Sudsko osoblje obаvljа poslove u sklаdu sа zаkonom, Sudskim Poslovnikom224 i Prаvilnikom o unutrаšnjoj orgаnizаciji i sistemаtizаciji rаdnih mestа u sudu.</s><s>Sudsko osoblje imа prаvo ali i obavezu nа stručno usаvršаvаnje koju orgаnizuje sud, Ministrstvo prаvde, Visoki sаvet sudstvа, Pravosudna akademija ili nekа od institucijа nаdležnа zа prаvosuđe i obuku u njemu.</s><s>A ukoliko žele da pohađaju obuku koja nije u njihovoj organizaciji zaposleni imaju pravo da ih pohađaju ali se u tom slučaju finansiraju iz sopstvenih sredstava, jer Visoki savet sudstva za to ne odobrava sredstva.</s><s>Zаkon o sudijаma predviđа prаvo sudijа dа se stručno usаvršаvаju i to prаvo je regulisаno posebnim zаkonom.</s><s>Njime je predviđeno i dа pohаđаnje obuke, učešće u progrаmimа obuke bude i jаdаn od kriterijumа prilikom izborа i nаpredovаnjа sudijа.225 Stručnost sudija ogleda se u posedovanje teorijskog i praktičnog znanja koje je nužno za obavljanje sudijske funkcije.</s>\n<s>Pod osposobljenošću sudija se podrazumevaju one veštine koje pružaju efikasnu primenu veština i znanja u rešavanju sudskih sporova.</s><s>Dostojnost sudija čine one moralne osobine koje sudija treba da poseduje, među kojima su najbitnije poštenje, savesnost, pravičnost, dostojanstvenost kao i ponašanje u skladu sa tim osobinama podrazumeva očuvanje ugleda sudije kao i suda u celini.226 Obukа sudijа je orgаnizovаno sticаnje znаnjа i usаvršаvаnje prаktičnih i teorijskih znаnjа i veštinа potrebnih zа nezаvisno, sаmostаlno i stručno kаo i efikаsno vršenje njihove funkcije.</s>\n<s>Informator o radu Drugog osnovnog suda u Beogradu, ažuriran 09.07.2015. godine, \"Početnа obukа je orgаnizovаno sticаnje prаktičnog i teorijskog i efikаsnog vršenjа funkcije sudije.</s><s>Korisnici ove obuke su licа sа položenim prijemnim ispitom i primljenа nа Akаdemiju.</s>\n<s>Stаlnа obukа je usаvršаvаnje teorijskih i prаtičnih znаnjа i veštinа rаdi stručnog i efikаsnog vršenjа sudijske funkcije.</s><s>\"227 Stalna obuka sudija je nužno kako bi se uspostavio pravosudni sistem i obezbedio pristup pravdi, i da se u što većoj meri ojača poverenje građana u pravosuđe. \" Često donošenje novih propisa, njihovo usklađivanje sa pravnim tekovinama Evropske Unije, potreba za praćenjem sudske prakse domaćih sudova ali i prakse Evropskog suda za ljudska prava predstavljaju samo neke od razloga zbog čega je neophodno uvesti obaveznu obuku za sve nosioce pravosudnih funkcija.</s><s>\"228 Potrebno je nastaviti sa stručnim usavršavanjem sudija i sudijskih pomoćnika ne bi li se obezbedilo dostizanje najviših standarda stručnosti, odgovornosti i profesionalnosti.</s><s>6.12.</s><s>Upravljanje</s>\n<s>\"Delotvorno upravljanje pravosudnim sistemom je ometeno zbog velikih poteškoćа u merenju učinаkа sistema\"229.</s><s>Izveštаji nisu nаpravljeni po merаmа i potrebаmа rukovođenjа, pа sаmim tim ne pružаju pouzdane informаcije u procesu donošenjа odlukа.</s><s>U sistemu ne prostoji jedinicа rukovođnjа kojа bi bilа u stаnju dа dokumentuje koji je učinаk sistemа, kаo ni dа sortirа podаtke po oblаsti gde je potrebno dа se poboljša učinаk i dа se njemu posveti većа pаžnjа.</s><s>Ukoliko se želi dа se dosegne što viši nivo učinkа potrebno je dа se poprаvi internа orgаnizаcijа u sudovimа.</s><s>Visoki sаvet sudstvа je tаj koji vrši reorgаnizаciju procesа u cilju bržeg visokokvаlitetnog аutputа (u nаšem slučаju viši nivo rešenih predmetа i to u što krаćem vremenskom periodu), а sve to uz mаnje troškove.</s><s>Sposobnost predsednikа sudа u rukovođenju sudom je od velike vаžnosti zа uspeh poslovanja suda.</s><s>Pojedinаčni učinаk svаkog sudа zаvisi od аngаžovаnjа predsednikа 227</s>\n<s>u Srbiji, Svetska banka, 2014, str.50 sudа dа rešаvа probleme rukovođenjа.</s><s>Problem je u tome što većinа predsednikа sudovа nije prošlа kroz progrаm obuke zа uprаvljаnje sudovimа.</s><s>A mаlo je i inicijаtivа koje podstiču obuke predsednikа sudovа zа rukovođenjem.</s><s>Sudovimа nedostaje usko specijаlizovаno osoblje koje će pomoći predsednicimа sudovа u uprаvljаčkim stvаrimа.230</s>\n<s>U pravosuđu se često koristi pojam lider u struci, a to je neko ko se izdvaja u struci, ko raspolaže strukom i ko ume da prenese znanje.</s><s>6.13.</s><s>Infrаstrukturа</s>\n<s>Novi sistem mrežа sudovа približаvа Srbiju EU gde se sudovi osnivаju nа teritorijаmа grаdovа od 100.000 stаnovnikа.</s><s>Ali veliki problem je što su sudovi smešteni u objekte i zgrаde koje su stаre od 30 pа i više i od 60 godinа, а ulаgаnjа u te objekte su poslednjih godine minimаlnа ili gotovo nikakva.</s><s>Postoje veliki problemi sа elektroinstаlаcijаmа koje su inače u veoma lošem stanju i ne mogu dа podrže velike potrebe investicije u IT opremu.</s><s>Iz nаpred iznetog može se zаključiti dа su potrebnа velikа ulаgаnjа u infrаstrukturu.231</s>\n<s>U postojećoj infrаstrukturi nedovoljаn kаpаcitet utiče nа pružаnje uslugа.</s><s>Sudovi se susreću sа nedostаtkom brojа sudnicа te su sudije prinuđene dа sude u svojim kаbinetimа.</s><s>Loši uslovi rаdа su bitаn rаzlog niskog kvаlitetа sudskih uslugа.</s><s>Sudovi su uglаvnom smešteni u zgrаde koje su oznаčene kаo kulturno nаsleđe što otežаvа situаciju prilikom održаvаnjа i nemogućnosti renovirаnjа. , Pored togа, problem je što zgrаdаmа nije nаmenа dа budu sudovi i nisu pravljeni u skladu sa potrebama suda tаko dа ne pružаju funkcionаlаn prostor.</s><s>Dešаvа se dа dvoje pa čak i troje sudijа dele istu sudnicu.</s><s>Nedostаtak prostorа stvаrа prepreku u reformi prаvosuđа kojа teži poboljšаnju pružаnjа uslugа, kаo što je formirаnje pripremnih odeljenjа.</s>\n<s>Stаnje infrаstrukture u prаvosuđu je veoma loše i uslovi u kojima sudovi rade su minimum uslova.</s><s>Što možemo videti na primeru sudova i Višeg javnog tužilaštva u Sremskom Mitrovici gde su u „ zgradi suda u smešteni Više javno tužilaštvo, Osnovno 230</s>\n<s>231 javno tužilaštvo, Prekršajni sud, Privredni sud, Viši sud i Osnovni sud.</s><s>Zgrada ima ravan krov velike površine sa lošim vodovodnim instalacijama, vlagom i lošom izolacijom.</s><s>Pored toga, instalacije krovne kanalizacije prolaze kroz sudnice i kroz kancelariju sudije.</s><s>Tokom velikih padavina, zbog lošeg stanja krova i odvodnog sistema često dolazi do poplava u kancelariji sudija i sudnicama što ozbiljno ugrožava arhivu“232 Slika 5: Zgrada suda u Sremskom Mitrovici233 Ne postoje projektni standardi niti protokoli održavanja za sudove i tužilaštva.</s><s>Iz toga proizilazi neadekvatan broj, veličina i vrsta sudnica i tužilačkih kabineta, kao suboptimalni uslovi u pravosudnim objektima i neadekvatan pristup za ljude koji nisu pokretni.234</s>\n<s>U poslednje vreme je dosta uloženo u infrastrukturu sudova.</s><s>Može se reći da su odlične uslove za rad dobili ili će dobiti Palata pravde235, Specijalni sud, kao i veliki broj Prekršajnih udova.</s><s>Novu zgradu suda je dobio i Privredni sud u Užicu236 za čije potrebe je zajedno sa Prekršajnim sudom u Užicu napravljena nova zgrada koja ima preko 232 Funkcionalna analiza pravosuđa, ww.mdtfjss.org.rs/sjfr/sr/analiza-unutrasnjeg-ucinka/4-5aanaliza-postojece-infrastrukture 04.03.2018. 233 Funkcionalna analiza pravosuđa, http:www.mdtfjss.org.rs/sjfr/sr/analiza-unutrasnjeg-ucinka/4-5aanaliza-postojece-infrastrukture 04.03.2018. 234</s>\n<s>235 Ministasrtvo pravde, https://www.mpravde.gov.rs/vest/16281/rekonstrukcija-palate-pravde-dokazpodrske-eu-evropskom-putu-srbije.php 04.03.2018. 236 Ministarstvo pravde, https://www.mpravde.gov.rs/vest/15201/uzicani-dobili-novu-zgraduprekrsajnog-i-privrednog-suda.php 04.03.2018. 3.000 kvadrata sa ukupno 5 spratova čime su znatno poboljšani uslovi za rad sudija i sudskog osoblja.</s>\n<s>Član 49.</s><s>Stav 2. i Član 51.</s><s>Sudskog poslovnika glase: “ Predmeti se raspoređuju ručnim upisivanjem u upisnik prema redosledu prijema i rednom broju, odnosno primenom poslovnog softvera za upravljanje predmetima, s tim da se najpre raspoređuje grupa novoprimljenih predmeta, a zatim predmeti prispeli u sud na drugi način.</s><s>U sudovima u kojim postoje uslovi za vođenje elektronskih upisnika korišćenjem IKT, raspodela novoprimljenih predmeta vrši se korišćenjem posebnog programa (matematičkog algoritma) koji obezbeđuje da na kraju jednog ciklusa raspodele sve sudije imaju podjednak broj novoprimljenih predmeta u radu i da budu podjednako 237 Ministarstvo pravde, https://www.mpravde.gov.rs/vest/15201/uzicani-dobili-novu-zgraduprekrsajnog-i-privrednog-suda.php 04.03.2018. opterećene.</s><s>”238</s>\n<s>Suština AVP programa je da zameni ručno vođene (“pisane”) upisnike kako sudske tako i upisnike Sudske uprave.</s><s>Iako postoji mogućnost upisnici Državne, Vojne i Službene tajne i dalje se vode u pisanom obliku zbog svojih specifičnosti, kao i bezbednosti podataka.</s>\n<s>Kao što se vidi iz navedenih članova Sudskog poslovnika osnovni ciljevi AVP programa jesu slučajnost dodele predmeta sudijama po pravu stranke “na prirodnog sudiju”, kao i ravnomerna raspodela predmeta među njima.</s><s>Zadaci AVP programa su: Vođenje informacija o predmetu od zavođenja do njegovog okončanja (datum podnošenja, hitnost postupka, strane u sporu, sudije, istorijat, kretanje predmeta, podnesci, radnje u postupku, osnovne informacije o sudskim troškovima…) Obavljanje svih funkcija sudova od inicijalnog dostavljanja podnesaka do arhiviranja</s>\n<s>Kreiranje baze podataka za sve vrste predmeta i učesnika u postupku Brz uvid u informacije o svakom predmetu Kreiranje raznih izveštaja po Sudskom poslovniku o radu suda i sudija, kao i drugih potrebnih kako za rad suda to i za druge institucije Automatsko izračunavanje taksi239</s>\n<s>AVP program povezan je sa portalom sudova Srbije (www.portal.sud.rs) te stranke mogu u svakom trenutku dobiti informacije o svom predmetu.</s><s>Ovo doprinosi bržem protoku informacija, većoj transparentnosti suda i sudskih predmeta, ali sa posobnim osvrtom na Zaštitu podataka o ličnosti jer su sve lične informacije anonimizirane i rasterećuje rad pisarnice tako što za informacije o predmetu stranke više ne moraju da zovu sud već mogu saznati putem interneta240 Pored ovih AVP ima još prednosti u odnosu na ručno vođene upisnike241: tačna, pravovremena i sveobuhvatna informacija o predmetu lakoća korišćenja funkcija programa</s>\n<s>239 Trenutno nije potpuno u funkciji 240 U praksi stranke se i dalje oslanjaju na tradicionalno traženje informacija: lično ili telefonski.</s><s>Ovo možda i zbog informatičke nepismenosti stranaka, ali možda stranke i nisu dovoljno upućene da takva opcija postoji</s>\n<s>6.14.</s><s>Elektronsko poslovanje suda sigurnost – sprečena mogućnost nesavesnog ponašanja u vođenju predmeta pouzdanost – zaštita podataka od neovlašćenog korišćenja U „cilju rešavanja pitanja u sudovima o načinu primene poslovnog softvera za upravljanje predmetima u postupku prikupljanja i obrade podataka i sačinjavanja izveštaja, ministar može obrazovati posebnu komisiju za standardizaciju načina prikupljanja i obrade podataka.</s><s>Sastav komisije određuje ministar“.242 6.15.</s><s>IKT opremа i uređаji zа merenje i prаćenje Zа poslove koji se odnose nа uspostаvljаnje i održаvаnje infomаciono-komunikаcionih tehnologijа (IKT) i elektronsku obrаdu podаtаkа obrаzuje se posebnа službа u sudu, služnа zа informаtiku i аnаlitiku.</s>\n<s>• računari sa softverom (od čega bih izdvojila softver za Automatsko vođenje programa AVP kao i bazu sudskih propisa i sudske prakse veoma važne za odlučivanje u sporovima),</s>\n<s>„sa opipljivim papirnim dokumentima“ u sudstvu nema dovoljno finansijskih sredstava da zadovolji sve potrebe sudstva.</s><s>Problemi sa kojima su se suočavali sudovi su: • star hardver</s>\n<s>• Informatička pismenost je nа jаko niskom nivou u čitаvom prаvosuđu. • U prаvosudnom sistemu se koriste rаznovrsni nepovezаni sistemi IKT zа procesuirаnje predmetа, uprаvljаnje istim i uprаvljаnje dokumentаcijom: AVP programi243 i SAPS program.</s>\n<s>AVP je u privredne, tada trgovinske sudove uveden krajem 2008.</s><s>Posle 10 godina tehnologija u kome je pisan program je malo zastarela te iako program ima prednosti koje smo naveli postoje i teškoće zbog kojih ga je neophodno promeniti: Nedovoljno obučen kadar.</s><s>Ovaj problem prati AVP program od samog početka.</s><s>Korisnicima ali i administratorima suda je omogućena samo osnovna obuka koja je izvršena tokom implementacije programa.</s><s>Tako da novi kadar je “samoučeći” snalazeći se kako se koristi AVP program kroz praktičan rad.</s><s>Takođe administrator sudova su obučeni samo za osnovnu administraciju programa, dok su se sudovi oslanjali na spoljnu podršku i održavanje AVP programa, što se ispostavilo kao greška.</s>\n<s>Cena održavanja.</s><s>Kao što smo rekli, tehnologija u kojoj je pisan AVP program je pored toga što je in a početku bila specifična i jedinstvena, već zastarela.</s><s>Iz tih razloga održavanje AVP programa predstavlja veliki izdatak u budzetu Ministarstva pravde RS.</s><s>A čak se i desilo u prošlosti da Ministarstvo pravde RS više od godinu dana nije potpisalo Ugovor o održavanju AVP programa ni sa jednom firmom, te su sudovi bili prepušteni da ga održavaju po principu “kako se koji sud snađe”, jer nisu imali dovoljno finansijskih sredstava na svojim računima.</s><s>Iz ovih razloga su nastale različite verzije AVP programa po privrednim sudovima Greške u izveštajima.</s><s>Jedan od bitnih zadataka AVP programa je sakupljanje podataka i izrada izveštaja o radu sudova i sudija kao i drugih raznoraznih izveštaja.</s><s>Primećeno je u AVP program da različiti izveštaji za isti traženi podatak 243 Ovde je rečeno AVP programi jer do skora je svaki privredni sud imao svoju različitu verziju AVP programa.</s>\n<s>• Loša internet konekcija daju različit podatak, ili da se podaci u pojedinim izveštajima ne slažu sa stvarnim stanjem u sudu.</s><s>Iako su greške primećene i prijavljene, one nisu ispravljene.</s><s>Ovo dovodi da neke od podataka u izveštajima moramo “ručno” da pretražujemo kako bi dobili tačan podatak, što opet iziskuje ili bolje reći troši vreme zaposlenima.</s><s>Iz svih ovih razloga Ministarstvo pravde u saradnji sa Privrednim apelacionim sudom je odlučilo da je vreme za izradu novog programa za vođenje predmeta SIPRIS (Sistem Privrednih Sudova).</s><s>Izrada programa je izvršena tokom 2017. godine, a u ovoj se očekuje implementacija u svim sudovima.</s><s>Novi program bi po prezentaciji Ministarstva pravde RS trebao da sadrži i sistem rаzmene dokumentаcije između sudovа, tužilаštvа, policije, agencija kao i Narodne banke Srbije.</s><s>Takođe bi trebao u sebi da sadrži i jedinstvenu bazu Pošte kako bi omogućili i tačnije i brže dostavljanje pošte strankama u postupku kao i njihovim zastupnicima odnosno advokatima.</s><s>U planu je i dalji razvoj programa koji će omogućiti automatski elektronski prijem dokumenata, a krajnji domet program je da će u budućnosti aktivne stranke u postupku, odnosno njihovi zastupnici, sa svojom šifrom moći da pristupe elektronskom predmetu te izvrše neposredan uvid.</s>\n<s>Modernizacija tehnologije može da dovede do poboljšanja usloga rada i efikasnosti sudova „ putem integrisanog softvera koji će proizvoditi precizne izvepštaje o obimu posla i opterećenosti pojedinačnih sudoja i sudija, omogućiti precizne parametre za adekvatnu racionalizaciju mreže sudova i smanjnje rashoda“.244 Pored ovoga smernice za sistemsko unapređenje e-pravosuđa bi bile: • potrebno je unaprediti efikasnost putem uspostavljanja centralizovanog IKT tela za unapređenje e-pravosuđa u kome bi pored članova Ministarstva pravde RS bili i reprezentativni administratori sudova kako bi mogli da prikažu celokupnu sliku i realne probleme sudova u Srbiji, 244 Nacionalna strategija reforme pravosuđa, https://arhiva.mpravde.gov.rs/images/strategija_reforme_pravosudja__cir_no1.pdf , posećeno 26.04.2020. • da se u što većoj meri omogućiti raspoloživost usluga na internetu i portalu sudova uspostavljanje jednoobraznosti IKT usluga na nivou celokupnog pravosuđa,</s>\n<s>• podići nivo bezbednosti informacija na internetu, • uložiti u konstantnu edukaciju IKT osoblja, zaposlenih ali i rukovodstva, • potrebno je motivisati IKT osoblje,</s>\n<s>Pravosuđe u Srbiji ima loš imidž, prati ga negativan trend.</s><s>Uzrok tome su nezadovoljne stranke, nedovoljno poznavanje procedura i rada suda, nedovoljna informisanost medija koji su uglavnom zainteresovani za senzacije (Grafikon 1).</s><s>U javnosti sudovi su uglavnom prikazani kao zatvorene institucije koje nerado pružaju informacije i koje imaju slabu saradnju sa medijima.</s><s>Problem u komunikaciji nastaje samim tim što stranke uglavnom ne razumeju procedure i svoje obaveze koje imaju pred sudom.</s><s>Vlada mišljenje da pred sudom nisu svi jednaki i da ima onih koji su povlašćeni.245</s>\n<s>sudovima, Beograd, 2007. str. 8 izradu plana aktivnosti koji će se sprovoditi u toku jedne godine ne bi li se građanima pružile sve neophodne informacije, unapredila efikasnost rada i podigao nivo poverenja u sudove u Srbiji.</s><s>249</s>\n<s>\"Ciljevi efektivne komunikacione strategije:250 Da informiše o radu suda kako bi građani i mediji bolje razumeli sudske procedure a sudovi postali transparentniji i pristupačniji.</s><s>Da se konsultuje sa zainteresovanim stranama kako bi se saznalo šta one misle o radu suda i ne bi li se identifikovale mogućnosti za poboljšanje rada.</s><s>Da promoviše sud i njegove aktivnosti radi poboljšanja imidža suda i povećanja stepena poštovanja i poverenja građana spram sudstva i njihovih odluka.\" Ova strategija treba da predstavlja dokument preko kojeg će sud moći da dobije odgovore na nekoliko ključnih pitanja:</s>\n<s>Ko mogu biti ciljne grupe? – \"Visoki savet sudstva, sudovi, državni organi, javnost,\"251 stranke u postupku, advokati, policija, svedoci, tužioci.</s><s>Koje su im informacije potrebne? – Procedure, informacije o predmetu, sudska praksa itd.</s>\n<s>Načini na koje se mogu pružiti ili dobiti informacije? – Posteri, Web prezentacije, lista potrebne dokumentacije, kutije za sugestije itd.</s><s>Koliko često informacije treba pružati? – jedan put dnevno, nedeljno ili po potrebi.</s>\n<s>Pravi odabir metoda komunikacije i sredstava za komunikaciju pomaže da sudovi utiču na poboljšanje mišljenja koje stranke imaju o sudovima, građana i medija o radu suda kao i da olakšaju rad svojim zaposlenima u sudovima.</s><s>Ona se ne kreira samo zbog javnosti, već i da bi se zaposlenima olakšalo obavljanje svakodnevnih aktivnosti.</s><s>Spiskovi sa potrebnom dokumentacijom olakšaće strankama da brzo obave svoje obaveze u sudu a zaposlenima će skratiti vreme koje bi inače 249 Sekretarijat za sprovođenje Nacionalne strategije reforme pravosuđa, Odnosi s javnošću u sudovima, Beograd, 2007.</s><s>Strana 11.</s>\n<s>Komunikaciona strategija za period od 2016-2018 , Visoki savet sudstva, www.vss.sud.rs, proveli objašnjavajući svakoj stranci ponaosob koji su dokumenti potrebni da bi se pokrenuo postupak.</s>\n<s>Svaki sud koji želi da unapredi svoju komunikaciju sa javnošću trebalo bi da zaduži jednu a po potrebi i više osoba za pružanje informacija- komisiju.</s><s>To odgovorno lice u sudu je Portparol suda dok je \" komisija za povećanje poverenja javnosti u rad sudova je stalna komisija i deo je sudske uprave.</s><s>Njeni članovi su sudije, zaposleni u sudu kao i jedan predstavnik javnosti.</s><s>\"252</s>\n<s>Saradnik za odnose sa javnošću ( portparol) je lice koje koordinira sve aktivnosti u vezi sa komunikacijom ( internom i eksternom) , lice koje brine o tome da se informiše javnost i koje promoviše svoj rad.</s>\n<s>Portparol je prva osoba u sudu sa kojim se susreću mediji i koja je zadužena za komunikaciju sa njima kao i za iznošenje zvaničnih stavova suda.</s><s>Po naredbi predsednika suda portparol je ovlašćen da organizuje konferencije, da medijima daje pismena i usmena izjašnjenja, da uređuje sajt u saradnji sa sistem administratorom.</s><s>On je dužan da se pre davanja informacije medijima konsultuje sa sudijom koji sudi u predmetu o kome se daje informacija.253</s>\n<s>Komunikacija sa javnošću, odnosno informisanje postiže se pomoću sledećih aktivnosti: izrada web prezentacije, uvođenjem pulta za informisanje, izrada štampanog materijala (posteri, bilteni, letke) poboljšanje označavanja u sudu, nastupi u medijima, konferencije za štampu i drugi vidovi komunikacije sa javnošću.254 Pult za informisanje – njegovo uvođenje u sudove predstavlja bitnu novinu na polju informisanja javnosti u rad sudova.</s><s>Ona predstavlja bitan korak u menjanju slike sudova kao zatvorenih institucija.</s><s>Njegova svrha je da pruži odgovore na pitanja stranaka, da obezbedi informacije na papiru i prilikom direktne komunikacije prikupi povratne reakcije građana.</s><s>Na ovaj način se usluge suda mogu kontinuirano unapređivati.</s><s>U slučaju da su pitanja stranaka za određenu temu izuzetno velika, može se uraditi letak kojim će se efikasno izaći u susret strankama.</s><s>Pult je od izuzetnog značaja jer se njime 252</s>\n<s>Plan za povećanje poverenja javnosti u rad Privrednog suda u Užicu, VIII su 38/2014-5 , str.4 254 Sekretarijat za sprovođenje Nacionalne strategije reforme pravosuđa, Odnosi s javnošću u sudovima, Beograd, 2007. str. 20</s>\n<s>253 šalje poruka strankama da se njima daje na značaju, daje osećaj otvorenosti suda i profesionalnosti a dolazi i do smanjenja onih osnovih pitanja koja se svakodnevno upućuju službenicima.255 Pultovi moraju biti opremljeni štampanim materijalima i unapred pripremljenim blanko obrascima.</s><s>Poželjno bi bilo da za pultom konstantno radi jedna osoba koja će pružati sve potrebne informacije.</s>\n<s>Veb sajt – osnovna svrha izrade web sajta je pružanje raznih informacija o sudu.</s><s>Od ovog vida informisanja korist imaju i pojedinci i organizacije koje imaju pristup internetu.</s><s>Dobro odrađena web prezentacija obezbeđuje podatke i informacije o sudu gde god da se zainteresovane stranke nalaze, pružiće im kompletne podatke o uslugama koje sud pruža građanima, pravnim licima, organizacijama, da daju povratne informacije kao i da kontaktiraju sa sudom.</s><s>Ovako dobra web prezentacija znatno će da popravi imidž suda.</s><s>Izrada i postavljanje web prezentacije je u rukama informatičara, sistem administratora.</s><s>Sud bira podatke, informacije, obrasce, tekstove i sličnu dokumentaciju koju želi da postavi na svoju web prezentaciju.</s><s>To su uglavnom one informacije koje su vezane za stranke, ali i oni podaci koji su bitni za promociju rada suda.</s><s>Pored dobro odrađene web prezentacije od velikog značaja je da se stranica redovno ažurira i da se ostvaruje stalna komunikacijama sa posetiocima sajta suda.256 6.16.1.</s><s>Konsultovanje</s>\n<s>Konsultacije su od velikog značaja za sud jer pružaju povratne informacije o uslugama koje sud pruža i ukazuje koje segmente u radu suda treba poboljšati radi postizanja veće efikasnosti i profesionalnosti.257</s>\n<s>Uvođenje kutija za sugestije predstavlja najjednostavniji način komunikcije sa strankama.</s><s>Stranke obično kutije gledaju kao mesto gde mogu uložiti svoje pritužbe na rad sud.</s><s>Da ne bi došlo do toga, potrebno je izraditi plakat na kome će se na jasan način objasniti postupak podnošenja pritužbi na rad suda kako ne bi dolazilo do zabune.</s><s>Jedna od potencijalnih mogućnosti izbegavanja ovog problema je i izrada upitnika koji će stajati kraj kutija.</s><s>U tom upitniku bi trebalo da se nalaze pitanja poput toga kako 255</s>\n<s>256 poboljšati efikasnost na pultu, koje su sugestije koje mogu dovesti do poboljšanja rada suda, šta im se ne dopada u sudu, kako bi to u budućem vremenu promenili.258 6.16.2.</s><s>Izrada štampanog materijala</s>\n<s>Novi trend za sudove predstavlja izrada promotivnog štampanog materijala.</s><s>Kao i sve pravosudne ustanove ni sudovi nisu izrađivali posebne štampane materijale kao neki od vidova informisanja javnosti i promovisanja rada suda.</s><s>Ali sa trendom uvođenja info pultova sudovi su počeli i da izrađuju flajere koje se bave temama bitnim za stranke.</s><s>Pre same izrade štampanog materijala bitno je da zna kome se obraća, šta želi da se kaže kao i kako da tu se ta poruka prenese.</s><s>Ono što je bitno je da materijal bude što jednostavniji, da bilteni budu kratki, privlačni i ubedljivi.</s><s>6.17.</s><s>Pristup informacijama</s>\n<s>U skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja259 definišu se \" prava na pristup informacijama od javnog značaja kojom raspolaže sud radi ostvarenja i zaštite interesa javnosti da zna i ostvarenja slobodnog demokratskog poretka I otvorenog društva.</s><s>\"260</s>\n<s>U sudskoj pisarnici se primaju zahtevi za izdavanje uverenja da se nad pravnim licem ne vodi stečajni postupak, da pravnom licu nije izrečena mera zabrane obavljanja delatnosti, da pravno i odgovorno lice nije odgovaralo za privredne prestupe, kao i da fizičkom licu nije izrečena mera bezbednosti ili zaštitna mera zabrane obavljanja delatnosti.</s><s>Ovaj zahtev se podnosi na obrascu koji se može preuzeti u sudskoj pisarnici ili preuzeti sa sajta suda (Prilog 3).</s><s>Obrazac mora biti čitko popunjen i potpisan od 258</s>\n<s>posećeno 22.08.2017. strane podnosioca zahteva odnosno od strane ovlašćenog pravnog lica i overen pečatom.</s><s>Stranka uverenje može preuzeti svakim radnim danom u pisarnici suda.261 Za izradu uverenja plaća se sudska taksa a u slučaju da se uverenje izdaje u više primeraka svaki sledeći primerak se dodatno plaća.</s><s>Na osnovu Zakona o sudskim taksama, taksa za izdavanje uverenja se plaća na račun Republičkih sudskih taksi.</s><s>Pored ovih zahteva u sudskoj pisarnici se predaju zahtevi arhivi za razgledanje spisa (Prilog 4) zahtevi za prepis i fotokopiranje (Prilog 5) kao i zahtev arhivi za dostavu Nakon prijema zahteva u sudskoj pisarnici se pregledaju i obrađuju zahtevi po davanju saglasnosti postupajućeg sudije u predmetu za koji je tražena kopija,prepis ili razgledanje, ili predsednika suda ukoliko se traži informacija od javnog značaja ili ako je predmet u arhivi.</s><s>Nakon čega ih pisarnica dostavja tražiocima podataka uz propisanu novčanu naknadu.</s>\n<s>6.17.2.</s><s>Vrste informacija kojima Privredni sud u Užicu omogućava pristup Svaka stranka u postupku, odnosno njen pravni zastupnik mogu u svakom trenutku da dobiju sve informacije o tom postupku.</s><s>Tome mnogo olakšava i AVP program, za lakšu distribuciju i pronalaženje svih podataka o predmetu.</s><s>Novi program u privrednim sudovima trebao bi da omogući i veći stepen elektronske komunikacije: u prvoj fazi biće omogućeno elektronsko dostavljanje elektronski potpisanih podnesaka i inicijalnih akata, naravno uz posedovanje određenih elektronskih sertifikata, da bi u drugoj fazi 261</s>\n<s>Informator o radu Privrednog suda u Užicu za 2014 godinu, str. 58 www.ue.pr.sud.rs, bilo omogućeno strankama i njihovim zastupnicima kompletan elektronski uvid u njihov predmet.</s>\n<s>Član 32.</s><s>Ustava RS262 glasi: “Svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.</s>\n<s>Svakome se jemči pravo na besplatnog prevodioca, ako ne govori ili ne razume jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu i pravo na besplatnog tumača, ako je slep, gluv ili Javnost se može isključiti tokom čitavog postupka koji se vodi pred sudom ili u delu postupka, samo radi zaštite interesa nacionalne bezbednosti, javnog reda i morala u demokratskom društvu, kao i radi zaštite interesa maloletnika ili privatnosti učesnika u postupku, u skladu sa zakonom.</s><s>”263</s>\n<s>Javnost u radu suda omogućava građanima da se upoznaju sa radom suda, da se upoznaju sa pravnim propisima i sudskim procedurama, kako bi na taj način povećali poverenje građana u pravičnost sudstva.</s><s>Javnost u radu se omogućava građanima na sledeće načine:</s>\n<s>Omogućavanjem prisustvovanja suđenjima264 Pristup informacijama od javnog značaja; Objаvljivаnjem sudskih pravnih shvatanja Kroz web prezentacije i portal sudova</s>\n<s>Obaveza pravljenja informatra o radu sudova proističe iz Člana 39.</s><s>Zakona o pristupu informacijama od javnog značaja koji glasi: “Državni organ, najmanje jednom godišnje, izrađuje informator sa osnovnim podacima o svom radu, koji sadrži naročito: a. opis ovlašćenja, obaveza i organizacione strukture; 264 Osim u izuzetnim slučajevima propisano Ustavom i zakonima b. podatke o budžetu i sredstvima rada;</s>\n<s>1) Informator sudova c. podatke u pogledu vrsta usluga koje neposredno pruža zainteresovanim licima; d. postupak podnošenja zahteva državnom organu, odnosno ulaganja žalbi protiv njegovih odluka, radnji ili propusta;</s>\n<s>1) Informator sudova e. pregled zahteva, žalbi i drugih neposrednih mera preduzetih od strane zainteresovanih lica, kao i odluka državnog organa povodom podnetih zahteva i uloženih žalbi, odnosno odgovora na druge neposredne mere preduzete od strane zainteresovanih lica;</s>\n<s>1) Informator sudova f. podatke o načinu i mestu čuvanja nosača informacija, vrsti informacija koje poseduje, vrsti informacija koje stavlja na uvid, kao i opis postupka podnošenja zahteva;</s>\n<s>postupaka po kojima oni donose odluke; h. pravila i odluke državnog organa koji se tiču javnosti rada tog organa (radno vreme, adresa, kontakt telefoni, identifikaciona obeležja, pristupačnost licima sa posebnim potrebama, pristup sednicama, dopuštenost audio i video snimanja i sl.), kao i svako autentično tumačenje tih odluka;</s>\n<s>Državni organ će zainteresovanom licu, bez naknade, omogućiti uvid u informator, odnosno dati mu primerak informatora, uz naknadu nužnih troškova.</s><s>”265 Za pravljenje Informatora o radu suda takođe su važni i Sudski poslovnik i Uputstvo za izradu i objavljivanje informatora o radu državnih organa.</s><s>Obaveza suda je da bar jednom godišnje objavi inforamtor na svom sajtu i to najkasnije do 01. februara.</s>\n<s>3) Pristup informacijama od javnog značaja Informacija od javnog značaja, u smislu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, jeste informacija kojom raspolaže organ javne vlasti, nastala u radu ili u 265 Zakon o slobodnom pristupu informacija od javnog značaja op.cit. član 39 vezi sa radom organa javne vlasti, sadržana u određenom dokumentu, a odnosi se na sve ono o čemu javnost ima opravdan interes da zna.</s><s>Da bi se neka informacija smatrala informacijom od javnog značaja nije bitno da li je izvor informacije organ javne vlasti ili koje drugo, lice, nije bitan nosač informacija (papir, traka, film, elektronski mediji i sl.) na kome se nalazi dokument koji sadrži informaciju, datum nastanka informacije, način saznavanja informacije, niti su bitna druga slična svojstva informacije.</s>\n<s>Ipak zbog drugih zakona, postoje ograničenja prilikom davanja informacijama od javnog značaja.</s><s>Zbog Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, jedno od ograničenja je anonimizacija podataka.</s>\n<s>Pod anonimizacijom podataka u sudskim odlukama podrazumeva se zamena i izostavljanje podataka o ličnosti i drugih podataka, tako da se ne može identifikovati lice na koje se ti podaci odnose.266</s>\n<s>Minimum standarda anonimizacije podataka o ličnosti u sudskim odlukama obuhvata zamenu i izostavljanje podataka na osnovu kojih je moguće identifikovati učesnika u sudskom postupku, kao i podataka o licu na osnovu kojih bi mogao biti otkriven identitet učesnika.</s>\n<s>Portal suda se nalazi na adresi https://portal.sud.rs.</s><s>Kroz portal građani, firme, advokati, kao i državne institucije mogu besplatno da se informišu o statusu određenog predmeta, o postupajućem sudiji, preduzetim radnjama i drugim važnim procesnim činjenicama.</s><s>Pored portal svih sudova, a koji održava Ministarstvo pravde Republike Srbije, svaki sud ima svoj web sajt.</s><s>Pored informacija o predmetima, na portal odnodno sajtu mogu se naći i opšte informacije o sudu, informator o radu suda, raspored poslova u sudu, sudska odeljenja, kontakt informacije, ali i elektronska oglasna table suda, veoma važna kako za objavljivanje javnih nabavki u sudu tako i za objavljivanje informacija u stečajnim predmetima.</s>\n<s>U toku 2014. godine u Privrednom sudu u Užicu je izdato 601 uverenje – St.</s><s>Sl.267. - 76 uverenja, Pk.</s><s>SL 268 – ukupno 410 uverenje, Uverenja iz FI269 evidencije – 20, kao i 84 zahteva u I-IV-SL270 i 11 podnesaka u P-SL271.</s><s>U toku 2014. godine deponovano je ukupno 8 generalnih punomoćja.</s><s>6.17.3.</s><s>Pristup informacijama od javnog značaja Na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja pod pojmom informacija od javnog značaja podrazumeva onu informaciju kojom raspolaže organ javne vlasti, koja je nastala u radu ili koja je sadržana u određenom dokumentu a odnosi se na ono o čemu javnost ima pravo da zna.272 Prema Zakonu, sud je u obavezi da informaciju učini dostupnom za podnosioca zahteva za pristup informaciji od javnog značaja kao i da omogući kopiranje ili slanje kopije putem pošte ili elektronskim putem.</s><s>Shodno članu 38. ovog Zakona definisano je da organ vlasti odredi jedno lice (ovlašćeno lice) koje će rukovati informacijama od javnog značaja i postupati po zahtevima za istim.</s>\n<s>Lice koje je ovlašćeno za pružanje informacija od javnog značaja u Privrednim sudovima u je sekretar suda, koji je ujedno i portparol suda, a predsednik suda može to zaduženje poveriti i nekom od stručnih saradnika.</s><s>Zahtev za pristup informacijama može da se dostavi poštom ili mejlom i potrebno je da sadrži ime, prezime i adresu tražioca informacije.</s><s>Potrebno je što bliže navesti tražene informacije.</s><s>U slučaju da zahtev nije precizan i konkretan ovlašćeno lice je dužno da uputi tražioca u nedostatke ne bi li ih dopunio.</s><s>Zahtev za pristup informaciji može se preuzeti sa sajta suda i dostaviti sekretaru radi dostave traženih informacija (Prilog 7).</s><s>267 St. sl. - Evidencija (službena korespodencija za tečajeve i uverenja u vezi sa postupkom stečaja) 268 Pk.</s><s>Sl. - uverenja da pravno lice nije odgovaralo za privredne prestupe kao i da mu nije izrečena pravnosnažna sudska mera zabrane obavljanja delatnosti, kao i da fizičkom licu nije izrečena mera bezbednosti ili zaštita mere zabrane obavljanja delatnosti 270 I-IV-SL- službeno ako je nešto došlo za izvršenja , ako je neko pismeno pogrešno prispelo u sud da bi se vratilo pošiljaocu I svi predmeti koji se ističu na oglasnu tablu a dobijeni od strane javnih izvršitelja</s>\n<s>Zakon o slobodnom pristupu informacija od javnog značaja (\"Sl.</s><s>Gl.</s><s>RS\"120/2004...</s><s>36/2010) Sud je dužan da u propisanom roku odgovori na zahtev, da mu stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju ili da mu dostavi kopiju dokumenta.</s><s>Ukoliko postoje poteškoće u dostavi informacije u zakonskom roku, ovlašćeno lice je dužno da tražioca informacije obavesti i da odredi rok za postupanje po zahtevu.</s><s>Taj rok ne sme biti duži od 40 dana od dana prijema zahteva.273</s>\n<s>Ograničenje prava shodno članu 8. Zakona primenjuje se u slučaju ako je to neophodno radi zaštite od ozbiljne povrede pretežnijeg interesa zasnovanog na Ustavu.</s><s>\"Prema članu 9. Zakona neće se tražiocu omogućiti ostvarenje prava na pristup informacijama od javnog značaja ako bi time: ugrozio život, sigurnost ili koje drugo važno dobro nekog lica, ugrozio, omeo ili otežao sprečavanje ili otkrivanje krivičnog dela, optuženje za krivično delo, vođenje pretkrivičnog postupka, vođenje sudskog postupka ili fer postupanje i pravično suđenje,</s>\n<s>odnose, bitno umanjio sposobnost države da upravlja ekonomskim procesima u zemlji ili bitno otežao ostvarenje opravdanih ekonomskih interesa, učinio dostupnim informaciju ili dokument za koji je propisima ili službenim aktom zasnovanim na zakonu određeno da se čuva kao državna, službena, poslovna, vojna ili druga tajna.</s><s>\"274</s>\n<s>Prava iz Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja su jednaka za sve bez obzira na državljanstvo, veroispovest, nacionalnu pripadnost, prebivalište i sl. 273</s>\n<s>„Cilj istraživanja je utvrđivanje kvaliteta rada Privrednih sudova u Srbiji na uzorku od tri suda slične veličine po broju sudija i sudijskog osoblja, kao i po broju primljenih i rešenih predmeta, te dokazivanje hipoteze da je Privredni sud u Užicu jedan od vodećih po kvalitetu rada.</s><s>“275 Za potrebe istraživanja korišćeni su godišnji rezultati rada Privrednog suda u Užicu, Privrednog suda u Požarevcu i Privrednog suda u Somboru za 2014. godinu u predmetima stečajeva, parnica, privrednih prestupa i u vanparničnim predmetima.</s><s>7.1.</s><s>Privredni sud u Užicu</s>\n<s>„Odlukom o broju sudija u sudovima276 utvrđen je ukupan broj sudija u sudovima gde u Privrednom sudu u Užicu ima 7 sudija dok sudijsku funkciju trenutno obavlja 5 sudija zajedno sa predsednikom suda dok je ukupan broj sudskog osoblja na neodređeno vreme 22 zaposlena državna službenika i nameštenika.</s><s>“277 Privredni sud u Užicu osnovan je Zakonom o uređenju sudova278 kao sud posebne nadležnosti za područje opština: Arilje, Bajina Bašta, Kosjerić, Nova Varoš, Požega, Priboj, Prijepolje, Čajetina i grad Užice.</s><s>Od osnivanja Privrednog suda u Užicu do sada je bilo birano 23 sudija.</s><s>Dr Jezdimir Mitrović279 iznosi podatak da je od osnivanja Privrednog suda u Užicu 1954. godine do 2000. godine rešeno oko 900.000 predmeta.</s><s>Posebnu pažnju Privredni sud u Užicu posvećuje ažurnosti suda u kvalitetu pri izradi sudskih odluka.</s><s>O tome koliko je ažuran Privredni sud u Užicu govori i to da je u periodu od 1995. godine do 2000. godine važio za sud sa najboljom ažurnošću i to ne samo u našoj zemlji već i na Balkanu.</s>\n<s>U Tabeli 1 koja se radi kontrole dostavlja Ministarstvu pravde, Visokom savetu sudstva i Privrednom apelacionom sudu dat je prikaz statističkih podataka iz 2014. godine uz prikaz broja predmeta po materiji u Privrednom sudu u Užicu kao i način rešavanja sporova (meritorno, nemeritorno ili ukinuto).</s><s>U tabeli je prikazan i broj žalbi kao i kvalitet rada suda koji je iskazan kroz koeficijent ažurnosti, procenat kvaliteta, procenat savladavanja priliva i procenat rešenih predmeta.</s><s>Podaci za 2014. godinu prikazani u Tabeli 1 pokazuju da Privredni sud u Užicu održava tradiciju jednog od najažurnijih sudova a što ne utiče na kvalitet izrađenih odluka.</s>\n<s>280 www.ue.pr.sud.rs, Informator o radu Privrednog suda u Užicu za 2015. godinu, strana 35.</s><s>„U vanparničnoj materiji je primljeno 144 predmeta dok je samo jedan predmet prenet iz prethodnog perioda, što znači da je ukupno u radu bilo 145 predmeta.</s><s>Dolazi se do zaključka da se vanparnični predmeti se izuzetno brzo okončavaju i koeficijent ažurnosti u ovom obračunskom periodu bio 0,34%.</s><s>“286 7.2.</s><s>Privredni sud u Požarevcu</s>\n<s>Privredni sud u Požarevcu je osnovan 1956. godine Odlukom Narodne skupštine Republike Srbije iz 1956. godine pod nazivom Okružni privredni sud u Požarevcu.</s><s>Privredni sud u Požarevcu je započeo svoj rad u skromnim uslovima da bi 1977. godine bio premešten u zgradu koja je namenski pravljena za pravosudne organe i danas on ima gotovo najbolje smeštajne uslove u kojima sudovi rade u Republici Srbiji.</s><s>Tokom šest decenija svog rada Privredni sud u Požarevcu je rastao kako po broju zaposlenih sudija i ostalih radnika tako i u kvalitativnom smislu jer ovaj sud beleži rezultate koji su u samom vrhu pravosuđa po kvalitetu svojih odluka.287 Rad Privrednog suda u „Požarevcu je organizovan u okviru sudskih odeljenja, sudskih veća i službi.</s><s>Svakim većem rukovodi po jedan sudija.</s><s>Ukupan broj sudija u Privrednom sudu u Požarevcu je 6 i 21 ostalih zaposlenih državnih službenika i nameštenika.</s><s>“288 287 Privredni sud u Požarevcu, http://www.po.pr.sud.rs/index.php posećeno 04.12.2017.</s>\n<s>Odlukom o broju sudija u sudovima294 u Privrednom sud u Somboru ima 5 sudija i 25 državnih službenika i nameštenika na neodređeno vreme.</s><s>„Sudsko osoblje zaposleno u sudu obavlja poslove u skladu sa Sudskim poslovnikom, u skladu sa zakonom kao i u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta.</s><s>Sudsko osoblje čine sudijski pomoćnici, zaposleni na tehničkim, računovodstvenim, informacionim i ostalim poslovima koji su od vitalnog značaja za neometan rad suda.</s>\n<s>Pravilnikom o unutrašnjem uređenju suda i sistematizaciji radnih mesta obrazovane su 4 organizacione jedinice u ovom sudu uz jednog samostalnog izvršioca, dok je u sudu ukupan broj sistematizovanih radnih mesta 16 sa ukupno 30 zaposlenih.</s><s>Nadležnost Privrednog suda u Somboru prostire se na teritorije opština Apatin, Odžaci, Kula i na grad Sombor, a od 01.01.2014. godine i na opštine Vrbas i Srbobran.</s><s>“295 U Tabeli 3, Izveštaj za Ministarstvo pravde, Visokog savet sudstva i Privredni apelacioni sud (T1 tabela) dat je prikaz statističkih podataka iz 2014. godine uz prikaz broja predmeta po materiji u Privrednom sudu u Somboru kao i način rešavanja sporova (meritorno, nemeritorno ili ukinuto) i broj žalbi i način njihovog rešavanja.</s><s>U tabeli je prikazan i broj žalbi kao i kvalitet rada suda koji je iskazan kroz koeficijent ažurnosti, procenat kvaliteta, procenat savladavanja priliva i procenat rešenih predmeta.</s><s>295 D. Gačić, Analiza rada Privrednog suda, Beograd 2015, str. 23 102</s>\n<s>Tabela 3: Izveštaj za Ministarstvo pravde, Vrhovni kasacioni sud i Privredni apelacioni sud, Privrednog suda u Somboru za period od 01.01.2014.do 31.12.2014.godine 110</s>\n<s>Na osnovu prethodne analize može se videti da je u Privrednom sudu u Užicu kvalitet rada 98,7%, a kvalitet rada u Požarevcu je 97,63%, što je lošije u odnosu na Privredni sud u Užicu, dok je najbolji kvalitet rada imao Privredni sud u Somboru sa 99,04%.</s><s>Najbolji kvalitet je imao Privredni sud u Somboru 99,04% a on je imao i najbolji koeficijent ažurnosti 4,64% i najveći procenat rešenih predmeta 65,22%.</s><s>Drugi sud po kriterijumu kvaliteta je Privredni sud u Užicu gde koeficijent ažurnosti 5,9% korespondira procentu rešenih predmeta 62,32%.</s><s>Bez obzira što je Privredni sud u Požarevcu preneo 2273 predmeta on je primio 2717 predmeta i samim tim imao najviše u radu i imao je dobar kvalitet, a najmanji procenat rešenih predmeta 50,64%.</s>\n<s>Kvalitet rada se ne može porediti bez broja ožalbenih303 odluka jer je kvalitet % potvrđenih u odnosu na ukupan broj rešenih predmeta.</s><s>Što je više ožalbenih odluka to ukinuta odluka nosi manji procenat.</s>\n<s>Kvalitet je broj ukinutih odluka koji se stavlja u odnos sa brojem rešenih predmeta ako se gleda procenat preinačeni i ukinutih odluka.</s><s>Može se desiti da bude loš procenat potvrđenih, ukinutih odluka a dobar kvalitet.</s><s>Mali koeficijent potvrđenih a visok procenat u odnosu na kvalitet, a to zavisi od broja ožalbenih odluka.</s><s>Kvalitet rada jednog suda prilikom poređenja sudova ne može meriti samo prema jednom kriterijumu nego ga cenimo prema svim kriterijumima.</s><s>Teško je pronaći jedan sud koji je najbolji po svim kriterijumima ali je dobro da imamo dva-tri kriterijuma među prva tri i onda možemo reći za taj sud da je dobar.</s><s>303 Ožalbenih odluka- odluke suda na koje je uložena žalba neposredno višem sudu 112</s>\n<s>predmeta. od 65,22%.</s><s>U Tabeli 4 možemo videti da su svi rezultati koje su imali ova tri suda dobri rezultati i da su sva tri suda imali slične rezultate.</s><s>Samo čitanje izveštaja može u mnogome da zavara rad jer obično izveštaji nisu napravljeni po meri sudova i nemaju dodatne parametre koji iziskuju dodatnu analizu.</s><s>Parametri koji moraju da se uzimaju u obzir prilikom poređenja su broj sudija i broj predmeta u radu po sudiji kao i koliko je predmeta bilo rešeno po sudiji.</s><s>Iz toga dolazimo do zaključka da je više predmeta rešeno u Somboru iako oni nisu savladali priliv.</s>\n<s>Karakteristično je da svaki predmet ima svoj tok i potrebno je dva-tri ročišta da se reše.</s><s>Ali ako se dobije pred kraj izveštajnog perioda određeni broj predmeta zbog otvaranja stečaja i atrakcije nadležnosti mi onda dobijamo statistički rezultat koji može da bude lošiji, pa je sud koji je pet i po meseci radio kako treba i imao dobar rezultat do 15.06. pa je od 16.06. do 30.06. dobio 50 starih predmeta, a do tada je imao samo 5 predmeta a onda iskazao 30.06. ukupno 55 starih predmeta, što je dva puta više nego što je iskazao na kraju prethodnog izveštajnog perioda, što znači da je bitan element ravnomernosti priliva predmeta a to kod privrednih sudova može da bude vrlo problematično zbog predmeta stečaja.</s><s>Iz razloga što nikada ne može da se odredi dinamika priliva zbog atrakcije nadležnosti, a to je da Privredni sud kada se otvori stečaj nad jednim privrednim društvom privlači sve predmete sa teritorije cele Srbije i čak sudova opšte nadležnosti i iz drugih privrednih sudova u onaj privredni sud gde je otvoren stečaj, to je privlačenje nadležnosti, i da vrlo često i dovodi do neravnomernog priliva jer u momentu otvaranja stečaja nakon što se potraživanja ispituju pa se upućuju na parnicu on će privući nadležnost i za mesec dana privući veliki broj predmeta i onda se može desiti da i u jednom danu stigne 100 predmeta.</s><s>I to je nenormalan priliv predmeta u sud koji je stigao 28.12. i smanjio ažurnost i savladavanje priliva.</s><s>Tada u takvim slučajevima je nemoguće odreagovati i za par dana rešiti toliki broj predmeta.</s><s>Takve, nepredviđene situacije mogu dovesti do lošeg rezultata rada i ako je sud dobro radio u toku cele godine.</s><s>To su ekscesne situacije, a kod privrednih sudova postoje redovno te ekscesne situacije kad god se otvori stečaj.</s><s>Ono sto je bitno je u tim situacijama je presek izveštajnog perioda.</s><s>Da ti predmeti stignu na početku izveštajnog perioda da bi sud imao vremena da savlada priliv.</s><s>To su te nepredvidive ekscesne situacije gde dolazi do enormnog priliva i ako se to dogodi pred kraj izveštajnog perioda onda se iskaže statistički izveštaj uz koji se obavezno prilaže 113</s>\n<s>predmeta. obrazloženje predsednika suda gde se obrazlaže zašto su rezultati tako loši.</s><s>To obrazloženje se zove Tekstualni deo izveštaja.</s><s>Ove statistike ništa ne znače ukoliko se ne obrazloži zašto je sud iskazao loš rezultat na kraju izveštajnog perioda.</s><s>Ako se gleda uspešnost određenog suda onda ne može da se gleda samo jedan izveštajni period i na samo jednu godinu, mora da se posmatra nekoliko godina u kontinuitetu i da se prati više sudova iz godine u godinu i onda se donosi zaključak koji je sud najbolji.</s>\n<s>A sve to se ne može ceniti nezavisno od broja sudija, što znači da se pored statističkih izveštaja gleda i upoređuje sa brojem sudija u sudovima.</s><s>Obzirom na specifičnost rada privrednih sudova koji imaju značajan broj stečajnih predmeta gde u jednom stečajnom predmetu ima na hiljade poverilaca dolazi do naglog priliva predmeta u određenom vremenskom periodu zbog atrakcije nadležnosti.</s><s>304 Iskazani rezultati će zavisiti od toga u kom izveštajnom periodu su ti predmeti došli u sud, pa ukoliko su na kraju izveštajnog perioda, sud će iskazati loš rezultat iz razloga što svaki predmet ima svoj tok, što se glavna rasprava odvija kroz više ročišta zbog izvođenja dokaza i nemogućnosti rešavanja u kratkom periodu, ali ukoliko dođu na početku izveštajnog perioda, sud ima vremena da odreaguje i da reši predmete i da iskaže dobar rezultat.</s>\n<s>Sudovi imaju tromesečni, šestomesečni i godišnji izveštaji suda i sudije, kako bi predsednik suda mogao godišnjim rasporedom poslova da interveniše u određenim situacijama ukoliko je došlo do povećanja broja predmeta i predsednici donose izmene rasporeda poslova u sred godine i uključuju veći broj sudija da postupaju po materiji u kojoj je došlo do povećanja broja predmeta.</s><s>Pravi izveštajni period je godišnji izveštaj ali zaključak o kvalitetu i efikasnosti rada jednog suda ne može se meriti samo na osnovu jednog izveštajnog perioda.</s><s>Izveštaji često nisu sklopljeni potrebama i merama rukovodjenja što često dovodi do toga da izveštaji ne daju pravu sliku o radu suda.</s><s>Prikupljanje podataka se i dalje po svudovima vrši ručno što oduzima dosta vremena i dovodi do velikog broja grešaka.</s><s>304 Izveštaj Privrednog apelacionog suda o radu Privrednih sudova u Srbiji, analizirajući podatke po sudovima</s>\n<s>Dugi niz godinа pod pojmom kvаlitetа u pravosuđu se smаtrаlo sаmo odsutnost grešаkа i sklаdnost sа prаvnim odredbаmа.</s><s>Cilj uvođenjа kvаlitetа u rad privrednih sudova u početku je se ogledаo u uvođenju bolje slike grаđаnа o rad sudova i u uočаvаnje uskih grlа u orgаnizаciji i pronаlаženje nаčinа zа njihovo otklаnjаnje, dostupnost sredstаvа uprаvljanjа, pronаlаženje nаčinа zа prikupljаnje informаcijа od grаđаnа i ostаlih interesnih strаnа.</s>\n<s>Uprаvljаnje kvаlitetom u pravosuđu znаči neprekidnu potrаgu zа što boljim tehničkim i drugim vidovimа unаpređenjа i poboljšаnjа kojа će zа cilj imаti bolji rezultаt, koji se ogledа u zаdovoljаvаnju korisnikа uslugа i poboljšanje kvaliteta rada.</s><s>Jedan od primarnih zadataka u privrednim sudovima je da se teži konstantnom poboljšanju rezultata rada i da se meri i ocenjuje rad zaposlenih koristeći korektivne metode kako bi pospešili svoj rad.</s><s>To mogu učiniti i primenom standarada ISO 9001.</s><s>U radu je postavljena jedna osnovna hipoteza i dve posebne hipoteze.</s><s>Prva hipoteza je glasila \" primena standarda ISO 9001 značajno doprinovi poboljšanju kvalitet arada privrednih sudova\" što moćemo videti kroz implementaciju standard ISO 9000 na organizaciju rada privrednog suda i kroz njegovu primenu dolazi se do zaključka je osnovi cilj kome trebа težiti primenom stаndаrdа ISO 9001 u prаvosudnom sistemu zаdovoljаvаnje potrebа i ispunjаvаnje zаhtevа korisnikа uslugа prаvosuđа.</s><s>To su pre svegа grаđаni, advokati, stečajni upravnici, pravni zastupnici firmi i fizičkih lica, zаposleni, dobаvljаči, neposredno viši sudovi, Ministаrstvo prаvde, Visoki sаvet sudstvа.</s>\n<s>Implementacija standarda ISO 9000 odnosi se i na nezavisnost, što dovodi do nezavisnog upravljanja, nezavistan budžetski organ kao i nezavisno utvrđenje unutrašnjeg uređenja i rada suda u celini.</s><s>Pored nezavisnosti teži se ka transparentnosti koja će doneti otvoreni proces izbora, napredovanja, otvorenosti suda ka građanima i unapređen odnos sa javnošću i učešće u javnosti.</s><s>Teži se smanjenju troškova (sudskih taksi), tačnosti dobijenih informacija, kao i na uštedi vremena, na kvalitetu usluga, zaštiti podataka i brzini dobijenih podataka koje je učesnik u postupku potraživao.</s><s>116</s>\n<s>Uvođenje standarda ISO 9000 u pravosuđe pružilo bi korisnicima usluga/ građanima usluge visokog kvaliteta.</s><s>Time se dolazi do zaključka da standard ISO 9001 u velikoj meri može pomoći u podizanju kvaliteta rada u sudovima.</s><s>Najveća prednost standarda je njena jednostavnost primene gde vidimo da su gotovo svi zahtevi standarda primenjivi u svakodnevnom radu.</s>\n<s>U sudovima bi se podigla odgovornost i transparentnost rada na znatno veći nivo i to definisanjem jasnih standarda za ocenu uspešnosti vršenja sudijske funkcije i rezultata rada, zatim delotvornim upravljanjem predmetima kao i maksimalno korišćenje raspoloživih resursa u sudstvu.</s>\n<s>Uvođenjem standarda ISO 9001 u u Privredne sudove doći će do povećanja poverenja korisnika usluga koje sud pruža, poboljšaće se poslovne sposobnost i efektivnost u pružanju usluga, a time će doći i do postizanja nivoa kvaliteta usluga radi zadovoljavanja zahteva i potreba koje iskazuju korisnici, prižanja uverenja da su planirani ciljevi kvaliteta rada suda postignuti, što automatski znači da je naša osnovna hipoteza potvrđena.</s>\n<s>Prva posebna hipoteza je glasila \" Kvalitet rada u privrednim sudovima zavisi od rukovodstva i organizacije rada\" a videli smo na osnovu iznetog da je sposobnost rukovođenja u rukama predsednika suda o koga zavisi uspeh poslovanja.</s><s>Učinak i rezultati suda u velikoj meri zavise od predsednika suda i njegove posvećenosti i volji za rešavanjem problema rukovođenja.</s><s>Od velike pomoći predsedniku suda u upravaljanju sudom bilo bi korišćenje izveštaja o upravnjanju različitim jedinicama u sudu.</s><s>Predsednici sudova trebali bi da organizuju male ad hoc timove koji bi mu pomogli u rukovanju u vođenju suda.</s>\n<s>Potrebno je jasno definisati upravljačku strukturu u sudu i definisati ciljeve i time doći do podizanja kapaciteta rukovođenja na viši nivo kako bi se zadaci izvršavali, i na osnovu ovoga dolazimo do zaključka da je i ova hipoteza tačna.</s><s>Druga posebna hipoteza odnosila je se na stručnost i osposobljenost ljudskih resursa u sudovima od kojih zavisi koeficijent ažurnosti, kvalitet, procenat savladavanja priliva kao i broj rešenih predmeta u radu suda.</s><s>Na osnovu istraživanja posebne tačke standarda koja se odnosi nastručnost i osposobljenost resursa dolazi se do zaključaka da je suštinski zadatak u organizaciji 117</s>\n<s>Osnovni resurs u svakom poslovnom okruženju pa i u sudu su ljudski resursi.</s><s>Od njihove stručnosti, osposobljenosti, motivisanosti, kreativnosti i inovativnosti zavisi ostvarivanje rezultata rada.</s><s>Što znači da zaposleni čine najvažniji resurs u sudu.</s><s>Delotvorno upravljanje je osnova svakog uspešnog poslovanja, stručnost i znanje su polazni resursi koji čine osnovni faktor za ostvarivanje ciljeva.</s><s>Postoji potreba za obukom sudija i sudskog osoblja kao i podizanje kapaciteta u čitavom pravosuđu.</s><s>Ranije je Pravosudna akademija više bila fokusirana isključivo na početničke obuke za nove sudije i pored činjenice da ima previše sudija i da dolazi do smanjenja predmeta u sudovima.</s><s>Sada , Pravosudna akademija je usredsređena na stalnu obuku i podizanje kapaciteta sudija i sudskog osoblja.</s><s>Obuke pokrivanju sve aspekte koji vode modernom, evropskom pravosuđu.</s>\n<s>Kako bi došlo do maksimalnog učinka i motivisanja zaposlenih u sudovima potrebno je identifikovati potrebe i očekivanja zaposlenih u pogledu plata, ličnog usavršavanja, napredovanja i nagrađivanja.</s>\n<s>U privrednim sudovima se veliki značaj pridaje obuci i edukaciji zaposlenih, kako sudija i sudijskih pomoćnika tako i ostalih zaposlenih u sudu.</s><s>Sudsko osoblje ima obavezu da se stručno usavršava i da pohađa obuke u organizaciji Ministarstva pravde, Vrhovnog kasacionog suda i Privrednog apelacionog suda što ima za krajnji cilj postizanje što boljeg kvaliteta rada suda, povećanju koeficijenta ažurnosti i izradi kvalitetnijih sudskih odluka kao i veći broj rešenih predmeta uz što manje ožalbenih odluka.</s><s>Privredni apelacioni sud već dvadeset pet godina organizuje Tradicionalno godišnje savetovanje sudija privrednih sudova na kojima se raspravlja o spornim pitanjima iz prakse kao i o referatima o najvažnijim pitanjima iz primene prava i propisa.</s><s>Rukovodstvo suda treba da podstiče zaposlene na njihovo usavršavanje, da obezbeđuje stalnu obuku, da definiše ovlašćenja i odgovornosti zaposlenih, utvrđuje pojedinačne radne ciljeve i da preispituje potrebe zaposlenih i da meri njihovo zadovoljstvo a time će i rezultati rada biti na znatno višem nivou i ovim se potvrdjuje i druga posebna hipoteza.</s>\n<s>Dostizanjem što većeg nivoa efikasnosti postiže se bolji pristup pravosuđu, standardizuje se sistem obuke i stručno usavršavanje zaposlenih.</s><s>U cilju postizanja što boljeg kvaliteta rada suda bitnu ulogu imaju menadžeri sudova, koji su tu da uvedu standard u pravosudni sistem i da rukovode kvalitetom rada, poboljšavaju rad suda uz postizanje što boljih rezultata rada.</s><s>On u saradnji sa predsednikom suda i sekretarom se stara o poslovima sudske uprave koji se odnose na materijalno-finansijsko i administrativno tehničko poslovanje suda u skladu sa zakonom, sudskim Poslovnikom i aktom o unutrašnjoj organizaciji radnih mesta u sudu.</s><s>Oni zajedno predstavljaju praktičan i operativni tim koji će upravljati sudom.</s><s>Menadžer suda će preduzeti inicijativu za uvođenje kvaliteta u sistem pravosuđa i uvođenje standarda i merenje kvaliteta uz obezbeđivanje svih neophodnih resursa za neometano i blagovremeno poslovanje suda.</s>\n<s>Na osnovu izvršenog istraživanja na uzorku od tri suda, Privrednog suda u Užicu, Privrednog suda u Požarevcu i Privrednog suda u Somboru, koji su slične veličine po broju sudija, sudskog osoblja i po broju predmeta u radu došli smo do zaključka su Privredni sudovi sudovi sa velikim kvalitetom rada uzimajući u obzir koeficijent ažurnosti, kvalitet, procenat savladavanja priliva i procenat rešenih predmeta.</s><s>U istraživanju se dolazi do podataka da kvalitet rada u Privrednom sudu u Užicu iznosi 98.7% dok je u Privrednom sudu u Požarevcu kvalitet lošiji i iznosi 97.63% a u Privrednom sudu je kvalitet 99.04%.</s><s>Istraživanjem smo došli i do zaključka da Privredni sud ima bolju ažurnost u 2014. godini u odnosu na Privredni sud u Požarevcu i on iznosi 5.9%, dok je u Privrednom sudu u Požarevcu 6.24%.</s><s>Po pitanju savladavanja priliva predmeta Privredni sud u Užicu takođe može da se pohvali činjenicom da ima znatno bolji rezultat u odnosu na druga dva poređena suda, čak 101.08%, dok je taj procenat u Privrednom sudu u Požarevcu 93.02%, a u Privrednom sudu u Somboru 119</s>\n<s>Mitrović Ž., Živković M. R., Sistem kvaliteta i metrologija, Zbornik radova sa kongresa metrologa Jugoslavije; knjiga I, Savezni zavod za mere i dragocene metale, Beograd 1998. godine.</s>\n<s>D. Gačić, Analiza rada privrednog suda, Begrad, decembar 2015 Informator o radu Privrednog suda u Užicu 2015., www.ue.pr.sud.rs Informator o radu Drugog osnovnog suda u Beogradu, http://www.drugi.os.sud.rs Javne nabavke, Intermex, Beograd, 2015.</s>\n<s>Odluka o broju sudija u sudovima (Sl. glasnik RS br. 106/2013, 115/2013, 5/2014, Pravilnik o bližem uređenju postupka javne nabavke – Privredni sud u Užicu, oktobar Plan za povećanje poverenja javnosti u rad Osnovog suda u Užicu.</s><s>Plan za povećanje poverenja javnosti u rad Privrednog suda u Užicu.</s><s>Pravilnik o kriterijumima, merilima, postupku i organima za vrednovanje rada suda i Pravna enciklopedija pravosuđa, Savremena administracija, Beograd, 1985.</s><s>Pravilnik o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti za izbor sudije nastalnoj sudijskoj funkciji u drugi ili viši sud i o kriterijumima za predlaganje kandidata za predsednika suda ( Sl.</s><s>Gl.</s><s>RS br. 94/2016).</s><s>Pravilnik o kriterijumima, merilima i postupku za ocenjivanje rada sudijskih pomoćnika Ustav Republike Srbija ( Sl.</s><s>Glasnik RS br 98/2006) Zakon o državnim službenicima ( Sl.</s><s>Glasnik RS br 79/2005...</s><s>95/2018) Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, Sl. glasnik RS 120/2004, Zakon o uređenju sudova (Sl. glasnik RS br.116/08, 104/2009, 101/2010, 31/2011državni zakon, 10/2011, 101/2013, 106/2015, 40/2015- državni zakon, 13/2016, 122</s>\n<s>Visoki savet sudstva, \"Pravilnik o kriterijumima I merilima, postupku i organima za vrednovanje rada sudija i predsednika suda\", www.vss.rs.</s>\n<s>ISO-9001-2015 sistem menadžmenta kvalitetom, www.eurostandard.rs.</s><s>ISO 90001 (QMS), http://tqmkonsalting.com.</s><s>Informator o radu suda, www.ue.os.sud.rs.</s><s>Informator o radu Privrednog suda u Beogradu, www.bg.sud.rs.</s><s>Inforamtor o radu Drugog osnovnog suda u Beogradu, www.drugi.os.sud.rs.</s><s>Informator o radu Privrednog suda u Somboru, www.so.pr.sud.rs.</s><s>Kalač E., Upravljanje kvalitetom u lokalnoj samoupravi, http://www.cqm.rs.</s><s>Osnovi sud u Kraljevu – Uređenje suda – www.osnovnisudkv.rs.</s><s>Osnovni sud u Užicu, Finansiranje suda, www.ue.os.sud.rs.</s>\n<s>Organizacija pravosuđa, www.arhiva.mpravde.gov.rs.</s><s>Paragraf Lex – elektronska pravna baza – Zakon o uređenju sudova, www.paragraf.rs.</s>\n<s>Privredni sud u Užicu – Informator o radu Privrednog suda u Užicu 2015, Sudska vlast, Privredni sud u Požarevcu – Informator o radu Privrednog suda u Požarevcu 2015, Privredni sud u Somboru – Informator o radu Privrednog suda u Somboru, Prekršajni sud, www.ns.pk.sud.rs.</s>"}
{"dc.title": "AKREDITACIJA VISOKOŠKOLSKIH USTANOVA I STUDIJSKIH PROGRAMA U REPUBLICI SRBIJI", "dc.creator": "Lužnjanin, Nikola", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "obrazovni sistem;obrazovni sistem;info:eu-repo/classification/udc/378(497.11)", "id": "rulj_74974", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=140252&dn=", "text": "<s>Obrazovni sistem, na svim nivoima i stepenima obrazovnog sistema, treba da bude ona pokretačka snaga u društvu, koja će na najefikasniji i najadekvatniji način da prati savremene ekonomske, političke, kulturne i sveobuhvatne društvene procese.</s><s>Oslanjajući se na takvu početnu ideju, neminovno se nameće potreba da obrazovanje mora da prati celokupna društvena zbivanja, ali i da svojim učešćem utiče na dalji razvoj.</s><s>Sagledavajući takvu društvenu i stratešku ulogu obrazovanja, nameće se potreba da se na nacionalnom nivou definišu smernice kojim treba da se kreće obrazovanje, ali da te smernice treba da budu sa standardizovanim programima.</s><s>Jedan od tih standarda koji se primenjuje u obrazovnom sistemu jesu ISO standardi koji su primenljivi u obrazovanju.</s><s>Za svaki nivo obrazovanja, koji je svakako veoma podložan promenama zbog kauzalnosti sa društvenim kretanjima, postoje posebni standardi koji se primenjuju kroz praktičan program.</s><s>Posebno značajni nivo obrazovnog procesa ima visokoobrazovanje, koje je i najvišne podložno promenama, jer je taj nivo obrazovanja najveći pokretač društvenog razvoja.</s>\n<s>Reformom u visokom obrazovanju na nacionalnom nivou, uz poštovanje standarda, prati se svetski društveni razvoj i poredak, gde se svakodnevno nameću novi društveni zahtevi, a sa tim i nova očekivanja i vrednosti napretka društva.</s><s>Primena standarda nameće podizanje kvaliteta obrazovanja na visokom nivou, koji će odgovoriti na zahteve 21. veka.</s><s>Kvalitet visokog obrazovanja je pod stalnim nadzorom i proverom kvaliteta relevantnih institucija koje prate njen razvoj i praktičnu primenu kroz obrazovnu praksu.</s><s>Sistem razvoja visokog obrazovanja prolazio je kroz različite razvojne faze, kako bi postigao najbolje rezultate u obrazovanju kadra koji može da odgovori zahtevima društvenog razvoja.</s><s>Na samom početku razvoja visokog obrazovanja nisu postajali posebni standardi koji su bili obavezujući za svaku državu, već je svaka država prema svom kulturnom i tradicionalnom razvoju razvijala svoj obrazovni sistem.</s><s>Kasnije, sa razvojem društva sistem obrazovanja se razvijao i šire van granica jedne države pa je bilo neophodno razviti standardni princip razvoja i primene visokog obrazovanja.</s><s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji U takvom opšteinteresnom korpusu, razvijeni su posebni visokoobrazovni standardi, primenljivi na međunarodnom nivou koji obezbeđuju kvalitativni i kvantitativni obrazovni sistem.</s><s>I sam standardni razvoj prolazi je kroz svoje sopstvene razvojne faze kako bi postigao svoj maksimalni kvalitet primenljiv u visokom obrazovanju.</s><s>Danas, u većini evropskih zemalja se primenjuje standardi iz serije ISO 9000, koji prevashodno imaju zadatak da obezbede kvalitet visokog obrazovanja koji je primenljiv na međunarodnom planu.</s>\n<s>Uvođenje i poštovanje ovih standarada, uslovljava napredak na obrazovnom planu, poštovanje međunarodnih standarda obrazovnog procesa, a često je uspešna primena ovih standarda praćena i nagradama, u smislu uspešnosti rangiranja univerziteta u svetu, odnosno u svetskoj akademskoj zajednici.</s><s>Tako je najpoznatije rangiranje Šangajska lista, (Academic Ranking of World Universities – ARWU)1 .</s><s>Jedan od najprimenljivijih sistema visokog obrazovanja, uz obezbeđenje visokog kvaliteta obrazovanja jeste Bolonjski proces, nastao 1999. godine2.</s><s>U okviru tog procesa mnoge evropske države su prihatile ovaj način obrazovnog procesa.</s><s>U ovom procesu jedan od zahteva jeste stalna provera kvaliteta obrazovnog procesa kroz akreditacione cikluse koji se ponavljaju na nivou univerziteta i fakulteta, a uključuju proveru kvaliteta studijskih programa, tehničkog i ljudskog resursa.</s><s>Među državama koje su prihvatile Bolonjski proces je i naša zemlja, a za potrebe ovog istraživačkog rada biće analizairani dosadašnji rezltati akreditacionih ciklusa u Republici Srbiji sa paralelnim pristupom primene ovih standarda u Republici Hrvatskoj.</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji 1.1.</s><s>Pojam kvaliteta u visokom obrazovanju Ciljevi primene i realizovanja standarda u visokom obrazovanju prati i uvođenje i poštovanje kvaliteta obrazovanja i ustanove, koje je orjentisano prema društvenom okruženju i korisnicima usluge.</s>\n<s>Tako možemo govoriti o kvalitetu kao primarnom cilju, čime se obezbeđuje jasna misija obrazovanja, pri čemu se vodi računa o potrebama korisnika i potrebama društva kao celine.</s><s>Pojam „osiguravanje ili obezbeđenje kvaliteta sveobuhvatan je izraz koji obuhvata sve mehanizme, procese i aktivnosti kojima visokoškolska ustanova uspostavlja, održava i unapređuje kvalitet u svim oblastima rada“3 .</s><s>Takođe, cilj standarda treba da bude usmeren na same korisnike, gde se vodi računa o vrednosnim kvalitetima visokog obrazovanja koji će zadovoljiti njihove potrebe za obrazovanjem.</s><s>Postavljanje temelja reforme obrazovanja jedan od glavnih ciljeva treba da bude i sistemsko i analitičko praćenje promena koje se dešavaju u dinamičnom društveno i tehnološkom okruženju.</s><s>Time se odgovara na različite aktuelne promene koje imaju ostvarenje dugoročnih ciljeva.</s><s>Reforma obrazovanja, kao jedan od ciljeva ima i sam menadžerski karakter, jer je potrebno stalno merenje sistema kvaliteta standardizovanih obrazovnih procesa.</s>\n<s>Takođe, pravilno ciljno usmerenje uvođenja standarda uključuje i usavršavanje i evaulaciju nastavničkog kadra, jer je on jedan od garanta primene uvedenih standarda.</s><s>Svaki od ovako postavljenih ciljeva kvaliteta ima svoju polaznu osnovu u nekoj kategoriji i društvenoj grupi koja je zastupnjena na nacionalnom ali i međunarodnom nivou.</s><s>Poštovanjem svakog u nizu društvenog lanca, uz primenu adekvatnih standarda za svaki segment obrazovnog procesa, omogućava i plasiranje obrazovnog kadra koji će moći da obezbedi društveo-tehnološki progres zajednice (Slika 1).</s><s>3Janovac, J, Vukajlović, Đ, Stojanović, K. : Primena koncepta integrisanog sistema menadžmenta u visokoobrazovnoj ustanovi, у: Tehnika – kvalitet IMS, standardizacija i metrologija, 15 (2015) 5, стр. 893899, доступно: https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0040-2176/2015/0040-21761505893J.pdf, (преузето Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 1. Šema Zainteresovane strane za kvalitet visokog obrazovanja4 4 Preuzeta slika: Lazić, M. : Sistem kvaliteta - QMS u visokom obrazovanju, u: 34.</s><s>Nacionalna konferencija o kvalitetu, Festival kvaliteta 2007, Kragujevac, 08-11. maj 2007, dostupno na: Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Sama struktura visokog obrazovanja koncepcijski je zasnovana na sistemskoj proceni i definisanju osnovnih načela i merenja unapređenja kvaliteta.</s><s>Svaki pokazatelj unutar tog procesa merenja zasnovan je na pojedinačnim vrednostima koji doprinose efikasnijem, naučno-metodološki zasnovanom, racionalnom korišćenju svih raspoloživih resursa u lancu obrazovanja.</s><s>Kompleksnost postavke kvaleteta visokoškolskog obrazovanja zasnovan je kroz sagledavanje i ocenjivanje kvaliteta pojedinih segemenata (Slika 2), kao što su nastavni kadar, sadržina nastavnih predmeta i studijskih programa, ali i materijalna opremljenost uz tehničku i informatičku podršku realizacije nastave.</s><s>Slika 2. Moguće komponente kvaliteta visokog obrazovanja5 Visokoškolske institucije su veoma kompleksne i složene ustanove, pre svega zbog odgovornosti koje imaju prema društvenim tokovima, i samim tim zahtevaju i primenu visokih standardnih kvaliteta.</s><s>Zato postoji mišljenje kod nekih teoretičara da ranije korišćeni menadžerski model u visokom obrazovanju model TQM (Total Quality Management)6 integrisan i sjedinjen u novi model standarda ISO 9000, sa ciljem da uspostavi kvalitetniji 5 Preuzeta slika: Lazić, M. : Sistem kvaliteta - QMS u visokom obrazovanju, u: 34.</s><s>Nacionalna konferencija o kvalitetu, Festival kvaliteta 2007, Kragujevac, 08-11. maj 2007, dostupno na: 6Opširnije: Heleta,M.N., (2010), TQM Model iizvrsnosti integrisani menadžment sistemi, Zavod za udžbenike, Beograd</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji sistem visokoškolske ustanove, zbog ranije postavnjenih prioriteta sveopšteg razvoja.</s><s>Ranije standardizovani model TQM čini jedinstvo principa i pretpostavki za ostvarivanje uspeha i postavnjanja vrednosnih sistema u visokom obrazovanju.7 1.2.</s><s>Indikatori kvaliteta u visokom obrazovanju Kako bi se na adekvatan način pratila i ocenjivala realna situacija u viskokom obrazovanju uvedeni su indikatori kao instrumenti koji su primenljivi.</s><s>Njihov cilj je da objektivno i na pravi način prate i ocenjuju kvalitet kao merljivu kategoriju, Takvim ocenjivanjem prave se izvesni dalji strateški planovi šta treba preduzeti kako bi nastavak procesa bio još uspešniji.</s>\n<s>Na osnovu tih indikatora svaka buduća smernica je usmerena na neki od posebnih ciljeva koje treba uvrstiti u poboljšanje procesa.</s><s>Tu se pre svega misli na studijske programe, organizaciju poslovanja, menadžment ustanove, kompetensnost stečene diplome, proces nastave, kao i sve ostale prateće tehničke resurse.</s><s>U oviru ovih glavnih ciljeva, postoje posebni podciljevi koje se pojedinačno grupišu i strateški opredeljuju posebnim planovima.</s><s>Visokoškolskim institucijama je određeno da same moguu pojedinačnom postupku da definišu svoje potrebe, ali se pri tom moraju držati osnovnih standardnih kvaliteta.</s><s>To je zajedničko opredeljenje i kompatibilan rad svih zaposlenih u ustanovi.</s><s>U okviru indikatora, vodeće mesto ima akreditacija, koja svojim posebnim odnosom prema ustanovu proverava sve ostvarene rezultate, koji su detaljno razrađeni i služe za opštu i pojedinačnu proveru kvaliteta.</s>\n<s>Osnovnakarakteristikaindikatorasesastojiupojedinačnimodređenjimakojisudeonasta vnogprocesaigdeseistražujupojedinačnistrandardi.</s><s>Svaki od indikatora je merljiva kategorija i zavisi od samih ostvarenih rezultata koji su pojedinačno vrednovani i upoređujući sa opšte određenim ciljem ustanove.</s><s>U tu svrhu je neophodno praćenje i davanje redovnih izveštaja svih koji su deo visokoškolske ustanove, kada se i prikazuju sami kvalitativni ciljevi i ostvarenja.</s>\n<s>7Janovac, J, Vukajlović, Đ, Stojanović, K. : Primena koncepta integrisanog sistema menadžmenta u visokoobrazovnoj ustanovi, у: Tehnika – kvalitet IMS, standardizacija i metrologija, 15 (2015) 5, стр. 893899, доступно: https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0040-2176/2015/0040-21761505893J.pdf, (преузето Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Kao integrisani sistem, indikatori koje primenjuje visokoškiolska ustanova moraju pokazati svoju osnovnu svrhu sa izvorima podataka, koji mogu biti primenljivi kako bi se pokazao relani objektivan napredak ustanove.</s><s>Tu se pre svega misli na kvalitet studijskih programa, razvoja fakulteta u tehničkom, materijalnom i naučno-istraživačkom smislu, kao i sam kvalitet ostvarenih diploma studenata.</s><s>Na osnovu takvih karakteristika možemo izdvojiti kao osnovnu klasifikaciju indikatora na:</s>\n<s>• Kvalitativne indikatore – gde su uključene aktivnosti i rezultati koje ostvaruju studenti na osnovu studijskih programa i aktivnostima koji su merljivi i ulaze u nastavni proces;</s>\n<s>• Istraživački kvalitet – kao veoma važan indikator napretka u naučno-istraživačkom radu ustanove, koja na taj način ima ukupan društveni i naučni doprinos koji ostvaruje u zajednici;</s>\n<s>• Kvalitet menadžmenta – od njihove merljivosti ostvarenih ciljeva zavisi ukupna tehnička i materijalna opremljenost ustanove, a to direktno utiče na ostvarenje predhodno zacrtanih indikatora.</s>\n<s>U samu kvalifikaciju indikatora ulazi i direktno organizovani nastavni proces, gde su uključeni kaoširi kontest u ostvarenju duštvene uloge koja se reflektuje na ekonomiju, privredu, kulturno-umetnički život i slične vrednosne kvalifikacije.</s><s>Takođe je veoma bitno ostvariti dobru saradnju sa drugim visokoškolskim institucijama koje su uključene u ovaj proces, jer se time ostvaruje saradnja, razmena i napredak u sveukupnom razvoju nauke, a stečene diplome su kvalitativno određenije.</s><s>Na osnovu standardnih analiza koje prate sistem visokog obrazovanja, a kojima se uključuje i različiti procesi projektnih aktivnosti ustanove, određuju se posebni indikatori koji prate sistem kvaliteta.</s><s>Na osnovu ranije analize značajne projektne aktivnosti u okviru TEMPUS projekta, posebno su izdvojeni indikatori koji prate razvojni i kvalitativni proces viskoškolske institucije (slika 3).</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 3.Primena indikatora kvaliteta u okviru TEMPUS projekta8 Sama praktična primena indikatora kvaliteta ima dvostruku vrednost i usmerenje jer su opredeljeni prema samim korisnicima ali i prema spoljašnih zahtevima koji se prikazuju u okviru standarda i zahteva društva.</s>\n<s>Podjednako se nameće potreba zadovoljenja, gde bi ključnu ulogu morala da uzme menadžerska struktura koja razvija strategiju u okviru ustanove baziranu na stalnoj analizi zahteva svih učesnika procesa (slika 4).</s><s>8Preuzeta slika, izvor: 12 strateških indikatora kvaliteta,dostupnona: https://slideplayer.com/slide/14797552/, (preuzeto 14.09.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 4. Šema strategije menadžerske strukture za obezbeđivanje zadovoljenja korisnika9 visokom obrazovanju-put ka prostoru evropskog visokog obrazovanja, dostupno na: https://www.researchgate.net/profile/Nenad_Markovic3/publication/325871642_Osiguranje_kvaliteta_u_vis okom_obrazovanju_</s>\n<s>U procesu sagledavanja i potrage za najboljim metodama obezbeđivanja kvaliteta visokog obraazovanja, a samim tim obezbeđivanje i unapređenja kvaliteta bazirani su na uvođenju sistema menadžment kvaliteta QMS (Quality Managment System)10 baziran na konceptu Totalnog upravljanja kvalitetom TQM (Total Quality Managment)11 , ali na osnovu zahteva koji su propisani međunarodnim standardima u okviru serije standarda i kritetijumima ISO 9000, koji su prilagođeni i primenljivi na nacionalnom nivou.</s><s>Sama praktična primena standarda u procesu obezbeđenja menadžmenta kvaliteta, mora biti rukovođena izvesnim pravilima i smernicama koje daje ovaj standard a koja su bazirana na procesnim pristupima koji treba da sjedine: nauku, društvo i obrazovanje.</s><s>Svaki od ovih grupacija kvaliteta u sebi nosi druge činjenice koji moraju da se usklade i budu same po sebi obezbeđene kvalitetom (Slika 5).</s><s>Samo obezbeđenje kvaliteta se realizuje na različite načine i kroz više nivoa, a svaki nivo ima svoje propisane standarde koji se primenjuju.</s><s>Međusobna njihova povezanost i uslovljenost je na veoma visokom novou, kako bi se obezbedilo ukupno kvalitativno i kvantitativno napredovanje.</s>\n<s>Svaki nivo uspešnosti je merljiv, prikazima objektivnog dopirnosa ali i sa predpostavkama daljeg razvoja i unapređenja. _put_ka_prostoru_evropskog_visokog_obrazovanja_Higher_education_quality_assurance__towards_the_European_Higher_Education_Area/links/5b2a37dca6fdcc72db4c88f8/Osiguranje-kvaliteta-uvisokom-obrazovanju-put-ka-prostoru-evropskog-visokog-obrazovanja-Higher-education-quality-assurancetowards-the-European-Higher-Education-Area.pdf?origin=publication_detail, (preuzeto 13.09.2019) 10Quality Managment System, https://asq.org/quality-resources/quality-management-system, (преузето 11Total Quality Managment , https://managementhelp.org/quality/total-quality-management.htm, (преузето Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 5. Osnovni procesi i bitne karakteristike procesa u visokoškolskoj ustanovi12 Uz poštovanje svih datih karakteristika uvođenje kvaliteta i standarda mora biti praćeno stalnim statističkim analizama i kontrolama, jer je to jedini garant pravilne primene uvedenih sistema kvaliteta.</s><s>Dobijeni statistički podacitreba da služe rešavanju problema koji mogu da budu suštinski i tehnički.</s><s>Tako dolazimo do četiri osnovna pravila primene statističke analize:</s>\n<s>• „nikako proces bez izdvajanja podataka, • nikako izdvajanje podataka bez analize, • nikako analiza bez odluke i</s>\n<s>• nikako odluka bez korektivnih mera koje znače unapređenje procesa”.13 Svaka od ovih analiza u sporvođenju uvedenih standarda bazira se na evropskim smernicama i standardima a to su Evropski standardi i smernice za interno osiguranje kvaliteta(ENQA)14 .</s><s>U osnovi ove evropske smernice su usmerene na da je:“Ključni cilj 12Preuzeta slika: Lazić, M. : Sistem kvaliteta - QMS u visokom obrazovanju, u: 34.</s><s>Nacionalna konferencija o kvalitetu, Festival kvaliteta 2007, Kragujevac, 08-11. maj 2007, dostupno na: 13 Lazić, M. : Sistem kvaliteta - QMS u visokom obrazovanju, u: 34.</s><s>Nacionalna konferencija o kvalitetu, Festival kvaliteta 2007, Kragujevac, 08-11. maj 2007, dostupno na: http://www.cqm.rs/2007/pdf/34/05.pdf, (preuzeto 23.08.2019)</s>\n<s>14RevidiraniEvropskistandardiismjerniceodobreniodstraneMinistarskekonferencijeuJerevanu, dana 14. i 15. maja 2015. godine, https://www.heaars.com/images/af/esg_jerevan.pdf, (преузето 23.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji standarda i smernica za osiguranje kvaliteta u Evropskom prostoru visokog obrazovanja (ESG) jeste doprinos ujednačenom razumevanju osiguranja kvaliteta za učenje i podučavanje među državama i među svim interesnim stranama”15.</s><s>Kako je kao osnovni cilj ovih evropskih standarda uvođenje interne i eksterne kontrole kvaliteta visokog obrazovanja i njihova usklađenost u svim evropskim zemljama, osnovni sadržaj ovih standarda jesu: Evropski standardi i smernice za interno osiguranje kvaliteta unutar institucija za visoko obrazovanje.</s>\n<s>Evropski standardi za agencije eksternog osiguranja kvaliteta16 Uz poštovanje zadatih standarda i kriterijuma za ocenu kvaliteta visokog obrazovanja na nacionalnom nivou je prihvaćen sistem visokog obrazovanja tkzv.</s><s>Bolonjski proces, sa osnovnim postavkama visokog obrazovanja: Dva ciklusa studija u ukupnom trajanju od 5 godina.</s><s>Uvođenje ECTS-a kao mere obima studija i uvođenje \"dopune diplome\" (diploma supplement) kao pratećeg dokumenta koji opisuje savladani program.</s><s>Uvođenje\"zajednicke diplome\" (joint degree) koje izdaju dve ili više institucija.</s><s>Definisanje postupka priznavanja stečenih kvalifikacija i diploma u skladu sa Lisabonskom konvencijom.</s>\n<s>Formiranje agencije za akreditaciju, uvođenje sistema kontrole kvaliteta.</s><s>Uključivanje studenata kao partenra u obrazovni proces.</s><s>Uspostavljanje mehanizama za učenje celog života17.</s><s>Primena za uključivanje Bolonjskog procesa počela je 2001. godine, postepenim usaglašavanjem svih pratečih činilaca kvaliteta, koji podrazumevaju tehnički i stručni potencijal visokoškolskih ustanova, a to su prostorni, organizacioni i tehnički kapaciteti 15Revidirani Evropski standardi i smjernice odobren i od strane Ministarske konferencije uJerevanu, dana 14. i 15. maja 2015. godine, https://www.heaars.com/images/af/esg_jerevan.pdf, (преузето 23.08.2019) 16Jeličić, M. Mogućnost primjene totalnog upravljanja kvalitetom (TQM-a) u visokom obrazovanju, str. 8, доступнона:</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji ustanove.</s><s>U skladu sa tim idu i stručni kapaciteti u smislu adekvatnog nastavnog i nenastavnog kadra i usklađivanje studijskih programa sa novim načinom obračunavanja i provera kvaliteta stečenog znanja studenata.</s><s>Kako je sistem Bolonjskog sistema visokog školstva danas uveden u svim visokoškolskim ustanovama, radi se i svakodnevna analiza i procena adekvatne primene i usklađenosti kvaliteta standarda.</s><s>Usaglašenost novog zakona o visokom obrazovanju u Srbiji koji prati bolonjski proces i sa druge strane međunarodni standardi iz područija kvaliteta bazirani na seriji standarda u okviru ISO 9000, pokazuju veoma veliku sličnost i može se reči i podudarnost u postavljenim zahtevima, a možda najbolju paralelnu sliku o svim sličnostima i razlikama nalazimo kod grupe autora (Slika 6).</s><s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Bolonjski proces</s>\n<s>Slika 6. Uporedna analiza iz serije kavaliteta ISO 900018 Ono što svakako treba navesti kao činjenicu, jeste da se uvođenjem Bolonjskog sistema obrazovanja mora se poštovati sistem usaglašenosti kvaliteta upravljanja sa 18Maksimović R, Ćosić I, Kovačević I., Katić V., Hodolič J.: IskustvauprimenistandardaISO 9000 uobrazovniminsitucijama, у: XIskupTrednovi razvoja : Šta donosi novi zakon o viskom obrazovanju, Kopaonik, 07.-10.03.2005, доступнона: http://www.trend.uns.ac.rs/stskup/trend_2008/radovi/Tema1/T1Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji međunarodnim standardima u okviru serije ISO 9000, i da svaki uvedeni standrad mora biti kompatibilan kako bi spoljašnja i eksterna provera kvaliteta bila zadovoljavajuća.</s><s>Tako je u okviru akreditivanih standarda predviđenih Bolonjskim procesom, kod nas usvojeno 13 osnovnih standarda:</s>\n<s>Standard 10: Biblioteka, udžbenici i informatička podrška Standard 11: Unutrašnji mehanizmi za osiguranje kvaliteta Standard 12: Izvori finansiranja</s>\n<s>Svaki od ovih osnovni standarda ima svoje podstandarde, a svi su podrazumevaju dokumentacionu podkrepljenost podataka koji su merljivi i proverljivi u redovnom proveravanju sistema kvaliteta visokoškolske institucije.</s><s>U procesu provere kvaliteta visokoškolska ustanova je u obavezi da vrši stalnu kontrolu na dvostrukom nivou, kao proveru horizontalnih i vertikalnik pokazatelja.</s><s>Svaki taj pokazatelj je orjentisan kao posebni proces u okviru koga su prisutni podsistemi koji se pojedinačno vrednuju i ocenjuju.</s><s>Međusobno su usko povezani, kako bi ustanova kao celina ostvarila kvalitet.</s><s>Svaki proces, uokviren na ovaj način ima posebnu funkciju i jasne definisane ciljeve, ali i standarde koje se moraju ostvariti kao dugoročni ili kratkoročni strateški ciljevi.</s><s>Sistem upravljanja u okviru njih, je takođe jasno definisan i mora da ostvari pun efekat u celom sistemu institucije, kako bi zadovljio krajnjeg korisnika.</s><s>19Правилникостандардимазаакредитацијувисокошколскихустанова, http://nsvo.gov.rs/wpcontent/uploads/2017/09/Pravilnik-o-standardima-za-akreditaciju-visokoskolskih-ustanova.pdf, (преузето Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Sadržajne aktivnosti procesa su takođe standardno i procesno utvrđeni, što se može ilustrativno videti u tabeli1.</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Tabela 1. Procesi aktivnosti za proveru kvaliteta ustanove20 2.2.</s><s>Primena standarda i perspektiva</s>\n<s>Svaka visokošolska institucija treba da prepozna adekvatne sisteme menadžmenta kvaliteta, a paralelno sa tim da teži uvođenju i stalno poboljšanje svojih organizacionih i resursnih kapaciteta.</s><s>Zato je neophodno da se jasno definišu osnovni ciljevi, merenja i naučni metodi nastavno-obrazovnog procesa, kako bu se merenje kvaliteta realizovalo na adekvatan način.</s>\n<s>ISO 9000 stamdardi spadaju u grupu standarda koji su razvijen sa ciljem da pomognu efikasnijem vođenju sistema menadžmenta kvalitetom.</s><s>To je proces kojiem se pristupa zbog obezbeđenja potreba korisnika.</s><s>Serija standarda ISO sastoji se iz tri osnovna dela: • Standard ISO 9000:2015 (SRPS ISO 9000:2015) Sistemi menadžmenta kvalitetom - Osnove i rečnik</s>\n<s>Svako uvođenje standarda u nekoj instituciji, pa tako i u visokom školstvu, zahteva izradu i pripremu izvesne dokumentacije koja podkrepljuje i prikazuje sistem menadžmenta kvaliteta, ali istovremeno je i obevezujuća u primeni i merenju kasnijih sistema kvaliteta.</s><s>Pri tome se svaki segment upravljačkog procesa, uz propisane standarde kvaliteta mere u svojoj kvalitativnoj i kvanititativnoj formi, planski usmeravaju i teže usavršavanju.</s><s>Poštovanje standarda podrazumeva i međusobnu uslivljenost svih segmenta institucije uz utvrđeni redosled.</s><s>Standard ISO 9000 oslanja se na bazi modela procesa i upravljanja procesima, a svi procesi su proizašli iz Demingovog cikličnog kruga (slika 7): 20Правилникостандардимазаакредитацијувисокошколскихустанова, http://nsvo.gov.rs/wpcontent/uploads/2017/09/Pravilnik-o-standardima-za-akreditaciju-visokoskolskih-ustanova.pdf, (преузето 21 Međunarodna organizacija za standardizaciju, http://iso.org.rs/iso-medunardna-organizacija-zastandardizaciju/,(preuzeto 26.08.2019)</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji ➢ P - (planirajte, eng.plan) – uspostavljanje odgovarajuće politike i ciljeva i dokumentovanje procesa i sastava upravljanja kroz dokumentaciju sastava upravljanja.</s>\n<s>➢ C – (proveri, eng.check) - merenje funkcionisanja sastava u praksi i upoređenje sa postavljenom politikom i ciljevima putem unutarnjih nezavisnih ocena i upravinih ocena.</s>\n<s>➢ A – (deluj,eng.act) –provera preventivnih radnji, ispravki i popravnih radnji za pojedine poslovne procese kako bi se uspostavilo konstantno poboljšavanje uspostavljenog sastava22.</s>\n<s>Primena standarda ISO 9000 je proces koji koristi menadžment u transformaciji ustanove da bi se postigli željeni i postavnjeni ciljevi koji obezbeđuju kvalitet koji je proverljiv na unutrašnjem i eksternom nivou.</s><s>Primena ISO 9000 standarda u visokom obrazovanju nije obavezna ali je preporučljiva jer na taj način se omogućava razvoj kvaliteta u okviru modela TQM i EFQM primena modela u samovredniovanju ustniove. “Da bi se ostvarilo uspešno vođenje organizacije i njen uspešan rad, potrebno je da se ona vodi i da se njome upravlja na sistematičan i transparentan način.</s><s>Uspeh može da rezultira iz primene i 22PDCA krug (Demingov krug)</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji održavanja sistema menadžmenta, koji je projektovan da stalno poboljšava performanse, obuhvatajući potrebe svih zainteresovanih strana.</s><s>Menadžment organizacijom sadrži menadžment kvalitetom, zajedno sa ostalim disciplinama menadžmenta”24.</s><s>Ovako predstavljen proces standardizacije i primene ISO 9000 za visoko obrazovanje znači da se on uvodi kao mrežni standard koji uključuje osnovni sistem standardizacije u okviru tehničkih kapaciteta i funkcionalni sistem koji obezbeđuje opšte društveni napredak.</s><s>Tako sagledan sistem upravljanja kvalitetom fakultetske institucije nastoje ostvariti upravljanje poslovnim aktivnostima ustanove koje se tiču administrativnog dela, zatim nastavnim, naučnim i obrazovnim procesima koji su fundamentalni za visokoškolsku ustanovu, sledeća aktivnost se odnosi na upravljačku funkciju resursima koji kao bazna materijalna osnova pružaju podršku instituciji i na kraju objedinjujući sve predhodne aktivnosti upravljanje celokupnim kvalitetom realizacije i primene standarda.</s><s>Kako bi se na što adekvatiniji način primenili navedeni standardi neophodno je pre početka uvođenja standard kvaliteta utvrditi potrebe, želje i očekivanja visokoškolske institucije.</s><s>A u skladu sa tim obezbediti i adekvatan system u vođenju menadžmenta kvaliteta koji će pratiti po svim osnovama definisane početne smernice institucije.</s><s>Zato se u procesu uvođenja i primene standarda ISO 9000, pristupa po utvrđenim fazama: • “Identifikacija zahteva i potreba korisnika i ostalih zainteresovanih strana. • Utvrđivanje politike i ciljeva organizacije. • Definisanje procesa odgovornosti neophodnih za postizanje ciljeva kvaliteta. • Utvrđivanje metoda za merenje efektivnosti i efikasnosti. • Utvrđivanje metoda za sprečavanje neusaglašenosti i eliminaciju njegovih uzroka.</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Prilikom usklađivanja i primene sistema standardizovanih menadžerskih kvaliteta upravljanja u visokoškolskim ustanovama potrebno je utvrditi i izvesnu strategiju u procesu standardizacije i to:</s>\n<s>• prvo implementirati standard ISO 9001, a potom • graditi sistem, tako da zadovolji zahteve ostalih standarda; • graditi jedinstven, celovit sistem menadžmenta koji istovremeno zadovoljava sve gore pomenute grupe zahteva”26.</s>\n<s>Kako bi visokoškolska institucija ostvarila svoje ciljeve i postigla visoke rezultate u proveri kvaliteta potrebno je da stalno ulaže dodatne napore u očuvanju postojećeg kvaliteta ali i u inovativnim segmentima za uvođenjem novih organizacionih i naučno-obrazovnih kapaciteta.</s><s>Tu se prevashodno misli na inovacije u pogledu studijskih programa, metodskih pristupa prezentovanja edukativnih sadržaja korisnicima, kao i novim softverskim rešenjima primenljivih u naučne i opšte društvene svrhe.</s><s>Postavkom i primenom standarda koji obezbeđuju kvalitet, visokoškolska institucija postavlja dugoročne ciljeve koji treba da budu održivi, gde sama menadžmentska struktura nije dovoljna, već je neophodna i opšta angažovanost svih koji će kontinuirano raditi na inovativnostima.</s><s>Tu se pre svega misli na pravilno upravljanje materijalnim i tehničkim resursima, finansijama, patentiranjem inovativnih dostignuća i opštom uravnoteženošću nastvanog procesa kao glavnog nosioca obrazovnog procesa.</s><s>Time će se postići dugoročno zadovoljenje obrazovnog procesa a institucija će moći da svojim kvalitetom zadovolji i akademsku zajednicu.</s>\n<s>Kako smo posebno ranijenaglasili, za proveru kvaliteta ustanove veoma važnu ulogu ima sama upravljačka odnosno menadžerska stuktura.</s><s>Ona mora da funkcioniše kao integrisan sistem na svim nivoima i da se organizaciono i stukturno usmerava na poboljšanje celokupnog unapređenja.</s><s>Takav sistem mora da prati kontinuitet gde se svakodnevno radi na sledećim procesima ostvarenja ciljeva: 26 Janovac, J, Vukajlović, Đ, Stojanović, K. : Primena koncepta integrisanog sistema menadžmenta u visokoobrazovnoj ustanovi, у: Tehnika – kvalitetIMS, standardizacija i metrologija, 15 (2015) 5, стр. 893899, доступно: https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0040-2176/2015/0040-21761505893J.pdf, (преузето Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji • kroz visok razvoj svesti o potrebama korisnika radi na kreiranju i pripremi održivih sistema poslovanja,</s>\n<s>• transparentnim pristupom menadžerska stuktura sistematski pristupa upravljanju, gde su sami rezultati i ishodi poslovanja vidljive za korisnike, • u prepoznavanju osnovnih potreba korisnika razvija strategiju koja se zasniva na viziji operativne funkcionalnosti, što mora da bude usklađeno i sa politikom same ustanove i njenih ciljeva,</s>\n<s>• svakodnevni analitički rad pri čemu bi se težilo ostvarenju i održivosti QMS standarda poslovanja, koja treba da utvrde efikasnost u radu, ostvarene ciljeve i mere i predloge poboljšanja procesa rada,</s>\n<s>• pored unutrašnje analize poslovanje, neophodno je usmeriti analize i prema spoljašnom okruženju, kako bi se pratile sve društvene, naučne i socijalne promene, koje treba da se usklađuju sa propisanim ciljevima i merama ustanove, • pored planiranih uspeha i unapređenja poslovanja, neophodno je da se prate i rizici kao deo strateškog plana,</s>\n<s>• pored obavljanja svoje osnovne obrazovne delatnosti, menadžerska struktura treba da obezbedi i nesmetanu organizacionu strukuru ustanove koja može da prati sve ciljne poslove,</s>\n<s>• sagledavajući opštu poslovnu sliku, koja uključuje unutrašnju i spoljašnu analizu celokupnog prcesa, menadžerska struktura mora da pokaže i dodatnu sposobnost da na svaku promenu adekvatno deluje, menjajući poslovanje i uskalđujući se sa trenutnim zahtevima</s>\n<s>Ako jednu visokoškolsku instituciju shvatimo kao dinamičku strukturu, gde se primenjuju i sprovode savremeni sistemi obrazovanja i menadžmenta, možemo da predpostavimo da mora efikasno u svim segmentima da funkcioniše.</s><s>Taj sistem je u nekim segmentima veoma povezan, kao model je ponekad veoma zahtevan kako bi obezbedio kvalitet, jer treba da ispuni obrazovnu i poslovnu stranu funkcionisanja.</s><s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Veoma često se u praksi visokoobrazovnih institucija primenjuje model 7S27.</s><s>Ovaj model podrazumeva uređenost institucije na veoma visokom nivou odgovornosti, gde se posebni elementi međusobno integrišu i pokazuju visok balans snaga i realizacije, a kao povezana i zajednička struktura, utiču na svaki seegment promena koji se dešava u sistemu28.</s><s>Pri ovakvom modelu, može se desiti da neki segment bude napredniji i dominantniji, pa će on na svojevrstan način da diktira i nameće celokupnu stratešku orjenatciju.</s><s>Primenjen model na oblast visokog obrazovanja prikazuje sveobuhvatni napredak u nastavnom, naučnom, obrazovnom i kadrovskom unapređenju (slika 8).</s><s>Slika 8. Primenljivost modela 7S u visokom obrazovanju29 Kako bi visokoškolska institucija realizovala svoje ciljeve i početnu namensku funkcionalnost, potrebno je da pored definisanih strateških planova koji obezbeđuju bazičnu strukturu obrazovnog procesa, obezbedi i strategiju primenljivig kvaliteta koji se baziraju na 27Model 7S je razvio RobertWaterman, 1980.</s><s>Godine u okviru posebnog pristupa za upravljanje promenama u preduzeću, da bi ga nakon toga prvi put objavili i primenili u okviruMcKinsey, kao konsultantske firme za upravljanje kvalitetom</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji ispunjenosti propisanih zahteva u domenu korisnika ali i međunarodnih i nacionalnih usmerenja.</s><s>U okviru ovih strategija najčešće se primenjuju standardi propisani u okviru ISO standardizacije, koje je i sam Bololjski proces implementirao u svoje standardne procese.</s><s>3. STANDARDI I SMERNICE AKREDITACIONOG</s>\n<s>3.1 Bolonjski proces i provera kvaliteta Bolonjski proces spada u koherentan sistem visokog obrazovanja koji se primenjuješirom Evrope.</s><s>Ovim procesom uspostavljen je Evropski prostor visokog obrazovanja kako bi se olakšala mobilnost studenata i osoblja, učinilo visoko obrazovanje inkluzivnijim i dostupnijim, a visoko obrazovanje u Evropi učinilo atraktivnijim i konkurentnijim širom sveta.</s>\n<s>Bolonjski proces je međuvladin proces reforme visokog obrazovanja koji obuhvata 48 evropskih zemalja i veliki broj evropskih organizacija, uključujući EUA30.</s><s>Njegova glavna svrha je poboljšanje kvaliteta i prepoznatljivosti evropskih sistema visokog obrazovanja i poboljšanje uslova za razmenu i saradnju u Evropi, ali i na međunarodnom nivou.</s>\n<s>Pokrenut 1998-1999. godine, on je uspostavio ciljeve za reforme u zemljama učesnicama, poput strukture od tri ciklusa (prvostepeni, magistarski, doktorat) i usvojenih zajedničkih instrumenata, kao što je Evropski sistem prenosa i akumulacije kredita (ECTS) i Evropski standardi i smernice za osiguranje kvaliteta u evropskom prostoru visokog Evropski prostor visokog obrazovanja (EPVO) obnovljen je u 2010. godini, a sve strane učesnice su se složili da nastave proces, kao mnogi od postavljenih ciljeva bili su i nisu u potpunosti sprovodi u svim zemljama.</s><s>30Vukasović, p. (2012).</s><s>Bolonja i evropsko visoko obrazovanje – izjava, prostor, proces, u: Strani pravni život, Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji U okviru Bolonjskog procesa, evropske vlade učestvuju u raspravama o reformama politike visokog obrazovanja i nastoje prevazići prepreke za stvaranje evropskog prostora visokog obrazovanja.</s>\n<s>Slika 9.Trociklični sistem obrazovanja31 Bolonjska reforma je ključna za izgradnju potrebnog poverenja za uspešnu mobilnost učenja, prekograničnu akademsku saradnju i međusobno priznavanje perioda studija i kvalifikacija stečenih u inostranstvu.</s><s>Unapređenje kvaliteta i relevantnosti učenja i nastave takođe je osnovna misija Bolonjskog procesa.</s><s>Sprovođenje ovih reformi je, međutim, neujednačeno i u 48 zemalja učesnica.</s>\n<s>Bolonjski proces takođe pruža forum za dijalog sa susednim državama u vezi sa reformama visokog obrazovanja i pitanjima koja se odnose na zajedničke akademske principe, poput nezavisnosti univerziteta i učešća studenata u aktivnostima civilnog društva.</s><s>Postao je važan prostor za meku diplomatiju sa susednim zemljama na Zapadnom Balkanu, zemljama Istočnog partnerstva, Turskom i Rusijom, kao i mnogim drugim zemljama.</s>\n<s>31Preuzeta šema, izvor:Topisirović, Lj.,Trociklični system studija prema Bolonjskom proces ,dostupno na: http://bolonjska.50webs.com/Trociklicni_sistem.html, (preuzeto 29.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Od pokretanja programa Erasmus pre nekih trideset godina, Komisija je zajedno sa nacionalnim vlastima, visokoškolskim ustanovama, studentima i drugim zainteresovanim stranama pokrenula intenzivniju i strukturiranu saradnju između evropskih visokoškolskih ustanova.</s>\n<s>Kako je potražnja za mobilnošću studenata naglo rasla, postalo je jasno koliko je jedinstvenim institucijama teško prepoznati periode studiranja u različitim nacionalnim sistemima visokog obrazovanja sa različitim strukturama diplome i različitim akademskim tradicijama.</s>\n<s>Bolonjski proces, počevši od Sorbonske i Bolonjske deklaracije , bio je odgovor nacionalnih vlada na izazove koji proizlaze iz mobilnosti evropskih studenata i diplomanata.</s><s>Komisija je punopravni član Bolonjske prateće grupe i njenog odbora koji podržava sprovođenje odluka Bolonjskih ministarskih konferencija32.</s><s>Veliki napredak postignut je u reformi sistema visokog obrazovanja u državama članicama EU i šire, na što ukazuju redovni izvještaji o sprovođenju .</s><s>Ministri obrazovanja takođe su usvojili parisko saopštenje u kome su istaknute prioritetne aktivnosti u ovoj oblasti za naredne godine.</s><s>U saopštenju se navodi zajednička vizija ministara obrazovanja iz evropskih zemalja za ambiciozniji evropski prostor visokog obrazovanja do 2020. godine.</s>\n<s>Osnovni pozivni procesi Bolonjskog procesa uključuju: inkluzivan i inovativan pristup učenju i podučavanju, integrisanu transnacionalnu saradnju u visokom obrazovanju, istraživanju i inovacijama obezbeđivanje održive budućnosti kroz visoko obrazovanje33 Pored toga, on uključuje potrebu za boljom podrškom kako bi se ugroženim i nedovoljno zastupljenim grupama omogućio pristup i vrhunsko obrazovanje u visokom obrazovanju.</s><s>Te ambicije su u skladu sa ciljem EU da stvori evropski obrazovni prostor do 2025. godine, da promoviše mobilnost i akademsko priznavanje kvalifikacija za sve građane 32Lazetić, P.Istorijat i struktura bolonjskog procesa, dostupno na:http://bolonjska.50webs.com/Istorijat.html, (preuzeto 13.09.2019)</s>\n<s>33Vukasović, p. (2012).</s><s>Bolonjaievropskovisokoobrazovanje – izjava, prostor, proces, u: Stranipravni život, Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Osim posebno predviđenih standardnih zahteva, Bolonjski proces promoviše način organizacije samog univerzitetskog i fakultetskog sistema, koji se međusobno dopunjuje I predstavlja integrisanu celinu.</s>\n<s>Taj strukturni sistem treba shvatiti kao celinu gde su definisani posebni podsistemi koji su organizaciono i sistemski povezani (sliak 10).</s><s>Kako Bolonja uglavnom prepoznaje univerzitet kao celinu, a fakultet kao akademske podsisteme, ovaj strukturni sistem treba shvatiti i primeniti na postojeće stanje u okviru propisane nacionalžne strategije svake države pojedinačno.</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 10.</s><s>Bolonjski sistem univerzitetskog strukturnog sistema34 Poseban segment u okviru Bolonjskog procesa visokoškolske institucije doživljavaju kao veliku oromenu kada su u pitanju zahtevi koje imaju korisnici.</s><s>To sada više nisu samo studenti, kao glavn akategorija, spejtar odgovornosti prem aširoj zajednici je mnogo šire obuhvaće.</s>\n<s>Bolonjski proces zahteva u okviru svojij standarda primenljivost u segmentima društva koja takođe imaju transforemacione strukture.</s><s>Kao bi postigla visokk nivo zadovoljenja svih zainteresovanih korisnika, akademska zajednica ima obavezu da održi nivo kvaliteta, koji će biti održiv, primenljiv i uspešan u razvoju.</s><s>Time, poebnim sistemom obrazovanja, Bololjski proces prepoznaje mnoge korisnike, na nacinalnom ali i međunaorodnom novou, jer sistemom razmene i istog obrazovnog procesa, zahtevi korisnika na globalnom planu moraju da se zadovolje (slika 11).</s><s>34Bolonjski process i visoko obrazovanje u Nemačkoj.</s><s>Preuzeto sa: http://www.trend.uns.ac.rs/stskup/zbor_03/Radovi/t1-5.pdf Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 11.</s><s>Potencijalni korisnici visokog obrazovanja35 3.2.</s><s>Kvalitet studijskih programa</s>\n<s>S obzirom na proširenje sistema visokog obrazovanja širom sveta i veći pritisak na visokoškolskim ustanovama da stimuliše ekonomski i društveni razvoj, osiguranje kvaliteta se brzo razvilo i suočava se sa bezbroj očekivanja.</s><s>U principu, eksterno osiguranje kvaliteta je regulisano na nacionalnom ili regionalnom nivou u sistemu, gde je formulisana politika visokog obrazovanja.</s>\n<s>Uprkos značajnim nacionalnim razlikama, postoje i osnovni zajednički pokazatelji koje se nalaze između osiguranja kvaliteta ustanove i poboljšanja kvaliteta nastavnog procesa.</s><s>Sistemi osiguranja kvaliteta pokazali svoju sposobnost na polju promene i razvoja, u visokom rasponu fleksibilnosti i usklađiavanja koja zavise od mnogih eksternih faktora.</s><s>U jednom takvom obezbeđenju kvaliteta značajno mesto zauzimaju studijski programi koji sadržajno moraju da potvrde i sam kvalitet ustanove.</s><s>Sam razvoj studijskih programa jedan je od polaznih tačaka struktuisanja visokoškolske institucije, koja na osnovu svog profilisanog usmerenja, traži, predlaže i sprovodi nastavni sadržaj kao adekvatan i perspektivan za kvalitet studiranja.</s><s>Studijske programe, zato treba shvatiti kao proces, koji mora da bude prilagodljiv i promenljiv kako bi zadovoljio očekivanja i potrebe ukupnog društvenog razvoja.</s><s>Studijski programi, obezbeđuju najpre osnovni kvalitet ustanove jer je na osnovu njih moguća provera merljivih pokazatelja ostvarenog cilja i misije.</s><s>Stidijski program prati nastavi sadržaj, strukturu obrazovnog sistema, opterećenost studenata, brojčano vrednovanje kroz bodove svakog dela nastavnog predmeta, ali i praćenje relevantnosti i aktuelnosti odabranih sadržaja nastave.</s>\n<s>U okviru studijskih programa, koji se pojedinačno propisuju za svaki nivo studija, u trocikličnom sistemu, sadržajno mora da bude uključen i naučno-istraživački rad kao 35Preuzeta šema, izvor: Kirin.</s><s>S, Janovac.</s><s>T. (2012) „Prednost primene standarda ISO 9004 u sektoru visokog obrazovanja“, u: Zbornik radova, Evropska nedelja kvaliteta, JUSK, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad.</s><s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji stvaralačke aktivnosti koje treba da podstaknu razmišljanje i savladavanje osnovnih veština prema profilisanom fakultetu.</s>\n<s>Studijski programi u okviru visokog obrazovanja moraju da ostvare osnovnu misiju koja je usmerena prema ličnim ali i spoljašnim očekivanjima.</s><s>Studijski programi su veoma često spori za predviđanje i prilagođavanje promenljivim potrebama na tržištu rada.</s><s>Zato oni moraju da budu usmereni na relevantne inidkatore koji će omogućiti merljivost kroz sistem zapošljavanja, lični razvoj i potrebe društva u celini.</s><s>Bolonjski proces prepoznaje učenje i predavanje kao ključnu oblast reforme visokog obrazovanja.</s><s>Efikasno pružanje podrške studentima u sticanju znanja, veština i kompetencija je ključ za uspešno zadovoljavaje njihovih ciljeva, što se stavlja kao fokusni momenat u razvoju studijskih programa.</s>\n<s>Razvoj, usavršavanje i kontinuirano strukturna reforma, koja koristi neke alate, kao što su stepen strukture, okviri kvalifikacija, kreditni sistemi ili osiguranje kvaliteta omogućiće kroz studijske programe bolji doživljaj učenja studenata, promovisanje mobilnosti i poboljšanja kvalitet visokogobrazovanja.</s><s>Sistematska upotreba European Credit sistema prenosa i akumulacije (ESPB) i njegovih stvarnih principa u visokoškolskim ustanovama širom Evrope, može pružiti važan doprinos,kod studenta kojima je cilj nastava i učenje.</s><s>Koristeći kombinaciju ishode učenja,pristupa i studentskog opterećenja u dizajnu i primeni studijskih programa, stavlja studenta u centarnastavnog procesa i učenja.</s><s>Takav pristup, sa jedne strane, čini se jasnijim kako akademskom osoblju i studentima, sa ciljem šta treba postići, i, sa druge strane, takođe pomaže u praćenjui prilagođavanju programa, nastavnog materijala i metoda kojima će se taj studijski program realizovati.</s><s>Pored toga, ESPB kao transfer kredita i akumulacije mehanizam ima potencijal da ponudi značajnu fleksibilnost studentima da planiraju svoje sisteme učenja.</s><s>Omogućava kombinovanjeiskustava, stečenih mobilnošću između institucija visokog obrazovanja, vrednovanje prethodnog učenja, prilagođavnje sa specifičnim tempom studija, ili popunjavanje dopunu nekih znanja koja se nude na nekom drugom studijskom programu.</s><s>Svaki studijski program mora da obezbedi, prema standardima Bolonjskog procesa praćenje ECTS kao ključnih u okviru studijskog programa.</s><s>To se smatra posebno značajnim Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji sistemsku</s>\n<s>• ECTS kredit se dodeljuju na osnovu ishoda učenja i studentskog opterećenja; • ECTS kredit raspodela se redovno prati i praćena odgovarajućom revizije ako je potrebno;</s>\n<s>Sam efekat studijskog programa je na ovaj način merljiva kategorija sa čijom se primenom u praksi očekuju pozitivni ishodi samog procesa učenja.</s><s>Sistemom studijskih programa, kao dinamične kategorije, neophodno je da se stalno teži uvođenju novih modula ili kurikuluma.</s>\n<s>Procena kvaliteta studijskih programa uključuje procenu usaglašenosti studijskih programa i studija i razvojnih aktivnosti koje se na njihovoj osnovi odvijaju sa zakonodavstvom, nacionalnim i međunarodnim standardima i razvojnim smerovima sa ciljem davanja preporuka za poboljšanje kvaliteta studija .</s><s>Cilj procene kvaliteta grupe studijskih programa je podrška internoj evaluaciji i samorazvoju visokoškolske ustanove.</s><s>Procenu kvaliteta grupa studijskih programa prate sankcije kao što su stručne ocene treba uzeti u obzir kao preporuke.</s><s>Studijski programsu zasnovani na nivoima kojisu uspostavljeni u aneksima standarda visokog obrazovanja i koja sadrže karakteristike oblasti studijskih i nastavnih grupa.</s><s>Procena kvaliteta studijskih programa započinje nakon što visokoškolske ustanove steknu pravo da sprovode studije u grupi studijskih programa kao rezultat prelazne evaluacije ili u slučaju prijave za sprovođenje studija u novoj studijskoj grupi procenu kvaliteta studije.</s><s>Procena kvaliteta grupe studijskih programa vrši se najmanje jednom u sedam godina.</s>\n<s>Postoje neki relevantni dokumenti koje se mogu naći za procenu kvaliteta studijskih programa, kao što su propisi procene na razčičitim novoima: Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji • Procena kvaliteta grupa studijskih programa u prvom i drugom ciklusu visokog obrazovanja,</s>\n<s>• Procena kvaliteta grupa studijskih programa na nivou doktorskih studija, • Izveštaj o samoevaluaciji grupe studijskih programa na prvom i drugom nivou visokog obrazovanja,</s>\n<s>• Izveštaj o samoevaluaciji grupe studijskih programa na doktorskim studijama.</s><s>3.3.</s><s>Analiza rizika u visokom obrazovanju Koncept upravljanja rizikom privlači dosta pažnje iu akademskoj literaturi koje nosi sistem upravljanja u poslednjih nekoliko godina.</s><s>Ideja, u osnovi, jeste da se potencijalne opasnosti, sistematski sređene, osmisle strategije ublažavanja svih potencijalnih rizika koji mogu da ometaju proces razvoja visokog obrazovanja.</s><s>Upravljanje rizicima se sprovodi kako bi se smanjio uticaj potencijalnih opasnosti po instituciju na prihvatljiv nivo.</s><s>Sada vidimo prijave upravljanja rizicima u mnogim aspektima savremenog života, iz osiguranja, bankarstva, zdravstvene probleme, poslovne poduhvate, upravljanja projektima i više.</s><s>To je, međutim, sada sve primenljivije u upravljanju institucija visokog obrazovanja.</s><s>Na taj način možemo izdvojiti neke osnovne rzike sa kojima se sreće visoko obrazovanje36:</s>\n<s>36 Raanan, Yossi , Risk Management in Higher Education - Do We Need it?, dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/260386067_Risk_Management_in_Higher_Education_Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji finansijski rizici</s>\n<s>Ovako postavljen sistem rizika, povlači za sobom mogućnost da se na neke društvene zahteve koji su ivek prisutni ne odgovori u potpunosti, pri čemu će i same zainteresovane stane ostati uskraćene za svoje usluge.</s><s>Na osnovu tabele 2. možemo videti šta zainteresovane strane očekuju od visokog obrazovanja i šta na taj način podleže i rizuku.</s>\n<s>Tabela 2. Očekivanja i rizici zainteresovanih korisnika37 Ako na najbolji način želimo da odgovorimo na sva moguće rizike koji su mogući u procesu viskog obrazovanja, moramo najpre postaviti i primeniti paraleleno dva važća standarda.</s><s>Prvi se odnosi na standard SRPS ISO 9001: 2015, a drugi je standard SRPS ISO 31000:2018, koji upravlja rizikom.</s>\n<s>Iz tabele 3, se vide osnovni zahtevi standarda SRPS ISO 9001: 2015, koji se u kasnijoj analizi postavljaju sa drugim standardom koji prikazuje rizike.</s><s>37 Preuzeta tabela, izvor: Kirin.</s><s>S, Janovac.</s><s>T. (2012) „Prednost primene standarda ISO 9004 u sektoru visokog obrazovanja“, u: Zbornik radova, Evropska nedelja kvaliteta, JUSK, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad.</s><s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Tabela 3. Zahtevi standarda SRPS ISO 9001: 2015 Zahtev iz standarda ISO 9001</s>\n<s>Svaka od tih faza ima posebne aktivnosti koje pojedinačno postavljaju sve zadate zahteve, vrednuju ih i postavljaju posbno formulisane rizike.</s><s>Te osnoven aktivnosti su: • U odnosu na svaki zahtev se pristupa prikupljanju podataka koji se pojedinačnoobrađuju,</s>\n<s>• Svaki zahtev naosnovu obrade ima predloženu procenu koja prati rizik, • Rizik uglavnom nosi i svoje posledice koje se moraju predvideti kao objektivna okolnost,</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji • Svaki rizik sa svojim posledeica dobija posebnu karakteristiku u odnosu na postavljene ciljeve i zahteve,</s>\n<s>Slika 12.</s><s>Primena standarda SRPSISO 31000:201838 Ako postavimo kao glavnu koncepciju razvoja visokoškolske ustanove onda dolazimo do zakljućka da je to spoj posebnih standarda i propisa koji su implementirani u jedan zajednički cilj, koji čini sistem obezbeđivanja kvaliteta ali i postavvljanja rizika.</s><s>Svaka visokoškolska institucija je postvaljena i merljiva je kao i svaka tržišna struktura, koja na globanom planu ima vrednost koja je merljiva prema utvrđenim standardima.</s>\n<s>38 Proces menadžmenta rizikom u ISO 31000: 2018.</s><s>Preuzeto sa: http://www.cimlss.rs/lean-i-razmisljanjebazirano-na-riziku-u-standardu-iso-90012015/ Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 13.</s><s>Standardni zahtevi za proveru kvaliteta i rizika39 Kako bi se obezbedio pravi sistem kvaliteta i primenio sistem održivosti visokog obrazovanja neophodno je poštovanje određene standarde koji određuju kvalitet i rizike koje donosi sistem visokog obrazovanja.</s><s>Kao promenljiv i dinamičan sistem menadžerska struktura mora da ispoštuje izvesne potrebe globalnog sistema kako bi bio društveno održiv.</s>\n<s>• Dugoročno planiranje celokupnog sistema, • Analiza i obrada kvaliteta rada same ustanove i okruženja, • Ciljna pretraga za potencijalnim korisnicma ovog tipa obrazovanja a na osnovu podataka o njihovim potrebama kojima se teži uravnoteženje sistema, • Planiranje i pretpostavne za uspešan dalji razvoj, • Pronalaženje određenih slabih tačaka u sistemu na osnovu identifikovanih rizika, • Obezbeđivanje potrebnih materijalnih i tehničkih resursa, 39Standardi za menadžment kvalitetom.</s><s>Preuzeto sa: https://www.slideshare.net/prcommunication/pregledstandarda-kvaliteta</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji • Odgovornost prema svim nepredvidivim okolnostima, • Ocenjivanje i korekcija neusaglašenosti kao mera koja će delovati preventivno, • Invativnost kao stalni imperativ poslovanja (slika 14).</s><s>Slika 14.</s><s>Poštovani principi standarda za održivost visokog obrazovanja40 40Standardi za menadžment kvalitetom.</s><s>Preuzeto sa: https://www.slideshare.net/prcommunication/pregledstandarda-kvaliteta</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji 4. EMPIRIJSKA ANALIZA AKREDITACIONOG PROCESA 4.1.</s><s>Cilj i metodologija istraživačkog rada Istraživački rad karakteriše postavljanje osnovne, radne hipoteze, ali i postavku cilja i metodologije empirijskog istraživanja.</s><s>Kako bi se na što adekvatniji način postavile osnovne smernice rada, najpre je potrebno definisati osnovnu hipotezu, koja se bazira na tvrdnji da je primena standarda u akreditacionoj praksi Srbije i Hrvatske, u okviru visokog obazovanja, dovela do ostvarenja kvalitativnog razvoja obrazovanja i da je time poštovanje standarda uslovilo visoki stepen kvalfikacionih struktura.</s><s>Postavkom hipoteze nameće se i osnovni cilj istarživanja, a to je da je svako poštovanje standardnih smernica uslov da se ostvari visok stepen obrazovnog nivoa, a da je najbolji način ostvarenja tog cilja akreditacioni ciklus koji ima zadatak da periodično prati razvoj visokoškolskih ustanova.</s>\n<s>Analizom dosadašnjih akreditacionih ciklusa, koji u sebi imaju posebne standardne zahteve i smernice, možemo da utvrdimo sam način razvoja visokoškolskog obrazovanja i poštovanje utvrđenih standarda.</s><s>Metodologija istraživačkog rada bazirana je na osnovu prikaza i analize zakonskih i standardnih regulacionih propisa koji su obavezujući za sve visokoškolske ustanove.</s>\n<s>U okviru istraživanja glavni izvor informacija su zvanični podaci akreditacionih tela u okviru države, koja su zadužena za praćenje i kontrolu propisanih standarda.</s><s>Dostupni podaci sistemom analize od opštih informacija, preko dedukcije, do pojedinačnih podataka, mogu da pruže posebne analitičke i statističke podatke o primeni i poštovanju akreditacionih standarda.</s>\n<s>Analitička obrada dostupnih podataka može da pruži izvesne odgovore na pitanja koja se tiču glavnih tokova razvoja visokog obrazovanja.</s><s>Naravno, svaki segment razvoja obrazovanja i toka akreditacionog procesa je podjednako važan za sveokupno kvalitativno Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji vrednovanje obrazovnog ciklusa, jer svaka pojedinačna standardna pravila vrednuju posebne segmente u okviru visokoškolske institucije.</s><s>Dobijeni analitički podaci, mogu biti smernice za dalje obezbeđenje kvaliteta visokog obrazovanja, a statistička analiza ima za cilj primenu osnovnih pravila u procesu izdavajanja suštinskih podataka za buduće odluke i mere unapređenja obrazovnog procesa.</s><s>Analiza u sporvođenju predviđenih standarda bazira se na evropskim smernicama i standardima a to su Evropski standardi i smernice za interno osiguranje kvaliteta(ENQA)41, a u osnovi tih smernica je da je Ključni cilj Standarda i smernica za osiguranje kvaliteta u Evropskom prostoru visokog obrazovanja (ESG) jeste doprinos ujednačenom razumevanju osiguranja kvaliteta za učenje i podučavanje među državama i među svim interesnim stranama, kao i na osnovu zakonskih regulative države u okviru koga postoje posebni pravilnici koji regulišu proveru kvaliteta rada visokoškolske institucije.42.</s><s>U okviru dostupnih podataka o akreditacionim procesima navedenih država, tehnikom analize i sinteze uz konkretizaciju posebnih standardnih zahteva, metodom analize i statističkih povezivanja biće omogućeno izvođenje izvesnih zaključaka koji će pokazati stepen primene standardnih propisa akreditacione procedure, ali i stepen kvalitativnog visokoškolskog obrazovnog procesa.</s>\n<s>Na osnovu ranijih podataka o postojanji 13 osnovnih Standara koja mora da prođu sistem kvaliteta, podaci su analizirani prema dostupnim podacima o redovnim kontrolaama koje su zakonski propisane za visokoškolske instirucije.</s><s>Osnovni cilj usvojenih standarda jeste usklađenost sa zakonskim odredbama o visokom obrzovanju sa evropskim standardima za proveru spoljašnih i unutrašnjih kvalitativnih vrednovanjima, kao usvajanja budućih smernica obrazonog procesa.</s><s>Bololjski proces je opšte usvojena standardna koncepcija, koja ima u svim državama podjednake konotacije vrednovanja diploma, stvaranje dvostepenog sistema diplome (Bečelor i Master), jedinstveni sistem ocenjivanja (ESTB), povećanje mobilnosti studenata i nastavmog kadra, doživotno učenje, kao i ujednačavanje visokoškolskog evropskog 41Revidirani Evropski standardi i smjernice odobren i od straneMinistarske konferencije u Jerevanu, dana 14. i 15. maja 2015. godine, https://www.heaars.com/images/af/esg_jerevan.pdf, (preuzeto 29.07.2019) 42Ibid</s>\n<s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji sistema obrazovanja sa naučnim i istraživačkim dostignućima a posebno u okviru doktorskih studija 43.</s>\n<s>Prema navodima Bolonjske Deklaracije iz 2005. godine, određen je između ostalog i Evropski sistem prenosa i akumulacije bodova sa početnim prvim ciklusom od 180 do 240 ESTB bodava, drugim ciklusom od 60 do 120 bodova, i doktorskim studijama kojima nije dodeljen opseg bodova već je to regulisano u okviru fakulteta.</s><s>Svaki akreditacioni ciklus u okviru univerziteta i fakulteta je prošao kroz izvesne proceduralne i dokumentovane faze, čime se obezbeđuje proces kontrole i provere samog kvaliteta i poštovanja predviđenih standarda.</s><s>Kako i u kom vremenskom periodu je moguće završiti predviđeni ciklus visokog obrazovanja, možemo videti iz slike 15, gde je ceo sistem obrazovanja prikazan kroz obrazovne cikluse i godine života.</s>\n<s>43 Council of Europe, Higher Education and Research, https://www.coe.int/t/dg4/highereducation/EHEA2010/BolognaPedestrians_en.asp#P132_13851, (preuzeto Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 15.</s><s>Bolonjski ciklus visokog obrazovanja44 4.2.</s><s>Akreditacioni proces u Republici Srbiji Bolonjski sistem visokog obrazovanja Republika Srbija je usvojila i počela sa svojom primenom 2006. godine, kada su na osnovu međunarodnih standarda, Zakona o visokom obrazovanju donešeni i prvi pravilnici i smernici za primenu akreditacionih standrarda univerziteta i fakulteta u Republici Srbiji.</s><s>Osnovu akreditacionog postupka čini provera spoljašnjeg i unutrašnjeg kvalitata obrazovnog procesa koji se svake pete godine ponavlja sa novim akreditcionim ciklusom, 44Preuzeti grafikon, Nacionalni okvir kvallifikacije, http://nsvo.etf.rs/Nacionalni%20okvir%20kvalifikacija%20Srbije.pdf, (preuzeto 23.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji kao i novim smernicama koje prate standradne međunarodne zahteve, a zahteve svake visokoškolske ustanove rešava Nacionalni savet za visoko obrazovanje i akreditaciona tela i komisije u okviru Ministarstva nauke, prosvete i tehnološkog razvoja.</s><s>Sam sistem obrazovnog ciklusa i akreditacionog postupka je svakao isti kao i u Republici Hrvatskoj i kod nas je prikazan kao na slici 16.</s><s>Slika 16.</s><s>Ciklus visokog obrazovanja u Srbiji sa međunarodnim nazivima45 Akreditacionim postupkom se potvrđuje poštovanje standarda visokoškolskih institucija kojima podležu sve ustanove u Republici Srbiji.</s><s>Postupak akreditacije sprovodi se na zahtev visokoškolske ustanove odnosno ministarstva nadležnog za poslove visokog obrazovanja.</s><s>Zahtev za akreditaciju se podnosi Nacionalnom telu za akreditaciju i proveru kvaliteta u visokom obrazovanju na obrascu čiju sadržinu utvrđuje Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta.</s><s>Uz zahtev za akreditaciju dostavlja se dokumentacija koja je sačinjena prema uputstvu za pripremu dokumentacije za akreditaciju visokoškolske ustanove.</s><s>Na osnovu zahteva komisija donosi: uputstvo za pripremu dokumentacije za akreditaciju 45Preuzeta slika, Konferencija bolonjski proces u Srbiji: prva godinaprimene zakona,https://www.slideserve.com/umed/konferencija-bolonjski-proces-u-srbiji-prva-godina-primenezakona-o-visokom-obrazovanju, (preuzeto 28.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji visokoškolskih ustanova i uputstvo recenzentskoj komisiji za procenu ispunjenosti standarda za akreditaciju visokoškolskih ustanova.</s><s>Visokoškolska institucija u skladu sa Zakonom garantuje da su svi opšti akti u skladu sa Zakonom ali i da je dokumentacija za akreditaciju visokoškolske ustanove urađena u skladu sa standardima i uputstvom za pripremu dokumentacije za akreditaciju visokoškolske ustanove čime se garantuje tačnost podataka u dokumentaciji za akreditaciju visokoškolske ustanove.</s>\n<s>Zahtev za akreditaciju sa potrebnom dokumentacijom se podnosi Nacionalnom akreditacionom telu, gde se proverava urednost zahteva i na osnovu urednosti i potpunosti podataka Nacionalno akreditaciono telo izdaje potvrdu visokoškolskoj ustanovi da je podnet uredan zahtev.</s><s>U slučaju da zahtev nije uredan, Nacionalno akreditaciono telo donosi zaključak kojim upućuje visokoškolsku ustanovu da dopuni zahtev potrebnom dokumentacijom u roku od 30 dana od dana dostavljanja zaključka visokoškolskoj ustanovi.</s><s>Ukoliko visokoškolska ustanova ne dopuni zahtev u roku, Nacionalno akreditaciono telo donosi rešenje o odbacivanju zahteva.</s>\n<s>Na osnovu toga do 2017. godine ukupan broj akreditovanih visokoškolskih institucija, a prema podacma Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja prikazan je u tabele 4. Tabela 4. Broj akreditovanih visokopkolskih institucija UNIVERZITETI</s>\n<s>Radi utvrđivanja činjenica od značaja za vrednovanje visokoškolskih ustanova i donošenje odluke o zahtevu za akreditaciju, Komisija za akreditaciju obrazuje potkomisiju u čijem sastavu su najmanje dva člana iz odgovarajućeg obrazovno-naučnog, odnosno obrazovno-umetničkog polja.</s>\n<s>Potkomisija utvrđuje predlog za sastav recenzentske komisije za akreditaciju visokoškolske ustanove, koju sačinjavaju: Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji 1. tri nastavnika iz visokoškolskih ustanova sa liste koju je utvrdio Nacionalni savet, a jednog od tih nastavnika predlaže za predsednika recenzentske komisije, 2. jedan student sa liste studenata koju utvrđuje Studentska konferencija univerziteta Srbije, odnosno Studentska konferencija akademija strukovnih studija Srbije i 3. jedan stručnjak za pojedine oblasti iz reda poslodavaca, profesionalnih ili strukovnih udruženja, tržišta rada, komora, koga predlažu odgovarajuće organizacije.46 Recenzentska komisija za akreditaciju visokoškolske ustanove, utvrđuje činjenice od značaja za donošenje odluke o zahtevu za akreditaciju neposrednim uvidom u rad visokoškolske ustanove.</s><s>Recenzentska komisija u preliminarnom recenzentskom izveštaju na recenzentskom obrascu priprema preliminarni izveštaj, analizira dokumentaciju za akreditaciju visokoškolske ustanove i ocenjuje: da li je samovrednovanje izvedeno na osnovu standarda za samovrednovanje i ocenjivanje kvaliteta visokoškolske ustanove; koji su standardi pri samovrednovanju i ocenjivanju kvaliteta ispunjeni u celini, koji delimično, a koji nisu ispunjeni;</s>\n<s>Broj koje su oblasti delovanja visokoškolske ustanove u kvalitativnom smislu zadovoljavajuće, koje su delimično zadovoljavajuće i koje su nezadovoljavajuće. koji su standardi pri akreditaciji ustanove ispunjeni u celini, koji delimično, a koji nisu ispunjeni.</s>\n<s>Na osnovu Izveštaja recenzentske komisije za akreditaciju visokoškolske ustanove, potkomisija utvrđuje predlog Odluke o akreditaciji visokoškolske ustanove i dostavlja ga Komisiji za akreditaciju.</s><s>U postupku akreditacije Nacionalno akreditaciono telo: 1) izdaje uverenje o akreditaciji visokoškolske ustanove; 2) donosi rešenje kojim se odbija zahtev za akreditaciju.</s><s>Na osnovu utvrđenih standrada, kao prvi se utrvđuje cilj visokoškolske institucije što znači i društvenu opravdanost postojanja visokoškolske ustanove, određuju opšti pravac njene delatnosti i osnov su za prepoznavanje prioriteta visokoškolske ustanove u budućem 46Правилник о стандардима и поступку за акредитацију високошколских установа,Правилник је објављен у \"Службеном гласнику РС\", бр. 13/2019 од 28.02.2019. године, доступно на : Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji 1.2.</s><s>Ciljeve visokoškolske ustanove, sažeto izražene, utvrđuje organ upravljanja visokoškolske ustanove i objavljuju se u odgovarajućoj publikaciji ustanove.</s><s>1.3.</s><s>Ciljevi su konkretni, ostvarivi i merljivi u skladu sa raspoložim mogućnostima i bliže određuju delatnost visokoškolske ustanove.</s><s>1.4.</s><s>Sve aktivnosti visokoškolske ustanove, a posebno razvoj studijskih programa, su u skladu sa utvrđenim osnovnim zadacima i ciljevima visokoškolske ustanove.</s><s>Treba svakako napomenuti da u sistem akreditacije ulaze i sve naučno-istraživačke institucije koje potiču iz različitih sektora, delatnosti, a u okviru koga se akredituju u fakulteti kao naučno istraživačke organizacije.</s><s>To ima izuzetnz vrednost za sane fakutete, jer time u svom punom obimu ispunjavaju jedan od uslova kvaliteta, a to je sveupupan doprinos razvoju društva i nauke u celini (tabela 5).</s><s>Tabela 5.Akreditovane naučnoistraživačke organizacije do 201847.</s>\n<s>4.3.</s><s>Paralela sa akreditacionim processeom u Republici Hrvatskoj Bolonjska deklaracija je zajednička obrazovna plaforma potpisana u Bolonji 1999. godine i podrazumeva reformu visokog obrazovanja, koja se prožima kroz obrazovni profil 47Izvor: RepubličkizavodzastatistikuRepublikeSrbije,dostupnona: http://www.stat.gov.rs/, (pristupljeno Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Evrope kao zajednice.</s><s>Republika Hrvatska je 2001. godine potpisala Bolonjsku deklaraciju prihvativši osnovne ciljeve deklaracije i zejadničlog obrazovnog procesa.</s><s>Osnovni prihvaćeni ciljevi su bazirani na prihvatanju i uspostavljanju zajedničkih diploma, stepenovanih po utvrđenim propisima, alii uvođenje dodatnih diploma, kako bi se sistem zapošljavanja bazirao na jedinstvenim konkurentskim profilima uz poštovanje ideje evropskog građanina.</s>\n<s>Hrvatski akreditacioni ciklus se odvija u dva osnovna pravca, preddiplomski i diplomski.</s><s>Prvi ciklus podrazumeva najmanje tri godine studijskog školovanja i adekvatan je po stučnosti mnogim evropskim profesijama i potrebnim kvalifikacijama.</s><s>Nakon završetka prvog ciklusa moguže j nastaviti sa drugim ciklusom koji je u rangu magisterijuma ili doktorata, što je i praksa evropskih zemelja.</s><s>Bodovni ciklus obrazovanja omogućava mobilnost studenata, koji svoje bodovne rezultate ostvaruju u okviru fakulteta ali i van njega u okviru doživotnog sistema obrazovanja koji je kao sistem obrazovanja ravnopravno priznat, ali i veoma rado prihvaćen od strane studenata.</s>\n<s>Mobilnost je jedna od ključnih faktora ovog procesa i veoma je rado prihvaćen od strane studenata, jer su njihovo rezultati obrazovanja i napredovanja jasno vidljivi mnogim evropskim istraživačima i naučnim isnstitucijama.</s><s>Kako bi se ostvarila što bolja efikasnost realizacije Bolonjskog procesa, neophodno je stalno praćenje kvaliteta obrazovnih institucija koja je i u Republici Hrvatskoj obavljaju preko akreditacionog procesa koji se periodično obavlja.</s><s>Svaki segment obrazovnog procesa prolazi kroz posebne provere standardnih kvaliteta kako bi instituciju održao u kvalitativnoj i kvantitativnoj evropskoj sceni.</s>\n<s>Kvalitet se proverava u domenu kvaliteta upravljačke strukture organizacije, naučnoistraživačkom radu, kvalitetu nastanog procesa, stručnog rada i saradnje sa privredom društva.</s><s>Praćenje akreditacione prakse u Hrvatskoj se odvija u okviru normi HRN EN ISO 9001:2015, sistema upravljanja kvalitetom i standardima HRN EN ISO 19011:2011 ISO 9001, smernicama za sprovođenje sistama kvaliteta standarda HRN EN ISO 9000:2015, kao i osnovnim načelima Bolonjskog procesa kao Evropskog prostora visokog obrazovanja.</s><s>Osnovno polazište i počena podloga razvoja akreditacionog postupka jesu Standardi i smernice za osiguranje kvaliteta na Evropskom prostoru visokog obrazovanja (ESG), Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Zakon o osiguranju kvaliteta u nauci i visokom obrazovanju (NN 45/09), Strategija obrazovanja, nauke i tehnologije (NN 124/14), Akreditacijske preporuke Agencije za nauku i visoko obrazovanje u postupku akreditacije i reakreditacije, strateški plan fakulteta, kao i priručnik o upravljanju kvalitetom koji propisuju univerziteti.</s><s>Visokoobrazovanje u Republici Hrvatskoj koje u svom sastavu, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja48 ima fakultete i umetničke akademijesu,a studije organizuje i izvoditi u okviru akreditacionih standarda, u toku 2018. godine bezelži 119 visokoškolskih ustanova: 8 državnih univerziteta, 2 privatna univerziteta, 68 fakulteta i umetničkih akademija, 1jedna univerzitetski cenatar, 4 privatna veleučilišta49, 11 javnih veleučilišta, 22 privatne visoke škole i 3 javne visoke škole.</s><s>Sama šema visokog obrazovanja u Hrvatskoj data je na slici 17. 48Ministarstvoznanostiiobrazovanja, RepublikaHrvatska, https://mzo.gov.hr/, (preuzeto 28.08.2019) 49Veleučilište je u okviru Zakonaoznanstvenojdjelatnostiivisokogobrazovanja RepublikeHrvatske, visoka školazaobavljanjestručnihstudija, odnosnostrukovnihstudija Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 17.</s><s>Šema Bolonjskog procesa i sistema visokog obrazovanja u Hrvatskoj50 Agencija za nauku i visoko obrazovanje zajedno saPovjerenstvom Akreditacijskog savjeta51, izradila unapređeni model reakreditacije za drugi ciklus reakreditacije visokog obrazovanja koji je započeo 2017. godine.</s><s>Novi model je usklađen sa izmenjenim i dopunjenim ESG-em, ti uključuje dorađene standarde za ocenu kvaliteta univerziteta i fakulteta, kao i veleučilišta i visokih škola.</s><s>Izrađeni su i usvojeni sledeći dokumenti: • Standardi za vrednovanje kvalitete univerziteta i fakulteta u postupku reakreditacije,</s>\n<s>• Analitički prilog Samoanalizi iz Mozvag-a • Obrazac za akcijski plan i (ili) izveštaj o realizaciji u II ciklusu reakreditacije U skladu s novim modelom, sledeći bi se ciklus reakreditacije trebao potpuno posvetiti posaticanju poboljšanja, prema preporukama za unapređenje kvalitete, proizašlim iz prvog ciklusa reakreditacije.</s><s>U tom se kontekstu se visoko pbrazovanje posmatra kao celina, a njegov kvalitet vrednuje u celini svih njegovih aktivnosti.</s><s>Novi model reakreditacije omogućava proveru ključnih i opšteprihvaćenih standarda i ocenu kvalitete, na temelju izveštaja stručnog akreditacionog tela.</s><s>Dosadašnji minimalni kvantitativni podaci postaju ulazni podatak za izveštaj stručnihtela.</s><s>Na temelju izveštajaAkreditacijski savet donosi stručno mišljenje o rezultatu provere u postupku reakreditacije.</s><s>Takvim se pristupom ključni standardi, koji obuhvataju, dosadašnje minimalne uslove, sa potrebnim proširenjima iz ESG-a, uključuju u ocenu kvalitete.</s><s>Rezultat provere, i konačni ishod postupka reakreditacije zavisi o ispunjenosti ključnih standarda, ali i o ukupnoj oceni kvaliteta.</s><s>Standardi su usklađeni sa ESG-om, a ocenu ispunjenosti svakog standarda, kao i ukupnu ocenu kvalitete kao i preporuke za unapređenje kvaliteta, donosi nezavisno stručno 50 Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Republika Hrvatska, https://mzo.gov.hr/, (preuzeto 28.08.2019) 51 Agencija za znanost i visoko obrazovanje, https://www.azvo.hr/hr/vrednovanja/vrednovanja-uznanosti/reakreditacija-znanstvenih-organizacija/65-akreditacija-znanost, (preuzeto 28.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji relo.</s><s>Novi model, koristeći se kvalitativnim i kvantitativnim standardima, omogućava članovima stručnog tela i Akreditacijskom savetu kvalitetno odlučivanje o svakome pojedinačnom slučaju, pomoću procene u kojoj meri nižo kvalitet pojedinog dela delatnosti fakulteta narušava njegov ukupni kvalitet.</s><s>4.4 Analitički osvrt na akreditacionu praksu Na samom početku analitičkog i uporednog posmatranja akreditacionog postupka visokoškolskih institucija u Srbiji i Hrvatkoj, možemo kao početno zapažanje utvrditi da se obe republike u svom obrazovnom usavršavanju jasno vode utvrđenim standardima i a da ih sa svakim novim postupkom reakreditacije usavršavaju i dopunjuju.</s><s>Prihvatanje Bolonjskog procesa, zahtevao je niz korenitih promena u okviru zakonskih okvira, postupka provere kvaliteta ali i promene svesti svih zaposlenih u okviru institucija.</s><s>Kao prvu stvar koju su svi morali da prihvate jeste povećanje stepena provere naučne delatnosti nastavnog kadra, osim uobičajene provere u okviru redovnog napredovanja.</s><s>U tom cilju bilo je potrebno razviti sopstvene naučne i stručne časopise, koji će biti transparentniji za sve u okviru Boljnjskog procesa ali i šire.</s><s>Tako se na osnovu analize, iz javno dostupnih kataloga, nailazi na podatak o broju pokrenutih naučnih časopisa, svezaka i naučnih monografija od međunarodnog znaćaja, od početka primene akreditacionog postupka, koji su preko linkova javo dostupni za sve korisnike (slika 18).</s><s>Slika 18.</s><s>Broj pokretanja i javno dostupnih naučnih radova Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Dalja analiza akreditacionog postupka može se pojedinačno sagledati kroz pojedine standarde kako bi se prikazao akreditacioni razvojni put obe države.</s><s>Najpre možemo posmatrati standard u okviru osnovnih zadataka i ciljeva visokoškolske ustanove.</s><s>U tok kontekstu bitno je naglasiti da je rad ovih institucij u obe države u potpunost usklađen sa zakonima o visokom obrazovanju, da je postavljena misija obrazovanja usklađena sa postavljenim prioritetima, a sve to možemo sagledati kroz neke ostvarene osnovne zadatke: • Prenošenje naučnih i stručnih znanja iz svih nazčnih i umetničkih oblasti; • Razvijanje i unapređenje nauke, kroz interdisciplinaran rad naučnika različitih profila;</s>\n<s>• Obezbeđivanje naučnog i stručnog podmlatka; • Pružanje mogućnosti pojedincima da pod jednakim uslovima steknu visoko obrazovanje i da se obrazuju tokom čitavog života; • Pružanje doprinosa stvaranju pretpostavki za izgradnju društvenog znanja; • Zadovoljenje potreba korisnika.</s>\n<s>Osvarivanje ovih ciljeva i zadataka, dobra je osnova za analizu drugog standarda a to je planiranje i kontrola.</s><s>Ovaj standard se postepeno realizovao jer je primećeno da su obe države, u samom postupku akreditacije, stalno tragale za novim oblicima kontrole kroz formiranje akreditacionih tela, komisija na svim nivoima do najviših nacionalnih tela za proveru kvaliteta obrazovanja.</s><s>Svaki stepen kontrole, od početnih fakultetskih komisija do nacionalnih tela, imaju istu misiju, proveru i unapređenje rada visokoškolskih institucija.</s><s>Kolika je uloga svih pojedinačnih tela za proveru, govori i podatak da su pojedine visokoškolske institucije proverom gubile akreditaciono pravo, odnosno da neke nisu ni dobijale samim tim dozvolu za rad.</s><s>Tako je u Republici Hrvatskoj u toku trajanja Bolonjskog procesa ukupno šest univerziteta ostalo bez akreditacije, koja im zahvaljujući blokadi rada Agencije,dozvola još nije produžena52.</s><s>Kada je reč o pdacima iz Republike Srbije, postoji podatak da akreditaciju, a time i dozvolu za rad nemaju gotovo 100 fakulteta, a da akreditaciju imaju svi univerziteti i 119 fakulteta i visokih strukovnih škola53.</s><s>52 Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Republika Hrvatska, https://mzo.gov.hr/, (preuzeto 28.08.2019) 53 Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Republike Srbije, http://www.mpn.gov.rs/wpcontent/uploads/2017/12/Akreditovani-fakulteti-i-univerziteti.pdf, (preuzeto 28.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Kao treći standard koji podrazumeva organizaciju i upravljanje, uočena je bitan napredatk jer se sadašnji sistem organizacije bazira na jasnim podelama dušnosti, ali i slobodnog formiranja posebnih organizacinih jedinica, centara i upravljačkih struktura koja mogu biti podeljene po segmentima naučne i stručne delatnosti.</s><s>Tako je sada moguće poslovanje pojedinačno većeg broja prodekana, pojedinačnih centara koji su usmereni na posebno stručno usvaršavanje i doživotno učenje, kao organizacionih jedinica koje imaju svoje posebne delatnosti poslovanja.</s><s>Svaki pojedinačni segment je organizaciono povezan i ostvaruje zajednički cilj a to je edukacija korisnika u okviru i van ustanove.</s><s>Posebno važan standard u akreditacionom postupku jesu studije i razvoj studijskih programa.</s><s>Univerziteti i fakulteti su sada slobodni u formiranju svojih studijskih programa, za koje je neophodno obezbediti pre svega stručni kadar i materijalne uslove.</s><s>Ono čega se svi moraju pridržavati jeste bodovni sistem predmeta koji će biti ekvivalentan istim ili sličnim studijskim programima na drugim fakultetima uključenih u Bolonjski proces.</s><s>To je sada i prava susština samog procesa, mobilnost studenata sa sistemom prenosa bodova sa različitih fakulteta.</s><s>Zato je prilikom formiranja svakog studijskog programa neohodno uskladiti predmete, nastavne programe i sadržaje sa već postojećom istim ili sličnim studijskim programima.</s><s>Kako to izgleda u praksi najbolje možemo prikazati na slici 19, gde su izloženi podaci o samoj mobilnosti studenata u okviru studijskih programa.</s><s>Podaci su zajednički za obe države.</s>\n<s>Slika 19.</s><s>Mobilnost studenata u okviru studijskih programa Na osnovu prikazane slike možemo videti da je 73% studenata Hrvatske i Srbije bilo uključeno u neki vid mobilnosti studija, da je 21% studenata zainteresovano za mobilnost a Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji da svega 6% nije bilo uključeno ali nije ni zainteresovano za pokretanje u okviru studija.</s><s>To možemo objasniti i nedovoljnom edukacijom samih studenta u to šta je mobinost i šta ona za njih znači, Pre svega, bitno je naglasiti da svaka studentska aktivnost na svom ili nekom drugom fakultet može da im omogući bodovno napredovanje, svaka radionica, seminar ili master klas, takođe prikazuje njihovu mobilnost.</s><s>Osim toga postoje i veliki broj međunarodnih i evropskim projekata koji se stalno ponavljaju i koji su upravo namenjeni studijama i mobilnost studenata.</s><s>Jedan od najpoznatijih i najadekvatnijih jeste projekat ERASMUS54.</s>\n<s>Standard koji propisuje naučnoistraćivački i umetnički rad je svrstan u onu vrstu standarda kojim se obezbeđuje stalni društveni i naučni doprinos zajednici i opštoj naučnoj sceni.</s><s>Tu se između ostalog svrstava i ranije navedeni podatak o naučnim i stručnim časopisima, zatim je usmeren je na osnovna, razvojna i primenjena istraživanja u oblasti humanističkih, društvenih nauka, tehničkih i tehnolođkih nauka, u okviru naučnih oblasti teorije umetnosti i medija, digitalnih umetnosti i novih tehnologija.</s><s>Svaki segment ovih oblasti u skladu je sa studijskim programima fakulteta i kroz akreditacioni postupak neophodno je da pokažu u kojim su oblastima i koliko ispunili poštovanje ovog standarda.</s><s>To je jedan od zahtevnijih segmenata ali je svakako uz kontinuaran rad veoma ostvarljiv jer daje značajno veliki doprinos za svako segment društvenog razvoja.</s><s>Kroz ovaj standard se pokazuje koliko je sam fakultet spreman da svojim napredovanjem utiče na različite naučne i društvene tokove na nacionalnom i globalnom nivou.</s><s>Takođe je veoma poželjno da se kroz ovaj rad, a u okviru nastavnog i edukativnog programa uključuju i sami studenti jer je to i svrha samog procesa visokog obrazovanja.</s><s>O tome koliki značaj i udeo ima sam naučno istraživački rad možemo ilustrovati i primerom (slika 20) koji je pokazao koliko je sama primena novog načina studiranja, već u prvoj godini studija pokazala kod nas, a takav porast beleži u Republika Hrvatska u samom začetku primene novog sistema studija i provere kvaliteta.</s><s>54ERASMUS, https://erasmusplus.rs/category/obrazovanje/, (preuzeto 29.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Slika 20.</s><s>Naučnoistraživačke aktivnosti u procesu akrediacije55 Standardizacija akreditacionog postupka podrazumeva i veoma jasna pravila kada su u pitanju zaposleni i to u okviru nastavnog i nenastavnog osoblja.</s><s>Naime, jasno je precizirano koliko je svaki fakultet u obavezi da obezbedi dovoljan i minimalni broj zaposlenih u okvriru nastave ali i vannastave za obavljanje posebnih poslova.</s><s>To se pre svega određuje na osnovu broja studenata na svim godinama studijskih programa.</s><s>Sama stručnost zaposlenih mora takođe odgovarati standardima jer je to jedini garant obezbeđenja kvaliteta visokog obrazovanja.</s>\n<s>Tu se samim tim nameće i novi standard koji zauzima posebno mesto a o su studenti.</s><s>U okviru akreditacionog programa mora biti upisano dovoljni broj studenata na svakom studijskom programu.</s><s>Zatim visokoškolska ustanova neprekidno i sistematski prati uspeh studenata i njihovo napredovanje na svakom od studijskih programa koje izvodi i preduzima mere podrške u slučaju nezadovoljavajućeg uspeha studenata.</s><s>Uspešnost studenta u savladavanju pojedinog predmeta neprekidno se prati i vrednuje tokom izvođenja nastave.</s><s>Ukupna ocenastudenta na jednom predmetu se sastoji od ocene koju je student dobio za 55 Preuzeta slika, Konferencija bolonjski proces u Srbiji: prva godinaprimene zakona,https://www.slideserve.com/umed/konferencija-bolonjski-proces-u-srbiji-prva-godina-primenezakona-o-visokom-obrazovanju, (preuzeto 28.08.2019) Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji predispitne obaveze i za pokazano znanje na ispitu.</s><s>Minimalno učešće ocene koju student dobija tokom nastave u ukupnoj oceni je 30%, a maksimalno 70%.</s><s>Na osnov ovih pokazatelja i analize standarda u Hrvatskoj i Srbiji, primećeno je da je sve veće angažovanje nastavnog kadra za postizanje što boljih rezultata studenata.</s><s>Kada uradimo uporednu analizu podataka prema izveštajima oba ministarstva, dobijamo rezultate koji pokazuju visok udeo aktivnog učešća studenata u sam proces realizacije nastavnog progama, koji se sprovodi kroz praktičan i stimulativni rad.</s><s>Tako je sada u 78% nastave uključen praktičan rad, dok se 21% nastave odvija na klasični teorijski rad sa studentima.</s><s>Ostaje kao posebno, nedovoljno razrađen segment nastave, učenje na daljinu, gde se u Republici Hrvatskoj odvija u 25% a Kako bi se sam proces nastave odvija nesmetano, neophodno je da standard koji se bavi proverom kvliteta opreme i prostora bude ispunjen u potpunosti.</s><s>U okvori ovog standarda propisano je koja je sve nephodna oprema za svaki od fakulteta i koliki prosotor mora da ima svaka od ovih institucija, gde se takođe prema broju studenata određuje i sama površina.</s><s>Tu je malo drugačija situacija u navedenim državama, jer i ako su fakulteti uspeli da obezbede izvesne prostorne strukture u Republiic Srbiji je malo namenski graženih fakulteta, dok se u Republici Hrvatskoj dosta ulagalo u ovaj standard.</s><s>Za nesmetan rad studenata i realizaciju nastavnog plana, okviru akreditacije potrebno je obezbediti adekvatnu fakultetsku biblioteku, sa adekvatnom udžbeničkom literaturom i informatičkom opremom kao podrškom nastavnog procesa.</s><s>Standard prorpisuje tačan broj bibliotečkih jedinica za svaki studijski program, kao i broj udžbeničke literature.</s><s>Tu uglavnom nema velikih odstupanja u okviru standarda, jer je izdavačka produkcija samih fakulteta dovro razvijena, ali i opšta nacionalna koja može da pokrije svaki studijski program.</s><s>Takođe, dostupnost strane literature je sada veoma liberalna, pa je i nabavka takve literature veoma olakšana.</s>\n<s>Ono što se posebno kod akreditacije pokazuje kao značajnim standardom jesu unutrašnji mehanizmi osiguranja kvaliteta.</s><s>Fakultet sprovodi u praksi utvrđenu strategiju obezbeđenja kvaliteta a u tom cilju preduzima potrebne aktivnosti za realizaciju strategije i preduzima mere za otklanjanje uočenih nepravilnosti.</s><s>Fakultet posebno prati kvalitet izvođenja nastave (23%), obavljanja ispita (27%), uspešnost studenata u studiranju u celini i na pojedinačnim predmetima (21%), kvalitet udžbenika (17%), i preduzima potrebne mere Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji za otklanjanje uočenih nedostataka (14%), što pokazuje uporedna analiza Srbije i Hrvatske gde dolazimo do značajnih podataka o udelu svake provere kvaliteta u okviru akreditacionog Takođe, studenti imaju aktivnu ulogu u donošenju i sprovođenju strategije obezbeđenja kvaliteta.</s><s>Posebno je značajna ocena kvaliteta nastavnog procesa koja se utvrđuje anketiranjem studenata, a samovrednovanje je sastavni deo strategije obezbeđenja kvaliteta.</s><s>Slika 21.</s><s>Provera kvaliteta uporednom analizom Republike Hravtske i Republike Srbije56 Poslednja dva standarda izvori finansiranja i javnost u radu na svoj poseban način imaju značajno mesto u procesu akreditacije.</s><s>Iszvori finansiranja su svakako značajan momenat u funkcionisanju fakulteta, ali njihova finansijska struktura upravo zavisi od broja studenata.</s><s>To se posebno uočava kod državnih fakulteta gde se na osnovu odobrnih budžetskih mesta obezbeđuju i materijalna sredstva za rad.</s><s>Fakultetima je data velika mogućnost da sopstvenim radom, kroz naučne i umetničke projekte obezbede značajna sredstva za rad.</s><s>U velikoj meri su fakulteti u obe države uspele da prepoznaju ovu svoju šansu pa su na osnovu toga 86%finansijskih sredstava u Republici Hrabtskoj fakulteti uspeli sami da obezbede ova sredstva, a nešto manji procenat 69% to su učinili fakulteti u Republici Srbiji.</s>\n<s>Javnost u radu je novina za sve fakultee i zakonima je jasno preciziran ovaj standard koji mora da prati transparentnost rada.</s><s>To u praksi zapravo znači da svi zakonski i pravni akti institucije, kao i posebni pravilnici koji su neophodni za rad mora da budu javno dostupni svakom zainteresovanom korisniku.</s><s>Tu se pre svega misli na Statute, Pravilnike o upisu i načinu studiranja, bodovanja, ocenjivanja ali i drugi zakonom propisani pravilnici.</s><s>56Obrazovanje.</s><s>Preuzeto sa: https://slideplayer.com/slide/14750941/ Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji Takođe, kao posebno važan javni dokument mora biti javno istaknuto rešenje o akreditaciju ustanove i svih studijskih programa, kako bi budući i sadašnji studenti mogli da imaju jasno saznanje o sprovedenoj proceduri provere kvaliteta rada visokoškolske institucije.</s><s>Na kraju treba naglasiti da se nakon sprovođenja akreditacije visokoškolskih ustanova u Republiici Hravatskoj i Republici Srbiji, vidi jasna razlika u starim i novim zakonksim odredbama i u samoj strukturi studiranja, a gde obe države, u svakom pogledu prave veliki iskorak u poštovanju i sprovođenju standarda (slika 22).</s><s>Slika 22.</s><s>Struktura starog i novog zakona studiranja57 57Konferencija bolonjski proces u Srbiji: prva godina primene zakona,https://www.slideserve.com/umed/konferencija-bolonjski-proces-u-srbiji-prva-godina-primenezakona-o-visokom-obrazovanju</s>\n<s>Proces globalizacije je zahvatio svaki segment društenog razvoja, a obrazovanje kao jedan od glavnih nosioca i pratećih činioca tog procesa, neophodno je da stalno prati nove zahteve i usaglašava svoje upraavljačke kvalitete.</s><s>Svaki kvalitet je moguće ostvariti ako se poštuju i uvode standardi koji su propisani u okvur svetske, evropske i nacionalne strategije razvoja.</s>\n<s>Visoko obrazovanje u tom pogledu treba da prati svoje obrazovne tokove i standarde koje će mu omogućiti da na tržištu, gde postoje veliki broj visokoškolskih institcija, pronađe najadekvatnije organizacione i nastavne aktivnosti koje usklađene sa standardima kvaliteta daju prednost i obrazuju kadarove za budućnost.</s><s>Tu se otkriva i prava vrednost visokoškolske institucije, koja na taj način ima persepektivu a u okviru međunarodnog akademskog prostora, uz proveru kvaliteta, dobija priznanja u obliku sertifikata, prestižno objavnjenih listi najkvalitetnijih institucija, što svakako znači i mogućnost dugoročnog opstanka.</s><s>Kako je sam proces uvođenja, primene i praćenja uvedenih standarda fazno određen, sa unapred jasno određenim smernicama, svaka institucija treba da u okvur svog menadžmenta unapred planira sprovođenje ovih standarda, a zatim da kroz stalno praćenje i merenje provere kvaliteta teži unapređenju i otklanjanju otkrivenih nedostataka.</s><s>To je jedan čitav proces i mehanizam koji uključuje timski rad svih zaposlenih, ali i jasno definisan menadžerski kadar koji će sveki segment pratiti i nadgledati.</s><s>Praaćenjem kroz praktičnu primenu u našem okruženju, primećujemo da se visokoškolske institucije uglavnom oslaljaju na sopstveni kadar unutar institucije, a da se Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji profesionalni menadžerski kadar u ovom segmentu malo angažuje.</s><s>Možda je u budućnosti potrebno razlišljati o angažovanju profesionalnog menadžerskog kadra koji će ceo ovaj proces standardizacije i provere kvaliteta visokog obrazovanja sprovesti na stučni način.</s><s>Evidentiranjem rezultata istraživanja koji su dobijeni neposrednim praćenjem izveštaja akreditacionih tela, mogu se izdvojiti pojedini pokazatelji koji ukazuju na postepenu uspešnu usklađenost sa propisanim standardima.</s><s>To se posebno primećuje sa primenom drugog akreditacionog ciklusa u obe države, kada su i sami zakonski propisi i pravilnici usklađeniji sa Bolonjskim procesom.</s><s>Samo uvođenje akreditacione provere kvaliteta je od višestruke važnosti kako za sam sistem obrazovanja tako i za celokupni društveni razvoj.</s><s>Dobijeni rezultati pokazuju na neke osnovne elemente visokog obrazovanja, posebno u sferi razvoja i praćenja savremenih društvenih i naučnih dostignuća, ali i socioekonomskih fakotra koji mogu biti od posebne važnosti za razvoj visokog obrazovanja.</s>\n<s>Budući da akreditaciona tela imaju prava i obavezu neprekidnog profesionalnog praćenja unapređenja i usavršavanja svojih visokoškolskih ustanova u okviru stručnih sposobnosti, kroz odgovarajuće aktivnosti, donosilac odluke o akreditaciji na osnovu rezultata identifikuje potrebe za daljim usavršavanjem zaposlenih i angažovanih, ali i donosi odluku o planu i programu utvrđujući sve potrebne smernice za njegovo realizovanje.</s><s>Planom se predviđaju odgovarajuće kategorije zaposlenih za obuku, oblici i metode obuke, ciljevi, način organizovanja i sprovođenja pojedinih vidova obuke, vreme trajanja, način evaluacije realizovanih obuka.</s><s>Naravno, pri tom planiranju ideja vodilja bi bila činjenica da je ključna aktivnost provera kvaliteta postupka donošenja konaćne odluke i ocene o akreditaciji ustanove.</s>\n<s>Svaka zadata smernica je dobar pokazatelj na kakvom je putu sama institucija obrazovanja i da li i u kolikoj meri sprovodi zadate standarde.</s><s>Opšta ocena na osnovu datih paralelnih istraživanja pokazuje da su u obe države u velikoj meri ispoštovani svi postavljeni standardi a sam rezultst je veliki broj dobijenih akreditacionih dozvola za rad.</s><s>Akreditacija visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Republici Srbiji LITARATURA:</s>\n<s>18.</s><s>Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Republike Srbije, http://www.mpn.gov.rs/wp-content/uploads/2017/12/Akreditovani-fakulteti-iuniverziteti.pdf, (preuzeto 28.08.2019)</s>\n<s>dostupno na: https://www.researchgate.net/profile/Nenad_Markovic3/publication/325871642_Os iguranje_kvaliteta_u_visokom_obrazovanju__put_ka_prostoru_evropskog_visokog_obrazovanja_Higher_education_quality_ass urance_</s>"}
{"dc.title": "Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji", "dc.creator": "Janković, Uroš", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "izborni proces;međunarodni standardi;menadžment kvaliteta;selection process;international standards;quality management;info:eu-repo/classification/udc/35:324(497.11)", "id": "rulj_74980", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=140261&dn=", "text": "<s>Da je rad isključivo rezultat mog sopstvenog istraživačkog rada; Da sam rad i mišljenja drugih autora koje sam koristio u ovom radu naznačio ili citirao u skladu sa Uputstvom;</s>\n<s>Da su svi radovi i mišljenja drugih autora navedeni u spisku literature/referenci koji su sastavni deo ovog rada i pisani su u skladu sa Uputstvom; Da sam dobio sve dozvole za korišćenje autorskog dela koji se u potpunosti/celosti unose u predati rad i da sam to jasno naveo;</s>\n<s>Da sam svestan da je plagijat korišćenje tuđih radova u bilo kom obliku (kao citata, parafraza, slika, tabela, dijagrama, dizajna, planova, fotografija, filma, muzike, formula, veb sajtova, komjuterskih programa i sl.) bez navođenja autora ili predstavljanje tuđih autorskih dela kao mojih, kažnjivo po zakonu (Zakon o autorskim i srodnim pravima, Službeni glasnik Republike Srbije, br 104/2009, 99/2011, 119/2012), kao i drugih zakona i odgovarajućih akata Univerziteta u Beogradu i Fakulteta organizacionih nauka; Da sam svestan da plagijat uključuje i predstavljanje, upotrebu i distribuiranje rada predavača ili drugih studenata kao sopstvenih;</s>\n<s>Da je elektronska verzija završnog rada identična štampanom primerku i pristajem na njegovo objavljivanje pod uslovima propisanim aktima Univerziteta i Fakulteta.</s>\n<s>Mentor: dr Ivana Mijatović, vanredni profesor Član: dr Slavica Cicvarić-Kostić, vanredni profesor Član: dr Primož Pevcin, vanredni profesor Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji SADRŽAJ</s>\n<s>Izborni sistem i sami izbori predstavljaju važan temelj svakog demokratskog društva i javnost je po pravilu osetljiva na dešavanja u ovoj oblasti.</s><s>Veliki broj međunarodnih standarda se bavi uređivanjem ili definisanjem pojedinih aktivnosti ili aspekata izbornih procesa.</s><s>Cilj ovog rada je da ukaže na mogućnosti i ograničenja u primeni međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji.</s><s>Kroz teorijski deo, dat je prikaz izbornih procesa u Republici Srbiji i primena preporuka OSCE Priručnika za praćenje i unapređenje izbornog procesa.</s><s>Takođe su prikazani standardi ISO/TS 17582:2014 koji se odnose na posebne zahteve i ISO 18091:2015 za izborne procese u lokalnoj samoupravi.</s><s>Rad takođe daje osvrt na postojeće stanje i nedostatke u izbornim procesima, kao i predloge i modele za poboljšanje izbornog procesa.</s><s>U radu su prikazani rezultati empirijskog istraživanja o primeni izbornih standarda u Republici Srbiji.</s><s>Ključne reči: izborni proces, međunarodni standardi, menadžment kvaliteta Abstract</s>\n<s>Keywords: selection process, international standards, quality management Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji IZVORI</s>\n<s>Svaka demokratska država u okviru svog prava, odnosno slobode izražavanja političkog mišljenja i stava, odlučuje o tome kakav će izborni sistem primenjivati.</s><s>Međutim, to ne znači da je prihvatljiv svaki izborni sistem ili slobodno opredeljenje države u pripremi i sprovođenju izbora.</s><s>Sloboda svake zemlje u pogledu odabira izbornog sistema nije neograničena, već izborni sistem treba sprovoditi u skladu sa minimumom utvrđenih zahteva i kriterijuma.</s><s>Na taj način izborna kampanja, kao značajna komponenta legitimnog demokratskog društva, mora biti u skladu sa minimumom utvrđenih zahteva tj. standarda.</s><s>Minimalni zahtevi se u literaturi često baziraju na primarnim izvorima koji predstavljaju međunarodne dokumente i koji uključuju: Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima; Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima; Evropski sporazum o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda; Parišku povelju za novu Evropu-CSCE1 samit 1990; i Dokument Kopenhaške konferencije CSCE o ljudskoj dimenziji.2 Poseban aspekt u izbornoj kampanji čini evropsko ustavno nasleđe zasnovano na određenim standardima i principima Saveta Evrope, koji su garant demokratskog poretka.</s><s>U okviru tih smernica, može se pristupiti primeni međunarodnih standarda iz serije ISO 9000, koji sa druge strane mogu u pripremi, praćenju i realizaciji izborne kampanje pomoći pri adekvatnom uspostavljanju sistema menadžmenta kvaliteta.</s><s>Poštovanje ovih standarda omogućava praćenje svih segmenata izborne kampanje, ali i da se na osnovu analize i provere kvaliteta, ustanove sve prednosti i nedostaci koje treba otkloniti.</s>\n<s>Sprovođenje slobodnih i poštenih izbora tajnim glasanjem kao temeljem demokratskog političkog sistema uz poštovanje standarda, garant je održivosti i legitimiteta demokratskog poretka.</s><s>Krajnji cilj je izbor osoba koje će imati javne funkcije i legitimno odlučivati o javnim politikama kao sveobuhvatni uticaj na život građana.</s><s>Rad je koncipiran u okviru pet glavnih poglavlja, u okviru kojih je osamnaest posebno razrađenih tematskih celina, koje prate strukturu rada u teorijskom i empirijskom Shodno tematici kojom se ovaj rad bavi, (a reč je o primeni (međunarodnih) standarda u toku izborne kampanje), osnovu rada prevashodno čini teorijski osvrt na definisanje osnovnih pojmova izborne kampanje, kao i pratećih standarda sa posebnim pregledom toka Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji izbornog procesa u Republici Srbiji.</s><s>U okviru ovog dela rada, prikazane su pojedinačne uloge koje imaju svi akteri kampanje i izbora, a posebno uloge koju ima lokalna zajednica.</s><s>Takođe, u okviru teorijskog dela biće prikazane mogućnosti primene, ali i ograničenja u primeni OSCE Priručnika za praćenje preporuke unapređenja izbornog procesa.</s><s>Teorijski deo rada ima za cilj prikazivanje moguće primene kako već postojećih međunarodnih izbornih standarda, tako i standarda koje je republika Srbija već preuzela, poput standarda SRPS ISO 18091:2015.</s><s>Teorijski okvir rada zasnovan je na prikazu relevantne literature, kao i na analizi primarnih izvora, tačnije propisanih standarda i priručnika koji pružaju smernice za njihovu primenu.</s>\n<s>Drugi deo rada zasniva se na empirijskom istraživanju i baziran je na studiji slučaja.</s><s>Istraživanje će kroz analitičku obradu dostupnih podataka prikazati praktičnu primenu i poštovanje standarda u Republici Srbiji, uz poređenje stanja sa državama u okruženju Republici Hrvatskoj kao članici Evropske unije i Bosni i Hercegovini kao potencijalnom kandidatu za članstvo u Evropsku uniju.</s><s>U tom kontekstu, biće analizirane izborne procedure, poštovanje standarda i izborni rezultati zemalja iz regiona u odnosu sa Republikom Srbijom.</s>\n<s>U okviru istraživanja, analizom dostupnih i zvaničnih podataka, komparativnom metodom biće obuhvaćena analiza standardnih propisanih procedura izborne kampanje, kao i poštovanje propisanih standarda.</s><s>Završni deo rada daje opštu sliku same primene standarda u toku izbornog procesa, kao i pojedinačnih uloga koje imaju svi akteri u istom.</s><s>Posebno se težište stavlja na zvanične preporuke koje su deo izveštaja nakon izbornog procesa, a kojima treba da se dopuni svaka izborna kampanja i procedura kako bi bila u duhu propisanih standarda i tekovina demokratskog društva.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 1. DEFINISANJE OSNOVNIH SMERNICA U IZBORNOM PROCESU</s>\n<s>Jedan od postulata svakog demokratskog društva je uspostavljanje i održavanje poverenja građana u sistem vladavine i u državne institucije.</s><s>Sledstveno tome, legitimitet demokratske vlasti može se isključivo zasnivati na izborima u kojima građani periodično (u redovnim rokovima ili vanredno), svojim glasovima na demokratski način biraju svoje predstavnike, odnosno vlast države.</s><s>Radi toga, kvalitetno sprovođenje izbornog procesa je od najvišeg značaja i ne može se realizovati bez podrške svih nivoa vlasti - od lokalnih, pokrajinskih do republičkih, ali i mnogih vladinih i nevladinih organizacija.</s><s>Proceduralni aspekt u izbornoj kampanji regulišu posebni zakoni i podzakonski akti koji mogu garantovati uspešnu realizaciju izbora čime se obezbeđuje prosperitet i društveni razvoj na svim nivoima, uključujući osnovu za ostvarivanje nacionalnih i regionalnih politika, ali i doslednost i kompatibilnost sa međunarodnim izbornim standardima kao što su standardi ISO/TS 17582:2014 i ISO 9001:2015.</s><s>Od rezultata izbornog procesa, građani očekuju dobijanje legitimne vlasti, odnosno mogućnost sticanja poverenja u državne institucije koje treba da im pruže visok nivo kvaliteta života, što uključuje i stabilnost države, obezbeđivanje dobrih ekonomskih i privrednih uslova za poslovanje, lakoću i brzinu u obrade javnih dokumenata, transparentnost i dostupnost informacijama od javnog značaja, zdravstvenim i obrazovnim sistemima ili infrastrukture.</s>\n<s>Zbog navedenog značaja izbornog procesa, ne treba da čudi što se različiti međunarodno pravni akti kao i razne međunarodne organizacije upravo bave poboljšanjem i nadgledanjem izbornih procesa.</s>\n<s>Tako na primer, u ispunjavanju svog zadatka da unapređuje demokratiju putem prava, Evropska komisija za demokratiju putem prava (The European Commission for Democracy through Law), poznatija kao Venecijanska komisija, bila je od svog uspostavljanja suočena sa najvažnijim pitanjem do sada, a to je održavanje slobodnih i fer Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji izbora.</s><s>Mišljenja Venecijanske komisije su zasnovana na evropskom izbornom nasleđu, odnosno dobrom praksom prepoznatom na evropskom kontinentu.</s><s>Zadatak Komisije je da pripremi i izradi smernice i studije i, shodno tome, preciznije definiše evropsko izborno nasleđe, kao i da izradi komparativne studije aktuelnih i gorućih pitanja o izbornom procesu u različitim zemljama3.</s><s>U tom kontekstu, Venecijanska komisija je u oktobru 2002. godine usvojila Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima4, koji definiše osnove dobre prakse evropskog izbornog nasleđa, odobrene ne samo od strane Venecijanske komisije, već i od strane Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Saveta Evrope5 i Komiteta ministara Saveta Evrope, uz svečanu izjavu usvojenu na ministarskom nivou.</s>\n<s>Prema jasno definisanim osnovnim standardima, pravo glasa spada u fundamentalno ljudsko pravo svakog punoletnog građanina, gde i samo odbijanje glasanja jeste osnova političkog prava na učešće u javnim poslovima propisanih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.</s><s>Proces glasanja je zasnovan na principu jedan čovek jedan glas, bez ograničenja zasnovanih na rasi, polu, religiji i društvenom statusu.</s><s>Registracija i identifikacija birača koji imaju pravo glasa i registracija političkih organizacija i kandidata su ključni za izborni proces.</s>\n<s>Svaka država ima svoje vlastite izborne propise koji se razlikuju od zemlje do zemlje u zavisnosti od individualne kulture i tradicije, pa čak i unutar država u kojima postoje federalni sistemi.</s><s>Proces se sastoji od niza međusobno povezanih postupaka koje sprovode izborna tela, političke organizacije i državljanstva.</s><s>Ovi osnovni elementi uključuju utvrđivanje “ko ima pravo glasa, registraciju političkih organizacija i kandidata, izbornu logistiku, štampanje, brojanje i tačnost prebrojanih glasova, javnost rezultata, izborno predstavljanje, nadzor finansiranja kampanje i rešavanje izbornih sporova“.6 Izborna tela su institucije koje su odgovorne za upravljanje izbornim procesom uključujući pripremu, organizaciju, upravljanje, praćenje i promociju izbora, glasanje i prebrojavanje glasačkih listića, rešavanje izbornih sporova ili zvaničnika sa podnošenjem jasnog izveštaja o izbornim rezultatima.</s><s>Ono na šta se posebno mora obratiti pažnja jeste potpuno transparentan rad svakog organa ili tela koje ima ovlašćenje da sprovodi izborni proces, poput biračkih odbora, opštinskih, gradskih ili republičkih izbornih komisija.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 1.2.</s><s>Osnovni pojmovi izbornog procesa</s>\n<s>Kako bi u potpunosti shvatili sam izborni proces, neophodno je definisanje njegovih osnovnih pojmova.</s><s>Tu se pre svega misli na političke partije u širem smislu, na izborne sisteme i relevantnu pravnu regulativu koji predstavljaju glavne elemente izbornog procesa.</s><s>Kada je u pitanju definisanje pojma političkih partija, političke nauke i politička teorija daju nekoliko različitih definicija koje su se menjale kroz vreme kao što su se menjali i sami oblici organizacije i funkcionisanje političkih partija.</s><s>Tako je, na primer, francuski politikolog Moris Diverže (Maurice Duverger) pravio distinkciju između masovnih i kadrovskih partija da bi kasnije politička teorija uzela u obzir i takozvane sveobuhvatne partije (catch-all party), da bi se u poslednjih dvadesetak godina u teoriji pojavio i pojam „kartel partija“.7 Međutim, nezavisno od navedenih istorijskih varijacija, ono što se nameće kao zajednička ideja i konstanta jeste da se funkcija političkih partija zasniva na interesnoj sferi u organizovanju vlasti, kao i da su partije nosioci društvenih i sistemskih aktivnosti.8 Određenje njihove funkcije upravo pokazuje kakvu ulogu imaju u izbornoj kampanji.</s><s>Svojim osnovnim političkim i društvenim idejama, političke partije teže da se svojom organizacijom i aktivnostima izbore za političku moć koja im može obezbediti i vladajuću poziciju u društvu.</s><s>U okviru partija postoji različita kategorizacija u odnosu na to koje i kakve političke ideje predstavljaju.</s><s>Tako postoje levičarske, desničarske, socijal-demokratske, liberalne, komunističke i druge partije.</s><s>Na osnovu ovakve kategorizacije zavisi i njihovo političko opredeljenje i društvena uloga koju imaju.</s><s>Kako bi na što adekvatniji način, uz jasno definisane ciljeve ostvarile svoje ideje, svaka politička partija donosi svoj program delovanja u obliku pisanog dokumenta, a najčešće su to programi, statuti, manifesti ili povelje.</s><s>U takvim organizovanim dokumentima „partije definišu svoje opšte i dugoročne ciljeve i na njih se gleda kao na jednu vrstu mandata za delovanje organizacije i članstva“.9</s>\n<s>Na osnovu svojih ideja, političke partije u svojim političkim nadmetanjima bore se za uspostavljanje određenih javnih politika, a jedan od legalnih i uobičajenih načina jeste izborna kampanja.</s><s>U zavisnosti od ishoda izbornog procesa, partijski sistem koji se može uspostaviti počiva na jednopartijskom, dvopartijskom ili višepartijskom modelu.</s><s>Politička partija u svom funkcionisanju uspostavlja izvesnu organizacionu i upravljačku strukturu koja je jasno hijerarhijski postavljena.</s><s>Organizaciona šema stranke ima Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji oblik piramide u kojoj osnovu čine jedinice na lokalnom ili teritorijalnom nivou, ali su i funkcionalno podeljene, dok sam vrh piramide čine različiti partijski organi i tela, šireći se od lokalnog do centralnog nivoa.10</s>\n<s>Partije svoj puni doprinos i angažovanje ispoljavaju upravo u toku izbora, odnosno izborne kampanje.</s><s>Sam pojam izbora, na izvestan način znači instituciju koja suštinski podržava demokratski poredak i način uspostavljanja političkog sistema na osnovu standardnih propisa i vrednosti.</s><s>Izbori se mogu definisati kao: „način/proces selekcije i uspostavljanja osnovnih nosilaca političke vlasti”.11 Izbori se mogu podeliti u više vrsta i u odnosu na različite kriterijume čiju suštinu predstavlja činjenica da li su izbori zasnovani na demokratskim okvirima uz zagarantovanu slobodu odlučivanja ili su koncepcijski formalnog karaktera, gde se partijama i kandidatima nameće konačno izborno rešenje.</s><s>Naravno, postoje i izbori gde je veoma jaka autoritarna moć pojedinca ili partije, pa je samim tim i mogućnost samostalnog odlučivanja veoma mala.</s><s>Kojoj god vrsti da pripadaju, izbori imaju veoma važnu funkciju jer predstavljaju legitiman način uspostavljanja političkog upravljanja koji definiše dalji razvoj države, rešava ključna društvena, socijalna i politička pitanja.</s><s>Na takav način, izborima se uspostavlja specifična veza između vlasti i građana, čime se rešavaju interesna i razvojna pitanja.</s><s>Izbori i način na koji se oni sprovode jesu pokazatelj koliko je jedno društvo razvijeno u demokratskom smislu i koje su to društvene anomalije koje je potrebno otkloniti u budućem razvoju.</s>\n<s>Izbori su veoma važni jer omogućuju svakom građaninu u društvenoj zajednici priliku da utiče na sveobuhvatno stanje u svojoj zemlji i zato ih je neophodno obezbediti kroz zakonske propise, vodeći se takođe međunarodnim standardima gde svaki pojedinac može u regularnom izbornom procesu izabrati svoje političke predstavnike.</s><s>Zato je neophodno kao prvi zahtev obezbediti slobodne i poštene izbore sa realnom političkom borbom.</s><s>To podrazumeva sva aktivna i pasivna biračka prava pojedinca koji mogu da biraju ili mogu biti birani.</s><s>Tu treba isključiti svaku moguću manipulaciju izborne kampanje i izbornog procesa, što je potrebno veoma jasno regulisati zakonskim regulativama.</s><s>Nažalost, veoma često smo svedoci da se najčešće manipulativne radnje odvijaju upravo preko biračkog tela, neregularnim i nerevidiranim biračkim spiskovima, manipulacijom izbornim materijalom kako od štampe tako do brojanja glasačkih listića, Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji nepravilnim teritorijalnim podelama, ali i onemogućavanjem predstavljanja izbornih kandidata i stranaka.</s>\n<s>Obezbeđivanje slobodnih i poštenih izbora mora se odvijati u dužem vremenskom periodu jer se, kao što je rečeno, izbori periodično održavaju.</s><s>Naime, onda kada iz bilo kog razloga prestane mandat izvršne ili zakonodavne vlasti, neophodno je raspisati izbore kada i zapravo počinje ograničeni vremenski period za početak i kraj izborne kampanje.</s><s>To se naziva izbornim ciklusom.</s><s>Izbori mogu biti redovni ili vanredni, a sama procedura i vremenski period ovog ciklusa je određen posebnim zakonskim propisima.</s><s>Period izbornog ciklusa obeležava intenzivna izborna kampanja koja je veoma često uslovljena društvenim i političkim sistemom države, što određuje i samu njenu strategiju.</s><s>Savremena izborna kampanja karakteristična je po angažovanju velikih materijalnih i ljudskih potencijala i resursa, a svi oni imaju jasno pozicioniranu funkcionalnu i stratešku strukturu.</s><s>Zato su materijalni i ljudski resursi veoma povezani u svom delovanju jer jedino tako mogu da omoguće dobar ishod izbornog procesa.</s><s>Veoma često u toku izbornog procesa i kampanje, stiče se utisak da su samo pojedine stavke značajne za izborni rezultat, a tu se najčešće misli na medije.</s><s>Analiza koja sledi će pokazati da u okviru izborne kampanje postoji još mnogo faktora koji podjednako utiču na izborni ishod.</s><s>Tu se veoma često sreću pojedini segmenti izborne kampanje koji izlaze iz okvira propisanih standarda i često su vođeni ličnim, odnosno političkim interesima.</s><s>Najčešće se u okviru posmatračkih misija i izveštaja karakteriše kao kršenje izborne procedure uz obavezne preporuke za otklanjanje nedostataka.</s><s>1.3.</s><s>Izborni sistem i izborni proces u Republici Srbiji Izborni sistem u Republici Srbiji se veoma često menjao što je neretko bilo propraćeno i promenom opšte pravne regulative koja prati izborni proces.</s><s>Nakon donošenja Ustava Srbije 1990. godine, primenjen je po prvi put dvokružni izborni sistem u izborima za Narodnu skupštinu, kada se i prestalo sa prethodnom izbornom praksom baziranom na delegatskom principu.</s><s>Tada su nastale i prve nesuglasice i otpori prema ovom novom izbornom sistemu, kada je tada vladajuća Socijalistička partija Srbije podržala navedeni sistem.12</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Sledeće usaglašavanje izbornog sistema nastupilo je 1992. godine, kada su održani izbori za Veće građana Savezne skupštine Jugoslavije na kojima je predložen mešoviti sistem izbora predstavnika republika, a u kojem je svaka republika bila jedna izborna jedinica.</s><s>Jedna polovina poslanika birana je po većinskom, a druga po proporcionalnom izbornom sistemu.13 Tada je primenjena i Dontova formula za raspodelu glasova, a prag je određen na 5% važećih glasova.</s>\n<s>Proporcionalni izborni sistem se za parlamentarne izbore primenjuje od 1992. godine, a za izbore u lokalnim samoupravama se ovaj sistem primenjuje od 2004. godine (promena izbornog sistema do 2004. godine može se videti u tabeli 1).</s><s>Izborni sistem u Republici Srbiji regulisan je: Zakonom o izboru narodnih poslanika 129/2007, 34/2010 - odluka US i 54/2011), kao i Zakonom o izboru predsednika Republike Kada su u pitanju parlamentarni izbori koji uglavnom zaokupljuju najviše pažnje, obzirom da od njih direktno zavisi formiranje Vlade, odnosno, “utvrđivanje i vođenje politike” (čl.123, Ustav 2006), potrebno je naglasiti da je propisano da Republika Srbija predstavlja jednu izbornu jedinicu u kojoj se primenjuje proporcionalni izborni sistem na osnovu izbornih listi i kasnijom raspodelom poslaničkih mandata.</s><s>Mandati se određuju srazmerno dobijenim glasovima, a celokupne izbore nakon raspisivanja vodi Republička izborna komisija čiji mandat traje četiri godine, sa biračkim odborima koji se menjaju na svakim izborima.</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Tabela 1. Razvoj izbornog sistema u Republici Srbiji14 Godina</s>\n<s>Svi propisani standardi koji se tiču prava glasa, mogućnosti izbora i slobode odlučivanja, zakonski su regulisani i usko povezani sa međunarodnim standardima.</s><s>Tako političke stranke i organizacije registrovane kao grupe građana, nakon prikupljanja i Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji verifikovanja potpisa overenih od strane notara u najmanjem broju od 10,000 građana, podnose Izbornoj komisiji svoje izborne liste.</s><s>Na pomenutim izbornim listama može da bude najviše 250 kandidata koliko i broji parlamentarna skupština Republike Srbije.</s><s>Ostale proceduralne aktivnosti izborne kampanje i procesa koji su usko vezani za dalji tok izbora od njegovog početka do kraja i kada se saopštavaju rezultati, posebno su propisani u zakonskim regulativama čime se garantuje ispravnost sprovođenja izbornog procesa.</s><s>Republika Srbija svoj izborni sistem i izborni proces sprovodi poštujući preporuke i propisane standarde koji obezbeđuju kvalitativno zadovoljavajući izborni proces.</s><s>Mnogi akteri koji svoje aktivnosti raspoređuju u zavisnosti od perioda izbornog ciklusa, uzimaju učešće u adekvatnom sprovođenju izbornog procesa.</s><s>Ključnu ulogu u svim periodima izbornog procesa ima Centralna izborna komisija koja prati izborni proces od početka predizbornog dela sve do samog kraja postizbornog perioda.</s><s>Osnovna uloga Centralne izborne komisije zapravo jeste da koordiniše rad izbornih komisija, da prati sam tok predizborne i izborne kampanje koja mora biti usklađena sa propisanom pravnom regulativom, da vrši kontrolu i nadgledanje proceduralnih aktivnosti svih aktera izbornog procesa, a takođe ima ključnu ulogu i obavezu u prikupljanju i saopštavanju rezultata nakon održanih izbora.</s><s>U tom kontekstu, nadležna je i da rešava posebne i pojedinačne prigovore koje podnose relevantni učesnici izbornog procesa i to u vremenskom roku koji je zakonom propisan.</s><s>Njen rad se bazira na izradi akcionog plana koji se sastoji od niza predviđenih aktivnosti i delovanja u okviru izbornog procesa (tabela 2).</s><s>Tabela 2. Okvirni akcioni plan aktivnosti komisije R/B Aktivnost</s>\n<s>Rad Centralne izborne komisije, kao i rad svih ostalih izbornih komisija poput opštinskih i gradskih, mora biti javan i dokumentovan u svim preduzetim radnjama, a u Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji skladu sa propisima koji su regulisani zakonom.</s><s>Tu se kao obavezna dokumentacija navode različita rešenja i evidencije o imenovanjima biračkih odbora i tela, a takođe se vodi protokoralna knjiga i zapisnici sa održanih sednica ili sastanaka komisije.</s><s>Prema priloženoj tabeli 2, uočava se da se svaka predviđena aktivnost realizuje sa jasnim ciljem koji određuje šta je svaki naredni korak koji je neophodno preduzeti, ali i ko pojedinačno preuzima odgovornost kako bi proces bio kvalitetno i sigurno odrađen.</s><s>Takođe, kao što se može videti, akcioni plan je ciljano formulisan u odnosu na vremenski okvir koji se mora poštovati zbog datuma propisanog kao izborni dan čiji rokovi počinju da teku po njegovom utvrđivanju.</s><s>Svaki deo akcionog plana mora imati jasne smernice u odnosu na raspoložive resurse koji će se koristiti - bilo da je reč o ljudskom ili materijalnom domenu, a kao dobra odredba akcionog plana neophodno je poštovanje komunikacija između svih učesnika akcionog plana, što uključuje komisije i direktne aktere izbornog procesa, poput stranaka i političkih kandidata koji se biraju.</s><s>Zato se i sam skup nadležnosti koje imaju posebno određuje izbornim zakonima kako bi izborni proces protekao bez dodatnih kršenja procedure.</s><s>Komisija ima obavezu, ali i nadležnost da preda privremene kao i konačne biračke spiskove, da dâ saglasnost za dostavljanje izbornog materijala, da propiše standarde za biračka mesta, kao i da objedini sve priložene rezultate sa glasačkih mesta za čiji ishod i pravilno brojanje na biračkom mestu i odgovara.</s>\n<s>Svaka posebno definisana i zainteresovana strana u izbornom procesu mora da se rukovodi posebnim pravnim regulativama države, ali i međunarodnim smernicama iz oblasti koju strana zastupa, odnosno preuzima odgovornost.</s><s>1.4.</s><s>Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima OEBS-a Prepoznajući potrebu za daljim promovisanjem standarda u ovoj oblasti zasnovanim na vrednostima evropskog izbornog nasleđa, Venecijanska komisija usvojila je i Rukovodeće principe pravnog regulisanja delatnosti političkih partija na 84. zasedanju u oktobru 2010. godine.</s><s>Oni služe kao alat za podršku zemljama članicama Saveta Evrope i OEBS-a u formulisanju pravnih okvira usaglašenih sa obavezama OEBS-a i drugim međunarodnim standardima u cilju pravilnog osnivanja, razvoja i funkcionisanja političkih partija, kao i realizacije izborne kampanje.15</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima16 stavlja snažan akcenat na transparentnost finansiranja političkih partija i izbornih kampanja.</s><s>Shodno tome, mnoge preporuke izbornih eksperata i međunarodnih posmatrača imaju za cilj da poboljšaju odgovornost i transparentnost po pitanju javnog i privatnog finansiranja.</s><s>Često se mehanizmi izveštavanja i sprovođenja za finansiranje kampanja smatraju isuviše slabim.</s><s>Komitet ministara Saveta Evrope je 2004. godine prepoznao „značaj Kodeksa dobre prakse u oblasti izbora koji odražava principe evropskog izbornog nasleđa kao referentnog dokumenta Saveta Evrope u ovoj oblasti i kao osnov za moguće dalje unapređenje pravnog okvira za demokratske izbore u zemljama Evrope”.17 Kodeksom se jasno definišu ustavni principi izbornog prava koji obuhvataju: opšte, jednako, slobodno, tajno i neposredno biračko pravo, učestalost izbora, okvirne uslove za organizaciju odgovarajućih izbora poput poštovanja ljudskih prava, stabilnosti izbornog zakonodavstva i proceduralne zaštitne mere, kao što su organizacija izbora od strane nepristrasnog organa i delotvoran sistem žalbi i posmatranja.</s>\n<s>Primena utvrđenih standarda i smernica iz svake sfere izborne kampanje omogućava promovisanje primene procesnog pristupa i razmišljanja zasnovanog i na riziku, jer osiguravanjem dostupnosti svih relevantnih i dokumentovanih resursa potrebnih za sistem upravljanja kvalitetom u samom procesu komunikacije, može doći do izvesnih nepodudarnosti.</s><s>Zato je komunikacija jedan od značajnijih segmenata u kompletnom izbornom procesu jer ona prva omogućava ostvarivanje zacrtanih ciljeva i želja svih aktera izbornog procesa.</s>\n<s>omogućava usmeravanje i pružanje podrške osobama koje doprinose efikasnosti sistema upravljanja kvalitetom, a koje mogu da promovišu i sam kvalitet celokupnog procesa.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 2. DOBRA PRAKSA ZA UNAPREĐENJE KVALITETA IZBORNOG PROCESA - OSCE PRIRUČNIK</s>\n<s>U cilju praćenja i kontrole sprovođenja izbornog procesa, formirano je u okviru OEBSa i Kancelarije za demokratske institucije, telo koje se bavi praćenjem i sprovođenjem demokratski izabranog izbornog procesa.</s><s>Od njegovog formiranja do danas posmatrano je više od tri stotine izbora, što uliva poverenje da su izbori održani sa puno odgovornosti, kao i da se izborni proces u zemljama članicama odvija na transparentan i standardno propisan način.</s>\n<s>Pored uloge koju imaju posmatrači OEBS-a da izbore posmatraju, njihova uloga je od velikog značaja i u pomoći koju pružaju njihovim članicama u poboljšanju i otklanjanju nedostataka izbornog procesa.</s><s>Od otklanjanja nedostataka zavisi dalji uspešan razvoj i primena izbornih standarda.</s><s>To se najčešće odvija objavljivanjem konačnog izveštaja o nekom izboru sa posebnom naznakom na uočene nedostatke, kao i otklonjene nedostatke prethodnog izbornog perioda.</s>\n<s>Za posebnu pomoć u realizaciji izbora izrađen je Priručnik za praćenje preporuka za unapređenje izbornog procesa koji pomaže članicama da lakše sprovedu izbore i otklone sve nedostatke, ali pre svega da prate određene preporuke.</s><s>Namenjen je svim učesnicima izbornog procesa, od političkih aktera do medija.</s><s>Sam priručnik ima sedam posebno tematski uokvirenih poglavlja, a svako poglavlje ima svoju posebnu vrednost i značaj u segmentu izbornih preporuka.</s><s>Za potrebe ovog rada, biće izdvojen i prikazan značaj trećeg poglavlja ovog Priručnika, obzirom da je vezan za međunarodne standarde i propise u ostvarenju i realizaciji preporuka.</s>\n<s>Demokratski izbori su baza na kojoj počiva koncepcija OEBS-ove postavke izbora svake države i u tu svrhu postoji preporuka da njihovi predstavnici u ulozi posmatrača prate izborni proces i na indirektan način ukazuju na nedostatke date u vidu preporuka koje treba otkloniti.</s><s>Tu se ističe i osnovna svrha ovog posmatranja, a to je objektivna ocena sprovedene izborne procedure po pitanju poštovanja međunarodnih standarda i usvojenog nacionalnog Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji zakonodavstva.</s><s>Svaki segment tog procesa se posebno ocenjuje uz izdvojene preporuke za poboljšanje budućih izbora u državi.</s>\n<s>Posmatranje izbora od strane OEBS-a od velikog je značaja.</s><s>Ovo telo je na taj način u prilici da prati razvoj demokratskog pravca kojima se država kreće, čime mogu na određeni način ukazati na kršenje ili poštovanje demokratskih principa.</s><s>To je posebno važno u domenu ljudskih prava jer su demokratski izbori dobar način da se ispoštuju zagarantovana ljudska prava u slobodu izbora.</s>\n<s>Kako bi na što adekvatniji način svojim članicama obezbedio mogućnost poboljšanja izbornog procesa, ali i otklanjanje nedostataka, organizuju se različite aktivnosti poput seminara, radionica i savetovanja koje na najbolji način omogućuju sprovođenje preporuka.</s><s>Potencijalni problemi koji mogu nastati u izbornom procesu mogu se na najefikasniji način prevazići, ukoliko se sistemski radi na usvajanju preporuka koje daje OEBS, a u okviru kojih se svi akteri izbornog procesa aktivno moraju uključiti.</s><s>To se pre svega odnosi na vladajuću društvenu strukturu na svim nivoima vlasti, jer su oni procesno najodgovorniji u izbornom procesu.</s><s>U praksi se veoma često dešava da se ne poštuju sve zadate preporuke, a mogući razlozi za ovakve situacije su18 sledeći: ➢ Stavovi i gledišta vladajuće političke strukture kojoj nije cilj uvođenje promena i poštovanje preporuka kako bi zadržala svoj vladajući položaj; ➢ Parlamentarna većina i podrška u promenama često vidi mogućnost da prihvaćena reforma u izbornom procesu dovodi do političkih podela, a takođe vidi šansu u promeni aktuelnog ustava države;</s>\n<s>➢ Finansijski nedovoljno razvijena država koja nije u mogućnosti da obezbedi materijalna sredstva podršci preporuka jer nema mogućnost finansiranja u promene koje slede u infrastrukturi;</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji ➢ Neprihvatanje preporučenih promena jer nisu usaglašene sa interesima partnera iz nacionalnog okruženja, pa se kao takve ne uklapaju sa nacionalnom idejom.</s><s>Sve zadate preporuke od strane međunarodnih organizacija koje su aktivno uključene u izborni proces, a koje pružaju svaki vid podrške u tehničkom i organizacionom smislu, ne prihvataju sve države podjednako.</s><s>To zavisi od same države koja ima mogućnost da izabere kojim će putem da se razvija njena izborna procedura.</s><s>Ostaje činjenica da jedini put razvoja demokratskih načela vodi preko izbornog procesa koji se odvija u skladu sa međunarodnim standardima i na transparentan način.</s>\n<s>Treba naglasiti da ODIHR vrši svoju posmatračku misiju u državama članicama OEBS-a na njihov zahtev i da se posmatranje ne odvija u periodu aktivnosti pre izbora ili tokom izbornog procesa zbog mogućnosti pristrasnosti i neobjektivnosti u izveštavanju.</s><s>Preporuke koje su navedene u konačnom izveštaju svrstane su u one koje su prioritetne i one koje mogu da se odlože u promenama.</s><s>Njihova posmatračka misija u nekim slučajevima može biti i odložena zbog objektivnih okolnosti koje su vezane za finansije ili ljudski potencijal.</s><s>Zato postoje izvesni indikatori koji određuju njihovu posmatračku misiju koji se baziraju na sledećim činjenicama19: ➢ Realne potrebe i interesovanje vlade neke države da sprovede adekvatne reforme u izbornom procesu kada je neophodna pomoć ODIHR-a u smislu planiranja i stručne organizacije;</s>\n<s>➢ Poštovanje prethodno datih preporuka pri čemu nisu ispoštovane sve odredbe i zato je moguće nastajanje izvesnih spornih situacija na narednim izborima; ➢ Svaka preporuka koja se želi usvojiti iziskuje izvesno vreme kako bi se sve zainteresovane strane usaglasile i promena evidentirala u zakonske okvire države, ali je veoma čest slučaj da je to vreme nedovoljno te je zato potrebno za naredne izbore izdvojiti prioritetne promene koje se mogu realno vremenski usaglasiti; ➢ Vrednovanje izbornog procesa pri čemu bi se sagledali svi učesnici kao akteri koji bi na komplementaran način sarađivali i dopunjavali se u svojim aktivnostima.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 3. PRIMENA STANDARDA ISO/TS 17582:2014 U IZBORNOM PROCESU</s>\n<s>Standard je pojam koji etimološki svoje značenje određuje od sredine dvanaestog veka i koji se najpre bazirao na značenju simbola države kao što je zastava, da bi kasnije svoje značenje proširio na oblast kvaliteta, pravila ili posebne vrednosti koje prate različite oblasti života i rada.20</s>\n<s>Definisanje same reči standard je, prema navodima Međunarodne organizacije za standardizaciju, dokument koji je unapred utvrđen određenim koncenzusom, a kao takav i priznat, i u kome se određuju opšta i višekratna primena pravila, karakteristika i smernica, gde se kroz aktivnosti mere njihovi rezultati i postiže optimalni nivo poslovnosti za određenu oblast21.</s>\n<s>Ako se na ovaj način posmatra standard, može se primetiti da je to oblik izražavanja u nekoj oblasti koji može poslužiti kao prihvatljiv i modalitetni način za određene oblasti koje imaju svoj očekivani kvalitet.</s><s>Takođe se može odnositi na izvesne proizvode ili usluge.</s><s>Primena samih standarda u nekoj delatnosti, predstavlja deo svesnih aktivnosti organizacije koja želi da postigne izvestan nivo kvaliteta poslujući prema određenim modelima koji su pokazali upotrebljivost u širem kontekstu poslovanja u drugim, istim ili sličnim organizacijama.</s>\n<s>Kako bi se postigla ujednačenost u kvalitativnom smislu kod primene standarda, postoje propisani standardni zahtevi od strane međunarodnih, regionalnih i nacionalnih organizacija, a kojima se propisuju osnovni i minimalni uslovi za primenjivanje u pojedinim oblastima.</s><s>U okviru tih formalnih organizacija koje propisuju standarde postoje brojne razlike i u samoj definiciji standarda i standardizacije, a svaka definicija je deo načina usmerenja organizacije i njihove opredeljenosti za pojedinačne delatnosti.</s><s>Takođe, postoje i brojne neformalne organizacije za standardizaciju koje na svoj način definišu standarde, a vođene su uglavnom posebnim motivacionim usmerenjima poslovanja.</s><s>Definisanje standarda, kao i pratećeg termina standardizacije prati neusaglašenost u konkretnom određivanju i često se ne nalazi jedinstveni koncenzus u određivanju kod svih formalnih ili neformalnih organizacija koje se bave ovim pitanjem.</s><s>Svaka definicija se na Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji svoj način bavi određenjem posebnih tehnika, metoda ili uslova u kojima se primenjuje ili uvode posebno definisani standardi.</s>\n<s>Osnovne odredbe koje se koriste pri definisanju standarda su posebne ideje, osobine ili namene samog standarda ili standardizacije.</s><s>Najpre se definisanje i uvođenje posebnih standarda primenjivalo u oblasti industrije, da bi kasnije sa sveukupnim razvojem društva svoju primenljivost dobili i u ostalim ljudskm delatnostima kao što su usluge.</s><s>Savremena gledišta po pitanju definisanja standarda se opredeljuju za odredbe koje sadrže izvesne specifičnosti kojima se rešavaju određene nedoumice ili određuju konkretni predmeti u cilju rešavanja predmetnih nedoumica.</s><s>Osnovu ovih definicija čine rešenja koja imaju zajedničke problemske situacije i omogućavaju interesna rešenja više istovetnih ili sličnih organizacija.</s>\n<s>Shodno tome može se reći da su direktni korisnici pojedinih standardizovanih formi različite organizacije, preduzeća, institucije ili pojedinci koji učestvuju na bilo koji način u procesu testiranja usluga, proizvodnje, sertifikovanja ili akreditacionim ciklusima kojima žele da svoje proizvode ili usluge dovedu do visokog nivoa kvaliteta i time zadovolje potrebe svojih korisnika ili potrošača.</s><s>Upotreba i uvođenje standarda uglavnom je stvar opredeljenja samog menadžmenta i upravljačkih struktura, ali se često sreću primeri da ukoliko neka organizacija vidi dobar primer u primeni odgovarajućeg standarda, tada i sama teži da iste standarde uvede i primenjuje.</s>\n<s>Kada se sagledaju standardi, primećuje se da oni nemaju jasno definisan samo jedan cilj, već se ciljevi rasprostiru u više segmenata zarad obezbeđivanja lakše, efikasnije i funkcionalnije komunikacije, a istovremeno smanjila različitost poslovanja istih ili srodnih društvenih ili privrednih oblasti.</s><s>Uporednom primenom standarda, interes zadovoljnog korisnika se stavlja na prvo mesto uz istovremenu usmerenost na očuvanje i bezbednost životnog okruženja ljudi.</s><s>Udruživanjem sa ostalim navedenim ciljevima, lakša je globalna povezanost u svetu privrede i poslovanja.</s><s>Moderan način života, kao i sva ekonomska i politička kretanja u svetu, umnogome su uticali da standardizacija dobije i svoj politički karakter.</s><s>Uopšteno sagledano, primetno je da sa razvojem društva u celini (odnosi se na razvoj društvenih i tehnoloških promena), oseća se sve veći uticaj standardizacije u političkom životu neke države, te se često nameće i kao neophodnost za praćenje svih društvenih ili industrijskih promena.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Savremena društvena kretanja u političkom životu pojedinih država imaju primetnu potrebu da sprovedu pojedine standarde i to posebno u oblasti međunarodnog prava koje je u pojedinim oblastima fleksibilnog karaktera.</s><s>Ovom primenom bi se obezbedilo poštovanje osnovnih načela ljudskih prava.</s><s>Jedna od takvih oblasti jesu i izbori, odnosno izborni sistem države pri čemu bi se sprovođenjem i poštovanjem izvesnih standarda usmerile izborne aktivnosti koje mogu da osiguraju kvalitativno zadovoljenje birača izbornim procesom.</s><s>Uvođenje, primena i poštovanje standarda u izbornom procesu usaglašena je sa specifičnim zahtevima sistema upravljanja same izborne organizacije.</s><s>Specifični zahtevi koji su pred izbornim organizacijama su22: a) spremnost i sposobnost da upravljaju izborima tajnim glasanjem koje obezbeđuje pouzdane, tačne i relevantne rezultate koji su transparentni, slobodni i pošteni i koji su u skladu sa izbornim zahtevima;</s>\n<s>3.1.</s><s>Osnovne postavke standarda b) u okviru uspostavljenog pravnog okvira, imaju za cilj da povećaju učešće građana, kandidata, političkih organizacija i drugih izbornih zainteresovanih strana kroz efektivnu implementaciju sistema izbornog upravljanja kvalitetom, uključujući procese za kontinuirano poboljšanje.</s>\n<s>Procesom izborne kampanje rukovodi izborno telo koje u određenom izbornom periodu, uključujući i predizborne i postizborne aktivnosti, kontroliše i sprovodi celokupnu izbornu kampanju.</s><s>U samom izbornom telu su stalne i privremene organizacije, osnovane i grupisane kao podrška određenim stručnim i menadžerskim poslovima u okviru kampanje.</s><s>Ovaj međunarodni standard je zasnovan na principima upravljanja kvalitetom opisanim u okviru serije ISO 9000 standarda, sa naznakom i podserijom ISO 9001:2015 Quality management systems.23 Opisi u okviru ovog standarda uključuju sagledavanje svakog principa tj. obrazloženje zašto je princip važan za organizaciju - u ovom slučaju, izborno telo namenjeno izbornoj kampanji.</s><s>Neki od navedenih principa koriste se za povezivanje prateće i tipične akcije izborne kampanje kako bi krajnji učinak bio u skladu sa navedenim postavljenim principima.</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji − liderstvo kao polazno interesovanje glasača, ali i aktera izborne kampanje; − angažovanje ljudi;</s>\n<s>− proces pristupa pripreme izborne kampanje: od postavke izbornih listi, pravila ponašanja aktera kampanje, izrada glasačkih listića, izbornih komisija i posmatrača;</s>\n<s>− poboljšanje kvaliteta menadžmenta na osnovu prethodnih iskustava i analiza koje su sledile nakon konačnih izveštaja; − donošenje odluka zasnovanih na dokazima koje su proistekle na osnovu prigovora i žalbi ovlašćenih strana u izbornoj kampanji; − upravljanje odnosima kao završni princip postavljanja kvaliteta upravljanja izbornom kampanjom, a koji obuhvata koordinaciju, praćenje, izveštavanje i analizu nakon završetka izborne kampanje.</s><s>Kako bi celokupna izborna kampanja protekla po ustanovljenim i poštovanim standardima, neophodno je ispunjenje određenih uslova koji se odnose na izborni sistem upravljanja kvalitetom izborne kampanje24: To su: • javne institucije koje imaju pravnu i administrativnu odgovornost za pripremu i vođenje izbora u skladu sa pravnim okvirom zemlje.</s><s>Njihova odgovornost obuhvata sve aspekte sprovođenja izbora i uključuje srodne aktivnosti poput referenduma, građanskih inicijativa ili ukidanje mandata i glasanja; • outsourcing u izbornom procesu, odnosno puna saradnja sa svim relevantnim institucijama koje mogu da pruže adekvatnu podršku u izbornoj kampanji za izborni sistem upravljanja kvalitetom.</s>\n<s>Izborna kampanja u sebi sadrži niz procesnih radnji koje treba da uključe svaki deo izbornog procesa, pri čemu je od velikog značaja izrada i razvoj plana same izborne službe menadžmenta.</s><s>Ta služba izbornog menadžmenta u specifičnim uslovima, a u okviru pravnih normi države, svojom logistikom pomaže izbornom telu da na adekvatan način sprovede izbornu kampanju.</s><s>Kompletan dokumentovani materijal koji se u toku izborne kampanje postavi i transparentno objavi, trajno se čuva kao dokumentovani dokaz o sprovođenju izborne kampanje.</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Logistika koju pruža menadžerska struktura je od velikog značaja, jer je sistem upravljanja kvalitetom u tom kontekstu prisutan uz stalnu podršku, ali i analitičku obradu dokumentovane ili elektronske građe.</s><s>Sama metodologija izrade infrastrukturne i logističke podrške veoma je složen sistem i uključuje mnoge faktore (slika 1).</s><s>Slika 1. Koncepti vezani za izbornu infrastrukturu i logistiku, izvor25 Priprema procesa realizacije izborne kampanje počinje od registracije biračkog tela, odnosno registracije građana sa pravom glasa.</s><s>Pravilno rukovođenje u ovom segmentu pripreme izbora predstavljaju jedan od preduslova za dalju uspešnu kampanju.</s><s>Osim registracije biračkog tela, neophodna je i registracija političkih stranaka, grupe građana i pojedinaca kao direktnih učesnika u izbornoj kampanji.</s><s>Verifikacija regularnosti prijavljenih učesnika (sa jedne strane birača, a sa druge političkih aktera), daje početnu osnovu daljeg izbornog procesa.</s><s>U ovom postupku se vide prvi početni procesi upravljanja kvalitetom jer je neophodno izvršiti osnovne analize zastupljenosti u kampanjskom procesu.</s><s>Period od registracije do samih izbora predviđen je za pripremu ostalih radnji izborne kampanje.</s><s>Tada treba pratiti regularnost kampanje u smislu medijske pažnje, podjednake zastupljenosti svih političkih aktera, ali i finansiranja same kampanje.</s><s>Proces u kojem se meri kvalitet upravljanja zastupljen je u praćenju i analizi poštovanja postavljenih standarda i angažovanja svih učesnika izborne kampanje.</s><s>Sam tok glasanja, regularnost izbornog mesta uključujući i komisiju i tehničke uslove, upravljački sistem kvaliteta se meri prisustvom posmatrača koji su ovlašćeni da prate izborni proces.</s><s>Registracija političkih stranaka i kandidata Finansijski nadzor stranaka</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Nakon završenog procesa glasanja, potrebno je obezbediti pravilno evidentiranje svih glasova, glasačkih listića i potpisa na samim izveštajima komisije.</s><s>Svaka neregularnost krši osnovne postavljene standarde koji umanjuju kvalitet izborne kampanje i dovode do neregularnosti izbornog procesa.</s>\n<s>Kvalitet menadžmenta se upravo ogleda u celom toku izbornog procesa jer je neophodno u svakoj navedenoj fazi pružiti svaki mogući vid podrške i tumačenja izbornog procesa.</s><s>Izrada posebnih statističkih podataka nakon okončanja procesa nužnost je koja ima za cilj transparentnost i prikaz utvrđenih nedostataka koje bi trebalo korigovati u novom izbornom procesu.</s>\n<s>Sam izborni proces, ukoliko se poštuju svi standardi, primenljiv je u svakoj zemlji uz izvesne korekcije, a sprovodi se i u najvećem izbornom procesu koji sprovodi Evropska unija kada je u pitanju Evropski parlament.</s>\n<s>3.2.</s><s>Standardi OEBS-a za praćenje izbornog procesa Izborni proces je jasno definisan i postavljen u sklopu mnogih međunarodnih sporazuma koje su države potpisale, čime daju punu saglasnost za poštovanje demokratsko organizovanih izbora.</s><s>Neki od tih dokumenata su Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao i Kopenhagenski dokument.</s><s>Svaki od ovih dokumenata, države potpisnice obavezuje na poštovanje ljudskih i izbornih prava, čime se nameće obaveza poštovanja i svih drugih međunarodnih standarda o izbornom procesu.</s>\n<s>Kao vodeća institucija ODIHR u okviru organizacije OEBS-a, ima značajnu ulogu i nadležnost za praćenje, preporuke, kao i različite druge aktivnosti vezane za izborni proces, te za nadgledanje i sprovođenje istih u državama potpisnicima sporazuma.</s><s>Njena uloga se smatra ključnom u razvoju nacionalnog zakonodavstva u izbornim procesima svake države, ali i za razvoj i usaglašavanje standardnih zahteva.</s><s>Pored obaveze da države poštuju i sprovode ove preporuke, uloga ODIHR je i savetodavna pri pružanju bilo kakve pomoći za izborni proces.</s><s>Svoju misiju o ispunjenosti propisanih obaveza kontinuirano prati OEBS, stalnim razmatranjima u okviru svojih skupština i sastanaka gde se istovremeno prati i efikasnost sprovođenja zadatih standarda i preporuka.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Svaka tako sprovedena aktivnost pruža mogućnost potvrđivanja uloge koju ima ODIHR u realizaciji izbornog procesa gde se i ostvaruje značajna saradnja sa Ujedinjenim nacijama koje su ključne u sagledavanju poštovanja ljudskih prava i demokratskih principa izbornih procesa.</s><s>U tom segmentu se posebno ističe praćenje i preporuke koje se odnose na poštovanje prava slobode izbora svih društvenih grupa bez diskriminatorskih elemenata za bilo koju društvenu grupaciju, kao što su žene, invalidi, migranti, nacionalnost i slično.</s><s>Dobra baza kao obavezujuće uloge jesu ugovori koje države članice Ujedinjenih nacija potpisuju, čime daju punu saglasnost za poštovanje svih ugovorenih prava.</s><s>Za obezbeđivanje poštovanja ugovora, vrši se stalno praćenje i nadzor u državama potpisnicima gde se po evidentiranju nepravilnosti u bilo kom segmentu, reaguje preporukom za otklanjanje uočenih nedostataka.</s><s>Drugi standardni mehanizam praćenja izbornog procesa i poštovanja ljudskih prava jeste uloga koju ima Savet Evrope, koji takođe u svojim protokolima ima obavezujuće članove o poštovanju slobode mišljenja i izjašnjavanja u procesu izbora.</s><s>U okviru Evropskih sudova moguće je i razmatranje pojedinačnih prijava o kršenju bilo kog segmenta ljudskih prava tokom trajanja izbora i to onda kada su se u domaćem sudstvu ispoštovale sve propisane procedure.</s>\n<s>Pored standardnog praćenja izbornog procesa, Savet Evrope posebnu pažnju posvećuje i donošenju i usavršavanju posebnih dokumenata koji se poput preporuke i uputstava zemljama članicama nude u praktičnoj primeni izbora.</s><s>Tu je najznačajniji Kodeks dobre prakse, koji daje osnovne smernice za proces realizacije i izmene izbornog procesa, kao i preporuke za prevazilaženje izvesnih poteškoća koje se mogu objektivno javiti u nekoj državi.</s><s>U okviru Saveta Evrope postoji još jedan značajan segment koji se bavi procesom izbora i odnosi se na mogućnost i zaštitu od koruptivnog delovanja u finansijskoj sferi gde je neophodno uključiti finansijsku kontrolu političkim strankama učesnicama izbornog procesa kako bi se onemogućilo finansiranje političkih stranaka bez kontrole.</s><s>Pored Ujedinjenih nacija i Saveta Evrope, kontrolu izbornog procesa mogu da vrše i Zajednica nezavisnih država i Organizacija američkih država, a u sklopu država koje su članice i potpisnice ovih organizacija.</s>\n<s>U ostvarivanju i realizaciji svih preporuka koje će na adekvatan način omogućiti izborni proces, obavezujuća je i Deklaracija o principima međunarodnog posmatranja izbora (DOP) koja uključuje primenu profesionalnih standarda za praćenje izbornog procesa.</s><s>U Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji okviru Deklaracije, propisano je kako i na koji način ODIHR može i treba da posmatra izbore, kao i način izveštavanja i donošenja značajnih i prioritetnih preporuka određenoj državi.</s><s>Deklaracija ima obavezujuću ulogu za učesnike posmatračke misije, a da bi se dodatno obezbedila objektivnost izveštavanja doneta je i Deklaraciju o globalnim principima za nestranačko posmatranje izbora od strane građanskih organizacija u okviru koje je cilj ostvarenje transparentnosti uključivanjem građana u posmatračke krugove koji će svojim učešćem dati određena mišljenja i preporuke za otklanjanje uočenih nedostataka i poboljšanje izbornog procesa.</s>\n<s>Prilikom praćenja izbora, ODIHR se rukovodi izvesnim principima koji služe kao podrška u realizaciji preporuka.</s><s>Osnovni principi kojima se rukovodi ODIHR su26: ➢ Praćenje ODIHR-a poštovanjem potpisanih i ugovorenih sporazuma koji imaju obavezujući karakter kako bi se poštovali demokratski principi izbora čime vrši promociju i podršku u posmatračkoj misiji; ➢ Učešće ODIHR-a u izbornom procesu se isključivo sporovodi na upućeni zahtev države koja sprovodi izbore;</s>\n<s>➢ Uz poštovanje potpune slobode organizacionog postupka izbornog procesa u državi, ODIHR svoje posmatračko učešće mora da bazira na potpuno nepristrasan način, čime zadržava svoju neutralnost i apsolutnu objektivnost u konačnom izveštaju;</s>\n<s>➢ Usklađivanjem svojih obaveza uključujući raspoloživa finansijska sredstva i vreme, ODIHR svoje aktivnosti prilagođava po prioritetu i potrebama države gde se izbori sprovode;</s>\n<s>➢ ODIHR pruža potpunu podršku u reformskim promenama izbornog procesa pri čemu svoje aktivnosti usmerava na razvoj upravljačkih kapaciteta, konsultaciju i podršku političkim stranama da se aktivno uključe u promovisanje i poštovanje međunarodnih propisa i potpisanih obaveza koji se tiču standardnih zahteva; ➢ Podstiče učešće manjih grupa koje su zastupljene u praćenje izbora, čime želi da podstakne i političku raznolikost kao osnovu demokratskog uređenja države; ➢ Kordinatorski</s>\n<s>➢ Svaku svoju aktivnost ODIHR sprovodi kroz transparentnost i javnost u radu; Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji ➢ Analitički pristup u radu ODIHR-a obezbeđuje da se ovi mehanizmi praćenja stalno i u kontinuitetu poboljšavaju na dobrobit svih učesnika izbora; ➢ Podrška ODIHR-a svim posmatračkim strukturama da podnesu izveštaje i predlože preporuke za poboljšanje izbornog procesa u državi.</s><s>3.3.</s><s>Ciklus posmatračke misije OEBS-a</s>\n<s>Period u kojem se odvijaju sve vrste aktivnosti vezane za izbore jeste izborni ciklus koji ima posebne aktivnosti.</s><s>Svaka pojedinačna aktivnost raspoređena je u okviru posebnih perioda koji se usmeravaju na predizborne, izborne i posleizborne aktivnosti.</s><s>Rad ODIHR u svakom tom periodu je veoma aktivan, ali se u okviru predizbornih i izbornih aktivnosti fokusira na savetodavno učešće, dok se puna implementacija rada ODIHR odvija u postizbornom periodu.</s><s>Tada se uključuje svojim punim posmatračkim kapacitetima, objavljuje i predstavlja konačne izveštaje, ali i aktivno prati sprovođenje i poštovanje utvrđenih preporuka.</s><s>Nakon tog perioda, postoji i mogućnost uključivanja i misije procene primene preporučenih aktivnosti.</s><s>Ciklusni proces sa uključenim aktivnostima prikazan je na Slika 2. Ciklus izbornih aktivnosti po periodima, izvor27 Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Objavljivanje konačnog izveštaja vrši se nakon dva meseca od održanih izbora, kada se kao konačna verzija izveštaj dostavlja državi gde su izbori održani, ali i svim učesnicima izbornog procesa - medijima, međunarodnim organizacijama i akademskim zajednicama.</s><s>Izveštaj je javnog karaktera i objavljuje se na veb portalu ODIHR-a.</s><s>Osnovnu sadržinu izveštaja čine preporuke koje su na taj način dostupne za razmatranje svim zainteresovanim stranama izbornog procesa, a bazirane su na svemu uočenom u toku izbornog procesa.</s><s>Preporuke se mogu odnositi i na različite proceduralne, ali i suštinske nedostatke koje je potrebno i zakonski regulisati.</s><s>Uglavnom su veoma konkretne, a kao prioritetne preporuke navode se na kraju izveštaja u obimu od najviše deset stavki.</s><s>U samom predstavljanju izveštaja, svi učesnici punopravno učestvuju u razmatranju preporuka i nalaze rešenja za njihovo otklanjanje.</s>\n<s>Nakon predstavljanja konačnog izveštaja i kada su se zainteresovane strane usaglasile za uvođenje datih preporuka, sledi period praćenja i procene aktivnosti koje država preduzima u poštovanju preporuka.</s><s>Procesu izmena potrebno je pristupiti nakon završetka izbora kako bi se svi nedostaci na vreme otklonili pre novih izbornih procesa.</s><s>Ponekad su promene fundamentalnog karaktera i za njih je potrebno obezbediti duži vremenski period, ali i saglasnost političkog koncenzusa.</s><s>To se najviše ogleda u promeni zakonskih odredbi izbornog procesa koji mora da prođe izvesnu proceduralnu šemu do usvajanja.</s><s>Sama procena praćenja navedenih preporuka od strane ODIHR-a u praksi se pokazala kao dobar primer razvoja i poštovanja standarda izbornog procesa.</s><s>Odnosi se na to da je u pojedinim državama došlo do razvoja visokog stepena odgovornosti vladajućih političkih struktura u sprovođenju izbora i razvoja stabilnog zakonskog okvira koji se primenjuje u izbornom procesu, što je uslovilo niz reformi u procesnom i edukativnom smislu kod političkih aktera i birača kao izbornog potencijala.</s><s>Pozitivan efekat u praćenju primene preporučenih izmena ogleda se i u otvorenosti za konstruktivne i razvojne ideje o daljem usavršavanju izbornih procesa, gde podjednaku zainteresovanost pokazuju i vladajuća i opoziciona strana vlasti.</s><s>Time se pokazuje visoka odgovornost u poštovanju ugovorenih standardih normi, kao i dogovora koji su neposredno uokvireni nakon razmatranja izveštaja.</s><s>U datim primerima, takođe se pokazuje uspeh omogućavanja kordinacije svih relevantnih učesnika izbornog procesa od nacionalnog do međunarodnog nivoa.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji U tabeli 3, prikazani su neki primeri mogućih aktivnosti učesnika izbornog procesa koji se svakako mogu usklađivati i prilagođavati u svakoj pojedinačnoj državi, u zavisnosti od realnih okolnosti:</s>\n<s>Zakonodavna tela, uključujući i parlamentarne odbore, mogu pregledati sprovođenje izbora i pripremiti preporuke za poboljšanje sprovođenja budućih izbora, kao i razmatrati izborne preporuke koje je pripremi ODIHR, druga međunarodna tela i organizacije civilnog U nekoliko država, parlamentarni odbori pokrenuli su proces javne konsultacije kako bi se tražili stavovi o mogućim reformama iz širokog spektra zainteresovanih grupa.</s><s>Ovo se može uraditi putem sastanaka, radionica, medija i onlajn programa.</s><s>Posle toga, zakonodavna tela i parlamentarni odbori mogu pripremiti i usvojiti zakonodavstvo koje će se baviti prethodnim preporukama ODIHR-a, s ciljem poboljšanja sprovođenja i okvira budućih izbora.</s><s>Parlamenti takođe mogu promovisati reformu proučavajući rad izbornih tela.</s>\n<s>Organi za upravljanje izborima mogu pregledati sprovođenje izbora i unaprediti strateški plan za reformu.</s><s>Oni mogu sprovesti poboljšanja koja su u njihovoj nadležnosti i pripremiti preporuke za izmene i dopune zakone koje Skupština može razmotriti.</s><s>U nekim državama, organi za upravljanje izborima imaju pravo na zakonodavnu inicijativu i mogu sami da predlože nacrte zakona.</s><s>U okviru njihovih pregleda i strateških planova, organi za upravljanje izborima mogu da procene i komentarišu u kojoj meri su sprovedene izborne preporuke koje su pripremili ODIHR, druga međunarodna tela i OCD.</s><s>Procesi pod vođstvom organa za upravljanje izborima često su inkluzivni, uključujući konsultacije sa drugim državnim agencijama, političkim strankama, civilnim društvom, ODIHR-om i drugim međunarodnim organizacijama.</s>\n<s>Slične inicijative mogu preduzeti operativne ili radne grupe koje mogu biti usmerene na određenu komponentu.</s><s>Ponekad takve operativne ili radne grupe mogu uključivati predstavnike i stručnjake iz međunarodnih organizacija.</s>\n<s>Organizacije civilnog društva (OCD) mogu organizovati diskusije na okruglim stolovima kao i druge aktivnosti kako bi pripremile sopstvene preporuke i nadgledala stepen do kojeg se sprovode ili su implementirane izborne preporuke.</s>\n<s>Ovo može dovesti do zagovaranja kako bi se nadležni organi i druge zainteresovane strane podstakle da implementiraju preporuke.</s><s>U državama učesnicama u kojima nema dovoljne političke volje nadležnih organa za reformu, zagovaranje organizacija civilnog Političke fondacije,</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji društva može biti korisna aktivnost za podsticanje praćenja, posebno gde OCD razvijaju zajedničke platforme za zastupanje oko ključnih reformskih prioriteta, kao što su registracija birača ili učešće žena.</s><s>OCD mogu podnositi izveštaje i saopštenja za javnost tokom čitavog postizbornog perioda, procenjivati dogovorenih reformi i naglasiti pitanja koja zahtevaju dalju pažnju.</s>\n<s>U skladu sa obavezama OEBS-a, države učesnice sve više podnose dobrovoljne izveštaje Stalnom i Odboru za ljudsku dimenziju o njihovom praćenju izbornih preporuka ODIHR-a.</s><s>ODIHR, kada je to moguće, može prisustvovati ovim sastancima kako bi pružio dodatne informacije i tehničku ekspertizu i kako bi olakšao detaljnu diskusiju.</s>\n<s>Države učesnice mogu takođe iskoristiti priliku da komentarišu o njihovom praćenju izbornih preporuka kao delu svojih periodičnih izveštaja Ugovornim organima UN-a, UPP-u i drugim regionalnim instrumentima čije su potpisnice.</s><s>Ovo može biti prilika da se istaknu aktivnosti koje se preduzimaju za sprovođenje preporuka ODIHR-a, posebno kada se poklapaju sa preporukama drugih međunarodnih organizacija.</s>\n<s>Postoje izvesne aktivnosti koje se sprovode i u okviru Kancelarije za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR - Office for Democratic Institutions and Human Rights) kako bi se na adekvatan način pratio proces primene preporuka.</s><s>Te aktivnosti se uglavnom odnose na usaglašavanje i dopunu pravnog okvira države u okviru izbornog procesa, kao i praćenje i podrške stranačkim i građanskim akterima izbornog procesa.</s><s>Takođe su i ove aktivnosti prilagođene pojedinačnim državama, kao i njenim trenutnim objektivnim okolnostima.</s><s>Neke od pomenutih aktivnosti prikazane su u tabeli 4. Tabela 4. Primer aktivnosti praćenja ODIHR-a, izvor29 Aktivnosti</s>\n<s>grupama kapaciteta takvih grupa u oblastima metodologije posmatranja, veštine pisanja izveštaja, pregleda primene preporuka, olakšavanja dijaloga sa političkim strankama o reformi i zalaganja za izbornu reformu.</s>\n<s>ODIHR može pomoći u poboljšanju profila građanskih posmatračkih grupa putem unapređenja inkluzivne izborne reforme i gde je to potrebno, naglašavanja njihovih preporuka.</s><s>ODIHR je takođe objavio priručnik o podršci građanskim posmatračkim grupama i obezbeđuje besplatnu onlajn obuku Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji za posmatrače izbora.</s><s>ODIHR može takođe organizovati seminare o pitanjima koja mogu biti od posebnog interesa za građanske posmatrače.</s>\n<s>pregledi se vrati u zemlju na srednjeročni pregled, ponovi preporuke i proceni stepen do kojeg su preporuke primenjene.</s><s>Ovakva poseta može pomoći i podsetiti državu učesnicu na stalne obaveze praćenja preporuka i podstaći korake za promovisanje njihovog sprovođenja.</s>\n<s>koordinacija izbornu reformu putem olakšavanja i koordinacije napora za praćenje među nacionalnim akterima, kao i sa drugim međunarodnim organizacijama.</s><s>Nalazi i preporuke proistekli iz aktivnosti posmatranja izbora mogu formulisati plan za buduće reforme, dok ODIHR-ova duga tradicija rada na izbornoj reformi može pružiti komparativne prakse drugih država koje mogu pomoći u izradi okvira za praćenje.</s>\n<s>ODIHR može dodatno pomoći da se olakšaju napori praćenja putem podsticanja političkog dijaloga i koordinacije prioriteta reformi među nacionalnim kolegama i međunarodnim organizacijama.</s>\n<s>Svaka preporuka za jednu državu može da bude izuzetan izazov, ali i veoma osetljiva tema na svim nivoima društvenog delovanja.</s><s>To se posebno pokazuje na političkom planu kada je potrebno postići koncenzus za usvajanje preporučenih promena.</s><s>U tome znatnu podršku daje OEBS, kao i druge međunarodne organizacije koje rade i deluju koordinirano u svim fazama izbornih promena.</s><s>Poseban akcenat koji se smatra ključnim i prioritetnim u uvođenju promena i usaglašavanju sa standardima jeste uključivanje svih osetljivih društvenih grupa u demokratske izborne procese.</s><s>U tom smislu, potencira se na srazmernom odnosu u prisutnosti na izbornim listama predstavnika oba pola (koja je u Republici Srbiji jasno propisana), bilo da se radi o lokalnim ili republičkim izborima, zatim uključivanje svih nacionalnih i marginalnih grupa koje imaju jednaka prava po pitanju izbora.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 3.4.</s><s>Primena standarda ISO 9001 u izbornim procesima Kako bi se standard ISO 9001 primenjivao u svom punom obliku, potrebno je da se zadovolje osnovni principi sistema menadžmenta kvaliteta koji podstiču procesni pristup u razvoju i poboljšanju efikasnosti upravljanja u izbornim procesima.</s><s>Sam proces upravljanja kvalitetom poseduje određene aktivnosti koje su međusobno povezane i uslovljene u korišćenju svih raspoloživih resursa čime se podstiče puna efikasnost uloženih resursa u ostvarene rezultate.</s><s>To je jedan realan proceduralan put ostvarenja cilja koji je jasno određen aktivnostima procesa.</s><s>Tu se posebno ističe važnost pojedinih sistemskih pristupa30:</s>\n<s>Osnovni procesni model sistema menadžmenta lokalne samouprave, poseban akcenat stavlja na ključnu ulogu građana koji su glavni nosioci potvrde uspešnog menadžmenta poslovanja opštinske vlasti.</s><s>Analizom efikasnosti poslovanja prati se pre svega zadovoljstvo korisnika i njihovo vrednovanje poslovanja, a model po kome se odvija taj proces zasnovan na međunarodnim standardima prikazan je na slici 3. Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Slika 3. Model menadžmenta kvalitetom zasnovan na standardnim principima,izvor31 U okviru datog modela, stalno se primenjuje sistem planiranja, aktivnosti, provere i delovanja te je on primenljiv na sve procese kada je potrebno utvrditi jasne ciljeve delovanja i poslovanja koji su usklađeni sa korisnicima i organizacionom politikom.</s><s>Svaka neusaglašenost mora da trpi izvesne promene koje se prate i mere kvalitetom ostvarenih usluga.</s>\n<s>Ovakav model je akcijskog karaktera jer zahteva stalno i kontinuirano praćenje, otklanjanje nedostataka i usavršavanje.</s><s>Uključene su i posebne procesne funkcije koje ima lokalna samouprava kao deo šire društveno-ekonomske zajednice.</s><s>Tada je neophodno uključivanje svih raspoloživih resursa, razvoj i održavanje radnog prostora, formiranje i razrada planova rada i delovanja, transparentnost poslovanja, ali i spremnost delovanja u posebnim kriznim ili vanrednim uslovima.</s><s>Definisanjem osnovnih pojmova koji su deo standarda poput lokalne samouprave i građana, ovakav standard primenljiv je na svaku lokalnu samoupravu bez obzira na njenu veličinu ili obim poslovanja.</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Primena standarda u lokalnoj samoupravi ostvaruje se na osnovu ispunjenosti osnovnih zahteva, kao i propisane prateće dokumentacije.</s><s>Kada su u pitanju osnovni zahtevi, odnosi se na ispunjenost određenih parametara lokalne samouprave.</s><s>Parametri lokalne samouprave podrazumevaju32:</s>\n<s>1. jasno izdvajanje i preciziranje svih procesa kojima se priprema i identifikuje relevantni standard, čime se vrši i obezbeđivanje izvesnih usluga koje mogu da se vrednuju rezultatima poslovanja;</s>\n<s>2. identifikacija svih procesnih postupaka koji mogu da obezbede menadžment kvaliteta, a koji je zasnovan na pouzdanosti i efektivnosti; 3. međusobna saradnja i dopunjavanje svih administrativnih jedinica koje su sistemom komunikacije i razmene informacija u mogućnosti da prate i ostvaruju kvalitet poslovanja;</s>\n<s>4. odgovornost u svakom segmentu poslovanja, a posebno u delu kada postoji treće lice koje obezbeđuje neku uslugu ili proizvod, a lokalnoj samoupravi je partner u poslovanju.</s>\n<s>Dokumentovanje poslovanja predstavlja još jedan značajan segment obezbeđenja sistema kvaliteta menadžmenta lokalne samouprave.</s><s>Pri tom, lokalna samouprava mora razmotriti određene aspekte poslovanja u koje pre svega spadaju33: • javna politika koja uključuje sve nivoe političke vlasti; • obezbeđivanje projekata za proizvode ili usluge; • obezbeđivanje primene propisanih zakona i propisa, kao i odgovarajućih standarda;</s>\n<s>• procena i uključenost mogućih rizika u komunikaciji koji mogu da se manifesuju jezičkom ili pismenom barijerom; • profesionalno angažovanje od kojeg zavisi i organizaciona struktura; • stručnost i angažovanje svih zaposlenih; • definisanje osnovnih terminoloških zahteva koji su u upotrebi određene lokalne samouprave.</s>\n<s>Na osnovu određenih aspekata koje mora da sagleda svaka lokalna samouprava, neophodno je i rukovođenje određenom dokumentacijom kao standardnom obavezom.</s><s>Osnovni kvalitativni dokument sistema menadžmenta kvaliteta je Poslovnik o kvalitetu u Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji kojem su opisana sva tumačenja i primene zahteva standarda, a koji je primenljiv na sve lokalne samouprave.</s><s>On daje osnovne smernice primene sistema menadžmenta kvaliteta, a istovremeno ukazuje na prateće i primenljive procedure koje su dokumentovane i obezbeđuju efikasnost u primeni standarda i kvaliteta menadžmenta.</s><s>Prateće smernice standarda veoma su efikasne u sistemu upravljanja dokumentacijom, obzirom da su na taj način dokumenta sistemski sređena i dostupna za svakodnevno korišćenje.</s><s>Kako bi lokalna samouprava odgovorila na sve utvrđene zahteve, u sklopu nje su obuhvaćeni određeni segmenti upravljanja dokumentacijom kao što su34: • javnost dokumenata neophodnih za upravljanje u sferi javne politike; posebni zakonski akti koji obezbeđuju njihovu primenu; i druga javna dokumenta koja se mogu procesno i proceduralno koristiti, • dostupnost i laka pretraživost dokumentacije koja se koristi u svakodnevnom radu zaposlenih, ali koju koriste i druge zainteresovane strane poput partnera, ugovarača i slično.</s>\n<s>Dokumentacija koju izdaje lokalna samouprava uglavnom je javnog karaktera i kao takva treba da bude lako dostupna svim zainteresovanim stranama i na adekvatan način obezbeđena zbog mogućih zloupotreba.</s><s>Postoji osnovna preporuka da se dokumentacija vodi elektronskim putem, ali da se njeno obezbeđenje omogući na nekom od savremenih ili klasičnih načina čuvanja i arhiviranja.</s><s>Vrlo je bitno da sva dokumentacija bude jasno definisana, preispitana i odobrena kako bi bila adekvatna, pouzdana i usaglašena.</s><s>Kao posebna vrsta dokumenta vodi se zapis i on ima mogućnost pružanja adekvatne informacije o samim aktivnostima lokalne samouprave koje se vrednuju u procesu analize poslovanja.</s><s>Zapis je merodavan kao dokazni materijal, i u proveri sistema menadžmenta kvaliteta, ali i kao potvrda odgovornog ponašanja prema građanima.</s><s>Period čuvanja ovih zapisa je različit i ono je najčešće regulisano zakonom o čuvanju arhivske građe institucija.</s><s>Takođe, u zavisnosti od zakonodavstva države, lokalne zajednice uvode svoje posebno propisane smernice za čuvanje određenih dokumenata koji imaju poverljive podatke o građanima ili institucijama.</s>\n<s>U okviru standarda ISO 9001 nalazi se poseban standard koji se odnosi na izborno telo u okviru izbornog procesa.</s><s>U njemu su propisane posebne smernice i zahtevi koji se moraju ispuniti u okviru izbornog procesa i koji bliže preciziraju sve postupke i procedure vezane za izborno telo.</s><s>U pitanju je standard ISO/TS 17582:2014.</s><s>Pre svega, standard predstavlja tehničku specifikaciju odobrenu od ISO organizacije za standardizaciju i prvi put se koristi 2014. godine.</s><s>Standard je dalje razvijan i usavršavan od strane OAS-a u kordinaciji sa drugim relevantnim izbornim stručnjacima i organizacijama.</s><s>Namenjen je prevashodno u pružanju objektivnih kriterijuma izbornim organima uključenim u izborni proces.</s><s>Primenom ovog standarda, koji ima posebne tehničke zahteve, obezbeđuje se sistem menadžerskog kvaliteta upravljanja izbornim procesom.</s><s>Ovaj standard propisuje posebne zahteve i prikazuje mogućnosti kojima se može ostvariti cilj u dobijanju poverenja koji prati izborne aktivnosti.</s><s>Osnovu na kojoj se bazira zahtev jeste transparentnost u radu, koji se paralelno realizuje kroz planiranje i efikasno sprovođenje izbornog procesa od početnog do završnog perioda.</s><s>Pored regulacionih preporuka, standard predviđa i adekvatnu i preciznu tehničku specifikaciju koja omogućava obezbeđivanje standarda organizacije na visokom nivou, kao i efikasno rukovođenje celokupnim izbornim ciklusom i svim izbornim aktivnostima.</s><s>Poput i drugih propisanih standarda izbornog procesa i ovaj standard stvara izvesne obaveze u neprekidnom razvojnom procesu izbornih ciklusa, čime se svaki novi izazov koji je postavljen u izbornom procesu standardnom procedurom vraća u zakonske i normirane okvire.</s>\n<s>Standard je namenjen svim članovima izbornog tela, u koje svakako spadaju sva radna tela izbornog procesa kao što su komisija, odbor i lokalne samouprave, a takođe se odnosi i na samo biračko telo kao glavnog aktera izbornog procesa i inicijatora dobijenih rezultata izbora.</s><s>Izborni akteri i organi koji su opredeljeni za usvajanje i primenu ovog standarda mogu imati višestruku korist i zagarantovanu potvrdu o pravilnom rukovođenju izbornim procesom.</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Standard ISO/TS 17582 najpre izdvaja sve standarde koji su visoko i efikasno implementirani u upravljačku menadžersku strukturu i daju svoj puni doprinos izbornom ciklusu.</s><s>Zatim, svojim principima omogućava da se fleksibilnom strukturom kontinuirano radi na unapređenju izbornog procesa kroz unapređenje procesne regulative svih izbornih činioca i aktera koji su spremni da odgovore svim izazovima koje donose izbori.</s><s>Uzimajući u obzir bitnost merenja samog nivoa kvaliteta, posebno treba istaći da svaki izborni organ koji prihvati i primeni standard ISO/TS 17582 dobija sertifikat koji je transparentan i prikazan javnosti.</s><s>Time doprinosi posvećenosti i izgradnji pravih vrednosti izbornog procesa, čime stiče javno poverenje građana kao biračkog tela.</s><s>Osnovni sadržaj standarda prikazan je na slici 4.</s>\n<s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Na osnovu prethodne slike, može se videti koji se sve zahtevi postavljaju u okviru datog standarda, a koji su ravnopravno raspoređeni prema prioritetu u toku izbornog procesa.</s><s>To praktično znači da od samog početka sređivanja biračkih spiskova i registracije političkih stranaka, kao i kandidata, svaki proces od glasanja do razmatranja prigovora i objave rezultata, mora biti konstantno praćen informatičkom podrškom i kontrolom, kao i nadzorom izbornog procesa i finansiranja kampanje.</s><s>4.1.</s><s>Standard SRPS ISO 18901:2015</s>\n<s>Izborni proces predstavlja dobar način provere poverenja građana prema političkim i društvenim kretanjima države.</s><s>Značajnu podršku u tom procesu imaju same lokalne zajednice, odnosno lokalna samouprava koja razvija svoj pristup društveno-odgovornog ponašanja u okviru svog domena.</s><s>Iz to razloga, posebno je sagledan sistem upravljanja kvalitetom u ovim zajednicama, čije se delovanje odražava na ekonomski i društveni razvoj na lokalnom nivou uz punu saradnju i sinhronizaciju sa regionalnom i državnom politikom.</s><s>To odslikava njihov kompatibilni odnos na osnovu kojeg nosioci javnih funkcija na lokalu, izabrani na izborima bivaju ocenjeni na narednim izborima u kojima neretko prezentuju učinjeno u njihovom mandatu.</s>\n<s>Građani su u svakodnevnim aktivnostima veoma vezani za sistem funkcionisanja grada i njegove strukture, pa su zato i njihova očekivanja usmerena na potpunoj zaštiti njihovih prava od strane lokalne samouprave i nosioca javnih funkcija.</s><s>U tom smislu, gradska i lokalna uprava imaju pojačanu odgovornost da svoj sistem kvaliteta upravljanja održavaju na visokom nivou, čime stiču poverenje građana u svoju vlast.</s><s>Opšta slika lokalne zajednice koju imaju građani, može imati šire značenje u odnosu na poverenje vlasti na regionalnom i državnom nivou.</s><s>Time se dodatno stavlja izvesna odgovornost samih lokalnih vlasti.</s>\n<s>Kako bi se celokupan proces na lokalnom nivou odvijao prema utvrđenim međunarodnim propisima, propisan je standard u okviru ISO grupacije koji se odnosi na lokalne zajednice – standard ISO 9001:2015, u okviru kojeg se nalazi i standard ISO 18091 koji precizira učešće građana i njihovu odgovornost u okviru lokalne zajednice.</s><s>Takođe, ovaj standard omogućava i daje smernice za ocenjivanje svih sadržajnih elemenata obavljanja javnih funkcija i političke odgovornosti izabranih aktera u lokalnoj zajednici.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Kako bi se na što adekvatniji način primenjivali propisani standardi, lokalna zajednica je u obavezi da sprovodi stalnu kontrolu kvaliteta upravljanja i rukovođenja u okviru standarda SRPS ISO 18091:2015.</s><s>Ono obuhvata različite oblasti aktivnog delovanja zajednice koje se manifestuje u okviru institucionalnog razvoja kvalitetnog upravljanja, negovanja održivog ekonomskog razvoja, zatim aktivnog učešća u inkluzivnom socijalnom razvoju i paralelno sa tim i briga o održivom razvoju životne sredine.</s><s>Samo pozicioniranje ovog standarda u okviru lokalne zajednice može se videti na slici 5. Slika 5. Pozicioniranje standarda u okviru lokalne zajendice, izvor36 Uvođenje standarda koje lokalna zajednica u svom radu može primeniti, dovodi do modernizacije i reforme lokalne uprave, ali i celokupne administracije.</s><s>To se smatra jednim od prioritetnijih zadataka svake zajednice i često se mogu videti u izbornim platformama kandidata koji učestvuju u izbornom procesu i koji traže poverenje građana, upravo za taj segment unapređenja životnog standarda.</s><s>Svaka uvedena reforma koja se prikazuje dobrom organizacijom poslovanja stvara osnovni preduslov razvoja tržišne ekonomije, ali i obezbeđivanje povoljnih uslova za buduća ulaganja.</s><s>Težište svake savremene lokalne samouprave treba da bude na dobijanju sertifikata ISO kao potvrde za adekvatno uvođenje i sprovođenje standardnih procesa rada i kontrole kvaliteta usluga.</s><s>Time bi celokupna opštinska uprava uspela da svojim efikasnim delovanjem Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji bude adekvatno približena građanima, što kasnije služi za predstavljanje uspeha u izbornoj kampanji onih kandidata koji su do tada vršili funkcije na kojima su bili izabrani.</s><s>Poštovanje i primena ovih standarda svakoj lokalnoj zajednici i njenoj opštinskoj upravi obezbeđuje efikasnost i tačnost u radu, kao i promovisanje odgovornosti i nudi poverenje i zadovoljstvo građana koji su glavni korisnici ovih usluga.</s><s>Standard se primenjuje sa usaglašenim zakonskim regulativama i svim pratećim dokumentima koji obezbeđuju sistem menadžmenta kvalitetom.</s><s>Njihov zajednički cilj jeste unapređenje upravljačke funkcije i organizacije svake opštinske uprave čime se i podiže sam kvalitet poslovanja.</s><s>Neki od osnovnih ciljeva koji se sprovode primenom standarda su37: • definisanje osnovne politike kojom će opštinsko ili gradsko rukovodstvo na jasan i transparentan način da sporovodi u svom radu, • prioritetno postavljanje i razumevanje korisnika usluga, bilo da su to građani ili pravna lica, kako bi im se omogućilo uspešno obavljanje poslova i ostvarilo njhovo zadovoljstvo,</s>\n<s>• razvoj komunikacije na svim nivoima u internom ili eksternom okruženju, • ciljno usmerenje za bolje razumevanje i implementaciju organizacionog procesa • tumačenje zakona i propisa koji mogu da utiču na rad i razvoj opštine i lokalne zajednice kako bi zadovoljstvo građana bilo na zavidnom nivou, • uz prava koja sleduju opštinskoj vlasti, moraju se definisati i njihova ovlašćenja i obaveze, kao i prateće odgovornosti koje idu uz preuzimanje javne funkcije, • poslovanje svake opštine mora se usmeriti na pravilno i adekvatno korišćenje svih raspoloživih resursa u okviru datog vremenskog okvira, • pravilna ciljna smernica opštinske uprave treba da bude usmerena na ekonomičnom poslovanju gde će biti predviđeni svi prihodi i rashodi uz razradu stalnog smanjenja troškova poslovanja,</s>\n<s>• i, kao poseban cilj se izdvajaju realne potrebe korisnika gde se analiziraju potencijalne potrebe korisnika usluga sa težištem njihovog poboljšanja i usavršavanja.</s>\n<s>Lokalna samouprava kao zajednica upravljačkog sistema je svojim delovanjem i aktivnostima u najbližem okruženju građana, koji na osnovu njihovog efikasnog rada vrše Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji procenu i na širem društvenom nivou vlasti.</s><s>Zato je sistem dobrog upravljanja ključni momenat razvoja lokalne samouprave, koji kasnije igra itekako bitnu ulogu na samim lokalnim izborima, gde se biraju predstavnici građana i nosioci javnih funkcija na lokalnom nivou.</s>\n<s>U okviru istraživanja rada, fokus će biti na tri osnovna izborna izveštaja OEBS-a u periodu od 2014. do 2017. godine i to pojedinačno i paralelno za Republiku Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku.</s><s>Istraživanje će naizmenično pratiti predsedničke i parlamentarne izbore radi stvaranja celokupne slike u procesu kampanje, bilo da se radi o glasanju za ličnost ili parlament.</s>\n<s>Svaki izborni proces vođen je kroz izvesnu primenu standarda u izbornoj kampanji, a na osnovu analize moguće je pratiti razvoj tih standarda i usaglašavanje sa zakonskim i pravnim regulativama države.</s><s>Kako bi se na što adekvatniji način izvršila analiza, najpre će osvrt biti na pojedine izborne godine sa osnovnim podacima iz izveštaja, a nakon toga izvršiće se analitički pristup po pojedinim segmentima koji su se posebno istakli u tim izveštajima.</s><s>Na taj način će biti izvršena paralelna analiza upravljačke strukture izbora, finansijske strane izbora, kao i medijske podrške u izbornom procesu.</s><s>Ono što se na samom početku analize izbornih kampanja izvodi kao zajednički zaključak jeste, da su izbori na svim nivoima regulisani na najvišem centralnom nivou preko Ustava država, zatim, da su u okviru posebnih Zakona regulisani pojedinačno parlamentarni i predsednički izbori, ali da postoje i posebni zakoni koji regulišu finansiranje troškova izborne kampanje koji su neophodni radi usklađivanja zakona o finansijskom poslovanju države.</s>\n<s>5.1 Cilj i metodologija istraživačkog rada Osnovni cilj istraživanja jeste da se početna hipoteza o primenljivosti i poštovanju standarda u izbornoj kampanji potvrdi i kao takva svrsta u poziciju obaveznog menadžerskog rada, koji će na adekvatan način i uz angažovanje stručnog tima, izbornu kampanju od početne do završne faze sprovesti bez neregularnosti u kompletnom proceduralnom postupku.</s>\n<s>Dobijeni rezultati primene standarda, mogu biti primenljivi u svrhu poboljšanja uočenih slabosti i otklanjanja nedostataka koji mogu uticati na sam tok izborne kampanje.</s><s>Izvedena studija slučaja, na osnovu analize podataka i primene standarda, sadrži kvalitativno i kvantitativno istraživanje.</s><s>Kvalitativno istraživanje se odnosi na prikupljanje dostupnih podataka, iznalaženje varijabli i uspostavljanje uzročno-posledičnih veza.</s><s>Kvalitativno Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji istraživanje se bazira na teorijskim okvirima koji mogu da objasne i interpretiraju analizirane podatke.</s>\n<s>Metodologija istraživanja i analize bazirana je na osnovu izvornog zakonodavstva i propisa u državama koje su predmet istraživanja, uključujući njihove kapacitete i relevantnost poštovanih standarda.</s><s>Glavni izvor informacija za analizu jesu zvanični izveštaji u okviru izbornih procesa, ali i drugi dostupni podaci relevantni za izborni proces.</s><s>Osnovna metodologija istraživanja bazira se na prikupljanju podataka, deskripciji i komparativnoj analizi dobijenih podataka, na osnovu dostupnih zvaničnih izveštaja o izbornim kampanjama i realizovanim izbornim procesima.</s><s>Na osnovu dobijenih podataka, sistemom dedukcije bi se od opšteg ka pojedinačnom, izveli izvesni statistički zaključci.</s><s>Odnosno, od opštih informacija koje su vezane za kampanju, do specifičnih segmenata koji se smatraju najrelevantijim za izborni proces, čime bi se na kraju uz centralnu kategoriju ponovo generalizovala znanja i podaci koji su relevantni za sam izborni proces.</s>\n<s>Osnovna metodologija istraživačkog rada, kao i primenjeni metodi i tehnike biće bazirani na dostupnim i relevantnim podacima koji su deo izveštaja o određenim izbornim procesima, a koji podležu standardnim procesima propisanim za izbore na svim nivoima.</s><s>Metodom prikupljanja i analizom dostupnih podataka, moguće je doći do izvesnih pokazatelja šta je neophodno menjati i korigovati u okviru izborne procedure.</s><s>To svakako znači, da postavljene standarde uvek treba prilagođavati datim okolnostima i težiti njihovom poboljšanju.</s>\n<s>Analitička obrada dostupnih podataka može pružiti izvesne odgovore na neka pitanja koja se tiču glavnih tokova izborne kampanje.</s><s>Naravno, svaki segment izborne procedure i toka izbornog procesa podjednako je važan jer sveukupno deluje na rezultate izbora, mada će se za ovu priliku analizirati samo određeni segmenti.</s><s>5.2.</s><s>Parlamentarni i predsednički izbori u Republici Srbiji Na početku analitičkog prikaza dat je osvrt na parlamentarne izbore održane 2014. godine u Republici Srbiji, radi lakšeg praćenja razvoja izbornih standarda.</s><s>Na samom početku izveštaja posmatračke misije OEBS-a, vidi se da je opšta ocena o izborima pozitivna, ali i da su uočeni brojni nedostaci u poštovanju standarda.38 Najpre se Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji navodi da je došlo do kršenja standarda u domenu birača, odnosno da je primećeno blago zastrašivanje biračkog tela u toku izborne kampanje.</s><s>Tim je primetno prvo kršenje standarda jer nije data sloboda odlučivanja koja spada u prvi propisani standard.</s><s>Znatno je primetno poboljšanje u ažuriranju biračkih spiskova, ali je neophodno njihovo dalje revidiranje.</s><s>Ono na šta je posebno ukazano (a pokazuje se kao nedostatak u ovoj izbornoj godini), jeste potreba poboljšanja slobode medija i kontrole finansijskih transakcija u okviru finansiranja stranaka i trošenja budžetskih sredstava.</s><s>Pozitivna strana izborne kampanje jeste dobar pravni okvir koji je usklađen sa preporučenim standardima i baziran je na demokratskim izborima.</s><s>To pre svega znači da, početak raspisivanja izbora, preko prijave kandidata i stranaka za izborni proces, teče po utvrđenim standardima i propisima koji su zakonski regulisani.</s><s>To je svakako dobra osnova za dalji tok izbornog procesa.</s>\n<s>U upravljačkoj strukturi, izbori su administrativno podeljeni na dva nivoa u smislu Republičke izborne komisije i Komisije na lokalnom nivou.</s><s>Ono što je još kao preporuka neophodno, jeste dodatni srednji nivo kontrole koji je potrebno uspostaviti na narednim izborima.</s><s>U okviru propisa, uspostavljeno je i poštovanje nacionalnih manjina, kako u domenu biračkih spiskova, tako i u pogledu zastupljenosti u političkim partijama.</s><s>Paralelno posmatrano, predsednički izbori održani 2018. godine uključuju određene korekcije u okviru prethodnih preporuka.</s><s>Naime, i ako postoji preporuka da se izborni zakon doradi u nekim segmentima, ipak je primetno veće poštovanje međunarodnih standarda i poštovanje na svim nivoima izbornog procesa.</s><s>Pre svega se tu misli na znatno revidiraniji birački spisak, kao i veću kontrolu izbornog procesa uvođenjem radnih tela i srednjeg nivoa kontrole, iako nije u potpunosti definisana njihova uloga i značaj.</s><s>Ono što se dalje nameće kao problem jeste finansijska kontrola i finansijski izveštaji koji treba da budu podneti od strane stranaka, pre i nakon završetka izbora.</s><s>Mediji su takođe u okviru javne zastupljenosti bili ujednačeniji nego na prethodnim izborma, ali je primetna i jasna opredeljenost i favorizovanje pojedinog kandidata što je van propisanih standarda.</s><s>Značajan napredak iskazan je u delu poštovanja nacionalnih manjina: „Pozitivan primer uspostavljanja BO s podjednako zastupljenim nacionalnim manjinama mogao bi da se preslika kao primer najbolje prakse i u druge predele u kojima živi značajan broj pripadnika nacionalnih manjina Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Ako se celokupno posmatraju navedeni izbori prema usvojenom ciklusu i standardnoj proceduri, može se izvesti opšti zaključak da je izborni proces od 2014. do 2017. godine u svom procesu otklonio izvesne nedostatke u određenim segmentima realizacije (od pripreme do delovanja), ali da su još uvek ostali izvesni problemi kada je sama realizacija u pitanju čemu umnogome doprinosi nepromenjena zakonska regulativa za pojedine izborne segmente.</s>\n<s>5.3.</s><s>Paralelni prikaz izbora u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Republika Hrvatska, kao članica Evropske unije, prema evropskim zakonima morala je da u potpunosti usaglasi svoje izborno zakonodavstvo i da ga u potpunosti primenjuje u skladu sa svim standardima.</s><s>Izborna praksa u Republici Hrvatskoj svakako je u mnogim segmentima postigla svoj puni razvoj, iako su evidentrane pojedine neregularnosti u izbornim kampanjama.</s><s>Kada se posmatraju parlamentarni izbori u Republiici Hrvatskoj održani 2015. godine i predsednički izbori iz 2014. godine, primećuje se da je izborni proces u okviru jedne godine znatno poboljšan.</s>\n<s>Naime, kod parlamentarnih izbora, prvi početni izborni ciklus koji se odnosi na biračko telo, uključuje evidencionu listu birača koja je u potpunosti revidirana i transparentna.</s><s>Zatim, sistem provere izborne kampanje je razvijen na svim nivoima uz višeslojnu kontrolu kvaliteta upravljačke strukture.</s><s>Na ovim izborima, uz standardnu evidenciju svih prijavljenih kandidata za izbore, prvi put se sreće sistem otvorenih lista, gde se na izbornoj listi nalaze, osim stranaka kandidata i ličnosti koje će ih predstavljati u parlamentu.</s><s>Takođe, kao značajan podatak navodi se i da je prema standardu predviđeno da u 40% nosioci lista budu pripadnice ženskog pola, ali da se ta praksa kod stranaka nije još uvek ispoštovala te su zbog toga trpeli određene sankcije i platili predviđene kazne.</s><s>To je svakako još jedna novina koja predviđa i sankcije za kršenje izvesnih izbornih pravila.</s><s>Kada su u pitanju predsednički izbori, evidentno je da je nastavljen primer dobre prakse pravilnog evidentiranja i vođenja izbornog procesa.</s><s>U pogledu medijskog i finansijskog dela upravljanja izbornom kampanjom, u određenim slučajevima zabeleženo je favorizovanje izvesnih kandidata od strane određenih medijskih kuća, ali je finansijski deo u potpunosti regulisan i uvedena je maksimalna kontrola finansijskih priliva i odliva u okviru kampanje.</s><s>To je svojevrstan dokaz da se jasno postavljeni izborni standardi mogu poštovati Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji na svim nivoima, ali da je neophodna stroža kontrola i sankcije za nepoštovanje izbornih standarda.</s>\n<s>Izborni proces i izborna kampanja u Bosni i Hercegovini na svojevrstan način je posebno specifična, jer je u određenim segmentima na samom početku razvoja izbornih standarda.</s><s>Svakako da su izborni zakoni prošli kroz izvesnu pravnu regulativu i dobar deo je usklađen sa međunarodim standardima.</s><s>Međutim, u samoj primeni kroz izbornu praksu primećena su izvesna odstupanja koja se kose sa predviđenim procedurama.</s><s>Osnovna proceduralna izveštavanja sa izbora 2017. godine, koja su po svojoj prilici trebala da budu sa najvećim stepenom efikasnosti, pokazuju niz nedostataka pre svega u okviru zakonskih odredbi, a zatim i u drugim pratećim standardima.</s><s>Brojni su nedostaci koji se još na samom početku realizacije izborne kampanje primećuju.</s><s>Prevashodno je to evidentiranje biračkog tela, koje zbog prethodnih ratnih dešavanja i migracije stanovništva, nije u potpunosti evidentirano na pravilan način.</s><s>Odnosno, uočeni su nedostaci nepotpune evidencije raseljenih lica po nacionalnoj i etničkoj pripadnosti.</s><s>Takođe, posebno je značajno što u evidenciji prijavljenih kandidata nije bilo dovoljno zastupljeno kandidata oba pola, dok je evidencija kandidata po nacionalnom nivou svedena na minimum.</s><s>Posebno problematična stavka jeste, nedovoljna medijska zastupljenost i ravnopravno predstavljanje svih kandidata, a to sa druge strane povlači i finansijsku neregularnost izbora.</s><s>Naime, primećeno je da se iz državnog budžeta neracionalno troši i deli novac, pre svega vladajućim strankama čime se stvara i početna neregularnost izborne kampanje.</s>\n<s>Dodatni problem prilikom sprovođenja izbora čini nekooperativan rad sa institucijama kontrole i organizacijama civilnog društva koje su zadužene za praćenje i regulativnost izbora.</s><s>Na taj način je i sama upravljačka struktura izborne kampanje dovedena u pitanje, jer nije obezbeđena dovoljna kontrola izborne kampanje propisane standardima.</s><s>5.4.</s><s>Analitička studija kroz ostvarene zahteve 5.4.1.</s><s>Medijski zahtevi</s>\n<s>Nakon evidentiranja i početne registracije političkih partija i kandidata učesnika izbora, kreće se sa medijskom kampanjom koja veoma često ima značajnu ulogu na Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji predstojećim izborima.</s><s>S toga se medijima daje posebno i značajno mesto u izbornim kampanjama.</s>\n<s>Postoji posebna upravljačka struktura kampanje koja je zadužena za predstavljanje i praćenje izbornog procesa i koja može na poseban način da usmeri samu kampanju.</s><s>Standardnim regulativama jasno je određeno ko, koliko i kada može da se prikaže u svojim političkim predstavljanjima.</s><s>Međutim, dosadašnja praksa pokazala je i neka odstupanja od ovih regulativa.</s>\n<s>Ukoliko se prati medijska zastupljenost prikazanih izbornih procesa u ovim državama, primećuje se da je Republika Hrvatska pokazala najbolje poštovanje ovog standarda, da je Republika Srbija tek na poslednjim izborima uspela da svede ovaj standard u okviru regulative i da je Bosna i Hercegovina u blagom zaostatku jer je još uvek medijska zastupljenost vladajuće stranke na višem nivou od ostalih.</s><s>Iz izveštaja o izbornim procesima u okviru medijskih predstavljanja, značajna je i činjenica same terminologije i primenjenog rečnika predstavnika izborne strane.</s><s>Prema zakonskim regulativama i postavljenim standardima, neophodno je objektivno prikazivanje stanja, bez korišćenja bilo kakvih lažnih ili optužujućih konotacija prema drugim strankama.</s><s>To je nažalost, u svim prikazanim državama na veoma niskom nivou i tu je primećen najveći stepen nepoštovanja standarda.</s><s>Primer nepoštovanja ovih standarda može se videti iz preuzete tabele (slika 6) o pozitivnom i negativnom prikazivanju stranaka u odnosu na medije predstavljanja.</s>\n<s>Slika 6. Medijski prostor za stranačko predstavljanje, izvor40 Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Prema medijskim standardima, primetno je da u okviru svake države postoji jasno određen način medijskog predstavljanja i da su vreme i tematika kojom će se učesnici izbora baviti, unapred određeni.</s><s>U zavisnosti od medijske kuće, ta pravila se uglavnom poštuju i to se beleži neposredno na poslednjim izborima koji su održani, ali se i u okviru nekih medijskih kuća ta pravila svesno ili nesvesno krše.</s><s>U okviru toga, neophodna je jasnija zakonska sankcija koja će biti predviđena za kršenje ovih pravila.</s><s>Kršenja pravila su primetna i u periodu izborne tišine od strane medijskih kuća, ali je i ovaj podatak sa svakom izbornom godinom u primetnom opadanju.</s><s>5.4.2.</s><s>Finansijski zahtevi</s>\n<s>Finansijska slika izbora jedna je od značajnijih izbornih regulativa koja je pokazala najveća standardna odstupanja u svim državama učesnicama izbornog procesa.</s><s>Naime, finansijska podrška izborima je komponenta koja može značajno da utiče na tok i rezultate izbora.</s>\n<s>Standardima je jasno predviđeno kako i na koji način se finansira izborna kampanja, ali i finansiranje stranaka učesnika izbora.</s><s>Međutim, u zakonskim regulativama nije uvek jasno i određeno to finansiranje.</s><s>Izuzev Hrvatske, kod Srbije i Bosne i Hercegovine, zakonom nije predviđena i neophodnost podnošenja izveštaja pre izbora, već je zakonom predviđeno samo podnošenje finansijskog izveštaja nakon samog izbornog procesa.</s><s>Tu se vide pojedina odstupanja, jer se sa tim izveštajima kasni ili stranke nisu potpune u izveštavanju.</s>\n<s>Na slici 9, prikazano je na koji način se sprovodi finansiranje u okviru izborne kampanje po pitanju državne strukture i kako je ono predviđeno.41 Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Slika 7. Maksimalni iznos finansiranja izborne kampanje, izvor42 Slika 8. Posebni finansijski izveštaji izborne kampanje, izvor43 Takođe sa slike 10, uočava se koliko se poštuje procedura pisanja posebnih finansijskih izveštaja koji su obaveza po svim standardnim procesima izborne kampanje.</s><s>Ono što je primetno jeste da je pisanje izveštaja manjkavost kod svih analiziranih država i da postoji neažurnost u tom segmentu upravljačkog rada u okviru kojih je takođe potrebno predvideti oštrije sankcije za nepoštovanje ovih propisa.</s><s>Na posebnom mestu analize finansijskog dela, treba napomenuti i da kod nedovoljno regulisanih finansijskih standarda izborne kampanje, dolazi i do indirektnog uticaja na medije.</s><s>Ako je veća finansijska moć stranaka, postoji mogućnost njenog većeg uticaja na plasiranje svojih ideja kroz medijsku propagandu.</s><s>Zato je između ostalog i neophodna stroga finansijska kontrola i ravnopravno finansiranje svih učesnika izborne kampanje.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 5.4.3.</s><s>Upravljački zahtevi</s>\n<s>Kao posebna i jedna od značajnijih stavki u izbornom procesu, jeste upravljačka struktura kampanje.</s><s>Upravljački nivo kampanje sprovodi se i realizuje u svim fazama izbornog procesa jer predstavlja glavnu okosnicu pravilnog razvoja kampanje.</s><s>Najčešće kod evidencije i revidiranja biračkih spiskova, upravljačka struktura ima funkciju pravilne metodološke postavke izbora evidentiranja.</s><s>Neophodno je u tom segmentu utvrditi, kako će se i na koji način svaki birač pravilno evidentirati.</s><s>Nakon toga, upravljački nivo poput lokalnih i republičkih komisija, moraju uz primenu standarda da evidentiraju i prijavljene izborne kandidate i utvrde njihovu verodostojnost.</s><s>Svakako, dalji nivo upravljačke strukture ima značajnu logističku stranu jer je neophodno da prati sam proces izborne kampanje, predstavljanje u medijima, poštovanje izborne procedure, ali i postavku i evidenciju biračkih odbora i tela.</s><s>U ovom slučaju se primećuju izvesne razlike u samim upravljačkim strukturama.</s><s>Naime, u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini ne postoji srednji nivo kontrole izbora i izbornog procesa, već je to samo regulisano republičkim i lokalnim izbornim komisijama.</s><s>Prema postojećim standardima, to nije dovoljan nivo obezbeđenja i praćenja samih izbora, jer se upravo pokazalo da u tim segmentima najviše postoje primedbe i žalbe na moguću neregularnost.</s>\n<s>Proces upravljanja samog kvaliteta izborne kampanje najbolje se odslikava u procesu praćenja toka kampanje, a posebno u kontroli i transparentnosti izbornih rezultata.</s><s>Za regularnost izbora neophodna je kontrola domaćih i stranih vladinih i nevladinih organizacija, koje imaju pravo da prate i kontrolišu svaki segment izbora, samim tim i izborne rezultate.</s><s>U tom pogledu obavlja se stalna verifikacija i kontrola svakog glasačkog listića, a uz biračko telo koje je ravnomerno sastavljeno iz različitih društvenih i stranačkih struktura, transparentnost rezultata je verodostojnija.</s><s>Praćenje samog rezultata izbora uz mogućnost podnošenja prigovora i žalbi višim nivoima upravljačke strukture, obezbeđuje se i mogućnost veće analize neregularnosti izbora, što može poslužiti kao smernica za dalje poboljšanje izbornog procesa.</s><s>U svakom izbornom procesu, na bilo kom nivou izborne kampanje, upravljačka stuktura treba da vrši posebnu kontrolu sprovođenja svih faza kampanje, ali i da svojim menadžerskim sposobnostima na pravilan način usmerava tok kampanje bez uticaja na ishod Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji izbora.</s><s>Neutralnost upravljačke stukture mora biti na visoko profesionalnom nivou, jer ona predstavlja jedini garant poštovanja propisanih izbornih standarda.</s><s>5.5.</s><s>Ostvareni zahtevi primenljivosti standarda Posmatrajući izborne kampanje, u okviru empirijskog istraživanja mogu se izvesti određeni zajednički zaključci koji se tiču praktičnih primena standarda.</s><s>Kao zajednička karakteristika, izdvaja se sprovođenje kampanje u otvorenim i demokratskim društvima koja teže potpunom razvoju i primeni predviđenih standarda.</s><s>Sagledavajući izborne kampanje kroz prizmu medijskog, finansijskog i upravljačkog aspekta, zajednički i opšti zaključak bazira se na nedovoljnoj potvrđenosti primene osnovnih standardnih načela.</s><s>Ukoliko se prati postavka nekih od karakteristika standarda ISO 9001 koja se oslanjaju na „utvrđivanje zainteresovanih strana koje su relevantne za sistem menadžmenta kvalitetom, kao i zahteve tih zainteresovanih strana“44, može se proceniti kako ni jedan od pomenutih zahteva nije u potpunosti ostvaren.</s><s>Zahtevi korisnika koji su evidentni i na strani birača i na strani političkih stranaka, pokazuju nepotpunost ispunjenosti kvaliteta, jer se i sami mediji nisu uvek podjednako odnosili na sve korisnike, ali su i finasijska opredeljenja bila različita prema korisnicima.</s><s>Zasnovanost principa menadžmenta na osnovu standarda ISO 9001, pored navedenih zahteva mora da poštuje i izvesne osnovne postavke koje se pojedinačno prikazuju kroz svaki segment kampanje.</s><s>Naime, bilo koja zainteresovana strana mora da u okviru kampanje ispuni osnovne kvalitativne principe, a to su:</s>\n<s>U analitičkom prikazu izbornih kampanja, ovi principi se mogu predstaviti kao odgovori na prethodno postavljene zahteve kvaliteta.</s><s>Najpre, kada se prikazuju usredsređenost na korisnike u okviru medijskog predstavljanja, a na osnovu dostupnih Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji izveštaja, primetna je maksimalna korisnička usredsređenost jer je pokazatelj uticaja na potencijalne birače.</s><s>Prema izveštajima, u Republici Srbiji su u 69% slučajeva u medijskom obraćanju lideri stranaka imali direktno obraćanje prema svojim korisnicima, a u 31% slučajeva su svoje obraćanje fokusirali na svoje protivnike.</s><s>U Republici Hrvatskoj veći je procenat obraćanja prema biračima, čak 82%, a 18% vremena u obraćanju posvećeno je njihovim političkim protivnicima.</s><s>U Bosni i Hercegovini je veoma mali procenat obraćanja prema biračima, svega 46%, a medijski prostor mnogo više je korišćen za verbalne napade prema političkim protivnicima i to čak u 54% slučajeva.</s><s>U pojedinačnim analizama ostvarenih standardnih zahteva u izbornim kampanjama, kada se posmatra liderstvo i angažovanje ljudstva, primetna je jaka organizaciona mreža ljudstva koja je okupljena u okviru stranačkih grupacija.</s><s>Organizaciona mreža je sa početnim liderskim statusom pojedinaca koji vode niz globalnih i lokalnih kampanjskih akcija.</s><s>Slika 9. Angažovanost ljudstva u izbornoj kampanji Na osnovu dostupnih i obrađenih podataka, a zbirno sagledano za sve tri države učesnice izborne kampanje, može se sagledati tačan procenat angažovanog i organizacionog ljudstva u izbornom procesu (slika 9).</s><s>Najveći broj angažovanog ljudstva skoncentrisano je oko lidera stranke (ukupno 36%), dok se organizacioni nivo deli na gradske odbore koji angažuju 29% ljudskog potencijala.</s><s>U okviru svojih ovlašćenja, gradski odbori dele i angažuju mesne odbore po opštinama sa ukupno 15% angažovanog ljudstva.</s><s>Dalju angažovanost gradski odbori usmeravaju prema volonterima koji u procentu od 8% svoje angažovanje usmeravaju na širenje propagandnog materijala, a samo je 2% angažovanih iz redova građana i simpatizera koji po svojoj savesti deluju u širenju pojedinih političkih ideja.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji Ovakvi pokazatelji upućuju na jasne stavove da jedan od propisanih standardnih principa deluje veoma organizovano i sa jasnim kvalitetom upravljanja.</s><s>Neposredni procesni pristup jedan je od zahtevnijih principa standarda, jer na svojevrstan način može dobrim delom da utiče na primenu standarda i predviđenih propisa.</s><s>Naime, procesni pristup podrazumeva postupak koji prati izbornu kampanju od početka raspisivanja izbora do objavljivanja konačnih rezultata.</s><s>U startu je neophodno postaviti početne standarde na pravoj osnovi kako bi se potvrdila pozitivna izborna praksa.</s><s>Na osnovu datih izveštaja o izbornim kampanjama, primetna je oscilacija u postavci procesnog postupka, gde je na osnovu početne evidencije biračkog tela sa pravovremenim i pravilnim revidiranjem biračkih spiskova, kao osnove demokratskih izbora zasnovanih na standardima, Republika Hrvatska jedina skoro potpuno ispunila ovaj zahtev i to u procentu od 92%.</s><s>Republika Srbija je u blagom zaostatku za pravom postavkom biračkih spiskova sa 84%, dok je Bosna i Hercegovina sa najmanjim procentom od svega 57% (slika 10).</s>\n<s>U primeni procesnog postupka u standardnom obezbeđenju menadžmenta kvaliteta, neophodno je obezbediti razumevanje mnogobrojnih zahteva korisnika i razmatranja vrednosnih sistema zahteva.</s><s>Sama primena procesnog postupka omogućava efektivno obavljanje daljih izbornih radnji i poboljšanje vrednovanja informacija i dostupnih podataka.</s><s>Na osnovu prethodnih podataka, a ako se posmatra pojedinačno svaka izborna godina u okviru neke države, primećuje se poboljšanje zahtevnih principa standarda, koja su usledila nakon podnošenja izveštaja po okončanju izborne kampanje.</s><s>Svaki izveštaj pored dokumentacione i evidencione građe o praćenju toka izbornog procesa, ima i deo koji je zasnovan na preporukama za poboljšanje standardnih porcedura za naredne izbore.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji U svrhu što efikasnije organizacione strukture, neophodno je stalno utvrđivanje i primenjivanje standardnih postupaka, uz preispitivanje internih i eksternih pitanja koja imaju svrhu utvrđivanja strateških usmerenja daljeg toka izborne kampanje.</s><s>Na osnovu ovakvih zahtevnih postavki omogućava se pravilno donošenje odluka na osnovu relevantnih činjenica koje se tiču organizacionog i proceduralnog toka izborne kampanje.</s><s>Sa takvim standardnim postavkama, moguće je odgovoriti na svaki zahtev zainteresovanih korisnika kampanje, što praktično znači, da je moguće svaki nedostatak ili eventualni proceduralni postupak rešavati na zahtev korisnika.</s>\n<s>Svaka izborna kampanja kao neophodan element procesnog postupka treba da uključi međusobnu menadžersku saradnju i razvoj pravilnih odnosa koji se baziraju na saradnji upravljačkog sistema izbornih tela i menadžerske strukture unutar političkih organizacija.</s><s>Kada se posmatra saradnja i međusobni menadžerski odnosi koji su ispoljeni u toku izbornih procesa, primećuje se da je najbolja saradnja ostvarena sa najvišim izbornim telima u okviru komisija od svega 59%; saradnja sa lokalnim izbornim telima u iznosu od 24%; sa biračkim odborima na glasačkim mestima ostvareno je u 11%; a svega 6% je data saradnja realizovana sa nevladinim i posmatračkim misijama izbora (slika 11).</s>\n<s>Slika 11.</s><s>Menadžerska saradnja u izbornoj kampanji Posmatrajući izborne kampanje u celini, može se doneti izvestan zajednički zaključak koji se suštinski bazira na činjenici da navedeni standardni zahtevi uglavnom ispunjavaju navedene države, ali da je svakako neophodno poboljšanje izvesnih zakonskih normi kako bi primenu standarda ispunjavali u potpunosti.</s><s>Sistem demokratičnosti izborne kampanje uglavnom je u pozitivnom porastu što predstavlja dobar preduslov za razvoj i poštovanje standarda.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 5.6.</s><s>Preporuke za poboljšanje izbornog procesa Kako je i ranije naglašeno, međunarodmi posmatrači izbornog procesa, koji svojim konačnim objavljenim izveštajima daju objektivnu i opštu sliku sprovedenih izbora, u svom izveštaju imaju i posebnu odredbu koja se odnosi na preporuke koje treba ispoštovati i nedostatke koje je neophodno otkloniti u određenom vremenskom periodu.</s><s>Svi uočeni i evidentirani nedostaci se planski i sistemski otklanjaju, pa se tako i Republika Srbija suočava sa pojedinim nedostacima koji se u vidu preporuka prikazuju u izveštaju.</s><s>Posebno se u okviru tog problema formiraju posebna radna tela iz redova vlade, opozicije i predstavnika stručne i akademske javnosti koji analiziraju preporuke i predlažu na usvajanje revidirane promene.</s>\n<s>Najčešće se kao nedostaci navode pojedini standardni zahtevi46 poput: • medijske pristrasnosti u izveštavanju, • javne funkcije kao mogućnost lične i partijske promocije, • finansijskog momenta neusaglašenosti sa transparentnim zahtevima finansiranja stranaka,</s>\n<s>• za biračko telo nije transparentna provera biračkih spiskova, • nije planski regulisano rešavanje žalbi i primedbi koje se upućuju od učesnika izbora i nema ni adekvatne zakonske regulative za takva pitanja, • sami izborni rezultati i brojanje glasova nije na najbolji način rešeno u okviru zakona, • isključenost istražnih radnji prilikom upućenih tvrdnji za neregularnost nekog segmenta izbornog procesa.</s>\n<s>Prema zvaničnom izveštaju OEBS-a, za održane predsedničke izbore date su izvesne konkretne preporuke koje treba kao nedostatke ukloniti do narednih izbora.</s><s>Osnovne preporuke su navedene u 20 tačaka.</s><s>Neke su ponovljene iz ranijih izveštaja, dok su neke nove.</s><s>Osnovne preporuke prema izveštaju OEBS-a su: 1. Preispitivanje izbornih zakona koji regulišu sva ovlašćenja i nadzor nad izbornim procesom.</s>\n<s>2. Jasna podela državnih i stranačkih aktivnosti zbog jednakosti predstavljanja.</s><s>3. Finansiranje stranaka i izbornih aktivnosti kampanje poboljšati u sferi kontrole.</s><s>4. Veće učešće Agencije za borbu protiv korupcije u posmatranju izbora.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji 5. Sloboda medija i isključenje bilo kakvog mešanja države u medijsko izveštavanje.</s>\n<s>7. Revidiranje i utvrđivanje jasne metodologije za izradu biračkih spiskova.</s><s>8. Uvođenje zakonskih mehanizama u slučaju nepravilnosti na izborima.</s><s>9. Objava rezultata izbora po izbornim mestima zbog transparentnosti u radu.</s><s>10.</s><s>Formiranje srednjeg nivoa administriranja sa jasnim zadacima i odgovornostima.</s><s>11.</s><s>Uvođenje obuke za izbornu administraciju koja bi standardizovala proces rada u izbornom procesu.</s>\n<s>14.</s><s>Razmotriti mogućnost ograničenja podrške jednom kandidatu.</s><s>15.</s><s>Mere zaštite birača od pritiska posebno zaposlenih u javnim i državnim institucijama.</s>\n<s>16.</s><s>Nezavisnost u svakom pogledu javnog medijskog servisa, posebno u finansijskom, od državnog budžeta radi obezbeđenja objektivnog izveštavanja.</s><s>17.</s><s>Nezavisna uređivačka politika medija, a posebno javnih medijskih kuća koje paralelno izveštavaju i o aktivnostima vladajuće stranke.</s><s>18.</s><s>Nastavak formiranja biračkih odbora sa zastupljenostima različitih nacionalnih manjina i grupa.</s>\n<s>19.</s><s>Promenu zakonskih odredbi u kojima će se navesti prisustvo međunarodnih organizacija kao posmatrača izbora koji će biti prisutni u svim izbornim fazama uz jasno razgraničenje koje su njihove obaveze, ali i prava.</s><s>20.</s><s>Tajnost glasanja kao uslov pravednih izbora, a koje treba da sprovede Republička izborna komisija organizujući obuke i edukaciju.</s><s>Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji ZAKLJUČAK</s>\n<s>Na osnovu postavljenog početnog predmeta rada, kojim se pre svega želelo ukazati na značaj uvođenja propisanih i preporučenih standarda u okviru izborne kampanje, strukturisani cilj istraživanja jeste da pokaže da ovi standardi imaju višestruku korist za sve aktere u izbornom procesu.</s><s>Time se može istaći da se neposredna korist od njihove primene ogleda u više pravaca.</s>\n<s>Isprva se utvrđuje dugoročna vizija razvoja demokratskog društva i izbornih organizacija koje se bave sistemom upravljanja kvalitetom u izbornoj kampanji i razvoja politike u pogledu kvaliteta ponuđenih rešenja za aktuelna pitanja.</s><s>Zatim, kao pokretačka snaga, može se podstaći uvođenje sistema poslovnog planiranja kao alata za ostvarivanje poslovnih ciljeva usmerenog na sprečavanje nastanka problema i uključivanje interesa svih zainteresovanih strana: birača, odnosno glasača, političkih stranaka i pojedinaca, društvenih institucija i međunarodnih organizacija.</s><s>Sama koncepcija rada bila je utvrđivanje činjeničnih elemenata koji su bazirani na zvaničnim podacima izbornih procesa realizovanih u Republici Srbiji, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.</s><s>Time se pre svega želelo pokazati, kako se u realnim okolnostima i propisanim standardnim uslovima realizuje izborni proces u okviru važećih zakonskh regulativa.</s><s>Svakako, osnovni cilj rada bio je ukazati na sve usklađenosti izbornog procesa, ali i na nedostatke neophodne za otklanjanje.</s><s>Utvrđivanjem opštih kriterijuma u izbornoj kampanji, moguće je pratiti ostvarenje zacrtanih i planiranih ciljeva na osnovu analize i ocenjivanja postignutih rezultata.</s><s>Sa jasno postavljenim nadležnostima i ovlašćenjima svih učesnika izborne kampanje, moguće je ostvariti izuzetno dobar upravljački kvalitet menadžmenta i ostvariti merljive rezultate koji bi služili za dalje poboljšanje narednih izbornih kampanja.</s>\n<s>Na osnovu studije slučaja, kroz istraživački deo rada, postavljena početna hipoteza se može potvrditi, a time i ukazati da se sam izborni proces i sprovedena izborna kampanja uglavnom poštuje u okviru međunarodnih standarda, ali i da pokazuje izvesne nedostatke u određenim segmentima primene koje se moraju otkloniti u narednom periodu.</s><s>U radu su korišćeni izveštaji i statistički podaci koji se zvanično objavljuju nakon završenih izbora, kada se i analizira uspešnost izbornog procesa i mogući problemi koje treba Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji u narednom periodu otkloniti.</s><s>Dokumentovanim činjenicama se prati realizovana izborna kampanja, stvara se dobra baza za donošenje odluka po različitim pitanjima istog cilja - što je pozitivna ocena realizacije kampanje.</s><s>Koristi od realizacije primene zahteva standarda sistema menadžmenta kvalitetom u okviru izborne kampanje imaju sve zainteresovane strane u izbornom procesu.</s>\n<s>Analiziranim podacima može se kritički pristupiti u okviru procene same uspešnosti i standardne ispunjenosti izbornog procesa.</s><s>U tu svrhu, ističe se da je značajno mesto u poštovanju standarda primetno u pravilnom zakonskom regulisanju izborne kampanje u Republici Hrvatskoj koja je svoje izborne zakone uskladila sa evropskim zakonima, gde je i primetan manji stepen odstupanja u standardima.</s><s>Republika Srbija i Bosna i Hercegovina svakako moraju još doraditi svoje izborne zakone kako bi bili u potpunosti usklađeni sa standardima, gde se pre svega misli na upravljačku, medijsku i finansijsku regulativu standarda.</s>\n<s>Kada se sagledaju sumirani rezultati, osnovna poruka se može usmeriti prema upravljačkim kapacitetima svih država koje imaju visok stepen odgovornosti, ali koje imaju i dovoljno potencijala i resursa da u potpunosti razviju i primene propisane standarde izborne kampanje.</s><s>Potpuni razvoj upravljačke strukture je moguć jer je primetan uzlazni razvojni put i stručna osposobljenost upravljačkog kadra.</s><s>Menadžment kvaliteta izborne kampanje kao i podrazumevani rizici su takođe pokazali visok stepen, jer omogućavaju predviđanje i rešavanje svih mogućih neregularnosti i pritužbi koje slede nakon završetka izbora.</s><s>To svakako potvrđuje i činjenica da nakon svakih izbora konačni izveštaji koje objavljuje OEBS su zapravo instruktivnog karaktera, a koji ukazuju i na nedostatke.</s><s>Navedeni nedostaci se poput preporuka otklanjaju u narednom izbornom procesu.</s>\n<s>Svedoci smo izbornih procesa koji se stalno dešavaju u našem okruženju, te se može ukazati na činjenicu da je neophodno postizanje opšteg jedinstva svih političkih aktera kako bi se ostvario opšte društveni cilj i izbori bili zasnovani na demokratskom nivou i sa usklađenim standardnim principima.</s><s>Svakako, izborni proces ne bi trebalo da nema potpuni koncenzus mišljenja jer je to za zajedničko dobro.</s><s>Upravljački kapaciteti na svim nivoima vlasti, kako državnim tako i lokalnim, treba da usklade svoje razvojne principe i standarde, kako bi pokrenule sve upravljačke resurse.</s><s>U tom smislu, analiza i provera menadžmenta Primena međunarodnih standarda u izbornim procesima u Republici Srbiji kvaliteta, mora se kontinuirano i periodično raditi kako bi se u najmanju ruku održao standardni nivo i kako ne bi dovelo do opadanja već dostignutog nivoa.</s><s>Sam rad može biti dobra početna smernica svim zainteresovanim stranama koje žele da postignu pravi upravljački kvalitet u izbornom procesu.</s><s>U tu svrhu dovoljno je pratiti rezultate zemalja iz okruženja koje su već dostigle viši nivo izbornog procesa nego što je Republika Srbija.</s>\n<s>1 Conference for Security and Co-operation in Europe je prvi naziv današnje Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) CSCE 2 Uputstva za ekspertsku analizu i ocjenu izborne regulative, OEBS/BDILJP, 2001; http://www.osce.org/sr/odihr/elections/13960, (preuzeto 28.08.2019) 3 Electoral Law, Venice Commission, 2013, (Doc. CDL-EL(2013)006), http://www.venice.coe.int/WebForms/documents/?pdf=CDLEL%282013%290-e, 4 Code of Good Practice in Electoral Matters: Guidelines and Explanatory report, Venice http://www.venice.coe.int/webforms/documents/CDL-AD%282002%29023rev.aspx, 5 Kongres Saveta Evrope ili poznat pod nazivom Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Evrope je savetodavno telo Saveta Evrope koje čine lokalne i regionalne vlasti 47 zemalja članica Saveta Evrope.</s>\n<s>Commission, http://www.venice.coe.int/WebForms/documents/?pdf=CDLEL%282013%290-e, 5. Conference for Security and Co-operation in Europe je prvi naziv današnje Kongres Saveta Evrope ili poznat pod nazivom Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Evrope je savetodavno telo Saveta Evrope koje čine lokalne i regionalne vlasti 47 zemalja članica Saveta Evrope.</s>\n<s>protocol http://www.centarzztlj.rs/eng/images/zakoni/3.%20Evropska%20konvencija%20za %20zastitu%20ljudskih%20prava%20i%20osnovnih%20sloboda.pdf, (преузето</s>\n<s>19.</s><s>OEBS/ODIHR- Ograničena misija za posmatranje izbora.</s><s>Konačni izveštaj, Varšava, 20.</s><s>Priručnik za praćenje preporuka za unapređenje izbornog procesa, (2018), Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava, Varšava.</s><s>21.</s><s>Pavlović, Vukašin, (2011), Programski identitet političkih partija, u: Slaviša Orlović (ur.), Partije i izbori u Srbiji-20 godina, Beograd: Friedrich Ebert Stiftung i Fakultet političkih nauka-Centar za demokratiju.</s>"}
{"dc.title": "Primena međunarodnih standarda menadžmenta kvaliteta u jedinicama lokalne samouprave", "dc.creator": "TOTH, ALEKSANDAR", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "standardizacija;standardi;lokalna samouprava;standardization;standards;local government", "id": "rulj_74981", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=140262&dn=", "text": "<s>Ja, dole potpisan Aleksandar Toth, student master akademskih, odnosno magistarskih zajedničkih studija MENADŽMENT U UPRAVI, broj indeksa 2018/4710 autor master rada „Primena međunarodnih standarda kvaliteta u jedinicama lokalne samouprave“, svojim potpisom potvrđujem da:</s>\n<s>- sam dostavio master rad koji je isključivo rezultat mog istraživačkog rada; - sam se trudio da poštujem radove i ideje drugih autora čija sam dela koristio/la u radu i da sam ih citirao/la u u skladu sa zajedničkim Uputstvom oba fakulteta i Zakonom o autorskom i srodnim pravima obe zemlje;</s>\n<s>- sam se trudio da sve radove i ideje drugih autora koji se kao pisani izvori nalaze kao prilog mog master, odnosno magistarskog rada navedem u skladu sa zajedničkim Uputstvom oba fakulteta poštujući njihova autorska i srodna prava; - sam dobio dozvole za korišćenje dela koja su unesena u moj rad u dozvoljenom obimu i obliku i da sam ih jasno naznačio/la u svom master, odnosno magistarskom radu; - sam svestana da predstavljanja tuđih dela i ideja kao svojih predstavlja delo kažnjivo po nacionalnom zakonodavstvu (Zakon o autorskom i srodnim pravima, Krivični zakon), kao i da su kažnjivi prema pravilima oba Univerziteta; - sam svestana da će odluka o dokazanom plagijatstvu imati uticaj na moj status na Fakultetu i sam master, odnosno magistarski rad; - elektronska verzija master, odnosno magistarskog rada je identična štampanoj verziji i pristajem na objavljivanje na sajtu fakulteta, zbirci radova studenta ili da se unese u bazu radova studenata koja će biti dostupna u bibliotekama oba fakulteta.</s><s>Master, odnosno magistarski rad lektorisala je Prof. dr Ivana Mijatović</s>\n<s>Cilj ovog rada je da ukaže na mogućnosti primene generičkih i specifičnih međunarodnih standarda menadžmenta kvaliteta razvijenih u tehničkom komitetu međunarodne organizacije za hstandardizaciju ISO/TC 176 u jednicama lokalne samouprave.</s><s>U ovom radu pod generičkim standardima se posmatraju standardi koji se mogu primeniti u organizacijama bez obzira na njihovu delatnost, veličinu, tip, način organizovanja ili neku drugu specifičnost.</s><s>U ovom radu pod specifičnim, za jedinice lokalne samouprave, analiziraće se međunarodni standardi posebno razvijeni za primenu u jedinicama lokalne samouprave.</s><s>Razvoj i primena međunarodnih standarda u jedinicama lokalne samouprave imaju brojne specifičnosti.</s><s>Zakoni koji definišu osnivanje, rad i organizovanje jedinica lokalne samouprave su različiti od zemlje do zemlje.</s><s>Međunarodni standardi koji se odnose na menadžment i obezbeđenje kvaliteta, i koji se razvijaju u okviru ISO/TC 176 nisu dovoljno poznati zaposlenima u jedinicama lokalne samouprave, a potrebe tržišta koje je prepoznao sekretarijat ovog tehničkog komiteta u definisanju posebnih standarda (ISO18091: 2015) i tehničkih specifikacija (ISO TS 17582 : 2014) govore da će se standardi u oblasti menadžmenta kvaliteta u lokalnoj samoupravi dalje razvijati.</s>\n<s>4.2.3.</s><s>Standardi koji su doneseni u okviru ISO/TC 176/SC 3 4.2.3.1.</s><s>Standardi koji se odnose na zadovoljstvo korisnika ISO 10001, ISO 10002, ISO 10003 i IS0 10004 4.3.</s><s>Specifični standardi menadžmenta kvaliteta koji su razvijeni pri sekretarijatu ISO/TC 176 za jedinice lokalne samouprave 4.3.1.</s><s>ISO 18091 Smernice za primenu standarda ISO 9001 u lokalnoj samoupravi</s>\n<s>Jedinice lokalne uprave i vlade treba da razviju i održe poverenje svojih građana u svoje države i njene institucije.</s><s>U tom pogledu, lokalne samouprave imaju misiju da omoguće razvoj održivih lokalnih zajednica.</s><s>Menadžment kvaliteta u jedinicama lokalne samouprave može da pomogne efikasnijem radu, višem kvalitetu usluga koje jedinice lokalne samouprave pružaju građanima i pravnim licima i održivog ekonomskog napretka i društvenog razvoja na lokalnom nivou.1</s>\n<s>Prema Zakonu o lokalnim samoupravama Republike Srbije, lokalna samouprava „je pravo građana da upravljaju javnim poslovima od neposrednog, zajedničkog i opšteg interesa za lokalno stanovništvo, neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika u jedinicama lokalne samouprave, kao i pravo i sposobnost organa lokalne samouprave da, u granicama zakona, uređuju poslove i upravljaju javnim poslovima koji su u njihovoj nadležnosti i od interesa za lokalno stanovništvo“.2 Prema istom zakonu lokalna samouprava ostvaruje se kroz jedinice lokalne samouprave.</s><s>U Republici Srbiji jedinice lokalne samouprave su opštine, gradovi i grad Beograd.</s><s>Jedinice lokalne samouprave, kao i sve druge organizacije, imaju potrebu i dužnost da poboljšavaju kvalitet procesa i usluga koje pružaju svojim korisnicima (građanima) i primenjuju međunarodne standarde iz oblasti menadžmenta kvaliteta.</s><s>Prema Ljuboji (2013), „lokalna samouprava predstavlja polje u kome je država građaninu najbliža i u kome je demokratija najopipljivija.</s><s>Uprkos tome, srpska akademska literatura o lokalnoj samoupravi poprilično je oskudna“.3</s>\n<s>U mnogim oblastima razvoj i primena međunarodnih ili globalnih standarda postaje osnova za harmonizaciju prakse i globalizaciju poslovanja.</s><s>Preduslov globalnog poslovanja je prevazilaženje barijera, različitih zakona, tehničkih propisa ili standarda koji sprečavaju slobodan protok roba globalnog poslovanja i standardizacije se posmatra često isključivo u tom kontekstu.4 U različitim delatnostima mehanizmi razvoja standarda su veoma slični i ako 1 ISO 18091:2014 Quality management systems -- Guidelines for the application of ISO 9001:2008 in local government, str 5.</s>\n<s>3 Ljuboja, B, ORGANIZACIJA VLASTI U LOKALNOJ SAMOUPRAVI U REPUBLICI SRBIJI, Stalna konferencija gradova i opština – Savez gradova i opština Srbije, 2013, str. 5. 4 Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO.</s><s>(2012).</s><s>Izgradnja poverenja: komplet alat za ocenjivanje usaglašenosti.</s><s>Institut za standardizaciju Srbije, Beograd. se odvijaju u različitim delatnostima i različitim organizacijama, profesionalnim ili poslovnim asocijacijama.</s><s>U različitim delatnostima, koje su od javnog interesa, države mogu propisati obaveznu primenu konkretnih standarda.</s><s>Retke su profesije, delatnosti ili struke koje nisu suočene sa potrebom ili obavezom primene standarda.</s><s>U mnogim oblastima nedovoljno poznavanje mogućnosti za učešće u procesima razvoja i poboljšavanja standarda dovodi do nerazumevanja.</s><s>Zbog toga je važno proučavati i razumeti mehanizme razvoja i primene standarda u različitim delatnostima.</s>\n<s>Cilj ovog rada je da ukaže na mogućnosti primene generičkih i specifičnih međunarodnih standarda menadžmenta kvaliteta razvijenih u tehničkom komitetu međunarodne organizacije za standardizaciju ISO ISO/TC 176 u jednicama lokalne samouprave.</s><s>U ovom radu pod generičkim standardima se posmatraju standardi koji se mogu primeniti u organizacijama bez obzira na njihovu delatnost, veličinu, tip, način organizovanja ili neku drugu specifičnost.</s><s>U ovom radu pod specifičnim, za jedinice lokalne samouprave, analiziraće se međunarodni standardi posebno razvijeni za primenu u jedinicama lokalne samouprave.</s><s>Razvoj i primena međunarodnih standarda u jedinicama lokalne samouprave imaju brojne specifičnosti.</s><s>Zakoni koji definišu osnivanje, rad i organizovanje jedinica lokalne samouprave su različiti od zemlje do zemlje.</s>\n<s>Mnogi generički standardi koji se odnose na menadžment i obezbeđenje kvaliteta, razvijeni u tehničkom komitetu ISO/TC 176 za menadžment i obezbeđenje kvaliteta (ISO/TC 176 Quality menagement and Quality Assurance) kao generički standardi što znači da se mogu primeniti u organizaciji bez obzira na njenu veličinu, delatnost, oblik organizovanja i druge specifičnosti.</s><s>U okviru ovog tehničkog komiteta rade tri podkomiteta u kojima se razvijaju i donose standardi koji se odnose na terminologiju i koncepte (ISO/TC 176/SC 1), sistem menadžmenta kvaliteta (ISO/TC 176/SC 2) i ISO/TC 176/SC 3 koji se bavi razvojem i donošenjem standarda koji se odnose na podršku sistemu menadžmenta kvaliteta.</s><s>Međutim, interesantno je da se u okviru sekretarijata ovog tehničkog komiteta, a ne u okviru podkomiteta, donose i održavaju revizije dva standarda koja se oba odnose na sistem menadžmenta kvaliteta u javnoj upravi i lokalnoj samoupravi.</s>\n<s>• ISO/TS 17582:2014 Quality management systems -- Particular requirements for the application of ISO 9001:2008 for electoral organizations at all levels of government (standard nije u planu za preuzimanje u srpski standarda po uvidu u plan rada CASCo komisije Instituta za standardizaciju Srbije.) Opšta pretpostavka je da se zbog značaja i specifičnosti standarda koji se odnose na javnu upravu i lokalnu samoupravu razvojem specifičnih standarda za upravu bavi najviši nivo eksperata.</s><s>Aktivnosti lokalne samouprave suviše su specifične da bi se zahtevi i smerinice standarda mogli primeniti bez dodatnih uputstva.</s><s>Zbog toga je u okviru međunarodne organizacije za standardizaciju ISO razvijeno uputstvo za primenu standarda ISO 9001 u lokalnoj samoupravi.</s><s>U ovom radu ukazaće se na sprecifičnosti primene generičkih standarda razvijenih u podkomitetima ISO/TC 176 za menadžment i obezbeđenje kvaliteta u lokalnoj samoupravi i razloge.</s>\n<s>Postoje brojne mogućnosti za primene standarda koji se odnose na menadžment i obezbeđenje kvaliteta (u ovom radu se ograničavamo na standarde donešene u okviru tehničkog komiteta kvaliteta ISO/TC 176) u procesima i aktivnostima lokalne samouprave.</s><s>Te mogućnosti su uskraćene nerazumevanjem samih standarda i nedostatkom obuka za samostalno korišćenje standarda.</s><s>U primeni generičkih međunarodnih standarda u lokalnoj samoupravi prisutna su ograničenja.</s><s>Neophodno je da se dalje razvijaju međunarodni standardi za lokalnu samoupravu.</s>\n<s>Osnovu ovog istraživanja čini istraživanje međunarodnih standarda koji se odnose na menadžment i obezbeđenje kvaliteta i koji su razvijeni u okviru tehničkog komiteta ISO/TC 176, sa stanovišta njihove primene u lokalnoj samoupravi kao i domaća i strana relevantna stručna literatura.</s><s>Za pisanje ovog rada upotrebljena je akademska literatura iz oblasti lokalne samouprave, oblasti standardizacije, relevantna zakonska i regulativa, podzakonska akta, naučni i stručni članci koji se odnose na obuhvatanje problematike primene međunarodnih standarda kvaliteta u jedinicama lokalne samouprave.</s><s>Rad je organizovan na sledeći način: U uvodnom delu je dat kratak pregled ciljeva istraživanja, navedene su metode istraživanja, a nakon toga i rezultati istraživanja.</s><s>U drugom delu ovog rada objasniće se pojmovi standarda i standardizacije, daće se osnovne informacije o međunarodnoj organizaciji za standardizaciju ISO i o koristima od primene međunarodnih standarda.</s><s>U trećem delu ovog rada definisani su pojmovi, nadležnosti i organizacija jedinica lokalne samouprave u Republici Srbiji.</s><s>U četvrtom delu ovog rada dat je pregled standarda koji su razvijeni u okviru tehničkog komiteta ISO/TC 176 Međunarodne organizacije za standardizaciju ISO, koji se odnosi na menadžment i obezbeđenje kvaliteta.</s><s>U prvom delu ovog poglavlja dat je pregled generičkih standarda menadžmenta kvaliteta sa kritičkim osvrtom na njihovu primenu u jednicama lokalne samouprave.</s><s>U drugom delu četvrtog poglavlja dat je prikaz standarda koji su razvijeni u okviru ISO /TC 176 koji su razvijeni specifično za potrebe lokalne samouprave.</s><s>2. POJAM STANDARDA I STANDARDIZACIJE</s>\n<s>Globalno tržište ne bi bilo moguće bez zajedničkih globalnih pravila ili rešenja problema koji su zajednicki za različite učesnike na tržištu.</s><s>Standardizacija se često pominje u kontekstu globalizacije.</s><s>U tom okviru, može se naglasiti da je standardizacija važan aspekt globalizacije5.</s><s>Postoji veliki broj definicija pojmova standarda i standardizacije.</s><s>U opštem slučaju, standardizacija ja aktivnost razvoja standarda6.</s><s>Prema Međunarodnoj organizaciji za standardizaciju (International Organization for Standardization) standard je: „dokument utvrđen konsenzusom i odobren od priznatog tela kojim se utvrđuju, za opštu i višekratnu upotrebu pravila smernice ili karakteristike za njihove rezultate radi postizanja optimalnog nivoa uređenosti u datom kontekstu“7. Ova definicija je definicija formalne organizacije za standardizaciju, čija je osnovna delatnost razvoj standarda, ali mnogi standardi koji se danas globalno primenjuju nisu razvijeni na osnovu konsenzusa, niti odobreni od priznate organizacije.</s><s>Arena standardizacije, kojom nazivamo mrežu organizacija koje razvijaju standarde, a koje u većoj ili manjoj meri međusobno sarađuju, je veoma složena i dinamična8.</s><s>Veliki broj organizacija razvija standarde među kojima su9: ▪ države i njihove strukture (primer.</s><s>NHTSA – Agencija za bezbednost saobraćaja SAD); ▪ organizacije koje su prepoznate od država, međudržavnih i međunarodnih organizacija (formalne organizacije za standardizaciju kao što su Međunarodna organizacija za standardizaciju (International Organization for Standardization – ISO); Međunarodna elektrotehnička komisija (International Electrotehnical Commission – IEC); Međunarodna unija za telekomunikacije (International Telecommunication Union ITU), tačnije, Sektor za standardizaciju u oblasti telekomunikacija (ITU-T); ▪ profesionalne ili industrijske asocijacije (primer IEEE (Međunarodno udruženje inženjera elektrotehnike), API (Američko udruženje proizvođača nafte), Odbor za finansijske računovodstvene standarde Sjedinjenih Američkih Država (FASB Financial accounting standards Board, Međunarodni komitet za računovodstvene standarde (IASC - the International Accounting Standards Committee), Odbor za međunarodne računovodstvene standarde - International Accounting Standards Board - IASB), Odbor za međunarodne računovodstvene standarde za javni sektor (International Public Sector Accounting Standards Board - IPSASB), a koji je 5 Mijatović I. (2015), Standardizacija 1, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, str. 19. 7 Standards, www.iso.org, datum pristupa 12.5.2017. godine 8 Mijatović I. (2015), Standardizacija , Fakultet organizacionih nauka, Beograd, str.140. organizacioni deo Međunarodne federacije računovođa (International Federation of Accountants - IFAC);</s>\n<s>▪ poslovne asocijacije, konzorcijumi ili fore (primer Bluetooth i Wi-Fi); ▪ kompanije ili organizacije (primer Microsoft, Toshiba).</s><s>Veliki broj organizacija ima različite motive da razvije standarde, različit način organizovanja i težnje da njihovi standardi budu prihvaćeni na tržištu.</s><s>Zbog toga se prethodno navedena definicija Međunarodne organizacije za standardizaciju ISO ne odnosi na sve vidove standarda koji su danas prisutni na tržištu.</s><s>Profesor Erasmus Univerziteta iz Holandije, Henk de Vries, je jedan od začetnika savremene teorije standardizacije, predložio je definiciju koja u mnogome olakšava razumevanje savremene standardizacije.</s><s>Prema Henku de Vriesu (1999)10 standardizacija je aktivnost uspostavljanja i beleženja ograničenog seta rešenja, postojećih ili potencijalnih zajedničkih i povezanih problema, pri čemu su rešenja: ▪ u korist strane ili strana koje su uključene; ▪ zasnovana na balansu potreba uključenih strana i ▪ namenjena znatnom (većem, značajnijem) broju strana uz očekivanje da se rešenja primene višekratno ili stalno tokom određenog perioda.</s><s>Prema istom autoru standard je odobrena specifikacija ograničenog broja rešenja postojećih i potencijalnih zajedničkih i povezanih problema, priređenih u koristi strane ili strana koje su uključene, uz balansiranje njihovih potreba pri čemu su rešenja namenjena i očekuju ga strane koje su uključene i koriste višekratno ili stalno tokom određenog perioda vremena.</s><s>„Ovakva definicija ukazuje na to šta standard jeste: postojanje zajedničkog problema ili povezanih problema (matching problem).</s><s>Poslužimo se definicijom zajedničkog problema Henk de Vries (1999).</s><s>Zajednički problem je problem povezanih ili međuzavisnih entiteta koji nisu usklađeni, rešavanje zajedničkog problema predstavlja određivanje jedne ili više osobina međuzavisnih entiteta na način da se oni usklade ili određivanje jedne ili više osobina jednog entiteta zbog njegovih relacija sa jednim ili više drugih entiteta.</s><s>Entitet u ovom slučaju može da bude proizvod, proces (ili aktivnost) ili sistem.</s><s>Sa druge stane zajednički problem može biti i problem koji povezuje dva entiteta. za razvoj i donošenje standarda mora postojati interes jedne ili više strana.</s><s>Često su interesi sukobljeni i strane kroz proces pregovaranja dolaze ponekada i veoma dugo do rešenja koji je u dovoljnoj meri prihvatljiv za sve.</s><s>Balans 10 Mijatović I. (2015), Standardizacija I, Fakultet organizacionih nauka, Beograd, str. 27. potreba može značiti i da interesi ili potrebe jedne strane nisu nikada u potpunosti zadovoljeni.</s><s>Standard može štiti interes samo jedne strane.</s><s>“11 U opštem slučaju standardizacija obuhvata procese projektovanja ili utvrđivanja rešenja problema i procese odobravanja rešenja za korišćenje.</s><s>U slučajevima kada je rešenje problema poznato i dostupno organizacija koja donosi standarde (kompanija, industrijski konzorcijum, nacionalna, regionalna ili međunarodna organizacija za standardizaciju, profesionalna organizacija i dr.) odlučuje da prihvati rešenje kao standard.</s><s>Standardizacija može biti anticipatorna, konkurentna i retrospektivna12.</s><s>Anticipatorna standardizacija označava standardizaciju u kojoj, rešenje problema nije razvijeno i obuhvata procese projektovanja i odobravanja rešenja.</s><s>U slučajevima kada postoji više poznatih i dostupnih rešenja problema, standardizacija podrazumeva izbor jednog od postojećih – takvu standardizaciju nazivamo retrospektivna.</s><s>Konkurentna standardizacija se zasniva na kombinovanju i modifikaciji postojećih rešenja.</s><s>Od posebnog je značaja u današnjem globalnom svetu razumeti i pratiti razvoj standardizacije.</s><s>Razvoj standarda se obično inicira potrebama tržišta.</s><s>U tom smislu, industrija ima važnu ulogu13.</s><s>Postoje različiti sistemi standardizacije.</s><s>Različiti su sistemi standardizacije Evropske Unije, Sjedinjenih Američkih Država i na primer Narodne Republike Kine ili Ruske Federacije14.</s><s>U mnogim zemljama, naročito u nerazvijenim, standardizacija je u većoj meri zakonski regulisana, pa tako i u Republici Srbiji.</s><s>Zakonom o standardizaciji obuhvaćena su važna razna pitanja kao što su: ciljevi standardizacije, načela standardizacije, proceduru za donošenje srpskih standarda i srodnih dokumenata15.</s><s>Važno je razumeti da se ovaj standard uglavnom odnosi na uređenje formalne standardizacije.</s><s>Prema de Vrizu, vlade država mogu da imaju šest različitih uloga u standardizaciji i to su:16 ▪ podrška standardizaciji kao deo generalne uloge u stimulisanju poslovanja i međunarodne razmene;</s>\n<s>▪ korišćenje standarda za određene aktivnosti u javnom sektoru i ▪ korišćenje standarda da poboljša učinak koji nije apsolutno u domenu vlade (npr. promovisanje primene standarda u javnim nabavkama).</s><s>Zadatak vlada i organizacija za standardizaciju je da obezbede dostupnost nacionalnih, regionalih i međunarodnih standarda koje mogu koristiti dobavljači, kupci, tela za ocenjivanje usaglašenosti i regulatorna tela za uspostavljanje zahteva za neki predmet i ocenjivanje usaglašenosti tog predmeta sa njima17.</s>\n<s>Predmet i područje primene standarda treba da budu jasno određeni preko tipa predmeta na koje se standard odnosi i karakteristika predmeta koji se specificiraju.</s><s>Standardi uvek treba da budu napisani na takav način da olakšavaju, a ne da usporavaju razvoj tehnologije, postojeće prakse ili načina rada18.</s><s>Da bi se osigurali preduslovi za najširu moguću primenu standarda, standard mora biti tako napisan da ga može primenjivati svaki od sledećih subjekata19: ▪ proizvođač ili isporučilac (prva strana), ▪ korisnik ili kupac (druga strana) i</s>\n<s>U opštem slučaju standardi se odnose na konkretan entitet proizvod, proces ili sistem, ali veliki broj međunarodnih standarda se odnose na kvalitet nekog entiteta (proizvoda, procesa ili sistema) ili odnose između tih entiteta u užem smislu (na primer standardi koji se odnose na kompatibilnost komponenti ili aktivnosti).</s><s>Posebnu grupu standarda čine standardi koji se odnose na sisteme menadžmenta (na primer kvaliteta, životne sredine, lancima snabdevanja, sigurnošću informacija, bezbednošću i zdravlju na radu, bezbednosti proizvoda itd.).20 ISO (Međunarodna organizacija za standardizaciju) je udruženje nacionalnih organizacija za standardizaciju (ISO članovi).</s><s>Rad na pripremi međunarodnih standarda se obično sprovodi preko ISO tehničkih odbora.</s><s>Standarde uglavnom razvijaju eksperti koje delegiraju njihove nacionalne 16 de Vries, H.J.(1999).</s><s>A Bussines Approach to the Role of National Standardization Organization, Kluwer Academic Publishers, Boston, str.27</s>\n<s>17 Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO.</s><s>(2012).</s><s>Izgradnja poverenja: komplet alat za ocenjivanje usaglašenosti.</s><s>Institut za standardizaciju Srbije, Beograd, str.16. 20 Arsovski.</s><s>S. (2016), Nauka o kvalitetu, Fakultet inženjerskih nauka, Univerzitet u Kragujevcu, Kragujevac, organizacije za standardizaciju ili nezavisni eksperti koji su angažovani da razviju nacrt standarda.</s><s>Veliki broj ISO standarda su prethodno razvile neke druge nacionalne organizacije za standardizaciju (najčešće su to Britanska nacionalna organizacija za standardizaciju BSI, Nemačka nacionalna organizacija za standardizaciju DIN ili Francuska organuzacija za standardizaciju AFNOR).</s><s>Svaki organ član koji je zainteresovan za predmet radi koga je uspostavljen tehnički komitet ima pravo da bude član tog komiteta.</s><s>Međunarodne organizacije, vladine i nevladine, u vezi sa ISO, takođe učestvuju u radu.</s><s>ISO usko sarađuje sa Međunarodnom elektrotehničkom komisijom (IEC) po pitanjima vezanim za elektrotehničku standardizaciju.</s><s>Procedure koje se koriste za razvoj ovog dokumenta i one koje su namenjene za dalje održavanje su opisane u okviru ISO/IEC Direktiva, Deo 1. Naročito treba zapaziti različite kriterijume za odobravanje koji su neophodni za različite vrste ISO dokumenata.</s><s>Nacrt za ovaj dokument je izrađen u skladu sa uredničkim pravilima ISO/IEC Direktiva, Deo 2 (videti www.iso.org/directives).</s>\n<s>Pažnju privlači mogućnost da pojedini elementi ovog dokumenta mogu da budu predmet prava na patente.</s><s>ISO nema odgovornost da identifikuje bilo koja ili sva prava na patente.</s><s>Detalji u vezi bilo kojih prava na patente identifikovanih tokom razvoja dokumenta će biti navedeni u Uvodu i/ili će biti na ISO listi primljenih deklaracija patenata (videti www.iso.org/patents). oBilo koje trgovačko ime koje se koristi u ovom dokumentu je informacija data sa ciljem da bude od koristi korisnicima i ona ne podrazumeva odobrenje.</s><s>Odgovorni odbor za ovaj document je Tehnički odbor ISO/TC 176, Upravljanje kvalitetom i garancija kvaliteta.</s><s>Ovo prvo izdanje ISO 18901 poništava i zamenjuje IWA 4:2009, koje je bilo tehnički ispitano.</s>\n<s>2.1.</s><s>Uloga i delokrug rada ISO organizacija Međunarodnim organizacijama za standarizaciju smatraju se: Međunarodna organizacija za standardizaciju (International Organization for Standardization – ISO); Međunarodna elektrotehnička komisija (International Electrotehnical Commission – IEC) i Međunarodna unija za telekomunikacije (International Telecommunication Union – ITU), tačnije, Sektor za standardizaciju u oblasti telekomunikacija (ITU-T).</s><s>Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO je globalna mreža nacionalnih organizacija za standardizaciju.</s><s>Svaka zamlja ima samo jednu nacionalnu organizaciju za standardizaciju preko koje ostvaruje članstvo u međunarodnoj organizaciji za standardizaciju ISO.</s><s>Neke zemlje imaju različite nacionalne organizacije koje ih predstavljaju u IEC (Međunarodna elektrotehnička komisija).</s><s>Svaka nacionalna organizacija za standardizaciju predstavlja ISO u svojoj zemlji.</s><s>Pojedinci ili kompanije ne mogu da postanu ISO članovi.21 Nacionalne organizacije za standardizaciju mogu biti punopravni ili dopisni članovi Međunarodne organizacije ISO.</s><s>Punopravni članovi mogu učestvovati u glasanju o nacrtima standarda, usvajati međunarodne standarde kao nacionalne i učestvovati na sastancima Međunarodne organizacije za standardizaciju u vezi sa tehničkim pitanjima i razvojem organizacije.</s><s>Dopisni članovi mogu biti samo posmatrači u procesu razvoja jednog standarda.22</s>\n<s>Nacionalna organizacija za standardizaciju Republike Srbije je Institut za standardizaciju Srbije (ISS).</s><s>Prvi oblik institucionalizovanih aktivnost u vezi standardizacije u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji je uspostavljen 1939.godine, a Institut za standardizaciju Srbije je pravni sledbenik Zavoda za standardizaciju (2003. do 2006. godine), Saveznog zavoda za standardizaciju (1978. do 2003. godine), Jugoslovenskog zavoda za standardizaciju (1962. do 1978. godine) i Savezne komisije za standardizaciju (1946. do 1962. godine).23 Prema Zakonu o standardizaciji („Službeni Glasnik Republike Srbije“ br. 36/2009) i Odluka o izmeni Osnivačkog akta Instituta za standardizaciju Srbije („Službeni Glasnik Republike Srbije“ br. 88/2009) Institut za standardizaciju Srbije predstavlja jedini priznati organ za nacionalne standarde u Republici Srbiji, pravno lice koje radi u skladu sa propisima koji upravljaju pravnim statusom javnih usluga.</s><s>Osnivač Instituta je Vlada Republike Srbije.</s><s>Institut predstavlja interese Republike Srbije u sledećim međunarodnim i evropskim organizacijama za standardizaciju24:</s>\n<s>▪ Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO), gde je ISS punopravni član još od ▪ Međunarodna elektrotehnička komisija (IEC), gde je ISS punopravni član još od 1953; ▪ IEC sistem za ispitivanje usaglašenosti i sertifikaciju električne opreme i komponenata (IECEE), gde je ISS punopravni član još od 1965; 21 ISO: a global network of national standards bodies, https://www.iso.org/members.html, datum pristupa 26.7.2017. godine</s>\n<s>22 Ibid, datum pristupa 1.5.2017. godine 23 Istorijat, http://www.iss.rs/rs/button_25.html, datum pristupa, 14.7.2017. godine 24 ISO Membershttps://www.iso.org/member/2209.html, datum pristupa, 12.05.2017. godine ▪ Evropski komitet za standardizaciju (CEN), gde je ISS punopravni član od januara 1▪ Evropski komitet za elektrotehničku standardizaciju (CENELEC), gde je ISS punopravni član od januara 1-og 2017;</s>\n<s>▪ Evropski institut za telekomunikacione standarde (ETSI).</s><s>Pored toga, Institut je takođe uključen u aktivnosti koje se tiču pristupanja Srbije STO.</s><s>2.2.</s><s>Razvoj standarda u Međunarodnoj organizaciji za standardizaciju ISO donosi dokumente koji pružaju zahteve, specifikacije, smernice ili karakteristike koje se mogu dosledno koristiti kako bi se obezbedilo da su materijali, proizvodi, procesi i usluge pogodni za njihovu svrhu.</s><s>Do sada je objavljen 21832 međunarodni standard u velikom broju oblasti.25Donošenje stvarnih i merljivih koristi skoro svakom sektoru zamišljenom, standardi podupiru tehnologiju na koju se oslanjamo i osiguravamo kvalitet koji očekujemo.</s><s>Međunarodni standard obezbeđuje pravila, smernice ili karakteristike za aktivnosti ili za njihove rezultate, sa ciljem postizanja optimalnog stepena reda u datom kontekstu.</s><s>Može imati mnogo oblika.</s><s>Pored standarda proizvoda, drugi primeri uključuju: metode ispitivanja, kodeks prakse, standarde za smernice i standarde sistema upravljanja.</s><s>Tehnička specifikacija se odnosi na rad koji se još uvijek nalazi u tehničkom razvoju ili gde se veruje da će biti budućnost, ali ne i neposredna, mogućnost saglasnosti na međunarodnom standardu.</s><s>Tehnička specifikacija se objavljuje za neposrednu upotrebu, ali takođe pruža i sredstva za dobijanje povratnih informacija.</s><s>Cilj je da se na kraju transformiše i ponovi kao međunarodni standard.</s>\n<s>Objavljena specifikacija je javno dostupna kako bi se odgovorilo na hitnu potrebu tržišta, što predstavlja konsenzus stručnjaka u okviru radne grupe ili konsenzus u organizaciji izvan ISO-a.</s><s>Kao i kod tehničkih specifikacija, javno dostupne specifikacije se objavljuju za trenutnu upotrebu i takođe služe kao sredstvo za dobijanje povratnih informacija za eventualnu transformaciju u međunarodni standard.</s><s>Javno dostupne specifikacije imaju maksimalni vek od šest godina, nakon čega se mogu preoblikovati u međunarodni standard ili povući.26 25 We're ISO: we develop and publish International Standards, https://www.iso.org/standards.html, datum pristupa, 26.7.2017. godine</s>\n<s>26 ISO Deliverables, https://www.iso.org/deliverables-all.html, datum pristupa 6.6.2017. godine Regulatori i vlade računaju na ISO standarde kako bi pomogli u razvijanju bolje regulative, znajući da imaju dobru osnovu zahvaljujući uključivanju stručnjaka na globalnom nivou.</s><s>Sa međunarodnim standardima o kvalitetu vazduha, vode i zemljišta, emisijama gasova i zračenja i ekološkim aspektima proizvoda, oni štite zdravlje planete i ljudi, osim što donose ekonomske koristi27.</s>\n<s>Prema Ljuboji (2013): „Lokalna samouprava ima dugu predistoriju i njeni koreni su bili vidljivi još u XII veku, kada su razvijeniji gradovi u Evropi dobijali status slobodnih gradova od tadašnjih monarha i feudalaca, što je ozvaničavano raznim poveljama i statutima.</s><s>Moderna lokalna samouprava, pre svega u Evropi, nastala je u XIX i XX veku i predstavlja deo jedinstvenog sistema državne vlasti.</s><s>“28 Prema Zakonu o lokalnim samoupravama Republike Srbije, lokalna samouprava „je pravo građana da upravljaju javnim poslovima od neposrednog, zajedničkog i opšteg interesa za lokalno stanovništvo, neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika u jedinicama lokalne samouprave, kao i pravo i sposobnost organa lokalne samouprave da, u granicama zakona, uređuju poslove i upravljaju javnim poslovima koji su u njihovoj nadležnosti i od interesa za lokalno stanovništvo“.29 Prema istom zakonu lokalna samouprava ostvaruje se kroz jedinice lokalne samouprave.</s><s>U Republici Srbiji jedinice lokalne samouprave su opštine, gradovi i grad Beograd.</s><s>Jedinice lokalne samouprave, kao i sve druge organizacije, imaju potrebu i dužnost da poboljšavaju kvalitet procesa i usluga koje pružaju svojim korisnicima (građanima) i primenjuju međunarodne standarde iz oblasti menadžmenta kvaliteta.30</s>\n<s>Lokalne samouprave obavljaju brojne nadležnosti i aktivnosti koje su definisane Ustavom republike Srbija i Zakonom o lokalnim samoupravama, među osnovnima Ljuboja navodi: slobodan izbor predstavničkog tela ili neposredno odlučivanje o bitnim pitanjima od interesa za lokalnu zajednicu; postojanje određene uže teritorije; organizaciona samostalnost lokalnih institucija; postojanje određene finansijske samostalnosti – prikupljanje prihoda i budžet i normativna samostalnost u okviru ustava i zakona.31 Ustav Republike Srbije u članu 190 navodi nadležnosti lokalnih samouprava: “Opština, preko svojih organa, u skladu sa zakonom:</s>\n<s>28 Ljuboja, B, ORGANIZACIJA VLASTI U LOKALNOJ SAMOUPRAVI U REPUBLICI SRBIJI, Stalna konferencija gradova i opština – Savez gradova i opština Srbije, 2013, str. 9 uređuje i obezbeđuje obavljanje i razvoj komunalnih delatnosti; uređuje i obezbeđuje korišćenje građevinskog zemljišta i poslovnog prostora; stara se o izgradnji, rekonstrukciji, održavanju i korišćenju lokalnih puteva i ulica i drugih javnih objekata od opštinskog značaja; uređuje i obezbeđuje lokalni prevoz; stara se o zadovoljavanju potreba građana u oblasti prosvete, kulture, zdravstvene i socijalne zaštite, dečije zaštite, sporta i fizičke kulture; stara se o razvoju i unapređenju turizma, zanatstva, ugostiteljstva i trgovine; stara se o zaštiti životne sredine, zaštiti od elementarnih i drugih nepogoda; zaštiti kulturnih dobara od značaja za opštinu;</s>\n<s>3.2.</s><s>Nadležnosti lokalne samouprave zaštiti, unapređenju i korišćenju poljoprivrednog zemljišta; obavlja i druge poslove određene zakonom.</s><s>“32 U članu 20.</s><s>Zakona o lokalnim samoupravama navedene su sve nadležnosti koje obavljaju jedinice lokalne samouprave, u ovom delu navešće se samo deo.</s><s>Opština, preko svojih organa, u skladu s Ustavom i zakonom33:</s>\n<s>• donosi programe razvoja; donosi budžet i završni račun; utvrđuje stope izvornih prihoda opštine, kao i način i merila za određivanje visine lokalnih taksi i naknada; • donosi urbanističke planove;</s>\n<s>• uređuje i obezbeđuje obavljanje i razvoj komunalnih delatnosti (prečišćavanje i distribucija vode, prečišćavanje i odvođenje atmosferskih i otpadnih voda, proizvodnja i snabdevanje parom i toplom vodom, linijski gradski i prigradski prevoz putnika u drumskom saobraćaju, održavanje čistoće u gradovima i naseljima, održavanje deponija, uređivanje, održavanje i korišćenje pijaca, parkova, zelenih, rekreacionih i drugih javnih površina, javnih parkirališta, javna rasveta, uređivanje i održavanje grobalja i sahranjivanje i dr.), kao i organizacione, materijalne i druge uslove za njihovo obavljanje; • stara se o održavanju stambenih zgrada i bezbednosti njihovog korišćenja i utvrđuje visinu naknade za održavanje stambenih zgrada;</s>\n<s>• donosi programe uređenja građevinskog zemljišta, uređuje i obezbeđuje vršenje poslova uređenja i korišćenja građevinskog zemljišta i utvrđuje visinu naknade za uređivanje i korišćenje građevinskog zemljišta;</s>\n<s>31 Ljuboja, B, ORGANIZACIJA VLASTI U LOKALNOJ SAMOUPRAVI U REPUBLICI SRBIJI, Stalna konferencija gradova i opština – Savez gradova i opština Srbije, 2013, str. 9 http://www.paragraf.rs/propisi/ustav_republike_srbije.html, datum pristupa, 16.8.2017. • donosi programe i sprovodi projekte lokalnog ekonomskog razvoja i stara se o unapređenju opšteg okvira za privređivanje u jedinici lokalne samouprave; • uređuje i obezbeđuje korišćenje poslovnog prostora kojim upravlja, utvrđuje visinu naknade za korišćenje poslovnog prostora i vrši nadzor nad korišćenjem poslovnog prostora;</s>\n<s>• stara se o zaštiti životne sredine, donosi programe korišćenja i zaštite prirodnih vrednosti i programe zaštite životne sredine, odnosno lokalne akcione i sanacione planove, u skladu sa strateškim dokumentima i svojim interesima i specifičnostima i utvrđuje posebnu naknadu za zaštitu i unapređenje životne sredine; • uređuje i obezbeđuje obavljanje poslova koji se odnose na izgradnju, rehabilitaciju i rekonstrukciju, održavanje, zaštitu, korišćenje, razvoj i upravljanje lokalnim i nekategorisanim putevima, kao i ulicama u naselju; • uređuje i obezbeđuje posebne uslove i organizaciju autotaksi prevoza putnika; • uređuje i obezbeđuje organizaciju prevoza u linijskoj plovidbi koji se vrši na teritoriji opštine, kao i određuje delove obale i vodenog prostora na kojima se mogu graditi hidrograđevinski objekti i postavljati plovni objekti; • osniva robne rezerve i utvrđuje njihov obim i strukturu, uz saglasnost nadležnog ministarstva, radi zadovoljavanja potreba lokalnog stanovništva; • osniva ustanove i organizacije u oblasti osnovnog obrazovanja, kulture, primarne zdravstvene zaštite, fizičke kulture, sporta, dečje zaštite i turizma, prati i obezbeđuje njihovo funkcionisanje;</s>\n<s>• osniva ustanove u oblasti socijalne zaštite i prati i obezbeđuje njihovo funkcionisanje, daje dozvole za početak rada ustanova socijalne zaštite koje osnivaju druga pravna i fizička lica, utvrđuje ispunjenost uslova za pružanje usluga socijalne zaštite, utvrđuje normative i standarde za obavljanje delatnosti ustanova čiji je osnivač, donosi propise o pravima u socijalnoj zaštiti i obavlja poslove državnog staratelja; • organizuje vršenje poslova u vezi sa zaštitom kulturnih dobara od značaja za opštinu, podstiče razvoj kulturnog i umetničkog stvaralaštva, obezbeđuje sredstva za finansiranje i sufinansiranje programa i projekata u oblasti kulture od značaja za opštinu i stvara uslove za rad muzeja i biblioteka i drugih ustanova kulture čiji je osnivač; • organizuje zaštitu od elementarnih i drugih većih nepogoda i zaštitu od požara i stvara uslove za njihovo otklanjanje, odnosno ublažavanje njihovih posledica; • donosi osnove zaštite, korišćenja i uređenja poljoprivrednog zemljišta i stara se o njihovom sprovođenju, određuje erozivna područja, stara se o korišćenju pašnjaka i odlučuje o privođenju pašnjaka i drugoj kulturi; • uređuje i utvrđuje način korišćenja i upravljanja izvorima, javnim bunarima i česmama, utvrđuje vodoprivredne uslove, izdaje vodoprivredne saglasnosti i vodoprivredne dozvole za objekte lokalnog značaja;</s>\n<s>• podstiče i stara se o razvoju turizma na svojoj teritoriji i utvrđuje visinu boravišne takse; • stara se o razvoju i unapređenju ugostiteljstva, zanatstva i trgovine, uređuje radno vreme, mesta na kojima se mogu obavljati određene delatnosti i druge uslove za njihov rad; • upravlja imovinom opštine i koristi sredstva u državnoj svojini i stara se o njihovom očuvanju i uvećanju;</s>\n<s>• pomaže razvoj različitih oblika samopomoći i solidarnosti sa licima sa posebnim potrebama kao i sa licima koja su suštinski u nejednakom položaju sa ostalim građanima i podstiče aktivnosti i pruža pomoć organizacijama invalida i drugim socijalnohumanitarnim organizacijama na svojoj teritoriji; • podstiče i pomaže razvoj zadrugarstva; • organizuje službu pravne pomoći građanima; • stara se o javnom informisanju od lokalnog značaja i obezbeđuje uslove za javno informisanje na srpskom jeziku i jeziku nacionalnih manjina koji se koriste na teritoriji opštine, osniva televizijske i radiostanice radi izveštavanja na jeziku nacionalnih manjina koji je u opštini u službenoj upotrebi, kao i radi izveštavanja na jeziku nacionalnih manjina koji nije u službenoj upotrebi, kada takvo izveštavanje predstavlja dostignuti nivo manjinskih prava.</s>\n<s>3.3.</s><s>Specifičnosti organizovanja jedinica lokalne samouprave Lokalne samouprave su organizaovane u skladu sa Ustavom republike Srbije i Zakonom o lokalnim samoupravama.</s><s>Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi u članu broj 27.</s><s>Definisani su organi lokalne jednice samouprave – opštine kao: skupština opštine, predsednik opštine, opštinsko veće i opštinska uprava.34 Skupština opštine je najviši organ vlasti i nju čine odbornici izabrani neposrednim izborima i tajnim glasanjem.</s><s>Predsednik skupštine opštine, koji se bira iz redova odbornika skupštine tajnim glasanjem, vrši sazivanje i predsedava sednicama skupštine.35 Izvršne organe opštine čine predsednika opštine i opštinsko veće.</s><s>„Opštinsko veće čine predsednik opštine, zamenik predsednika opštine, i članovi opštinskog veća čiji je broj utvrđen statutom opštine i koje bira skupština opštine, na period od četiri godine, tajnim glasanjem, većinom od ukupnog broja odbornika.</s><s>Kandidate za članove opštinskog veća predlaže kandidat za predsednika opštine“.36 Opštinska uprava je pre svega stručni i profesionalni organ, koji obavlja poslove koji se odnose na ostvarivanje prava, obaveza i interesa građana i pravnih lica.</s><s>„Nadležnosti uprave se mogu grupisati na sledeće poslove:</s>\n<s>1. stručno-pripremne (priprema nacrte propisa i drugih akata koje donose skupština opštine, opštinsko veće i predsednik opštine); 2. izvršno-rešavajuće (izvršava odluke i druge akte skupštine opštine, predsednika opštine i opštinskog veća i sprovodi zakone i druge propise čije je izvršavanje povereno opštini, rešava u upravnom postupku u prvom stepenu o pravima i dužnostima građana, preduzeća, ustanova i drugih organizacija u upravnim stvarima iz nadležnosti opštine);</s>\n<s>U nastavku će biti objašnjeno nekoliko važnih pojmova u vezi sa lokalnom samoupravom (euprava, informaciona struktura, struktura e-uprave, lokalna uprava, lokalna e-uprava, euprava, institucije lokalne uprave, menadžment aktivnostima e-uprave)38: 35 Ljuboja, B, ORGANIZACIJA VLASTI U LOKALNOJ SAMOUPRAVI U REPUBLICI SRBIJI, Stalna konferencija gradova i opština – Savez gradova i opština Srbije, 2013 str 37-40 • E-uprava: Odnosi se na upotrebu novih informacionih i komunikacionih tehnologija (IKT) od strane uprava kao što se primenjuje na čitav niz funkcija vlade. • Informaciona infrastruktura: Informaciona infrastruktura (Hanseth, 2002) definiše se kao \"zajednička, razvijajuća, otvorena, standardizovana i heterogena ugrađena baza\" i (Pironti, 2006) kao što su svi ljudi, procesi, procedure, alati, objekti i tehnologija koji podržavaju stvaranje, korišćenje, transport, skladištenje i uništavanje informacija. • Struktura e-uprave: Različiti slojevi servisa e-uprave za razvoj elektronske infrastrukture radi podrške e-protokolu, e-aplikacijama/e-peticijama i unutrašnje organizacione funkcije javne organizacije.</s>\n<s>• Lokalna uprava: Najniži nivo formalnih državnih institucija, kao što su zvaničnici na okružnom nivou ili lokalne, javno odgovorne organizacije za donošenje odluka i pružanje usluga sastavljene su u skladu sa nacionalnim zakonima (kao što su lokalni izbori).</s><s>To je grad, županija, župa, okrug, opština, deo grada, odbor, oblast, opština ili druga opštenamenska politička podela države.</s>\n<s>• Lokalna E-uprava: Lokalna e-samouprava se može posmatrati kao poboljšanje, efikasnost i efektivnost lokalne uprave u vođenju i pružanju usluga svim zajednicama putem korištenja IKT-a, uz viziju centralne i lokalne uprave koja radi u partnerstvu kako bi pružila bolje rezultate za ljude i mesta, Uključujući i stvarne izazove za lokalnu samoupravu u smislu političkog i upravljačkog rukovodstva, čime se povećava angažman građana i učešće u pružanju boljih usluga. • E-Uprava: E-Uprava je mreža organizacija koja uključuje vladine, neprofitne i privatne subjekte</s>\n<s>• Institucije lokalne uprave: Institucije lokalne uprave mogu se sastojati od opštinskih vlasti, odbora za obrazovanje, okružnih zdravstvenih odbora i raznih drugih specijalizovanih institucija.</s><s>Ove institucije pružaju usluge koje su potrebne za njihove stanovnike, kao što su planiranje korišćenja zemljišta, putevi, komunalne usluge, javni tranzit, promocija ekonomskog razvoja, obrazovanje, zdravstvene usluge i zabavne informacije. • Menadžment aktivnostima e-uprave: Menadžment aktivnostima e-uprave za poboljšanje društveno-ekonomskog okruženja, ideologije, javnih poslova, društvenog života i promovisanje inovacija u održivom sistemu e-uprave za vladu.</s><s>U ovom Govenrnment</s>\n<s>management, https://www.igi-global.com/chapter/local-governmentmanagement/36483, datum pristupa 13.6.2017. godine aspektu, informaciona tehnologija može efikasno podržati vladine inovacione aktivnosti za uspostavljanje e-uprave na inovativne načine.</s><s>4. PRIMENA MEĐUNARODNIH STANDARDA MENADŽMENTA KVALITETA U JEDINICAMA LOKALNE SAMOUPRAVE</s>\n<s>Sve zemlje imaju različite pristupe ustavnom i zakonskom uređenju i organizovanju lokalnih samouprava i postavlja se pitanje kako je moguće da postoji interes da se razvijaju međunarodni standardi koji se odnose na rad lokalnih samouprava.</s><s>U ovom delu rada ukazaće se na mogućnosti primene generičkih i specifičnih standarda iz oblasti menadžmenta i obezbeđenje kvaliteta u lokalnim samoupravama.</s><s>4.1.</s><s>Tehnički komitet ISO/TC 176 za menadžment i obezbeđenje kvaliteta U okviru tehničkog komiteta ISO/TC 176 za menadžment i obezbeđenje kvaliteta (ISO/TC 176 Quality menagement and Quality Assurance) odvijaju se aktivnosti standardizacije u oblastima opšteg menadžmenta kvaliteta i menadžmenta kvaliteta u specifičnim oblastima.</s><s>Aktivnosti ovog tehničkog komiteta se odvijaju u tri podkomiteta: • ISO/TC 176/SC 1 koji se bavi razvojem i donošenjem standarda koji se odnose na terminologiju i koncepte.</s><s>Ovaj podkomitet bio je zadužen za razvoj i održavanje verzija standard ISO 9000 koji se odnosi na osnove i rečnik u menadžmentu kvaliteta.39</s>\n<s>• ISO/TC 176/SC 2 koji se bavi razvojem i donošenjem standarda koji se bave sistemom menadžmanta kvaliteta .</s><s>Ovaj potkomitet je bio zadužen za razvoj, a sada za revizije standard: ISO 9001:2015 Sistemi menadžmenta kvaliteta – zahtevi (Quality management systems – Requirements), ISO/TS 9002:2016 Sistemi menadžmenta kvaliteta – Smernice za primenu ISO 9001:2015 (Quality management systems -Guidelines for the application of ISO 9001:2015); ISO 9004:2009 Menadžment za održiv uspeh organizacije – pristup menadžmenta kvaliteta (Managing for the sustained success of an organization -- A quality management approach); ISO 10005:2005 Sistemi mandžmenta kvaliteta – smernice za planove kvaliteta (Quality management systems -- Guidelines for quality plans);ISO 10006:2003 Quality management systems -- Guidelines for quality management in projects; ISO 10007:2017 Menadžment kvaliteta – Smernice za menadžment konfiguracija (Quality management -- Guidelines for configuration management).40 39 Standards catalogue, ISO/TC 176/SC 1, Concepts and terminology, https://www.iso.org/committee/53888/x/catalogue/p/1/u/1/w/1/d/0, datum pristupa 5.6.2017. godine 40 Standards catalogue, ISO/TC 176/SC 2 Quality systems, https://www.iso.org/committee/53896/x/catalogue/, datum pristupa 5.6.2017. godine</s>\n<s>• ISO/TC 176/SC 3 se bavi razvojem i donošenjem standarda koji se odnose na podršku sistemu menadžmenta kvaliteta.</s><s>To su standardi serije 10000 koji se odnose na zadovoljstvo korisnika (ISO 10001, ISO 10002, ISO 10003, ISO 10004 i ISO 10018).41 Pored ova tri podkomiteta, sekretarijat se bavi razvojem i održavanjem verzija standarda za lokalnu samoupravu:</s>\n<s>Standardizacija u polju upravljanja kvalitetom (generički sistemi upravljanja kvalitetom i prateće tehnologije), kao i standardizacija upravljanja kvalitetom u pojedinim sektorima na zahtev sektora koji je u pitanju i ISO tehničkog upravnog odbora.</s><s>ISO/TC 176 se takođe poverava savetodavna funkcija za sve ISO i IEC tehničke odbore kako bi se osigurao integritet generičkih standarda za upravljanje kvalitetom i efektivna implementacija ISO/IEC politike sektora na isporuke sistema upravljanja kvalitetom42.</s><s>4.2.</s><s>Generički standardi menadžmenta kvaliteta koji se mogu primenjivati u jedinicama lokalne samouprave</s>\n<s>4.2.1.</s><s>Standardi koji su doneseni u okviru ISO/TC 176/SC 1 Tehnički komitet ISO/TC 176/SC 1 se bavi razvojem i donošenjem standarda koji se odnose na terminologiju i koncepte u oblasti menadžmenta i obezbeđenju kvaliteta.</s><s>Ovaj podkomitet bio je zadužen za razvoj i održavanje verzija standard ISO 9000 koji se odnosi na osnove i rečnik u menadžmentu kvaliteta.43 Međunarodni standard ISO 9000 opisuje osnove sistema menadžmenta kvaliteta i definiše odgovarajuće termine.</s><s>Ovaj standard je namenjen onima kojima “je potrebno da se razumeju i upotrebljavaju terminologiju koja se koristi u menadžmentu kvaliteta (na primer, isporučiocima, korisnicima, donosiocima propisa)”.44 Važeća verzija standarda ISO 9000 je prevedena 41 Standards catalogue ISO/TC 176/SC 3 , Supporting technologies https://www.iso.org/committee/53934/x/catalogue/, datum pristupa, 14.6.2017.godine 42 https://www.iso.org/committee/53882.html, datum pristupa 5.6.2017. godine 43 Standards catalogue, ISO/TC 176/SC 1, Concepts and terminology, https://www.iso.org/committee/53888/x/catalogue/p/1/u/1/w/1/d/0, datum pristupa 5.6.2017. godine 44 SRPS ISO 9000:2015, Sistemi menadžmenta kvaliteta – Osnove i rečnik, Institut za standardizaciju Srbije, str 8 na srpski jezik i usvojena kao srpski standard SRPS ISO 9000:2015 i može poslužiti zaposlenima u javnoj upravi da se upoznaju sa osnovama sistema menadžmenta kvaliteta i razumeju termine koji se koriste u ostalim standardima serije ISO 9000 i ISO 10000, kao i drugim standardima koji su razvijeni u okviru podkomiteta, radnih grupa ili sekretarijata medunarodne organizacije za standardizaciju ISO.</s><s>Prema ISO 9000:2015, kako bi organizacija bila uspešna, mora da se usmerava i da se njome upravlja na sistematski i transparentan način.</s><s>Ovo je naročito važno u slučaju jedinica lokalne samouprave, gde su transparentnost i odgovornost prema klijentima/građanima od vitalnog značaja za dobijanje njihovog poverenja.</s><s>Održivi uspeh će biti podržan i uz primenu mađunarodnih standarda koji se odnose na sisteme menadžmenta kvalitetom i koji se odnosi na potrebe i očekivanja svih zainteresovanih strana.</s><s>4.2.2.</s><s>Standardi koji su razvijeni u okviru ISO/TC 176/SC 2 Podkomitet ISO/TC 176/SC 2 se bavi razvojem i donošenjem standarda koji se bave sistemom menadžmenta kvaliteta .</s><s>Ovaj potkomitet je bio zadužen za razvoj, a sada i za revizije standarda45: • ISO 9001:2015 Sistemi menadžmenta kvaliteta – zahtevi (Quality management systems – Requirements),</s>\n<s>• ISO 10005:2005 Sistemi mandžmenta kvaliteta – smernice za planove kvaliteta (Quality management systems -- Guidelines for quality plans); • ISO 10006:2003 Quality management systems -- Guidelines for quality management in projects;</s>\n<s>• ISO 10007:2017 Menadžment kvaliteta – Smernice za menadžment konfiguracija (Quality management -- Guidelines for configuration management).</s><s>U sledećim delovima teksta biće dat prikaz svakog od ovih standarda sa osvrtom na mogućnosti primene u jedinicama lokalne samouprave.</s><s>45 Standards catalogue, ISO/TC 176/SC 2 Quality systems, https://www.iso.org/committee/53896/x/catalogue/, datum pristupa 5.6.2017. godine</s>\n<s>Standard ISO 9001:2015 se odnosi na zahteve za sistem menadžmenta kvaliteta u organizaciji.</s><s>Ovaj standard je generički što znači da se odnosi na sve organizacije bez obzira na njihovu veličinu, delatnost ili neke druge specifičnosti.</s><s>Ovaj međunarodni standard navodi zahteve za sistem menadžmenta kvalitetom u slučajevima gde organizacija46: • treba da demonstrira svoju sposobnost da stalno proizvodi proizvode ili pruža usluge koji ispunjavaju zahteve korisnika;</s>\n<s>• ima za cilj da poboljša zadovoljstvo korisnika kroz efektivnu primenu sistema, uključujući procese kojima se stalno poboljšava sistema kvaliteta i zadovoljenje zahteva korisnika.</s>\n<s>Usvajanje sistema menadžmenta kvaliteta bi trebalo da bude strateška odluka organizacije.</s><s>Zahtevi koji se nalaze u standardu ISO 9001 su opšti i minimalni zahtevi koji govore o tome šta neka organizacija mora da uradi, ali ne i kako.</s><s>Prema standardu ISO 9001: „Usvajanje sistema menadžmenta kvalitetom treba da bude strateška odluka za ogranizaciju.</s><s>Robustan sistem menadžmenta kvalitetom može da pomogne organizaciji da poboljša svoje sveukupne performanse i da sačini integralnu komponentu inicijativa za održivi razvoj.</s><s>“47 Tako i jednice lokalne samouprave moraju same da donesu odluke o primeni zahteva i/ili sertifikaciji prema zahtevima standarda ISO 9001.</s><s>Proces primene zahteva ovog međunarodnog standarda može biti zahtevan i zavisi od brojnih specifičnosti organizacija pa tako i jedinica lokalne samouprave.</s>\n<s>U samom standardu ISO 9001:2015 se tvrdi:48 „Projektovanje i primena sistema menadžmenta kvalitetom organizacije pod uticajem je konteksta organizacije i promena tog konteksta, posebno u vezi sa:</s>\n<s>a) njenim specifičnim ciljevima; b) rizicima povezanim sa njenim kontekstom i ciljevima; c) potrebama i očekivanjima njenih korisnika i drugih relevantnih zainteresovanih strana;</s>\n<s>46 ISO 9001:2015 Quality management systems – Requirements, https://www.iso.org/standard/62085.html?browse=tc, datum pristupa, 17.6.107. godine 47 SRPS ISO 9001:2015, Sistem menadžmenta kvaliteta- zahtevi, Institut za standardizaciju Srbije, str 8 d) proizvodima i uslugama koje ona obezbeđuje; e) složenošću procesa koje koristi i njihovim međusobnim delovanjima; kompetentnošću osoba koje rade u organizaciji ili koje rade u ime organizacije; g) njenom veličinom i organizacionom strukturom.“ Ni sve lokalne samouprave, bez obzira što su osnovane i što deluju prema istom ustavnom i zakonskom okviru nemaju isti kontekst.</s><s>Prema standardu ISO 9001: „kontekst neke organizacije može da obuhvati interne faktore, kao što je organizaciona kultura, i eksterne faktore, kao što su sociološko-ekonomski uslovi u kojima posluje.“ Tako se može reći da iako su zahtevi standarda opšti, generički i minimalni, oni se mogu primenjivati na brojne i različite načine koji odgovaraju specifičnom kontekstu jedinice lokalne samouprave.</s><s>Zbog specifičnosti rada i organizovanja jedinica lokalne samouprave razvijen je i standard ISO 18091:2015 koji se odnosi na Sisteme menadžmenta kvalitetom — Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi.</s><s>Zbog toga će više o primeni standarda ISO 9001 u lokalnoj samoupravi biti reči u delu koji se odnosi na standard ISO 18091. 4.2.2.2.</s><s>Tehnička specifikacija ISO/TS 9002:2016 Tehnička specifikacija se odnosi na rešenje koji se još uvek nalazi u razvoju ili u slučajevima kada za odgovarajuće rešenje ne postoji dovoljna saglasnost da bi dokument postao standard, tada se tehnička specifikacija objavljuje za neposrednu upotrebu i za dobijanje povratnih informacija pri ćemu je cilj je da na kraju postane međunarodni standard.49 Tehnička specifikacija ISO/TS 9002:2016 (Quality management systems -- Guidelines for the application of ISO 9001:2015) obezbeđuje smernice za primenu zahteva standarda ISO 9001:2015 Sistemi menadžmenta kvaliteta – Smernice za primenu ISO 9001:2015.</s><s>Pri tome, ova tehnička specifikacija nema nameru da propiše ili da uniformne načine za primenu pojedinih zahteva već da omogući organizacijama da steknu više sigurnosti u to kako mogu zadovoljiti zahteve standarda ISO 9001 na različite načine.</s><s>Sa stanovišta primene ove tehničke specifikacije u jedinicama lokalne samouprave moglo bi se pomisliti da ova tehnička specifikacija nije adekvatna zbog postojanja standarda ISO 18091.</s><s>Međutim zbog primene nove verzije standarda ISO 9001 iz 2015 godine, tehnička specifikacija ISO /TS 9002:2016 može biti veoma korisna zbog toga što zaposlene u jedinicama lokalne samouprave može uputiti u koncepte sistema kvaliteta kao što su: kontekst organizacije, liderstvo, planiranje kvaliteta, vrednovanje preformansi i stalna poboljšanja.</s><s>U prelaznom periodu do kojeg se može vršiti primena standarda ISO 9001:2008, koji traje do 2018. godine, ova tehnička specifikacija može biti značajna pomoć u tranziciji prema novoj verziji standarda ISO 9001 iz 2015.</s>\n<s>Standard ISO 9004:2009 Menadžment za održiv uspeh organizacije – pristup menadžmenta kvaliteta (Managing for the sustained success of an organization -- A quality management approach) daje smernice organizacijama kako da održivo poboljšavaju svoj sistem menadžmenta kvaliteta i postižu željene rezultate.</s><s>I ovaj standard je generički – mogu ga koristiti sve organizacije bez obzira na delatnost, veličinu, tip ili vrstu aktivnosti.</s><s>Standard ISO 9004:2009 nije namenjen za svrhe sertifikacije.50 Prema ovom standardu održivi uspeh jedne organizacije je rezultat njenih sposobnosti da postigne i održi postizanje svojih ciljeva51.</s><s>U ovom standardu date su smernice kako da organizacija primeni koncept PDCA (Plan-DO-Chack-Act).</s><s>Da bi standard ISO 9004 bio usaglašen sa verzijom standarda ISO 9001 iz 2015. godine u toku je javna rasprava o nacrtu novog standarda ISO/DIS 9004 (Quality management — Quality of an organization — Guidance to achieve sustained success).</s><s>Prema Sheps52 dok se ISO 9001:2015 fokusira na obezbeđenje poverenja da će proizvodi ili usluge ispuniti zahteve, ISO 9004 u svojoj novoj verziji se fokusira na obezbeđivanje poverenja u sposobnosti organizacije da ostvari održiv uspeh.</s><s>Sa stanovišta specifičnosti jedinica lokalne samouprave oba standarda i ISO 9001 i ISO 9004 mogu pomoći u efikasnijem radu i jasnijem praćenju i vrednovanju performansi.</s><s>49 ISO deliverables - The different types of ISO publications. https://www.iso.org/deliverables-all.html#TS, datum pristupa, 17.6.2017. godine</s>\n<s>Standard ISO 10005:2005, Sistemi mandžmenta kvaliteta – smernice za planove kvaliteta (Quality management systems -- Guidelines for quality plans) je preveden i usvojen kao srpski standard SRPS ISO 10005 Sistemi menadžmenta kvalitetom – Uputstva za planove kvaliteta.</s><s>Standard ISO 10005 daje detaljno uputusvo za “razvoj, preispitivanje, prihvatanje, primenu i reviziju planova kvaliteta”.53 Ovaj standard nije namenjen za sertifikaciju i može se primenjivati bez obzira da li je primenjen neki od standard sistema menadžmenta.</s><s>Ono što je specifično za ovaj standard je da se ovaj standard odnosi na planove kvaliteta za “proces, proizvod, projekat ili ugovor, bilo koju kategoriju proizvoda (hardver, softver, procesni materijal i usluge) i bilo koju industriju.</s><s>”54 Prema ovom standardu plan kvaliteta55 je dokument kojim se specificira koji će se procesi procedure i odgovarajući resursi koristiti i ko će ih i kada koristiti da bi se ispunili zahtevi određenog projekta, proizvoda, procesa ili ugovora.</s><s>Plan kvaliteta predstavlja jedan od rezultata procesa planiranja.</s><s>Standard ISO 10005 daje uputstva za razvoj plana, kroz utvrđivanje potreba za planom kvaliteta i ulaznih elementa, ciljeve, odgovornost rukovodstva, procese, resurse i nabavku, preispitivanje, prihvatanje, primena i revizija plana kvaliteta.</s><s>Standard ISO 10005 je nedovoljno poznat u praksi jedinica lokalne samouprave i mogao bi biti korišćen i za pripremu tendera i plan kvaliteta urađen prema uputstvima standard ISO 10005 bi mogao biti jedan od zahteva u procesima javnih nabavki.</s><s>4.2.2.5.</s><s>ISO 10006:2003 Sistemi menadžmenta kvalitetom - Uputstva za menadžment kvalitetom u projektima</s>\n<s>Međunarodni standard ISO 10006:2003, preveden je i prihvaćen kao srpski standard SRPS ISO 10006:2007 Sistemi menadžmenta kvalitetom - Uputstva za menadžment kvalitetom u projektima.</s><s>U radu jedinica lokalne samouprave koriste se brojni pravilnici i uputstva prilikom rada na svakom od projekata.</s><s>Međutim, često se zanemaruje kvalitet rezultata projekta i kvaliteta samih procesa projekta.</s><s>Pregledom literature na internetu nije nađen podatak da je neka jedinica lokalne uprave dala informaciju da koristi ovaj standard.</s><s>Standard ISO 10006 daje uputstvo za menadžment kvalitetom u projektima, objašnjava principe i 53 SRPS ISO 10005 Sistemi menadžmenta kvalitetom – Uputstva za planove kvaliteta, Institut za standardizaciju srbije, str. 8</s>\n<s>55 SRPS ISO 10005 Sistemi menadžmenta kvalitetom – Uputstva za planove kvaliteta, str 12 postupke menadžmenta kvalitetom koji ima uticaja na dostizanje ciljeva u projektu.56 Ovaj standard je namenjen za primenu u različitim organizacijama bez obzira na tip, veličinu, delatnosti ili druge specifičnosti, takođe ovaj standard nije namenjen za svrhe sertifikacije.</s><s>U samom standardu se daje izjava da je ovaj standard namenjen osobama koje imaju iskustva u menadžmentu projekata, kao i onima koji imaju iskustva sa sistemima menadžmenta, još ako se ovome doda činjenica da se ovaj standard može primeniti na sve vrste i tipove projekata sve to govori u prilog tome da je za većinu zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave aktivno korišćenje ovakvog standarda bez prethodnih obuka iz menadžmenta projektima i menadžmenta kvaliteta veoma teško.</s><s>4.2.3.</s><s>Standardi koji su doneseni u okviru ISO/TC 176/SC 3 U podkomitetu ISO/TC 176/SC 3 donose se standardi koji se odnose na podršku sistemu menadžmenta kvaliteta.</s><s>To su standardi serije 10000 koji se odnose na zadovoljstvo korisnika (ISO 10001, ISO 10002, ISO 10003, ISO 10004 i ISO 10018).57 4.2.3.1.</s><s>Standardi koji se odnose na zadovoljstvo korisnika ISO 10001, ISO 10002, ISO 10003 i IS0 10004</s>\n<s>Standardi ISO 10001, ISO 10002, ISO 10003 i ISO 10004 čine grupu standarda koji se odnose na zadovoljstvo korisnika i mogu se primenjivati odvojeno, svaki za sebe ili zajedno.</s><s>Svi navedeni standardi se mogu primenjivati u organizacijama bez obzira na njihovu veličinu, delatnost, tip ili drugu specifičnost.</s><s>U standardima ISO 10001, ISO 10003 i ISO 10004 navedeno je da nisu namenjeni za svrhe sertifikaciji, dok u novoj verziji standarda ISO 10002 takva napomena ne postoji.</s><s>Kada se primenjuju zajedno ova četiri standarda mogu biti osnova za sistem organizacije za prevenciju i postupanje sa prigovorima u svrhe zadovoljenja korisnika.</s>\n<s>56 SRPS ISO 10006:2007 Sistemi menadžmenta kvalitetom - Uputstva za menadžment kvalitetom u projektima, Institut za standardizaciju Srbije, str 6. 57 Standards catalogue ISO/TC 176/SC 3 , Supporting technologies https://www.iso.org/committee/53934/x/catalogue/, datum pristupa, 7.6.2017. godine Slika 1.Struktura standarda ISO 10001, ISO 10002, ISO 10003 i ISO 10004 (Izvor: Mijatović I., Materijali sa seminara „Prevencija prigovora korisnika i postupanje sa njima prema seriji standarda SRPS ISO 10001, SRPS ISO 10002 i SRPS ISO 10003, Instutut za standardizaciju Srbije, 2016) Međunarodni standard ISO 10001:2007 (Quality management -- Customer satisfaction Guidelines for codes of conduct for organizations) je preveden i prihvaćen kao srpski standard SRPS ISO 10001:2008 (Menadžment kvalitetom - Zadovoljstvo korisnika - Uputstva za kodekse ponašanja za organizacije).</s><s>Ovaj standard predstavlja uputstvo za planiranje, razvoj, primenu, održavanje i poboljšavanje kodeksa ponašanja u zadovoljavanju korisnika.</s><s>Prema standardu ISO 10001 kodeks ponašanja za zadovoljstvo korisnika predstavlja obećanja koja korisnicima daju organizacije, a koja se odnose na njeno ponašanje i koja imaju za cilj da povećaju zadovoljstvo korisnika.58 „Kodeks ponašanja u pogledu zadovoljstva korisnika može biti deo efektivnog pristupa za upravljanje prigovorima.</s><s>To uključuje: a) predupređivanje prigovora primenom odgovarajućeg kodeksa ponašanja u pogledu zadovoljstva korisnika;</s>\n<s>4.2.2.4.</s><s>Standard ISO 10005 b) postupanje sa internim prigovorima, za slučajeve kad se dobiju izrazi nezadovoljstva; c) eksterno rešavanje sporova, u slučaju da prigovore nije moguće razrešiti interno na zadovoljavajući način.</s><s>”59</s>\n<s>58 SRPS ISO 10001:2008 (Menadžment kvalitetom - Zadovoljstvo korisnika - Uputstva za kodekse ponašanja za organizacije), Institut za standardizaciju Srbije, str 14.</s><s>U ovom standardu su dati vodeći principi kojima se organizacija može rukovoditi u planiranju, projektovanju i razvoju i primeni kodeksa ponašanja za zadovoljstvo korisnika.</s><s>Takođe su data uputstva za aktivnosti planiranja, projektovanja, razvoja, primene i preispitivanja kodeksa ponašanja za zadovoljstvo korisnika.</s><s>Primena ovog standarda u jedinicama lokalne samouprave bi morala biti usaglašena sa pravilnicima o radu sa strankama i sličnim dokumentima koje mnoge jedinice lokalne uprave imaju.</s><s>Za mnoge organizacije izjava o obećanjima koje daju korisnicima može značiti povećanje očekivanja samih korisnika iznad realnog, u mnogim jedinicama lokalne samouprave prava i obaveze zaposlenih prema korisnicima su regulisana pravilnicima sa kojima primena ovog standarda može doći u koliziju.</s><s>Međutim, to ne znači da pri pisanju pravilnika ili dokumenata jedinice lokalne samouprave koji uređuju odnose sa korisnicima, od koristi može biti i standard ISO 10001.</s><s>Standard ISO 10002:2014 (Quality management - Customer satisfaction - Guidelines for complaints handling in organizations), preveden je i prihvaćen kao srpski standard SRPS ISO 10002:2016 (Menadžment kvalitetom — Zadovoljstvo korisnika — Smernice za postupanje sa prigovorima u organizacijama).</s><s>Ovaj međunarodni standard predstavlja uputstvo za proces postupanja sa prigovorima koji se odnose na proizvode u organizaciji, uključujući planiranje, projektovanje, funkcionisanje, održavanje i poboljšanje.60 Prema ovom standardu prigovor je iskaz nezadovoljstva „upućen organizaciji koji se odnosi na njene proizvode ili na sam proces postupanja sa prigovorom, pri čemu se eksplicitno ili implicitno očekuje odgovor ili rešenje“.61</s>\n<s>„Primena procesa opisanog u ovom međunarodnom standardu može da: – obezbedi podnosiocu prigovora pristup otvorenom procesu i procesu koji daje odgovor u postupanju sa prigovorima;</s>\n<s>– poveća sposobnost organizacije da prigovore rešava dosledno, sistematično i na takav način koji pruža odgovor radi zadovoljenja podnosioca prigovora i organizacije; – poveća sposobnost organizacije da identifikuje trendove i eliminiše uzroke prigovora i poboljša funkcionisanje organizacije;</s>\n<s>– pomogne organizaciji da za rešavanje prigovora kreira pristup usredsređen na korisnika i da podstiče osoblje da poboljšava svoje veštine u radu sa korisnicima i 60 SRPS ISO 10002:2016, http://www.iss.rs/rs/standard/?natstandard_document_id=18757, datum pristupa, 17.6.2017. godine</s>\n<s>61 SRPS ISO 10002:2016, Menadžment kvalitetom — Zadovoljstvo korisnika — Smernice za postupanje sa prigovorima u organizacijama, Institut za standardizaciju Srbije, str. 6 – obezbedi osnovu za stalno preispitivanje i analiziranje procesa postupanja sa prigovorima, rešavanje prigovora i postignutih poboljšanja procesa.</s><s>“62 U slučajevima kada organizacija i podnosilac prigovora (koji može biti korisnik ili njegov zastupnik) ne nadju zajednički jezik i kada se prigovor ne može rešiti između organizacije i korisnika, neophodno je uvesti posrednika.</s><s>U Republici Srbiji postoji Zakon o posredovanju u rešavanju sporova koji je donesen 2014 (\"Sl. glasnik RS\", br. 55/2014), akt koji je zamenio Zakon o posredništvu - medijaciji iz 2005 godine.</s><s>Standard ISO 10003:2007 (Quality management - Customer satisfaction - Guidelines for dispute resolution external to organizations) preveden je i donesen kao srpski standard SRPS ISO 10003:2009 Menadžment kvalitetom - Zadovoljstvo korisnika - Uputstva za eksterno rešavanje sporova organizacija.</s><s>Međunarodni standard ISO 10003 daje uputstva za planiranje, projektovanje, postupanje, održavanje, poboljšavanje efektivnosti i efikasnosti procesa rešavanja sporova za prigovore koji nisu rešeni od strane organizacije.</s><s>Svoju primenu ovaj standard ima u sporovima koji se odnose na usluge i proizvode organizacije, elektronskoj trgovini i poslovnim aktivnostima.63 U određenom delu standarda ISO 10003 i Zakon o posredovanju u rešavanju sporova koji je donesen 2014 (\"Sl. glasnik RS\", br. 55/2014) se preklapaju – na primer u delu koji se u standardu naziva „Vodeći principi“64 a u zakonu u deli III Načela posredovanja (Član broj 9 do član broj 16).</s><s>65 U ovakvom obliku standard ISO 10003 sigurno može biti koristan jedinicama lokalne samouprave u delu uređivanja nekih aktivnosti procesa i procedura za postupanje sa prigovorima (reklamacijama građana), ali standard je više primeren poslovnim organizacijama i poslovnim sporovima.</s><s>Potrebno je određeno prilagođavanje kontekstu jedinica lokalne samouprave.</s>\n<s>Međunarodni standard ISO 10004:2012 (Quality management - Customer satisfaction Guidelines for monitoring and measuring) je preveden i prihvaćen kao srpski standard SRPS ISO 10004:2013 (Menadžment kvalitetom — Zadovoljstvo korisnika — Uputstva za praćenja i merenja).</s><s>Prema standardu SRPS ISO 10004 zadovoljstvo korisnike je “mišljnje korisnika o 63 SRPS ISO 10003:2009 Menadžment kvalitetom - Zadovoljstvo korisnika - Uputstva za eksterno rešavanje sporova organizacija, Institut za standardizaciju Srbije, str 5 stepenu ispunjenja njihovih zahteva”.</s><s>Ovaj Međunarodni standard daje detaljno uputstvo za proces za praćenje i merenje zadovoljstva korisnika (slika 2).</s>\n<s>Slika 2. Praćenje i merenje zadovoljatva korisnika (Izvor: ISO 10004:2013 (Menadžment kvalitetom — Zadovoljstvo korisnika — Uputstva za praćenja i merenja), str.</s><s>U oblasti menadžmenta kvaliteta u jedinicama lokalne samouprava neophodno je aktivno i dosledno meriti i analizirati zadovoljstvo korisnika.</s><s>Standard ISO 10004 daje smernice i praktične primere kako meriti zadovoljstvo eksternih korisnika usluga.</s><s>4.2.3.2.</s><s>Standard ISO 10018:2012</s>\n<s>Standard ISO 10018:2012 (Quality management -- Guidelines on people involvement and competence) preveden je i donesen kao srpski standard SRPS ISO 10018:2013 (Menadžment kvalitetom — Uputstva za uključivanje ljudi i njihovu kompetentnost).</s><s>Jedan od osnovnih principa sistema menadžmenta kvaliteta je uključivanje zaposlenih sa idejom da su za kvalitet proizvoda i usluga organizacija zaduženi svi.</s><s>Ovaj standard daje uputstvo o motivisanju zaposlenih za aktivno uključivanje u sistem menadžmenta kvaliteta organizacije.</s><s>Ovaj standard se zasniva na činjenici da uspeh sistema menadžmenta kvaliteta zavisi od aktivnih, uključenih, kompetentnih zaposlenih koji su u stanju da stalno razvijaju sistem mandžmenta kvaliteta.</s><s>66 Proces koji predlaže ovaj standard za aktivno uključivanje i unapređenje kompetencija zaposlenih dat je na slici 3. 66 ISO 10018:2012 (Quality management -- Guidelines on people involvement and competence), https://www.iso.org/obp/ui/#iso:std:iso:10018:ed-1:v1:en, datum pristupa, 17.6.2017. godine Principi menadžmenta kvaliteta</s>\n<s>(Izvor: ISO 10018:2012 (Quality management -- Guidelines on people involvement and competence), 4.3.</s><s>Specifični standardi menadžmenta kvaliteta koji su razvijeni pri sekretarijatu ISO/TC 176 za jedinice lokalne samouprave 4.3.1.</s><s>ISO 18091 Smernice za primenu standarda ISO 9001 u lokalnoj samoupravi Međunarodni standard ISO 18091:2014 (Quality management systems — Guidelines for the application of ISO 9001:2008 in local government) preveden je i donesen kao srpski standard SRPS ISO 18091:2015 (Sistemi menadžmenta kvaliteta – Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi).</s><s>Ovaj standard je razvijen i održava se u sklopu radne grupe pri samom sekretarijatu tehničkog komiteta ISO/TC 176.</s><s>Standard ISO 18091 zamenio je Interational Work Agreement IWA 4:2009.</s><s>Ovaj standard pruža smernice jedinicama lokalne samouprave za primenu zahteva standarda ISO 9001:2008.</s><s>Iako je izašla nova verzija standarda ISO 9001:2015, prelazni period koji važi tri godine i važnost ovog standarda su razlozi što nova verzija ovog standarda još nije najavljena.</s><s>Standard ISO 18091 „pruža smernice lokalnim samoupravama širom sveta za razumevanje i primenu sistema menadžmenta kvalitetom koji ispunjava zahteve standarda ISO 9001:2008 radi zadovoljenja potreba i očekivanja svojih građana“67.</s>\n<s>67 SRPS ISO 18091:2015 (Системи менаџмента квалитетом – Смернице за примену стандарда ISO 9001:2008 у локалној самоуправи), Institut za standardizaciju, 2015, str. 6 Postavlja se pitanje ako svaka država svojim ustavom i zakonima uređuje način organizovanja i nadležnosti zašto postoji potreba za međunarodnom razmenom znanja u oblasti menadžmenta kvaliteta u jedinicama lokalne samouprave širom sveta?</s><s>U samom standardu se tvrdi:“ Svaki će sistem menadžmenta kvalitetom biti pod uticajem različitih politika, ciljeva, raznolikih metoda rada, raspoloživosti resursa i administrativnih praksi koje su specifične za svaku lokalnu samoupravu.</s><s>Zbog toga može da se očekuje da će se detalji svakog sistema menadžmenta kvalitetom razlikovati u svakoj od lokalnih samouprava, ono što je bitno jeste da sistem menadžmenta kvalitetom donosi efektivne, konzistentne i pouzdane rezultate.</s><s>Važno je da sistem menadžmenta kvalitetom bude što je moguće jednostavniji radi pravilnog funkcionisanja i on treba da bude dovoljno razumljiv da bi ispunio politike i ciljeve kvaliteta lokalne samouprave.</s><s>“68</s>\n<s>Bez obzira da li se jedinica lokalne samouprave odlučuje da pristupi sertifikaciji sistema menadžmenta kvaliteta ili ne, kroz preispitivanja od strane rukovodstva i kroz interne provere može učiniti mnogo na razvoju svog specifičnog sistema menadžmenta kvaliteta.</s><s>Zbog toga su u Prilogu A standarda ISO 18091 definisani opšti procesi za integralni menadžment kvaliteta jedinice lokalne uprave.</s><s>Smernica ovog standarda je da svaka jedinica lokalne samouprave definiše svoje procese (po uzoru na one date u ankesu A).</s><s>Aneks A pruža informacije o tipičnim procesima lokalne samouprave.</s><s>Aneks B daje opis dijagnostičkog modela koji se može koristiti kao početna tačka za implementaciju integralnog sistema upravljanja kvalitetom koji ima za cilj uspostavljanje pouzdane lokalne samouprave.</s><s>„Svrha smernica u ovom međunarodnom standardu jeste da pomognu organizacijama lokalne samouprave da pojmove menadžmenta kvalitetom koji su opisani u standardima ISO 9000, ISO 9001, ISO 9004 i sa njima povezanim standardima, poveže sa praksom i terminologijom koja se uobičajeno primenjuje u kontekstu lokalne samouprave.</s><s>“69 U ovom međunarodnom standardu, tekst reprodukovan iz ISO 9001:2008 je stavljen u kvadratiće kako bi se mogao razlikovati od specifičnih uputstava za lokalnu samoupravu datih za svaku pojedinačnu klauzulu.</s><s>Sva uputstva navedena u ISO 18091:2014 su generička i primenljiva na sve lokalne samouprave, bez obzira na njihovu vrstu, veličinu i proizvod/uslugu koju pružaju.</s><s>Korisnik može da primeni uputstva sadržana u ISO 18091:2014 u celini ili delimično, po potrebi, kako bi ostvario maksimalnu korist70.</s><s>4.3.1.1.</s><s>Smernice za primenu zahteva procesnog pristupa Smernice standarda ISO 18091 koje se odnose na procesni pristup zasnivaju se na tome da je za jedinice lokalne samouprave važno da prepoznaju svoje različite procese koji su potrebni da realizuju usluge građanima ili drugim korisnicima.</s><s>Standard ISO 18091 definiše opšte procese jedinice lokalne samouprave kao: procese rukovođenja organizacijom, procese funkcionisanja i procese podrške.</s><s>Tipični primeri procesa lokalne samouprave su71: a) procesi strateškog menadžmenta kojima se utvrđuje uloga lokalne samouprave u društveno-ekonomskom okruženju;</s>\n<s>samouprave; c) procesi potrebni za održavanje radnog okruženja; d) pripremanje, revidiranje i ažuriranje planova razvoja i programa rada; e) praćenja i merenja procesa obezbeđivanja proizvoda/usluga; f) procesi transparentnog internog i eksternog komuniciranja; g) procesi koji se bave spremnošću za vanredne situacije i odgovorom na krize.</s><s>Da bi jedinica lokalne samouprave mogla da definiše procese i primeni procesni pristup potrebno je da nađe odgovore na pitanja koja su data na slici 4. 70 ISO 18091:2014, https://www.iso.org/standard/61386.html, datum pristupa 11.6.2017. godine 71 SRPS ISO 18091:2015 (Sistemi menadžmenta kvalitetom — Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi), Institut za standardizaciju, 2015, str. 6 Ko je korisnik?</s>\n<s>Slika 4. Pitanja koja mogu pomoći jedinici lokalne samouprave da identifikuje svoje procese (modifikovano prema SRPS ISO 18091:2015 str 18.) 4.3.1.2.</s><s>Uvođenje termina građanska povelja Standard ISO 18091 uvodi jedan termin koji na prvi pogled nije blizak domaćoj praksi jedinica lokalne samouprave – termin građanaska povelja označava „dokument kojim se izjavljuju namere i posvećenost organizacije obezbeđivanju efektivnih i efikasnih proizvoda/usluga, uzimajući u obzir očekivanja korisnika i minimalno prihvatljive nivoe proizvoda/usluge, pružajući time uverenje da se organizacija usklađuje sa standardima za kvalitet proizvoda/uslug.</s><s>Ovi dokumenti se takođe mogu nazivati: isprave o proizvodu/usluzi, građanske isprave i pisma o posvećenosti, uobičajeno obuhvataju listu proizvoda/usluga koje pruža lokalna samouprava i relevantne specifikacije, indikatore i standarde.</s><s>“72 Ovaj termin ima slično značenje kao kodeks ponašanja prema korisniku u standardu ISO 10001.</s>\n<s>4.3.1.3.</s><s>Zahtevi koji se odnose na dokumentaciju Standardi ISO 18091 ne menja zahteve sistema ISO 9001:2008 u pogledu dokumentacije i ne daje bitno drugačije smernice koje se odnose na dokumentaciju.</s><s>U standardu ISO 18091 se navodi specifičnost jedinica lokalne samouprave i to da „prilikom planiranja dokumentacije 72 SRPS ISO 18091:2015 (Sistemi menadžmenta kvalitetom — Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi), Institut za standardizaciju, 2015, str. 26. potrebne za sistem menadžmenta kvalitetom, lokalna samouprava treba da razmotri aspekte a) javne politike (uključujući lokalne, regionalne i državne politike); b) projekti i proizvodi/usluge koje obezbeđuje; c) primenljivi zakoni, standardi i propisi; d) rizici koji su uključeni (npr. barijere i prepreke povezane sa jasnim komuniciranjem, kao što su jezičke barijere i pismenost); e) struktura organizacije (ključne pozicije, ključne profesije, optimalan broj ključnih profesionalaca).</s><s>“73</s>\n<s>Posebna grupa zahteva u standardu ISO 9001 odnosi se na odgovornost i obaveze najvišeg rukovodstva.</s><s>Na način kako su organizovane jedinice lokalne samouprave u Republici Srbiji ove obaveze bi trebalo da obavlja predsednik opštine (gradonačelnik) ili skupština opštine.</s><s>Zahtevi za odgovornost najvišeg rukovodstva se odnose na: posvećenost menadžmentu kvaliteta, usredsređenost na korisnika, definisanje politike i ciljeva kvaliteta, planiranje kvaliteta, preispitivanje od strane rukovodstva.</s><s>Smernice za ispunjavanje zahteva standarda ISO 9001 koji se odnose na posvećenost najvišeg rukovodstva sistemu menadžmenta kvaliteta date su kao: „Najviše rukovodstvo treba da pokaže svoju posvećenost sistemu menadžmenta kvalitetom tako što stalno identifikuje i ispunjava potrebe i očekivanja svojih korisnika/građana, kao i time što obezbeđuje da procesi i programi lokalne samouprave ispunjavaju primenljive zahteve zakona i ostalih propisa.“ 74 Zahtev standarda ISO 9001 odnosi se na usredsređenost na građane i druge korisnike usluga lokalne samouprave.</s><s>Smernice za ispunjavanje ovih zahteva u standardu IS0 18091 date su „Potrebe</s>\n<s>definisani dokumentovani,…treba periodično da se preispituju (npr. prigovori ili preporuke korisnika/građana i ankete) kako bi se obezbedilo da se potrebe korisnika/građana rešavaju.</s><s>Najviše rukovodstvo lokalne samouprave treba da obezbedi procese za uključivanje zajednice radi postizanja zadovoljstva korisnika/građana (npr. zahtevi postavljeni na osnovu zapažanja građana).</s><s>To bi trebalo da identifikuje sadašnje i, onda kada je to moguće, buduće potrebe i očekivanja njenih korisnika/građana, sa ciljem da ih ispuni i da se postigne zadovoljstvo u 73 SRPS ISO 18091:2015 (Sistemi menadžmenta kvalitetom — Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi), Institut za standardizaciju, 2015, str. 36. okviru zakonskih ovlašćenja i resursa koji su joj na raspolaganju.</s><s>“75 U odnosu na druge na primer poslovne organizacije, u smernicama standarda ISO 18091 može se uvideti potreba za dodatnim obezbeđenjem objektivnih dokaza i dokumentovanjem, što je u korenima javne uprave i administracije.</s>\n<s>Obaveze najvišeg rukovodstva jedinice lokalne samouprave su i da definiše politiku i ciljeve kvaliteta.</s><s>„Politika kvaliteta je izjava o posvećenosti menadžmentu kvalitetom koju lokalna samouprava daje svojim korisnicima/građanima.</s><s>Ona treba da bude dokumentovana i konzistentna sa primenljivim zahtevima zakona i drugih propisa i sa drugim politikama lokalne i nacionalne vlasti (npr. politike vezane za antikorupciju, rodnu ravnopravnost, životnu sredinu i društvenu odgovornost, bezbednost i brigu o transparentnosti).</s><s>“76 Smernica standarda ISO 18091 ipak naglašava društveno odgovorni rad jedinica lokalne samouprave ravnopravnost, kolektivizam, antikorupciju – što nije tako često u politikama i ciljevima kvaliteta poslovnih organizacija.</s>\n<s>Obavezan zahtev standarda ISO 9001 je preispitivanje od strane rukovodstva.</s><s>„Lokalna samouprava treba da sprovodi redovno preispitivanje svojih performansi za širok spektar uključenih procesa.</s><s>Ovo uključuje procese za institucionalni razvoj i dobru upravu, za održiv ekonomski razvoj, održivi razvoj životne sredine i društveni razvoj“.</s><s>77 Standard ISO 18091 predlaže sistem za Integralnu dijagnostiku, kontrolu, vrednovanje i praćenje za razvoj pouzdane uprave – lokalna samouprava na prihvatljivom nivou koji definiše 39 indikatora i daje model za njihovo vrednovanje u tri nivoa: crveno (nezadovoljavajuće), žuto (prihvatljivo) i zeleno (dobro).</s>\n<s>75 SRPS ISO 18091:2015 (Sistemi menadžmenta kvalitetom — Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi), Institut za standardizaciju, 2015,Str 44 Indikatori</s>\n<s>Tabela 5. Izvood iz Sistema „Integralna dijagnostika, kontrola, vrednovanje i praćenje” za razvoj pouzdane lokalne samouprave – Indikatori institucionalnog razvoja za dobro upravljanje (Izvor: str 120.)</s>\n<s>Jedinice lokalne samouprave moraju da obezbede dostupnost neophodnih resursa za funkcionisanje jedinice lokalne samouprave.</s><s>Jedinice lokalne samouprave dužne su da svoje materijalne resurse nabavljaju u skladu sa zakonima i propisima koji se odnose na javne nabavke.</s><s>Većina jedinica lokalne samouprave ima veoma dobro razvijene pravilnike za javne nabavke i nadzor nad procesima javnih nabavki tako da smernice standarda ISO 18091 u delu nabavke i menadžmenta materijalnim resursima nisu dovoljno precizne i jasne.</s><s>U pogledu menadžmenta ljudskih resursa smernice standarda navode: „lokalna samouprava treba da uspostavi procese za menadžment ljudskim resursima kako bi se obezbedila raspoloživost kompetentnog osoblja.</s><s>Ovi procesi treba da imaju za cilj da održe i poboljšaju kompetentnost osoblja na svim nivoima (uključujući najviše rukovodstvo i interne proveravače).</s><s>Potrebno je da se korisnicima/građanima da uverenje da lokalna samouprava koristi kompetentno osoblje za obezbeđivanje svojih proizvoda/usluga.</s><s>“78 Smernica da se građani uveravaju da jedinica lokalne samouprave raspolaže kompetentnim osobljem zaslužuje pažnju.</s><s>Druge smernice se odnose na to da jedinica lokalne samouprave treba da: 79 a) „sistematizuje mere za utvrđivanje potreba za obukom ili druge potrebe, poređenjem zahteva posla sa trenutnim nivoom kompetentnosti svog osoblja, b) sprovodi obuku i programe za podizanje svesti kako bi se obezbedilo da sve osoblje, bez obzira na vrstu programa, ima znanje o politici i ciljevima kvaliteta i metodama koje se koriste za njihovo dostizanje,</s>\n<s>4.3.1.5.</s><s>Menadžment resursima c) planira programe obuke ili druge aktivnosti potrebne da se obezbedi korišćenje kompetentnog osoblja, kao što su preraspodela odgovornosti, korišćenje novih tehnologija, ili uvođenje novog osoblja, d) meri efektivnost programa obuke,</s>\n<s>informacije o procesu i f) preispituje potrebe za obukom i utvrđuje dalje mere, po potrebi.“ 4.3.1.6.</s><s>Komuniciranje sa korisnicima/građanima Komunikacija jedinica lokalne samouprave sa svojim građanima i drugim korisnicima je veoma značajna i specifična.</s><s>Smernice standarda ISO 18091 ukazuju: „Lokalna samouprava treba da ojača učešće korisnika/građana u svojim procesima koji su u vezi sa proizvodima/uslugama kao sredstvo za podsticanje transparentnosti i javne odgovornosti.</s><s>Lokalna samouprava treba da uspostavi efektivne procese koji obezbeđuju komuniciranje i promociju proizvoda/usluge, na osnovu zahteva, karakteristika, raspoloživosti, cene i procedura u vezi s tim.</s><s>Procesi komuniciranja i procesi za povratne informacije kroz angažovanje zainteresovanih strana mogu da obuhvate informacione module, telefonske usluge, veb-sajt e-poštu, mesto za usluge građanima (citizen service desk), sanduče za prigovore i sugestije i korišćenje sredstava javnog informisanja.</s><s>Lokalna samouprava treba da uspostavi vrednovanje procesa komuniciranja sa korisnicima/ građanima i drugim zainteresovanim stranama.</s><s>“80 Jedinice lokalne samouprave se razlikuju po svojim veličinama, 78 SRPS ISO 18091:2015 (Sistemi menadžmenta kvalitetom — Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi), Institut za standardizaciju, 2015, str. 78 ekonomskoj razvijenosti i specifičnostima stanovništva i teritorije.</s><s>Neke gradske opštine mogu se više osloniti na moderne informaciono komunikacione tehnologije od manje razvijenih opština.</s><s>Razvijati specifične načine komunikacije sa građanima prilagođeni kontekstu jedne jedinice lokalne samouprave je neophodnost.</s><s>4.3.1.7.</s><s>Merenja, analize i poboljšavanja Merenje, analiza i poboljšavanje su važne aktivnosti za svaku jedinicu lokalne samouprave kojima ona može da razume učinke svojih aktivnosti i usmeri dalje delovanje.</s><s>Smernice standarda ISO 18091 su sa jedne strane opšte: „lokalna samouprava treba da odredi odgovarajuće načine za praćenje i merenje svojih procesa sistema menadžmenta kvalitetom, za analiziranje rezultata i za primenjivanje poboljšanja.</s><s>Praćenje i merenje treba da omoguće lokalnoj samoupravi da pokaže da proizvodi/usluge koje pruža konzistentno ispunjavaju potrebe njenih korisnika/građana i da je njen sistem menadžmenta kvalitetom u skladu sa svim relevantnim zahtevima.</s><s>Na taj način će se stalno poboljšavati efektivnost sistema menadžmenta u skladu sa očekivanjima korisnika/građana.</s><s>“81 Sa druge strane standard ISO 18091 daje konkretne predloge i modele za ocenu ili dijagnozu postojećeg rada.</s><s>Prilog A daje primere strukture procesa lokalne samouprave za razmatranje prilikom uspostavljanja odgovarajućeg</s>\n<s>uslova funkcionisanje, korišćenih procesa i postignutih rezultata.</s><s>Metode koje se koriste za praćenje zadovoljstva korisnika/građanina treba da budu izabrane tako da pruže značajne informacije o zadovoljstvu korisnika/građana, kao i njihove prioritete u vezi sa zahtevima za proizvode/usluge.</s><s>Ove informacije treba da budu predstavljene u obliku koji jasno pokazuje napredak i trendove u zadovoljstvu korisnika/građana.82 Sa druge strane interne provere sistema menadžmenta kvaliteta jedinice lokalne samouprave treba razlikovati od drugih internih provera koje se obavljaju u jedinicama lokalne samouprave.</s><s>„Najviše rukovodstvo je odgovorno za to da uspostavi i podrži realizaciju programa interne provere imenovanjem menadžera i proveravača za program provere.</s><s>Važno je da najviše rukovodstvo neguje kulturu otvorenog mišljenja po kome se provera kvaliteta doživljava kao način za poboljšanje performansi, a ne kao način da se neko okrivi za sve probleme na koje se naiđe.</s><s>“83</s>\n<s>4.3.1.8.</s><s>Upravljanje neusaglašenim proizvodom Neusaglašen proizvod ili usluga su prozvod ili usluga koje ne ispunjavaju zahteve.</s><s>Zahteve može da postavi građanin, zakon ili druga strana koja prima proizvod ili uslugu.</s><s>„U kontekstu lokalne samouprave, neusaglašenost u obezbeđivanju proizvoda/usluge znači da jedan ili više zahteva nisu ispunjeni.</s><s>Ovi zahtevi mogu da potiču od korisnika/građana, iz zahteva zakona i propisa, ili mogu biti interni zahtevi koje je definisala sama lokalna samouprava.</s><s>“84 U slučaju neusaglašenosti koja direktno uključuje korisnika/građanina, lokalna samouprava treba da obezbedi: planove za nepredviđene događaje, prebacivanje potreba korisnika/građanina na druge programe, razvoj planova za poboljšavanje i programa za naredne fiskalne periode i odgovarajuće mere za postupanje sa svakim konfliktoм.85 4.3.2.</s><s>ISO TS 17582 : 2014 – specifični zahtevi za primenu ISO 9001 u izbornim komisijama</s>\n<s>Međunarodni tehnička specifikacija ISO TS 17582 : 2014 (Quality management systems — Particular requirements for the application of ISO 9001:2008 for electoral organizations at all levels of government) nije prevedena niti donesena kao srpski standard.</s><s>Ova tehnička specifikacija se odnosi na specifične ili posebne zahteve za primenu standarda ISO 9001:2008 u organizacijama izbora na svim nivoima vlasti.</s><s>Izražavanje osnovnog ljudskog prava koje je navedeno u Deklaraciji o ljudskim pravima je pravo političkog izbora koji se ostvaruje na izborima tajnim glasanjem.</s><s>Svaka zemlja ima svoj izborni sistem i svoja pravila u skladu sa svojom tradicijom i uređenjem.</s><s>Izborni process je skup međuzavisnih aktivnosti koje se odvijaju između izbornih tela, političkih organizacija i građanstva86</s>\n<s>Neposredno učešće građana u ostvarivanju lokalne samouprave obezbeđuje se građanskom inicijativom, zborom građana i referendumom.</s><s>Građanska inicijativa omogućuje građanima 86 ISO TS 17582 : 2014 (Quality management systems —Particular requirements for the application of ISO 9001:2008 for electoral organizations at all levels of government, str.</s><s>V da predlažu skupštini jedinice lokalne samouprave donošenje akta kojim će se urediti određeno pitanje iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave, promenu statuta ili drugih akata i raspisivanje referenduma u skladu sa zakonom i statutom.</s><s>Statutom jedinice lokalne samouprave utvrđuje se broj potpisa građana koji je potreban za punovažno pokretanje građanske inicijative, koji ne može da bude manji od pet procenata birača.87 Izbori se organizuju i na nivou lokalnih jedinica samouprave.</s><s>ISO TS 17582 : 2014 definiše zahteve za menadžment kvaliteta za organizacije koje organizuju izbore (izborne komisije) u slučajevima kada izborna komisija treba da : • demonstrira svoju sposobnost da upravlja izborima i obezbedi tajnost glasanja, tako da obezbedi pouzdane, transparentne, slobodne i pravične rezultate koji su saglasni sa izbornim</s>\n<s>Ova tehnička specifikacija je namenjena svim organizacijama koje organizuju izbore bez obzira da li su to lokalni, regionalni ili nacionalni izbori.</s><s>Ova specifikaciju nije moguće koristiti ukoliko izborni sistem nije u skladu sa Deklaracijom o ljudskim pravima.</s><s>Osnovna ideja ovog standarda jeste da se sistem menadžmenta kvaliteta prema zahtevima ISO 9001 može primeniti i na izborne komisije u cilju osiguravanja integriteta izbornog procesa i sprečavanja zloupotreba.</s><s>Smernica ove tehničke specifikacije je da svaka izborna komisija treba da odredi granice u kojima će primenjivati zahteve standard ISO 9001.</s><s>Ova tehnička specifikacija daje znatno sužene zahteve u odnosu na sve zahteve koje ima ISO 9001 i fokusira se na aktivnosti menadžmenta, obezbeđenje resursa, održavanje izbora, merenje, analizu i poboljšanja.</s><s>89</s>\n<s>Posebna pažnja u ovoj tehničkoj specifikaciji je data dokumentovanim informacijama i opštim i specifičnim zahtevima za izborne komisije.</s><s>Opšti zahtevi se odnose na upravljanje dokumentacijom u smislu njene dostupnosti i pogodnosti za upotrebu; adekvatnoj zaštiti i 87 Ljuboja, B, ORGANIZACIJA VLASTI U LOKALNOJ SAMOUPRAVI U REPUBLICI SRBIJI, Stalna konferencija gradova i opština – Savez gradova i opština Srbije, 2013, str 25 88 ISO TS 17582 : 2014 (Quality management systems —Particular requirements for the application of ISO 9001:2008 for electoral organizations at all levels of government, Str 1 sprečavanju zloupotreba, distribuciji, pristupu, čuvanju i upravljanju izmenama.</s><s>90 Sa druge strane specifični zahtevi ove tehničke specifikacije se odnose na zahteve za minimum dokumentacije, te informacije koje ta dokumentacija mora da sadrži.</s><s>Definisani su zahtevi za minimum dokumentacije za registraciju birača, za registraciju kandidata i političkih organizacija, za odvijanje glasanja, za prebrojavanje glasova, za deklarisanje rezultata izbora, za finansiranje kampanja i za rešavanje prigovora.</s><s>Pored specifičnih zahteva ova tehnička specifikacija zahteva da se dokumentuje izborna politika kvaliteta, da bude dostupna u vidu dokumenta i dostupna svim zainteresovanim grupama.</s><s>91 Posebni zahtevi se odnose na obezbeđivanje infrastrukture za registrovanje birača, političkih organizacija i kandidata.</s><s>Posebno se ističe zahtev da top menadžmenta definiše zahteve za informacioni sistem i obezbedi sigurnost informacija u skladu sa zahtevima standarda ISO/IEC 27001. 92 Posebno se napominje da menadžment izbornih komisija pored svojih zakonskih dužnosti mora da obavlja provere, uspostavlja zapise i izveštava o rezultatima koji se odnose na sistem menadžmanta kvaliteta.93 5. ZAKLJUČAK ISTRAŽIVANJA</s>\n<s>Razumevanje mehanizama razvoja i primene standarda u specifičnim oblastima je jedan od važnih puteva za razumevanje suštine te oblasti.</s><s>Polazeći od opšte de Vrizove definicije pojma standarda, kao „odobrene specifikacije ograničenog broja rešenja postojećih i potencijalnih zajedničkih i povezanih problema, priređenih u koristi strane ili strana koje su uključene, uz balansiranje njihovih potreba pri čemu su rešenja namenjena i očekuje sa da strane koje su uključene koriste višekratno ili stalno tokom određenog perioda vremena“ može se uvideti da o razvoju i prihvatanju jednog ili konačnog broja zajedničkih rešenja u oblasti standrizacije ima različitih mišljenja.</s><s>Cilj ovog rada je da ukaže na mogućnosti primene generičkih i specifičnih međunarodnih standarda menadžmenta kvaliteta razvijenih u tehničkom komitetu međunarodne organizacije za standardizaciju ISO ISO/TC 176 u jednicama lokalne samouprave.</s><s>U ovom radu pod generičkim standardima se posmatraju standardi koji se mogu primeniti u organizacijama bez obzira na njihovu delatnost, veličinu, tip, način organizovanja ili neku drugu specifičnost.</s><s>U ovom radu pod specifičnim, za jedinice lokalne samouprave, analizirani su međunarodni standardi posebno razvijeni za primenu u jedinicama lokalne samouprave.</s><s>Obrađeni su generički standardi razvijeni u podkomitetima tehničkog komiteta ISO/TC 176: ISO 9000 koji se odnosi na osnove i rečnik u menadžmentu kvaliteta; ISO 9001:2015 Sistemi menadžmenta kvaliteta – zahtevi; ISO/TS 9002:2016 Sistemi menadžmenta kvaliteta – Smernice za primenu ISO 9001:2015; ISO 9004:2009; ISO 10005:2005 Sistemi mandžmenta kvaliteta – smernice za planove kvaliteta; kao i standarda ISO 10006, ISO 10001, ISO 10002, ISO 10003, ISO 10004 i ISO 10018.</s><s>Detaljnije su obrađeni specifični međunarodni standardi namenjeni lokalnoj samoupravi i to: ISO 18091:2014 Quality management systems -- Guidelines for the application of ISO 9001:2008 in local government i ISO/TS 17582:2014 (Quality management systems -Particular requirements for the application of ISO 9001:2008 for electoral organizations at all levels of government).</s>\n<s>Razvoj i primena međunarodnih standarda u jedinicama lokalne samouprave imaju brojne specifičnosti.</s><s>Zakoni koji definišu osnivanje, rad i organizovanje jedinica lokalne samouprave su različiti od zemlje do zemlje.</s><s>Lokalne samouprave u Republici Srbiji obavljaju brojne nadležnosti i aktivnosti koje su definisane Ustavom republike Srbije i Zakonom o lokalnim samoupravama.</s><s>Sve zemlje imaju različite pristupe ustavnom i zakonskom uređenju i organizovanju lokalnih samouprava i postavlja se pitanje kako je moguće da postoji interes da se razvijaju međunarodni standardi koji se odnose na rad lokalnih samouprava.</s><s>Postavlja se pitanje ako svaka država svojim ustavom i zakonima uređuje način organizovanja i nadležnosti zašto postoji potreba za međunarodnom razmenom znanja u oblasti menadžmenta kvaliteta u jedinicama lokalne samouprave širom sveta?</s><s>U samom standardu ISO 18091 se tvrdi:“ Svaki će sistem menadžmenta kvalitetom biti pod uticajem različitih politika, ciljeva, raznolikih metoda rada, raspoloživosti resursa i administrativnih praksi koje su specifične za svaku lokalnu samoupravu.</s><s>Zbog toga može da se očekuje da će se detalji svakog sistema menadžmenta kvalitetom razlikovati u svakoj od lokalnih samouprava.</s><s>Ono što je bitno jeste da sistem menadžmenta kvalitetom donosi efektivne, konzistentne i pouzdane rezultate.</s><s>Važno je da sistem menadžmenta kvalitetom bude što je moguće jednostavniji radi pravilnog funkcionisanja i on treba da bude dovoljno razumljiv da bi ispunio politike i ciljeve kvaliteta lokalne samouprave.“</s>\n<s>Prema ISO 9000:2015, kako bi organizacija bila uspešna, mora da se usmerava i da se njome upravlja na sistematski i transparentan način.</s><s>Ovo je naročito važno u slučaju jedinica lokalne samouprave, gde su transparentnost i odgovornost prema klijentima/građanima od vitalnog značaja za dobijanje njihovog poverenja.</s><s>Održivi uspeh će biti podržan i uz primenu mađunarodnih standarda koji se odnose na sisteme menadžmenta kvalitetom i koji se odnosi na potrebe i očekivanja svih zainteresovanih strana.</s><s>Sa stanovišta primene ISO /TS 9002:2016 tehničke specifikacije u jedinicama lokalne samouprave moglo bi se pomisliti da ova tehnička specifikacija nije adekvatna zbog postojanja standarda ISO 18091.</s><s>Međutim zbog primene nove verzije standarda ISO 9001 iz 2015 godine, tehnička specifikacija može biti veoma korisna zbog toga što zaposlene u jedinicama lokalne samouprave može uputiti u koncepte sistema kvaliteta kao što su: kontekst organizacije, liderstvo, planiranje kvaliteta, vrednovanje preformansi i stalna poboljšanja.</s><s>U prelaznom periodu do kojeg se može vršiti primena standarda ISO 9001:2008, koji traje do 2018. godine, ova tehnička specifikacija može biti značajna pomoć u tranziciji prema novoj verziji standarda ISO 9001 iz 2015.</s><s>Prema Sheps94 dok se ISO 9001:2015 fokusira na obezbeđenje poverenja da će proizvodi ili usluge ispuniti zahteve, ISO 9004 u svojoj novoj verziji se fokusira na obezbeđivanje poverenja u sposobnosti organizacije da ostvari održiv uspeh.</s><s>Sa stanovišta specifičnosti jedinica lokalne samouprave oba standard i ISO 9001 i ISO 9004 mogu pomoći u efikasnijem 94 Sheps I., Moving from Product Quality to Organization Quality to Achieve Sustained Success of an Organization,http://www.braude.ac.il/files/conferences/2016/quality16/presentation/Dr_Isaac_Sheps.pdf radu i jasnijem praćenju i vrednovanju performansi.</s><s>Standard ISO 10005 je nedovoljno poznat u praksi jedinica lokalne samouprave i mogao bi biti korišćen i za pripremu tendera i plan kvaliteta urađen prema uputstvima standard ISO 10005 bi mogao biti jedan od zahteva u procesima javnih nabavki.</s>\n<s>ISO 10006 daje uputstvo za menadžment kvalitetom u projektima, objašnjava principe i postupke menadžmenta kvalitetom koji ima uticaja na dostizanje ciljeva u projektu.95 U samom standardu se daje izjava da je ovaj standard namenjen osobama koje imaju iskustva u menadžmentu projekata, kao i onima koji imaju iskustva sa sistemima menadžmenta, još ako se ovome doda činjenica da se ovaj standard može primeniti na sve vrste i tipove projekata sve to govori u prilog tome da je za većinu zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave aktivno korišćenje ovakvog standarda bez prethodnih obuka iz menadžmenta projektima i menadžmenta kvaliteta veoma teško.</s>\n<s>Primena standard ISO 10001 u jedinicama lokalne samouprave bi morala biti usaglašena sa pravilnicima o radu sa strankama i sličnim dokumentima koje mnoge jedinice lokalne uprave imaju.</s><s>Za mnoge organizacije izjava o obećanjima koje daju korisnicima može značiti povećanje očekivanja samih korisnika iznad realnog, u mnogim jedinicama lokalne samouprave prava i obaveze zaposlenih prema korisnicima su regulisana pravilnicima sa kojima primena novog standarda može doći u koliziju.</s><s>Međutim, to ne znači da pri pisanju pravilnika ili dokumenata jedinice lokalne samouprave koji uređuju odnose sa korisnicima, od koristi može biti i standard ISO Standard ISO 18091 „pruža smernice lokalnim samoupravama širom sveta za razumevanje i primenu sistema menadžmenta kvalitetom koji ispunjava zahteve standarda ISO 9001:2008 radi zadovoljenja potreba i očekivanja svojih građana“</s>\n<s>95 SRPS ISO 10006:2007 Sistemi menadžmenta kvalitetom – Uputstva za menadžment kvalitetom u projektima, Institut za standardizaciju Srbije, str 6.</s>\n<s>6. ISO 10018:2012 (Quality management -- Guidelines on people involvement and competence), https://www.iso.org/obp/ui/#iso:std:iso:10018:ed-1:v1:en, datum pristupa, 17.6.2017. godine</s>\n<s>28.</s><s>SRPS ISO 10002:2016, Menadžment kvalitetom — Zadovoljstvo korisnika — Smernice za postupanje sa prigovorima u organizacijama, Institut za standardizaciju Srbije, 2016.</s>\n<s>29.</s><s>SRPS ISO 10003:2009 Menadžment kvalitetom - Zadovoljstvo korisnika - Uputstva za eksterno rešavanje sporova organizacija, Institut za standardizaciju Srbije, 2009. 30.</s><s>SRPS ISO 10005 Sistemi menadžmenta kvalitetom – Uputstva za planove kvaliteta, Institut za standardizaciju srbije, 2004. 31.</s><s>SRPS ISO 10006:2007 Sistemi menadžmenta kvalitetom - Uputstva za menadžment kvalitetom u projektima, Institut za standardizaciju Srbije, 2007 32.</s><s>SRPS ISO 18091:2015 (Sistemi menadžmenta kvalitetom — Smernice za primenu standarda ISO 9001:2008 u lokalnoj samoupravi), Institut za standardizaciju, 2015, 33.</s><s>SRPS ISO 9000:2015, Sistemi menadžmenta kvaliteta – Osnove i rečnik, Institut za standardizaciju Srbije, 2015</s>\n<s>35.</s><s>Standards catalogue ISO/TC 176/SC 3 , Supporting technologies https://www.iso.org/committee/53934/x/catalogue/, datum pristupa, 14.6.2017.godine 36.</s><s>Standards catalogue, ISO/TC 176/SC 1, Concepts and terminology, https://www.iso.org/committee/53888/x/catalogue/p/1/u/1/w/1/d/0, datum pristupa 5.6.2017. godine</s>"}
{"dc.title": "Uloga zdravstvenog sektora u smanjenju uticaja klimatskih promena na javno zdravlje", "dc.creator": "Golubović, Boško", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "klimatske promene;javno zdravlje;medicinske sestre;anketa;climate change;public health;nurses;survey", "id": "rulj_74982", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=140269&dn=", "text": "<s>Mentor: dr Nataša Petrović, redovni profesor Fakulteta organizacionih nauka, Univerzitet u Beogradu Član: dr Jovan Filipović, redovni profesor Fakulteta organizacionih nauka, Univerzitet u Beogradu Član: dr Primož Pevcin, vanredni profesor Fakulteta za upravu, Univerzitet u Ljubljani APSTRAKT</s>\n<s>Klima je u svetu bila relativno stabilna hiljadama godina.</s><s>Industrijska revolucija je promenila tu stabilnost.</s><s>Sada je očigledan uticaj ljudi na klimatske promene.</s><s>Naučnici, kliničari, zaposleni u sektoru zdravlja, zajedno sa javnošću traže da obratimo pažnju na globalno zagrevanje.</s><s>Principi o kojima oni govore uključuju sprečavanje, olakšavanje, prilagođavanje, a pre svega spremnost.</s><s>Sprečavanje je isprepleteno sa olakšavanjem kako se svet bori da stabilizuje, uspori ili čak preokrene globalno zagrevanje.</s><s>Prilagođavanje odgovara spremnosti dok pokušavamo da predvidimo ili se pripremimo za efekte klimatskih promena.</s><s>Ekonomska pitanja su od najvećeg značaja i u javnom zdravlju i u reakcijama na klimatske promene.</s><s>Svetska zdravstvena Organizacija (SZO), Ujedinjene Nacije (UN), Evropska Unija (EU) i druge organizacije, zajednice i pojedinačne zemlje stalno pokušavaju da se izbore sa klimatskim promenama.</s><s>U ovom radu se diskutuje da li su ti napori dovoljni.</s><s>Sumiraju se i analiziraju njihovi programi i strategije zajedno sa predviđanjima za budućnost.</s><s>Posebna pažnja je posvećena naporima u Srbiji.</s>\n<s>Zdravstveni radnici mogu da pruže ogroman doprinos, međutim, mora im se pružiti dubinsko znanje o ovim pitanjima da bi mogli adekvatno da reaguju.</s><s>Pošto su medicinske sestre stub zdravstvene nege svuda, njihova uloga je značajna.</s><s>Zbog toga, naš je cilj da istražimo njihovo znanje o klimatskim promenama i globalnom zagrevanju te njihovu spremnost da stiču nova znanja.</s><s>Rezultati istraživanja ukazuju da je potrebno da se u nastavne programe obrazovnih ustanova uključe klimatske promene i njihov uticaj na zdravlje u mnogo većem stepenu.</s><s>Ključne reči: klimatske promene, javno zdravlje, medicinske sestre, anketa ABSTRACT</s>\n<s>• Da je rad isključivo rezultat mog sopstvenog istraživačkog rada; • Da sam rad i mišljenja drugih autora koje sam koristio u ovom radu naznačio ili citirao u skladu sa Uputsvom;</s>\n<s>• Da su svi radovi i mišljenja drugih autora navedeni u spisku literature/referenci koji su sastavni deo ovog rada i pisani su u skladu sa Uputstvom; • Da sam dobio sve dozvole za korišćenje autorskog dela koji se u potpunosti/celosti unose u predati rad i da sam to jasno naveo;</s>\n<s>• Da sam svestan da je plagijat korišćenje tuđih radova u bilo kom obliku (kao citata, parafraza, slika, tabela, dijagrama, dizajna, planova, fotografija, filma, muzike, formula, veb sajtova, komjuterskih programa i sl.) bez navođenja autora ili predstavljanje tuđih autorskih dela kao mojih, kažnjivo po zakonu (Zakon o autorskim i srodnim pravima, Službeni glasnik Republike Srbije, br 104/2009, 99/2011, 119/2012), kao i drugih zakona i odgovarajućih akata Univerziteta u Beogradu i Fakulteta organizacionih nauka; • Da sam svestan da plagijat uključuje i predstavljanje, upotrebu i distribuiranje rada predavača ili drugih studenata kao sopstvenih; • Da sam svestan posledica koje kod dokazanog plagijata mogu prouzrokovati na predati završni master rad i moj status;</s>\n<s>• Da je elektronska verzija završnog rada identična štampanom primerku i pristajem na njegovo objavljivanje pod uslovima propisanim aktima Univerziteta i Fakulteta.</s>\n<s>Tabela 5 – Postavljen sistem ranog uzbunjivanja i pripremljena reakcija zdravstvenog sektora Tabela 6 – Saznanja o klimatskim promenama (prema broju pitanja u Upitniku) Tabela</s>\n<s>Klimatske promene i njihov uticaj na javno zdravlje su izuzetno značajna tema globalno u 21. veku.</s><s>Proučavaju ih akademski svet, kroz institucije obrazovanja, nauke, kroz nezavisne organizacije.</s><s>Proučavaju ih, takođe, svetske i državne organizacije koje žele da umanje njihove štetne posledice, sačuvaju ljudsko zdravlje i životnu okolinu.</s><s>Izučavanje klimatskih promena nije podstaknuto samo humanim namerama; javno zdravlje je veoma skupo za bilo koju zajednicu pa je ekonomski momenat od značaja za celokupno čovečanstvo.</s><s>Zemlje u razvoju ne raspolažu sredstvima za permanentno proučavanje posledica klimatskih promena, ali mogu da koriste saznanja razvijenih zemalja u izradi svojih politika i strategija.</s><s>Svetska zdravstvena organizacija tvrdi da ljudske aktivnosti utiču na globalne klimatske promene.</s><s>Događaji ekstremnog vremena, promene u klimi koje utiču na hranu i zalihe pitke vode, promene u ekosistemima, sve ovo je povezano sa globalnim zagrevanjem i predstavlja rizik po zdravlje.1</s>\n<s>Brojne su studije i izveštaji o klimatskim promenama.</s><s>One se bave emisijama ugljen dioksida, strategijama za njihovo smanjenje ii za adaptaciju na klimatske promene.</s><s>Tema ovog rada je mnogo uža – šta zdravstveni sektor može da uradi da se smanji štetan uticaj klimatskih promena.</s><s>Još uža oblast ovog rada je analiza znanja i obaveštenosti medicinskih sestara i tehničara u našoj zemlji o klimatskim promenama i bolestima koje izazivaju ili pogoršavaju.</s>\n<s>Tema životne sredine i njene zaštite je oduvek bila predmet interesovanja autora.</s><s>Beograd je jedan od najzagađenijih gradova, a u njemi ipak bivstvuje preko dva i po miliona ljudi.</s><s>Šta znaju o klimatskim promenama, šta čine da njihov uticaj umanje, mogu li da promene svoja ponašanja, su pitanja koja zahtevaju odgovor.</s><s>Ako i drugi studenti shvate značaj problema, svako će dati mali lični doprinos, bar je to duboko uverenje autora.</s><s>Namera autora je da dođe do saznanja o stepenu informisanosti, obrazovanosti i obučenosti jednog segmenta zdravstvenih radnika.</s><s>I naučna literatura i izveštaji i strategije relevantnih ustanova stavljaju naglasak na ulogu zdravstvenog sektora u problemu klimatskih promena.</s><s>Na primer, Seir, Razi i Karpenter u žurnalu NursingAdministration (takođe na adresi semanticscholar.org), objašnjavaju na koje sve načine će klimatske promene uticati na javno zdravlje i na rad medicinskih sestara.2 O znanju i stavovima sestara u sektoru javnog zdravlja, pisali su 1Izvor: https://www.who.int/features/factfiles/climate_change/en/NAPOMENA – Puni bibliografskipodaci su navedeni u literaturi.</s>\n<s>Polivka i Čodri uz referenciranje Poupa i drugih.3 Treba pomenuti i Australian Nursing Journal u kome je Barlou izučavao znanje medicinskih sestara o klimatskim promenama.4 Medicinske sestre su veliki deo tima zdravstvenog rada zbog kritične uloge koju igraju u poboljšanju zdravlja i opšteg blagostanja pojedinaca.</s><s>I sestre podležu klimatskim uticajima, koji su se znatno povećali tokom poslednjih decenija, posebno zbog industrijskih aktivnosti čovečanstva.</s><s>Da bi sestrama obezbedili dobro razumevanje problema klimatskih promena, mnoge škole u svoje nastavne programe uključuju tu vrstu znanja.</s><s>Rad je zasnovan na analizi literature na globalnom nivou kao i literature koja se odnosi na Srbiju.</s><s>Obuhvata naučne radove, dokumente u obliku izveštaja svetskih organizacija, kao SZO ili UN, izveštaje državnih insitucija zaduženih za javno zdravlje, dostupne statističke podatke, publikacije iz civilnog sektora i akademske članke.</s><s>Poglavlja 1 do 4 predstavljaju pregled literature uz korišćenje deskriptivne analize.</s><s>Poglavlje 5 je istraživanje izvedeno u obliku ankete sa statističkom analizom, grafikonima i tabelama te tumačenjima.</s>\n<s>Prvo poglavlje tumači pojam klimatskih promena i opisuje njihovu manifestaciju.</s><s>Potom se analizira globalna svest o ovom problemu.</s><s>U delu koji se odnosi na stanje u svetu, prikazuju se podaci o emisijama ugljen dioksida i distribucija.</s><s>Potom se govori o globalnim predviđanjima u cilju smanjenja klimatskih promena, njihovom olakšavanju ili adaptaciji, a zatim se iznose posledice klimatskih promena.</s><s>U drugom poglavlju se formuliše javno zdravlje sa naročitim naglaskom o ulozi i radu Svetske zdravstvene organizacije.</s><s>Govori se o ekonomskoj koristi koju bi donelo smanjenje emisija CO2.</s><s>Veoma je važno da znamo ko su učesnici u sprovođenju javnog zdravlja i da se odredi njihova uloga vezano za klimatske promene.</s><s>Posle globalnog pregleda, prelazi se na javno zdravlje u Srbiji sa opisom.</s><s>Sledeće se daje kratak pregled bolesti koje su izazvane klimatskim promenama, prema globalnim tumačenjima.</s><s>U poglavlju 5 se te bolesti detaljnije analiziraju.</s>\n<s>Treće poglavlje je posvećeno globalnim i pojedinačnim strategijama sa strategijom SZO kao početnom i najsveobuhvatnijom za našu temu.</s><s>Potom se navode primeri ekološki održivih reakcija iz Australije, Kanade, EU i G20, čemu slede procene i strategije.</s><s>Poglavlje četiri razmatra reakciju zdravstvenog sektora na klimatske promene sa aspektima tih promena i primerima iz nekoliko zajednica te iz Srbije.</s><s>3Izvor:https://ehp.niehs.nih.gov/doi/full/10.1289/ehp.1104025 4Izvor: https://search.informit.com.au/documentSummary;dn=418205074723196;res=IELHEA Peto poglavlje predstavlja istraživanje o stavovima i saznanjima medicinskih sestara o bolestima koje su posledica klimatskih promena i globalnog zagrevanja.</s><s>Ovde se objašnjavaju materijali i metode, saopštavaju rezultati ankete uz deskriptivnu, grafičku i tabelarnu analizu.</s><s>Opisuju se bolesti iz klasifikacije date u upitniku i opisuje se kategorizacija.</s><s>Sledi diskusija o dobijenim rezultatima.</s>\n<s>Već decenijama se javnost celog sveta, u manjoj ili većoj meri, bavi klimatskim promenama.</s><s>Dugo se negiralo njihovo postojanje, a naročito uloga čoveka u njihovom stvaranju.</s>\n<s>Neke civilizacije su shvatile odavno koliko čovek utiče na prirodu.</s><s>Na Piramidi sunca u Teotiakuanu u Meksiku, uklesan je natpis: „Samim svojim postojanjem ugrožavamo planetu.“ U La Valeti, na Malti, zapisana je mudrost urođenih američkih stanovnika: „Naša deca su nam dala svet da ga čuvamo i negujemo za njih.“ Mnogo je takvih izreka u svetu, ali je bilo još više onih koji su tvrdili da su klimatske promene ili nepostojeće ili rezultat prirodnih promena u našem sistemu bez ikakve uzročno posledične veze sa delovanjem čoveka.</s><s>Stvari su se promenile, saznanja su potvrđena i niko ih ne može osporiti.</s><s>Ujedinjene nacije5 (UN) su definisale klimatske promene kao „promenu klime koju direktno ili indirektno pripisujemo aktivnostima čoveka, a koja menja sastav globalne atmosfere i koja se, pored prirodne promenljivosti klime, može posmatrati tokom komparativnih perioda vremena.“</s>\n<s>UN su napravile okvir za konvenciju o klimatskim promenama i međunarodni ugovor je potpisan 9. maja 1992. u Rio de Žaneiru6.</s><s>Tada su postavljeni ciljevi da se stabilizuju koncentracije ugljendioksida (efekat staklene bašte) do nivoa kojim bi se sprečilo opasno mešanje u klimatski sistem.</s><s>Ugovor je ratifikovan dve godine kasnije od strane dovoljnog broja zemalja.</s><s>Potom su se zemlje članice okupljale jednom godišnje da razgovaraju o istoj 5UNFCC (12), archive, United Nations Framework Convention on Climate Change, Article 3 Principles, pristupljeno 14.5.2020.</s>\n<s>6https://www.britannica.com/event/United-Nations-Conference-on-Environment-and-Development, pristupljeno temi, da bi 1997. bio potpisan Protokol iz Kjota7, kojim su se razvijene zemlje obavezale da će smanjiti emisije CO2 do 2012, što je amandmanom iz Dohe produženo na 2020.</s><s>Usledio je Sporazum u Parizu8 kojim je dogovoreno da se nivo emisije smanji na 1,50 C. Ovaj sporazum je stupio na snagu novembra 2016.</s>\n<s>Na 19. sesiji Konferencije članica u Varšavi 2013.</s><s>UNFCCC (United Nations Framework Convention on Climate Change – Okvir sporazuma o klimatskim promenama Ujedinjenih Nacija) je stvorio mehanizam za INDC (Intended Nationally Determined Contributions – Nameravani nacionalno određeni doprinosi) koje je trebalo predati do sastanka u Parizu 2015.</s><s>Zemlje su dobile slobodu i fleksibilnost da obezbede planove za prilagođavanje i smanjenje na nacionalnom nivou.</s><s>INDC je ostao i nadalje temelj ponašanja i dogovaranja.</s>\n<s>Napravljen je i okvir za klimu i širenje znanja sa vodičem za implementaciju, koji su mogli da koriste donosioci odluka u manje razvijenim zemljama.</s><s>U tom vodiču9 se identifikuje niz zajedničkih izazova sa kojima se zemlje suočavaju u implementaciji NDC (Nationally Determined Contributions – Nacionalno određeni doprinosi).</s><s>Između ostalog, ovo uključuje:</s>\n<s>✓ Izgradnju svesti o potrebi za, koristima i delovanju zainteresovanih strana, uključujući ključna vladina ministarstva; ✓ Usklađivanje tokova i integrisanje teme klimatskih promena u procese planiranja i razvoja;</s>\n<s>✓ Razmatranje ograničenja u resursima za razvoj i ugradnju klimatske politike.</s><s>Istraživački centar PEW10 je za Dan zemlje ilustrovao rast svesti o klimatskim promenama.</s><s>Istraživanje je vršeno među odraslim osobama u SAD.</s><s>Podela je na grupe koje, po političkim naklonostima, pripadaju Demokratama ili Republikancima, dok treća kriva označava ukupan zbir.</s><s>Podaci se odnosena 2020. godinu.</s><s>Od ispitanika se tražilo da se izjasne o stepenu pretnje nastale zbog klimatskih promena.</s><s>Kao što se vidi na Slici 1, čak 60 7https://www.investopedia.com/terms/k/kyoto.asp, pristupljeno 14.5.2020. 8Izvor: https://assets.nrdc.org/sites/default/files/paris-agreement-climate-change-2017-ib.pdf, pristupljeno 9Izvor: https://unfccc.int/nationally-determined-contributions-ndcs, pristupljeno 10.5.2020. 10 Izvor: PEW Research Center, nezavisni think-tank, https://www.pewresearch.org/global/questionsearch/?qid=2863&cntIDs=&stdIDs=, pristupljeno 15.5.2020. procenata ispitanika smatra da su klimatske promene velika pretnja.</s><s>Iako je među njima samo jedna četvrtina građana naklonjenih Republikancima, to ne menja činjenicu da više od pola ukupnog reprezentativnog uzorka veruje da su klimatske promene velika opasnost.</s><s>Možda bi bilo vredno sociološkog istraživanja zašto je svest krenula da raste od 2013. godine.</s><s>Pitanje na koje bi valjalo potražiti odgovor, je veza između završetka recesije iz 2008., oživljavanje privrede, većepristupačnosti korišćenja zelenih energija, i tako dalje.</s><s>Slika 1 – Rast svesti o klimatskim promenama Koncentracija ugljen-dioksida se povećala kao rezultat industrijske revolucije i eksponencijalnog rasta proizvodnih aktivnosti širom sveta.</s><s>Odšumljavanje (deforestacija), poljoprivreda i fosilna goriva su prvenstveni izvori CO2.</s><s>Prema podacima autora za GCP11 (Global Carbon Project) Andrija Blokina za 2108, pet zemalja koje proizvode najviše ugljendioksida su Kina, SAD, Indija, Rusija i Japan.</s><s>Najveći „štetočina“ u emisijama CO2 za ove zemlje su električna energija, odnosno, sagorevanje uglja.</s><s>11 GCP, Andriy Blokhin, The five Countries that produce the most CO2, ažurirano 14.novembra 2019., pristupljeno 27.4.2020.</s>\n<s>Kina emituje najviše CO2 u svetu sa 9,8 milijardi metričkih tona 2017. godine.</s><s>Primarni izvor je sagorevanje uglja.</s><s>Oko 70% ukupne energije proizvedene u Kini potiče iz uglja, a pošto je ugalj bogat ugljenikom, njegovo sagorevanje proizvodi ugljen-dioksid preko industrijskih postrojenja, toplana i termoelektrana.</s><s>Kina je, takođe, najveći uvoznik nafte, tako da i ovo fosilno gorivo doprinosi zagađenju preko svih vrsta motornih vozila.</s><s>Kina planira da generiše nuklearnu i obnovljivu energiju i da poveća upotrebu prirodnog gasa.</s>\n<s>SAD su drugi najveći emiter CO2 sa 5,3 milijarde metričkih tone 2017. godine.</s><s>Najveći izvor emisije u SAD su proizvodnja struje, transport i industrija.</s><s>Iako su SAD preduzele značajne napore da smanje zavisnost od uglja za proizvodnju struje, ova zemlja je postala veliki proizvođač (i potrošač) nafte.</s><s>Pored toga, ekonomija SAD se veoma oslanja na sektor transporta koji koristi benzin/dizel gorivo za kamione, brodove, avione i vozove.</s><s>Američki potrošači, posebno, zavise od automobila kao primarnog prevoznog sredstva.</s><s>Sledeći veliki doprinos emisiji CO2 u Americi daje industrija, i to naročito hemijski sektor za proizvodnju raznih sirovih materijala.</s><s>SAD su bile najveći emiter do 2006. kada ih je Kina pretekla.</s>\n<s>Indija je 2017. godine proizvela 2,5 mlrd. metričkih tona CO2.</s><s>Kako je privreda Indije krenula sa urbanizacijom i industrijalizacijom tako se naglo povećala potrošnja raznih goriva.</s><s>Na primer, 1992. je Indija proizvodila električnu energiju iz uglja u 68%, a 2105. se procenat popeo na 75.</s><s>Ima mnogo ugljenokopa u Indiji, a pored toga, ugalj je jeftiniji od uvozne nafte ili gasa.</s><s>Indija će verovatno i dalje povećavati potrošnju uglja.</s>\n<s>Rusija je proizvela 1,7 milijardi metričkih tona CO2 u 2017. godini.</s><s>Rusija je jedna od zemalja sa najvećim depozitima prirodnog gasa pa je gas primarni izvor energije.</s><s>Ugalj se dosta koristi u hemijskoj i drugim baznim industrijama.</s>\n<s>Japan je 2017. proizveo 1,2 milijarde metričkih tona ugljen dioksida.</s><s>Japan se u proizvodnji električne energije oslanja na prirodni gas i ugalj kao izvore.</s><s>Pošto su 2011. zatvoreni nuklearni reaktori u Fukušimi, povećala se zavisnost od fosilnih izvora.</s><s>Međutim, Japan se priprema da nanovo otvori svoje nuklearne elektrane, tako da će se emisija CO2 smanjiti.</s>\n<s>Gore navedeni podaci nam ne daju potpunu sliku.</s><s>Naime, sam broj metričkih tona jeste veoma značajan, ali se mora razmotriti u sklopu drugih podataka.</s><s>Na primer, Amerika ima 72% manje emisije CO2 od Kine, a teritorije im se razlikuju za svega oko 170 hiljada kvadratnih kilometara.</s><s>Međutim, u Kini živi milijardu i sto miliona ljudi više nego u Americi.</s><s>Prema tim ciframa Amerika proizvede gotovo dva i po puta više CO2 po glavi stanovnika nego Kina.</s><s>Sa druge strane, Indija ima nepunih sto miliona stanovnika manje od Kine, a po glavi stanovnika proizvede 1,83 mt, što je više nego tri puta manje od Kine.</s><s>U ovakvom poređenju, među pet zemalja koje proizvode najviše CO2 u svetu, Japan ima gotovo dvostruko manje stanovnika od Amerike, a po glavi stanovnika proizvodi 58% manje CO2 od Amerike.</s><s>Međutim, Japan ima teritoriju od 364 hiljade kvadratnih kilometara, a Amerika gotovo 9 miliona kilometara kvadratnih više.</s><s>Na prvi pogled, utisak bi bio da je atmosfera u Japanu mnogo zagađenija, ipak, mora se imati u vidu da je Japan ostrvska zemlja, i to višeostrvska, te da uticaj Pacifika i vazdušnih struja umnogome olakšava problem u Japanu.</s><s>Rusija jeste teritorijalno najveća, međutim, ogroman deo njene teritorije je nenastanjen i bez industrije.</s><s>Rusija je odmah iza Amerike sa 11,64 mt po glavi stanovnika.</s><s>Tabela 1 – Uporedna analiza emisije CO2 po glavi stanovnika i po km2 teritorije Zemlja</s>\n<s>izvor https://www.nationmaster.com/country-info/stats/Geography/Land-area/Sq.-km Podaci za broj stanovnika; izvor -https://worldpopulationreview.com/countries/ 1.3.</s><s>Globalna predviđanja</s>\n<s>Krajnji cilj Sporazuma o okviru je stabilizacija koncentracije ugljen dioksida u atmosferi do nivoa koji bi sprečio opasne antropogene promene.</s><s>U Članu 212 Sporazuma ovo bi trebalo da se „ostvari u roku koji je dovoljan da se eko-sistemi adaptiraju prirodno na klimatske promene, što bi obezbedilo da proizvodnja hrane ne bude ugrožena, a da se ekonomski razvoj nastavi na održiv način.“</s>\n<s>U cilju boljeg sagledavanja i planiranja, napravljene su predviđanja promena do kojih treba da dođe do kraja 21. veka.</s><s>Slika 2 prikazuje moguće scenarije za emisije ugljen dioksida.</s><s>Ako je početna tačka bila 2000. godina sa 40 gigatona ugljen dioksida proizvedenog sagorevanjem fosilnih goriva, vidi se da je za deset godina (do 2010.) došlo do opadanja na globalnom nivou.</s><s>Legenda desno prikazuje scenarije šta će se desiti ako se nastavi ka ciljanim trendovima.</s><s>Najbolji rezultat do 2100. godine za planetu zemlju bio bi spuštanje nivoa emisije na 450 ppmv (parts per million by volume – delića po milionu prema zapremini).</s><s>Najgori scenario je, prirodno, da se ne čini ništa što bi dovelo do koncentracije CO2od 1390 ppmv 2100. godine.</s>\n<s>Jedna od najznačajnijih posledica prevelike emisije ugljen dioksida je, svakako, globalno zagrevanje.</s><s>IPCC13 je grafički prikazao globalno zagrevanje površine zemlje od 1900. godine do 2300. godine sa mogućim scenarijima (Slika 3).</s><s>Prema gore pomenutim obavezama koje su zemlje prihvatile da bi dale svoj doprinos smanjenju emisija, razlikuju se 1. Crna linija; ono što se desilo u 20. veku; 2. Crvena, zelena i plava linija koje označavaju vrste reakcija i rada na smanjenju emisija; 3. Narandžasta linija koja opisuje garancije koje su zemlje dale, da će održavati konstantan sastav atmosfere.</s><s>Istinski je lako videti da je danas, 2020. godine, uz crveni scenario situacija već izuzetno zabrinjavajuća, a da bi do 2100. zagrevanje bilo toliko da ljudi ne bi mogli da prežive.</s><s>Međutim, uz održavanje konstantnog sastava, u sledećem veku bi došlo do pada temperature čime bi se omogućilo preživljavanje planete.</s>\n<s>Slika 3 – Globalno zagrevanje površine zemlje Izvor - https://www.ipcc.ch/report/ar4/wg1/global-climate-projections/ I britanski BBC14 je preko svog pretraživača predstavio sumornu sliku budućnosti planete, ukoliko se stvari ne promene.</s><s>Njihova projekcija ide od 2020. godine do kraja ovog 13IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change – Međuvladin panel o klimatskim promenama) je telo Ujedinjenih Nacija za procenu naučnih nalaza koji se odnose na klimatske promene 14British Broadcasting Corporation; Climate Action Tracker, pristupljeno 15.5.2020. veka.</s><s>Prema ovom predviđanju, ukoliko se slede trenutna obećanja, koja nisu svuda i izglasana, doći će do globalnog porasta temperature od 2,5 do 2,8 stepeni.</s><s>Sa druge strane, ako se budu pratile trenutno već donete međunarodne politike, povećanje temperature će iznositi između 2,8 i 3,2 stepena.</s><s>Konačno, ako zemlje ne budu uopšte reagovale, već 2100. godine će temperature biti više za 4,1 do 4,8 stepeni.</s><s>Naknadno će biti govora o posledicama globalnog zagrevanja.</s>\n<s>Slika 4 – Koliko će se problem pogoršati?</s><s>Emisije i očekivano zagrevanje do 2100.</s><s>U svim razmatranjima se niži nivoi stabilizacije povezuju sa nižim magnitudama globalnog zagrevanja u poređenju sa višim nivoima stabilizacije.</s><s>To praktično znači da bi niži nivoi stabilizacije trebalo da sačekaju da nivoi emisije dostignu vrhunac, a onda da počnu da opadaju.</s><s>To je i suština predviđanja da bi se stabilizovale GHG emisije (GHG – Greenhouse gases – gasovi stvoreni u stakleniku).</s>\n<s>Postoje nedoumice i nesigurnosti o tome kako će se koncentracije GHG i globalne temperature menjati kao odgovor na antropogene emisije.</s><s>Postoje i neslaganja oko toga koji nivoi klimatskih promena predstavljaju opasnost.</s><s>Nauka može da predoči rizike klimatskih promena, ali odlučivanje o tome koji su rizici opasni, zalazi u teren procene.</s><s>Rizici od globalnog zagrevanja se smatraju značajnim ako je zagrevanje 1 do 20 C u odnosu na temperaturne vrednosti pre industrijalizacije.</s><s>Takođe, zagrevanje za 40 C ili više bi dovelo do rizika u kome se gubi bio-različitost i smanjuje se globalna bezbednost hrane.</s><s>Pored bezbednosti hrane javlja se i problem implementacije strategija za smanjenje emisija jer troškovi mogu znatno da nadmaše očekivanja.</s><s>Evropska investiciona banka15 je uradila komparativnu analizu između SAD, Kine i Evrope.</s><s>Istraživanje je razmatralo procenat ljudi u navedenim zemljama koji će donositi odluke u 2020. godini na osnovu klimatskih promena, odnosno, kao reakciju na njih (Slika 5).</s>\n<s>Kupovati manje plastičnih proizvoda (svetlo plava); Manje zagrevati svoj dom tokom zime (zelena);</s>\n<s>Bojkotovati kompanije koje su ugljenik negativne (braon); Protestovati ili učestvovati u marševima za klimatske promene (tamno plava).</s><s>Slika 5 – Klimatske promene ključni faktor u donošenju odluka 2020. godine Izvor - https://www.eib.org/en/index.htm 15Izvor: https://www.eib.org/en/index.htm, pristupljeno 15.5.2020.</s><s>Ono što najviše ohrabruje je činjenica da u sva tri ispitivana područja, više od polovine ispitanika ima nameru da učini nešto po svakoj od predloženih rezolucija.</s><s>Najveći deo se odlučio za smanjenu kupovinu plastičnih proizvoda.</s><s>Takođe je zanimljivo da su ispitanici sa područja Kine najopredeljeniji i najodlučniji u svojim odlukama, iako Kina važi za jednog od najvećih zagađivača.</s><s>A moguće je da je baš to razlog – ljudi su svesni i žele da nešto učine po tom pitanju.</s>\n<s>Zbog svega navedenog se pri odlučivanju postupa po principu predostrožnosti čim se identifikuju opasni, nepovratni ili katastrofalni događaji, mada ni ovde naučno vrednovanje potencijalne štete nije dovoljno sigurno, odnosno, razlikuje se među istaknutim pojedincima i ustanovama.</s><s>U tom smislu princip predostrožnosti ukazuje na potrebu da se takvi događaji spreče.</s><s>Da zaključimo, imajući u vidu sve nedoumice i nesigurnosti, princip predostrožnosti obezbeđuje delovanje i on se provlači kroz sve analize, istraživanja, nalaze i zaključke pojedinačnih zemalja kao i ukupne međunarodne zajednice.</s><s>1.4.</s><s>Posledice klimatskih promena</s>\n<s>Od dugih suša do opasnog izlaganja suncu, vremenske prilike utiču na ljudsko zdravlje na mnoge načine, a klimatske promene su taj uticaj povećale, ali i prenele na celo prirodno okruženje, odnosno eko sisteme širom sveta.</s><s>Svakodnevno u svetskim vestima čitamo o insektima koji su proširili svoj raspon bivstvovanja.</s><s>Na primer, ovogodišnja najezda skakavaca u Keniji koja se poklopila sa početkom COVID 19 pandemije, Takođe, javljaju se insekti koji prenose bolesti.</s><s>Naši roditelji govore o četiri podjednako duga godišnja doba, dok milenijumska generacija zna za duga leta, kratke, a oštre zime, kratko proleće i dugu jesen.</s><s>Vreli talasi su sve duži, a 12. maja je Politika izvestila o temperaturi od skoro četrdeset stepeni u Grčkoj.16 Amir Sapkota17 kaže da klimatske promene pogađaju zajednice u ovom trenutku: „one su nam u dvorištu“.</s>\n<s>Juna 2019. godine, navodeći klimatske promene kao pretnju zdravlju, više od 70 velikih medicinskih grupacija izdalo je „poziv na delovanje“, opisujući klimatske promene kao „hitan slučaj za zdravstvo“.18</s>\n<s>Džonatan Pac19, stručnjak za klimatske promene i javno zdravlje, naglašava: „Postoji mnogo putanji preko kojih klimatske promene utiču na naše zdravlje.“ On navodi da su to 16Politika, arhiva, 12.5.2020.</s>\n<s>Manje leteti (narandžasta); toplota vazduha, zagađenje vazduha, ekstremne vremenske prilike, vektor-vezane bolesti20, a naročito, pristup bezbednoj vodi i hrani.</s><s>Rizici po zdravlje, prema njegovim rečima, izazvani klimatskim promenama neproporcionalno povređuju marginalizovane grupe, uključujući ljude sa invalidnošću ili oslabljenim čulima, porodice i pojedince sa niskim prihodima.</s><s>Pac smatra da će se dispariteti samo povećavati.</s>\n<s>Slika 6 – Infografika klimatskih promena Izvor - https://www.shutterstock.com/image-vector/climate-change-infographics-409808830 Infografika sa Slike 6 uključuje povećanje nivoa mora, smanjenje vegetacje, otapanje glečera, smanjenje genetske različitosti i solarnu radijaciju.</s><s>2. Javno zdravlje</s>\n<s>CDC fondacija21 (Centers for Disease Control and Prevention – Centri za kontrolu i sprečavanje bolesti) definiše javno zdravlje22 kao naučnu disciplinu koja štiti i unapređuje zdravlje ljudi i njihovih zajednica.</s><s>Ovo se postiže promovisanjem zdravog načina života, istraživanjem bolesti, sprečavanjem povreda, otkrivanjem, sprečavanjem i reagovanjem na zarazne bolesti.</s>\n<s>19Jonathan Patz, M.D., MPH, direktor Global Health Institute na Univerzitetu Wisconsin, isti izvor 20Bolesti koje nastaju kao rezultat infekcije prenete na ljude i životinje pomoću antropoda koji piju krv (npr. komarci, krpelji i buve)</s>\n<s>21CDC fondacija je nezavisna, neprofitna orgaizacija koja pomaže u sklapanju partnerstava između Centara za kontrolu i sprečavanje bolesti i organizacija iz privatnog sektora.</s><s>22https://www.cdcfoundation.org/what-public-health, pristupljeno 14.4.2020.</s><s>Haskel et al23 tvrde da postoji značajan broj podataka koji dokazuju obrnut odnos između zdravog stila života, uključujući i fizičke aktivnosti, i negativnih zdravstvenih rezultata tokom celog čovekovog životnog veka.</s><s>Najjednostavnjim rečima, što je veća aktivnost stanovništva, to je manja mogućnost dobijanja znatnog broja hroničnih bolesti.</s><s>Džon Hopkins Institut24 definiciji javnog zdravlja dodaje i produžavanje životnog veka i poboljšanje kvaliteta života.</s><s>Javno zdravlje je interdisciplinarno polje za koje su značajni i epidemiologija, biostatistika, društvene nauke te upravljanje zdravstvenim sektorom.</s><s>Prema Zakonu o zaštiti javnog zdravlja Republike Srbije25 „Javno zdravlje je nauka i umetnost preveniranja bolesti, produženja života, unapređenje fizičkog zdravlja i efikasnosti kroz organizovane napore zajednice za sanaciju okoline, kontrolu infekcija u zajednici, edukaciju individua o principima lične higijene, organizovanje zdravstvene službe za ranu dijagnozu i preventivnu terapiju bolesti i razvoj socijalnih mehanizama koji će obezbediti da svaka individua u zajednici ima standard života koji će joj omogućiti da sačuva zdravlje.“ Ovo je, zapravo, definicija preuzeta od profesora Čarlsa Edvarda Vinsloua.26 2.1.</s><s>Svetska zdravstvena organizacija</s>\n<s>Javno zdravlje igra značajnu ulogu u sprečavanju bolesti i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju.</s><s>To se čini preko lokalnih zdravstvenih sistema (sektora) i drugih (vladinih i nevladinih) organizacija.</s><s>Međunarodna agencija koja usklađuje ovaj rad i radi na pitanjima javnog zdravlja je SZO (Svetska zdravstvena organizacija; WHO – World Health Organisation).27 Većina zemalja, svakako, ima vlastite agencije ili institucije za javno zdravlje, najčešće pri ministarstvu za zdravlje, ali je njihova odgovornost zdravlje unutar zemlje.</s>\n<s>SZO identifikuje ključne funkcije programa javnog zdravlja, a one uključuju: • Pružanje vodeće uloge u stvarima kritičnim za zdravlje te angažovanje u partnerstvima gde je potrebno združeno delovanje; • Uobličavanje tema za istraživanje, stimulisanje stvaranja, prevođenja i podele vrednog znanja;</s>\n<s>• Postavljanje normi i standarda i unapređenje i praćenje njihove implementacije; • Artikulacija etičnosti i politike zasnovane na dokazima; 23Huskell, W., Blair, S., O´Hill, J (2009.), časopis Preventive Medicine; Health outcomes and importance for public health policy, str. 280</s>\n<s>24John Hopkins Bloomberg School of Public Health, archive, pristupljeno 24.5.2020. 25Izvor: http://izjzv.org.rs/app/soc.katedra/javno%20zdravlje.pdf, pristupljeno 14.5.2020. 26Charles Edward Winslow, definisao javno zdravlje 27Izvor: https://www.who.int/, pristupano više puta počev od 14.5.2020. • Nadgledanje zdravstvene situacije i procena trendova u zdravlju.28 Programi nadgledanja javnog zdravlja posebno mogu da: • Posluže kao sistemi ranog upozorenja u slučaju nadolazeće zdravstvene krize; • Dokumentuju uticaj intervencije ili prate napredak ka specifičnim ciljevima; • Nadgledaju i tumače epidemiologiju zdravstvanih problema, omogućavaju da se postave prioriteti te da se naprave politika i strategija; • Dijagnostikuju, istražuju i nadgledaju zdravstvene probleme i opasnost po zdravlje u nekoj zajednici.</s>\n<s>Nadzor nad javnim zdravljem doveo je do identifikacije i prioritizacije mnogih zdravstvenih pitanja sa kojima se svet danas suočava.29 Ovo uključuje HIV/AIDS, dijabetes, bolesti iz vode, zoonotske bolesti, otpornost na antibiotike koja dovodi do nove pojave tuberkuloze.</s><s>Ova otpornost je, čak, bila tema Svetskog dana zdravlja 2011. godine.</s><s>Iako je važno da javno zdravlje postane prioritet, Lori Geret30 tvrdi da postoje posledice, odnosno, kad se strana pomoć usmeri u programe za specifične bolesti, obično se zanemari javno zdravlje jer zemlji nedostaju sredstva za borbu sa drugim bolestima.</s><s>2.2.</s><s>Ekonomska korist</s>\n<s>Dešava se da se na troškove za zdravlje u nekim sredinama gleda kao na kratkotrajni izdatak i „nerazumno bacanje novca“, a ne kao na dugoročno ulaganje.</s><s>Tek s krajemprošlog veka su sredstva investirana u javno zdravlje prepoznata kao ključni pokretač ekonomskog rasta neke zemlje.</s>\n<s>Zdravlje je stanje kod ljudi, zbog koga mogu da ispune i ispolje vlastite funkcionalne kapacitete i potencijale, što im omogućava da vode samostalan, društveni i privredni život.</s><s>To je jasna veza – zdravo društvo = ekonomski rast = održivi razvoj.</s><s>28Iako su sve međunarodne ustanove deklarativno nezavisne, to ne znači da se na njih ne vrši politički pritisak.</s><s>Pandemija COVID19, koja još uvek traje u trenutku pisanja ovog rada, pokazala je koliko je to štetno po ceo svet.</s><s>Predsednik SAD je povukao finansiranje SZO u trenutku kad je svet bio najugroženiji.</s><s>Posledice su se osetile odmah, a sigurno će potrajati.</s>\n<s>30Ibid zdravlje: rangiranje evropskih zemalja, BMC žurnal, opis na https://scholar.google.com/citations?user=a8ApoxIAAAAJ&hl=en Dobro zdravlje, prema podacima SZO32, poboljšava očekivano trajanja životnog veka pri rođenju za 10%, povećava ekonomski rast za 0,35 % godišnje.</s><s>Loše zdravlje, predstavlja veliko finansijsko opterećenje za zajednicu.</s><s>Oko 50% razlike u privrednom rastu između bogatih i siromašnih zemalja je zbog lošeg zdravlja i kratkog očekivanog trajanja životnog veka.</s><s>Zdravlje i kvalitet života ljudi predstavljaju preduslov razvoja, unapređenja i prosperiteta jedne države.</s><s>Zdravlje je izvor svakodnevnog života, a ne samo predmet življenja, i zato je pozitivan koncept koji u prvi plan stavlja društvene i lične potencijale (resurse), kao i fizičke sposobnosti.</s>\n<s>Zdravo stanovništvo je neophodno za postizanje strateških, socijalnih i ekonomskih ciljeva svakog društva i države, i stoga svaka država nalazi svoj interes u promociji javnog zdravlje, što se odslikava kroz podršku koju je država spremna da pruži za razvoj i unapređenje ove oblasti.</s>\n<s>U oblasti javno-zdravstvene zaštite stanovništva i rada zdravstvene službe u dvadesetom veku, postoji mreža instituta i zavoda za javno zdravlje, čiji rad se ogleda u unapređenju zdravlja stanovništva, a pre svega u sprečavanju masovne pojave zaraznih, nezaraznih bolesti i traumatizama, bolestima koje su u prošlosti a i danas predstavljale vodeći zdravstveni problem.</s>\n<s>poboljšanjem zdravlja majki i dece, obezbeđenjem zdravije pijaće vode i hrane, prepoznavanjem mnogih faktora rizika po zdravlje stanovništva.</s><s>Pokazatelji zdravstvenog stanja i odrednice zdravlja upućuju na sledeće konstatacije: veliki broj stanovnika oboleva, prerano umire ili biva onesposobljeno usled bolesti i povreda koje su značajnim delom mogu sprečiti; vodeće bolesti i povrede dele zajedničke faktore rizika kao što su: pušenje, nepravilna ishrana, zloupotreba alkohola, fizička neaktivnost, gojaznost, stres; 32\"The top 10 causes of death Fact sheet N°310\".</s><s>World Health Organization.</s><s>October 2013.</s><s>Archived from the original on 30 May 2017.</s><s>Arhiva SZO, prerađeno vodeće bolesti i povrede su i direktno povezane sa socijalnim i ekonomskim determinantama zdravlja, odnosno nesrazmerno prisutniji kod siromašnog i ranjivog stanovništva, što doprinosi nejednakosti u zdravlju unutar jedne zemlje; postoje značajne razlike u dostupnosti i kvalitetu rada zdravstvene službe u različitim delovima sveta, pojedinih regiona ili zemalja.</s><s>3. Globalne i pojedinačne strategije</s>\n<s>Svetska zdravstvena organizacija se već decenijama bavi problemima klimatskih promena zajedno sa drugim međunarodnim organizacijama (na primer, Ujedinjene Nacije), ali i sa nezavisnim ili nevladinim organizacijama i ustanovama.</s><s>Na 72.</s><s>Svetskoj skupštini o zdravlju, održanoj 18. aprila 2019. godine, iznet je nacrt globalne strategije SZO, sa posebnim naglaskom na unapređenju života i održivosti zdravstvenog blagostanja kroz zdravu životnu sredinu.33</s>\n<s>Veoma značajan deo svetske strategije, kako je to predložila SZO, su strateški ciljevi.</s><s>Početna premisa se odnosi na nastavak razmišljanja o načinu na koji živimo, radimo, proizvodima, trošimo i vladamo.</s><s>Ovde je potrebna transformacija u svim sektorima.</s><s>To je proces, a ne samo odluka trenutka.</s>\n<s>Prvi strategijski cilj je primarna prevencija.</s><s>To znači (1) angažman masivno uvećane primarne preventive i (2) integraciju aktivnosti u programima primarne preventive.</s><s>Sledeči strategijski cij je aktivnost u svim sektorima.</s><s>Delovanje na osnovu odrednica o javnom zdravlju je glavni prerogativ.</s><s>Iz ovoga sledi da se sistematski moraju razmatrati politike koje se odnose na zdravlje, a koje izlaze van opsega samog zdravstvenog sektora.</s><s>Da bi se ostvarile nus-koristi, izbor te politike moraju da budu održive aktivnosti, iz čega proizilazi da se pri stvaranju politika u raznim sektorima, mora polaziti i od stava o njihovom uticaju na zdravlje.</s><s>Međutim, da bi se to ostvarilo, najpre se moraju razviti kapaciteti zdravstvenog sektora.34 Treba obezbediti zdravo i „ozelenjeno“ radno okruženje u objektima 33Izvor: https://www.who.int/docs/default-source/climate-change/who-global-strategy-on-health-environmentand-climate-change-a72-15.pdf?sfvrsn=20e72548_2, pristupljeno 27.4.2020. 34U trenutku pisanja ovog rada, pandemija COVID 19 još uvek ugrožava svet.</s><s>Pandemija je pokazala koliko su bili spremni zdravstveni sistemi, sve njihove nedostatke ili kvalitete.</s><s>Kada pandemija prestane da bude akutna, moraće da dođe do transformacija u mnogim zemljaa. zdravstvenog sektora.</s><s>Ovo se ne može ostvariti bez izrade sistema podrške, do koje će se lakše doći ukoliko se povežu pokreti za zdravlje i omoguće međudržavni sporazumi.</s><s>Veliki porast međunarodne trgovine poslednjih decenija pratio je veliki broj bilateralnih i regionalnih sporazuma u svetu.</s><s>2018. godine u svetu je bilo gotovo 300 pravosnažnih sporazuma, pored onih koje je Svetska Trgovinska Organizacija sklopila između 164 zemlje.35Istovremeno se pregovaralo o novim dugoročnim sporazumima, a uspostavljene konvencije o globalnom trgovanju su javno dovedene u pitanje u potrazi za boljim rešenjima.</s><s>U svom članku o međunarodnim trgovinskim sporazumima, pod istim naslovom, Daglas A. Irving36 kaže da je većina ekonomista prihvatila premisu da slobodna trgovina među narodima poboljšava ukupno ekonomsko blagostanje još od vremena kad je Adam Smit (1776.) objavio “Bogatstvo naroda”.</s><s>Kao što je u ekonomiji došlo do stvaranja zajednica, tako i zdravstvo treba da krene u saradnju među zemljama.</s><s>Pored navedenog, međunarodna saradnja bi omogućila značajnije prikupljanje podataka, sticanje znanja i zajedničkog praćenja problema.</s><s>Logikom vođeno razmišljanje kaže da nivoi mora rastu u celom svetu ili da vetrovi ne zastaju na granici neke zemlje pa je saradnja smislena i potrebna.</s><s>Takođe, interpretacija dokaza bi bila pristupačna svim zainteresovanim stranama.</s><s>Još jedan činilac koji ide u korist ideje međunarodne saradnje je da se lakše stvaraju mehanizmi za rano prepoznavanje i reakciju na pretnje.</s><s>Dodatno, istraživanje i inovacija se mogu lakše usmeravati, ali i finansijski fondovi.</s><s>Jedan od suštinskih zadataka je nadgledanje napretka u stvaranju održivih ciljeva razvoja.</s>\n<s>Snažnije nacionalne i sub-nacionalne platforme za izradu politika za sve sektore.</s><s>Prema SZO programu, ključne postavke kao mesta intervencije su: 1. Domaćinstva (strukturno zdrava, sanitacija, voda, unutrašnja temperatura itd.) 2. Škole (zdravo okruženje za učenje)</s>\n<s>3. Radna mesta (zdravstvena zaštita i ovladavanje rizicima na radnom mestu psihološkim, fizičkim, hemijskim, ergonomskim) 4. Preduzeća (treba da zastupaju adaptaciju na klimatske promene, mogu imati veoma pozitivnu ulogu)</s>\n<s>35Izvor: https://www.americanexpress.com/us/foreign-exchange/articles/international-trade-agreements-history/ 36Izvor: https://www.econlib.org/library/Enc/InternationalTradeAgreements.htmlIrwing, Douglas A, International Trade agreements, pristupljeno 16.12.2019. 5. Zdravstveni objekti (obezbeđuju upravljanje osnovnim potrebama životne sredine) 6. Gradovi (urbano planiranje, nabavke i rezerve energenata, voda i sanitacija, upravljanje otpadom)</s>\n<s>Izvor – Program SZO https://www.who.int/docs/default-source/climate-change/who-global-strategy-on-health-environment-andclimate-change-a72-15.pdf?sfvrsn=20e72548_2 SZO je dala izveštaj o zemljama koje su izvele procene o ranjivosti i adaptaciji na klimatske promene vezane za zdravlje37.</s>\n<s>Procene o ranjivosti i adaptaciji su kritičan korak u izgradnji zdravstvenih sistema koji će biti otporni na klimatske promene, prema studiji SZO iz 2019.godine.38 Studija nudi nalaze koji pomažu da se sagleda spremnost svake zemlje za uspešno nošenje sa klimatskim promenama.</s><s>Od 101 zemlje članice, njih 51 su izvestile da imaju strateške planove za sektor zdravstva.</s><s>Ista studija je, kvalitativnom analizom, utvrdila da se planovi i strategije razlikuju po rasponu obuhvata nacionalnog zdravstva od strategija za klimatske promene.</s><s>37Izvor: https://apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/329972/WHO-CED-PHE-EPE-19.11-eng.pdf?ua=1 pristupljeno 22.4.2020.</s>\n<s>Budžet za zdravstvo pokriva troškove implementacije Međusaradnja u sektorima (zdravstvo i vode) Međusaradnja sa ostalim sektorima</s>\n<s>Postoji nacionalni program za zdravstvene radnike Kad se radi o nivou implementacije nacionalnih planova, 45 zemalja je procenilo svoj nivo.</s><s>Od tih zemalja, 38% je svoj nivo označilo kao nizak, a 35% kao umeren.</s><s>Svega 18%, odnosno ni petina, je dalo visoku ocenu svom nivou ugradnje, dok se 7 procenata izjasnilo da nisu ostvarili nikakavnapredak, a 2% da nemaju podatke39.</s><s>Kao glavne izazove za implementaciju nacionalnih planova, zemlje su navele finansiranje (24 zemlje), vođstvo (19), radnu snagu u zdravstvenom sektoru (16), dokaze, metodologiju i alate (16) te nemanje gotovog plana (5).</s><s>Glavni prioriteti u nacionalnim strategijama/planovima koji trenutno nemaju finansiranje, za 45 ispitanih zemalja, su rani sistem upozorenja (12 zemalja), procena ranjivosti (10), istraživanje i znanje (10), izgradnja kapaciteta (7), zdravstveni sistem i tehnologija (7), komunikacija i zastupanje (3), regulativa (3), zdravstveni objekti otporni na U svom izveštaju o zdravlju i klimatskim promenama, SZO nadalje vrši kvalitativnu analizu glavnih grupa bolesti koje su identifikovane u procenama ranjivosti i adaptacije.</s><s>Kao glavni problem, označene su vektor-prenosive bolesti (23 zemlje) i bolesti prenosive preko vode i hrane (takođe 23 zemlje).</s><s>Za njima slede direktne povrede i/ili smrti (21), bolesti izazvane toplotom (21), i pitanja mentalnog zdravlja (6).</s><s>39Ibid, poglavlje 3</s>\n<s>▪ Uključivanje zdravstva u međunarodne mehanizme za klimatske promene; ▪ Rešenja za skaliranje strategija i nadgledanja procesa; ▪ Uključivanje nus-koristi u strateške planove i obuhvat drugih sektora (transport, energetski sektor, poljoprivreda, vode, sanitacija i upravljanje otpadnim vodama; ▪ Barijere sa kojima se zemlje susreću u izradama procena; ▪ Održivost i ograničenja zdravstvenih sektora; ▪ Barijere i rešenja za pristup finansijama.</s><s>3.2.</s><s>Ekološki održive reakcije</s>\n<s>U svetu postoji gotovo dve stotine država, a sa ostrvskim i drugim teritorijama, čak i više.</s><s>Neke su razvijene, mnoge su u razvoju, a tu su i, takozvane, emerging ekonomije, odnosno zemlje čija je stopa ekonomskog razvoja brzo rastuća.</s><s>Bez ekonomskog rasta ne mogu se ostvariti ni ciljevi javnog zdravlja niti reakcija na klimatske promene.</s><s>Australija po svom ekonomskom razvoju pripada grupi G20 što znači da je razvijena zemlja sa jakom privredom.</s><s>Australija je, na primer, prva u svetu napravila jedinstveni sistem kvalifikacija i time potpuno uredila tržište rada.</s><s>Svaki građanin Australije tačno zna koliko i kakvog obrazovanja mora da stekne da bi mogao da radi na određenom poslu.</s><s>Australija je, takođe, bila među prvim zemljama koje su krenule u pripremu programa reakcija na klimatske promene.</s><s>Ipak, Elizabet Hovort40 u radu „Uloga javnog zdravlja u klimatskim promenama i održivosti: kakva treba da bude reakcija australijskog javnog zdravlja?“ iz 2014. godine, ukazuje da još uvek postoji ogroman jaz između znanja ili dokaza i koordinisanog delovanja zdravstvenog sektora.</s><s>Prema njenim nalazima, treba uspostaviti mrežu ili grupu za sve vidove javnog zdravlja vezane za klimatske promene da bi se napravio program zasnovan na zdravlju celog stanovništva.</s><s>Program bi bio zasnovan na već postojećim programima Nacionalne službe za zdravlje Velike Britanije41 i napred pominjanom američkom Centru za kontrolu i sprečavanje bolesti.</s><s>Program mora da uključuje planove za implementaciju.</s><s>Udruženje za javno zdravlje Australije (Public Health Association of Australia) treba da vodi program.</s><s>Program treba da udovolji sledećim zahtevima: 1. Unaprediti nadzor razvojem informativnih sistema koji bi brzo prikupljali, delili i širili informacije relevantne za klimatske promene korišćenjem elektronskih sredstava komunikacije i mobilnih telefona svim građanima.</s><s>2. Obrazovati i obučiti osoblje da imaju znanje za efektivnu intervenciju kod svih građana.</s>\n<s>3. Nastaviti zastupanje pitanja klimatskih promena da bi to ostao prioritet.</s><s>4. Omogućiti dalje istraživanje i obezbediti njegovo finansiranje.</s><s>5. Razviti neophodne alatke za zaposlene u zdravstvu da mogu da prate rizike, intervenišu i šire informacije.</s>\n<s>9. Nastaviti promovisanje nacionalnog centra za kontrolu i sprečavanje bolesti.</s><s>40Izvor: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1111/1753-6405.12255, Haworth, Elizabeth (2014.), The role of public health in climate change and sustainability: what should the Australian public health response be?; 41NHS – National Health Service; Australija je članica Komonvelta Kao što je navedeno, Hovort je ove predloge iznela 2014. godine.</s><s>Januara 2020. je došlo do snažnih kritika premijera sa ocenom da se ne čini dovoljno.</s><s>Australija je zacrtala smanjenje emisija CO2 od 26-28% do 2030. godine u poređenju sa 2005-om.42 Sekretarijat za industriju, nauku, energetiku i resurse (Department of Industry, Science, Energy and Reasources)43 je prikazao svoje ciljeve za smanjenje emisije CO2.</s>\n<s>Izvor-https://publications.industry.gov.au/publications/climate-change/climatechange/publications/factsheet-australias-2030-climate-change-target.html U ukupnom skoru plan Australije je bio da do 2030. emisija CO2 padne sa 612 na 441 milion metričkih tona, što je smanjenje od oko 26 do 28%.</s><s>Kod emisije po osobi, previđeno smanjenje je čak 50-52%, a najveće smanjenje je predviđeno u intenzitetu emisija u iznosu od Nažalost, prema pisanju britanskog Gardijana44, Australija ima jednu od najgorih reakcija na klimatske promene u sklopu G20.</s><s>Autor svoju tvrdnju zasniva na izveštaju „Od braon ka zelenom“45 gde se u sumarnom izveštaju navodi da je oko polovina zemalja G20 42Izvor: https://www.bbc.com/news/world-australia-50869565 43Izvor: https://publications.industry.gov.au/publications/climate-change/climate-change/publications/factsheetaustralias-2030-climate-change-target.html 44Guardian, 11. novembar 2019. autor Graham Readfern (Gream Redfern); Izvor: https://www.theguardian.com/environment/2019/nov/11/australia-climate-response-among-worst-g20 45Brown to Green report; najsveobuhvatniji pregled učinjenog na olakšanju, finansiranju i adaptaciji u okviru G20, Izvor: https://www.climate-transparency.org/g20-climate-performance/g20report2019 (Kina, EU i njene članice iz G20, Indija, Rusija, Saudijska Aarabija, Turska) na putu da ostvari projektivane ciljeve, isključujući emisije kod korišćenja zemljišta, promene namene zemljišta i šumarstva46, ali ne i Australija.</s><s>Što se tiče energetike, tokom 2018. godine emisije u tom sektoru su se povećale za 1,6%, uključujući i proizvodnju struje i grejanja.</s><s>U sektoru transporta je 2018. godine, takođe, došlo do povećanja od 1,2%.</s><s>U ovom izveštaju se za Australiju kaže da emisije rastu od 2015. godine, to jest, od kad je napušten princip „carbon pricing“.</s><s>Određivanje cene ugljenika, što je doslovan prevod izraza, je instrument koji obuhvata spoljne troškove emisija ugljen dioksida, kao što su šteta naneta usevima, troškovi lečenja u zdravstvenom sistemu, gubitak imovine zbog poplava i rasta nivoa mora, a potom povezivanje sa izvorom.</s><s>Mnoge vlade su uvele porez na ugljenik (direktno proporcionalno: što veća emisija, to veći poreski izdatak) da bi smanjile emisije.</s><s>Po Sporazumu iz Pariza, trebalo je da Australija prepolovi vrednosti emisija do 2030.</s><s>Primetan je pad ulaganja u obnovljivu energiju u Australiji, a u sektorima industrije i transporta, gde emisije rastu, australijska vlada nema spremnu politiku.</s><s>3.2.2.</s><s>Primer Kanade</s>\n<s>Kanada je jedna od vodećih zemalja u reakcijama na klimatske promene i u adaptaciji.</s><s>Kanađani su svoje aktivnosti razvrstali na sledeći način47: 1. Aktivnosti na smanjenju emisija</s>\n<s>5. Adaptacija i otpornost na klimatske promene 6. Čista tehnologija, inovacija i poslovi 7. Parkovi i zaštićena područja</s>\n<s>46Izvor: https://www.climate-transparency.org/wp-content/uploads/2019/11/Brown-to-Green-Report-2019.pdf 47Izvor: https://www.canada.ca/en/services/environment/weather/climatechange/climate-action.html, pristupljeno Slika 8 – Izvori emisija u Kanadi</s>\n<s>Najveći procenat emisija (27) potiče iz potrošnje nafte i benzina, iza kojeg sledi transport (24%).</s><s>Industrija i otpad iz šumarstva i poljoprivrede doprinose sa po 13 procenata.</s><s>Domovi i zgrade su odgovorni za 12% emisija, a proizvodnja struje za 10 procenata.</s><s>Kanada je:</s>\n<s>Ažurirala modele za nove i postojeće zgrade da bi unapredili energetsku efikasnost; Uspostavila programe i standarde za primenu energetske efikasnosti; Podržala urođene zajednice i vlade da unaprede energetsku efikasnost; Počela da gasi proizvodnju hidrofluorougljenika (uobičajenog sastojka u frižiderima, sprejevima i klima uređajima).</s>\n<s>U okviru transporta, Kanada je već ostvarila pomak time što je: Značajno povećala ulaganje u javni prevoz;</s>\n<s>Obezbedila po 5 hiljada k-dolara za svako vozilo sa nultom emisijom; Povećala standard za emisiju pojedinačnih vozila;</s>\n<s>U sektoru industrije je Kanada značajno uložila u čiste tehnologije, uvela poreze na emisije velikih zagađivača i povećalaindustrijsku energetsku efikasnost.</s><s>Interaktivna mapa delovanja (koja je dostupna na -https://climate-change.canada.ca/climateaction-map/App/index?GOCTemplateCulture=en-CA&zoom=2) nedvosmisleno prikazuje šta sve Kanada čini za ublažavanje klimatskih promena.</s><s>3.2.3.</s><s>Politika i strategije Evropske Unije Procene</s>\n<s>Mnoge evropske zemlje pripremile su planove i programe u skladu sa smernicama SZO.</s><s>Evropska Unija je ispitivala tu spremnost.48 U upitniku su upotrebljena dva glavna pokazatelja: (1) da li je izvedena procena uticaja i ranjivosti nacionalnog zdravlja zbog klimatskih promena i (2) da li je napravljena strategija za zdravlje i klimatske promene.</s><s>Ovakve procene omogućavaju vladama da preciznije shvate stepen i veličinu potencijalnih pretnji za zdravlje zbog klimatskih promena.</s><s>Potom, da se razume i efektivnost postojećih politika adaptacije i olakšavanja po kojima se mogu izraditi i programi za budućnost.</s><s>U planiranju i implementaciji adaptacije na klimatske promene, kritični prvi korak je procena koji delovi stanovništva su najranjiviji zbog klimatskih efekata na zdravlje.</s><s>Zatim, mogu da se prepoznaju slabosti sistema pa da se izgrade specifične intervenciju za zaštitu.</s><s>Procene, takođe, mogu da prošire dokaze i poboljšaju razumevanje o vezama klimatskih promena i bolesti.</s><s>Od 20 anketiranih zemalja, njih 18 je izvelo procene.</s><s>Ovaj podatak se odnosi na period do 2016. (tada je predočen Završni izveštaj o javnom zdravlju i adaptacijama za klimatske promene SZO; fusnota 57).</s><s>To je dalo solidnu osnovu za planiranje i razvoj nacionalnih strategija.</s><s>Procene su, dodatno, označile potrebu za sprečavanjem specifičnih rizika, kao što su vreli talasi ili nove zarazne bolesti.</s><s>U procenama se svuda uzimaju u obzir lokalne okolnosti.</s><s>Nije bilo jednog opšteg pristupa u proceni ranjivosti i uticajima na zdravlje među zemljama EU.</s><s>Pristupi se menjaju prema zemljama.</s><s>Negde se razmatraju svi mogući uticaji, u drugima fokus leži na specifičnim ishodima, kao što su talasi vreline, a u nekima ekstremno vreme – sve u zavisnosti od okolnosti u datoj zemlji.</s><s>Neke zemlje su procenu vršile na osnovu specifičnih klimatskih promena, a druge na osnovu zdravstvenih rizika koji se menjaju uz promenu klime.</s><s>Geografske skale su varirale od nacionalnih do sub-nacionalnih.</s><s>Uprkos tim razlikama, 48Izvor:http://www.euro.who.int/__data/assets/pdf_file/0010/386965/Pagoda-REPORT-final-published2.pdf%3Fua%3D1, pristupano od 23.27.4.2020. izuzetno je dragocena svaka informacija da bi se i na evropskom i na globalnom nivou bolje sagledale neophodne promene u zdravstvenom sektoru, infrastrukturi i kapacitetu za bavljenje klimatskim promenama.</s>\n<s>Austrija je napravila nekoliko procena kao deo svoje nacionalne strategije za adaptaciju, uključujući rizike izazvane toplotom, vektor-prenosive bolesti i alergenske polene.</s><s>Austrijski izveštaj o proceni iz 2014. godine sadrži procenu ranjivosti, a jedno poglavlje se bavi uticajem klimatskih promena na zdravlje.</s>\n<s>Belgija nije napravila procenu, već je izvela nekoliko studija na regionalnom (Brisel, Flandrija i Valonija), kao i na federalnom nivou.</s><s>Ove preliminarne studije pokrivaju nekoliko sektora, uključujući i zdravstveni, i predstavljaju prvi korak ka izradi regionalnih i federalnog plana za adaptaciju.</s>\n<s>Bugarska je objavila publikaciju u kojoj se procenjuju rizici za bugarsku privredu, nastali zbog klimatskih promena, sa posebnim delom gde se procenjuju i analiziraju rizici za javno zdravlje.</s><s>Procena ranjivosti označava zdravstveni sektor kao srednje ranjiv sa nedovoljnim kapacitetom za adaptaciju.</s><s>Nacionalna strategija, u svetlu razmatranja tih rezultata, će uključivati poglavlje o ljudskom zdravlju i specifičnim merama u tom sektoru.</s><s>Nemačka je jedno poglavlje posvetila ukupnoj ranjivosti javnog zdravlja u celoj zemlji.</s><s>Izveštaj ukazuje na ranjivost srednje vrednosti u bliskoj budućnosti.</s><s>U sektoru zdravstva, izveštaj zaključuje da je kapacitet adaptacije srednjeg do visokog nivoa: ograničenja kapaciteta (opterećenost hitnih službi, bolnica i lekara) nisu prekoračena i postoji dobra osnovna usluga.</s><s>Usvajanjem izveštaja o inicijalnom napretku o nemačkoj strategiji za adaptacije na klimatske promene 2015. godine, savezna vlada je odlučila da procenu ranjivosti izvodi svakih šest godina.</s>\n<s>Litvanija je izvela studiju o pretnjama od klimatskih promena 2014. godine.</s><s>Glavna područja ranjivosti su alergijske bolesti, bolesti koje prenose krpelji, UV zračenje, zagađenje vazduha, ekstremna vrućina, iznenadni mraz, poplave i uticaji izazvani događajima ekstremnog vremena.</s><s>Studija je, takođe, dala preporuke za adaptaciju na klimatske promene.</s><s>Postojeće prakse u vakcinisanju se procenjuju i razgovara se o dodatnim vakcinama.</s><s>Španija je u svojim procenama uzela u obzir projekcije demografske strukture zemlje i uticaj drugih sektora prema različitim scenarijima klimatskih promena.</s><s>Ova analiza im je obezbedila osnovu za razvoj opservatorije za zdravlje i klimatske promene, a to im pruža informacije i podršku za kritične aktivnosti u adaptaciji.</s><s>Ovo uključuje izradu mapa najranjivijih područja, specifične programe za nadgledanje i kontrolu vektor-prenosivih bolesti, planove aktivnosti u sistemima za rano upozorenje u javnom zdravlju, da bi se olakšala identifikacija rizičnih situacija pre nego što nastanu, te aktivnosti koje imaju za cilj da pojačaju svest u svim oblastima gde postoji veza između javnog zdravlja i klimatskih promena.</s><s>Linkovi za većinu ovih procena su na raspolaganju preko Platforme za klimatsku adaptaciju Evropske komisije (European Climate Adaptation Platform via European Commission & Strategije i planovi za adaptaciju</s>\n<s>U anketi je postavljeno pitanje u vezi nacionalnih i sub-nacionalnih strategija i planova: Da li je vaša zemlja napravila strategiju/ plan i plan implementacije?</s><s>Ako jeste, da li su ih vlada ili odgovarajuća tela odobrila?</s>\n<s>Adaptacija je neophodna da bi olakšala teret bolesti uzrokovanih klimatskim promenama, ali i da bi ojačala javno zdravlje i sektor zdravstva.</s><s>Stvaranje zajednica koje su otporne na klimu znači upravljanje uticajima klimatskih promena uz primenu dobro poznatih i isprobanih intervencija u zdravstvu, kao što su obrazovanje, vakcinacija, vektorska kontrola, higijena hrane, hranljivi suplementi, primarna briga o zdravlju i mentalnom zdravlju, nadgledanje bolesti te priprema za katastrofe.</s><s>Prema Pagoda izveštaju49postoji visok racio u troškovima za dobre rezultate, a bolji rezultati se postižu ukoliko se planovi za adaptaciju implementiraju rano.</s><s>Neophodno je obezbediti angažovanje zdravstvenog sektora u odnosu na rizike od klimatskih promena.</s><s>Ovo uključuje povećanje svesti i poboljšanje znanja kod medicinara u praksi kako da sprovode, interpretiraju i procenjuju studije o uticaju na zdravlje.</s><s>Na osnovu izveštaja, 25 od 28 zemalja je razvilo svoje strategije.</s><s>Većina nacionalnih strategija zasniva se na instrumentima za borbu protiv klimatskih promena i u polju ljudskog zdravlja u tom smislu.</s><s>49Ibid</s>\n<s>Efektivne nacionalne reakcije zahtevaju da zdravstveni sektor identifikuje strateške ciljeve i da predvidi pretnje.</s><s>Najvažniji korak u tim strategijama je da se naprave planovi adaptacije i odrede prioritetne aktivnosti, potrebe za sredstvima i specifične vremenske odrednice i procesi za implementaciju.</s><s>Tri četvrtine zemalja, koje su dale odgovore, razvile su ove strategije, uglavnom u odnosu na informacije, rano upozoravanje i hitne slučajeve.</s><s>Zemlje su, preko ankete, dale sledeće primere:</s>\n<s>Austrija.</s><s>Zdravstveni ciljevi za Austriju 2012. godine odobreni su od strane Federalne zdravstvene komisije i Saveta Ministara.</s><s>Ukupni cilj je bio da se poboljša zdravlje svih ljudi u zemlji, bez obzira na nivo obrazovanja, prihode ili životnu situaciju.</s><s>Specifični zdravstveni cilj je bio da „se obezbede održivi prirodni resursi, kao što su vazduh, voda i tlo te zdravo okruženje za buduće generacije“, 50 te da se govori o adaptaciji na klimatske promene.</s><s>Belgija.</s><s>U najnovijoj verziji procedura i politike javnog zdravlja, uzimaju se u obzir izazovi klimatskih promena, a isto važi za za nacionalni plan za ozon i zagrevanje.</s><s>Hrvatska.</s><s>Ministarstvo zdravlja Hrvatske odobrilo je Protokol o procedurama i preporukama za zaštitu od vreline 2012.</s><s>Razvija se i plan za delovanje u zdravstvu.</s><s>EU je podržala razvoj hrvatske strategije za adaptaciju za period do 2040, kao i strategiju smanjenja CO2 do 2030.</s><s>Finska.</s><s>Predviđa se da nacionalni plan adaptacije do 2022. pruži zemlji kapacitet da se adaptira na promene i da upravlja rizicima.</s><s>Zdravstveni sektor treba da pruži visok nivo usluga koji omogućava dobar nadzor nad bolestima – posebno zaraznim – i da obezbedi osnovne institucionalne zdravstvene potrebe u zaštiti (kao što je bezbedno snabdevanje vodom).</s><s>Ministarstvo za socijalna pitanja i zdravlje je opštinama obezbedilo smernice kako da klimatska pitanja ugrade u spremnost za zaštitu zdravlja i kako da obezede termalnu bezbednost (od vrelih talasa do jakih hladnoća), posebno za one koji su na dugotrajnoj nezi.</s><s>Litvanija.</s><s>Ova zemlja je napravila plan mera i pokazatelja za nadgledanje nacionalne strategije za adaptaciju na klimatske promene do 2030.</s><s>Rizici klimatskih promena se nalaze i u nacionalnom programu za javno zdravlje.</s><s>Holandija.</s><s>Zemlja je 2016. godine usvojila strategiju adaptacije za period do 2030.</s><s>Rizici se pominju i u programu za nacionalno zdravlje 2014. – 2020.</s><s>Primenjuje se plan za vrele talase i za nadzor novih patogena.</s>\n<s>Slovačka.</s><s>Mere adaptacije i aktivnosti uključene su u nacionalni akcioni plan za životnu sredinu.</s><s>Definisano je nekoliko ciljeva, uključujući zdravstvena pitanja u svim politikama i strategijama u svim sektorima i na svim nivoima.</s><s>Ostali ciljevi su jačanje zdravstvenog i društvenog sistema, zaštita vodenih izvora, higijene i bezbedne hrane kroz preventivne i adaptivne mere.</s>\n<s>Švedska.</s><s>Agencija za javno zdravlje Švedske napravila je akcioni plan za adaptaciju pod imenom „Javno zdravlje u klimi koja se menja“ 2017. godine.</s><s>Plan je ograničen na mandat Agencije i ne uključuje, još uvek, zadatke niti druge zainteresovane.</s><s>U izveštaju Svetske banke51 iz 2019. navode se glavni faktori uticaja na povećanje emisija u G20 za 2018. godinu.</s><s>Bruto društveni dohodak je, u odnosu na 1990. godinu, porastao za 150%.</s><s>Emisije CO2koje su vezane za energetiku su se, u istom periodu, povećale za 90 procenata.</s><s>Ukupno snabdevanje primarnom energijom je veće za 60%.</s><s>U istom vremenskom razmaku od 28 godina, stanovništvo zemalja G20 se povećalo za 30%.</s><s>Zanimljivo je da je intenzitet ugljenika energetskog sektora ostao na istom nivou, što je dobra vest, mada se očekivalo njegovo smanjenje.</s><s>Samo je energetski intenzitet ekonomije opao za nešto više od 30 procenata mada su i tu očekivanja bila mnogo veća.</s><s>U ukupnom zbiru, u zemljama G20 su emisije CO2 u periodu od 2005. do 2016. godine porasle za 1,4%.</s><s>Ukupno snabdevanje energentima za zemlje G20 za 2018. godinu ima sledeće vrednosti: 51Izvor: https://www.climate-transparency.org/wp-content/uploads/2019/11/Brown-to-Green-Report-2019.pdf, Slika 9 – Primarno snabdevanje energentima u G20 za 2018.</s><s>Godinu Ugalj je najzastupljeniji sa 31%, nafta prati sa 29%, gas 22%, a potom sa mnogo manjim vrednostima slede obnovljive energije sa 9 procenata, nuklearna sa 6% i ostale sa 3%.</s><s>Zemlje G20 još uvek imaju 60% energenata koji doprinose emisiji ugljen dioksida.</s><s>Kao ilustracija kakve promene mogu da se dese, poslužiće članak Fione Harvi52 u kome se iznosi podatak da je u toku pandemije u aprilu 2020. došlo do pada emisija od 17% u odnosu na 2019. godinu.</s><s>Kad su mere zatvaranja bile najstrože, u Velikoj Britaniji, na primer, Ove cifre mogu da deluju optimistično, međutim, autor ovog rada ih smatra katastrofalnim.</s><s>Naime, ako je u vreme potpunog zatvaranja došlo do pada od 17%, to znači da se ponašanje ljudi nije gotovo uopšte promenilo jer je preostalo 83% emisije.</s><s>Kada je zacrtani cilj planete emisija nula, onda moramo zaključiti da je jedan od ključnih faktora rast svesti o klimatskim promenama i njihovoj štetnosti za celu planetu te menjanje ponašanja.</s><s>3.2.5.</s><s>Reakcija u svetu</s>\n<s>Zemlje članice Ujedinjenih Nacija su usvojile, već pomenuti, Sporazum iz Pariza koji je stupio na snagu novembra 2016.</s><s>Ovim sporazmom su se sve članice složile da će ograničiti globalni rast temperature na manje od dva procenta.</s><s>Do aprila 2018. godine 175 članica je ratifikovalo ovaj sporazum, a deset zemalja u razvoju je predalo nacionalne planove za adaptaciju kao odgovor na klimatske promene.53 Nakon toga je cilj smanjenja rasta temperature dat na iznosu od 1,5%.</s><s>Predviđa se da bi nulti nivo smanjenja mogao biti ostvaren do 2050. godine, uz naročito smanjenje metana.</s><s>Putanje su karakteristične po sledećim faktorima: Smanjenje potražnje energije;</s>\n<s>Dekarbonizacija električne energije i drugih pokretačkih goriva; Elektrifikacija krajnjeg korišćenja energije; Velika smanjenja u poljoprivrednim emisijama; 52Izvor: https://www.msn.com/en-xl/northamerica/northamerica-top-stories/lockdowns-trigger-dramatic-fall-inglobal-carbon-emissions/ar-BB14kFtI?OCID=newswrap#image=BB14kFtI_1đ2 53Izvor: https://www.un.org/sustainabledevelopment/climate-change/, pristupljeno 14.5.2020.</s><s>Skladištenje ugljenika u geološkim rezervoarima uz korišćenje tehnologije.54 4. Reakcija zdravstvenog sektora</s>\n<s>Zaposleni u zdravstvenom sektoru su jedan od glavnih nosilaca borbe protiv bolesti nastalih zbog klimatskih promena.</s><s>Osim toga, oni moraju i da preuzmu ulogu preventivnog delovanja i adaptacije.</s><s>Naravno da to ne treba da rade sami.</s><s>U svim delovanjima vezanim za ovaj problem treba da učestvuju i drugi sektori.</s><s>Mediji i ostala sredstva komunikacije, na primer, će imati veoma značajnu i odgovornu ulogu.</s><s>Društvene mreže, toliko popularne u celom svetu, su se već uključile u aktivnosti oko ekoloških pitanja.</s><s>Petrović et al55 čak tvrde da je suštinski neophodno da se društvene mreže integrišu sa obrazovanjem.</s><s>U slučaju klimatskih promena, obrazovanje može biti i neformalno da bi se saznanja prenela do što većeg broja ljudi.</s><s>Što više ljudi budu znali o opasnostima uzrokovanim klimatskim promenama i o načinu ponašanja da se posledice ublaže, to će biti bolje javno zdravlje, a ujedno i ukupna ekonomija.</s>\n<s>Zdravstveni radnici za sada možda ne shvataju u potpunosti kako državna i nacionalna politika imaju direktan uticaj na zdravlje niti koliko je važan njihov glas po ovom pitanju.</s><s>Šeri Tordžman56 sa Instituta za društvenu politiku Kaledonije kaže: „Mi bukvalno jedemo, pijemo i udišemo javnu politiku.</s><s>Ona određuje kvalitet vazduha koji udišemo i vode koju pijemo.</s><s>Ona utiče na hranu koju jedemo – kako se seje i ubira, gde se distribuira i prodaje i koliko je plaćamo.</s><s>Ona kontroliše način na koji čistimo i nadgledamo bezbednost vode.“ Kao verni prenosioci informacija o zdravlju svojim pacijentima, članovima zajednice i političarima, lekari i medicinske sestre imaju i moralnu i profesionalnu odgovornost da deluju.</s><s>Organizacije zdravstvenih profesionalaca kao što su Američko udruženje medicinskih 54Izvor: https://www.ipcc.ch/sr15/, pristupljeno 12.5.2020. 55Petrović Nataša i dr (2012) Moguća obrazovna upotreba fejsbuka u okruženju visokog obrazovanja, Konferencija ICICTE, opis na https://scholar.google.com/citations?user=a8ApoxIAAAAJ&hl=en 56Izvor: https://noharm-uscanada.org/sites/default/files/documentsfiles/68/ClimateChangeandHealth_RoleforHealthCareSector_0.pdf sestara, Američka medicinska asocijacija i Američka asocijacija za javno zdravlje57 su zauzele stav o klimatskim promenama u rezoluciji58 u kojoj se navodi da zajednica zdravstvenih radnika kao celina treba da zastupa olakšavanje i izbegavanje klimatskih promena, da prati uticaj tih promena na ljudsko zdravlje i da pomaže pri adaptaciji do njima najvišeg mogućeg stepena.</s><s>Rad na prevenciji je od ključnog značaja.</s><s>Da bi to mogli da urade, i sami moraju najpre da budu dobro obavešteni o zdravstvenim implikacijama da bi mogli da obaveste i klijente i zajednice.</s>\n<s>U tom smislu je u SAD i Kanadi osnovan i Konzorcijum za zdravstvenu pismenost koji predstavlja saradnju vodećih organizacija u radu na zdravstvanom obrazovanju.</s><s>Direktnim profesionalcima, kao što su lekari, medicinske sestre i bolničari, treba da se pridruže i administratori u zdravstvenim ustanovama i da permanentno obaveštavaju javnost kako politika o klimatskim promenama i izbori u potrošnji utiču na zdravlje zajednice.</s><s>Zdravstveni radnici mogu da vode ostale sopstvenim primerom tako što će smanjiti svoj ugljen-dioksid otisak59 i prihvatiti održivi stil života, na primer, manju zavisnost od putovanja automobilom.</s><s>Oni, dodatno, mogu da razmatraju troškove u svojim objektima i da nađu načine da pri nabavci opreme budu što „zeleniji“.</s><s>Imaju i vitalnu ulogu u lokalnoj i regionalnoj strategiji za klimatsku adaptaciju tako što pripremaju pacijente, zdravstvene objekte i zajednice da budu otporni i da se na najbolji način nose sa uticajem na zdravlje od strane klimatskih promena.</s>\n<s>Ukoliko u zdravstveni sektor uračunamo, na jedan način, i sve farmaceutske kompanije, doprinos pravilnom izveštavanju bi mogao da bude mnogo veći, ako ni na koji drugi način, bar preko finansiranja aplikacija i/ili masivnih SMS-ova i različitih vrsta publiciteta i promovisanja aktivnosti.</s>\n<s>U sektoru zdravstva, najveći objekti za zaštitu zdravlja, su svakako bolnice.</s><s>Statistika je pokazala da, u principu, bolnice troše dvostruko više ukupne energije po kvadratnom metru nego kancelarijski prostor.</s><s>To je razumljivo s obzirom na sve aparate koji se koriste za preglede i na laboratorije u sklopu bolnica.</s><s>Takođe, pacijenti su u bolnicama 24 sata dnevno, a osoblje se smenjuje u smenama tokom istog perioda, dok kancelarije bivaju napuštene posle radnog vremena pa nije potrebna energija ni za grejanje ni za osvetljenje.</s><s>Ipak, energetski efikasne bolnice mogu da uštede novac, da poprave kvalitet vazduha u samim objektima i da 57Ibid</s>\n<s>58 American Public Health Association Policy # 20078, arhiva 59Uobičajeni izraz za ukupan doprinos zagađenju ugljen dioksidom. tako doprinesu javnom zdravlju.</s><s>Sa ekološki zdravim zgradama gde se za grejanje i svetlo koriste, na primer, solarne ploče, za toplu vodu podzemne termalne vode, potrošnja energije koja stvara CO2 se znatno smanjuje.</s><s>Čak i lokacija bolnice utiče na izloženost emisiji.</s><s>Na primeru Beograda i na osnovu iskustava pacijenata znamo da je velika razlika između bolnica na Bežanijskoj Kosi ili na Dedinju (obe u zelenom prostoru) u odnosu na Klinički centar(u samom gradu).</s>\n<s>Kada se radi o vodi, uštede se mogu ostvariti u bolnicama uvođenjem sistema filtriranja vode iz vodovoda.</s><s>Kod hrane, nabavka za ishranu pacijenata i zaposlenih može da ide direktno od proizvođača, što je jeftinije i zdravije.</s><s>Postoje čak i ideje da se u bolnicama koje se prostiru na većem terenu van grada, naprave bašte za sveže povrće.</s><s>Meso u jelovnicima za pacijente bi trebalo da se nađe samo povremeno, najpre zbog zdravstvenih razloga generalno, ali i zbog toga što proizvodnja mesa povlači i velike emisije CO2.</s>\n<s>Relativno nedavno su Međuvladin panel o klimatskim promenama i Nacionalna procena klimatskih promenaSAD60 u svojim pojedinačnim izveštajima sumirali efekte klimatskih promena na zdravlje.</s><s>Njihove projekcije ukazuju da će se uticaji povećavati disproporcionalno na štetu ranjive populacije i siromašnijih zajednica.</s><s>Direktan uticaj klimatskih promena na zdravlje odnosi se, prvenstveno, na morbidnost i mortalitet, kao i povrede povezane sa pojavom ekstremnog vremena – poplave, jake oluje ili požari.</s><s>U Evropi je, tokom talasa vreline 2003. godine umrlo više od 70.000 ljudi.</s><s>U Kaliforniji je tokom talasa vreline 2006. zabeleženo 655 smrti.</s><s>Uragan Katrina je izazvao 1800 smrtnih slučajeva, a više od 6.300 ljudi je umrlo u Hajan tajfunu na Filipinima.</s><s>Strategije za aktivnosti u klimatskim promenama, kao što je pomenuto, uključuju kobeneficije (nus-koristi) kojima se istovremeno smanjuju rizik i uticaj klimatskih promena i poboljšava javno zdravlje.</s><s>Na primer, smanjenje emisije iz prevoza se ostvaruje pomeranjem transporta na druge oblike (hodanje, biciklizam, javni transport) što daje ogromne zdravstvene koristi kroz fizičku aktivnost, uključujući smanjenje broja kardiovaskularnih bolesti, 60Climate change 2007.</s><s>Impacts, adaptation, and vulnerability, Contribution of working group II to the fourth assessment report of the Intergovernmental Panel on Climate Change. in: Parry ML Canziani OF Palutikof JP van der Linden PJ Cambridge University Press, str.58-73 dijabetes, osteoporozu, depresije i neke vrste raka.61 U kontekstu prevoza, „zelena“ goriva smanjuju zagađenje vazduha.</s><s>Isto se može navesti kao činilac kod termoelektrana i toplana.</s><s>Svi čisti izvori energije značajno utiču na smanjenje zagađenja u ambijentu, a time se postiže smanjenje kardiovaskularnih bolesti i smrtnost dece.</s><s>Smanjenje potrošnje mesa u razvijenim zemljama ili bogatijim delovima zemalja u razvoju dovodi do smanjenja proizvodnje metana62, ali opet i do smanjenja kardiovaskularnih bolesti i nekih vrsta raka.</s>\n<s>Urbano ozelenjavanje i zelena infrastruktura imaju za rezultat višestruke koristi smanjeno zagađenje vazduha, filtracija vode, smanjen rizik od poplave, manji energetski troškovi, zeleni prostori za fizičke aktivnosti, manje stope kriminala i nasilja.</s><s>Neki programi pripreme su eksplicitno ugradili jačanje društvenih mreža u zajednicama, a posle velikih prirodnih katastrofa, u programima obnove, dolazi do slaganja zajednice da se smanje društvene nejednakosti ili rasna segregacija.</s><s>Nadzor, vrednovanje i istraživanje imaju vitalni značaj jer koriste podatke da informišu zajednice i donosioce odluka, da odrede prioritete u delovanju i unaprede zdravlje.</s><s>4.2.1.</s><s>Primer delovanja zdravstvenog sektora iz San Dijega Koalicija za zdravlje životne sredine63 (EHC – The Environmental Health Coalition) se bori za zdravu životnu sredinu u San Dijegu i regionu Tihuane već decenijama.</s><s>Ova Koalicija deluje u zajednicama sa niskim prihodima kao što su Siti Hajts i Nešenl Siti (City Heights, National City), a koje predstavljaju dom za imigrante i izbeglice iz preko 60 zemalja.</s><s>EHC je stupila u partnerstvo sa La Maestra zdravstvenim centrima da bi pružila obuku i materijale za osoblje klinike, kao i za klijente, sa obaveštenjima o vezi između zdravlja i klimatskih promena.</s><s>Na ovoj najjužnijoj granici Kalifornije, klimatske promene već izazivaju talase vrućine koji obaraju sve rekorde, izazivaju spontane požare, pogoršavaju kvalitet vazduha i predstavljaju pretnju za snabdevanje vodom.</s><s>61Može da bude relevantna opaska da su za vreme vanrednog stanja mart/april 2020. (nije radio javni prevoz) mnogi građani Beograda pešačili do svog odredišta.</s><s>Čim je javni prevoz ponovo dozvoljen, vratili su se starim navikama.</s><s>Permanentno obrazovanje o fizičkim aktivnostima je neophodno.</s><s>62Metan je jedan od većih nus-proizvoda na stočnim farmama.</s><s>63http://www.phi.org/wp</s>\n<s>Intervencije u javnom zdravlju content/uploads/migration/uploads/application/files/h7fjouo1i38v3tu427p9s9kcmhs3oxsi7tsg1fovh3yesd5hxu.pdf Koalicija je pripremila lako pristupačne i dopadljive dvojezične materijale o zagađenju vazduha, „nevidljivoj pretnji“ klimatskih promena, uticaju tih promena na zdravlje.</s><s>Materijali uključuju brošure, postere i program za promotere u kojima se naglašavaju akcije koje svako može da preduzme u svom domu i u zajednici.</s><s>EHC je obučila preko 50 članova osoblja La Maestre i promotera koristeći pristup „dubokog obrazovanja“ koji započinje sa pitanjima pojedincima i porodicama, a tek onda se širi na zajednicu i na globalna pitanja.</s><s>U slučaju klimatskih promena, na primer promoteri su podučavali kako porodice mogu da štede novac koristeći energiju efikasnije, da prate potrošnju kilovata, da isključuju svetla, zamene obične sijalice za štedljive.</s><s>Trenutna i direktna ušteda je dovela do manjeg zagađenja vazduha u zajednici, a globalno je smanjena emisija CO2.</s><s>Naravno, ovde se radi o malim uštedama i promenama na globalnom nivou, ali kako izreka kaže – zrno po zrno = pogača.</s><s>Kod zdravstvenog osoblja EHC i La Maestra su sproveli mnogo specijalizovaniju obuku, pripremajući ih da prenesu ključne poruke javnosti i zvaničnicima o značaju rešavanja pitanja klimatskih promena.</s>\n<s>Klinika planira da doda još dva pitanja u svoje upitnike: (1) Imate li klima uređaj? (2) Da li živite u blizini zelenog pojasa (cool island)?</s><s>Odgovori i svedočenja na ova i ostala pitanja se zatim povezuju sa zastupanjem delovanja cele zajednice.</s><s>EHC je otkrila da stanovnici u saradnji sa zdravstvenim radnicima imaju snažan uticaj i mogu dosta doprineti poboljšanju stanja.</s>\n<s>Klimatske promene su u Inglvudu pitanje društvene pravde.</s><s>Inglvud64 se nalazi na ukrštanju dva autoputa odmah ispod uzletne piste Međunarodnog aerodroma u Los Anđelesu, jednog od najprometnijih u svetu.</s><s>Zajednicu čini preko 80% Afro-Amerikanaca.</s><s>Ceo grad je izložen visokim nivoima zagađenja vazduha i buke, te arsenika u zemljištu.</s><s>Za ove ljude je to pitanje društvene pravde.</s>\n<s>Institut za izučavanje socijalne pravde (SJLI - Social Justice Learning Institute) i Kolaboracija za održivi Inglvud (Sustainable Inglewood Collaborative) odlučili su da pomognu zajednici da se uključi u lokalne procese planiranja koji bi mogli da promene 64Inglewood; izvor ibid</s>\n<s>4.2.2.</s><s>Primer iz Inglvuda situaciju.</s><s>Krenulo se od Generalnog (urbanističkog) plana.</s><s>Pored građana i dve navedene institucije, pridružili su se lokalne firme, budžetski organi i lokalne vlasti.</s><s>U toku 14 meseci su se održavale radionice za procenu potreba zajednice, forumi za razvoj šire vizije, informativni sastanci gde su se podaci obrađivali.</s><s>U ovom postupku je prepoznato devet ključnih područja: transport, urbano ozelenjavanje, energetici, otpad, voda, kvalitet vazduha, upotreba zemljišta, zoniranje i hrana.</s>\n<s>Članovi Kolaboracije su pregledali sve podatke nastale lokalno, a onda izvršili reviziju sličnih pokušaja širom Amerike i izneli u javnost sve lokalne potrebe i pitanja.</s><s>Ključna partnerstva su ojačala ceo proces.</s><s>Na primer, Regionalni sekretarijat za javno zdravlje Los Anđelesa je radio sa mladima celog leta da bi napravili dublju procenu koristeći instrumente Zajednica za izvrsnost u ishrani, fizičkoj aktivnosti i sprečavanju gojaznosti (Communities of Excellence in Nutrition, Physical Activity and Obesity Prevention).</s><s>Jedna nezavisna organizacija (Tree People) je pomagala u planiranju svojim ogromnim iskustvom u urbanom ozelenjavanju i pitanjima vode.</s><s>Gradski sekretarijat je bio uključen od samog početka.</s><s>Oktobra 2014. godine sastavljen je sveobuhvatan plan sa strategijama za poboljšanje jednakosti u zdravlju, smanjenju štetnih gasova i opštim potrebama zajednice.</s><s>Ovaj plan je već poslužio da se izvrše promene u saobraćaju.</s><s>Usledila je i obrazovna kampanja da se i formalno obezbedi podrška za plan.</s><s>Od izgradnje partnerstva do dobro izučenih pitanja ponuđena su rešenja koja će biti ugradljiva, efektivna i prihvaćena.</s>\n<s>4.2.3.</s><s>Primer akcije „Medicinske sestre za zdrave i sveže domove“ Jedan student socijalnih nauka i jedna studentkinja koledža za medicinske sestre, boravili su na razmeni studenata u inostranstvu.</s><s>Tamo su saznali kako sestre koje rade na javnom zdravlju, pomažu zajednicama sa niskim prihodima.</s><s>Oni su odlučili da smisle kako da integrišu klimatske promene u rad na javnom zdravlju.</s><s>Našli su podjednako voljne partnere u Sekretarijatu za javno zdravlje Freznoa, gde je osoblje već bilo svesno da velike vrućine predstavljaju problem za njihove klijente.</s><s>Podneli su predlog za projekat „Medicinske sestre za za zdrave i sveže domove“ na konkursu pod pokroviteljstvom Zdravstvena briga bez škodljivosti (HCWH – Health Care Without Harm) i dobili deset hiljada dolara da implementiraju svoj predlog.</s><s>Frezno, koji je najveći američki proizvođač voća i povrća, postaje sve topliji zbog klimatskih promena.</s><s>Godišnje ima 92 dana kada su temperature preko 40 stepeni, a prognoze su da će se to povećatiza 22 do 30 procenata do 2050.</s><s>Frezno je etnički raznolik i ima niske prihode.</s><s>Gotovo polovina stanovnika su Latino porekla, preko 8% su Azijati, 5% Afro-Amerikanci, a 22% žive u siromaštvu.</s><s>Mnoge siromašne porodice žive u pretrpanom smeštaju lošeg kvaliteta bez klima uređaja i ne mogu da, u svojim već nategnutim budžetima, nađu novac za hlađenje domova.</s><s>Krenuli su u izučavanje literature o vrućini, o kućnom okruženju, klimatskim promenama i zdravlju.</s><s>Studenti dobrovoljci su izašli i na teren da nauče kako se vrše procene efikasnosti energenata.</s><s>Pružili su informacije o olakšicama za plaćanje za porodice sa niskim prihodima (na primer, popravke i računi za struju).</s><s>Koristeći procenu za astmu kao templat, razvili su procenu za rizik od vrućine u obliku kratke liste sa pitanjima o stanju prozora, barijerama za klima uređaje (sama nabavka ili visoki računi za struju) i slično.</s><s>Bilo je potrebno manje od 3 minuta da se formular popuni.</s><s>Potom su studenti kreirali kratke informativne materijale i obučili medicinske sestre iz sektora javnog zdravlja da ih prenesu stanovnicima i da podatke o preporukama proslede nadležnim organima.</s><s>Medicinske sestre su uzvratile dodatnim predlozima, na osnovu svog iskustva te omogućile još jednostavnije popunjavanje formulara.</s><s>Postupak je u toku i uskoro će biti izvršeno vrednovanje da se sagleda da li je ovo dobar način da se stanovnici ranjivi toplotom identifikuju, pripreme i obezbede.</s><s>Republika Srbija još nije usvojila Zakon o klimatskim promenama iako su predstavnici vlasti u izjavama za medije tvrdili da će to biti urađeno do kraja 2019. godine.</s><s>U martu 2018. usvojen je program javne rasprave o ovom zakonu.</s><s>Nacrt je bio i elektronski predstavljen.65 Potom je 14. juna 2018. podnet izveštaj o javnoj raspravi.66 U primedbama, koje su učesnici javne rasprave dostavili predlagaču, zanimljivi su podaci koje je iznela „Alijansa za zdravlje i životnu sredinu (HEAL)“ 67 Prema njihovim saznanjima, region Jugoistočne Evrope ima godišnji gubitak od 19% BDP-a zbog troškova povezanih sa slučajevima smrti uzrokovanih zagađenjem vazduha.</s><s>U Srbiji, tvrdi Alijansa, zdravstveni troškovi vezani za zagađenje vazduha iznose 33,5% BDP-a.</s><s>Uz takvo stanje je veoma čudno da Zakon o klimatskim promenama još nije donet.</s><s>Još je čudniji odgovor na primedbu na član 17 predloženog zakona: „U Nacrtu zakona date su nadležnosti Saveta u načelu (...) pa nije potrebno posebno navođenje sektora zdravlja.“</s>\n<s>U traganju za odgovorima pretraživali smo internet putem ključnih reči kao što su: zeleni programi, ekologija, klimatske promene, energetika i klima.</s><s>Došli smo do zaključka da su akcije sporadične, nemaju sistem u organizovanosti i oslanjaju se na građansku inicijativu.</s><s>Kod ozelenjavanja postoje organizovane aktivnosti lokalnih vlasti.</s><s>Takođe, kod 65Izvor: www.ekologija.gov.rs , pristupljeno 20.4.2020. 66Izvor:https://www.ekologija.gov.rs/izvestaj-o-javnoj-raspravi-o-nacrtu-zakona-o-klimatskim-promenama/, pristupljeno 22.4.2020.</s>\n<s>Slede neke od aktivnosti: pošumljavanja postoji Strategija pošumljavanja Republike Srbije u funkciji upravljanja rizikom od bujičnih poplava68 koju je izradio Institut za šumarstvo.</s>\n<s>sredinu; b) Radionica: Unapređenje srednjeročnog i dugoročnog planiranja prilagođavanja na izmenjene klimatske uslove u Republici Srbiji. c) Ministarstvo za zaštitu životne sredine i Program UN za razvoj.</s><s>Dijalog o klimatskim promenama u Srbiji, jačanje partnerstava. d) Više konkursa za inovativna rešenja u oblasti klimatskih promena. e) Brojni domaći i međunarodni sastanci na istu temu.</s><s>2. Zelena akcija Srbije – Akcija: Odbranimo reke Stare planine Facebook (https://www.facebook.com/groups/ZelenaAkcijaSrbije/) 3. Zelena lista Srbije – Akcija: Oplaneti se!</s><s>Recikliraj!</s><s>Lokalne akcije realizovane su u 12 gradova u Srbiji – Bački Petrovac, Novi Sad, Kruševac, Trstenik, Raška, Gornji Milanovac, Vranje, Vučje, Pirot, Knjaževac, Niš, Bor i Pirot (http://www.oplanetise.com/projekti/)</s>\n<s>4. Energetski portal – Akcija: Peticija protiv plastike (https://www.energetskiportal.rs/peticija-protiv-plastike/) 5. Koliko se klima promenila u Srbiji u poslednjih 30 godina, informativni vebsajt Klima101. (https://www.klima101.rs/osmotrene-klimatske-promene-srbija/) Na zvaničnom sajtu Ministarstva zaštite životne sredine, pristupačni su svi dokumenti koji predstavljaju osnov delovanja ovog ministarstva.</s><s>Oni se odnose na: Zaštitu životne sredine</s>\n<s>Poslednji izveštaj iz oblasti zaštite životne sredine postavljen je avgusta 2014. godine.</s><s>U Strategijama postoje Nacionalni program zaštite životne sredine i Strategija upravljanja otpadom.</s><s>U prvopomenutom, koji ima preko 200 stranica, iznose se načela, daju se opisi pravnog okvira i stanja.</s><s>Zakon još nije usvojen.</s><s>Na zvaničnom sajtu Ministarstva zdravlja Srbije ima 367 rezultata za pretragu pod terminom javno zdravlje.</s><s>Odnose se na konkurse za prijem u zdravstvene ustanove.</s><s>Kao aktuelno ili vesti, nude se informacije o COVID19 virusu.</s><s>Pokušali smo da dobijemo informacije o tome šta zdravstveni sektor čini u vezi sa klimatskim promenama, međutim, nema elektronskog odgovora, a ličnim odlaskom, takođe, nismo saznali ništa.</s><s>Istine radi, treba reći da je u vreme naših pokušaja, pandemija COVID 19 bila u jeku.</s><s>Zavod za javno zdravlje na svom sajtu daje izveštaje o kvalitetu zdravstvene zaštite.</s><s>Poslednji izveštaj je za 2018 godinu69.</s><s>Iz izveštaja se može videti da je, između ostalog, održano 14 edukacija zdravstvenog osoblja u Centru za higijenu i humanu ekologiju70, međutim, bez navođenja teme edukacije.</s><s>Na sajtu navedenog Centra možemo naći podatke o uzorkovanju, fizičko-hemijskom ispitivanju, mikrobiološkom ispitivanju i davanju stručnog mišljenja.</s><s>U pod-meniju aktuelnosti, poslednja objava je postavljena januara 2019. godine, a nijedna od objava se ne odnosi na temu ovog rada.</s><s>5. Istraživanje</s>\n<s>Ujedinjene Nacije (UN)71su definisale klimatske promene kao „promenu klime koju direktno ili indirektno pripisujemo aktivnostima čoveka, a koja menja sastav globalne atmosfere i koja se, pored prirodne promenljivosti klime, može posmatrati tokom komparativnih perioda vremena.“</s>\n<s>70Izvor: http://www.izjzkg.rs/centri/centar-za-higijenu-i-humanu-ekologiju 71UNFCC (12), archive, United Nations Framework Convention on Climate Change, Article 3 Principles, pristupljeno UN su napravile okvir za konvenciju o klimatskim promenama i međunarodni ugovor je potpisan 9. maja 1992. u Rio de Žaneiru72.</s><s>Tada su postavljeni ciljevi da se stabilizuju koncentracije ugljendioksida (efekat staklene bašte) do nivoa kojim bi se sprečilo opasno mešanje u klimatski sistem.</s><s>Ugovor je ratifikovan dve godine kasnije od strane 197 zemalja.</s><s>Potom su se zemlje članice, koje su ratifikovale sporazum, okupljale jednom godišnje da razgovaraju o istoj temi, da bi 1997. bio potpisan Protokol iz Kjota73, kojim su se razvijene zemlje obavezale da će smanjiti emisije CO2do 2012. godine, što je amandmanom iz Dohe produženo na 2020.</s><s>Usledio je Sporazum u Parizu74 2015. godine koji je ratifikovalo 175 zemalja, a kojim je dogovoreno da se nivo emisije smanji na 1,50 C. Ovaj sporazum je stupio na snagu novembra 2016.</s>\n<s>Napravljen je i okvir za klimu i širenje znanja (United Nations Framework Convention on Climate Change) sa priručnikom75 za implementaciju, koji su mogli da koriste donosioci odluka u manje razvijenim zemljama.</s><s>Priručnik nosi naziv “Climate – get the big picture”.</s><s>U vodiču76 koji je napravljen za zemlje u razvoju ili zemlje koje su se naknadno pridružile projektu, se identifikuje niz zajedničkih izazova sa kojima se zemlje suočavaju u implementaciji NDC (Nationally Determined Contributions – Nacionalno određeni doprinosi).</s><s>Između ostalog, ovo uključuje: ✓ Izgradnju svesti o potrebi za koristima i delovanju zainteresovanih strana, uključujući ključna vladina ministarstva; ✓ Usklađivanje tokova i integrisanje teme klimatskih promena u procese planiranja i razvoja;</s>\n<s>73Izvor: https://www.investopedia.com/terms/k/kyoto.asp, pristupljeno 14.5.2020. 74Izvor: https://assets.nrdc.org/sites/default/files/paris-agreement-climate-change-2017-ib.pdf, pristupljeno 75Izvor: https://unfccc.int/resource/bigpicture/, pristupljeno 23.jula 2020. 76Izvor: https://unfccc.int/nationally-determined-contributions-ndcs, pristupljeno 14.5.2020.</s><s>CDC fondacija77 (Centers for Disease Control and Prevention – Centri za kontrolu i prevenciju bolesti) definiše javno zdravlje78 kao naučnu disciplinu koja štiti i unapređuje zdravlje ljudi i njihovih zajednica.</s><s>Ovo se postiže promovisanjem zdravog načina života, istraživanjem bolesti, sprečavanjem povreda, otkrivanjem, sprečavanjem i reagovanjem na zarazne bolesti.</s>\n<s>Haskel et al79 tvrde da postoji značajan broj podataka koji dokazuju obrnut odnos između zdravog stila života, uključujući i fizičke aktivnosti, i negativnih zdravstvenih rezultata tokom celog čovekovog životnog veka.</s><s>Najjednostavnjim rečima, što je veća aktivnost stanovništva, to je manja mogućnost dobijanja znatnog broja hroničnih bolesti.</s><s>Džon Hopkins Institut80 definiciji javnog zdravlja dodaje i produžavanje životnog veka i poboljšanje kvaliteta života.</s><s>Javno zdravlje je interdisciplinarno polje za koje su značajni i epidemiologija, biostatistika, društvene nauke te upravljanje zdravstvenim sektorom. .</s><s>Učesnici u sprovođenju javnog zdravlja Problemi u funkcionisanju sistema javnog zdravlja i zdravstveno stanje stanovništva su problemi u čijem rešavanju treba da učestvuju svi akteri koji sprovode javno zdravlje u nekoj zemlji.</s>\n<s>Vodeću ulogu u oblasti javnog zdravlja u Republici Srbiji i mnogim zemljama sveta imaju specijalizovani zavodi i instituti za javno zdravlje.</s><s>Ove ustanove u cilju obavljanja specifičnih delatnosti organizuju se na državnom, regionalnom i gradskom nivou.</s><s>Njihov glavni zadatak je da koordiniraju sveobuhvatnu oblast javnog zdravlja i neposredno učestvuju u promociji zdravlja, prevenciji bolesti, unapređenju fizičkog i mentalnog zdravlja stanovništva, zaštiti životne i radne sredine u saradnji sa drugim relevantnim ustanovama i organizacijama.</s>\n<s>Svetska zdravstvena organizacija je u trećem poglavlju svog osnivačkog akta istakla značaj uloge cele zajednice u preventivi, očuvanju i poboljšanju javnog zdravlja.</s><s>Knjiga Kordije Ču 81 govori i o učešću čitavih zajednica, lokalnih i širih, u očuvanju javnog zdravlja.</s><s>Ona je dala konceptualni okvir za ulogu zajednice i postavila modele aktivnosti.</s><s>Tip pitanja kojima zajednica treba da se bavi odnosi se na kontrolu, predstavljanje i uključenje zajednice 77CDC fondacija je nezavisna, neprofitnaorgaizacijakojapomaže u sklapanjupartnerstavaizmeđuCentarazakontroluiprevencijubolestiiorganizacijaizprivatnogsektora.</s><s>78Izvor:https://www.cdcfoundation.org/what-public-health, pristupljeno 14.5.2020. 79Izvor: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/19463850/Huskell, W., Blair, S., O´Hill, J (2009.):časopisPreventive Medicine; Health outcomes and importance for public health policy, str. 280; pristupljeno 18.5.2020. 80John Hopkins Bloomberg School of Public Health, archive, pristupljeno 14.5.2020. 81Chu, Cordia, (1994) Ecological Public Health: From Vision to Practice, Univerzitet Toronto, str.232-239 Izvor: www.researchgate.net › publication › 306239533 , pristupljeno 18.5.2000. ka spoljnim telima.</s><s>Modeli delovanja uključuju razvoj zajednice, saradnju i izgradnju koalicije te intervencije zasnovane na potrebama zajednice.</s><s>5.4.</s><s>Javno zdravlje u Srbiji</s>\n<s>Pod pokroviteljstvom Evropske Unije, Klimatski forum82 je objavio studiju o Proceni ranjivosti na klimatske promene za Srbiju.</s><s>U studiji se analiziraju svi oblici sadašnjih i budućih klimatskih rizika, od prirodnih katastrofa, preko vodnih resursa i uticaja na eko sisteme do adaptacije na promene.</s>\n<s>U studiji se kaže da u Strategiji javnog zdravlja Republike Srbije klimatske promene i njihov uticaj uopšte nisu razmatrane.</s><s>Tvrdi se da su pojedini ciljevi postavljeni u ovoj strategiji kompatibilni sa opštim ciljevima adaptacije u sektoru zdravstva.</s><s>Kad se radi o smanjenju rizika od prirodnih katastrofa, središnji strateški dokument je Nacionalna strategija zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama.</s><s>Ona prepoznaje klimatske promene kao jedan faktor koji utiče na sistem zaštite u vanrednim situacijama, a smanjenje rizika od katastrofa postavlja kao nacionalni i lokalni prioritet.</s><s>Ovaj dokument, takođe, daje i pregled svih institucija koje su uključene u sistem zaštite u vanrednim situacijama.</s><s>Drugi značajan dokument iz ove oblasti je Strategija zaštite od požara za period 2012-2017.83 U sklopu preporuka koje se daju, kao jedan od prioriteta se navodi adaptacija na klimatske promene.</s><s>Zakonska regulativa je, u tom smislu, napredovala, ali kod adaptacije je došlo samo do smanjenja štete, a ne i do korišćenja pozitivnih efekata.</s><s>U studiji se tvrdi da je implementacija adaptacije način za unapređenje konkurentnosti pojedinih industrija ili geografskih područja.</s><s>One su sastavni deo planiranja održivog razvoja, najviše zbog međusobne povezanosti industrija.</s><s>Na primer, adaptacije u poljoprivredi će zavisiti i od upravljanja vodnim bogatstvom i od infrastrukure.</s><s>Strategija održivog razvoja napravljena je pre 12 godina, 2008. godine, međutim, autor nije uspeo da nađe statističke podatke o do sada ostvarenim rezultatima.</s><s>Na sajtu Republičkog zavoda za statistiku84 stoji samo podatak da je napravljena resorna grupa za sprovođenje Agende održivog razvoja 2015. godine.</s><s>Ipak, treba reći da se na istom sajtu može naći 27 pokazatelja dobrog zdravlja, od kojih je dostupno za 82Izvor: https://d2ouvy59p0dg6k.cloudfront.net/downloads/cva_srbija_srpski.pdf 83Prema Ibid</s>\n<s>84Izvor:http://sdg.indikatori.rs/, pristupljeno 15.5.2020. 85Izvor: http://sdg.indikatori.rs/area/good-health-and-well-being/, pristupljeno 15.5.2020. 5.5.</s><s>Bolesti izazvane klimatskim promenama 5.5.1.</s><s>Bolesti izazvane povećanjem toplote vazduha Kako globalne temperature rastu, svedoci smo sve više vrelih dana.</s><s>Toplotni udari i iscrpljenost su direktna posledica ove pojave.</s><s>Međutim, dokazano je i da stanje stresa izazvano toplotom, može da uveća kardiovaskularne i probeme sa bubrezima.</s><s>Istraživački program za globalne promene86 iz 2016.godine izvestio je da se predviđeno povećanje od nekoliko hiljada na nekoliko desetina hiljada preranih smrti može očekivati širom SAD u letnjim mesecima kao rezultat visokih temperatura vazduha.</s><s>Određeni faktori rizika čine ljude osetljivijim na temperature.</s><s>Deca i starije odrasle osobe trpe veći rizik, kao i ljudi sa određenim hroničnim bolestima ili oni pod specifičnom terapijom (na primer, pilule za izbacivanje tečnosti ili anti-psihotični lekovi).</s><s>Vrućinu posebno teško podnose i ljudi koji rade napolju ili koji provode dosta vremena napolju.</s><s>Život u urbanim sredinama, takođe, može povećati šanse za izloženost vrućini zbog efekta „urbanog ostrva“.</s><s>Naime, betonirani pločnici i asfaltirane ulice, kao i betonske zgrade, zadržavaju toplotu i mogu doprineti da temperatura u gradovima bude i do 100C viša nego u ruralnim sredinama.</s>\n<s>Ukoliko ne dođe do smanjenja efekta staklene bašte i smanjenja atmosferskih koncentracija CO2, kvalitet vazduha će se znatno pogoršati.</s><s>Topliji dani neizbežno vode ka povećanoj količini nivoa ozona pri površini zemlje, a to je glavni sastojak smoga87.</s><s>Spontani požari se javljaju češće i zahvataju veće teritorije, oslobađajući opasne čestice i gasove u atmosferu.</s><s>Sezone alergija su produžene i pojačane.</s><s>Program tvrdi da od astme preko kardiovaskularnih bolesti do mortaliteta na sve utiče zagađenost vazduha.</s><s>SZO je procenila da je zagađenje vazduha odgovorno za oko sedam miliona smrti godišnje u celom svetu, a da bi smanjenje sagorevanja fosilnih goriva moglo da spasi dva i po miliona života godišnje do 2050. godine.</s><s>86Global Change Research Program; https://www.yaleclimateconnections.org/2019/08/how-climate-changethreatens-public-health/, pristupljeno 23.4.2020. 87Engleska reč smoke (dim) i fog (magla) spojile su se u skraćen izraz smog da bi opisale pojavu u Londonu polovinom 18. veka i kasnije, kada su se mnoge fabrike nalazile u samom gradu i sagorevale ugalj za rad mašina.</s><s>5.5.3.</s><s>Bolesti koje prenose insekti i arahnidi88 Kako se razna mesta sve više zagrevaju, a periodi bez mraza produžuju, stvorenja koja prenose bolesti, kao što su komarci i krpelji, će pojačati i proširiti svoje aktivnosti.</s><s>Aedes aegypti komarac već prenosi viruse u toplijim klimama, a i može da bude vektor za brojne bolesti.</s><s>On se, kao vrsta, raširio u SAD, a prenosi i virus Zapadnog Nila.</s><s>Majkl A. Robert89 je izučavao rizike povećanog prenosa bolesti denga90 u SAD, u toplijim predelima.</s><s>On tvrdi da je toplota vazduha značajno proširila domet komaraca, a takođe je skratila period inkubacije bolesti pre prenosa te produžila životni vek komaraca.</s><s>Bolesti koje prenose krpelji su, takođe, pod uticajem klimatskih promena.</s><s>Prema studiji iz 2016. godine u Agenciji za javno zdravlje Nacionalne mikrobiološke laboratorije u Kanadi, toplije zime će verovatno povećati broj krpelja koji prežive zimu i produžiti njihovu aktivnu sezonu.91 Autori napominju da će širenje krpelja biti sporije od širenja letećih insekata tako da će se i bolesti, koje oni prenose, širiti sporije.</s><s>Voda je značajna i za populacije komaraca i krpelja.</s><s>Komarci zavise od stajaćih voda za razmnožavanje, a krpeljima je potrebno vlažno okruženje da bi rehidrirali, pa će sušna područja biti po manjim rizikom.</s>\n<s>88 Beskičmenjaci artropodi kao što su pauci, škorpioni, krpelji i sl. 89Robert, Michael A. (2019), profesor na Univerzitetu nauka u Filadelfiji, članak u časopisu Ekonomist, štampano izdanje, februar 2020., str.86</s>\n<s>90Denga bolest izazvana virusom, praćena visokom temperaturom i jakim bolovima u zglobovima 91National Microbiology Laboratory; Public Health Agency of Canada (2016) Izvor:https://www.canada.ca/en/environment-climate-change/services/species-risk-public-registry/recoverystrategies/round-leaved-greenbrier-2017.html Slika 10 – Uticaj klimatskih promena na ljudsko zdravlje Izvor - https://www.cdc.gov/climateandhealth/effects/default.htm (U smeru kazaljki na satu - Tumačenje: Centralni tekst – posledice klimatskih promena: Rastuće temperature, ekstremnije vreme, viši nivoi mora, povećani nivoi CO2.</s><s>Spoljni krug vode ka: Surovo vreme, zagađenje vazduha, promene u vektor ekologiji, povećani alergeni, uticaj na kvalitet vode, uticaj na snabdevanje vodom i hranom, degradacija okruženja, ekstremna toplota.</s><s>Kvadrat od prvo levo gore – Povrede, smrti, uticaj na mentalno zdravlje; Astma i kardiovaskularne bolesti; Malarija, denga, encefalitis, hanta virus, groznica doline Rift, lajmska bolest, čikanganija, virus Zapadnog Nila; Respiratorne alergije, astma; Kolera, kriptosporidijaza, kampilo bakterija, leptospiroza, štetno cvetanje algi; Neuhranjenost, bolesti dijareje; Prisilna migracija, građanski sukobi, uticaji na mentalno zdravlje; Bolest i smrt vezani za toplotu, kardiovaskularni kolaps.</s><s>5.5.4.</s><s>Pristup bezbednoj hrani i vodi</s>\n<s>Očekuje se da će klimatske promene, u mnogo slučajeva, negativno uticati na žetvu useva i na bezbednost hrane.</s><s>Poplave, suše i oluje mogu da izbrišu celu setvu i opustoše polja.</s><s>Više temperature usporavaju rast nekih useva, na primer, kukuruza.</s><s>Infestacija štetočinama i izloženost patogenima će porasti.</s><s>Povišeni nivoi ugljen dioksida smanjuju hranljive vrednosti žitarica kao što su pšenica i pirinač.</s><s>Vrućina je, dodatno, smanjila prinos mleka na stočnim farmama.</s><s>Američki Sekretarijat za poljoprivredu92 je dokazao da krave proizvode manje mleka tokom toplih perioda, ali i da mleko ima manje masnoće, čvrste materije i sadržaja belančevina.</s><s>Smanjena proizvodnja će kao posledicu imati povišene cene, što će najviše pogoditi zajednice sa niskim prihodima.</s>\n<s>Povišene temperature utiču i na kvalitet vode.</s><s>One izazivaju rast cvetajućih algi, a oluje i porast nivoa vode u moru, kvare infrastrukturu otpadnih voda i pijaće vode.</s><s>Sam rast nivoa mora ima negativan uticaj na javno zdravlje u smislu plavljenja i izlaganja sve više ljudi kontaminiranoj vodi.</s>\n<s>U gradovima gde se kišnica i otpadne vode preklapaju u infrastrukturi, jake oluje izazivaju oštećenja vodo sistema i dovode do izlivanja kanalizacije u rezervoare u kojima se filtrira kišnica.</s><s>Prema gore pomenutom Pacovom istraživanju takvog izlivanja u Čikagu, ovaj grad može da očekuje 50 do 120% više događaja izlivanja do 2100. godine.</s><s>5.6.</s><s>Bezbednost i zdravlje tokom ekstremnog vremena Od uragana do spontanih požara, ekstremno vreme predstavlja i rizik za zdravlje.</s><s>Prema pomenutom izveštaju o zdravlju i klimatskim promenama, primarni uticaj uključuje smrt, bolest i povrede, pogoršavanje već stečenih stanja bolesti i negativne uticaje na mentalno zdravlje.</s><s>U studiji objavljenoj 2019. godine, Tod Pageč93 iznosi nalaz da se broj smrtnih ishoda izazvanih tropskom olujom po većini scenarija za klimatske promene povećava za čak 52%.</s>\n<s>Ekstremno vreme može narušiti i infrastrukturu zdravstvenog sektora, čime se otežavaju mogućnosti da pacijenti dobiju negu koja im je potrebna.</s><s>Tokom uragana Sendi, šest bolnica i 26 rezidencijalnih objekata za negu bilo je zatvoreno, što je prevedeno u cifre, značilo 75.000 ljudi bez odgovarajuće nege.</s><s>Čak i kad ekstremno vreme prođe, pitanja mentalnog zdravlja se zadržavaju.</s><s>Najčešći problemi su post-traumatski poremećaj u stresu, depresija i opšta anksioznost.</s><s>92USDA Izvor: https://www.usda.gov/topics/disaster, pristupljeno 22.4.2020. 93Pugatch, Tod (2019) Lessons Learned from Hurricane Sandy and Recommendations for Improved Healthcare and Public Health Response and Recovery for Future Catastrophic Events, Izvor: https://www.acep.org/globalassets/uploads/uploaded-files/acep/by-medical-focus/disaster/lessons-learned-fromhurricane-sandy-webpage.pdf, str.22-42</s>\n<s>Tema ovog istraživanja je uloga zdravstvenog sektora u olakšavanju i adaptaciji na klimatske promene, specifično nivo njihovog znanja o ovom pitanju.</s><s>Autor nije uspeo da dođe do studija izvedenih u Srbiji, međutim, bilo je nekoliko studija na istu temu u drugim zemljama.</s><s>Naime, gotovo da je opšte shvatanje da radnici u zdravstvu treba da postanu zastupnici promena i borci za zaštitu svoje zajednice i njenog zdravlja, kao i celovitosti svoje životne sredine.</s><s>Mnoge studije se bave reakcijom na klimatske promene.</s><s>U jednoj od njih, koja je izvedena u sedam zemalja, navodi se primer Albanije94 kao zemlje koja je uspešno ojačala svoju hitnu medicinsku službu.</s><s>Oni su obučili osoblje u 173 bolnice, lekare i sestre, kako da upravljaju događajima ekstremnog vremena.</s><s>Ovo je izvedeno u 12 od 36 distrikta.</s><s>Zdravstveni radnici sad umeju da identifikuju i leče pacijente rano da bi izbegli fatalne ishode u slučaju vrelih talasa, zagađenja vazduha, poplava i zaraznih bolesti.</s><s>Obučeni su da donose promptne odluke u dijagnostici i tretmanu.</s><s>Sa druge strane, članak Žanel Siemplenski Lefort, koji je napisala za Evropsku investicionu banku95 a gde je intervjuisala Marsena Goleka, lekara i ekonomistu u zdravstvu, tvrdi se da je sledeći bitan korak digitalizacija zdravstva.</s><s>Digitalizacija će ubrzati medicinsko istraživanje, a još više njegovu implementaciju u praksi.</s><s>Što se tiče znanja medicinskih sestara o klimatskim promenama, zanimljivo je istraživanje Polivke i dr.96To je bilo prvo nacionalno istraživanje u SAD.</s><s>Tri istraživača su onlajn anketirali 176 administratora (što bi bilo u ravni glavnih sestara u Srbiji) sa 5 ili više godina iskustva.</s><s>Zaključak je bio da učesnici shvataju da je životno okruženje ugroženo i sagledavaju svoju ulogu u borbi protiv klimatskih promena.</s><s>Međutim, znaju i za ograničena sredstva i nedostatak osoblja koje bi se posvetilo samo tim pitanjima.</s><s>Studija Polivke i dr. je bila strukturirana slično našoj po demografiji učesnika, a pitanja su bila zatvorenog tipa (slažem se, neutralan, ne slažem se, sa po tri stepena (ne)slaganja).</s><s>Studija Polivke i dr. izvedena je 2012.</s><s>Cilj je bio da se odrede znanje i stavovi medicinskih sestara u sektoru javnog zdravlja u vezi klimatskih promena i uloge u zdravstvenim centrima.</s><s>Istraživanje je rađeno onlajn, a anketna pitanja su distribuirana direktorima zdravstvenih centara.</s><s>Ispitanici su bile uglavnom glavne sestre, belkinje sa 5 ili 94Izvor: http://www.euro.who.int/__data/assets/pdf_file/0008/95921/protect_health_climate.pdf 95Izvor: https://www.eib.org/en/stories/coronavirus-impact-digitalisation-health-care 96Polivka B. Et al, Public health nurses´knowledge and attitudes regarding climate change (2012): Izvor:https://ehp.niehs.nih.gov/doi/full/10.1289/ehp.1104025 više godina iskustva.</s><s>Približno podjednak broj se samo-identifikovao kao osobe sa umerenim, konzervativnim i liberalnim političkim gledištima.</s><s>Ispitanici su identifikovali prosečno pet od 12 ponuđenih uticaja na zdravlje povezanih sa klimatskim promenama, ali je modalni odgovor bio nula uticaja.</s><s>Pokazalo se da je percepcija nege u javnom zdravlju ona koja nosi odgovornost da radi na zdravstvenim pitanjima vezanim za klimatske promene, ali i da ovaj sektor nema sposobnosti da se bavi ovim uticajima.</s><s>Studija je izvedena u saradnji sa Public Health Nursing and Administration – PHNA (Nega i uprava u javnom zdravlju) u državi Ohajo.</s><s>Anketa je bila anonimna i bilo je potrebno 23 minuta da se upitnik popuni.</s><s>Ispitanici su pozvani da učestvuju preko imejla, a zatim su dobijali podsetnik na svakih nedelju dana.</s><s>Anketom je predstavljeno 30 država i 4 regiona.</s><s>Ukupno je popunjeno 176 upitnika što je 22% od ukupno pozvanih.</s><s>Podaci su obrađeni preko IBM SPSS statistike.</s>\n<s>1. Većina ispitanika se slaže da ljudi ozbiljno zloupotrebljavaju životnu sredinu (75%), a nešto preko polovine smatra da je planeta stigla do granice sa brojem stanovnika koje 2. Kod pitanja da li su klimatske promene izazvane ljudskim delovanjem 46% je to potvrdilo, dok 44% tvrdi da je to kombinacija ljudskog uticaja i prirodnih promena.</s><s>3. Uticaj na zdravlje klimatskih promena je identifikovalo više od polovine ispitanika, sa najvećim naglaskom na vektorske bolesti, mentalno zdravlje, preseljenje izazvano poplavama te bolesti nastale zbog zagađenog vazduha.</s><s>4. Polovina ispitanika se složila da njihov sektor ima odgovornost, ali, kao što je već rečeno, ne i sposobnost da se sa ovim promenama nosi.</s><s>Studijom se došlo do zaključka da već postoji potreba za većim angažovanjem PHNA, međutim, budžeti ove aktivnosti ne predviđaju.</s><s>PHNA treba da obrazuje, informiše i mobiliše zajednicu da se razviju politike i programi za posledice klimatskih promena.</s><s>U švedskoj kvalitativnoj studiji koju su uradili Aneker i dr.97 2015. godine, ispitivala se percepcija medicinskih sestara klimatskih promena i pitanja životne sredine.</s><s>Ova studija je opisno eksplorativna u kojoj su intervjui sa setrama bili pojedinačni da bi se dobio dublji uvid u percepciju sestara.</s><s>Studija je obuhvatila 18 medicinskih sestara i tehničara iz bolnica, domova zdravlja i hitne medicine.</s><s>Ključni nalazi ukazuju da postoji neusklađenost između pitanja klimatskih promena i životne sredine sa svakodnevnim radom medicinskih sestara.</s><s>Pored toga, sestre su iskazale osećanje pojedinačne odgovornosti da u pozitivnom smeru utiču 97Anaker, Anna et al. (2015): Nurses’ perceptions of climate and environmental issues: a qualitative study, Izvor: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1111/jan.12655 na životnu sredinu.</s><s>Konačno, medicinske sestre gledaju na rad u zdravstvu kao na nus-korist (ko-beneficiju) u olakšavanju klimatskih promena.</s><s>Anaker i dr. Su 2015. godine napravili kvalitativno empirijsko istraživanje pod nazivom „Percepcija sestara o klimatskim i pitanjima životne sredine – kvalitativna studija“ (Nurses’ perceptions of climate and environmental issues: a qualitative study).</s><s>Cilj studije je bio da se istraži kako medicinske sestre sagledavaju svoju ulogu u doprinosu procesu održivog razvoja.</s>\n<s>Kao što je pomenuto, ukupno je regrutovano 18 sestara iz bolnica, primarne brige i hitne medicine.</s><s>Njih osam je učestvovalo u polu strukturiranim pojedinačnim intervjuima, a njih 10 u dve fokus grupe.</s>\n<s>Iz intervjua su identifikovane dve glavne teme: (1) postoji neslaganje između pitanja klimatskih promena i svakodnevnog rada sestara; (2) rad u javnom zdravlju se smatra za koristan u olakšavanju klimatskih promena.</s><s>Sestre su iskazale razumevanje za vlastitu odgovornost, za šanse i osećaj lične predanosti.</s><s>Primer pitanja na koja su ispitanici odgovarali tokom intervjua: 1. Našta pomislite kad čujete temu ovog intervjua?</s><s>2. Šta mogu da urade medicinske sestre da bi se ostvario održivi razvoj?</s><s>3. U kom stepenu na radnom mestu razgovarate o klimi i životnoj sredini?</s><s>4. Kakvu odgovornost nosi zdravstveni sektor u pitanjima životne sredine?</s><s>5. Koje barijere moramo preći da bismo ostvarili održivi razvoj?</s><s>Studija u zaključku tvrdi da postoji potreba za povećanjem svesti o pitanjima i metodima u sektoru javnog zdravlja, a vezano za posledice klimatskih promena.</s><s>Takođe se naglašava potreba da se razviju intervencije za rad u sektoru javnog zdravlja.</s><s>Studija insistira da sestre moraju da menjaju stavove i percepciju te da im pitanja životne sredine postanu jedan od prioriteta.</s>\n<s>Studija, koja je najsličnija našem istraživanju, izvedena je u Kini.</s><s>Juan Ksiao i dr.98 su istraživali znanje i stavove sestara u odnosu na potencijalne uticaje klimatskih promena na javno zdravlje u centralnoj Kini.</s><s>Upitnik se sastojao od dvadeset pitanja zatvorenog tipa.</s><s>Učestvovalo je 330 registrovanih medicinskih sestara iz šest javnih bolnica.</s><s>Prepoznavanje klimatskih promena se ispitivalo putem odgovora da-ne-nisam sigurna, a stav prema daljem učenju odgovorima da i ne.</s><s>Takođe su istraženi izvori iz kojih su medicinske sestre dobile 98Nurses' knowledge and attitudes regarding potential impacts of climate change on public health in central of China, International Journal of Nursing Sciences, Volume 3, Issue 2, June 2016, Pages 158-161, Izvor: https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S235201321630059X saznanja.</s><s>Ključni zaključak je bio da postoji znanje u solidnom stepenu, ali da nije dovoljno, pogotovo u svetlu činjenice da medicinske sestre žele da uče.</s><s>Kineska studija o kojoj govorimo, nastala je 2018. godine.</s><s>Juan Ksiao i dr. su razmatrali znanje i stavove medicinskih sestara u odnosu na potencijalne uticaje klimatskih promena na javno zdravlje u centralnoj Kini.</s><s>Cilj je bio da se znanje i stavovi identifikuju te da se sagleda uloga medicinskih sestara.</s><s>Studijom preseka nasumično su odabrane sestre iz bolnica, koje su popunjavale upitnik o klimatskim promenama, a potom su rezultati obrađeni deskriptivnom statističkom analizom.</s>\n<s>Većina sestara (76%) znalo je da klimatske promene utiču na javno zdravlje.</s><s>Međutim, više od polovine njih nije znalo da i njihov rad može da utiče na razvoj klimatskih promena, dok je 83-96% smatralo da je znanje neophodno i da žele da uče o tom pitanju.</s><s>Upitnik je započeo sa 20 pitanja o ispitanicima.</s><s>Odabrano je 330 registrovanih sestara iz 6 javnih bolnica.</s><s>Sve sestre (ženskog pola) imale su prvi stepen univerzitetskog obrazovanja.</s><s>Njih 91% imale su manje od 5 godina staža, a 78% nije bilo na rukovodećem položaju.</s>\n<s>Ukupno 293 upitnika su bila validna za analizu.</s><s>Njih 76% je bilo svesno da klimatske promene utiču na javno zdravlje, dok je ostatak od 24% izjavio da nema dovoljno znanja za procenu.</s><s>Zanimljivo je da je 79% tvrdilo da klimatske promene mogu da utiču na svakodnevni život, ali samo 44% da mogu da utiču i na njihov rad, a 36% da bi njihov rad mogao da umanji negativni uticaj klimatskih promena.</s><s>Što se tiče izvora saznanja, 32% je izjavilo da su znanje stekle u medijima, a 45% da su mediji najbolji izvor.</s>\n<s>U zaključku, autori navode da treba pojačati obrazovanje o klimatskim promenama u koledžima i na univerzitetima.</s><s>Takođe se naglašava da sposobnost adaptacije zdravstvenog sektora na klimatske promene može da se ostvari integrisanjem znanja kroz obrazovni sistem.</s><s>6. Metodološki okvir</s>\n<s>Svrha ovog istraživanja je da se sagleda koliko su medicinske sestre u Srbiji obaveštene o klimatskim promenama i njihovom uticaju na zdravlje.</s><s>Opasni uticaji klimatskih promena zahtevaju aktivnosti svih zdravstvenih radnika, posebno medicinskih sestara jer one pružaju neposrednu negu.</s><s>Do sada ne postoje javno pristupačni istraživani podaci niti statistike o tome koliko medicinske sestre u Srbiji znaju o pitanjima i izazovima klimatskih promena.</s><s>Uzorak je reprezentativan samo za područje Beograda.</s><s>Imajući u vidu da je u Beogradu i najveća koncentracija ove profesije, istraživanje će dati jasniju sliku.</s><s>Sa druge strane, treba imati na umu da su medicinske sestre u Beogradu izloženije obukama i informacijama od onih u unutrašnjosti, naročito u malim mestima.</s><s>Hipoteze koje se proveravaju ovim istraživanjem su: 1. Medicinske sestre i tehničari imaju malo/veliko znanje o klimatskim promenama i globalnom zagrevanju.</s>\n<s>Obrazloženje – Odgovori na pitanja iz Upitnika će dati prilično jasniju sliku o našoj temi.</s><s>Uzorak od 50 je dovoljno reprezentativan, a raznovrsnot ustanova iz kojih su ispitanici će omogućiti sagledavanje celog zdravstvenog sektora.</s><s>Ocena bitnosti određenih bolesti vezanih za klimatske promene je precizno skalirana i indirektno upućuje na potrebu za dodatnim znanjima.</s><s>Znanje o bolestima prouzrokovanim ili otežanim klimatskim promenama se proverava kroz precizna pitanja i kategorizaciju prema Međunarodnoj kategorizaciji bolest.</s><s>Nalazi istraživanja će se koristiti u akademske i naučne svrhe, što može pomoći da relevantne ustanove, vladini organi koji se bave zdravljem, obrazovanjem ili ekonomijom, preko srednjih i visokih škola, nevladinih i nezavisnih organizacija te zainteresovane javnosti, saznaju više o potencijalu medicinskih sestara i njihovoj mogućoj vodećoj ulozi u olakšavanju, adaptaciji i izgradnji otpornosti na klimatske promene.</s><s>Medicinske sestre mogu da reaguju kroz praksu, istraživanje, zastupanje i obuku.</s><s>Materijali i metode.</s><s>Upitnik je izradio Centar za ekološki menadžment i održivi razvoj Fakulteta organizacionih nauka Univerziteta u Beogradu.</s><s>Autor je analizirao literaturu i ona je predstavljena u delu master rada pod naslovom „Pregled literature“.</s><s>U istraživačkom delu, nalazi iz literature će biti izneti samo u smislu ključnih pojmova navedenih u nastavku.</s><s>Pored naučnih studija i članaka, autor je istraživao i stručne ili sajtove za popularizaciju nauke.</s><s>Takođe su obavljeni razgovori sa stručnjacima za ovu temu, što je navedeno u tekstu.</s><s>Posebno su proučeni dokumenti i izveštaji koje su javnosti na raspolaganje stavile najveće svetske organizacije.</s><s>Upitnik se sastoji iz nekoliko sekcija.</s><s>U istraživanju je učestvovalo 50 medicinskih sestara i tehničara iz Beograda.</s><s>Izvršena je statistička analiza, a zatim su date deskriptivna, tabelarna i grafička statistika.</s>\n<s>Ključni pojmovi u istraživanju su klimatske promene i javno zdravlje.</s><s>Prvih šest pitanja u upitniku se odnosi na opšte podatke o ispitanicima (starost, pol, obrazovanje, pozicija, iskustvo i služba).</s><s>Pitanja 7 do 18 odnose se na klimatske promene i globalno zagrevanje.</s><s>Ova pitanja su zatvorenog tipa sa 2 do 5 mogućih odgovora.</s><s>Pitanje 19 odnosi se na rangiranje važnosti bolesti prouzrokovanih klimatskim promenama na skali od 5 (1- najmanje bitno ili nebitno do 5- najbitnije).</s><s>Pitanje 20 je povezano sa legendom koja se nalazi na poslednjoj stranici upitnika.</s><s>U legendi su nabrojane (od I do XX) bolesti prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema.</s>\n<s>Diskusija predstavlja analizu podataka predočenih na osnovu upitnika.</s><s>Zaključci se izvode na osnovu iznetog u prethodnim poglavljima, na relevantnosti za temu i na osnovu dobijenih rezultata.</s>\n<s>Ispitivanje je vršeno u sledećim zdravstvenim ustanovama: Bolnice:-Specijalna hirurška bolnica\" Hirurgija dr Draškovic\" -Institut za onkologiju i radiologiju Srbije -Institut za kardiovaskularne bolesti Dedinje Laboratorija:-Institut za laboratorijsku dijagnostiku \"INEP\" Dom Zdravlja:-Dom zdravlja Zemun</s>\n<s>Ispitivanje je vršeno uz odobrenje neposrednih rukovodilaca ispitanika, u slobodno vreme.</s><s>Svi ispitanici su bili voljni da učestvuju u ispitivanju.</s><s>7.1.</s><s>Karakteristike učesnika</s>\n<s>Što se tiče starosti ispitanika, gotovo četvrtina njih 12 je starosti između 20 i 30 godina i od 50 do 60 godina (po 14%).</s><s>Svega dve sestre su starosti preko 60 godina.</s>\n<s>Prema obrazovanju su se ispitanici podelili u svega dve grupe iako je postojao izbor od pet grupa.</s><s>Od 50 ispitanika, nešto više od polovine (njih 27) je završilo srednju školu, dok 23 medicinske sestre/tehničara imaju završenu visoku školu (46%).</s><s>Od ukupno 50 sestara i medicinskih tehničara, većina od 82% radi kao sestra ili medicinski tehničar, dok se njih 9, odnosno 18%, nalazi na poziciji glavne sestre.</s><s>Prema dužini radnog iskustva, ispitanike smo podelili u pet grupa.</s><s>Čak 23-je ispitanika ima iskustvo duže od 20 godina, njih 11 je sa iskustvom od 10 do 20 godina, devetero sa radnim stažom od 6 do 10 godina, šestero sa iskustvom od 3 do 5 godina i jedna osoba sa iskustvom između jedne i tri godine.</s>\n<s>Prema saznanjima o klimatskim promenama, na pitanje „Da li znate šta su klimatske promene i globalno zagrevanje?“ 39 osoba je odgovorilo potvrdno (78%), a 11 osoba je odgovorilo da nije sigurno (22%).</s><s>Nijedna osoba nije odgovorila negativno na ovo pitanje.</s><s>7.2.</s><s>Saznanja o klimatskim promenama</s>\n<s>Na pitanje o saznanju da je povećana koncentracija CO2 u atmosferi izazvana ljudskim aktivnostima, glavni razlog klimatskih promena, 90% ispitanika je odgovorilo potvrdno, dok 10% nije bilo sigurno.</s>\n<s>Sledeće pitanje se odnosilo na saznanje da li klimatske promene utiču na svakodnevni život ispitanika, gde je 82% učesnika odgovorilo sa da, a 18% sa nisam sigauran/sigurna.</s><s>Kao ni kod prethodnog pitanja, nije bilo odričnih odgovora.</s><s>Upitani za mišljenje o mogućem uticaju klimatskih promena na njihov posao, 64% je odgovorilo potvrdno, to jest da uticaj postoji, 3% odrično, a 30% nije bilo sigurno.</s><s>Kod pitanja koje se odnosilo na klimatske promene kao uzrok razvoja bolesti i uticaja na zdravlje ljudi, ispitanici su imali mnogo homogenije mišljenje.</s><s>Naime, 98% se izjasnilo potvrdno, a svega 2% odrično.</s>\n<s>O povezanosti klimatskih promena, održivog razvoja i zdravstvenih usluga, 62% smatra da ona postoji, 4% da ne postoji i 34% nije sigurno.</s><s>Ovde se vidi da više od polovine ispitanika razume pojmove klimatskih promena i održivog razvoja.</s><s>Mišljenje je autora da ostali ispitanici ne znaju tačno šta ovi pojmovi znače pa zbog toga nisu sigurni u njihovu međusobnu povezanost te povezanost sa zdravstvenim uslugama.</s><s>Ovakva tvrdnja autora proizilazi iz činjenice da u sledećem pitanju, koje se odnosi na moguću pomoć zdravstvenih usluga u smanjenju klimatskih promena i globalnog zagrevanja, ispitanici nisu uimali dovoljne informacije niti su im u obuci date smernice.</s><s>Na ovo pitanje je podjednak broj ispitanika odgovorio sa da i da nisu sigurni (po 44%), dok je 6 ispitanika (12%) odgovorilo odrično.</s><s>To ne možemo tumačiti kao odbijanje mogućih aktivnosti, već, pre svega, kao neinformisanost.</s><s>Ovakav stav vezujemo za pitanje koje se odnosi na izvore sticanja znanja o klimatskim promenama.</s><s>Naime, osam ispitanika tvrdi da je sazanje stečeno u školi, niko od ispitanika ne navodi kao izvor bolnicu, 14 njih kao izvor ističe preko kolega i prijatelja, 10 učesnika putem medicinskih i naučnih časopisa, 35 preko medija i samo jedan učesnik sa odgovorom ne znam.</s>\n<s>Slika 15– Izvori saznanja o klimatskim promenama i globalnom zagrevanju Veoma je ohrabrujuća činjenica da 96% ispitanika želi da sazna više o problemima koji su tema ankete, a svega 4% (2 učesnika) ne želi nova saznanja.</s><s>Komentar jedne od učesnica, koja je odgovorila da ne želi nova saznanja, bio je da se plaši da će je pozitivan odgovor dovesti do učešća na vikend seminarima na koje ne želi da ide jer je već preopterećena obavezama i želi da vikend provede sa svojom porodicom.</s><s>Komentar je bio spontan.</s>\n<s>Sledeće pitanje je bilo gotovo identično, sa razlikom da se želja za novim saznanjima odnosi na vezu sa održivim razvojem i zdravstvom.</s><s>Stoga su i rezultati slični.</s><s>Ukupno 47 ispitanika (94%) ima želju da sazna više, dok troje ispitanika nema takvu želju.</s><s>Pitanje koje je usledilo se razlikovalo od dva prethodna u tome što se nije ispitivala želja učesnika već neophodnost sticanja znanja.</s><s>Ovde je razlika bila nešto veća.</s><s>Naime, 45 (90%) učesnika smatra da postoji neophodnost za sticanje znanja, dok njih pet smatra da te neophodnosti nema; jedna desetina ispitanika ne veruje u neophodnost sticanja znanja o klimatskim promenama, održivom razvoju i vezi sa zdravstvom.</s><s>Poslednje pitanje u ovom delu upitnika odnosilo se na izvor sticanja znanja prema mišljenju učesnika.</s><s>Od ukupno 50 ispitanika, njih 20 (40%) smatra da je najbolji način za sticanje znanja škola, odnosno formalno obrazovanje.</s><s>Dvoje ispitanika određuje bolnicu kao najbolje mesto, a jedan učesnik se opredeljuje za prijatelje i kolege kao izvor transfera znanja.</s><s>Najviše ispitanika posle škole, bira naučne i medicinske časopise (15 učesnika, odnosno 30%), dok je broj onih koji se oslanjaju na medije 12 (24%).</s><s>Primetno je da su i ispitanici koji smatraju da nema potrebe za novim znanjima, ili koji nemaju želju za istim, takođe odgovorili na ovo pitanje.</s><s>Tabela 6 – Saznanja o klimatskim promenama (prema broju pitanja u Upitniku) 7.3.</s><s>Procena važnosti bolesti</s>\n<s>Prema navodima u Upitniku, Kategorije bolesti su konstruisane na osnovu Procene ranjivosti na klimatske promene za Republiku Srbiju.</s><s>Data je lista kategorija bolesti po metodologiji koja je rezultat projekta „Forum Jugoistočne Evrope za adaptaciju na klimatske promene“ (South East European Forum on Climate Change Adaptation) u okviru koga je izrađena studija “Procena ranjivosti na klimatske promene Srbije“.</s><s>Pitanja su zatvorenog tipa, što znači da su ispitanici mogli da biraju između ocena 1 kao najmanje bitno ili nebitno, 2 kao malo bitno, 3 kao bitno, 4 kao vrlo bitno i 5 kao najbitnije.</s><s>Pored toga, od ispitanika se tražilo da bolesti odrede po pripadnosti određenoj kategoriji iz Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema.</s><s>7.3.1.</s><s>Bolesti respiratornog sistema</s>\n<s>Prema tumačenju pulmologa99, „astma je hronično oboljenje, u čijoj osnovi se nalazi jedna vrsta zapaljenjskog procesa.</s><s>Astma se ispoljava kroz ponavljanje epizoda šištanja, gušenja, sviranja u grudima i kašlja.</s><s>Ove epizode se posebno javljaju tokom jutra ili noći ili pri povećanom naporu.</s><s>Simptomi se mogu smirivati spontano ili uz upotrebu adekvatnih lekova.</s><s>Glavni faktor rizika za nastanak astme jeste osetljivost na respiratorne alergene tj. supstance spoljne sredine, kao što su kućna prašina, grinje, poleni trava, korov, drveće, buđ, životinjske dlake ili duvan”.</s>\n<s>Prema istom izvoru, „uzroci alergije su najčešće osetljivost na različite vrste polena, kao što su poleni lipe, topole ili trave.</s><s>Pošto je najveća izloženost ovim alergenima upravo u proleće, tada se i najviše javljaju simptomi respiratornih alergija poput zapušenog nosa, curenja iz nosa, kijanja, suvog kašlja, kašlja sa iskašljavanjem sekreta, promuklosti, sviranja u grudima ili osećaja nedostatka vazduha.</s><s>Neretko može doći i do pravih napada bronhijalne astme, koji zahtevaju brz i hitan smeštaj u bolnicu uz primenu intenzivnog lečenja kiseonikom“.</s>\n<s>Bolesti respiratornog sistema, između ostalog, obuhvataju bronhiektazije, tuberkulozu, upalu, emboliju i edem pluća, akutni i hronični bronhitis, emfizem i bronhijalnu astmu.100 99Izvor: http://www.pulmologija.rs/astma-dijagnoza-simptoma-astme-i-lecenje/, pristupljeno 12.5.2020. 100Izvor: https://www.stetoskop.info/bolesti-pluca-i-organa-za-disanje-pulmologija?page=5, pristupljeno Pri oceni važnosti napred navedenih bolesti, više od polovine medicinskih sestara se izjasnilo ocenom „najbitnije“ (27 odnosno 54%).</s><s>Ukupno 21 učesnik/ca smatra ove bolesti Slika 16 – Važnost respiratornih bolesti 7.3.2.</s><s>Maligna oboljenja</s>\n<s>Prema tumačenju Talijalab-a101, „Maligne bolesti su posle kardiovaskularnih bolesti vodeći uzročnik smrtnosti u svetu.</s><s>Procenjeno je da trećina osoba tokom svog života barem jednom oboli od neke maligne bolesti.</s><s>Karcinom pluća, debelog creva i prostate su najčešće maligne bolesti muškaraca, dok su karcinom dojke, debelog creva, grlića materice i pluća najčešće maligne bolesti žena.</s><s>U Srbiji od malignih bolesti godišnje oboli oko 35.000 ljudi, po čemu se Srbija nalazi u sredini po broju obolelih od karcinoma, ali je nažalost u samom vrhu država po smrtnosti, što ukazuje na neophodnost većeg angažovanja na preventivi i ranom otkrivanju</s>\n<s>Prema istom izvoru, iako je prvobitno značenje reči tumor otok ili izraslina, danas se ona upotrebljava kao sinonim za reči neoplazma, karcinom i rak.</s><s>Termin tumor označava abnormalnu masu tkiva koja nastaje kao rezultat nekontrolisane deobe i rasta ćelija.</s><s>Tumori se dele na benigne (dobroćudne, nekancerogene) i maligne (zloćudne, kancerogene).</s><s>Maligna ćelija se razlikuje od normalne iz koje je nastala po svojoj građi, metabolizmu i po tome što ne podleže uticaju regulatornih mehanizama koji u organizmu održavaju homeostazu.</s><s>Maligne ćelije se znatno brže dele od normalnih, ali sporije sazrevaju, stare i umiru, zbog čega se broj malignih ćelija stalno uvećava, a time i tumorska masa.</s><s>Takođe, maligne ćelije gube sposobnost da ostanu međusobno povezane tako da dolazi do odvajanja ćelija sa površine tumora, što objašnjava nalaz malignih ćelija u tkivnim tečnostima i sekretima.</s><s>101Talija-lab (2019) Maligne bolesti.</s><s>Pristupljeno sa http://www.talijalab.com/maligne-bolesti/ Maligni tumori, za razliku od benignih, imaju sposobnost širenja sa mesta nastanka na druga tkiva i organe putem krvnih ili limfnih sudova (metastaziranja).“ Ispitanici su za maligna oboljenja izrazili sledeća mišljenja: troje ispitanika ih je označilo kao nebitna za klimatske promene, u procentima 0,5; 19 kao malo bitna što je 38%, 10 je dalo ocenu bitan, to jest 20%, 8 ocenu veoma bitan, odnosno 16% i 10 smatra da su najbitnija, to Slika 17 – Ocena važnosti klimatskih promena u vezi sa malignim oboljenjima Bolesti krvnih sudova</s>\n<s>Kako objašnjava Medihelp1, „bolest krvnih sudova je jedna od najučestalijih bolesti modernog doba.</s><s>Prema istraživanjima bolesti srca i krvnih sudova su uzročnik smrti broj jedan kako u Srbiji, tako i u svetu.</s><s>Stil života savremenog čoveka doveo je do porasta broja ljudi koji imaju problema sa bolestima arterijskih i venskih krvnih sudova.</s><s>Loša ishrana, brz način života, neredovni obroci, pušenje, dugotrajno sedenje ili stajanje, stres, hipertenzija, dijabetes, kao i neki drugi faktori, doveli su do porasta broja obolelih od kardiovaskularnih bolesti.</s><s>Do oboljenja najčešće ne dolazi delovanjem jednog , već istovremenim delovanjem više faktora.</s>\n<s>U bolesti krvnih sudova spadaju bolesti arterijskih i venskih krvnih sudova kao što su bolesti arterija mozga, vrata, ekstremiteta, srca i aorte, dok u oboljenja venskih krvnih sudova spadaju proširene vene, zapaljenja i tromboze površinskih i dubokih venskih sudova“.</s><s>Najviše ispitanika je označilo ove vrste bolesti kao veoma bitne (18 učesnika) što je više od jedne trećine, nešto više od petine, odnosno njih 11 ih smatra za bitne, malo manje od desetine ih vidi kao najbitnije (9 učesnika), a po 6 ispitanika misle da imaju gotovo nikakvu važnost ili veoma malu važnost.</s><s>Na slici 18 vidimo procentualne vrednosti.</s>\n<s>7.3.4.</s><s>Ishrana i bolesti izazvane hranom U pokušaju da steknemo opšta saznanja o bolestima izazvanih hranom, razgovarali smo sa dr. Verom Vojinović i, uz njeno tumačenje da su činjenice koje iznosi namenjene laicima, saznali sledeće:</s>\n<s>Broj bolesti koje se povezuju sa nekvalitetnom ishranom raste iz dana u dan.</s><s>U daljem tekstu ćemo se upoznati sa najrasprostranjenijim bolestima današnjice.</s><s>Gojaznost se definiše kao povećanje telesne težine u odnosu na idealnu težinu za 15% ili više.</s><s>Svakih pola kilograma iznad idealne težine skraćuje životni vek za mesec dana.</s><s>Gojaznost može povući za sobom i dodatne zdravstvene probleme kao što su hipertenzija, kardiovaskularna i cerebrovaskularna oboljenja, hiperholesterolemija, dijabetes, karcinom, psihički poremećaji, komplikacije u trudnoći i druge.</s><s>Sem medicinskih zanimljivo je napomenuti i nemedicinske: skuplji život (hrana, odeća, obuća), nelagodnost pri kretanju, teže nalaženje bračnog druga ili posla, usamljenost, neaktivnost.</s>\n<s>Šećerna bolest ili dijabetes (lat. diabetes mellitus) je hronični, neizlečivi sistemski poremećaj metabolizma, koji se karakteriše hiperglikemijom, to jest. trajno povišenim nivoom glukoze u krvi.</s><s>Uglavnom je uslovljen naslednim faktorima, a nastaje zbog smanjene sekrecije ili smanjenog biološkog dejstva hormona insulina, odnosno u kombinaciji ova dva faktora.</s>\n<s>Povišeni krvni pritisak ili hipertenzija nastaje kada srce nije u mogućnosti da normalnim funkcionisanjem sprovede krv i kiseonik u tkiva i organe, zbog prepreka koje nastaju u arterijama.</s><s>Otpori koje srce savladava usled suženosti, krtosti, tvrdoće i smanjenja elastičnosti vena i arterija naprežu rad srca i vremenom dovode do slabljenja i malaksavanja srčanog mišića.</s><s>Hipertenzija često nema prepoznatljive simptome, zbog čega se naziva i „tihim ubicom“.</s><s>Posledice akutne hipertenzije su najčešće moždana krvarenja, dok se kod hronične hipertenzije posledice najčešće ispoljavaju na bubrezima, mozgu i oku.</s><s>Arteroskleroza je jedna od najčešćih posledica povišenog krvnog pritiska i nastaje kada se visok krvni pritisak ne leči, pa nastaje stvrdnjavanje (gubitak elastičnosti) zidova arterija.</s><s>Ova bolest je posledica masnoća koje se kreću po organizmu i brže se utiskuju u zidove arterija.</s><s>Srčani udar nastaje kada dođe do začepljenja arterija koje snabdevaju srce krvlju i nema dotoka krvi u srčani mišić.</s>\n<s>Moždana kap ili moždani udar (cerebrovaskularni inzult, CVI, apopleksija mozga) je posledica visokog krvnog pritiska, jer dolazi do stvrdnjavanja moždanih žila.</s><s>Najčešće se javlja kod muškaraca između 46. i 55. godine života.</s><s>Prvo se manifestuje tup bol u predelu glave, zatim vrtoglavica, pa i nesanica, opšta malaksalost, pojava pesimizma i depresije.</s><s>Svaki moždani udar je zaseban, zavisi od mnogo toga, počevši od toga koja je strana mozga pogođena, koliko su jaka oštećenja ali i o opštem stanju bolesnika.</s><s>Sveukupno stradaju telo, um i osećaji, a u oporavku uz samog bolesnika izuzetnu ulogu imaju medicinski tim, porodica i prijatelji.</s>\n<s>Rak (karcinom) nastaje kada prestane normalna deoba ćelija, kada se ćelije izmene i nisu sposobne za normalan život.</s><s>U pitanju je nekontrolisana deoba ćelija, odnosno sposobnost tih ćelija da prodru u ostatak tkiva, ili direktnim urastanjem ili migracijom ćelija do udaljenih delova tela (metastaze).</s><s>Veoma je važno otkriti bolest u ranom stadijumu nastajanja, dok se ne proširi na veći deo ili čitav organizam.</s><s>Karijes nastaje, pre svega, kao posledica preteranog uzimanja šećera, koji u dejstvu sa ugljenim hidratima, bakterijama i plakovima stvara naslage koje napadaju zubnu gleđ i dovode do kvarenja zuba.</s><s>Veoma je važno znati da često uzimanje šećera i ugljenih hidrata ubrzava nastajanje ove bolesti i zbog toga deci ne treba davati prekomerno i često konzumiranje slatkiša i veštačkih napitaka.</s><s>Alergija predstavlja promenjeno, preosetljivo stanje imunog sistema pojedinih osoba na materije iz našeg okruženja, a na koje većina ne reaguje, jer suštinski ne predstavljaju pretnju.</s><s>Sklonost ka alergiji je nasledna i oko 30 % populacije je sklono ovim poremećajima, a kod oko 20 % se ona i ispolji.</s><s>Broj obolelih je u stalnom porastu u svetu i kod nas.</s><s>Anemija ili malokrvnost nastaje usled smanjenog broja crvenih krvnih zrnaca ili broja molekula hemoglobina.</s><s>Najčešće se javlja usled nedostatka gvozđa ili folne kiseline u organizmu, kao i vitamina B6 i B12 i bakra.</s><s>Krv se sastoji od 3 tipa ćelija (crvenih krvnih zrnaca, belih krvnih zrnaca i krvnih pločica) koje cirkulišu krvotokom.</s><s>Eritrociti (crvena krvna zrnca) sadrže protein hemoglobin koji prenosi kiseonik iz pluća do svih ćelija u organizmu.</s><s>Anemija je stanje nedostatka crvenih krvnih zrnaca.</s><s>U tom slučaju, mali broj eritrocita sadrži manje hemoglobina, zbog čega je dostava kiseonika organima kao što su mozak, srce i mišići smanjena.</s><s>Na taj način anemične osobe osećaju mentalnu i fizičku slabost.</s><s>Kada je broj eritrocita smanjen, srce radi brže u pokušaju da većim proticanjem krvi nadoknadi manjak kiseonika u krvi siromašnoj eritrocitima.</s>\n<s>Degenerativne bolesti (lat. Degeneratio) su bolesti savremenog čovečanstava izazvane preteranom hemizacijom i zagađenjem okoline, hrane, vazduha.</s><s>Korišćenje hemijskih sredstava u proizvodnji i preradi hrane bitno utiče na pojavu ovih bolesti.</s><s>Ove bolesti uključuju promene ćelija, tkiva i organa.</s><s>Degeneracija nastaje nakon infekcije, ozleda, nedovoljne prehrane, zbog neupotrebljavanja organa (dugotrajna fiksacija mišića i zglobova u Kiselost organizma (faktor pH) je jedna od najrasprostranjenijih, malo poznatih, skrivenih bolesti savremenog čovečanstva, koja izaziva i pojačava mnoge od gore navedenih tegoba.</s><s>Posebno utiče na pojavu uporne i teško izlečive bolesti - kandidadijaza.</s><s>Koncept faktora pH poznat je već hiljadama godina i zasniva se na teoriji da je čovekovo zdravlje direktno povezano i zavisi od toga na kom nivou kiselosti - baznosti je telo.</s><s>Ukoliko je telo previše kiselo, tj. ne postoji balans, tada dolazi do poremećaja koji se manifestuju u obliku velikog broja bolesti.</s>\n<s>Prilikom određivanja stanja organizma testiraju se urin, pljuvačka i krv.</s><s>Optimalan jutarnji pH faktor za urin i pljuvačku iznosi 7,0, dok je za krv 7,3 - 7,4.</s><s>Sve ispod toga se smatra kiselošću metabolizma.</s>\n<s>Na sajtu Centra za promociju zdravlja1 daje se sledeće tumačenje za bolesti koje se prenose hranom: „Ljudi širom sveta oboljevaju od hrane koju pojedu, a više od 250 poznatih bolesti prenosi se hranom.</s><s>Bolesti koje se prenose hranom su bolesti koje nastaju kao posledica konzumiranja kontaminirane hrane.</s><s>Hrana je kontaminirana ukoliko su u njoj prisutni patogeni mikroorganizmi i/ili njihovi toksini.</s><s>Nakon konzumiranja kontaminirane hrane do pojave prvih simptoma bolesti može da prođe od nekoliko časova do nekoliko dana, što zavisi od odbrambenih snaga organizma i od količine mikroorganizama koji su uneti u telo.</s><s>Mesto ulaska patogenih mikroorganizama i/ili njihovih toksina je sluzokoža želuca i creva, pa se kod većine bolesti koje se prenose hranom javljaju mučnina, povraćanje, stomačni grčevi i proliv.</s><s>Iako svako može da se razboli, posebno osetljive grupe su novorođenčad i odojčad, trudnice, starije osobe i osobe sa oslabljenim imunitetom.</s><s>U našoj zemlji najčešće dijagnostikovane bolesti koje se prenose hranom su salmoneloze, kampilobakterioze, stomačni grip i stafilokokno trovanje hranom.“ Bilo je potrebno da se predoči dvostruko tumačenje jer su pojedine medicinske sestre tražile objašnjenje da li se pitanje odnosi na bolesti koje izaziva pogrešna ishrana ili na bolesti koje se prenose hranom.</s><s>Pošto se celokupno istraživanje odnosi na klimatske promene, odgovor na njihovo pitanje je glasio da se odnosi na obe mogućnosti.</s><s>Naime, literatura pruža dokaze (videti Poglavlje 3) da se alergije (povećani broj alergena u vazduhu), anemija (zagađenost vazduha hemikalijama), karcinom (melanoma izazvana preteranom UV izlaganju) i druge bolesti direktno mogu povezati sa klimatskim promenama.</s><s>Isto tako, prenošenje raznih mikroorganizama (vektor prenosive bolesti), kontaminiranost hrane (herbicidi koji štite od vreline i suše), toksini u vazduhu koji ulaze u koru ploda i slično, dokazuju povezanost klimatskih promena sa bolestima izazvanim hranom.</s><s>Ispitanici su pitanje u vezi (is)hrane ocenili kao bitno, veoma bitno i najbitnije sa po 15 odgovora (po 30% za svaki), a 4 (8%) ispitanika su dala ocenu manje bitno i jedan ispitanik/ica kao nebitno (2%).</s><s>Kriva rezultata prikazana je na slici 19.</s>\n<s>7.3.5.</s><s>Bolest i smrtnost zavisne od toplotnog stresa Gradski zavod za javno zdravlje1 ovako opisuje bolesti nastale od prevelike toplote: „Izrazito visoke temperature, kojima smo leti tokom poslednjih godina veoma često izloženi, predstavljaju ozbiljnu pretnju po zdravlje, naročito ukoliko traju više dana uzastopno, (tzv. toplotni talas), a često su praćene i velikom vlažnošću vazduha, što ima dodatni neželjeni uticaj na ljudski organizam.</s><s>U takvim uslovima, znojenje, odnosno oslobađanje toplote, je otežano i naše telo mora da uloži dodatni napor kako bi svoju temperaturu održavalo u granicama normale.</s><s>Shodno tome, usled velikih vrućina i prekomernog izlaganja suncu i toploti, mogu nastati različita neprijatna stanja izazvana poremećajem regulacije telesne temperature, poput toplotnog osipa, grčeva ili toplotne slabosti.</s><s>Stanja koja najviše brinu jesu sunčanica, zbog svoje učestalosti, kao i toplotna isrpljenost i toplotni udar, zbog svoje težine i ozbiljnih komplikacija koje mogu izazvati.</s><s>Ponekad vode i do fatalnog ishoda.</s><s>Ekstremne temperature mogu izazvati zdravstvene tegobe kod bilo koje osobe, ali su određene grupacije stanovništva posebno osetljive na ove vremenske „neprilike“.</s><s>To su pre svega mala deca, starije osobe, trudnice, osobe sa prekomernom telesnom težinom, kao i osobe obolele od kardiovaskularnih, cerebrovaskularnih, respiratornih, šećerne bolesti i drugih hroničnih bolesti.</s><s>Takođe su ugroženi i sportisti i radnici koji vežbaju ili rade na otvorenom, izloženi direktnom dejstvu sunčevih zraka, ali i svi oni koji rade u previše toplim ili zagušljivim prostorijama.</s><s>Polovina ispitanih medicinskih sestara i tehničara nalazi da su bolesti prouzrokovane toplotnim stresom najbitnije kod klimatskih promena.</s><s>Njih 17 (34%) ove bolesti vidi kao veoma bitne, a po 4 ispitanika (8%) ih smatra za malo bitne ili bitne.</s>\n<s>Slika 20 – Bolesti izazvane toplotnim stresom 7.3.6.</s><s>Poremećaji mentalnog zdravlja i poremećaji izazvani stresom U članku objavljenom na Systematic Review za psihijatriju1, Luiđi Janiri kaže da su posledice klimatskih promena za izložene biološke subjekte, kao i za ranjiva društva, predmet brige celokupne naučne zajednice.</s><s>Sve više temperature, toplotni talasi, poplave, tornada, uragani, suše, požari, gubitak šuma i lednika, zajedno sa nestajanjem reka i opštim pustošenjem, mogu direktno i indirektno izazvati kod ljudi patologije fizičkog i mentalnog karaktera.</s>\n<s>Prema njegovim rečima, pokazalo se da klimatske promene na mentalno zdravlje utiču u drugom vremenskom okviru.</s><s>Fenomenologija efekata klimatskih promena se prilično razlikuje – neki mentalni poremećaji su uobičajeni, a drugi su specifični u odnosu na atipične klimatske uslove.</s><s>Štaviše, tvrdi Janiri, klimatske promene često pogađaju različite grupe stanovništva, koje su direktno izložene i osetljivije na geografske uslove, a utiču i nedostatak sredstava, informacija i zaštite.</s><s>Janiri kaže da je, takođe, vredno pomenuti vezu koja se primećuje između klimatskih promena i mentalnih poremećaja, a za koju se koriste novi termini kao: ekoanksioznost, ekokrivica, ekopsihologija, ekološka tuga, solastalgija, biosferna briga i drugi.</s>\n<s>On je ispitivao vezu sa klimatskim promenama za poremećaje kao što su anksioznost, šizofrenija, poremećaji u raspoloženju i depresija, suicidalnost (samoubilački nagon), agresivna ponašanja i očajanje.</s><s>U sistematskoj studiji koja je obradila 445 članaka i izveštaja, a za detaljnu analizu odabrala 163, iznosi da ova vrsta poremećaja može biti kratkoročna i dugoročna, direktna i posredna.</s><s>Akutni događaji mogu da deluju kroz mehanizme slične onima u traumatskom stresu, što vodi ka dobro proučenim psihopatološkim šemama.</s><s>Pored toga, može doći do odlaganja posledica izloženosti ekstremnom ili produženo-nauobičajenom vremenu, što obuhvata i posttraumatski stres, a čak se te posledice mogu preneti na sledeće generacije.</s>\n<s>Ispitanici u anketi smatraju klimatske promene najbitinijim u vezi sa ovim bolestima, 21 ispitanik (42%), njih 18 (36%) ih smatra za veoma bitne, dok 5 ispitanika misli da su bitne Slika 21 - Poremećaji mentalnog zdravlja i poremećaji izazvani stresom 7.3.7.</s><s>Neurološke bolesti</s>\n<s>Prema saznanjima američkih naučnika vezanim za klimatske promene1, povećava se broj bolesti koje pogađaju mozak i nervni sistem u SAD, uključujući invaliditete kod dece, Alchajmerovu bolest i Parkinsonovu bolest, koje se sad javljaju ranije kod odraslih osoba.</s><s>Izloženost biotoksinu, pesticidima, herbicidima i teškim metalima, povezana je sa neurološkim bolestima i poremećajima, kao i sa drugim faktorima, na primer, starenjem i genetikom.</s><s>U neurološke bolesti se ubrajaju i skleroza, tremori, epilepsija, moždani udari, migrene, i tako dalje.</s><s>Klimatske promene mogu i da otežaju stanja kod neuroloških bolesti zbog povećane izloženosti opasnim materijalima u vazduhu, vodi i hrani.</s><s>Klimatske promene, takođe, mogu da pogoršaju stanja zbog povećane neuhranjenosti i stresa.</s><s>Klimatske promene povećavaju frekvenciju, intenzitet i trajanje štetnih cvetanja algi u slanim, slatkim i stajaćim vodama jer one proizvode neurotoksine.</s><s>Ljudska izloženost se javlja kad ljudi vare kontaminiranu ribu ili školjke.</s><s>Ponekad i pijaća voda može da sadrži algalne toksine.</s><s>Ekstremno vreme i promene u poljoprivrednoj praksi (na primer, veća upotreba pesticida) će izazvati veće izlaganje teškim metalima, pesticidima i herbicidima.</s><s>To je posebno opasno za fetuse i bebe.</s>\n<s>Adaptacija može doneti olakšanje.</s><s>Ona se vrši unošenjem zdrave hrane iz višestrukih izvora, čime se povećava otpornost cele zajednice.</s><s>Na primer, obezbediti porodicama organsku hranu bez dodatnog troška iz njihovih vlastitih ili zajedničkih vrtova.</s><s>Višestruke setve sa rotacijom useva će, takođe, doprineti tom cilju jer smanjuju potrebu za đubrivom.</s><s>Poboljšanje infrastrukture smanjuje izloženost hemikalijama.</s><s>Što više zelenih površina i pešačkih staza.</s>\n<s>Ispitanici su na pitanje o bitnosti klimatskih promena u vezi neuroloških bolesti odgovorili na sledeći način.</s><s>Tri ispitanika smatraju da su nebitne (6%), 14 ispitanika da su malo bitne Grafički prikaz bitnosti klimatskih promena za neurološke bolesti prikazan je na slici 22.</s><s>Slika 22 - Mišljenje o bitnosti klimatskih promena za 7.3.8.</s><s>Vektorske bolesti i zoonoze</s>\n<s>Zoonoze su bolesti koje se prenose sa životinjskog na ljudski organizam.</s><s>Zoonoze čovek može dobiti od domaćih i divljih životinja, kućnih ljubimaca, glodara, prema objašnjenju Gradskog zavoda za javno zdravlje.1 Komarci i krpelji su najčešće pominjani primeri kad govorimo o vektorima i organizmima koji prenose bolesti između ljudi i drugih stvorenja.</s><s>Životinje mogu da prenesu bolesti i direktnim kontaktom, preko izmeta i slično.</s><s>Klimatske promene dovode do povećanja raspona delovanja vektora u nove lokacije, ali i do povećanja sezonskog dometa jer se produžavaju periodi u kojima bolesti mogu da se prenesu.</s><s>Povećana geografska i sezonska distribucija će dovesti do većeg rizika izloženosti bolesti.</s><s>Virus Zapadnog Nila se prenosi komarcima.</s><s>Visoke temperature mogu da ubrzaju taj prenos.</s><s>Većina ljudi ima lake simptome ili ih nema uopšte, ali svaki 150-ti čovek može da dobije encefalitis ili meningitis.</s><s>Bolest se prenosi tako što komarac ujede zaraženu pticu, a potom ujede čoveka.</s><s>Većina infekcija se javlja od juna do septembra, međutim, taj period se svake godine produžava.</s><s>Najbolja prevencija je da se ne dozvoli ujed komarca.</s><s>U Srbiji broj zaraženih nije bio toliko visok da bi zahtevao sveobuhvatne mere.</s><s>Ipak, prskanje protiv komaraca se vrši više puta u sezoni sa posebnom pažnjom da sredstvo ne bude štetno ni za ljude ni za životinje, naročito pčele.</s><s>Populacije glodara se povećavaju zbog klimatskih promena1 i na otvorenom i u zatvorenom prostoru.</s><s>Peromiscuc maniculatus, vrsta miša koja prenosi virus uzročnik hantavirusnog pulmonarnog sindroma, naročito kad posle jakih kiša dođe do sušnog perioda i povišenih temperatura.</s>\n<s>Treba napomenuti da su mnoge bolesti autohtone i ne nalaze se na drugim geografskim područjima.</s><s>Na primer, ebola virus se javio u Zapadnoj Africi i ubio je na hiljade ljudi u Liberiji, Sijera Leoneu, Gvineji i Nigeriji.</s><s>Ebola može da živi u životinjama godinama, a da životinje ne budu bolesne.</s><s>Prenosi se na ljude kroz kontakt sa zaraženom životinjom.</s><s>Za sada ne postoji vakcina.</s>\n<s>Na pitanje o vektorskim bolestima i zoonozama, ispitanici daju uglavnom odgovor koji sadrži veći stepen bitnosti.</s><s>Nijedan ispitanik ne smatra da su nebitne.</s><s>Dvoje ispitanika najbitnije.</s>\n<s>Zbog klimatskih promena će u nekim regionima sveta doći do većih padavina i povišenog rizika od poplava, dok će u drugim, koji su inače skloni sušama, doći do produženih i ekstremnih suša.</s><s>Pošto se i prosečne temperature povećavaju, u regionima sa toplijim površinskim temperaturama će doći do veće brzine hidrološkog ciklusa, što će izazvati brže isparavanje i više padavina.</s><s>Poplave koje iz toga slede, povećavaju stepen izloženosti ljudi patogenima, pošto se kontaminanti prenose poplavnim vodama.1 Zemlje u razvoju su posebno osetljive na ovu pojavu gde dolazi do prenošenja otpada vodom, gde plitka voda predstavlja pogodan teren za razvoj komaraca, čime se blokiraju drenažni sistemi i kanalizacija.</s>\n<s>Postoje tri glavne kategorije bolesti iz vode.</s><s>Prva kategorija, vezana za samu vodu, uključuje oboljenja vezana za dijareju, druga je vezana za komarce, a treća je u vezi sa izloženošću kontaminiranoj vodi i odnosi se na gljivična oboljenja kože, infekcije očiju i respiratorne bolesti.</s>\n<s>Ispitanici su bolesti koje se prenose vodom, označili sledećim stepenima bitnosti.</s><s>Nebitno 1 ispitanik (2%), malo bitno jedan (2%), bitno 10 ispitanika (20%), veoma bitno takođe 10 ispitanika (20%) i najbitnije 28 učesnika u anketi (56%).</s><s>Slika 24 – Bitnost bolesti koje se prenose vodom po oceni ispitanika 7.3.10.</s><s>Bolesti i smrtnosti zavisne od vremenskih uslova Pre 8 godina, 2012. uz podršku Evropske Unije i Foruma za adaptaciju na klimatske promene jugoistočne Evrope (CCA Forum; South East European Forum on Climate Change Adaptation) izvedena je studija „Procena ranjivosti na klimatske promene Srbija“.102</s>\n<s>U ovoj studiji izneti su statistički podaci za bolesti vezane za klimatske promene i globalno zagrevanje u Republici Srbiji.</s><s>Na primer, godišnji porast incidence melanoma, prema podacima koje je saopštio Institut za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut“ je 2004. godine iznosio 5,3%, dok je 2005. bio 15%.</s><s>Kao najugroženije stanovništvo navode se poljoprivrednici, građevinski radnici i ostali koji dosta vremena provode na suncu.</s><s>Veliki je i rast hroničnih nezaraznih bolesti disajnih organa, pogotovu hroničnih alergija.</s><s>Procene stručnjaka iznose podatak da 20 do 30% populacije pati od nekog oblika alergije.</s>\n<s>102Izvor:https://d2ouvy59p0dg6k.cloudfront.net/downloads/cva_srbija_srpski.pdf Kod zoonoza, najčešća je Lajmska bolest, a prisutne su i malarija, virusni encefalitis i slično.</s><s>Ove bolesti su uglavnom uvezene.</s><s>Kad govorimo o epidemijama, prema navedenoj studiji, najčešće su bolesti koje se prenose hranom sa 65% učešća, a bolesti koje se prenose vodom učestvuju sa samo 1,5 procenata prema podacima za 2008. godinu.</s><s>Navešćemo i primer kategorizacije u SAD.</s><s>Američko društvo za zaštitu divljine1 nabrojalo je 12 bolesti izazvanih promenama u vremenskim uslovima.</s><s>Nazvalo ih je the deadly dozen („smrtonosno tuce“).</s><s>To su: ptičji grip, babeosioza (nalik malariji, prenose je krpelji), kolera, ebola, paraziti, lajmska bolest, kuga, „crvene plime“ (otrovna cvetanja algi), groznica Rift Valley (virus koji prenose komarci), bolest spavanja, tuberkuloza i žuta groznica.</s><s>Neke od ovih bolesti smo već sretali u drugim kategorijama.</s><s>Neke od bolesti koje se javljaju kao posledica vremena, svrstane su u kategoriju mentalnih bolesti (npr. anksioznost, stres), druge u respiratorne i tako dalje.</s><s>Na osnovu toga se može reći da se pitanje broj 10 odnosi na ukupne vrste bolesti izazvane vremenskim uslovima.</s><s>Međutim, ovde se razmatra još jedan činilac, a to je smrtnost, Prema izveštaju Društva za očuvanje divljine103, tokom poslednjih pet godina broj smrtnih slučajeva koji su vezani za vreme, povećao se za 41% u odnosu na 2014. godinu (izveštaj se odnosi na 2018.).</s><s>Broj ekstremnih događaja u atmosferskom vremenu se u istom periodu povećao za 5%.</s><s>Povrede su smanjene za 40%.</s><s>Pre dve godine, 2018.te, zabeleženo je 62.339 događaja u atmosferskom vremenu, a oni su rezultirali u 782 smrti i 1797 povreda.</s><s>Od svih smrtnih ishoda 2018. godine, 162 su bili izazvani vrućinom, 132 zimskim vremenom, a 116 požarima.</s><s>Isto tako, kod povreda 2018. godine, 503 su izazvane vrućinom, 297 zimskim vremenom, a 214 požarima.</s><s>Naši ispitanici su ovu kategoriju označili kao malo bitnu u tri slučaja (6%), kao bitnu kod 7 ispitanika (14%), kao veoma bitnu 12 ispitanika (24%) i kao najbitniju kod 28 ispitanika (56%).</s><s>103Wildlife Conservation Society (2018) Deadly dozen reports diseases worsened y climate change, public release 7. October 2018, pristupljeno sa https://www.eurekalert.org/pub_releases/2008-10/wcs-dr100608.php Slika 25 – Bolesti i smrtnosti zavisne od vremenskih uslova 7.4.</s><s>Određivanje kategorije bolesti</s>\n<s>Poslednji zadatak u anketi za medicinske sestre i tehničare je bio da odrede pripadnost kategoriji bolesti prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema.</s><s>Ispitanicima je data mogućnost da jednu grupu bolesti stave u više od jedne kategorije.</s><s>Bolesti navedene u upitniku su one koje smo već obradili u prethodnom potpoglavlju, a to su: 1. Astma, respiratorne alergije i bolesti respiratornog sistema 2. Maligna oboljenja</s>\n<s>5. Bolesti i smrtnost zavisne od toplotnog stresa 6. Poremećaji mentalnog zdravlja i poremećaji izazvani stresom 7. Neurološki poremećaji</s>\n<s>10.</s><s>Bolesti i smrtnosti zavisne od vremenskih uslova Tabela 7 – Ukupan pregled ocena prema bitnost Međunarodna klasifikacija je dala oznake rimskim brojevima za svaku kategoriju bolesti ili zdravstvenih problema.</s>\n<s>Bolesti i smrtnost zavisne od toplotnog stresa Poremećaji mentalnog zdravlja i poremećaji izazvani stresom Neurološki poremećaji</s>\n<s>Bolesti krvi i bolesti krvotvornih organa i poremećaji imuniteta Bolesti žlezda sa unutrašnjim lučenjem, ishrane i metabolizma Duševni poremećaji i poremećaji ponašanja Bolesti nervnog sistema</s>\n<s>XVI.</s><s>Određena stanja nastala u perinatalnom periodu XVII.</s><s>Urođene malformacije, deformacije i hromozomske nenormalnosti XVIII.</s><s>Simptomi, znaci i patološki klinički i laboratorijski nalazi, neklasifikovani na drugom mestu</s>\n<s>Astma, respiratorne alergije i bolesti respiratornog sistema se, prema mišljenju ispitanika, nalaze u dve kategorije: Bolesti žlezda sa unutrašnjim lučenjem, ishrane i metabolizma (1 ispitanik ili 4%) i u kategoriji Bolesti sistema za disanje (svih 50 ispitanika ili 100%).</s><s>Po jedan učesnik je stavio ove bolesti i u kategoriju Određena stanja nastala u perinatalnom periodu, Povrede, trovanja i ostale posledice spoljašnjih uzroka i kategoriju Spoljašnji uzroci obolevanja i umiranja.</s><s>Kod malignih oboljenja se 48 ispitanika (96%) opredelilo za kategoriju tumora (II), četvoro (8%) za kategoriju Bolesti kože i bolesti potkožnog tkiva, po troje za kategorije Urođene malformacije, deformacije i hromozomske nenormalnosti i Simptomi, znaci i patološki klinički i laboratorijski nalazi, neklasifikovani na drugom mestu.</s><s>Distribucija ostalih nije statistički značajna.</s><s>Jedan ispitanik smatra da maligna oboljenja pripadaju grupi Bolesti krvi i bolesti krvotvornih organa i poremećaji imuniteta; još po jedan da pripadaju grupama Simptomi, znaci i patološki klinički i laboratorijski nalazi, neklasifikovani na drugom mestu, Povrede, trovanja i ostale posledice spoljašnjih uzroka i Spoljašnji uzroci obolevanja i umiranja.</s>\n<s>Bolesti krvnih sudova, po mišljenu ispitanika, pripadaju kategoriji bolesti sistema krvotoka (44 ispitanika ili 88%).</s><s>Sedam ispitanika (14%) ih je svrstalo u kategoriju Bolesti krvi i bolesti krvotvornih organa i poremećaji imuniteta.</s><s>Dvoje ispitanika se opredelilo za kategoriju Bolesti žlezda sa unutrašnjim lučenjem, ishrane i metabolizma, a po jedan za kategorije XVII, XVIII, XIX i XX.</s>\n<s>Kod ishrane i bolesti izazvanih hranom, 45 ispitanika (90%) je odabralo kategoriju Bolesti sistema za varenje, a njih 13 (26%) kategoriju Bolesti žlezda sa unutrašnjim lučenjem, ishrane i metabolizma.</s><s>Dva ispitanika (4%) su se odlučili za kategoriju Trudnoća, rađanje i babinje, dok je po jedan ispitanik odabrao kategorije XVI do XX, redom.</s><s>Bolesti i smrtnost zavisne od toplotnog udara po stavovima ispitanika, pripadaju Kategoriji X – 10 ispitanika (20%), kategoriji XI – 8 ispitanika (16%), kategoriji XIII – i Kod poremećaja mentalnog zdravlja i poremećaja izazvanih stresom, najviše odabralo kategoriju XX.</s><s>Sledi 5 ispitanika (10%) sa kategorijom III, i po jedan u kategorijama U grupi neuroloških poremećaja odabir kategorija je bio: 15 (30%) za II; 5 (10%) za kategoriju V; 34 (68%) za kategoriju VI; dva ispitanika za kategoriju VII; jedan ispitanik za kategoriju XVIII i jedan za kategoriju XX.</s><s>Kod vektorskih bolesti i zoonoze, 46 učesnika (92%) svrstava ih u kategoriju I, 4 učesnika (8%) u kategoriju IV, dvoje učesnika (4%) u kategoriju XI; troje (6%) u kategoriju XX; jedan učesnik u kategoriju XVIII.</s>\n<s>Za bolesti koje se prenose vodom, opredeljenje je bilo najviše za I kategoriju, 31 učesnik (62%).</s><s>Sledi kategorija XI sa 17 ispitanika (34%), po dvoje za kategorije XIX i XX, te jedan za kategoriju III.</s>\n<s>Kategorija XVI – 1 ispitanik, odnosno 2% Kategorija XVIII – 1 ispitanik, odnosno 2% Kategorija XIX – 4 ispitanika, odnosno 8% Kategorija XX – 32 ispitanika, odnosno 64% Od učesnika u ispitivanju se tražilo da odrede kojoj kategoriji bolesti pripadaju određene grupe bolesti prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema.</s><s>Rezultati su tekstalno opisani pod potpoglavljem Određivanje kategorije bolesti.</s><s>Na sledećoj stranici je Tabela 3. koja prikazuje iste vrednosti u brojkama.</s><s>Prva i druga kolona označavaju redni broj i naziv bolesti.</s>\n<s>Prvi vodoravni red sadrži rimske brojeve kojima se u međunarodnoj klasifikaciji označavaju grupe bolesti (nabrojane u potpoglavlju Određivanje kategorije bolesti).</s><s>Svi ostali redovi sadrže broj ispitanika koji je bolesti svrstao u kategorije, kao i procenat ispitanika koji su se odlučili za kategorije.</s>\n<s>Bolesti koje su ispitanici kategorisali prema međunarodnoj klasifikaciji, podeljene su u deset grupa.</s><s>Međunarodna klasifikacija se sastoji od 20 kategorija.</s><s>Ispitanici su mogli da odaberu više od jedne kategorije za istu grupu bolesti.</s><s>Otuda je ukupno opredeljenje moglo da iznosi više od 50, koliki je broj ispitanika, ili više od 100%.</s><s>8. Diskusija</s>\n<s>Integracija klimatskih promena i njihovog uticaja na zdravlje je neophodna da bi se znanje, veštine i uvidi iz kliničke prakse ugradili, ne samo u nastavne programe, već i u praksu, istraživanje i politiku društva.</s><s>Rezultat bi bila vodeća uloga medicinskih sestara u praktičnom olakšavanju, adaptaciji i izgradnji otpornosti na klimatske promene.</s><s>Ekološki okvir je dragocen u svetlu kulturnih, ekonomskih, političkih međusobnih delovanja, kao i kod životne sredine, na ljudsko zdravlje i zdravlje planete.</s><s>Analiza upitnika je pokazala da su medicinske sestre i tehničari svesni da klimatske promene postoje i da predstavljaju opasnost ne samo za zdravlje ljudi već i za sam opstanak.</s><s>U anketi je učestvovalo 50 medicinskih sestara i tehničara sa solidnim radnim iskustvom, a sa pozicija gde su u stalnom direktnom kontaktu sa pacijentima.</s><s>Svi učesnici imaju srednje ili visoko obrazovanje, a najviše ih radi u bolnicama.</s><s>Preko tri četvrtine ispitanika ima saznanja o klimatskim promenama, a posebno je značajno da znaju da su klimatske promene uzrokovane uglavnom emisijama CO2 u atmosferu.</s><s>Dodatno, većina ispitanika je svesno da klimatske promene utiču na njihov svakodnevni život, mada malo više od polovine njih smatra da utiču i na njihov posao.</s><s>Ova kontradiktornost pokazuje da treba dodatno obrazovati medicinske sestre i tehničare u smislu broja pacijenata koji im se javljaju zbog direktnih posledica bolesti izazvanih klimatskim promenama.</s><s>U sve tri studije opisane u 5.3. se, takođe, ustanovila dosta visoka svest o klimatskim promenama kod medicinskih sestara.</s><s>Američka studija opisana u 5.3.104 je u svom istraživanju imala i pitanje o političkim sklonostima ispitanika i po tom osnovu ih je podelila u konzervativne, liberalne i umerene.</s><s>Gledište medicinskih sestara na stav da “se približavamo granici broja ljudi koje planeta može da izdrži”, su kod konzervativnih izazvale neslaganje.</s><s>Isto tako, stav “zemlja ima dovoljno prirodnih resursa, samo treba da naučimo da ih razvijamo” je izazvao neslaganje liberala.</s><s>Za potrebe naše studije, kao ni ostalih pomenutih, političke sklonosti nisu razmatrane, a zaključci koji se iz njih mogu izvući, nisu ni bitni za temu.</s><s>104Polivka B. Et al, Public health nurses´knowledge and attitudes regarding climate change (2012)Izvor: https://ehp.niehs.nih.gov/doi/full/10.1289/ehp.1104025 Gotovo svi učesnici u anketi misle da klimatske promene utiču na zdravlje ljudi i razvoj bolesti.</s><s>Ovo je u skladu sa odgovorima datim u prethodnim pitanjima, međutim, u nesrazmeri sa sigurnošću koju imaju u vezi povezanosti klimatskih promena, održivog razvoja i zdravstvenih usluga.</s><s>Ova tvrdnja se ogleda u stepenu sigurnosti kada se radi o pomoći zdravstvenih usluga u smanjenju uticaja klimatskih promena.</s><s>Manje od polovine ispitanika smatra da mogućnost pomoći postoji, a isto toliko njih nije sigurno.</s><s>Ovo ukazuje da nema dubokog uvida u problem, što se može ispraviti u obukama uz rad.</s><s>Naš upitnik nije sadržao pitanja o osećaju lične odgovornosti, a švedski jeste, ali se ipak mogu naći slični stavovi sa našim pitanjima o bitnosti klimatskih promena vezanih za određene bolesti.</s><s>Posebno je zanimljivo koji su izvori sticanja znanja o klimatskim promenama.</s><s>Najveći broj navodi medije kao izvor saznanja, a manje od petine ispitanika navodi školu kao izvor znanja za ovu problematiku.</s><s>Izloženost uticaju medija je sve veća u celom svetu pa i kod nas.</s><s>U tom smislu, mediji mogu da se iskoriste u još većem stepenu kao mesta za popularizaciju nauke.</s><s>Ipak, treba naglasiti oprez u tom domenu jer smo, na primer, u vreme pandemije februar 2020. pa nadalje, bili svedoci mnoštva pogrešnih informacija, teorija zavere, lažnih optužbi i slično.</s><s>Transfer znanja preko kolega i prijatelja je uobičajen, ali bez dublje analize ne daje specifične pokazatelje zbog faktora okruženja (isti ili sličan nivo obrazovanja, dostupnost istih ili sličnih medija, sličan stil života, problem „vođe“ u grupi koji nameće određene stavove i tako dalje).</s>\n<s>Na pitanja o želji za više znanja, gotovo svi ispitanici su odgovorili potvrdno.</s><s>Ovo se može tumačiti višestruko.</s><s>Recimo, postoji svest da su klimatske promene ovde i da imaju štetan uticaj.</s><s>Koliki je stepen tog uticaja, šta možemo da učinimo u borbi protiv tog uticaja, kako možemo da ga olakšamo za sebe, svoje porodice, prijatelje i pacijente, zahteva novo znanje koje ispitanici žele da steknu.</s><s>Slični su rezultati kod ostale tri studije koje smo poredili.105</s>\n<s>Sličan je stav o neophodnosti sticanja znanja.</s><s>Samo jedna desetina ispitanika ne vidi tu neophodnost.</s><s>Ostali imaju viziju sudbine sveta ukoliko ne znamo više.</s><s>105Polivka Barbara J., Chaudry Rosemary V., and Mac Crawford John (2012): Public Health Nurses’ Knowledge and Attitudes Regarding Climate Change; Izvor: https://ehp.niehs.nih.gov/doi/full/10.1289/ehp.1104025 Anna Anaker, Maria Nilsson, AsaHolmner& Marie (2015): Elf ORIGINAL RESEARCH: EMPIRICAL RESEARCH – QUALITATIVE Nurses’ perceptions of climate and environmental issues: a qualitative study Izvor: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1111/jan.12655 Juan Xiao,, Wei Fan, Yang Deng, Shaolan Li, Ping Yan (2016): Nurses' knowledge and attitudes regarding potential impacts of climate change on public health in central of China Izvor:https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S235201321630059X Što se tiče načina koji su najbolji za sticanje znanja o klimatskim promenama i globalnom zagrevanju, distribucija odgovora je raznovrsna i razlikuje se od dosad uočenih izvora znanja.</s><s>Skoro polovina ispitanika smatra da je najbolje mesto škola, a relativno sličan broj misli da su to medicinski i naučni časopisi ili mediji.</s><s>Ovakvim odgovorima se iznova naglašava sadržaj nastavnih programa u školama i značajna uloga medija u cilju obaveštavanja široke javnosti o klimatskim promenama i globalnom zagrevanju.</s><s>Zanimljivo je da je u kineskoj studiji autora Juana Ksiaoa, Wei Fana, Janga Denga, Šaolana Lija i Pinga Jana106, najveći broj sestara želeo da stiče dalja znanja preko socijalnih mreža i medija, a veoma malo njih kroz formalne oblike obrazovanja.</s><s>Pri analizi stava o bitnosti klimatskih promena u nastajanju bolesti, gotovo svi ispitanici daju visok stepen bitnosti kao svoj odgovor.</s><s>Međutim, kod malignih oboljenja ne postoji isti stepen svesti.</s><s>Na primer, melanom, kao što kaže statistika SZO, se trenutno javlja kao non-melanoma rak kože kod dva do tri miliona ljudi, a 132.000 melanom raka kože se javlja u svetu svake godine107, što je, između ostalog, rezultat povećanog UV zračenja.</s><s>Naši ispitanici nisu sasvim prepoznali uzročno posledičnu vezu.</s><s>Svest o bitnosti bolesti krvnih sudova postoji i relativno je ujednačena, a još je ujednačenija svest o bitnosti bolesti izazvanih ishranom i hranom.</s><s>Kod bolesti izazvanih toplotom polovina ispitanika im pridaje najveći stepen bitnosti.</s><s>Kod mentalnih, neuroloških i vektor prenosivih bolesti i zoonoza, takođe, postoji visoka svest o bitnosti.</s><s>Više od polovine ispitanika najviši stepen bitnosti daje bolestima koje se prenose vodom i bolestima i smrtnostima zavisnih od vremenskih uslova.</s><s>Rezultati ankete ukazuju da je potrebno da se u nastavne programe relevantnih obrazovnih ustanova uključe klimatske promene i njihov uticaj na zdravlje u mnogo većem stepenu od postojećeg.</s><s>U Republici Srbiji postoji 53 srednje škole u oblasti zdravstva i socijalne zaštite108, 13 viših medicinski škola109, dve visoke strukovne škole u oblasti 106Juan Xiao,, Wei Fan, YangDeng, Shaolan Li, Ping Yan (2016):Nurses' knowledge and attitudes regarding potential impacts of climate change on public health in central of Chinahttps: Izvor://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S235201321630059X , pristupljeno 26.7.20. 107Izvor:https://www.who.int/news-room/q-a-detail/ultraviolet-(uv)-radiation-and-skin-cancer, WHO: Ultraviolet (UV) radiation and skin cancer (2017), pristupljeno 26/7/20 108 Izvor: https://publikacije.stat.gov.rs/G2020/Pdf/G20201159.pdf, pristupljeno 27.7.20. 109Izvor:http://publikacije.stat.gov.rs/G2001/Pdf/G20017396.pdf, pristupljeno 26.7.20. zdravstva pri državnim univerzitetima i nekolicina privatnih, te osnovne studije na Medicinskim fakultetima u Beogradu i Novom Sadu, kao i fakultet u Valjevu.110 Dodatno, rezultati ankete pokazuju da uloga medija može da bude značajno veća i da doprinese boljem razumevanju, ne samo osoblja iz zdravstvenog sektora, već i najšire javnosti o značaju klimatskih promena i globalnog zagrevanja u izazivanju bolesti, uz dužan oprez o validnosti podataka koji se iznose.</s>\n<s>Pošto se anketa odnosila na zaposlene u zdravstvenom sektoru Republike Srbije, ona nije obuhvatala ostala pitanja klimatskih promena.</s><s>Na primer, NASA procenjuje111 da će, zbog klimatskih promena, temperature nastaviti da rastu, da će se produžiti sezone bez mraza kao i sezone rasta useva.</s><s>Oni tvrde i da će doći do promena u šemama padavina, sa više suša i toplotnih talasa.</s><s>NASA smatra da će uragani biti jači i intenzivniji te da će porast nivoa mora iznositi 2,4 metra do 2100. godine u odnosu na sadašnji trenutak.</s><s>Očekuje se čak i nestanak leda na Arktičkom moru do polovine ovog veka.</s><s>Tu su i druge promene kao što je zagađenje zemljišta, zagađenje vode, sve veći broj bolesti i slično.</s><s>U zaključcima tri opisane studije iz SAD, Švedske i Kine, potvrđuje se potreba za daljim obrazovanjem medicinskih sestara i tehničara na temu klimatskih promena i globalnog zagrevanja te reakcije zdravstvenog sektora.</s><s>110Ibid</s>\n<s>Već su duže vreme očigledni neki negativni uticaji na zdravlje, izazvani klimatskim promenama.</s><s>Međutim, sa svakim stepenom umanjenja emisija CO2 ili smanjenja temperatura, oni se mogu izbeći i na taj način se mogu sačuvati životi.</s><s>Da bi se zajednice pripremile za lečenje i olakšanje negativnih uticaja, pre svega, njihovi zdravstveni sektori treba da budu pripremljeni.</s>\n<s>Svakako da rad na javnom zdravlju ne uključuje samo medicinu – lečenje u ambulantama, klinikama, bolnicama ili od kuće.</s><s>Nadgledanje kvaliteta vazduha, čistoće vode ili zagađenosti zemljišta je podjednako važno.</s><s>Ipak, u samim bolestima, na radu u njihovoj prevenciji, suštinski je rad zdravstvenog osoblja, naročito medicinskih sestara.</s><s>Da bi medicinske sestre mogle da ostvare ovaj cilj uz svoje redovne dužnosti, neophodno je da se njima pruži prvenstveno znanje o klimatskim promenama.</s><s>Istraživanje koje je obuhvatilo 50 medicinskih sestara pokazalo je da one imaju određeno znanje o klimatskim promenama, koje nije dovoljno.</s><s>Pored toga, njihovo znanje je donekle ograničeno na svakodnevni život i opšte javno zdravlje.</s><s>Potrebno je da im se pruži dodatno znanje o tome kako klimatske promene utiču na njihov rad, a posebno, kako njihov rad može da utiče na klimatske promene.</s>\n<s>Drugi rezultat istraživanja na koji treba obratiti pažnju je izvor dobijanjainformacijaznanja o klimatskim promenama iglobalnomzagrevanju, gde sestre daju poseban značaj saznanjima iz medija, ali i prepoznaju značaj znanja iz škole.</s><s>Najznačajniji rezultat je da medicinske sestre imaju želju i volju da nauče više o klimatskim promenama i njihovom uticaju na zdravlje.</s><s>Ovo će imati veliki značaj pošto će sestre moći sa boljim znanjem i svešću da rade sa pacijentima u bolnicama.</s>\n<s>Takođe, novim znanjima se širi i sfera uticaja medicinskih sestara sa pojedinačnog pacijenta ili porodice na nivo lokalne zajednice i šire državne i svetske zajednice.</s><s>Ukoliko sestre znaju više o ekološkim modelima, to će se više koncentričnim krugovima prenositi njihov uticaj.</s><s>Naime, transfer znanja se ne dešava samo u akademskim ili naučnim krugovima.</s><s>Prenos znanja je u porodici, u okolini, na društvenim mrežama, u ličnim kontaktima sa prijateljima i tako dalje.</s><s>Svaki učesnik prenosi znanje dalje stvarajući koncentrične krugove.</s><s>Nastavni programi za srednje i visoke medicinske škole, stoga, treba da uključuju saznanja iz ekologije i klimatskih promena na teritoriji Republike Srbije.</s><s>Ekocentrični pristup oslanja se na postojeći sistem zdravstvene brige i nege, ali treba da se poveže i sa celokupnim prirodnim okruženjem čime se pruža podrška ukupnom zdravlju, održivosti sistema i opšteg blagostanja.</s>\n<s>Dalje, buduća istraživanja u ovoj oblasti mogla bi da se odnose na problematiku zaraznih bolesti izazvanih klimatskim promenama, naročito zbog njihovog sve većeg porasta.</s><s>Istraživanje bi moglo da bude urađeno po uzoru na samo istraživanje iz ovog rada, gde bi se videlo sveopšte znanje učesnika istraživanja o toj temi.</s><s>Imajući u vidu sve gorenavedeno, dobar način za unapređenje znanja kako medicinskih sestara tako i zaposlenih u zdravstvenom sektoru uopšte, bio bi uvođenje različitih obuka ali na stimulativan način, kroz razne sisteme nagrađivanja.</s>\n<s>LITERATURA health: a systematic descriptive review.</s><s>Frontiers in psychiatry, 11. and importance for public health policy.</s><s>Preventive medicine, 49(4), 280-282. and importance for public health policy.</s><s>Preventive medicine, 49(4), 280-282. educational use of Facebook in higher environmental education.</s><s>ICICTE 2012 proceedings, 355-362.</s>\n<s>Pristupljeno sa https://d2ouvy59p0dg6k.cloudfront.net/downloads/cva_srbija_srpski.pdf 12.</s><s>Gradski zavod za javno zdravlje Beograd (2018).</s><s>Pokazatelji kvaliteta rada zdravstveni ustanova u Beogradu koje obavljaju zdravstvenu delatnost na više nivoa.</s>\n<s>13.</s><s>Gradski zavod za javno zdravlje Beograd (2020).</s><s>Pristupljeno sa https://www.zdravlje.org.rs/index.php/savetovaliste/zoonoze 14.</s><s>Gradski zavod za javno zdravlje Beograd (2020).</s><s>Visoke temperature – kako se zaštititi.</s><s>Pristupljeno sa https://www.zdravlje.org.rs/index.php/lat/aktuelne-vesti/777visoke-temperature-kako-se-zastititi</s>\n<s>15. http://publikacije.stat.gov.rs/G2001/Pdf/G20017396.pdf, pristupljeno 26.7.20. 16.</s><s>Indikatori dobrog zdravlja i blagostanja (2020), pristupljeno sa http://sdg.indikatori.rs/area/good-health-and-well-being/ 17.</s><s>Injury Facts, Weather related deaths and injuries; brief (2019), pristupljeno sa https://injuryfacts.nsc.org/home-and-community/safety-topics/weather-related-deathsand-injuries/</s>\n<s>19.</s><s>Institut za javno zdravlje Kragujevac, Bolesti koje se prenose hranom, pristupljeno sa http://www.izjzkg.rs/centri/centar-za-promociju-zdravlja/184-bolesti-koje-se-prenosehranom</s>\n<s>20.</s><s>Institut za javno zdravlje Kragujevac, Centar za higijenu i humanu ekologiju; pristupljeno sa http://www.izjzkg.rs/centri/centar-za-higijenu-i-humanu-ekologiju 21.</s><s>International Classification of Diseases, ninth revision.</s><s>Basic Tabulation List with Alphabetical Index, pristupljeno sa</s>\n<s>0i%20komarci.pdf http://www.politika.rs/scc/clanak/445714/%D0%9A%D0%BB%D0%B8%D0%BC% 31.</s><s>Ministarstvo zaštite životne sredine (2020) Zaštita životne sredine.</s><s>Pristupljeno sa https://www.ekologija.gov.rs/dokumenti/</s>\n<s>39.</s><s>Republika Srbija, Ministarstvo zaštite životne sredine: Izveštaj o javnoj raspravi o Nacrtu zakona o klimatskim promenama (2018), pristupljeno sa https://www.ekologija.gov.rs/izvestaj-o-javnoj-raspravi-o-nacrtu-zakona-oklimatskim-promenama/</s>\n<s>49.</s><s>TARA MD (2015).</s><s>ASTMA - Šta je astma, koji su simptomi, dijagnostika i terapija.</s><s>Pristupljeno sa http://www.pulmologija.rs/astma-dijagnoza-simptoma-astme-i-lecenje/ 50.</s><s>Tara MD, Astma, pristupljeno sa http://www.pulmologija.rs/astma-dijagnozasimptoma-astme-i-lecenje/</s>"}
{"dc.title": "Motivacija zaposlenih u lokalnoj samoupravi", "dc.creator": "Milenković, Suzana", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "motivacija;motivacioni činioci;ljudski resursi;lokalna samouprava;motivation;motivational factors;human resources;local self-government;info:eu-repo/classification/udc/352:331.101.3", "id": "rulj_74984", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=140271&dn=", "text": "<s>Ja, dole potpisana SUZANA MILENKOVIĆ, studentkinja master akademskih, odnosno magistarskih zajedničkih studija MENADŽMENT U UPRAVI, broj indeksa 2018/4709 sam autor master rada MOTIVACIJA ZAPOSLENIH U LOKALNOJ SAMOUPRAVI Svojim potpisom potvrđujem da:</s>\n<s>• sam dostavila master rad koji je isključivo rezultat mog istraživačkog rada; • sam se trudila da poštujem radove i ideje drugih autora čija sam dela koristila u radu i da sam ih citirala u skladu sa zajedničkim Uputstvom oba fakulteta i Zakonom o autorskom i srodnim pravima obe zemlje;</s>\n<s>• sam se trudila da sve radove i ideje drugih autora koji se kao pisani izvori nalaze kao prilog mog master, odnosno magistarskog rada navedem u skladu sa zajedničkim Uputstvom oba fakulteta poštujući njihova autorska i srodna prava; • sam dobila dozvole za korišćenje dela koja su unesena u moj rad u dozvoljenom obimu i obliku i da sam ih jasno naznačila u svom master, odnosno magistarskom radu; • sam svesna da predstavljanja tudjih dela i ideja kao svojih predstavlja delo kažnjivo po nacionalnom zakonodavstvu (Zakon o autorskom i srodnim pravima, Krivični zakon), kao i da su kažnjivi prema pravilima oba Univerziteta; • sam svesna da će odluka o dokazanom plagijatstvu imati uticaj na moj status na Fakultetu i sam master, odnosno magistarski rad;</s>\n<s>• elektronska verzija master, odnosno magistarskog rada je identična štampanoj verziji i pristajem na objavljivanje na sajtu fakulteta, zbirci radova studenta ili da se unese u bazu radova studenata koja će biti dostupna u bibiliotekama oba fakulteta.</s><s>Master, odnosno magistarski rad lektorisao/la je Potpis autora</s>\n<s>Nakon što se država blagostanja pokazala kao previše skupa, a njene usluge kao nedovoljno efikasne i neekonomične, sprovedene su reforme koje su dovele do nastanka preduzetničkog modela u upravljanju javnim poslovima.</s><s>Nova preduzetnička uloga lokalne samouprave ogleda se u stvaranju parterskih odnosa između centralne i lokalne vlasti, uvođenju javno privatnih partnerstva, kao i povećanju učešće građana u usvajanju i sprovođenju javnih politika.</s><s>Da bi lokalna samouprava mogla da odgovori na izazove savremenog okruženja neophodno je da obezbedi stručan kadar koji će da unapredi kvalitet upravnih usluga.</s><s>U ovom procesu ključno mesto imaju zaposleni i njihova spremnost da budu efikasni i obezbede kvalitetan rad uprave.</s><s>Jedan od preduslova za produktivan rad zaposlenih jeste i da oni budu adekvatno motivisani.</s><s>Predmet master rada je određivanje glavnih motivatora koji doprinose povećanju produktivnosti zaposlenih u lokalnoj samoupravi.</s><s>U tom cilju sprovedena je anketa u opštinama Ivanjica, Kosjerić i Ćuprija.</s><s>Rezultati su pokazali da većina zaposlenih nije motivisana na radnom mestu, a novac se izdvojio kao najznačajniji motivacioni činilac za zaposlene.</s><s>U cilju povećanja motivacije zaposlenih trebalo bi uspostaviti veze između indivudalnih uspeha pojedinaca i materijalnih ili nematerijalnih nagrada u zavisnosti od potreba zaposlenih.</s><s>Pošto su zakonom regulisane stimulacije isključivo u vidu materijalne nadoknade, nadređeni bi trebalo zbog finansijskih ograničenje i različitih potreba zaposlenih da se preusmeri i na nematerijalne motivatore.</s><s>Procena uspeha zaposlenih vršila bi se na osnovu redovnog ocenjivanja, koje bi trebalo da oslikava stvarne rezultate i pruži osnovu za pravedno motivisanje zaposlenih.</s>\n<s>IIII LJUDSKI RESURSI U LOKALNOJ SAMOUPRAVI 4.1 Pojam i karakteristike ljudskih resursa 4.2 Aktivnosti menadžmenta ljudskih resursa Analiza poslova i radnih zadataka</s>\n<s>Slika 10: Model upravljanja ljudskim resursima Tabela 2: Struktura ispitanika prema starosti Tabela 3: Struktura ispitanika prema stručnoj spremi Tabela 4: Povezanost zadovoljstva i motivisanosti Tabela 7: Povezanost nivoa obrazovanja i motivisanosti Grafikon 2: Stavovi ispitanika o zaradi</s>\n<s>Grafikon 4: Stavovi ispitanika o tome koliko nadređeni vodi računa o motivaciji Grafikon 7: Stavovi ispitanika o stručnom usavršavanju Grafikon 9: Stavovi ispitanika o glavnim motivatorima I UVOD</s>\n<s>Lokalna samouprava predstavlja skup institucija i prvi nivo organizovanja vlasti, koji omogućava građanima da odlučuju o životu i razvoju lokalne zajednice, i zadovolje svoje potrebe kroz sistem usluga koje lokalna samouprava pruža1.</s><s>Primena novog javnog menadžmenta, u cilju pružanja kvalitetnijih usluga građanima, podrazumeva da se lokalnom samoupravom upravlja kao uspešnim preduzećem, a to u velikoj meri zavisi od najbitnijih resursa organizacije – ljudi.</s><s>Ljudi su nosioci ideja, oni svojim znanjima i sposobnostima doprinose uspehu organizacije i zato se smatraju njenom najvrednijom imovinom.</s>\n<s>„Ljudski resursi jedne organizacije su sveukupna znanja, veštine, sposobnosti, motivacija, posvećenost radu, odanost, i kreativna mogućnost kojom ta organizacija raspolaže i može ih angažovati na ostvarenju svoje vizije, misije, politike i strateških ciljeva, kao i na unapređenju poslovanja i kvaliteta usluga za svoje korisnike-građane.</s><s>“2 Opštine koje teže napretku svesne su da preduslov za uspešno upravljanje podrazumeva sprovođenja svih funkcija menadžmenta ljudskih resursa.</s><s>Jedna od ključnih funkcija menadžmenta ljudskih resursa je motivacija.</s><s>Motivacija je proces kojim se aktivira i usmerava, ponašanje pojedinaca ka ostvarenju ciljeva, koji su postavljeni od strane organizacije.3 Ona je kategorija na koju je moguće uticati pa je na menadžerima da utvrde šta je to što zaposlene pokreće da pruže svoj maksimum u radu i ostvare postavljene organizacione ciljeve.</s><s>Samo adekvatno motivisani zaposleni mogu da pruže kvalitetne usluge građanima i doprinesu razvoju lokalne samouprave.</s><s>Njihova motivisanost postiže se primenom materijalnih ili nematerijalnih strategija, u zavisnosti od potreba zaposlenih.</s><s>Izbor strategije nije jednostavan jer svaki čovek u organizaciji ima svoje potrebe, a one nisu zajedničke za sve, pa gotova uputstva za upravljanje motivacijom ne postoje.</s><s>1.1 Cilj i predmet rada</s>\n<s>Cilj rada je da se utvrdi koliko su motivisani zaposleni u lokalnim samoupravama i da li su zaposleni više motivisani materijalnim ili nematerijalnim motivatorima.</s><s>1 Milivojević S., Renesansa lokalne vlasti, Beograd, 2012.,str.27 2 Stanković M., Stević I.,Pilipović.,Uspostavljanje funkcije upravljanja ljudskim resursima u lokalnoj samoupravi, http://www.skgo.org/publications/download/438 (05.02.2019.) 3 Milivojević T.,Motivacija za rad, Beograd, 2009.,str.69 Predmet rada je određivanje glavnih motivatora koji bi doprineli povećanju produktivnosti zaposlenih u lokalnoj samoupravi.</s><s>U istraživanju su ispitivani stavovi zaposlenih o zaradi, napredovanju, nagrađivanju, stručnom usavršavanju i interpersonalnim odnosima i njihovom uticaju na motivaciju.</s><s>Analiza stavova ispitanika doprineće jasnijem uočavanju karaktreristika motivacije zaposlenih u određenim lokalnim samoupravama, što može poslužiti i kao smernica za poboljšanje stanja.</s><s>1.2 Hipoteze rada</s>\n<s>Opšta hipoteza: Motivacija zaposlenih u lokalnoj samoupravi više zavisi od finansijskih motivatora nego od priznanja ili pohvale za ostvareni rezultat.</s>\n<s>U radu se koriste sledeće naučne metode: metoda analize i sinteze, deskriptivna metoda, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda klasifikacije, statistička metoda i ispitivanje tehnikom ankete.</s>\n<s>Kao instrument instraživanja korišćen je anketni upitnik.</s><s>Istraživanje je sprovedeno među zaposlenima u opštinama Ivanjica, Kosjerić i Ćuprija.</s><s>Anketirano je 45 ispitanika, u periodu od 05.12.2014. do 19.12.2014.</s><s>Anketa je zatvorenog tipa i sadrži 21. pitanje grupisano u šest kategorija: nagrađivanje, napredovanje, stručno usavršavanje, komunikacija, interpersonalni odnosi, odnos sa nadređenim.</s><s>Analiza i obrada podataka urađena je u program SPSS.</s><s>Korišćena je deskriptivna statistika i χ2 (HI-kvadrat ) test nezavisnosti.</s><s>1.4 Sadržaj rada</s>\n<s>Rad se sastoji iz šest delova.</s><s>U prvom delu rada predstavljen je cilj, hipoteze i metode.</s><s>U drugom delu rada definiše se lokalna samouprava, njene nadležnosti i razvoj u Srbiji.</s><s>Treći deo rada posvećen je definisanju i karakteristikama ljudskih resursa, ali i kreiranju pravnog i institucionalnog okvira kao preduslova za uvođenje menadžmenta ljudskih resursa u lokalnoj samoupravi.</s><s>U četvrtom delu rada prikazana je analiza motivacionih teorija i činioca motivacije.</s><s>U petom delu rada, na osnovu podataka dobijenih anketiranjem zaposlenih u opštinama Ivanjica, Kosjerić i Ćuprija, izneti su glavni motivacioni faktori koji doprinose da zaposleni pružaju kvalitetnije usluge građanima.</s><s>U zaključku će se na osnovu analize dobijenih podataka ukazuje na stanje u lokalnim samoupravama i daju predlozi za njegovo unapređenje.</s><s>Prilog je upitnik pripremljen za sprovođenje istraživanja.</s>\n<s>2.1 Pojam motivacije za rad, njena uloga i značaj Svako ljudsko ponašanje je motivisano, što znači da je uvek prisutan motiv koji nas pokreće da ostvarimo određeni cilj.</s><s>Mnogi autori u definisanju motiva ističu njihovu jasnu vezu sa ciljem, i smatraju da motiv i cilj ne mogu postojati jedno bez drugog. “Motiv najpre postavlja cilj kao projekciju, pa tek onda pokreće radnju i usmerava je ka projektovanom cilju.4” Kreč i Krafild motive objašnjavaju kao “potrebu ili želju udruženu sa namerom da se postigne odgovarajući cilj5”.</s><s>Maslov je istakao da sve naše svakodnevne želje imaju bar jedno zajedničko svojstvo, a to je da su one sredstva koja vode ka nekom cilju6.</s><s>Dok motive definišemo kao činioce koje aktivnost pokreću i usmeravaju, motivaciju možemo objasniti kao “zajednički pojam za sve unutrašnje faktore koji konsoliduju intelektualnu i fizičku energiju, iniciraju i organizuju individualne aktivnosti, usmeravaju ponašanje i određuju mu intezitet i trajanje”7.</s>\n<s>U procesu motivacije izdvajaju se sledeći elementi: 8 ➢ Pokretanje – podrazumeva prelazak sa neaktivnosti na određenu aktivnost, ➢ Smer – usmeravanje aktivnosti ka postavljenom cilju, ➢ Intezitet – podrazumeva nivo napora uloženih u ostvarivanje cilja, ➢ Istrajnost – da bi se cilj ostvario pojedinac mora biti odlučan u tome da sprovede svoje namere do kraja, odnosno dođe do postavljenog cilja.</s><s>Iz toga sledi da se motivacija može objasniti kao “proces pokretanja aktivnosti čoveka, usmeravanje njegove aktivnosti na određene objekte i regulisanje te aktivnosti radi postizanja određenih ciljeva.9” Ona se definiše i kao “stanje u kome smo iznutra pobuđeni nekim potrebama, porivima, težnjama i motivima, a usmereni ka postizanju nekog cilja.10” Iz izloženih definicija možemo izdvojiti tri 4 Jovanović Lj., Motiv i vinost, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, Pravni fakultet,1972, str.,68. http://www.prafak.ni.ac.rs/files/zbornik/sadrzaj/zbornici/z11/05z11.pdf 5 Jovanović Lj., op cit.,str.65.http://www.prafak.ni.ac.rs/files/zbornik/sadrzaj/zbornici/z11/05z11.pdf 6 Abraham M., Motivacija i ličnost, Nolit, Beograd,str.81. 7 Bahtijarević-Šiber,Menadžment ljudskih potencijala, Golden marketing, Zagreb, str.555. 8 Milivojević T.,Motivacija za rad,Beograd, 2009., str. 69. 9 Rot N.,Psihologija ličnosti, Zavod za udžbenike, Beograd , 2014.,str.91. 10 Nićin S., Noviji trendovi i programi motivacije zaposlenih, str.236. https://fbim.meste.org/FBIM_2_2014/4_23.pdf konstitutivna elementa bez kojih se ne bi mogao objasniti proces motivacije a to su: motiv, aktivnost Dok jedni autori tvrde da se ljudsko ponašanje može objasniti samo malim brojem fizioloških potreba, postoje i autori koji zastupaju instiktivističko shvatanje motivacije, prema kome se ljudski postupci mogu objasniti samo pomoću 18 vrsta instinkta.</s><s>Međutim, prema Rotu najprihvaćenije je ono shvatanje prema kome se pored urođenih motiva ljudsko ponašanje može objasniti i motivima koji nisu urođeni, već su formirani na osnovu ličnog iskustva.</s><s>11 Urođeni motivi su univerzalni i njihov broj je ograničen, a kao posebno važni za shvatanje ponašanja čoveka izdvajaju se: motiv gladi i žeđi, materinski i seksualni motiv.12 Drugu grupu motiva čine motivi koji nisu urođeni, već oni koji su stečeni u toku života pojedinca i među njima su posebno važni socijalni motivi.</s><s>Oni počivaju na psihološkim potrebama koje se mogu zadovoljiti u interakciji sa drugim ljudima.</s><s>Ponašanje pojedinca može biti podstaknuto jednim ili više motiva, a prioritet će da ima onaj motiv koji je u određenom trenutku važniji za njega.</s>\n<s>Saznanja o mogućnostima uticaja na ponašanje čoveka jedan je od ključnih razloga zbog kojih se javlja zainteresovanost za motivaciju na radu.</s><s>Šuković ističe da se kroz upoznavanje ličnosti nekog čoveka mogu pretpostaviti uzroci, sadržaji, kao i tok njegovog ponašanja13.</s><s>Sa pojavom industrijske proizvodnje, rukovodioce je pre svega zanimalo kako da aktiviraju i usmere potencijal radnika ka ciljevima organizacije, odnosno da motivišu svoje zaposlene da budu produktivniji.</s><s>U savremenom okruženju, ljudi se ne sagledavaju kao trošak, već kao najvredniji resurs organizacije, koji direktno utiče na rezultate poslovanja.</s>\n<s>Motivacija za rad se definiše kao “sistem metoda, postupaka i radnji kojim se podstiče, usmerava, i pojačava određeno ponašanje radnika, u procesu rada u cilju ostvarivanja povoljnijih efekata“14.</s><s>Menadžeri motivaciju za rad vide kao „sposobnost da se iz prosečnog saradnika izvuče maksimum“15, što podrazumeva da cilj svake organizacije treba da bude izgradnja kvalitetnog motivacionog sistema kako bi zaposleni doprineli unapređenju usluga i razvoju organizacije.</s><s>Motivisani radnicu su spremniji na veće zalaganja u postizanju organizacijskih ciljeva, od onih koji 11 Rot N.,Psihologija ličnosti, Zavod za udžbenike, Beograd , 2014.,str.81. 13 Šuković F., Uvod u psihologiju rada:organizacija i socijalno interacijski odnosi u organizaciji udruženog rada, Beograd, 1981, str.195.</s>\n<s>14 Jovanović G., Božilović A.S., Motivacija i politika upravljanja ljudskim resursima, Univerzitet „Union-Nikola Tesla, Beograd, str.118. https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0040-2176/2017/0040-21761701117J.pdf 15 Vujić D., Motivacija za kvalitet,Beograd, 2004.,str.10. to nisu, pa se motivacija za rad određuje i kao „složen proces koji inicira i zadržava zaposlenog da radi na određenom cilju u nekoj organizaciji i predstavlja aktivnost da se osigura težnja zaposlenog ka definisanim ciljevima.</s><s>“16</s>\n<s>Prema tome, ciljevi motivacije za rad su17: 1) poboljšanje efikasnosti, efektivnosti, kreativnosti i kvaliteta rada, 2) humanizovanje uslova rada, odnosno poboljšanje radnog kvaliteta života.</s><s>Zaposleni svojim znanjima i sposobnostima doprinose ostvarenju organizacijskih ciljeva, a za uzvrat organizacija treba da im omogući da ostvare lične ciljeve, što se postiže primenom odgovarajućih motivacionih tehnika.</s><s>Pošto je utvrđeno da postoji veza između motivacije i kvaliteta rada zaposlenih, za menadžere motivacija predstavlja“centralnu oblast upravljanja u organizaciji, jer ima direktan uticaj na produktivnost, kvalitet usluga, rast, razvoj i opstanak organizacije” 18.</s><s>Iz toga sledi da je ona jedna od ključnih funkcija menadžmenta ljudskih resursa.</s><s>Slika 1: Aktivnosti menadžmenta ljudskih resursa Izvor: Milivojević T.,Motivacija za rad,Beograd, 2009., str. 27. 16 http://www.ftn.uns.ac.rs/ojs/index.php/zbornik/article/view/347 17Vujić D., Menadžment ljudskih resursa i kvalitet, Beograd, 2000.,str.197. 18 Jovanović G., Božilović A.S., Motivacija i politika upravljanja ljudskim resursima, Univerzitet „Union-Nikola Tesla, Beograd, str.124. https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0040-2176/2017/0040-21761701117J.pdf Planiranje</s>\n<s>Frederik Tejlor smatra se rodonačelnikom škole naučnog menadžmenta jer je prvi primenio naučnu metodologiju u upravljanju preduzećem.</s><s>Njegov cilj bio je da poveća produktivnost zaposlenih i da pronađe rešenje za društvene konflikte, pa se posebno zainteresovao za motivaciju na radu.</s><s>Tejlor je razlog za slabu produktivnost zaposlenih video u plaćanju radnika u vidu dnevnice ili po satu, a da se pri tome ne meri učinak, što znači da radnik može namerno da usporava rad i da za to bude plaćen.</s><s>Smatrao je da svaki proces treba razložiti na pojedinačne aktivnosti, i izračunati vreme koje je potrebno da se te aktivnosti izvrše na najbrži način.</s><s>Prema tome, njegova teorija naučnog menadžmenta počiva na dva principa19:</s>\n<s>1. Zarada mora biti proporcionalna učinku, 2. Napredovanje mora odgovarati nivou zalaganja radnika.</s><s>Prema njegovom mišljenju, nagrađivanje treba da se vrši po kvalitativnom i kvantitativnom učinku.</s><s>Pod nagrađivanjem podrazumeva se veća zarada, tako da Tejlor kao glavni stimulans nudi novac, smatrajući da je on dovoljan da podstakne radnike da budu produktivniji.</s><s>On novac posmatra kao „jedini i dovoljan razlog koji podstiče čoveka da stalno prevazilazi pređašnje rezultate.</s><s>“20 Administrativna uprava bila je zadužena za profesionalnu selekciju radnika koju su trebali da budu obučeni da mogu da odgovore na zahteve koji se pred njih stavljaju, a zaposleni koji to ne bi uspeli dobijali bi otkaz21.</s>\n<s>Primena Tejlorove naučne organizacije rada dovela je do pojave štrajkova i odsustvovanja sa posle.</s><s>On je bio svestan da novac nije dovoljan za povećanje produktivnost, već da je neophodno i uvođenje kontrole, nadzora, kao i sankcija za zaposlene.</s><s>Smatrao je da nadređeni treba da imaju prijateljski stav prema zaposlenima i da im pokazuju da brini o njima22.</s><s>Međutim, Tejlorova teorija naišla je na brojne kritike.</s><s>Neke od zamerki su to što naučna organizacija nije omogućila sistem nagrađivanja po učinku sa kojim bi radnici bili zadovoljni.</s><s>Potom, njegove metode se nisu mogle primeniti na neke složenije aktivnosti, već samo na jednostavne operacije.</s><s>19 Milivojević T., op cit str.33.</s>\n<s>Smatra se da je zanemario teoriju umora prilikom proračunavanja vremena rada i odmora, kao i važnost drugih motivatora u postizanju veće produktivnosti23.</s><s>Kao odgovor na teškoće koje su nastale sa Tejlorovom naučnom organizacijom rada, vršio se veliki broj istraživanja iz kojih je nastala škola humanih odnosa.</s><s>Iz škole humanih odnosa razvijaju se teorije motivacije kao dela psihologa i socijalnih psihologa.</s><s>One nastaju sa ciljem da se utiče na ponašanje čoveka, odnosno da se potencijal zaposlenih usmeri ka efikasnom ostvarivanju organizacijskih ciljeva24.</s><s>Da bi se uveo red u veliki broj radova i istraživanja na temu motivacije za rad, izvršena je klasifikacija teorija na:</s>\n<s>Svaki čovek teži da postigne i održi biološku i socijalnu ravnotežu, međutim kada se ta ravnoteža naruši, potrebe su ono što pokreće čoveka da je ponovo uspostavi.</s><s>One nisu samo fiziološke, već mogu biti i složenije.</s><s>Teorije potreba teže da objasne zašto se ljudi ponašaju na određeni način, i motivaciju definišu kao „proces pokretanja, usmeravanja i održavanja ljudskog ponašanja sa orjentacijom zadovoljenja određene potrebe. “25</s>\n<s>Abraham Maslov, kao tvorac humanističke orijentacije u psihologiji, uspostavio je teorijski model ljudskih potreba, i time prvi definisao motive koje pokreću ljude na određeno delovanje.</s><s>On motivaciju shvata kao jedan neprekidan proces, jer čovek tokom života neprestano teži da zadovolji svoje potrebe26.</s>\n<s>1) Fiziološke potrebe – podrazumevaju primarne biološke potrebe; 2) Potrebe za sigurnošću - odnose se na bezbednost i zaštitu; 3) Društvene potrebe - potrebe za pripadanjem zajednici ili nekoj grupi, za ljubavju; 4) Potrebe za samopoštovanjem - odnose se na ugled, status; 5) Potrebe samoaktuelizacije - podrazumevaju lična ostvaranja, razvoj.</s>\n<s>Izvor: Mihailović D.,Psihologija rada i organizacije, FON, Beograd, 2009, str. 267.</s><s>Fiziološke potrebe, koje se nalaze u osnovi piramide, smatraju se najvažnijim potrebama.</s><s>Ukoliko one nisu zadovoljene, sve druge potrebe koje se nalaze „iznad“ njih su potisnute.</s><s>Kada se egzistencijalne 27 Pfeifer S.,Menadžment, Ekonomski fakultet u Osijeku, 2012.,str.205. http://www.efos.unios.hr/menadzment/wpcontent/uploads/sites/205/2019/01/Interna-skripta-9.pdf POTREBE</s>\n<s>FIZIOLOŠKE POTREBE potrebe zadovolje onda one prestaju da budu motivišuće i ustupaju mesto sledećoj potrebi višeg reda, zatim se proces nastavlja do potrebe za samoaktuelizacijom, koja se nalazi na vrhu piramide.</s><s>Samoaktuelizacija podrazumeva da pojedinac može da ostvari svoj pun potencijal i oformi se kao stvaralačka ličnost.</s><s>28</s>\n<s>Kada bi se hijerarhijski model potreba primenio u nekoj organizaciji, to bi podrazumevalo da pojedinci koji nemaju dovoljna primanja za život, neće biti motivisani potrebom za sigurnošću ili drugom potrebom višeg reda, već će težiti da zadovolje elementarne potrebe.</s><s>Oni kojima zarada omogućava pristojan život, veću važnost će pridavati međuljudskim odnosima, poštovanju i aktuelizaciji svojih potencijala.</s>\n<s>Početkom sedamdestih godina prošlog veka, američki psiholog Klejton Alderfer, formulisao je ERG teoriju potreba.</s><s>U svojoj teoriji, on definiše tri grupe potreba29: 1) Egzistencijalne potrebe,</s>\n<s>Egzistencijalne potrebe koje je Alderfer definisao, odgovaraju fiziološkim potrebama i potrebama za sigurnošću koje je Maslov izneo u svojoj teoriji potreba.</s><s>Potrebe za povezivanjem i odnosima, odgovaraju društvenim potrebama i potrebama za poštovanjem, a potrebe razvoja, odgovaraju potrebama samoaktuelizacije koje se nalaze na vrhu Maslovljeve piramide potreba.30 Na osnovu navedenih sličnosti smatra se da Alderferova teorija predstavlja pojednostavljivanje Maslovljeve teorije.</s>\n<s>Međutim, i pored sličnosti, između ove dve teorije, postoje i značajne razlike.</s><s>Alderfer navodi da sve tri grupe potreba mogu istovremeno biti pokretači, i da nijedna nema prednost nad drugom, za razliku od Maslova koji je uspostavio hijerarhiju među potrebama.</s><s>Alderfer uvodi i princip regresije kroz frustraciju, prema kome pojedinac koji ne uspe da zadovolji više potrebe, vraća se na zadovoljenje nižih potreba31.</s>\n<s>Prema ERG teoriji, svi imaju iste potrebe, samo koje će potrebe biti u nekom trenutku najznačajnije za pojedinca, zavisi od okolnosti.</s><s>U skladu sa tim, nadređeni bi trebalo da svakom zaposlenom posebno pristupi i otkrije njegove trenutne potrebe.</s><s>Ukoliko ne postoje uslovi da se te potrebe zadovolje, onda može primeniti pravilo kompenzacije i zameniti te potrebe drugim.</s><s>2.2.1.3 Hercbergova teorija</s>\n<s>Frederik Hercberg je na osnovu niza empirijskih istraživanja sprovedenih u različitim kompanijama zasnovao dvofaktorsku teoriju motivacije.</s><s>On polazi od toga da zadovoljstvo i nezadovoljstvo, nisu dva suprotno kraja kontinuuma, već dve nezavisne varijable, odnosno da se na suprotnom kraju zadovoljstva, nalazi odsutnost zadovoljstva, a ne nezadovoljstvo32.</s><s>U skladu sa svojom teorijom, Hercberg razlikuje dve kategorije faktora: motivacione i higijenske faktore.</s><s>Motivacioni faktori utiču na zadovoljstvo radnika i u njih spadaju33: • Izvršenje ili postignuće</s>\n<s>• Povratna informacija, priznanje za postignuće 32Frančeska M.,Mirković M.,Organizaciono ponasanje, str.53. http://univerzitetpim.com/wpcontent/uploads/2016/11/Organizaciono-ponasanje.pdf 33 Pfeifer S.,Menadžment, Ekonomski fakultet u Osijeku, 2012.,str.8-9. http://www.efos.unios.hr/menadzment/wpcontent/uploads/sites/205/2019/01/Interna-skripta-9.pdf • Sadržaj rada</s>\n<s>Drugu kategoriju faktora Hercberg naziva higijenskim, tu spadaju faktori koji ne proizvode zadovoljstvo, odnosno ne motivišu zaposlene.</s><s>U higijenske faktore spadaju: materijalna stimulacija, intepersonalni odnosi, sigurnost radnog mesta, način rukovođenja, uslovi rada, uticaj rada na lični život i dr. Higijenski faktori vezuju se za uslove i okolnosti rada u kojima osoba obavlja posao, za razliku od motivacionih faktora koji proizilaze iz sadržaja rada34.</s>\n<s>Primena Hercbergove teorije u organizacijama podrazumevala bi da nadređeni motiviše zaposlene kroz potrebe višeg reda, odnosno davanjem više prostora za lične inicijative i nove ideje, veću odgovornost u radu, i sve ono što proizilazi iz sadržaja rada.</s><s>2.2.1.4 Socijalno-antropološka teorija</s>\n<s>Socijalno-antropološku teoriju formulisao je Mek Klilend, šezdesetih godina prošlog veka, a zbog svoje popularnosti, danas se smatra i zvaničnom teorijom zapadne civilizacije.</s><s>Ova teorija vodi poreklo iz Maslovljeve teorije potreba, jer polazi od osnovne pretpostavke da su potrebe pokretači ljudskog ponašanja35.</s>\n<s>Dok su potrebe za pripadanjem i prihvatanjem isticali i prethodni teoretičari u svojim klasifikacijama, potrebe za moći i uticajem predstavljaju značajnu novinu.</s><s>Ove potrebe podrazumevaju uticaj na druge ljude i njihovo ponašanje, i posebno su izražene kod osoba koje se nalaze na višem položaju.</s><s>Međutim, kao ključna potreba ove teorije navodi se potreba za postignućem i uspehom.</s><s>Ova potreba, kao pokretač radnog ponašanja, prisutna je kod svih ljudi, samo što može biti izražena u većoj ili manjoj meri.</s><s>Kod zaposlenih kod kojih je potreba za uspehom posebno izražena, menadžeri bi trebalo da im obezbede više autonomije i samostalnosti u radu, stvore uslove za njihov dalji razvoj i pohvali njihove uspehe37.</s>\n<s>Za razliku od teorija sadržaja koje su usmerene na otkrivanje potreba koje pokreću čoveka na određeno ponašanje, ove teorije nastoje da objasne procese koji stoje u osnovi motivacionog ponašanja, odnosno pokušavaju da daju odgovor na pitanje: Kako se pokreće čovekovo ponašanje?</s><s>36.</s><s>Pfeifer S.,Menadžment, Ekonomski fakultet u Osijeku, 2012.,str.14.. http://www.efos.unios.hr/menadzment/wpcontent/uploads/sites/205/2019/01/Interna-skripta-9.pdf Teorije procesa svstane su u tri grupe:</s>\n<s>Teorije cilja, na pitanje „Kako se pokreće čovekovo ponašanje“, odgovaruju „postavljanjem ciljeva“.</s><s>Iz ovoga sledi da postavljeni ciljevi imaju značajnu ulogu u procesu motivacije, jer zaposleni ne mogu da budu produktivni ako ispred sebe nemaju ciljeve koji su jasno definisani.</s><s>Teorija postavljenih ciljeva menadžerima nudi tri saveta: 38 Ciljevi treba da budu izazovni, ali ostvarivi, jer se smatra da će uspeh i zadovoljstvo onda biti Zaposlenima treba postaviti jasne ciljeve, jer to podstiču koncentraciju i usmerenost, a time i motivaciju, za razliku od nejasnih ciljeva.</s><s>Zaposlene treba uključiti u postavljanje ciljeva, čime se povećava njihova posvećenost radu; Ciljevi bi trebalo i da budu kvantitativno izraženi pre nego što krene sa njihovim realizacijom; Neodređeni i nejasni ciljevi izazivaju nezadovoljstvo kod zaposlenih; 2.2.2.2 Teorija pravednosti</s>\n<s>Teoriju pravednosti formulisao je Adams, ali ova teorija svoj uspeh i popularnost doživljava dve decenije kasnije zahvaljujući Grinbergovom doprinosu.</s><s>Prema ovoj teoriji na motivaciju utiče odnos između zalaganja i nagrade, ali i upoređivanje sa drugim ljudima sa kojima rade.</s><s>Iz toga slede osnovni elementi teorije pravednosti, a to su: 39 Osoba, odnosno glavni akter motivacionog procesa, Input,</s>\n<s>Prema Adamsovom shvatanju, zaposleni su motivisani kada smatraju da su pravedno nagrađeni u odnosu na rezultat koji su postigli.</s><s>Pored toga, za motivaciju zaposlenih je jako bitno i poređenje sa referentnom osobom, odnosno osobom koja ima približne kvalifikaciji, koja obavlja sličan posao u istoj organizaciji, ili ima neke druge slične karakteristike40.“Pravedna distribucija je upotpunjena ako ona obuhvata uravnotežen odnos zalaganja i nagrada svih zaposlenih u organizaciji.</s><s>“41 Kada zaposleni smatraju da u organizaciji nije pravedna raspodela nadoknada, oni mogu tražiti povišicu, unapređenje ili napustiti organizaciju, jer ne žele da drugi zaposleni za isti uloženi trud dobijaju veću nadoknadu.</s>\n<s>Grinberg je smatrao da je Adamsova teorija nepotpuna jer uzima u obzir samo distributivnu pravdu, odnosno pravednu raspodelu nagrada, ali ne i procedure za nagrađivanje.</s><s>Pod procedurama on smatra načine i kriterijume na osnovu kojih se odlučuje o raspodeli nagrada.</s><s>Kada bi se teorija jednakosti primenila u nekoj organizaciji, savet menadžerima bi bio da prvenstveno utvrde da li se zaposleni tretiraju na isti način.</s><s>Pored distributivne, treba uzeti u obzir i proceduralnu pravdu jer je manja verovatnoća da će pojedinci biti nezadovoljni menadžmentom kompanije, ako veruju da su procedure za raspodelu autputa bile pravične.42 2.2.2.3 Teorija očekivanja</s>\n<s>Teorije očekivanja ne definišu problem motivacije na isti način,ali sve predviđaju da će se pojedinac ponašati motivisano, ako proceni da će svojim ponašanjem ostvariti privlačne ciljeve.</s><s>„Motivisati radnika za rad, znači ponuditi mu privlačne ciljeve i realne mogućnosti da te ciljeve realizuje.</s><s>“43</s>\n<s>Prema ovoj teoriji zaposlen je motivisan, ako veruje u svoju sposobnost da može ostvariti određeni rezultat, ali i da će mu taj rezultat doneti nagradu, koja mora biti privlačna za njega.</s>\n<s>Izvor: Vujić D., Menadžment ljudskih resursa i kvalitet, Beograd, 2000, str.207.</s><s>Primena Vrumove teorije u organizacijama podrazumevala bi da se obezbede uslovi za izvršenje radnih zadataka, zatim da za to izvršenje sledi nagrada koja mora biti poželjna za zaposlene, i oni će pružiti svoj maksimum u ostvarivanju postavljenih ciljeva, ukoliko nagrada ne bude poželjna, ni oni neće biti motivisani za rad.</s>\n<s>Porter i Lawer su u svojoj teoriji očekivanja definisali pojmove ekstrinzičke i intrizičke motivacije i izneli pretpostavku prema kojoj do većeg zadovoljstva i motivacije na poslu dolazi ako ekstrinzička i intrizična motivacija upotpunjuju jedna drugu.</s><s>Međutim, provera ovih teorijskih pretpostavki pokazala je da su ekstrinzička i intrinzička motivacija u mnogo složenijem odnosu i da kod osoba kod kojih je već uspostavljena intrinzična motivacija, materijalna nagrada može samo da je umanji, a ne uveća45.</s><s>Teorija self-determinacije nastala je kao odgovor na istraživanja o spoljašnoj i unutrašnjoj motivaciji i ona daje jedan potpuno nov pristup o motivaciji za rad.</s><s>Teorija SDT istražuje urođene psihološke potrebe koje se nalaze u osnovi intrizičke motivacije i njih definiše kao „ hranljive sastojke neophodne za opstanak, rast i integritet ljudi,“46 Smatra se da su zadovoljene bazične potrebe na radnom mestu preduslov za psihološko zdravlje pojedinca, dobar 45 Mihailović D.,Psihologija rada i organizacije, FON, Beograd 2010., str. 293-294. 46 Deci E., Rayan RM.,Gagne M,.</s><s>Leone D.R.,Usunov J.,Kornazheva B.P “Need satisfaction, Motivation, and WellBeing in the work Organizations of a Former Eastern Bloc Country:”A Cross-Cultural Study of Self-Determination“ Očekivanje da je</s>\n<s>nagrade učinak i zadovoljstvo poslom, a da nezadovoljene potrebe vode ka disfunkcionalnom i neoptimalnom ponašanju47.</s><s>Radno okruženje bi trebalo da omogući zaposlenom da zadovolji bazne potrebe, jer ukoliko je radna sredina nepodržavajuća, to će se negativno odraziti na učinak zaposlenih, odnosno na celu organizaciju.</s>\n<s>Prema teoriji self-determinacije, tri ključne potrebe su48: 1. Potreba za autonomijom- podrazumeva osećaj slobodnog izbora u radu.</s><s>Veruje se da sa da veća autonomna podrška rukovodilaca doprinosi porastu zadovoljstva i većoj produktivnosti zaposlenih.</s>\n<s>2. Potreba za kompetencijom- definiše se i kao potreba za uspehom, koja podrazumeva očekivanje pojedinca da može da ostvari zahteve koje su pred njega postavljeni.</s><s>Ukoliko pojedinac veruje da je uspešan, to će se pozitivno odraziti i na njegovo samopoštovanje.</s><s>3. Potreba za povezivanjem- podrazumeva potrebu pojedinca da bude prihvaćen od strane ljudi sa kojima sarađuje.</s><s>Dobar odnos u radnom okruženju vodi i ka boljem mentalnom i fizičkom zdravlju.</s>\n<s>Istraživanja koja su sprovedena među fabričkim radnicima pokazala su da zaposleni koju su na svom radnom mestu imali priliku da zadovolje potrebu za autonomijom, kompetencijom i povezivanjem imali su pozitivniji stav prema poslu, kao i veće samopoštovanje, od radnika koji te potrebe nisu mogli da zadovolje49.</s><s>Smatra se da čovek ima urođenu tendenciju da ostvari ove potrebe jer one vode ka njegovom blagostanju i razvoju.</s>\n<s>Disi i Rajan, pripadaju grupi autora teorije SDT, i oni objašnjavaju kako percerpcija lokusa uzročnosti utiče na intrizičnu motivaciju.</s><s>„Da bi se pojačala intrizična motivacija za izvođenje neke aktivnosti, koja je ekstrinzično motivisana, potrebno je da čovek percepira spoljašni lokus uzročnosti kao unutrašnji, odnosno da prihvati to ekstrinzično ponašanje kao intrinzično50“.</s><s>Proces u kome 47 Ranđelović M.K., Ranđelović J.D., Mogućnost primene teorije samoodređenja na objašnjenje radne motivacije i dobrobiti zaposlenih, 2013.,str.485.</s>\n<s>nagrade prihvatanja stavova ili vrednosti postaje unutrašnji deo ličnosti jeste internalizacije.</s><s>U tom procesu razlikuju se tri tipa regulacije, a to je: regulacija introjekcijom, identifikacijom i integracijom.</s><s>Teorija SDT predstavlja jedan kontinuum na čijem početku se nalazi amotivisanost, potom četiri oblika ekstrinzičke motivacije, i intrizička motivacija na kraju. (Slika 7) Ekstrinzička motivacija</s>\n<s>Izvor: Mihailović D.,Psihologija rada i organizacije, FON, Beograd, 2009, str. 295.</s><s>Najmanji stepen autonomne regulacije prisutan je u spoljnoj regulaciji, i osobe čije je ponašanje regulisano ovim tipom imaju spoljašni lokus uzročnosti, a najrazvijeniji oblik ekstrinzičke motivacije prisutan je u integrisanoj regulaciji, koju karakteriše najveći stepen automne regulacije i unutrašnji lokus kontrole51.</s><s>Do internalizacije i integracije spoljašnih zahteva dolazi kada je prisutna autonomna podrška rukovodioca koji treba da omogući zaposlenom da postavljene zahteve prihvati kao za njega lično važne.</s><s>„Podrška autonomiji od strane menadžera izaziva pozitivne posledice, jer takva podrška dovodi do zadovoljenja bazičnih psiholoških potreba individua, ali i do održanja intrizične motivacije za rad, kao i da puno internalizacije i integracije ekstrinzičkih regulativa organizacijskog ponašanja.52“</s>\n<s>Rukovodilac bi trebalo da obezbedi zaposlenima pravo na mogućnost izbora, odnosno da mogu slobodno da vrše izbore između nekoliko alternativa i da doživljavaju sebe kao „uzročnika svojih akcija, dela i rezultata.</s><s>“53 U zavisnosti od pozicije, zaposlenom bi trebalo omogućiti i učestvovanje u donošenju odluka ili rešavanju nekog problema i pružiti mu povratnu informaciju o radu.</s><s>2.4 Tehnike i mehanizmi motivacije za rad Svaka organizacija koja teži uspehu treba da ima izgrađen kvalitetan motivacioni sistem, pa su menadžeri za ljudske resurse posebno zainteresovani za razne tehnike motivisanje svojih zaposlenih.</s><s>Menadžere interesuje primenom kojih motivatora će uspeti da zadrže svoje radnike, doprineti da oni rade produktivniji, i pružiti im mogućnost da ostvare svoje individualne ciljeve.</s><s>Tehnike motivisanja zaposlenih mogu biti zasnovane na: • Materijalnim kompenzacijama</s>\n<s>Pod materijalnim kompenzacijima podrazumevaju se plata, bonusi i drugi oblici nadoknada za rad.</s><s>U organizacijama u Srbiji, strategije motivisanja se najčešće zasnivaju na njima, što se pripisuje nepovoljnim ekonomskim uslovima u kojima zaposleni rade (prosečna plata u Srbiji među najnižom u regionu ).</s><s>„Materijalna, odnosno finansijska kompenzacija sastavljena je od različitih oblika motivisanja koji su usmereni na osiguranje i poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih i finansijskih kompenzacija za rad.</s><s>“54 Materijalne kompenzacije mogu biti direktne ili indirektne i mogu se primenjivati na grupu ili pojedinaca u organizaciji, kao što je prikazano (Slika 8) 53 Deci E., Rayan RM.,Gagne M,.</s><s>Leone D.R.,Usunov J.,Kornazheva B.P “Need satisfaction, Motivation, and Well-Being in the work Organizations of a Former Eastern Bloc Country:”A Cross-Cultural Study of Self-Determination“ 54 Jovanović G., Božilović A.S., Motivacija i politika upravljanja ljudskim resursima, Univerzitet „Union-Nikola Tesla, Beograd, str.121. https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0040-2176/2017/0040-21761701117J.pdf DIREKTNE</s>\n<s>Prilikom primene materijalnih kompenzacija u organizaciji veoma je bitno da55: • Postoji veza između dostignuća pojedinaca i nagrada, • Materijalne nagrade budu pravedne,</s>\n<s>• Postoji razlika između zarada dobrih i loših radnika zbog stimulacije, • Povećanje plate direktno slediti povećanje radnog učinka Rašireno je shvatanje da se značaj zarade menja sa određenim karakteristikama društvenog razvoja, pa u periodima ekonomske krize, ovaj motivator se smatra značajnijim u odnosu na druge.</s><s>Neka istraživanja su pokazala i da je zarada bitnija za žene nego za muškarce, i to pre za oženjene, nego za slobodne, kao i da njen značaj zavisi i od obrazovne prirode zaposlenih56.</s><s>Međutim, ovakve zaključke neka istraživanja bi potvrdila, a druga opovrgla.</s><s>55 Jovanović G., Božilović A.S., Motivacija i politika upravljanja ljudskim resursima, Univerzitet „Union-Nikola Tesla, Beograd, str.120. https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0040-2176/2017/0040-21761701117J.pdf 56 Zdravković S.,Stojanović S., Činioci motivacije za rad, Revija rada,2002.,str.13. 2.4.2.</s><s>Nematerijalna kompenzacija</s>\n<s>Dok će neki zaposleni biti motivisani poboljšanjem svog materijalnog statusa, svakako da ima i onih koje će na poslu motivisati potrebe višeg reda, tj. veća autnomija, participacija u radu, ili možda povećanje odgovornosti, odnosno sve ono što spada u grupu nematerijalnih potreba.</s><s>Najčešće prisutne nematerijalne strategije su57: • Dizajniranje posla – kad se kod radnika uoči ravnodušnost prilikom obavljanja radnih zadataka, menadžeri mogu da izvrši rotaciju, proširivanje ili obogaćenje posla, u cilju smanjenja monotonosti, čime se smanjuju i negativne posledice specijalizacije i doprinosi poboljšanju motivaciji.</s>\n<s>• Participacija zaposlenih - podrazumeva veće učešće zaposlenih, bilo da je reč o učešću u postavljanju ciljeva ili rešavanju nekog problema.</s><s>Kada zaposleni pokažu spremnost za donošenje odluka ili odlučnost za suočavanje sa problemima, svakako menadžeri mogu da primene ovaj tip strategije.</s>\n<s>• Opunomoćivanje – je proces dodeljivanja veće odgovornisti, kontrole i moći zaposlenom, koji pokazuje želju za autonomijom i nezavisnošću, a da pri je tome procenjeno da poseduje adekvatno znanje,iskustvo i sposobnost.</s>\n<s>• Fleksibilni oblici radnog vremena – u organizacijama u kojima su prisutni fleksibilni oblici radnog vremena kao što su: skraćena radna nedelje, fleksibilno radno mesto, ili obavljanje posla od kuće, u praksi se pokazalo kao pozitivno iskustvo koje je doprinelo da zaposleni svoj posao obavljaju produktivnije.</s>\n<s>• Prilagođavanje organizacione kulture – podrazumeva razvijanje organizacione kulture koja brine o ljudima, podstiče uspeh, kreativnost, stvara prijateljsku atmosferu i duh zajedništva.</s><s>Motivacioni sistem ne bi trebalo da počiva isključivo na materijalnim ili nematerijalnim kompenzacijama nego da predstavlja kombinaciju jednih i drugih.</s><s>Zbog različitih individualnih karakteristika ljudi, ono što motiviše jednog pojedinca, ne mora i drugog, pa je zadatak na menadžeru da osluškuje potrebe svih zaposlenih.</s>\n<s>3.1 Pojam i karakteristike lokalne samouprave Prvi oblici lokalne samouprave javljaju se u XV i XVI veku, sa razvojem srednjovekovnih gradova, koji su se vremenom izborili za određene političke slobode, garantovane poveljama i statutima.</s><s>Značajna uloga u razvoju lokalne samouprave pripala je novom građanskom sloju, odnosno zanatlijama i trgovcima, koji su svojim bogatstvom doprineli stvaranju autonomije i formiranju prvih lokalnih organa58.</s><s>„Odbegli kmet koji bi proveo 101 dan u gradu postajao bi slobodan čovek pa se s pravom govorilo da gradski vazduh oslobođa.</s><s>“59 Ukidanje feudalizma i jačanje građanskog društva doprinelo je stvaranju moderne lokalne samouprave, čiji se prvi oblici javljaju se u Engleskoj u XIX veku60.</s>\n<s>Jedna od pretpostavki demokratske države je postojanje horizontalne i vertikalne podele vlasti.</s><s>Horizontalna vlast podrazumeva podelu na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, a vertikalnom deobom se pored centralne, uvodi i vlast na lokalnom nivou.</s><s>Dok se centralizacijom vrši koncentrisanje vlasti u jednom centru, decentralizacijom se određeni poslovi, koji su bili u nadležnosti države prenose na lokalni nivo, uz određeni stepen samostalnosti koji lokalna samouprava uživa u njihovom obavljanju.61 Vlast odlučivanja i upravljanja, više nije samo u rukama centralne vlasti, nego i lokalne samouprave.</s>\n<s>Milosavljević kao jedan od osnovnih razloga za postojanje lokalne samouprave vidi u uspešnom obavljanje javnih poslova. „ Ono što lokalnu samoupravu odlikuje i razlikuje od države i što istovremeno čini jedan od glavnih razloga za njeno postojanje, jeste upravo sposobnost da u rešavanju lokalnih problema ispolji veću vitalnost, inicijativnost i efikasnost od države.</s><s>“62 U Evropskoj povelji, kao jednom od najznačajnih pravnih akata o lokalnoj samoupravi, važno mesto 58 Milivojević S., Renesansa lokalne vlasti, Beograd, 2012.,str.34 59 Milivojević S.,op.cit.,str.34.</s>\n<s>60 Milosavljević B.,Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO,Beograd,2005.,str.20. http://www.skgo.org/upload/files/Sistem_lokalne_samouprave_u_Srbiji.pdf (10.01.2019.) 62 Milosavljević B.,Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO,Beograd,2005.,str.3. http://www.skgo.org/upload/files/Sistem_lokalne_samouprave_u_Srbiji.pdf (10.01.2019.) zauzima princip supsidijarnosti.</s><s>Prema njemu, javne poslove treba da obavljaju oni organi koji su najbliži narodu, čime se nivo odlučivanja približiva građanima63.</s><s>Lokalna samouprava podrazumeva postojanje prostora, građana, organizacije vlasti i poslova koji su joj dodeljeni.</s><s>Prilikom određivanja veličine zajednice, odnosno prostora na kome se pruža, treba omogućiti građanima da zadovolje svoje potrebe, uz racionalno trošenje vremena.64 Pored prostora, preduslov za nastanak lokalne samouprave jeste stanovništvo koje je naseljeno na tom prostoru.</s><s>Đorđević u definisanju lokalne samouprave posebno ističe značaj koji oni imaju u donošenju odluka na lokalnom nivou.</s><s>„Lokalna samouprava je neotuđivo pravo građana da neposredno ili preko svojih slobodno izabranih predstavnika suvereno odlučuju o najvažnijim pitanjima lokalne zajednice i upravljanja javnim poslovima, u skladu sa Ustavom i zakonom“.65 Iz ove definicije vidljivo je da lokalna samouprava predstavlja demokratsku instituciju, putem koje građani ostvaruju pravo na samoodlučivanje.</s><s>Građanima se daje mogućnost da odlučuju o pitanjima koji se tiču njihovih životnih potreba i interesa, čime se podiže kvalitet života u lokalnoj zajednici.</s><s>O demokratskom značaju lokalnih institucija, pisao je i Jovan Đorđević, „Načelno, po svom političkom obliku, lokalna samouprava sadrži uslove za postojanje i razvitak demokratije.</s><s>Ti uslovi leže u tome što je ona bliža narodu i što omogućuje stvaranje i neposredno učešće mase u vlasti i upravi ljudima.</s><s>“66 Sprečavanjem koncentrisanja vlasti u jednom centru, i njenim približavanjem građanima povećava se učešće građana u usvajanju i sprovođenju javnih politika, čime se doprinosi razvoju lokalne demokratije, koja je preduslov za ostvarivanje demokratije na višim nivoima organizacije vlasti.</s><s>Neka od osnovnih obeležja lokalne samouprave su: 67 ➢ Sopstvene nadležnosti - Jedinice lokalne samouprave imaju pravo da obavljaju samoupravne lokalne poslove, koji su utvrđeni ustavom, bez mešanja centralnih organa vlasti. ➢ Samostalno donošenje odluka - Građani u lokalnim zajednicama mogu neposredno ili preko svojih izabranih predstavnika odlučivati o bitnim pitanjima od interesa za lokalnu zajednicu.</s><s>Na ovaj način se ostvaruje političko pravo građana na samoodlučivanje i zato se lokalna samouprava smatra demokratskom institucijom.</s><s>63 Begović B., Vacić Z.,Mijatovič B.,Simić A., Upravljanje lokalnom zajednicom, Centar za liberalno-demokratske 64 Milivojević S., Renesansa lokalne vlasti, Beograd, 2012.,str.36 65 Đorđević S.,Lokalna samouprava,CeSID, Beograd, 2002., str.7 66 Jovanović M.,Politički sistem Srbije, Hrestomatija III deo, Fakultet političkih nauka, Beograd,2008.,str.8. 67 Jovanović M.,Politički sistem Srbije, Hrestomatija,Fakultet političkih nauka,Beograd,2009., str.9. ➢ Organizaciona i personalna samostalnost - Lokalne institucije mogu imati punu organizacionu i personalnu samostalnosti, koju predlaže marksistička teorija komuna, zatim potpunu nesamostalnost, koja je zastupljena u centralističkim zemljama, i mešoviti sistem koji podrazumeva samostalnost jedinica u obavljanju nekih poslova, ali i veći državni uticaj u obavljanju drugih poslova.</s>\n<s>➢ Finansijska samostalnost - Lokalna samouprava ima samostalna finansijska sredstva i sredstva koja obezbeđuje i kontroliše država. ➢ Pravna zaštita - Prava lokalne samouprave su zaštićena ustavom i zakonom, pa organi lokalne samouprave imaju pravo da pokrenu postupak za ocenu ustavnosti i zakonitosti zakona ili drugog opšteg akta kojim je povređeno pravo na lokalnu samoupravu.</s><s>3.2 Sistemi lokalne samouprave u Evropi</s>\n<s>Svaka lokalna samouprava poseduje određena obeležja i specifičnosti po kojima se razlikuje od lokalnih samouprava u drugim zemljama.</s><s>Međutim zbog posedovanja određenih sličnosti, sistem lokalne samouprave moguće je klasifikovati na sledeći način: 68 ➢ prema broju stepena lokalne samouprave; ➢ prema tipovima jedinica lokalne samouprave u okviru istog stepena; ➢ prema stepenu zavisnosti lokalne samouprave od centralne vlasti; ➢ prema stepenu učešća građana u poslovima lokalne samouprave.</s><s>Prema broju stepena lokalne samouprave - Lokalna samouprava prema broju stepena može biti jednostepena ili višestepena.</s><s>Jednostepena lokalna samouprava podrazumeva da postoji samo jedan nivo lokalne samouprave u zemlji, odnosno da osim osnovnih jedinica ne postoje druge jedinice lokalne samouprave.</s><s>Takva lokalna samouprava uspostavljena je u Srbiji, u kojoj su osnovne teritorijalne jedinice opštine i gradovi.69 Primer jednostepene lokalne samouprave zastupljen je u Crnoj Gori, koja je nasledila teritorijalnu organizaciju iz nekadašnje zemlje.</s><s>Osim u nekim zemaljama bivše Jugoslavije, ovakav sistem lokalne samouprave uspostavljen je i u Islandu, Švajcarskoj, Austriji i drugim evropskim zemljama.</s><s>U Islandu postoje 222 jedinice lokalne samouprave odnosno 23 grada i 199 seoskih jedinica.</s><s>Ivanišević ističe da je zbog malog broja stanovnika (265.000), jednostepena 68 Milosavljević B.,Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO,Beograd,2005.,str.15. http://www.skgo.org/publications/download/298 (16.02.2019.) lokalna samouprava u Islandu očekivana.</s><s>70 U Austriji i Švajcarskoj, pored osnovnih jedinica, postoje ferderalne jedinice, koje nemaju status lokalnih jedinica, ali obavljaju veliki broj poslova, pa se ne nameće potreba za stvaranjem višeg nivoa lokalne samouprave.</s><s>Za razliku od jednostepene lokalne samouprave dvostepenu lokalnu samoupravu pored opština, odlikuje postojanje višeg nivo lokalne vlasti koji obavlja one poslove koje osnovne teritorijalne jedinice ne mogu da izvrše.</s><s>Dvostepena lokalna samouprava zastupljena je u Nemačkoj, u kojoj se pored opština, javljaju okruzi kao viši nivo vlasti, potom u Švedskoj, koja ima 24 okruga, čija je funkcija da obavljaju one poslove koji zahtevaju veći prostor nego opštine.</s><s>Dvostepena lokalna samouprava zastupljena je i u Hrvatskoj, koja je nakon reformi koje su sproveden 90-tih godina XX veka napustila jednostepeni model71.</s><s>U Velikoj Britaniji je prisutan mešovit model, odnosno u većini zemalja vlast je uspostavljena na dva nivoa, dok je u nekim delovima Engleske i Velsa uspostavljena vlast na jednom nivou.72</s>\n<s>Trostepenu lokalnu samoupravu karakteriše postojanje regiona, kao najviših nivoa lokalne vlasti.</s><s>Ovakav model višestepene lokalne samouprave zastupljene je među evropskim zemljama kao što su Francuska, Španija i Italija.</s><s>Smatra se da je trostepena lokalna samouprava uspostavljena u ovim zemljama zbog njihovog unutarnog državnog uređenja i monotipskog modela lokalne samouprave.</s><s>Za razliku od Francuske u kojoj postoji 22 regiona, koji su uređeni na isti način, u Španiji postoji razliku u autonomiji između regiona, pa neki uživaju veću, a neki manju autonomiju73.</s><s>Milosavljević, u svom delu „Sistemi lokalne samouprave“ ističe da je trostepena lokalne samouprave najpoželjnije rešenje jer se u prvostepenim lokalnim zajednicama ostvaruje neposredno učešće građana, na srednjem nivou obavljaju se javne službe, a najviši nivo izražava regionalne specifičnosti pojedinih područja.74</s>\n<s>Prema tipovima jedinica lokalne samouprave u okviru istog stepena - Klasifikacija sistema lokalne samouprave može biti izvršena i u zavisnosti od toga da li su jedinice lokalne samouprave monotipske ili politipske.</s><s>Monotipsko uređenje jedinica podrazumeva da jedinice lokalne samouprave imaju iste nadležnosti i da su zakonski uređene na isti način.</s><s>U Srbiji su jedinice lokalne samouprave 70 Ivanišević S.,Stupnjevanje lokalnih samoupravnih jedinica, Hrvatska javna uprava, 2009, str.678. 71 Koprić I.,Karakteristike sustava lokalne samouprave u Hrvatskoj, Hrvatska javna uprava, 2010 ,str.372 72 Đorđević S.,Lokalna samouprava, Centar za slobodne izbore i demokratiju,Beograd,2002,str.17. 74 Milosavljević B.,Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO,Beograd,2005.,str.16. http://www.skgo.org/publications/download/298 (16.02.2019.) monotipski uređene, ali dodeljivanjem većih nadležnosti gradovima i gradu Beogradu, monotipnost je smanjena.</s><s>Monotipski model lokalne samouprave prisutan je u Švedskoj, Danskoj, Švajcarskoj i drugim zemljama.</s><s>Za razliku od monotipskog uređenje, politipsko uređenje prisutno je u Velikoj Britaniji, pa lokalne vlasti imaju mogućnost da se odluče za jedan od tri modela organizacije lokalne vlasti, odnosno za komitetski model, model direktno biranog gradonačelnika ili model gradskog menadžera.</s><s>U Nemačkoj, u okviru istog osnovnog nivoa lokalne samouprave, mogu se formirati različiti tipovi jedinica, pa se mogu razlikovati veliki gradovi, obični gradovi, samostalne opštine i opštine povezane u upravnu zajednicu.75</s>\n<s>Prema stepenu zavisnosti lokalne samouprave od centralne vlasti - U Evropi je očigledna tendencija ka povećavanju autonomije i nadležnosti lokalnih samouprava, a smanjivanje upliva centralnih organa.</s><s>U Francuskoj, kao jako centralizovanoj zemlji lokalna samouprava je imala mali stepen samoupravnosti i nadležnosti, i bila je podređena centru.</s><s>Međutim, reformama iz 1983., lokalna samouprava razvila se u samostalniju instituciju sa mnogo više nadležnosti, a institut perfekta je izgubio ulogu kontrolora lokalnih vlasti.</s><s>U Velikoj Britaniji lokalna samouprava ima širok izvorni krug poslova, a intervencija centralne vlasti može biti opravdana samo u slučaju da je došlo do kršenja zakona.</s><s>U Švedskoj je posebno izražen partnerski odnos između lokalne i centralne vlasti.</s><s>U Švajcarskoj, kao zemlji neposredni demokratije, opštine i kantoni imaju široko polje nadležnosti, među kojima su i one koje u drugim državama ne spadaju u njihove domen, kao što je pravo na utvrđivanje stope poreza i njihovog ubiranja76.</s><s>Prema stepenu učešća građana u poslovima lokalne samouprave - Građani u obavljanju poslova lokalne samouprave, mogu da učestvuju neposredno, posredno, ili posredno i neposredno.</s><s>Neposredno učešće građana može se javiti u najmanjim jedinicima lokalne samouprave kao što su engleske parohije ili u manjim kantonima u Švajcarskoj, kada svi učestvuju u izboru organa.77 Primenom raznih oblika neposrednog odlučivanja kao što su referendumi, peticije i građanske inicijative, daje se mogućnost građanima da se njihov glas „čuje“.</s><s>Posredno učešće građana podrazumeva da građani učestvuju u obavljanju poslova preko svojih predstavnika koje su izabrali na izborima.</s><s>Najčešće je zastupljen kombinovani sistem, koji podrazumeva da onde gde je to moguće građani odlučuju neposredno, a gde ne postoje uslovi za to, u njihove ime odlučuju predstavnici.</s><s>76 Milivojević S., Renesansa lokalne vlasti, Beograd, 2012.,str.148-236. 77 Milivojević S., op.cit str.144-226.</s>\n<s>3.3 Lokalna samouprava u evropskom upravnom okruženju Evropski upravni prostor podrazumeva skup upravnih principa, vrednosti i smernica koje budeće članice EU treba da prate u cilju unapređenja uprave.78 Evropski sud, kao glavni izvor upravnog prava Evropske unije, utvrdio je određeni broj principa koji se odnose na rad uprave za zemlje koje žele da pristupe Evropskoj uniji, a to su: pouzdanost i predvidljivost, otvorenost i transparetnost, odgovornost,efikasnost i efektivnost.79 Moderna i efikasna uprava, koja počiva na ovim principima, jedan je od preduslova za članstvo u Uniji.</s><s>Pitanjima razvoja i modernizacije lokalne samouprave posebno se bavio Savet Evrope, koji je 1985. godine usvojio Evropsku Povelju o lokalnoj samoupravi.</s><s>Cilj donošenja Povelje je izgradnja standarda u funkcionisanju i zaštiti nivoa vlasti, koji je najbliži građanima kako bi se obezbedilo učešće građana u odlučivanju o pitanjima koja se tiču njihovog svakodnevnog života.80 Ona ne nameće određeni model lokalne samouprave zemljama koje su potpisale povelju, već se očekuje da svoje regulative usklade sa njom.</s><s>Srbija je ratifikovala ovu povelju 2007. godine, čime je Evropska Povelja postala sastavni deo našeg poretka.</s>\n<s>Neki od značajnijih principa Povelje su sledeći:81 • Pravo na lokalnu samoupravu treba da bude propisano zakonom, poželjno je i ustavom, jer se time lokalnoj samoupravi pruža pravna zaštita kao elementu državnog uređenja. • Organi lokalne samouprave treba da obavljaju poslove u skladu sa interesima lokalnog stanovništva, a poverena ovlašćenja organi mogu prilagoditi lokalnim uslovima. • Organi lokalne samouprave treba da budu izabrani na neposrednim i slobodnim izborima.</s><s>Izabrana predstavnička tela mogu imati i izvršne organe koji su njima odgovorni. • Lokalni organi imaju slobodu odlučivanja o inicijativama u vezi sa pitanjima koja su njihova nadležnost.</s><s>Ukoliko neka pitanja nisu u njihovoj nadležnosti, a tiču se njih, biće konsultovani od strane centralnih vlasti.</s>\n<s>78 Lilić S.,Pravni kapaciteti Srbije za Evropske integracije, Pravni fakultet, Beograd,2008.,str.26. http://www.ius.bg.ac.rs/prof/materijali/vujdra/knjige/Pravni%20kapacitet%20Srbije%20%20knjiga%204.pdf 79 Milenković D.,Javna uprava, Fakultet političkih nauka, Beograd,2012.,str.221-223. 81Begović B., Vacić Z.,Mijatovič B.,Simić A., Upravljanje lokalnom zajednicom, Centar za liberalno-demokratske • Lokalni organi imaju pravo na međusobnu saradnju u okviru država, ali i izvan nje, radi ostvarivanja zajedničkih interesa.</s>\n<s>• Samostalni izvori prihoda treba da budu takse i porezi, i njima lokalna samouprava može da raspolaže slobodno, ali u skladu sa zakonom.. • Organi lokalne samouprave imaju pravo da pokrenu sudski postupak protiv akata centralnih izvršnih organa.</s>\n<s>Pored Evropske Povelje, postoje i drugi značajni međunarodni dokumenti u vezi sa lokalnom samoupravom koje je ratifikovala naša zemlja i koji su deo pravnog poretka.</s><s>Među njima su: Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Evropska konvencija o sprečavanju mučenja i nehumanih ili ponižavajućih kazni i postupaka, Okvirna konvencija Saveta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina.82</s>\n<s>Istoriju moderne srpske države od Prvog srpskog ustanka pa do danas, prati borba za uspostavljanje, razvoj i unapređenje lokalne samouprave.</s><s>Donošenjem Sretenjskog ustava 1835.godine, Srbija se delila na okružja, srezove i opštine.</s><s>Ovaj Ustav važi za prvi najviši pravni akt u istoriji Srbije, koji je donet sa ciljem ograničenja apsolutističke vladavine kneza Miloša.</s><s>Zbog slobodnoumnijih ideja, Ustav je ukinut samo nakon 55 dana.83</s>\n<s>Nakon usvajanja Turskog ustava tri godine kasnije, donosi se prvi Zakon o opštinama (1839.godine).</s><s>Uvode se seoske i varoške opštine, grad Beograd dobija poseban status, a opštinske nadležnosti bile su i pod jakom kontrolom centralne vlasti.84 Period vladavine ustavobranitelja bio je i dalje izrazito centralistički, jer se uloga lokalna samouprava svodila na izvršavanje zakona i naredbi od strane centralne vlast, a sklonost ka centralizmu nastavila se i za vreme vladavine kneza Mihaila85.</s><s>Do demokratizacije lokalne samouprave dolazi pobedom radikala i Nikole Pašića na izborima i usvajanjem Ustava 1888.</s><s>Novim Ustavom i Zakonom o opštinama iz 1889. okruzi, srezovi i opštine, 82 Milosavljević B.,Sistem lokalne samouprave u Srbiji, SKGO,Beograd, 2009. http://www.skgo.org/upload/files/Sistem_lokalne_samouprave_u_Srbiji.pdf (10.02.2019.) 83 Ljuboja B.,Organizacija vlasti u lokalnim samoupravama u Srbiji,SKGO,Beograd, 2013. http://www.skgo.org/storage/app/uploads/public/152/095/860/1520958602_Organizacija_vlasti_u_lokalnoj_samoupravi _01062013_web.pdf</s>\n<s>84 Vasiljev V., Lokalna samouprava i razvoj, Gradska biblioteka Pančevo, 2013.,str.25. 85 Milosavljević B.,Dva veka lokalne samouprave u Srbiji:Razvoj zakonodavstva 1804-2014,SKGO,Beograd, 2015. dobili su veća ovlašćenja i autonomiju86.</s><s>Ovaj radikalski zakon, nije dugo primenjivan, jer je kralj Aleksandar Obrenović, nakon državnog udara doneo Zakon o opštinama (1902.) Novi zakon nije davao nižim nivoima vlasti veću autonomiju, već je ograničavao lokalnu samoupravu i doprineo jačanju centralizacije.</s>\n<s>U novoj Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata, uvodi se koncept samoupravljanja, prema kome se opština definiše kao osnovna društveno-politička zajednica, a srezovi postaju viši nivo organizovanja87.</s><s>Jedna od značajnijih novina jeste uvodjenje referenduma i mesnih zajednica, kao oblika neposredne participacije građana. “Uz čestu primenu zborova birača i referenduma, vlast je spuštena do samih građana kojima se omogućavalo da uzmu učešće u rešavanju pitanja vezanih za Ustavom iz 1974. godine, opštine su organizovane po delegatskom sistemu, one su imale tri veća i posebno četvrto veće samoupravnih interesnih zajednica.</s><s>Četvrto veće je omogućavalo građanima da odlučuju o uslugama.</s><s>89 Ovakav ustavni sistem karakterisala je uključenost građana u procese odlučivanja, kao i velika samostalnost opština.</s><s>Nakon raspada SFRJ, formira se Savezna Republika Jugoslavija, i nastupa nepovoljan period za razvoj lokalne samouprave koji karakteriše jaka i neumerena centralizacija.</s><s>Osnovna jedinica lokalne samouprave je opština, a sistem lokalne samouprave postaje jednostepen i monotipski.</s><s>Novim Ustavom, koji je usvojen 1992. garantuje se pravo na lokalnu samoupravu, ali se ne definiše ko je nosilac tog prava, zatim se lokalnim samoupravama oduzima imovina, a Vlada ima pravo da ukine odluke ili akte koje donosi lokalna vlast i pravo da raspusti skupštinu opštine bez obrazloženje90. “Republička vlast je umesto partnerstva nametala diktaturu lokalnim samoupravama, a opozicionim opštinama režim je iz centra onemogućavao rad, raspuštao skupštine i time direktno kažnjavao građane zbog svog legitimnog izbora“.91 Za razliku od prethodnog ustavnog sistema koji karakteriše visok stepen demokratije i decentralizacije, novim ustavom Srbija postaje autoritarno društvo, u kome opštine gube autonomiju.</s>\n<s>86 Milosavljević B., Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO, Beograd, 2009. http://www.skgo.org/upload/files/Sistem_lokalne_samouprave_u_Srbiji.pdf (10.02.2019.) 87 Vasiljev V., Lokalna samouprava i razvoj, Gradska biblioteka Pančevo, 2013.,str.25. 90 Milosavljević B.,Reforma lokalne samouprave u Srbiji, HKJU-CCPA, 2012,br.3.str.749-751.</s><s>Nakon smene Miloševićevog režima, 2000. godine, nastupa početak procesa reformi koji su doprinele boljem položaju lokalne samouprave i smanjivanju upliva države u njen rad.</s><s>Zakonom o lokalnoj samoupravi, uveden je proporcionalni izborni sistem, a izvršnu vlast dele opštinsko veće i predsednik opštine.</s><s>Lokalna samouprava dobija širi krug nadležnosti i pravo na lokalnog ombudsmana, koji ima ulogu da štiti prava građana.</s><s>Ustavom iz 2006.god. lokalnim samoupravama vraća se pravo na sopstvenu imovinu, i utvrđuju se novi sistem finansiranja, sa ciljem finasijskog poboljšanja položaja lokalne samouprave92.</s>\n<s>Lokalna samouprava u Srbiji regulisana je ustavom i zakonom.</s><s>U Ustavu iz 2006.godine propisano je da građani imaju pravo na pokrajinsku autonomiju i lokalnu samoupravu, koje imaju status pravnih lica.</s><s>Time je ispoštovan jedan od najznačajnih principa Evropske povelje prema kome je lokalna samouprava i ustavna i zakonska kategorija.</s><s>Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi iz 2007.godine, lokalna samouprava se definiše kao „pravo građana da upravljaju javnim poslovima od neposrednog, zajedničkog interesa za lokalno stanovništvo, neposredno i preko svojih izabranih predstavnika u jedinicama lokalne samouprave, kao i pravo i sposobnost organa lokalne samouprave da, u granicama zakona, uređuju poslove i upravljaju javnim poslovima koji su u njihovoj nadležnosti i od interesa za lokalno stanovništvo.</s><s>“93 U Republici Srbiji lokalna samouprava je jednostepena, a njene osnovne teritorijalne jedinice su: opštine, gradovi i grad Beograd.</s><s>Prema Zakonu o teritorijalnoj organizaciji, opština se obrazuje na području koje ima najmanje 10 000 stanovnika.</s><s>U nekim slučajevima zakon dopušta da opština može imati i manje od 10 000 stanovnika ukoliko postoje opravdani ekonomski ili drugi razlozi za to.</s><s>Grad za razliku od opštine podrazumeva više od 100.000 stanovnika Nadležnosti opštine i grada uređene su Zakonom o lokalnoj samoupravi, a položaj grada Beograda uređuje se posebno, Zakonom o glavnom gradu i statutom grada Beograda.94 92 Milosavljević B.,op cit.,str.750-751. 93 Zakon o lokalnoj samoupravi, Službeni glasnik RS,br.129/2007https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_lokalnoj_samoupravi.html 94 Zakon o teritorijalnoj organizaciji Republike Srbije,Službeni. glasnik RS, br.129/2007 i 18/2016https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_teritorijalnoj_organizaciji_republike_srbije.html Opštine, gradovi i grad Beograd uređeni su na isti način, izuzev što su gradovima i gradu Beogradu dodeljena veća ovlašćenja.</s><s>U skladu sa tim, gradovi imaju nove nadležnosti, među kojima je pravo na obrazovanje komunalne policije, koje je propisano Zakonom o lokalnoj samoupravi, kao i mogućnost osnivanja kliničkog centra.</s><s>Gradu Beogradu, kao glavnom gradu Republike Srbije, dodeljene su nadležnosti iz oblasti vodoprivrede, mogućnost izgradnje i obnove puteva, osnivanje sredstava javnog informisanja i zaštita od požara95.</s><s>Ovim razlikama u pogledu nadležnosti, monotipnost jedinica lokalne samouprave je umanjena.</s>\n<s>Iako postoje razlike u pogledu ovlašćenja, jedinice lokalne samoupra u Srbiji su uređene na isti način.</s><s>One imaju pravo na osnivanje javnih službi i mesnih zajednica, kako bi zadovoljile svakodnevne potreba stanovništva.</s><s>Mogu da sarađuju međusobno, ali i sa jedinicama iz drugih zemalja, u cilju ostvarenja obostranih interesa.</s><s>Jedinice imaju pravo i na sopstvenu imovinu što predstavlja značajnu novinu u zakonu, koja je doprinela boljem položaju lokalne samouprave.</s><s>Gradovima, kao jedinicama lokalne samouprave, pruža se mogućnost da samostalno svojim statutom mogu da propišu koliko će gradskih opština osnovati na svojoj teritoriju, za razliku od ranijeg zakona kojim je bilo propisano osnivanje najmanje dve gradske opštine96.</s><s>3.5.1 Organizaciona struktura lokalne samouprave Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi (član 27. stav 3), u organe opštine, kao jedinice lokalne samouprave spadaju: 97</s>\n<s>Skupština opštine je ustavna kategorija98 i najviši organ opštine, koji čine odbornici, izabrani na neposrednim izborima, na četiri godine.</s><s>Broj odbornika u opštine ne može biti veći od 75, u gradu 90, a u Beogradu Skupštinu grada može činiti najviše 110 odbornika.</s><s>Skupština opštine kao predstavnički organ, donosi odluke ako sednici prisustvuje većina odbornika.</s><s>Odluka se smatra usvojenom ako je za nju glasala većina prisutnih odbornika.</s><s>Sednice su javne, kako bi građani imali uvid u njihov rad, i one se moraju održavati najmanje jednom u tri meseca Sednicama predsedava predsednik skupštine, koga bira i razrešava skupština opština.</s><s>Predsednik skupštine opštine, ima svog zamenika koji se bira iz odborničkog sastava, na isti način kao on.</s><s>Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi (član 32.stav 3) skupština opština, sprovodi sledeće nadležnosti:99</s>\n<s>5. Utvrđuje izvorne prihode i obavlja druge poslove utvrđene zakonom i statutom.</s><s>Ukoliko skupština opštine ne zaseda jednom u tri meseca, ne donese statut i budžet kada je to zakonom predviđeno, i ne izabere izvršne organe, Vlada ima pravo prema Ustavu, da raspusti skupštinu opštine i formira privremeni organ koji će da obavlja njene nadležnosti.100 3.5.3 Predsednik opštine</s>\n<s>Predsednika opštine, kao nosioca izvršne funkcije, bira skupština opštine.</s><s>Predsednik skupštine opštine ima pravo da predloži kandidata za koga smatra da je najpodobniji za tu funkciju.</s><s>Odborniku, koga je skupština izabrala za predsednika opštine, prestaje mandat odbornika.</s><s>Zakonom iz 2002.godine, predsednik opštine se birao neposredno, što je često dovodilo do otežanog radu uprave, jer se dešavalo da predsednik bude iz jedne, a većina odbornika iz druge političke stranke.</s><s>Novim Zakonom, to pitanje je regulisano, tako što se predsednik opštine bira od strane skupštine opštine, a ne neposredno, na opštim izborima.</s><s>Predsednik skupštine ima svog zamenika koji se bira iz reda odbornika skupštine, ali na predlog predsednika opštine.</s><s>Njegova funkcija je da obavlja poslove predsednika opštine, ukoliko je on sprečen da obavlja svoju dužnost, i poslove koje mu predsednik opštine dodeli.101</s>\n<s>2) daje predloge za način rešavanja pitanja o kojima odlučuje skupština; 3) naredbodavac je za izvršenje budžeta; 4) usmerava rad opštinske uprave i dr.;</s>\n<s>Opštinsko veće je izvršni organ opštine, koji čine predsednik opštine, zamenik predsednika opštine i ostali članovi veća.</s><s>Kandidat za predsednika opštine, predlaže članove veća skupštini opštine, koja 100 Milosavljević B., Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO, Beograd, 2009. http://www.skgo.org/upload/files/Sistem_lokalne_samouprave_u_Srbiji.pdf (15.06.2019.) 101 Milosavljević B.,Reforma lokalne samouprave u Srbiji, HKJU-CCPA, 2012,br.3.str.751. 102 Zakon o lokalnoj samoupravi, Službeni glasnik RS,br.129/2007https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_lokalnoj_samoupravi.html istovremeno odlučuje o njihovom izboru.</s><s>Broj članova veća ne može biti veći od 11 i stupanjem na ovu funkciju, članovima veća prestaje odbornički mandat.</s><s>Predsednik opštine, predsedava sednicama opštinskog veće, i ima pravo da obustavi primenu odluke koja je izglasana ukoliko smatra da nije u skladu sa zakonom.</s><s>On predstavlja opštinsko veće i odgovoran je za njegov rad.</s><s>Prestankom mandata skupštine opštine, prestaje i mandat ovim izvršnim organima.103 Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi (član 46. stav 3) opštinsko veće: 104 1) predlaže statut, budžet i druge odluke i akte koje donosi skupština; 2) sprovodi odluke i druge akte skupštine opštine; 3) rešava u drugostepenom upravnom postupku; 4) vrši kontrolnu-nadzornu funkciju nad opštinskom upravom i dr. 3.5.4.1 Opštinska uprava</s>\n<s>Opštinska uprava se može formirati kao jedinstven organ, ili kao više uprava za pojedine oblasti.</s><s>Više uprava se obrazuje ukoliko opština ima preko 50 000 stanovnika.</s><s>Kada je opštinska uprava uspostavljena kao jedinstven organ, njome rukovodi samo jedan načelnik, koji treba da poseduje sledeće kvalifikacije: završen pravni fakultet, najmanje 5 godina radnog iskustva i položen državni ispit.</s><s>Ukoliko se formira više uprava za pojedine oblasti, načelnici ne moraju biti pravnici po struci, već kvalifikovani za oblast kojom rukovode u upravi.</s><s>Načelnika opštinske uprave postavlja opštinsko veće, na pet godina.</s><s>On je za svoj rad i rad organa kojim rukovodi odgovaran skupštini opštine i opštinskom veću.</s><s>Organizacija opštinske upravu uređuje se aktom koji donosi skupština opštine.105 Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi (član 52. stav 3), opštinska uprava: 106 1) priprema nacrte propisa i drugih akata koje donose organi opštine; 2) sprovodi odluke i druge akte skupštine opštine i izvršnih organa; 3) sprovodi kontrolu nad izvršavanjem propisa i drugih opštih akata skupštine opštine; 103 Milosavljević B., Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO, Beograd, 2009. http://www.skgo.org/upload/files/Sistem_lokalne_samouprave_u_Srbiji.pdf (15.10.2015.) 104.</s><s>Zakon o lokalnoj samoupravi, Službeni glasnik RS,br.129/2007https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_lokalnoj_samoupravi.html 105 Milosavljević B., Sistemi lokalne samouprave u Srbiji, SKGO, Beograd, 2009. http://www.skgo.org/upload/files/Sistem_lokalne_samouprave_u_Srbiji.pdf (15.04.2019.) 106 Zakon o lokalnoj samoupravi, Službeni glasnik RS,br.129/2007https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_lokalnoj_samoupravi.html 4) obavlja stručne i druge poslove koje su joj dodeljeni; IIII LJUDSKI RESURSI U LOKALNOJ SAMOUPRAVI Osnovni i najznačajniji resurs lokalne samouprave su ljudi, jer od njihovih sposobnosti i zalaganja zavisi realizacija upravnih ciljeva, odnosno funkcionisanje lokalne samouprave kao efikasnog servisa građana.</s><s>U ovom poglavlju biće predstavljene osnovne aktivnosti menadžmenta ljudskih resursa koje imaju za cilj postizanje organizacionih ciljeva, uz istovremeno zadovoljavanje potreba zaposlenih.</s><s>Ukazaće se i na značaj usvojenog Zakona o zaposlenima u JL i AP kojim je uspostavljen službenički sistem, čime je stvoren preduslov za depolitizacije i profesionalizacije kadrova.</s><s>4.1 Pojam i karakteristike ljudskih resursa Društveno-ekonomske promene koje su se obeležile kraj XX i početak XXI veka doprinele su da znanje bude pokretačka snaga, a ljudski resursi glavni izvori moći svake organizacije.</s><s>U savremenim tržišnim uslovma ljudski resursi se posmatraju kao najvredniji resursi, koji kroz znanje, kreativnost i inovativnost doprinose povećanju produktivnosti organizacije.</s><s>„Ljudi u organizaciji raspolažu intelektualnom, fizičkom, psihičkom i socijalnom energijom, oni su izvor snage, moći, potencijala, koji se u organizaciji ispoljava kroz stavove, motive, ponašanja i načine verovanja“107.</s><s>Čerović ljudske resurse definiše kao ukupne ljudske potencijale, u koje spadaju raspoloživa znanja i iskustva, upotrebljive sposobnosti i veštine, kao i stepen motivacije i zanimanja za ostvarivanje organizacionih ciljeva108.</s><s>Pod ljudskim resursima u lokalnoj samoupravi podrazumevaju se “svi zaposleni sa svim svojim sposobnostima, veštinama, iskustvom, te ličnim osobinama i sklonostima koje ona može upotrebiti u procesu formulisanja i sprovođenja lokalnih javnih politika.109” Zbog velikog uticaja koji ljudski resursi imaju na ukupnu uspešnost organizacije, stavljaju se često u prvi plan u odnosu na materijalne, tehničke i druge resurse. “Dobre lokalne administracije nema bez stručnih, profesionalnih, nezavisnih, posvećenih i odgovornih službenika, te su ljudski resursi najvažniji resursi kojim raspolaže svaka JLS.110” O važnosti ljudskih resursa pisao je i Savet Evrope, 107 Stanković M.,Menadžment ljudskih resursa u procesu transformacije,Valjevo , 2007.,str.2. 108 Čerović S.,Upravljanje ljudskim resursima u hotelijerstvu, Univerzitet Singidunum, 2013.,str.31. 109 Belkić V.,Uspostavljanje funkcije upravljanja ljudskim resursima-korak ka dobroj lokalnoj upravi, Centar za ravnomerni i regionalni razvoj CenTir, Beograd, 2013.,str.10. https://centrir.org/wp-content/uploads/2017/11/Analizakoji smatra da “kapaciteti lokalnih samouprava, pre svega zavise od kapaciteta radne snage, odnosno njihovih veština, načina selekcije kadrova, i njihovog ostanka, odnosno kontinuiranog rada.111” Pristup koja se bavi ljudima, kao najznačajnim resursima u procesu rada jeste menadžment ljudskih resursa.</s><s>Javlja se 80-tih godina prošlog veka i predstavlja poslednju etapu razvoja kadrovskog menadžmenta, pomerajući fokus sa administrativnih poslova i kontrole troškova na značaj koji zaposleni imaju u organizaciji.112 Promene na tržištu, tehnološki napredak, rast sve većeg broja multinacionalnih kompanija, ali i mnoge druge promene u okruženju, uticale su da se napuste tradicionalni modeli upravljanja ljudskim resursima i uspostavi nova vrsta odnosa prema zaposlenima.</s><s>Lojić nastanak menadžmenta ljudskih resursa vidi kao „rezultat ubrzanih promena u savremenom svetu i znaćaja koji se pridaje ljudima i njihovim potencijalima“113.</s><s>Zaposleni se smatraju najvažnijim resursima, jer su ključni za postizanje uspeha organizacije.</s><s>Menadžment ljudskih resursa, kao savremeni model upravljanja ljudskim resursima možemo definisati kao „proces privlačenja, angažovanja, obuke, motivacije, zadržavanja, i nagrađivanja zaposlenih sa ciljem stvaranja bezbednog pravednog okruženja za zaposlene sa jedne strane, a sa druge strane postizanje strategije i ciljeva organizacije“114.</s>\n<s>Prema tome, glavni ciljevi koje menadžeri za ljudske resurse treba da postignu su:115 1) Ciljevi koji se odnose na zaposlene – utvrditi ugovore o radu zaposlenih, kojima će se precizirati njihova prava i obaveze, obezbediti da zaposleni budu kvalifikovani za posao koji obavljaju i utvrditi organizacionu strukturu zaposlenih.</s><s>2) Ciljevi koji se odnose na rad –organizacija zaposlenima treba da omogući obuku i razvoj i da ih na različite načine motiviše, kako bi zaposleni bili produktivniji na radu i doprineli većem uspehu organizacije.</s>\n<s>3) Ciljevi koji se odnose na menadžment promena – zaposleni treba da budu sposobni da se prilagođavaju promenama, da ih vode i pokreću.</s><s>112 Đorđević Bojanović J.,Pavić Ž,Osnove menadžmenta ljudskih resursa, Beograd ,2011.str.9-11. https://singipedia.singidunum.ac.rs/izdanje/40722-osnove-menadzmenta-ljudskih-resursa 113 Lojić R.,Savremene tendecije u oblasti menadžmenta ljudskih resursa, Vojno delo, 2008, str.174. 114 Đorđević Bojanović J.,Pavić Ž,op cit.,str.5. 115Torrington D., Hall L.,Taylor S.,Menadžment ljudskih resursa, Data Status, Novi Sad, 2004.,str. 6-7. 4) Administrativni ciljevi – podrazumevaju vođenje evidencije o svim zaposlenima i njihovim aktivnostima.</s><s>Veoma važan je i pravni aspekt administrativnih poslova koji podrazumeva da se sve aktivnosti obavljaju u skladu sa zakonom.</s><s>Slika:10 Model upravljanja ljudskim resursima Izvor: M Stanković., Menadžment ljudskih resursa u procesu transformacije,Valjevo, 2007, str.11.</s><s>Značaj upravljanja ljudskim resursima ogleda se u tome što organizaciji omogućava da zaposli osoba koja svojim znanjima i sposobnostima odgovara određenom radnom mestu, a potom procesima obuke, razvoja i motivacije doprinese većoj efikasnosti zaposlenih, a samim tim većem uspehu organizacije i postizanju konkurentske prednosti116.</s>\n<s>4.2 Aktivnosti menadžmenta ljudskih resursa Menadžment ljudskih resursa obuhvata aktivnosti koje imaju za cilj da omuguće postizanje što veće produktivnosti organizacije i zadovoljavanje potreba zaposlenih.</s><s>Pored motivacije, kao jedne od ključnih aktivnosti MLJR tu najčešće spadaju: ➢ Analiza poslova i radnih zadataka,</s>\n<s>Analizom poslova i radnih zadataka utvrđuju se dužnosti pojedinaca na određenom radnom mestu, kao i kvalifikacije koje treba da poseduje da bi radne zadatke obavio na zadovoljavajući način.</s><s>Orlić, analizu poslova i radnih zadataka definiše kao „proces ispitivanja poslova i radnih zadataka u cilju prepoznavanja njihovih glavnih obeležja, posebno dužnosti koje treba ispuniti, rezultata koji se očekuju da budu ostvareni, glavnih zadataka koje treba preduzeti,i odnosa posla sa drugim poslovima u organizacionoj hijerarhiji.</s><s>“117 U skladu sa ovom definicijom, analiza poslova je osnovna i polazna aktivnost menadžmenta za ljudske resurse, na osnovu kojih se vrše prve analize postojećeg stanja ljudskih resursa u organizaciji.</s>\n<s>Za prikupljanje informacija radi analize mogu se koristiti sledeće metode: razgovori, upitnici, posmatranja, vođenje dnevnika i druge.</s><s>Podaci koji se dobiju analizom služe za opis posla, odnosno pisanje izveštaja o svim dužnostima u okviru jedne radne pozicije, kao i specifikaciju posla koja podrazumeva koje kvalifikacije se traže za određenu radnu poziciju.</s><s>4.2.2 Regrutovanje kadrova</s>\n<s>Kada se u organizaciji pojave slobodna radna mesta, vrši se proces regrutovanja.</s><s>Ova aktivnost MLJR podrazumeva privlačanje što večeg broja kandidata koji bi na osnovu svojih kvalifikacija mogli da obavljaju posao na zadovoljavajući način.</s><s>Popunjavanje slobodnih mesta može se vršiti iz internih ili eksternih izvora.</s><s>Interni izvori podrazumevaju angažovanje osobe koja je već zaposlena u toj organizaciji.</s><s>Prednost internog zapošljavanja jeste što menadžer, na osnovu dosadašnjeg rada kandidata, može da proceni da li je on podoban za određenu radnu poziciju118.</s><s>Na ovaj način organizacija pruža svojim kandidatima mogučnost da napreduje i time ih motiviše da budu još bolji.</s><s>Ukoliko u okviru organizacije nema odgovarajućih kandidata za upražnjeno radno mesto, onda se menadžeri okreću ka eksternom izvoru regrutovanja, odnosno pokušavaju da pronađu kvalifikovane kandidate izvan firme.</s><s>Za koja će se metodu organizacija odlučiti, zavisi od tipa organizacije, radne pozicije, mesta obavljanja delatnosti i niza drugih faktora.</s><s>117 Orlić R.,Kadrovski menadžment,Beograd,2005.,str. 130.</s><s>Slika:11 Načini pronalaženja kandidata za zapošljavanje u opštinskoj upravi Izvor: Stanković M., Stević I.,Pilipović.,Uspostavljanje funkcije upravljanja ljudskim resursima u lokalnoj samoupravi</s>\n<s>Kada se u procesu regrutovanja privuče veliki broj kandidata, čije sposobnosti zadovoljavaju zahteve, sledi izbor onog pojedinca koji će najbolje odgovarati slobodnom radnom mestu.</s><s>Proces selekcije najčešće se sastoji iz sledećih faza: popunjavanje obrazaca, testiranje, intervjuisanje, provera biografskih podataka, fizički ili lekarski pregledi i ponuda posla119.</s><s>Prva faza u procesu selekcije podrazumeva eliminisanje onih kandidata koji na osnovu opisa posla i specifikacije ne odgovaraju za traženu poziciju, a jedna od poslednjih faza u procesu selekcije jeste intervju, odnosno razgovor sa kandidatima, na kom se dolazi do podataka koje nije moguće utvrditi testovima.</s><s>Kandidatima koji su uspešno prošli sve faze može se ponuditi posao.</s><s>Njihovo angažovanje trebalo bi da bude u skladu sa njegovim znanjima, sposobnostima i interesovanjima, kako bi uspešno obavljali svoje radne zadatke.</s>\n<s>Kako bi zaposleni mogli da odgovore na zahteve koje pred njih postavlja organizacija, u cilju zadovoljavanja novih potreba svojih korisnika i efikasnijeg pružanja usluga, moraju stalno biti u 119 Boljanović J., Pavić Ž., op cit.,str. 115. https://singipedia.singidunum.ac.rs/izdanje/40722-osnove-menadzmentaljudskih-resursa</s>\n<s>Prekovremeni rad procesu učenju.</s><s>Usvajanjem novih znanja i veština doprinosi se ne samo uspešnoj realizaciji radnih zadataka, već i poboljšanju performansi zaposlenih.</s><s>Prvi korak za sprovođenje obuke u organizaciji jeste utvrđivanje potrebe za njenim sprovođenjem.</s><s>Nakon toga, vrši se dizajniranje programa obuke, što podrazumeva formulisanje ciljeva, metoda i tehnika za ostvarivanje obuke, ali i budžeta koji se predviđa za obuku120.</s><s>Principi koje SKGO savetuje za uspešnu primenu obuke i razvoja u lokalnoj samoupravi, a mogu se primeniti i u drugim organizacijama, su sledeći: 1) Obuka i razvoj zaposlenih treba da budu u skladu sa strategijom opštine, 2) Obuka treba da bude u skladu sa potrebama organizacije, a ne slučajan izbor, 3) Obuka treba da bude korisna,</s>\n<s>4) Znanje i veštine koje zaposleni steknu treba da primene u svakodnevnom radu, 5) Zaposleni treba da veruju da će obuka doprineti boljim rezultatima u radu, a ne da posmatraju njeno pohađanje kao gubljenje vremena,</s>\n<s>Ocena radnog učinka zaposlenih podrazumeva upoređivanje postignuća pojedinaca sa postavljenim organizacijiskim ciljevima, kako bi se utvrdilo koliko su zaposleni bili efikasni u ostvarivanju svojih radnih zadataka.</s><s>Procenom radnog učinka, pored merenja ostvarenih organizacijskih ciljeva, zaposleni dobijaju i povratnu informaciju o svom radu.</s><s>Proces procene radnog učinka najčešće se sastoji iz sledećih faza, a to su121: 1) Proces planiranja radnog učinka,</s>\n<s>Metode koje se najčešće koriste u proceni radnog učinka zaposlenih su: metode kritičkog incidenta, metode pismenog ogledala, grafička skala procene, elektronski sistemi za praćenje radne efektivnosti i mnoge druge122.</s><s>Informacije do kojih menadžeri dolaze primenom neke od ovih metoda služe i kao osnova za adekvatno motivisanje zaposlenih.</s><s>4.3 Zakon o zaposlenima u AP i JLS kao preduslov za uspostavljanje funkcije upravljanja ljudskim resursima</s>\n<s>Na područiju uprave zaposleni su državni službenici čija je dužnost da obavljaju posao u javnom interesu građana.</s><s>U nekim evropskim zemljama državni službenici se definišu kao većina zaposlenih u upravi, dok u drugim zemljama oni isključivo obavljaju poslove koji su neposredno povezani sa primenom javne moći i zaštitom opštih interesa države.123 U Republici Srbiji državni službenik je „lice čije se radno mesto sastoji od poslova iz delokruga organa državne uprave, sudova, javnih tužilaštva, Republičkog javnog pravobranilaštva, službi Narodne skupštine, predsednika republike,Vlade, Ustavnog suda i službi organa čije članova bira Narodna skupština ili sa njima povezanih opštih pravnih, informatičkih, materijalno-finansijskih, računovodstvenih i administrativnih poslova. “124 Prava i dužnosti državnih službenika uređuju se Zakonom o državnim službenicima, koji je donet 2005.godine.</s><s>Zakonom o državnim službenicima uveden je službenički sistem u Srbiji, i načela po kojima se zahteva da službenici obavljaju posao na zakonit, nepristrasan i politički neutralan način, što prethodno nije postojalo u srpskom pravnom sistemu.</s><s>Strategija reforme javne uprave koja je usvojena 2014.godine, zalaže se za reformu uprave uprave na svim nivoima vlasti125.</s><s>Međutim, zakonom iz 2005.godine, službenički sistem uveden je samo na centralnom nivou, dok zakon koji se primenjivao na zaposleni u lokalnoj samoupravi datira iz 1991.godine, odnosno na snazi je bio 25 godina i samim tim nije sadržao principe na kojima počiva efikasna i moderna uprava kao ni službenički sistem zasnovan na zaslugama.</s><s>U skladu sa tim nametnula se potreba za donošenje novog 122Boljanović J., Pavić Ž., op cit.,str.185. https://singipedia.singidunum.ac.rs/izdanje/40722-osnove-menadzmentaljudskih-resursa185.</s>\n<s>123 Damljanović J., Hans-Achim R.,Sistem državnih službenika u Republici Srbiji, Beograd,2006.str.11. 124Zakon o državnim službenicima, Službeni glasnik RS, br.79/2005 http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_drzavnim_sluzbenicima.html (3.4.2019.) 125 Tadić K.,Mihajlović V.,Ljudski resursi na lokalu kao najvažnija karika za kvalitetne javne usluge, CEP,str.1. zakona koji će uređivati prava i dužnosti zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave uvažavajući specifičnosti lokalnog nivoa.</s><s>Narodna Skupština je 3. marta 2016. godine usvojila Zakon o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i lokalnoj samoupravi čime je uspostavljen službenički sistem i u lokalnoj samoupravi.126</s>\n<s>Zaposlenima u jedinici lokalne samouprave smatraju se službenici, funkcioneri i nameštenici.</s><s>Prema Zakonu o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave, službenik se definiše kao „zaposleno lice koje profesionalno obavlja poslove iz nadležnosti autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave ili sa njima povezanih opštih pravnih poslova, informatičkih, materijalno-finansijskih, računovodstvenih i administrativnih poslova.</s><s>“127 Funkcioner je lice koje je postavljeno ili imenovano u organima jedinice lokalne samouprave, a nameštenik obavlja prateće pomoćno-tehničke poslove.</s>\n<s>Novim zakonom u cilju smanjivanja prekomernog zapošljavanja uvodi se kadrovski plan.</s><s>On podrazumeva da planiranje broja potrebnih kadrova i zapošljavanje novih mora biti u skladu sa sredstvima u budžetu i stvarnim potrebama lokalne samouprave.</s><s>Reforma javne uprave podrazumeva i transparetnost u zapošljavanju, tako da su novim zakonom utvrđene jasne procedure popunjavanja radnih mesta, pravila koja se tiču internih i javnih konkursa, kao i zaštita prava učesnika u konkursu.</s><s>Poštovanjem ovih procedura, svakako će se smanjiti i partijsko zapošljavanje, jer sa svakom promenom vlasti, na radna mesta su se često primale osobe koje ne poseduju odgovarajuće kvalifikacije, a konkursi su bili puka formalnost.</s><s>Zakon predviđa ocenjivanje zaposlenih čime se stvaraju uslovi za pravilno napredovanje koje počiva na rezultatima rada, kao i osnivanje Saveta za stručno usavršavanje zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave128.</s><s>4.4 Pravni i institucionalni okvir za uspostavljanje funkcije upravljanja LJR Lokalna samouprava, kao organizacija vlasti koja je najbliža građanima, mora neprestano da se razvija kako bi funkcionisala kao efikasan servis svojih korisnika.</s><s>Na uvođenje funkcije upravljanja ljudskim resursima može se gledati kao prvi korak ka uspešnom funkcionisanju moderne lokalne samouprave.</s><s>126 https://ipc.rs/vest/usvojen-zakon-o-zaposlenima-u-autonomnim-pokrajinama-i-jedinicama-lokalne-samouprave_v325 127 Zakon o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave, Službeni glasnik RS,br.21/2016 http://www.mduls.gov.rs/doc/rasprave/Nacrt%20Zakona%20o%20zaposlenima%20u%20AP%20i%20JLS.pdf 128 Polis, Upravljanje ljudskim resursima na lokalnom nivou, Časopis za javnu politiku, Beograd,2017.,str.12-27.</s><s>Prema članu 188.</s><s>Zakona o zaposlenima u jedinicama lokalne samouprave, nalaže se obavezno organizovanje poslova upravljanja ljudskim resursima u jedinicama lokalne samouprave.</s><s>Organizaciona jedinica može biti formirana kao:129 ➢ Grupa poslova,</s>\n<s>➢ Jedna osoba koja se bavi ljudskim resursima Zakon propisuje obavezu forminja organizacione jedinice, ali ostavlja slobodu lokalnoj samoupravi da odluči da li će se poslovima upravljanja ljudskih resursa baviti jedna ili više osoba.</s><s>Za razliku od tradicionalnog pristupa, koji je funkciju upravljanja ljudskim resursima svodio isključivo na administrativne poslove, savremeni pristup je strategijski i više pažnje posvećuje zaposlenom.</s><s>Pored strateške i administrativne uloge, funkcija upravljanja ljudskim resursima danas ima i razvojnu ulogu, odnosno bavi se unapređenjem razvoja zaposlenih, potom prati njihov rad i učinak, zatim brine o pravnim i drugim potrebama zaposlenih, ali i pomaže da se različite promene uvedu, zato joj pripisuju ulogu „vesnika i nosioca promena“ u lokalnoj samoupravi.130 Prema članu 202.</s><s>Zakona o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave, poslovi upravljanja ljudskim resursima odnose se na:131 1) Stručne poslove u postupku zapošljavanja i izbora kandidata; 2) Pripremu predloga Kadrovskog plana;</s>\n<s>5) Analizu potreba za obukom i dodatnim obrazovanjem svakog službenika; 6) Analizu rezultata i praćenje efekata ocenjivanja službenika; 129 Stanković M., Stević I.,Pilipović.,Uspostavljanje funkcije upravljanja ljudskim resursima u lokalnoj samoupravi, http://www.skgo.org/publications/download/438 (05.02.2019.) 130 Stanković M., Stević I.,Pilipović.,Uspostavljanje funkcije upravljanja ljudskim resursima u lokalnoj samoupravi, http://www.skgo.org/publications/download/438 (05.02.2019.) 131 Zakon o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave, Službeni glasnik RS,br.21/2016 http://www.mduls.gov.rs/doc/rasprave/Nacrt%20Zakona%20o%20zaposlenima%20u%20AP%20i%20JLS.pdf 7) Vođenje kadrovske evidencije zaposlenih; 8) I ostale poslove od značaja za karijerni razvoj službenika.</s><s>Uspostavljanjem modernog sistema za upravljanje ljudskim resursima doprinosi se da administrativne usluge iza kojih stoje dobro obučeni zaposleni budu efikasne, a građani zadovoljni, jer od rada lokalne samouprave zavisi i kvalitet života građana u lokalnoj zajednici.</s><s>Zakonski propisana obaveza organizovanja poslova za ULJR će svakako da doprinese izgradnji profesionalne, depolitizovane, racionalne i transparetne lokalne samouprave.</s><s>V ISTRAŽIVANJE MOTIVACIJE ZAPOSLENIH U OPŠTINAMA SRBIJE</s>\n<s>Predmet istraživanja je određivanje glavnih motivatora koji bi doprineli povećanju produktivnosti zaposlenih u lokalnoj samoupravi.</s><s>U istraživanju su ispitivani stavovi zaposlenih o zaradi, napredovanju, nagrađivanju, stručnom usavršavanju i interpersonalnim odnosima i njihovom uticaju na motivaciju.</s><s>Analiza stavova ispitanika doprineće jasnijem uočavanju karaktreristika motivacije zaposlenih u određenim lokalnim samoupravama, što može poslužiti i kao smernica za poboljšanje stanja.</s>\n<s>Cilj istraživanje je da se utvrdi koliko su motivisani zaposleni u lokalnim samoupravama i da li su zaposleni više motivisani materijalnim ili nematerijalnim motivatorima.</s>\n<s>U istraživanju se polazi od jedne opšte i dve posebne hipoteze.</s><s>Opšta hipoteza: Motivacija zaposlenih u lokalnoj samoupravi više zavisi od finansijskih motivatora nego od priznanja ili pohvale za ostvareni rezultat.</s>\n<s>Kao instrument istraživanja korišćen je anketni upitnik.</s><s>Istraživanje je sprovedeno među zaposlenima u opštinama Ivanjica, Kosjerić i Ćuprija.</s><s>Anketirano je 45 ispitanika, u periodu od 05.12.2014. do 19.12.2014.</s><s>Anketa je bila zatvorenog tipa i sadržala 21 pitanje grupisano u šest kategorija: nagrađivanje, napredovanje, stručno usavršavanje, komunikacija, interpersonalni odnosi, i odnos sa nadređenim.</s><s>Za većinu pitanja ispitanik je mogao da izabere jedan od pet ponuđenih odgovora (poređanih od „Uopšte se ne slažem“ do „U potpunosti se slažem“), po ugledu na Likertovu skalu.</s><s>Upitnik je sadržao i nekoliko pitanja u kojima ispitanik ima mogućnost da izrazi stepen zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva sa tvrdnjom.</s><s>Obrada podataka urađena je u softveru SPSS.</s><s>Korišćena je deskriptivna statistika i χ2(HI-kvadrat) test nezavisnosti.</s><s>5.2 Osnovne karakteristike opština u kojima je sprovedeno istraživanje Opštine u kojima je izvršeno istraživanje nalaze se u različitim geografskim regionima.</s><s>Opština Ivanjica pripada Moravičkom okrugu i nalazi se u jugozapadnom delu Srbije.</s><s>Po stepenu razvijenosti spada u treću grupu opština, odnosno njen stepen razvijenosti je u rasponu od 60% do 80% republičkog proseka.</s><s>Opština Kosjerić se nalazi u zapadnom delu Srbije i pripada Zlatiborskom okrugu.</s><s>Po stepenu razvijenosti spada u drugu grupu, odnosno njen stepen razvijenosti je u rasponu od 80% do 100% republičkog proseka.</s><s>Opština Ćuprija nalazi se u centralnom delu Srbije, pripada Pomoravskom okrugu i po razvijenosti spada u treću grupu opština.</s><s>Sve tri opštine imaju homogenu organizacionu strukturu.</s>\n<s>Prema poslednjem popisu stanovništva opština Ivanjica ima 31.963 stanovnika, opština Ćuprija 30.567, a opština Kosjerić spada u red manjih opština sa oko 12.090 stanovnika.132 U Ivanjičkoj lokalnoj samoupravi zaposleno je 298 osobe.</s><s>Ivanjica spada u pet opština koje poštuju pravilo da na hiljadu stanovnika budu zaposlena 4 službenika, i po Zakonu o maksimalnom broju zaposlenih ima pravo da zaposli još 54 osobe.</s><s>Međutim, u Ćupriji prema Zakonu, bez posla treba da ostane 30 od ukupno 502 zaposlena, a u Kosjeriću otkaz čeka 11 od 144 trenutno zaposlenih u lokalnoj samoupravi.</s><s>5.3 Opšte karakteristike uzorka</s>\n<s>Od ukupnog broja ispitanika koji su učestvovali u anketi bilo je više žena od muškaraca.</s><s>132 http://webrzs.stat.gov.rs/WebSite/userFiles/file/Aktuelnosti/Nacionalna%20pripadnost-Ethnicity.pdf Tabela 1: Struktura ispitanika prema polu Pol</s>\n<s>Najveći broj ispitanika je starije od 50 godina (42,2 %), a svega 4,4% čine zaposleni starosti do 30 godina.</s><s>Raspodela ispitanika po starosti ukazuje da je najviše zaposlenih starijih od 50 godina u Kosjeriću, a najmanje u Ćupriiji što odstupa od prosečne starosti stanovnika (u Kosjeriću je 45,5 godina, u Ćupriji 44,3, a u Ivanjici 43,1.)133 Tabela 2: Struktura ispitanika prema starosti Starost</s>\n<s>Na osnovu analize odgovora o visini školske/stručne spreme, najveći procenat ispitanika ima završen fakultet, odnosno 46,7%.</s><s>Slede ispitanici sa završenom višom školom (15,6%), dok svega 31,1% ispitanika obavlja posao sa završenom srednjom i osnovnom školom.</s><s>Kada je u pitanju vrsta stručne spreme, skoro 70% anketiranih je iz oblasti društveno-humanističkih usmerenja, što je i normalno jer se u lokalnoj samoupravi najviše obavljaju poslovi vezani za upravni postupak i prava građana, a to mahom obavljaju pravnici, politikolozi, ekonomisti, menadžeri134.</s><s>133</s>\n<s>Ako se uzmu u obzir generička radna mesta u upravi i lokalnoj samoupravi, (ona obuhvataju pravne, administrativne, kadrovske, finansijske, rečunovodstvene, komercijalne, informacionih sistema i tehnologija, investicionog i tehničkog održavanja, bezbednosti, zaštite, uslužnih delatnosti i sl. poslove), Република Србија, Министарство државне управе и локалне самоуправе, КАТАЛОГ РАДНИХ МЕСТА И ЗВАЊА У ЈАВНОМ СЕКТОРУ – смернице,</s>\n<s>134 http://www.mduls.gov.rs/doc/dokumenta/katalog/SMERNICE%20Nacrt%20kataloga%20radnih%20mesta%20i%2 0zvanjagererička radna mesta %20u%20javnom%20sektoru%20-%2031122015.pdf Tabela 3: Struktura ispitanika prema stručnoj spremi Stručna sprema</s>\n<s>Prema prebivalištu najveći procenat anketiranih je iz opštine Kosjerić, odnosno 44,4%, potom iz Ivanjice 33,3%, a najmanje iz Ćuprije 22,2% ispitanika.</s><s>Grafikon 1: Struktura ispitanika prema prebivalištu Veći broj ispitanika nije se mogao obezbediti zato što zaposleni u lokalnoj samoupravi strahuju da anketa nije anonimna i da mogu izgubiti posao ukoliko odgovore na postavljena pitanja (strah od otkaza)135, odnosno da će se desiti ono što je pokazano u sledećoj slici136: 135</s>\n<s>Slika 13: Višak zaposlenih u lokalnoj samoupravi.</s><s>Strah od otkaza prisutan je u celom javnom sektoru i to ne samo u Republici Srbiji, kao i sumnja da će otpuštanje biti više nepravedano, konstruktivnao i pogrešno, a manje fer i sporazumno (bez prisile)137.</s>\n<s>U upitniku su se pored stavova zaposlenih o napredovanju, nagrađivanju, stručnom usavršavanju, komunikacijama,odnosu sa nadređenim i interpersonalnim odnosima ispitivali stavovi io zaradama, motivisanosti i najvažnijim motivacionim faktorima.</s>\n<s>Više od polovine zaposlenih, 57,8%, je potpuno nezadovoljno zaradom, 24,4% malo, a 17,8% delimično zadovoljno.</s><s>Među ispitanicima nije bilo veoma zadovoljnih.</s><s>Na sledećoj slici može se videti da se čak 86,6% ispitanika oseća potcenjeno kada razmišlja koliko je plaćeno.</s><s>NAxQAwsOVAs0B1gDCw5UH2TIvcHVsc2Ntcy9NREFfLzFkNzRjYjQxNzA1OTUwNDM2NjI5Y2FiZDYwN mY1MGY2LnBuZwfCAA</s>\n<s>U najvećem procentu ispitanici nisu zadovoljni mogućnošću napredovanja, više od polovine ispitanika smatra da ne postoji mogućnost da će u budućnosti napredovati, 44,4% smatra da su šanse za napredovanje male, a svega 2,2% smatra da su šanse za napredovanje velike.</s><s>Grafikon 3:Stavovi ispitanika o mogućnostima napredovanja.</s>\n<s>Prema ukupnim rezultatima u sve tri opštine može se videti da su ispitanici u najvećem procentu delimično zadovoljni nadređenim (35,6%), zatim da je 24,4% veoma zadovoljno, dok 22,2% uopšte nije zadovoljno svojim pretpostavljenim.</s>\n<s>Grafikon 4:Stavovi ispitanika o tome koliko nadređeni vodi računa o motivaciji Ispitanici su imali priliku i da ocene koliko nadređeni vodi računa o njihovoj motivaciji.</s><s>Međutim više od 50% se izjasnilo da nadređeni nimalo ne vodi računa o motivaciji zaposlenih.</s>\n<s>Više od 70% anketiranih smatra da je nedovoljno nagrađeno na poslu, 15,6% je neodlučno, a svega 11,1% smatra da je dovoljno nagrađeno za poslove koje obavlja.</s><s>Prema rezultatima prikazanim na slici 6 više od polovine ispitanika (64,4%) smatra da za natprosečni učinak ne dobija priznanje ili pohvalu, a 17,7% ima suprotno mišljenje.</s><s>Grafikon 5:Stavovi ispitanika o priznanjima Veoma</s>\n<s>To znači da ne samo da se izostavljanjem odavanja priznanja i posebno nagrađivanje za natprosečni učinak kao važnog materijalnog motivatora ne podstiču zaposleni, već izazivaju loš odnos prama radu, kvalitetu rada i komunikacijama (međusobnih, sa nadređenim, korisnicima administrativnih usluga), kao i rezultata138 i da to predstavlja važan demotivator.</s><s>To mora biti sistemski, a ne stihijski rešeno.</s><s>Naravno da se mora izgraditi sistem materijalnih motivatora na osnovu kojeg će se vršiti nagrađivanje zaposlenih i nikako se ne sme izostaviti isto tako izgrađen sistem kažnjavanja ako nema učinka i kvaliteta rada koji se očekuje.</s><s>Ilustrativno po Mateji Vargi, odnosno Fikreti Šiber Bahtijarević, prikazan je ”razvijeni sistem motivacionih tehnika i kako one deluju i na razvoj strategije i uspešnost ciljeva organizacije.</s><s>”139.</s>\n<s>Na pitanje koliko su zadovoljni drugim zaposlenim sa kojima rade, najveći procenat ispitanika odgovorio je sa „delimično“ zadovoljan (44.4%).</s><s>Na drugom mestu su ispitanici koji su veoma zadovoljni (37,8%), a zatim slede ispitanici koji su malo (13,3%), odnosno nimalo zadovoljni drugim Grafikon 6:Stavovi ispitanika o drugim zaposlenim Odnos prema drugim zaposlenim može biti odraz veće ili manje nezainteresovanost ali i odsustva poznavanja pravila ponašanja (npr. pravila ponašanja poslodavaca i zaposlenih u vezi sa prevencijom i zaštitom od zlostavljanja na radu, kodeks ponašanja državnih službenika,Evropski 138 Varga M., Upravljanje ljudskim potencijalima kroz motivaciju, www.hrcak.srce.hr/file/106238 139 Bahtijarević Siber.</s><s>F., Management ljudskih potencijala, Zagreb, Golden marketing, 1999., str. 614.</s>\n<s>Veliki procenat ispitanika (64,4%) smatra da bi dodatnim usavršavanjem efikasnije obavljali svoj posao, 24,4% je neodlučno, a 11,1% smatra da i kada bi se dodatno usavršili ne bi efikasnije obavljali posao.</s>\n<s>Grafikon 7: Stavovi ispitanika o stručnom usavršavanju Međutim, više od polovine ispitanika (55,6%) ne dobija redovno informacije o mogućnostima daljeg razvoja.</s><s>Ovo postaje posebno značajno jer je 2015. godine usvojena i posebna Strategija sa Akcionim planom140 stručnog usavršavanja baš ovih zaposlenih.</s><s>Iako je u analizi postojećeg stanja u ovom dokumentu konstatovano da je postavljeno zaposleno lice “dužno da se u toku radnog odnosa stručno usavršava i da učestvuje u svim oblicima stručnog usavršavanja koji se organizuju u državnom organu, odnosno na koje se zaposleni i postavljena lica upućuju” situacija baš i nije takva.</s><s>U nekim lokalnim samoupravama duži vremenski period se sprovode razne obuke, seminari, treninzi i drugi oblici stručnog usavršavanja, dok u drugim većina zaposlenih niada nije prošla ni kroz jedan vid ovog obrazovanja.</s><s>Zato se definišu specifični ciljevi i principi stručnog usavršavanja.</s><s>Tako jedan od 140</s>\n<s>da efikasnije obavljam svoj posao najznačajnijih principa (od ukupno 7) je ”odgovornosti svih subjekata koji su nosioci aktivnosti na uspostavljanju i realizaciji sistema stručnog usavršavanja zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave.” Imajući u vidu postojeće stanje i strategijske pravce i planove broj nedovoljno ili neodgovarajuće informisanih lica je zabrinjavajući.</s><s>Ocena motivacije i glavni motivatori zaposlenih Najveći broj ispitanika (37,8%) se izjasnio da nije nimalo motivisan na radnom mestu.</s><s>Oko 30% je delimično motivisano, 28,9% malo motivisano, a svega 2,22% je veoma motivisan.</s><s>Na osnovu ovakavog rezultata može se zaključiti da zaposleni u lokalnoj samoupravi u većoj meri nisu motivisanina poslu.</s>\n<s>Grafikon 8:Stavovi ispitanika o motivaciji Za najveći broj ispitanika novac je glavni motivator (55,6%).</s><s>Dobra komunikacija i međuljudski odnosi našli su se na drugom mestu (15,6%), sigurnost zaposlenja (11,1%) na trećem, stručno usavršavanje (6,7%) i nagrađivanje (6,7%) na četvrtom i napredovanje na poslednjem mestu (4,4%) Veoma</s>\n<s>Grafikon 9: Stavovi ispitanika o glavnim motivatorima Ovakvo stanje rezultat je upravo relativno malih plata u lokalnim samoupravama, naknadnog dejstva usvojenog Zakon o umanjenju neto prihoda lica u javnom sektoru141,raznim uredbama i drugim podzakonskim aktima kojima su se ograničavala osnovna prava vezana za zadovoljenje osnovnih potreba.</s>\n<s>Da bi se utvrdilo da motivacija zaposlenih u analiziranim srpskim opštinama više zavisi od materijalnih, a manje od nematerijalnih faktora motivacije, postavljena je osnovna hipoteza: Motivacija zaposlenih više zavisi od zarade nego od priznanja ili pohvale.</s><s>Hipoteza je testirana χ2 testom nezavisnosti.</s>\n<s>U kontigencijskoj tabeli (Tabela 5) prikazani su odgovori ispitanika na sledeća pitanja: • Zadovoljan/na sam koliko zarađujem za posao koji obavljam • Ocenite koliko ste motivisani na poslu koji obavljate 141</s>\n<s>Zakon o umanjenju neto prihoda lica u javnom sektoru, Službeni glasnik RS, broj 108/13. http://www.poreskauprava.gov.rs/sr/pravna-lica/pregled-propisa/zakoni/877/zakon-o-umanjenju-neto-prihoda-licau-javnom-sektoru.html</s>\n<s>Na osnovu dobijenih odgovora ukrštenih po oba pitanja, može se zaključiti da su ispitanici koji više zarađuju istovremeno i više motivisani, s obzirom da 31,1% ispitanika koji nisu zadovoljni zaradom nisu ni motivisani na poslu, dok 15,6% ispitanika koji su delimično zadovoljni zaradom su i delimično motivisani.</s>\n<s>Na osnovu vrednosti Pearsonovog χ2 testa (Likelihood Ratio=20,014, df=6, p=0,003) može se zaključiti da postoji statistički značajna veza između zarade i motivacije zaposlenih, a kako je vrednost Cramerovog V 0,465 uticaj zarade na motivisanost je veliki, pa je veza između zarade i motivisanosti velika.</s>\n<s>Takođe, u cilju testiranja prve hipoteze analizirani su odgovori ispitanika na sledeća pitanja: • Za natprosečni učinak dobijam priznanje ili pohvalu • Ocenite koliko ste motivisani na poslu koji obavljate Tabela 5: Povezanost učinka i motivisanosti Za natprosečni učinak</s>\n<s>Analizom dobijenih odgovora može se zaključiti da motivacija ne zavisi od pohvale ili priznanja, jer i ispitanici koji se uopšte ne slažu i ispitanici koji se u potpunosti slažu da za natprosečni učinak dobjaju priznanje su u najvećem procentu nimalo motivisani na poslu.</s><s>Na osnovu vrednosti Pearsonovog χ2 testa (Likelihood Ratio=18,435, df=12, p=0,103) može se zaključiti da ne postoji statistički značajna veza između pohvale i motivacije zaposlenih.</s><s>Kada se uzmu u obzir dobijeni rezultati, može se zaključiti da je prva hipoteza dokazana, odnosno da motivacija više zavisi od materijalnih činilaca (zarade), a manje od nematerijalnih (pohvale).</s><s>Ankete je sprovedena i sa ciljem da se utvrdi koliko važnu ulogu ima nadređeni u podsticanju motivacije zaposlenih i koliko je on uopšte zainteresovani da motiviše zaposlene.</s><s>To je utvrđeno kroz sledeću posebnu hipotezu koja glasi:Motivacija zaposlenih zavisi od zainteresovanosti nadređenog da motiviše zaposlene.</s><s>I ova hipoteza testirana je χ2 testom nezavisnosti.</s><s>U kontigencijskoj tabeli (Tabela br.7) prikazani su odgovori ispitanika na sledeća pitanja: • Koliko nadređeni vodi računa o motivaciji zaposlenih • Ocenite koliko ste motivisani na poslu koji obavljate Tabela 6:Povezanost brige nadređenih i motivisanosti Veza između zainteresovanosti nadređenog da motiviše zaposlene i motivacije na poslu je očigledna, jer 17,8% ispitanika koji su delimično zadovoljni nadređenim i delimično su motivisani, dok 28,9% ispitanika koji su nimalo zadovoljani nadređenim su i nimalo motivisan na poslu.</s><s>Na osnovu vrednosti Pearsonovog χ2 testa (Likelihood Ratio=19,058, df=9, p=0,025) može se zaključiti da postoji statistički značajna veza između zainteresovanosti nadređenog da motiviše zaposlene i nivoa motivisanosti zaposlenih, a kako je vrednost Cramerovog V 0,413 uticaj nadređenog na motivisanost je veliki, pa je veza između zainteresovanosti nadređenog da motiviše zaposlene i motivisanosti zaposlenih je velika.</s>\n<s>Neki teoretičari u svojim istraživanjima pokazali su da značaj zarada za pojedinca zavisi i od nivoa i vrste obrazovanja, te što je niži stepen obrazovanja, raste značaj zarade za zaposlenog, pa u skladu sa Koliko</s>\n<s>Ukupno tim, formulisalana je druga posebna hipoteza: na zaposlene sa nižim stepenom obrazovanja finansijski motivatori više utiču na nivo motivacije, a na one sa višim stepenom obrazovanja utiče mogućnost daljeg usavršavanja.</s><s>Hipoteza je testirana χ2 testom nezavisnosti.</s><s>U kontigencijskoj tabeli (Tabela 8) prikazani su odgovori ispitanika na sledeća pitanja: • Stepen školske spreme</s>\n<s>• Šta bi Vas najviše motivisalo u trenutnim uslovima?</s><s>Tabela 7: Povezanost nivoa obrazovanja i motivisanosti Školska sprema</s>\n<s>Na osnovu dobijenih odgovora ukrštenih po oba pitanja može se zaključiti da se ne uočava značajna razlika između stepena obrazovanja i motivatora, odnosno da zaposlene sa višim stepenom obrazovanja više motiviše mogućnost daljeg razvoja, a na one sa nižim stepenom obrazovanja finansijski motivatori.</s><s>U ovom slučaju, zarada se pokazala kao najbitniji motivator, kako za zaposlene sa završenom srednjom školom, tako i za zaposlene sa fakultetom.</s><s>5.6 Diskusija</s>\n<s>Analizom dobijenih rezultata, došlo se do zaključka da zaposleni u lokalnim samoupravama u najvećem procentu nisu nimalo motivisani na poslu i da je novac glavni podsticaj za njih.</s><s>S obzirom da oko 60% zaposlenih nije nimalo zadovoljno zaradom i da se gotovo 90% njih oseća potcenjeno kada razmišlja koliko je plaćeno.</s><s>Ovi rezultati o najznačajnijem motivatoru nisu iznenađujući s obzirom na to da je oko 60% zaposlenih nimalo zadovoljno zaradom, i da se gotovo 90% oseća potcenjeno kada razmišlja koliko je plaćeno.</s><s>Novac kao najuniverzalniji instrument motivisanja je visoko pozicioniran, odnosno više od polovine zaposlenih se izjasnilo da novac za njih predstavlja najznačajniji motivator.</s><s>Rezultati istraživanja su pokazali i da veza između nivoa obrazovanja zaposlenih i motivatora ne postoji, odnosno zaposlene sa nižim i višim stepenom obrazovanja u najvećem procentu motiviše novac, iako vlada mišljenje da sa rastom kvalifikacija značaj zarade opada.142 Za samo 15,60% zaposlenih u anketiranim opštinama, dobra komunikacija i međuljudski odnosi su najznačajniji motivator.</s><s>Najveći procenat ispitanika u anketi se izjasnio da je delimično zadovoljan drugim zaposlenima/kolegama sa kojima radi, ali i da na poslu ima previše svađe.</s><s>Loša komunikacija narušava prijatnu radnu atmosferu, što može negativno uticati na produktivnost i ostvarivanje ciljeva organizacije.</s><s>Sigurnost zaposlenja je najznačajniji motivator za 11,10% anketiranih.</s><s>Prema analiziranim podacima, siguran posao je glavni podsticaj za sve one koju su završili samo osnovnu školu, dok ostali koji poseduju viši stepen obrazovanja nisu pridavali veći značaj ovom faktoru.</s><s>Mogućnost daljeg usavršavanja i nagrađivanje našli su se na četvrtom mestu, a napredovanje zaposlenih na petom, odnosno poslednjem mestu.</s><s>Mogućnost napredovanja najznačajni je motivator samo za 4,4% zaposlenih, i pri tome najveći procenat ispitanika smatra da ne postoji mogućnost daljeg napredovanja.</s><s>Ovakav rezultat može biti i posledica toga što u lokalnim samoupravama u kojima je sprovedeno istraživanje, ne postoji prostora za dalje napredovanje.</s><s>Rezultati ankete su pokazali da motivacija zaposlenih zavisi i od zainteresovanosti nadređenog da motiviše zaposlene.</s><s>Nadređeni kroz razgovore sa zaposlenima svakako može da otkrije šta bi ih motivisalo da rade produktivnije.</s><s>Ukoliko se motivisanost svodi isključivo na zaradu, nadređeni je delimično nemoćan jer je zarada zakonski regulisana.</s><s>Ali ukoliko nadređeni uzme u obzir pravilo kompenzacije koje je Alderfer u svojoj ERG teoriji143izneo, on može potrebu za novcem zameniti nekim drugim, lakše dostupnim potrebama.</s><s>Naravno, potreba za novcem neće nestati, ali ukoliko nadređeni doprinese da se zaposleni osećaju vrednim i probudi kod njih pozitivan stav prema radu, može da učini da oni budu i produktivniji.</s><s>142 Zdravković S.,Stojanović S., Činioci motivacije za rad, Revija rada,2002.,str.13. 143</s>\n<s>Mihailović D.,Psihologija rada i organizacije, FON, Beograd, 2009, str. 278.</s><s>Nadređeni može da uključi zaposlene u donošenje odluka, jer time može da poveća njihovu posvećenost radu.</s><s>Jedan od saveta koji je Yair Re-em dao nadređenima za povećanje motivisanosti je da „menadžeri mogu da ponude lepu reč, ostave kratak pisani komentar, upute zdravicu, potapšu po ramenu, ili se jednostavno toplo rukuju.</s><s>“144.</s><s>Odavanje formalnog ili neformalnog priznanja zaposlenima, može imati isključivo pozitivne konotacije, a pri tome ništa ne košta.</s><s>Pružanjem povratnih informacija o radu, mogu se dati i predlozi za poboljšanje rada, a izbegnuti kritika ukoliko zaposleni nije dovoljno doprineo radu uprave.</s><s>Kroz razgovore o potrebama i željama zaposlenih, nadređeni pokazuje zainteresovanost za njih i doprinosi da se oni osećaju vrednim145.</s><s>„Nadređeni treba da obezbede harmonične radne odnose i da jačaju timski duh tako što će usmeravati, predvoditi i motivisati podređene,“146izneo je Savet Evrope u Povelji profesionalne etike.</s><s>5.7 Komparativna analiza motivisanosti zaposlenih Mnogobrojna istraživanja motivacije koja su rađena decenijama unazad davala su različite rezultate u pogledu hijerarhije motivacionih činilaca.</s><s>Kao nepisano pravilo može se izdvojiti da novac u periodima ekonomske krize ima veći motivacioni značaj, nego izlaskom iz nje.</s><s>Zbog nepovoljne ekonomske situacije u Srbiji jedna od preduzetih mera za stabilizaciju javnih finansija je i smanjivanje plata u javnom sektoru, pa rezultati prema kojima je novac najznačajniji motivator za 55,60% zaposlenih nisu iznenađujući.</s>\n<s>Prema prikazanim podacima Slovenija se našla na prvom, a Srbija na poslednjem mestu po prosečnoj neto zaradi.</s><s>U cilju utvrđivanja značaja novca kao motivacionog činioca u Sloveniji prikazani su 144</s>\n<s>146 http://www.coe.org.rs/REPOSITORY/2647_1_prirucnik_za_upravljanje_ljudskim_resursima.pdf (7.4.2019.) 147Највиша јануарска нето плата у Словенији, најмања у Србији, https://naslovi.net/cir/2015-03-24/politika/najvisajanuarska-neto-plata-u-sloveniji-najmanja-u-srbiji/13895716 rezultati istraživanja motivacije zaposlenih u opštini Bohinj (Grafikon:9) sprovedeni za potrebe završnog rada148.</s>\n<s>U anketi je učestvovalo 16 ispitanika, pretežno ženskog pola, i sa završenom srednjom školom.</s><s>Ispitanici su svaki od 18 motivacionih činilaca ocenjivali ocenama od 1 do 5, u zavisnosti od toga koliko ih dati činilac motiviše.</s><s>Prema tome Ocena 1 znači - ne motiviše, ocena 2 - malo motiviše, ocena 3 - srednje motiviše, ocena 4 - motiviše i ocena 5- veoma motiviše.</s>\n<s>Preuzeto: M Krek.,“Motivacija zaposlenih v občinski upravi“diplomski rad, Ljubljana, Fakultet za upravu, 2013.</s><s>Za zaposlene u opštini Bohinj, najvažniji motivacioni činilac je lični razvoj i napredovanje, a plata se našla tek na osmom mestu, pa se može zaključiti da novac za zaposlene u ovoj slovenačkoj opštini nema veliki motivacioni značaj.</s><s>Kada su zaposleni zadovoljni uslovima rada, platom i drugim higijenskim faktorima, po Hercbergu, onda se kod zaposlenih mogu aktivirati potrebe za 148 M Krek.,“Motivacija zaposlenih v občinski upravi“diplomski rad, Ljubljana, Fakultet za upravu,2013. napredovanjem i ličnim razvojem, odgovornošću, priznanjem za uspeh i druge.</s><s>Slovenija je ekonomski stabilna zemlja sa najvišom prosečnom platom u regionu, pa se pretpostavlja da većina zaposlenih može da zadovolji svoje egzistencijalne potrebe i teži ka potrebama višeg reda.</s><s>U istraživanje „Goverment employees Working Hard or Hardly working?“ koje su sproveli Sua A. Frank i Gregori B. Lewis u Americi, među zaposlenima u javnom i privatnom sektoru149 koje je pokazalo da postoje razlike u pogledu motivacionih faktora između ova dva sektora.</s><s>Zaposleni u javnom sektoru nemaju visoke plate i velike šanse za napredovanjem, ali oni veću vrednost pripisuju interesantnom poslu, mogućnošću da pomognu drugima i da budu od koristi za društvo.</s><s>Zaposleni u privatnom sektoru više su motivisani finansijskim nagradama i mogućnošću napredovanja u karijeri.</s><s>Autori ove studije smatraju da zaposleni u javnom sektoru imaju jaku želju da služe društvu i više vrednuju unutrašnje nego spoljašne pokretače150.</s><s>U Nemačkoj su 2013.godine, Dur, Robert, Zoutenbier, Robin, sproveli istraživanje pod nazivom „Intrisic motivation of public sector employees:Evidence for Germany“.</s><s>Rezultati su pokazali da su zaposleni u javnom sektoru veći altruisti nego zaposleni u privatnom.</s><s>Ispitanici su odgovarali na pitanje: „Koliko ti je važno da budeš tu za druge?“ Posebno je altruizam bio izražen kod osoba koje su zaposlene u javnom sektoru, a tek su na početku karijere151.</s><s>Do sličnih rezultata došli su Rashid S. i Rashid U. u istraživanju „Work motivation diferences between Public and Private sector“, koje je sprovedeno u Pakistanu, 2014.godine.</s><s>Zaposlene u javnom sektoru Pakistana više motivišu sadržaji posla, a manje mogućnost napredovanja u karijeri, i značajno manje su motivisani zaradom, nego zaposleni u privatnom sektoru152.</s><s>Međutim, u Srbiji se novac pokazao podjednako važan kako u javnom, tako i u privatnom sektoru.</s><s>U istraživanju „Istraživanje motivacije zaposlenih u Srbiji, zasnovano na konkretnom uzorku“ koje su sproveli Stanišić N. i Guerrra M, 2010.godine, u privatnom sektoru, odnosno u jednom građevinskom preduzeću u Beogradu, pokazalo je da je za većinu ispitanika novac ne samo najznačajniji motivacioni faktor već da bi i zbog veće plate, zaposleni napustili radno mesto.153 149</s>\n<s>153 Stanišić M., Guerra M., Istraživanje motivacije zaposlenih u Srbiji,zasnovano na konkretnom uzorku, U SAD-u, u poslednjih 6 meseci plate su rasle po najvišoj stopi od finansijske krize 2007. i 2008. godine, a stopa nezaposlenosti u januaru 2016. iznosila je 4,9%.154 U Nemačkoj stopa nezaposlenosti u martu 2015. iznosila je 6,4 %, i to je najniža stopa nezaposlenosti od ujedinjenja Nemačke 1990.godine.</s><s>U Sloveniji je stopa nezaposlenosti ispod prosečne stope nezaposlenosti EU, dok u Srbiji iznosi 17,9%.</s><s>Velika stopa nezaposlenosti i najniže prosečne zarade u regionu su pokazatelji ekonomske situacije u Srbiji.</s><s>Na nepovoljnu ekonomsku situaciju u Srbiji uticala je i svetska ekonomska kriza koja je dovela do znatanog pada plata, potrošnje i proizvodnje, prekidajući proces reformi i produbljivajući domaću ekonomsku krizu.155Srbija, u cilju oporavka privrede, vrši racionalizaciju u javnom sektoru, pa se otkazi očekuju za skoro 9000 zaposlenih, među kojima su zaposleni i u opštinskoj administraciji156.</s><s>Preduzete su i mere smanjivanja plate, pa sve to u velikoj meri može uticati na se novac nađe u samom vrhu najznačajnijih motivacionih činilaca. http://www.singipedia.singidunum.ac.rs/content/188-Istraivanje-motivacije-zaposlenih-u-Srbiji-zasnovano-nakonkretnom-uzorku</s>\n<s>• U istraživanju koje je sprovedeno za potrebe ovog rada, novac se pokazao kao najvažniji motivator za zaposlene.</s><s>Novac se prema mišljenju mnogih autora, smatra početnim motivatorom, i visina zarade bi trebalo da bude odgovarajuća, kako bi zaposlenima omogućila da zadovolje osnovne potrebe, ali i da bi lokalna samouprava zadržala kvalifikovane radnike, koji će raditi na unapređenju lokalne samouprave. • Pored toga što bi zaposleni trebalo da imaju odgovarajuću zaradu, ona treba da bude i pravedna.</s><s>Da bi materijalne kompenzacije bile pravedno raspoređene, bitno je da se utiče na promenu svesti zaposlenih o značaju stvarne procene učinka.</s><s>Istraživanje koje je sprovedeno na centralnom nivou pokazalo je da je sistem ocenjivanja u praksi pokazao slabosti, odnosno da ne oslikava prave rezultate zaposlenih, što može da dovede do demotivacije onih zaposlenih koje se trude, jer se rad i nerad podjednako tretira. • Prema rezultatima ankete, nisu svi zaposleni motivisani novcem što govori o tome da se ne može primeniti jedna ista tehnika motivisanja na sve zaposlene.“Rad se ne posmatra samo kao sredstvo zadovoljenja osnovnih životnih potreba nego kao i sastavni deo ličnog razvoja157”.</s><s>Prema tome rukovodilac treba da se okrene nematerijalnim podsticajima kako bi omogućio zaposlenima da zadovolje ne samo organizacione, već individualne ciljeve. • Nadređeni održavaju sastanak na kome se analiziraju rezultati rada zaposlenih samo jednom u toku godine, savet je da tih sastanaka bude više.</s><s>To treba da bude prilika da se pored pregleda njihove efikasnosti, utvrdi čime su zadovoljni, šta im je više važno od toga što organizacija daje, a šta manje važno.</s><s>Na taj način će se ispitati njihove aktuelne motivacione potrebe, i primeniti podsticaji koji su primereni njihovim potrebama. • Jedan gradonačelnik je izjavio da “ ključ uspeha leži u strogoj upravi gde vas se podređeni plaše”158.</s><s>Ovakav autoritativni stil rukovođenja može delovati demotivišuće na zaposlene, jer će se njegove aktivnosti svoditi isključivo na naređenja i zaposlene koji slušaju.</s><s>Rukovodilac treba da bude podrška zaposlenima u radu, da se njihov odnos zasniva na poverenju i poštovanju, i da zajedničkim snagama rešavaju problem sa kojima se susreću.</s><s>Pink ističe da 157 Šehić Dž.,Rahimić Z.,Menadžment, Ekonomski fakultet u Sarajevu,2009.,str.197. 158 Ilić D.,Todorović M.,Izveštaj o proceni potrebe za obukom zaposlenih u lokalnoj samoupravi, 2017.,str.34. https://rm.coe.int/168070b5a1</s>\n<s>VI PREPORUKE bi trebalo izbegavati i autoritativni jezik, pa umesto “morate” ili “treba da” savetuje “razmislite” ili “razmotrite”, i da upravo ova mala promena reči može doprineti osećaju zajedništva159.</s>\n<s>• U skladu sa teorijom self-determinacije, prema kojoj “ljudska bića poseduju urođenu sklonost ka traganju za novim izazovima, da povećaju i dokazuju svoje mogućnosti”160, zaposlene treba podstaći na nove poduhvate, i omogućiti im da razvijaju vlastite potencijale, a ne da samo izvršavaju naredjenja.</s>\n<s>• Zaposlenima treba omogućiti i da učestvuju u postavljanju ciljeva i uključivati ih u kreiranje strategija i planova čime će se povećati njihova posvećenost radu. • Određeni procenat zaposlenih se izjasnio da bi ih motivisala mogućnost stručnog usavršavanja i razvoja.</s><s>Zaposleni bi trebalo da pohađaju obuke koji su u skladu sa njihovim potrebama, odnosno da pristupe obukama koje daju direktne i neposredne rezultate. • Zaposlene treba pohvaliti kada za to postoje konkretni razlozi, jer svaka pozitivna povratna informacija će doprineti da se oni osećaju vrednim, zato što neko ceni njihov trud i zalaganje. • Dobri međuljudski odnosi i saradnja preduslovi su za uspeh svake organizacije.</s><s>Veliki procenat anketiranih se izjasnio da ima previše svađe na poslu, prema tome treba osnažiti timski način razmišljanja, razvijati prijateljsku radnu atmosferu u kojoj se kolege međusobno podržavaju i dopunjuju.</s>\n<s>Usvajanjem Zakona o zaposlenima u autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave napravljen je korak ka stvaranju profesionalne, efikasne, i depolitizovane lokalne samouprave.</s><s>Ovim zakonom, kao jednim od najvažnijih propisa u reformi javne uprave, uveden je službenički sistem i institut upravljanja ljudskim resursima na lokalnom nivou.</s><s>Ljudski resursi, kao najvredniji resursi lokalne samouprave, angažovani su na ostvarenju izvornih i prenetih nadležnosti lokalne samouprave uprave kao i unapređenju kvaliteta usluga za njene korisnike - građane.</s><s>Jedan od preduslova za uspešno funkcionisanje lokalne samouprave jeste da njeni zaposleni pored znanja i sposobnosti koje poseduju budu i adekvatno motivisani kako bi njihov potencijal bio maksimalno iskorišćen i unapređen.</s><s>To podrazumeva izgradnju motivacionog sistema koji treba da doprinese unapređenju kvaliteta usluga i ostvarivanju individualnih ciljeva zaposlenih.</s><s>Jedan od ciljeva istraživanja bio je da se utvdi da li su zaposleni u opštinama više motivisani materijalnim ili nematerijalnim motivatorima.</s><s>Na osnovu dobijenih rezultata dokazana je glavna hipoteza prema kojoj finanansijski motivatori više utiču na motivaciju zaposlenih, nego nematerijalni, a novac kao motivacioni faktor pozicioniran je na prvo mesto.</s><s>Značaj novca, kao jednog od najvažnijih motivora, posebno je naglašen u nepovoljnim ekonomskim uslovima, kada je materijalni standard nizak, pa zaposleni prvo teže da zadovolje egzistencijalne potrebe, što je u skladu sa tvrdnjama Maslovljeve teorije.</s><s>Sledeći njegovu teoriju, zaposleni ne bi trebalo da pridaju veliku važnost međuljudskim odnosima, ili drugim potrebama višeg reda ako nemaju dovoljna primanja za život, već će se okrenuti zadovoljavanju egzistencijalnih potreba materijalnim stimulansima.</s><s>Prilikom postavljanja hipoteze da finansijski motivatori više utiču na nivo motivacije zaposlenih sa nižom stručnom spremom, pošlo se od istraživanja koje su sproveli Ćamilović i Mozer.</s><s>Rezultati do kojih je došao Ćamilović pokazali su da za zaposlene sa fakultetskom stručnom spremom zarada ima značajno manji uticaj u odnosu na druge podsticaje.</s><s>Mozerovo istraživanje dalo je slične rezultate, i pokazalo da je zarada kao najznačajniji podsticaj za zaposlene sa nižim nivoom obrazovanja, dok se kod rukovodilaca našla tek na petom mestu161.</s><s>Međutim, prema rezultatima istraživanja, koje je sprovedeno za potrebe rada, novac se pokazao podjednako značajnim kako za zaposlene sa 161 Mihailović D.,Psihologija rada i organizacije, FON, Beograd 2010., str. 302. fakultetskom diplomom, tako i za one sa nižim nivoom obrazovanja, pa hipoteza prema kojoj finansijski motivatori više utiču na zaposlene sa nižim nivoom obrazovanja nije dokazana.</s><s>Istraživanje koje su sproveli Ilić i Todorović, pokazalo je da je najveći procenat načelnika gradske uprave motivisan zaradom i sigurnošću radnog mesta, što potvrđuju rezultati ovog rada.</s><s>Vlada Srbija je u cilju stabilizacije javnih finansija i oporavka privrede preduzela mere štednje i racionalizacije, a jedna od njih je i smanjenje plata zaposlenima u javnom sektoru, što je svakako uticalo da za najveći procenat zaposlenih novac bude najbitniji motivator bez obzira na nivo obrazovanja.</s><s>Poslednja hipoteza prema kojoj motivacija zaposlenih zavisi od zainteresovanosti nadređenog da motiviše zaposlene je dokazana, pa bi nadređeni trebalo više da se posveti motivisanju zaposlenih primenom i nematerijalnih podsticaja.</s><s>Kada se uzmu u obzir finansijska ograničenja javnog sektora i različite potrebe zaposlenih, kvalitetan motivacioni sistem ne može da se zasniva samo na materijalnim kompenzacijama.</s><s>Smatra se da efekat spoljašnih nagrada traje kratko, odnosno da će zaposleni biti zadovoljni kada im se plata poveća, ali da će nakon kraćeg vremena opet očekivati novo povećanje, što znači da novac ne može biti jedini i stalni izvor motivacije.</s><s>Pošto su rezultati pokazali da se najveći procenat zaposlenih izjasnio da nadređeni ne vodi računa o motivaciji zaposlenih, potrebno je uticati na promenu svesti rukovodioca, da se pored radnih zadataka preusmere i na brigu o zaposlenima i njihovim potrebama. “Spremnost na promene moraju se dešavati u glavama ljudi i neophodno je mnogo vremena i napora da se otklone naviknutosti, tradicionalne i neproduktivne vrednosne orijentacije u sferi rada”162 ističe Dunđerović.</s><s>Rukovodioci mogu uticati na podizanje nivoa motivisanosti na razne načine, neki će biti motivisani ako im se pruži veća sloboda u radu, mogućnost da ispolje svoju kreativnost ili budu uključeni u proces odlučivanja, čime će se doprineti njihovoj autonomiji u radu.</s><s>Drugi će težiti da zadovolje potrebe rasta, odnosno motivisaće ih želja za ličnim razvojem i stručnim usavršavanjem, dok će za neke dobri interpersonalni odnosi i prijatno radno okruženje imati presudan uticaj na motivaciju.</s><s>Verbalnim nagradama se poboljšava postojeća motivacija, pa se zaposlenima koji su postigli uspeh u radu pohvalama može pokazati da se njihov rad uvažava, i oni će svakako biti motivisani da nastave i dalje da se trude.“Ljudska bića poseduju urođeni unutrašnji nagon da budu autonomna, 162 Dunđerović R.,Psihološki pristup proučavanju ljudske strane preduzetništva, Filozofski fakultet Nikšić, 2013.str.73. http://www.socioloskaluca.ac.me/PDF19/Dundjerovic,%20Masnic,%20Psiholoski%20pristup%20proucavanju%20ljuds ke%20strane%20preduzetnistva.pdf</s>\n<s>LITERATURA samoodređena i međusobno povezana”163 prema tome na nadređenom je da utiče na stvaranje radnog okruženja u kome će te potrebe biti ostvarene u najvećoj meri.</s><s>Preduzete mere racionalizacije i štednje doprinele su da zaposleni u lokalnoj samoupravi moraju da rade “više za manje”.</s><s>Da bi se sprečio odliv najboljih kadrova koji bi doprineli postizanju najviših ciljeva moderne lokolne samouprave, važnu ulogu ima nadređeni koji treba da radi na unapređenju motivacionog sistema, koji je kreiran u skladu sa potrebama i karakteristikama zaposlenih.</s><s>Kako bi radni potencijal zaposlenih bio optimalno iskorišćen, neophodno je izgraditi motivacioni sistem koji sadrži i materijalne i nematerijalne podsticaje.</s><s>163 Pink D.,Motivacija, Areta, Beograd, 2019.,str.13.</s>\n<s>zaposlenih http://www.cesid.org/images/Efikasan%20op%C5%A1tinski%20menad%C5%BEer.pdf 44.</s><s>Stanković M., Menadžment ljudskih resursa u procesu transformacije, Visoka poslovna škola strukovnih studija, Valjevo, 2007.</s>\n<s>45.</s><s>Stanković M.,Stević I.,Pilipović.,Uspostavljanje funkcije upravljanja ljudskim resursima u lokalnoj samoupravi http://www.skgo.org/publications/download/438 46.</s><s>Strategija stručnog usavršavanja zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave u Republici Srbiji, Sl. glasnik RS, http://aler.rs/files/STRATEGIJA_strucnog_usavrsavanja_zaposlenih_u_jedinicama_lokalne_samouprave_u_Re publici_Srbiji_Sl_gl_RS_br_27_2015.pdf</s>\n<s>59. http://www.politika.rs/scc/clanak/322691/Najvisa-januarska-neto-plata-u-Sloveniji-najmanja-u-Srbiji 60. http://www.mduls.gov.rs/doc/rasprave/Nacrt%20Zakona%20o%20zaposlenima%20u%20AP%20i%20JLS.pdf 61. http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_drzavnim_sluzbenicima.html 62. http://www.eknfak.ni.ac.rs/dl/2014/1113_doktorat.pdf 63. http://www.singipedia.singidunum.ac.rs/content/188-Istraivanje-motivacije-zaposlenih-u-Srbiji-zasnovano-nakonkretnom-uzorku</s>\n<s>64. http://www.coe.org.rs/REPOSITORY/2647_1_prirucnik_za_upravljanje_ljudskim_resursima.pdf 65. http://www.vreme.co.rs/cms/view.php?id=296397 66. http://www.blic.rs/vesti/drustvo/9000-radnika-visak-u-javnom-sektoru-otpustanja-do-kraja-godine/zvmw5qy 67. http://www.poreskauprava.gov.rs/sr/pravna-lica/pregled-propisa/zakoni/877/zakon-o-umanjenju-neto-prihodalica-u-javnom-sektoru.html</s>\n<s>68. http://www.politika.co.rs/sr/clanak/412566/Najniza-stopa-nezaposlenosti-u-SAD-u-poslednjih-pola-veka 69. http://popis2011.stat.rs/?page_id=2162 70. https://www.totaljobs.com/advice/types-of-dismissal 71. http://mduls.gov.rs/wp-content/uploads/Katalog-smernice.pdf 72. https://ipc.rs/vest/usvojen-zakon-o-zaposlenima-u-autonomnim-pokrajinama-i-jedinicama-lokalnesamouprave_v325</s>\n<s>c) Mogućnost stručnog usavršavanja d) Nagrada (priznanje) za ostvareni rezultat e) Dobra komunikacija na poslu i međuljudski odnosi f) Sigurnost zaposlenja</s>"}
{"dc.title": "Zlostavljanje na radu u upravi putem informaciono-komunikacionih tehnologija", "dc.creator": "Vuksanov, Jovana", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "Informaciono-komunikacione tehnologije;uprava;zlostavljanje;društvene mreze;zapošljavanje;ljudski resursi.;Information and communications technologies;administration;abuse;social media;employment;human resources;info:eu-repo/classification/udc/331.1", "id": "rulj_74985", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=140272&dn=", "text": "<s>Slika 1: Dostignuti nivo planiranih ciljeva Digitalne Agende http://ec.europa.eu/digital-agenda/en/scoreboard Slika 2. Komunikacija u elektronskoj vladi Slika 3: Četiri faze razvoja e-vlade</s>\n<s>Slika 9: Podaci koji se dele preko društvenih mreza Slika 10: Korišćenje računara kod kuće za obavljanje posla Slika 11:Korišćenje računara na poslu u private svrhe Slika 12: Komunikacija sa kolegama I rukovodiocima putem elektronske pošte Slika 13: Mišljenje o zloupotebi računara Slika 14: Mišljenje o promeni posla</s>\n<s>Slika 20: Da li ste prijavili zlostavljanje na poslu Slika 21: kome ste se obratili u vezi mobonga Slika 22: Odgovor na prituzbe o mobingu</s>\n<s>Tabela 5: Najučestalija komunikacija putem društvenih mreža Tabela 6: Učestalost korišćenja računara na poslu Tabela 7: Vidljivost profila na društvenim mrežama Tabela 8: Podaci koji se dele preko društvenih mreža Tabela 9: Korišćenje računara kod kuće za obavljanje posla Tabela 10: Korišćenje računara na poslu u private svrhe Tabela 11: Komunikacija sa kolegama I rukovodiocima putem elektronske pošte Tabela 12: Mišljenje o zloupotrebi računara Tabela 13: Mišljenje o promeni posla</s>\n<s>Tabela 15: Da li poznajete nekoga ko zloupotrebljava računar Tabela 16: Dobijanje neprikladnih poruka Tabela 17: Dobijanje neprikladnih poruka od kolega Tabela 18: Da li ste bili žrtva mobinga</s>\n<s>Informaciono-komunikacione tehnologije koriste se u brojnim oblastima i sferama rada i života.</s><s>Uprava je područje u kome su ove tehnologije u velikoj upotrebi, što doprinosi poboljšanju njenog rada, efikasnosti i boljoj komunikativnosti.</s><s>Ne retko njihova upotreba ima i negativne posledice.</s><s>Ovaj rad će se baviti istraživanjem korišćenja informaciono-komunikacionih tehnologija za zlostavljanje na radu.</s><s>Pored uvodnog i zaključnog dela rad će obuhvatiti još 4 poglavlja: 1) primena IKT u upravi; 2) zlostavljanje na radu (pravni, etički i psihološki aspekti) 3) korišćenje IKT za zlostavljanje u okviru uprave i 4) istrazivanje stavova o mogućnostima korišćenja IKT na pojedine oblike zlostavljanja.</s>\n<s>Rad ima za cilj da identifikuje oblike I načine zlostavljanja na radu u upravi upotrebom IKT I da kroz sprovedeno istrazivanje ukaze na stavove I reakcije zaposlenih u upravi o zlostavljanju na radu upotrebom IKT, kao I da iznese procenu rizika od ovog oblika zlostavljanja.</s><s>Ključne reči: Informaciono-komunikacione tehnologije, uprava, zlostavljanje, društvene mreze, zapošljavanje, ljudski resursi.</s>\n<s>Jedan od glavnih ciljeva informaciono-komunikacionih tehnologija je da olakša život učineći komunikaciju bržom, dostupnom širom sveta, da poboljša efikasnost u poslovanju.</s><s>Srbija je zemlja u tranziciji, suočena sa intenzivnim reformama u svim delatnostima.</s><s>Modernizacija javne uprave je od velikog značaja za rad i razvoj uprave.</s><s>Implementiranje informaciono komunikacionih tehmologija je osnovni korak za provođenje reformi i pribižavanje Evropskim standardima.</s><s>Međutim sa pojavom novih tehnologija dolaze i novi problemi, pa tako tradicionalni oblik zlostavljanja na poslu poprima nove oblike i naziva se sajber zlostavljanje.</s><s>Kako bi pojasnili taj pojam prvo cemo se osvrnuti na tradicionalni oblik zlostavljanja.</s><s>Mobing predstavlja glavni problem zaposlenih i ugrožava ljudska, pa i životna prava.</s><s>Reč mobing nastala je od engleskog glagola „ To mob“ ( nasrnuti u masi, bučno navaliti na nekog ) i imenice „mob“ u prevodu rulja, gomila i izraza „mobbish“ što znači prostački, vulgaran, grub.</s><s>Iz samog značenja reči okvirno nam je jasno šta mobbing predstavlja, ali kako bi ga što bolje pojasnili daćemo i nekolikom definicija.</s><s>Mobing se može definisati kao specifičan oblik ponašanja u kom pojedinac ili grupa ljudi psihički zlostavlja drugu osobu, ugožavajući njen ugled, dostojanstvo i integritet.</s><s>Mobing se uglavnom vrši sistematično, jednom nedeljno i traje oko 6 meseci, a prođe i do 15 meseci pre nego što žrtva reaguje. (Dr Vidoje Stefanović, idr 2014).</s><s>Termin mobing naročito se istražuje zadnjih godina, pa se tako u priodu od 2005 do 2010.</s><s>Godine beleži porast nasilja na radnim mestima u Srbiji od 48% do 64%, koji je prijavljen nevladinim i sindikalnim organizacijama (Radaković, 2010).</s><s>Studija sprovedena u saradnji Saveza samostalnih Sindikata Srbije u 44 opštine koju su činili ispitanici iz javnog (61,3%) i privatnog (35%) sektora, pokazala je da je 16% radnika redovno maltretirano na radnom mestu.</s><s>Stariji radnici su bili potencijalno rizična grupa, najviše su bili izloženi verbalnom nasilju i 1,5 puta češće su hteli da napuste posao u odnosu na radnike koji nisu doživeli maltretiranje.</s><s>Skoro jedna trećina zaposlenih koja je doživela nasilje na radnom mestu nije sebe doživela kao zlostavljanu osobu (Petrović et al, 2014).</s><s>Kako vidimo iz priloženog postoje istraživanja na temu mobinga, međutim i pored aktuelnosti teme sajber zlostavljanja, nema dovoljno podataka o tome.</s><s>S obzirom na to da je relativno nova pojava, postoji ograničen broj studija o sajber zlostavljanju na radnom mestu.</s>\n<s>Pokazalo se da je sajber zlostavljanje na radnom mestu imalo krutih efekata na fizičko i psihološko zdravlje zaposlenih.</s><s>Jedinstvene karakteristike sajber zlostavljanja su i to da se, zbog svoje dostupnosti prožimaju i kroz lični život zaposlenog, pošto nema bekstva od tehnologija.</s><s>Termin sajber zlostavljanje označava zlostavljanje upotrebom novih tehnologija, termin je veoma popularan poslednjih godina ali ne dovoljno istražen na našem području.</s><s>Upravo iz potrebe da se istraži ovaj fenomen na teritoriji Srbije i prikaže trenutno stanje u upravi, sprovedeno je istraživanje u vidu ankete koju je popunilo 50 zaposlenih u 5 opštine grada Beograda, koje su slučajno izabrane, sa ciljem da se odgovori na sledeća pitanja o zlostavljanju na radu u upravi upotrebom informacionih tehnologija: Šta je to zlostavljanje na radu upotrebom IKT?</s><s>Na koji način se sprovodi zlostavljanje na radu upotrebom IKT?</s><s>Kakve su razlike između klasičnog i zlostavljanja na radu upotrebom IKT?</s><s>Kakva su iskustva zapolsenih u upravi RS o zlostavljanju na radu upotrebom IKT?</s><s>Kako zaposleni u upravi RS percipiraju rizik od zlostavljanja na radu upotrebom IKT?</s><s>Kako procenjuju posledice?</s><s>Razvoj i uticaj IKT na savremeno društvo Tehnološki napredak doveo je do rapidnog širenja informaciono-komunikacionih tehnologija, kako u razvijenim tako i u manje razvijenim zemljama širom sveta.</s><s>U nekim delovima sveta, informacione i komunikacione tehnologije doprinose revolucionarnim promenama u poslovanju i svakodnevnom životu.</s><s>U drugim delovima sveta, te inovacije su jedva dodirnuli život ljudi.</s><s>Ako ljudi u zemljama u razvoju nisu u mogućnosti da steknu mogućnosti za korištenje novih IKT, oni će sve više biti u nepovoljnom položaju ili isključeni iz učestvovanja u globalnom informacionom društvu.</s><s>Socijalni i ekonomski potencijal ovih novih tehnologija za razvoj je ogroman, ali su i rizici prisutni..</s><s>Razvoj informaciono-komunikacionih tehnologija je uneo promene u svakodnevni život pojedica, uvodeći ga u informaciono društvo i time doprineo poboljšanju efikasnosti na globalnom nivou, čime je napravljen veliki korak ka ekonomskom i društvenom razvoju.</s><s>Razvoj IKTa u velikoj meri je uticao na transformaciju industrijskog društva u tehnološko, izmenivši način poslovanja gde se od tradicionalnog poslovanja prelazi na inernet poslovanje koje utiče na produktivnost, ali i na konkurenciju.</s><s>O informaciono-komunikacionim tehnologijama podeljena su mišljenja, dok neki sugerišu da je samo pitanje vremena kada će tržište da obezbedi da svi građani sveta koriste prednosti globalnog informacionog društva, drugi navode da nove aplikacije IKT mogu da ukinu više radnih mesta nego što stvaraju kao I da postoji mogućnost stvaranja jaza izmedju bogatih i siromašnih.</s><s>Korišćenje IKT utiče na promenu kulturne, društvene i poslovne norme, brzina protoka i dostupnost informacija donosi ogomne promene u načinu poslovanja i utiče na brzinu donošenja odluka.</s><s>Istovremeno se javljaju negativni aspekti IKT u poslovanju, gde je anonimnost povećana uz korišćenje elektronskih komunikacionih uređaja, jer se koriste mreže koje ne ostavljaju nikakav zapis o poreklu ili sadržaju I to ima uticaja na kulturu poslovne prakse.</s><s>Kako su ovi sistemi sve više rasprostranjeni, javlja se rizik od kompjuterizovanog kriminala i neophodne su mere zaštite privatne privatnosti i komercijalnih interesa firmi.</s><s>Zemlje u razvoju su u većoj opasnosti od kompjuterizovanog kriminala nego razvijene zemlje.</s>\n<s>Termin \"informacione i komunikacione tehnologije\" datira iz sredine osamdesetih godina.</s><s>Informaciono-komunikacione tehnologije se mogu posmatrati na različite načine zbog svoje složene prirode i višestruke primene u svim sferama života.</s><s>Kako bi pojasnili pojam IKT najpre ćemo dati nekoliko definicija.</s><s>Svetska banka definiše IKT kao \"skup aktivnosti koje olakšavaju elektronskim putem obradu, prenos i prikaz informacija \"(Rodriguez and Vilson, 2000).</s><s>IKT \" Tehnologije koje ljudi koriste za deljenje, distribuciju, prikupljanje informacija i komunikaciju računara i računarske mreže \"(ESCAP, 2001).</s><s>\"IKT su složeni i raznovrsni skupovi roba, aplikacija i usluga koje se koriste za proizvodnju, distribuciju, preradu, transformaciju Informacije ŠuključujućiĆ telekomunikacije, TV i radio emitovanje, hardver i softver, računarske usluge i elektronske medije \"(Marcelle, 2000).</s><s>IKT predstavljaju klaster povezane tehnologije definisane njihovim funkcionalnim korišćenjem u pristupu informacijama i komunikacija, od kojih je jedan oblik ostvarenje interneta. (Hargittai 1999) definiše internet tehnički i funkcionalno: \"Internet je svetska mreža kompjutera, ali je sociološki važno i smatrati ga mrežom ljudi koji koriste računare koji čine velike informacije dostupne.</s><s>S obzirom na dve ŠosnovneĆ usluge sistema - komunikacija i pronalaženje informacija - mnoštvo usluga dozvoljeno ... je bez presedana \".</s><s>IKT, koje predstavlja internet, omogućuje \"trenutno širom sveta mogućnost emitovanja, mehanizam za širenje informacija, medij za interakciju između pojedinaca i tržišta za robu i usluge \"(Kiiski i Pohjola, IKT se već neko vreme koriste, na primer u tehnologiji govorne komunikacije.</s><s>Međutim, nedavni napredak kao što je Internet pokreću nove tačke (i uvode Nove podele) u postignuća i potencijal koji oni nude.</s><s>Cukier (1998a) je to prikazao definicijom Interneta \"veoma je relevantna za debate o debati Šo razmeni podataka saobraćaja i interkonektivnih ugovoraĆ, kao i da li regulatori imaju ulogu neto pitanja \".</s><s>On ističe da se \"mreža za govorne telekomunikacije zasniva na principu Univerzalne povezanosti ...</s><s>Internetu, međutim, nedostaje specifična definicija i to jeste neizvesno da li se telefonski model odnosi na njega \".</s><s>Prema ovom pogledu, \"Internet ima jedinstvene važne karakteristike koje se razlikuju od starijih tehnologija, kao što je telefonija.</s><s>Ovaj stav ima važne implikacije za političke pristupe zemalja I na koji način žele da podstiču, nadgledaju i regulišu usvajanje IKT, međusobno povezivanje i konačno, pristup. \" . ( New York and Geneva, 2003) Kada sagledamo definicije IKT vidna je njihova široka primena u tehnološkom društvu gde je brzo dobijanje informacija važno i za pošiljaoca i za primaoca IKT su za to omogućile.</s><s>Medjutim postoje i stvari koje IKT ne mogu poboljšati, trenutni prenos ne mora nužno učiniti ništa brže.</s><s>Ako je rad vlade birokratski neprecizan i podložan kašnjenju, čineći ga on-line neće postati efikasan, ako su kontrole završnih finansijskih sistema neadekvatne ili nedostaju, čineći ih elektronskim sistemima neće postati efektivne i čak mogu otežati praćenje revizijskog staža.</s><s>To ističe koliko je važno imati pametne, dobro uspostavljene, jasne procese iz stvarnog sveta pre nego što se postave na internet.</s><s>Iz prethodnih navoda zakljucujemo da IKT mogu biti efikasne kao dodatak vise nego kao zamena.</s>\n<s>Informaciono-komunikacione tehnologije mogu preoblikovati, reorganizovati i fundamentalno restrukturirati metode rada i na kraju sektore u kojima se koriste.</s><s>Utiču na efikasnost, razmenu informacija, čine komunikaciju bržom, informacije dostupnije i time utiču na akumulaciju znanja, širenje i primenu, u cilju podrške specifičnim svrhama za koje se koriste.</s><s>Oni takođe dozvoljavaju nove, kolaborativne metode rada kroz svoj potencijal za umrežavanje. komunikacija i interakcija između prethodno izolovanih agenata pojedinačno se grupišu u izolovane resurse, znanje i iskustvo za izgradnju zajedničke baze znanja koje svi članovi mogu koristiti.</s><s>IKT mogu transformisati rad i istraživačke metode omogućavajući grupne interakcije zasnovane na centralnim rezervama zajedničkog znanja.</s><s>Dokazi sugerišu da smo i dalje na pragu onoga što ICT može postići, i da će semetode umrežavanja dalje razvijati, s obzirom da ljudi uče komunikaciju, interakciju i rad na nove načine.</s><s>IKT pozitivno utiču na upravljanje I povećanje efikasnosti, takođe su dobar asistent međunaradnoj ekonomskoj integraciji.</s><s>IKT utiču I na poboljšanje životnog standarda i olakšava učešće građana u državnoj upravi.</s><s>Digitalna podela koja se karakteriše izuzetno nejednakim pristupom u korišćenju IKT I manifestuje se i na međunarodnom i na domaćem nivou treba da bude adresirana na nacionalne kreatore politike I kroz primenu IKT u obrazovanju, industriji I poljoprivredi može pomoći I u smanjenju siromaštva.</s>\n<s>Zemlje u razvoju i dalje zavise od sadržaja razvioja i snalaženja u razvijenom sveta i kao rezultat toga nastaju znatni troškovi prilikom pokušaja pristupu sadržaja.</s><s>Jedan od uzroka koji obeshrabruju pristup digitalnim informacijama je kultura i jezičke razlike.</s><s>Potrebno je uložiti napore da se naprave IKT dostupni na lokalnim jezicima kako bi ih ljudi mogli demistifikovati, usvojiti i koristiti.</s>\n<s>Postoji veliko interesovanje za istraživanje informaciono-komunikacionih tehnologija.</s><s>Prema Crede & Mansell (1998), IKT su od ključnog značaja za održivi razvoj u zemljama u razvoju.</s><s>Thioune (2003) napominje da su u poslednje dve decenije najviše razvijene zemlje bili svedoci značajnih promena koje se mogu pratiti na IKT.</s><s>Ove višedimenzionalne promene su bile vidne u skoro svim aspektima života: ekonomiji, obrazovanju, komunikaciji i putovanju.</s><s>To će se nastaviti barem do kraja prve polovine veka, kada će druga velika tehnološka otkrića u oblasti novih materijala, biotehnologije ili energije, pružiti potpuno nove načine života. (Philosophy and Practice 2008) Usvajanje IKT zahteva poslovno okruženje koje podstiče otvorenu konkurenciju, poverenje i sigurnost, standardizaciju i finansijska sredstva za IKT.</s><s>To zahteva implementaciju održivih mera za poboljšanje pristupa Internetu i telekomunikacionoj infrastrukturi i povećanje IKT pismenosti, kao i razvoj lokalnog sadržaja na Internetu.</s><s>Uprkos nesumnjivim prednostima koje pružaju IKT, postoje značajne prepreke za njihovu efikasnu upotrebu kako u razvijenim tako i u manje razvijenim zemljama.</s><s>Ove barijere se moraju prevazići kako bi se omogućilo ostvarivanje punog potencijala ICT-a.</s><s>Neke barijere mogu biti endemične (npr. Proizvodni jaz, procesa učenja i sticanje iskustva u IKT).</s><s>Zemlje u razvoju suočavaju se sa ovim ili sličnim barijerama u efikasnom korištenju IKT-a.</s><s>U E-trgovini i Izveštaju o razvoju iz 2001. godine UNCTAD napominje da \"u zemljama u razvoju Šagencije vladeĆ će morati da se bave problemima telekomunikacione infrastrukture Šuključujući i ograničeniju dostupnost po većoj ceniĆ, loša kompjuterska i opšta pismenost, nedostatak svesti o internetu i regulatorne neadekvatnosti, što takođe ometa i druge aplikacije internet tamo \".</s><s>Te prepreke nisu neuobičajene ni u razvijenim zemljama.</s><s>Tehnološke praznine i neravnomerna difuzija u tehnologijama nisu nove - \"starije\" inovacije kao što su telefonija i struja su i dalje daleko od ravnomerne difuzije - ali ono što može biti bez presedana je potencijalna veličina mogućih troškova i koristi od propusta da učestvuju u novom \"digitalnom društvu\".</s><s>Rast upotrebe IKT je veoma neujednačen.</s><s>Postoje značajne razlike u pristupu i korišćenju ICT-a širom zemalja.</s><s>Zemlje u razvoju rizikuju da budu dalje zaostale u smislu prihoda, ravnopravnosti, razvoja, glasa i prisustva u sve digitalizovanijem svetu.</s><s>Zemlje u razvoju moraju prospektivno i aktivno učestvovati u izgradnji tehnoloških mogućnosti u skladu sa njihovim potrebama.</s><s>Socijalni uticaji informaciono-komunikacionih tehnologija Razvoj informaciono-komunikacionih tehnologija doprineo je globalnom razvoju kako ekonomske tako i društvene sfere.</s><s>Omogućena je razmena podataka I komuniciranje u svakom trenutku sa bilo kog mesta.</s><s>Razvoj tehnologija menja život pojedinca i on postaje deo informacionog društva.</s><s>Informacione tehnologije su u velikoj meri uticale na promene u svakodnevnom životu ljudi.</s><s>Korišćenje informaciono-komunikacionih tehnologija menja društvene, kulturne i poslovne norme.</s><s>Dok jedni smatraju da su informaciono-komunikacione tehnologije unele pozitivne promene i podigle kvalitet života, drugi smatraju da one imaju negativan uticaj na pojedince ali i na organizacije jer su svi podvrgnuti kontroli, čime se gubi svaka privatnost.</s><s>Neke od promena u poslovanju se ogledaju u tome što posao nije više striktno vezan za kancelariju, već je omogućen i rad od kuće, koji iako ima puno benefita jedna od mana mu je što se radno vreme uglavnom poveća na skoro ceo dan.</s><s>Kako se komunikacija medju zaposlenima sve vise obavlja putem e-mail-a ili putem mobilnih telefona, poslodavcima je omogućena potpuna kontrola zaposlenih I oni time gube svaku privatnost.</s><s>Jedna od karakteristike današnjiosti je brzina napredovanja u poslu, dok je ranije trebalo nekoliko godina kako bi se steklo iskustvo I znanje potrebno za promenu pozicije, sad se tozahvaljujući dostupnosti informacija odvija mnogo brže.</s><s>U novom tehnološkom svetu u prednosti su pojedinci koji poseduju znanje iz informaciono komunikscionih tehnologija, koje su postale krucijalne kad je zaposlenje u pitanju I omogućavaju brzo napredovanje u karijeri.</s><s>Razvoj informaciono-komunikacionih tehnologija stvorio je nove poslove, ali je omogućio i unapredjenje postojećih.</s><s>Uz primenu ovih tehnologija znatno se skraćuje vreme trajanja rada, jer se komunikacija odvija istovremeno sa svim učesnicima, kojima su takođe i informacije dostupnije nego ikad.</s><s>Informaciono-komunikacione tehnologije omogućavaju maksoimalno korišćenje podataka uz minimalno utrošenog vremena I time utiču na promenu poslovanja, smanjenje troškova, širenje tržišta i povećanje konkurencije.</s><s>Potrebno je stalno usavršavanje iz ove oblasti jer se tehnologija razvija svakim danom i brzo se menja uz stalne inovacije.</s><s>Informaciono-komunikacione tehnologije utiču na produktivnost i ekonomičnost poslovanja i utiču na razvoj obrazovanja i zdravstva.</s><s>Razlika posovanja novog digitalnog doba u odnosu na tradicionalno je i u tome što nema više poslova za ceo život, već se radnici angažuju po projektima.</s>\n<s>Informaciono društvo ili informaciono doba je fenomen koji je počeo posle 1950. godine, koji nosi izazove u nastojanju da se integriše i proširi univerzum štampanih i multimedijalnih izvora.</s><s>Informaciono društvo je to koje na najbolji način iskorišćava informaciono komunikacione tehnologije.</s><s>Martin (1995) podržava ovaj stav opisujući ga kao društvo u kojem kvalitet života, kao i perspektive društvenih promena i ekonomski razvoj, sve više zavise od informacija i eksploatacije.</s><s>U takvom društvu, životni standardi, obrasci rada i slobodno vreme, obrazovni sistem i tržište su pod uticajem napredovanja u informaciji i znanju.</s><s>To potvrđuje sve veći broj informacionih aktivnosti proizvoda i usluga (Martin, 1988).</s><s>Informatizacija društva je najveća prepreka sa kojom se mnoge zemlje a posebno one u razvoju suočavaju. (Philosophy and Practice Informaciono komunikacione tehnologije su postale osnov za preživljavanje u tehnološkom svetu.</s><s>Zato se konatantno traže novi načini za poboljšanje obradu prenošenje informacija u realnom vremenu bez obzira na daljinu.</s><s>Kako bi se opstalo u stalno promenljivom globalno okruženju potrebno je rešavati neka od ključnih pitanja kao što su pouzdana infrastruktura, kvalifikovani ljudski resursi i otvorena vlada .</s>\n<s>Informaciono-komunikacione tehnologije mogu poboljšati kvalitet života i zajednice, treba produbiti razmišljanja o dinamici zajednice i ograničenjima sa kojima se susreću prilikom uvođenja i korišćenja ovih tehnologija za razvoj.</s><s>Zdravo informaciono društvo obezbeđuje puzdane i pravovremene informacije svojim članovima.</s><s>Čineći ljude svesnim benefita koje donose IKT pomaže u tome da društvo bude zdravo.</s><s>Savremeno društvo, u kojem centralnu poziciju imaju upravo IKT, definisano je kao novo društvo sa novim imenom – informaciono društvo.</s><s>To je društvo u kojem kreiranje, obrada i distribucija informacija postaju najznačajnije ekonomske, ali i kulturne, odnosno društvene aktivnosti.</s><s>To je društvo karakteristično po veoma visokom intezitetu informacija u svakodnevnom životu najvećeg broja građana, u najvećem broju organizacija odnosno poslovnih sistema; društvo karakteristično po upotrebi opštih ili kompatibilnih tehnologija za laku i efikasnu realizaciju širokog spektra ličnih, društvenih, edukativni i poslovnih aktivnosti; društvo karakteristično po izuzetnim mogućnostima brzog primanja, slanja i razmene digitalnih podataka pri čemu geografske pozicije i daljine uopšte nisu važne.( Djordjević G. 2012. str 192) Uticaj IKT na poslovanje, ekonomiju i poslovno okruženje Na početku trećeg milenijuma vidi se veliki uticaj informaciono komunikacionih tehnologija na ekonomiju čime je znatno povećana produktivnost.</s><s>U 21 veku veći je naglasak na očuvanju životne sredine, za razliku od prošlog veka gde je naglasak bio na investiranju u kapital i infrastrukturu, sada je u prvom planu intelektualni kapital.</s><s>Znanje postaje osnov ekonomskog i društvenog razvoja.</s><s>Razvojem informaciono-komunikacionih trehnologija dolazi do promena u ekonomskom okruženju ali i u poslovnom , menja se tradicionalni poslovni sistem modernim koji se uglavnom obavlja na internetu.</s><s>Ekonomski razvoj oduvek je bio uslovljen znanjem, međutim sada kao osnov ekonomskog razvoja javlja se tehnološki napredak.</s><s>Kako bi iskoristile potencijal koji nudi razvoj digitalne tehnologije Evropska komisija usvojila je Digitalnu Agendu za Evropu (Digital Agenda for Europe) među sedam vodećih inicijativa razvojne strategije Evropa 2020.</s><s>To je strategija usmerena na ekonomski rast Evrope do 2020.</s><s>Godine.</s>\n<s>Predviđeno je da rast ekonomije bude zasnovan na znanju I inovacijama, da bude pametan I ambiciozan, održiv I inkluzivan.</s><s>Istaknuto je sedam ključnih oblasti za sprovodjenje ove akcije: 1. stvaranje Digitalnog jedinstvenog tržišta, 2. poboljšanje okvirnih uslova za interoperabilnost između IKT proizvoda i usluga, 3. povećanje internet poverenja i sigurnosti, 4. garantovanje obezbeđivanja mnogo bržih internet pristupa, 5. podsticanje investicija u istraživanje i razvoj, 6. povećanje digitalne pismenosti, veština i inkluzije, 7. primena IKT za rešavanje društvenih izazova, kao što su klimatske promene, povećanje zdravstvenih troškova I starenje stanovništva Slika 1: Dostignuti nivo planiranih ciljeva digitalne agende U Srbiji je 2007.</s><s>Godine osnovano ministarstvo za telekomunikacije u informaciono društvo , koje je kasnije preslo u Ministarstvo spoljne i unutrašnje trgovine i telekomunikacija u čijem je sklopu Uprava za digitalnu agendu.</s><s>Srbija teži razvoju stabilnog IKT sektora kao i implementaciji novih tehnologija u sve sfere poslovanja.</s><s>Vlada Srbije je istakla IKT kao glavne nosioce ekonomskog razvoja.</s><s>Sektor informacionih i komunikacionih tehnologija (IKT) je verovatno sektor koji je najznačajniji za napredak i inovacije na nivou čitavog društva, kako tehnološki tako i ekonomski.</s><s>Poznati ekonomski teoretičari Samjuelson i Nordhaus napominju da bez obzira da li je neka zemlja bogata ili je ona siromašna ˝lokomotiva˝ ekonomskog progresa u njoj se kreće na sledeća četiri točka: 1) ljudski proizvodni faktori (ponuda radne snage, obrazovanje, disciplina, motivacija); 2) prirodni proizvodni faktori (zemljište, rudna i energetska bogatstva, klima), 3) akumulacija kapitala (mašine, fabrike, putevi) i 4) tehnologija (nauka, inženjering, upravljanje, preduzetništvo),(Stojanović M., Regodić D. 2016.), rad u IKT-u je relativno visoko kvalifikovan, sa dinamikom sektora i fokusom na brzinu, inovacije i vremenski period, pored tehničke veštine (kao što su poznavanje programskih jezika i alata, servera, mrežnih i cloud tehnologija i struktura), IKT radnicima su sve češće neophodne veštine i kompetencije kao što su engleski, projektni menadžment i organizacione veštine, timski rad i veštine komunikacije, i pored kreativnosti i sistematični načini rada.</s><s>Takođe, 'procena tržišnog okruženja' i pažnje zahteva klijenata se računaju pod opštim ne-tehničkim veštinama (EU Veštine Panorama, 2012, cf.</s><s>Marks and Scholarios, 2007).</s><s>To znaci da se poslodavci mogu samo se osloniti na marketinške i prodajne stručnjake ili menadžment kako bi ocenili tržište životne sredine, ali od 'stručnjaka IKT-a' zahteva 'fokus kupaca' ili 'profit misao' u celini, bez obzira na moć odlučivanja u ovim oblastima.</s><s>Rad u IKT sektoru se odvija u različitim okruženjima.</s><s>Postoje fabrike, hijerarhijski Multinacionalne kompanije, start-up sa manje ili više dalekosežnim ciljevima rasta i mali stručnjaci, najsavremenije kompanije koje su intenzivne za istraživanje i razvoj sa univerziteta i istraživačkih instituta, i freelanceri koji rade pojedinačno ili unutar grupe.</s><s>1. PRIMENA INFORMACIONO-KOMUNIKACIONIH TEHNOLOGIJA U UPRAVI</s>\n<s>Javna uprava je jedno od glavnih alata za odnos između države, civilnog društva I privatnog sektora zato su kao podrška javnoj upravi inovacije omogućile postizanje većeg razvoja ciljeva posebno ekonomskih, smanjenje siromaštva, harmonija i institucionalna stabilnost.</s><s>Nove IKT tehnologije su implementirane u sve sfere života pa tako i u javnoj upravi gde imaju za cilj da ubrzaju procese, omoguće bolju komunikaciju sa građanima i da obezbede potrebne informacije.</s><s>Javna uprava ima direktan uticaj na kvalitet gradjana i zato je njen rad od velike važnosti za razvoj društva u eri globalizacije i novom digitalnom svetu.</s><s>Integrisanjem IKT tehnologija u javnu upravu povećava se efikasnost, efektivnost, utiče se na reorganizaciju sistema, unapređenje poslovnih procesa i odnosa sa građanima.</s><s>Lokalna uprava je nivo uprave koji je najbliži gradjanima, kako bi se zadovoljili njihovi zahtevi i potrebe potrebno ih je identifikovati, obraditi i omogućiti dobijanje povratne informacije što je omogućeno korišćenjem informacionokomunikacionih tehnologija.</s>\n<s>Na osnovu podataka Republičkog Zavoda za statistiku( Upotreba informacioni-komunikacionih tehnologija u Republici Srbiji, 3013, str 29.), u javnoj upravi u Srbiji internet se dominantno koristi kod podnošenja zahteva za izdavanje ličnih dokumenata, a kao dominantni razlog nekorišćenja interneta u javnom sektoru navedeno je da nije bilo potrebe da se elektronski šalju popunjeni obrasci.</s>\n<s>Početkom 21 veka definisana je „Strategija razvoja elektronske uprave u Republici Srbiji za period od 2009 do 20013.</s><s>Godine“.</s><s>Srbija je na 87 mestu od 144 zemlje u svetu sa oceno 3.7 po indexu spremnosti za umrežavanje, nalazi se na 124 mestu po značaju ICT za viziju javnog sektora, 48 mestu po indeksu on-line usluga un javnom sektoru i 125 mestu po uspehu države u promociji ICT.</s><s>Ovi rezultati ističu da smo u zaostatku sa zemljama EU kao i zemljama koje pretenduju da budu njene članice. (Arsovski Z. Idr 2012).</s><s>1.1 Reforma javnog sektora i novi javni menadžment Dolazak novih IKT uneo je dosta novih radikalnih promena u naše društvo, koje administracija treba da implementira na različitim nivoima.</s><s>Te promene bi trebale da utiču na sledeće: Da Građani sve vise postaju učesnici u vladavini ili prelazak na e demokratiju, menja se priroda javnih službi, organizacione promene, od hijerarhijskih do horizontalne structure, mrežne ili čak virtualne organizacije, cela vlada se menja iz klasične birokratije u digitalno upravljanje.</s><s>Jedna od vizija za javnu upravu u 2020. godini (Botterman i sar., 2008, str. 9) je na osnovu sledeće izjave: \"Danas, u 21. veku, čini se da je poboljšanje sledeća velika društvena vrednost, kao odgovor na društvo sa masovnim povećanjem informacija i komunikacija \". zemlja</s>\n<s>Tabela1: Nacionalne strategije i politike zemalja Zapadnog Balkana IKT su od velikog znacaja za transformaciju i unapređenje vlade.</s><s>Kako bi se ostvarila njena efikasnost i efektivnost potrebna je potpuna uključenost i umreženost vlade.</s><s>Ključni pokretač za transformaciju vlade IKT se smatraju glavnim razlogom za reforme javne uprave uglavnom za one koje predviđaju tehnološke promene u čitavom društvu.</s><s>Međutim, (Sandor S. i Tripon C. 2008.) Naveli su nekoliko različitih razloga za sadašnji talas reformi javne uprave među kojima se ne nealaze informaciono-komunikacione tehnologije: nedostatak poverenja građana u sistem javne uprave; Ideologija - obično konzervativna ideologija, u poslednje vreme desničarski populizam; Demokratizacija - naročito u bivšim komunističkim zemljama; Integracija Evropske unije; razvoj - naročito u manje razvijenim zemljama; I ekonomske krize (kao na kraju sedamdesetih).</s><s>Pokret reforme javne uprave, posebno u formi novog javnog menadžmenta pokušava da poboljša efikasnost vlade implementirajući ideje iz privatnog sektora kao što su privatizacija, decentralizacija i naglasak na liderstvu i menadžmentu.</s><s>U analizi članaka objavljenih između 1993-1995.</s><s>Godine u oblasti javne uprave (Lan i Anders, 2000) posebnu oblast za korišćenje i upravljanje tehnologijom predstavlja 2,3% od ukupne naučne proizvodnje.</s><s>Tehnološke promene su smatrane uspešnim samo u pratnji reforme upravljanja i nove tehnologije su se smatrali ključnom podrškom za reformu upravljanja.</s><s>Čini se da je odnos usvajanja IKT-a i organizacionih performansi diskutabilniji nego što se očekivalo. (Gripenberg 2004, str. 106) navodi nekoliko studija koja nije našla nikakve veze ili čak i negativnu.</s><s>U poslednje četiri decenije odnos između investicija u IKT i rasta produktivnosti je negativan.</s><s>Zatim postoje i autori kao što su (Melville, Kraemer i Gurbakani 2004, str. 284) koji je u literaturi utvrdio značajnu podršku tvrdnji da IKT poboljšava organizacione performanse.</s><s>Od njihovog pregleda na ovom naučnom telu znanja možemo da razumeo neke od uključenih pitanja: - Kako merimo vrednost IKT poslovanja?</s><s>Možemo odabrati teorijsku pozadinu iz mikroekonomske teorije, teorije organizacije, sociološkog i društveno-političke perspektive (nisu sve relevantne za javnu administraciju), od kojih svaka nudi nekoliko različitih alternativa.</s><s>Rezultati se mogu vema razlikovati za svaki slučaj, u zavisnosti od opcije koju smo odabrali. - Uticaj IKT-a posreduju poslovni procesi i praksa na radnom mestu. - Spoljno okruženje (zemlja i industrija - u našem slučaju filijala vlade - karakteristike) igra važnu ulogu i ne bi trebalo eliminisati iz analiza; - IKT je višedimenzionalni konstrukt - računati broj sistema ili IT potrošnja nije dovoljna.</s><s>Može se koristiti različite dimenzije, poput tehnologije (Hardver i softver), ljudskih resursa i IT organizacijskih resursa (od Strategija prema korisničkoj orijentaciji).</s><s>Zbunjujuće varijable.</s><s>Takođe, malo je zabrinutosti za ispravljanje vremenske sekvence - šta prvo dolazi, IT upotreba ili uspeh?</s><s>Iako podržavaju ovu vezu Beckers i Homburg (2005), navedeni su dve moguće Argumenti protiv braka između e-uprave i Novog javnog menadžmenta: (1) efikasnost na naglasak novog javnog menadžmenta može biti u sukobu sa zahtevima investiranja e-uprave (2) brige o javnoj odgovornosti nisu u skladu sa mogućim efektima ugovaranje usluga e-uprave.</s><s>Novija mišljenja (Lips and Schuppan, 2009) o povezanosti novog javnog menadžmenta i elektronske uprave, pokušava da pokaže da su razlozi zbog kojih nemamo puno primera njihove povezanosti sledeći:</s>\n<s>- Potreban je veći vremenski period kako biste naučili kako da koristite nove tehnologije - tvrdnja zasnovana na prethodnim i mnogo sporijim tehnološkim promenama što je u suprotnosti sa brzim tehnološkim inovacijama i ostavlja otvoreno pitanje - koliko dodatnih godina je potrebno ?; - Ne gledamo kroz prava sočiva - umesto da vidimo IKT kao alat za specifični ishodi, trebamo se fokusirati na transformacije koje se javljaju u vladi uz korišćenje holističkog okvira analiza.</s><s>Ova tvrdrnja ima svoje zasluge, ali nema naznaka zašto ćemo promenom objektiva videti promene u javnom upravljanju koje nismo videli ranije.</s><s>Tehnološke promene se ne mogu ocijeniti van društvenog, ekonomskog i političkog okvira.</s><s>Velike promene u našem društvu ne mogu se objasniti samo tehnološkim faktorima (Posebno IKT).</s><s>Isključivanje drugih faktora može nam pomoći da predvidimo lakše (ali ne tačnije) buduću evoluciju, ali kao naučni napor, to je loša praksa.</s><s>Većina pretpostavki o tehnološkim promenama dolazila su iz brzih generalizacija.</s>\n<s>Promena prirode nekih kolektivnih akcija, radnih mesta u pojedinim područjima ekonomije, organizacije su smatrane kao optimalne (i neophodne) puteve za celo društvo (Od individualnog do nacionalnog nivoa).</s><s>Posle više od trideset godina informativne revolucije možemo videti više transakcionih nego transformacionih promena.</s><s>Reforma javnog upravljanja, posebno NJM, izgubio je svoj podsticaj.</s><s>Neki od razloga mogu biti povezani sa pojednostavljivanjem faktora u akciji na društvenom nivou, drugi generalizujući uspeh nekih slučajeva kao pravilo.</s><s>Definitivno nedostatak značajnih uspeha doprinosi njenom gubitku popularnosti.</s><s>Reforme javne uprave su daleko od toga da su posledica novih tehnologija.</s><s>Štaviše, reforme javne uprave ne uključuju IKT i nemaju dobar odnos sa e-vladom.</s><s>Dobra implementacija novih tehnologija je jedna od uslova za uspešne reforme.</s><s>Buduća istraživanja odnosa između Javne administracije i IKT bi trebalo da pokušaju da izbegnu brzu generalizaciju I pojednostavljenja u korist strožijeg pristupa.</s><s>Takav teoretski doprinos može obogatiti polje i mora biti praćen empirijskim dokazima. (Sandor, S.D.).</s>\n<s>Vlada investira u informacione sistene u javnom sektoru kako bi se povećala efikasnost i efektivnost.</s><s>NJM je pokrenuo te investicije širom sveta predlažući skup ideja i praksi koje propisuju korišćenje poskovnog pristupa privatnog sektora u javnom sektoru (Hood 1991).</s><s>Krajnji cilj je da se sistem javne administracije učini efikasnijim i doslednijim.</s><s>Reforme javnog sektora su kombinacija organizacionih promena i političkih reformi osmišljene kako bi transformisale organizaciju javnog sektora.</s><s>Još od kraja 90ih godina, usvajanja IKT u javnom sektoru podstaknuta su praćenjem iskustva privatnog sektora.</s><s>Uspešno usvajanje privatnog sektora u cilju racionalizacije organizacionih procedura i podrške elektronske trgovine je uticalo kao stimulans javnom sektoru da poveća angažovanje IKT u okviru reformi NJM (Novog javnog menadžmenta).</s><s>Široko usvajanje IKT u organizaciji javnog sektora prati tehnička i strateška rešenja I iskustva iz privatnog sektora, kako bi se poboljšala i racionalizovala administrativna i upravljačka praksa, uz usklađenost sa receptima NJM koji preporučuju iste ciljeve da modernizuju administraciju u javnom sektoru.</s><s>NJM nudi novu logiku koja bi vodila organizaciju i upravljanje javnim sektorom i povezana je sa fundamentalnom promjenom faktora koji se koriste za procjenu delovanja javne uprave, a ne samo promjena od efikasnosti do efikasnosti (Pollit & Bouchaert, 2004 ).</s><s>U praksi, program NJM-a potiskuje se kao idealan proces za stvaranje \"mršave države\" sa \"mršavom vladom\" kroz \"tanko upravljanje\".</s><s>Nivo politika i smernica koje pruža NJM zasnovana je na vrlo jasnoj ideji o prirodi problema sa kojima se suočava javna uprava i neophodna rešenja (Cordella, 2007).</s><s>Ograničeni fokus na efekte IKT na reformu javnog sektora dobro su rezimirali (Danziger i Andersen 2002).</s><s>NJM predlaže projekat reformi kako bi redefinisao menadžerske i upravljačke prakse u javnom sektoru u skladu sa ciljevima karakterističnim za tržišnu ekonomiju .</s><s>Pozicije naučnika se razlikuju u identifikaciji novog javnog mendzmenta kao nove paradigme u javnoj upravi ili kao specifična strategija upravljanja.</s><s>Ipak, uprkos otvorenoj raspravi o glavnim atributima NJM-a, pojavljivanje NM-a kao glavnog pokretača reformi u javnom sektoru dovelo je do nekoliko ambicioznih ciljeva, kako bi vlade postale odgovornije, transparentnije i rezultirale rezultatima, kao i decentralizovane , efikasan i orijentisan na kupce .</s><s>Pored toga, vlade moraju da postignu ove ciljeve sa mnogo tanjijom strukturom, s obzirom da je pritisak za smanjenje države bio još jedna nesporna karakteristika NJM-a (Gruening, 2001).</s><s>Ovi novi ciljevi uključuju ideje koje su u suprotnosti sa tradicionalnim administrativnim praksama, koje su istorijski vodile pretpostavke o birokratskoj efikasnosti, kao i o demokratiji: pružanje javnih usluga prema principima bezličnosti, jednakosti i pravičnosti.</s><s>1.2.</s><s>Mogućnosti primene IKT u javnoj upravi - e-uprava i elektronski servisi Jedna od definicija Informaciono-komunikacionih tehnologija je: \"IKT je generički termin koji se odnosi na tehnologije koje se koriste za prikupljanje, čuvanje, uređivanje i prenošenje (komuniciranje) informacija u različitim oblicima.” Što se tiče definisanja e- uprave ne postoji univerzalno prihvaćena definicija koncepta e-uprave , e-uprava je, u stvari, generički korištena da definiše bilo koje usvajanje IKT kako bi se olakšala dnevna administracija vlade i / ili proizvodnja i pružanje državnih usluga građanima putem IKTa.</s><s>Informaciono komunikacione tehnologije utiču na pobiljšanje životnog standard, mogu efikasno pomoći u smanenju digitalne podele i međunarodnim ekonomskim integracijama, ali pre svega pozitivno utiču na upravljanje i druge sektore privrede.</s><s>Implementacija IKT u javnom sektoru može se zamišljati kao sredstvo za izgradnju poverenja javnosti, povećanje poverenja i promovisanje odnosa građana i vlasti u većoj meri, kao i sredstvo za pravične ICT politike (Avgerou, Ciborra, Cordella, Kallinikos , & Smith, 2005).</s><s>Razvijene zemlje su u vidnoj prednosti kad su korišćenje i implementacija informacionih tehnologija u pitanju, jedan od problema pristupa informacijama u nerazvijenim zemljama je i kultura jezičke pismenosti, zato je potrebno uložiti napore da se naprave informaciono komunikacinone tehnologije dostupne na lokalnim jezicima, kako bi se usvojile i koristile.</s><s>Dominantni pristupi proceni uticaja informaciono-komunikacionih tehnologija na javnu upravu uglavnom se zasnivaju na razvijenim okvirima za procenu uticaja IKT u privatnom sektoru.</s><s>Većina ovih pristupa razmatra mere efikasnosti usmerene na efikasnost, kao što su smanjenje troškova i povraćaj investicija, kao i postignuća rukovodećeg cilja, kao što su transparentnost i odgovornost, koji su još jednom usko povezani sa ekonomskim standardima privatnog sektora (Moore, 1995).</s><s>Ovi pristupi, međutim, zanemaruju činjenicu da se strategije javnog sektora razlikuju od strategija privatnog sektora, pošto su prvi podstaknuti prevladavajućim ciljem stvaranja javne vriednosti, a drugi su usmereni ka stvaranju privatne vrednosti (Moore, 1995).</s><s>IKT su implementirane kako bi se povećalo učešće i demokratija, otvaranjem novih i inovativnih kanala učešća , kao što su slanje e-pošte, javno razmatranje na Internetu i sisteme elektronskog glasanja.</s>\n<s>E-uprava predstavlja upotrebu Informaciono-komnunikacionih tehnologija i to kako bi olakšala procese, omogućila pristup građanima u procesu donošenja odluka, utiče na to da vlada bude efikasnija i transparentnija, ojačava upravljanje i pravni okvir, promoviše princip univerzionalnog pristupa, pomaže u održanju javnog reda i mira i u razvoju on-line projekata koji pružaju informacije o upravljanju na svim nivoima.</s><s>Može se definisatii kao kontinuirano optimizujuće pružanje državnih usluga, izborne jedinice učešća I upravlja transformaciom unutrašnjeg I eksternog odnosa,korz internet i nove tehnologije.</s><s>Slika 2. Komunikacija u elektronskoj vladi Razvoj e-uprave je usmeren ka sledećim ciljevima: 1) visoko zadovoljstvo korisnika javnim uslugama; 2) svi građani imaju koristi od e-uprave; 3) smanjenje tereta administracije za privredne subjekte i za građane; 4) povećanje efikasnosti organa uprave i imaoca javnih ovlašćenja upotrebom IKT; 5) prekogranična interoperabilnost, posebno sa zemljama EU; 6) pozitivan uticaj na slobodu kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga; 7) uvećanje transparentnosti i odgovornosti kroz inovativnu upotrebu IKT; 8) jačanje participacije građana u demokratskom odlučivanju; 9) zaštita privatnosti i bezbednost.</s>\n<s>Vlada širom sveta uvodi e-upravu kako bi se uklopila u informaciono doba, efekte i posledice globalizacije i revoluciju informaciono-komunikacionih tehnologija i internet.</s><s>E-uprava je evolucija vlade, čija upešnost zavisi od većeg programa reforme vlade.</s><s>Ona služi građanima i preduzećima upravljajući informacijama i unutrašnjim funkcijama.</s><s>E-vlada služi i za preispitivanje vlade, takođe je</s>\n<s>Slika 3-Četiri faze razvoja e-vlade neophodna i za dalji razvoj i dobro upravljanje.</s><s>Dok drugi smatraju da e-vlada ne menja prirodu vlasti, nije prečica za ekonomski razvoj kroz pružanje javnih usluga, budžetske uštede i efikasne vlade.</s>\n<s>E-uprava čini proces korišćenja informaciono-komunikacionih tehnologija u službi državne uprave kako bi približila njene usluge građanima.</s><s>Da bi se na pravi način u poslovanje neke uprave uvelo elektronsko poslovanje potrebna je adekvatna mrežna infrastruktura neophodan je preduslov za normalan rad aplikacija u samoj upravi, da bi se omogućio servis građana neophodno je postojanje intraneta, adekvatan softver i ljudski resursi (Trajković D., Mikarić B.2013.) E-uprava se može definisati i kao korišćenje Interneta i drugih elektronskih sistema da bi se pojednostavilo i olakšalo komuniciranje sa vladinim servisima (Vasković V., 2005).</s><s>Razvoj e-uprave nije zaseban cilj, već je u skolpu političkih, ekonomslih i socioloških ciljeva koji zajedno streme ka uređenju državne uprave, globalizaciji i modernizaciji postojećih sistema uprave, radi povećanja efikasnosti a sve to u cilju poboljšanja kvaliteta života građana.</s><s>Razvoj euprave nije ni malo jednostavan proces, veoma je kompleksan I podeljen je u vise faza.</s><s>Kao prva faza javlja se ona u kojoj građani ne mogu ostvariti komunikaciju sa državom, već samo koriste dostupne informacije, dok se u drugoj fazi omogućava unakrsna razmena poruka između građana i uprave, koristeći komunikaciono interaktivne servise.</s><s>U trećoj fazi su realizovane složene i specijalizovane višestepene transakcije između različitih državnih organa sa ciljem zadovoljenja pojedinačnih korisničkih zahteva primenom transakciono-integracionih servisa.</s><s>Administracija mora biti efikasna i maksimalno približena građanima, kako bi se ubrzali procesi, smanjili troškovi i obezbedile jasne i tačne informacije.</s><s>E uprava ima glavnu ulogu u tim reformama.</s>\n<s>Modernizacija državne uprave, uvođenjem informaciono komunikacionih tehnologija ima za cilj da poboljša komunikaciju između građana i države i da ih uključi u proces odlučivanja, takođe da poboljša uticaj građana na rad javne uprave i da im omogući da iskažu svoje mišljenje, kao i da ubrza administrativne postupke.</s><s>Uvođenjem elektronske javne uprave podiže se kvalitet života građana, a smanjuju troškovi.</s>\n<s>Reforme javnog sektora sadrže 5 glavnih komponenti: 1. Poboljšanje pružanja usluga koristeći decentralizaciju i institucionalnu rekionstrukciju 2. Jačanje procesa formulacije i praćenja politike 3. Unapređenje profesionalizma u javnom sektoru 4. Poboljšanje finansijskog upravljanja i borba protiv korupcije Informaciono-komunikacione tehnologije imaju šest prioritetnih oblasti, obrazovanje, razvoj ljudskih resursa, zdravlje, univerzalni pristup infrastrukturai i upravljanju.</s><s>Kako smo ranije već naveli IKT imaju uticaja na poboljšanje efikasnosti i efektivnosti rada uprave čime omogućuju i bolji kvalitet građana, takođe utiču na brži prezak na srvisno orijentisanu upravu i podstiču ekonomski rast i razvoj.</s>\n<s>Prema podacima Republičkog zavoda za informatiku i Internet za 2009. godinu, stepen sofisticiranosti servisa e-uprave u Republici Srbiji je 46%, što čini rast od osam procentnih poena u odnosu na 2007. godinu.</s>\n<s>Nivo navedenih pokazatelja znatno je niži od proseka zemalja EU.</s><s>Prema podacima Eurostata6 za 2009. godinu u zemljama EU ukupno 65% domaćinstava poseduje Internet priključak, što čini rast od pet procentnih poena u odnosu na 2008. godinu, a 56% domaćinstava ima širokopojasni pristup Internetu, što čini rast od sedam procentnih poena u odnosu na 2008. godinu.</s><s>Stepen sofisticiranosti servisa e-uprave za 2009. godinu u zemljama EU je ukupno 83%, što čini rast od sedam procentnih poena u odnosu na 2007. godinu.</s><s>Posebno je zabrinjavajući nedovoljan napredak u razvoju interneta i e-uprave u Republici Srbiji u odnosu na zemlje EU.</s>\n<s>dostigne prosek EU. http://www.paragraf.rs/propisi/strategija_razvoja_informacionog_drustva_u_republici_srbiji.htm Kako bi javni sektor uspešno funkcionisao elektronska komunikacija je veoma bitna i od suštinske je važnosti za dalji razvoj i reformu.</s>\n<s>Komunikaciona infrastruktura se ističe kao prioritet kada je reč o realizaciji strategija razvoja informacionog društva u Srbiji.</s><s>U okviru strategije Vlada je usvojila Akcioni plan za efikasno korišćenje telekomunikacione infrastrukture za potrebe javnih telekomunikacionih operatora i državnih organa, dok je u Strategiji razvoja elektronske uprave za period od 2009. do 2013. godine (\"Službeni glasnik RS\", br. 83/09 i 5/10) istaknuta potreba uspostavljanja državne komunikacione mreže.</s>\n<s>U okviru strategije plana je da do kraja 2020.godine građani svaki kontakt sa upravom, sudovima i zdrastvom obavljaju elektronskim putem, izuzev slučaja kad je neophodno fizičko prisustvo.</s><s>To će u velikoj meri uticati na ubrzavanje postupaka, ono za šta se sad čeka i po par sati u redovima će se završavati jednim klikom iz udobnosti fotelje.</s><s>Zakon o elektronskom potpisu i Zakon o elektronskom dokumentu su neophodni za utvrđivanje identiteta prilikom korišćenja e-usluga javnog sektora, kako u okviru Srbije, zako i van njenih granica posebno u zemljama EU.</s>\n<s>Strategijom razvoja elektronske uprave za period od 2009. do 2013. godine (\"Službeni glasnik RS\", br. 83/09 i *+/+5/10) određena su načela, prioriteti, mere i aktivnosti za razvoj e-uprave.</s><s>U Srbiji je stanje upotrebe IKTa u upravi kao i u drugim zemljama u razvoju i dalje na niskom nivou, ali se teži približavanju evropskim standardima kroz niz reformi.</s><s>Jedan od glavnih problema može biti i to što građani u velikoj meri nisi kompjuterski pismeni niti poseduju računar.</s><s>Kako bi se poboljšalo stanje i kompjuterski opismenili građani jedan od načina je i usvajanje standarda obuke o kompjuterskoj pismenosti.</s><s>Evropska Komisija je aktom od 17.02.2003.god. br.</s><s>COM 796 donela Jedinstveni okvir transparentnosti kvalifikacija i kompetentnosti - Europass, tačka 1.2.5., kojim definiše ECDL kao standard koji nam omogućava široko prepoznatljivu obuku i kvalifikaciju za informatičko društvo.</s><s>ECDL - European Computer Driving Licence је opšti sertifikat poznavanja informaciono komunikacionih tehnologija - IКТ, nezavistan od platforme , zahtevan i široko primenjen u državnoj upravi evropskoh država.</s><s>U okviru istraživačkog rada „Reforma uprave u Srbiji“ (Vuksanov J. 2016) došlo je do zaključka da ukoliko želimo moderno uređenu državnu upravu, efikasnu i ekonomičnu, koja nije nazadna u odnosu na ostale države u regionu, jedan od koraka bi bio obučiti i sertifikovati sve zaposlene u državnoj upravi Srbije, odnosno uvesti evropske standarde digitalne pismenosti.</s><s>Može se zaključiti da iako se vidi pomak u približavanju EU standardima što se tiče rada uprave, Srbija je još uvek daleko od uređene države.</s>\n<s>Zlostavljanje na radu nije pojava koja je karakteristična za savremeno doba u kome živimo.</s><s>Ljudi od uvek ispoljavaju neprijateljsko pvnašanje jedni prema drugima, pa je otuda logično da se nepvželjni oblici ponašanja javljaju i među pojedincima u organizacionom kontekstu.</s><s>Zlostavljanje na radu javlja se u različitim oblicima i uvek je vezano za zlostavljanje žrtve od strane kolega u vrganizaciji u kojoj radi.</s><s>U narednom delu rada biće data shvatanja pojma i oblika zlostavljanja na radu, sam proces zlostavljanja i njegovi uzroci, a zatim i posledice do kojih dovodi ova pojava.</s><s>Posebna pažnja u ovom delu rada biće posvećena analizi učestalosti i prevalencije zlostavljanja na radu u javnoj upravi.</s>\n<s>2.1.</s><s>Definisanje i pojavni oblici zlostavljanja na radu U teoriji ne postoji opšta saglasnost oko definisanja pojma zlostavljanja na radu, pa čak ni oko toga koji će se termin upotrebljavati.</s><s>Literatura obiluje različitim izrazima koji se koriste za zlostavljanje na radu.</s><s>Tako se vrlo često susreće pojam mobinga (eng. mobbing), koji se na naš jezik prevodi kao psihičko maltretiranje, ali i zastrašivanje (eng. bullying), uznemiravanje (eng. harassment), neprijateljsko ili neprikladno ponašanje (engl. unacceptable behaviours) i td.</s><s>Kako navode pojedini autori, upotrebljava se čak 35 različitih termina da se opiše zlostavljanje na radu i pojedini njegovi oblici, usled čega je pristuna tendencija da se napravi kategorizacija u kojoj bi jedan pojam kao što je npr. zlostavljanje na radu, obuhvatao sve oblike ponašanja koji su štetni za zaposlene, a da se unutar ovog pojma izvrši klasifikacija na različite pojavne oblike zlostavljanja na radu, koje bi činili uži pojmovi, kao npr. mobing, uznemiravanje, zastrašivanje, fizičko nasilje i td. (Kordić, B., & Babić, L. 2014).</s><s>S obzirom na centralnu problematiku u ovom radu koja se odnosi na zlostavljanje na radu upotrebom IKT-a, koja isključuje fizičko nasilje i podrazumeva one oblike zlostavljanja koji su manje primetni i mvgu proći neopaženo, opredelićemo se za izlaganje o mobingu, tj. psihičkom zlostavljanju zaposlenih, jer se upravo mobing u punoj meri može sprovoditi upotrebom IKT-a.</s>\n<s>Prvi naučnik koji se bavio izučavanjem pojave zlostavljanja i koji je reč mobing uveo u naučni rečnik je švedski psiholog nemačkog porekla dr Heinz Leymann.</s><s>Prema Leymannu mobing je: ( „Neprijateljski ili neetički vid komunikacije koji potiče od jedne ili više osoba, sistematski je usmeren protiv pojedinca koji se zbog toga nalazi u bespomoćnoj i nezaštićenoj poziciji, koje se ne može osloboditi zbog postupaka mobinga koji se neprestano ponavljaju.</s><s>Ovi postupci se ponavljaju učestalo (statistička definicija: jednom nedeljno) i tokom dužeg vremenskog perioda (statistička definicija: najmanje 6 meseci).</s><s>Zbog učestalog ponavljanja i dugog trajanja postupaka mobinga, dolazi do posledica psihološke, psihosomatske i socijalne prirode.“</s>\n<s>Lubarda mobing definiše kao način ponašanja na radnom mestu , kojim jedno ili više lica: drugih zaposlenih, nadređenih (ređe podređenih) sistematski psihički zlostavlja ili zastrašuje drugo lice, u relativno dužem periodu (gotovo svakodnevno ili periodično više meseci), sa namerom osporavanja profesionalnog ugleda i moralnog integriteta zaposlenog – profesionalnog i ljudskog dostojanstva (svojevrsna stigmatizacija, “agresivna manipulacija”), i sa ciljem stvaranja nedpodnošljivih uslova rada (neprijateljskog i neetičkog okruženja, komunikacije), pri čemu se žrtva mobinga nalazi u gotovo bespomoćnom položaju.( Lubarda, B. 2008).</s><s>Krajnji cilj mobinga je prisiliti zaposlenog da napusti radno mesto, a u međuvremenu ga poniziti, psihološki razoriti i ekonomski više degradirati. (Ćučić, R., idr.</s><s>2013).</s><s>Einarsen sa saradnicima pod mobingom podruzmevaju uznemiravanje, vređanje ili socijalno isključivanje neke osobe ili negativan uticaj na nečiji rad. (Einarsen, S., idr.</s><s>2010) U poptunosti se slažu sa Leymannovim odrednicama takvog postupanja u pogledu učestalosti i dužine trajanja, ali dodaju da je mobing proces koji se vremenom intenzivira i dovodi osobu nad kojom se sprovodi u inferiornu poziciju u kojoj ona postaje meta sistematskih negativnih društvenih radnji.</s><s>Pored toga, ovi autori napominju da se mobingom ne mogu smatrati pojedinačni konflikti, kao ni oni konflikti u koje su uključene strane približno jednake snage i moći.</s>\n<s>Mobing predstavlja glavni problem zaposlenih i ugrožava ljudska, pa i životna prava.</s><s>Reč mobing nastala je od engleskog glagola „ To mob“ ( nasrnuti u masi, bučno navaliti na nekog ) i imenice „mob“ u prevodu rulja, gomila i izraza „mobbish“ što znači prostački, vulgaran, grub.</s><s>Iz samog značenja reči okvirno nam je jasno šta mobbing predstavlja, ali kako bi ga što vise pojasnili daćemo i nekolikom definicija.</s><s>Mobing se može definisati kao specifičan oblik ponašanja u kom pojedinac ili grupa ljudi psihički zlostavlja drugu osobu, ugožavajući njen ugled, dostojanstvo i integritet.</s><s>Mobing se uglavnom vrši sistematično, jednom nedeljno i traje oko 6 meseci, a prođe i do 15 meseci pre nego što žrtva reaguje. ( dr Vidoje Stefanović, dr Boško Vojinović i Marija Stefanović) Osećanja</s>\n<s>Mobing trajno remeti odnose među ljudima na radnom mestu, i ostavlja dugoročne posledice.</s><s>Zlostavljanja ima u svakoj sferi; počevši od javnog sektora, državnih i privatnih firmi, na fakultetima, u školama, pozorištima, koncertnim halama i svim profesijama.</s><s>Time je jasno da nasilje i šikaniranje trpe svi: nekvalifikovani radnici isto koliko i nepismeni, visoko obrazovani, umetnici, doktori, profesori, i tako dalje . (Ćučić, R., idr.</s><s>2013).</s><s>Mobing gotovo uvek počinje bezazlenim aktivnostima koje se vremenom intenziviraju.</s><s>Leymann sve aktivnosti mobinga deli u pet kategorija u zavisnosti od posledica koje te aktivonosti izazivaju kod žrtve: ( Leymann, H. 1996).</s><s>Dejstvo/napad na mogućnost adekvatnog komuniciranja – ukidanje mogućnosti komunikacije žrtvi, verbalne aktivnosti sa ciljem prekidanja žrtve kada govori, verbalni napadi na žrtvu u pogledu radnih zadataka.</s><s>Dejstvo/napad na mogućnost održavanja socijalnih kontakata – kolege ne razgovaraju sa žrtvom, žrtva se premešta u kancelariju udaljenu od ostalih i sl.</s><s>Dejstvo/napad na mogućnost održavanja lične reputacije – ogovaranje žrtve, ismevanje žrtve, zbijanje šala na račun hendikepa žrtve, etničkog porekla ili nčina na koji hoda, govori Dejstvo/napad na posao i kvalitet rada žrtve – žrtvi se dodeljuju besmisleni radni zadaci ili joj se uopšte ne dodeljuju radni zadaci.</s><s>Dejstvo/napad na psihičko zdravlje žrtve – žrtvi se dodeljuju opasni zadaci, fizički napadi na žrtvu, seksualno zlostavljanje i sl.</s>\n<s>Mobing na radnom mestu je specifičan fenomen koji se identifikuje putem specifičnih karakteristika.</s><s>Lutgen–Sandvik je sa saradnicima identifikovao osnovne karakteristike mobinga, Ponavljanje – Maltretiranje se ponavlja i učestalo je, predstavlja uznemiravanje koje se javlja gotovo svakodnevno, u jednom ili različitim oblicima.</s><s>Karakteristika ponavljanja jeste ono što mbing razlikuje od pojedinačnih negativnih interakcija.</s><s>Trajanje – Dugoročna priroda mobinga je njegova izražena karakteristika koja mu daje „nagrizajući“ karakter.</s><s>Većina autora usvojila je period od minimum šest meseci, međutim, žrtve mobinga obično prijavljuju da je mobing trajao duže.</s><s>Eskalacija – Maltretiranje se intenzivira tokom vremena ako se ne kontroliše.</s><s>Tokom ranih faza mobinga, žrtve mogu da imaju poteškoća da definišu svoje iskustvo i da opišu osećaj nelagodnosti ili pojačane nelagodnosti.</s><s>U kasnijim fazama mobinga žrtve ne znaju pravi izraz za svoje iskustvo ali su nepogrešivo svesne da je na njih usmeren napad od strane mobera (osoba koja vrši mobing).</s>\n<s>Povređivanje – Mobing je izuzetno destruktivan i povezan je sa pogoršanjem i poremećajima fizičkog, mentalnog, i profesionalnog zdravlja žrtve; pogoršanjem ličnih odnosa izvan radnog mesta; i ekonomskim štetom i ugrožavanjem.</s><s>Svedoci mobinga prijavljuju povećan stres i nameru davanja otkaza.</s><s>Postojanje namere – Žrtve mobinga kao i svedoci u istraživanjima prijavljuju postojanje namere od strane mobera, da tačno znaju šta rade i da na tome rade planski.</s><s>Nejednakost snaga – Mobing se karakteriše nejednakošću snaga između mobera i žrtve, koja postoji pre otpočinjanja mobinga, ili se javlja kao rezultat tekućeg uznemiravanja.</s><s>Veliko istraživanje prevalencije mobinga u članicama Evropske unije sprovedeno je tokom 2000. godine.</s><s>Evropska fondacija za poboljšanje uslova života i rada (eng. European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions) na uzorku od 21,500 zaposlenih u zemljama članicama Evropske unije, dobila je sledeće rezultate: 2% (3 miliona) radnika bilo je meta fizičkog nasilja od osoba na radnom mestu; 4% (6 miliona) radnika bilo je meta fizičkog nasilja od ljudi izvan radnog mesta; 2% (3 miliona) radnika bilo je meta seksualnog nasilja, a 9% (13 miliona) radnika bilo je meta mobinga. (Ćučić, R., idr.</s><s>2013).</s><s>Tokom 2011. godine sprovedeno je globalno istraživanje, anketiranjem radnika širom sveta. (Cobb, E. P. 2012).</s><s>Istraživanjem je obuhvaćeno 16, 517 koji su dali odgovor na pitanje „Da li ste ikada bili zlostavljani na poslu?“.</s><s>Od ukupnog broja ispitanika njih 64% je odgovorilo da je doživelo neki oblik mobinga, a 36% ispitanika da nije.</s><s>U kros-kulturnoj studiji spovedenoj od strane Komisije za ljuska prava Ujedninjenih Nacija, u kojoj je učestvovalo 7 zemalja (Brazil, Australija, Bugarska, Južna Afrika, Liban, Portugalija i Tajland), nalazi su pokazali sledeću prevalenciju mobinga: 30.9% u Bugarskoj, 20.6% U Južnoj Africi, susednoj Hrvatskoj je sprovedeno terensko istraživanje u Zagrebu, na uzorku od 700 zaposlenih, koje je pokazalo poražavajuće podatke, oko 53,4% ispitanika iskusilo je neki oblik mobinga. (Laklija, idr.</s><s>2010).</s><s>Istraživanje sprovedeno na jednom od sajtova za zapošljavanje, pokazalo je da je od 2.810 ispitanika, 12% biložrtve mobinga, dok je 60% posetilaca tog sajta smatralo da je mobing veoma prisutan.1</s>\n<s>1 Naveden prema: http://www.dlums.rs/MOBING%20-%20stvarnost%20ili%20iluzija.pdf, pristupljeno 05.09.2017.</s><s>Iz navedenih istraživanja uočava se da je prevalencija mobinga visoka, te stoga ne čudi što je poslednjih godina fenomen mobnga na radnom mestu dospeo u centar interesovanja stručnjaka i istraživača koji nastoje pronaći odgovore na pitanja uzroka mobinga, njihovih odnosa i mogućnosti prevencije ovog fenomena.</s><s>Značajna karakteristika fenomena mobinga je što on pogađa kako razvijene tako i zemlje u razvoju.</s>\n<s>2.2.</s><s>Uzroci i procesi zlostavljanja na radu U pogledu najčešćih uzroka zlostavljanja na radu u organzacijama, uglavnom postoji saglasnost među autorima, te se u tom smislu navode promene u organizaciji, disfunkcionalna organizaciona struktura i/ili kultura, nedostatak komunikacije, nedostatak adekvatnog treninga zaposlenih (komunikacijske veštine, rešavanje konflikata), loš protok informacija, autoritarni pristup kad je u pitanju razlika u mišljenjima, traženje „žrtvenog jarca“, nedostatak timskog rada, nedefinisani ciljevi i zadaci, te kontradiktorne radne uloge, iščekivanja i odgovornosti – što su najčešći aspekti lošeg rukovođenja koje navode žrtve i posmatrači mobinga u radnom kontekstu. (Stanar, S.Z. 2011).</s><s>Ukoliko se uzrocima zlostavljanja na radu pristupi sa nacionalnog stanovišta, onda se svakako moraju uzeti u obzir i društvena, ekonomska i politička kriza u kojoj se nalazi Republika Srbija duži niz godina, te tranzicioni procesi kroz koje prolazi na putu pridruživanja Evropskoj Uniji.</s><s>U pogledu načina na koji se odvijaju aktivnosti mobinga i onoga ko vrši mobing/zlostavljanje, postoje različite vrste, tj. oblici mobinga, koji opredeljuju na proces njegovog sprovođenja.</s><s>Tako se može govoriti o vertikalnom i horizontalnom mobingu. ( Pražetina, R. 2013).</s><s>Vertikalni mobing nastaje kada pretpostavljeni/nadređeni zlostavlja, tačnije vrši mobing nad jednim radnikom, ili zlostavlja jednog po jednog radnika dok ne uništi čitavu grupu zaposlenih.</s><s>Ovaj oblik mobinga postoji (iako u ređem broju slučajeva) i kada jedna grupa radnika zlostavlja pretpostavljenog.</s><s>Uništavanje čitave grupe zaposlenih, po sistemu jedan po jedan, naziva se strateški mobing.</s><s>Horizontalni mobing karakteriše pojava aktivnosti mobinga između radnika koji su u hijerarhijskoj strukturi na jednakom položaju.</s><s>Motivi za horizontalni mobing mogu da budu ljubomora ili zavist; a u cilju sopstvenog napredovanja u karijeri ili želja da se kolega eliminiše kako bi se sačuvalo radno mesto.</s><s>Ovaj oblik mobinga dešava se u situacijama kada se grupa zaposlenih udruži protiv jednog zaposlenog koji se „žrtvuje“ i služi kao ventil za frustracije ili osvetu.</s>\n<s>Prema načinu vršenja odnosno izvršenja aktivnosti mobinga, Janković daje sledeću podelu Otvoreni mobing -koji je vidljiv i prepoznatljiv.</s><s>Kod njega se može prepoznati i mober i žrtva i mehanizmi vršenja mobinga.</s>\n<s>Prikriveni mobing - mobing „u rukavicama”.</s><s>Modaliteti ovog mobinga mogu biti raznovrsni, ali je u suštini ponašanje mobera prikriveno tako da okruženje ne uočava namere mobera, a nekada ni sama žrtva mobinga ne može prepoznati ko nad njom vrši mobing, sa kojim namerama, pa ni činjenicu da je onasama žrtva mobinga.</s><s>2.3.</s><s>Individualne, organizacione i društvene posledice zlostavljanja na radu Zbog nakupljanja negativnih emocija i trpljenja aktivnosti zlostavljanja, kod žrtava zlostavljanja na radu se javljaju brojne negativne posledice koje se ogledaju u pojavi različitih psihičkih i psihosomatskih smetnji.</s><s>Reakcije na teškoće i konflikte na poslu su veoma različite, jer svaki čovek drugačije reaguje na probleme.</s><s>Psihičke i psihosomatske smetnje koje se javljaju kod žrtve zlostavljanja, nastaju kao rezultat jakog stresa kome je žrtva svakodnevno izložena, usled čega se − Fiziološki problemi - najčeće se javljaju visok krvni pritisak, promene u metobolizmu, poremećaji u radu srca, glavobolje, migrene, oboljenja imunog sistema, oboljenja disajnih puteva i sl.</s>\n<s>− Psihološki problemi - najčšeće se ispoljavaju u vidu pojave nervoza, razdražljivost, depresija, strah, nezadovoljstvo i anksioznost, depresija, i sl. − Problemi u ponašanju - ogledaju se u smanjenju produktivnosti zaposlenog, čestim odsustvovanjima sa posla/bolovanjima, konzumiranju alkohola i droga, poremećaju Usled problema koji nastaju kao posledica zlostavljanja, žrtva često odsustvuje sa posla usled bolovanja.</s><s>Određena istraživanja pokazuju da u pojedinim zemljama uzroci bolovanja u oko 1015% slučajeva jesu posledica mobinga na radu, što ima značajne posledice ne samo po zdravlje zaposlenih već i po fondove zadravstvenog osiguranja, ali i organizaciju u kojoj žrtva zlostavljanja radi. (Lubarda, B. 2008).</s><s>Odsustvovanje žrtava zlostavljanja sa posla usled bolovanja proizvodi direktne finansijske troškove u organizaciji, zbog čega se posledice stresa moraju posmatrati i sa finansijske i ekonomske tačke gledišta.</s><s>Pored toga, žrtva mobinga neće se osećati prijatno u radnom okruženju što je može dovesti do odluke da napusti svoje radno mesto kako bi izbegla stresne situacije.</s><s>Dugotrajna izloženost aktivnostima zlostavljanja vodi smanjenju predanosti poslu, padu koncetracije i motivacije, manjkavostima u izvršavanju radnih zadataka, probijanju rokova, - zaposleni ne radi na optimalnom nivou.</s><s>Ovo dovodi do opadanja kvaliteta i kvaniteta posla koji zaposleni obavlja a samim tim direktno utiče na pad produktivnosti organizacije.</s><s>Ne treba izgubiti iz vida da zlostavljanje na radu trajno remeti odnose među ljudima na radnom mestu, i ostavlja dugoročne posledice i na druge pojedince u organizaciji , usled čega se stvaraju konliktne situacije i narušava se organizaciona kultura i klima.</s><s>Šira perspektiva posledica mobinga ogleda se kroz gubitak socijalnog statusa žrtve zlostavljanja, promene u ponašanju i promene socijalnoemotivne ravnoteže , što se direktno odražava na kvalitet života žrtve, njegove porodične i privatne 2.4.</s><s>Zlostavljanje na radu u javnoj upravi - specifične karakteristike i prevalencija</s>\n<s>Zlostavljanje na radu u javnoj upravi je u fokusu interesovanja istraživača i teoretičara širom sveta, upravo zbog činjenice da je zaposlenima u javnoj upravi znatno teže da nađu novo zaposlenje ili radno mesto nego zaposlenima u privatnom sektoru, usled čega izloženost aktivnostima zlostavljanja duže traje i proizvodi ozbiljnije posledice. (Hirigoyen, M.F. 2002).</s><s>Pored toga, pojedini autori ukazuju na činjenicu da su organizacije u javnoj upravi pod uticajem šireg konteksta upravljanja i vlade u čijem sastavu posluju, te da birokratija i kultura koje uglavnom vladaju u javnoj upravi olakšavaju zlostavljačima da zloupotrebljavaju legitimne organizacione procese za zlostavljanje žrtve. (Shallcross, L., idr.</s><s>2008).</s><s>Istraživanje sprovedeno u agencijama javne uprave u Australiji pokazuje da je 24% ispitanika u trenutku sproveđanja istraživanja bilo žrtva nekog oblika zlostavljanja na radu i trpelo aktivnosti mobinga. (Hutchinson, M., Jackson, D. 2015).</s><s>Mnogo viša prevalencija zlostavljanja na radu u javnoj upravi utvrđena je u Turskoj, gde je čak 50% ispitanika izjavilo da je doživelo neki oblik zlostavljanja na radu u svojoj karijeri. (Bilgel, N., idr.</s><s>2006) Slični nalazi dolaze i iz studije sprovedene u organizacijama javnog sektora u Maleziji, gde je 21,8% zaposlenih kategorisano da doživljava redovno zlostavljanje na radu, a čak 34,5% zapvslenih trpi ozbiljno zlostavljanje na radu. (Omar, Z., idr.</s><s>2015).</s><s>Sa druge strane, Japan je jedna od zemalja sa niskom prevalencijom zlostavljanja na radu u javnoj upravi.</s><s>Naime, prema rezultatima studija sprovedenim u Japanu, prevalencija zlostavljanja na radu u javnom sektoru se kreće između 4% i 9%, u zavisnosti od upotrebljene metodologije za merenje prevalnecije zlostavljanja na radu. (Tsuno, K., idr.</s><s>2010) Kada su u pitanju zemlje Evrope, postoje značajne razlike između pojedinih zemalja, iako nedavni izveštaj Eurofund-a o nasilju i zlostavljanju na radu pokazuje opšti trend rasta zlostavljanja na radnom mestu u zemljama EU u 1990.-im i 2000.-im godinama. (Eurofound 2015).</s><s>Carter je sa saradnicima sproveo istraživanje u Nacionalnom zdravstvenom centru Velike Britanije, a nalazi istraživanja pokazuju trend rasta prevalencije zlostavljanja na radu sa 15% na 24% u toku jedne decenije. (Carter, M., idr.</s><s>2013).</s><s>U Italiji i Španiji se stope zlostavljanja na radu kreću na sličnom godine u Hrvatskoj pokazuje da je 22,4% učitelja i nastavnika iz javnog školskog sistema trpelo neki oblik zlostavljanja na radu u periodu od 12 meseci koji su predhvdihili istraživanju. (Russo, A., idr.</s><s>2008) Istraživanja prevalencije zlostavljanja na radu u javnoj upravi u našoj zemlji su retka, usled čega se nameće jasna potreba za temeljnim istraživanjem ovog negativnog fenomena u javnoj upravi u Republici Srbiji.</s>\n<s>Prikaz rezultata navedenih studija ukazuje na alarmantnost problema u po gledu postojećih stopa zlostavljanja na radu u organizacijama u javnoj upravi u različitim zemljama, a polazeći od specifičnih karakteristika zlostavljanja na radu u javnoj upravi, o kojima je bilo reči na početku ovog poglavlja, problem dobija još veće dimenzije.</s><s>Stoga su pažljivo formulisane politike i mere prevencije zlostavljanja na radu u javnoj upravi od ključnog značaja.</s><s>3. KORIŠĆENE IKT ZA ZLOSTAVLJANJE U OKVIRU UPRAVE</s>\n<s>Živimo u modenom društvu koje je zasnovano na informacino komunikacionim tehnologijama, kako su postale deo svih sfera našeg života tako su deo i poslovanja.</s><s>Dok je mobing nažalost, u raznim oblicima bio oduvek prisutan u radu, sada je aktuelan i novi vid zlostavljanja, putem informacionih tehnologija.</s><s>Iako je zlostavljanje na poslu prisutno oduvek, zadnjih 20 godina se pojavljuje sam termin mobing, a tek poslednjih nekoliko godina se aktuelno bavi ovim problemom i pokušava se iskoreniti.</s><s>Pretpostavlja se da je nastao iz želje da se strahom nateraju zaposleni na veću produktivnist, međutim vremenom se širio i dostigao zabrinjavajuće razmere i zato je sad jedna od bitnijih tema proučavanja i smišljanja načina suzbijanja.</s><s>U prošlom poglavlju smo pojasnili pojam mobinga, a u ovom će biti više reči o korišćenju novih tehnologija za vršenje mobinga.</s><s>Upravljanje komunikacijom je osnov uspešnog poslovanja, međutim komunikacione veštine se koriste i za manipulisanje drugima i granica između ova dva načina korišćenja komunikacija je često veoma mala.</s><s>Iako je prvobitno mobing nastao sa zeljom povećanja uspešnosti poslovanja, činjenica je da je efekat upravo suprotan, jer u takvom okruženju vlada nezadovoljstvo, strah i gubitak volje za rad, čime se produktivnost drastično smanjuje, a troškovi poslovanja povećavaju. (Čurčić r. I dr. 2013) Mobing se javlja u svim sferama poslovanja, i u javnom i u privatnom sektoru, državnim i privatnim kompanijama, školama, zdrastvu itd…</s><s>U ovom radu akcenat je na izučavanju mobinga u javnoj upravi.</s><s>Iako ima puno članaka o novim tehnologijama kao što je i mobing vrlo zastupljena i obrađivana tema, ali korišćenje IKTa za zlostavljanje nije dovoljno obrađena s obzirom na to koliko je česta pojava.</s><s>Kako se komunikacija pojavom novih tehnologija potpuno promenila, tako su i zaposleni promenili način komuniciranja između sebe, čime su omogućeni i novi načini zlostavljanja na poslu.</s><s>Svaki zaposleni na svom stolu ima kompjuter i obavezan je da ga koristi, što omogućava zlostavljaču direktan I konstantan pristup žrtvama.</s><s>Žrtva nije više bezbedna ni kad završi sa poslom, jre zbog obaveze korišćenja elektronske pošte, zlostavljač lako dolazi do nje I dok nije u poslovnom okruženju.</s>\n<s>3.1.</s><s>Sajber zlostavljanje kao novi oblik zlostavljanja na radu Kako je u prethodnom poglavlju bilo reči o zlostavljanju na radnom mestu upotrebom IKT ovde ćemo bliže pojasniti novi oblik zlostavljanja koje se naziva sajber zlostavljanje.</s><s>U modernom poslovnom okruženju, javljaju se i novi oblici zlostavljanja i sve je češći slučaj sajber zlostavljanja.</s><s>Iako je osnova rada i uznemiravanje ostala ista, tehnologija menja način vršenja oba. (Borstorff, Graham i Marker, 2007) konkretno, nedavni nalazi sugerišu povećanje sajbera žrtava nasilja na radnom mestu i predstavljaju ozbiljan problem koji je direktno povezan sa povećanom upotrebom IKT-a.</s><s>Sajber zlostavljanje na radnom mestu može se definisati kao izloženost negativnom tretmanu od strane kolega, u elektronskom obliku koje se ponavlja tokom dužeg vremenskog perioda. ( Halit Keskin 2016) Sajber kriminal je takođe nastao pojavom kompjutera,” Krivičnim zakonikom Republike Srbije 2005 godine, u naš pravni sistem uvedena su kompjuterska krivična dela.</s><s>U Glavi XXVII pomenutog Zakonika predviđena su krivična dela protiv bezbednosti računarskih podataka.</s><s>Time se ujedno i naša zemlja pridružila nizu zemalja koje se odgovarajućim preventivnim i represivnim merama pokušavaju suprotstaviti različitim oblicima i vidovima zloupotrebe kompjutera.</s><s>Nije isključeno da se stres javlja veoma često u radnom okruženju, kao rezultat pritiska, izazova i svakodnevnih poslovnih obaveza, a prekomerna količina stresa utiče nepovoljno na zdravlje, a samim tim i na produktivnost zaposlenih. (Zhang i Leidner 2014) definisali su radno mesto ciberbulliing kao \"prilike u kojima je zaposleni sistematski izložen ponovljenom negativnom tretmanu supervizorima, kolegama ili podređenima putem elektronskih oblika kontakta tokom dužeg vremenskog perioda, u situaciji u koji počinilac ima više moći od cilja.</s><s>Organizacije ne tretiraju sajber zlostavljanje kao korporativni kriminal iako one izazivaju neprijateljsku klimu u random okruženju i mogu prekršiti oragnizacionu politiku i norme.</s><s>Pošto nema dogovora o definiciji i komponentama sajber-zlostavljanja, istraživanja do sada nisu išla dalje od napora da sastave komade ove slagalice.</s><s>Sa druge strane, studija koje uključuju sajber zlostavljanje na radnom mestu je vrlo malo i uglavnom su konceptualne, zato postoji potreba da se sprovedu empirijska istraživanja kako bi osvetlila ovaj pojam. (Halit Keskin, 2016).</s><s>3.2.</s><s>Sličnosti i razlike sajber i klasičnog zlostavljanja na radu Iako postoji velika sličnost izmedju tradicionalnog i modernog tj sajber zlostavljanja na poslu, u oba slučaja reč je o zlostavljanju, profil zlotavljača a ni žrtve se ne menja, kao ni posledice koje ono ostavlja na žrtvu, jedino što se u startu menja je način izvođenja kao I ne ograničenost mestom I vremenom.</s><s>Sajber zlostavljanje može desiti u bilo koje doba dana i na bilo kom mesto.</s><s>Žrtvama sajber zlostavljanja je veoma teško ili gotovo nemoguće da izbegnu teror, jer moraju da čitaju e-mail ili tekstualne poruke koje su vezane za posao.</s><s>Žrtvama je teško izbeći počinioce bez napuštanja IKT.</s><s>Kao rezultat, sajber zlostavljanje traje čak i kada su žrtve daleko od svog rada (Zhang i Leidner, 2014).</s><s>Brzina razmena informacija je mnogo brža nego kod tradicionalnog oblika zlostavljanja i samim tim više šteti žrtvama.</s><s>Primer za to bi bilo postavljanje fotografije ne primerenog karaktara na društvenim mrežama koja postaje dostupna velikom broju čljudi i širi se velikom brzinom.</s><s>Većina istraživača koristi definicije sajber zlostavljanja koje su slične klasičnom, licem u lice nasilju, odnosno akt agresije koji je namerno, ponavljajući prema pojedincu koji je slabiji, ali ga proširuju na elektronske oblike kontakta, konkretno mobilne telefone ili internet .</s><s>Veoma je bitno da oslodavci vode računa o zaposlenima I da se oni osećaju bezbedno I zastićeno..</s><s>U svakoj kompaniji postoje menadžeri, supervizori I zaposleni koji su veoma dobri u svom poslu, međutim ne znaju kakon da se nose sa konfliktima među ljudima.</s><s>1996.</s><s>Godine osnovan je ABC Centar (Anti-Bullying Research and</s>\n<s>Resource Centre) osnovao ga je profesor Mona O Moore.</s><s>2014.</s><s>Godine ABC je ponovo aktiviran kao the National Anti-Bullying Research and Resource Centre i lociran je u školi edukativnih studija, DCU.</s><s>Od svog osnivanja bavi se istraživanjem nasilja u školama I na poslu u Irskoj, ali je prihvaćen I kao internacionalni centar istraživanja zlostavljanja.</s><s>Ovaj centar obezbeđujuje istraživanja I treninge onima koji hoće da prijave zlostavljanje u školama I na poslu.</s><s>Muraina navodi u svom radu jedan primer shvatanja incidenta kao dužnosti rukovodioca da brine za svoje zaposlene.</s><s>U primeru se navodi da je poslodavac primio žalbu o sajber zlostavljanju od zaposlenog i veoma su ozbiljno tome pristuili, iako se desilo preko fejsbuka i van radnog vremena.</s><s>Sigurno ima dosta primera gde su poslodavci ispravno postupili, međutim nažalost ima pujno i onih gde se tome ne pridaje veliki značaj.</s><s>U zemljama u tranziciji veliki je problem strah od gubitka polsla, jer su zbog straha zaposleni spremni da trpe sve, pa čak i zlostavljanje kako bi zadržali posao.</s><s>4. ISTRAŽIVANJE</s>\n<s>Pojam informaciono doba se javlja 1950. godine i označava globalno širenje multimedijalnih izvora.</s><s>U okviru informacionog doba razvijaju se informaciono-komunikacione tehnologije koje se rapidno šire donoseći promene u svim sferama života, kako u privatnim, tako i u poslovnim.</s><s>Možemo reći da pored svih tehnoloških promena, razvoj informaciono komunikacionih trehnologija je uneo najviše promena u život i rad ljudi.</s><s>Nove tehnologije ubrzale su i poboljšale protok i dostupnost informacija.</s><s>One podstiču efikasnost, efektivnost, razmenu informacija, čine komunikaciju bržom, informacije dostupnije i time utiču na akumulaciju znanja.</s><s>Informacione tehnologije su osnov za dalji razvoj i opstanak , zato je potrebno stalno ih unapredjivati kako bi se obezbedila komunikacija u realnom vremenu, koja nije uslovljena prostorom.</s><s>IKT služe za poboljšanje svih sfera poslovanja, kako državnih tako i privatnih.</s><s>Javna uprava je direktna veza između građana i države, zato je njena efikasnost i efktivnost, kao i dostupnost od krucijalne važnosti za kvalitet života ljudi, a samim tim i za razvoj države.</s><s>Informaciono-komunikacione tehnologije imaju veliki doprinos kad je razvoj rada javne uprave u pitanju.</s><s>Upravo iz tog razloga je početkom 21.</s><s>Veka, usvojena „Strategija razvoja elektronske uprave u Republici Srbiji za period od 2009 do 2013.</s><s>Godine“ Implementacija IKT rešenja u javnoj upravi olakšava pristup građanima i zaposlenima svim potrebnim informacijama, čime se stiče poverenje građana i povoljno utiče na njihov odnos sa državom.</s><s>IKT neminovno doprinose poboljšanju i razvoju društva na globalnom nivou, međutim imaju i svoje loše strane.</s><s>Gubitak privatnosti, ugrožavanje bezbednosti i zloupotreba ličnih podataka su takođe olakšane upotrebom novih tehnologija.</s><s>Sa promenama koje su nastale na radu upotrebom IKTa dolazi i do novih oblika zlostavljanja, pa se klasičan mobing sad javlja i u vidu sajber zlostavljanja.</s><s>Novi oblik zlostavljanja izučava se tek poslednjih godina iako je sve zastupljeniji u primeni o njemu se još uvek ne zna dovoljno, zato je sa željom da se istraži ova problematika zlostavljanja na radu upotrebom IK tehnologija i nastao ovaj rad.</s><s>Rad ima za cilj da istraži zloupotrebe na radu u upravi i da kroz istraživanje koje će se sprovesti ukaže na načine na koje se informaciono komunikacione tehnologije koriste za zloupotrebe, čiji je jedan oblik i zlostavljanje.</s><s>IKT su popularna i obrađivana tema, takođe se može reći i da je zlostavljanje na radu-mobing veoma popularna tematika, pogotovo zadnjih godina, ali iako se sve češće javlja upravo ovaj oblik zlostavljanja, putem informaciono.komunikacionih tehnologija ne postoji dovoljno istraživanja koja bi prikazala realno stanje u Republici Srbiji na tu temu.</s><s>4.2 Predmet istraživanja</s>\n<s>Pregled i sistematizacija dosadašnjih saznanja o zlostavljanju na radu upotrebom IKT; identifikacija pojavnih oblika i načina zlostavljanja na radu upotrebom IKT; identifikacija stavova zaposlenih u javnoj upravi RS o zlostavljanju na radu upotrebom IKT, kako bi se stekao uvid u percepciju i dosadašnja iskustva zaposlenih u upravi sa zlostavljanjem na radu upotrebom IKT, te procenu rizika od ovog oblika zlostavljanja na radu.</s><s>4.4 Istraživačka pitanja</s>\n<s>Šta je to zlostavljanje na radu upotrebom IKT?</s><s>Na koji način se sproodi zlostavljanje na radu upotrebom IKT?</s><s>Kakve su razlike između klasičnog i zlostavljanja na radu upotrebom IKT?</s><s>Kakva su iskustva zapolsenih u upravi RS o zlostavljanju na radu upotrebom IKT?</s><s>Kako zaposleni u upravi RS percipiraju rizik od zlostavljanja na radu upotrebom IKT?</s><s>Kako procenjuju posledice?</s><s>4.5 Naučne metode</s>\n<s>Za terorijsko istraživanje pregled literature i predhodnih istraživanja ispitivane problematike, na temelju čega će biti razvijen i konstuisan uputnik za empirijsko istraživanje.</s><s>Istraživanje će biti sprovedeno upotrebom metode ispitivanja, tehnikom ankete na uzorku od 50 zaposlenih u javnoj upravi RS.</s><s>Statističke metode će biti primenjene za obradu, analizu i interpretaciju rezultata dobijenih istraživanjem.</s>\n<s>4.6 Očekivani doprinos istraživanja/značaj istraživanja: Rezultati istraživanja će doprineti sagledavanju trenutne situacije u upravi RS u pogledu zlostavljanja na radu upotrebom IKT kao i percepcije zapolsenih u upravi o rizicima od ovog oblika zlostavljanja na radu.</s><s>Nalazi istraživanja će omogućiti formulisanje preporuka za preduzimanje mera prevencije i izgradnju politika za postupanje u slučaju zlostavljanja na radu upotrebom IKT.</s>\n<s>Svaka varijabla koja je korišćena je pročićena, tako da su izbačene sve vrednosti bez odgovora.</s><s>Skale su napravljene metodom sabiranja varijabli: Skala zadovoljstva organizacijom posla je napravljena tako što su sabrani odgovori pitanja od 46.1 do 46.8, s tim da je isključeno pitanje 46.4.</s><s>Rezultat je skala sa visokim stepenom puzdanosti od 0,790 merena Kronbah alfom (mera pouzdanosti skale; da bi skala bila uzeta kao pouzdana, ova mera mora da pređe 0,700) Skala zdravlja je napravljena tako što su sabrani svi odgovori na pitanja 50.1 do 50.9, s tim da je isključeno pitanje 50.6.</s><s>Skala je rekodovana sa sedmostepene na petostepepnu.</s><s>To znači da su vrednosti malo se slažem, odnosno malo se ne slažem spojene sa kategorijama slažem se i ne slažem se.</s><s>Rezultat je skala sa visokim stepenom puzdanosti od 0,916 merena Kronbah alfom (mera pouzdanosti skale; da bi skala bila uzeta kao pouzdana, ova mera mora da pređe 0,700) Prilikom prilagođavanja varijabli pitanje 11, pitanje 18 i pitanje 23 za korelacionu analizu, od ovih varijabli su pravljene dihotomne varijable.</s><s>To znači da je u slučaju varijable pitanje_18 (koja meri obavljanje posla od kuće) vrednost 1 (da često) i 2 (da ponekad) sklopljene u jednu varijablu (da).</s><s>U slučaju varijabli pitanje_11 (pokazuje ko zna password elektronske pošte) i pitanje_23 (ko ima privatan broj telefona) kategorije odgovora su slične i uključuju rukovodioce, kolege i slučajeve kada niko nema password elektronske pošte, odnosno privatan broj.</s><s>U prvom slučaju obe varijable su rekodovane tako da isključene isključene kolege, te je dihotomna varijabla pokazivala samo slučajeve kada rukovodioci ili niko nema password elektronske pošte, odnosno privatan broj, a u drugom slučaju su isključeni rukovodioci, pa su dihotomne varijable pokazivale slučajeve kada samo kolege ili niko nema password, odnosno privatan broj telefona.</s>\n<s>Tabela 6: Učestalost korišćenja računara na poslu Sa kim najviše komunicirate putem elektronske pošte i socijalnih medija?</s>\n<s>Vidljivost profila na društvenim medijima Tabela 8: Podaci koji se dele preko društvenih mreža Slika 9: Podaci koji se dele preko društvenih mreza Podaci koji se dele preko društvenih mreža: Ime, prezime i datum rođenja</s>\n<s>Podaci koji se dele preko društvenih mreža Tabela 9: Korišćenje računara kod kuće za obavljanje posla Slika 10: Korišćenje računara kod kuće za obavljanje posla Da li kod kuće koristite računar za obavljanje posla?</s>\n<s>Korišćenje računra kod kuće za obavljanje posla Tabela 10: Korišćenje računara na poslu u privatne svrhe Slika 11: Korišćenje računara na poslu u private svrhe Korišćenje računara na poslu u privatne svrhe: Uvek</s>\n<s>Korišćenje računra na poslu u privatne svrhe Tabela 11: Komunikacija sa kolegama rukovodiocem putem elektronske pošte Slika 12: Komunikacija sa kolegama i rukovodiocem putem elektronske pošte Komunikacija sa kolegama i rukovodiocima putem elektronske pošte: Stalno</s>\n<s>Tabela 12: Mišljenje o zloupotrebi računara Slika 13: Mišljenje o zloupotrebi računara Mišljenje o zloupotrebi računara</s>\n<s>Koja od sledećih konstatacija govori najbolje o tome kako mislite na promenu svog posla: Odmah bih napustio/la ovaj posao, ako bih mogao/mogla; Prešao/la bih na bilo koji drugi posao na kom bih mogao zaraditi koliko i sada; Žele/la bih da promenim i svoj posao i zanimanje; Želeo/la bih da zamenim svoj posao za bilo koji drugi; Ne želim da promenim svoj posao, ali bih to učinio/la, kada bih mogao/la da dobijem bolji;</s>\n<s>Ne mogu da zamislim bilo koji drugi posao; Ne bih razmenio/la svoj posao za bilo koji drugi;</s>\n<s>Odmah bih napustio/la ovaj posao, ako bih mogao/mogla; Prešao/la bih na bilo koji drugi posao na kom bih mogao zaraditi koliko i sada; Žele/la bih da promenim i svoj posao i zanimanje; Želeo/la bih da zamenim svoj posao za bilo koji drugi; Ne želim da promenim svoj posao, ali bih to učinio/la, kada bih mogao/la da dobijem bolji; Ne mogu da zamislim bilo koji drugi posao; Ne bih razmenio/la svoj posao za bilo koji drugi;</s>\n<s>Tabela 15: Da li poznajete nekoga ko zloupotrebljava računar Slika 16: Da li poznajete nekoga ko zloupotrebljava računar Poznanstvo sa nekim ko zloupotrebljava računar Nekoliko ljudi</s>\n<s>Dobijanje neprikladnih poruka putem interneta: Dobijanje neprikladnih poruka od kolega: Bez odgovora</s>\n<s>Tabela 17: Dobijanje neprikladnih poruka od kolega Slika 18: Dobijanje neprijatnih poruka od kolega Dobijanje nepristojnih poruka od kolega</s>\n<s>Tabela 18.</s><s>Da li ste nekada bili žrtva mobinga Slika 19: Da li ste nekada bili zrtva mobinga Da li ste prijavili zlostavljanje na poslu?</s>\n<s>Slika 20: Da li ste prijavili zlostavljanje na poslu Da li ste prijavili zlostavljanje na poslu?</s>\n<s>Tabela 22: Da li ste prevazišli zlostavljanje Slika 23: Da li ste prevazišli zlostavljanje Da li ste prevazišli zlostavljanje?</s>\n<s>Tabela 23: Na koji način ste prevazišli zlostavljanje Slika 24: Na koji način ste prevazišli zlostavljanje Uz pomoć</s>\n<s>Modus je statistička mera koja pokazuje najčešću vrednost u nekom nizu.</s><s>To znači da je najviše ispitanika dalo ove odgovore koji su modalna vrednosti.</s><s>Za pitanje 46 vidimo da ispitanici najčešće misle da je njihov posao dobro definisan i da imaju jasne zadatke.</s><s>Naravno svi uviđaju da imaju mnogo nepotrebnog posla.</s><s>Za pitanje 47 vidimo da većina ispitanika smatra da se zapravo nije nalazila u situacijama mobinga.</s><s>Jer je najčesća ocena datih iskaza negativna.</s><s>Za pitanje 50 vidimo da se iz modalne vrednosti odgovora vidi da većina ispitanika smatra da im posao ne utiče na zdravlje.</s>\n<s>Korelacija skale zadovoljstva organizacijom rada i obavljanje posla kod kuće Pirsonov stepen: -0,380' slaba veza i to inverzna sig. (stepen značajnosti) 0,014 statistički značjana jer je sig. > 0,05 Ovakav rezultat nam govori da sto je veći stepen rada od kuće, ljudi će misliti da je posao lošije organizovan.</s>\n<s>Korelacija skale zdravlja i toga da li rukovodioci imaju password od službenog emaila.</s><s>Pretpostavka je da bi oni koji su mobingovani sigurno prikazali to kroz viđenje posla kao stresova i ovim pokušavamo da ispitamo da li ima neke veze između posedovanja šifre službenog emaila od strane rukovodioca i stresa na poslu kroz skalu zdravlja .</s><s>Pirsonov koeficijent 0,341 sig.</s><s>0,454 veza nema statističu značajnost Dakle, između posedovanja službene šifre od strane rukovodioca i stresa na poslu ne postoji statistički značajna veza.</s>\n<s>Korelacija skale zdravlja i toga da li rukovodioci imaju privatan broj telefona.</s><s>Pretpostavka je da će se mobing ovim putem iskazati tako što će postojati statistički značajna veza između toga da rukovodioci imaju privatan broj i stava da posao ugrožava zdravlje.</s><s>Pirsonov koeficijent korelacije 0,411 srednje jaka veza (po kriterijumima za društvene nauke) *ovu korelaciju smo izveli i tako što smo kontrolisali rod, ali nikakvog efekta nije bilo. sig.</s><s>0,041 statistički značajna veza.</s><s>Dakle, zaključak je da postoji statistički značajna veza između toga da ispitanici smatraju da im je zbog posla ugroženo zdravlje i toga da rukovodioci imaju privatan broj telefona.</s>\n<s>Pirsonov koeficijent korelacije 0,401 srednje jaka veza sig.</s><s>0,005 statistički značajna veza Isti zaključak kao i u prethodnom slučaju, samo što su u pitanju kolege.</s><s>Opšti zaključak korelacije 4 i 5 jeste da među radnicima javne uprave u Srbiji mobing predstavlja više mešanje u privatnost nego nadzor rukovodilaca ili međusobni nadzor kolega na poslu.</s>\n<s>Korelacija skale zdravlja i obavljanja posla od kuće.</s><s>Pretpostavljamo da je onima koji su mobingovani posao izvor stresa, a da zbog mobinga moraju da rade više od kuće jer dobijaju mnogo više posla usled mobinga ili ne mogu da se skoncentrišu da rade svoj posao Pirsonov koeficijent korelacije -0,430' srednje jaka veza, ali inverzna *i kod ove smo kontrolisali pol i isto nema nekog efekta, što bi reklo da nema nekih rodnih razlika u slučaju ove veze, a to jeste značajno jer su većina ispitanika ispitanice.</s><s>0,006 statistički značajna</s>\n<s>U ovom slučaju, s obzirom na to kako su postavljene varijable (veće vrednosti na skali zdravlja znače da posao ugrožava zdravlje, a veća vrednost kod obavljanja posla od kuće znači da se posao ne obavlja od kuće) inverzija veze podrazumeva da postoji statistički značajna veza između rada od kuće i posmatranja posla kao izvora stresa koji ugrožava zdravlje.</s>\n<s>Razvojem novih tehnologija omogućen je brz protok informacija , čime je promenjena I komunikacija među zaposlenima, što je omogućilo i novi načini zlostavljanja na poslu.</s><s>Kakos u I rezultati ankete pokazali svi zapolseni u upravi koriste računar za obavljanje posla kako na poslu tako i kod kuće, što omogućava zlostavljaču direktan i konstantan pristup žrtvama.</s><s>Žrtva nije više bezbedna ni kad završi sa poslom, jer zbog obaveze korišćenja elektronske pošte, zlostavljač lako dolazi do nje i dok nije u poslovnom okruženju Ovim istaživanjem i pregledom dosadašnjih podataka o mobingu u javnoj upravi putem IKT pokušano je da se odgovori na pitanja o tome koliko često se zaposleni u upravi sa tim susreću, da li imaju kome da se obrate i kakvi su mehanizmi odbrane i zaštite od ovog oblika zlostavljanja. korišćenje IKTa za zlostavljanje nije dovoljno obrađena s obzirom na to koliko je česta pojava.</s><s>Analizom rezultata ukazano je na na čestu pojavu mobinga u upravi, kako je anketa pokazala od 50 ispitanka 9 se susrelo sa nekim oblikom mobinga.</s><s>Polovina ispitanika koji su se susreli sa mobingom su prijavili mobera i time je zlostavljanje zaustavljeno promenom posla mobera ali bez većih sankcija, dok druga polovina nije prijavila mobera već je sama napustila posao zbog velikog pritiska.</s><s>Prema dobijenim rezultatima možemo zaključiti da mehanizmi kontrole mobinga nemaju dovoljno efekta što ima za posledicu da žrtve mobinga nemaju poverenja da prijave mobing.</s><s>Zaključak istraživanja uticaja posla na zdravlje je da postoji statistički značajna korelacija između toga da ispitanici smatraju da im je zbog posla ugroženo zdravlje i toga da rukovodioci imaju privatan broj telefona.</s><s>Ovaj nalaz ukazuje na to da među radnicima javne uprave u Srbiji mobing predstavlja više mešanje u privatnost nego nadzor rukovodilaca ili međusobni nadzor kolega na poslu.</s>\n<s>Istraživanje je takođe pokazalo da postoji statistički značajna korelacija između rada od kuće i posmatranja posla kao izvora stresa koji ugrožava zdravlje.</s><s>Kako nam je istaživanje pokazalo svi ispitanici koriste kompjutere za obavljanje posla i u svakodnevnoj su komunikaciji sa kolegama i rukovodiocima.</s><s>Nove tehnologije su omogućile stalni pristup rukovodioca zaposlenima, čak i van radnog vremena i time se pospešio razvoj novog oblika mobinga kroz konstantnu dostupnost zaposlenih.</s><s>U poslednjih nekoliko godina razvijen je i softver za nadzor zaposlenih koji omogućava rukovodiocima potpun uvid u to šta rade zaposleni na svojim računarima, time je ukinuta privatnost i omogućena potpuna kontrola zaposlenih.</s><s>Mobing utiče na zrdavlje i kvalitet života zato je zabrinjavajuć podatak to da je 8 ispitanika reklo da nije prevazišlo zlostavljanje dok je samo jedan rekao da jeste uz pomoć psihijatra.</s><s>Što ukazuje na to da se na mehanizmima zaštite i podrške zaposlenima mora poraditi kako bi se našlo rešenje za prevazilaženje ovog problema.</s>\n<s>Nove tehnologije su omogućile efikasno poslovanje i brz protok informacija ali su poslovno okruženje učinile stresnijim i pospešile su razvoj sajber zlostavljanje.</s><s>Ovo istraživanje je ukazalo na postojanje problema mobinga u javnoj upravi kao i na neefikasne sisteme odbrane i zaštite zaposlenih.</s><s>Pitanje razrešenja IKT induced mobinga je sledeći korak ovih studija, odnosno smišljanje rešenja za prevazilaženje ovih formi zlostavljanja.</s>\n<s>31.</s><s>Kiiski S. and Pohjola M., (2001).</s><s>Cross-country Diffusion of the Internet 33.</s><s>Laklija, M., & Janković, J. (2010).</s><s>Mobbing-osobni, obiteljski i radni problem i njegova prevencija.</s><s>Kriminologija i socijalna integracija, 18(1), 65-77. 34.</s><s>Leymann, H. (1996).</s><s>The content and development of mobbing at work.“ European journal of work and organizational psychology, 5(2), 165-184. 35.</s><s>Lubarda, B. (2008).</s><s>Mobing/buling na radu-zlostavljanje/zastrašivanje na radupravni aspekti, uz osvrt na medicinske, psiho-socijalne i ekonomske aspekte.</s><s>ABC-časopis urgentne medicine, 8, 133-142.</s>"}
{"dc.title": "Ženski i muški nazivi zanimanja u srpskom i slovenačkom jeziku", "dc.creator": "Srdanović, Vuk", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "slovenački jezik;srpski jezik;tvorba reči;zanimanja;ženski rod;muški rod;slovenščina;srbščina;besedotvorje;poklici;ženski spol;moški spol;info:eu-repo/classification/udc/[811.163.41+811.163.6]'373.611:323.3", "id": "rulj_87094", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=171666&dn=", "text": "<s>Tabela 10: Rezultati za zanimanje slikar/ slikarka/ slikarica Tabela 12: Rezultati za zanimanje poštar/ poštarka/ poštarica Tabela 13: Rezultati za zanimanje zubar/ zubarka/ zubarica Tabela 14: Rezultati za zanimanje profesor/ profesorka /profesorica Tabela 16: Rezultati za zanimanje vojnik/ vojnikinja Tabela 17: Rezultati za zanimanje vatrogasac/ vatrogasačica/ vatrogaskinja Tabela 19: Rezultati za zanimanje psiholog/ psihološkinja Tabela 22: Tabelarni prikaz rezultata ankete Spisak grafikona</s>\n<s>Grafikon 2: Stopa zaposlenosti žena u EU u periodu od 2008. do 2018. godine Grafikon 4 Profesor/profesorka/profesorica u odnosu na starost i pol Grafikon 5 Slikar/slikarka/slikarica u odnosu na starost i pol Grafikon 8 Lekar/lekarka/lekarica u odnosu na pol i starost Grafikon 10 Poštar/poštarka/poštarica u odnosu na pol i starost Grafikon 12 Dekan/dekanka/dekanica u odnosu na pol i starost Grafikon 15 Sekretar/sekretarka u odnosu na pol i starost Grafikon 17: Rezultati tvrdnje: U svakodnevnom govoru češće koristim ženski oblik zanimanja od muškog Grafikon 18: Rezultati tvrdnje: U svakodnevnom govoru češće čujem da su žene oslovljavane ženskim Grafikon 19: Rezultati tvrdnje: Smatram da većina zanimanja treba da dobije svoj parnjak u ženskom rodu.</s><s>Grafikon 20: Rezultati tvrdnje: Smatram da žena ne treba da bude uvređena ako je oslovljavamo muškim Grafikon 21: Rezultati tvrdnje: Mislim da srpski jezik nije dovoljno fleksibilan da za svako zanimanje izvedemo ženski oblik.</s>\n<s>Diplomski rad se bavi pitanjem rodne (ne)ravnopravnosti u jeziku, kao posledici društvenih promena.</s><s>Mnogi stručnjaci se aktivno bave rešavanjem ovog pitanja, a lingvisti imaju zadatak da reše ovaj problem na svom području, što zahteva formiranje novih reči i njihovo uvođenje u jezik.</s><s>U ovom radu se istražuje ovaj problem na primeru srpskog i slovenačkog jezika.</s><s>Kao maternji govornik srpskog i aktivni govornik slovenačkog jezika primetio sam da postoje određene razlike u izvođenju ženskih oblika od muških (i obrnuto), kao i u svakodnevnoj upotrebi u jeziku.</s><s>Cilj diplomskog rada je poređenje otvorenosti govornika srpskog i slovenačkog jezika prema novim oblicima reči, kao i istraživanje razloga za (ne)usvajanje novih oblika.</s><s>Analizom podataka iz dve ankete se utvrđuje da iako su srpski i slovenački jezici slični, postoji velika razlika u brzini usvajanja noviteta u jeziku.</s><s>Slovenački jezik je fleksibilniji i sklon stvaranju vlastite leksike u poređenju sa srpskim.</s><s>Nakon analize dolazimo do zaključka da je potrebno sagledati širu sliku problema i potražiti odgovore i van lingvističkog polja.</s><s>Ključne reči: ženski i muški rod, tvorba reči, zanimanja, srpski jezik, slovenački jezik POVZETEK</s>\n<s>Diplomsko delo obravnava vprašanje spolne (ne)enakosti v jeziku, kot posledici družbenih sprememb.</s><s>Številni strokovnjaki se aktivno ukvarjajo s tem vprašanjem, med njimi tudi jezikoslovci, , ki na to vprašanje skušajo najti odgovor na svojem področju, z oblikovanjem novih besed in njihovim vnašanjem v jezik.</s><s>V delu se to vprašanje preučuje na primeru srbskega in slovenskega jezika.</s><s>Kot govorec srbščine kot prvega in slovenščine kot drugega jezika sem opazil, da obstajajo razlike pri derivaciji ženskih in moških oblik, kot tudi v vsakodnevni jezikovni rabi.</s><s>Cilj diplomskega dela je primerjati pripravljenost govorcev srbskega in slovenskega jezika na sprejemanje novih oblik besed in raziskati razloge za (ne)sprejemanje novih oblik.</s><s>Z analizo podatkov iz dveh anket smo ugotovili, da čeprav sta si srbski in slovenski jezik podobna, obstaja velika razlika v hitrosti sprejemanja novitet v jeziku.</s><s>Slovenski jezik je bolj prožen in nagnjen k ustvarjanju lastnega besedišča v primerjavi s srbskim.</s><s>Na koncu zaključimo, da je potrebno upoštevati širšo sliko problema in iskati odgovore tudi zunaj jezikoslovja.</s><s>Ključne besede: ženski in moški spol, besedotvorje, poklici, srbski jezik, slovenski jezik ABSTRACT</s>\n<s>Usled mnogobrojnih društvenih promena posledično se pojavljuje potreba za promenama i u jeziku.</s><s>Trenutno najaktuelnije društvene promene tiču se rodne ravnopravnosti i zbog toga se mnogi stručnjaci aktivno bave rešavanjem ovog pitanja.</s><s>Lingvisti imaju zadatak da ovaj problem reše na svom području, što zahteva formiranje novih reči i njihovo uvođenje u jezik.</s><s>Međutim, ovaj problem je u različitim jezicima rešen na različit način.</s><s>U diplomskom radu istražujem pitanje rodne ravnopravnosti u leksiku na primeru srpskog i slovenačkog jezika.</s><s>Kao maternji govornik srpskog jezika govornik slovenačkog kao drugog jezika primetio sam da postoje određene razlike pri izvođenju ženskih oblika od muških, kao i u njihovoj svakodnevnoj upotrebi u jeziku.</s><s>U fokusu istraživanja je mociona tvorba naziva za zanimanja, jer smatram da se u poslovnom svetu još uvek prave razlike između polova pri obavljanju određenih poslova.</s><s>U prvom delu diplomskog rada analiziram podatke iz radova srpskih i slovenačkih autora na temu rodne ravnopravnosti, dok sam u drugom delu uključio podatke iz ankete koju sam obavio preko interneta.</s><s>Cilj diplomskog rada je poređenje otvorenosti govornika srpskog i slovenačkog jezika prema novim oblicima reči, a glavno pitanje na koje ću pokušati odgovoriti: da li i u kolikoj meri su govornici srpskog jezika spremni da usvoje neologizme?</s><s>Pored toga, zanimalo me je i koji su uzroci za (ne)usvajanje.</s><s>2. Pojam roda u srpskom i slovenačkom jeziku Imenice su samostalne promenljive reči koje označavaju neko biće (čovek, dete, mačka), predmet (lopta, auto, kuća) ili pojavu (vetar, sneg, mašta).</s><s>Imenice u srpskom i slovenačkom imaju tri gramatičke kategorije: rod, broj i padež.</s><s>Od ove tri kategorije, rod je jedini fiksan, odnosno unapred je određen.</s><s>U ovom radu, od ove tri kategorije predmet zanimanja će biti samo rod.</s><s>Kategoriju roda u srpskom i slovenačkom jeziku imaju i druge vrste reči, ali predmet zanimanja u ovom radu su imenice koje se odnose na čoveka.</s><s>Podatke o rodu možemo naći u različitim gramatikama srpskog i slovenačkog jezika, ali i u mnogobrojnim člancima i istraživačkim radovima različitih autora.</s><s>U ovom poglavlju predstavićemo kako je definisan pojam roda u savremenim gramatikama, da bismo bolje razumeli dalju analizu mocionih parova u srpskom i slovenačkom jeziku.</s><s>Mocioni par nastaje mocionom tvorbom tj. kada od imenice određenog pola tvorimo imenicu suprotnog pola.</s><s>Što se tiče srpskog jezika, biće predstavljeni podaci iz Gramatike srpskog jezika Ivana Klajna.</s><s>Ova gramatika spada u savremenije i aktuelnije gramatike srpskog jezika, te je iz tog razloga dobar izvor informacija za ovaj rad.</s><s>Slična je situacija i sa slovenačkim jezikom, Slovenska slovnica Jožeta Toporišiča je jedna od češće korišćenih gramatika slovenačkog jezika i sadrži podatke koji su novijeg datuma i iz tog razloga ih možemo smatrati relevantnima za ovaj rad.</s><s>Klajn u Gramatici srpskog jezika (2005, 47) rod imenice definiše: „Imenice u srpskom jeziku mogu imati jedan od tri roda: muški, ženski ili srednji.</s><s>Rod se može, mada ne uvek, odrediti na osnovu zavšetka imenice.</s><s>Velika većina imenica muškog roda završava se na suglasnik, dok im genitiv jednine ima nastavak -a (npr. grad, grada).</s><s>Imenice srednjeg roda završavaju se na -o ili na -e, s genitivom na -a (npr. selo, sela; polje, polja).</s><s>Imenice ženskoga roda završavaju se na -a, s genitivom ako imenica označava živo biće, treba praviti razliku između gramatičkog i prirodnog roda.</s><s>U rečenici On je veliki pijanica, na primer, prirodni rod je muški (kao što pokazuje upotreba zamenice on), ali reč pijanica ima promenu kao imenice ženskog roda, pa uz nju stoji pridev u ženskom obliku velika.“Gramatička kategorija roda imenica zasniva se na razlikovanju polova bića u prirodi (otac nastavke: najveći broj imenica muškog roda se završava na suglasnik (npr. sin), ženskog roda na Toporišič u Slovenski slovnici (2000: 266) rod definiše: „Spol je lastnost samostalniške besede, ki od pridevniške in pregibne povedkovniške besede (deloma tudi od samostalniške) zahteva oblikovno istovetnost: npr. hiša ž, lép -a o > lepa hiša ali gospod, učitelj > gospod učitelj (ne gospod učiteljica).</s><s>Spole pozna slovenski jezik 3: moškega, ženskega in srednjega. /.../ Moški spol je slovnično nezaznamovan nasporti ženskemu, zato se v primerih, ko je jasno, za kateri spol gre, samostalniške besede in oblike moškega spola lahko rabijo namesto ženskih: Ana (to dekle) je arhitekt; vendar ima prednost ž. oblika: arhitekta.“ Iz definicija se može zaključiti da oba jezika poznaju tri roda: muški, ženski i srednji.</s><s>Takođe, oba jezika razlikuju kategorije prirodnog i gramatičkog roda.</s><s>To se odnosi samo na imenice koje označavaju živa bića (Klajn, 2005), dok imenice koje označavaju neživa bića (npr. noć) ne poznaju klasifikaciju na gramatički i prirodni rod.</s><s>Slovenački lingvisti srednji rod tretiraju kao jedini koji nije prirodan.</s><s>Naime, prirodni pol je u početku obeležavao samo plodna bića, što znači, da srednji rod, između ostalog, označava i polno nezrelo biće (npr. dete, tele, pišče, dekle).</s><s>Iz toga zaključujemo da imenice srednjeg roda u slovenačkom jeziku ne delimo dalje na potkategorije gramatičkog i prirodnog roda (Jezikovni spletovalec).</s><s>Ovaj zaključak takođe važi i za imenice srednjeg roda u srpskom jeziku.</s>\n<s>Kod pojedinih imenica prirodni i gramatički rod se ne poklapaju, na primer:  U srpskom jeziku – imenice Nikola, Luka, tata, sudija, vojvoda, kolega, vladika, sluga, aga, poglavica koje su gramatičkog ženskog roda, zbog svoje paradigme (npr. gen. j. sudije = gen. j. žene), ali su prirodnog muškog roda, jer je pridev uz njih u muškom rodu, kao uz imenice čovek, učitelj: dobar tata (dobar čovek) (Stanojčić – Popović, 1992).</s><s>Imenica dete je gramatičkog srednjeg roda, dok je prirodni rod ili muški ili ženski.  U slovenačkom jeziku – imenica dete je gramatičkog srednjeg roda, dok je prirodni rod muški ili ženski u zavisnosti od pola deteta; imenica dekle je gramatičkog srednjeg roda, ali je prirodnog ženskog roda (srp. devojka).</s><s>U slovenačkom jeziku imenice Luka, kolega, vojvoda su imenice gramatičkog ženskog roda, ali prirodnog muškog roda kao što je slučaj i u srpskom jeziku.</s>\n<s>U oba jezika može doći do promene roda prilikom deklinacije.</s><s>Kada govorimo o slovenačkom jeziku, Toporišič ovu pojavu objašnjava u Slovenski slovnici (2000) i kao primer navodi reč oko koja je u jednini srednjeg roda, dok je u množini reč oči ženskog roda.</s><s>Isti primer možemo primeniti i u srpskom jeziku, gde se takođe ova promena javlja kod nekolicine imenica.</s><s>Toporišič (2000) navodi dve potkategorije roda u slovenačkom jeziku: živost i ljudskost (človeškost).</s><s>U potkategoriju živost spadaju imenice muškoga roda koje su podeljene u dve grupe: prva grupa obeležava „nešto“ živo, tj. živa bića (npr. človek, oče, konj, zdravnik), dok druga grupa obeležava sve ostalo, tj. neživa bića (npr. kamen, svet, zid).</s><s>Svojstvo živosti se ogleda u jednakosti oblika imenice u akuzativu jednine sa oblikom imenice u genitivu jednine: ŽIVO</s>\n<s>Takođe, ovu potkategoriju je Toporišič (2000) podelio na razrede tj. grupe: automobili, bolesti, sportska društva, vina, uređaji, karte, planete i razno.</s><s>O ljudskosti u Slovenski slovnici je napisao: „O podspolu človeškost pri samostalnikih lahko govorimo toliko, kolikor se po eni vprašujemo z zaimkom kdo in jih zamenjujemo z ustreznimi tvorjenkami iz tega zaimka čemer se vprašujemo s kaj in kar se izraža z ustreznimi tvorjenkami iz tega (prim. kar, 3. Sufiksacija</s>\n<s>Tvorbu reči u srpskom jeziku obrađuje Ivan Klajn u dve knjige sa naslovom Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku (2002, 2003) u kojima je sistematski prikazao sve načine tvorbe reči u srpskom jeziku.</s><s>Prva knjiga opisuje nastajanje reči u procesu slaganja i prefiksacije, dok druga opisuje procese sufiksacije i konverzije.</s><s>Klajn (2003) navodi da je osnovni cilj drugog rada da prikaže sufikse u srpskom jeziku, po obliku, značenju i upotrebi.</s><s>U Gramatici srpskog jezika Stanojčić i Popović (1992) konstatuju da su najobičniji načini tvorbe reči u srpskom jeziku izvođenje reči i slaganje reči.</s><s>Izvođenje ili derivaciju objašnjavaju kao tvorbu reči dodavanjem sufiksa, tj. nastavaka za tvorbu reči.</s><s>»Oni se dodaju na tvorbenu osnovu, koja čini zajednički (opšti) deo reči od koje nova reč nastaje i reči koja se sufiksom od nje dobija« (Stanojčić i Popović, 1992).</s><s>Nova reč se ,naziva motivisana reč, jer ostaje u značenjskoj i obličkoj vezi sa rečju od čijeg osnovnog dela je nastala, dok se deo reči koji se nalazi u osnovi naziva motivnom rečju.</s><s>Motivna reč može biti imenica, pridev, glagol ili broj: Motivna reč</s>\n<s>Za bolje razumevanje naše teme važno je predstaviti sufikse koji se odnose samo na zanimanja.</s><s>Imenice muškog roda sa značenjem vršioca radnje, imaoca zanimanja ili stvaraoca u srpskom imenice ženskoga roda sa značenjem vršioca radnje, imaoca zanimanja ili stvaraoca u srpskom -uša, -teljka..</s><s>Sufiksi se dodaju na glagole, imenice i prideve. sufiks</s>\n<s>Iako se poslednjih decenija otvara pitanje rodne ravnopravnosti u jeziku i sve više autora (Ćorić 2016; Savić 2009; Filipović 2012; Ignjatović 2020; Radić 2011) je počelo da se bavi ovom temom, do drastičnih promena na polju rodne ravnopravnosti u srpskom jeziku nije nikada došlo.</s><s>Pojavila se potreba u jeziku za preciznim označavanjem pola osobe koja obavlja neki posao, što iziskuje rad stručnjaka na formiranju novih reči koje će biti u duhu srpskog književnog jezika.</s><s>Potencijalni problem je u tome što zakon podržava generički maskulinum, te ga govornici srpskog jezika prihvataju kao nešto prirodno u jeziku.</s><s>Već godinama unazad imamo doktoricu, frizerku, kuvaricu, učiteljicu i u jeziku te lekseme ne izazivaju nikakvu zabunu kod govornika.</s><s>Međutim, kada se radi o zanimanjima u kojima žene nisu bile toliko zastupljene, dolazimo u dilemu kako ih oslovljavati.</s><s>Odgovor na to pitanje bi trebalo tražiti u rečnicima srpskog književnog jezika.</s><s>Rečnici srpskog književnog jezika, kao što su rečnik SANU-a, Matice srpske, rečnik Ivana Klajna, nude rešenja samo za mali broj ženskih oblika određenih zanimanja, dok velika većina još uvek nije standardizovana u srpskom jeziku.</s><s>Što se tiče gramatika srpskog književnog jezika, u njima takođe ne nalazimo konkretno rešenje problema rodne ravnopravnosti u jeziku.</s><s>Gramatike srpskog jezika kažu da imenice koje označavaju vrstu, titulu ili zanimanje označavaju bića oba pola.</s><s>Zbog pritiska javnosti po ovom veoma aktuelnom pitanju se 2017. godine oglasio Odbor za standardizaciju srpskog jezika Instituta za srpski jezika SANU-a1, koji ovaj problem pokušava da objasni 1 Dostupno na</s>\n<s>3.1.1.</s><s>Mocija roda u srpskom jeziku https://www.b92.net/kultura/vesti.php?yyyy=2017&mm=10&dd=13&nav_category=1864&nav_id=1313748 (21. 3. činjenicom da u srpskom jeziku gramatički i prirodni rod imenica nisu uvek identični, te da iz tog razloga možemo koristiti muške oblike nekog zanimanja i za osobe ženskog pola.</s><s>Navode takođe, da ako govorimo o rodnoj diskriminaciji u srpskom jeziku, onda i sve zakonodavne akte Republike Srbije, uključujući i Ustav, moramo okarakterisati na taj način.</s><s>Zaključak stručnjaka sa Instituta za sprski jezik je sledeći: „Ženske oblike za imenice koje znače zanimanja treba koristiti tamo gde je njihova upotreba u skladu s postojećim normama i dobrom jezičnom praksom.“ Veliki broj ligivista bavi se ovom temom, međutim možemo zaključiti da većina njih smatra da sprski jezik ne možemo okarakterisati kao rodno-diskriminatorski, te da je on primer konzervativnog jezika, koji ne dozvoljava olako uvođenje noviteta u njega.</s><s>U nastavku ćemo predstaviti radove pojedinih lingvista, rečnike i gramatike srpskog jezika, koji su trenutno aktuelni u srpkom književnom jeziku, kako bismo u njima pronašli definicije i gramatička pravila za građenje ženskih oblika pojedinih zanimanja.</s>\n<s>Kada govorimo o mociji roda, Ajdžanović (2008) navodi sledeće objašnjenje „Biološka opozicija muški pol : ženski pol reflektuje se i u jeziku, pre svega u vidu postojanja dve grupe leksema međusobno suprotstavljenih takođe po binarnom prinicipu lekseme koje denotiraju bića muškog pola : lekseme koje denotiraju bića ženskog pola“ (Ajdžanović, 2008).</s><s>Autor takođe navodi da se razlika muški pol – ženski pol u jeziku može iskazati najčešće na dva načina: posebnim leksemama, tj. supletivnim parovima leksema čiji članovi ni semantički ni formalno ne zavise jedan od drugog (npr. čovek : žena) te mocionim parovima, čiji se jedan član skoro bez izuzetka semantički</s>\n<s>„Prema S. Babiću (1991) o mocijskoj se tvorbi govori čim se ženski lik izvodi iz muškoga, odnosno kod izvođenja imenica koje znače žensko biće prema muškome.</s><s>Te imenice označavaju zanimanje, stalno ili prigodno bavljenje čime, nositeljicu kakve osobine ili svojstva, pristalicu filozofskoga smjera, vere, pripadnicu društvenoga i verskoga udruženja“ (Mihaljević i Golub, 2009).</s><s>Ćorić (1982) smatra da postoje dve vrste mocije: integralna, kada ceo muški naziv ulazi u sastav ženskog naziva (npr. rob : robinja) i supletivna, gde se muški sufiks zamenjuje ženskim (npr. star-ac : starMocioni sufiksi u srpskom jeziku su: -a/-ja za koje Klajn (2003) smatra da se u funkciji mocionog sufiksa javljaju samo u okviru terminologije srodstva (npr. kum : kuma), dok Ćorić (1982) smatra da je sufiks -a kao mocioni sufiks neproduktivan u srpskom jeziku; a sufiks -ija se kao mocioni sufiks javlja samo u dve lekseme (Klajn, 2003) – igumanija i sultanija.</s><s>Ajdžanović (2008) smatra da se u obe lekseme javlja integralna mocija, ali da se razlikuju po semantičkom značenju (igumanija je „žena iguman“ dok je sultanija ili ’sultanova žena’ ili ’sultanova kći’).</s><s>Za lekseme kojima se obeležava ’poseban odnos žene prema muškarcu nazvanom osnovinskom rečju’, Ćorić (1982) smatra da nisu u okviru imeničke mocije i da predstavljaju svojevrstan oblik homonimije.</s><s>Sufiks -inja se u funkciji mocionog sufiska javlja samo u integralnoj mociji (Ćorić, 1982): vršnjakinja, junakinja, kneginja, monahinja).</s><s>Ajdžanović (2008) navodi zanimljivost za ovaj sufiks – da se prilikom dodavanjem na osnove koje se završavaju na velar ne pojavljuju nikakve morfološke alternacije, već dolazi do restituisanja prvobitnog morfema (npr. knez : kneginja).</s><s>Složeni sufiks -kinja nastao je slaganjem sufiksa -inja sa sufiksima -jak i -ka (npr: primorkinja = primorka).</s><s>Ovaj sufiks se uglavnom javlja kao mocioni, tj. dodaje se na imenice muškog roda: trgovkinja, strankinja...</s><s>Nekolicina je primera u srpskom jeziku gde se na domaće reči dodaje -kinja.</s><s>Veliku većinu mocionih oblika sa ovim sufiksom čine reči stranog porekla (npr. laborantkinja, telefonistkinja, violinistkinja) (Klajn, 2003).</s><s>Osnovni i najproduktivniji mocioni sufiks u srpskom jeziku predstavlja sufiks -ica, koji dolazi na celu imenicu muškog roda na dva načina: kao prost (npr. lav-ica) ili sufiksiran (npr. igrač-ica) i umesto muškog sufiksa.</s><s>Klajn (2003) navodi da je uglavnom korelativan sa sufiksima: -(a)c, -ik i -nik (npr. glumac : glumica; književnik : književnica; predsednik : predsednica), dok Ajdžanović (2008) navodi da je sufiks -ica takođe korelativan sa muškim sufiksima: -in (npr. domaćin : Najvažniji mocioni sufiks u slovenskim jezicima je sufiks -ka (Klajn 2003), koji Ćorić (1982) smatra najstarijim slovenskim mocionim sufiksom.</s><s>Sufiks -ka kao mocioni sufiks uglavnom dolazi na imenice koje se zavšavaju na -r ili -n (npr. bolničar : bolničarka), kao i na imenice stranog porekla (npr. profesor: profesorka).</s><s>Mocioni sufiks -ka zajedno sa mocionim sufiksom -ica čini dva najčešća mociona sufiksa u srpskom jeziku.</s><s>Kao takvi, često su jedan drugom konkurencija i zbog toga u srpskom jeziku postoje mocioni oblici sa oba sufiksa.</s><s>To su parovi: autorica/autorka, direktorica/direktorka, inspektorica/inspektorka, profesorica/profesorka, šankerka/šankerica.</s><s>3.2.</s><s>Sufiksacija u slovenačkom jeziku</s>\n<s>Jože Toporišič je u knjizi Slovenska slovnica (2000) predstavio tvorbu reči u u slovenačkom jeziku.</s><s>Na početku poglavlja nam predstavlja definiciju tvorbe reči: “Besedotvorje je nauk o tvorbi novih besed.</s><s>Nove besede delamo iz že danih besed in besednih zvez.</s><s>Besedotvorje nas tudi uči, tvorjene besede razumeti“ (Toporišič, 2000).</s><s>Zatim objašnjava razliku između neformiranih i formiranih reči.</s><s>On navodi da su neformirane reči, one reči koje se ne mogu podeliti na dva dela, tj. na koren za koji smatra da može biti iz jednog dela ili iz više delova (Toporišič, 2000) i sufiks (npr. sin, mati, mlad), dok su izvedenice one reči koje se sastoje iz korena i sufiksa (npr. sinko, materin, Toporišič (2000) navodi da postoje četiri načina za tvorbu reči u slovenačkom jeziku: derivacija, slaganje, sastavljanje, sklapanje.</s><s>Derivaciju (sln. izpeljava), preko koje nastaju mocioni oblici, tj. femininativi, Toporišič obrazlaže na sledeći način: „Novo besedo dobimo tako, da podstavi (enodelni, in sicer nezloženi, predložni, zloženi) dodamo priponsko ali poponsko obrazilo: sin- ko, proda-ja-ti, Obsotel-je, trdoglav-ost, ubiti se; /.../ Izpeljane besede so izpeljanke, način tvorbe pa priponjanje (sufiksacija)“ (Toporišič 2000: 155-156).</s><s>Dalje navodi dve vrste derivacije: običnu i modifikacijsku.</s><s>Kod običnih izvedenica odvajamo nezavisni deo sintagme (delati greh > grešiti), dok se kod modifikacijskih izvedenica, sa kojima se u slovenačkom jeziku tvore umanjenice, femininativi, pejorativi, hipokoristici, obrazuje zavisni deo sintakstičke osnove (majhna hiša > Imenice muškog roda nastale od glagola, imenica ili prideva sa značenjem vršioca radnje u slovenačkom jeziku nastaju korišćenjem sledećih sufiksa: (Toporišič 2000: 161–180): Ø, -a, -ja, sufiks</s>\n<s>Tabela 5: Sufiksi za muški rod u slovenačkom jeziku Imenice ženskog roda nastale od glagola, imenica ili prideva sa značenjem vršioca radnje u sufiks</s>\n<s>U slovenačkom jeziku ženama 21. veka se na neki način čini ponižavajuće da budu oslovljavane muškim oblikom zanimanja, jer obavljaju podjednako odgovorne funkcije kao i muškarci te je iz tog razloga neophodno uvesti određene promene u jeziku.</s><s>Pogorelec (1997) piše da se u slovenačkom jeziku građenje novih ženskih oblika zanimanja ne dovodi u pitanje, jer je slovenački jezik živ i otvoren za promene.</s><s>Pre nešto manje od tri decenije stručnjaci su počeli da se bave jezikom i rodom u slovenačkoj lingvistici i na polju ženskih studija u Sloveniji.</s><s>Prva javna rasprava na ovu temu bila je 13. aprila 1995. godine.</s><s>Jezičko-politička rasprava trajala je skoro dve godine i, uglavnom zbog političkog pritiska, završila je u korist žena, što je značilo da su rodno opredeljeni nazivi zanimanja vrlo brzo postali deo zvaničnih dokumenata, zakona i pravopisa.</s><s>Standardna klasifikacija sa oba oblika zanimanja je u Sloveniji usvojena 1997. godine (Bajić, 2015).</s><s>Dakle, jezički gledano, ne postoje veće prepreke za formiranje novih ženskih oblika u jeziku, međutim, moramo biti svesni da je jezik logički sistem koji nije izolovan od svojih korisnika i svakodnevne upotrebe.</s><s>Tako zaključujemo da feminizacija takođe može značiti oduzimanje vrednosti, ironizovanje, davanje pogrdne konotacije itd.</s><s>Sociolingvističke barijere ne ometaju proces stvaranja ženskih imena, već njihovu stvarnu upotrebu.</s><s>Za razumevanje roda imenica za žene i muškarce veoma je važno koje značenje nose različiti rodovi: gramatički rod, leksički rod, referencijalni rod ili društveni rod (Ščuka, 2014).</s><s>Ščuka ističe da u slovenskim jezicima gramatički rod ima jako važnu ulogu.</s><s>Osim gramatičkog roda, važnu ulogu imaju i druge vrste reči, kao što su pridevi, zamenice i brojevi.</s><s>Feminative tradicionalna tvorba reči označava kao modifikacione izvedenice (npr. Toporišič, 1976) dok Vidovič Muha (2011) konstatira da su to obične izvedenice od imenica sa tvorbenim značenjem „nosilac veze“.</s><s>Mocioni parovi ili femininativi se u slovenačkom jeziku grade na dva načina: prema prvome se muškom obliku doda mocioni sufiks (učitelj – učiteljica), a prema drugome sufiks za muški oblik zamenimo ženskim (igralec – igralka).</s><s>Toporišič (2004: 183) za Feminativi koji su nastali dodavanjem mocionog sufiksa na izvedenice muškoga roda prestavljaju 41% svih feminativa, dok je 59% feminativa koji su nastali zamenom celog ili samo zadnjega dela osnove muškog oblika sa ženskim sufiksom (Markežič, 2012).</s><s>Markežič (2012) navodi da su sufiksi u drugoj grupi.</s><s>Sufiksi -(ar)ica i -(ar)ka se dodaju nosiocu radnje ili imaoca zanimanja čiji se oblik završava na -k (matematik – matematikarica, polik – politikarica, kemičar – kemičarka, kritik – kritičarka); sufiks -ica dobijaju izvedenice koje označavaju vršioca radnje ili imaoca vršioca radnje čiji se oblik završava na -č, -l, -n, -r ili -š (tenisač – tenisačica, rokometaš rokometašica).</s><s>Dalje navodi da se sufiks -ka dodaje na imenice koje imaju značenje vršioca radnje ili imaoca zanimanja čiji se oblik završava na -č (ribič – ribičevka), dok se sufiks -(ov)ka dodaje oblicima koji se završavaju na -k (sodnik – sodnikovka) i -t (organistov – organistovka).</s><s>Što se tiče druge grupe, mocioni sufiks -ica zamenjuje imenice muškog roda koje se završavaju na -ač, -ec, -ik i -nik i koje označavaju vršioca radnje (pesnik – pesnica), nosioca radnje koje se završavaju na -ec i -nik (darnik – darnica).</s><s>Mocioni sufiks -ka menja imenice muškog roda koje (brbljavec – brbljavka) i za imaoce zanimanja koja se završavaju na -alec, -anec, -ec, -inec, -nik i 4. Mocioni parovi u društvenom kontekstu Kako u društvenim tako i u prirodnim naukama razlikujemo termine pol i rod.</s><s>Pol osobe je biološka činjenica i uglavnom je konstatovana pri samom rođenju, na osnovu genitalne anatomije.</s><s>Prema tim biološkim dinstinkcijama razlikujemo muški i ženski pol, dok se rod kao sociološka kategorija odnosi na činjenicu da, rođeni kao muškarci ili žene, u svojim kulturama i društvima odrastamo shodno obrascima društva koji su podložni promenama (Savić, 2009).</s><s>Rod se odnosi na društvene uloge žena i muškaraca, tj. na koji način neko društvo vidi ulogu muškarca i žene.</s><s>To viđenje zavisi od kulturnih, društvenih, religioznih, političkih i ekonomskih faktora, običaja, etničke pripadnosti i predrasuda.</s><s>U razvijenijim zemljama postoji sve manji broj poslova koji se prepoznaju kao tipično muški i ženski, dok u manje razvijenijim zemljama muškarci imaju daleko vidljivije uloge od žena.</s><s>Prema tome, društvo oblikuje položaj žena i određuje njihove uloge u zavisnosti od svojih kulturnih vrednosti i nivoa poštovanja tradicije.</s><s>U tradicionalnijim društvima žene još uvek nemaju mogućnost obrazovanja i napredovanja u poslovnom svetu, kao što je to slučaj u modernijim društvima.</s><s>Međutim, neosporna je činjenica da čak i u 21. veku nailazimo na probleme i pitanja rodne neravnopravnosti u skoro svim kulturama sveta, pa čak i u onim najrazvijenijim.</s><s>To sa sobom povlači takođe i pitanje jezika, čime se i bavimo u ovom radu.</s><s>Za lakše razumevanje rodne neravnopravnosti 21. veka predstavićemo neke podatke o učešću žena u poslovnom svetu, upravljačkim funkcijama kao i u obrazovanju.</s><s>Istraživanja pokazuju da je tržište rada u Srbiji karakteristično po niskoj stopi aktivnosti žena, za razliku od muškaraca.</s><s>Statistika pokazuje da veći procenat nezaposlenog stanovništva u Srbiji čine žene (Kolin i Čičkarić, 2010).</s><s>Iz grafikona 1 se vidi da, prema podacima iz 2016. godine, stopa zaposlenosti žena iznosi 38,1%, što je za 14,7 procentnih poena manje od stope zaposlenosti muškaraca, koja Grafikon 1: Stopa zaposlenosti u Srbiji 2016. godine Žene su vrlo često zaposlene na slabo plaćenim poslovima, koji ostavljaju dovoljno vremena za porodicu i podizanje dece ili se pak radi o poslovima koji podrazumevaju strpljenje i pažnju, pa su tipična zanimanja učiteljice, nastavnice ili su to poslovi koji se odnose na pružanje zdravstvenih ili socijalnih usluga.</s><s>Još uvek u društvu preovladava mišljenje da je tehnička nepripremljenost žena jedan od razloga otežanog pristupa kvalitetnijim i dobro plaćenim zanimanjima.</s><s>Izbor zanimanja ili obrazovanja često se zasniva na nasleđenim stereotipima po kojima žene nisu u poziciji da se bave poslovima tehničke struke, već se više nego muškarci usmeravaju na društvene nauke.</s><s>Zbog toga ćemo na društvenim fakultetima primetiti veći procenat ženske populacije, dok će na tehničkim i mašinskim fakultetima preovladavati muškarci.</s><s>Međutim, kada je reč o obrazovanju u Srbiji možemo primetiti zanimljive podatke o prisutnosti žena na ovom polju.</s><s>Procenat žena koje pohađaju visoke škole i fakultete je veći od procenta muškaraca.</s><s>Među diplomiranim studentima u 2016. godini, žene čine više od polovine u velikom broju područja obrazovanja, dok su muškarci dominantni u područjima informatike, inženjerstva, proizvodnje i građevinarstva.</s><s>Kada je reč o području nauke, među članovima SANU dominiraju muškarci, što svedoče podaci iz 2016. godine da je preko 90% njihovih članova muškog pola (RZS Srbije).</s><s>Kada je reč o području obrazovanja u Sloveniji, 2017. godine su među svim diplomcima tercijarnog obrazovanja preovladavale žene.</s><s>Bilo je gotovo dve trećine diplomaca prvog i drugog nivoa Stopa zaposlenosti u Srbiji 2016. godine Muškarci</s>\n<s>Podaci pokazuju da su kulturološke razlike koje uslovljavaju neravnopravno učešće žena i muškaraca na rukovodećim funkcijama prisutne u svim zemljama, pa čak i u skandinavskim, koje su u poređenju sa drugim visokorazvijenim zemljama poznate po svojoj velikodušnoj politici prema zaštiti žena i univerzalno organizovanim uslugama porodici.</s><s>Prema podacima sa Eurostata, u 2018. godini stopa zaposlenosti žena u Evropskoj uniji iznosila je 67%, što je za jedan procentni poen više u odnosu na prethodnu godinu i 5 procentnih poena viša u odnosu na 2008.</s><s>Grafikon 2: Stopa zaposlenosti žena u EU u periodu od 2008. do 2018. godine Takođe, podaci pokazuju da je u svim državama Evropske unije, procenat zaposlenih žena manji od procenata zaposlenih muškaraca, sa manjim ili većim razlikama u procentu u zavisnosti od države.</s><s>Što se tiče Slovenije, od celokupne ženske populacije je zaposleno čak 72% žena, dok je od celokupne muške populacije zaposleno 79% muškaraca. (Eurostat).</s><s>Zavod za statistiku Slovenije tvrdi da se udeo muškaraca smanjio za 0,3 procentna poena u poslednjih pet godina, dok se udeo žena povećao za isti iznos.</s><s>To nam svedoči o sve većem procentu žena u poslovnom svetu, kao i o njihovom uspehu u borbi na polju rodne (ne)ravnopravnosti.</s><s>2008</s>\n<s>Kada govorimo o ekonomskoj neravnopravnosti između polova, u Srbiji je platni jaz između žena i muškaraca iznosio 8,7% ili drugim rečima, za taj isti procenat su žene bile manje plaćene.</s><s>Ukoliko posmatramo zarade prema stepenu obrazovanja ili zanimanjima, razlike u zaradama između muškaraca i žena su znatno veće, najčešće u korist muškaraca.</s><s>U Sloveniji je situacija slična, žene zarađuju manje od muškaraca, ali je platni jaz manji nego u Srbiji.</s><s>Prema privremenim podacima, za oktobar 2018. prosečna bruto satnica muškaraca iznosila je 9,59 evra, a žena 8,93 evra, što znači da su žene u proseku zarađivale 93,1% prosečne bruto zarade muškaraca (SURS).</s><s>Svi ovi faktori su veoma bitni za sagledavanje položaja žena u društvu, samim tim i njihovog statusa u jeziku.</s><s>U Srbiji, kao i Sloveniji, žene još uvek nemaju potpunu ravnopravnost sa muškarcima.</s><s>Iz prethodnih statističkih podataka vidimo da je procenat žena u poslovnom svetu manji od procenta muškaraca, kao i visina njihovih prihoda.</s><s>Sa druge strane, žene su prisutnije na polju obrazovanja, što nas dovodi do pitanja zašto od tolikog procenta obrazovanih žena ne dobiju sve priliku da svoje znanje unovče i dokažu i u poslovnom svetu.</s><s>Tu dolazimo do drugih faktora koji utiču na zapošljavanje, kao što su posvećenost poslu i izgradnji poslovne karijere, za koju se smatra da žena ne može da ispuni zbog okrenutosti ka porodici i deci; fizički izgled žene; ograničenja od strane partnera po pitanju izbora posla – vrlo često muškarci ne žele da se njihove partnerke zaposle ili smatraju da pojedini poslovi nisu primereni za ženu; stereotipi – žena nije sposobna da obavlja posao podjednako dobro kao muškarac itd.</s><s>Moramo uzeti u obzir da u svakoj kulturi postoje različiti pogledi na status žena, kao i na njihove uloge koje u velikoj meri zavise od kulturnih vrednosti, tradicije, stope razvoja, stereotipa itd.</s><s>Međutim, kada uporedimo položaj žena pre 100 godina i danas, zaključujemo da su žene u velikoj meri „skinule okove“ i uspele da poboljšaju svoj položaj i mogućnosti u društvu.</s><s>Sve te društvene promene koje su dovele do toga da žene danas imaju ravnopravnu ulogu u društvenim aktivnostima posledično su sa sobom donele potrebu za inovacijama u jeziku.</s><s>Zbog toga danas nailazimo na termin rodno osetljiv jezik koji ima za cilj da pomogne u ostvarivanju ljudskih prava muškaraca i žena.</s><s>Svenka Savić (2010) ističe da se ovaj termin odnosi na činjenicu „da se zahtevi za obeležje sociološke kategorije – roda, u ovom slučaju žena, vide i u jezičkoj formi“.</s><s>Cilj lingvista je da pomognu u ostvarivanju zahteva da žene postanu vidljive u jeziku u javnoj sferi.</s><s>Srazmerno sa njihovim sve većim učešćem u društvenim aktivnostima povećava se i potreba za poimenovanjem istih.</s><s>To nas dovodi do zaključka da će države na višem nivou razvoja uložiti više truda da poboljšaju položaj žena kako u društvu tako i u jeziku, dok će ona manje razvijena biti manje otvorena za novitete u jeziku.</s><s>Sa druge strane, treba uzeti u obzir i fleksibilnost jezika i njegove mogućnosti kada se radi o izvođenju novih reči.</s><s>5. Istraživanje</s>\n<s>U ovom delu ću predstaviti podatke dobijene iz dve ankete obavljene putem interneta.</s><s>Za slovenački jezik sam koristio internet stranicu 1ka.si, dok sam za srpski jezik koristio Google anketu.</s><s>Dobijene podatke raspodelio sam u tabelu i interpretirao ih.</s><s>5.1.</s><s>Ciljevi i hipoteze</s>\n<s>Cilj istraživanja je istražiti stavove i mišljenja govornika srpskog i slovenačkog jezika, koji će poslužiti za dalju analizu.</s><s>Polazim od pretpostavke da u ovom trenutku slovenački jezik poseduje i koristi znatno veći broj reči ženskog pola za zanimanja u poređenju sa srpskim jezikom, te da su govornici slovenačkog jezika otvoreniji za prihvatanje noviteta u svom jeziku.</s><s>Pretpostavke su postavljene na osnovu izvora, koji su predstavljeni u poglavlju „Literatura“ i svi sekundarni podaci za ovaj rad su uzeti iz njih.</s><s>Svi podaci dobijeni su kvantitativnom metodom istraživanja, i to anketiranjem nasumičnog uzorka ispitanika.</s><s>Odlučio sam se za anketu, jer smatram da je za ovu temu važno čuti mišljenje većeg broja ljudi, kako onih koji se bave proučavanjem jezika, tako i onih koji njime govore.</s><s>Anketa je detaljnije opisana u nastavku.</s>\n<s>Anketu je ispunilo 366 ispitanika – govornika srpskog jezika koje smo dobili metodom slučajnog uzorka.</s><s>Anketa je sastavljena iz četiri sklopa (tipa) pitanja.</s><s>Prva tri pitanja su demografskog tipa – ispitanici su trebali da odgovore kojeg su pola, koliko godina imaju, a treće se odnosilo na tip naselja u kojem žive.</s><s>Tabela 9 prikazuje demografske podatke ispitanika.</s>\n<s>Tabela 7: Demografski podaci o ispitanicima Na pitanje o polu je odgovorio 361 ispitanik, pet ispitanika nije odgovorilo na pitanje, dok je jedan odgovor nevažeći – odgovor je bio pas (problem: neuravnoteženost prema polu).</s><s>Treće pitanje demografskog tipa je pitanje o starosti ispitanika i ispitanicima je ponuđeno da izaberu jednu od pet starosnih grupa.</s><s>Na pitanje je odgovorilo 360 ispitanika, dok ih 6 nije odgovorilo, a grupe su relativno ujednačene i smatram da je dobro što su zastupljene sve starosne grupe, jer me zanimaju mišljenja i stavovi i starijih i mlađih.</s>\n<s>Iz grafikona vidiimo da je najviše bilo ispitanika ženskog pola starosti od 36 do 45 godina, iz urbanog područja.</s><s>Najmanje je bilo ispitanika iz manjeg nerazvijenog grada i to je jedna osoba ženskog pola starosti od 15 do 25 godina, a zatim dva ispitanika muškog pola starosti od 36 do 45 godina iz ruralnog područja.</s><s>Takođe vidimo da je bilo više ispitanika ženkog nego muškog pola, kao i više ispitanika koji žive u urbanom naselju.</s><s>Najmanje je bilo muških ispitanika starosti od 15 do 25 godina.</s>\n<s>Drugi sklop pitanja sastoji se od 7 pitanja, čiji je cilj da pokažu koji oblik reči ispitanici češće čuju ili i sami koriste u svakodnevnom govoru.</s><s>Ispitanici su morali da izaberu jedan od tri oblika, od kojih je jedan muški oblik zanimanja, a druga dva su dve različite varijante ženskog oblika određenog zanimanja (npr. lekar, lekarka, lekarica).</s><s>Imenice koje sam izabrao za primer su: lekar, Grafikon 3 Pol, starost i bivalište ispitanika slikar, apotekar, poštar, zubar, profesor, pekar.</s><s>Izabrane reči možemo pronaći u rečniku i čuti u svakodnevnom govoru govornika srpskog jezika.</s>\n<s>Tabela 12: Rezultati za zanimanje poštar/ poštarka/ poštarica5 2 Na pitanje odgovorilo 362, dok odgovor nisam dobio od 4 ispitanika.</s><s>3 Na pitanje odgovorilo 362, dok odgovor nisam dobio od 4 ispitanika.</s><s>4 Na pitanje odgovorilo 362, dok odgovor nisam dobio od 4 ispitanika.</s><s>5 Na pitanje odgovorilo 356, dok odgovor nisam dobio od 10 ispitanika.</s>\n<s>Tabela 15: Rezultati za zanimanje pekar/ pekarka/ pekarica8 Iz tabele se vidi da je najveći broj ispitanika izabrao ženski oblik koji završava na sufiks -ka.</s><s>U dva slučaja ističu se i muški oblici, jer ih je izabrao veliki broj ispitanika, to su lekar i poštar (prvi čak 39% ispitanika, drugi 33%).</s><s>Otvara se pitanje po čemu se ove dve imenice razlikuju od ostalih, te su ispitanike dovele u nedoumicu.</s><s>Ove reči su deo standardnog srpskog književnog jezika i ispitanicima su poznatije od imenica koje se nalaze u trećem sklopu pitanja.</s><s>Sledeći grafikoni prikazuju rezultate ankete na pojedinačne primere u odnosu na pol i starost ispitanika.</s>\n<s>6 Na pitanje odgovorilo 361, dok odgovor nisam dobio od 5 ispitanika.</s><s>7 Na pitanje odgovorilo 361, dok odgovor nisam dobio od 5 ispitanika.</s><s>8 Na pitanje odgovorilo 360, dok odgovor nisam dobio od 6 ispitanika.</s><s>Grafikon 4 Profesor/profesorka/profesorica u odnosu na starost i pol Ispitanici su se većinom odlučili za oblik profesorica, bez obzira na pol i starost.</s><s>Grafikon 5 Slikar/slikarka/slikarica u odnosu na starost i pol Za primer slikar/slikarka/slikarica ispitanici su se većinom odlučili za ženski oblik slikarka, bez obzira na pol i starost.</s>\n<s>Grafikon 6 Zubar/zubarka/zubarica u odnosu na starost i pol Isti slučaj kao i sa slikar i apotekar, ispitanici su se u primeru zubar/zubarka/zubarica u većini odlučili za ženske oblike tih zanimanja sa sufiksom -ka.</s><s>Grafikon 7 Apotekar/apotekarka/apotekarica u odnosu na starost i pol U primeru apotekar/apotekarka/apotekarica vidimo da su ispitanici većinom odabrali ženski oblik apotekarka, bez obzira na pol ili starost.</s><s>Grafikon 8 Lekar/lekarka/lekarica u odnosu na pol i starost Iz grafikona zaključujemo da je ženski oblik lekarka prevladao nad muškim lekar u svim starosnim grupama i kod oba pola.</s><s>Žene su približno podjednako birale i ženski i muški oblik ovog zanimanja, iako većini ispitanica više odgovara oblik lekarka.</s><s>Isti slučaj bio je i kod muških ispitanika.</s><s>Što se tiče starosti zanimljivo je da su ispitanici najmlađe starosne grupe (od 15 do 25 godina) skoro podjednako birali oba oblika ovog zanimanja, što nam potencijalno govori o većoj svesti o ravnopravnosti polova, nego što je to slučaj sa ostalim starosnim grupama.</s><s>Grafikon 9 Pekar/pekarka/pekarica u odnosu na pol i starost7 Oblik pekarka dominantan je kod ispitanika svih starosnih grupa i kod oba pola, zato za ovaj primer nema većih odstupanja koje bi trebalo pomenuti.</s><s>Grafikon 10 Poštar/poštarka/poštarica u odnosu na pol i starost U ovom primeru zanimljivo je da su se žene iz najmlađe grupe odlučile većinom za oblik poštar, dok su muški ispitanici iz te starosne grupe skoro podjednako birali muški i ženski oblik ovog zanimanja.</s><s>Kod starijih grupa ispitanika oba pola je prevladao oblik poštarka.</s><s>Za treći sklop pitanja sam izabrao imenice vojnik, vatrogasac, kovač, psiholog, dekan i sekretar.</s><s>Oblik za osobu ženskog pola koja ima jedno od pomenutih zanimanja ne možemo pronaći u rečniku, ali neke oblike možemo sresti u razgovornom ili publicističnkom stilu.</s>\n<s>9 Na pitanje odgovorilo 361, dok odgovor nisam dobio od 5 ispitanika.</s><s>10 Na pitanje odgovorilo 362, dok odgovor nisam dobio od 4 ispitanika.</s><s>11 Na pitanje odgovorilo 361, dok odgovor nisam dobio od 5 ispitanika.</s><s>12 Na pitanje odgovorilo 360, dok odgovor nisam dobio od 6 ispitanika. dekan Mirjana</s>\n<s>Tabela 21: Rezultati za zanimanje sekretar/ sekretarica14 Iz ovog sklopa pitanja vidimo da su se ispitanici većinom odlučili za muški oblik imenica, za koje ženski oblik još uvek nije deo standardnog srpskog jezika.</s><s>Kad uporedimo to sa prethodnim sklopom pitanja, gde su se ispitanici odlučili pretežno za ženski rod imenica koje su deo standardnog srpskog jezika, vidimo da su se sada ispitanici potpuno okrenuli muškim oblicima imenica.</s><s>To nas dovodi do zaključka da su govornici nekog jezika uglavnom vođeni navikama, a ne gramatikom i njenim pravilima.</s>\n<s>Grafikon 11 Vojnik/vojnikinja u odnosu na pol i starost Ispitanici su se većinom odlučili za muški oblik zanimanja vojnik, bez obzira na pol i starost.</s><s>13 Na pitanje odgovorilo 359, dok odgovor nisam dobio od 7 ispitanika.</s><s>14 Na pitanje odgovorilo 361, dok odgovor nisam dobio od 5 ispitanika.</s><s>Grafikon 12 Dekan/dekanka/dekanica u odnosu na pol i starost Kao i u prethodnom primeru, većina ispitanika se odlučila za muški oblik zanimanja, bez obzira na pol i starost.</s>\n<s>Grafikon 13 Kovač/kovačica u odnosu na pol i starost I u ovom primeru vidimo da dominira muški oblik zanimanja u odgovorima, ali je za razliku od prethodna dva ženski oblik kovačica dobio više glasova od vojnikinja i dekanka/dekanica.</s><s>Grafikon 14 Psiholog/psihološkinja u odnosu na pol i starost Većina ispitanika odlučila se za muški oblik zanimanja psiholog, bez obzira na pol i starost.</s><s>Grafikon 15 Sekretar/sekretarka u odnosu na pol i starost U primeru sekretar istaći ćemo žene od 26 do 35 godina, kao i žene od 36 do 45 godina, jer su se skoro podjednako odlučile i za muški i za ženski oblik ovog zanimanja.</s><s>Najmlađa grupa žena, od 15 do 25 godina, odlučila se za ženski oblik ovog zanimanja.</s><s>Grupa žena od 46 do 55 godina većinom je izabrala muški oblik ovog zanimanja, kao i grupa žena starijih od 55 godina.</s><s>U ovom primeru vidimo da starija grupa žena za to zanimanje ne prihvata ženski sufiks, dok je mlađim ženama taj sufiks prirodniji i poznatiji.</s><s>Važno je napomenuti da se pod ovim zanimanjem misli na državnog sekretara ili sekretarku.</s>\n<s>Grafikon 16 Vatrogasac/vatrogasačica/vatrogaskinja u odnosu na pol i starost U ovom primeru su se ispitanici većinom odlučili za muški oblik vastrogasac, dok se je manji broj ispitanika odlučio za vastrogaskinju, bez obzira kog su pola ili starosti.</s><s>Četvrti sklop pitanja se sastoji iz tvrdnji na koje su ispitanici odgovarali na skali od 1-5 (1- potpuno slažem), a takođe im je data mogućnost da ukratko obrazlože svoj odgovor.</s><s>Ukupno je bilo 6 pitanja:</s>\n<s>Sledeći grafikoni prikazuju procentualno odgovore ispitanika na date tvrdnje.</s><s>Prva tvrdnja se odnosi na upotrebu ženskih oblika zanimanja u svakodnevnom govoru, pri čemu smo dobili rezultat da se najveći broj ispitanika niti slaže niti ne slaže sa tom tvrdnjom, a zatim sledi odgovor slažem se.</s><s>Sledilo je pitanje zašto su se odlučili za takav odgovor i ispitanici su dala svoja obrazloženja, iz kojih možemo primetiti da je većina protiv upotrebe ženskih oblika zanimanja u svakodnevnom govoru iz raličitih razloga: najčešće dele ženske oblike imenica na „normalne“ i one koje su im manje poznate i strane; nisu sigurni kako glasi pravilan ženski oblik određenoh zanimanja; smatraju određene ženske oblike zanimanja veštačkim i neprirodnim itd.</s><s>Grafikon 17: Rezultati tvrdnje: U svakodnevnom govoru češće koristim ženski oblik zanimanja od muškog kada govorim o ženi.</s>\n<s>1. „Ствар је једноставне природе, у речнику се даје мушки облик именице.</s><s>То што је именица мушког рода, а стоји уз именицу женског рода, не чини ту жену мање вредном.</s><s>Друга ствар, не морају све речи конгруирати међусобно, може бити одступања и зато је граматика српског језика тако складно написана.“ 2. „Pa i sama sam žensko, defektolog sam po zanimanju, pa mi zvuči glupo da mi neko kaže defektološkinja.“</s>\n<s>15 Na pitanje sam dobio 69 odgovora, izdvojio sam meni zanimljive.</s><s>3. „Zavisi od ustaljenog naziva zanimanja, ali pojedine profesije mi \"bolje zvuče\" (možda je samo stvar navike) u svom nemarkiranom muškom gramatičkom rodu i onda kada se govori o ženskoj osobi.“</s>\n<s>4. „Koristim ženski oblik onda kad bi muški doveo sagovornika/cu u zabludu ili bi ga/je zbunio.</s><s>Kulturologinja/ica/škinja?</s><s>Nikad neću izgovoriti, tamo gde ne zvuči kao igranje s jezikom, 5. „Prirodnije mi je da pojedina zanimanja govorim u m.r. Isto toliko neprirodno mi je da dodajem \"deminutiv\" nastavke ili još gore nastavke \"inja\", \"škinja\" za odredjena zanimanja.</s><s>U tim veštački stvorenim složenicama kao da umanjujemo značaj zanimanja ili da se izrugujemo.</s><s>Npr. Psiholog, psihologica (kao malecka) i najgora verzija: psiholoŠKINJA (kao da se rugaš ženi psihologu).“</s>\n<s>6. „Користим све уобичајене женске облике, али ове нове рогобатне не.</s><s>У питању секретар или секретарица одговорила сам секретар, а заправо коситим облик који нисте навели секретарица.</s><s>Ако бирам између секретар Тијана или секретарка Тијана бирам секртар Тијана.</s><s>Језик треба да се мијења полако, а не политичким декретима.</s><s>Тако да нема тог закона који ће ме натјерати да користим психолошкиња, тренерка и остале облике.“</s>\n<s>7. „Upotrebljavam ženski oblik za uobičajena zanimanja, kao što je doktorka, učiteljica, pekarka i slično, a, recimo, ginekologica, psihološkinja, vozačica i sl. mi je i rogobatno i smešno“</s>\n<s>8. „Navikli smo da je psiholog Marija, a ne psihološkinja Marija.“ 9. „Kada nisam sigurna koji je ispravan oblik ili uopšte ne znam kako bi glasilo to zanimanje u ženskom rodu,koristim muški rod...“</s>\n<s>10.</s><s>„Уколико звучи неприродно и пара ми уши, не радим то.</s><s>Више ми значи да будем адекватно плаћена за свој рад, него да ми професија добије \"женски\" суфикс.“ Sledeća tvrdnja odnosi se na to koliko često u svakodnevnom govoru čujemo ženske oblike određenih zanimanja i rezultati su kao i u predhodnoj tvrdnji pokazali da se većina ispitanika niti slaže niti ne slaže sa tom tvrdnjom.</s><s>Grafikon 18: Rezultati tvrdnje: U svakodnevnom govoru češće čujem da su žene oslovljavane ženskim oblikom zanimanja nego muškim.</s>\n<s>2. „Постоје устаљене промене, наша генерација, која је усвојила:\"Докторка, професорка, наставница, сликарка, гимнастичарка...</s><s>Ипак, преостале су именице које још увек нису доживеле своју метаморфозу.</s><s>До ће ње несумњиво доћи, па ћемо добити градитељке, психолошкиње, војникиње...иако је мој лични став да је то накарадно, језик је жив организам и то ће будућим генерацијама бити нормално, колико је и нама данас \"докторка\"“</s>\n<s>3. „U nekim okruženjima je teško promeniti duboko ukorenjena shvatanja i izraze.“ 4. „Uglavnom to nije slučaj.</s><s>Ako je žena trener, niko je ne zove trenerka....“ 5. „Ако дати облици нису резултат накарадне језичке политике и насиља над говорницима, већ су резултат језичких процеса и настали су спонтано, говорници ће их наравно употребљавати и неће осећати отпор према њима..“ 6. „Zvuci kao novotarija, koja bas i nema smisla.“ 7. „Postoje zanimanja u kojima ni žene ne žele da budu oslovljavane ženskom varijantom naziva kao što su: psiholog, geometar, potporučnik i slično.“ 8. „Само ако се слаже у мелодији и ако је настало у процесу развоја језика.</s><s>Све друго је насиље над језиком.“</s>\n<s>Treća tvrdnja odnosi se na to, da ispitanici misle da bi većina zanimanja trebalo da ima svog parnjaka u ženskom rodu.</s><s>Rezultati su pokazali da se najveći broj ispitanika ne slaže sa ovom tvrdnjom.</s><s>U obrazloženjima navode različite razloge za to: da žene time neće dobiti veća prava i da to nije od ključne važnosti za uspeh žena u poslovnom svetu; pojedina zanimanja zvuče smešno u ženskom rodu itd.</s><s>Dok na drugoj strani ispitanici koji misle da muški oblici zanimanja treba da dobiju ženskog parnjaka obrazlažu to argzmentom, da ako postoji čistačica, može postojati i psihološkinja i da se steče utisak da su ženska zanimanja rezervisanje za „manje vredne“ poslove.</s><s>Grafikon 19: Rezultati tvrdnje: Smatram da većina zanimanja treba da dobije svoj parnjak u ženskom rodu.</s>\n<s>1. „Neki parnjaci zvuče izopačeno, bolje se drzati proverene forme“ 2. „Ravnopravnost je vaznije postići na drugim poljima“ 3. „Bilo bi mi svejedno da li me oslovljavaju muskim ili zenskim oblikom zanimanja.“ 4. „Bilo bi lepo.</s><s>Ali može ostati i kao dublet sa osnovnim (nemarkiranim) oblikom.“ 5. „Нема потребе за тако нечим.</s><s>Такво инсистирање је по мом мишљењу ван памети и није у духу српског језика.</s><s>То није борба за равноправност, то је иживљавање над 6. „Niti se slažem niti se ne slažem.</s><s>Jednostavno, pojedina zanimanja mi zvuče smešno u ženskom rodu.</s><s>Priroda mi nalaže da se izgovaraju u muškom (kovač)“ 7. „To je zvanje, zanimanje.</s><s>Ne smeta mi da ostanu u muškom rodu.</s><s>Veća prava žena će se postići menjanjem nekih drugih, mnogo bitnijih stvari“ 8. „Мислим да борбу за равноправност бијемо на погрешном месту.</s><s>И то највише одговара институцијама које треба да се баве конкретним проблемима насиља над женама, степеном образовања младих жена, регулисања добијања дечјег додатка итд.</s><s>Жене губе посао ако одлуче да роде...</s><s>Један суфикс је само мртво слово на папиру.“ 9. „Кроз шалу ћу образложити: није то роштиљ, па можете да наручите.</s><s>Сем тога, селекција у језику треба да буде препуштена језичким стручњацима, а не политици, а знамо да су ове новотарије пре свега дошле из политике и да их струка не подржава.“ 10.</s><s>„Ako postoji čistačica,trebalo bi da postoji i psihološkinja.</s><s>Stiče se utisak da su ženski oblici zanimanja rezervisani samo za neke \"manje vredne poslove\" i pozicije.</s><s>Takođe smatram da SANU ne obavlja lepo svoj zadatak i da doprinosi ismevanju ženskih oblika zanimanja uvođenjem nekih neprirodnih reči za srpski jezik npr. pisačica/piskinja umesto spisateljica.“</s>\n<s>Većina ispitanika je za četvrtu tvrdnju izabrala da se potpuno slaže sa njom, a odnosila se na to, da smatraju da žena ne treba da bude uvređena ako je oslovljavamo muškim nazivom zanimanja.</s><s>Kao objašnjenje navode da su i same žene kojima ne smeta da ih oslovljavaju muškim nazivima zanimanja ili da to ne umanjuje „ženstvenost“ tih žena.</s><s>Grafikon 20: Rezultati tvrdnje: Smatram da žena ne treba da bude uvređena ako je oslovljavamo muškim nazivom zanimanja.</s>\n<s>1. „Neće ona biti manje ženstvena zbog toga, na neki način je to pozitivna ocena jer pojedina \"muška\" zanimanja zahtevaju veći napor, a i savremena sredstva rada omogućacaju da se nekim pozivima mogu baviti žene, pa čak i nejač (deca, stari i hendikepirani).“</s>\n<s>2. „Bitno je da li se oslovljava s poštovanjem“ 3. „Напротив.</s><s>Ја бих се увриједила када би ме неко назвао неким од ових рогобатних 4. „Ja sam nastavnik.</s><s>To je moje zanimanje.</s><s>Moj rod je tu nebitan.“ 5. „Uz naziv npr doktor Dragana ide musko ime i zato to smatram uvredu za zene“ 6. „Lično nikada ne kažem da sam diplomirana pravnica, već uvek diplomirani pravnik, jer mi tako lepše zvuči, a nemam komplekse vezano za ravnopravnost polova, osećaj se sasvim \"ravnopravno\" sa svojim muškim kolegama.“ 7. „Ја сам, рецимо, професор.</s><s>Ја сам човек.</s><s>Ја сам Лав у хороскопу.</s><s>За прво бисте нашли 8. „Zanimanje je naziv profesije, zasto je pobogu vazan rod.</s><s>Rod zena ima kada se govori o njoj kao o osobi.</s><s>Zanimanje je jedan element covekovog zivota i tu ni ne bi trebao da bude bitan rod/pol.“</s>\n<s>9. „zenska sam i jednako vredna muskom spolu“ 10.</s><s>„Emancipacija je donela zenama pravo na bavljenje vekovno \"muskim\" zanimanjima, tako da ne treba izmisljati toplu vodu.“</s>\n<s>Peta tvrdnja odnosila se na to, da srpski jezik nije dovoljno fleksibilan da bi mogli da izvedemo za svako zanimanje ženski oblik i većina ispitanika se u potpunosti slagala sa tom tvrdnjom.</s><s>Oni koji se ne slažu sa tim, navode kao obrazloženje da nije važna sama fleksibilnost jezika, već svrha uvođenja ženskih oblika zanimanja u jezik.</s>\n<s>1. „Neki ženski oblici zanimanja meni lično zvuče rogobatno i ne treba na silu praviti ženske oblike.</s><s>Mislim da bi oba oblika bilo ispravno koristiti, a da je na svakom od nas da koristi oblik koji mu se više dopada.</s><s>Posebno, kao što sam napisala, svako bi trebao da poštuje sopstveni estetske kriterijume po pitanju lepote jezika.“ 2. „Итекако је флексибилан, у теорији је могуће извести све женске облике.</s><s>Данас можемо само да питамо:\"Али чему то?\", па томе што до овога није дошло ни због чега другог, до због феминистичких убечења како је жена подређена.</s><s>Жена је свој статус изгубила оног тренутка када су јој \"дата права\".</s><s>Поента је у томе да данас двоје раде за једну плату, да нема ко да васпитава децу и генерације бивају све горе и горе.</s><s>Разлози су једноставно погрешни, а језик је флексибилан организам.“ 3. „Možda je u drugim jezicima jednostavnije to izvesti (pr. nemački, sufiks -in), srpski jezik ima više različitih sufiksa za izvođenje, ali postoji i problem političke prirode te bi pojedini nazivi izvođenjem pomoću sufiksa -ica zvučali \"hrvatskije\", što se želi izbeći.</s><s>Problem i zabunu stvaraju i homonimi koji imaju isti koren reči (trenerica/trenerka).“ 4. „Mislim da je srpski jezik baš onakav kakav treba da bude - MILOZVUČAN i ne treba ga ružiti pod izgovorom ravnopravnosti.“</s>\n<s>5. „U srpskom jeziku postoje mnogo rogobatniji izrazi koji se koriste, ne vidim zašto bi zanimanja u ženskom rodu bila problematična kad već postoje nastavci za rod.“ 6. „Apsolutno sam saglasna.</s><s>U npr nemačkom i engleskom mnogo je lakše dodati nastavak za ženski rod, dok je čini mi se u srpskom jeziku to teže.“ 7. „Mesar- mesarka; Trener-trenerka, bravar-bravarka...“ 8. „Srpski jezik, kao i većina slovenskih jezika, je veoma fleksibilna.</s><s>Što i dokazuje prirodno izvedene verzije današnjih modernih jezika.</s><s>Samo ne vidim razlog nasilne izmene.</s><s>Dodala bih i to da npr u engleskom jeziku nemamo \"ženska\" zanimanja, zar ne?</s><s>Šesta tvrdnja je glasila „ženski oblici pojedinih zanimanja zvuče neprirodno, zato što se žene ne bave često takvim zanimanjima“ i većina ispitanika se složilo sa tom tvrdnjom.</s><s>Neki se sa tim ne slažu, ali misle da svakako ženskih oblika ne bi trebalo da bude i jeziku.</s><s>Grafikon 22: Rezultati tvrdnje: Ženski oblici pojedinih zanimanja zvuče neprirodno, zato što se žene ne bave često takvim zanimanjima.</s>\n<s>1. „Zvuči neprirodno zbog samog oblika reči, ne zbog toga što se žene ne bave često takvim zanimanjima.</s><s>Na primer, poznajem više žena psihologa od muških psihologa, ali mi je naziv ''psihološkinja'' rogobatan i nezgrapan do te mere da sam ubeđen da nikada ne bi zaživeo u svakodnevnom govoru.“</s>\n<s>2. „Godinama potlačeni patrijarhalnim sistemom, kuktura pa i jezik su se menjali i evoluirali po potrebi, tada tačnije muškaraca.</s><s>Danas u demokratskom i liberalnom sistemu postoji zdravo mesto za napredak i učenje o poštovanju želje drugih da budu oslovljeni kako 3. „Није ствар у томе да ли се жене баве нечим често или не, ствар је у томе да женских облика вероватно никада није требало ни да буде, али еманципацијом, добили смо нешто ново, ново нормално, иако онда када је стварано, вероватно сматрано накарадним.</s><s>Треба се држати речника српског језика, а не слушати паметовања феминисткиња, које се боре за имагинарна права.</s><s>Шта мене брига ко ће како да ме зове?</s><s>Треба се борити за то да труднице имају сигурна радна места, да жене генерално имају високе плате, да су у том смислу равноправне, а не да ринтају за 4. „Nadovezala bi se na prethodni komentar.</s><s>Da li to znači da u engleskom govornom području žene ne rade ništa jer nemaju ženske oblike zanimanja?“ 5. „Ženski oblici zanimanja koja zvuče neprirodno su posledica toga što je u 17,18, 19 i delu 20 veka bilo nezamislivo da se žene bave određenim zanimanjem.</s><s>A u tom vremenu su najviše i formirane gramatičke odrednice i usvajanje su reči koje se i danas koriste u srpskom jeziku.</s><s>Međutim, to je moj subjektivni osećaj, podjednako neprirodno poput reči psihološkinja meni zvuče i reči koje su u prethodnih deset godina ušle u upotrebu poput šerovanja, spinovanja, sinovanja, bildovanja....“ 6. „Не постоје \"мушка\" и \"женска\" занимања.</s><s>Звучи неприродно јер насилно додавање суфикса није у духу српског језика.“</s>\n<s>Prva tvrdnja bila je „U svakodnevnom govoru češće koristim ženski oblik zanimanja od muškog kada govorim o ženi“ i 42% ispitanika je odgovorilo da se sa tom tvrdnjom niti slaže niti ne slaže, a 21% njih je odgovorilo da se slaže.</s><s>Jedno od obrazloženja bilo je „Upotrebljavam ženski oblik za uobičajena zanimanja, kao što je doktorka, učiteljica, pekarka i slično, a, recimo, ginekologica, psihološkinja, vozačica i sl. mi je i rogobatno i smešno“.</s><s>Ovo obrazloženje odgovara na pitanje zašto se je većina ispitanika odlučila za neutralni odgovor na ovu tvrdnju.</s><s>Ispitanici prave razliku između već ustaljenih zanimanja u društvu, a samim tim i u jeziku, i zanimanja koja su novijeg datuma.</s><s>Takođe, od obrazloženja možemo istaći i sledeće: „Navikli smo da je psiholog Marija, a ne psihološkinja Marija.“ To se nadovezuje na zaključak iz prethodnog sklopa pitanja da je navika ključni faktor pri izboru između muškog i ženskog oblika zanimanja.</s><s>Slična situacija je i sa odgovorima na tvrdnju „U svakodnevnom govoru češće čujem da su žene oslovljavane ženskim oblikom zanimanja nego muškim“ – većinom se ispitanici niti slažu niti ne slažu sa tom tvrdnjom.</s><s>Tvrdnja „Smatram da većina zanimanja treba da dobije svoj parnjak u ženskom rodu“ dala je malo drugačije rezultate.</s><s>Većina ispitanika se sa njom ne slaže, što pokazuje zatvorenost prema novim ženskim oblicima određenih zanimanja.</s><s>Ispitanici u obrazloženjima navode, kao i u prethodnim odgovorima, da im pojedini ženski oblici zvuče neprirodno, dok drugi navode kao obrazloženje to da je bitnije da žene postignu ravnopravnost na drugim poljima, a ne na polju jezika.</s><s>Sa tvrdnjom „Smatram da žena ne treba da bude uvređena ako je oslovljavamo muškim nazivom zanimanja“ se čak 66% ispitanika slaže, čak su i same ispitanice naglasile u obrazloženjima da ih u svojim zanimanjima oslovljavaju muškim rodom i da im to ne smeta.</s><s>Peta tvrdnja bila je „Mislim da srpski jezik nije dovoljno fleksibilan da za svako zanimanje izvedemo ženski oblik“, na šta je većina ispitanika odgovorila da se slaže.</s><s>U obrazloženjima vidimo podeljena mišljenja ispitanika – jedni misle da nije dovoljno fleksibilan u poređenju sa drugim jezicima, zatim da ženski oblici nisu neophodni u jeziku (npr. zato što ih nema ni u engleskom jeziku, pa jezik savršeno funkcioniše i bez toga), pa sve do mišljenja da srpski jezik jeste fleksibilan, ali da mu nisu potrebe promene.</s><s>Poslednja tvrdnja „Ženski oblici pojedinih zanimanja zvuče neprirodno, zato što se žene ne bave često takvim zanimanjima“ takođe je dovela do različitih razmišljanja ispitanika.</s><s>Većina je odgovorila da se sa ovom tvrdnjom slaže, a kao obrazloženje navode to da je patrijarhalno društvo žene izbacilo iz poslovnog sveta, te da nisu ni u jeziku dobile svoje mesto.</s><s>Sa druge strane su ispitanici, koji misle da su žene zastupljene u poslovnom svetu i da u istom treba da se izbore za ravnopravnost sa muškarcima po pitanju plata, položaja itd. ne samo na polju jezika.</s><s>Iz poslednjeg sklopa pitanja izvlačimo zaključak da je puno razloga za uzdržanost govornika srpskog jezika ka novim oblicima, od kojih je jedan navika da govore onako kako su do sada.</s><s>Takođe, ispitanici smatraju da položaj žena u Srbiji još uvek nije na ravnopravnom nivou sa muškarcima kada je reč o poslovnom svetu, te da treba prvo rešavati te probleme, a tek kasnije jezička pitanja.</s>\n<s>Za razliku od srpskog jezika, koji nije bogat sa ženskim oblicima zanimanja, u slovenačkom jeziku imamo ženske oblike za većinu zanimanja.</s><s>Primere za anketu sam uzeo sa interneta i iz doktorskog rada Ines Voršič.</s><s>Anketu je ispunilo 104 ispitanika, koji su govornici slovenačkog jezika.</s><s>Cilj ankete je bio da istražimo koji ženski oblik zanimanja se češće koristi u svakodnevnom govoru.</s><s>Ispitanici su birali koju od ponuđenih reči bi izabrali pri pisanju ili govoru ili sa kojom su se do sad češće susretali u jeziku.</s>\n<s>Tabela 22: Tabelarni prikaz rezultata ankete Rezultati ankete za slovenački jezik pokazali su da je najdominantniji sufiks -ka prilikom izvođenja ženskih naziva zanimanja, kao što je bio slučaj i u srpskom jeziku.</s><s>Svi oblici koji su bili ponuđeni se već nalaze u rečnicima i deo su standardnog slovenačkog jezika, što je velika prednost u odnosu na srpski jezik, gde za određena zanimanja nema nijednog (npr. u slovenačkom jeziku poštarica i poštarka, dok u rečniku srpskog jezika ne postoji ženski oblik tog zanimanja).</s><s>Najmanja razlika u procentima odgovora bila je u slučaju imenice guvernanta/guvernantka, jer su oba oblika skoro podjednako zastupljena u jeziku, međutim ipak se malo veći broj ispitanika odlučio za oblik guvernanta.</s>\n<s>5.3.</s><s>Poređenje rezultata ankete za srpski i slovenački jezik Analizom podataka iz dve ankete dobili smo zaključke i uporedili situaciju u srpskom i slovenačkom jeziku na ovu temu.</s><s>U anketi za srpski jezik se nalaze pitanja zatvorenog i otvorenog tipa, jer su me zanimala mišljenja govornika srpskog jezika na određene tvrdnje.</s><s>Očigledna je velika razlika u procentu između muškog i ženskog pola ispitanika u anketi za srpski, kao i za slovenački jezik - ženskih ispitanika je bilo znatno više, najverovatnije zbog veće zainteresovanosti za ovu temu koja se njih lično dotiče, kao i mnogih drugih faktora.</s><s>Sa ovolikom razlikom u procentu između ispitanika iz urbanog i ruralnog područja očekivao sam otvorenost ispitanika urbanog područja prema novitetima, jer sam razmišljao stereotipično – ljudi iz urbanog područja su moderniji, za razliku od ljudi iz ruralnog područja koji su više tradicionalisti.</s><s>Demografski faktori nisu bili presudni za konačno mišljenje ispitanika, jer je uopštena konačna slika sledeća većina isipitanika za srpski jezik smatra da nove nazive zanimanja nije neophodno uvoditi u jezik, dok ispitanici za slovenački aktivno koriste većinu ženskih oblika za zanimanja.</s><s>U srpskom jeziku ni muškarci ni žene ne smatraju da treba posebno naglasiti pol osobe u zanimanju, već da je kvalitet obavljanja posla mnogo bitniji od samog naziva.</s><s>U slovenačkom jeziku su određeni ženski oblici zanimanja već ustaljeni u jeziku, a samim tim i u svakodnevnom govoru, te se njihov opstanak ne dovodi u pitanje.</s><s>Iz tabele za slovenački jezik možemo zaključiti da u većini slučajeva sufiks -ka preovladava nad sufiksom -ica iako su oba sufiksa prilično zastupljena u slovenačkom jeziku.</s><s>Većina govornika slovenačkog jezika smatra ženske oblike prirodnim i koristi ih u svom svakodnevnom govoru.</s>\n<s>Pitanjem rodne ravnopravnosti u jeziku stručnjaci se aktivno bave već tridesetak godina, pokušavajući da jezik prilagode promenama u društvu.</s><s>Žene sve aktivnije učestvuju u poslovnom svetu, i samim tim se javlja potreba za imenovanjem njihovih radnih mesta i položaja.</s><s>Situacija po tom pitanju nije ista na području Srbije i Slovenije, te je zato cilj ovog rada uporediti trenutno stanje i analizirati ga.</s><s>U slovenačkom jeziku se noviteti lakše usvajaju, zato što je sam proces uvođenja ženskih mocionih parova započeo mnogo ranije nego što je to slučaj sa srpskim jezikom.</s><s>Analizom podataka iz dve ankete dobili smo zaključke i uporedili situaciju u srpskom i slovenačkom jeziku na ovu temu.</s><s>Iako dva jezika iz slovenske grupe, imaju koliko sličnosti toliko i razlika.</s><s>Možda je potrebno sagledati širu sliku problema i potražiti odgovore i van lingvističkog polja, jer se nijedno polje društvenog života ne odvija nezavisno od drugih.</s><s>Ova dva jezika prvenstveno se razlikuju po brzini usvajanja noviteta u jeziku, što nas dovodi do pitanja koliko je u stvari vremena potrebno da prođe od pojavljivanja nekog fenomena do njegovog uvođenja u standardni jezik, kao i to koje uslove mora da ispuni da bi postao deo istog.</s><s>Ako uporedimo srpski i slovenački jezik, slovenački ima daleko više mocionih parova.</s><s>Trenutno stanje sa mocionim parovima u srpskom i slovenačkom je očigledno – slovenački jezik je fleksibilniji i sklon stvaranju vlastite leksike.</s><s>Rezultati istraživanja pokazuju da većina ispitanika ankete za srpski jezik nije spremna na uvođenje novih ženskih oblika zanimanja, dok je bez problema prihvatila oblike koji su već deo standardnog srpskog jezika.</s><s>Uzrok za to možda treba potražiti u istoriji, tradiciji ili psihologiji jednog naroda, kako bismo otkrili zbog čega su neka zanimanja isključivo „ženska“ ili „muška“ i zbog čega se ispitanici toliko jako protive novinama u jeziku.</s><s>Nijedan proces se ne odvija preko noći, ali možemo zaključiti da se celokupni proces u Srbiji odugovlači i smatram da treba naći razlog zbog čega se ljudi protive tome i sprečavaju da se proces odvija normalanim tokom.</s><s>Treba povezati različite faktore sa različitim stavovima i pre svega uporediti socijalno okruženje, vaspitanje, obrazovanje sa stavovima za ili protiv uvođenja novih ženskih oblika zanimanja u srpski jezik.</s><s>Jezik je podložan promenama kroz vreme i ne treba sprečavati njegov razvoj i osavremenjavanje, niti mu ih treba silom nametati, već je najbolje osluškivati ono što u njemu zaživi i što njegovi govornici čuvaju prilikom pisanja ili razgovora.</s><s>7. Literatura</s>\n<s> Ćorić, Božo (2006).</s><s>Mociona tvorba danas (zvanja, zanimanja i titule ženskog roda), u: Lukašanec, A. (ur.) Funkcijanaljnja aspekti slovajutvarenija.</s><s>Minsk: Prava i ekanomika  Filipović, Jelena (2012).</s><s>Rodno osetljiva upotreba jezika u javnom govoru.</s><s>U: Filipović, Jelena i Kuzmanović Jovanović, Ana, Vodič za rodno osetljiv pristup medijima u Srbiji.</s>\n<s>̌ i u savremenom srpskom jeziku.</s><s>Beograd: ZUNS.  Klajn, Ivan (2005).</s><s>Gramatika srpskog jezika.</s><s>Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.</s>\n<s>V tem diplomskem delu se ukvarjamo s primerjavo ženskih in moških poimenovanj poklicev v srbskem in slovenskem jeziku.</s><s>Glavna domneva diplomskega dela je razlika v razširjenosti uporabe ženskih poimenovanj poklicev med dvema jezikoma.</s><s>Osredotočamo se na podobnosti in razlike med jezikoma glede na slovnico, družbeni kontekst in živi jezik.</s><s>Nesporno dejstvo je, da se tudi v 21. stoletju skoraj v vseh kulturah sveta, tudi v najbolj razvitih, srečujemo s problemi in vprašanji neenakosti spolov, kar vpliva tudi na jezikovno sfero.</s><s>Cilj diplomske naloge je primerjati odprtost govorcev srbščine in slovenščine do novih besednih oblik, glavno vprašanje, na katerega bom poskušal odgovoriti, pa je: ali in v kolikšni meri so govorci srbščine pripravljeni sprejeti neologizme?</s>\n<s>V prvem delu diplomske naloge je prikazan koncept spola v srbskem in slovenskem jeziku ter pogledi različnih avtorjev in definicije v slovnicah in slovarjih.</s><s>Prvi del v celoti temelji na analizi sekundarnih podatkov oz. samo na predstavitvi literature.</s><s>Opisane so slovnične kategorije ter poudarjene podobnosti in razlike med tema jezikoma.</s><s>Nadalje je prikazano besedotvorje, ki je pomembno za tvorbo novih besed, kar obravnava diplomska naloga, v tabelah pa so prikazane končnice za tvorbo ženskega in moškega spola v srbskem in slovenskem jeziku.</s><s>Eden od zaključkov tega dela je, da v obeh jezikih razliko med moškim in ženskim spolom v jeziku lahko najpogosteje izrazimo na dva načina: s posebnimi leksemi, tj. nadomestnimi pari leksemov, katerih členi niso niti pomensko niti formalno odvisni drug od drugega (npr. moški : ženska), in pari, katerih člen je skoraj brez izjeme pomensko in izpeljano izpeljan iz drugega (npr. profesor : profesorica).</s><s>Izpostavlja se tudi razlika med slovničnim in naravnim spolom samostalnikov ter njihov pomen v slovanskih jezikih.</s><s>Cilj prvega dela je le primerjava slovničnih kategorij v srbščini in slovenščini ter načinov izpeljave novih besed.</s><s>V drugem delu je predstavljen družbeni kontekst poimenovanja poklicev.</s><s>Družbene spremembe, ki so pripeljale do tega, da imajo ženske danes enakopravno vlogo v družbenih dejavnostih, so posledično prinesle s seboj potrebo po inovacijah v jeziku.</s><s>Družba oblikuje položaj žensk in določa njihove vloge glede na njihove kulturne vrednote in stopnjo spoštovanja tradicije.</s><s>V razvitejših državah je vse manj delovnih mest, ki so prepoznana kot tipično moška in ženska, medtem ko imajo v manj razvitih državah moški veliko bolj vidne vloge kot ženske.</s><s>Ker se je udeležba žensk v skoraj vseh sferah javnega življenja v zadnjih desetletjih povsod močno povečala, je tabelarično prikazano trenutno stanje v Srbiji in Sloveniji ter razlike v plačah, izobrazbi in stopnji zaposlenosti med moškimi in ženskami.</s><s>Zato se danes srečujemo z izrazom spolno občutljiv jezik, ki želi pomagati pri uresničevanju človekovih pravic moških in žensk.</s><s>Cilj jezikoslovcev je pomagati uresničiti zahtevo, da ženske postanejo vidne v jeziku v javni sferi.</s><s>V tretjem delu je predstavljena analiza podatkov, pridobljenih iz anket, izvedenih preko interneta za srbski in slovenski jezik.</s><s>Z analizo podatkov iz dveh raziskav smo pridobili zaključke in primerjali stanje v srbskem in slovenskem jeziku na to temo.</s><s>V anketi je velika razlika v odstotku anketirancev in anketirank tako za srbski kot tudi za slovenski jezik – anketirank je bilo bistveno več, najverjetneje zaradi večjega zanimanja za to temo, ki se jih osebno dotika, pa tudi kot mnogi drugi dejavniki.</s><s>Vendar na koncu demografski dejavniki niso bili odločilni za končno mnenje anketirancev, saj je splošna končna slika naslednja: večina anketirancev za srbski jezik meni, da v jezik ni treba uvajati novih imen poklicev, medtem ko anketiranci za slovenski jezik že aktivno uporablja večino ženskih oblik za poklice.</s><s>Namen ankete za slovenski jezik je bil raziskati, katera poklicna oblika ženskega spola je pogosteje uporabljena v vsakdanjem govoru.</s><s>V anketi za slovenski jezik sta bili ponujeni vsaj dve sopomenki za žensko obliko poklica, kar priča o večji težnji po ustvarjanju lastne leksike v primerjavi s srbskim jezikom.</s><s>Obe besedni obliki sta del knjižnega slovenskega knjižnega jezika in ju najdemo v slovarjih.</s><s>Vprašanja so bila samo zaprtega tipa.</s><s>Anketiranci so izbirali, katero od ponujenih besed bi izbrali pri pisanju ali govorjenju oziroma katero so v jeziku pogosteje srečali.</s><s>Ena od ugotovitev je, da v slovenskem jeziku za poklicno obliko ženskega spola prevladuje končnica -ka in da jo govorci najpogosteje uporabljajo pri govorjenju in pisanju.</s><s>V anketi za srbski jezik so vprašanja zaprtega in odprtega tipa, saj me je bolj zanimalo mnenje srbsko govorečih o določenih trditvah.</s><s>Anketo so sestavljali štirje sklopi vprašanj.</s><s>Prva tri vprašanja so demografskega tipa.</s><s>Anketiranci naj bi odgovorili, katerega spola so, koliko so stari, tretje pa se nanaša na tip naselja, v katerem živijo.</s><s>Drugi sklop vprašanj je sestavljen iz 7 vprašanj, katerih namen je pokazati, katero besedno obliko anketiranci pogosteje slišijo oziroma uporabljajo v vsakdanjem govoru.</s><s>Anketiranci so morali izbrati eno od treh oblik, od katerih je ena moška oblika poklica, drugi dve pa sta dve različni različici ženske oblike določenega poklica.</s><s>Za tretji sklop vprašanj sem izbral samostalnike vojak, gasilec, kovač, psiholog, dekan in tajnik.</s><s>V Slovarju srbskega jezika ne najdemo oblike za osebo, ki opravlja enega od omenjenih poklicev, najdemo pa nekatere oblike v pogovornem ali publicističnem slogu.</s><s>Četrti sklop vprašanj sestavljajo trditve, na katera so anketiranci odgovarjali na lestvici od 1 do 5 (1- popolnoma se ne strinjam; 2- ne strinjam se; 3- niti se ne strinjam niti se ne strinjam; 4- strinjam se; 5- popolnoma se strinjam), prav tako pa so bili imeli možnost, da na kratko obrazložijo svoj odgovor.</s><s>Strokovnjaki se že trideset let aktivno ukvarjajo z vprašanjem enakosti spolov v jeziku in skušajo jezik prilagoditi spremembam v družbi.</s><s>Ženske vse bolj aktivno sodelujejo v poslovnem svetu, zato je treba poimenovati njihova delovna mesta in položaje.</s><s>Stanje v tem pogledu ni enako v Srbiji in Sloveniji, zato je cilj te diplomske naloge primerjava in analiza trenutnega stanja.</s><s>V slovenskem jeziku se novosti lažje sprejemajo, saj se je proces uvajanja ženskih mocijskih parov začel veliko prej kot v srbskem jeziku.</s><s>Z analizo podatkov iz dveh raziskav smo pridobili zaključke in primerjali stanje v srbskem in slovenskem jeziku na to temo.</s><s>Čeprav sta dva jezika iz slovanske skupine, imata toliko podobnosti kot razlik.</s><s>Morda je treba pogledati širšo sliko problema in iskati odgovore zunaj jezikovnega polja, saj nobeno področje družbenega življenja ne poteka neodvisno od drugih.</s><s>Ta dva jezika se razlikujeta predvsem po hitrosti sprejemanja novosti v jeziku, kar nas pripelje do vprašanja, koliko časa dejansko preteče od pojavitve nove besede do njene uvedbe v knjižni jezik in katere pogoje mora izpolnjevati, da postane del tega.</s><s>Če primerjamo srbski in slovenski jezik, ima slovenščina veliko več mocijskih parov.</s><s>Trenutna situacija na tem področju v srbščini in slovenščini je očitna – slovenski jezik je bolj fleksibilen in teži k ustvarjanju lastne leksike, kar pa po drugi strani ne pomeni, da ne bo prišlo do sprememb tudi v srbskem jeziku.</s><s>Jezik se skozi čas spreminja in njegovega razvoja in posodabljanja ne smemo preprečevati, niti mu ju vsiljevati, ampak je najbolje prisluhniti, kaj v njem zaživi in kaj njegovi govorci ob pisanju ali govorjenju ohranjajo.</s>\n<s>Spodaj podpisani Vuk Srdanović, vpisna številka 18161267, avtor pisnega zaključnega dela študija z naslovom: Ženska in moška poimenovanja poklicev v srbskem in slovenskem jeziku IZJAVLJAM</s>\n<s>1. da sem pisno zaključno delo študija izdelal samostojno pod mentorstvom Tatjane Balažic Bulc; 2. da je tiskana oblika pisnega zaključnega dela študija istovetna elektronski obliki pisnega zaključnega dela študija;</s>\n<s>3. da sem pridobil vsa potrebna dovoljenja za uporabo podatkov in avtorskih del v pisnem zaključnem delu študija in jih v pisnem zaključnem delu študija jasno označil; 4. da sem pri pripravi pisnega zaključnega dela študija ravnal v skladu z etičnimi načeli in, kjer je to potrebno, za raziskavo pridobil soglasje etične komisije; 5. soglašam, da se elektronska oblika pisnega zaključnega dela študija uporabi za preverjanje podobnosti vsebine z drugimi deli s programsko opremo za preverjanje podobnosti vsebine, ki je povezana s študijskim informacijskim sistemom članice; 6. da na UL neodplačno, neizključno, prostorsko in časovno neomejeno prenašam pravico shranitve avtorskega dela v elektronski obliki, pravico reproduciranja ter pravico dajanja pisnega zaključnega dela študija na voljo javnosti na svetovnem spletu preko Repozitorija UL; 7. dovoljujem objavo svojih osebnih podatkov, ki so navedeni v pisnem zaključnem delu študija in tej izjavi, skupaj z objavo pisnega zaključnega dela študija.</s>"}
{"dc.title": "Ekonomske aktivnosti i njihove promene u antičkome Sirmijumu i njegovoj okolini", "dc.creator": "Džamtovski, Mihajlo", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "arheologija;rimsko obdobje;antični viri;Panonija;Sirmij,\ngospodarstvo;archaeology;Roman period;ancient sources;Pannonia;Sirmium;economy", "id": "rulj_89941", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=176418&dn=", "text": "<s>U ovome delu, želeo bih se pre svega zahvaliti roditeljima.</s><s>Potom, saradnicima sa GLAC Projekta na čiji je predlog i nastala ova tema (dr Gordana Jeremić i dr Milijan Dimitrijević), ali i drugim kolegama sa istog projekta, koji su na razne načine potpomogli nastanak ovoga dela (Ivana Protić, John Whitehouse, Stefan Novaković i Bojan Tajhmajster).</s><s>Zahvalio bih se i mentoru, dr Andreju Gaspariju, koji mi je dao svu slobodu da se bavim ovom temom.</s>\n<s>Napomenuo bih ovde i društvo iz biblioteke Odeljenja za arheologiju na Filozofskome fakultetu u Ljubljani (Jure Korenjak, Timotej Pavlin, Izidor Ramšak, Simeun Srdanović i Žan Špendal).</s><s>Za pomoć oko ispravki gramatičkih grešaka u slovenačkome jeziku bih se zahvalio drugarici Špeli Klun i kolegi Žanu Špendalu.</s>\n<s>Ne bi trebalo zaboraviti mnogobrojno društvo iz Gradske biblioteke Pančevo, niti kolektiv SINHRO Hub-a, takođe iz Pančeva, ali ni kolegu Damira Prašnikara iz biblioteke Narodnog muzeja u Pančevu, zato što mi je svaki put izašao u susret, kada bih mu putem SMS-a tražio neki zbornik (zahvalio sam mu se u vidu čokolade, ali red je zahvaliti se i ovde, gde je to malo zvaničnije).</s><s>Za istu stvar, za koju se zahvaljujem gospodinu Prašnikaru, zahvaljujem se i svome drugaru Iliji Krnjajiću, koji radi praksu u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Pančevu.</s><s>Njemu sam platio pivo.</s>\n<s>Prijatno sam bio iznenađen gestom Narodnog muzeja u Beogradu, čiji mi je kolektiv sa recepcije obezbedio dobavku važnih knjiga za ovaj rad (4 knjige za čokoladu, a ovde zvaničnu izjavu zahvalnosti.</s><s>Dragi čitaoče, ako se i ti osećaš kao da si na neki način doprineo pisanju ovoga rada, a nekakvom nepravdom i mojom nepažnjom i brzopletošću si izopšten sa ovoga spiska (Notitia Dignitatum), skreni mi pažnju uživo, pa ćeš i ti dobiti pivo ili čokoladu, u zavisnosti od ličnih preferencija.</s>\n<s>Cilj master rada je da se prvi put na osnovu raspoloživih arheoloških i pisanih izvora rekonstruišu ekonomski život Sirmijuma i njegove gradske teritorije, kao i promene u dinamikama tog ekonomskog života u periodu od uspostavljanja rimske vlasti na prelazu iz stare u novu eru do pete decenije V veka, kada grad pada pod hunsku vlast.</s><s>Grane ekonomskog života koje su analizirane jesu poljoprivreda (zemljoradnja i stočarstvo), koštana industrija, obrada kože, dobavljanje i obrada drvne građe, ciglarstvo, grnčarstvo, obrada metala, staklarstvo, dobavljanje i obrada kamena, umetnost (mozaici i zidnoslikarstvo) i robovlasništvo.</s>\n<s>njemu pripadajočega mestnega ozemlja, ter spremembe v ekonomskih dinamikah obdobja od vzpostavitve rimske oblasti na prehodu stare v novo ero do petega desetletja V. stoletja, ko mesto pade pod hunsko oblast.</s><s>Obravnavane veje gospodarskega življenja so kmetijstvo (poljedelstvo in živinoreja), kostna industrija, obdelava kože, dobava in obdelava lesa, opekarstvo, lončarstvo, obdelava kovin, steklarstvo, dobava in obdelava kamna, umetnost (mozaiki in stenske poslikave) in sužnjelastništvo.</s>\n<s>1.1 Istorijat istraživanja ekonomije Sirmijuma i njegove okoline 2 Geografski, istorijski i administrativni okvir 2.1 Geografski kontekst</s>\n<s>8.1 Peći i radionice za proizvodnju staklenih proizvoda u Sirmijumu i okolini93 8.2 Distribucija staklenih nalaza i import 9 Obrada i upotreba kamena</s>\n<s>12.2 Period nakon sticanja statusa kolonije (kraj I veka n. e. – kraj III veka)127 12.4 Period do pada pod Hune (kraj IV veka – prva polovina V veka) Primarni istorijski izvori</s>\n<s>Sirmijum (antički Sirmium – Sremska Mitrovica u Srbiji) (Slika 1a; Slika 1b) i njegova okolina su prostor sa dinamičnom i burnom istorijom.</s><s>Kako će biti prikazano u segmentu u kojem se opisuju istorijski događaji Sirmijuma i njegove okoline, primetiće se brojni događaji koji su oblikovali sam grad i uvećavali ili smanjivali njegovu važnost.</s><s>Kada se čitaju pregledi istorije Sirmijuma, ali i Panonije uopšteno, nemoguće je ne zapitati se o ekonomskom životu tog prostora, koji su Rimljani na prelasku iz stare u novu eru zatekli kao siromašan i prepun močvara, dok je tokom IV veka jedna od najvažnijih provincija carstva, oko koje će se carevi među sobom ili protiv spoljnih neprijatelja nemali broj puta boriti.</s><s>Proučavanje sveobuhvatne ekonomije Sirmijuma i njegove okoline, sa svim teorijskim okvirima je uistinu titanski zadatak, koji zahteva višegodišnji rad i prevazilazi okvire jedne magistarske teze.</s><s>Prema tome, cilj teze jeste da se napravi jedan od prvih koraka prema sintezi sveobuhvatne ekonomske proizvodnje Sirmijuma i njegove okoline, tako što će se u ovome radu istražiti razvoj i transformacija ekonomskih aktivnosti i njihovih dinamika u Sirmijumu i njegovoj administrativnoj teritoriji od momenta kada su Rimljani uspostavili svoju vlast na prelazu iz stare u novu eru do njegovog pada pod Hune sredinom V veka.</s><s>Privredne aktivnosti koje će biti obuhvaćene u ovome radu jesu poljoprivreda (zemljoradnja i stočarstvo), koštana industrija, proizvodnja vune i kože, ciglarstvo, eksploatacija i upotreba drveta, grnčarstvo, obrada kamena, obrada metala, staklarstvo, umetnička proizvodnja (mozaici i freske) i robovlasništvo.</s><s>Numizmatika će biti isključena iz ovog pregleda, jer je ona problematika za sebe, a vremenska i tematska ograničenost ne dopuštaju upuštanje u istu.</s><s>Istorijat istraživanja pojedinačnih aktivnosti će biti opisan u njihovim poglavljima, dok će u uvodnome poglavlju biti opisan opšti istorijat istraživanja teme ekonomije na području samoga Sirmijuma i njegove okoline.</s><s>1.1 Istorijat istraživanja ekonomije Sirmijuma i njegove okoline Sveobuhvatna studija antičke ekonomije Sirmijuma i njegove okoline, po uzoru na knjigu Ante Škegra za ekonomiju provincije Dalmacije ne postoji (Škegro 1999).</s><s>Celokupnom ekonomijom Sirmijuma, autori su se bavili samo posredno i bez posebnog udubljivanja, parcijalno, najčešće u kontekstima opisivanja promena ekonomskog sistema, krajem IV/početkom V veka ili pri popisivanju zanatskih proizvoda.</s>\n<s>Jedan od najvažnijih članaka za proučavanje poznoantičkoga perioda na prostoru Ilirika, jeste potekao iz pera Vladislava Popovića, koji se bavio socioekonomskim transformacijama gradova u istočnom Iliriku od V do VII veka.</s><s>On smatra da su uzroci toga pritisak od spoljnih neprijatelja, kao i osiromašenje municipalne aristokratije, što je uzrokovano zabranom gradskih poseda (zabrana, kojom gradska aristokratija ne sme više da poseduje ruralna imanja van gradova) i visokim porezima (Поповић 2003 Š1982Ć, 239-258).</s><s>Još jedan od velikih istraživača Sirmijuma je arheolog iz Muzeja Srema, Petar Milošević.</s><s>On se u svome delu o istoriji i arheologiji Sirmijuma na ekonomiju osvrće, tako što daje kratak izveštaj o ekonomiji Sirmijuma i pregledni opis svih ekonomskih aktivnosti u Sirmijumu (Милошевић 2001, 8398).</s><s>Naime, on navodi da su Rimljani zatekli populacije, čija se ekonomija zasnivala na zemljoradnji i stočarstvu i da su na početku rimske vlasti, te dve aktivnosti ostale dominantne, uz napomenu da je došlo do drugih oblika privređivanja, te da vojska, koja je svu vlast držala u šakama, dovela do ubrzanja prodora novca i racionalizacije ekonomije.</s><s>Navodi da je rimska administracija u Sirmijumu ubrzavala transformaciju ekonomije u onu gradskog tipa, dok okolne populacije snabdevaju grad poljoprivrednim proizvodima.</s><s>Smatra da je ekonomska snaga grada ležala u njegovom položaju na plodnom tlu i blizu kamenoloma i vodenih izvora Fruške gore.</s><s>Takođe smatra da je novi faktor razvoja ekonomije Sirmijuma robovska radna snaga (Милошевић 2001, 83).</s><s>Važne autorke za područje koje se istražuje u ovome radu jesu Olga Brukner i Velika Dautova-Ruševljan.</s><s>One su u svojoj knjizi o rimskim poljoprivrednim imanjima u jugoistočnome delu Donje Panonije dale pregled privrednih aktivnosti na tim imanjima.</s><s>O. Brukner se u delu knjige o društvenoekonomskim aspektima istraživanoga prostora uglavnom poziva na zaključke Geze Alfeldija i Andraša Močija i smatra da je ekonomski napredak uticao na promene društvenih struktura i kulturnim razvoijima.</s><s>Smatra da uspostavljanje rimske vlasti na ovim prostorima označava početak novog društvenoekonomskog života.</s><s>Takođe je stanovišta da je privreda prilagođena prirodnim uslovima za delatnost i da to dovodi do socijalnog raslojavanja, koje postaje evidentnije krajem II veka, ali da do poboljšanja dolazi za vreme vladavine cara Septimija Severa, jer se pojačava prisustvo vojske, a vlast se centralizuje.</s><s>Kriza III veka, koja dovodi do smanjenja u proizvodnji, se rešava dolaskom cara Dioklecijana (284-305) na vlast i njegovim reformama i dolazi do razvoja velikih imanja, koji utiču na slabljenje građanstva i manjih imanja, a od sredine IV veka dolazi do opadanja u ekonomskim aktivnostima (Брукнер 2015а, 69-78; Брукнер 2015b, 135-136; Брукнер, Даутова Рушевљан 2015, 79-98; Даутова Рушевљан Adam Crnobrnja se u svome doktoratu o naseljima i fortifikacijama srpskoga dela Donje Panonije (kasnije publikovan kao knjiga), u jednome malome segmentu posvetio i privredi ovoga prostora.</s><s>On smatra da je glavna ekonomska aktivnost na ovim prostorima bila poljoprivreda, usled dostupnosti plodnoga terena, dok se obrada metala (srebra i olova) i proizvodnja opeke vezivala za Sirmijum i ruralna naselja, a prerada gvožđa, kovanje i proizvodnja poljoprivrednih proizvoda za ruralna naselja.</s><s>Takođe pominje fabrike vune u Sirmijumu i Basijanama u poznoj antici.</s><s>Jednako važan momenat u ovome radu od A. Crnobrnje je taj, u kojem kao gornju hronološku granicu uzima osmu i devetu deceniju IV veka, smatrajući da se od tog momenta dotadašnji ekonomski život urušava usled invazija i pustošenja, koja dovode do depopulacije i do drugačijih uslova života (Црнобрња 2015, 31-32, 128-130; Црнобрња 2020).</s><s>Miroslava Mirković u svojoj knjizi o istoriji Sirmijuma, jedno kratko poglavlje posvećuje ekonomskome razvoju Sirmijuma.</s><s>Pozivajući se na izvor Expositio totius mundi et gentium i da se Sirmijum od ranog perioda svog postojanja počeo isticati kao progresivni urbani centar, ona navodi da je Panonija bila bogata i plodna.</s><s>Smatra da je razlog brzog razvoja Siramijum njegova rana integracija u trgovinsku mrežu.</s><s>Takođe je stanovišta da su na razvoj grada uticali carevi, koji su u njemu boravili tokom IV veka.</s><s>Konačno, tvrdi da je do kraja prosperiteta Sirmijuma došlo dolaskom varvara i prestankom bavljenja poljoprivredom od strane tih novih populacija (Mirković 2017, 97-98).</s><s>Hrvoje Gračanin i Nebojša Kartalija su u svome članku prikazali opšte ekonomske tokove na tlu Zapadnoga Ilirika, tj. Panonske dijaceze (doduše, samo za provincije Dalmatia, Pannonia Savia i Pannonia Secunda) u vremenskome razdoblju od IV do VI veka.</s><s>Oni smatraju da je poljoprivreda glavna grana na ovim prostorima i da krajem IV v. dolazi do demografskog pada usled varvarskih invazija i upada.</s><s>Takođe su stava da je od IV do VI veka glavni proizvođač, potrošač i regulator – država, te da se poljoprivreda uglavnom obavlja na carskim veleposedima i da pored gradova, glavni potrošač poljoprivrednih proizvoda bila vojska.</s><s>Napominje se i to da Panonija nije bila poznata po eksportu gotovih proizvoda, tj. da su gotovi proizvodi bili pravljeni zbog potreba lokalnih populacija, a da zanati opstaju do sredine V veka, ali da se premeštaju u ruralne sredine.</s><s>Zaključuju da je Panonija bila provincija bogata poljoprivrednim i zanatskim proizvodima, ali da su se koristili lokalno usled brojne populacije, ali i vojske (Gračanin, Kartalija 2018, 335-367).</s><s>Perica Špehar u svome preglednome radu o arheološkim svedočanstvima krize u poznoj antici, u kontekstu Sirmijuma i oblasti koja se istražuje, pominje vile rustike na tlu Mačve koje su bile brojne i koje su bile pravljene zarad produkcije hrane za lokalne populacije i vojsku.</s><s>Takođe se poziva na zaključke V. Popovića o dezintegraciji i ruralizaciji grada usled frekventnih upada neprijatelja i pljačkanja (Špehar 2021, 203-204).</s><s>Autori Ivana Popović i Miloje Vasić u knjizi više autora o crkvi Svetoga Irineja u Sirmijumu donose jedan prilično smeo zaključak (o kome će biti reči u zaključnim razmatranjima celoga rada), a to je da u Sirmijumu, krajem IV i početkom V veka nije došlo do propadanja urbane celine.</s><s>Kao argument za takav stav, navode da su Hrišćani imali sredstava da u tom periodu podižu brojne kultne objekte, bogate grobnice i mermerne spomenike (Popović, Vasić 2022, Slika 1a: Položaj Sremske Mitrovice na modernoj fizičko - geografskoj karti Republike Srbije (https://i.redd.it/s205fj5648x41.png).</s>\n<s>Slika 1b: Položaj Sirmijuma u okviru rimskih provincija ranocarskoga perioda (Schmitt et 2 Geografski, istorijski i administrativni okvir 2.1 Geografski kontekst</s>\n<s>Oblast koja se istražuje u ovome radu, geografski leži mahom u Panonskoj niziji, koja po grupi autora nije isključivo severno od reka Save i Dunava, već je jedinstvena morfostrukturna jedinica koja je delom i južno od ovih dvaju reka (Ћалић et al 2012, 50, 58) (Slika 2).</s><s>Južna granica Panonske nizije ide kroz Semberiju od Save, obodom niskog pobrđa sa kotama do 120 m nadmorske visine, preko reke Drine do Loznice, kroz Mačvu zapadnim i južnim obodima Pocerine, a kod sela Prov se povezuje sa linijom reke Save.</s><s>Takođe, obuhvata i donji tok reke Kolubare do njenog ušća u Savu (Црнобрња 2015, 32).</s><s>Srem je regija čiji reljef čine Fruška gora, Fruškogorska lesna zaravan, lesna terasa i aluvijalna ravan sa inundacionom ravni.</s><s>Severna i istočna granica regije jeste Dunav.</s><s>Sremski les je eolska zaravan, koja ide oko fruškogorskog grebena do 400 m nadmorske visine.</s><s>Ona prati celu desnu obalu Dunava i uglavnom je deo Fruškogorske lesne zaravni, a nastavlja se na Zemunski les i na jugoistočnoj tački se prati do Bežanijske lesne kose.</s><s>Sva rimska pogranična utvrđenja na Dunavu su upravo na obodu ovih terasa (Цвијић 1922, 180; Црнобрња 2015, 33).</s><s>Fruška gora (najviši vrh Crveni Čot – 539 m) se prostire 80 km u liniji zapad – istok, a 15 km u liniji sever – jug.</s><s>Ona je jedino ležište kamena za masovniju upotrebu u Sremu (krečnjak, konglomerati, graniti, bazalt, škriljci, serpentini, andezit).</s><s>Sa Fruške Gore prema jugu i severu protiču potoci.</s><s>Na zapadnoj granici Fruške gore i ravnog Srema je Šid.</s><s>Ravni Srem je do reke Bosut pokriven lesom.</s><s>Od Bosuta, kod sela Adaševaca, kreće Podlužje Donjeg Srema.</s><s>Ono se prostire u pojasu širine 10-15 km do Zemuna.</s><s>Upravo je to prostor, gde se pomeralo savsko korito, te je deo ravnice izbrazdan starim koritima reke i zbog toga tu postoji mnoštvo bara i močvara.</s><s>Između Podlužja i južnih padina Fruške Gore je rečna terasa Save i to je uska traka suvog zemljišta (2-6 km) i koja se nalazi na nadmorskoj visini uglavnom između 90 i 100 m. Kroz tu suvu traku je proticao glavni rimski put, koji je od Italije vodio prema Balkanu.</s><s>Viši delovi ovog prostora su bili suvi i nije bilo navodnjavanja, te je ovaj prostor bio loš za zemljoradnju (Долинај et al. Mačva je nizija, čiji je istočni deo makroplavina Drine, a zapadni i manji deo je Semberija.</s><s>Severna granica prostora je Sava, zapadna Drina, južna mačvanski odsek i istočna posavski odsek.</s><s>Geološki pripada južnom delu Panonske nizije.</s><s>Meandriranje Drine je ovde formiralo grede, koje su nešto više u odnosu na okolno tlo.</s><s>Stoga, Mačva i Semberija su pune starih meandara, starih rečišta, ada, mrtvaja, starača, drinjača i starih Drina.</s><s>Prema rekama Savi i Drini se nalazi inundaciona zona u širini od 200 do 2000 m i u njoj se nalaze niske grede, između kojih su bare i jezera.</s><s>Generalno, Mačva je puno plavljena, ali tamo gde je suva je vrlo pogodna za zemljoradnju (Цвијић 1926, 92;</s>\n<s>Šabačka Posavina i Pocerina je oblast, čiji je reljef zatalasano zemljište nadmorske visine između 100 i 300 m i koje se uzdiže prema Ceru (687 m).</s><s>Severni deo je akumulativna terasa Save.</s><s>Zapadne padine Cera idu skroz do Drine, a ispod severozapadnog podnožja Cera je mačvanska ravnica.</s><s>Severistočni obronci Cera idu do Save.</s><s>Istočno od od Cera je odsek, koji ide prema reci Tamnavi.</s><s>U ovoj oblasti se nalaze dve veće površi: južna (Posavsko-pocerska), u kojoj se nalaze paralelne grede razdvojene potokama i rečicama, i severna (Dobravsko-dumačka), koju karakterišu šire zaravni.</s><s>Odvaja ih Posavskopocerski pregib.</s><s>Zemljište je ovde manje obradivo no u Mačvi (Црнобрња 2015, 2.2 Pregled istorijskih događaja na istraživanome prostoru Nemali deo podataka o prošlosti ovoga područja potiče iz istorijskih izvora, koji se odnose na šire teritorije Ilirika i Panonije.</s><s>Prostor današnjega Srema je često pominjan, jer je tranzitna oblast, ali i zbog naraštajućeg značaja Sirmijuma, u kome su carevi boravili više puta.</s><s>Narativni i epigrafski izvori su za prostor južno od Save malobrojni (Црнобрња 2015, 27).</s><s>Prostor međurečja Dunava, Drave i Save - Pannonia proprie dicta, je pod rimsku vlast dospela tokom Tiberijevih ratova 12-11 godine p. n. e. Okolinu Sirmijuma su nastanili Italici u velikom broju vrlo brzo po osvajanju.</s><s>To se pretpostavlja, jer je upravo na Sirmijum bio usmeren glavni napad Breuka tokom bellum Batonianum-a (Mócsy 1974, 38).</s><s>Po tom ustanku, Ilirik je reorganizovan, a deo kojim se bavim je potpao pod Illyricum Inferius (Šašel Kos 2010, 126).</s><s>Sirmijum je postao kolonija tokom cara Domicijana (najverovatnije između 86. i 92. godine) i ovaj prostor je bio važan tokom ratova, koje je vodio protiv Dačana (86-89), Sveva i Sarmata (89-92).</s><s>Bio je važan i tokom Trajanovih ratova sa Dačanima i on je 107. godine Panoniju reorganizovao na superior i inferior (Mirković 2004, 147).</s>\n<s>Tokom ratova sa Sarmatima, Markomanima i Jazigima, u Sirmijumu je boravio car Marko Aurelije, dok se vojska sabirala u okolini grada.</s><s>Kako je jedan novi članak pokazao, Marko Aurelije je i umro u Sirmijumu (Mirković 2006, 61;</s>\n<s>U Sirmijumu je funkcionisala beneficijarna stanica od 157. do 235. godine Panonska vojska je bila važna za dolazak na vlast cara Septimija Severa koji je u Panoniji u velikoj meri davao rimska građanska prava peregrinoj populaciji.</s><s>Upravo je u to vreme najveće prisustvo veterana i najbrojnija panonska i mezijska epigrafika, dok je car Karakala (211-217) 212. godine doneo edikt (Constitutio Antoniniana), kojim svim slobodnim stanovnicima carstva daje status rimskih građana (Mócsy 1974, 230; Mirković 2006, 62; Ферјанчић 2006, Car Maksimin Tračanin boravi u Sirmijumu tokom svojih ratova sa Sarmatima, koji mu je bio baza.</s><s>Vlast 249. godine preuzima car Decije Trajan koji je porekom iz okoline Sirmijuma, iz vicus-a Budalia (Budalia – Martinci u Srbiji).</s><s>Panonske i mezijske vojske su u Sirmijumu proglasile za careve uzurpatore Ingenuusa (258) i Regalijana (263) godine (Mócsy 1974, 202, 206).</s><s>Vojska je znatno prisutna u Sirmijumu tokom rata cara Galijena protiv Gota 267.</s><s>Godine (Милошевић 1969, 23).</s><s>Prvi pomen velike epidemije na ovom prostoru je u opisu smrti cara Klaudija II Gotskog (268-270) koji je umro u Sirmijumu od kuge, a nakon njegove smrti, za cara je u Sirmijumu proglašen Car Prob (276-282) je na ovim prostorima prvi naredio sađenje vinove loze, isušivanja močvara i kopanja kanala za navodnjavanje.</s><s>Zbog preteranog upošljavanja vojnika je ubijen od strane istih (Mirković 2006, 64).</s><s>Car Kar (282283) je takođe u Sirmijumu preuzeo vlast (Bratož 2014, 29).</s><s>Značaj Sirmijuma raste krajem III veka., dolaskom cara Dioklecijana (284305) na vlast i sprovođenjem njegovih administrativnih i ekonomskih reformi.</s><s>Sam Dioklecijan je prezimio u Sirmijumu 293. godine.</s><s>Naredne godine, Sirmijum postaje jedno od komandnih štabova Dioklecijanovoga mlađeg kolege, Gaja Galerija (293-305), koji je za zaduženje dobio odbranu Ilirika 294. godine, a nakon konferencije u Karnuntumu (antički Carnuntum – Petronell-Carnuntum u Austriji), 308. godine, car Licinije (308-324) će boraviti u Sirmijumu, dok ne bude predao ove prostore caru Konstantinu (306-337), 316. godine (Gračanin Car Konstantin je usled vojnih aktivnosti proveo period između 316. i 321. godine u Sirmijumu i Serdiki (antička Serdica – Sofija u Bugarskoj) i on je u Sirmijumu otvorio carsku kovnicu novca (Mirković 2017, 87-88).</s><s>Tokom građanskog rata između Konstantinovih sinova protiv uzurpatora Magna Magnencija (350-353), garnizon iz Sirmijuma je odigrao značajnu ulogu i trupe su proglasile Vetraniona za cara, kojeg je Konstancije II (337-361) prihvatio za savladara.</s><s>Njih dvojica su se našli u Naisu (antički Naissus – Niš u Srbiji), gde je Vetranion abdicirao i predao ilirsku vojsku Konstanciju II.</s><s>Magno Magnencije je potom pokušao da izvrši opsadu Sirmijuma, 351. godine, ali je u tome bio neuspešan, jer je naišao na žestok otpor.</s><s>Potom, Magno Magnencije se okreće prema Mursi (antička Mursa – Osijek u Hrvatskoj), gde će izgubiti bitku od Konstancija II.</s><s>Izvori iz toga doba govore da je Panonija nakon tog sukoba ostala devastirana (Mirković 2017, 88).</s>\n<s>Usled velike pogibije rimskih vojnika u bici pri Mursi, neprijateljski nastrojena plemena izvan granica carstva su počele upadati u Panoniju.</s><s>Zbog toga, car Konstancije II će ponovo boraviti u Sirmijmu 357. godine, u kojem će mu biti štab u borbi sa ovim populacijama do 358/359. godine (Mirković 2017, 88Sirmijum se i pominje u građanskom ratu između Konstancija II i Julijana (355-363).</s><s>Naime, car Julijan je krenuo 361. godine sa zapada prema Iliriku i jedan deo njegove vojske se iskrcao u Bononiji (antička Bononia/Malata Banoštor u Srbiji), koji je č28 km severno od Sirmijuma.</s><s>Sirmijum se ubrzo predaje Julijanu i on u njemu ostavlja dve legije (Mirković 2017, 89-90).</s><s>Julijan je umro 363. godine i nasledio ga je car Jovijan, koji je vladao samo godinu dana (363-364).</s><s>Njega su nasledili braća rođena u Panoniji, Valentinijan I (364-375) i Valens (364-378).</s><s>Njih dvojica su se dogovorila o podeli zaduženja u carstvu.</s><s>Valentinijan I je dobio zapadni deo carstva, uključujući i Panoniju.</s><s>Tada su počele i obnove zidina samoga grada, koje su prema izvorima, postale zapuštene.</s><s>Tokom njegove vladavine, pominje se požar, koji je spalio deo palate Sirmijum je ponovo u žiži dešavanja po smrti cara Valensa u bici pri Hadrijanopolju.</s><s>Usled ponovnog rasta spoljne opasnosti od strane Sarmata, car Gracijan (367-383) će u Sirmijumu za svojega savladara krunisati Teodosija I (379-395).</s><s>Tada je, 380. godine južna Panonija poprilično stradala od pljački, počinjenih od strane varvarskih plemena (Gračanin 2011, 55-56).</s><s>Te pljačke su takođe i posvedočene arheološki.</s><s>Naime, arheološka istraživanja na lokalitetima javne i privatne građevine, podignute početkom IV veka., nalaze ispod debelog sloja pepela i šuta.</s><s>Na podovima tih objekata je pronađen novac iskovan u periodu između 383. i 392. godine (Поповић 2003 Š1982Ć, 243).</s><s>Car Gracijan je sa ovim plemenima sklopio foedus i pretpostavlja se da su dobili prostor u severnoj Panoniji, u provincijama Pannonia Valeria i Pannonia Prima (Gračanin 2011, Vojskovođa Aecije će sa Hunima sklopiti foedus oko 430. godine i time Huni dobijaju velik deo cele Panonije, izuzev velikih gradova i strateških rečnih prelaza.</s><s>Zapadno carstvo će istočnome dati na upravu Panoniju i Huni, smatrajući da je sporazum iz Marguma (antički Margum – Orašje u Srbiji) prekršen, će upasti na teritoriju carstva.</s><s>Tada će pasti i Sirmijum, najverovatnije 2.3 Administrativna istorija prostora i definisanje prostora obrađivanog u ovome radu</s>\n<s>Administrativno gledano, ovaj prostor je po rimskome osvajanju prvo pripadao provinciji Ilirik da bi po slomu panonskog ustanka bio podeljen na Illyricum Inferius i Illyricum Superius.</s><s>Prostor koji se istražuje u ovom radu je pripao Illyricum Inferius-u (Šašel Kos 2010, 126).</s><s>Zarad lakših odbrana granica, car Trajan je takođe sproveo reformu u organizaciji provincija, te je ovaj prostor postao deo provincije Pannonia Inferior (Dušanić 1967, 124).</s><s>Sledeća administrativna reforma ovog prostora će biti sprovedena za vreme vladavine cara Dioklecijana.</s><s>Ispitivan prostor će postati deo provincije Pannonia Secunda, čije je sedište bio Sirmijum.</s><s>Na širem nivou, ova oblast je pripadala Panonskoj dijacezi i Prefekturi Ilirika, Italije i Afrike.</s><s>Sistem prefektura je uveden najverovatnije 324. godine, ali bi trebalo napomenuti da je Ilirik tokom IV veka dva puta bio zasebna prefektura, na čijem je čelu bio pretorijanski prefekt.</s><s>Prvi put u periodu od 357. do 361., kada ju je car Julijan priključio ponovo prefekturi Italije.</s><s>Drugi put, kada je umro Valentinijan I, 376. godine, ali ta separacija je trajala do dve godine (Mócsy 1974, 261; Gračanin Dolaskom na vlast Teodosija I., 379. godine, i tokom njegove vladavine Ilirik će nekoliko puta biti podeljen na istočni i na zapadni.</s><s>Istočnome su pripadale makedonska i trakijska dijaceza, a zapadnome panonska.</s><s>Panonska će time postati odvojena od istočne polovine carstva do 426. ili 437. godine, kada će se zapadna polovina carstva odreći Panonije u korist istočne (Mirković 2017, 93).</s><s>Što se same gradske teritorije Sirmijuma tiče, tj. njegovoga ager-a, granice je za sada najbliže uspeo definisati A. Crnobrnja, koji je i sam napomenuo da ta podela nije apsolutna.</s><s>Ipak, sa obzirom na stanje istraženosti, tako definisan prostor (sa još nekim važnijim lokalitetima u neposrednoj blizini) će biti prostor koji se ispituje u ovome radu.</s><s>Crnobrnja je svoju podelu načinio u kombinaciji epigrafskih izvora i rasporeda naseljenosti predrimskih populacija.</s><s>Naime, severnu granicu Crnobrnja smešta na Dunav, zapadnu granicu vidi kao liniju od Mohova na Dunavu, preko Tovarnika kod Šida, do ušća Lukavca u Savu na jugu.</s><s>Južna granica je išla od ušća Lukavca u Savu na zapadu do Posavskog Odseka na istoku, dok je granica na istoku linija koja je išla od neke tačke između Hopova i Krušedola na severu do neke tačke između sela Jarak i Donjih Petrovaca na jugu (Црнобрња 2015, 12-26) (Slika 3).</s><s>2.4 Osvrt na brojnost i položaj lokaliteta od I veka n. e. do prve polovine V veka</s>\n<s>Sa obzirom na to da će broj naselja biti relevantan za više poglavlja ovoga rada, na ovome mestu će se dati kratak pregled promena u modelu naseljavanja i u broju lokaliteta tokom perioda koji se istražuje, na teritoriji obuhvaćenoj ovom temom rada.</s><s>Koristiće se zaključci iz doktorata A. Crnobrnje (Црнобрња 2015) Prema rečima Apijana iz Aleksandrije, stanovnici Panonije u predrimsko doba nisu živeli u gradovima, već su živeli u raštrkanim naseljima ili selima Naselja I veka n. e. se na prostoru Donje Panonije grupišu uz vodotokove i barovita područja.</s><s>U doktorskoj disertaciji A. Crnobrnje, u ovaj period je na prostoru Donje Panonije pobrojano 60 naselja iz perioda I veka n. e. Trenutno stanje (ne)istraženosti je dovelo do toga da se apsolutno ništa ne može reći o njihovim veličinama.</s><s>Za gradnju objekata su se koristili organski materijali (drvo Za period II veka, na prostoru jugoistočnje Donje Panonije je pobrojano 57 naselja, uz napomenu da je broj lokaliteta opao na prostoru Srema, a da se na prostoru južno od reke Save, njihov broj povećao.</s><s>Naselja se najviše grupišu na pozicijama ne višim od 90 m i uz put Sirmium – Taurunum – Singidunum i oko Gomolave (uz reku Savu i njeno neposredno zaleđe), dok ih je manje u močvarnim delovima.</s><s>Veličine naselja se kreću od 0,5 ha, do preko 100 ha (ekstremni slučajevi, nije prosek, ali najviše ih je u rasponu od 2 do 4 ha).</s><s>Ipak, njihove veličine bi trebalo uzeti sa rezervom, jer ih većina nije istraživana, a rekognosciranja su pokazala da je na tim lokalitetima često bilo kontinuiteta tokom III i IV veka.</s><s>Počinje upotreba kamena i opeke za gradnju objekata, ali i dalje ima lokaliteta na kojima se koristi organski materijal za gradnju.</s><s>U periodu od III veka dolazi do ekstremnog porasta u broju naselja – na prostoru jugoistočne Donje Panonije ih je čak 144.</s><s>U Sremu, lokaliteti se i dalje uglavnom grupišu na istim lokacijama, ali raste njihov broj uz obalu Dunava, na Fruškoj Gori i u močvarnom Podlužju.</s><s>Južno od Save, lokaliteti se grupišu uz reke, potoke i na fluvijalnim proširenjima.</s><s>Kao objašnjenje za ovakav porast naselja, navode se posledice povećanog davanja rimskih građanskim prava peregrinim populacijama tokom vladavine Septimija Severa (193-211) i Karakalinog edikta iz 212. godine Constitutio Antoniniana-e.</s><s>Usled tih zakonskih regulativa, lakše je bilo da se zemlja kupi ili uzme u zakup.</s><s>Veličine lokaliteta se u ekstremnim slučajevima kreću od 0,5 do 100 ha, ali je prosek od 1 do 8 ha.</s><s>Opeka i kamen su dominatni materijal za gradnju (Црнобрња 2015, 89Period IV veka (do početka njegove devete decenije) je period najvećeg ekonomskog i populacionog procvata ovoga prostora.</s><s>Za ovaj period se u jugoistočnoj Donjoj Panoniji vezuje 183 naselja i veličine i način gradnje su srodni kao u III veku.</s><s>Položaji su slični kao u prethodnom periodu, ali se javljaju naselja i u manje plodnim oblastima (padine Fruške Gore i padine oko reke Tamnave) (Црнобрња 2015, 98-107).</s>\n<s>Za potrebe ovoga rada, poljoprivreda će biti sagledana iz više aspekata, ali će poglavlje biti sačinjeno iz dva glavna.</s><s>To su: nalazi alata, pitanje uzgoja ratarskih kultura (arheobotanički nalazi i izvori koji bi potencijalno nešto rekli o uzgoju</s>\n<s>organizacija poljoprivredne proizvodnje (fabrike, carska imanja, vile rustike), nalazi čuvanja (horeumi i pitosi i granariji), amfore kao dokaz trgovine pre svega vinom i maslinovim uljem, peći za hleb, žrvnjevi i agrarni kultovi, navodnjavanje i isušivanje močvare, eksploatisane životinje, proizvodnja vune, proizvodnja kože i mlečni proizvodi.</s>\n<s>Panonija je regija, čija je glavna ekonomska grana bila poljoprivreda, tj. zemljoradnja i stočarstvo.</s><s>Ipak, sintetisana građa o ovom važnom segmentu rimskodobne privrede nije brojna.</s><s>U tom aspektu, važne su tri doktorske disertacije, odbranjene na Univerzitetu u Beogradu.</s><s>Dve disertacije su kasnije publikovane kao monografije.</s><s>Antičkom poljoprivredom na tlu Srbije se bavila Olivera Ilić (Ilić 2012; Ilić 2017).</s><s>Obrascima naseljavanja i naseljima u antici se bavio A. Crnobrnja (Црнобрња 2015; Црнобрња 2020).</s><s>Rimskim vilama rustikama na tlu Srbije se bavila Antonija Ropkić Đorđević (Ропкић Ђорђевић Rimskodobnim alatom na ovim prostorima se bavila I. Popović (Поповић 1988).</s><s>Deo alata iz te monografije se u kontekstu teritorije Mačve, uz nove nalaze, pominje u katalogu Gordane Ković (Ковић 2020).</s><s>Cilj poglavlja jeste da prikaže razvoj i promene u organizaciji poljoprivrede, kao i proizvodnje, tokom rimskoga perioda.</s><s>Poglavlje će biti koncipirano, tako što će prvo biti pobrojani istorijski izvori, u kojima ima posrednih i neposrednih informacija o poljoprivredi ovog prostora.</s><s>Sledeće će biti predstavljene osnovne informacije o krajoliku i njegovim promenama tokom rimskog perioda, o organizaciji poljoprivredne proizvodnje, o klasifikaciji naselja, kao i o pitanju vlasništva.</s>\n<s>Sledeća će biti opisana zemljoradnja, koja će biti podeljena u nekoliko segmenata: nalazi alata, uzgajane kulture, skladištenje žitarica i njihov transport, mlevenje žitarica, peći za hleb i agrarni kultovi na ispitivanoj teritoriji.</s>\n<s>tlu istraživanoga prostora, potom ću se biti pomenuta proizvodnja mlečnih proizvoda.</s><s>Nakon toga, pisaće se o obradi vune i kože i konačno, o predmetima izrađenih od kostiju.</s>\n<s>Istorijski izvori će ovde biti navedeni hronološkim redom, sa ciljem sagledavanja poljoprivrednih aktivnosti, ali i prisutnih biljnih i životinjskih vrsta na ispitivanom prostoru.</s>\n<s>U delu, autor govori o Panoniji, kao o rekiji, koja je bogata žirovima.</s><s>Takođe pominje prisutonost evropskih bizona (Bison bonasus).</s><s>U delu, autor pominje Panoniju tokom Avgustovog rata 35. godine p. n. e. kao šumovitu regiju.</s>\n<s>3) Higin Gromatik – Constitutio Limitum, prelaz iz I u II vek (Lim.</s><s>28).</s><s>Pominju se obične i žironosne šume u Panoniji, kao i oranice, što je J. Parat interpretirao kao najraniji indikator deforestizacije (Parat 2019b, Autor opisuje osvajanje Panonije 35. godine p. n. e. Govori da je zemlja siromašna i da se ne gaje masline, niti vinova loza, jer je u Panoniji većinu vremena hladno.</s><s>Na koncu, pominje da Panonci jedu i piju ječam i proso.</s>\n<s>U izvoru se, u delu vezanog za život cara Proba, govori o tome, kako je Prob započeo uzgoj vinove loze na gori Alma blizu Sirmijuma (Fruška gora u Srbiji) i kako je započeo proces sušenja močvara istočno od Sirmijuma, tako što je naredio da se iskopa kanal (kanal Jarčina pri selu Jarak u Srbiji) (Dimitrijević, Whitehouse 2022b, 218).</s><s>6) Anonim – Expositio totius mundi et gentium, sredina IV veka (ETMG Autor/autori pominje/pominju Panoniju kao bogatu zemlju, u kojoj ima svega: životinja, robova i useva, ali malo trgovine.</s><s>7) Sekst Aurelije Viktor Afer – Liber de Caesaribus, sredina IV veka (Aur.</s><s>U vezu sa vladavinom cara Proba, pominje se da je naredio da se vinova loza počne gajiti u Panoniji i da je naredio isušivanje movčara.</s><s>8) Gaj Julije Solin – De Mirabilibus Mundi, sredina IV veka (Sol.</s><s>21.2).</s><s>Pominje se da je Panonija »snažna ljudstvom« i da je »sretna zbog 9) Eutropije – Breviarium Historiae Romanae, druga polovina IV veka (Eutr.</s><s>Izvor govori o caru Probu, koji je naredio da se mora posaditi vinova loza na Fruškoj Gori.</s>\n<s>Sveti Jeronim – Temporum Liber, pozni IV vek (Hier.</s><s>Chr.</s><s>264.3).</s><s>Jeronim takođe pominje da se tokom cara Proba počela gajiti vinova loza na Fruškoj Gori.</s>\n<s>U kontekstu opsade Halkedona (antički Χαλκηδών/Chalkedon Kadıköy u Turskoj) od strane cara Valensa (364-378), pominje se piće sabaia, koja je neka vrsta piva, napravljena od ječma i koja je popularna u Panoniji.</s>\n<s>Klaudije Klaudijan – De consulatu Stilichonis, prelaz iz IV u V vek Pominje se da je Stilihon naredio sečenje šuma i obradu površina u Panoniji.</s>\n<s>Ovo je jedan od važnijih aspekata pri istraživanju ovoga prostora, jer je promena pejzaža uslovljavala i promene u organizaciji zemlje.</s><s>Kako istorijski izvori navode, Rimljani su tlo Sirmijuma zatekli kao pošumljen i močvaran prostor.</s><s>Prve promene su počele nastajati već na prelazu iz I u II vek, gde se preko istorijskih izvora može zaključiti da je već započela deforestacija ovoga prostora.</s><s>Dramatične promene u pejzažu nastale tek tokom vladavine cara Proba i koje su dovele do isušivanja močvara i povećanja prostora pogodnog za obradu zemlje (Parat 2018, 21).</s><s>Kao dokaz za to se mogu dati dva argumenta: dramatičan porast u broju lokaliteta tokom IV vek u odnosu na sve prethodne periode, kao i svedočanstva iz istorijskih izvora, koja aludiraju na Panoniju kao zemlju pogodnu za obradu zemlje, što je znatno drugačije u odnosu na prethodne periode, u kojima se Panonija opisuje kao siromašna i hladna zemlja (Црнобрња 2015, 75-107; Parat 2018, 21).</s><s>Do novih promena dolazi krajem IV veka kada neprijateljski nastrojene populacije upadaju na ove prostore i pljačkaju, a što se na terenu manifestuje kao opadanje u broju lokaliteta, opadanje populacije, kao i činjenice da je Stilihon ponovo morao narediti krčenje šuma.</s><s>Nemirna vremena i stalni osećaj opasnosti su doveli do toga da Sirmijum i okolina nikad više ne budu bogati kao tokom prethodnih perioda i što je konačno kulminiralo padom Sirmijuma pod vlast Huna (Parat 3.1.3 Organizacija poljoprivredne proizvodnje Ne zna se mnogo o organizaciji poljoprivredne proizvodnje na ovim prostorima pri samome dolasku Rimljana.</s><s>Promene se mogu pratiti kroz arheološki materijal, jer su istorijski izvori skoro nepostojeći (Ilić 2012, 42).</s><s>U ranoj fazi, Rimljani su se oslanjali na peregrine zajednice (civitates peregrinae) i po mišljenju istraživača, na tlu obuhvaćenom ovom temom, postojala je civitates Sirmiensium et Amantinorum i nastala je ili krajem I veka p. n. e. ili početkom I veka n. e. Ona je bila pod vojnom kontrolom prefekta, sa lokalnom upravom princepsa.</s><s>Autohtone populacije su uglavnom živele van gradova, u ruralnim sredinama i imale su status slobodnih seljaka (Ilić 2012, 42Vremenom, regrutovane lokalne populacije su dobijale privilegije i sa rimskim ratovima na Dunavu, počelo je do naseljavanja veterana na ove prostore.</s><s>Pored naselja autohtonih populacija, poljoprivredna organizacija se počela vršiti i od konca I/početka II veka na imanjima poznatih kao vile rustike (villae rusticae).</s><s>Na imanjima vojnika i veterana su većinom radili robovi.</s><s>Radili su i slobodni seljaci, ali je bilo više robova, jer su slobodni seljaci bili regrutovani Tokom perioda pozne antike, dolazi do porasta velikog zemljišnog poseda.</s><s>Carski domen je obuhvatao posede u dolini reke Save (Mirković 1996, 71-73).</s><s>U ovom kontekstu, trebalo bi se ukratko osvrnuti i na dve carske fabrike.</s><s>Naime, Notitia Dignitatum pominje fabrike za obradu vune i kože u okolini Sirmijuma tokom perioda pozne antike.</s><s>O uzgoju ovaca i obradi vune postoji nešto više informacija u odnosu na obradu kože, jer su Milijan Dimitrijević i Džon Vajthaus napisali rad o tome.</s><s>Ovce su bile uzgajane na zemljištu čiji su vlasnici vlasnici malih imanja, vlasnici velikih imanja (tzv. latifundiae) i na carskim imanjima.</s><s>Isti model bi se mogao primeniti i na uzgoj stoke, od čije su se kože pravili proizvodi u jednoj od pomenutih fabrika (Frayn 1984, 123; Letki 2009, 58; Dimitrijević, Whitehouse 2022a, 125).</s><s>3.1.4 Klasifikacija naselja</s>\n<s>U literaturi je prihvaćen opšti model klasifikacije naselja na osnovu epigrafskih i literarnih izvora i obuhvata sledeće kategorije: 1) Tugurium – mala koliba, tj. kuća od organskih materijala.</s><s>Mogu biti samostalni, na pojedinačnim posedima ili u okviru naselja (Црнобрња 2) Vicus – sela i zaseoci sačinjeni od više kuća, građenih na bilo koji način.</s><s>Nisu imali zvanično priznat administrativni status.</s><s>Aktivnost populacija vikusa je većinski bila poljoprivreda (Црнобрња 2012, 57).</s><s>3) Pagus – adminstrativna jedinica koja obuhvata više vikusa (Црнобрња 4) Municipium i Colonia su urbane sredine i centri administracije i trgovine.</s><s>Naselja sa ovim rangom su imala na raspolaganju svoje zemljište, koje su mogla davati u zakup i sa svojega zemljišta su ubirala porez (Црнобрња 5) Villae rusticae su ruralni posedi prisutni od kraja I, ali verovatnije od II do kraja IV veka i njihov porast je indikator jačanja rimske uprave, dok su preduslovi za njihov nastanak razvoj i blizina urbanih centara, kao i razvoj putne mreže, zarad lakšeg plasiranja proizvoda u te urbane centre.</s><s>One su istovremeno bile i stambenog i ekonomskog karaktera i građene su rimskim načinom gradnje, uz upotrebu opeke i kamena.</s><s>Unutar ovih poseda su postojale i kovačnice za popravku alata, koji se koristio za poljoprivredu.</s><s>Vile rustike su mogle biti vlasništvo ljudi koji su na njima živeli ili ljudi, koji su živeli u gradovima.</s><s>Takođe, nisu nužno bile jedan posed, već i skupina poseda, grupisanih oko centralnog građevinskog kompleksa.</s><s>U okolini vila su se nalazila polja, sa kojih je ubirana letina 3.1.5 Vlasništo nad zemljištem</s>\n<s>Osvojena teritorija je pri uspostavljanju rimske uprave stavljena pod kompetenciju Rima i rimskoga pravnoga sistema, koji poznaje tri kategorije nad zemljištem:</s>\n<s>1) Ager publicus – zemlja u državnom vlasništvu.</s><s>To je najplodnija zemlja, koja je pripadala autohtonim populacijama pre uspostavljanja rimske vlasti.</s><s>Država je tu zemlju davala na upravo odgovarajućoj municipalnoj zajednici (ager adtributus), pod uslovom da se ono mora obrađivati i da se za njega mora platiti određeni deo prinosa ili novac (vectigal).</s><s>Ta zajednica je smela da to zemljište naknadno dodeljuje i proširuje.</s><s>Zemlja u državnom vlasništvu je morala biti raspoređena prema određenoj shemi (ager centuriatus ili limitatus).</s><s>Takođe, trebalo bi pomenuti da ager adsignatus ukazuje na dedukciju, kada se adsignacijom posed veterana izdvaja od peregrinih civitates i postaje ager exceptus na municipalnoj teritoriji (Ilić 2012, 48-50).</s>\n<s>2) Ager privatus – zemlja u privatnom vlasništvu.</s><s>Ovo zemljište adtribucijom takođe spada pod nadležnost municipalne zajednice, ono ostaje na korišćenje autohtonoj zajednici.</s><s>Vlasnik ovog zemljišta je sa njime mogao 3) Ager compascus et silvae - pašnjaci i šume.</s><s>To je zemljište koje je služilo za ispašu, ali to su takođe i neobradiva zemljišta, uključujući i šume.</s><s>Bio je u vlasništvu kolonije, municipija ili autohtone skupine i imao je status javnog doba, koje se nije moglo otuđivati (loca publica) (Ilić 2012, 50).</s><s>Postoje i podele zemljišta na osnovu onoga što se na njima gajilo (Ilić 2012, 50): 1) Ager sationalis – zemlja na kojoj su se gajile žitarice, 2) Ager constitus – zemlja pod drvećem, vinovom lozom, maslinama ili voćem,</s>\n<s>3) Ager pascuus – zemlja namenjena za ispašu, 4) Ager floreus – zemlja namenjena za povrtnjake i bašte.</s><s>Veterani su mogli dobiti posed prilikom otpusta iz vojske, što se zvalo missio agraria.</s><s>Takva vrsta nagrade za kraj služenja vojske je bila praksa tokom čitavoga carskoga perioda, a čak i u periodu IV veka (Ilić 2012, 50-51).</s><s>Postoje epigrafska svedočanstva sa ispitivane teritorije o dodeli zemlje veteranima.</s><s>U pitanju je kamen-međaš iz Dumbova pri Beočinu sa natpisom vicus Iosista (Ilić Latifundije, tj. veliki posedi nisu nigde zabeleženi, te se pretpostavlja da su tokom II i III veka ovde postojala imanja sitnih seljaka.</s><s>U tom periodu, veterani su bili sloj srednih zemljoposednika i njima je pripadao značajan deo teritorije na limesu.</s><s>Relativna politička sigurnost je tokom II i prve polovine III veka dovela do razvoja poljoprivrede, a čije su svedočanstvo i agrarni kultovi pomenuti i ovome radu (Ilić 2012, 52-53).</s><s>Do promene dolazi sa reformama cara Dioklecijana, zbog kojih taksa na zemlju postaje osnovni izvor državnih prihoda.</s><s>Osnovna poreska jedinica postaje iugum, zemljište određene vrste i kvaliteta.</s><s>Gradovi, visoki predstavnici vlasti, municipalni službenici itd. su posedovali ogromna imanja, koja često nisu bila u formi jednog poseda, već su bila razdeljena.</s><s>Osnovni zemljišni posed se nazivao fundus, a imanja saltus.</s><s>Takva velika imanja su imala sopstvenu proizvodnju, dok su se oko vila vlasnika formirali vikusi (vicus), koji su pripadali posedu.</s><s>Vikusi su mogli pripadati jednom zemljoposedniku ili su mogli biti svojina većeg broja slobodnih seljaka (Ilić 2012, 54-55, 58).</s><s>Sama obrada zemlje je bila dužnost robova ili slobodnih zakupaca, dok je tokom žetve i setve bila angažovana sezonska radna snaga.</s><s>U vreme principata, zakupci zemlje (coloni) i kuća (inquilini) su smeli da napuste mesto po isteku zakupa, dok je u kasnocarskom periodu došlo do promene statusa ovih zakupaca.</s><s>Dioklecijanovim reformama seljaštvo je bilo vezano za zemlju koju je obrađivalo uz obavezu plaćanja capitatio i annona, dok je Konstantinovim reformama kolonima zabranjivano da prelaze sa jednog poseda na drugi.</s><s>Smatra se da je poreski sistem uzrok situacije oko kolona (Ilić 2012, 55-56).</s><s>Od IV veka, vojnici u pograničnim utvrđenjima, limitanei, su dobijali zemljišta, koja su služila kao pašnjaci (paludes).</s><s>Trebalo bi pomenuti činjenicu da je postojala i annona militaris, porez zarad snabdevanja vojske žitaricama 3.2 Obrada zemlje</s>\n<s>Ašovi (pala) su imali ulogu u baštovanstvu, povrtarstvu i drenažnim radovima.</s><s>Na teritoriji koja se istražuje u ovom radu, pronađena su tri primerka (1 primerak u vili rustici između Kuzuma (antički Cusum – Petrovaradin u Srbiji) i Bononije/Malate, datovan u IV vek i dva primerka u ostavi alata na njivi Zelengora pri Sremskoj Mitrovici, datovani u period III i IV veka) (Поповић Budak (sarculum) je imao ulogu za kopanje rovova i brazdi, razbijanje i usitnjavanje zemlje u baštama i uklanjanje busenja i korenja.</s><s>Pronađena su dva primerka (jedan primerak u vili rustici između Kuzuma i Bononije, datovan u IV vek i jedan primerak u ostavi alata na njivi Zelengora pri Sremskoj Mitrovici, Motike (sarculum, ligo) su alat široke namene i imale su ulogu u kultivaciji žitarica i baštenskog bilja, prvenstveno zbog uklanjanja korovskog bilja.</s><s>Takođe su imali ulogu rasprostiranja đubriva, za pokrivanje semena zemljom, za otvaranje i zatvaranje drenažnih kanala itd.</s><s>Jedan primerak iz perioda II/III vek je pronađen na lokalitetu Duge njive – Banovo polje.</s><s>U Sirmijumu, pronađen je jedan primerak u ostavi alata na lokalitetu Izvorac i datovan je u period III/IV vek.</s><s>Drugi primerak iz Sirmijuma je datovan u IV vek Na livadi Zelengora, pronađena je jedna motika u kontekstu ostave i datovana je u period kraja III/početka IV veka Iz ovog perioda potiču i tri primerka motike sa lokaliteta Deonice – Orašac, kao i jedan sa lokaliteta Ravnje – Zasavica.</s><s>Pronađena su čak četiri primerka datovana u period kraja IV/početka V veka u ostavi alata pri hipodromu u Sirmijumu (Поповић 1988, 39-43; Ковић 2020, 26Dvozube motike (bidens entis) imaju ulogu da rasprostiru zemlju oko korenja vinove loze, bez da ošteti korenje.</s><s>Pronađen je jedan primerak datovan u III/IV vek na lokalitetu Ravnje – Zasavica (Поповић 1988, 44-45; Ковић 2020, Interesantan nalaz alata jeste primerak baštenske motike (ascia-rastrum).</s><s>Ovaj alat je ustvari kombinacija budaka i dvozube motike.</s><s>Koristila se pri kultivaciji bašte i za pripremu zemljišta za sadnju vinove loze.</s><s>Jedan primerak je pronađen u ostavi alata na livadi Zelengora pri Sremskoj Mitrovici i datovana je Кramp-pijuk (sarculum) je alat za kopanje rovova, temelja, razbijanje grumenja zemlje i okopavanje bilja.</s><s>Dva primerka su pronađena u okolini Debrca pri Vladimircima, datovani u period III/IV veka (Поповић 1988, 53; Ковић 2020, Kosiri (falx arboraria, falx putatoria) su alat koji nije imao dodira sa zemljom, već je služio za sečenje i potkresivanje u okviru raznih poslova.</s><s>Iz perioda II/III veka potiče primerak sa lokaliteta Duge njive – Banovo polje.</s><s>Pronađen je primerak u Sirmijumu na lokalitetu Izvorac u kontekstu ostave i datovan u period III/IV veka U ostavama datovanih period kraja III/IV veka je pronađen po primerak na lokalitetima Manđelos – Sremska Mitrovica i na livadi Zelengora – Sremska Mitrovica.</s><s>Iz tog perioda potiče i primerak iz okoline Debrca i primerak sa lokaliteta Petlovača – Šabac.</s><s>U samome Sirmijumu, pronađen je u kontekstu vile urbane i datovan je u IV vek.</s><s>Iz istog perioda je kosir sa lokaliteta Mašića šor – Dublje (Поповић 1988, 76, 79-81; Ковић 2020 Srpovi (falx messoria) su alat sa namenom sečenja trave i žitarica.</s><s>Pronađen je jedan primerak sa lokaliteta Savsko polje – Mišar u kontestu II-IV veka, jedan primerak u ostavi na lokalitetu Milištanska kosa – Vlasenica, datovanoj u III/IV vek i jedan u horeumu u Sirmijumu, datovan u period IV-VI Kosa (falx faenaria) je alat sa namenom košenja trave.</s><s>Jedan primerak je nađen na lokalitetu Ulice – Orašac, datovan u II-IV veka Jedan primerak je pronađen u ostavi na lokalitetu Adžine njive – Klenak i datovan je u III/IV vek Raonik (vomer) je deo sprava za oranje (rala ili pluga).</s><s>Teško je ustanoviti da li je raonik pripadao ralu ili plugu.</s><s>Iz perioda II/III veka potiče primerak sa lokalitedvata Duge njive – Banovo Polje.</s><s>U kontekstu ostava III/IV veka, pronađena su primerka na lokalitetu na njivi Zelengora – Sremska Mitrovica, jedan primerak na lokalitetu Milištanska kosa – Vlasenica, 2 primerka na lokalitetu Ravnje – Zasavica i četiri primerka u okolini Debrca.</s><s>Na lokalutetu Staro selo – Glogovac, pronađen je jedan primerak datovan u IV vek Drugi primerak datovan u ovaj period potiče sa lokaliteta Mašića šor – Dublje Crtalo (culter) je deo rala u formu masivnog sečiva, koje se nalazi na gredi i vertikalno seče zemlju ispred raonika.</s><s>Pronađen je primerak u kontekstu II/III veka na lokalitetu Duge njive – Banovo Polje, kao i dva primerka u kontekstu III/IV veka u okolini Debrca (Поповић 1988, 104-105; Ковић 2020, 45) (Slika Gredelnica je lanac kojim se greda rala ili pluga povezuje sa kolicima.</s><s>Nađen је јedan primerak na lokalitetu Duge njive – Banovo Polje, datovan u II/III vek kao i dva primerka u ostavi na lokalitetu Milištanska kosa – Vlasenica, datovanoj u III/IV vek (Поповић 1988, 106-107; Ковић 2020, 46) (Slika 17).</s><s>Otikač (rallum) je posredni pokazatelj poljoprivrednih aktivnosti.</s><s>To je alat, čija je namena čišćenje raonika.</s><s>Pronađen je u dve ostave.</s><s>U ostavi na lokalitetu Zelengora – Sremska Mitrovica, datovanu u kraj III/IV vek, pronađena su dva primerka.</s><s>U ostavi na lokalitetu Manđelos, pronađen je jedan primerak, Slika 6: Ašov sa lokaliteta Zelengora – Sremska Mitrovica (III/IV vek).</s><s>Dimenzije: 34,5 x 17 cm Slika 7: Budak iz vile rustike između Kuzuma i Bononije (IV vek).</s><s>Dimenzije: 22 x 12 cm Slika 8 (levo): Motika iz ostave alata sa hipodroma u Sirmijumu (IV/V vek).</s><s>Dimenzije: 34,2 x Slika 9 (sredina): Dvozuba motika sa lokaliteta Ravnje – Sremska Mitrovica (III/IV vek).</s><s>Slika 10 (desno): Baštenska motika sa lokaliteta Zelengora – Sremska Mitrovica (III/IV vek).</s><s>Slika 11: Kramp-pijuk iz okoline Debrca blizu Vladimiraca (III/IV vek).</s><s>Dimenzije: 30,5 x 2,6 cm Slika 12 (levo): Kosir sa lokaliteta Izvorac – Sremska Mitrovica (III/IV vek).</s><s>Dimenzije: 25 x 4 cm Slika 13 (sredina): Srp sa lokaliteta Savsko Polje – Mišar (II-IV vek).</s><s>Dimenzije: 22 x 2,1 cm Slika 14 (desno): Kosa sa lokaliteta Ulice – Orašac (II-IV vek).</s><s>Dimenzije: 52 x 3 cm (Ковић 2020, Slika 15: Raonik sa lokaliteta Zelengora – Sremska Mitrovica (III/IV vek).</s><s>Dimenzije: 18 x 8 cm Slika 16: Crtala iz okoline Debrca pri Vladimircima (III/IV vek).</s><s>Dimenzije: Gornje – 66,5 x 8,3 Slika 17 (levo): Gredelnica sa lokaliteta Milištanska kosa – Vlasenica (III/IV vek).</s><s>Dužina: 46 cm Slika 18 (desno): Otikač sa lokaliteta Zelengora – Sremska Mitrovica (III/IV vek).</s><s>Dimenzije: 10 x 3.2.2 Uzgajane kulture</s>\n<s>Da bi se došlo do odgovora na pitanje koje su se kulture uzgajale, trebalo bi kombinovati istorijske izvore, koji bi potencijalno mogli da kažu nešto o uzgajanim kulturama, sa rezultatima arheobotaničkih istraživanja.</s><s>Nažalost, arheobotanička istraživanja rimskoga perioda su malobrojna i izvršena samo na lokalitetima Gomolava – Hrtkovci i Vranj – Hrtkovci (Van Zeist 2003, 87-115; Medović 2010, 101-111; Ilić 2012, 168-170).</s><s>Zbog malobrojnosti uzorka rimskodobnoga materijala u odnosu na latenski, rezultate nipošto ne bi trebalo smatrati kao definitivne.</s><s>Tokom latenskoga doba, na lokalitetu Gomolava, tri vrste su bile osnova zemljoradničke proizvodnje: proso (Panicum miliaceum), jednozrna pšenica (Triticum monococcum) i ječam (Hordeum vulgare).</s><s>Za rimski period na Gomolavi, u jednome uzorku je dominantno je proso, a u drugome ječam.</s><s>Nalazi jednozrne pšenice, obične pšenice (Triticum aestivum), boba (Vicia faba) su minimalni.</s><s>Korovi su malobrojni.</s><s>Prema A. Medoviću, nema razlike između latenskoga i rimskoga perioda na Gomolavi (Van Zeist 2003, 103-109; Medović 2010, 101-103).</s><s>Na lokalitetu Vranj – Hrtkovci, arheobotaničke analize su pokazale da nepravilni ječam (Hordeum vulgare vulgare) i ovde dominira (80,25 %).</s><s>Prisutne su takođe i jednozrna pšenica (4,16 %), jednozrna pšenica račve pšenice, prosa, urova (Vicia ervilia), kao i drugih mahunarki, običnog lanika (Camelina sativa), lana (Linum usitatissimum) i grčke smiljkite (Trigonela foenum-graecum) su minimalni.</s><s>Na osnovu analiza, pokazalo se da su semena ječma znatno teža u odnosu na primerke sa drugih, predrimskih lokaliteta.</s><s>Kombinacija toga i prisustva mnogo više korovskih vrsta nego tokom latenskoga perioda, ukazuje na reforme u načinu obrađivanja zemlje i demonstrira rimski način proizvodnje (velike parcele i minimalna obrada zemljišta) (Medović 2010, Pitanje vinove loze je zanimljivo.</s><s>Naime, izvori navode da je car Prob, inače sa ovih prostora, u trećoj četvrtini III veka doneo vinovu lozu.</s><s>Trenutna situacija na terenu je u skladu sa time.</s><s>Naime, jedno zrno kulturne vinove loze (Vitis vinifera vinifera) je pronađeno na lokalitetu Vranj.</s><s>Takođe, izuzetak je i grob iz Iloka u Hrvatskoj (antični Cuccium), u kome je u jednome grobu pronađeno 1400 sagorelih semena vinove loze.</s><s>Autori su interpretirali takav nalaz kao potencijalnu mogućnost uzgoja vinove loze, ali da je veća verovatnoća da je u pitanju import, jer je pohranjen kao grobni prilog (Šoštarić et al 2006, 3.2.3.</s><s>Skladištenje žitarica i trgovina</s>\n<s>Amfore su forma grnčarije, koja se počela javljati sa Rimljanima.</s><s>Najraniji primerci jesu grčkorimske forme za vino, masline, garum-a, suve ribe i maslinovog ulja iz I i II veka, koje su nastale u italskim radionicama, dok su od druge polovine II do sredine III veka, najzastupljenije forme sa prostora Španije.</s><s>Od sredine III i tokom IV veka primećuje dominacija amfora sa područja crnomorske obale (Brukner 1981, 45-46; Ilić 2012, 166; Давидовић 2016, 46-47).</s><s>Pitosi (Dolium) su imali funkciju smeštaja i čuvanja tečne i suve hrane.</s><s>Često su ukopavani ili držani na zidanim ili drvenim postoljima (Ilić 2012, 167).</s><s>Manje forme pitosa su karakteristične za provincijalnu proizvodnju.</s><s>U upotrebi su tokom I i II veka istovremeno sa lokalnim, domorodačkim pitosima.</s><s>Tako je i tokom III veka.</s><s>Naime, forma ostaje ista i javljaju se samo neznatne promene, dok određene promene nastaju tokom IV veka.</s><s>Takođe je posvedočena lokalna produkcija pitosa manjih dimenzija u tradiciji lokalne proizvodnje (Brukner 1981, 42-43).</s><s>U periodu I i II veka, pronađeni su na lokalitetima Gomolava Hrtkovci i Sirmijum.</s><s>U periodu III veka su pronađeni na lokalitetu Dumbovo, a u periodu III-IV veka su pronađeni u Sirmijumu i u Dumbovu (Brukner 1981, Granariji (Granaria) su lake građevine od drveta namenjene za smeštaj žitarica.</s><s>Nisu posvedočene na ovim prostorima (Ilić 2012, 83).</s><s>Silosi su jame za čuvanje žita, međutim one nisu posvedočene na tlu Sirmijuma i njegove okoline (Ilić 2012, 83).</s><s>Horeumi (Horreum) su čvrste masivne građevine, spratne konstrukcije sa dvoslivnim krovom i dobrom izolacijom, čime se obezbeđuje suv prostor za čuvanje žita (Живановић 2013, 83).</s><s>U Sirmijumu, pronađene su dve žitnice, a van njega jedna:</s>\n<s>1) Horeum na lokalitetu 30.</s><s>Nalazi se pri forumu.</s><s>Okarakterisan je kao javna žitnica (horreum publicum) i datuje se u period kraja III/početka IV veka.</s><s>Ispod njene osnove, pronađeni su ostaci starije građevine sa istom namenom, verovatno iz III veka (Милошевић 2001, 42-43; Jeremić 2016, 2) Kompleks žitnica na lokalitetu 31.</s><s>U pitanju je kompleks građevina uz južni bedem Sirmijuma, namenjen skladištenju žitarica.</s><s>Datuje se u kraj III/početak IV veka Objekti su u literaturi označeni kao Objekat A i Objekat B. Sa obzirom da je Objekat B otvoren jedino prema carskoj palati, kompleks je okarakterisan je kao horeum za carsku palatu 3) Horeum na lokalitetu Kudoš – Šašinci, datovan u IV vek.</s><s>Preciznije, u pitanju je bazilika, koja je pretvorena u horeum (Брукнер 1995a, 139) Uloga javnih žitnica jeste distribucija žitarica gradskoj populaciji.</s><s>Na teritoriji Srbije, većina horeuma potiče iz pozne antike, što se objašnjava Dioklecijanovim poreskim reformama.</s><s>Naime, uvođenjem poreza annona militaris, vojska smeštena na granicama ima veliku potrebu za žitaricama.</s><s>U tom periodu, dešava se promena u agrarnoj politici. (Jovičić 2019, 36-37).</s><s>Iznenađujuće je primetiti da se sirmijumskim žitnicama u kontekstu Dioklecijanovih reformi ne daje više značaja u literaturi.</s><s>Naime, u srpskoj literaturi, kao redistributivni centar žitarica u poznoj antici za vojsku na granicama pominje se samo lokalitet Porečka reka (Петровић 1984, 285-291).</s><s>Činjenice da su čak dve građevine sa ovom funkcijom pronađene u Sirmijumu i da su datovane u isti period, da je Sirmijum jedno od mesta u kojima boravi car i da je administrativni centar provincije, da u ovom periodu raste broj tzv. vila rustika u okolini Sirmijuma na kojima se vrši poljoprivredna proizvodnja, da se uvodi anona i da je vojska smeštena u obližnjim fortifikacijama na Dunavu, skupa ukazuju da je Sirmijum takođe morao biti redistributivni centar za žitarice.</s><s>Prema tome, ovde bi se iznela pretpostavka da je horeum na lokalitetu 30 služio za prodaju i distribuciju žita građanima, dok je onaj na lokalitetu 31 služio za sakupljanje anone i redistribuciju vojsci smeštenoj na obližnjim fortifikacijama na Dunavu.</s><s>Dodatni argument bi bili nalazi vojnih horeuma (horrea militaris) u pomenutim utvrđenjima, ali slaba istraženost tih utvrđenja za sad ne daje odgovora (Jеремић 1993, 101-103; Dautova Ruševljan, Vujović 2006, 22; Ропкић Ђорђевић 2016; Mirković 2017, 79-80).</s><s>Slika 19: Ostaci horeuma na lokalitetu 30 u Sremskoj Mitrovici (kraj III/početak IV veka) (Jović Slika 20: Kompleks žitnica na lokalitetu 31 (kraj III/početak IV veka) (Јеремић 1993, сл. 33).</s><s>3.2.4 Mlevenje žitarica</s>\n<s>Mlevenje žitarica se može vršiti na više načina.</s><s>Najčešći je ručni, preko predmeta od kamena, znanih kao žrvnjevi.</s><s>Moguće je takođe bilo i preko masivnih, tzv. suvih mlinova i preko vodenica (Jovičić 2019, 1).</s><s>Žrnjevi su predmeti od kamena sa funkcijom mlevenja žitarica i koristili su se ručno.</s><s>U samome Sirmijumu, pronađeni su u horeumu na lokalitetu 30.</s><s>Tačnije, taj horeum je bila javna žitnica.</s><s>Pronađeno je ukupno 9 primeraka žrvnjeva i jedan vodenički kamen.</s><s>Datovani su u prvu polovinu IV veka.</s><s>Još jedan nalaz žrvnja, kome je poznat kontekst potiče sa lokaliteta 85 i datuje se u kontekst I veka n. e. (Slika 22).</s><s>Konačno, jedan izuzetan nalaz iz Grgurevaca je nažalost nepoznatog konteksta i datovanja.</s><s>U pitanju je katilus Pompejskoga mlina i gotovo je sigurno da se nalazio u kontekstu nekog ruralnog imanja (Jovičić 2019, 175-177) (Slika 23).</s><s>Veliki broj nalaza žrvnjeva na lokalitetu 30 ukazuje da su se tu žitarice mlele i kao brašno prodavale i distribuirale građanima.</s>\n<s>Slika 22 (levo): Primerak jednog žrvnja iz Sirmijuma (Jovičić 2019, sl. 5.51b).</s><s>Slika 23 (desno): Katilus Pompejskoga mlina iz Grgurevaca (Ilić 2012, T. VIII, 3).</s><s>Na ispitivanome prostoru, peći za hleb su pronađene samo na jednom lokalitetu, a to je Vranj – Hrtkovci.</s><s>Te tri peći za hleb su datovane u period I i prve polovine II veka (Црнобрња 2015, 287).</s><s>3.2.6 Agrarni kultovi u Sirmijumu i okolini Svedočanstvo poštovanja određenih božanstava mogu biti u vidu zavetnih darova, poput figurina, ali takođe u vidu spomenika, poput oltara i drugih natpisa.</s><s>U ovome delu rada, pomenuće se božanstva, koja su poštovana na tlu antičkoga Sirmija i njegove okoline, sa ciljem da se pokuša dati odgovor na pitanje gde su se poštovala božanstva sa agrarnim karakteristikama.</s><s>Posvedočena božanstva sa agrarnim karakterom na tlu Sirmijuma su Prijap, Маgna Mater, Hermafrodit, Liber, Libera i Silvan.</s><s>Prijap (Priapus) je božanstvo sa htonskim i agrarnim karakteristikama.</s><s>Svedočanstva o poštovanju Prijapa su na tlu Sirmija prisutna u vidu zavetnih terakota već tokom julijevsko-klaudijevskoga perioda.</s><s>Ipak, nikad nije postao deo zvanične religije (Брукнер, Даутова-Рушевљан, Милошевић 1987, 38-39;</s>\n<s>Magna Mater (Magna Mater, Velika majka) je univerzalno božanstvo plodnosti, a na tlu Sirmija je takođe, poput Prijapa, prisutna u vidu zavetnih terakota (Брукнер, Даутова-Рушевљан, Милошевић 1987, 38; Милошевић Hermafrodit je dvopolno božanstvo koje simbolizuje brak, ali i princip života i regeneracije u prirodu.</s><s>U okolini Sirmijuma je pronađen u vidu zavetne terakote (Брукнер, Даутова-Рушевљан, Милошевић 1987, 39; Милошевић Liber i Libera (Liber, Libera) su staroitalska božanstva plodnosti.</s><s>Prizivani su redovno prilikom prinošenja žrtve za plodnost zemlje i stoke.</s><s>Osim o plodnosti njiva i polja, starali su se i o plodnosti ljudi i stoke.</s><s>Pod grčkim uticajem, Liber je poistovećen sa Dionisom, postavši tako i bog vinove loze i vina (Ilić 2012, 183).</s><s>U Sirmijumu, pronađena su dva spomenika sa posvetama ovim božanstvima:</s>\n<s>Sa obzirom na to da je spomenik nađen u beneficijarnoj stanici u Sirmijumu, mogao bi se datovati u period između 157. i 235. godine l(ibens) m(erito).</s><s>Nepoznato datovanje (Mirković 2017, 148, št.</s><s>22).</s><s>Silvan (Silvanus) je božanstvo čiji su atributi pašnjaci, međe, stada i plodnost.</s><s>Ranije se u nauci smatralo da je razlog popularnosti Silvana u Panoniji interpretatio Romana nekoga lokalnoga, predrimskoga božanstva, ali je pokazano da je on božanstvo koje je došlo sa italskim populacijama i rimskom vojskom i prihvaćeno od lokalnih skupina.</s><s>Interesantno je da, iako je Silvan bio ruralno božanstvo, većina njegovih posveta je iz naselja koja su nastala uz vojne logore (Perinić 2016, 10, 51-53.</s><s>U Sirmijumu i okolini, posvedočen je na čak 7 spomenika:</s>\n<s>Eksploatacija životinja će biti analizirana iz više aspekata: arheozoološka istraživanja, sa ciljem sagledavanja ishrane u Sirmijumu i okolini, potom će se obratiti pažnju na obradu vune i kože, a nakon toga će slediti pregled koštane industrije u antičkome Sirmijumu i okolini, lov i konačno, na mlečne proizvode.</s><s>3.3.1 Arheozoološka istraživanja</s>\n<s>Arheozoološka istraživanja su za tlo antičkoga Sirmijuma još uvek su štura i nepotpuna i uglavnom se svode na izveštaje sa jedne ili nekoliko kampanja.</s><s>Trenutno ne postoji sinteza takvoga tipa, ali će se to delimično promeniti, kada kolega Mladen Mladenović sa Univerziteta u Beogradu bude odbranio svoju doktorsku disertaciju o ostacima životinjskih kostiju u poznoantičkome periodu na Balkanu.</s>\n<s>Svega nekoliko autora se bavilo tom temom.</s><s>Naime, prvi je analizu životinjskih kostiju izvršio Šandor Bekenji u vidu preliminarnog izveštaja sa istraživanja lokaliteta u Dumbovu (Bökönyi 1976, 49-51).</s><s>Svetlana Blažić je izvršila analizu životinjskih kostiju sa lokaliteta Vranj – Hrtkovci za kampanju iz 1991. godine i sa arheoloških istraživanja lokaliteta na sremskoj trasi autoputa E-70 (Blažić 1993, 71-78; Блажић 1995, 331-346).</s><s>Analizu ostataka životinjskih kostiju sirmijskih lokaliteta 1a, 80 i 85 je izvršila Dragana Nedeljković (ex Gilić) (Gilić 1994, 81-94; Nedeljković 2009, 7-50; Недељковић 2016, 11-28).</s><s>Grupa autora se bavila paleopatološkim istraživanjima stoke i konja iz antičkoga Sirmija (Mirković et al. 2014, 77-88).</s><s>U kratkim crtama se na eksploataciju životinja osvrće Olga Brukner u knjizi o poljoprivrednim imanjima 3.3.1.1 Sirmijum</s>\n<s>Lokalitet 1a je prostor carske palate i objavljena su arheozoološka istraživanja sa kampanja 2006. i 2007. godine.</s><s>Sa ovog lokaliteta, uzorak životinjskih kostiju iz antičkih konteksta je mali – svega 869 fragmenata je analizirano (Недељковић 2016, 11-13).</s><s>Od ukupnog uzorka, kosti domaćih životinja čine 89,72 % uzorka, dok je uzorak kostiju divljih životinja 10,18 %.</s><s>Najbrojnije su kosti domaćeg govečeta (Bos taurus – 32,36 %), a iza njih slede kosti domaće svinje (Sus scrofa domesticus – 19,17 %) da bi na red stigle kosti domaće koze/ovce (Capra hircus hircus/Ovis aries – 14,16 %).</s><s>Nakon toga, najzastupljenije su kosti domaćeg psa (Canis lupus familiaris – 14,34 %) i domaće kokoške (Gallus domesticus – 7,17 %).</s><s>Neznatne su količine domaće guske (Ansar domestica) i domaće patke (Anas domestica) (Недељковић 2016, Od divljih životinja, najzastupljenije su kosti jelena (Cervus elaphus – 6,59 %) i europaeus), šarana (Cyprinus carpio), dabra (Castor fiber) i školjke (Ostrea i Rase goveda su bile domaće, manje, autohtone vrste.</s><s>Tragovi kasapljenja su zabeleženi na kostima goveda, svinje i ovaca/koza.</s><s>Zečevi, divlje svinje i dabrovi su se takođe jeli (Недељковић 2016, 21-23).</s><s>Lokalitet 80 je prostor zapadnog podgrađa antičkog Sirmijuma.</s><s>Uzorak kostiju je datovan u period druge polovine II veka i prve polovine III veka.</s><s>Od ukupnog uzorka, koji je iznosio 1727 primeraka, usled fragmentarnosti i istrošenosti kostiju, za analizu je bilo upotrebljivo svega 880 fragmenata.</s><s>Ustanovljeno je da je većina kostiju korišćena u svrhe ishrane.</s><s>Ubedljivo najzastupljenije su bile kosti domaćeg govečeta i iznose 66,25 % ukupnog uzorka.</s><s>Sledeće su po zastupljenosti kosti domaće svinje i iznose 11,43%, konja – 9,52 % i konačno kosti ovaca/koza, koje iznose 8,41 % ukupnog uzorka.</s><s>Kosti domaćeg psa i domaće kokoške su zanemarljive i iznose manje od 1 % ukupnoga uzorka.</s><s>Od divljih životinja, koje su neuporedivo manje zastupljene u odnosu na količinu kostiju domaćih životinja, najzastupljenije su kosti jelena/srne i iznose 2,5 % ukupnoga uzorka.</s><s>Kosti ostalih životinja, vuka, divlje svinje, bivola i zeca iznose Lokalitet 85 je prostor oko carske palate i počeo se iskopavati 2002. godine.</s><s>Istraživanja traju i danas.</s><s>Ipak, trebalo bi napomenuti da su arheozoološka istraživanja objavljena samo za kampanje od 2002. do 2005. godine.</s><s>Antički uzorak broji 4909 primerak životinjskih kostiju i ostataka.</s><s>Istraživanja su pokazala da nema značajnih razlika u zastupljenim životinjskim vrstama od I do V veka.</s><s>Naime, najzastupljenije su kosti domaćeg govečeta (Bos konačno koze/ovce (Capra hircus hircus/Ovis aries - 24,49 %).</s><s>Manje su zastupljene kosti domaće kokoške (Gallus domesticus - 3,09 %), konja (Equus caballus – 2,51 %) i psa (Canis lupus familiaris - 2,46 %).</s><s>Kosti divljih životinja su neznatno prisutne na ovome lokalitetu (svega 4,63 % ukupnoga uzorka kostiju).</s><s>Najbrojniji su ostaci šarana (Cyprinus carpio – 2,05 %), jelena (Cervus znatno brojnije u periodu pozne antike, nego u svim prethodnim periodima.</s><s>Od ukupnoga antičkoga uzorka, 9,63 % čine ostaci mekušaca, od kojih su najbrojniji ostaci različitih vrsta puževa (Nedeljković 2009, 12-18).</s><s>Rimljani su pri osvajanju ovih prostora zatekli goveda, ovce, koze, svinje i pse i kokoške, a doneli su sa sobom guske, mačke, patke, golubove i magarce.</s>\n<s>Марјановић 2014). karakteristikama i napredno, rimsko, gde je primetan osmišljen uzgoj stoke sa dobro planiranom selekcijom vrsta, zarad povećanja produktivnosti (Nedeljković Goveda su korišćena za hranu, mleko, vuču i njihove kosti su dobre za proizvodnju predmeta od kosti, dok su ovce/koze najviše korišćene za ishranu.</s><s>Rimskodobne vrste ovaca/koza i svinja su veće od onih koje su Rimljani zatekli pri osvajanju ovih prostora (Nedeljković 2009, 20-24).</s><s>Takođe su prisutne i različite vrste konja – lokalne, tj. predrimske, koji su manji i one koje su doneli Rimljani, veće i snažnije (Nedeljković 2009, 25).</s><s>Psi su takođe bili prisutni na ovim prostorima, ali su bili manji.</s><s>Rimljani su doneli veće rase sa sobom.</s><s>Korišćeni su za lov i kao kućni ljubimci (Nedeljković Mačke su uzgajane, jer su bile dobre za borbu protiv štetočina poput pacova, dok su kokoške su gajene zbog jaja, retko su se jele (Nedeljković 2009, 27-28;</s>\n<s>Ipak, kod svih domaćih životinja preovlađuju domaće vrste, dok su rimske vrste manje po brojnosti (Nedeljković 2009, 38).</s><s>Lokalitet Bregovi Atovci – Kuzmin je datovan u poznoantički period.</s><s>Analizom životinjskih kostiju, ustanovljeno je da 95 % uzorka pripada kostima domaćih životinja, među kojima je domaće goveče najbrojnije.</s><s>Potom slede kosti ovaca/koza, domaćih svinja, pasa i konja.</s><s>Lov je slabo zastupljen (Блажић 1995, Lokalitet Kudoš – Šašinci je interpretiran kao vila.</s><s>Analizirano je ukupno 550 fragmenata životinjskih kostiju, datovanih u period IV veka.</s><s>Kosti domaćeg govečeta su najbrojnije i iznose 40 % ukupnoga uzorka.</s><s>Analizom se utvrdilo da su bile prisutne i autohtone i rimske vrste goveda.</s><s>Potom, redom, zastupljene su kosti ovaca/koza, domaće svinje, konja, pasa i kokoški.</s><s>Lov je bio ređi (Блажић Lokalitet Marin Do – Dumbovo je tokom I veka interpretirano kao naselje autohtonih populacija, a u IV veku kao villa rustica (Црнобрња 2015, 216-217).</s><s>Iz konteksta I veka ima jako malo nalaza kostiju.</s><s>Većina potiče iz konteksta IV veka.</s><s>Ukupan uzorak je 634 fragmenata kostiju.</s><s>Tokom I veka, procenat kostiju domaćih životinja je 96,21 % od ukupnog uzorka, dok je divljih 3,79 %.</s><s>Najbrojnije su gosti domaćeg goveda (Bos taurus – 45,97%).</s><s>Potom slede kosti domaće svinje (Sus scrofa domesticus – 29,86 %), a na trećem mestu su ostaci ovce/koze (18,01 %).</s><s>Kosti konja i psa su prisutne, ali zanemarljive.</s><s>Od divljih životinja, najbrojnije su kosti riba - neidentifikovane 1,90 %, somova Tokom IV veka, odnos domaćih životinja u odnosu na divlje životinje jeste 97,52 % prema 2,48 %.</s><s>Interesantno je da procenat kostiju domaćeg govečeta opada 30,13 %.</s><s>Još uvek su kosti domaće svinje na drugom mestu po zastupljenosti 22,98 %.</s><s>Treća najzastupljenija životinja jeste domaći pas (Canis lupus prisutnije nego u prethodnom periodu (Equus caballus – 5,90 %).</s><s>Za razliku od prethodnog perioda, u ovom su prisutne kokoške (Gallus domesticus – 0,93 %).</s><s>Od ostataka divljih životinja, najprisutnije su kosti jelena (Cervus elaphus – 0,93 Š. Bekenji je primetio da veličina riba ukazuje da su uhvaćene u Dunavu, a ne u nekom manjem fruškogorskom potoku.</s><s>U kontekstu goveda, rimske vrste, koje su veće, su brojnije tokom IV veka, dok su male, autohtone vrste zastupljenije u kontekstu I veka.</s><s>Svinje su verovatno bile autohtone, predrimske vrste, konji uvežene, tj. rimske.</s><s>Za pse je bilo nemoguće utvrditi vrste, zbog fragmentiranosti uzorka, a kokoške su bile autohtone (Bökönyi 1976, 50).</s><s>Lokalitet Vranj – Hrtkovci je lokalitet na kome su izvršena arheozoološka istraživanja za sezonu 1991. godine.</s><s>Pronađeno je ukupno 1800 ostataka životinja i uzorak je datovan u I, II i III vek.</s><s>Ukupno je zabeleženo 15 vrsta životinja.</s><s>Domaće životinje čine 94 % uzorka.</s><s>Najzastupljenije su gosti domaćeg govečeta i iznose 37,5 % ukupnog uzorka domaćih životinja.</s><s>Sledeće su po zastupljenosti kosti domaće svinje i iznose 27 % od ukupnoga uzorka kostiju domaćih životinja, dok su odmah iza njih kosti ovaca i koza i iznose 26,1 %.</s><s>Kosti kokoške iznose 8,3 %.</s><s>Zabeležene su i kosti konja i psa, ali su ispod 1 %.</s><s>Od divljih životinja, koje ukupno iznose 6 % ukupnoga uzorka, najbrojnije su kosti divljeg jelena, srne (Capreolus capreolus) i divlje svinje.</s><s>Prisutne su kosti i neidentifikovanih divljih ptica i riba (obe grupe po 12,3 %.</s><s>Kosti šarana iznose 7,4 %.</s><s>Zanemarljivi su uzorci i kostiju vuka i orla krstaša (Aquila heliaca) Na ostalim rimskodobnim lokalitetima istraživanim na sremskoj trasi autoputa E-70 (Livade – Sremska Mitrovica (23), Livade – Sremska Mitrovica (26), Livade – Sremska Mitrovica (29) i Gajići - Adaševci, uzorak je bio premali za donošenje ikakvih zaključaka.</s><s>Jedino što je primećeno su kosti divljači malobrojne, a da su najzastupljenije kosti domaćeg govečeta, zatim ovaca/koza, svinja i nešto konja i pasa (Блажић 1995, 341).</s><s>3.3.2 Mlečni proizvodi</s>\n<s>Sa obzirom da su kosti goveda najbrojnije, a goveda su životinje široke primene (hrana, vuča i mleko), trebalo bi potražiti i svedočanstva o produkciji mlečnih proizvoda.</s>\n<s>Imajući u vidu to da su mlečni proizvodi organskog porekla i da vremenom nestaju, jedini izvori o njima su istorijski izvori, analize mlečnih lipida na posudama, postojanje posuda za obradu mleka (cediljke) i prisustvo životinja od kojih se dobijalo mleko (krave, ovce/koze).</s><s>Na tlu, koje se obrađuje u ovome radu, postoji nekoliko indirektnih i direktnih svedočanstava o toj aktivnosti: posredni izvori su prisustvo kostiju navedenih životinja i izvod iz izvora Expositio totius mundi et gentium, u kome se Panonija pominje kao zemlja bogata mnogim stvarima, pa i domaćim životinjama.</s><s>Direktan izvor jeste prisustvo cediljki (cribrum), koje su posude, poznate na ovim prostorima, još u predrimskoj grnčarskoj tradiciji.</s><s>Cediljke su zdele, perforiranih strana i koristile su se u proizvodnji sira (Brukner 1981, 41; Брукнер 2015, 76) (Slika 24).</s><s>Iz ranocarskoga perioda, pronađene su u Sirmijumu, u Dumbovu i na lokalitetu Gomolava – Hrtkovci.</s><s>Cediljke su prisutne i u kontekstima II i III veka na lokalitetima u Sirmijumu i na Gomolavi – Hrtkovci.</s><s>Najmlađi primerci, iz IV veka su pronađeni samo u Sirmijumu (Brukner 1981, 41).</s><s>3.3.3 Dobavka i obrada vune</s>\n<s>Važan izvor u kome se pominje produkcija vune na ovim prostorima jeste Notitia Dignitatum (najverovatnije nije napisana pre 421. godine).</s><s>U izvoru, pomenuti su prokuratori tkalnica (Procurator gynaecii) u Sirmijumu i u Basijanama.</s><s>Činjenica da su dva takva carska postrojenja u toj meri blizu jedan drugom je izuzetno interesantna i indikativna za istraživanje krajolika i privrede ovih prostora u poznoj antici.</s><s>Ne zna se kad su uspostavljene tkalnice, ali je sirmijumska nastala najverovatnije pri uspostavi sistema carskih tkalnica, tokom prve Tetrarhije.</s><s>Smatra se da je potreba za dvema tkalnicama u takvoj blizini uslovljena opsegom delatnosti i da su one opskrbljivale privatne proizvođače tkaninom, koji su potom gotov proizvod prodavali vojsci.</s><s>Čini se da su gynaecea funkcionisale kao kombinacija centralnih postrojenja i kuća i farmi po razbacanim lokacijama sa slobodnim zanatlijama.</s><s>Šišanje ovaca se vršilo na farmama gde su ovce držane, dok se ostali proces pravljenja i bojenja tkanine vršio u tkalnici (više o procesu obrade vune videti u radu M. Dimitrijevića i J. Whitehouse-a).</s><s>Nalazi alata takođe svedoče o obradi vune.</s><s>Pronađena su dva para makaza (forpex/forfex) na lokalitetu Gomolava – Hrtkovci.</s><s>Takve makaze su pronađene i na lokalitetu Avlije – Klenje, datovane u poznoantički period Slika 25).</s><s>Češagija za vunu je pronađena na lokalitetu Milištanska kosa Vlasenica (Dautova-Ruševljan, Brukner 1992, 89; Ропкић Ђорђевић 2016, 111; Dimitrijević, Whitehouse 2022a, 115-132) (Slika 26).</s><s>Slika 24: Cediljke sa lokaliteta u Sirmijumu, Vojki, Gomolavi, Progaru i Akuminkumu (Brukner Slika 25 (levo): Makaze za vunu iz poznoantičkoga perioda sa lokaliteta Avlije – Klenje.</s><s>Nepoznate dimenzije (Ропкић Ђорђевић 2016, T. IV, 4).</s><s>Slika 26 (desno): Češagija za vunu sa lokaliteta Milištanska kosa – Vlasenica.</s><s>Dimenzije: 22,5 x 3.3.4 Dobavka i obrada kože</s>\n<s>Sa obzirom na to da je koža organski i propadljiv materijal, svedočanstva o njenoj obradi se mogu naći jedino putem alata specijalizovanog za tu namenu i putem istorijskih izvora.</s>\n<s>Svedočanstva alata za obradu kože su nož za sečenje kože sa krivim sečivom (culter/cultellus crepidarius) sa lokaliteta Marin Do – Beočin i Milištanska kosa – Vlasenica (Ропкић Ђорђевић 2016, 110) (Slika 27).</s><s>Obrada kože se pominje i u izvoru Notitia Dignitatum.</s><s>Naime, u Sirmijumu se pominje postojanje vojne fabrike koja se bavila proizvodnjom štitova, oružja i sedala (fabrica scutorum, scordiscorum et armorum).</s><s>Ne zna se datum kad je nastala sirmijumska, ali se nastanak ovog tipa fabrika vezuje za period prve Tetrarhije (Bishop, Coulston 2006, 239; Letki 2009, 54-58).</s><s>Sa obzirom na to da oružje, štitovi i sedla zahtevaju da određeni delovi budu od kože, moglo bi se reći da је u periodu pozne antike uzgajana stoka i sa namenom kožarstva.</s><s>Dodatni argument tome jeste svedočanstvo iz izvora Expositio totius mundi et gentium u kome se Panonija navodi kao provincija bogata stokom.</s><s>Sa obzirom na bogatstvo regije stokom, veliki broj vila rustika iz perioda kraja III – početka IV veka, uz činjenicu da je na nekim čak i nađen alat za obradu kože, moglo bi se pretpostaviti da se primarna obrada kože vršila u ruralnim sredinama i slala u fabriku od koje se pravio finalni proizvod.</s><s>Ipak, na osnovu postojanja fabrike, istraženih životinjskih ostataka i broj lokaliteta, moglo bi se reći da je kožarstvo cvetalo od perioda Dioklecijana do početka V Slika 27: Nož za obradu kože sa lokaliteta Milištanska kosa – Vlasenica (III/IV vek).</s><s>Dimenzije: 3.3.5 Koštana industrija i import</s>\n<s>U delu za koštanu industriju, glavna pitanja će biti kad i gde su bile radionice, koje predmeti su se tamo pravili, kosti kojih životinja su se za to koristile i na kraju, kakva je bila distribucija.</s><s>Autorka, koja se najviše bavila problematikom koštane industrije u Sirmijumu i okolini je Vesna Šaranović-Svetek (Šaranović-Svetek 1980, 239-243;</s>\n<s>Шарановић-Светек 1988-1989, 107-153).</s><s>Koštana industrija je takođe delimično i pregledno pomenuta u knjizi o Sirmijumu, autora P. Miloševića, knjizi V. Dautove Ruševljan i O. Brukner o vilama rustikama u jugoistočnom delu provincije Panonije in u knjizi o Sirmijumu u periodu Seobe naroda (Милошевић 2001, 94-95; Брукнер, Даутова Рушевљан 2015, 97; Kazanski, Mastykova 2017, Jedan predmet od slonovače je import iz neke od mediteranskih radionica tokom II ili III veka, ali se ništa preciznije ne može reći (Šaranović-Svetek 1980, 239-242).</s><s>Uvoz počinje već početkom rimskog zaposedanja ovih prostora i najviše se uvoze izrađevine sa italskoga prostora ili nekog drugog prostora.</s><s>Tako biva do kraja II veka, da bi tokom III i IV veka uvoz i dalje trajao, ali se u tim vekovima najviše predmeta od kostiju uvozilo iz istočnih provincija (Шарановић-Светек Smatra se da se počeci rezbarenja kostiju na ovim prostorima vezuju za dolazak rimske vojske, dakle za I vek, da bi tokom II i III veka te radionice postale pravi provincijski centri za proizvodnju takvih predmeta.</s><s>Moglo bi se pretpostaviti da aktivnost rezbarenja kostiju cveta i na utvrđenjima na Dunavu, kao što je situacija u fazama III veka, u takvim utvrđenjima na tlu moderne Mađarske i Austrije.</s><s>Ipak, sve ostaje samo na nivou pretpostavke, jer nijedno panonsko utvrđenje na Dunavu u Sremu nije sistematski istraženo.</s><s>Ipak, od kraja II i tokom celog III veka, smatra se da je obrada kosti aktivnost, koja je u Panoniji bila raširena do te mere da je potisnula import i da su panonski predmeti od kosti čak i izvoženi van granica Panonije.</s><s>U ovome periodu, radionice su bile centralizovane u većim mestima i njihove izrađevine su bile kvalitetne.</s><s>Smatra se da su tokom celog IV i početkom V veka, manje, lokalne radionice započele masovnu produkciju predmeta od kosti i svojom dostupnošću, preuzele tržište od gradskih radionica.</s><s>Gradske radionice time obaraju svoj kvalitet i ponovni izvor predmeta od kosti visokog kvaliteta postaje import (Шарановић-Светек 1980, 121-125).</s>\n<s>Na teritoriji obuhvaćenoj ovom temom, radionica za obradu kosti je pronađena samo u Sirmijumu, u severnome kvartu, intra muros.</s><s>To je zaključeno, preko prisustva otpadnih jama sa škartiranim materijalom, polufabrikata i neobrađenih kostiju bovida, svinja, ptica i riba.</s><s>Datovana je u period od kraja II do IV veka, sa akcentom na činjenicu da je najaktivnija bila od druge polovine III veka i kroz čitav IV vek.</s><s>Najviše su se proizvodile ukosnice i igle za šivenje (Шарановић-Светек 1980, 125-130) (Slika 28a; Slika 28b).</s><s>Autorka koja se najviše bavila izrađevinama od kosti u Sirmijumu, predmete je podelila na osnovu sirovine i kvaliteta izrade, na tri grupe: provincijski proizvodi precizne obrade od kvalitetne kosti.</s><s>Mogu biti importi i lokalno izrađeni, prevalentni od I do IV veka.</s><s>Sledećoj grupi pripadaju predmeti lošije obrade i od kosti manjeg kvaliteta.</s><s>Oni su načinjeni u sirmijumskim radionicama i vezuju se za period druge polovine III – IV veka.</s><s>Poslednjoj, trećoj grupi, pripadaju visokokvalitetni importi od slonovače, iz centara udaljenih od Panonije (Шарановић-Светек 1981, 149-150).</s><s>Predmeti, koji su se najviše proizvodili, jesu ukosnice.</s><s>Potom slede igle za šivenje i pločice za igru.</s><s>Konačno, tu su kašičice, pršljenci i kocke za igru.</s><s>Trebalo bi napomenuti da od IV veka, počinje široka proizvodnja i upotreba narukvica i češljeva od kosti (Шарановић-Светек 1981, 150).</s><s>Mogle bi se pretpostaviti dve stvari vezane za ovu delatnost.</s><s>Prva je da je ova delatnost bila široko rasprostranjena na ovim prostorima, zato što se čitava ekonomija ove oblasti oslanjala dobrim delom na uzgoj stoke i samim tim, lokalne populacije su uvek imale pristup sirovoj koštanoj građi.</s><s>Druga je, kako navode autori, koji su se bavili dublje ovom delatnošću, da se pad u kvalitetu predmeta od kosti i njihove široke proizvodnje i upotrebe, može povezati sa povećanom eksploatacijom stoke na ovom prostoru tokom IV veka, pre svega zbog postojanja fabrika.</s>\n<s>Kako je prikazano, landscape opisivanog prostora se menjao kroz period, koji se istražuje u ovome radu.</s><s>Rimljani su pri svome dolasku na prelasku iz stare u novu eru zatekli zamočvaren i šumski prostor, sa razbijenim i manjim naseljima.</s><s>Prve promene okoline se poklapaju sa periodom dobijanja statusa kolonije, ali je najdramatičnija ona iz perioda Probove vladavine, kada dolazi do masovnih hidromeliocionarnih radova većeg obima.</s><s>U kontekstu IV veka, trebalo bi pomenuti dve carske fabrike, jedna koja je obrađivala vunu, a druga kožu i drvo.</s><s>To ukazuje da je tokom pozne antike, prostor u jednom delu bio bogat šumama, a u drugom pašnjacima.</s><s>Poslednja promena u izgledu ovoga prostora nastaje krajem IV veka, kada dolazi do smanjenja domicilne populacije i širenja Organizacija poljoprivredne proizvodnje se takođe menjala kroz vreme.</s><s>Prvi momenat, koji dovodi do promene u organizaciji jeste sticanje statusa kolonije od strane Sirmijuma i dodeljivanje zemljišta veteranima, na kojima su radili i slobodni seljaci i robovska radna snaga.</s><s>To se manifestuje usponom novog tipa naselja – tzv. vila rustika.</s><s>Osim strukturisanja i uobličavanja naselja tokom II i usponom u njihovom broju tokom III veka, nema drugih promena, sve do perioda tetrarhije, kada dolazi do skoka u velikom zemljišnom posedu i stvaranjem carskih domena.</s><s>Takođe, prvi put se pominju fabrike, koje angažuju lokalnu populaciju, da plasira sekundarne životinjske proizvode vojsci na limesu.</s><s>Iz tog razloga znamo da poljopriveda Sirmijuma i okoline nije bila usmerena na masovni izvoz, već je zadovoljavala lokalne potrebe.</s><s>Kao dodatni argument pojačane poljoprivrede tokom pozne antike (pozni III i IV vek) uzima se najveći broj nalaza alata upravo iz tog perioda.</s><s>Drugi indikator jeste porast u broju naselja.</s>\n<s>O uzgajanim kulturama se ne može reći previše, jer su izvori o tome malobrojni, a arheobotaničke analize jedva postojeće.</s><s>Od ratarskih kultura, dominantne žitarice su proso (Panicum miliaceum), jednozrna pšenica (Triticum monococcum) i ječam (Hordeum vulgare).</s><s>Povećanjem težine semenja ječma iz rimskih slojeva I veka, kao i većeg prisustva korovskih vrsta, zaključuje se da je došlo do promene u proizvodnji.</s><s>Ipak, takve zaključke bi trebalo uzeti sa strogom rezervom, jer je, kako je već navedeno, uzorak maltene nepostojeć.</s><s>Istorijski izvori navode da je krajem III veka, vinova loza takođe postala jedna od uzgajanih kultura.</s><s>Trebalo bi napomenuti i piće sabaia, koje Amijan Marcelin navodi kao popularno osveženje od ječma u Panoniji i to bi ukazalo na uzgoj te kulture i tokom treće četvrtine IV veka.</s><s>Situacija je nešto bolja u kontekstu arheozooloških istraživanja.</s><s>Kako istraživanja pokazuju, nema skoro nikakve razlike niti u prostornoj distribuciji prisutnosti dominantnih vrsta, niti promene u odnosu eksploatisanih životinja kroz period koji se istražuje.</s><s>Sve vreme dominira domaće goveče u ishrani, a biva praćeno kostima ovaca, koza i svinja.</s><s>Tokom tetrarhije, dolazi do masovne eksploatacije goveda i ovaca, prvenstveno zbog kože i vune, a koje su korišćene za izradu proizvoda za vojsku u pomenutim fabrikama.</s><s>Tragovi lova i ribolova su minimalni i možda će odgovore na pitanja iz ovoga domena doneti buduća istraživanja.</s><s>4 Eksploatacija i upotreba drveta</s>\n<s>Drvo je jedan od najšire upotrebljavanih materijala i ima široku primenu arhitektonska građa, delovi alata, ogrev i slično.</s><s>Pitanja ovoga dela rada jesu u kojoj meri se koristilo drvo, za šta se koristilo i gde se dobavljalo, a gde obrađivalo.</s><s>Prema tome, dostupnost, eksploatacija i obrada drvne građe će se sagledati iz nekoligo aspekata: pominjanje šuma i drvne građe u istorijskim izvorima, prisustvo oruđa za dobavku i obradu drveta, porast ili smanjenje broja lokaliteta, kao i raširenost i hronologija objekata, izgrađenih od organskih materijala.</s><s>Pošumljenošću i upotrebom drveta na prostoru obuhvaćenim ovom temom, nije se mnogo autora bavilo.</s><s>Prva je Alka Domić-Kunić, koja se u svojemu radu o Batonovom ustanku dotiče i pošumljenošću ovog prostora, a kratku crtu o tome daje i Mirko Sardelić (Domić Kunić 2006, 60-66; Sardelić 2012, 71-72).</s><s>Autori koji su se nešto podrobnije dotakli ove teme jesu Josip Parat, H. Gračanin i Silvija Pisk (Parat 2017, 15-40; Gračanin, Pisk 2018, 39-59; Parat 2019a, 49-60).</s><s>Istorijske izvore o šumama južne Panonije je sakupio i preveo na srpskohrvatski jezik J. Parat (Parat 2019b, 11-27).</s><s>4.1 Primarni istorijski izvori</s>\n<s>3) Higin Gromatik – Constitutio Limitum, prelaz iz I u II vek (Lim.</s><s>28).</s><s>Pominju se obične i žironosne šume u Panoniji, kao i oranice, što je J. Parat interpretirao kao najraniji indikator deforestizacije.</s><s>4) Marko Aurelije Olimpije Nemezijan – Cynegetica, sredina III veka Pri hvaljenju kvaliteta rasa pasa, posebno se ističe rasa lovačkih pasa iz Panonije, što bi moglo ukazivati na postojanje šuma.</s><s>Pri opisivanju vladavine cara Proba, pominju se isušivanja močvara na tlu Panonije.</s><s>Pošto se močvare vezuju za šumovite prostore, to takođe ukazuje na deforestizaciju prostora.</s>\n<s>6) Klaudije Klaudijan – De consulatu Stilichonis, IV na V vek (Claud.</s><s>Cons.</s><s>Pominje se da je Stilihon naredio sečenje šuma i obradu površina u Panoniji.</s>\n<s>Pominje se postojanje državne fabrike (fabrica armorum, scutorum et scordiscorum), a koja se bavila proizvodnjom štitova, vojne opreme i sedala.</s><s>Pri opsadi Sirmijuma od strane Avara u periodu 580. i 582. godine, pominje se da je avarski kagan naredio da se sagradi most preko Save i da je to učinjeno od lokalne drvne građe.</s>\n<s>Nalazi alata su značajni, ali nepouzdani indikatori.</s><s>Oblici alata opstaju kroz vreme i ne menjaju se, te se često mogu datovati isključivo onda, kada su drugi predmeti iz istoga konteksta hronološki osetljivi (Ковић 2020, 4).</s><s>Izvestan broj nalaza, koji će ovde biti pobrojan, potiče iz nepoznatih konteksta i samim tim je hronološki neosetljiv.</s><s>Takvi predmeti neće biti obuhvaćeni u ovom katalogu.</s><s>Sa druge strane, alat može biti pokazatelj određenih aktivnosti vezanih za drvo (dobavka, obrada) i samim tim se može videti gde su se takve aktivnosti obavljale.</s><s>Prvo će biti prikazan alat za obaranje drveća (sekire za obaranje i sekire-čekići), a potom za obradu (sekire-krampovi, sekire za cepanje drveta, noževi za obradu drveta, svrdla i dleta za obradu drveta).</s><s>Sekire za obaranje drveća (Поповић 1988, 61-68; Ковић 2020, 33) (Slika 29): 1) Izvorac – Sremska Mitrovica, III/IV vek, Njihova namena je bilo krčenje zaraslog drveća i sečenje panjeva.</s><s>1) Šljunkara – Sremska Rača, sredina I veka, 2) Milištanska kosa – Vlasenica, III/IV vek (dva primerka), 4) Okolica Debrca, III/IV vek.</s>\n<s>Na ovo pitanje je moguće odgovoriti isključivo posmatranjem količine iskopavanih lokaliteta, hronološki opredeljenih, a na kojima je posvedočen način građenja objekata od drveta.</s><s>Takođe, skok u broju lokaliteta i porast njihovih veličina, može značiti veću upotrebu drveta, jer više prostora mora da se greje, više hrane mora da se spremi i za više objekata su potrebni drveni elementi Upotreba organskih materijala za gradnju kuća, u tehnici pletera i lepa, bila je uobičajena praksa populacija prostora koji se ispituje u ovome radu (Јеремић 1985, 84) (Slika 36).</s><s>Situacija se nije promenila dolaskоm Rimljana.</s><s>Naime, u kontekstu I veka, upotreba drveta u arhitekturi kuća i bedema, zabeležena je na lokalitetima Marin do – Dumbovo, Gajići – Adaševci Mitrovačke livade 3, Mitrovačke livade 6, Drajšpic – Šašinci, Žirovac – Ruma, Gomolava Hrtkovci, Lokalitet 78 – Sremska Mitrovica, bedemi Sirmijuma (Јеремић 1985, U kontekstu kraja I i kroz II vek, drvo u arhitekturi je zabeleženo na lokalitetima Selište – Sviloš, Vranj – Hrtkovci i Lokalitet 59 – Sremska Mitrovica (Јеремић 1985, 74; Црнобрња 2015, 217-218, 287-288).</s><s>U periodu kraja II i III veka, objekat sa kamenim temeljom i drvenom nadzemnom gradnjom je zabeležen na lokalitetu Banja Kulina – Erdevik, dok je tradicionalna građa drvetom zabeležena na lokalitetu Kusanje – Svileuva Od kraja III kroz čitav IV vek, upotreba drveta u arhitekturi je zabeležena na lokalitetima Gajići – Adaševci, Jasenovica – Štitar, Avlije – Klenje, Lokalitet 49 – Sremska Mitrovica, Lokalitet 31 – Sremska Mitrovica i Lokalitet 58 Sremska Mitrovica.</s><s>Trebalo bi napomenuti da su u Sirmijumu, u ovome periodu, od drveta izgrađivani isključivo pregradni zidovi, dok je na na lokalitetima u Adaševcima i u Klenju od drveta sačinjena konstrukcija bondruka (Јеремић 1985, 78-82; Црнобрња 2015, 236-237, 389; Ропкић Ђорђевић 2016, 137).</s><s>U periodu kraja IV/prve polovine V veka, upotreba drvene arhitekture je zabeležena na lokalitetu Bregovi Atovac - Kuzmin (Црнобрња 2015, 253-254).</s><s>Broj lokaliteta je u periodu I i II veka skoro identičan, dok raste tokom III veka, a još više tokom IV veka (Црнобрња 2015, 75-107).</s><s>Krajem IV/tokom prve polovine V veka dramatično opada (Пашић 2019, 107).</s><s>Arheološki materijal Sirmijuma iz I veka je oskudan.</s><s>Može se primetiti, ipak, da je tokom tog perioda u arhitekturi najviše korišćen organski materijal (Jeremić 2016, 199-201).</s><s>Slična je situacija i sa drugim novoosnovanim mestima, poput Mediolanuma (Mediolanum, Milano – Italija), Londinijuma (Londinium, London – Ujedinjeno Kraljevstvo), Skarabantije (Scarabantia, Šopron Mađarska), Gorsija (Gorsium, Tac – Mađarska) itd.</s><s>Takav fenomen se objašnjava dvema činjenicama: da su lokalne populacije i kolonisti bili skromnijeg imovinskog stanja i da je tek trajno uspostavljanje mira na tom području i na granici, koja je blizu, omogućilo i dalo smisao ulaganju u zidanje skupljim materijalima, poput kamena i opeke (Jeremić 2016, 199-203).</s><s>Tokom perioda II i III veka, u Sirmijumu počinje dominirati arhitektura od kamena, opeke i maltera i grad se ne širi previše u odnosu na period I veka, dok je period IV veka je period najveće gradnje i širenja Sirmijuma (Jeremić Period kraja IV/početka V veka za sada nema brojna svedočanstva u arhitekturi.</s><s>Jasno je da se površina naseljenog mesta smanjuje i grupiše oko foruma, kao i da se i dalje koriste neke stare zgrade, dok se neke obnavljaju, ali se umesto maltera koristi ilovača (Поповић 2003 Š1982Ć, 243).</s><s>Slika 36: Rekonstrukcija kuće od organskog materijala u Sirmijumu – lokalitet 78 (I vek n. e.) (dimenzije nisu rekonstruisane) (Јеремић 1985, 72, сл. 3).</s><s>4.4 Stolarstvo</s>\n<s>Ne bi trebalo isključiti ni mogućnost postojanja stolarske delatnosti u Sirmijumu i okolini, sa obzirom na obim graditeljskih aktivnosti u samome gradu i van istoga.</s><s>Obim graditeljskih aktivnosti II i III, a posebno IV veka je jedino posredno svedočanstvo o stolarskoj delatnosti na ispitivanome prostoru (Црнобрња 2015; Jeremić 2016, 197-207).</s><s>Direktnih svedočanstava, poput ugljenisanih drvenih predmeta ili stolarskog alata, nema.</s><s>Jedini direktan pokazatelj obrade drveta u samome Sirmijumu u periodu pre kraja IV/početka V veka jesu drveni kovčezi pronađeni na sirmijumskim nekropolama iz III, ali još više iz IV veka (Милошевић 2001, 169).</s><s>Ipak, moguće je i da su ti kovčezi proizvedeni na mestu ili u blizini mesta, gde je eksploatisana drvna građa.</s><s>Teško je dokazati.</s>\n<s>Tokom perioda kraja IV/početka V veka, može se razmišljati o stolarstvu na osnovu predmeta za obradu drveta iz groba 323 (Поповић 1988).</s><s>4.5 Zaključci</s>\n<s>Na osnovu istorijskih izvora se može zaključiti da je Sirmijum tokom čitavog perioda koji se istražuje imao pristup drvnoj građi.</s><s>Iako je bilo perioda kada su se šume krčile u više navrata (kraj I/početak II veka i period Probove vladavine krajem III veka), definitivno nisu sve posečene, te Sirmijum i dalje ima pristup drvnoj građi.</s><s>To se vidi kroz reči Klaudija Klaudijana, koji navodi da je Stilihon naredio krčenje šuma u Panoniji, ali i kroz Menandra Protektora, koji govori da je avarski kagan izgradio prelaz preko Save i blokadu reke od lokalne građe, kada je opsedao Sirmijum.</s>\n<s>Uzorak alata nije prevelik, ali se neka mišljenja mogu izneti.</s><s>Sudeći po rasporedu nađenih sekira, drvo se obaralo i obrađivalo u ruralnim sredinama, dok se o obradi drveta i stolarstvu u samome gradu može govoriti posredno, na osnovu brojnosti graditeljskih aktivnosti, koji ukazuju na stolarstvo, dok bi direktan dokaz za obradu drveta i stolarstvo u samome gradu bio već pomenuti grob 323 sa kraja IV/početka V veka.</s>\n<s>Eksploatacija drveta je tokom perioda I veka intenzivna, jer je mahom sva arhitektura od organskog materijala, kako u Sirmijumu, tako i u ruralnim krajevima.</s><s>Situacija se menja, kada Sirmijum dobije kolonijalni status.</s><s>Arhitekturu od organskog materijala zamenjuje ona od opeke, kamena i maltera i tako biva do kraja IV veka.</s><s>U Sirmijumu će od drveta biti samo malobrojni pregradni zidovi.</s><s>Za ruralnu sredinu je isto to malo teže odrediti, zbog malobrojnosti iskopavanih lokaliteta.</s><s>Dosadašnji materijal pokazuje da i tokom II veka preovladava arhitektura od organskog materijala, ali ovaj zaključak bi bolje bilo uzeti kao preliminaran, nego kao konkluzivan, zbog stanja (ne)istraženosti.</s>\n<s>Situacija u III veku je na tlu Sirmijuma poput one u II veku, dok se menja u ruralnim sredinama.</s><s>Naime, tokom III veka počinje upotreba opeke i kamena u ruralnim sredinama, ali i dalje ima lokaliteta gde se koristi drvo.</s><s>Tokom IV veka, veka najvećeg uspona Sirmijuma, kamen i opeka su i dalje osnovni građevinski materijal i samo su pregradni zidova na malom broju lokaliteta od drvenog skeleta.</s><s>Tako je i u ruralnim sredinama.</s><s>Većina istraženih lokaliteta imaju arhitekturu od opeke i kamena, dok su od drvenog skeleta ili organskog materijala ekonomski objekti ili objekti interpretirani kao staništa radnika.</s>\n<s>Iz perioda kraja IV/prve polovine V veka, malo je očuvanih zgrada.</s><s>Samo se jedna zgrada gradi na temeljima stare dok se ostale popravljaju od starog materijala.</s>\n<s>Iako drvena arhitektura biva zamenjena onom od kamena i opeke, drvo ne gubi na značaju pri arhitektonskim poduhvatima.</s><s>To se čini logično, jer grede kao i drugi elementi (poput vrata i nameštaja) moraju biti od drveta.</s><s>To važi i za ogrev objekata, ulogu drveta pri pripremi hrane i u zanatstvu (grnčarstvo, ciglarstvo, kovanje).</s><s>Prema tome, eksploatacija drveta je mogla biti, sudeći po broju registrovanih lokaliteta, identična u periodu I i II veka, raste tokom III veka i dostiže vrhunac tokom IV veka.</s><s>U periodu kraja IV/prve polovine V veka, eksploatacija opada zbog višestrukih razloga: zbog smanjenja broja lokaliteta u ruralnim sredinama, zbog smanjenja samoga Sirmijuma, zbog smanjenja građevinskih poduhvata, zbog prestanaka većine zanata koji zahtevaju obradu drveta i zbog depopulizacije, što znači da se ne koristi više tolika količina drveta za ogrev i pripremu hrane kao tokom prethodnih perioda.</s><s>5 Opekarstvo</s>\n<s>Tokom perioda rimske vladavine nad ovim prostorima, opeka je bila vrlo zastupljen materijal.</s><s>To, uostalom i pokazuju rezultati brojnih terenskih pregleda, vršeni kroz više decenija (Црнобрња 2015; Димитријевић 2021, 50).</s><s>U okvirima ovoga rada, nekoliko aspekata cigala i ciglarstva će biti sagledano:</s>\n<s>3) Iz kataloga lokaliteta, sabranih u doktorskoj disertaciji A. Crnobrnje, obratiće se pažnja na iskopavane i datovane lokalitete, sa ciljem sagledavanja korišćenja opeke kroz istraživani period na lokalitetima van Sirmijuma (Црнобрња 2015).</s>\n<s>Literatura koja se bavi ciglarskim zanatom u antičkome Sirmijumu nije brojna.</s><s>Prvi članak u kojem se trgovina opekom samo posredno pominje u kontekstu importa opeke iz Siscije u Sirmijum jeste napisan od strane Branke Vikić-Belančić (Vikić-Belančić 1968, 509-521).</s><s>Prvi članak u kome se autor direktno dotiče te teme, je proizašao iz pera Anke Milošević.</s><s>U njemu, autorka se bavi rimskim vojnim pečatima u Sirmijumu, a za temu ovoga rada, relevantna je informacija, koja ističe da prisustvo opeke sa žigom određene vojne jednice ne znači nužno i prisustvo iste te vojne jedinice, već može ukazivati i na trgovinu, odnosno import opeke.</s><s>Takođe, autorka smatra da je za potrebe Sirmijuma, u periodu I i II veka, opeka dobavljana većinski iz vojnih ciglana u Sirmijumu ili okolini, dok je u periodu III i IV veka, kad je bio porast građevinskih aktivnosti, opeka dobavljana iz panonskih vojnh ciglana, bliže okoline Sirmijuma i iz udaljenih krajeva, poput Norika (Milošević 1971, 95-118).</s><s>Sledeći članak jeste studija V. Šaranović-Svetek iz 1990. godine, u kojoj se autorka, pored pružanja kataloga svih pečata na opekama iz jugoslovenskog dela provincije Donje Panonije, osvrnula i na peći za proizvodnju cigala i ponavlja konstataciju da pečat neke vojne jedinice ne znači nužno i prisustvo te jedinice (Шарановић-Светек 1989-1990, 41-80).</s><s>Građu o ciglarskim pećima na tlu Sirmijuma je 2000. godine sastavio Miroslav Jeremić (Jeremić 2000, 131-154).</s><s>U svojem značajnom pregledu arheologije i istorije Sirmijuma, objavljenoj 2001. godine, P. Milošević se u segmentu posvećenom privredi, osvrće i na ciglarstvo, u kojem pominje peći i smatra da je porasla potreba za građevinskim materijalom tokom obimnih građevinskih aktivnosti sa kraja III i kroz čitav IV vek (Милошевић 2001, 89-91).</s><s>Pionirski rad u primeni laboratorijskih analiza, zarad razumevanja hemijskog sastava opeka sa ovoga prostora prostora, jeste članak iz 2014. godine, od autorke Snežane Kalamković.</s><s>U njemu, autorka vrši različite analize nad opekom sa lokaliteta Vranj-Hrtkovci.</s><s>Međutim, autorka nije dala odgovor na pitanje odakle je dobavljana sirovina i slično, već isključivo hemijski sastav same opeke (Kalamković 2014, 147-160).</s><s>Konačno, od izuzetnog je značaja monografija Ane Radivojević iz 2018. godine, u kojoj se autorka bavi opekama poznoantičkoga perioda na tlu savremene Srbije, ali je još značajnija, jer su nad opekama vršene laboratorijske analize, te su se ustanovila i njihova fizička i hemijska svojstva (Radivojević 2018).</s>\n<s>Opeke, na prostoru obuhvaćen temom ovoga rada, nisu bile poznat građevinski materijal predrimskim populacijama.</s><s>Njih su Panoniju donele rimske vojne jednice, koje su u njoj bile stacionirane, a u literaturi se smatra da je sa njenom širom upotrebom i proizvodnjom počelo u periodu između vladavine cara Domicijana (81-96) (tačnije, period nakon sticanja statusa kolonije) i cara Hadrijana (117-135) (Шарановић-Светек 1989-1990, 41; Jeremić 2016, 201-203).</s><s>Više različitih vrsta opeka je bilo izrađivano: najčešće su one za gradnju, poznate i kao lateres sesquipedales (č45 x 40 cm), ali i manje, kvadratnog ili pravougaonog oblika za izgradnju stubića, lučne i kružne za izgradnju segmenata stubova, tegulae mamate i tegulae hamatae, kao i imbrices i konačno, male opeke, za popločavanje podova (Шарановић-Светек 1989-1990, 41).</s><s>5.1 Proizvodnja i import opeke</s>\n<s>Da bi neko područje bilo pogodno za proizvodnju opeke, mora ispunjavati nekoliko uslova, a to su prisustvo sirovine, blizina vode i dostupnost drvne građe, koja je služila kao gorivo za peći.</s><s>Same peći su se većinom nalazile na periferijama rimskih mesta, neretko na istom prostoru i u isto vreme sa nekropolama, bile su veće od lončarskih i imale su često pravougaonu osnovu (Шарановић-Светек 1989-1990, 42-43).</s>\n<s>Na tlu koje se istražuje u ovom radu, pronađeno je i publikovano nekoliko peći, ali takođe ima i onih nepublikovanih ili samo usput pomenutih.</s><s>Te druge su dve peći oktrivene 1903. godine na periferiji istočne nekropole Sirmijuma.</s><s>Na mestu gde se odvaja put za Jarak, 1904. godine, takođe je pronađena peć.</s><s>Još jedna tako nepublikovana peć je pronađena od strane neimenovanog amatera, 1969. godine na tlu ciglane savremene Sremske Mitrovice (Милошевић 2001, 9091 sa literaturom).</s>\n<s>Sve dokumentovane peći su locirane na području istočne nekropole i bilo ih je 7, dok je jedan primerak nađen na lokalitetu Vranj – Hrtovci.</s><s>Svi primerci su datovani u period III i IV veka (Шарановић-Светек 1989-1990, 43; Jeremić Postojali su takođe i različiti vlasnici ciglana.</s><s>One su mogle biti carske, gradske, vojne ili privatne (Шарановић-Светек 1989-1990, 44-45).</s><s>Glede carskih ciglana, potvrđeno je postojanje jedne takve u Mursi u periodu celog II i početka III veka (antička Mursa – Osijek u Hrvatskoj), dok je u Sirmijumu pronađen svega jedan primerak opeke sa natpisom CAE.</s><s>Vesna Šaranović-Svetek na osnovu te jedne opeke, u kombinaciji sa proporcijama i važnošću Sirmijuma u antici, ne isključuje mogućnost postojanja takve, carske ciglane i u Sirmijumu (Шарановић-Светек 1989-1990, 55, 63).</s><s>Opeke proizvedene u različitim gradskim ciglanama su takođe prisutne u Sirmijumu.</s><s>Pre svega, sam Sirmijum je imao svoju gradsku ciglanu.</s><s>U Sirmijumu je posvedočeno je 12 primeraka opeke sa utisnutim slovom S. Potom, u Sirmijumu je registrovano 24 primerka opeke sa žigom SISC.</s><s>To bi mogao biti pokazatelj trgovine Sirmijuma i Siscije (antička Siscia – Sisak u Hrvatskoj).</s><s>U Sirmijumu je pronađena i opeka datovana u period kraja III i IV veka, sa natpisom QVADRIBVRG, što znači da potiče sa lokaliteta Kvadriburgijum (antički Quadriburgium, problem je što postoje dva različita lokaliteta pod istim imenom.</s><s>Prvo se nalazi pri Brigeciju (antički Brigetio – Senj u Mađarskoj), a drugo pri Alba Regiji (antička Alba Regia – Sekešfehervar u Mađarskoj).</s><s>U Sirmijumu i Rakovcu su nađene i opeke iz Skarabancije.</s><s>Pronađene su i opeke iz Norika, datovane u period vladavine cara Valentinijana I (Шарановић-Светек Opeke, proizvedene od strane vojske su brojne u Sirmijumu i posvedočene su razne vojne jedinice (npr. Legio I Adiutrix, Legio II Adiutrix pia fidelis, Legio V Iovia) (Dautova Ruševljan, Vujović 2016, 21-27).</s><s>Sa obzirom na to da je sam Sirmijum imao bogata ležište gline u svojoj okolini, mala je verovatnoća importa.</s><s>U prilog tome ide još i činjenica da su opeke teške za transport.</s><s>Pre će biti da su određene vojne jedinice slale svoje specijaliste za proizvodnju opeke u Sirmijum i okolinu, kada je za to postojala potreba (Шарановић-Светек 1989-1990, 48-58; Jeremić 2000, 137; Црнобрња, Ратковић, 2015, 251-253).</s><s>Dok se ne izvrši analiza materijala ovih opeka, nažalost, nemoguće je utvrditi da li su lokalni produkt ili import.</s><s>Legije, čije su opeke hronološki osetljive nisu brojne i one su ređe iz perioda kraja I/početka II veka, a češće iz perioda III i IV veka.</s><s>Trebalo bi napomenuti opeko sa natpisom II OF AR, a koji se čita kao Secunda Officina Armorum.</s><s>Ona je nađena u Sirmijumu.</s><s>To je jedino pouzdano svedočanstvo vojne proizvodnje opeka u Sirmijumu, jer je poznato da je u periodu pozne antike u Sirmijumu postojala Fabrica armorum, koja se uostalom mogla baviti i proizvodnjom cigala (Шарановић-Светек 1989-1990, 6164; Bishop, Coulston 2006, 239; Dautova Ruševljan, Vujović 2006, 53).</s><s>Opeke sa pečatima privatnih ciglana su nalažene u Sirmijumu i Rakovcu.</s><s>Opeke iz Sirmijuma sa natpisom Vincenti/ae/ se mogu datovati u period vladavine Valentinijana I, ali ne zna se odakle potiču.</s><s>Pronađene su analogije na lokalitetima u Mađarskoj.</s><s>Druga, koja se ne može datovati, nema analogije nigde.</s><s>Rakovačke opeke većinski imaju pečate radionica iz Trikornija (antički Tricornium, Ritopek u Srbiji).</s><s>Druge, koje imaju pečate privatne ciglarske radionice, mogu se datovati u period sredine IV veka (Шарановић-Светек 1989Što se kvaliteta proizvodnje tiče, Ana Radivojević je analizirala 6 primeraka opeke iz Sirmijuma iz perioda III i IV veka i kod svih se pokazalo da su bile kvalitetno izrađene, da je njihova struktura ujednačena i da su po načinu izrade, opeke iz III i IV veka slične, što ukazuje da se tehnologija u proizvodnji opeka nije promenila, već da je samo potreba za proizvodom postala veća, kako se sam grad razvijao (Radivojević 2018, 147).</s><s>Slika 37a: Osnove poznoantičke ciglarske peći sa nekropole I i II veka (Jeremić 2000, 142, Fig.</s><s>Slika 37b: Fotografije poznoantičke ciglarske peći sa nekropole I i II veka (Jeremić 2000, 143, 5.2 Opeke u arhitekturi</s>\n<s>Opeke su se od kraja I/početka II veka do kraja IV veka koristile u arhitekturi, a od III do kraja IV veka su se koristile i za zidanje grobnica (Шарановић-Светек 1989-1990, 41; Милошевић 2001, 165-175; Jeremić 2016, Da bi se pokušao dati odgovor na pitanje, u kojem se obimu koristila opeka tokom perioda rimske vlasti na ispitivanome prostoru, trebalo bi baciti oko datovane lokalitete: naime, u Sirmijumu, upotreba opeke počinje krajem I/početkom II veka, kao i u ruralnim sredinama, ali i tokom II veka, u ruralnim sredinama dominira tradicionalni način gradnje od organskih materijala.</s><s>Kako istraživanja pokazuju, opeka postaje učestalija u ruralnim sredinama za arhitekturu i funerarnu praksu u periodu kraja III i IV veka, što korespondira sa masivnim graditeljskim aktivnostima u samome Sirmijumu i transformacijom Sirmijuma u jedno od carskih rezidencijalnih mesta.</s><s>Dodatni argumenti za najveću upotrebu i proizvonju opeke u periodu kraja III i IV veka jesu pronađene peći, sve datovane u taj period, kao i hronološki osetljivi nalazi opeka sa pečatima (Поповић 2003 Š1977Ć, 153; Црнобрња 2015, 75-107; Jeremić 2016, Prestanak šire upotrebe opeke korespondira sa prvim ozbiljnijim upadima i pljačkama na ove prostore, nakon bitke kod Hadrijanopolja 378. godine.</s><s>Možda je proizvođena u periodu kraja IV/početka V veka, jer je crkva svetoga Dimitrija na lokalitetu 59 izgrađena od opeke, ali je verovatnije da su to sekundarno upotrebljene opeke.</s><s>U prilog tome ide i činjenica da su objekti na hipodromu sa kraja IV veka građeni od organskog materijala (Поповић 2003 Š1977Ć, 154-155;</s>\n<s>Čini se da se u periodu od kraja I/početka II veka do kraja IV veka, opeka proizvodi u blizini samih lokaliteta na kojima je pronađena.</s><s>Ipak, ovo pitanje ostaje otvoreno dok se ne izvrši analiza materijala, jer je pokazano koliko je komplikovan prenos opeke na velike razdaljine.</s><s>Ako je opeka importovana, to je moguće isključivo na kratkim relacijama ili rekom, ali nizvodno, poput primera Siscije i Sirmijuma.</s><s>Velika je verovatnoća da opeke sa žigovima vojnih jedinica stacioniranih na Dunavu i iz mesta na Dunavu nisu import, već rezultat rada samih radnika iz te radionice, pozvanih da izvrše taj zadatak u Sirmijumu i okolini.</s><s>Takav stav je dodatno ojačan činjenicom da se sam Sirmijum nalazi na lokaciji izuzetno bogatoj sirovinom za proizvodnju opeke i da nema potrebu da uvozi sirov materijal ili gotov proizvod.</s><s>Opeka se počela koristiti krajem I veka u Sirmijumu više nego u ruralnim sredinama i tako biva čitav II vek.</s><s>To bi se dalo objasniti dobijanjem statusa kolonije i konsolidovanjem moći Sirmijuma.</s><s>Do kraja IV veka će, u kombinaciji sa kamenom, biti dominantan materijal za gradnju.</s><s>Veličina je bitna, jer što je Sirmijum veći, veća je i upotreba i proizvodnja opeke.</s><s>Prema podacima iz dostupne građe, velika je mogućnost da je Sirmijum prestao sa proizvodnjom opeke začetkom kriznih momenata krajem IV veka.</s><s>U ruralnim sredninama, opeka se takođe počinje koristiti kad i u Sirmijumu, ali u manjoj meri.</s><s>Postaje dominantan materijal, onda kada Sirmijum postiže najveći uspon krajem III veka i tokom IV veka, do bitke kod Hadrijanopolja, nakon koje dolazi do pustošenja i bežanja iz ovih oblasti.</s><s>6 Keramika</s>\n<s>Nalazi keramike, su poput nalaza opeke, jedni od najbrojnijih na arheološkim rekognosciranjima i iskopavanjima na prostoru obrađivanom u ovoj temi (Димитријевић 2021, 50).</s>\n<s>O nalazima grnčarije je relativno dosta pisano u literaturi, najviše od strane O. Brukner.</s><s>Međutim, sa obzirom na temu ovoga rada, težište će biti na razvoju lokalnih radionica i lokalne proizvodnje, kao i na importovanim predmetima.</s><s>Za analizu u okviru ove teme biće uzeta zaključna razmatranja autora, koji su se bavili ovom tematikom, jer vremenska, kao i tematska ograničenost ne dopuštaju ekskurs u kvantitativne analize i stvaranje novih znanja.</s><s>Kako će biti prikazano, primetan je izvestan dizbalans u stanju istraženosti u zavisnosti o kojem se periodu rimske vlasti radi.</s><s>Na primer, period od uspostavljanja rimske vlasti do sredine II veka je kvalitetno istražen, dok su se autori u opštim crtama osvratali na periode koji slede tom.</s><s>Najraniji rad jeste od B. Vikić-Belančić, u kojem autorka daje pregled keramike i njenog udela u trgovini u južnoj Panoniji (Vikić-Belančić 1968, 509521).</s><s>Ista autorka je nekoliko godina kasnije objavila katalog određenog broja lampi, koje se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu.</s><s>Samim tim, tu spadaju i neke lampe iz Sirmijuma i okolice (Vikić-Belančić 1971, 97-182).</s><s>Džejms Rubrajt je prvi put kataloški publikovao žiške, koji se čuvaju u muzeju u Sremskoj Mitrovici (Rubright 1973, 45-80).</s><s>Drugi deo kataloga antičkih svetiljki iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu je objavila B. Vikić-Belančić da bi naredne godine združeni katalozi bili publikovani kao zasebna knjiga sa zaključnim razmatranjima (Vikić-Belančić 1975, 49-160; Vikić-Belančić 1976).</s><s>O proizvodnji grnčarije, važni su pre svega radovi O. Brukner.</s><s>Njena doktorska disertacija je pretočena u monografiju i kao takva publikovana (Brukner 1981).</s><s>Ista autorka je pisala o socioekonomskim promenama iz ugla ranorimske keramičke proizvodnje i importa (Брукнер 1987, 27-44).</s><s>Kasnoantičkim žižcima iz Sirmijuma se bavila Zorka Pejović (Пејовић 1991, 63-78).</s><s>O. Brukner se takođe bavila i rimskodobnom keramičkom proizvodnjom na lokalitetu Gomolava – Hrtkovci (Brukner 1992, 11-59).</s><s>Iste godine je Ana Premk napisala članak o ranorimskoj keramičkoj proizvodnji Sirmijuma (Премк 1992, 363-368).</s><s>O. Brukner se takođe bavila se i importovanom i lokalnom keramikom na antičkim lokalitetima na Fruškoj Gori (Брукнер 1995b, 57-109).</s><s>Neke osnovne informacije o keramičkoj proizvodnji postoje i kod P. Miloševića u knjizi o arheologiji Sirmijuma (Милошевић 2001, 91-92).</s><s>Konačno, V. Dautova Ruševljan u svojoj sintezi o rimskome periodu na tlu Hrtkovaca, takođe pominje keramičku proizvodnju (Dautova Ruševljan 2016, 39-45).</s>\n<s>Sama okolica Sirmijuma je bogata kvalitetnim glinama i drvnom građom, koja služi kao gorivo za keramičarske peći.</s><s>Na ovim prostorima postoji bogata proizvodnja grnčarije već u periodu koji prethodi dolasku Rimljana.</s><s>Jedan od takvih lokaliteta, sa brojnim lončarskim pećima jeste Gomolava – Hrtkovci, na kojem je posvedočeno nekoliko poznolatenskodobnih peći i u blizini kojih se nastavila proizvodnja grnčarije kroz I i II vek (Лучић 2019, 16-18).</s><s>Ovaj deo rada će biti podeljen na dva dela: na deo posvećen rimskodobnim lončarskim pećima i na deo o lokalnoj i importovanoj grnčariji.</s><s>6.1.1 Lončarske peći</s>\n<s>U samome Sirmijumu, registrovano je više lokaliteta sa keramičarskim 1) Na području severoistočne nekropole Sirmijuma se pominje postojanje čak devet lončarskih peći, datovanih u prvu polovinu I veka n. e., u kojim je bilo latenoidne grnčarije (Брукнер 1987, 33; Милошевић 2001, 91).</s><s>2) Na tlu nekropole Sv. Sinerota pronađene su četiri peći.</s><s>Nije navedeno datovanje (Милошевић 2001, 91).</s>\n<s>3) Na tlu istočne nekropole se pominje postojanje preko 20 lončarskih peći, datovanih u prvu polovicu I veka n. e. (Брукнер 1987, 33; Премк 1992, 363).</s><s>4) Na severozapadnoj nekropoli su registrovane četiri lončarske peći, datovane u Flavijevski period.</s><s>Opisane su kao kalotaste, okrugle ili elipsoidne u osnovi, od lepa, sa pregradnim zidom i prečnika od 1 do 2,4 m, a visine do 2 m. Na osnovu materijala iz kog su izgrađene, okarakterisane su kao sezonske.</s><s>Jedina detaljnije opisana lončarska peć jeste ta, pronađena u neposrednoj ove nekropole, van bedema.</s><s>Opisana je kao kalotasta, visine 1,60 m i pravilne kružne osnove, prečnika 1,40 m (Брукнер 1987, 33; Премк 1992, 363-368; Милошевић 5) Na lokalitetu 28, u kompleksu zanatsko-trgovatske četvrti, pronađena je lončarska peć, datovana u doba Flavijevaca (Brukner 1992, 15-16).</s><s>Interesantno je pomenuti da je više lončarskih peći pronađeno na lokalitetima van samoga Sirmijuma.</s><s>To bi se moglo objasniti činjenicom da su rimskodobne peći od krhkog materijala i da su bile uništene kasnijim aktivnim naseljavanjem na prostoru gde je nekad bio Sirmijum, ali i činjenicom da su se keramičarske zone grupisale van naselja ili na njihovim rubovima, zbog količine dima koje su peći proizvodile i zbog rizika od požara.</s><s>Van Sirmijuma, lončarske peći su pronađene na nekoliko lokaliteta: Zapadna strana potoka Vranj – Hrtkovci, Vranj – Hrtkovci (vicus), Lole Ribara (parna strana) – Hrtkovci i Gomolava – Hrtkovci.</s><s>1) Na lokalitetu Zapadna strana potoka Vranj – Hrtkovci je ispitano preko 20 lončarskih peći.</s><s>Bile su plitko ukopavane i samim tim je izvestan deo njih bio uništen poljoprivrednim radovima.</s><s>Ipak, na osnovu očuvanih, zna se da su bile kružne osnove sa roštiljem i ložištem, izgrađene u kasnolatenskoj tradiciji od ilovače sa primesama pleve i da su imale kalotu.</s><s>Prečnici su varirali i segali do 3 m. Peći su bile udaljene od bivalnih objekata, zbog rizika od požara.</s><s>Veći broj peći nije datovan, ali one koje jesu, datovane su u ranocarski period (Dautova Ruševljan 2016, 39-41).</s>\n<s>2) Na lokalitetu Vranj – Hrtkovci su ispod poznoantičke vile rustike ispitani ostaci vikusa iz I i II veka.</s><s>Istraženo je 14 ostataka lončarskih peći iz istoga perioda.</s><s>Peći su fragmentovane, pa se mnogima nije uspela uhvatiti jasna osnova, ali se na osnovu postojanja kalote i sličnosti sa drugim pećima ovog perioda, može pretpostaviti da su bile nepravilne kružne osnove.</s><s>Ono što se moglo odrediti, jeste da su peći bile građene u poznolatenskoj tradiciji, od crvene pečene zemlje, sa ložištem, kalotom, roštiljima i dimenzija prečnika koje su se kretale od 1 m do 3 m (Dautova-Ruševljan 1991, 41-42; Dautova Ruševljan 2015, 3) Lokalitet Lole Ribara (parna strana) – Hrtkovci se nalazi 300 m južno od reke Save i severno od lokaliteta Vranj – Hrtkovci.</s><s>Pronađene su dve lončarske peći, datovane u drugu polovinu I i II vek.</s><s>Peći su od crvene pečene zemlje, kružne sa kalotama i premera 1,50 m i 2,00 m (Црнобрња 2015, 288-289;</s>\n<s>4) Gomolava – Hrtkovci je jedan od najbolje istraženih lokaliteta na ovim prostorima i na njoj je u kontekstu rimskoga perioda pronađena je neverovatna brojka od čak 164 lončarskih peći.</s><s>Zona sa lončarskim pećima se nalazila u delu lokaliteta, koja je bila izvan naselja.</s><s>Peći su građene od ilovače, kružne osnove, prečnika od 1,20 m do 1,80 m i imale su kalotu.</s><s>Na kaloti je mogao biti i kruškoliki otvor za odvod vazduha ili su imale otvor u visini ognjišne ploče.</s><s>Razlikuju se dva tipa lončarskih peći, odvojena na osnovu konstrukcije koja nosi ognjišnu ploču.</s><s>Prvi tip je sa pregradnim zidom u ložištu, a drugi je tip sa stubom od ilovače u centru ložišta (Brukner 1992, 11-25) (Slika 39b).</s><s>Slika 38: Primer lončarske peći sa severozapadne nekropole Sirmijuma (Flavijevski period) Slika 39a: Osnova i presek lončarske peći sa potesa Vranj (Dautova Ruševljan 2016,43, Pr. 5).</s><s>Slika 39b: Opšti izgled keramičarskih peći na Gomolavi (I-II vek) (Brukner 1992, 11, Sl. 3).</s><s>6.1.2 Lokalno proizvedena grnčarija i import Rimljani dolaskom na ove prostore zatiču populacije, koje su usled dostupnosti gline, vode i drveta na visokom nivou razvoja lončarske proizvodnje.</s><s>Odsustvo rimskih keramičkih nalaza avgustovskoga doba je dovelo istraživače do pretpostavke da je do Panonskoga-dalmatskoga ustanka, rimsku vlast održavao vrlo ograničen broj vojnika i saveznici Skordisci.</s><s>U prilog toj pretpostavci ide činjenica da skoro uopšte nema avgustovskoga importa na ovim prostorima.</s><s>Prvi italski nalazi (aretinska i padska terra sigilata) se vezuju za tiberijevski period, nakon gušenja Panonsko-dalmatinskoga ustanka.</s><s>Ipak, ti nalazi se vezuju za vojsku i imigraciju Italika, a ne za trgovinu.</s><s>Keramički nalazi tiberijskoga doba se zatiču u Sirmijumu i na Gomolavi, dok ih je u manjem broju u Banoštoru i u Dumbovu, To se smatra, jer je prva trgovina išla Savom, a ne Dunavom (Vikić-Belančić 1968, 509-510; Brukner 1981, 47-51; Брукнер 1987, 31-33; Brukner, Dautova-Ruševljan 1992, 187-189; Брукнер 1995b, 57-59).</s><s>Pacifikacijom prostora, povećavanjem kontakata između ovih prostora i Italije, kao i prisustvo vojske utiču na provincijalnu proizvodnju na način da se od sredine I veka n. e. lokalne forme romanizuju i da dolazi i do imitacije italskih formi.</s><s>To je posvedočeno kalupima za ranocarske zdele, kao i imitacijama tere sigilate i tere nigre, ali i rimsko-provincijalnim formama krčaga, amfora i drugog posuđa.</s><s>Na Gomolavi je zabeleženo čak da su imitacije tere nigre brojnije u odnosu na imitacije tere sigilate.</s><s>Ipak, ne bi trebalo zanemariti činjenicu da produkcija starih, predirimskih formi, do početka II veka nije u potpunosti eliminisana.</s><s>To se vidi na primeru analizirane grnčarije iz peći sa severozapadne nekropole.</s><s>Grnčarija pronađena u peći je grupisana u tri kategorije: rimskoprovincijalnu (najzastupljenija – 84 %), grnčariju italskih formi (manje zastupljena – 10 %) i latenoidnu (najmanje zastupljena – 6 %).</s><s>Aktivnost ove peći je datovana u period od flavijevskoga doba do sredine II veka.</s><s>Usled obima lokalne proizvodnje, u Sirmijumu i na Gomolavi, import je manje brojan na kraju julijevsko-klaudijevske dinastije, nego na njenom početku.</s><s>Štaviše, tokom flavijevskoga perioda je najobimnija keramička proizvodnja na Gomolavi, zbog inkorporacije ovog prostora u sistem tržišne produkcije i distribucije.</s><s>Trebalo bi i napomenuti da se kontinuitet keramičke produkcije na Gomolavi vezuje za činjenicu da je taj tzv. industrijski kompleks, pod organizacijom vojske i da pravi stvari za vojsku.</s><s>Ipak, od druge polovine I veka n. e., preciznije, od Flavijevaca, dolazi do uvećanja importa i to su pre svega padska tera sigilata, koja se importuje sve do vladavine Domicijana, a u manjoj meri i tera sigilata iz južne Galije.</s><s>U periodu od druge polovine I veka n. e. do početka II veka, popularan import su i zdele i šolje izrađene u barbotin tehnici, tera nigra, crvena firnisana i marmorirana keramika.</s><s>Krajem I veka takođe počinje i import firma svetiljki.</s><s>Import iz Italije i južne Galije je tekao ili rekom Savom, ili putem koji je od Akvileje preko Nauportusa (antički Nauportus – Vrhnika, Slovenija), Emone (Ljubljana, Slovenija) i Siscije vodio prema Sirmijumu.</s><s>Ključan momenat je sticanje kolonijalnog statusa od strane Sirmijuma, kada se konačno afirmiše kao regionalni centar rimske vlasti, kulture, proizvodnje i redistribucije.</s><s>U tom periodu tzv. industrijski kompleks na Gomolavi prestaje sa radom i kako se primećuje, seli se u Sirmijum.</s><s>U prilog važnosti Sirmijuma ide i velika količina importovane italske sigilate, kao i puno romanizovanih formi lokalne grnčarije (Vikić-Belančić 1968, 511-513; Vikić-Belančić 1976, XLIX; Brukner 1981, 47-50; Брукнер 1987, 30-34; Brukner 1992, 25-27; Brukner, Dautova-Ruševljan 1992, Od kraja I veka n. e., umesto italskog importa, najbrojnija je tera sigilata iz radionica u Galiji, a to su pre svega posude sa prostora srednje Galije, iz radionice Lezoux.</s><s>Najjača je tokom perioda od vladavine Trajana do Antonina Pija, što se podudara sa periodom formiranja limesa na Dunavu, ali i povećanom urbanizacijom ovih prostora.</s><s>Galski import će biti prisutan do sredine III veka, ali već od druge polovice II veka, dominantan import postaju posude iz radionica u Germaniji, prvenstveno zbog geografske blizine.</s><s>U II veku, ta sigilata potiče iz radionice Rheinzabern, a od prve polovice III veka, to postaju posude iz radionice Westendorf.</s><s>Germanski import je bio prisutan do IV veka, ali kreće da opada u drugoj polovini III veka.</s><s>Posude iz Germanije su uglavnom dobavljane rečnim putevima, arterijom Rajna – Nekar – Dunav.</s><s>Tokom II veka, počela se proizvoditi pečatna keramika, usled naseljavanja varvara.</s><s>U istom veku, eksport je vodio prema Dakiji, kao i Gornjoj i Donjoj Meziji.</s><s>Usled činjenice da je provincija tokom III veka podređena centralizovanoj upravi vojske, koja se oslanja na proizvodnju lokalne populacije, kao i naseljavanje orijentalnih populacija, dovodi do unapređenja zanatstva i trgovine i time je eksport još dominantiji u III veku, gde donjopanonski proizvodi pristužu sve do dačke, tračke i donjomezijske obale Crnoga mora, ali usled ius commercii i u teritoriju naseljenu Sarmatima, na severnoj obali Dunava (Vikić-Belančić 1968, 513-515; Krajem III i početkom IV veka, Sirmijum, bivajući jedno od glavnim mesta i carstva, ali i novoformirane provincije Panonije Sekunde, doživljava vrtoglavi razvoj i širenje.</s><s>Pre svega, tokom IV veka, Sirmijum će biti jedan od centara za proizvodnju gleđosane keramike.</s><s>Preko Salone, roba sa prostora Mediterana, pre svega afrička sigilata, pristiže u Sirmijum.</s><s>Takođe jačaju trgovačke veze sa crnomorskom obalom.</s><s>Ipak, trebalo bi napomenuti da visoka koncentracija vojske na Dunavu u periodu IV veka, kao i preseljavanje civilnih populacija na ove prostore zarad vojske, dovode do toga da je proizvodnja koncentrisana pre svega za potrebe vojske.</s><s>Data su prava svim građanima da se bave zanatstvom i trgovinom i samim tim se osnivaju mnogobrojne samostalne radionice, kako u urbanim mestima, tako i u ruralnim.</s><s>To utiče na opadanje kvaliteta proizvodnje (Brukner 1981, 51; Брукнер 1995b, 62-63; Милошевић 6.2 Zaključci</s>\n<s>Prema priloženom, sledeći istorijski događaji su uticali na promenu trendova u keramičkoj proizovdnji.</s><s>Pre svega, pacifikacija, romanizacija i konačno kolonizacija Sirmijuma u drugoj polovici I veka n. e. je dovela do toga da se keramički materijal predrimskih populacija promeni i da počne da imitira italske forme.</s><s>Dosadašnja istraživanja pokazuju da kolonizacija Sirmijuma dovodi do centralizacije keramičke proizvodnje u Sirmijum, za razliku od prethodnih perioda, kad je bila raštrkanija, međutim, to bi trebalo uzeti sa rezervom, jer su lokaliteti iz perioda kraja I – početka II veka skoro i neistraženi.</s><s>Sledeći istorijski događaj, koji utiče na lokalne trendove u proizvodnji grnčarije jeste začetak formiranja limesa i konsolidacije granice na Dunavu tokom Trajanove vladavine.</s><s>Tokom tog perioda, galski import postaje dominantan u odnosu na italski.</s><s>Zna se da je formiranje limesa uticalo na import galske keramike, jer je pre svega prisutna u novoformiranim vojnim logorima, a tek onda u civilnim naseljima.</s>\n<s>Razvijanje radionica u Germaniji utiče na to da od druge polovine II veka germansko posuđe postane dominantan import.</s><s>To je objašnjivo geografskom blizinom Germanije u odnosu na Galiju.</s><s>To je takođe indikator da u ovom periodu Dunav, za razliku od prethodnih perioda kad je to bila Sava, postaje glavna trgovinska žila.</s>\n<s>Poslednji istorijski događaj koji bi uticao na trendove u proizvodnji i uvozu keramike jeste uvećanje Sirmijuma i prisustva vojske na panonskom limesu krajem III i početkom IV veka.</s><s>Zbog toga, sva proizvodnja se prilagođava potrebama vojske i svaki građanin dobija pravo da se bavi zanatstvom i trgovinom.</s><s>To dovodi do generalnog opadanja u kvalitetu grnčarije.</s><s>To ne znači da je sva keramika bila goreg kvaliteta.</s><s>Sirmijum je u ovom periodu bio jedan od centara za proizvodnju gleđosane keramike.</s><s>Takođe je usled svoje veličine krenuo da importuje predmete sa mediteranskih prostora, pre svega afričku sigilatu preko Salone.</s><s>Ponovo, trebalo bi bi biti oprezan pri prihvatanju ovoga zaključka, pre svega, jer nijedna peć, datovana u ovaj period, nije pronađena, te se zapravo jako malo zna o proizvodnji keramike na ovim prostorima u periodu pozne antike.</s>\n<s>Sirmijum, kao zanatski centar, morao je imati bogatu produkciju predmeta iz metala, uprkos činjenici da nema rudna bogatstva u svojoj blizini.</s><s>Ipak, položaj na reci Savi i na glavnoj saobraćajnici, koja povezuje Italiju sa Balkanom, je dovela do toga da ima stabilan dotok sirovine od koje su se proizvodili predmeti od metala.</s>\n<s>Vrste metala i legura koje su bile korišćene u antičkome Sirmijumu jesu zlato, srebro, bronza, gvožđe i olovo.</s><s>Pitanja na će se pokušati dati odgovor u ovome segmentu rada jesu da li je bilo radionica, i ako jeste, gde su se one nalazile.</s><s>Potom pitanje šta se proizvodilo od ovih predmeta i naravno, kada i u kojoj meri.</s><s>Konačno, postaviće se pitanje importa.</s><s>Segmenti ovoga poglavlja će biti grupisani prema vrsti metala.</s>\n<s>Nažalost, skoro da uopšte i nema istorijskih izvora koji bi nešto rekli o radionicama za obradu metala na ovim prostorima.</s><s>Osim srebrnih ingota, iz perioda početka IV veka sa natpisima majstora i skraćenice za Sirmijum, o čemu će biti više reči u narednome segmentu poglavlja, jedini izvor koji nešto govori o tome jeste Noticija iz prve polovine V veka, u kojoj se govori o državnoj fabrici štitova, oružja i sedala u Sirmijumu (Letki 2009, 54-58).</s><s>Noticija je tekst u kojem je sadržan spisak civilnih i vojnih funkcija poznoga rimskoga carstva.</s><s>U izvoru se opisuje administracija istočnih i zapadnih polovina carstva, od carskoga dvora do provincijalne administracije i vojnih jedinica.</s><s>Datovanje Noticije nije najjasnije.</s><s>Najverovatnije je napisana nešto posle 421. godine, kombinujući registre istočne i zapadne polovine carstva i ti registri su, za obe polovine, posedovali, osim relevantne građe i građu, koja je bila zastarela.</s><s>U nauci su i izneta mišljenja da je Noticija propagandni tekst, kome cilj nije preciznost, već stvaranje iluzije kohezije Carstva, gde se određene pozicije izmišljaju.</s><s>Ipak, fabrike pomenute u Noticiji, ne bi trebalo da se smatraju za takve izmišljene fantomske pozicije koje nikada nisu postojale, jer su u pitanju fizička mesta i samim tim, ako je pomenuta u Noticiji, znači da je definitivno funkcionisala u jednome momentu (Kulikowski 2000, 376; Brennan 2018, 411-412; Dimitrijević, Whitehouse 2022a, 118).</s><s>U Noticiji se pominju tri fabrike, koje su funkcionisale u Sirmijumu i Basijanama (antičke Bassianae – Donji Petrovci u Srbiji) (Letki 2009, 54-58; Dimitrijević, Whitehouse 2022a, 117; Ciglenečki 2023, 59).</s><s>Oba mesta, Sirmijum i Basijane, su imala svoju fabriku za obradu vune (gynaecea).</s><s>To se zna na osnovu teksta iz Noticije, a koji glasi (Not.</s><s>Dign.</s><s>Occ.</s>\n<s>Pannoniae secundae - translati Salonis.</s><s>Procurator gynaecii Sirmensis, Pannoniae secundae.</s><s>Sirmijum je imao fabriku za proizvodnju štitova, sedala i oružja.</s><s>To se zna Fabricae infrascriptae: In Illyrico: Sirmensis scutorum, scordiscorum et armorum.</s>\n<s>Da bi se preciznije diskutovalo o datovanjima ekonomskih aktivnosti za koje su te fabrike bile namenjene, trebalo bi pokušati odrediti donju i gornju granicu perioda u kojem sirmijumske fabrike bile aktivne.</s><s>Sistem državnih arsenala (fabricae), a čiji su deo bile fabrike za vunu navedene u ovom radu, ukazuju na centralno planiranje i na kontrolu dopremanja potrebnih zaliha vojsci (Lee 2007, 89-94).</s><s>Njihovo osnivanje se vezuje za period prve Tetrarhije (293-305).</s><s>Ipak, nije potpuno zagarantovano da li su osnovane tokom perioda vladavine Dioklecijana (284-305), jer nijedan izvor to ne pominje.</s><s>Zna se samo da su već postojale tokom perioda, kada je Galerije bio avgust (305-311) (Dimitrijević, Whitehouse 2022a, 120).</s><s>Fabrika za štitove, sedla i oružja je osnovana tokom vladavine cara Dioklecijana (Letki 2009, 54-55).</s><s>Prema tome, donja hronološka granica za osnivanje pomenutih fabrika jeste kraj III/početak IV veka.</s>\n<s>Određivanje gornje granice funkcionisanja ovih fabrika je nešto kompleksnije.</s><s>Jedini autori koji su se bavili fabrikama za vunu na ovom prostoru iz ugla rekonstrukcije uslova okoline i ruralne ekonomije su M. Dimitrijević i Dž.</s><s>Vajthaus (Dimitrijević, Whitehouse 2022a, 115-132).</s><s>Svi autori, zaključno sa M. Dimitrijevićem i Dž.</s><s>Vajthausom, se slažu da se fabrika iz Basijana premestila u Salonu (antička Salona – Solin u Hrvatskoj) krajem IV veka zbog nemirnih događaja uzrokovanih upadima Sarmata 374. i 375. godine, pljačkanjima, koja su usledila nakon poraza Rimljana kod Hadrijanopolja (antički Άδριανούπολις/Adrianopolis – Edirne u Turskoj) 378. godine, od strane Vizigota (Dimitrijević, Whitehouse 2022a, 118-119).</s><s>Taj momenat bi se mogao uzeti u razmatranje kao trenutak kada su sirmijumske fabrike prestale sa radom.</s><s>Argument tome bi mogla biti i tvrdnja A. Crnobrnje, koji smatra da su pustošenja 374., 375. i 378. godine dovela do znatne depopulacije prostora i promene ekonomije u njemu, a što je i dodatno potkrepljeno velikim brojem ostava novca iz ovoga perioda u Mačvi i Posavini Ipak, nakon argumenata koji će slediti, moglo bi se pretpostaviti da su događaji iz osme decenije IV veka, početak kraja funkcionisanja sirmijumskih fabrika, ali ne i sam kraj, kao u slučaju fabrike u Basijanama: 1) Sirmijum i dalje funkcioniše kao grad i administrativni centar, npr. u njemu je Teodosije krunisan za Gracijanovog savladara 379. godine (Mirković 2) Аrheološka istraživanja na lokalitetima 39, 40, 42, 43, 46, 47, 58 i 59 u samome centru Sirmijuma, su pokazala da se javne i privatne građevine, podignute početkom IV veka, nalaze ispod debelog sloja pepela i šuta.</s><s>Na podovima tih objekata je pronađen novac iskovan u periodu između 383. i 392. godine, što znači da su uništene u nekom od pustošenja nakon tog perioda (Поповић 2003 Š1982Ć, 243),</s>\n<s>3) Analizom istorijskih i numizmatičkih izvora, pokazano je da je došlo do napuštanja fortifikacija na Dunavu unutar provincije Druge Panonije tek nekoliko godina posle 395. godine.</s><s>Argument da se u periodu nakon Hadrijanopolja još uvek ulagalo u provinciju Drugu Panoniju, jeste činjenica Stilihon poslao Flavija Lupa da novcem koji je dobio, popravi zidove gradova zarad odbrane (Eadie, Petrović 1982, 15-16).</s><s>Prema priloženom, predlaže se sledeće rešenje: 1) Dve fabrike u Sirmijumu su nastavile da funkcionišu i nakon Hadrijanopolja, verovatno manjih kapaciteta, jer ostave novca pokazuju da dolazi do isvesne depopulacije i samim tim, nestanka ljudi koji bi radili za iste te fabrike,</s>\n<s>2) Prisustvo vojske na dunavskome limesu i nakon događaja iz osme dekade IV veka. ide u prilog tome da još uvek postoji neko, kome je oprema iz tih fabrika potrebna.</s><s>Samim tim, napuštanje dunavskih fortifikacija od strane vojske, nešto malo nakon 395. godine, označava (za autore Noticije očigledno samo privremeni) kraj funkcionisanja sirmijumskih fabrika.</s><s>Prema tome, u daljem tekstu, kada se bude govorilo o fabrikama, govoriće se o hronološkom rasponu od kraja III/početka IV veka do kraja IV/početka V 7.2 Organizacija rudarstva i rudnici u široj okolini Sirmijuma Da bi neki grad bio centar za proizvodnju predmeta od metala, on bi tu rudu trebalo da poseduje u svojoj neposrednoj okolini, što sa Sirmijumom nije slučaj.</s><s>Uprkos odsustvu rudnika u okruženju, Sirmijum svejedno biva mesto proizvodnje predmeta od metala (Милошевић 2001, 87).</s><s>Rudnici su relativno rano, najverovatnije tokom druge polovice I veka n. e., počeli da se eksploatišu na prostoru južno od Sirmijuma, pre svega u donjem toku reke Drine, što je administrativno pripadalo Panoniji.</s><s>Intenzivnija eksploatacija počinje tokom vlada careva Trajana (98-117) i Hadrijana (117135), usled ispošćavanja rudnih depozita u Hispaniji.</s><s>Tada je njima upravljao namesnik sa titulom procurator Augusti.</s><s>Krajem prve polovice II veka počinje se javljati detaljnija titula ovih carskih namesnika, znana kao procurator Augusti argentariae Pannonicae.</s><s>Tokom šezdesetih godina II veka, rudnici Panonije se administrativno spajaju sa rudnicima Dalmacije.</s><s>Ta administrativna jedinica je nosila ime Metalla Pannonicorum et Dalmaticorum i njome je upravljao procurator metallorum Pannonicorum et Dalmaticorum.</s><s>Oni su, pored rudnika srebra, takođe i upravljali sa rudnicima železa.</s><s>Tokom vlade cara Komoda (180192), došlo je do devalvacije rimskoga denara i smanjenja količine srebra u njemu, kao i do smanjenja broja rudara.</s><s>Zaradi toga, car Komod ponovo reformiše rudništvo u Iliriku i argentariae Pannoniarum et Dalmatiarum odvaja od ferrariae, koje su davane i zakup do prve decenije III veka.</s><s>U tom periodu se i odvajaju panonski od dalmatinskih rudnika železa.</s><s>Od prve decenije III veka, rudnici železa bivaju pod upravom namesnika procurator Augusti/procurator argentarium.</s><s>Do te reforme dolazi usled finansijske krize nastale tokom vlade cara Septimija Severa (193-211).</s><s>Sredinom III veka, događa se nova reforma rudarstva usled pustošenja od strane varvara i unutrašnje krize u državi.</s><s>Tom reformom, svi rudnici (srebra in železa) su združeni pod oblast jednoga namesnika – curator Illyrici metallarius, ali se čini da je ta reforma bila kratkoga daha, sa obzirom da se već tokom vladavine cara Aurelijana (270-275) ponovo javlja titula procurator argentarium.</s><s>Usled napuštanja province Dakije u vreme vladavine ovoga cara, a koja je bila vrlo bogata rudama, intenzivira se rudarstvo u Iliriku.</s><s>Usled sigurnosnih razloga, ali i iscrpljetnosti rudnika, uprava se iz Domavije premešta na planinu Kosmaj da bi rudarstvo prestalo da bude aktivna ekonomska grana negde početkom V veka (Dimitrijević et al. 1982, Rudniki železa su se najviše nalazili u centralnoj i severozapadnoj Bosni i bili su eksploatisani od I do VI veka.</s><s>Najveći obim njihovog korišćenja je bio tokom prve polovice III veka (Dimitrijević et al. 1982, 119; Škegro 1999, 103104).</s><s>Nemirna kruška – Petkovica je lokalitet za koji se pretpostavlja da je bio rudnik železa (Црнобрња 2015, 129, 405).</s><s>Ne zna se odakle je dobavljano zlato.</s><s>Moguće da je dobavljano sa prostora provincije Dalmacije, tj. današnje centralne BiH.</s><s>Postoje pretpostavke da je dobavljano i iz Donjeg Podrinja, ali to još uvek nije dokazano (Dušanić 2010a, Najbliži rudnici srebra u okolini Sirmijuma i olova su se nalazili na prostoru donjega Podrinja, sa obe strane ove reke, u okolini Krupnja, Valjeva, Loznice, Zajače, okoline Kolubare, ali i Avale i Kosmaja.</s><s>Najbliži poznati rudnik je na lokalitetu Srebrne rupe – Rumska, ali su se takođe nalazili u Dalmaciji, tj. u današnjoj istočnoj BiH, oko rudničkog centra Argentarija (antička Argentaria Bratunac u BiH) i oko Domavije (antička Domavia – Sase u BiH).</s><s>Tokom I i II veka, ovi rudnici su zasigurno bili vrlo vredni, sa obzirom na visoke titule njihovih upravitelja, ali su bili najviše eksploatisani najverovatnije tokom III veka.</s><s>Rudnici kod Krupnja su eksploatisani do prve polovice IV veka (Dimitrijević et al. 1982, 119-120; Škegro 1998, 90, 104; Црнобрња 2015, 129; 7.3 Gvožđe</s>\n<s>Gvožđe je najkorišćeniji metal na ovim prostorima za izradu predmeta.</s><s>Korišćen je za oružje i oklope, za alat, kao i za konstrukcije arhitektonskih objekata, u vidu klamfi, eksera, klinova itd.</s><s>Literatura o proizvodnji predmeta od gvožđa je malobrojna.</s><s>Osnovne i uopštene informacije su prisutne u monografiji O. Brukner i V. DautoveRuševljan o rimskim poljoprivrednim imanjima u Donjoj Panoniji (Брукнер, Даутова-Рушевљан 2015, 92-94).</s>\n<s>Smatra se da su u Panoniju tokom I i II veka gvozdeni predmeti u vidu polufabrikata stizali sa donjeg toka Drine.</s><s>U području koje se istražuje, gvozdene alatke su imale visoku vrednost, jer ruda gvožđa nije bila dostupna, te nije čudno naići na ostave gvozdenog alata u Sirmijumu ili okolici (u Sirmijumu lokaliteti villa urbana i hipodrom, a van Sirmijuma lokalitet Zelengora) (Брукнер, Даутова-Рушевљан 2015, 92-94).</s>\n<s>Svakako da bi trebalo napomenuti poznoantičku fabrica armorum, u kojoj se proizvodila vojna oprema i da je gvožđe importovano u Sirmijum od kraja III do prve decenije V veka, zarad opskrbljivanja vojske oklopima, oružjem i drugom opremom (Поповић 1988, 220-221).</s>\n<s>Nijedna konkretna radionica nije registrovana na tlu Sirmijuma.</s><s>Jedina svedočanstva jesu nalazi zgure, uočeni na rekognosciranjima.</s><s>Ti lokaliteti su okarakterisana kao ruralne naseobine (Црнобрња 2015, 252, 260).</s><s>7.4 Srebro i zlato</s>\n<s>Postoji svega nekoliko radova u kojima su se autori osvrnuli na proizvodnju srebrnih predmeta, dok predmeti od zlata uopšte nisu obrađivani.</s><s>Prvi rad je napisao Fransoa Barat.</s><s>U članku se bavi srebrnim i zlatnim ingotima u rimskome carstvu, koji potiču iz Sirmijuma (Baratte 1978, 99-111).</s><s>Važna publikacija o ranorimskom srebru na ovim prostorima jeste monografija o ostavi iz Bele Reke kod Šapca, objavljena 1994. godine od strane I. Popović i Bojane Borić-Brešković</s>\n<s>Поповић 1996, 285; Popović 1997, 133). proizvodnji srebra postoji nekoliko informacija u radu Jelene Kondić unutar kataloga izložbe Antičko srebro u Srbiji, održane u Narodnom muzeju u Beogradu 1994. godine.</s><s>Ipak, unutar ovog kataloga, tematikom dobavke i proizvodnje srebra se najviše bavila I. Popović, koja je čak tri rada napisala.</s><s>Prvi rad daje osnovne informacije o eksploataciji srebra, drugi rad daje informacije o autohtonim i helenističkim tradicijama na rimskom nakitu od I do III veka, dok je treći rad o lokalnim proizvodima od srebra i importu u periodu ranog carstva (Кондић 1994, 55-67; Поповић 1994а, 13-18; Поповић 1994b, 25-31; Поповић 1994c, 45-54).</s><s>I. Popović je 1996. godine napisala članak o radionici za izradu srebra u Sirmijumu, dok je 1997. godine je napisala članak o oficijalnoj i privatnoj proizvodnji srebrnih predmeta u Naisusu i Sirmijumu (Поповић 1996, 283-290; Popović 1997, 133-144).</s><s>Još informacija o ranorimskome srebru na ovim prostorima, I. Popović je dala u radu iz 2010. godine (Popović 2008-2009, 33-51).</s><s>Zajedno sa Mitjom Guštinom je 2017. godine objavila članak o ranorimskoj ostavi srebrnih predmeta iz Mačvanske Mitrovice (Guštin, Popović 2017, 53-74).</s><s>U periodu rane rimske vlasti, predmeti od srebra su importovani i korišćeni su od strane istaknutijih pojedinaca.</s><s>Smatra se da je srebrni nakit iz ostave iz Buđanovaca pri Sremskoj Mitrovici, datovane u kraj I/početak II veka, lokalne produkcije.</s><s>Ostava iz okoline Mačvanske Mitrovice je takođe zanimljiva (tačno mesto nalaza se ne zna, jer grupa srebrnih predmeta potiče sa tržišta antikviteta u Gracu).</s><s>Naime, datovana u sam kraj I veka n. e., po oblicima pokazuje da je import iz grčkog kulturnog kruga, međutim ne zna se da li je nakit na ove prostore dospeo sa crnomorskoga prostora ili sa juga, dolinom Drine (Поповић 1994b, 30; Поповић 1994c, 45; Guštin, Popović 2017, 74).</s><s>Sirmijum je bio mesto za redistribuciju srebra i mesto, gde se ispitivala čistoća sirovine.</s><s>To se zna, na osnovu prisustva poluga sa natpisom CAND, što označava candium argentum, tj. fino srebro (Slika 40).</s><s>Te poluge su bile eksportovane iz Sirmijuma i to se zna na osnovu nalaza iz Svirkova u Bugarskoj, jer je na tim slitcima pomenut Sirmijum u vidu punciranih natpisa.</s><s>Dodatni argument za postojanje radionice za izradu srebra u prvoj polovimi IV veka, jeste srebrno posuđe iz Niša (antički Naissus – Niš u Srbiji) i Červen Brjaga u Bugarskoj.</s><s>Takođe, smatra se da su njih izrađivali privatne zanatlije, unajmljivani od strane države (Кондић 1994, 59-60; Поповић 1994а, 15-16;</s>\n<s>Za izradu predmeta od zlata skoro da uopšte nema nikakvih informacija u literaturi, osim natpisa na srebrnom slitku iz Svirkova – f(aber) vas(cularius), što označava čoveka koji se bavi izradom predmeta od srebra i zlata (Кондић 1994, 59).</s><s>Još jedan podatak se može naći u knjizi od I. Popović o poznoantičkom zlatnom nakitu u Srbiji, u kojoj se pominju pozlaćene bronzane krstoobrazne fibule iz Male Mitrovice, Sremske Mitrovice i Sremske Rače, datovanih u periode od kraja III do sredine IV veka i za koje se smatra da su načinjene u radionicama pri carskome dvoru (Поповић 2001, 95-96, 147-150).</s><s>Može se zaključiti da produkcija predmeta od srebra na ovim prostorima kreće već krajem I/ početkom II veka i traje tokom II veka.</s><s>Za III vek se ništa ne zna, ali se može pretpostaviti da je bila aktivna tokom III veka, sa obzirom da je srebro najviše eksploatisano u tom periodu.</s><s>Ipak, tu pretpostavku bi trebalo načiniti sa rezervom, jer III vek je krizni i nestabilni period, te je moguće da je srebro korišćeno pre svega za potrebe namirivanja vojske, koja je tokom tog perioda bila odlučujuća za dovođenje careva na presto.</s><s>Za IV vek postoje informacije samo do sredine tog veka i za ovaj period se da pretpostaviti da je i zlato počelo da igra ulogu pri izradi predmeta.</s><s>Ipak, sa obzirom na ekonomsku važnost Sirmijuma kroz čitav IV vek pretpostavlja se da je prestanak izrade predmeta od srebra i zlata bio krajem IV veka (Кондић 1994, 60).</s><s>Slika 40: Srebrni slitak iz okoline Šapca (dimenzije i težina nepoznati) (početak IV veka) Olovo je metal široke primene.</s><s>Moglo se koristiti za oblaganje krovova i svodova, za cevi koje sprovode vodu, proizvodnju pečata, ikona, statueta, ogledala, sarkofaga, pršljenaka, tučaka, žetona, oružja (plumbatae) itd.</s><s>Sa obzirom da nisu rađene analize porekla materijala, ne zna se tačno mesto dobavke ove sirovine, ali se može pretpostaviti da je to dobavljano iz Podrinja i sa Avale i Kosmaja.</s>\n<s>Sa obzirom na opširnu bibliografiju o olovnim ikonicama, neće se zalaziti u probleme tipologije i ikonografije, već isključivo će se težište staviti na izradu ovih predmeta.</s><s>O radionicama olovnih ikonica bavila se I. Popović (Поповић 1986, 113-122).</s><s>Opšti pregled olovnih predmeta u Sremu je napisan od strane V. Dautove-Ruševljan (Даутова-Рушевљан 2006, 333-353).</s><s>Olovnim figurinama Venere se bavio Stefan Pop-Lazić (Pop-Lazić 2012, 151-163).</s><s>Bebina Milovanović je napisala knjigu o eksploataciji olova i proizvodnji predmeta od olova na tlu Srbije (Milovanović 2017).</s><s>Olovnim pečatima iz perioda Tetrarhije se bavila I. Popović (Popović 2019, 273-285).</s><s>Konačno, najnovija sinteza o olovnim ikonama je napisana od strane Vladimira Malbašića (Malbašić 2021).</s><s>Olovne ikone sa kultnim predstavama su počele da se proizvode sredinom II veka i proizvodile su se do kraja IV/početka V veka.</s><s>Na osnovu rasprostranjenosti nalaza, I. Popović je registrovala Sirmijum kao najverovatniji centar proizvodnje ovih predmeta (Поповић 1986, 120-121; Milovanović 2017, Većina olovnih figurina Venere je pronađena van konteksta, u Sirmijumu, na Gomolavi i u Šašincima, te je njihovo datovanje bilo onemogućeno.</s><s>Samo jedan primerak se mogao datovati u drugu polovinu III veka.</s><s>Preko analogija sa drugim lokalitetima, smatra se da su u periodu od II do IV veka olovne statuete Venere izrađivane kao votivni darovi za svetilišta, koja nažalost, još uvek nisu identifikovana.</s><s>Radionice, niti kalupi takođe nisu pronađeni, ali zbog koncentracije nalaza, pretpostavlja se da je tokom navedenoga perioda mogla postojati manufaktura u Sirmijumu (Pop-Lazić 2012, 151, 159-160).</s><s>U zavisnosti od veličine, ogledala sa olovnim okvirom su mogla imati kultnu ulogu (manja ogledala) i medicinsko-kozmetičku (veća).</s><s>U regiji koja se ovde istražuje, datuju se uglavnom u kraj II veka ili u III veka, a manje u III-IV Na osnovu ove tri grupe predmeta (olovnih ikonica, figurina i ogledala), mogu se na osnovu stilskih karakteristika registrovati bar dva centra za proizvodnju, a to su Sirmijum i Gomolava.</s><s>Konkretnije, pored olovne zgure, na Gomolavi su pronađena poluzavršena ogledala, što ukazuje na proizvodnju.</s><s>Proizvodnja je bila aktivna od kraja II do kraja IV veka, ali je najaktivnija bila tokom III veka, što korespondira sa najvećom aktivnosti rudnika u balkanskim provincijama.</s><s>U Sirmijumu nisu pronađeni polufabrikati, ali se na osnovu koncentracije nalaza, pre svega ikonica, ali i veličine i važnosti mesta zaključuje da je i tu bilo proizvodnje olovnih ikonica (Dautova-Ruševljan 1992, 62-65;</s>\n<s>Sa obzirom na to da se pečati i plombe proizvode na mestu gde se i koriste, za sad se to može pretpostaviti samo za dva mesta – Sirmijum i Sotin (antički Cornacum), iako kalupi za proizvodnju nigde nisu pronađeni.</s><s>Smatra se da je Sirmijum tokom Tetrarhije, preciznije tokom boravaka cara Dioklecijana i vojske u Sirmijumu (289/290., 293. i 294.) zbog svojega značaja, bio mesto gde se proizvodilo mnogo pečata sa carskim predstavama i da je to trajalo do ranog perioda vladavine cara Konstantina (Popović 2019, 277, 281-282).</s><s>Nešto drugačije se može reći za nalaze iz Sotina.</s><s>Naime, i u Sotinu su nađeni pečati sa predstavama Tetrarha, ali i drugih careva, post-tetrarhijskih (verovatno poslednje godine vladavine Konstantina Velikog i njegovih sinova).</s><s>Međutim, oni se interpretiraju kao nalazi, koji su tu dospeli iz Sirmijuma, sa obzirom da nije poznat boravak careva u Kornakumu.</s><s>Ista interpretacija važi i za pečate drugih gradova i hrišćanskih i judejskih zajednica – dospeli su ovde iz drugih krajeva.</s><s>Jedini pečati proizvedeni na ovome lokalitetu potiču iz perioda kraja II i začetka III veka, kad je ovde boravila Cohors II Aurelia Dacorum.</s><s>To je zaključeno na osnovu činjenice da se pečati proizvode samo u matičnome kastrumu (Ilkić 2006, Za sada ne postoji nijedna studija u kojoj se bavilo proizvodnjom rimskodobnih olovnih vodovodnih cevi na ovome prostoru.</s><s>U literaturi se pominje da su pronađene u Sirmijumu (Jeremić 2016, 182; Milovanović 2017, 155).</s><s>Takođe su pronađene cevi i u okolini Čalme, Grgurevaca i Erdevika, ali njihov kontekst nije poznat - najverovatnije potiču sa poljoprivrednih imanja U Sirmijumu in okolici pronađeno je nekoliko olovnih sarkofaga (celih i fragmentovanih), datovanih u III ili IV vek.</s><s>Međutim, ništa se ne zna o proizvodnji olovnih sarkofaga u Sirmijumu (Милошевић 2001, 166, 173;</s>\n<s>Što se proizvodnje naoružanja tiče, jedna poznoantička forma oružja, znana kot plumbatae, je koristila olovo za izradu.</s><s>Sa obzirom da se zna iz izvora Notitia Dignitatum da je na tlu Sirmijuma postojala državna fabrika za izradu štitova, oružja i sedala, kao i da je u blizini Sirmijuma postojao rudnik olova, može se pretpostaviti da je i ovde proizvođena vrsta ovoga oružja (Dautova Ruševljan, Vujović 2006, 53-54).</s>\n<s>Tragovi korišćenja olovnih limova za krovove i svodove su registrovani samo u Sirmijumu, u carskoj palati.</s><s>Time se korišćenje olova za ovakve potrebe može smestiti u kraj III i IV vek (Jeremić 2016, 276-278, 281).</s><s>Sa proizvodnjom olovnih predmeta se počelo tokom I i II veka.</s><s>Naprimer, na Gomolavi su registrovani kalupi za izradu ukrasnih olovnih predmeta, datovani u I vek n. e. i da se to vršilo na otvorenim kovačkim pećima sa ognjištem (Dautova-Ruševljan 1992, 61-63) (Slika 41).</s><s>Ipak, proizvodnja postaje najaktivnija tokom III i IV veka, usled povećane eksploatacije balkanskih rudnika.</s><s>Najbrojniji proizvod jesu olovne ikonice, ali one sa rastućom popularnošću hrišćanske vere gube na značaju i prestaju biti masivno proizvođene.</s><s>To važi i za druge predmete kultne namene.</s><s>Tokom IV veka, kako raste popularnost Hrišćanstva, potreba za olovnim predmetima je mala i čini se da olovo biva korišćeno do prve dekade V veka isključivo za proizvodnju municije, tj. plumbata u obližnjoj državnoj fabrici za municiju.</s><s>Slika 41: Kalupi za izradu metalnih predmeta i posude za topljenje metala sa Gomolave (I vek n. 7.6 Bronza</s>\n<s>Od svih grupa metalnih predmeta, osim zlatnih, bronzani su najslabije istraživani.</s><s>Svega četiri rada postoje – tri pregledna potiču iz katalog izložbe Antička bronza u Jugoslaviji, održane 1969. godine u Narodnom muzeju u Beogradu (Mano-Zisi 1969, 21-25; Veličković 1969, 33-36; Jeličić 1969, 45-46).</s><s>Poslednji rad u kojem se pominje proizvodnja bronzanih predmeta u Sirmijumu i okolici je katalog Ljiljane Tadin o bronzanim statuetama na tlu jugoistočne Donje Panonije (Tadin 1979).</s>\n<s>U ranom periodu rimske dominacije na ovim prostorima, bronzani predmeti su dolazili iz Italije, preko Akvileje i Siscije, ali i preko Salone i Domavije.</s><s>Tokom I i II veka, importovane su bronzane kaserole, patere, vrčevi, ojnohoe, vedrice, simpule, cediljke i lampe iz južnoitalskih radionica, dok iz radionica severne Italije, biva importovana vojnička oprema.</s><s>Pored Sirmijuma, bronzani predmeti su importovani u manjoj količini i u ruralnim područjima.</s><s>Svakako bi trebalo napomenuti da na lokalitetu Gomolava već tokom I veka n. e. postoji radionica za izrađivanje ukrasnih predmeta od bronze i da se to vršilo na otvorenom kovačkom ognjištu (Mano-Zisi 1969, 21-25; Dautova-Ruševljan 1992, 61-62; Брукнер, Даутова Рушевљан 2015, 92-93).</s><s>Smatra se da se tokom II veka, tokom doba Antonina počinje takođe i stvarati u provincijama i da su se predmeti od bronze proizvodili u kovačnicama oružja.</s><s>Najbrojnije su kultne statuete, koje po stilu imitiraju grčko-rimske uzore.</s><s>U Panoniji se tokom II i III veka takođe proizvodi dosta bronzanog posuđa, koje nije bilo rezervisano samo za lokalne populacije, već se prema mišljenju Milivoja Veličkovića i eksportovalo (Veličković 1969, 34-36).</s><s>O poznoantičkoj bronzi nema nikakvih informacija u literaturi, osim da se Sirmijum smatra za jedan od proizvodnih centara bronzanih predmeta, kao i činjenice da je postojala fabrica armorum u Sirmijumu, na osnovu koje se može pretpostaviti proizvodnja bronzane vojničke opreme u periodu poznog III i IV 7.7 Nalazi alata i funkcionisanje kovnice novca Nalazi oruđa mogu biti indikacije na obradu metala na određenim lokalitetima.</s>\n<s>Turpija je imala ulogu u obradi metala.</s><s>Dva primerka turpije su pronađena u vili rustici na lokalitetu Marin Do – Beočin, datovana u IV vek.</s><s>Sa istoga lokaliteta, iz istoga perioda, potiče jedan nakovanj (Поповић 1988, 112114; Ропкић-Ђорђевић 2016, 109) (Slika 42).</s><s>Iako je u uvodu napomenuto da se rad neće baviti numizmatikom, kao jedna od aktivnosti jeste pravljenje novca.</s><s>Kovanje novca u Sirmijumu je bila aktivnost, koja je postojala u više navrata.</s><s>Najraniji primer jeste iz perioda vladavine cara Galijena, a vezuje se za 265-266. godinu.</s><s>Sledeći period jeste od 320, do 326. godine, od 351. do 364. godine i od 393. do 395. godine.</s><s>Najočigledniji dokaz jeste natpis sa legendom grada Sirmijuma na novcu, ali direktan dokaz pravljenja novca (ili krivotvorenja istog) jeste primer kalupa za livenje novca sa lokaliteta Kurjakovac – Sremska Mitrovica.</s><s>Konkretnije, u pitanju je primerak za pravljenje legijskog novca Marka Antonija (Поповић 1988, 150; Црнобрња Slika 42: Turpije iz vile rustike između Kuzuma i Bononije (IV vek).</s><s>Dužine: leva – 8,5 cm; desna 7.8 Zaključci</s>\n<s>Obrada metala nije bila nepoznata predrimskim populacijama ovih prostora.</s><s>Ipak, sa obzirom na važnost Sirmijuma, malo je istražena produkcija metala, prvenstveno zbog manjkavosti nalaza radionica.</s><s>Prema dostupnome materijalu, tokom I i II veka, u zavisnosti od materijala, predmeti su se i proizvodili i uvozili (bronza – Italija, srebro – ?, gvožđe – Podrinje).</s><s>Predmeti od bronze i olova su se takođe i proizvodili proizvodili na periferiji (lokalitet Gomolava – Hrtkovci).</s><s>Moguće je da su ovakve radionice postojale u Sirmijumu, koji je krajem I veka n. e. postao kolonija, ali su arheološki slojevi poznijih perioda mahom uništili slojeve ovoga perioda.</s><s>Predmeti od srebra se počinju proizvoditi tokom II veka.</s><s>Predmeti od gvožđa su uvoženi kao polufabrikati, dok su srebrni predmeti i bronzani u najvećoj meri importovani.</s>\n<s>Period II i III veka, jeste period skoka u proizvodnji predmeta od olova u samome Sirmijumu zbog dostupnosti materijala uzrokovane skokom u radu rudnika.</s><s>Međutim, period krize III veka je razlog zašto srebrni predmeti nisu proizvođeni na ovim prostorima – srebro je išlo za isplatu vojske.</s><s>Period II i III veka je početak u skoku proizvodnje predmeta od bronze, do te mere da se takođe i izvozila.</s><s>Sa obzirom na porast broja lokaliteta ruralnog karaktera u III veku trebalo bi pretpostaviti skok i u proizvodnji gvozdenih alatki za poljoprivredu.</s><s>Za II i III vek ne zna se gde su bile radionice.</s><s>Nijedna nije registrovana, ali bi trebalo pretpostaviti pre svega Sirmijum, dok je pitanje da li ih je bilo na periferiji, gde i u kojoj meri.</s>\n<s>Period kraja III i IV veka donosi promenu u dinamici proizvodnje predmeta od metala, jer dolazi do toga da država preuzima vlasništvo nad proizvodnjom, pre svega otvaranjem fabrica-e armorum i kovnice novca.</s><s>Tada država većinu metalnih resursa uzima za sebe i pravi za sopstvene potrebe prvenstveno vojska.</s><s>Ovaj period, koji beleži i porast Hrišćanstva, dovodi do zamiranja prilično brojnog proizvoda od olova – ikonica tzv. podunavskog konjanika.</s>\n<s>Staklo je na tlo okoline Sirmijuma prvi put dospelo dolaskom Rimljana, na prelasku iz stare u novu eru (Šaranović-Svetek 1986, 50; Милошевић 2001, 93).</s><s>U ovome radu, osvrt će se dati na staklarstvo kao zanat, tj. govoriće se o radionicama.</s><s>Potom, sledeće pitanje će biti gde su i u kojoj količini stakleni proizvodi bili prisutni.</s><s>Konačno, reči će biti i o mestima odakle su stakleni proizvodi importovani u Sirmijum.</s>\n<s>Glede radova unutar kojih se govori o antičkom staklu na tlu Sirmijuma, deo repertoara staklenih predmeta sa lokaliteta 1a i 4 je publikovan u radovima O. Brukner i Maje Parović-Pešikan (Parović-Pešikan 1971, 45-50, 82-83; ParovićPešikan 1973, 31-44; Брукнер 1982-1983, 5-31).</s><s>U tome periodu je objavljeno i nešto staklenih nalaza sa nekropole u Čalmi (Milošević 1973, 85-89).</s><s>Međutim, prva konkretna studija o proizvodnji stakla jeste članak od P. Miloševića iz 1974. godine, u kojem se govori o staklarskim pećima u Sirmijumu (Milošević 1974, 102-108).</s><s>Sledeći članak o antičkom staklu u Sirmijumu je potekao iz pera Aleksandrine Cermanović Kuzmanović (Цермановић Кузмановић 1980-1981, 729).</s><s>Nakon toga rada, sledi knjiga V. Šaranović-Svetek o staklu u jugoslovenskome delu province Donje Panonije (Šaranović-Svetek 1986).</s><s>Neki od sirmijumskih staklenih nalaza, kao i staklarske peći, su popisani in spet datirani u knjizi Mire Ružić o antičkome staklu na tlu Srbije (Ružić 1994).</s><s>Nešto informacija o staklarskim proizvodima na rimskodobnim lokalitetima Fruške gore je dato od strane V. Dautove-Ruševljan (Даутова-Рушевљан 1995, 119120).</s><s>Najopštije informacije o staklarstvu u Sirmijumu i okolini dali su P. Milošević u svojoj knjizi o Sirmijumu, kao i O. Brukner i V. Dautove Ruševljan u više svojih dela (Милошевић 2001, 92-94; Dautova Ruševljan 2003; Брукнер, Даутова Рушевљан 2015, 95-96; Dautova Ruševljan 2016, 61).</s><s>Posthumno izdata knjiga o staklenim narukvicama u Donjoj Panoniji je izdata u ime V. Šaranović-Svetek (Šaranović-Svetek 2009).</s><s>Novi nalazi sirmijumskoga stakla su publikovani od strane Jasmine Davidović, Biljane Lučić i Miroslava Vujovića, kada su objavili članak o staklu sa lokaliteta 1a u Sirmijumu (Davidović, Lučić, Vujović 2020, 11-34).</s><s>Poslednji doprinos proučavanju antičkoga stakla u Sirmijumu jeste članak B. Lučić i M. Vujovića iz 2022. godine u kojem se bave staklenim nalazima sa istočne nekropole (Lučić, Vujović 2022, 56-70).</s><s>8.1 Peći i radionice za proizvodnju staklenih proizvoda u Sirmijumu i okolini</s>\n<s>Peć 1 je pronađena u severnome delu grada, u sektoru VIII, dok su peći 2 i 3 pronađene na lokalitetu 28.</s><s>Usled nedostatka konkretnijih podataka, datovane su široko u period IV i prve polovine V veka (Milošević 1974, 102-106; Ružić 1994, 63) (Slika 43).</s><s>Takođe bi trebalo pomenuti grumen zgure polihromne staklene paste sa fragmentom narukvice od staklene paste na lokalitetu 30, što ukazuje na proizvodnju staklenih narukvica na tlu Sirmijuma (Šaranović-Svetek Slika 43: Primer staklarske peći iz Sektora VIII u Sirmijumu (IV/prva polovina V veka) 8.2 Distribucija staklenih nalaza i import Sa obzirom na to da je cilj ovoga rada da prikaže privredne aktivnosti i njihove promene, neće se ulaziti u tipologiju nalaza, već će isključivo orijentisati na hronologiju importovanih predmeta, kao i na mesta odakle je taj import poticao.</s><s>Pre svega, trebalo bi pomenuti da su staklarski proizvodi mogli biti staklene posude, narukvice i perle od stakla i prozorsko staklo.</s><s>U literaturi, staklarstvo je podeljeno na 3 perioda:</s>\n<s>1) Staklo je u periodu I i II veka prisutno isključivo kao import u najvećoj količini u Sirmijumu, a manje na lokalitetima u Dumbovu, Gomolavi, Banoštoru i Vognju.</s><s>Importovani nalazi najvećim delom potiču iz italskih radionica (Sirmijum, Dumbovo, Gomolava, Voganj), ali i sirijskih (Sirmijum, Banoštor), galskih (Sirmijum), nedefinisanih mediteranskih (Sirmijum).</s><s>Za ovaj period, da se zaključiti da je većina nalaza iz italskih radionica, a nešto manje istočnomediteranskih.</s><s>Preciznije, tokom I veka n. e., import je iz Italije i sa istočnog Mediterana, dok tokom II veka počinje i import iz Galije.</s><s>Takođe, vidi se da je staklo najprevalentnije u Sirmijumu, a manje u ruralnim kontekstima.</s><s>Staklo je počela donositi vojska, a onda i trgovci.</s><s>Import iz Galije i Italije je tekao dolinom Save, od Akvileje preko Emone i Siscije do Sirmijuma.</s><s>Sama Akvileja je bila najveća radionica stakla na severu Italije.</s><s>Import posuda sa istočnog Mediterana je mogao ići preko Akvileje, ali i preko rimskih gradova na Jadranu.</s><s>Ipak, trebalo bi napomenuti da prava trgovina staklom kreće tek tokom II veka, uspostavljanjem limesa i kopnenih i vodenih saobraćajnica.</s><s>Do tada, staklo je dolazilo isključivo putem vojske, koja je u staklenim posudama prenosila osnovne potrebštine.</s><s>Tokom druge polovine II veka se pominje ekonomska kriza u carstvu uzrukovana Markomanskim ratovima, a koja se manifestuje dekadencijom u staklarstvu (Fitz 1980, 331-332; Šaranović-Svetek 1986, 49-51; Ružić 1994, 59;</s>\n<s>2) Period III i početka IV veka je period procvata Sirmijuma i okoline.</s><s>Smatra se da je do procvata pre svega dovela Constitutio Antoniniana, koja je uzrokovala razvoj gradova i samim tim zanastva u njima.</s><s>Nalazi stakla se mogu najviše naći, kao i u prethodnom periodu, u Sirmijumu, ali ih ima i u Hrtkovcima, Svilošu i Šidu.</s><s>Importovani nalazi potiču iz radionica na Rajni (Sirmijum, Hrtkovci, Sviloš), iz radionica u današnjem Kelnu u Nemačkoj (antička Colonia Claudia Ara Agrippinensium) (Sirmijum), »rajnsko-panonskih« radionica (Sirmijum, Šid), iz Panonije (Sirmijum, Sviloš, Hrtkovci), iz »italskokelnskih« radionica (Sirmijum).</s><s>Staklo je najzastupljenije u periodu druge polovine III veka.</s><s>Interesantno je primetiti da u ovome periodu skoro da uopšte nema stakla iz Galije, Italije i sa tla istočnoga Mediterana, dok je znatna količina stakla sa prostora Rajne, preciznije iz Kelna.</s><s>Trebalo bi napomenuti da već u III veku počinje proizvodnja stakla i u Panoniji, što se objašnjava ukazom Karakale (211-217) i njegovom Constitutio Antoniniana, koja je dovela do uspona gradova u Panoniji i samim tim, zanatstva u njima.</s><s>Smatra se da su radionice postojale u Carnuntumu, Poetoviu (antički Poetovio - Ptuj u Sloveniji) i Savariji (antička Savaria – Sombathelj u Mađarskoj) (Šaranović-Svetek 1986, 51-53; Ružić 1994, 60-61; Šaranović Svetek 2009, 32).</s>\n<s>3) Treći period staklarske proizvodnje na ovom prostoru jeste IV vek.</s><s>Najviše staklenih nalaza, ponovo, potiče iz Sirmijuma, ali ih ima i na lokalitetima u Dumbovu, Čalmi, Banoštoru, Svilošu, Hrtkovcima i Kuzminu.</s><s>Importovani nalazi potiču iz radionica na Rajni (Sirmijum, Dumbovo), panonskih radionica (Sirmijum, Čalma, Hrtkovci, Sviloš), »rajnsko-panonskih« radionica (Sirmijum, Banoštor), kelnskih radionica (Sirmijum) i »italo-rajnskih« radionica (Sirmijum, Čalma).</s><s>Staklo je u ovome periodu jednako domaće i ne-panonske proizvodnje.</s><s>Skoro isključivo importovano staklo potiče iz radionica na Rajni, osim u slučaju staklenih narukvica, koje potiču iz istočnomediteranskih radionica.</s><s>Mnošto jednostavnih formi govori o masivnoj lokalnoj produkciji.</s><s>Osim jedne peći u Sirmijumu, nema drugih dokaza o samoj proizvodnji u Sirmijumu, međutim, za grad takve veličine i važnosti, sa većim stepenom sigurnosti se može očekivati da je imao radionicu ili radionice stakla.</s><s>Tokom ovog perioda je primetno da su stakleni proizvodi lokalne provenijencije stavljani u grobove (Šaranović-Svetek 1986, 53-54; Ružić 1994, 61-62; Davidović, Lučić, Vujović 2020, 11-34; Šaranović-Svetek 2009, 32).</s><s>8.3 Zaključci</s>\n<s>Prema priloženome da se zaključiti nekoliko stvari: staklene posude su tokom celoga istraživanoga perioda bile najkorišćenije u Sirmijumu.</s><s>Nakon toga, staklene posude su prisutne na lokalitetima, koji se nalaze uz velike reke (Savu i Dunav).</s><s>Ima ih i u ruralnim naseljima i na nekropolama u unutrašnjosti.</s><s>Tokom I veka n. e., nije bilo klasične trgovine staklenim proizvodima, već su prisutni kao deo ličnog mobilijara osoba koji su ga donosili, već se od II veka može govoriti o trgovini.</s><s>Tokom tog perioda, najbrojniji su bili importi iz Italije, a manje iz Galije.</s><s>Import je tekao iz i preko Akvileje, do Emone, pa dolinom Save do Sirmijuma.</s>\n<s>Ratovima koje je u drugoj polovini II veka vodio car Marko Aurelije na ovim i u blizini ovih prostora su doveli do izvesne ekonomske krize, koja je dovela do prestanka importovanja staklenih proizvoda do prve polovine III veka.</s><s>Procvat panonskih gradova i razvoj lokalne proizvodnje počinje da se oseti tokom druge polovine III veka i tokom početka IV veka, a što je uzrokovano dugoročnim efektima Constitutio Antinoniana iz 212. godine, ali i sa važnošću koju Sirmijum dobija tokom perioda Tetrarhije.</s><s>U ovom periodu počinje i panonska proizvodnja stakla.</s><s>Panonski proizvodi su jednako prisutni, kao i import.</s><s>Međutim, import iz Italije i Galije više nije prisutan, već je prisutan onaj iz radionica na Rajni, pre svega u Kölnu.</s><s>Za ovaj period, nisu registrovane staklarske peći, ali sa obzirom na količinu panonskih staklarskih proizvoda u Sirmijumu i okolici, količinu prozorskog stakla, kao i na važnost Sirmijuma, nemoguće je da je nije bilo.</s>\n<s>Tokom celog IV veka i dalje je najveća količina importa sa prostora Rajne i sa juga, kad su u pitanju narukvice.</s><s>Registrovane su čak su tri peći, i to u različitim prostorima grada, time ukazujući da se proizvodilo na više lokacija i u više radionica, što je indikator povećane potrebe za proizvodima od te sirovine.</s><s>Nije jasna situacija sa staklom tokom prve polovine V veka.</s><s>9 Obrada i upotreba kamena</s>\n<s>Kamen je na ovim prostorima kao građevinski materijal i materijal za spomenike postao zastupljen tek konsolidacijom rimske vlasti.</s><s>Glavni cilj ovog poglavlja će biti da se isprati razvoj kamenorezačke delatnosti na prostoru koji se istražuje kroz istorijske izvore, količinu kamenih izrađevina, graditeljskih aktivnosti i zidarskih i klesarskih orodja.</s><s>Takođe će se postaviti pitanje kontakata sa drugim regijama, sa obzirom na to da je izvršena analiza porekla sirovina određenog broja sirmijumskih kamenih spomenika.</s><s>Istorijat istraživanja o poreklu kamena i radionicama na ovim prostorima seže davno, još u XIX vek.</s><s>Naime, to pitanje se posredno otvara u brojnim radovima o ranohrišćanskoj pasiji o Četvorici ovenčanih mučenika (Passio sanctorum quoatuor coronatorum, čija je radnja smeštena u Panoniju tokom Dioklecijanove vladavine (Damjanović 2009, 331-350).</s><s>Brojna je literatura, koja se bavila kamenim spomenicima Sirmijuma i okoline, međutim, korišćena su samo ona dela, koja barem nešto govore o poreklu sirovine, radionicama i zidarstvu na ovome području.</s><s>V. Dautova-Ruševljan u svojoj knjizi o spomenicima od kamena iz rimske provincije Donje Panonije govori i o radionicama (Dautova-Ruševljan 1983).</s><s>Alat koji se koristi pri obradi kamena je naveden u knjizi o antičkome gvozdenom alatu u Srbiji, autorke I. Popović (Поповић 1988).</s><s>Prvi autor koji se bavi poreklom kamene sirovine iz koje su načinjeni spomenici, kao i prvi koji je načinio kvantitativnu analizu korišćenog materijala jeste Bojan Đurić (Djurić 1997, 73-86).</s><s>Najvažniji su ipak radovi od grupe autora objavljeni u glasilu Arheološkoga instituta iz Beograda, Starinar, na čelu sa B. Đurićem, u kojoj autori analiziraju poreklo sirovine velikog broja spomenika iz Muzeja Srema (Đurić et al. 2006, 103-137; Đurić et al. 2007, 83-100).</s><s>Radionice za obradu kamena takođe pominje i I. Popović u svojoj knjizi o mermernim skulpturama Sirmijuma (Popović 2012).</s><s>Neke opšte informacije o kamenorezačkoj delatnosti na ovim prostorima su date u knjizi o vilama rustikama od O. Brukner i V. Dautove-Ruševljan (Брукнер, Даутова Рушевљан 2015, 89-91).</s><s>Pregled graditeljskih aktivnosti u Sirmijumu daje M.</s>\n<s>U kontekstu suđenja Herodu Atiku održanome u Sirmijumu, tokom bivanja Marka Aurelija u gradu, pominje se da je munja ubila ženu i ćerku Heroda Atika dok su bile u kuli, koja je bila vrlo snažna po načinu gradnje i koja se nalazila u delu grada, gde su podignute kule.</s><s>Tačan datum tih kula se ne zna, ali je očito da se u drugoj polovici II veka već zidalo kamenom.</s><s>2) Scriptores Historiae Augustae – Historia Augusta, IV vek (Hist.</s><s>Aug.</s><s>U kontekstu smrti cara Proba, pominje se da su mi ožalošćeni vojnici u blizini Sirmijuma na jednoj gomili podigli moćnu grobnicu sa mermernim natpisom.</s><s>3) Anonim – Passio sanctorum quatuor coronatorum, IV vek (PSQC).</s><s>Pominje se da je Dioklecijan posetio Panoniju i tražio je od kamenorezaca da se podigne statua boga za hram na tzv. Mons pingus ŠigneusĆ.</s><s>4) Sekst Aurelije Viktor Afer – Liber de Caesaribus, druga polovina IV U kontekstu uzurpacije Magna Magnencija (350-353), pominje se reorganizacija Dioklecijanovog sistema odbrane.</s>\n<s>U kontekstu vladavine Julijana, pominje se obnova fortifikacija na Dunavu.</s><s>U kontekstu vladavine Maksimina Herkulija (296-305), se pominje da je izgradio palatu blizu Sirmijuma gde su njegovi roditelji nekada radili kao nadničari.</s><s>9.2 Alat za obradu kamena i zidarstvo</s>\n<s>Velik broj kamenih spomenika na prostoru Sirmijuma je prilično dobro publikovan i sistematizovan.</s><s>Cilj ovoga segmenta rada će biti da se isprati proizvodnja kamenih spomenika kroz istoriju antičkoga Sirmijuma, ali i materijala od kojih su korišćeni.</s><s>Sa obzirom da su katalozi sirmijumskih spomenika brojni, korišćeni su samo najnoviji, u kojima su spomenici grupisani na jednome mestu.</s><s>Zbog cilja ovoga segmenta rada, iz navedenih kataloga nisu uzeti svi nalazi, već samo oni, koji su relativno precizno datovani i čija je lokacija nalaženja poznata (Dautova-Ruševljan 1983; Đurić et al. 2006, 103-137; Đurić et 100</s>\n<s>9.1 Primarni istorijski izvori al. 2007, 83-100; Popović 2012; Mirković 2017).</s><s>Pre pregleda spomenika, trebalo bi predstaviti klasifikaciju B. Đurića i drugih autora o najkorišćenijim sirovinama, ali i onim koje su uvožene iz najdaljih delova carstva.</s><s>O drugim, ređim primercima korišćenih lokalnih sirovina, će biti više reči u daljem delu teksta (Slika 46).</s><s>Naime, pri analizi kamenih spomenika, autori su uočili tri vrste krečnjaka: litotip I, II i III.</s><s>Litotip I i III potiču iz rudnika u Dardaganiju kod Zvornika u današnjoj Bosni i Hercegovini, koji se nalaze na levoj strani Drine, dok litotip II potiče iz nepoznatog ležišta u Panoniji (Đurić et al. 2006, 104-105).</s><s>Beli mermer potiče sa istočnoalpskoga prostora, iz rudnika u Pohorju (planine u današnjoj severoistočnoj Sloveniji) i u Gumernu (mesto pri Beljaku/Villachu u Austriji) (Đurić et al. 2006, 113-116).</s><s>Kada je Sirmijum postao jedno od carskih rezidencijalnih mesta, začetkom tetrarhijskega perioda, arhitektonski elementi su izrađivani od sirovina, importovanih iz raznih krajeva carstva (Đurić et al. 2006, 119-122).</s><s>Pre navođenja spiska korišćenih sirovina iz udaljenijih provincija tokom perioda kraja III i prve polovine IV veka trebalo bi napomenuti da u katalogu Đurića i drugih autora iz 2006. godine, za određene sirovine lokacije nisu nalaza specifikovane, te će se u spisku spomenika za taj period navoditi samo oni spomenici, čije su lokacije znane (Slika 47): 1) Zelena breča iz Egipta (Wadi Hammamat u Istočnoj pustinji) – korišćen za popločavanje podova,</s>\n<s>2) Ljubičasti porfir iz Egipta (Mons Porphyrites – Jabal Abu Bukhkhan u Istočnoj pustinji) – korišćen za skulpture, popločavanje podova, zidne oplate i za stabla stubova,</s>\n<s>3) Crni porfir iz Egipta (Mons Porphyrites – Jabal Abu Bukhkhan u Istočnoj pustinji) – korišćen za stabla stubova, 4) Pavonazetto mermer iz Frigije (Dokimeion – İscehisar u zapadnoj Turskoj) – korišćen za popločavanje podova, zidne oplate i za stabla stubova, 5) Verde antico mermer iz Tesalije (Larisa u Grčkoj) – korišćen za popločavanje podova,</s>\n<s>6) Breccia coralina mermer iz Egeje (Skyros u Sporades arhipelagu u grčkome delu Egejskoga mora) – korišćen za popločavanje podova, zidne oplate i 101</s>\n<s>7) Cippolino mermer sa Eubeje (Karystos na Eubeji u Grčkoj) – korišćen za popločavanje podova, zidne oplate i za stabla stubova, 8) Marmor lacedaemonium mermer iz Lakonije (Krokeai u Grčkoj) korišćen za popločavanje podova, zidne oplate i za stabla stubova, 9) Giallo antico mermer iz Tunisa (Chemtou u Tunisu) – korišćen za popločavanje podova i zidne oplate,</s>\n<s>11) Sivi granit iz Egipta (Mons Claudianus – Safaga u Istočnoj pustinji i Mons Ophyates – Wadi Semna u Istočnoj pustinji) – korišćen za stabla stubova i zidne oplate,</s>\n<s>12) Sijenit iz Egipta (Asuan u Egiptu) – korišćen za stabla stubova, 13) Alabaster i breče nedefinisanoga porekla za stubove, popločavanje podova i za zidne oplate.</s>\n<s>Krajnje je interesantno primetiti da se nigde ne pominje dobavljanje kamena iz najbližeg ležišta te sirovine, a to je Fruška gora.</s><s>Kako su analize porekla sirovine kamenih spomenika pokazale, krečnjak je dobavljan sa prostora Podrinja (litotip I i III) i negde iz Panonije (litotip II).</s><s>Najraniji kameni spomenici se počinju javljati već početkom I veka n. e., a to su dve baze za stub, pronađeni u sekundarnoj upotrebi u Sirmijumu na lokalitetu na hipodromu:</s>\n<s>Ipak, kamenorezački zanat u Sirmijumu počinje uzimati ozbiljniji zamah krajem I i početkom II veka, kada Sirmijum dobija kolonijalni status.</s><s>U tom periodu, kamenoresci su bili doseljenici iz Italije (Popović 2012, 63-66).</s><s>Svi predmeti iz ovoga perioda, kojih je bilo 10, osim jednoga krečnjačkoga oltara, potiču iz Sirmijuma:</s>\n<s>1) Sirmijum – lokalitet 42 (hram drveno-skeletne konstrukcije), medaljon sa predstavom meduze, mermer nedefinisanog porekla (Popović 2012, 76-77), 102</s>\n<s>2) Sirmijum – lokalitet 85 (carska palata, sekundarna upotreba statue), skulptura Venere ili Apolona, mermer iz Pentelikona (Popović 2012, 78-82), 3) Sirmijum – kuća 308 (nepoznat lokalitet), glava Venere, mermer nedefinisanog porekla (Popović 2012, 82-83) , 4) Sirmijum – istočna nekropola, glava Satira, mermer nedefinisanog porekla (Popović 2012, 101),</s>\n<s>6) Sirmijum – hipotetički Forum, 3 korintska kapitela, krečnjak litotip 1 7) Sirmijum – blizu Pravoslavnog groblja (zapadna rimska nekropola), nadgrobna ara, mermer iz Gummerna (Đurić et al. 2006, 123), 8) Banoštor – ispred kuće 38, votivna ara, krečnjak nedefinisanog porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 30).</s>\n<s>Takav progres će se nastaviti i tokom čitave prve polovine II veka: 1) Sirmijum – lokalitet 1a (carska palata), torzo skulpture Minerve, mermer nedefinisanog porekla (Popović 2012, 75), 2) Sirmijum, nepoznati lokaliteti, 2 fragmenta različitih skulptura Viktorije, 1 fragment skulpture Bahusa ili Satira i 1 fragment muze Erato, mermer nedefinisanog porekla (Popović 2012, 88-90, 98, 113), 3) Sirmijum – blizu Pravoslavnog groblja (zapadna rimska nekropola), nadgrobna stela, mermer nedefinisanog porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 14), 4) Sirmijum – lokalitet 70 (beneficijarna stanica), 3 votivna oltara, (2 5) Sirmijum, nepoznata lokacija, 2 votivna oltara (1 litotip 1, 1 litotip 2) 6) Sirmijum – Lokalitet kod bolnice, votivni oltar, litotip 1 (Đurić et al. 7) Hrtkovci – Gomolava, votivni oltar, krečnjak nedefinisanog porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 16),</s>\n<s>103 nedefinisanog porekla (Popović 2012, 91), 9) Ilok (Cuccium) – dvorište nekadašnjeg suda županije, glava Dioskura, mermer nedefinisanog porekla (Popović 2012, 106), 10) Divoš, nepoznata lokacija, glava ženske figure, mermer nedefinisanog Tokom druge polovine II veka, otvaranjem beneficijarne stanice 157. godine, kod zapadne kapije grada, proizvodnja oltara se intenzivira i postaje serijska.</s><s>Tokom ovog perioda počinje i proizvodnja prvih sarkofaga u Sirmiju.</s><s>1) Sirmijum – potes Rumska malta (jugozapadna rimska nekropola), polufabrikat sarkofaga, mermer iz Gummerna (Đurić et al. 2006, 123-124), 2) Sirmijum – Kuzminska ulica (jugoistočna rimska nekropola), sarkofag, krečnjak nedefinisanog porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 16), 3) Sirmijum, nepoznata lokacija, sarkofag, mermer nedefinisanog porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 16),</s>\n<s>4) Sirmijum – zapadna nekropola, stela, litotip 2 (Đurić et al. 2006, 130), 5) Sirmijum – lokalitet 70 (beneficijarna stanica), 15 votivnih oltara (7 6) Potes Crepovac ka Basijani, miljokaz datovan u 161. godinu, peščar (Mirković 2017, 232; Dimitrijević, Whitehouse 2021, 141).</s><s>Period kraja II i početka III veka doživljava svojevrsni bum u proizvodnji.</s><s>Za ovaj kratak period, vezuje se čak 56 spomenika: 1) Sirmijum – lokalitet 70 (beneficijarna stanica), 35 oltara (1 od mermera fragmenti 3 različite skulpture Jupitera, mermer sa istočnoalpskoga prostora i fragment skulpture Jupitera, litotip 2 (Popović 2012, 68-72), 2) Sirmijum – potes Laćarsko polje, sarkofag, mermer iz Pohorja (DautovaRupeševljan 1983, 17; Đurić et al. 2006, 124), 3) Sirmijum, nepoznate lokacije, 3 sarkofaga (2 od mermera nedefinisanog porekla i 1 od krečnjaka nedefinisanog porekla) (Dautova-Ruševljan 1983, 17) i fragment statue Nemeze, mermer nedefinisanoga porekle (Popović 2012, 92-93), 104</s>\n<s>5) Sirmijum – istočna nekropola, fragment skulpture Venere, mermer nedefinisanoga porekla (Popović 2012, 83) i stele od krečnjaka nedefinisanog porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 14),</s>\n<s>6) Sirmijum – lokalitet 4 (villa urbana), 1 fragment skulpture ženske figure, 1 fragment torza Bahusa ili Satira, 1 fragment stabla sa prebačenom kožom divlje životinje i 1 fragment skulpture Amora i Psihe (?), mermer nedefinisanoga porekla (Popović 2012, 85-87, 100-101, 104-105), 7) Sirmijum – lokalitet 49 (stambeni objekat), fragment skulpture Amora i Psihe, mermer nedefinisanog porekla (Popović 2012, 86), 8) Sirmijum – Lokalitet 29 (Licinijeve terme, sekundarna upotreba), fragment skulpture Herakla i Telefa, mermer nedefinisanoga porekla (Popović 9) Sirmijum – zapadna nekropola, sunčani sat sa predstavom Atlanta, Herakla i Antaja, mermer iz Pohorja (Popović 2012, 95-97), 10) Sirmijum – Krajiška ulica 96, stela, mermer nedefinisanoga porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 16),</s>\n<s>11) Sremski Mihaljevci, miljokaz, litotip 2 (Đurić et al. 2006, 130).</s><s>Prva polovica i sredina III veka doživljava izvestan pad u proizvodnji kamenih predmeta, sa obzirom da u tome periodu, 231. godine, beneficijarna stanica prestaje sa funkcionisanjem, ali se takođe može vezati za početak ekonomskog opadanja, karakterističnog za dinastiju Severa i početak krize III 1) Sirmijum – lokalitet 70 (beneficijarna stanica), 12 votivnih oltara (5 2) Sirmijum – lokalitet 4 (villa urbana), 1 votivni oltar (litotip 2) (Đurić et 3) Sirmijum – Srpska Pravoslavna crkva, 1 votivni oltar, krečnjak nedefinisanog porekla (Mirković 2017, 153), 4) Sirmijum, nepoznata lokacija, glava skulpture Satira, mermer 105</s>\n<s>7) Sirmijum – južno od potesa Kaluđerska vodenica, sarkofag, litotip 3 8) Sirmijum – Ulica 29. novembra 10, sarkofag, vulkanoklastični kamen 10) Stara ciglana – Šid, sarkofag, Pohorje (Dautova-Ruševljan 1983, 16; Period druge polovice III veka doživljava apsolutni pad proizvodnje kamenih spomenika, a što bi se moglo objasniti krizom III veka: 1) Sirmijum – istočna nekropola, stela, krečnjak nedefinisanog porekla (Dautova-Ruševljan 1983, 13),</s>\n<s>2) Sirmijum – ulica Žarka Zrenjanina 19, 3 stele, litotip 1 (Đurić et al. Period koji počinje krajem III veka i koji će trajati skoro do polovine IV veka, jeste period Tetrarhije i konsolidacije moći Konstantinove dinastije.</s><s>Sirmijum u ovom periodu doživljava najveći skok u važnosti samoga mesta, te najviše raste upravo tokom perioda.</s><s>Zanimljivo je primetiti da privatna lica skoro da prestaju upotrebljavati kamen za izgradnju svojih spomenika, dok državna vlast finansira gradnju raznih objekata, poput palate i hipodroma i koje će neretko ukrašavati kamenim izrađevinama izgrađenih od najrazličitih sirovina, a koje potiču iz rudnika u carskome vlasništvu iz najudaljenijih delova carstva:</s>\n<s>1) Sirmijum – dvorište muzičke škole, fragment skulpture, mermer nedefinisanoga porekla (Popović 2012, 117), 2) Sirmijum – lokalitet 35 (villa urbana), fragment skulpture od mermera nedefinisanoga porekla i fragment (Popović 2012, 117-118), 3) Sirmijum – lokalitet 85 (carska palata), 3 fragmenta skulpture, porfir 106</s>\n<s>11) Sirmijum – lokalitet 59 (prostor Foruma), 3 fragmenta zidne oplate, 12) Sirmijum – lokalitet 28 (trgovačko-zanatska četvrt Sirmija), nepoznati broj zidnih oplata i popločanja poda, ljubičasti porfir (Đurić et al. 2006, 119), 13) Sirmijum – lokalitet 31 (horreum uz carsku palatu), nepoznati broj zidnih oplata i popločanja poda, ljubičasti porfir (Đurić et al. 2006, 119), 14) Sirmijum – lokalitet 66 (hipodrom), nepoznati broj zidnih oplata i popločanja poda od ljubičastoga porfira i kapitel od Carrara mermera (Đurić et 15) Sirmijum – lokalitet 1a (carska palata), fragment stabla stuba, Breccia 16) Sirmijum – lokalitet 29 (Licinijeve terme), fragmenti zidnih oplata i popločanja poda, Giallo antico mermer, mermer iz Gummerna i mermer nedefinisanoga porekla (možda sa Tasosa) (Đurić et al. 2006, 121, 126), 17) Sirmijum – lokalitet 4 (villa urbana), 6 kapitela (1 od Carrara mermera, 2 od mermera iz Pohorja, 2 od mermera sa istočnoalpskoga prostora i 1 od mermera iz Gummerna) i fragmenti zidnih oplata od Carrara mermera (Đurić 107</s>\n<s>18) Sirmijum – nedefinisani lokalitet blizu carske palate, arhivolta, litotip 19) Glac (rezidencijalni kompleks), fragmenti popločanja tla, ljubičasti porfir, Verde antico i Giallo antico (podaci iz terenske dokumentacije), 20) Banoštor – kuća Aksentija Kisoša, fragment baze za statuu (Džamtovski 2023).</s>\n<s>Period od druge polovine IV do polovine V veka skoro i da nema kamenih spomenika.</s><s>To bi se dalo objasniti nemirima nastalim usred upada varvarskih populacija nakon bitke kod Hadrijanopolja i opštom dezintegracijom: 1) Šid – Beljnjača, 2 sarkofaga (1 od mermera sa istočnoalpskoga prostora i 1 od mermera iz kamenoloma Gummern) (Đurić et al. 2006, 124-125; Pop-Lazić 2) Sirmijum – nekropola Svetoga Irineja, stela, mermer nedefinisanoga porekla (Guyon, Ferjančić 2022, 125-126).</s><s>Slika 46: Mesta porekla sirovina koje su bile najkorišćenije za kamene spomenike u Sirmijumu i okolini (https://earth.google.com/web/).</s><s>108</s>\n<s>Slika 47: Mesta porekla sirovina iz udaljenih predela carstva koje su bile korišćene za spomenike u Sirmijumu i okolini (https://earth.google.com/web/).</s><s>9.4 Radionice</s>\n<s>Iako nijedna radionica nije direktno potvrđena na tlu Sirmijuma, nema sumnje da je nije bilo, uzevši u obzir brojnost kamenih spomenika, ali još važnije, prisustva poluzavršenih proizvoda.</s><s>Osnivanje klesarske radionice u Sirmijumu se vezuje za kraj I veka n. e., u momentima kada Sirmijum dobija status kolonije.</s><s>To se objašnjava činjenicom da Sirmijum postaje trgovački centar, kao i povećanjem broja Italika i romanizovane lokalne aristokratije.</s><s>U ovom prvom periodu sirmijumske klesarske radionice, oseti se jak uticaj radionica severne Italije i Norika.</s><s>Smatra se da klesarstvo još veći uspon doživljava tokom II veka i proizvodnja je okarakterisana kao serijska i osećaju se takođe stilski uticaji istoka.</s><s>Smatra se da proizvodnja III veka nije kvalitetna.</s><s>Sredinom II veka, proizvodnja stela opada zbog početka proizvodnje sarkofaga.</s><s>Važno je takođe napomenuti da radionica u Sirmijumu vrši uticaj na radionice Gornje Panonije i 109</s>\n<s>Kamen je kao građevinski materijal nije bio masovno korišćen u periodu pre dolaska Rimljana.</s><s>Naselja gradinskog tipa iz perioda latena su bila građena u tehnici nasutoga zemljanoga bedema sa drvenom palisadom i odbrambenim rovom.</s><s>Jedini izuzetak, koji čak nije na prostoru koji se istražuje, već je u njegovoj blizini jeste gradina u Slankamenu (Jovanović 1980, 375).</s><s>U Sirmijumu je kamen počeo da se koristi već tokom građenja prve fortifikacije Sirmijuma (druga polovina I veka n. e. – period Domicijanove vladavine), na primeru južnog bedema.</s><s>Naime, zid bedema, koji su istraživači imenovali kao Zid XVIII je bio građen od lomljenoga kamena i krečnoga maltera.</s><s>U ovom periodu nema zabeležene arhitekture, za čije se zidanje koristio kamen (Jeremić 2016, 133, 199).</s><s>Takva situacija je zabeležena i na lokalitetima van Sirmijuma (Црнобрња 2015, 82).</s>\n<s>Sredinom II veka, stari, zemljano-palisadni bedemi Sirmijuma su zamenjeni masivnim bedemima od kamena i tokom ovog perioda (II i III vek), čvrsta arhitektura od opeke, kamena i maltera zamenila prethodnu, od organskog i lako propadljivog materijala (Jeremić 2016, 139, 203).</s><s>Van Sirmijuma, rimski način zidanja uz upotrebu kamena i opeke će zameniti način gradnje od organskoga materijala.</s><s>Trebalo bi napomenuti da tokom III veka broj lokaliteta na ovim prostorima raste u odnosu na II vek i samim tim raste i upotreba kamena za gradnju (Црнобрња 2015, 87-93).</s><s>Treća faza gradske fortifikacije je iz perioda Tetrarhije, kraj III/početak IV do polovine IV veka, čija je karakteristika značajno uvećanje gradskoga areala za čak 20 ha.</s><s>Ovaj period karakterišu povećane građevinske aktivnosti od čvrstih materijala (Jeremić 2016, 144-145, 205-207).</s><s>Van Sirmijuma raste broj lokaliteta u odnosu na III vek (Црнобрња 2015, 98-104).</s><s>Uopšteno gledano, ni za jedan drugi period, osim ovoga, nisu rađene analize porekla kamena iz kojeg su konstrukcije izgrađene.</s><s>Naime, u radu B. Đurića i grupe autora, rađena je analiza blokova, od kojih je sačinjen tzv. tetrapilon u carskoj palati, tj. lokalitetu 110</s>\n<s>1a. Autori su ustanovili da je kamen korišćen za blokove krečnjak litotip 1 (Đurić Kraj IV – početak V veka jeste period dezintegracije Sirmijuma i njegove okoline.</s><s>U Sirmijumu, novi objekti se grade od recikliranog materijala, a umesto krečnoga maltera se koristi ilovača, što se vidi na primeru kuća sa lokaliteta 42 (Поповић 2003 Š1977Ć, 154-155; Поповић 2003 Š1982Ć, 243-247).</s><s>9.6 Zaključci</s>\n<s>Prema navedenim podacima, zaključuje se da se sa eksploatacijom kamena započelo već samim dolaskom Rimljana, kako pokazuju dva kapitela pronađena u sekundarnoj upotrebi na hipodromu.</s><s>Kamenolom korišćen za to jeste onaj sa prostora Podrinja, u Dardaganiju.</s><s>Ipak, intenzivnija upotreba kamena za spomenike i građenje (više u Sirmijumu nego u ruralnim sredinama) počinje u periodu kada Sirmijum stiče status kolonije, a to se objašnjava doseljavanjem Italika i usvajanjem novog načina gradnje od strane lokalnih populacija.</s><s>Nastavlja se eksploatacija krečnjaka iz Dardaganija, međutim, počinje se i uvoziti sirovina krečnjaka označena kao litotip 2, čije se poreklo nije tačno odredilo, već se smestilo u širi panonski prostor.</s><s>Krajem I/početkom II veka se uspostavlja trgovina sa rudnicima mermera u Gummernu, na istočnoalpskome prostoru.</s><s>Ovo je takođe period, kad se skulpture, pored Sirmijuma, počinju javljati i na periferiji (Ilok, Divoš, Gomolava).</s><s>Takođe se proizvode oltari i stele.</s><s>Od druge polovine II veka, preciznije, otvaranjem beneficijarne stanice u Sirmijumu, počinje uspon sirmijumske kamenorezačke industrije i serijske proizvodnje oltara.</s><s>Tokom ovog perioda počinje i proizvodnja sarkofaga.</s><s>Mesta dobavke sirovine ostaju ista.</s>\n<s>Period najvećeg korišćenja kamena za proizvodnju spomenika jeste kraj II i početak III veka.</s><s>Trebalo bi napomenuti da takođe tokom III veka raste i broj naselja, te bi se mogla pretpostaviti i povećana upotreba kamena za konstrukcije.</s><s>Tokom ovog perioda počinje i dobavljanje mermera iz Pohorja.</s><s>Period do kraja III veka je karakterističan po padu u proizvodnji proizvoda od kamena, što bi se dalo objasniti dvema činjenicama: krizom III veka i 111</s>\n<s>(Dautova-Ruševljan 1983, 17), zatvaranjem beneficijarne stanice.</s><s>Pored uobičajenih, do sad korišćenih sirovina za izradu spomenika, počelo se i sa korišćenjem vulkanoklastičnoga kamena iz okoline Srebrenice.</s>\n<s>Kraj III i prva polovina IV veka je period vrtoglavog uspona Sirmijuma i kamen se pre svega koristi za konstrukcije, kako u Sirmijumu, tako i van njega.</s><s>Ovo je period, kad se kamen najviše koristi za konstrukcije kako privatnih, tako i vojnih objekata.</s><s>Najmanje se koristio za oltare, stele i privatne skulpture.</s>\n<s>kamenja najudaljenijih delova carstva, iz kamenoloma koji su često bili carstvo vlasništvo, a sa ciljem dekoracije palata, rezidencija i javnih prostora.</s><s>Druga polovina IV veka je period, karakterističan po političkim preokretima i građanskim ratovima.</s><s>Stoga, graditeljske aktivnosti su bile manje i koncentrisane uglavnom na fortifikacije, te se automatski i manje kamenja koristilo za građenje spomenika javnih i privatnih objekata, a što se primeti po odsustvu spomenika i po izvorima Liber de caesaribus i Res gestae, u kojima se govori o obnavljanjima fortifikacija.</s><s>Interesantno je opaziti da i u ovome periodu postoji</s>\n<s>Situacija prve polovine V veka do pada pod Hune je nepoznanica.</s><s>A. Crnobrnja taj period čak nije ni obuhvatio u svome doktoratu o naseljima i fortifikacijama u rimskodobnoj jugoistočnoj Donjoj Panoniji, smatrajući da od bitke kod Hadrijanopolja počinje period depopulacije i jedan period koji je drugačiji po svome socioekonomskome ustrojstvu (Црнобрња 2015, 31-32).</s><s>Činjenica da se koristi ilovača umesto maltera i reciklirana opeka na prostoru bogatom glinom za izradu iste, da dolazi do napuštanja prostora od strane vojske i pretvaranja Sirmijuma u jedan utvrđeni centar, koji je jedini predstavnik rimske vlasti u široj okolini, pokazuje krah jednog sistema i takozvano životarenje.</s><s>U tom kontekstu, nema nikoga ko bi obrađivao kamen, nema nikoga ko bi ga transportovao i na kraju skoro da nema nikoga ko bi ga koristio.</s><s>Depopulacija i smanjivanje gradskoga areala dovodi do toga da je dovoljno da se kamen reciklira, jer ga ima previše u okolini, a niko ga ne koristi.</s><s>112</s>\n<s>U ovome delu rada daće se osvrt na dva pitanja povodom podnih mozaika i zidnog slikarstva u Sirmijumu i njegovoj okolini.</s><s>Prvo pitanje jeste, u kojim se socioekonomskim kontekstima mogu pronaći i kada, a drugo jeste da li je bilo radionica koje su se bavile proizvodnjom takvih umetničkih radova u Sirmijumu.</s><s>Fragmenti mozaika i zidnog slikarstva su prilično česti nalazi na iskopavanjima rimskodobnih lokaliteta u Sirmijumu, ali kako će biti prikazano, nisu strani ni okolini.</s><s>Unutar ovoga poglavlja, mozaici i zidno slikarstvo će biti obrađeni zasebno, unutar sopstvenih podpoglavlja.</s><s>10.1 Mozaici</s>\n<s>Mozaici se na tlu Italije pojavljuju u III veku p. n. e. (Dunbabin 1999, 38).</s><s>U većini slučajeva, nalaženi su u kontekstima privatnih kuća, kupatila i velikih javnih zgrada (Dunbabin 1999, 304).</s><s>Naručivali su ih ljudi na vlasti i u državnoj administraciji, ali su u nekim slučajevima to mogli biti i oslobođenici ili robovi.</s><s>Česti su u kontekstima termi, a kasnije u crkvama.</s><s>U kontekstima privatnih kuća, mozaici su tokom cele antike bili opšte mesto u unutrašnjem dekoru u Antiohiji i na tlu severne Afrike (Ling 1998, 115-116; Dunbabin 1999, 317-318).</s><s>Sa obzirom da su, kako će to biti prikazano u ovome radu, nalaženi u zgradama, koje se po svojoj monumentalnosti razlikuju od onih u svojoj okolini, slobodno se može reći da su mozaici u Sirmijumu i okolini pokazatelj prestiža onih koji su ih naručili.</s>\n<s>Na teritoriji koja se obrađuje u ovom radu, mozaici ili kockice za mozaik, pronađeni su na lokalitetima u Sirmijumu: 1) Lokalitet 1a (Carska palata).</s><s>Na lokalitetu 1a, pronađeno je 19 mozaika iz više različitih perioda.</s><s>Najraniji mozaici su se počeli javljati sa kraja III i početkom IV veka.</s><s>Njih je pronađeno ukupno osam (Савинова 2006, 2539).</s><s>U prvu polovinu IV veka, datuje se tri mozaika (Лучић 2015, 100102).</s><s>Period sredine i kraja IV veka, broji šest mozaika (Брукнер 19821983, 21-22; Савинова 2006, 31; Лучић 2015, 98-102).</s><s>Dva su mozaika nepoznatog datovanja (Савинова 2006, 36, 38), 113</s>\n<s>3) Lokalitet 37 (Carska palata).</s><s>Ukupno su pronađena dva mozaika, jedan nepoznatog datovanja, a drugi u drugu polovinu IV veka (Milošević, A. 1969, 196; Савинова 2006, 39-40; Pop-Lazić, Popović 2020, 267), 4) Lokalitet 85 (Carska palata, prva polovina IV veka).</s><s>Pronađena su ukupno dva mozaika (Савинова 2006, 40-42; Pop-Lazić, Popović 2020, 255), 5) Lokalitet 4 (villa urbana).</s><s>Na lokalitetu 4, ukupno je pronađeno 12 mozaika.</s><s>U poslednju trećinu IV veka, datuje se ukupno osam mozaika.</s><s>Jedan od tih mozaika je načinjen u tehnici opus sectile (Савинова 2006, 45-53).</s><s>Jedan mozaik je datovan u period između 337. i 361. godine, dok je drugi datovan u doba između 367. i 378. godine (Parović-Pešikan 1980, 179; Савинова 2006, 47, 49).</s><s>Nepoznatog datovanja su dva mozaika 6) Lokalitet 35 (villa urbana, druga polovina IV veka).</s><s>Pronađena su dva mozaika (Савинова 2006, 53),</s>\n<s>4) Klenovac – Ilinci (luksuznija ruralna naseobina, III/IV vek) (Đorđević 2007, 30; Сремац 2008, 323; Црнобрња 2020, 173-174), 5) Mitrovačke livade 3 – Sremska Mitrovica (ruralna naseobina, villa rustica, kraj III/IV vek) (Брукнер, Даутова Рушевљан 2015, 55; Црнобрња 2020, 6) Mitrovačke livade 5 – Sremska Mitrovica (ruralna naseobina, villa rustica, III/IV vek).</s><s>Pronađena su dva mozaika (Brukner 1990, 161-162; Брукнер 1995a, 141; Ропкић Ђорђевић 2016, 154-156; Црнобрња 2020, 182).</s><s>Iz priloženog, očito je da se mnogostruko više mozaika pronašlo u samome Sirmijumu, nego u njegovoj okolini.</s><s>Naime, u samome Sirmijumu, pronađena su čak 53 podna mozaika (16 lokaliteta) i fragmenti jednog zidnog (jedan lokalitet), dok je u okolini pronađeno svega sedam mozaika na šest lokaliteta.</s><s>Najviše mozaika je pronađeno u kontekstu carske palate (22), nešto manje u kontekstu villa urbana-e (18), znatno manje u kućama koje nisu definisane kao 115</s>\n<s>Црнобрња 2020, 169), koji sadrži mozaički pod, ne može definisati bliži kontekst.</s><s>U kontekstu villa rustica-e, pronađena su četiri mozaika, u kontekstu luksuznije ruralne naseobine, grobnom kontekstu jedan i u villa suburbana-i/carskoj palati? takođe po jedan mozaik.</s>\n<s>Mozaička dekoracija se najranije javila u stambenom kontekstu u Sirmijumu, u drugoj polovini II veka (dva mozaika).</s><s>Period čitavog IV veka je bogat mozaičkom dekoracijom.</s><s>Samo je jedan mozaik okvirno datovan u III/IV vek, u kontekstu villa urbana-e.</s><s>Mozaika koji su okvirno datovani u IV vek, ukupno je šest (po jedan u kontekstu carske palate, crkve, grobnice i villa urbana-e, a dva u kontekstu termi).</s><s>U prvu polovinu IV veka, datovano je pet mozaika i svi su iz carske palate.</s><s>Nešto preciznije, u period kraja III/početka IV veka, datuje se 18 mozaika (osam, možda devet iz konteksta carske palate, dva iz konteksta termi, dva iz konteksta stambenih objekata, četiri iz konteksta villa rustica-e i jedan se vezuje za luksuzniju ruralnu naseobinu).</s><s>Okvirno datovanih u drugu polovinu IV veka, postoji devet mozaika i sedam su iz konteksta carske palate, a dva iz konteksta villa urbana-e.</s><s>Postoji osam mozaika koji su preciznije datovani u poslednju trećinu IV veka.</s><s>Svi potiču iz konteksta villa urbana-e.</s><s>Dva mozaika iz konteksta villa urbana-e su datovana u period od 337. do 361. godine, dok je jedan iz istog konteksta datovan u period između 367. i 378. godine.</s><s>Nepoznatih datuma je šest mozaika (tri iz konteksta villa urbana-e i po jedan iz carske palate, stambenog objekta i objekta nepoznate funkcije).</s><s>Može se zaključiti da su mozaici stvarani kroz čitav IV vek, vek u kojem je Sirmijum doživeo svoj najveći procvat.</s><s>Drugačija je situacija van Sirmijuma, gde su pronalaženi samo u kontekstima sa prelaska iz III u IV vek.</s><s>To bi značilo da su vlasnici tih vila rustika izgubili potrebu za mozaicima ili nisu imali sredstava da ih naručuju u periodu od sredine do kraja IV veka.</s><s>Sa obzirom na to da su nalaženi u luksuznim kontekstima (carska palata, villa urbana i rustica, terme, crkva, kripta sa sarkofagom), moglo bi se zaključiti da ih je iz radionica naručivao isključivo bogatiji stalež, što korespondira sa situacijom i u ostatku rimske države.</s>\n<s>Pre diskusije o pitanju radionice za izradu mozaika u Sirmijumu, trebalo bi napomenuti da se u literaturi, koja je navedena u nastavku teksta, izraz 116</s>\n<s>Црнобрња 2020, 169), radionica koristi kao sinonim za školu ili stil.</s><s>Prema tome, u nastavku teksta, termin stil će biti korišćen za umetnički izraz, vezan za određeno geografsko područje.</s><s>Reč radionica će se odnositi na atelje u kome nastaju pripreme za nastanak mozaika.</s>\n<s>Radionica za izradu mozaika nije arheološki neposredno potvrđena u Sirmijumu.</s><s>Nijedan autor se u dosadašnjoj literaturi nije bavio pitanjem postojanja radionice u samome Sirmijumu.</s><s>Govorilo se isključivo o stilu (МаноЗиси 1959, 84-101; Mano-Zisi 1964, 500-502; Савинова 2006).</s><s>Đorđe Mano-Zisi je u svome radu iz 1959. godine, samo pomenuo stil u panonskom basenu, gde je naveo sličnost kompozicija mozaika u Sirmijumu, Varaždinskim Toplicama, Basijani sa mozaicima iz Medijane i Ulpijane.</s><s>Takođe je pomenuo da stil u Sirmijumu i Medijani ima klasicistički manir stvaralaštva (Мано-Зиси 1959, 96).</s><s>Ipak, Đ. Mano-Zisi u svojoj enciklopedijskoj jedinici iz 1964. godine dopunjuje ovo mišljenje i iznosi stav da se od kraja III i kroz ceo IV vek može govoriti o panonsko-dardanskom stilu (Mano-Zisi 1964, 502).</s><s>P. Milošević u svome delu iz 2001. godine samo pominje da stilske razlike sirmijumskih mozaika ne ukazuju na više radionica, već da predstavljaju uticaje sa različitih strana (Милошевић 2001, 140).</s><s>Iz toga, može se posredno zaključiti da P. Milošević smatra da u Sirmijumu postoji radionica za izradu mozaika.</s><s>Studija o mozaicima iz Sirmijuma i njegove okoline je napisana kao neobjavljena magistarska teza Veselinke Savinove 2006. godine.</s><s>V. Savinova se prema pitanju stila poziva na Akoša Kiša, gde smatra da mozaici u Panoniji ne stvaraju poseban stil, već stil nastaje i menja se u zavisnosti od umetničkih uticaja (Kiss 1973, 67-68; Савинова 2006, 98).</s><s>U istome poglavlju, V. Savinova smatra da se samo uslovno može govoriti o postojanju »panonskog geometrijskog stila« i poziva se na Mano-Zisijevu enciklopedijsku jedinicu iz 1964. godine, od čije se pretpostavke o »panonsko-dardanskom« stilu, putem reči ’’uslovno’’ delimično ograđuje (Савинова 2006, 101-103).</s><s>U zaključnom poglavlju, Savinova smatra da postoji ’’panonska mozaička radionica ili škola i geometrijski stil’’ i da traje od kraja III kroz ceo IV vek (Савинова 2006, 112-113).</s><s>Majkl Verner u svome delu iz 2009. godine smatra da je mozaike iz palate Sirmijuma teško ubaciti u konkretan umetnički kontekst i da je moguće jedino 117</s>\n<s>Црнобрња 2020, 169), reći da su podni mozaici palate uvežena, ne-lokalna tradicija.</s><s>M. Verner, međutim, ne citira nijedno delo koje se bavi ovom problematikom (Werner 2009, Broj mozaika, pojavljivanje istih u neposrednoj blizini Sirmijuma, trajanje kroz čitav IV vek, važnost samoga mesta i njegov položaj na glavnom putu koji vodi od Italije prema balkanskim provincijama, kao i činjenica da je Sirmijum eksploatisao kamen sa prostora današnje Bosne i Hercegovine i Panonije, navode na mogućnost iznošenja pretpostavke, ali ne bez rezerve (jer ne postoji arheološki direktno potvrđena radionica za izradu mozaika) da je u samome Sirmijumu postojala radionica (ili radionice) za izradu mozaika.</s><s>Kao što je analiza socioekonomskih konteksta pokazala unutar kojih su podni mozaici nalaženi, može se reći da su tu radionicu (ili radionice) unajmljivali isključivo najbogatiji stanovnici Sirmijuma i njegove okoline.</s><s>Možda je bilo prekida u radu same radionice, tokom sredine IV veka tj. do obnove palate u periodu Valentinijana I. To se može objasniti dvema činjenicama.</s><s>Prva je da su svi mozaici, koji nisu napravljeni na kraju III/početkom IV veka, jesu načinjeni u drugoj polovini IV veka.</s><s>Druga činjenica jeste da su mozaici do Valentinijanove obnove palate obnavljani ili belim kockicama, koje nisu pratile kompoziciju mozaika ili su jednostavno, rupe u mozaicima popunjavane belim malterom (Jeremić 2016, 22810.2 Zidno slikarstvo</s>\n<s>Rimljani su svoj prostor počeli oslikavati u periodu III ili II v. p. n. e. (Ling 1991, 9-10).</s><s>U Panoniji, osklikavanje zidova je počelo na kraju I i početkom II veka (Thomas 1964, 308).</s><s>Oslikavani objekti iz Pompeje i Herkulanuma svedoče da se zidno slikarstvo može naći u kućama raznih veličina, što ukazuje na jedan opšti trend, nezavisan od socijalnog statusa vlasnika (Ling 1991, 1-2).</s><s>Kako će biti prikazano, situacija u Sirmijumu i okolini je nešto drugačija.</s><s>U teritoriji obuhvaćenoj ovim radom, freske i njihovi fragmenti su nalaženi na sledećim lokalitetima u Sirmijumu:</s>\n<s>Lokalitet Sektor II, sonda 40 (objekat nepoznate namene, II-III vek) (Милошевић 2001, 136-137; Popović 2008, 41-42), Lokalitet Sektor II, sonda 47 (objekat nepoznate namene, datovanje nepoznato, sa obzirom da je figuralno slikarstvo u pitanju, moglo bi se pretpostaviti a propo sličnosti sa ostalim nalazima da i ove freske potiču okvirno iz II veka) (Милошевић 2001, 136), Lokalitet u ulici Mike Antića (grobnica, sredina ili druga polovina IV Lokalitet Palanka (6 grobnica, od poznog III do poznog IV veka) (Vujović 119</s>\n<s>4) Barmač – Šid (ruralna naseobina, I-IV vek (autor nije specifikovao datovanje, već je samo naveo ’duži kontinuitet trajanja’) (Сремац 2008, 325; Црнобрња 2020, 169-170),</s>\n<s>9) Zagat – Čalma (grobnica, sredina IV veka) (Milošević 1973, 93; Djurić Ševar – Prnjavor (terme, III/IV vek) (Црнобрња 2015, 396-397).</s><s>U ovome delu rada, neće se diskutovati o pitanju stila, niti o ikonografiji (osim o jednom detalju iz grobnice u Beškoj).</s><s>Isključivo će se polemisati o pitanju slikarske radionice u Sirmijumu, socioekonomskim kontekstima unutar kojih su 120</s>\n<s>Pop-Lazić, Popović 2020, 255), freske nalažene i o njihovoj distribuciji.</s><s>Iz priloženog, može se uočiti da su freske pronađene na 18 lokaliteta u samome Sirmijumu, a 10 van njega.</s><s>Unutar samoga grada, fragmenti zidnog slikarstva su nalaženi u objektima raznolikih namena, koji su i privatnog i javnog karaktera.</s><s>Najviše fragmenata zidnog slikarstva je pronađeno u kontekstu carske palate (tri lokaliteta), ali je isto toliko nalaženo i u kontekstu villa urbana (tri lokaliteta).</s><s>Registrovano je čak deset oslikanih grobnica.</s><s>Zidno slikarstvo je takođe nađeno u kontekstima termi, žitnice, trgovatsko-zanatske četvrti i crkve (po jedan lokalitet za svaki kontekst, osim za terme, gde su dva lokaliteta).</s><s>Na tri lokaliteta, gde su pronađeni objekti nepoznate namene su takođe pronađeni ostaci zidnoga slikarstva.</s><s>Što se datovanja tiče, primetan je kontinuitet od kraja I veka do V veka.</s><s>U kontekstu kraja I/početka II veka, ostaci zidnog slikarstva su registrovani na jednom lokalitetu.</s><s>Ostaci zidnog slikarstva iz sredine/kraja II veka i III veka su registrovani na 6 lokaliteta.</s><s>Zidno slikarstvo sa kraja III i IV veka se nalazi na osam lokaliteta.</s><s>U kontekstima kraja IV i prve polovine V veka zidno slikarstvo je registrovano na dva lokaliteta.</s><s>Zidno slikarstvo nepoznatog datovanja je prisutno na dva lokaliteta.</s><s>Van Sirmijuma, tragovi zidnog slikarstva su pronađeni na 4 lokaliteta, okarakterisana kao villa rustica.</s><s>Na tri lokaliteta su pronađene u kontekstu grobnice.</s><s>Takođe, ostaci zidnog slikarstva su pronađeni na jednom lokalitetu okarakterisanom kao ruralna naseobina i na jednom koji je ili villa suburbana ili carska palata.</s>\n<s>Svi lokaliteti, osim jednoga, koje je nepoznatog datovanja, pripadaju vremenskom kontekstu kraja III i IV veka.</s><s>Izvodi se zaključak da se i zidno slikarstvo, poput mozaika, javlja unutar objekata, luksuznijeg statusa, koje su državni zvaničnici i bogatija privatna lica mogli sebi priuštiti.</s><s>Nekoliko argumenata postoji, koji bi išli u prilog tome da se oslikane grobnice koriste od strane bogatijih građana.</s><s>Prvo, nalažene su na nekropolama, na kojim nije bilo puno grobnica ili je bilo neoslikanih, te su unutar konteksta nekropole bila zdanja koja su se isticala po svojoj veličini i/ili unutrašnjem dekoru, u odnosnu na druge grobne celine (Milošević 1973, 85-96; Manojlović-Nikolić 1985, 9-72; Милошевић 2001, 168-169; Pop-Lazić 2008, 163121</s>\n<s>170; Popović 2011, 235).</s><s>Drugo, nalazi unutar njih ukazuju na prestiž (npr. sarkofag, krstasta fibula) (Pop-Lazić 2008, 165; Marijanski-Manojlović 1987, 32).</s><s>Ikonografski gledano, pokazatelj prestiža vlasnika grobnice jeste i predstava roba, koji nosi cilindričnu kapu, a koja je odevni predmet, rezervisan za one sa prestižnim statusom (Djurić 1985a, 7; Dunbabin 2003, 446-449; Džamtovski Pitanje radionica će u okviru ovog segmenta biti sagledano isključivo kroz ekonomsku prizmu, jer pitanje stila izlazi iz okvira ovoga rada.</s><s>I. Popović smatra da je u Sirmijumu aktivna slikarska radionica već sa kraja I veka.</s><s>Pojavu radionice objašnjava kao rezultat rasta Sirmijuma na strateškom planu u kontekstu rimskog carstva.</s><s>Naime, Sirmijum je tokom cara Domicijana postao kolonija i bio je baza u njegovim ratovima na panonskim granicama.</s><s>Takođe smatra da je i u periodu pred najezdu Huna postojala slikarska radionica u Sirmijumu (Popović 2008, 83-87).</s><s>U važnome radu I. Popović, analizirani su isključivo fragmenti zidnog slikarstva sa figuralnim predstavama.</s><s>Zidno slikarstvo III i IV veka, izuzetno brojno u Sirmijumu i okolini, koje odlikuje stil sa geometrijskim i vegetabilnim motivima, je iz njene analize izostavljeno i trenutno ne postoji nijedna studija koja ga je sistematično obradila.</s>\n<s>Ipak, postoje radovi o oslikanim grobnicama u Sirmijumu i okolini, koji za period III i IV veka pominju radionice.</s><s>Prvi rad jeste članak Srđana Đurića u kojem analizira slikarstvo grobnice u Beškoj.</s><s>S. Đurić smatra da antiklasični stil oslikanih figura treba posmatrati kroz tendencije u carskoj umetnosti toga doba i da je taj stil uticaj obližnjeg Sirmijuma, koji je nazvao kao art center (Djurić 1985a, 17-18).</s><s>Drugi rad je takođe od S. Đurića i u pitanju je njegova doktorska disertacija o slikarstvu grobnica u Iliriku.</s><s>Po pitanju sirmijmskih radionica, Đurić pominje sirmijumsko slikarstvo u poglavlju o radionicama (Djurić 1985b, 262-263).</s><s>Treći rad je rad I. Popović iz 2011. godine u kojem se bavi slikarstvom grobnica u Sirmijumu i njegovoj okolini.</s><s>Autorka smatra da je postojala radionica u periodu druge polovine IV veka (Popović 2011, 245-246).</s><s>Iz priloženog, velik broj objekata sa fragmentima zidnog slikarstva potvrđuje gorenavedene tvrdnje da je u Sirmijumu postojala radionica.</s><s>122</s>\n<s>Datovanja, koja su prikazana u prethodnim redovima, ukazuju na kontinuitet slikarske delatnosti u Sirmijumu od sticanja statusa kolonije do njegovog osvajanja od strane Huna, krajem prve polovine V veka.</s><s>Konteksti unutar kojih je slikarstvo pronađeno, govore da je to bila delatnost koju su plaćala lica u državnoj administraciji, ali i bogatija privatna lica.</s><s>Takođe, to je bila delatnost, koja je iz grada »izvožena« prema periferiji.</s><s>123</s>\n<s>Robovi su takođe imali značajnoga udela u ekonomiji rimskih gradova i ruralnih naselja.</s><s>U kontekstu robova i oslobođenika u Sirmijumu, uopšteno se na njih osvrće M. Mirković u svojoj knjizi iz 2017. godine (Mirković 2017, 54, 60, 102-103, 131-133, 141, 155-156, 244).</s><s>Nažalost, istorijski izvori, kao i epigrafski izvori su malobrojni a propo ove teme, te je i izvlačenje nekih većih zaključaka, za sada nemoguće.</s>\n<s>Sa obzirom na to da u srpskoj literaturi do sada nije postojala sinteza o robovima u provincijama na tlu Srbije, od izuzetnog je značaja neobjavljena master teza Ivane Protić na Odeljenju za arheologiju na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Beogradu, koja se bavi upravo ovim pitanjem (Protić 2023).</s><s>Nažalost, ne može se ista stvar reći za oslobođenike.</s><s>Srećom, knjiga M. Mirković iz 2017. godine u sebi sadrži spisak svih epigrafskih spomenika Sirmijuma i okoline, te se iz tih spomenika može sagledati izuzetno zamagljena slika o oslobođenicima u Sirmijumu i okolini.</s>\n<s>Prvo, biće pobrojani istorijski izvori u hronološkome redu, u kojima se iznose informacije o robovima i oslobođenicima.</s><s>Potom, biće pobrojani epigrafski izvori na kojima su posvedočene ove dve klase ljudi.</s><s>11.1 Primarni istorijski izvori</s>\n<s>1) Anonim, Predstava čitavoga sveta i naroda (Expositio totius mundi et Pominje se da je Panonija zemlja bogata mnogim stvarima, pa i robovima.</s>\n<s>2) Prisk, Fragmenti (Prisci Fragmenta) sredina V veka n. e (Prisc.</s><s>10.8, Pominju se zlatne posude koje je episkop Sirmijuma dao izvesnome Konstanciju da bi isplatio slobodu zarobljenih građana u slučaju pada Sirmijuma.</s><s>Takođe, pominje se izvesni Onegisije, zarobljeni graditelj u Sirmijumu, koji je Atili u njegovome kampu izgradio kupatilo od panonskoga kamena.</s>\n<s>1. Nadgrobni spomenik iz Kaluđerskih Vodenica, nepoznatog datovanja (Mirković 2017, 218, št.</s><s>244 sa literaturom).</s><s>Š- - - Ć đ ŠbĆus obitis ŠetĆ đ Gresae DasmŠeniĆ đ vivae patronŠisĆ bene merentibŠusĆ đ Masti liberta đ posuit.</s>\n<s>M. Mirković smatra da je na veteranskoj zemlji najverovatnije radila radna snaga u vidu robova.</s><s>Takođe smatra da je robovlasnički sistem donešen na prostor Panonije od strane Rimljana i da ga je prihvatila lokalna, romanizovana populacija.</s><s>Ipak, M. Mirković ostavlja otvorenu mogućnost da je lokalna populacija</s>\n<s>verziju robovlasništva, jer je na spomeniku iz Kaluđerskih Vodenica, vlasnica bila žena ilirskoga imena (Mirković 2017, 54).</s><s>Čini se da je činjenica o ilirskom poreklu vlasnice nedovoljna da se pretpostavi da su predrimske populacije prostora, koji 125</s>\n<s>verziju u rimskome času obuhvata Sirmijum sa svojim agerom, poznavale robovlasnički sistem.</s><s>Kako je pokazano u članku od Vladimira Mihajlovića, još uvek je teško ustanoviti da li su predrimske populacije, koje su naseljavale istraživani prostor bile robovlasničke (Mihajlović 2022, 950, 954, 958).</s><s>Složiću se ovde sa M. Mirković samo delimično, a to je da je ovaj spomenik fizički dokaz postojanja robovlasničkoga sistema u ruralnoj sredini, kao i time da su robovsku radnu snagu koristile i lokalne populacije nerimskoga porekla (Mirković 2017, 54).</s><s>Takođe, ne može se mnogo toga reći o putevima kojima su robovi dolazili u Sirmijum, zbog fragmentarnosti i nepostojanja spomenika.</s><s>Jedino spomenik iz Kaluđerskih Vodenica sadrži nekakvu informaciju o ovom pitanju.</s><s>Naime, ime oslobođenice, Mastis, je tračkoga porekla (Mirković 2017, 54, 60).</s><s>To je jedina stvar koja je poznata.</s><s>Da li je ona kupljena u nekome drugome mestu ili je možda dovedena u Sirmijum i kupljena tu, za sada ostaje nepoznanica.</s><s>Preostala dva poznata spomenika sa početka IV veka su u kontekstu teme ovoga rada važni samo zbog toga što svedoče postojanje robovlasništva na početku toga perioda, kao i toga da su ti oslobođenici imali visok društveni položaj (eminentissimus na oltaru iz Sremske Mitrovice), ali i vir egregius sa mermerne ploče sa Kalvarije u Sremskoj Mitrovici) (Mirković 2017, 144, 155-156 sa literaturom).</s>\n<s>Jedini spomenik sa natpisom roba jeste spomenik izvesnoga Marturius-a, koji je bio peharnik Konstancija II.</s><s>Značajan je, jer svedoči o ropstvu u samome gradu sredinom IV veka i takođe, u kombinaciji sa spomenikom izvesne Mastis, da su i robovi imali raznovrsna zaduženja – od peharnika cara, do radnice u ruralnoj sredini.</s>\n<s>Ne postoje spomenici niti izvori koji bi pokazali kada je robovlasništvo počelo biti praktikovano u Sirmijumu.</s><s>Najverovatnije čim su Rimljani došli.</s><s>Međutim, ne može se dati šira i detaljna slika odakle su dolazili robovi, šta su sve radili, ko ih je koristio i kako su živeli.</s><s>Najpoznije svedočanstvo robovlasništva u Sirmijumu jeste treća četvrtina IV veka, izvor Expositio totius mundi et gentium u kojem se pominje Panonija kao zemlja bogata robovima.</s><s>Prema mišljenju autora Kajla Harpera, iznetom u njegovom kapitalnom delu o poznontičkome ropstvu iz 2011. godine, rimsko društvo je bilo potpuno 126</s>\n<s>verziju robovlasničko do početka V veka, kada je struktura robovlasništva počela da doživljava svoju dezintegraciju.</s><s>Događaji u V veku su doveli rimsku ekonomiju do pada na zapadu.</s><s>Do polakog prestanka ropstva došlo zbog manjka bogatstva, pojednostavljenja društvene kompleksnosti, pada urbanizma, kao i recesije u trgovini i oblicima poljoprivrede zasnovane na velikim imanjima (Harper 2011, 500).</s><s>To se uklapa u trenutnu ekonomsku sliku o ovome prostoru, kako je pokazano trenutnim stanjem istraženosti.</s><s>Naime, ekonomija je na tlu Panonije počela znatno posustajati od početka V veka, a demografija opadati, usled političkih nestabilnosti i čestih upada spoljnih neprijatelja (Gračanin, Kartalija Prisk je autor izvora u kojem se govori o strašnoj sudbini Sirmijuma, načinjenoj od strane Huna.</s><s>Naime, grad je sredinom V veka doživeo pljačkanje, razranje i osvajanje.</s><s>Kao i u mnogim drugim gradovima Ilirika, i u Sirmijumu su, pored vrednih predmeta, oteti i ljudi.</s><s>Oni su odvedeni u ropstvo zarad otkupa, postavši na taj način i sami roba.</s><s>Interesatno, izvesni Onegisije, nije odveden u ropstvo zarad otkupa, već kao neko potreban Hunima za njihove graditeljske potrebe (Mirković 2017, 102-103, 131-133).</s><s>127</s>\n<s>Prema navedenim zaključcima iz obrađenih poglavlja, proizvodnja i promet u Sirmijumu i njegovoj okolini se može podeliti na sledeće periode: 1) Period pre sticanja statusa kolonije (I vek n. e.), 2) Period nakon sticanja statusa kolonije (kraj I veka n. e. – kraj III veka), 3) Period tetrarhije i post-tetrarhije (kraj III veka – kraj IV veka), 4) Period do pada pod Hune (kraj IV veka – prva polovina V veka).</s><s>12.1 Period pre sticanja statusa kolonije (I vek n. e.) Ovaj period započinje dolaskom i zaposedanjem rimske vojske.</s><s>To je vreme početaka rimske vojne i administrativne vlasti i izgradnje utvrđenja, komunikacija i naselja, na šumovitoj i močvarnoj teritoriji.</s><s>Proizvodnja se nije mnogo menjala u odnosu na period pre dolaska Rimljana – rimska vlast se oslanja na peregrine zajednice uz začetke robovlasničkih odnosa.</s><s>Najdominatnija privredna grana jeste poljoprivreda (što će biti slučaj do pada Sirmijuma pod Hune).</s><s>Još uvek se koriste organski materijali za gradnju i najdominatnija zanatska delatnost, kako u Sirmijumu, tako i u ruralnim naseljima, jeste lončarstvo.</s>\n<s>12.2 Period nakon sticanja statusa kolonije (kraj I veka n. e. – kraj III Prva dramatična promena, koja označava početak drugog perioda privrede Sirmijuma i njegove okoline, jeste sticanje statusa kolonije u periodu vladavine cara Domicijana.</s><s>Tada, dolazi do naseljavanja veterana na teritoriju kolonije, prvih krčenja šuma i stvaranja oranica, uvećavanja parcela, pojave novih proizvodnih delatnosti (ciglarstvo, obrada kamena, obrada kostiju, staklarstvo, likovna produkcija – mozaici i zidno slikarstvo), kao i do uvećanja metalurške i keramičke produkcije.</s><s>Upravo se tokom ovoga perioda Sirmijum izdvaja kao lokalni proizvodni i redistributivni centar.</s><s>Krajem ovog perioda dolazi do značajnih promena u izgledu kulturnog 128</s>\n<s>12 Zaključci pejzaža Sirmijuma i okoline mu i promene u poljoprivrednoj proizvodnji.</s><s>Naime, u vreme vladavine cara Proba dolazi do isušivanja močvara, samim tim kultivacije veće površine zemlje i začetka uzgajanja vinove loze (pretpostavlja se na obroncima Fruške Gore i na obodima lesnog platoa južno od Fruške Gore).</s><s>Interesatno je primetiti da tokom vladavine Septimija Severa dolazi povećanog davanja rimskog građanskog prava peregrinim populacijama i 212. godine, dolazi do proglašavanja edikta Constitutio Antoniniana.</s><s>Tim zakonom svi slobodni stanovnici carstva, dobijaju status rimskih građana, unutar kojeg je i ius commercii.</s><s>Za sada se na materijalu ne primećuje preterana promena u dinamikama proizvodnje, koje bi mogle nastupiti kao posledice tog zakona.</s><s>Jedino što se primećuje (posredno, pre svega putem porasta broja lokaliteta), jeste da usled efekata tih zakonskih regulativa, ne dolazi do promene organizacije privrednih aktivnosti, ali dolazi do njihovog intenziviranja.</s><s>Kriza III veka, koja je potresla čitav rimski svet, takođe se teško može uhvatiti na primerima sa teritorije Sirmijuma.</s><s>Ona se samo nazire posredno u smanjenoj produkciji predmeta od kamena i srebra, ali slaba istraženost lokaliteta iz ovoga perioda za sada ne dopušta donošenje nekih većih zaključaka.</s><s>12.3 Period tetrarhije i post-tetrarhije (kraj III – kraj IV veka) Ovaj period je istraživačkoj javnosti najbolje poznat, kako zbog monumentalnih spomenika iz ovoga doba u Sirmijumu, ali i njegovoj okolini, tako i zbog zainteresovanosti istraživača za isti.</s><s>Ovaj period je kulminacija privrednog razvoja antičkog Sirmijuma i njegove okoline.</s><s>Krajem III i početkom IV veka, sa poreskim i administrativnim reformama predvođenim od strane cara Dioklecijana i njegovih sledbenika i naslednika, dolazi do centralizacije proizvodnje, koja se odražava u organizaciji industrijske proizvodnje (fabrike za naoružanje, predmete od kože i vune).</s><s>Ista ta centralizacija proizvodnje se javlja u pojavljivanju velikih zemljišnih poseda, kao i poseda u carskome domenu.</s><s>Poreska reforma dovodi do efikasnije poljoprivredne proizvodnje, koja je bila masivna, ali interesantno, namenjena pre svega lokalnoj potrošnji (omasovljenje prisustva vojske u fortifikacijama na Dunavu) i civilima.</s><s>Zapravo, dobar deo proizvodnje ovoga perioda, jeste i 129</s>\n<s>Kako je već napomenuto, ovo je period dostizanja najvećeg obima proizvodnih delatnosti, pre svega u ciglarstvu, kamenorezačkoj i graditeljskoj delatnosti i umetničkoj produkciji, što je jasno prepoznato kroz širenje samoga Sirmijuma u IV veku, kao i u porastu broja naselja van gradskoj jezgra, građenih u duhu antičke arhitekture.</s>\n<s>Ovakva tendencija u razvoju privrednih delatnosti prema arheološkom materijalu se može pratiti do kraja treće četvrtine IV veka.</s><s>12.4 Period do pada pod Hune (kraj IV veka – prva polovina V veka) Kako je primećeno, ova privredna faza Sirmijuma i njegove okoline, nije nastala nakon jednoga trenutka, već posle jednoga kraćega perioda od č20 godina.</s><s>Ovaj period dezintegracije počinje nakon bitke kod Hadrijanopolja, a finalizira se napuštanjem limesa od strane vojske krajem IV ili početkom V veka.</s><s>Ovaj period (koji ne predstavlja kraj antike – što se dešava 582. godine, kada Sirmijum pada pod Avare) je vreme opadanja obima proizvodnih delatnosti, češćih razaranja, depopulacije ovih prostora, zarastanja ovog prostora u šumske formacije.</s>\n<s>Stanje nedovoljne istraženosti i odsustva publikovanja građe ipak ne dopušta stvaranje detaljnijih zaključaka o proizvodnoj delatnosti ovoga perioda npr. uopšte nije poznata situacija sa keramičkom i staklarskom proizvodnjom ovoga perioda.</s>\n<s>Ipak, neki zaključci se mogu doneti.</s><s>U ovom radu prikazana arheološka građa i dan-danas ne osporava tezu V. Popovića o fenomenu dezintegracije i ruralizacije grada Sirmijuma.</s>\n<s>Pokušaj da se takva teza koriguje, je donešen od strane I. Popović i M. Vasića u knjizi o bazilici Svetoga Irineja u Sirmijumu.</s><s>Naime, autori su naveli da u Sirmijumu, krajem IV i početkom V veka nije došlo do propadanja urbane celine.</s><s>Kao argument za takav stav, navode da su Hrišćani imali sredstava da u tom periodu podižu brojne kultne objekte, bogate grobnice i mermerne spomenike (Popović, Vasić 2022, 222).</s>\n<s>Prvi argument je činjenica da ti »brojni« mermerni spomenici skoro uopšte nisu datovani.</s><s>U period kraja IV – početka V veka su datovana samo dva spomenika sa natpisom.</s><s>Sledeći argument jeste činjenica da dolazi do napuštanja ruralnih naselja i do nestanka fabrika.</s><s>Treći argument jeste činjenica da dolazi do prestanka korišćenja maltera (umesto kog se koristi ilovača) i do recikliranja opeka (što ukazuje da nema potrebe za tom delatnošću, jer ima puno napuštenih objekata).</s><s>Kao poslednji argument, trebalo bi navesti činjenicu da hipodrom, koji predstavlja vrhunac arhitektonskog i funkcionalnog prestiža jednoga antičkoga grada, postaje mesto sa kolibama zidanih od organskih materijala.</s><s>Svi ovi argumenti upućuju na osporavanje stava I. Popović i M. Vasića – da nije došlo do propadanja urbane kulture.</s><s>Štaviše, navedeni argumenti još uvek demonstriraju relevantnost zaključaka V. Popovića.</s>\n<s>Ipak, čak iako je došlo do dramatične dezintegracije i ruralizacije Sirmijuma, on i dalje opstaje (uz određene prekide) kao veće naselje i kao regionalni administrativni centar sve to pada pod Hune u petoj deceniji V veka.</s><s>Ta činjenica ukazuje da je definitivno moralo biti nekakvog privrednog života i proizvodnje, ali treba se nadati da će dinamike privrednog života ovoga prostora otkriti buduća istraživanja i kvantifikacija rezultata arheoloških istraživanja.</s><s>Ovaj rad je samo mali doprinos izučavanju jednoga velikoga grada poput Sirmijuma.</s><s>Izostanak aktivnijeg publikovanja i sistematizacije arheološke građe, kao i pre svega deskriptivni pristup rezultatima arheoloških istraživanja (umesto kvantifikacije istih) trenutno onemogućava produbljivanje zaključaka o ekonomskoj dinamici datog prostora u antičkome periodu.</s><s>Sirmijum je definitivno imao dinamičniji i kompleksniji privredni život i prema tome, gruba periodizacija privrednog života Sirmijuma donešena u ovome radu je daleko od konkluzivne, ali produbljivanje iste je zbog navedenih razloga za sada otežano.</s><s>131</s>\n<s>Milovanović, B. 2017, Rudarsko-metalurški kompleksi i predmeti od olova u rimskim provincijama Srbije. – Posebna izdanja 65. – Beograd, Arheološki institut.</s>\n<s>Блажић, С.</s><s>1995, Остаци животињских врста са локалитета на траси аутопута кроз Срем. – V: Вапа, З. (ur.), Археолошка истраживања дуж аутопута кроз Срем.</s><s>Нови Сад, Покрајински завод за заштиту споменика културе, str.</s><s>Брукнер, О.</s><s>1982-1983, Прилог проучавању урбаног развоја Сирмијума : просторија 16 \"царске палате\" у Сремској Митровици. – Грађа за проучавање споменика културе Војводине 11/12, str. 5-43.</s><s>Брукнер, О.</s><s>1987, Импортована и панонска керамичка продукција са аспекта друштвено-економских промена. – V: Стојанов, М. (ur.), Почеци романизације у југоисточном делу провинције Паноније, Нови Сад, Матица Археолошка</s>\n<s>Покрајински завод за заштиту споменика културе, str. 137-174.</s><s>Фрушка Гора у античко доба.</s><s>Прилози за стару историју и археологију.</s>\n<s>(Необјављени магистарски рад, Универзитет у Београду, Филозофски факултет). – Београд.</s><s>Сремац, Р.</s><s>2008, Прилоз познавању топонима општине Шид са посебним освртом на римске локалитете. – Гласник Српског археолошког друштва 28, 151</s>\n<s>античког коштанорезачког-резбарског заната на територији јужне Паноније с посебним освртом на Сирмијум. – Рад војвођанских музеја 26, str. 121-132.</s><s>Шарановић-Светек В. 1981, Типологија коштаних предмета из Сирмијума. – Рад војвођанских музеја 27, str. 149-179.</s><s>Шарановић-Светек В. 1988-1989, Типологија и каталог римских коштаних предмета из Сирмијума. – Рад војвођанских музеја 31, str. 107-153. 152</s>\n<s>Шарановић-Светек В. 1989-1990, Цигларство као значајна привредна грана на подручју југословенског дела провинције Доње Паноније. – Рад војвођанских музеја 32, str. 41-80.</s>\n<s>Slika 1a: Položaj Sremske Mitrovice na modernoj fizičko - geografskoj karti Republike Srbije (https://i.redd.it/s205fj5648x41.png).</s><s>Slika 1b: Položaj Sirmijuma u okviru rimskih provincija ranocarskoga perioda Slika</s>\n<s>Slika 25: Makaze za vunu iz poznoantičkoga perioda sa lokaliteta Avlije – Klenje Slika 26: Češagija za vunu sa lokaliteta Milištanska kosa – Vlasenica (III/IV Slika 27: Nož za obradu kože sa lokaliteta Milištanska kosa – Vlasenica (III/IV Slika 28a: Predmeti – otpaci iz koštane radionice Sirmijuma (ШарановићSlika 28b: Predmeti – polufabrikati iz koštane radionice Sirmijuma (Шарановић-Светек 1980, 128, Цртеж 2).</s>\n<s>Slika 37a: Osnove poznoantičke ciglarske peći sa nekropole I i II veka (Jeremić Slika 37b: Fotografije poznoantičke ciglarske peći sa nekropole I i II veka Slika 38: Primer lončarske peći sa severozapadne nekropole Sirmijuma Slika 39a: Osnova i presek lončarske peći sa potesa Vranj (Dautova Ruševljan Slika 39b: Opšti izgled keramičarskih peći na Gomolavi (I-II vek) (Brukner Slika 40: Srebrni slitak iz okoline Šapca (početak IV veka) (Поповић 1996, Сл.</s><s>Slika 41: Kalupi za izradu metalnih predmeta i posude za topljenje metala sa Slika 42: Turpije iz vile rustike između Kuzuma i Bononije (IV vek) (Брукнер Slika 43: Primer staklarske peći iz Sektora VIII u Sirmijumu (IV/prva polovina Slika 44: Mistrija sa lokaliteta Izvorac – Sremska Mitrovica (III/IV vek) Slika 45 : Dleta za obradu kamena (šiljato dleto – probijač sa lokaliteta Slika 46: Mesta porekla sirovina koje su bile najkorišćenije za kamene spomenike u Sirmijumu i okolini (https://earth.google.com/web/).</s><s>Slika 47: Mesta porekla sirovina iz udaljenih predela carstva koje su bile korišćene za spomenike u Sirmijumu i okolini (https://earth.google.com/web/).</s><s>157</s>\n<s>Magistrsko delo skupaj obsega 12 poglavij: 2) Geografski, zgodovinski in upravni okvir, 3) Poljedelstvo,</s>\n<s>V uvodu so bila naslovljena ključna vprašanja in cilji teze.</s><s>Namreč, cilj teze je celovita sinteza ekonomske proizvodnje Sirmija in naselju pripadajočega mestnega ozemlja.</s><s>Do rezultatov je prišlo preko analize razvoja in spremembe zgoraj navedenih ekonomskih vej na omenjenem prostoru.</s><s>Naloga je časovno omejena z vzpostavitvijo rimske oblasti na koncu prvega stoletja pred Kristusom do padca mesta pod hunsko oblast v petemu desetletju V. stoletja.</s><s>V tem delu naloge je bila osvetljena zgodovina raziskav teme gospodarstva Sirmija.</s><s>Drugo poglavje je bilo narejeno iz 4 podpoglavlja.</s><s>Najprej so opisane geografske karakteristike ozemlja obdelanega v delu.</s><s>Ta ozemlja so Srem, Mačva, Šabačka Posavina in Pocerina.</s><s>Temu sledi opis zgodovinske podobe prostora od prihoda Rimljanov do padca mesta pod hunsko oblast.</s>\n<s>158 prostora in se je definiral prostor, ki je ager mesta Sirmija.</s><s>Meje tega prostora je do sedaj najbližje določič Adam Crnobrnja, v svojemu doktoratu iz leta 2015. na podlagi kombinacije epigrafskih virov in distribucije prebivalskega prostora predrimskih populacij.</s><s>Te meje so: Donava na severu, na zahodu linija Mohovo na Donavi – Tovarnik pri Šidu – sotočje reke Lukavac v Savo, na jugu linija od sotočja reke Lukavac v Savo do Posavskega Odseka, ter na vzhodu linija od Posavskega Odseka – nekateri segmenti med vasema Jarak in Donji Petrovac nekateri segmenti med Hopovem in Krušedolem.</s><s>V finalnemu segmentu poglavja, govori se o številu in poziciji najdišč na obravnavanemu prostoru v obdobju, ki je bil definiran v uvodnemu poglavlju.</s><s>Tretje poglavje je najobsežnejše in se osredotoča na poljedelstvo.</s><s>Obdelani sta dve glavni veji poljedelstva: obdelava zemlje in živinoreja.</s><s>V uvodu poglavja je predstavljena zgodovina raziskav poljedelstva v Sirmiju in okolici.</s><s>Prvi del poglavja je popis zgodovinskih virov, ki zadevajo informacije o poljedelstvu v nalogi obravnavanega območja.</s><s>Preden se je začelo govoriti o obdelavi zemlje je bilo nekaj besed namenjenih orisu sprememb pokrajine v rimskem obdobju.</s><s>Namreč, Rimljani so ob svojemu prihodu naleteli na močvirnato ozemlje, ki ni ustrezalo obdelavi zemlje.</s><s>Prve spremembe so nastale ob koncu I./začetku II. st., ko je prišlo do prvih poskusov krčenja gozdov.</s><s>Dramatične spremembe nastajo v času oblasti cesarja Proba, ki je vojski zadal nalogo izsušitve močvirja in vzpostavi gojenje vinove trte.</s><s>Zadnje spremembe krajine nastajo ob koncu IV. st., ko zaradi barbarskih vpadov pride do depopulacije.</s><s>Spet je prišlo do pogozdenja prostora.</s><s>Temu je sledil opis organizacije poljedelstva, klasifikacije najdišč in lastništva nad zemljišči v Sirmiju in okolici v rimskemu obdobju.</s>\n<s>Drugi del poglavja se je ukvarjal z obdelavo zemlje.</s><s>Popisane so najdbe orodja za obdelavo zemlje, nekaj besed pa je bilo namenjeno tudi gojenim kulturam rastlin, ter o skladiščenju žitaric.</s><s>Naslednji obravnavani segmenti zaobjemajo pregled mlinov za mlejenje žitaric, peči za kruh in agrarnih kultov v Sirmiju in okolici.</s>\n<s>Tretji del poglavja se je ukvarjal z živinorejo in eksploatacijo živali v Sirmiju in okolici.</s><s>Najprej so popisane maloštevilne arheozoološke raziskave 159</s>\n<s>158 najdišč na obravnavanem prostoru.</s><s>Temu je sledil opis predmetov za proizvodnjo mlečnih izdelkov.</s><s>Naslednji segment tega dela poglavja je opis poznoantične proizvodnje volnenih in kožnih izdelkov v sirmijskih pridelovalnicah.</s><s>Zadnji del tega podpoglavja se je ukvarjal s kostno industrijo in uvozom kostnih izdelkov v Sirmiju in okolici.</s><s>Namreč, uvoz kostnih izdelkov se je začel že s prihodom Rimljanov.</s><s>V I. in II. st. je najbolj razširjen uvoz kostnih izdelkov je iz Italije, v III. in IV. st. pa iz vzhodnomediteranskega prostora.</s><s>V zvezi z lokalnimi koščenimi izdelki je bilo poudarjeno, da se ta obrt začne s prihodom rimske vojske.</s><s>V II. in III. st. je ta obrt postala toliko razširjena, da je Sirmij postal lokalni center proizvodnje.</s><s>V Sirmiju je bila odkrita delavnica za izdelke iz kosti, ki je datirana v obdobje od konca II. do IV. st.</s><s>Podpoglavje zaključuje, da je ta aktivnost bila popularna na obravnavanemu območju, ker so bili dobro pogoji za vzrejo živali.</s>\n<s>Zadnji del poglavja je sklep.</s><s>Pomembno je poudariti, da se je na podlagi virov in dejstva, da sta obstajali poznoantični fabriki za volno in orožje, sedla in kožo, kar pomeni da je en del krajine bil ustrezen za vzgojo živali, drugi pa je bil pogozden.</s><s>Med drugim se je zaključilo, da se je spremenila organizacija poljedelske proizvodnje.</s><s>Namreč, prva sprememba organizacije je prišla s kolonijalno dedukcijo mesta Sirmija, ko so veterani ob naselitvi prejeli zemljo.</s><s>Zaradi tega se je pojavil nov tip naselbine – vile rustike.</s><s>V II. st., najdišča se grupirajo in formirajo koherentne celote.</s><s>V III. st. število najdišč zraste.</s><s>S tetrarhijskimi reformami je prišlo do porasta velikih zemljiških posesti in do formiranja cesarskih posesti.</s><s>Obenem se odpirajo tudi fabrike, ki angažirajo lokalno prebivalstvo in so v posesti države.</s><s>Te fabrike so plasirale svoje izdelke na limes vojski, ki je bila na meji.</s><s>Zaradi tega se ve, da lokalna poljedelska produkcija ni bila usmerjena za izvoz, ampak je imela namen lokalne uporabe.</s><s>Glede gojenih rastlinskih kultur zaključki poudarjajo, da je bilo izvedenih malo arheobotaniških raziskav.</s><s>Najbolj dominantne rastlinske vrste so proso (Panicum miliaceum), enozrna pšenica (Triticum monococcum) in ječmen (Hordeum vulgare).</s><s>Redke arheobotanične raziskave nakazujejo, da se je teža semena ječmena povečala v I. st.</s><s>Obenem je bilo potrjenih tudi veliko ostankov plevela, kar je omogočilo domneve, da se je organizacija vzgoja spremenila.</s><s>To se 160</s>\n<s>158 je zaključilo na podlagi enega vzorca in ni dovolj za tehtnejši sklep.</s><s>Glede živalskih vrst raziskave potrjujejo, da so najštevilčnejše kosti pripadale govedu, ki mu sledijo drobnice in svinje.</s><s>Situacija glede lova in ribolova ni dobro poznana.</s>\n<s>Četrto poglavje obravnava eksploatacijo in uporabo lesa.</s><s>V prvem delu poglavja je napisana kratka zgodovina raziskav obdelave lesa v Sirmiju, ki ji sledi popis zgodovinskih virov, ki kažejo o gozdovih in/ali eksploataciji lesa v Sirmiju in okolici.</s><s>V drugem delu poglavja je popisano antičnodobno orodje za obdelavo lesa, ki je bilo dokumentirano v Sirmiju in okolici.</s><s>Tretji del poglavja se ukvarja z uporabo lesa v arhitekturi in zaobjema seznam najdišč, kjer so bili najdeni leseni objekti.</s><s>Četrti del poglavlja se ukvarja s problematiko mizarstva.</s><s>Končni del poglavja predstavlja sklepne misli.</s><s>Zaključilo se je, da je Sirmij ves čas imel direkten dostop do lesene surovine.</s><s>Po distribuciji orodja, zaključilo se je, da se je primarna obdelava lesa izvajala na mestih, kjer so sekali drevesa in, da je bila sekundarna obdelava in izdelava lesenih predmetov in arhitekturnih elementov narejena v Sirmiju, ali v drugih okoliških naselbinah.</s><s>V I. st. n. št. je bila eksploatacija lesa intenzivna, ker so objekti večinoma bili leseni.</s><s>V II. st. leseno arhitekturo v Sirmiju nadomestijo objekti iz kamna in opeke.</s><s>Zaradi manka stanja raziskanosti, obenem ni znana kakšna je bila situacija v ruralnih naselbinah.</s><s>V III. st., tako v Sirmiju, kot tudi v okoliških ruralnih naselbinah preovladujejo objekti iz kamna in opeke.</s><s>V IV. st. so arhitekturne dejavnosti najštevilšnejše.</s><s>Čeprav sta kamen in opeka postala dominantna materiala za arhitekturo, to ne pomeni da je les manj pomemben in da je eksploatacija manjša.</s><s>Prav nasprotno, številni arhitektonski elementi so bili leseni, populacija raste in s tem tudi raste potreba po lesu, zaradi ogrevanja, priprave hrane in obrti, ki potrebujejo les za kurivo (npr. lončarstvo, opekarstvo, kovaštvo in steklarstvo).</s><s>To bi pomenilo, da je bila eksploatacija lesa podobna v I. in II. st., in se dvignila v III. st. ter doživela kulminacijo v IV. st.</s><s>Zaradi depopulacije in zmanšanja razmer obrtništva in proizvodnje na koncu IV. st. in v V. st., se je potreba po lesu zmanjšala.</s><s>161</s>\n<s>Peto poglavje je posvečeno proizvodnji, izdelavi in trgovini z opeko.</s><s>Najprej je bila napisana zgodovina raziskav sirmijskega opekarstva.</s><s>Problematika rimskega opekarstva se je opazovala preko treh zornih kotov: preko obstoja opekarskih peči kot pričevanja o lokalni izdelavi opek, preko ohranjene evidence o žigih na opekah kot dokaza uvoza in preko kataloga najdišč, povzetega iz doktorata A. Crnobrnje (2015), se je opazovalo število najdišč, na katerim se v določenemu času uporabe opek s ciljem razumevanja razmer njihove uporabe.</s><s>Naslednji del poglavja je diskusija o proizvodnji in importu opek popisane so peči za izdelavo opek in žigi na opekah.</s><s>Na tem mestu je predstavljena študija Ane Radivojević (2018), ki se je ukvarjala s kemijsko sestavo poznoantičnih opek Sirmija.</s><s>Pokazala je podobnost sestave opek v III. in Tretji del poglavja se ukvarja z razmerami uporabe opek v Sirmiju in njegovi okolici preko popisa najdišč znotraj v nalogi omejenega časovnega okvira.</s><s>Zadnji del poglavja predstavlja sklep.</s><s>Uporabnost opeke se je na območju Sirmija začela z dedukcijo koline ob koncu I. st. n. št.</s><s>Proizvodnja je obstajala do konca IV. st.</s><s>Najbolj verjetno je, da so opeko proizvedli v bližini najdišč kjer so bile odkrite, ker je glina bila povsod dostopna in je transportacija opek otežena.</s><s>Povsem verjetno je, da so se opekarski izdelki prevažali po kratkih razdaljah.</s><s>Od konca I. st. n. št. in čez celo II st. opeka se je uporabljala v Sirmiju, manj pa na ruralnih najdiščih.</s><s>V III. st. in čez celo IV. st. je opeka osrednji gradbeni material tako v Sirmiju, kot tudi na ruralnih najdiščih.</s><s>Največje razmerje uporabe opeke je v IV. st. s širitvijo Sirmija in nastankom večih ruralnih naselbin.</s><s>Opeka se je prenehala proizvajati (ampak ne tudi uporabljati) od konca IV. – začetka V. st., kot posledica depopulacije, ki so jo vzpodbudili barbarski vpadi in opustitev limesa.</s><s>Sočasni objekti so bodisi iz organskih materialov, bodisi iz recikliranih opek, kot je demonstrirano na primeru »Lokaliteta 59«.</s><s>Šesto poglavje se je usredotočilo na proizvodnjo keramike.</s><s>Najprej je napisana zgodovina raziskav keramike Sirmija in njegove okolice.</s><s>V naslednjem delu poglavja so popisana najdišča, kjer so bile odkrite peči za izdelavo keramike (5 v Sirmiju in 4 zunaj Sirmija).</s><s>Sledila je diskusija o proizvodnji lokalne keramike, o začetkih italskega 162</s>\n<s>158 importa in o generalnem uvozu.</s><s>Prvi dokumentiran import je datiran v tiberijsko obdobje s kosi aretinske in padske tera sigilate.</s><s>Pomembno je poudariti, da se ta import povezuje ne s trgovino, ampak izključno z vojsko.</s><s>Pacifikacija tega prostora v sredini I. st. n. št., kateri je že v času pred prihodom Rimljanov imel zelo razvito lončarsko tradicijo, rezultira v romanizaciji lokalnih oblik posod.</s><s>Od druge polovice I. st. n. št., so popularen import barbotin sklede in skodelice, tera nigra posode, rdeča firnisana in marmorizirana keramika.</s><s>Od konca I. st. n. št. se začne tudi uvažanje volutnih oljenk in izdelkov iz centralne Galije (delavnica Lezoux), ki traja vse do časa Antonina Pija – to se vklapa v obdobje formiranja limesa na Donavi.</s><s>Galski import je prisoten do sredine III. st., ampak že od sredine II. st. so najštevilčnejše uvožene posode iz delavnic v Germaniji (najprej Rheinzabern, od prve polovice III. st.</s><s>Westendorf).</s><s>V času III. st. je provinca Spodnje Panonije podrejena centralizaciji proizvodnje.</s><s>S tem se je lokalna proizvodnja razširila.</s><s>Zaradi tega je prišlo do izvoza, zlasti v IV. st., ko je Sirmij center izdelave glazirane keramike.</s><s>Najbolj zastopan import v Sirmiju tega obdobja je afriška tera sigilata.</s>\n<s>Zadnji del poglavja predstavlja sklep, kjer so poudarjeni glavni dogodki, ki so vplivali na trende v lončarski proizvodnji Sirmija z okolico.</s><s>Prvi trend je pacifikacija območja po panonskemu-delmatskemu uporu, ko je prišlo do »romanizacije« lokalne proizvodnje.</s><s>Naslednji dogodek, ki je vplival na trende je izoblikovanje limesa in konsolidacije meje na Donavi v času cesarja Trajana, ko galski import postane najbolj zastopan do druge polovice II. st., ko se razvijajo germanske delavnice, ki so od tega časa postale najbolj razširjen import proučevanem območju.</s><s>V tetrarhijskem obdobju je Sirmij dosegel svoj največji obseg.</s><s>Spremembe iz tega obdobja so botrovale k orientiranosti proizvodnje za potrebe vojske.</s><s>Tedaj se je veliko ljudi ukvarjalo s proizvodnjo, kar prinaša do znižanja kvalitete lokalno izdelane keramike.</s><s>Ni znana situacija s proizvodnjo keramike v V. stoletju.</s>\n<s>Sedmo poglavje se je ukvarjalo z obdelavo kovin v Sirmiju in njegovi okolici.</s><s>Seznam kovin, ki so obravnavane v temu poglavlju so zlato, srebro, bron, železo in svinec.</s><s>V nasportju z ostalim delom naloge, da je zgodovina raziskav osvetljena na začetku poglavja, je orisana na začetku vsakega podpoglavja, tj. 163</s>\n<s>158 posebej za vsako posamično vrsto kovine.</s><s>Prvi del tega poglavja zaobjema vprašanje zgodovisnkih virov, na podlagi katerih se lahko izlušči podatke o obdelavi kovin v Sirmiju in okolici.</s><s>Za obravnavano tematiko je relevantna zgolj Notitia Dignitatum.</s><s>V njej se omenja, da je v Sirmiju obstajala fabrica scutorum, scordiscorum et armorum.</s><s>Gre za poznoantično proizvodnjo ščitov, sedel in orožja.</s><s>Osrednja teža tega podpoglavja je oprta na datiranje delovanja te fabrike.</s><s>Določilo se je, da je obratovala od časa Dioklecijana do opustitve limesa ob koncu IV. ali na začetku V. st.</s><s>V drugemu delu poglavja se je govorilo o organizaciji rudarstva in o rudnikih v širši okolici Sirmija.</s><s>Rudniki železa in srebra so se začeli eksploatirati že v drugi polovici I. st. n. št., na območju Podrinja, južno od Sirmija, intezivneje pa šele v času cesarja Trajana in Hadrijana, ker so se v tem času rudniki v Španiji izčrpali.</s><s>Rudniki Ilirika so bili v uporabi do začetka V. st.</s><s>V naslednjem delu poglavlja se je govorilo o intenzitetu uporabe in obdelave železa.</s><s>Domneva se, da so prvi železni predmeti v rimsko Panonijo začeli prihajati kot polfabrikati v I. in II. st. z območja Podrinja.</s><s>Namenjenih je bilo tudi nekaj besed o poznoantični proizvodnji orožja, ki je bilo izdelovano do konca IV./ začetka V. st.</s><s>Za konec so bile obravnavane najdbe žlindre v ruralnih naselbinah v okolici Sirmija.</s><s>Obenem je bilo zaključeno, da dokazi o delavnicah za obdelavo železa v Sirmiju izostajajo.</s><s>Četrti del poglavja se je ukvarjal z obdelavo srebra in zlata v Sirmiju.</s><s>V zgodnjem obdobju rimske oblasti se je srebro uvažalo in bilo uporabljano s strani premožnejših posameznikov.</s><s>To ne pomeni da ni bilo lokalne produkcije, o čemer priča zaklad nakita iz Buđanovcov, datiran v konec I. – začetek II. st., ki je domnevno lokalni produkt.</s><s>Sirmij je bil mesto za redistribucijo srebrnih predmetov, kar dokazujejo ingoti z napisi CAND, kar pomeni candium argentum (čisto srebro) in SIRM, ki so bili potrjeni v Bolgariji, v Svirkovu.</s><s>Obdelava zlata je slabo poznana.</s><s>Razen napisa, prav tako iz Svirkova, na katerem piše f(aber) vas(cularius) dokazuje obstoj zlatarske proizvodnje.</s><s>Pozlačene sponke iz Male Mitrovice, Sremske Mitrovice in Sremske Rače domnevno izvirajo iz cesarske delavnice v Sirmiju, za kar trenutno ni oprijemljivih dokazov.</s><s>Zaključilo se je, da se čas začetka obdelave srebra mora iskati na koncu I. – začetku II. st.</s><s>Situacija 164</s>\n<s>158 v III. st. ni dobro znana.</s><s>Namreč, rudniki so aktivni, ampak je mogoče, da so se le-ti večinoma uporabljali za plačevanje vojske med Krizo III. st.</s><s>V IV. st. je obdelava srebra in zlata prisotna v Sirmiju, aktivnost pa se prekine na začetku Peto podpoglavje se ukvarja z obdelavo svinca.</s><s>Slednji je najbolj verjetno dobavljan s Podrinja in iz Kosmaja ter Avale.</s><s>Sirmij je registriran kot center za proizvodnjo svinčenih ikon Podonavskega konjenika od sredine II. st. do konca IV./začetka V. st.</s><s>Glede svinčih figur Venere se domneva da so bile proizvajane od II. st. do IV. st.</s><s>Ni mogoče povedati nekaj več o tem, ker ni kalupov, niti delavnic, prav tako pa je bila večina figur odkrita zunaj prvotnega konteksta.</s><s>Svinčena ogledala so se v večji meri proizvajala v času II-III st., nekoliko manj pa v IV. st.</s><s>Na podlagi stila popisanih vrst predmetov sta registrirana dva centra proizvodnje: Sirmij in Gomolava.</s><s>Proizvodnja predmetov iz svinca je bila aktivna od konca II. st. do konca IV. st, najbolj pa se je razširila v času III. st.</s><s>To sovpada z aktivnostjo rudnikov na Balkanu.</s><s>Svinčeni pečati so se proizvajali v Sirmiju in v Kornakumu.</s><s>Sarkofagi iz svinca so bili proizvajeni v III. in IV. st.</s><s>Glede orožja, so se plumbatae proizvajale od poznega III. st. do poznega IV./ zgodnjega V. st.</s><s>Torej, s proizvodnjo svinčnih predmetov se je v Sirmiju začelo v I. st. n. št., s Šesto podpoglavje se ukvarja s proizvodnjo brončanih predmetov, ki pa so zelo slabo raziskani.</s><s>V I. in II. st. so bronasti predmeti v Sirmij in okolico prihajali iz Italije.</s><s>Kakorkoli pa obstajajo sledi proizvodnje bronastih predmetov na Gomolavi, v času I. st. n. št.</s><s>Domneva se, da so se v času Antoninov predmeti iz brona proizvajali v delavnicah za orožje, v II. in III. st. se je obenem proizvajalo bronasto posodje, ki se je med drugim tudi izvažalo.</s><s>Ne obstaja dokazov o proizvodnji bronastih izdelkov v pozni antiki.</s><s>Domneva se le, da so se takrat proizvajali nekateri deli vojaške opreme iz brona v fabriki orožja.</s><s>Sedmi del poglavja se ukvarja z najbami orodja za obdelavo kovin.</s><s>Zadnji del poglavja prinaša sintezo.</s><s>Na podlagi dostopnega materiala v I. in II. st. so se kovinski predmeti iz kovin tako proizvajali kot tudi uvažali.</s><s>V II. in III. st. je zabeležen porast proizvodnje svinčnih in bronastih predmetov.</s><s>Dinamika proizvodnje kovinskih predmetov se spreminja v pozni antiki z 165</s>\n<s>158 vzpostavitvijo fabrike za orožje,.</s><s>Takrat se proizvodnja in dobava rude centralizira in uporablja za potrebe države.</s><s>Osmo poglavje se ukvarja s steklarstvom.</s><s>Sprva je bila prikazana zgodovini raziskav sirmijskega steklarstva.</s><s>Sledil je popis peči za izdelavo steklenih predmetov v Sirmiju (skupaj so bile dokumentirane zgolj tri).</s>\n<s>V tretjemu delu poglavja se je govorili o distribuciji in importu steklenih izdelkov.</s><s>V času I. in II. st. je bilo steklo v Sirmiju prisotno le kot import, v manjših količinah pa tudi v ruralnih naselbinah.</s><s>Najštevilčnejši import je iz Italije, prisotni pa so tudi primerki iz vzhodnomediteranskega prostora in Galije.</s><s>Pomembno je poudariti, da se import poveča od II. st., s konsolidacijo limesa.</s><s>Čas III. in IV. st. je zaradi Constitutio Antoniniana in kasnejše ekspanzije Sirmija v tetrarhijskem obdobju prišlo do razvoja steklarstva v Sirmiju.</s><s>Prisoten je import iz drugih mest v Panoniji, iz Germanije in iz Italije.</s><s>V času IV. st. so steklene najdbe najbolj zastopane v Sirmiju, nekoliko manj pa v ruralnih naselbinah.</s><s>Uvoženi izdelki so izvirali iz delavnic v Porenju in Italiji.</s><s>Približno enako je razmerje med lokalnim in uvoženim steklom.</s><s>Končni del poglavja je sklep.</s><s>Zaključilo se je, da se je steklene posode največ uporabljale v Sirmiju.</s><s>Že od II. st. se lahko začne govoriti o importu steklenih posod, z vzpostavitvijo limesa na Donavi.</s><s>Zaradi ekonomske krize, ki je obstajala v času Marka Avrelija in vojnah, ki jih je vodil, se steklo intenzivneje importira od prve polovice III. st.</s><s>Lokalna proizvodnja stekla cveti od druge polovice III. st. in v IV. st. zaradi porasta obrti, ki je posledica učinkov Constitutio Antoniniana in s širitvijo mesta v tetrarhijskem obdobju.</s><s>Situacija z importom in proizvodnjo stekla ni znana v V. st.</s><s>Deveto poglavje se ukvarja z dobavo in obdelavo kamna.</s><s>Najprej je bila napisana zgodovina raziskav, kjer so bili poudarjeni izsledki dveh prispevkov o analizi kamna in njegovoga izvora v Sirmiju in okolici.</s><s>V sledečem segmentu so popisani viri, ki omenjajo gradbeništvo, s poudarkom na uporabi kamna.</s><s>Sledil je popis orodja za obdelavo kamna.</s><s>V tretjemu delu poglavja so orisane lokacije kamnolomov, ki so Sirmiju 166</s>\n<s>158 dobavljali kamnite produkte (Podrinje, vzhodnoalpski prostor, Grčija, Mala Azija, Italija, Egipt, sodobna Tunizija).</s><s>Med drugim so predstavljeni kamniti spomeniki s svojimi datacijami in lokacijami odkritja.</s><s>Četrti del poglavja se ukvarja z delavnicami za obdelavo kamna v Sirmiju in okolici.</s><s>Čeprav ni bila odkrita delavnica, se domneva da se je kamnoseštvo na proizvodnja postaje serijska.</s>\n<s>Peti del poglavja se ukvarja z gradbeništvom Sirmija, oz. razmerami gradbeništva, ki nakazujejo na razširjenost uporabe kamna.</s><s>Slednji se je v Sirmiju začel uporabljati od druge polovice I. st. n. št. in je postal dominanten (skupaj z opeko) material za gradbeništvo.</s><s>V II. st. je kamen osrednji element za gradbeništvo v Sirmiju, v ruralnih naselbinah pa še ne.</s><s>Od III. st. postane razširjen tudi v ruralnih naselbinah in doseže največji obseg v IV. st.</s><s>Pridobivanje kamna se opusti ob koncu IV. st. s padcem limesa opusti z depopulacijo.</s>\n<s>Zadnji del poglavja je sklep.</s><s>Zaključilo se je, da se je intenzivna eksploatacija kamna začela na koncu I. st. n. št., ko je Sirmij postal kolonija – to se razlaga s prihodom Italikov in sprejmanja rimskega načina gradbeništva s strani lokalcev.</s><s>Eksploatira se apnenec iz Podrinja, iz kamnoloma v Dardaganiju v današnji Bosni in Hercegovini.</s><s>Prav tako se v tem obdobju začne import marmorja iz vzhodnoalpskega prostora, tj. iz Gummerna.</s><s>Porast sirmijskega kamnoseštva se je začel z vzpostavitvijho beneficijarne postaje, v drugi polovici II. st., ko se masovno proizvajajo oltarji.</s><s>Kamen se največ uporablja za spomenike na koncu II./začetku III. st.</s><s>V času III. st., s porastom števila ruralnih naselbin, kjer so objekti iz kamna in opeke.</s><s>Druga polovica III. st. doživlja padec v proizvodnji spomenikov, kar je mogoče razločiti s Krizo III. st. in zaprtjem beneficijarne postaje.</s><s>V času tetrarhije in post-tetrarhije se kamen veliko uporablja za gradbeništvo, tako v Sirmiju, kot tudi v ruralnih naselbinah.</s><s>Opuščanje limesa in depopulacija prinašata zmanjšanje uporabe in eksploatacije kamna.</s>\n<s>Deseto poglavje je poglavje o umetniški dejavnosti, tj. o mozaikih in stenskih poslikavah.</s><s>Prvi del poglavja je posvečen mozaikom, natančneje 167</s>\n<s>158 zgodovini raziskav mozaikov v Sirmiju in okolici.</s><s>Sledi popis arheoloških najdišč mozaikov v in izven Sirmija (v Sirmiju 16 najdišč s skupno 53 mozaiki, izven pa 6 najdišč s 7 mozaiki).</s><s>Zaključek je, da so mozaiki v Sirmiju začeli nastajati v drugi polovici II. stoletja, ustvarjali pa so jih vse do konca IV. stoletja.</s><s>Porast ustvarjanja mozaikov je mogoče zaznati v IV. stoletju, po ekspanziji Sirmija.</s><s>Dodatno se tudi zaključi, da so jih naročevali bogatejši prebivalci, saj so bili mozaiki v največ primerih najdeni v vilah ali cesarski rezidenci.</s><s>Drugi del poglavja je posvečen produkciji oz. ustvarjanju stenskih poslikav.</s><s>Začne se z zgodovino raziskav produkcije stenskih poslikav, nadaljuje pa s popisom stenskih poslikav v Sirmiju in okolici (18 najdišč v Sirmiju in 10 v okolici).</s><s>Stenske poslikave so začele nastajati v Sirmiju na prelomu prvega stoletja, ustvarjali pa so jih vse do V. stoletja.</s><s>Iz najdenih primerkov stenskih poslikav se lahko zaključi, da je šlo za umetniško dejavnost, katero so naročevale osebe v državni upravi in premožnejši zasebniki.</s><s>Prav tako je bila to zvrst umetnosti, ki se je v določeni meri razširila tudi na periferijo.</s><s>Enajsto poglavje je posvečeno sužnjelastništvu Sirmija in njegove okolice. prvem</s>\n<s>Končno, sužnjelastništva Sirmija.</s><s>Poglavje se nadaljuje s popisom zgodovinskih virov, v katerih piše tudi nekaj o sužnjelastništvu Sirmija, ter s katalogom spomenikov, na katerih so omenjeni sužnji in osvobojenci (skupno 4 spomeniki).</s><s>Končni del poglavja je zaključek, v katerem piše, da se je sužnjelastništvo v Sirmiju in njegovi okolici začelo prakticirati s prihodom Rimljanom in da je ta praksa trajala vse do V. stoletja.</s><s>Poudarjeno je tudi, da se o sužnjelastništvu na tem prostoru ne ve veliko oz. dovolj, saj ne obstaja dovolj virov (narativnih ali epigrafskih), ki bi lahko pomagali s preučevanjem te teme.</s>\n<s>Gospodarsko življenje Sirmija se je razdelilo na štiri obdobja.</s><s>Prvo obdobje je obdobje od prihodu Rimljanov na koncu I. st. pr. n. št. in je trajalo do vzpostavitve Sirmija kot kolonije v času vladavine cesarja Domicijana, tj. do konca I. st. n. št.</s><s>Proizvodnja se s prihodom Rimljanov v tem obdobju ni pretirano spremenila – Rimljani so se zanašali na peregrini del prebivalstva, 168</s>\n<s>sklep. opazijo se prvi zametki sužnjelastniških odnosov.</s><s>Najdominantnejša gospodarska dejavnost je poljedelstvo, najdominantnejša obrt pa lončarstvo (v Sirmiju in okolici).</s><s>Za gradnjo so se v največji meri uporabljali naravni materiali.</s><s>Drugo obdobje gospodarskega življenja Sirmija traja od vzpostavitve kolonije na koncu I. stoletja do konca III. stoletja.</s><s>V tem obdobju je prišlo do priseljevanja veteranov in prvih krčitev gozdov za ustvarjanje zemlje primerne za obdelavo.</s><s>Parcele so se povečale, pod vplivom rimske materialne kulture so se pojavila nove obrti: opekarstvo, kamnoseštvo, obdelava kosti, steklarstvo, umetniška produkcija (mozaiki in stenske poslikave), povečala pa se je tudi produkcija keramike in kovinskih izdelkov.</s><s>V tem obdobje se je Sirmij emancipiral in vzpostavil kot lokalno proizvodno in redistributivno središče.</s><s>Prišlo je tudi do sprememb v kulturnem okolju in sprememb v poljedelstvu.</s><s>Namreč, cesar Prob je začel kampanjo izsuševanja močvirja z namenom pridobitve več obdelovalnih površin, začel pa je tudi z vzgojo vinske trte na Fruški gori.</s><s>Pomembni sta tudi dejstvi, da se je v času vladavine cesarja Septimija Severa povečalo izdajanje rimskega državljanstva peregrini populaciji ter da je 212.</s><s>Constitutio Antoniniana zagotovilo rimsko državljanstvo vsem svobodnim ljudem v rimski državi.</s><s>Z državljanstvom je vsaka svobodna oseba imela ius commercii, vendar se to zaenkrat še ne zazna v gospodarstvu – torej, ni prišlo do spremembe v dinamiki proizvodnje, se je pa le-ta vseeno začela krepiti.</s><s>Za konec je pomembno poudariti, da se na koncu tega gospodarskega obdobja Sirmija in njegove okolice zgodi Kriza III. stoletja, katera vpliva na gospodarstvo celotnega cesarstva.</s><s>Zaenkrat se kriza še ne odraža na dobrinah.</s><s>Tretjo obdobje gospodarskega življenja je tetrarhijsko in post-tetrarhijsko obdobje, ki traja do konca III. stoletja, tj. do prihoda cesarja Dioklecijana na oblast, in traja do konca IV. stoletja.</s><s>To obdobje je najbolj znano, saj je tudi najbolj raziskovano.</s><s>Tedaj pride do kulminacije gospodarskega življenja Sirmija in njegove okolice, saj se mesto dramatično povečuje in postane en izmed upravnih centrov imperija.</s><s>V tem času pride do največjega razmaha obrtniških dejavnosti (opekarstvo, obdelava kamna, umetniška produkcija).</s><s>Iz tega obdobja imamo največje število najdišč, ki so bila zgrajena v duhu rimske arhitekture.</s><s>169</s>\n<s>Administrativne in davčne reforme, ki so nastopile pod oblastjo cesarja Dioklecijana in njegovih naslednikov, so rezultirale v centralizaciji proizvodnje, ki se izraža tudi v industrijski proizvodnji (npr. tovarna orožja v Sirmiju in tovarna za obdelavo volne v Sirmiju in Basijanah).</s><s>Ta centralizacija proizvodnje je vodila do nastanka velikih zemljiških posesti.</s><s>Davčna reforma je prinesla večjo učinkovitost poljedelske panoge, ki je bila v tem obdobju ogromna.</s><s>Zanimivo je, da je bila vseeno namenjena predvsem lokalni uporabi, saj je oskrbovala veliko število rimskih vojakov na donavskem limesu.</s><s>Velik del vse proizvodnje je bil usmerjen za potrebe rimske armade.</s>\n<s>Zadnje, četrto obdobje gospodarskega življenja v Sirmiju je obdobje od konca IV. stoletja do padca mesta pod hunsko oblast v petem desetletju V. stoletja.</s><s>Nujno je treba poudariti, da se to obdobje ne začne z enim dogodkom, temveč pride do postopnega prehoda v obdobju č20 let.</s><s>Ta dezintegracija se je začela po bitki v Adrianopelu, leta 378. in se končala po zapustitvi donavskega limesa na samem koncu IV. stoletja ali začetku V. stoletja.</s><s>Ta faza gospodarskega življenja je slabo raziskana, vendar se lahko vseeno zaključi, da je prišlo do upada obrtniške dejavnosti, depopulizacije in širitve gozdov na nekoč obdelovalne površine.</s><s>Zaradi slabe raziskanosti ni znano, kaj se je v tem obdobju zgodilo s keramičarsko ali steklarsko obrtjo.</s><s>Čeprav je prišlo do t.i. dezintegracije in ruralizacije, Sirmij ostaja upravni center tega območja.</s><s>Iz tega lahko predvidevamo, da gospodarska dejavnost ni popolnoma zamrla, več o tem pa se bo lahko izvedelo v nadaljnjih raziskavah.</s><s>170</s>\n<s>Izjavljam, da je magistrsko delo »Ekonomske aktivnosti i njihove promene u antičkome Sirmijumu i njegovoj okolini« v celoti moje avtorsko delo ter da so uporabljeni viri in literatura navedeni v skladu z mednarodnimi standardi in veljavno zakonodajo.</s>"}
{"dc.title": "Razlike u fizičkoj aktivnosti adolescenata različitih polova uzrasta od 12 do 15 godina različitim danima u nedelji", "dc.creator": "Štemberger, Vesna;Petrušič, Tanja", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "dečaci;devojčice;fizička aktivnost;sport;boys;girls;physical activity;sport;info:eu-repo/classification/udc/796.035-053.6", "id": "rulj_90137", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=176834&dn=", "text": "<s>Pedagoški fakultet, Univerzitet u Ljubljani, Slovenija Apstrakt: Postizanje preporučenog dnevnog nivoa fizičke aktivnosti (FA) kod dečaka i devojčica adolescenata pomaže u poboljšanju njihovog kardiovaskularnog zdravlja, održavanju zdrave telesne težine i unapređenju mentalnog zdravlja.</s><s>Svrha ovog istraživanja bila je da se utvrdi da li postoje statistički značajne razlike između dečaka i devojčica uzrasta od 12 do 15 godina u odnosu na uzrast i količinu FA različitim danima u nedelji.</s><s>Uzorak je obuhvatio 606 učenika 7, 8. i 9. razreda iz četiri slovenačke osnovne škole koji su učestvovali u istraživanju popunjavanjem upitnika (IFAQ; International Physical Activity Questionnaire, 2006).</s><s>Korišćen je kvantitativni pristup istraživanju i metoda je bila uzročno-neeksperimentalna.</s><s>Šapiro-Vilkov test je korišćen da se utvrdi da li su podaci normalno raspoređeni na statistički značajnom nivou rizika (p > 0,05).</s><s>Zbog narušene normalnosti distribucije varijabli (p < 0,001), za utvrđivanje statistički značajnih razlika između polova korišćen je neparametarski ManVitnijev test, a za utvrđivanje statistički značajnih razlika između starosnih grupa korišćen je Kraskal-Volisov test.</s><s>Dečaci su bili statistički značajno aktivniji od devojčica svih dana u nedelji osim srede (pon.: p=0,018; utorak: između učenika sedmog, osmog i devetog razreda javljale su se samo nedeljom (p<0,001), pri čemu su se nivoi FA menjali sa uzrastom učenika.</s><s>Nalazi studije da su dečaci adolescenti statistički značajno aktivniji od devojčica izazivaju zabrinutost zbog rodnih razlika u učešću u FA tokom ovog kritičnog razvojnog perioda.</s><s>Takve razlike mogu doprineti dugoročnim zdravstvenim posledicama i produžiti rodne nejednakosti u ukupnoj kondiciji i dobrobiti.</s><s>Uočene razlike u FA između dečaka i devojčica tokom adolescencije naglašavaju potrebu za ciljanim intervencijama i strategijama za promovisanje i poboljšanje FA među devojčicama.</s><s>Rešavanje osnovnih faktora koji doprinose nižim nivoima aktivnosti među devojčicama je od suštinskog značaja za promovisanje pravednijeg i inkluzivnijeg pristupa promociji FA.</s>\n<s>Ključne reči: dečaci, devojčice, fizička aktivnost, sport 1 Rad primljen: 1.6.2023; korigovan: 14.7. i 29.7.2023; prihvaćen za objavljivanje: 2.8.2023. 2 Rad je pod ovim naslovom izlagan na V međunarodnoj naučnoj konferenciji „Sport, rekreacija, zdravlje“, u orga­ nizaciji Visoke sportske i zdravstvene škole iz Beograda, 19.5.2023. godine.</s><s>3  tanja.petrusicŽpef.uni-lj.si</s>\n<s>Redovna fizička aktivnost (FA) je od najveće važnosti za sveukupno zdravlje i dobrobit adolescenata uzrasta od 12 do 15 godina (Lang et al., 2023).</s><s>Učešće u FA različitim danima tokom nedelje donosi razne dobobiti, od poboljšanja fizičkog i mentalnog zdravlja do društvenih dobrobiti i razvijanja zdravih navika (TapiaSerrano et al., 2023).</s><s>FA svakog dana u nedelji je veoma korisna za fizičko zdravlje, uključujući održavanje zdrave težine, poboljšano kardiovaskularno zdravlje i smanjen rizik od razvoja hroničnih bolesti kao što su dijabetes, povišeni krvni pritisak i gojaznost (Agbaje, 2023; García-Hermoso et al., 2022; Sudikno et al., 2023).</s><s>FA takođe ima pozitivan utivaj na psihološko blagostanje tako što efikasno smanjuje stress i anksioznost (Förster et al., 2023; Smout et al., 2023; Yman et al., 2023).</s><s>Ona takođe poboljšava kognitivne funkcije, kao i akademska postignuća (Gallardo et al., 2023; Haverkamp et al., 2021).</s><s>Redovno bavljenje FA tokom nedelje adolescentima pruža značajnu mogućnost da se druže, unapređuje osećaj pripadnosti i društvenu povezanost (Schirmer et al., 2023).</s><s>Redovna FA tokom adolescencije pomaže pri usvajanju zdravih navika koje se mogu slediti i u odraslom dobu i dovodi do doživotnog poboljšanja zdravlja i opšte blagostanja (Cachón-Zagalaz et al., 2023).</s><s>Bavljenje različitim sportovima omogućava adolescentima da unaprede svoju fizičku formu na različite načine (Ługowska et al., 2023).</s><s>Fudbal unapređuje kardiovaskularno zdravlje, izdržljivost i koordinaciju (Nobari et al., 2023); košarka unapređuje kardiovaskularno zdravlje, snagu, izdržljivost i koordinaciju ruku i očiju (Soares et al., 2023); tenis poboljšava agilnost, koordinaciju ruku i očiju, ravnotežu, snagu, mentalni fokus, koncentraciju i strateško razmišljanje (Parpa et al., 2022); plivanje je sport niskog intenziteta koji unapređuje kardiovaskularno zdravlje, gradi snagu i izdržljivost i unapređuje kompletnu fleksibilnost (Wirth et al., 2022).</s><s>Pošto je adolescencija kritičan period za razvoj kostiju, FA, posebno vežbe sa opterećenjem, igraju ključnu ulogu u izgradnji jakih kostiju i smanjenju rizika od osteoporoze kasnije u životu (Christofaro et al., 2022; Geng et al., 2023).</s><s>Borba protiv sedentarnog ponašanja kao što je previše vremena ispred ekrana i prekomerno sedenje je ključna za promovisanje FA i izbegavanje negativnih zdravstvenih ishoda (Longobucco et al., 2023; Wilhite et al., 2023).</s><s>Redovna FA se povezuje sa unapređenom kognitivnom funkcijom i rasponom pažnje kod adolescenata (Gilbert et al., 2023), dok fizička neaktivnost može da dovede do poteškoća sa koncentracijom i smanjenih kognitivnih sposobnosti (Pastor et al., 2022).</s><s>Podsticanje adolescenata da probaju različite sportove koji odgovaraju njihovim interesovanjima može olakšati poboljšanje njihove fizičke kondicije, istovremeno im pomažući da otkriju strasti i razviju nove veštine (Nery et al., 2023).</s><s>Uključivanje FA u njihov svakodnevni život je ključno za promovisanje njihovog holističkog blagostanja u ovoj ključnoj fazi njihovog razvoja.</s><s>Pozitivan uticaj FA na adolescente je već bio predmet istraživanja (Agbaje, 2023; Cachón-Zagalaz et al., 2023; Fu et al., 2023; Guimarães et al., 2023).</s><s>Međutim, focus ovog rada je pitanje da li dečaci i devojčice različitog uzrasta donose različite odluke po pitanju izbora i količine FA.</s><s>Cilj istraživanja bio je da se utvrdi da li postoje statistički značajne razlike između dečaka i devojčica uzrasta od 12 do 15 godina u pogledu uzrasta i količine FA različitim danima u nedelji i da li se učestalost aktivnosti menja sa godinama.</s><s>Svrha ove studije je značajna za oblast nauke i praktičare koji rade sa adolescentima u ovoj oblasti jer pruža dragocen uvid u rodne razlike, starosne obrasce i potencijalno smanjenje učestalosti aktivnosti među adolescentima.</s><s>Nalazi mogu poslužiti kao osnova za ciljane intervencije koje promovišu jednakost u promociji FA i doprinose postojećoj bazi znanja kako bi se konačno promovisalo zdravije ponašanje i blagostanje među mladim pojedincima.</s>\n<s>Upitnik koji je korišćen, IPAQ (International Physical Activity Questionnaire) (Hagströmer et al., 2006), obuhvatao je 10 pitanja, od kojih su 2 bila zatvorena, 7 na Likertovoj skali frekvencije od 5 tačaka, a 1 otvoreno.</s><s>Učesnici su prvo pitani o količini i izboru FA u proteklih sedam dana: FA u slobodno vreme, na časovima fizičkog vaspitanja (FV), u pauzama, popodne i uveče, vikendom i prema danu u nedelji.</s>\n<s>Prikupljanje podataka je izvršeno u periodu od 10 dana tokom marta 2023. godine.</s><s>Učenici su dobili upitnik od svog nastavnika fizičkog tokom časa fizičkog vaspitanja, popunili ga na licu mesta i vratili ga nastavniku.</s>\n<s>Prikupljeni podaci su obrađeni pomoću programa IBM SPSS Statistics 22.</s><s>Prvo je izračunata osnovna statistika, a zatim je korišćen Šapiro-Vilkov test da se proveri da li su podaci normalno raspoređeni na statistički značajnom nivou rizika (p > 0,05).</s><s>Zbog narušene normalnosti distribucije varijabli (p < 0,001), za utvrđivanje statistički značajnih razlika između polova korišćen je neparametarski Man-Vitnijev test, a za utvrđivanje statistički značajnih razlika između starosnih grupa korišćen je Kraskal-Valisov test.</s><s>Statistička značajnost između pola i uzrasta postavljena je na p ≤ 0,05.</s>\n<s>Tabela 1 prikazuje broj dečaka i devojčica koji su učestvovali u studiji, njihov uzrast i razred koji pohađaju.</s><s>Tabela 1. Podaci o broju, polu i uzrastu učenika uključenih u istraživanje Razred</s>\n<s>Tabela 1 pokazuje da su u istraživanju dečaci (50,0%) bili brojniji od devojčica (46,0%) od 7. razreda pa nadalje (prosečna starost 12,4 ± 0,5 godina).</s><s>U 8. razredu (prosečan uzrast 13,4 ± 0,5 godina) procenat dečaka i devojčica je bio izjednačen (45,5%), dok je u 9. razredu (prosečan uzrast 14,3 ± 0,5 godina) ponovo bio veći broj Zatim nas je zanimalo da li postoje statistički značajne razlike između polnih i starosnih grupa u učestalosti FA u različitim danima u nedelji.</s><s>Koristili smo neparametrijski Man-Vitnijev test (pol) ili Kraskal-Volisov test (uzrast).</s><s>Rezultati su prikazani u Tabeli 2 i u Tabeli 3. Tabela 2. Statistički značajne razlike u aktivnosti različitim danima u nedelji prema polu učenika Razlike</s>\n<s>Tabela 2 pokazuje da su dečaci bili aktivniji od devojčica u poslednjih sedam dana pre istraživanja (označeno sivim i podebljano).</s><s>Devojčice, s druge strane, u svakom slučaju nisu bile statistički značajno aktivnije od dečaka.</s><s>Tabela 2 pokazuje značajne razlike u učestalosti aktivnosti između dečaka i devojčica u većini dana u nedelji Međutim, za sredu nije pronađena značajna razlika (p=0,68).</s><s>Svih ostalih dana dečaci su bili aktivniji od devojčica.</s><s>Tabela 3. Statistički značajne razlike u aktivnosti različitih dana u nedelji prema uzrastu učenika Razlike u</s>\n<s>Takođe je ispitano kako se aktivnost učenika razlikuje po godinama u različitim danima u nedelji (Tabela 3).</s><s>Statistički značajne razlike po uzrastu učenika javljaju se tek u nedelju (p<0,001), pri čemu se učestalost njihove aktivnosti menja sa uzrastom (najaktivniji su bili učenici sedmog razreda, zatim osmaci, najmanje aktivni učenici devetog razreda)</s>\n<s>Cilj istraživanja bio je da se utvrdi da li postoje statistički značajne razlike između dečaka i devojčica uzrasta od 12 do 15 godina u pogledu starosti i količine FA različitim danima u nedelji i da li se učestalost aktivnosti menja sa godinama.</s><s>Adolescenti uzrasta od 12 do 15 godina, bez obzira na pol i godine života, treba da ostvare preporučeni dnevni nivo FA, jer to ima brojne pozitivne efekte na njihovo ukupno zdravlje, što potvrđuju i druge studije (Nery našeg istraživanja su pokazali da su dečaci statistički značajno aktivniji od devojčica svakog dana u nedelji osim srede, što izaziva zabrinutost u vezi sa polnim razlikama u učešću u FA tokom ovog kritičnog razvojnog perioda.</s><s>Takve razlike mogu doprineti dugoročnim zdravstvenim posledicama i prolongirati rodne nejednakosti u ukupnoj kondiciji i blagostanju (Barth Vedøy et al., 2021; Biadgilign et al., 2022; Brazo-Sayavera et al., 2021; Li et al., 2022; Ostermeier et al., 2021; Telford et al., 2016; True et al., 2021).</s><s>Slično je pokazala studija koju su sproveli Melo i sar. (Mello et al, 2023), u kojoj su deca i adolescenti uzrasta od 0 do 19 godina podeljeni u grupe na osnovu rezultata, pri čemu su dečaci uglavnom raspoređeni u grupe sa visokim FA, dok su devojčice raspoređene u grupe sa niskim FA.</s><s>Međutim, dečaci sa višim nivoom FA takođe su statistički značajno više vremena provodili gledajući TV i igrajući video igrice, dok su devojčice provodile više vremena radeći kućne poslove i druge aktivnosti koje donose zaradu.</s><s>Za dečake takav rezultat takođe predstavlja problem, jer previše vremena pred ekranom negativno utiče na razvoj važnih kognitivnih veština kao što su pažnja, pamćenje i kritičko mišljenje (Taylor et al., 2023; Wang et al., 2023).</s><s>Uočene razlike u FA između dečaka i devojčica tokom adolescencije naglašavaju potrebu za ciljanim intervencijama i strategijama za promovisanje i poboljšanje FA među devojčicama.</s><s>Rešavanje osnovnih faktora koji doprinose nižim nivoima aktivnosti među devojčicama je od suštinskog značaja za promovisanje pravednijeg i inkluzivnijeg pristupa promociji FA.</s><s>Razumevanje faktora koji utiču na rodne razlike u FA kod adolescenata je ključno za razvoj efikasnih intervencija.</s><s>Faktore kao što su društvene norme, kulturni uticaji, percepcija telesnog izgleda i pristup sportskim i rekreativnim objektima treba istražiti i pozabaviti se njima kako bi se stvorilo okruženje koje promoviše i podržava ravnopravno učešće dečaka i devojčica u fizičkim aktivnostima.</s><s>Pored toga, adolescenti uzrasta od 12 do 15 godina koji provode više vremena ispred ekrana su pod većim rizikom da se upuste u neprikladno ponašanje, kao što je neadekvatna komunikacija sa roditeljima i vršnjacima (uključujući maltretiranje) i kockanje (Hökby et al., 2023).</s><s>Za adolescente je veoma važno da pronađu zdravu ravnotežu između vremena ispred ekrana, FA, društvenog kontakta sa vršnjacima i bavljenja raznim hobijima koji ih zanimaju.</s><s>Roditelji mogu da im pomognu da ograniče gledanje televizije, video igrice, računare i telefone i podstaknu razvoj zdravih navika (Przybylski et al., 2020).</s><s>Rezultati našeg istraživanja su nam takođe pokazali da nije bilo statistički značajnih razlika u količini FA između učenika sedmog, osmog i devetog razreda tokom nedelje, što nije bilo iznenađujuće jer je adolescencija vreme brzog Vesna Štemberger, Tanja Petrušič: RAZLIKE U FIZIČKOJ AKTIVNOSTI ADOLESCENATA RAZLIČITIH POLOVA UZRASTA OD 12 DO 15 GODINA RAZLIČITIM DANIMA U NEDELJI rasta i razvoja i obrasci praktikovanja FA ne bi trebalo značajno da se razlikuju unutar relativno bliskih starosnih grupa učenika sedmog, osmog i devetog razreda.</s><s>Ove starosne grupe imaju slične obrasce aktivnosti i interesovanja, što rezultira uporedivim nivoima FA.</s>\n<s>Ograničenje studije je uglavnom bilo to što stvarna FA na dnevnom nivou nije merena akcelerometrima različitim danima u nedelji, jer su podaci prikupljeni samo na osnovu odgovora učenika u upitniku.</s><s>Ipak, studija je pružila uvid u viši nivo aktivnosti kod dečaka nego kod devojčica uzrasta od 12 do 15 godina skoro svim danima u nedelji.</s>\n<s>Rezultati pokazuju da su dečaci statistički značajno aktivniji od devojčica, što je važan nalaz jer je razumevanje polnih razlika u obrascima FA tokom adolescencije ključno za razvoj ciljanih intervencija i promovisanje zdravog ponašanja.</s><s>Ispitujući da li postoje značajne razlike između dečaka i devojčica u pogledu njihovog uzrasta i količine FA različitim danima u nedelji, studija je pružila uvid u nejednakosti u nivoima aktivnosti i strategijama za premošćavanje ovih jazova.</s><s>Ove informacije su dragocene za nastavnike, roditelje i kreatore politike koji žele da razviju efikasne programe prilagođene specifičnim potrebama dečaka i devojčica kako bi promovisali inkluzivniji i pravedniji pristup promociji FA.</s><s>S druge strane, ispitivanje potencijalnog pada učestalosti FA među adolescentima kako odrastaju je ključno za identifikaciju kritičnih perioda kada su intervencije i podrška najpotrebniji.</s><s>Adolescencija je prelazni period koji karakterišu različite fiziološke, psihološke i društvene promene koje mogu uticati na obrasce FA.</s><s>Ispitujući da li učestalost aktivnosti opada sa godinama, ova studija je pružila uvid u potencijalne barijere ili faktore koji utiču na smanjenje nivoa aktivnosti.</s><s>Ovi nalazi mogu pomoći u razvoju ciljanih intervencija i strategija za održavanje ili povećanje FA kod adolescenata tokom ovog kritičnog razvojnog perioda.</s><s>Na osnovu prikupljenih podataka, možemo savetovati da roditelji i nastavnici u osnovnim školama treba da podižu svest o značaju aktivnog načina života kako učenici odrastaju i sprovode različite intervencije kako bi podstakli učenike da se bave slobodnim aktivnostima uz povećanje nivoa i količine njihovog dnevnog nivoa FA.</s>\n<s>Agbaje, A. O. (2023).</s><s>Associations of accelerometer-based sedentary time, light physical activity and moderateto-vigorous physical activity with resting cardiac structure and function in adolescents according to sex, fat mass, lean mass, BMI, and hypertensive status.</s><s>Scandinavian Journal of Medicine & Science in Sports. https:// doi.org/10.1111/sms.14365</s>\n<s>Ritti-Dias, R. M., & Mota, J. (2022).</s><s>Comparison of bone mineral density according to domains of sedentary behavior in children and adolescents.</s><s>BMC Pediatrics, 22(1). https://doi.org/10.1186/s12887-022-03135-2 Mental health in children and adolescents with overweight or obesity.</s><s>BMC Public Health, 23(1). https://doi. org/10.1186/s12889-023-15032-z</s>\n<s>psychsport.2021.102060 cumulative workload and anaerobic power in adolescent elite male football players: associations with biological maturation.</s><s>BMC Sports Science, Medicine and Rehabilitation, 15(1). https://doi.org/10.1186/s13102-02300623-5</s>\n<s>Carvalho, H. M. (2023).</s><s>Does early specialization provide an advantage in physical fitness development in youth basketball?</s><s>Frontiers in Sports and Active Living, 4. https://doi.org/10.3389/fspor.2022.1042494 factors for prehypertension and hypertension among Indonesian adolescents: a cross-sectional community survey.</s><s>BMJ Open, 13(3), e065056. https://doi.org/10.1136/bmjopen-2022-065056 What is the role of adherence to 24‐hour movement guidelines in relation to physical fitness components among adolescents?</s><s>Scandinavian Journal of Medicine & Science in Sports. https://doi.org/10.1111/sms.14357 movement behavior guidelines with cognitive difficulty and social relationships in children and adolescents with attention deficit/hyperactive disorder.</s><s>Child and Adolescent Psychiatry and Mental Health, 17(1). https:// doi.org/10.1186/s13034-023-00588-w</s>"}
{"dc.title": "Proizvodnja drvnih sortimenata topole Ranko Sarić", "dc.creator": "Sarić, Ranko", "dc.source": "https://repozitorij.uni-lj.si/", "dc.subject": "?", "id": "rulj_94285", "pdf_url": "https://repozitorij.uni-lj.si/Dokument.php?id=192135&dn=", "text": "<s>Spremnost privatnih šumovlasnika za poslovno udruživanje u cilju mobilizacije drvnih resursa iz privatnih šuma u Sloveniji</s>\n<s>Sustav upravljanja okolišem prema normi ISO 14001 u šumarskom poduzetništvu Republike Hrvatske</s>\n<s>Potrošnja goriva skidera po radnim operacijama tijekom privlačenja drva – Studija slučaja Karišik A.</s>\n<s>Izazovi korištenja harvesterske glave za izmjeru drvnih sortimenata pri sječi i izradi tvrdih listača Lepoglavec K.,</s>\n<s>Potencijal šumske protupožarne infrastrukture – višenamjenski pristup korištenju šumskih površina</s>\n<s>Spremnost privatnih šumovlasnika za poslovno udruživanje u cilju mobilizacije drvnih resursa iz privatnih šuma u Sloveniji Zala Uhan</s>\n<s>U Sloveniji je u privatnom vlasništvu 77,0 % šuma, i one imaju ključnu ulogu u smislu pružanja brojnih usluga šumskih ekosustava i ispunjenja različitih ciljeva EU i nacionalne šumarske, okolišne, klimatske i energetske politike.</s><s>Jedan od bitnih ciljeva ovih politika je i osiguravanje zdravih, raznolikih i otpornih šuma, kroz održivo gospodarenje šumama i mobilizaciju drvnih resursa iz privatnih šuma, jer trendovi pokazuju da će se potražnja za drvom kao energentom u svijetu smanjiti, dok će potražnja za industrijskom oblovinom porasti.</s>\n<s>U Sloveniji se, po podacima javne šumarske administracije, susrećemo sa niskom stopom realizacije planiranih radova u privatnim šumama, na šta utječe mali i usitnjen šumski posjed, veliki broj (su)vlasnika i promijenjen odnos vlasnika prema šuma i prema ciljevima gospodarenja.</s><s>Na političkoj razini su bile usvojene različite mjere podrške vlasnicima privatnih šuma za rješavanje problema neefikasnog gospodarenja privatnim šumama, među kojima je kao ključni instrument prepoznato poslovno povezivanje vlasnika (pri izvođenju radova ili u zajedničkom nastupu na tržištu šumskih drvnih sortimenata) (dalje: poslovno povezivanje) i njihova poslovna saradnja sa izvođačima radova u šumarstvu i ostalim akterima u šumsko-drvnom lancu (dalje: poslovna saradnja).</s><s>Unatoč nastojanjima, da poslovno povezivanje i poslovna saradnja privatnih šumovlasnika zažive u praksi, u Sloveniji je trenutno povezanih manje od 0,5 % vlasnika privatnih šuma.</s><s>Cilj ovog istraživanja je utvrditi spremnost privatnih šumovlasnika na poslovno povezivanje i poslovnu saradnju i utvrditi na koji način veličina šumskog posjeda, aktivnosti gospodarenja, ciljevi gospodarenja i socijalno-ekonomske karakteristike (starost, stepen obrazovanja i status zaposlenja) utječu na njihovo spremnost.</s><s>U sklopu nacionalnog projekta CRP MOBILES je u 2022. godini provedena anketa sa 1.515 slučajno odabranih vlasnika privatnih šuma.</s><s>Rezultati ankete pokazuju, da je 51,6 % privatnih šumovlasnika spremno za poslovno povezivanje i 30,1 % neodlučnih po tom pitanju, te da je 56,9 % privatnih šumovlasnika spremno na poslovnu saradnju uz 26,8 % neodlučenih, što ukazuje na visok stepen spremnosti privatnih šumovlasnika za poslovno povezivanje i saradnju.</s>\n<s>Kako bi se utvrdilo koji faktori utječu na spremnost privatnih šumovlasnika za poslovno povezivanje i poslovnu saradnju, razvijena su dva odvojena logistička modela.</s><s>Rezultati modela I pokazuju da na spremnost privatnih šumovlasnika za poslovno povezivanje utiču ciljevi gospodarenja šumama (skladištenje ugljika, proizvodnja drveta i biomase za vlastite potrebe, proizvodnja drveta i biomase za tržište i investicija za budućnost), starost vlasnika šume i status zaposlenja.</s><s>Rezultati modela II pokazuju da na spremnost vlasnika privatnih šuma za poslovno suradnju utiču ciljevi gospodarenja šumama (očuvanje biodiverziteta, proizvodnja drveta i biomase za vlastite potrebe proizvodnja drveta i biomase za tržište) i nivo obrazovanja.</s><s>IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Za jačanje poslovnog povezivanja privatnih šumovlasnika, nužan je aktivniji pristup, prije svega putem boljeg informiranja i savjetovanja svih aktera u sektoru šumarstva, jer su rezultati istraživanja pokazali koja grupa privatnih šumovlasnika pokazuje veći interes/spremnost za poslovno povezivanje ili poslovnu saradnju.</s><s>Budući da su privatni šumovlasnici vrlo raznoliki, što se očituje u njihovom odnosu prema šumi i ciljevima gospodarenja, potrebno je prilagoditi mjere šumarske politike za pojedine grupe privatnih šumoposjednika ako se žele ostvariti cilj mobilizacije drveta kroz poslovno povezivanje i poslovnu saradnju.</s>\n<s>Određivanje stvarne udaljenosti privlačenja drva na nagnutim terenima pomoću aerofotogrametrijskih snimaka Ivica Papa</s>\n<s>Sveučilište u Zagrebu Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, adukaŽsumfak.unizg.hr Izračun srednje udaljenosti privlačenja drva predstavlja jednu od glavnih i neizostavnih stavki prilikom izrade kvalitetne studije primarnog otvaranja šuma.</s><s>Ovim istraživanjem analizirana je mogućnost primjene bespilotnih letjelica pri snimanju terena u listopadnim sastojinama koje pridolaze na nagnutim terenima u svrhu izračuna stvarne udaljenosti privlačenja drva.</s><s>Na temelju prikupljenih aerofotogrametrijskih snimaka na području UŠP Delnice, šumarije Vrbovsko i Skrad izrađen je digitalni modela terena za svaki istraživani odsjek u računalnom programu PIX4Dmapper.</s><s>Daljnje analize bile su fokusirane na određivanje najpovoljnije prostorne rezolucije i veličine rastera (piksela) digitalnog modela terena pomoću koje se na temelju postojećih podataka o primarnoj i sekundarnoj šumskoj prometnoj infrastrukturi može pouzdano izračunati stvarna udaljenost privlačenja drva.</s><s>Na temelju analiziranih rezultata utvrđeno je da dolazi do statistički značajne razlike u vrijednostima stvarnih udaljenosti privlačenja drva na izvoznim pravcima istraživanih područja a koje su ovisne o prostornoj rezoluciji (veličini piksela) izrađenih digitalnih modela terena.</s><s>Daljnjim analizama utvrđeno je kako digitalni model terena veličine piksela 2,5 x 2,5 m predstavlja optimalnu prostornu rezoluciju koja ne utječe na pojavnost statistički značajne razlike pri određivanju stvarne udaljenosti privlačenja drva.</s>\n<s>Sustav upravljanja okolišem prema normi ISO 14001 u šumarskom poduzetništvu Republike Hrvatske Matija Bakarić</s>\n<s>Sveučilište u Zagrebu Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, mlandekicŽsumfak.unizg.hr Globalno najzastupljenija međunarodna norma za upravljanje okolišem je ISO 14001 sa svrhom široke primjenjivosti na područje industrija i aktivnosti, što ju čini univerzalnom normom.</s><s>Ključni cilj je stvaranje okvira organizacijama za postizanje poboljšanja u području djelovanja na okoliš u skladu s vlastitim usmjerenjima i politikama zaštite okoliša.</s><s>Primjena standarda osigurava zaštitu okoliša, bolju reputaciju kroz segment konkurentske prednosti na razvijenim tržištima, pozitivni efekti kroz ostvarivanje ekonomskih koristi u segmentu raznih ušteda (struja, gorivo, papir), i sl.</s><s>Metode istraživanja uključuju pretraživanja literaturne dimenzije relevantnih domaćih i inozemnih znanstvenih i stručnih izvora, pregledavanje web stranica znanstvenih institucija koje se bave istraživanom problematikom te pretraživanje online baza podataka.</s><s>Dodatno, zbog konkretnije spoznaje problematike analiziran je cjelokupni proces ostvarivanja certifikata i godišnjih pregleda “audit” za poduzeće čiji je aspekt poslovanja, prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti u Republici Hrvatskoj, vezan za usluge u šumarstvu i zaštiti prirode.</s>\n<s>Rezultati prikazuju primijenjene zahtjeve za sustav upravljanja okolišem koji organizaciji omogućuje razvoj te primjenu politike i ciljeva koji uzimaju u obzir zakonske zahtjeve i informacije o ključnim aspektima okoliša.</s><s>Norma ISO 14001 najbolje rezultate daje u interakciji sa drugim ISO normativima kao što su ISO 9001 za kvalitetu te u šumarskom sektoru sa normativima ISO 45001 kao međunarodna norma za zdravlje i sigurnost na Promatrajući dostupne materijale i izvore utvrđen je međuodnos između cijeloga niza normi i certifikacija koje mogu biti temelj za ubrzani razvoj novih inovativnih poduzetničkih modela u šumarstvu na temelju elemenata konkurentske prednosti što otvara nova tržišta i uvodi mjere štednje.</s><s>Uspostava i održavanja ISO 14001 norme zahtijeva prikaz metričkih vrijednosti održavanja normativnih zahtjeva kroz identifikaciju aspekata na okoliš koji uključuju: trošenje energije, trošenje goriva za motorna vozila, trošenje papira, trošenje vode, stvaranje otpada raznih svojstava, izlijevanje goriva i dr. Navedeni identificirani aspekti studije slučaja ne moraju odgovarati svim poduzećima koja posjeduju certifikat ISO 14001 što je i razlog široke primjenjivosti i univerzalnosti istog.</s><s>Za svaki identificirani aspekt okoliša utvrđeni su tablično precizni izvori, utjecaj na okoliš, zakonski zahtjevi, nadzori ili mjerenje te završna napomena za održavanje ili poboljšanje stanja.</s>\n<s>Razrađena norma primjenjiva je u svakoj organizaciji koja želi uspostaviti, implementirati, održavati i unaprijediti sustav upravljanja okolišem.</s><s>Cilj norme je minimalizirati tragove poslovanja koja svaka organizacija ostavlja za sobom u smislu onečišćavanja i zagađenja okoliša koji su posljedica poslovanja.</s><s>Postizanje ravnoteže između okoliša, društva i gospodarstva smatra se vrlo značajnim za udovoljenje potreba sadašnjeg vremena bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da udovolje također svojim potrebama.</s><s>IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>The Public Forest Enterprise »Šume Republike Srpske« a.d. Sokolac (further “Šume RS”) has undertaken a significant technological advancement by implementing an Integrated Information System (IIS).</s><s>The system was designed to enhance operational performance and reduce the risk of misuse, particularly in financial transactions and resource management.</s><s>This project was developed in collaboration with Prointer ITSS, a member of Infinity International Group, alongside several partner companies.</s><s>The IIS has been deployed across 31 organizational units, with the potential for future expansion in case of organizational or territorial changes.</s>\n<s>Nekateri kazalci in primerjave z analizo delovnega procesa pri spravilu lesa z večbobenskim žičnim žerjavom Konrad Mounty 4000</s>\n<s>Univerza v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, Oddelek za gozdarstvo in obnovljive gozdne vire Prispevek temelji na podatkih diplomskega dela z naslovom »Učinki večbobenskega žičnega žerjava tipa Konrad Mounty 4000 in težavnost dela delavca zapenjalca«, ki obravnava strukturo časov in učinke pri žičnem spravilu lesa s tem žičnim žerjavom za spravilo lesa.</s><s>Na štirih deloviščih, na katerih se je ocenilo, da imajo podobne razmere za spravilo lesa, je bilo posnetih 257 ciklov spravila lesa.</s><s>Izmerjeni so bili časi in dnevni učinki delovnega sistema na različnih spravilnih razdaljah, ločeno za spravilo lesa navzgor in navzdol.</s><s>Na podlagi meritev srčnega utripa med delovnim procesom se je ocenjevalo težavnost dela delavca zapenjalca glede na spravilno razdaljo in smer spravila lesa.</s><s>Izračunani so bili deleži produktivnih in neproduktivnih časov.</s><s>Izmerjeni dnevni učinki so bili primerjani z učinki ugotovljenimi z državnimi normativi za univerzalni večbobenski žični žerjav s stolpom Syncrofalke 3t. Z izmerjenim srčnim utripom smo analizirali odvisnost težavnosti dela delavca zapenjalca v odvisnosti od razdalje (kratka, dolga) in smeri (gor, dol) spravila lesa.</s><s>Nadalje so bili analizirani izmerjeni podatki povprečnega pulza po delovnih operacijah pri delu delavca zapenjalca na različnih dolžinah žičnih linij in smereh spravila lesa.</s><s>Rezultati meritev potrjujejo hipotezo o višjih dnevnih učinkih pri štiri tonskem žičnem žerjavu v primerjavi z normiranimi učinki za tri tonski žični žerjav.</s><s>Ugotovljeni so višje učinki spravila lesa navzgor v primerjavi s spravilom lesa navzdol ter podrobno analizirana težavnost dela delavca zapenjalca, ki se generalno z večanjem dolžine linije zmanjšuje.</s>\n<s>Sveučilište u Zagrebu Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, adukaŽsumfak.unizg.hr Ovodobni skideri s vitlom, istraženi su morfološkom analizom, na temelju njihovih geometrijskih, masenih i drugih veličina, pomoću kojih se izražavaju ovisnosti te donosi sud o valjanosti primjene, odnosno odabira šumskog vozila.</s><s>Morfološka analiza skidera s vitlom obuhvatila je 17 modela skidera, koji su bili u ponudi njihovih proizvođača 2022. godine.</s><s>Za morfološku raščlambu skidera s vitlom, iz prospektnih materijala proizvođača, odabrano je šest osnovnih značajki skidera (ukupna duljina skidera, ukupna visina skidera, ukupna širina skidera, masa skidera, snaga motora i zakretni moment motora) te tri izvedene značajke skidera (indeks oblika širina / duljina, indeks oblika visina /duljina i jedinična masa skidera).</s><s>Provedena morfološka raščlamba ovodobnih skidera s vitlom ukazala je da: 1) se nalaze u području prevladavanja visine nad širinom vozila, 2) nema jasno izraženih graničnih vrijednosti kod kojih prestaje rast gabaritnih dimenzija unatoč porastu snage motora i mase skidera, 3) prosječno 106 kg mase skidera nosi 1 kW snage pogonskog motora, 4) prosječno 639 kg mase skidera zahtijeva 1 Nm zakretnog momenta motora, 5) se raspon jediničnih masa kreće od 60 – 120 kg/kW.</s><s>Na osnovi rezultata provedene morfološke raščlambe ovodobnih skidera s vitlom predlaže se kategorizacija s obzirom na masu skidera, snagu te zakretni moment motora: IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Istorijski razvoj javnih i šumskih puteva uči da se osnovni principi planiranja, izgradnje i korištenja različitih vrsta puteva mijenjaju tokom vremena, a socio-ekonomsko okruženje igra posebnu ulogu.</s><s>Vremenom su tehnološke i društvene promjene imale presudan utjecaj na korištenje šuma, a samim tim i na razvoj šumskih puteva.</s><s>Od ručnog transporta drveta, raznih metoda transporta baziranih na gravitaciji (na tlu i u vazduhu), transporta drveta prirodnim putevima (plavljenje), puteva za animale, šumskih vlaka do šumskih puteva, koji su se pojavili sa sve racionalnijim kamionskim transportom prema II. svjetskog rata.</s><s>Najveći procvat izgradnje šumskih puteva u Sloveniji bio je 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća.</s><s>Razvoj saobraćajnih sredstava pratio je i razvoj šumskih puteva.</s><s>Pristup višenamjenskom održivom gazdovanju šumama, koji je sve prisutniji u svijetu, a odavno se ustalio i kod nas, praćen je kategorizacijom šumskih puteva na osnovu njihove višenamjenske upotrebe.</s><s>Slobodan pristup šumi i (u principu) slobodno korištenje šumskih puteva donose, pored povoljnih posljedica, i niz izazova – uglavnom vezanih za obezbeđivanje viših standarda provoznosti šumskih puteva i obezbjeđenje finansijskih sredstava koja prevazilaze mogućnosti i potrebe šumarstva.</s><s>Sve prognoze govore o povećanoj mogućoj sječi, sve je aktuelnije korištenje obnovljivih prirodnih resursa i biomase u energetske svrhe, a očekuje se i veća potreba za društvenim i ekološkim funkcijama šume.</s><s>Kako bi se osigurale sve ove potrebe, mreža šumskih puteva će se morati dalje razvijati na principima višenamjenskog održivog gazdovanja šumama, uz istovremeno obezbjeđivanje dovoljno sredstava za njihovo održavanje i osiguravanje provoznosti.</s><s>Slovenačka šumarska struka ima i znanje i iskustvo u planiranju, projektovanju, izgradnji, korištenju i održavanju šumskih cesta u višenamjenskom održivom gazdovanju šumama, ali ostaje izazov da ih što efikasnije i racionalnije prenesu IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Sveučilište u Zagrebu Fakultet šumarstva I drvne tehnologije, mbacic1Žsumfak.unizg.hr Istraživanja su provedena pri privlačenju drva skiderom Ecotrac 140V u pgorskim uvjetima rada.</s><s>Skider je bio opremljen mjernim uređajem WIGO-E (Telematic Data collector) gateway s integriranim GPS sustavom, koji je osiguravao prikupljanje podataka sa senzora i motora te pohranjivanje u računalo putem CANBUS-a i prijenos podataka GSM-om na web platforme.</s><s>Za precizno mjerenje potrošnje goriva na skider je ugrađen diferencijalni mjerač potrošnje goriva DFM 100CD koji ima mogućnost mjerenja trenutne potrošnje goriva i ukupne potrošnje goriva.</s><s>Raspon mjerenja pokriva minimalni protok od Podaci o potrošnji goriva (mL), položaju (ruta putovanja) i detekciji rada vitla mjereni su s frekvencijom uzorkovanja od 5 s. Nadalje, konstantno su mjereni obujmi tovara svakog turnusa i nagibi traktorskih puteva.</s>\n<s>Na temelju rezultata mjerenja potrošnje goriva skidera Ecotrac 140 V pri privlačenju drva, na istom radilištu tijekom 8 radnih dana, određena je potrošnja goriva po radnim operacijama unutar svakog turnusa i ukupno po radnim danima.</s><s>IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Univerzitet u Sarajevu – Šumarski fakultet, a.karisikŽsfsa.unsa.ba Uvod: Prisutne klimatske promjene, brdsko-planinski reljef i razvijena hidrografska mreža u Bosni i Hercegovini pogoduju učestalijoj pojavi bujica.</s><s>Područja na kojima inicijalno nastaju bujični tokovi su uglavnom vezana za šume i šumska zemljišta.</s><s>U tom kontekstu, istraživanje uticaja šumske transportne infrastrukture na akumulaciju nanosa u ovim vodotocima postaje od suštinskog značaja kako bi se bolje razumjeli mehanizmi i posljedice ovog problema.</s>\n<s>Materijal i metode: Istraživanje je sprovedeno na području Kantona Sarajevo, sa fokusom na dva \"mala\" slivna područja potoka Lučica površine 3,68 km2 i potoka Klade površine 4,33 km2.</s><s>Oba potoka karakteriše bujični režim, što rezultira intenzivnim bujičnim tokovima tokom perioda obilnih padavina, sa značajnom količinom erodiranog materijala različitog karaktera.</s><s>U istraživanju su prikupljeni uzorci materijala iz akumuliranog nanosa potoka Lučica i Klade, kao i uzorci sa pripadajućeg slivnog područja, na kojima su detaljno analizirane karakteristike materijala.</s><s>Ovi uzorci su podvrgnuti laboratorijskim ispitivanjima radi utvrđivanja granulometrijskog sastava i petrografsko-mineralnog sastava erozionog materijala.</s><s>Na osnovu rezultata, identifikovane su dominantne geološke strukture i minerali u erozionom nanosu, kao i njihov procenat prisustva u uzorcima.</s><s>U istraživanju su primjenom GIS-a utvrđene dužine šumskih kamionskih puteva, traktorskih puteva i traktorskih vlaka sa istraživanog područje.</s><s>Dodatno, terenskim istraživanjima izvršena je procjena trenutnog stanja ove infrastrukture u kontekstu tehničkih elemenata, redovnog održavanja, kao i ostalih relevantnih faktora koji imaju potencijalni uticaj na proces formiranja i transporta erodiranog nanosa u brdsko-planinskim vodotocima.</s><s>Rezultati: Analizom uzoraka geološkog i mineralno-petrografskog sastava zemljišta u slivovima, utvrđeno je da uzorci akumuliranog nanosa sadrže krečnjak, koji nije prisutan u samom slivnom području.</s><s>Ovaj krečnjak ima porijeklo sa primarne mreže šumske transportne infrastrukture, sa udjelom od 5,5% u akumulaciji potoka Lučica i 2% u potoku Klade.</s><s>Ostatak materijala u akumuliranom nanosu pokazuje identičnu strukturu kao i materijal u slivnom području.</s><s>Terenskim istraživanjem je utvrđeno da nema vidljivih erozionih procesa na slivnom području niti značajnijih morfoloških promjena u koritima potoka Lučica i Klade.</s><s>Međutim, vidljivi erozioni procesi uočeni su na primarnoj i sekundarnoj mreži šumske transportne infrastrukture, sa koje je erodirani materijal dospio u korita potoka Lučica i Klade, gdje je i akumuliran.</s><s>IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Diskusija: Guste mreže šumske transportne infrastrukture bez propisnog održavanja i provođenja mjera sanacije pridonose produkciji erodiranog materijala koji se u značajnoj količini akumulira u brdsko-planinskim vodotocima.</s><s>Nedostatak vodopropusnih objekata i drugih zaštitnih mjera dodatno pogoršava situaciju, posebno na područjima s velikim uzdužnim nagibima.</s><s>Iako su slivovi Lučica i Klade prekriveni u velikom postotku šumom, nedostatak održavanja šumske transportne infrastrukture rezultira značajnom akumulacijom nanosa.</s><s>Dobiveni rezultati istraživanja naglašavaju kompleksnu međuovisnost između antropogenih aktivnosti, prirodnih procesa i ekosistema, što ukazuje na potrebu za razvojem održivih strategija upravljanja šumskom transportnom infrastrukturom radi zaštite životne sredine i očuvanja vodnih resursa u Bosni i Hercegovini.</s>\n<s>Šumarstvo se na svjetskom i europskom nivoju suočava s nedostatkom radnika i teškim radnim uvjetima, za one koje rade u šumi na traktorima i sa motornom pilom.</s><s>Uz toga, mnogo više harvestera i forwardera radi u svijetskim šumama.</s><s>Sječa se u modernom šumarstvu zbog novih strojeva premješta i u pretežno neotvorena područja, gdje se rad u šumi do sada nije obavljao, jer su uvjeti za rad zbog velikih nagiba i strmih padina bili opasni za šumske radnike.</s><s>Velike šumarske firme se zbog toga odlučuje za nabavu modernijih i učinkovitijih strojeva, koji su snažniji i brži od klasične, ručno strojne sječe.</s><s>A prije svega, strojevi su mnogo sigurniji za rad, više su ergonomsko pogodni, uopče na velikim nagibima.</s><s>Jer su strojevi sposobni raditi na velikim nagibima, sve više se uz dodatne potrijebe varnosti, tekom sječe korište i trakcijske vitlove, koji omugučajo mnogo sigurniji rad za šumarje.</s><s>Korištenje trakcijskog vitla ima nakon pozitivnih učinaka na tla i sestojine, također i negativne učince koji se tiču same organizacije rada i terenske pripreme.</s><s>U saradnji sa firmo SiDG, smo napravili analizu ergonomskog, ekološkog i ekonomskog upliva strojne sječe i spravila lesa u kombinaciji sa trakcijskim vitlom firme Ecoforst, modela T-Winch.</s><s>Za analizu ovog sistema rada smo snimali podace na 3 lokacijama u Sloveniji, ukupno 27 dana.</s><s>Isti podaci su se snimali na harvesteru i forvarderu.</s><s>Nakon sječe smo snimali ozlijede na siječnim linijama. i sa metodu krožnih ploskova i ozlijede sastojeva, da bi ocijenili oštečenost sastoja i tla nakon sječe sa strojima na velikim naklonima.</s><s>Jer je to bio prvi pokušaj rada strojeva sa ovakim vitlom u Sloveniji, napravili smo detajlnu analizu same organizacije rada, pripreme sastoja, posebnosti rada, zastojeva i psihički utjecaj na radnike.</s><s>IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Univerzitet u Sarajevu – Šumarski fakultet Uvod: Privlačenje drveta žičarama predstavlja njegov transport pomoću čeličnih sajli, pri čemu je teret djelimično ili potpuno odignut od tla, te je interakcija tlo – stroj minimalna ili potpuno eliminirana uz znatno manje negativne efekte po tlo.</s><s>Naglašena ekološka pogodnost žičara rezultirala je i povećanim interesom za njihovom primjenom u šumarstvu BiH, ali uglavnom izostaju sistemska istraživanja ove tehnologije rada.</s><s>Materijal i metode: U radu je analizirana produktivost i troškovi privlačenja drveta stupnom kamionskom žičarom “Mounty 4000” u zavisnosti od važnijih utjecajnih faktora (zapremine tereta i distance privlačenja).</s><s>Istraživanje je provedeno u šumskom odjeljenju 73, GJ „Krivaja - Zavidovići“ u kojem dominatno učešće imaju stabla bukve, često velikih dimenzija.</s><s>Primjenjen je sortimentni metod rada uz sinhronizovani rad grupe od četiri radnika.</s><s>Efekti rada analizirane šumske žičare su utvrđeni primjenom studija rada i vremena.</s><s>Podaci o teretu privlačenja i ostvarenom radnom učinku utvrđeni su u skladu sa standardom JUS D.BO.022, a trajanje vremena pojedinih radnih operacija snimljeno je primjenom UMT softvera.</s><s>Istraživanje zavisnosti produktivnosti rada šumske žičare od utjecajnih faktora izvršeno je GLM analizom korištenjem statističkog programa STATGRAPHICS Centurion XVII.</s><s>Utvrđivanje troškova rada izvršeno je prema Metodici kalkulacija ekonomičnosti strojnog rada u šumarstvu (Turk 1977).</s><s>Rezultati: Ukupno je snimljeno 68 transportnih ciklusa (tura) uz evidentirani učinak od 49,37 m3.</s><s>Udio tzv. operativnog vremena iznosio je 79,7%, a dodatnog vremena 20,3%.</s><s>Vrijeme demontaže i montaže žičare iznosilo je ukupno 116,1 min ili oko 8 radnika –sata (distanca 350 m).</s><s>Istraživanjem zavisnosti produktivnosti rada od utjecajnih faktora utvrđeno je da utjecaj zapremine tereta nije statistički značajan pri vjerovatnoći od 95%.</s><s>Utjecaj distance privlačenja se ispoljio na način da produktivnost rada na privlačenju drveta opada sa povećanjem distance i kreće se od 82,05 m3/RD (distanca 50 m) do 31,39 m3/RD (distanca 400 m).</s><s>Provedenom kalkulacijom troškova rada utvrđeno je da neposredni jedinični troškovi rada sječe stabala, izrade drvnih sortimenata i privlačenja drveta šumskom žičarom “Mounty 4000” rastu sa povećanjem distance privlačenja i IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Diskusija: Analiza strukture radnog vremena, kao i vremena montaže i demontaže šumske žičare “Mounty 4000” ukazala je na odličnu obučenost radnika i vrlo dobru organizaciju rada u istraživanom šumskom odjeljenju.</s><s>Dobiveni rezultati o utrošku vremena i produktivnosti rada su logični i po svojim vrijednostima slični rezultatima drugih autora koji su istraživali ovu problematiku, u sličnim uvjetima rada.</s><s>Primjena stablovnog metoda rada, posebno u četinarskim sastojinama, povećala bi radni učinak na sječi stabala, rezultirala većom iskorištenosti procesorske glave, te povećanjem ukupne produktivnosti rada.</s><s>Potrebno je doznaku stabala prilagoditi efikasnom i ekonomski prihvatljivom radu šumske žičare.</s><s>Naime, u istraživanom odjeljenju zapremina izrađene oblovine iznosila je svega 0,5-0,6 m3/m žičane trase, što se u literaturi navodi kao nedostatno.</s>\n<s>PE ''Vojvodinašume'', FE ''Banat'' Pančevo, ranko.saricŽbanatsume.rs Izvod: U radu je prikazena proizvodnja drvnih sortimenata topole na dve stalne ogledne površine.</s><s>Prva ogledna površina nalazi se u Donjem Podunavlju u nezaštićenom delu od poplava.</s><s>Period istraživanja je od 2013-2023 godine.</s><s>Zasad je podignut sa klonom topole Populus euramericana 'I-214' na tri razmaka sadnje: 5x5 m, 6x6 m 6,5x6,5 m. Najveća vrednost drvnih sortimenata u sedamnaestoj godini starosti je na razmaku 6x6 m i iznosi 22.567 eura po ha.</s><s>Na drugoj oglednoj površini prikazana je proizvodnja klona Populus euramericana 'I-214' i klona Populus euramericana 'M1' u 11 godini starosti.</s><s>Ogledna površina se nalazi u Titelu u zaštićenom delu od poplava.</s><s>Period istraživanje je od 20162023 godine.</s><s>Oba klona su podignuti na razmaku 6x6 m. Vrednost drvnih sortimenata u jedanaestoj godini starosti, kod klona I-214 je 9.440 eura po ha, a kod klona M1 je 4.922 IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Izazovi korištenja harvesterske glave za izmjeru drvnih sortimenata pri sječi i izradi tvrdih listača Dinko Vusić</s>\n<s>Sveučilište u Zagrebu Fakultet šumarstva I drvne tehnologije, ipapaŽsumfak.unizg.hr Moderni harvesteri opremljeni su tehničkim komponentama i računalnim programima čijom se primjenom osim za osnovnu namjenu upravljanja radom stroja i pomoći pri postupcima sječe i izrade drva može bitno unaprijediti cjelokupni logistički sustav.</s><s>Bitna komponenta logističkog sustava je i pravodobna i točna informacija o količini, kakvoći i lokaciji izrađenih drvnih sortimenata.</s><s>Iako je izmjera izrađenog drva pomoću harvestera mnogo jednostavnija i brža u odnosu na ručni način izmjere obujma drva, uporabom harvesterske tehnologije za izmjeru drva nastaju tri ključna problema, a to su: točnost same izmjere, pouzdanost evidencije te način obilježavanja sortimenata.</s><s>Cilj je istraživanja bio utvrditi točnost izmjere uspoređujući razliku između obujma oblog drva izmjerenog harvesterskom glavom i klasičnim načinom izmjere drvnih sortimenta u prorednim sječinama običnog graba (Carpinus betulus L.) i obične bukve (Fagus sylvatica L.) starosti 79 godina.</s><s>Na području gospodarske jedinice »Bjelovarska Bilogora« odabrana su dva odsjeka, a sječa i izrada drvnih sortimenta obavljena je harvesterom Timberjack 1470D s harvesterskom glavom Timberjack 758.</s><s>Ukupno su izmjerena 133 sortimenta proizvedena od 29 stabala u odsjeku 14b i 151 sortiment proizveden od 26 stabala u odsjeku 14c. Rezultati istraživanja ukazuju na značajne razlike između obujama drvnih sortimenata utvrđenih na propisani način prilikom preuzimanja drvnih sortimenata i podataka preuzetih iz računalne evidencije harvestera.</s><s>Odstupanja na razini stabla ukazuju da računalna evidencija harvestera u većini slučajeva iskazuje manji obujam u oba promatrana odsjeka.</s><s>Većina razlika iskazanih u postotnim iznosima nalazi se u rasponu ±20 %, uz značajan broj odstupanja (uglavnom pozitivnih) i izvan navedenog raspona.</s><s>Detaljnije analize odstupanja, provedene na razini pojedinih sortimenata), ukazuju i na razloge relativno velikih odstupanja na razini stabala uzorka.</s><s>Evidentno je da glavnina razlika nastaje pri mjerenju drvnih sortimenata izrađenih iz krošnje.</s><s>Analiza postotnih razlika u dva istraživana odsjeka, uz potrebu redovite kalibracije mjernih uređaja harvestera (normalno distribuirana odstupanja), jasno identificira dva uzroka nastanaka razlika prilikom mjerenja drvnih sortimenata izrađenih iz krošnje:</s>\n<s>Ivica Papa neevidentiranje izrađenih sortimenata (pozitivna postotna razlika 100%) koja prvenstveno nastaje prilikom evidencije obujma sortimenata čija je stvarna duljina manja od nominalne;</s>\n<s>Ivica Papa evidentiranje većeg obujma izrađenih drvnih sortimenata (negativna razlika) istovremenom izradom više komada oblog drva u jednom zahvatu (mjerenje većeg promjera uz istovremeni izostanak jednog ili više komada u evidenciji – što djelomično sudjeluje i pri stvaranju pozitivnih razlika navedenih pod prethodnom IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>\n<s>Evidentiranje sortimenata čija je duljina manja od nominalne stvar je prilagodbe postavki računalnoga sustava harvestera i ne bi trebala predstavljati prepreku u ostvarivanju točnosti računalne evidencije.</s><s>Glavnina odstupanja koja pokazuju trend normalne distribucije moguće je anulirati pravovremenom kalibracijom mjernoga sustava i njenom redovitom provjerom.</s><s>Poseban problem prilikom mjerenja dimenzija drvnih sortimenata i posljedično evidencije njihova obujma predstavlja način izrade drvnih sortimenata iz krošnje istovremenim trupljenjem dva ili više komada obloga drva.</s><s>Navedeni način rada predstavlja modifikaciju karakterističnu prvenstveno za rad u sječinama listača s ciljem povećanja ostvarive proizvodnosti, ali nedvojbeno rezultira netočnom izmjerom izrađenih sortimenata.</s><s>Ostali razlozi netočnoga mjerenja leže također u morfološkom obliku izrađivanih bjelogoročnih stabala i posljedično nemogućnosti potpunog kresanja grana i izradi rašlji u jednome zahvatu.</s>\n<s>infrastrukture višenamjenski pristup korištenju šumskih površina Sveučilište u Zagrebu Fakultet šumarstva i drvne tehnologije Kruno Lepoglavec</s>\n<s>Sveučilište u Zagrebu Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, hnevecerelŽsumfak.unizg.hr Šumska protupožarna infrastruktura ovisi o količini i učestalosti požara, a njihova prisutnost na području šuma omogućava brzu intervenciju i saniranje šteta.</s><s>Potrebno je utvrditi prostorni raspored pristupnih puteva u zoni visokonaponskih dalekovoda i uključiti ih u protupožarnu infrastrukturu te je usporediti sa planskom protupožarnom infrastrukturom u zoni visokonaponskih dalekovoda.</s><s>Ispitivanje će se provesti na području UŠP Split na mjestima gdje dalekovodi prolaze kroz državne i privatne šume.</s><s>IX.</s><s>International Conference, FOREST ENGINEERING OF SOUTH-EASTERN EUROPE – State and challenges 18. – 20- September 2024, Terme Čatež</s>"}
{"dc.title": "Arhitektonska analiza srednjovjekovne utvrde Petrapilosa", "dc.creator": "Višnjić, Josip", "dc.source": "https://repozitorij.upr.si/", "dc.subject": "?", "id": "rupr_76", "pdf_url": "https://repozitorij.upr.si/Dokument.php?id=9661&dn=", "text": "<s>5. STRATIGRAFSKA ANALIZA POJEDINIH ZIDOVA UTVRDE……………</s><s>..24 6. REKONSTRUKCIJA IZGLEDA UTVRDE PO POJEDINIM FAZAMA Srednjovjekovna utvrda Petrapilosa, o $ijoj \"e se arhitekturi detaljnije raspravljati u ovom radu, do sada je relativno $esto obra%ivana kroz stru$ne radove ali je pažnja autora uglavnom bila okrenuta poznavanju povijesti vlasnika dok se sama gra%evina ostavljala po strani.</s><s>I manja arheološka iskopavanja provedena na podru$ju Petrapilose koja su dala mnoštvo vrijednih podataka o životu unutar zidina1, nisu ponudila mnogo odgovora o samoj arhitekturi, izuzev onih o crkvici Sv. Marije Magdalene (Mihovili\", 2000; Krnjak, 2003; Bradara, 2006a; Bradara, 2006b).</s><s>Ve\"ina autora uglavnom se zadovoljavala konstatacijom da je na utvrdi uo$ljivo nekoliko faza razvoja, od kojih posljednja svojim karakteristikama odgovara goti$kom stilskom izri$aju.</s>\n<s>Upravo nedostatak bilo kakvih iskoristivih podataka o arhitekturi bio je poticaj da se pozabavim ovom problematikom, te na taj na$in upotpunim dosadašnje spoznaje o Petrapilosi.</s><s>Kako sam si za zadatak postavio interpretaciju razvoja utvrde na osnovu sa$uvanih arhitektonskih ostataka te njihovo okvirno datiranje, kao najprihvatljivija metoda rada pokazala se tzv. Arheologija arhitekture (\"Archeologia dell'architettura\").</s>\n<s>Naime, još od prve polovice 80 – ih godina 20. st. primije\"ene su mogu\"nosti primjene arheološke metode stratigrafske analize pri prou$avanju sa$uvanih arhitektonskih dijelova gra%evina (npr. Parenti, 1985 i 1986).</s><s>Uskoro, po$etkom 90 ih metoda dobiva ime \"Archeologia dell'architettura\" i se sve više koristi prilikom analize povijesnih gra%evina.2 Metoda podrazumijeva primjenu stratigrafske analize prilikom iš$itavanja tragova koje uo$avamo na sa$uvanim zidovima, slaganje uo$enih stratigrafskih jedinica u kronološku sekvencu primjenjuju\"i pri tome tzv. Harisovu matricu, zatim povezivanje ovako dobivenih podatka s drugim izvorima, kao što su pravni akti, ikonografski prikazi ili pak podatci dobiveni arheometrijskim ili drugim analizama.</s><s>Sve ovo $ini se s ciljem oboga\"ivanja spoznaja odre%enih 1 Prvo istraživanje vršeno je 1995. g. od strane djelatnika Arheološkog muzeja Istre iz Pule pod vodstvom dr. sc. Kristine Mihovili\", a radovi su bili usmjereni na prostor crkvice Sv. Marije Magdalene i prethodili su gra%evinskoj sanaciji tog objekta.</s><s>Drugo istraživanje provedeno je 2005. g. tako%er od strane djelatnika Arheološkog muzeja Istre, ovog puta pod vodstvom Tatjane Bradare, kada su arheološke sonde otvorene podno isto$nog zida palasa i u vanjskom dvorištu.</s><s>2 Od 1996. g. izlazi $asopis pod nazivom \"Archeologia dell'architettura\" u kojem se obra%uju teme metodologije i predstavljaju konkretni primjeri analiziranih objekata. povijesnih aspekata analiziranih gra%evina, ali i kao pomo\" pri restauratorskim ili konzervatorskim radovima na objektima.3</s>\n<s>Primjenjuju\"i ovu metodu izdvojio sam stratigrafske jedinice na sa$uvanim zidovima Petrapilose i složio ih u kronološke sekvence grupirane po fazama razvoja.</s><s>Potom sam pokušao interpretirati izgled utvrde u svakoj od pojedinih faza.</s><s>Na kraju, na osnovu povijesnih podataka dobivenih iz dokumenata vezanih uz utvrdu, pokušao sam relativno-kronološku sekvencu vezati uz odre%ene datume.</s><s>Za grafi$ku prezentaciju korišten je arhitektonski snimak utvrde iz 1995. godine4, koji je za potrebe rada dodatno dora%en.</s><s>Pri analizi se pojavio problem pristupa najvišim dijelovima zidova što nije pružalo mogu\"nosti detaljnog uvida u ove strukture.</s><s>Iz tog razloga kasnije nadogradnje, koje se nalaze u višim dijelovima nisu detaljno analizirane, nego svrstane u jednu fazu.</s><s>U radu su predstavljene i idejne rekonstrukcije nekih od razvojnih faza utvrde.5 Rekonstrukcije su izra%ene na osnovu podataka prikupljenih kroz arhitektonsku analizu, a predstavljaju pretpostavljeni izgled utvrde u pojedinim razdobljima, bez naglašavanja svih detalja koji na ovom stupnju istraženosti nisu ni poznati.</s>\n<s>Kako je ve\"i dio vanjskog dvorišta i prostora uz same vanjske bedeme u potpunosti obrastao u gusto raslinje nisam bio u mogu\"nosti napraviti analizu ovog dijela kompleksa, iako bi to bilo izrazito korisno i nužno za potpuno razumijevanje procesa razvoja ove utvrde.</s><s>Obra%en je stoga samo središnji dio na kojemu je izdvojeno nekoliko faza gradnji, popravaka ali i uništavanja koji svjedo$e o burnim razdobljima kroz koja je ova utvrda prolazila kroz dugi period svog postojanja.</s><s>3 O ovoj tematici postoji ve\" opširna literatura.</s><s>Pogledati npr: Broglio, 1988; Broglio, 1996; Broglio, 1997; Cagnana, 2000; Doglioni, 1997; D'Ulizia, 2005; Harris, 2003; Tosco, 2003; Treccani, 1996. 4 Snimak je napravljen od strane Arhitektonsko – Gra%evinskog ateljea iz Rijeke, pod vodstvom V. 5 Tehni$ka izrada crteža: Valentina Višnji\" i Tim A. von Leliwa.</s><s>2. PREGLED POVIJESTI UTVRDE</s>\n<s>Ruševine Petrapilose (tal.</s><s>Pietrapelosa, u Istarskom se razvodu naziva Kostel) nalaze se uz rje$icu Bra$anu, jednu od pritoka rijeke Mirne, duboko u unutrašnjosti sjevernog dijela istarskog poluotoka.</s><s>Smještena je na vrhu vapnena$kog grebena (119 m.n.v.), visoko iznad rije$ne doline, na mjestu s kojeg se mogao dobro nadzirati put koji je prolazio podno nje.</s>\n<s>Rije$ne se doline u kraškim krajevima zbog svoje prohodnosti oduvijek koriste kao prometni pravci, pa je isti slu$aj bio s rijekom Mirnom i njezinim pritokama koje su pružale mogu\"nost komunikacije izme%u kontinentalnog zale%a i obale.</s><s>Poznata je nekada prometna cesta koja se pored Velikih vrata na Krasu, kod utvrde Zagrad, spuštala na Dane, Brest i kod Sv. Duha nastavljala uz dolinu Bra$ane i Mirne do mora (Parentin, 1987, 119).</s><s>Cesta uz Bra$anu spajala se i na prometnicu koja je dolinama ove rijeke i Rižane povezivala Buzet i Trst, a vjerojatno je bila korištena još u anti$kom periodu (Mondin, 2004, 184).</s><s>Povoljan strateški položaj bio je prepoznat još u prapovijesno doba, te se na ovom mjestu najvjerojatnije nalazilo gradinsko naselje.</s><s>Njegovo postojanje prvi pretpostavlja C. Marchesetti (Marchesetti, 1903, 96), što je potvr%eno kasnijim pronalaskom manje koli$ine karakteristi$nih kerami$kih ulomaka i ostave željeznog 208, 211; Mihovili\", 2000, 21).</s><s>Svi tragovi prapovijesnog naselja uništeni su najvjerojatnije radovima prilikom gradnje utvrde (Mihovili\", 2000, 21).</s><s>Na jednom od polja u podnožju utvrde prona%eni su žarni grobovi s prilozima (Benussi, 1928, 266), što je uz povoljan strateški položaj navelo neke od autora koji su se doticali ove teme u svojim radovima, na zaklju$ak da se i u anti$kom razdoblju ovdje nalazila utvrda s koje je vršen nadzor prometnice (Kandler, 1875, 62; Benussi, 1928, 266; Prve vijesti vezane uz srednjovjekovnu utvrdu donose nam povijesni izvori u 10. st.</s><s>Naime, 965. g. patrijarh Rodoald poklanja pore$koj crkvi utvrdu Ruin koju su porušili Slaveni i barbari (Corbanese, 1984, 320; Darovec, 1996, 16; Sirk, 2002, 177).</s><s>Po$etkom 11. st. ponovno se spominje utvrda Ruvin koju je akvilejskoj crkvi darovao vojvoda Henrik, kasniji car Henrik II (Bianchi, 1847, 224; De Franceschi, 17) .6 Stotinu godina kasnije, 1102. istarski grof Urlik II, zajedno sa svojom ženom Adelaidom, dodjeljuje akvilejskoj crkvi znatan teritorij u Istri, me%u kojim i selo prvi je pretpostavio kako su njema$ki srednjovjekovni pisani izvori taj naziv pretvorili u Ruenstein7 što je u latinskim izvorima doslovno prevedeno u Petra Pilosa, a kasnije u talijanski oblik Pietrapelosa (De Franceschi, 1852, 51).</s><s>Iako je on sam naknadno odustao od te ideje, ve\"ina autora ipak prihva\"a ovakvu interpretaciju 6 Uz ispravu je stavljena godina 1102., no ako je zaista rije$ o kasnijem caru Henriku II, onda se darivanje moralo dogoditi 1002. g.</s>\n<s>7 Naziv se pojavljuje u dokumentu iz 1275. g. (Bianchi, 1847, 205).</s><s>Sl. 2. Pogled na utvrdu sa sjeverozapada.</s><s>U pozadini se vidi dolina Bra$ane i #i\"arija (foto: J. Višnji\") Kada 1208. g. akvilejski patrijarsi postaju istarski markgrofovi, u izvorima se po$inju pojavljivati njihovi vazali koji gospodare ovim posjedom.</s><s>Prvi poznati feudalac koji uz svoje ime veže naziv utvrde bio je Vulginius de Petrapilosa, spomenut u dokumentu iz 1210. g. (Benedetti, 1964, 7; Darovec, 1996, 19; Sirk, 2002, 177).</s><s>Ova obitelj upravlja utvrdom narednih stolje\"e i pol, kada gospodare zemljištima sjeverno i južno od gornjeg toka rijeke Mirne, Petrapilosom, Grožnjanom i imaju snažan utjecaj u upravi Motovuna, te spadaju me%u najzna$ajnije istarske plemi\"ke obitelji tog razdoblja (Darovec, 1996, 26).</s><s>Nakon Vulginiusa u izvorima se spominje Vikard Petrapilosa kao svjedok prilikom potpisivanja razli$itih sporazuma (Darovec, 2007, 51 – 53), zatim bra\"a Carsteman i Henrik koji su izme%u ostalog bili upleteni u sukobe koji su zahvatili istarski poluotok u drugoj polovici 13. st. tijekom kojeg su i ubijeni (Codice Diplomatico Vikard II Petrpilosa.</s><s>Razlog tomu je dug period u kojem možemo pratiti njegovu aktivnost (1287 – 1330), ali i njegova sklonost sukobima koje pratimo po Istri i Furlaniji (CDI 1289; 1297.26.10.; Darovec, 2007, 71 – 77).</s><s>Njegov nasljednik Petar, 8 U daljnjem tekstu \"e se navoditi kao CDI. koji je tako%er upleten u razne sukobe na podru$ju Istre, našao se i u financijskoj krizi, pa je uz ostale pokušaje rješavanja ovog problema 1335. g. $ak vodio pregovore s Mle$anima o prodaji utvrde koja nije nikada ostvarena (Darovec, 2007, 79-83).</s><s>Posljednji predstavnik obitelji Petrapilosa, Nikola, spomenut je u dokumentu istarske plemi\"ke obitelji.</s>\n<s>Sljede\"i vlasnik utvrde bio je Volrik Rihemberg koji je 1355. g. ponovno pokušao prodati Petrapilosu Mle$anima.</s><s>Ni ovaj pokušaj nije uspio zbog neriješenih pravnih odnosa.</s>\n<s>Utvrda ostaje u vlasništvu patrijarha do 1421. g., kada uz Oprtalj i Buzet, njegove posljednje posjede u Istri, potpada pod Mle$ane.</s><s>Posljednjih desetlje\"a patrijarške prisutnosti na poluotoku u Petrapilosi su smješteni markizi, patrijarhovi predstavnici u pokrajini (CDI, 1335; 1363; 1397.30.5; 1421; Senato Misti, 1888, Nakon mleta$kog osvajanja, u senatu se razvila rasprava oko potrebe opstanka novoosvojenih utvrda, pa se tako javljaju i prijedlozi za rušenje Petrapilose.</s><s>Na kraju je ipak prihva\"ena odluka da se utvrda o$uva (Senato Misti, 1887, 288 289), a 1440. g. dodijeljena je koparsko – piranskom plemi\"u Nicolu Gravisiju zbog zasluga oko otkrivanja protumleta$ke urote Padovanaca.</s><s>Od tada pa sve do 1869. g. kada se kona$no ukidaju feudalne obveze u monarhiji, Gravisi ostaju vlasnici ovog Sama utvrda izgorjela je u požaru koji ju je zahvatio dvadesetih godina 17. st. i nakon toga najvjerojatnije nije obnavljana (Klen, 1976, 22).</s><s>Postoje dokumenti koji potvr%uju da je me%u $lanovima obitelji Gravisi postojala ideja o obnovi (Senato Mare, 1899, 71), me%utim kako se $ini, nikada nije realizirana.</s><s>Posljednja je u uporabi ostala crkvica Sv. Marije Magdalene u kojoj je zadnja služba održana 1793. g. (Darovec, 1996, 51), što ukazuje na mogu\"nost korištenja utvrde u nekom manjem opsegu sve do tada.</s>\n<s>Karakteristi$no za srednjovjekovne utvrde, Petrapilosa je smještena na strateški izvanrednom položaju, visoko izdignuta od okolnog terena.</s><s>Kako je sa sjeverne i isto$ne strane okružena strmim padinama, a na jugu stoji na rubu same litice, pristupiti joj se može samo sa zapada.</s><s>Tlocrt utvrde prilago%en je potrebi da se iskoristi sav raspoloživi prostor te je izdužen u smjeru istok – zapad.</s><s>Zidovi utvrde sa$uvani su u znatnoj mjeri, pa je tako ve\"i dio perimetralnih zidova sa$uvao svoju originalnu visinu koja na pojedinim mjestima doseže i do 20 m, zahvaljuju\"i $emu Petrapilosa i danas, nekoliko stolje\"e od napuštanja, pruža impresivnu sliku.</s><s>Kompleks se sastoji od središnjeg dijela i vanjskog dvorišta kojim je okružen.</s><s>Unutarnji dio $ini nukleus iz kojeg se utvrda razvijala, a sastoji se od glavne kule, palasa, te unutarnjeg dvorišta s nekoliko pomo\"nih zgrada.</s><s>Ulaz u središnji dio kompleksa nalazi se na njegovom isto$nom zidu.</s><s>Nakon prolaska kroz vrata ulazi se u uski hodnik u obliku slova L, kroz koji se prolazilo stepeništem uklesanim u živoj stijeni.</s><s>Hodnik je nadziran s jednom strijelnicom na zidu nasuprot ulaza te otvorom u ba$vastom svodu.</s><s>Po izlasku iz hodnika dolazi se do unutarnjeg dvorišta koje je zauzimalo isto$nu polovicu središnjeg dijela utvrde (sl. 5-1).</s><s>Dvorište je bilo ispunjeno pomo\"nim zgradama $iji su ostatci danas jedva vidljivi.</s><s>Tako, uz sam hodnik prepoznajemo ostatke ulazne kule od koje su danas sa$uvani jedino isto$ni i sjeverni zid uklopljeni u perimetralne zidove.</s><s>Na nju se naslanjala manja zgrada natkrivena jednostrešnim krovom od koje je danas vidljiv jedino trag ocrtan na sjevernom perimertalnom zidu te prozor na istom, a u jugozapadnom kutu dvorišta vidljivi su ostaci manje zgrade koja je tako%er bila natkrivena jednostrašnim krovom.</s><s>Uz ovu zgradu uo$avaju se tragovi kružne konstrukcije s vjerojatno kupolastim svodom - vjerojatno pe\"i. Još jedna prostorija nazire se zapadno od ulaznog hodnika.</s><s>Mati$na stijena uz južni zid unutarnjeg dvorišta izdignuta je u odnosu na okolni teren.</s><s>Dvoja vrata koja se nalaze na tom zidu najvjerojatnije su korištena samo za obrambene svrhe, odnosno nisu pripadala nikakvoj zgradi.</s><s>Na obodnim zidovima dvorišta još uvijek su sa$uvane merlature, od kojih su neke zazidane naknadnim gra%evinskim intervencijama.</s><s>Dalje prema zapadu nalazi se reprezentativna zgrada palasa (sl. 5-2) u koju je jedini ulaz vodio iz unutarnjeg dvorišta.</s><s>Palas ima oblik nepravilnog $etverokuta vanjskih dimenzija 12,5 x 13 x 10,5 x 9 m, dok su unutarnje dimenzije 10,5 x 11 x 5,5 x 8 m. Imao je najmanje $etiri etaže9, koje su vidljive i danas, bio je natkriven dvostrešnim krovom $iji se tragovi ocrtavaju na isto$nom zidu, a na sjevernom zidu perforiran s tri prozora, po jednim na tri gornje etaže.</s><s>Kako je ve\" spomenuto ulaz je bio na isto$nom zidu, na kojem se u razini tre\"e etaže nalazi jedan prozor, a u potkrovlju tri otvora.</s><s>Neki od njih bi mogli predstavljati vrata kojima se pristupalo potencijalnoj terasi s vanjske strane.</s><s>Od južnog zida sa$uvan je tek manji dio na kojem se nazire jedan prozor.</s><s>Ovakvih prozora zasigurno je bilo i više ukoliko uzmemo u obzir da se zid nalazi iznad visoke litice, te da je okrenut osun$anoj strani.</s><s>Ovakvu pretpostavku potvr%uje i crtež Petrapilose (sl. 7) objavljen 1904. g. (Pipier, 1904, 155).</s><s>Zapadni zid, kojim je palas bio povezan s glavnom kulom, tako%er je urušen.</s><s>U unutrašnjosti palasa nalazi se djelomi$no sa$uvan pregradni zid kroz koji se u prizemlju prolazilo dvojima širokim lu$no nadsvo%enim vratima, a u razini prvog kata kroz dvoja vrata.</s><s>Zid je nešto širi od 1 m, a u njegovoj se unutrašnjosti nalazi uski hodnik i stepenište kojim se pristupalo višim katovima.</s><s>Glavna kula (sl. 5-3) nalazi se na krajnjem zapadnom kutu središnjeg dijela.</s><s>Imala je oblik nepravilnog $etverokuta vanjskih dimenzija 11 x 5,5 x 8 x 11 m, unutarnjih dimenzija 5 x 2,8 x 4 x 5 m i maksimalnu visinu preko 19 m. Najvjerojatnije je imala $etiri etaže, ali je ipak bila za jedan kat viša od palasa s obzirom da je izgra%ena na povišenom dijelu u odnosu na ostatak utvrde.</s><s>Kula se nalazila na napadima najizloženijem dijelu i predstavljala je naj$vrš\"u to$ku obrane sa zidovima koji imaju debljinu do 4 m. Kako je zid koji spaja kulu i palas urušen, danas nije mogu\"e uo$iti kako je funkcionirala komunikacija izme%u ta dva dijela utvrde.</s><s>Piper u svom radu donosi i tlocrt na kojem su vrata ucrtana uz sjeverni zid Središnji dio utvrde okružen je vanjskim bedemom sa svih strana osim s južne gdje to nije bilo mogu\"e, ali ni potrebno s obzirom na liticu koja se tu nalazi.</s><s>Ulazna vrata s lu$nim nadvojem, od kojeg je danas sa$uvan tek manji dio, nalazila su se na zapadnom zidu, a bila su nadzirana s kule, strijelnica i kruništa vanjskog zida.</s><s>Na uskom prostoru izme%u zapadnog zida kule i vanjskog bedema smješten je zanimljiv primjer srednjovjekovnog zahoda (sl. 5-4; sl. 6).</s><s>Rije$ je o manjoj prostorijici s uskim prozor$i\"em, koja je bila natkrivena jednostrešnim krovom.</s><s>U njoj nalazimo kamenu plo$u s kvadratnom rupom ispod koje se nalazi visoka litica niz koju su fekalije padale.</s>\n<s>Izvor: Österreichische Burgen III, Piper, O., 1904, 154 Sa sjeverne strane središnjeg dijela ponovno je ostavljen tek uski prolaz izme%u zidova na kojem se na dva mjesta uo$avaju tragovi vrata koja su dodatno osiguravala ovaj prolaz.</s><s>Nakon drugih vrata bedem se širi, a na tom mjestu je smještena mala crkvica Sv. Marije Magdalene (sl. 5-5; sl. 9) s preslicom na pro$elju i pravokutnom, ba$vasto nadsvo%enom upisanom apsidom.</s><s>Crkvica pokazuje zna$ajke romani$ke sakralne arhitekture (Maruši\", 1974, 22; Šonje, 1982, 131).</s><s>Tijekom arheoloških iskopavanja 1995. g. prona%eni su tragovi fresaka koje su nekada krasile unutrašnjost crkve, a mogu se datirati u 15. st. (Krnjak, 2003, 14).</s><s>Zanimljivo je da se na ulomcima fresaka pronalaze i glagoljski Isto$no od crkvice i središnjeg dijela otvara se dvorište (sl. 5-6) na kojem se uo$avaju tragovi pomo\"nih zgrada.</s><s>Nekoliko manjih prostorija nalazilo se uz sjeverni zid, te jedna ve\"a zgrada s dvostrešnim krovom u sjeveroisto$nom kutu.</s><s>Na isto$nom zidu dvorišta nalaze se manja vrata koja su vodila izvan zidina, iako je pristup s te strane dosta nepovoljan.</s><s>Kako se vrata nalaze u blizini ulaza središnjeg dijela utvrde, a podalje od glavnog ulaza s kojeg bi dopirao neprijateljski napad, može se pretpostaviti da se radilo o izlazu za nuždu u slu$aju napada.</s><s>Ovim se vratima moglo najlakše pristupiti i terasama na južnoj padini, koje su u prošlosti obra%ivane (Jakovljevi\", 2005, 44).</s><s>Na isto$noj i južnoj strani vanjskog dvorišta zidovi su sa$uvani gotovo u potpunosti, tako da još uvijek nalazimo krunište s merlaturama.</s>\n<s>4. OPIS ZIDOVA PO POJEDINIM FAZA RAZVOJA Radi lakšeg pra\"enja stratigrafske analize u nastavku \"e biti opisane karakteristike zidova po pojedinim fazama razvoja.</s><s>Sveukupno je izdvojeno 11 faza, od kojih se ve\"ina odnosi na graditeljske zahvate, a tri se odnose na rušenja.</s><s>Faze su izdvajanje na osnovu specifi$nosti u na$inima gradnje, korištenim materijalima, te njihovim me%usobnim odnosima.</s>\n<s>4.1.</s><s>Faza 1 – Za gradnju zidova koji pripadaju 1. fazi korišten je kamen koji je priklesivan kako bi se dobili kvadrati$ni oblici, te slagan u pravilne redove nejednakih debljina.</s><s>Primjetno je da se u nižim dijelovima s vanjske strane koriste uglavnom kameni blokovi ve\"ih dimenzija, dok u višim dijelovima i u unutrašnjosti njihova veli$ina pokazuje znatne varijacije.</s><s>Unutrašnjost zida gra%ena je tehnikom Dijelovi utvrde koji pripadaju prvoj fazi gradnje danas su još uvijek vidljivi s vanjske strane na sjevernom i sjeveroisto$nom dijelu isto$nog zida, a u unutrašnjosti na sjevernom, isto$nom i južnom zidu na njegovom zapadnom kutu.</s><s>Debljina zidova varira od 120 cm do najviše 190 cm u zapadnom dijelu gra%evine.</s><s>Upravo na tom dijelu zidovi koji pripadaju ovoj fazi su najbolje sa$uvani.</s><s>Naime, tu se nalazila $etverokutna kula od koje su danas sa$uvani zapadni i sjeverozapadni zid u gotovo punoj visini, te južni zid u najnižim dijelovima.</s><s>Isto$ni, srušeni zid, jasno se ocrtava uklopljen u istovremene i kasnije zidove na sjeverozapadu.</s>\n<s>Sl. 10.</s><s>Tlocrt utvrde u prvoj fazi razvoja.</s><s>Ovoj fazi pripada manji prozor na južnom zidu kule koji se nalazio u prizemlju, donja od dvije strijelnice koje se nalaze na isto$nom dijelu sjevernog zida, te ulazna vrata s pristupnim hodnikom i stepeništem uklesanim u živu stijenu.</s><s>Sl. 11.</s><s>Primjer gradnje zida iz prve faze razvoja.</s><s>Vidi se specifi$an na$in zidanja s ispunom ra%enom 4.2.</s><s>Faza 2 – Zidovi koji pripadaju ovoj fazi gra%eni su od klesanaca pravokutnog oblika uredno slaganih u pravilne redove nejednakih debljina (sl. 13, T1-2).</s><s>Na vanjskom licu korišteni su kameni blokovi ve\"ih dimenzija, dok su u unutrašnjosti nešto manji.</s><s>Ovaj zid predstavlja najkvalitetnije gra%en dio cijelog kompleksa.</s>\n<s>Gra%en je kao obloga starijem zidu na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani koje su bile najizloženije napadima.</s><s>Do danas je sa$uvan gotovo u potpunosti na vanjskim licima tih zidova, a kako je djelomi$no prelazio visinu starijeg na sjeverozapadnom zidu, vidljiv je u višim dijelovima i s unutrašnje strane.</s><s>Sl. 12.</s><s>Tlocrt utvrde u drugoj fazi razvoja.</s><s>Na mjestima gdje predstavlja oblogu starijem zidu ima debljinu od 2,17 m, a na dijelovima gdje je gra%en preko visine starijeg zida doseže debljinu i do 4 m. Sl. 13.</s><s>Primjer gradnje zida iz druge faze razvoja. (foto: J. Višnji\") 4.3.</s><s>Faza 3 – Ova faza predstavlja rušenje dijelova prvih dvaju faza.</s><s>Tragovi koji pripadaju ovom doga%aju danas su uo$ljivi na zidovima palasa, na sjevernom zidu unutarnjeg dvorišta i na južnom zidu kule.</s><s>4.4.</s><s>Faza 4 – Zidovi ove faze gra%eni su priklesanim lomljencima koji su slagani u tanke pravilne redove uz povremeno ubacivanje kamenja ve\"ih dimenzija Zidove koji odgovaraju ovim karakteristikama nalazimo na sa$uvanim dijelovima južnog zida, na sjevernom i isto$nom zidu, kao i na isto$nom zidu tada izgra%enog palasa.</s>\n<s>Na sjevernom zidu palasa sa$uvana su tri prozora, po jedan na tri gornje etaže.</s><s>Prozorske niše koje su spuštene gotovo do poda, kako bi omogu\"avale lakši pristup prozoru te klupicama koje se nalaze unutar njih, karakteristi$ne su za srednjovjekovne gradnje.</s><s>Ovakvi prozori bili su namijenjeni radu uz izvor svjetlosti u prostoriji.</s><s>Prozor istih karakteristika nalazimo i na isto$nom zidu, na kojem je bio i ulaz u palas, a u njegovom potkrovlju uo$ava se otvor pod sljemenom krova.</s><s>Dvoja vrata sa$uvana na južnom zidu unutarnjeg dvorišta tako%er pripadaju ovoj fazi.</s><s>Sl. 14.</s><s>Primjer gradnje zida iz $etvrte faze razvoja. (foto: J. Višnji\") 4.5.</s><s>Faza 5 – Još jedna faza destrukcije koja se uglavnom može pratiti na sjevernom i isto$nom zidu unutarnjeg dvorišta utvrde.</s><s>Tom prilikom porušen je zid koji je pripadao fazi 4, kao i zid faze 1 koji je još bio sa$uvan podno njega.</s><s>Tabla 1. Shematski prikaz pojedinih primjera gradnje zidova Petrapilose.</s><s>4.6.</s><s>Faza 6 – Zidovi koji pripadaju ovom gra%evinskom zahvatu gra%eni su od priklesanih lomljenaca koji su slagani u relativno pravilne tanke redove, uz Ponovno je izgra%en sjeverni zid unutarnjeg dvorišta koji je, kako se $ini prema sa$uvanim tragovima, na sjeveroisto$nom kutu bio ome%en kulom.</s><s>Ostatci kule iz tog gra%evinskog zahvata vidljivi su i na sjevernoj strani isto$nog zida.</s><s>Ovoj fazi pripadaju i naknadno zazidana vrata s lu$nim nadvojem koja se nalaze na sjevernom zidu unutarnjeg dvorišta.</s><s>Prozor koji se nalazi u blizini sjeveroisto$ne kule tako%er pripada ovoj fazi i dozvoljava pretpostavku o postojanju zgrade na ovom mjestu.</s>\n<s>Sl. 15.</s><s>Primjer gradnje zida iz šeste faze razvoja. (foto: J. Višnji\") 4.7.</s><s>Faza 7 – Zid faze 7 gra%en je od tek djelomi$no obra%ivanog kamena, koji iako nije slagan u pravilnim redovima pokazuje tendenciju majstora za izvedbom što urednije gradnje (sl. 16, T1-5).</s><s>Ovoj fazi pripada pregradnja zgrade prislonjene na sjeveroisto$nu kulu, što nam je posvjedo$eno tragovima jednostrešnog krova na sjevernom zidu unutarnjeg dvorišta.</s>\n<s>Sl. 16.</s><s>Primjer gradnje zida iz sedme faze razvoja. (foto: J. Višnji\") Sl. 17.</s><s>Tlocrt kakav je utvrda najvjerojatnije imala još od 4. faze razvoja sve do kraja funkcioniranja.</s><s>4.8.</s><s>Faza 8 - Pri gradnji je korišten postoje\"i materijal iz prethodnih faza, pa tako nalazimo pomiješan gra%evinski materijal iz 1. i 4. faze (sl. 18, T1-6). !ini se kako je u jednom trenutku, nakon gradnje faze 6, došlo do ošte\"enja isto$nog zida na dijelu iznad ulaznih vrata te isto$nog kuta južnog zida unutarnjeg dvorišta..</s><s>Zid se vjerojatno djelomi$no urušio, a djelomi$no je bio i razidan, te ponovno izgra%en.</s>\n<s>Sl. 18.</s><s>Primjer gradnje zida iz osme faze razvoja. (foto: J. Višnji\") 4.9.</s><s>Faza 9 – Ovu fazu bismo mogli uvjetno nazvati fazom nadogradnji.</s><s>Naime, pred kraj trajanja utvrde dolazilo je do sanacija koje nisu sve vršene istovremeno.</s>\n<s>Prvu grupu takvih sanacija predstavljaju gradnje izvedene manjim klesancima slaganim u pravilne redove (sl. 19, T1-7).</s><s>Pratimo ih u gornjim dijelovima na sjevernom zidu vanjskog dvorišta, $ime su zazidane merlature, zatim na palasu te sjeverozapadnom i zapadnom vanjskom zidu.</s><s>Povremeno na ovim zidovima nalazimo redove kamena slagane \"na nož\", odnosno položene u koso u odnosu na ostatak zida.</s>\n<s>Drugu skupinu dozidavanja predstavljaju prili$no neuredne gradnje od nedora%enog kamena (sl. 20, T1-8).</s><s>Nalazimo ih na sjeveroisto$noj kuli kada su zazidane merlature, te na zapadnom vanjskom zidu.</s><s>Sl. 19.</s><s>Primjer gradnje zida iz prvog dijela devete faze razvoja. (foto: J. Višnji\") Sl. 20.</s><s>Primjer gradnje zida iz drugog dijela devete faze razvoja. (foto: J. Višnji\") 4.10.</s><s>Faza 10 – Nakon napuštanja utvrde zapo$inje i faza dugotrajnog propadanja.</s><s>Njoj bi pripadala sva ošte\"enja nastala tijekom vremena, kako na kruništima zidova, tako i na njihovim licima.</s><s>4.11.</s><s>Faza 11 - Posljednja faza koja se može iš$itati sa zidova Petrapilose su recentni popravci iz posljednjih 15-ak godina.</s><s>Prepoznaju se po korištenju cementne žbuke i neobra%enih kamenih blokova (sl. 21).</s><s>Ovoj fazi bi mogli bi pripisati i sanaciju crkve Sv. Marije Magdalene koja se izvodila od 1999. do 2003. g. Ona je za razliku od spomenutih popravaka, obavljena stru$no, uz korištenje tradicionalnih materijala.</s><s>Sl. 21.</s><s>Primjer gradnje zida iz jedanaeste faze. (foto: J. Višnji\") 5. STRATIGRAFSKA ANALIZA POJEDINIH ZIDOVA UTVRDE 5.1.</s><s>Južni vanjski zid</s>\n<s>Kako zbog nemogu\"nosti približavanja i prekrivenosti raslinjem, za dio zida koji pripada unutarnjem dvorištu nije bilo mogu\"e napraviti analizu, ona je napravljena samo za dio koji pripada glavnoj kuli i djelomi$no palasu.</s><s>Sl.22.</s><s>Stratigrafska analiza južnog vanjskog zida.</s><s>Prva faza razvoja (SJ 164) sa$uvana je u donjim dijelovima, ali i uz kasnije dogra%en zid iz faze 2 (SJ 168).</s><s>Zanimljiv je mali prozor sa$uvan u prizemlju kule (SJ 166) koji pripada ovoj najstarijoj fazi utvrde.</s><s>Fazi 2 najvjerojatnije pripadaju konzole (SJ 169, 170) koje su u ovom periodu mogle biti korištene za neku vrstu konstrukcije kojoj se pristupalo s vrha zida, ali su možda i postavljene znatno kasnije kada su izgra%ena vrata SJ 180.</s><s>Sl.23.</s><s>Stratigrafski dijagram južnog vanjskog zida Rušenje iz faze 3 dobro je uo$ljivo na ovom zidu (SJ 167), kao i obnova iz faze 4 (SJ 172) kojoj pripadaju vrata SJ 174 i prozor koji se tek nazire na porušenom dijelu ovog zida. !ini se kako je u ovoj fazi izgra%en i vanjski bedem (SJ 184) $ije lice na ovom zidu ustvari predstavlja vanjski zid zahoda.</s><s>Sa$uvani su otvor kroz koji Slijede\"e uo$ljive strukture ovog zida pripadaju završnim fazama razvoja utvrde (faza 9), a sa$uvane su u gornjim, najvišim dijelovima (SJ 179, 489).</s><s>Tijekom faze 10 u potpunosti je uništen južni zid palasa (509, 182).</s><s>Sl.24.</s><s>Južni zid središnjeg dijela kaštela. (foto: J. Višnji\") 5.2.</s><s>Zapadni vanjski zid</s>\n<s>Najve\"i dio lica ovog zida prekriva \"obloga\" izgra%ena u drugoj fazi gradnje (SJ 1 i 2).</s><s>Kako je ta faza sa$uvana u potpunosti, može se zaklju$iti da je kula u tom trenutku bila nešto niža od današnje visine i da na njenom licu nije bilo nikakvih otvora.</s><s>To zna$i da se obrana mogla odvijati jedino s vrha kule.</s><s>Naknadni radovi na ovom zidu odnose se na povisivanje kule, a pripadali bi fazi 9 (SJ 4), odnosno prvom dijelu ove faze.</s><s>Sjeverozapadni kut kule, na kojem je izvedeno krunište s merlaturom, nešto je viši od ostatka zida (SJ 17).</s><s>Na istom dijelu izveden je i prozor (SJ 5), te konstrukcija $iji su ostatci sa$uvani iznad prozora (SJ 7, 8, 9, 10), a $ija namjena nije poznata.</s><s>Možda se radi o konstrukciji na koju se pri$vrš\"ivao pomi$ni drveni poklopac korišten prilikom borbe (sli$no kao mantellum izme%u zubaca kruništa).</s><s>Na južnom dijelu zida merlatura je naglo prekinuta.</s><s>Najvjerojatnije se radi o vratima (SJ 16) koja su mogla biti korištena u obrambene svrhe, dok za ostatak zida možemo samo pretpostavljati izgled u ovoj fazi, jer je došlo do kasnijih destrukcija (SJ 493).</s>\n<s>Sl.25.</s><s>Prikaz stratigrafije zapadnog vanjskog zida.</s><s>Sl.26.</s><s>Stratigrafski dijagram zapadnog vanjskog zida.</s><s>Posljednje nadogradnje pripadaju drugom dijelu faze 9. U ovom periodu je izjedna$ena visina cijelog zida (SJ 12), te je djelomi$no zazidan prozor iz prethodne faze (SJ 6).</s><s>Na novoizgra%enom dijelu zida otvara se još jedan prozor (SJ 15), te se ponovno postavlja konstrukcija $ije tragove uo$avamo iznad njega (SJ 13, 14).</s><s>Tragovi propadanja (faza 10) su rijetki na ovom zidu (SJ 3, 11, 18) 5.3.</s><s>Sjeverozapadni vanjski zid</s>\n<s>Ponavlja se situacija sli$na prethodno opisanom zidu, odnosno najve\"im dijelom je sa$uvano lice zida iz faze 2 (SJ 20). !ini se kako je u ovoj fazi na samom vrhu zida postojala drvena konstrukcija, bez sumnje namijenjena obrambenoj svrsi, $iji su ostatci sa$uvani u vidu tri utora namijenjena fiksiranju greda (SJ 30, 31, 32).</s><s>Vjerojatno je rije$ o nekoj vrsti istake s koje se moglo nesmetano, s obzirom na visinu zida, napadati neprijatelja koji je prolazio podno bedema.</s><s>S njom je najvjerojatnije povezana i povišena konstrukcija uz nju (merlatura ili neka sli$na konstrukcija), koja je djelomi$no sa$uvana (SJ 496).</s><s>Izgleda da je tijekom vremena došlo do manjeg ošte\"enja zida (SJ 495), koje je sanirano u fazi 9 kada je zid povišen cijelom svojom dužinom (SJ 475, 497).</s><s>Iz te faze potje$e i utor za gredu SJ 34, nepoznate namjene.</s><s>Tri sli$na utora, koji se nalaze niže, na površini SJ 20, nije mogu\"e sa sigurnoš\"u opredijeliti nekoj od faza te su tek uvjetno svrstani baš u ovu.</s><s>Njihova namjena je najvjerojatnije vezana uz vanjski bedem.</s>\n<s>Sl.27.</s><s>Pogled na zapadni i sjeverozapadni zid utvrde. (foto: J. Višnji\") Sl.28.</s><s>Prikaz stratigrafije sjeverozapadnog vanjskog zida.</s><s>Sl.29.</s><s>Stratigrafski dijagram sjeverozapadnog vanjskog zida Slijedi faza propadanja (faza 10) koja nam je posvjedo$ena na nekoliko pokušaji sanacije iz sasvim recentnog vremena (faza 11) uo$avaju se u nižim 5.4.</s><s>Sjeverni vanjski zid</s>\n<s>Ovo je zid na kojem se najbolje uo$avaju gotovo sve faze razvoja kroz koje ova utvrda prolazi.</s><s>U donjim dijelovima uo$avaju se ostatci faze 1 (SJ 37), koja je na zapadnom dijelu sa$uvala svoju originalnu visinu (SJ 45).</s><s>Istoj fazi pripada i strijelnica na isto$nom dijelu zida (SJ 43), te tri utora postavljena u istoj ravnini $ija funkcija nije jasna (SJ 40, 41, 42).</s><s>Na krajnjem zapadnom dijelu zida, faza 1 je prekrivena zidnom oblogom iz druge faze.</s><s>Upravo se na ovom dijelu najjasnije uo$ava debljina zida iz faze 2 (SJ 36) koja iznosi 217 cm.</s><s>Na istom dijelu sa$uvana je i puna visina zida ove faze (SJ 483).</s><s>Tragovi rušenja prvih dvaju faza ovog kaštela jasno se mogu pratiti preko stratigrafskih jedinica 44, 48 i 478.</s>\n<s>Velika obnova koja je slijedila nakon ovog rušenja, a u kojoj se posebno isti$e gradnja reprezentativne zgrade palasa, sa$uvana je dobrim dijelom na zapadnoj strani zida (SJ 49).</s><s>Zidovi palasa na tom su mjestu sa$uvani do originalne visine koja prati visinu zidova faze 2, a ovoj fazi pripadaju i tri prozora (SJ 50, 51, 52) koja su se nalazila na tri gornje etaže zgrade.</s><s>Nekoliko manjih rupica (SJ 498 – 504), te jedna ve\"a (SJ 476) koje se nalaze na zidovima faza 1 i 2, a najvjerojatnije imaju funkciju vezanu uz vrata koja su na ovom mjestu zatvarala prolaz izme%u ovog zida i vanjskog bedema, uvjetno su stavljena u ovu fazu jer je vanjski bedem vjerojatno gra%en po prvi put upravo u njoj.</s><s>To naravno ne isklju$uje mogu\"nost da pripadaju nekoj kasnijoj fazi, kao ni mogu\"nost da je vanjski bedem postojao i ranije te da i one pripadaju nekoj od prethodnih faza.</s><s>Na suprotnoj strani zida, SJ 65 tako%er predstavlja ostatak faze 2.</s>\n<s>Novo uništavanje utvrde posvjedo$eno nam je kroz stratigrafske jedinice 53, 78 i 477.</s><s>Tada je uništen zid unutarnjeg dvorišta izme%u palasa i njegovog isto$nog kuta koji je pripadao fazi 4, ali i dijelovi tada još sa$uvanog zida faze 1. Sl.30.</s><s>Prikaz stratigrafije sjevernog vanjskog zida.</s><s>Nakon toga dolazi do obnove porušenih dijelova ali se uvodi i jedna novost, a to je kula na sjeveroisto$nom kutu unutarnjeg dvorišta (SJ 58).</s><s>Svi novoizgra%eni zidovi imali su merlature, a izme%u kule i ostatka zida izgra%ena je manja zgrada, $iji je prozor sa$uvan SJ 63.</s><s>Na kuli je izvedena još jedna strijelnica (SJ 77), istih dimenzija kao ona iz faze 1. Na središnjem dijelu novog zida su napravljena vrata koja su naknadno zazidana (SJ 62), a vjerojatno su imala obrambenu funkciju.</s><s>U fazi 7, zgrada prislonjena uz kulu u prethodnoj fazi doživljava preinake prilikom $ega je neznatno proširena zazidavanjem jednog od otvora merlatura i povišena gradnjom jednostrešnog krova (SJ 67, 68, 505).</s><s>Faza 9, odnosno faza dogradnji posvjedo$ena je cijelom dužinom zida preko vršene istovremeno, a za neke nije jasna ni svrha njihovog izvo%enja.</s><s>Palas se povisuje, merlature na kuli se zazidavaju, zid izme%u kule i palasa se znatno povisuje $ime kula možda gubi svoju funkciju.</s>\n<s>Sl.31.</s><s>Stratigrafski dijagram sjevernog vanjskog zida.</s><s>Slijedi faza dugotrajnog propadanja koja je najviše tragova ostavila na Na kraju, na zidu su vidljivi i recentni popravci iz posljednjih 15 – ak godina Sl.32.</s><s>Pogled na utvrdu sa sjeverne strane. (foto: J. Višnji\") 5.5.</s><s>Isto\"ni vanjski zid</s>\n<s>Ovaj zid donosi najviše nepoznanica prilikom iš$itavanja faza razvoja ove utvrde.</s><s>Kako je rije$ o ulaznom dijelu unutarnjeg korpusa, $ini se da je doživljavao i naj$eš\"a razaranja i preinake što je rezultiralo mnogobrojnim fazama izgradnji i destrukcija vidljivih na njegovom licu.</s>\n<s>Faza 1 sa$uvana je u donjim dijelovima na sjevernoj strani zida (SJ 81) , dok joj na južnoj strani pripadaju manja vrata smještena izme%u živih stijena (SJ 85, 86).</s><s>Nakon prvog uništavanja kaštela (SJ 82) slijedi faza velikih obnova (faza 4) koja je na ovom zidu sa$uvana samo na njegovom sjevernom dijelu (SJ 89).</s><s>Nakon ponovnih rušenja u fazi 5 (SJ 94) dolazi do obnove u kojoj je vjerojatno izgra%ena sjeveroisto$na kula.</s><s>Strukture faze 6 na ovom zidu nemaju sa$uvanu visinu kakvu dostižu na sjevernom zidu.</s><s>Kako nakon ove faze slijedi još jedno zna$ajnije uništavanje i obnova ovog zida, vjerojatno je originalno kula faze 6 bila izgra%ena u jednakoj visini.</s>\n<s>Sl.33.</s><s>Prikaz stratigrafije isto$nog vanjskog zida.</s><s>Ve\" spomenuto rušenje (SJ 97) i obnova (faza 8, SJ 98) zahvatilo je južnu polovicu zida. !ini se da se tada zid koji je bio nasilno srušen ili se sam urušio, razidan do vrata, te ponovno složen od materijala koji je originalno pripadao fazama 1 i 4. Novoizgra%eni dio iznad vrata završavao je merlaturom, dok je dalje na sjever, iznad ve\" postoje\"eg zida napravljeno ravno krunište.</s><s>Sl.35.</s><s>Stratigrafski dijagram isto$nog vanjskog zida.</s><s>Sl.36.</s><s>Pogled na isto$ni zid središnjeg dijela utvrde. (foto: J. Višnji\") U narednom periodu dogodilo se nekoliko nadogradnji koje su sve pripisane fazi 9 (SJ 107 – 116), nakon kojih slijedi napuštanje kaštela i njegovo propadanje (SJ 5.6.</s><s>Južni unutarnji zid kule</s>\n<s>Na vidljivom dijelu zida, u njegovom donjem dijelu sa$uvan je manji ostatak faze 1 (SJ 463) na kojem se nalazi i prozor (SJ 464) ve\" spomenut prilikom opisa vanjskog lica ovog zida.</s>\n<s>Sl.37.</s><s>Prikaz stratigrafije južnog unutarnjeg zida kule.</s><s>Nakon rušenja u fazi 3 (SJ 465) pratimo obnovu iz 4. faze (SJ 466) kojoj pripadaju vrata SJ 467, tako%er spomenuta prilikom opisa vanjskog lica.</s><s>U najvišim dijelovima zida sa$uvane su strukture iz faze 9 (SJ 469, 471), a posljednja nam je posvjedo$ena faza 10 (SJ 472 – 474).</s><s>Sl.38.</s><s>Stratigrafski dijagram južnog unutarnjeg zida kule.</s><s>5.7.</s><s>Zapadni unutarnji zid</s>\n<s>Sl.39.</s><s>Prikaz stratigrafije zapadnog unutarnjeg zida Zbog jako dobre sa$uvanosti struktura iz faze 1, na ovom zidu uo$avamo samo tri faze razvoja utvrde.</s>\n<s>Strukture faze 1 (SJ 444) sa$uvane su vjerojatno u svojoj originalnoj visini od tri etaže, što nam je potvr%eno sa$uvanim utorima za grede podnica (SJ 447, 448, Kako su zidovi iz prethodno opisane faze ostali neošte\"eni zbog svoje $vrsto\"e, sljede\"a nadogradnja pripada tek fazi 9. Ona se odnosi na gornje dijelove zida gdje se uo$avaju najmanje dvije podfaze (SJ 485, 461).</s><s>Prvoj od njih pripadaju vrata (SJ 549) kojima se izlazilo na stražarsku stazu glavne kule.</s><s>Sl.40.</s><s>Stratigrafski dijagram zapadnog unutarnjeg zida.</s><s>Tragovima propadanja kaštela (faza 10) pripada jedan od najzanimljivijih detalja.</s><s>Naime, kako se dio lica zida iz faze 1 urušio u mogu\"nosti smo vidjeti na$in na koji je gra%ena unutrašnjost ovog zida.</s><s>Rije$ je o slaganju kamena u vidu riblje kosti.</s><s>Tako%er, na istom mjestu smo u mogu\"nosti odrediti to$nu debljinu ovog zida (1, 80 m) jer je vidljivo i lice zida iz faze 2 koji je naslonjen na ovog s vanjske strane.</s><s>Strukture koje se nalaze na sjevernoj strani zida u najvišim dijelovima nisam bio u mogu\"nosti prou$iti, te je njihov mogu\"i izgled ovdje tek nazna$en isprekidanim crtama.</s>\n<s>Sl.41.</s><s>Pogled na zapadni unutarnji zid. (foto: J. Višnji\") 5.8.</s><s>Sjeverni unutarnji zid kule i palasa Faza 1 sa$uvana je u punoj visini sjevernog zida glavne kule (SJ 382), koja nakon tri etaže, posvjedo$ene utorima za grede podnica (SJ 383-385), završava stepeništem (SJ 387) za koje je teško re\"i koju je to$no funkciju imalo.</s><s>Zanimljiv je ostatak isto$nog zida kule koji je ostao ocrtan u kasnijim nadogradnjama sjevernog zida.</s><s>Tu se jasno uo$ava da je kula imala tri etaže, dok je zgrada koja se nalazila isto$no od nje imala dvije etaže, ali je bila postavljena na nižem terenu, tako da je dosezala visinu prve etaže kule.</s><s>U zidu je još uvijek sa$uvan otisak njezinog krova (SJ 411).</s><s>Utori greda koji se nižu na ovom zidu u istoj razini (SJ 395-403, 442, 443, 526, 563) pripadaju ovoj fazi i svjedo$e da su se pomo\"ne zgrade sa dvije etaže prostirale najmanje do kasnije izgra%enog isto$nog zida palasa.</s><s>Sl.42.</s><s>Prikaz stratigrafije sjevernog unutarnjeg zida kule i palasa.</s><s>Tijekom dogradnje faze 2 dozidan je zid koji je izjedna$io visinu kule i zida u nastavku prema istoku.</s><s>Iako je zid bio impozantne visine, pomo\"ne zgrade uz kulu i dalje zadržavaju približno istu visinu koju su imale i u prethodnoj fazi.</s><s>To nam je posvjedo$eno otiskom jednostrešnog krova iz ove faze (SJ 414).</s><s>Nakon rušenja u fazi 3 (SJ 412, 414, 424) dolazi do obnove (faza 4) prilikom koje se gradi reprezentativni palas.</s><s>Osim zida koji je izgra%en tada (SJ 428), a na kojem se nalaze prozori palasa (SJ 435, 436, 439) i konzole koje su nosile podnice (SJ 429-431, 432-434), za potrebe palasa su iskorišteni i zidovi prethodne dvije faze na koje se tako%er postavljaju konzole s istom namjenom (SJ 404-410, 391-394, 415418, 422, 423), te prepravlja zid faze 2 kako bi se dobile stepenice (SJ 425).</s><s>Palas je na taj na$in zauzeo cijeli prostor isto$no od kule, odnosno iskoristio isto$ni zid kule (SJ 527) kao svoj zapadni.</s><s>Imao je $etiri etaže.</s><s>U najvišim dijelovima ovog zida još su vidljivi tragovi faze 9 (SJ 440, 532, Sl.43.</s><s>Stratigrafski dijagram sjevernog unutarnjeg zida kule i palasa.</s><s>5.9.</s><s>Unutarnje lice isto\"nog zida palasa Zid koji je ve\"im dijelom nastao u vrijeme faze 4 ima svoje za$etke još u fazi 1. !ini se kako su na ovoj liniji završavale pomo\"ne zgrade iz prve faze, koje su kasnije uklopljene u zid palasa.</s><s>Strukture su sa$uvane u donjim dijelovima zida, na krajnjem sjevernom (SJ 549) i krajnjem južnom dijelu (SJ 547).</s><s>Za dio zida koji se nalazi na jugu (SJ 547) nije potpuno sigurno pripada li fazi 1. Za njegovu gradnju korišten je nešto druk$iji materijal (kamen i žbuka), no položaj unutar cijele stratigrafije ukazuje da pripada ili prvoj fazi ili nekoj manjoj nadogradnji koja se doga%ala izme%u prve i $etvrte faze.</s><s>Iz tog razloga uvjetno je svrstan u fazu 1. Faza 4 obuhva\"a najve\"i dio ovog zida (SJ 341).</s><s>U to je vrijeme izgra%en palas koji je zauzimao prostor izme%u kule i ovog zida, a prema unutarnjem dvorištu bio je otvoren velikim vratima (SJ 342, 345) i prozorom na tre\"oj etaži (SJ 347).</s><s>Palas je imao dvostrešni krov kod kojeg je južna streha bila znatno ve\"a, odnosno sljeme se nalazilo pomaknuto od centra prema sjeveru (SJ 551, 365, 371). !ini se kako istom vremenu pripada i otvor koji se nalazio to$no ispod sljemena krova (SJ 378), a koji je bio nešto niži od onog koji postoji danas (SJ 361).</s><s>Istoj fazi najvjerojatnije pripadaju i stepenice na isto$nom dijelu zida (SJ 350).</s><s>Sl.44.</s><s>Prikaz stratigrafije unutarnjeg lica isto$nog zida palasa.</s><s>Tijekom faze 9 dolazi do uobi$ajenog povisivanja zidova (SJ 370, 372, 551), te prilago%avanja vrha zida, na kojem se sada nalaze tri otvora (SJ 378, prilago%en sa SJ 550, zatim SJ 379, 380).</s><s>Osim toga dolazi i do sužavanja ulaznih vrata u palas dozidavanjem SJ 343.</s>\n<s>Zna$ajne tragove ostavila je i faza 10 u kojoj nestaje znatan dio središnjeg Sl.45.</s><s>Stratigrafski dijagram unutarnjeg lica isto$nog zida palasa.</s><s>5.10.</s><s>Vanjsko lice isto\"nog zida palasa</s>\n<s>Za razliku od unutarnjeg lica, na vanjskom se nisu sa$uvali tragovi zidova starijih od faze 4. To zna$i da su zidovi iz faze 1 vidljivi na unutarnjem licu tanji od zidova iz faze 4. Ponavlja se situacija vidljiva na unutarnjoj strani – palas (SJ 297) je otvoren prema dvorištu sa širokim vratima (SJ 298, 301), prozorom na tre\"oj etaži (SJ 303), te prozorom ispod sljemena (SJ 316).</s><s>U fazi 9 dolazi do nadogradnji u gornjim dijelovima zida (SJ 554, 555, 558), s tri otvora (SJ 314-316).</s><s>Kako se ispod tih otvora nalaze utori za grede postavljene u istoj razini (SJ 308-312) mogu\"e je da su otvori, bar dva sjevernija, služili kao izlaz na neku vrstu drvene terase ili sli$ne konstrukcije.</s><s>Sl.46.</s><s>Prikaz stratigrafije vanjskog lica isto$nog zida palasa.</s><s>Sl.47.</s><s>Stratigrafski dijagram vanjskog lica isto$nog zida palasa.</s><s>Ovom vremenu pripada i sužavanje vrata (SJ 299) te otisak jednostrešnog krova (SJ 305) pomo\"nih zgrada $iji su tragovi još vidljivi.</s><s>Faza 10 ostavlja iste tragove kao i na unutarnjem licu, odnosno urušen središnji dio zida (SJ 304) te krunište (SJ 317).</s><s>Sl.48.</s><s>Pogled na vanjsko lice isto$nog zida palasa. (foto: J. Višnji\") 5.11.</s><s>Sjeverni unutarnji zid dvorišta</s>\n<s>Ostatke faze 1 nalazimo u donjim dijelovima zida na isto$nom i zapadnom kutu (SJ 291, 232).</s><s>U isto$nom kutu na njemu je sa$uvana i strijelnica (SJ 235) pored koje se nalaze i dva utora za grede (SJ 233, 234).</s><s>Nakon rušenja u fazi 3 (SJ 293) dolazi do dozidavanja na postoje\"e zidove u Obnova ovog zida u fazi 6 ostavila je dobro sa$uvan središnji dio (SJ 270) koji je završavao kruništem s merlaturama, imao je pomo\"nu zgradu kojoj pripada prozor SJ 278, te vrata SJ 280 koja su zasigurno bila vezana uz neku vrstu obrambene funkcije.</s><s>Vjerojatno se s njih nadzirao uski prolaz izme%u ovog zida i vanjskog bedema koji na ovom dijelu iznosi cca 1,5 m. Istoj fazi vjerojatno pripada i gradnja sjeveroisto$ne kule (SJ 243).</s>\n<s>Sl.49.</s><s>Prikaz stratigrafije sjevernog unutarnjeg zida dvorišta.</s><s>Naredna faza donosi manju promjenu izvedenu pregradnjama pomo\"ne zgrade uz sjeveroisto$nu kulu.</s><s>Naime, zgrada je povišena na na$in da je dozidano potkrovlje (SJ 283) s jednostrešnim krovom koji je padao prema zapadu (SJ 287), te proširenjem prema zapadu za širinu jednog otvora merlature koji je zazidan.</s><s>Slijedi faza dozidavanja (faza 9), tijekom koje su zazidani otvori merlatura na gubi svoju funkciju te su zazidana vrata iz faze 6 (SJ 281).</s><s>Nakon napuštanja utvrde ona propada što nam svjedo$e ostatci faze 10 (SJ Tijekom posljednjih godina i na ovom zidu je izveden manji broj sitnih gra%evinskih zahvata, tipa krpanja nastalih rupa (SJ 266, 273, 277, 245, 242, 239).</s><s>Sl.50.</s><s>Stratigrafski dijagram sjevernog unutarnjeg zida dvorišta.</s><s>5.12.</s><s>Unutarnji isto\"ni zid dvorišta</s>\n<s>Na unutarnjem licu ovog zida mogu se pratiti iste faze kao i na njegovom vanjskom licu.</s><s>Tako se faza 1 pojavljuje u donjim dijelovima zida (SJ 189), a njoj najvjerojatnije pripada i zid hodnika, koji se nalazi nešto zapadnije (SJ 197).</s><s>Na ovom zidu nalazimo strijelnicu (SJ 198) kojom se nadzirao ulaz u utvrdu.</s><s>Sl.51.</s><s>Stratigrafski dijagram unutarnjeg isto$nog zida dvorišta.</s><s>Nakon rušenja koje pripada fazi 3 (SJ 568) slijedi obnova u fazi 4 (SJ 567), dok se nakon rušenja u fazi 5, koja na ovom licu zida nisu $itljiva, gradi zid faze 6 (SJ 201) kojemu pripada strijelnica SJ 202.</s><s>Vjerojatno nedugo nakon ove gradnje dolazi do ve\" spominjanog ošte\"enja zida u njegovom južnom dijelu, nakon $ega dolazi do obnove (SJ 205, 207), a u narednim periodima (faza 9) i do nadogradnji (SJ 218, 224, 229, 230).</s><s>Kao i na ostalim zidovima i ovdje možemo pratiti dugotrajni proces propadanja kroz ošte\"enja nastala na kruništu i licu zida (SJ 191, 194, 203, 231, 492, Sl.52.</s><s>Prikaz stratigrafije unutarnjeg isto$nog zida dvorišta 5.13.</s><s>Južni unutarnji zid dvorišta</s>\n<s>Južni zid središnjeg dijela utvrde najve\"im je dijelom prvi puta izgra%en za vrijeme faze 4. Tako se na najve\"em dijelu ovog zida uo$avaju strukture izgra%ene u to vrijeme (SJ 318).</s><s>Istom vremenu pripadaju i dvoja vrata (SJ 319, 320) $ija je funkcija zasigurno vezana uz obranu s obzirom da se podno njih nalazi litica visine Nekoliko puta spominjano ošte\"enje jugoisto$nog kuta kaštela i njegovo popravljanje mogu se primijetiti i na ovom zidu (SJ 328, 329), a ravna crta po kojoj se spajaju stariji i novoizgra%eni zid sugerira da je zid iz faze 1 dolazio upravo do te to$ke.</s><s>U vrijeme popravka (faza 8), upravo na ovom spoju, s vanjske strane zida dozidan je kontrafor koji je trebao sprije$iti ponovno ošte\"enje.</s><s>Kontrafor istih karakteristika dozidan je i na zid iz faze 4 nešto zapadnije.</s><s>Sl.53.</s><s>Prikaz stratigrafije južnog unutarnjeg zida dvorišta Sl.54.</s><s>Stratigrafski dijagram južnog unutarnjeg zida dvorišta.</s><s>U narednom periodu dolazilo je do manjih ošte\"enja, popravaka i dozidavanja napuštanja slijedi propadanje kaštela (faza 10) koje je evidentno u mnogim napravljeno je nekoliko sitnijih popravaka (SJ 333, 521, 523).</s><s>6. IZGLED UTVRDE U POJEDINIM FAZAMA RAZVOJA U nastavku \"u, na osnovu sa$uvanih dijelova pojedinih faza razvoja, pokušati interpretirati i predložiti približan izgled utvrde u svakoj od njih.</s><s>Za njih nekoliko napravljene su i 3D idejne rekonstrukcije.</s><s>Rekonstrukcije nisu ra%ene detaljno zbog nepostojanja dovoljnog broja podataka na ovom stupnju istraženosti.</s><s>Ipak, smatrao sam važnim predstaviti rekonstrukcije i bez detalja jer u znatnoj mjeri olakšavaju razumijevanje razvoja utvrde, te daju mogu\"nost vizualizacije i osje\"aja voluminoznosti.</s>\n<s>Ne postojanje dovoljnog broja podataka odnosi se osobito na krovne konstrukcije, pa su tako ovom prilikom predstavljeni tek mogu\"i izgledi krovova, dok za kulu nije ni poznato da li je u svim svojim razvojnim fazama imala krov.</s><s>Osim toga, tlocrti pomo\"nih zgrada koje su se nalazile unutar utvrde su potpuno su nepoznati.</s><s>Njihovo postojanje potvr%eno je tragovima na postoje\"im zidovima i zato su u rekonstrukcijama ipak prikazane.</s><s>Faza 1 – U prvom periodu svog razvoja utvrda je bila jednostavan kompleks koji se sastojao od jedne $etverokutne kule i prostora okruženog bedemom s nekoliko manjih zgrada u unutrašnjosti.</s>\n<s>!etverokutna kula nepravilnog tlocrta nalazila se na zapadnom kutu kompleksa koji je bio najizloženiji napadima.</s><s>Sa$uvani utori greda pokazuju da je u prvoj fazi imala najmanje tri etaže, no kako je bila temeljena na ponešto povišenom položaju u odnosu na ostatak utvrde ostavljala je dojam još više gra%evine.</s><s>Prema sa$uvanim ostatcima $ini se kako na zapadnom i sjeverozapadnom zidu nije imala nikakvih otvora, pa se obrana odvijala sa vrha zidina.</s><s>Svjetlost je u unutrašnjost kule ulazila najvjerojatnije sa južne strane koja je dobro osigurana liticom podno nje, a o tome svjedo$i i mali prozor koji se nalazi na sa$uvanom dijelu zida prve faze u prizemlju.</s><s>Otvori su se mogli nalaziti i na isto$nom zidu okrenutom prema dvorištu iz kojeg se i pristupalo kuli.</s>\n<s>Dalje u smjeru istoka, na kulu i vanjski sjeveroisto$ni i sjeverni zid, bile su prislonjene manje gra%evine.</s><s>Njihovo postojanje potvr%eno nam je tragovima krova na sjevernom zidu koji je najvjerojatnije bio dvostrešan, utorima u kojima su nekada bile fiksirane grede stropa, te pregradnim zidom naknadno ugra%enim u isto$ni zid palasa.</s><s>Ove zgrade su imale dvije etaže.</s><s>Potpuni nedostatak tragova zidova koji bi pripadali prvoj fazi gradnje na južnom dijelu name\"e zaklju$ak kako utvrda u tom periodu nije ni bila branjena bedemom s te strane.</s><s>Dodamo li tomu $injenicu da se na tom dijelu nalazi na samoj litici, $ija visina doseže i do 25 m visine, što joj je osiguravalo dobru prirodnu obranu, ova pretpostavka se $ini još uvjerljivijom.</s><s>To se osobito odnosi na dio koji zauzima unutarnje dvorište, gdje je mati$na stijena uz južni rub dodatno izdignuta u odnosu na ostatak unutrašnjosti.</s><s>Za podru$je na kojem se kasnije nalazio palas upitnoje postojanje zida s obzirom da su uništeni svi tragovi zidanih struktura.</s><s>Mogu\"e da se i tada ovdje nalazila neka manja zgrada koja bi štitila unutrašnjost utvrde s te strane.</s>\n<s>Ulaz se nalazio na isto$nom zidu i vjerojatno je sa$uvan do danas.</s><s>Kako je pristup do njega prili$no jednostavan treba pretpostaviti postojanje neke vrste dodatnog osiguranja.</s><s>Nažalost, trenutno nije mogu\"e dati odgovor na koji je na$in njegova obrana bila organizirana.</s>\n<s>Faza 2 – U drugoj fazi razvoja utvrda je oja$ana podebljavanjem postoje\"eg zida na zapadnoj i sjeverozapadnoj strani.</s><s>Novi zid dozidan je s vanjske strane na zidove kule dosežu\"i njezinu postoje\"u visinu, ali se u istoj visini protezao i u nastavku.</s><s>Tako su sada zapadni i sjeverozapadni zid imali debljinu od 4m i maksimalnu visinu od 19 m, dok je sljede\"ih 4,5 m sjevernog zida imalo istu visinu, ali debljinu starijeg zida.</s>\n<s>Kula je i dalje zadržala svoju funkciju ali znatno oja$ana novim zidom na najpristupa$nijem dijelu utvrde, odakle je prijetila najve\"a opasnost od napada neprijatelja.</s><s>Na kulu je ponovno bila prislonjena zgrada manjih dimenzija, približno jednaka onima iz prethodne faze, što nam je potvr%eno tragovima jednostrešnog krova.</s><s>Ostatak visine zida bio je korišten samo u obrambene svrhe.</s><s>Sl. 56.</s><s>Idejna rekonstrukcija izgleda utvrde u 2. fazi.</s><s>Pogled sa sjevera, juga i istoka. (izradili: Valentina Višnji\" i Tim A. von Leliwa)</s>\n<s>Utori za grede i tragovi otvora na samom vrhu vanjskog sjeverozapadnog zida ukazuju na mogu\"nost da se tu nalazila drvena konstrukcija korištena za obrambene funkcije.</s><s>Koliko se ovaj zid protezao dalje u smjeru istoka, zbog kasnijih rušenja danas nije mogu\"e re\"i sa sigurnoš\"u. Najvjerojatnije to nije bilo mnogo dalje od mjesta do kojeg je danas sa$uvan.</s><s>U ovoj fazi utvrda je i dalje nezašti\"ena bedemom s južne strane.</s>\n<s>Faza 3 - Prva faza destrukcije odgovara tragovima rušenja prvih dviju faza. !ini se da se glavnina rušenja dogodila na sjevernom obodnom zidu kompleksa, tek djelomi$no zahva\"aju\"i zid izgra%en u prethodnoj fazi, te na južnom zidu kule, dok su dijelovi zašti\"eni zidovima iz obje prethodne faze ostali neošte\"eni.</s><s>To je i logi$no s obzirom na njihovu debljinu od cca 4 m i visinu koja mjestimi$no doseže i do 19 m, što je u tadašnjim uvjetima ratovanja predstavljalo zna$ajnu prepreku uništavanju.</s>\n<s>Faza 4 - Nakon prethodno opisanog doga%aja dolazi do temeljite obnove cijelog kompleksa.</s><s>U ovom periodu uvjeti života u utvrdi podignuti su na višu razinu izgradnjom palasa koji je zauzeo prostor isto$no od kule.</s><s>Prema situaciji na terenu $ini se da su njegove unutrašnje dimenzije iznosile 10,5 x 11 x 5,5 x 8 m. Kako južni zid palasa nije sa$uvan, ne možemo biti potpuno sigurni u ove brojke.</s><s>Ograni$enost prostora liticom na toj strani i smjerovi sa$uvanih dijelova zidova ipak ukazuju na ovakvu situaciju.</s><s>Palas je s $etiri etaže dosezao visinu kule.</s><s>Na sjevernoj strani palas je imao tri prozora, po jedan na tri gornje etaže, dok ja na isto$nom zidu imao dva prozora, u potkrovlju i na drugoj etaži.</s><s>Na istom zidu se nalazio i ulaz u palas.</s>\n<s>Zbog sigurnosti koju je pružala visoka litica na tom dijelu i pogodnog položaja prema osun$anoj strani, možemo pretpostaviti da je palas na južnom zidu bio tako%er perforiran prozorskim otvorima.</s><s>U istom gra%evinskom zahvatu izgra%en je i južni zid unutarnjeg dvorišta, te je na taj na$in po prvi put utvrda osigurana i s te strane.</s><s>Dvoja vrata sa$uvana na ovom zidu pripadaju ovoj fazi.</s><s>Krunište zida završavalo je merlaturama.</s><s>Popravljeni su i obodni zidovi dvorišta sa sjeverne i isto$ne strane, te južni zid kule.</s><s>S obzirom na današnji stupanj istraženosti utvrde teško je tvrditi nešto sa sigurnoš\"u, me%utim uspore%ivanjem na$ina gradnje i korištenog materijala izgleda da je i crkvica Sv. Marije Magdalene izgra%ena u istom gra%evinskom zahvatu.</s><s>To bi podrazumijevalo i gradnju bar jednog dijela vanjskog bedema unutar kojeg se crkvica nalazi.</s><s>Vrlo je vjerojatno da je vanjski bedem po prvi put izgra%en upravo ovim gra%evinskim zahvatom, iako ne smijemo odbaciti mogu\"nost i nešto ranije gradnje bar jednog njegovog dijela.</s>\n<s>Faza 5 – Drugo od dva velika razaranja zahvatilo je sjeverni i isto$ni zid unutarnjeg dvorišta. !ini se kako ovom prilikom nisu uništeni palas ni glavna kula.</s><s>Faza 6 – Popravljaju se porušeni zidovi koji su završavali merlaturama.</s><s>U ovoj fazi gradi se i kula na sjeveroisto$nom kutu unutarnjeg dvorišta.</s><s>Namjena kule bila je zaštita ulaznog prostora, odnosno svatko tko je ulazio u unutrašnji dio utvrde morao je pro\"i kroz nju.</s><s>Na osnovu sa$uvanih zidova nemogu\"e je re\"i da li je i u ranijim fazama ovdje postojala gra%evina sli$ne namjene, no osjetljivost položaja zasigurno je zahtijevala neku vrstu dodatnog osiguranja.</s><s>Ovoj fazi pripadaju i naknadno zazidana vrata s lu$nim nadvojem koja se nalaze na sjevernom zidu unutarnjeg dvorišta.</s><s>Kako se s vanjske strane nalaze prili$no visoko iznad razine terena, vjerojatno je njihova funkcija bila obrambena i mogu\"e da su vodila do neke vrste caditoie ili sli$ne, danas uništene strukture.</s><s>Prozor koji se nalazi u razini merlatura, u blizini sjeveroisto$ne kule, tako%er pripada ovoj fazi i dozvoljava pretpostavku o postojanju zgrade na ovom mjestu.</s><s>Faza 7 - Ovoj fazi pripada gradnja zgrade prislonjene na sjeveroisto$nu kulu, što nam je posvjedo$eno tragovima jednostrešnog krova na sjevernom zidu.</s><s>Prema situaciji na terenu zaklju$ujemo da je imala dvije etaže.</s><s>Nova zgrada je neznatno pove\"ana u odnosu na prethodnu povisivanjem krova i zazidavanjem prvog otvora merlature $ime je proširena u smjeru zapada.</s><s>Sl. 57.</s><s>Idejna rekonstrukcija utvrde u 7. fazi.</s><s>Pogled sa sjevera, juga i istoka.</s><s>Utvrda nije znatnije mijenjala izgled od 4. faze sve do prestanka funkcioniranja. (izradili: Valentina Višnji\" i Tim A. von Leliwa)</s>\n<s>Faza 8 – Zid iznad ulaznih vrata bio je ošte\"en i vjerojatno razidan.</s><s>Ovo zaklju$ujemo prema korištenom materijalu koji pripada fazama 1 i 4. Kako se na isto$nom kutu južnog zida ova gradnja i ona iz faze 4 spajaju po ravnoj crti, možemo pretpostaviti kako je zid faze 4 ranije bio naslonjen na stariji zid.</s><s>Na osnovu toga može se zaklju$iti da se zid faze 1 protezao upravo do ovog mjesta.</s><s>Krunište zida završavalo je merlaturom iznad vrata, a dalje prema sjeveru izvedeno je u ravnini, jednim redom kamena preko zida iz faze 4. Na južnom zidu oja$an je kontraforom, a još jedan kontrafor istih karakteristika dozidan je na južni zid iz faze 4 i na taj na$in ga stabilizirao.</s><s>Faza 9 – U ovoj fazi dolazi do ve\"eg broja gra%evinskih zahvata koji se uglavnom odnose na povisivanje zidova utvrde.</s><s>Sve dogradnje nisu vršene istovremeno, ali zbog nemogu\"nosti detaljnije analize svrstani su u istu fazu.</s><s>Tragove ove faze mogu\"e je pratiti na gotovo svim dijelovima utvrde.</s><s>Palas je povišen neznatnim podizanjem sljemena $ime je i krov dobio znatno manji nagib.</s><s>Time su vjerojatno dobili potkrovlje iskoristivo za stambene svrhe.</s><s>O tome svjedo$i i $injenica da su umjesto prijašnjeg jednog otvora sada na strani koja gleda u unutarnje dvorište postojala dvoja vrata i jedan prozor.</s><s>S vanjske strane ovog zida pratimo horizontalni niz utora za fiksiranje greda koji bi mogli predstavljati tragove drvene terase na koju se pristupalo kroz spomenuta vrata.</s><s>Glavna kula je tako%er povišena za cijeli kat te je na taj na$in ponovno postala visinski dominantna u odnosu na palas.</s><s>U približno isto vrijeme povisuje se i sjeverni zid unutarnjeg dvorišta i to do visine kule u sjeveroisto$nom kutu $ime ona možda gubi svoju funkciju.</s><s>Tragovi ovih dozidavanja mogu se pratiti i na isto$nom zidu.</s><s>Nešto kasnijem vremenu pripada zazidavanje merlatura na prostoru sjeveroisto$ne kule, kao i popravci na zapadnom zidu glavne kule.</s><s>Iz predstavljenih rekonstrukcija razvidno je kako je utvrda u svom razvoju imala dvije velike razvojne cjeline.</s><s>U prvoj od njih, u koju bi spadale prva i druga faza, Petrapilosa je bila prili$no jednostavna utvrda koja se sastojala od obodnog zida, koji najvjerojatnije nije postojao na južnoj strani, zatim glavne kule i nekoliko manjih gra%evina u unutrašnjosti.</s><s>S ovakvom strukturom ona vjerojatno predstavlja vojno uporište koje je moglo poslužiti i kao refugij za okolno stanovništvo u slu$aju opasnosti.</s>\n<s>Druga velika cjelina zapo$inje fazom $etiri, odnosno velikim gradnjama koje se tada dešavaju.</s><s>Od tog vremena uvjeti života se podižu na viši nivo.</s><s>To se u prvom redu odnosi na gradnju reprezentativne zgrade palasa, ali $ini se kako je upravo tim zahvatom pove\"an obujam utvrde gradnjom vanjskog dvorišta.</s><s>Mogu\"e je da je upravo gradnja palasa, zbog koje se pojavio manjak prostora, bila razlog proširivanja utvrde.</s><s>Od tada do kraja funkcioniranja dolazi do tek manjih promjena u njezinoj strukturi, a one se naj$eš\"e odnose na popravke nastalih ošte\"enja.</s><s>Tek posljednja faza gradnje donosi obimnije prepravke koji opet ne donose znatnije promjene u na$inu funkcioniranja utvrde.</s>\n<s>7. VREMENSKI OKVIR POJEDINIH FAZA RAZVOJA Da bi se mogao što bolje shvatiti proces razvoja Petrapilose nužno je spomenuti sve podatke vezane uz samu gra%evinu koje nam povijesni izvori donose.</s><s>Iako oskudni, oni nam u najgrubljim crtama prikazuju pojedine trenutke njezine povijesti, te na taj na$in postaju izrazito važni u kasnijim interpretacijama arhitekture i tuma$enju pojedinih tragova koje su vrijeme i procesi koji ga prate ostavili na samoj gra%evini.</s>\n<s>Iako se izgled Petrapilose nikada ne spominje u dokumentima koji govore o njezinim vlasnicima, ipak se u nekolicini njih mogu prona\"i podatci vrijedni pažnje s obzirom na temu ovog rada.</s><s>Najstariji dokument je ve\" spomenuta darovnica patrijarha Rodoalda pore$koj crkvi iz 965. g., u kojoj se navodi da je utvrda porušena od strane Slavena i barbara, a o tome svjedo$i i njezin naziv – Ruin (Corbanese, 1984, 320).</s><s>I sljede\"i dokument, datiran u 1002. g., u kojem se spominje utvrda koristi isti naziv ali ne daje nikakve podatke o njezinom stanju (Bianchi, 1847, 224).</s><s>Zanimljivi podatci vezani su uz drugu polovicu 13. st.</s><s>Naime, u vrijeme velikih sukoba izme%u patrijarha i njegovi pristaša, me%u kojima se nalaze i Petrapilose, protiv gori$kog grofa i njegovih saveznika, bra\"a Carseman i Henrik Petrapilosa 1267. g. su ubili gospodara Momjana, Bjankvina (Darovec, 1996, 27).</s><s>Nedugo nakon toga 1274. g., Conon, brat ubijenog, potpomognut gori$kim grofom i Kopranima, uspijeva osvojiti utvrdu, srušiti je, te ubiti bra\"u Carsmana i Henrika nam svjedo$i podatak da je isprava kojom Vikard II Petrapilosa kao odštetu patrijarhu predaje svoj kaštel Salež, izdana upravo u samoj Petrapilosi (CDI, Podatak iz g. 1395. govori o lošem stanju utvrde koju je bilo potrebno sanirati (Senato Misti, 1888, 288 – 289).</s><s>To je i u$injeno pet godina kasnije kada patrijarh Antonio Caetani nare%uje markizu Venceslau di Spilimbergu popravak pala$e, krova, pragova, konjušnice i ognjišta u utvrdi koju mu je dodijelio (Paschini, 1930, 117).</s><s>Kako je ve\" napomenuto, nakon mleta$kog osvajanja Petrapilose 1421. g., u senatu su se vodile rasprave oko sudbine utvrde, me%u kojima su se našli i prijedlozi o njenom rušenju. !etiri godine kasnije, opet je na dnevni red došla njezina sudbina.</s><s>Ponovno je predlagano rušenje s obzirom da derutan kaštel više nije bio pogodan za Posljednje vijesti potje$u iz 1646. g. Te je godine dr. Giuseppe Gravisi bio spreman na vlastiti trošak popraviti uništenu utvrdu.</s><s>Ocjena komisije koja je obišla Petrapilosu bila je da popravljena još može poslužiti u obrambene svrhe, te je naru$ila da se obitelji Gravisi pošalje potrebno oružje i streljivo (Senato Mare, 1899, Najprecizniji podatak koji nam nude prethodno izneseni dokumenti je rušenje datum poslužiti kao polazište za vremensko odre%ivanje faza.</s><s>S ovim doga%ajem mogu se povezati dvije faze destrukcije (faza 3 ili 5) izdvojene na zidovima Petrapilose.</s><s>Nakon prvog rušenja u fazi 3 dolazi do najznatnijih gradnji.</s><s>Tom prilikom izgra%eni su palas, južni zid unutarnjeg dvorišta, a možda po prvi put i vanjski bedem.</s><s>Teško je vjerovati da bi rušila$ki $in, u kojem pogibaju i dvojica najzna$ajnijih predstavnika obitelji, potakao ovako obimne gradnje, pa sam skloniji pretpostavci da bi faza 4 odgovarala vremenu prve polovice 13. st. kada se u utvrdi pojavljuje vlastela, konkretnije obitelj Petrapilosa, koja u njemu stalno boravi, a da se faza 5 može povezati s rušenjem iz 1274. g. Ovakvoj dataciji odgovara i podatak da se u sjevernoj Italiji tijekom 12. i 13. st. pojavljuje novi element – tzv. donjon, unutar kojeg su smješteni palas i glavna kula, opasane vlastitim bedemom.10 Tijekom 12. i 13. st. starije utvrde se $esto restruktuiraju unošenjem donjona u njihovu unutrašnjost.</s><s>Takav zahvat obi$no ozna$ava prijelaz s jednog vlasnika na drugog, poprimaju\"i tako politi$ki karakter.</s><s>Stanovništvo koje je do tada obitavalo unutar utvr%enog podru$ja biva postupno izba$eno, a gospodar postaje i jedini izravni vlasnik.</s><s>U takvim donjonima glavna kula se nalazi u blizini samog palasa ili tik uz njega (Settia, 2007, 343 – 344), što je slu$aj i u našem primjeru.</s>\n<s>Kako za Istru nemamo podataka o najstarijim tragovima palasa unutar utvrda, koristimo one s podru$ja Friulija.</s><s>Jedan od najstarijih povijesnih podataka koji spominje postojanje palasa unutar utvr%enog podru$ja odnosi na kaštel San Daniele, 10 Termin donjon u sjevernoj Italiji ne ozna$ava istu vrstu gra%evine kao u Francuskoj. a potje$e iz 1203. g. Arheološki dokazi su potvrdili postojanje ovakvih gra%evina i u prethodnom stolje\"u, kao npr. u kaštelu Solimberg (Piuzzi, 2001, 140).</s><s>Po svemu sude\"i, nakon što patrijarh 1208. g. postaje istarski markgrof Petrapilosu prepušta u leno mo\"noj plemi\"koj obitelji koja preuzima ime utvrde kao ime svoje obitelji i tada je u potpunosti preure%uje.</s><s>Gradi se reprezentativna pala$a koja zauzima veliki dio dotadašnjeg dvorišta, pa mogu\"nost da se tada gradi i vanjski bedem dobiva na uvjerljivosti.11 Naime, kako u unutrašnjosti više nema dovoljno mjesta za popratne sadržaje, potrebni su novi prostori van dotadašnjeg obima utvrde.</s><s>Crkva sv. Marije Magdalene koja je sastavni dio vanjskog bedema nepravilnog je $etverokutnog tlocrta s upisanom $etverokutnom, ba$vasto nadsvo%enom apsidom.</s><s>Crkve s ovakvim karakteristikama svrstavaju se u romani$ke gra%evine u na$inu zidanja i korištenom materijalu izme%u palasa i crkve, te njezina inkorporiranost u vanjski bedem govore o istovremenosti njihove gradnje i najvjerojatnije je datiraju u prvu polovicu 13. st.</s><s>Mogu\"e je da se crkva, koja je ina$e sastavni dio svih srednjovjekovnih utvrda, ranije nalazila unutar središnjeg korpusa ali je novim gradnjama sku$eni prostor rastere\"en gradnjom crkve u vanjskom dvorištu.</s>\n<s>Teško je prona\"i stilske karakteristike palasa koje bi nam pomogle i olakšale njegovu dataciju.</s><s>Jedini potencijalni \"trag\" predstavljaju karakteristi$ni prozori koje nalazimo na sjevernom i isto$nom zidu.</s><s>Rije$ je o prozorima u nišama koje sežu gotovo do poda i kamenim klupama koje se nalaze u njima.</s><s>Ovakvi prozori naj$eš\"e se vezuju uz goti$ko razdoblje pa ih tako nalazimo npr. u Ribniku kod Karlovca, Kebelju u Sloveniji ili Loibersdorfu u Donjoj Austriji (Horvat, 1989, 32; Stopar, 1977, 128 – 129; Fragner, Krenn, Tuzar, 1996).</s><s>Najbliže analogije nalazimo na Possertu u sjeveroisto$noj Istri, gdje se mogu datirati u po$etak 15. st. (Višnji\", Percan, 2008).</s><s>Pa ipak, ovakve prozorske niše pojavljuju se i nešto ranije, pa ih tako npr. pronalazimo polovinom 13. st. u kuli Lotrš\"ak u Zagrebu (Horvat, 1997, 44-45.), 11 Konfiguracija terena s isto$ne strane središnjeg dijela utvrde ostavlja mogu\"nost da su se i ranije na tom podru$ju nalazili odre%eni sadržaji koji nisu nužno morali biti branjeni zidinama.</s><s>Nezašti\"ena vrata središnjeg dijela zasigurno pak iziskuju potrebu postojanja neke vrste starijih obrambenih struktura kojima se ulaz osiguravao u slu$aju ne postojanja vanjskog bedema. dok O. Piper navodi kako se ovakvi prozori pojavljuju ve\" u 12. st., postaju rašireni od 13. st. i traju sve do 15. (Piper, 1993, 453).</s><s>Ovakve datacije mogu se uklopiti u pretpostavljene datume gradnje palasa u prvoj polovici 13. st.</s><s>Sl.58.</s><s>Prozorska niša s klupicama na zidovima faze 4. (foto: J. Višnji\") Opisani doga%aj iz 1274. g. tako bi najvjerojatnije odgovarao fazi 5, kada je porušen znatan dio sjevernog zida unutarnjeg dvorišta i još neki dijelovi utvrde.</s><s>Vremenu izme%u tog doga%aja i 1285 g. treba pripisati fazu 6. U tom se periodu obnavljaju porušeni zidovi, ali kako se $ini, gradi se i nova kula u sjeveroisto$nom kutu unutarnjeg dvorišta.</s>\n<s>Manje gradnje koje su se dešavale u sljede\"e tri faze (od 7. do 9.) treba svrstati u vrijeme od po$etka 14. do kraja 16. st.</s><s>U ovih 300 – tinjak godina uglavnom se dozidavalo na postoje\"e zidove ili zgrade, dok zna$ajnijih gradnji nije bilo.</s><s>To se osobito dobro vidi po tome što nema nikakvih obrambenih struktura koje bi odgovarale potrebama obrane od vatrenog oružja koje od 15. st. sve više ulazi u upotrebu.</s><s>Naime, na utvrdi ne nalazimo tragove karakteristi$nih snižavanja zidanih struktura koje se dešavaju u to vrijeme (Cassi Ramelli, 1964, 328; Deanovi\", 2001, 19), ne nalazimo rondele, niti niske kule s ukošenim donjim dijelovima i kordonskim vijencima karakteristi$nim za renesansu.</s><s>Tako%er, nema ni otvora koji su u donjem dijelu kružni a u gornjem prelaze u uski procjep, a korišteni su za velike samostrele i teške bedemske puške, kao ni horizontalnih otvora koji se koriste za manje topove i teške puške (Cassi Ramelli, 1964, 332; Matej$i\", Bradanovi\", Nefat, Barada, 2002).</s><s>Nedostatak ovih struktura jasno nam potvr%uje da su sve prethodne faze gra%ene još u vrijeme srednjovjekovnog na$ina ratovanja, kada visina i debljina zidova predstavljaju glavnu garanciju sigurnosti branjenog položaja.</s><s>Tako i posljednja graditeljska faza $itljiva na zidovima (faza 9) predstavlja ustvari povisivanje postoje\"ih zidova.</s><s>S ovim posljednjim fazama utvrde treba povezati vijesti s po$etka 15. st., kada je markizu Venceslau di Spilimbergu nare%en popravak pojedinih dijelova utvrde (pala$a, krov, pragovi, konjušnica, ognjišta), kao i one u kojima se u mleta$kom senatu razgovara o sudbini ruševnog kaštela, koji je 1440. g. dodijeljen Nikolu Gravisiju.</s><s>On ga je vjerojatno morao bar donekle sanirati kako bi uop\"e mogao biti korišten za predvi%ene svrhe.</s><s>Faza 10 pokriva dugi vremenski period u kojem utvrda polagano propada i u kojem je od snažne obrambene to$ke svedena na današnje ruševne ostatke.</s><s>Taj proces zapo$inje požarom 1620 – ih i odvija se gotovo 4. st., što je ostavilo mnogobrojne tragove na zidovima.</s>\n<s>Iz svega navedenog jasno je kako bismo prve tri faze razvoja utvrde morali smjestiti u razdoblje koje prethodi 13. st.</s><s>U skladu s tim drugu fazu, u kojoj se oblažu zapadni i sjeverozapadni zid kule, kao i sjeverozapadni zid u nastavku, $ime se dobiva zidna masa debljine od preko 4 m i visine na pojedinim mjestima i preko 18 m, treba povezati s pove\"anom primjenom i razvojem strojeva za bacanje kamenja u 12. i 13. st.</s><s>Ovakvi strojevi, poznati i ranije, doživljavaju razvojnu prekretnicu upravo u to vrijeme, izumom novog stroja poznatog pod imenom trabucco (Cantor, nalazila na ovim dijelovima utvrde prije gradnje faze 2, bila je sasvim dovoljna za sigurnu obranu u uvjetima ranosrednjovjekovnog ratovanja.</s><s>No, pove\"ana uporaba opsadnih sprava zahtijevala je dodatno osiguranje kaštela s najizloženije strane.</s><s>S obzirom da na ovim zidovima ne nalazimo nikakve tragove rušenja, o$ito je da su ispunili svoju zada\"u, dok su naj$eš\"e stradavali sjeverni i isto$ni zid unutarnjeg dvorišta, odnosno zidovi u nastavku.</s><s>Na$in zidanja s izduljenim pravilnim kvadrima mogao bi se povezati s romani$kim tradicijama, što ponovno odgovara dataciji ove Ovakva datacija 2. faze ostavlja nam razdoblje kraja 12. i po$etka 13. st. kao vrijeme u kojem se moglo dogoditi prvo rušenje utvrde, odnosno u koje možemo smjestiti fazu 3. Nažalost, nikakav relevantan podatak iz povijesnih izvora nam ne potvr%uje ovakvu pretpostavku.</s><s>Istarska markgrofovija je tijekom 11. i 12. st. podijeljena na mnogobrojna crkvena i svjetovna vlastelinstva $iji su se vlasnici me%usobno sukobljavali oko svojih prava.</s><s>I crkveni su dostojanstvenici štitili svoje posjede, jurisdikcije, te prava na crkvene desetine i upravljali njima pomo\"u mo\"nih plemi\"a (advocatus).</s><s>Tako bi i uništavanje zidina Petrapilose u 3. fazi mogli pripisati jednom od sukoba Akvilejskog patrijarha s nekim od mo\"nih istarskih magnata.</s><s>Na kraju, potrebno se vratiti na sam po$etak i pokušati odrediti približno vrijeme nastanka Petrapilose.</s><s>Vrijeme intenzivnog nastajanja utvrda (tal. incastellamento) vezuje se uz 10. st. kada se po$inju pojavljivati u pisanim dokumentima, a taj podatak se potvr%uje i arheološkim istraživanjima bliska podru$ja sjeverne Italije (Piuzzi, 2001, 133) ali se može primijeniti i na istarske prilike.</s><s>Naime, tijekom 10. st. spominju se prvi put i neke od istarskih utvrda.</s><s>Tako u darovnici cara Otona II pore$koj crkvi, izdanoj 983. g. nalazimo spomen pazinskog kaštela, Tara i Nigrinjana.</s><s>U narednom stolje\"u broj spomenutih utvrda znatno raste, a to se naj$eš\"e povezuje s djelatnoš\"u prvog istarskog markgrofa Urlika I Weimar-Orlamunde sredinom 11. st., kojom on oja$ava obranu svoje pograni$ne marke (Bertoša, 2003, 132; Darovec, 2007, 61).</s><s>Prvi dokument koji se može povezati s Petrapilosom je više puta spominjana darovnica iz 965. g. kojom biskup Rodoald poklanja pore$koj crkvi utvrdu Ruin koju su porušili Slaveni i barbari (...nuper a nefandis Sclavis et duris barbaris vidimo, ona se u ovom dokumentu ve\" spominje kao ruševina (Ruvin).</s><s>Prihvatimo li uvriježeno mišljenje kako se uistinu radi o utvrdi koja se u kasnijim izvorima naziva Petrapilosa, to bi zna$ilo da je nastala prije ovog doga%aja.</s><s>Treba ipak istaknuti kako ne postoje dokazi koji bi nam sa sigurnoš\"u mogli potvrditi da je Ruin uistinu kasnija Petrapilosa, pa sa zaklju$cima koji se temelje na ovoj pretpostavci treba biti oprezan.</s><s>Postoji naime mišljenje da se podatak o rušenju Ruvina zapravo odnosi na Rovinj, te da je rije$ o gusarskom napadu Hrvata koji se dogodio približno u vrijeme nastanka isprave (De Franceschi, 1926, 37; Bertoša, 2003, 126).12 Uzevši u obzir ove podatke, mogli bismo prvu fazu gradnje smjestiti u prvu polovici 10. st., ukoliko prihvatimo da se podatak iz 965. odnosi na Petrapilosu, ili najkasnije do polovice 11. st. ukoliko odbacimo takvo mišljenje.</s><s>Ipak, iz nekoliko razloga ne bi se smjela olako odbaciti pretpostavka da su na Petrapilosi sa$uvani i znatno stariji gra%evinski elementi.</s><s>Naime, prodori Slavena i barbara u kojima je utvrda mogla biti porušena (po dokumentu iz 965. g.) prestali su još prije frana$kih osvajanja ovih krajeva.</s><s>Prve vijesti koje imamo o slavenskim prodorima u Istru datiraju još u po$etak 7. st. 600. g. Slaveni upadaju u Dalmaciju i Istru, što vidimo iz pisma pape Grgura I Velikoga, upu\"enom salonitanskom biskupu Maksimu.</s><s>601. g. ponovno prodiru u Istru, ovog puta udruženi s Avarima i Langobardima, a 611. ponovno samostalno, kada uništavaju Nezakcij.</s><s>Od ovih doga%aja nadalje slavenska kolonizacija Istre ja$a, te oni sve $eš\"e ostaju trajno na podru$jima koja su opustošili (Bertoša, 2003, 115 – 116; Margeti\", 1990, 120).</s><s>U vrijeme frana$ke vladavine Istrom, središnja vlast poti$e slavensko naseljavanje istarskog posjeda što se može vidjeti iz Rižanskog placita (Klai\", 1972, 9; Bertoša, 2003, 122).</s><s>Iz toga proizlazi da u ovom periodu više nema potreba za rušila$kim pohodima Slavena na poluotok, iako se u ugovoru potpisanom u Paviji 840. g. izme%u cara Lotara I i mleta$kog dužda o ure%enju pravno - gospodarskih odnosa izme%u Mle$ana i njihovih susjeda (me%u kojima su i Istrani), napominje da \"e dužd na carev zahtjev pružati pomo\" protiv \"slavenskih rodova\", zajedni$kih neprijatelja.</s><s>Bertoša pretpostavlja kako je ovdje rije$ o hrvatskim gusarima koji su se zalijetali do frana$ke Istre (Bertoša, 2003, 122).</s><s>Ni naredni period ne donosi nikakve vijesti o bilo kakvim slavenskim prodorima u kojima bi utvrda mogla nastradati.</s><s>Iz svega zaklju$ujemo da se rušenje, ukoliko se zaista sve ovo odnosi na Petrapilosu, moralo dogoditi još znatno ranije.</s><s>Pomalo bi, me%utim, bilo $udno da patrijarh nakon toliko vremena još uvijek spominje taj doga%aj i još uvijek zna krivce za taj rušila$ki $in.</s><s>12 Petrapilosa se spominje i pod imenom Wollenstein (CDI IV, 1201) što je o$iti prijevod latinskog naziva, pa se isto može pretpostaviti i za naziv Rauenstein (Bianchi, 1847, 205).</s><s>Iz toga proizlazi da bi eventualne ranije po$etke Petrapilose morali svrstati još u vrijeme bizantske vladavine na istarskom poluotoku.</s><s>Gradnja utvrda u vremenu 6. st. dobro je poznat proces koji se najbolje može pratiti na plovnom putu koji je išao uz isto$nu obalu Jadrana.</s><s>Poznat je cijeli niz utvrda koje su štitile ovaj važan maritimni pravac, npr. Veliki Brijun, Palacol, Sv. Marko, Baška, Lopar, Sv. Juraj na Pagu, Sv. Damjan kod Barbata, Vrgada, Tarac na otoku Kornatu … (Gunja$a, 1986; S namjerom zaštite prometnih pravaca gra%ene su i utvrde u unutrašnjosti, pa tako u nemirnom vremenu kasne antike nastaju castrumi Dvigrad, Mutvoran, Bale, kula Klenovac, Svetlovre$ Pazenati$ki, te nama posebno zanimljivi Motovun i Buzet13 koji nadziru prometnicu uz rijeku Mirnu (Maruši\", 1975, 344).</s><s>Pretpostavka 13 Buzet je stariji grad koji ima kontinuitet u kasnoanti$kom periodu. je da u zale%u limesa koji je Istru branio na sjevernim granicama (Ferluga, 1992, 176; Levak, 2007, 59) postoji i cijeli niz castra koji su branili pokrajinu u zale%u, duž prometnica ili rije$nih tokova (Miclaus, 2004, 226).</s><s>Vojni karakter ovih utvrda potvr%en je i nalazima vojne opreme u grobljima koja pripadaju Motovunu, Buzetu, Ro$u, Grožnjanu ili Kaštelu iznad Dragonje, datirane u 7. i 8. st. (Maruši\", 1960, 18Osim ovih utvr%enih naselja koja su imala i vojnu funkciju, u Istri tog vremena treba tražiti i utvr%ene komplekse koji su imali isklju$ivo vojnu funkciju nadzora prometnih pravaca, iako oni do danas nisu prepoznati.</s><s>Prema analogijama iz drugih podru$ja, vojne utvrde 5. i 6. st. su nepravilnih oblika s tlocrtima prilago%enim terenu.</s><s>Ne nalaze se direktno uz prometnice koje nadziru, nego na prostoru koji je dovoljno zašti\"en svojim položajem, odnosno naj$eš\"e na teško pristupa$nim vrhovima brda.</s><s>Osim kule nemaju drugih ve\"ih gra%evina unutar bedema, a manje zgrade su bile prislonjene uz njega (Ciglene$ki, 1987, 112; Mikul$i\", 1986, 109).</s><s>Opisanim karakteristikama odgovara i Petrapilosa u onom obliku kakav je imala u prvoj fazi svog razvoja, iako treba imati na umu da se ve\"ina opisanih karakteristika, a to se osobito odnosi na izbor položaja, primjenjuje i u klasi$noj epohi gradnje srednjovjekovnih utvrda.</s><s>Postojanje kasnoanti$kih utvrda $iji su položaji korišteni i u kasnijim razdobljima poznati su na podru$ju Istre (ve\" spominjani Buzet, Motovun, Bale, Ro$ sjeveroisto$ne Italije (colle Mazeit di Verzegnis, colle di Castelraimondo, Invilino, Tehnika kojom su gra%eni zidovi ove faze još su jedan argument koji bi mogao datirati utvrdu ovako rano.</s><s>Zidani su specifi$nim na$inom kada se lica zidova oblažu pravilnim klesancima slaganim uredno u redove nejednakih debljina, dok se unutrašnjost gradi tehnikom opus spicatum. &uro Basler navodi nekoliko utvrda u Bosni i Hercegovini na kojima se primjenjuje ovakva tehnika gradnje (Bobovac, Koštur, Makljenovac, Klobuk), te ih sve datira u 6. st., u razdoblje nakon 535. g. (Basler, 1974, 30).</s><s>Ovakva tehnika bila je poznata i znatno ranije, pa je tako nalazimo npr. na zidovima Bavaya krajem 3. st. (Adam, 1994, 144).</s><s>Istu tehniku, me%utim, nalazimo i na znatno kasnije gra%enim zidovima, npr. u Medvedgradu, Modrušu, Blagaju na Korani ili u Hrastovici.</s><s>Gradnja svih ovih objekata datira se u drugu polovicu 13. st. ili po$etak 14. st. (Horvat, 1986,183).</s><s>Sl.60.</s><s>Pogled na utvrdu s jugoistoka. (foto: J. Višnji\") Ipak, položaj zidova gra%enih ovom tehnikom u stratigrafskoj sekvenci slojeva izdvojenih na Petrapilosi govori u prilog starije datacije, odnosno kako je ve\" naglašeno najvjerojatnije nisu mla%i od prve polovice 11. st.</s><s>Karakteristika zidova gra%enih u kasnoanti$kom ili ranosrednjovjekovnom razdoblju $esto je slaganje kamena u vidu riblje kosti, ali na vidljivim plohama.</s><s>Takvu tehniku gradnje nalazimo npr. u Balama, kastrumu na Brijunima, Taru ili u Castelfederu (Mlakar, 1976, 38; Maruši\", 1975, 343; Ben$i\", 2007, 331; Nothdurfter, 2001, 144).</s><s>Ovakvi detalji ipak ne mogu biti oslonci za dataciju, što se jasno vidi i na primjeru Petrapilose gdje ovakvu tehniku nalazimo na zidovima svrstanim u fazu 9, kao i na pro$elju crkvice sv. Marije Magdalene.</s><s>Položaj Petrapilose u odnosu na potencijalne prometnice mogao bi biti još jedan argument za raniji nastanak utvrde.</s><s>Naime, ona nadzire dolinu Bra$ane kojom se moglo pri\"i Mirni, jednoj od važnijih prometnica iz unutrašnjosti prema obali, zaobilaze\"i važnu utvrdu Buzet (Pinguentum).</s><s>Iz toga proizlazi da je ova dolina nužno morala biti nadzirana u sustavu kasnoanti$kih castra, a položaj naše utvrde bio bi zasigurno jedan od boljih za taj zadatak.</s><s>Vremensko opredjeljenje prve faze ipak ostaje nepoznanica jer do sada nisu sa sigurnoš\"u protuma$eni ni najstariji povijesni podatci, nemamo podatke dobivene arheološkim istraživanjima, dok stilske karakteristike gradnje mogu pripadati širem vremenskom razdoblju.</s><s>Ukoliko bi prihvatili mišljenje da se ime Ruvin odnosi na ovu utvrdu, njenu gradnju možemo smjestiti u vrijeme 6. ili 7. st.</s><s>Spomenuto rušenje od strane Slavena i barbara ili nije zna$ajnije oštetilo zidane strukture, pa je uz manje prilagodbe mogla biti ponovno upotrijebljena u 10. st., nakon što je spomenuta kao ruševina i poklonjena pore$koj crkvi, ili su tragovi najstarijih gradnji skriveni pod zemljom, a u 10. st. je potpuno obnovljena.</s><s>Ukoliko pak odbacimo izjedna$avanje ovih dvaju toponima, prvu fazu gradnje utvrde možemo smjestiti u 10. ili 11. st.</s><s>Na osnovu nesigurnih povijesnih podataka i gra%evinskih tehnika na koje se nikako ne smijemo oslanjati, osobito ako znamo da se koriste kroz jako duga vremenska razdoblja, ne možemo iznositi nikakve sigurne zaklju$ke.</s><s>Stoga nam ostaje pri$ekati da nam arheološka istraživanja potvrde ili opovrgnu neke od ovih pretpostavki, osobito one koje se odnose na same po$etke utvrde.</s><s>Istraživanja koja su do sada izvo%ena (Mihovili\", 2000; Bradara, 2006a, 2006b) nisu iznijela na vidjelo nikakve nalaze koji bi prethodili 14. st. (osim nekoliko ulomaka prapovijesne keramike).</s><s>Problem spomenutih istraživanja predstavlja $injenica da tijekom njih, iz objektivnih razloga ugrožavanja statike objekta, nisu istraženi dublji arheološki slojevi, pa na taj na$in nisu ni mogli biti prona%eni stariji nalazi.</s><s>Nadam se kako \"e ovaj rad potaknuti neke daljnje istraživa$ke postupke koji su potrebni ukoliko želimo bolje shvatiti razvoj Petrapilose.</s><s>To bi svakako bilo važno i zbog boljeg razumijevanja razvojnog procesa ostalih istarskih srednjovjekovnih utvrda.</s><s>Daljnji radovi trebali bi obuhvatiti arhitektonska, arheološka ali i povijesna istraživanja.</s><s>Naravno, ne treba zaboraviti potrebu konzervacije i sanacije postoje\"ih zidova koji su dobrim dijelom ugroženi.</s><s>Time bi se sa$uvao ovaj vrijedni spomenik kulture koji predstavlja jednu od najimpresivnijih vizura središnje Istre i zasigurno zaslužuje da u skladu s tim bude vrednovan, te da mu se posveti sva potrebna pažnja.</s><s>8. POVZETEK</s>\n<s>Srednjeveška utrdba Petrapilosa je bila relativno pogosto obdelana v številnih strokovnih delih s tem, da je bila pozornost avtorjev usmerjena v poznavanje zgodovine lastnikov utrdbe, medtem, ko je bila sama arhitektura sekundarnega pomena.</s><s>Manjše arheološke raziskave na obmo$ju Petrapilose so dala številne podatke o življenju znotraj utrdbe, niso pa ponudila veliko odgovorov o arhitekturi, razen tistih o cerkvici Sv. Marije Magdalene.</s><s>Ve$ina avtorjev se je zadovoljila z ugotovitvijo, da je na utrdbi mogo$e ugotoviti nekaj razvojnih faz, med katerimi zadnja sodi v gotiko.</s>\n<s>Ker je cilj tega dela interpretacija razvoja utrdbe na osnovi ohranjenih ostankov ter njihovo okvirno datiranje, kot najbolj ustrezna metoda se je pokazala t.im. raziskovanje stavbne zgodovine (Archeologia dell'architettura).</s><s>Uporaba te metode v osrednjem delu utrdbe je omogo$ila, da so bile stratigrafske enote izlo$ene in zložene v kronološke sekvence grupirane po fazah razvoja.</s><s>Potem je interpretiran izgled utrdbe v vsaki izmed posameznih faz.</s><s>Na koncu, na temelju zgodovinskih podatkov iz dokumentov v zvezi z utrdbo je bila relativno-kronološka sekvenca vezana na dolo$ene datume.</s>\n<s>Stratigrafska analiza je narejena za vse zidove osrednjega dela utrdbe.</s><s>Na temelju te analize je dolo$eno 11 faz, od katerih se ve$ina nanaša na gradbene posege, tri se nanašajo na rušenja.</s><s>Faze so izlo$ene na osnovi specifi$nosti v na$inu gradnje, uporabljenem materialu, ter njihovih medsebojnih odnosov.</s><s>Iz podatkov pridobljenih s pomo$jo analiz zidov je razvidno kako je utrdba v svojem razvoju imela dve veliki razvojni celoti.</s><s>U prvi, v katero sodita prva in druga faza, je bila Petrapilosa precej enostavna utrdba, ki je bila sestavljena iz obzidja, glavnega stolpa in nekaj manjših zgradb v notranjosti.</s><s>S takšno strukturo verjetno predstavlja vojaško utrdbo, ki je lahko imelo funkcijo refugija za prebivalce iz okolice.</s>\n<s>Po ve$jem uni$evanju (faza 3), se s $etrto fazo za$ne druga velika celota.</s><s>Od tega $asa se življenjski pogoji dvignejo na višjo raven.</s><s>To se v prvi vrsti nanaša na gradnjo reprezentan$ne zgradbe palacija, obenem pa se zdi, da je s tem posegom pove$an obseg utrdbe z gradnjo zunanjega dvoriš$a: Možno je tudi, da je bila gradnja palacija, zaradi katerega je prišlo do pomanjkanja prostora, vzrok za pove$anje utrdbe.</s><s>Od takrat pa vse do konca delovanja je prišlo le do manjših sprememb strukture, ki so najve$krat povezane s popravki nastalih poškodb.</s><s>Deseta faza se nanaša na poškodbe, nastale zaradi opustitve utrdbe do danes, zadnja enajsta pa na popravke, nastale v zadnjih letih. !eprav skromni, podatki iz pisnih virov v najbolj grobih potezah prikazujejo posamezne trenutke iz zgodovine utrdbe in tako postajajo zelo pomembni pri interpretacijah arhitekture ter tolma$enju posameznih sledi, ki so jih $as in procesi, ki mu sledijo, pustili na zgradbi.</s>\n<s>Najstarejši dokument, povezan morda s kasnejšo trdnjavo Petrapilose, je darilna pogodba patriarha Rodoalda poreški cerkvi iz leta 965 v kateri je omenjeno, da so utrdbo porušili Slovani in barbari, o $emer pri$a tudi njen naziv Ruin.</s><s>Tudi v naslednjem dokumentu iz leta 1002 se omenja utrdba in uporablja enak naziv.</s><s>V $asu velikih spopadov med patriarhom in njegovimi pristaši, med katerimi so tudi gospodje iz Petrapilose, proti goriškemu grofu in njegovimi zavezniki, sta brata Carseman in Henrik Petrapilosa leta 1267 ubila gospodarja Momjana Bjankvina.</s><s>Kmalu zatem, leta 1274 Conon, brat ubitega, s pomo$jo goriškega grofa in Kopr$anov, uspešno oblega utrdbo, jo poruši in ubije Carsmana in Henrika.</s><s>Leta 1285 je bila utrdba že obnovljena.</s><s>O tem govori listina, s katero Vikard II Petrapilosa kot odškodnino daje svoj kaštel Salež, izdana prav v Petrapilosi.</s><s>Podatek iz leta 1395 govori o slabem stanju utrdbe, ki jo je bilo treba sanirati.</s><s>To je narejeno pet let kasneje, ko patriarh Antonio Caetani ukaže markizu Venceslau di Spilimbergu popravilo pala$e, strehe, pragov, konjušnice in ognjiš$ v utrdbi, ki mu jo je dodelil.</s>\n<s>Po beneški osvojitvi Petrapilose leta 1421 so se v senatu vodile razprave o usodi utrdbe, med katerimi je bilo tudi predlagano, da se poruši.</s><s>Štiri leta kasneje je ponovno predlagano rušenje glede na to, da kaštel v derutnem stanju in ni bil ve$ primeren za obrambo.</s>\n<s>Zadnje informacije so iz leta 1646, ko je dr. Giuseppe Gravisi bio pripravljen na lasten strošek popraviti uni$eno utrdbo.</s><s>Ocena komisije, ki je obšla Petrapiloso je bila, da se popravljena še lahko uporabi za obrambo, in je naro$ila, da se družini Gravisi pošlje potrebno orožje in strelivo.</s><s>Do obnove nikoli ni prišlo.</s><s>Najbolj natan$en podatek, ki nam ga ponujajo prej omenjeni dokumenti, je rušenje, ki se je zgodilo leta 1274, zato je ta datum bil uporabljen kot izhodiš$e za $asovno dolo$itev faz.</s><s>S tem dogodkom se lahko povežeta dve fazi destrukcije (faza 3 ali 5) ugotovljene na zidovih Petrapilose.</s><s>Po prvem rušenju v fazi 3 pride do najbolj obsežne gradnje.</s><s>Težko verjamemo, da bi rušenje, pri katerem sta umrla dva najbolj pomembna predstavnika družine, lahko bilo vzrok za tako obsežno gradnjo, in je zato najbolj verjetno, da 4. faza ustreza $asu prve pol.</s><s>13. stol., ko se v utrdbi pojavi družina Petrapilosa, ki v njej stalno prebiva, in se faza 5 lahko navezuje na rušenje iz leta 1274.</s>\n<s>Takšni dataciji ustreza tudi podatek, da se v severni Italiji v $asu 12. in 13. stol. pojavlja novi utrdbeni element – t.im. donjon, znotraj katerega se je nahajal palas in glavni stolp, okrog katerih je potekalo obzidje, kar imamo tudi v tem primeru.</s>\n<s>Po tem, ko leta 1208 patriarh postane istrski markgrof, prepusti Petrapiloso mo$ni plemiški družini, ki prevzame ime utrdbe kot svoje družinsko ime in objekt popolnoma preuredi.</s><s>Gradi se reprezentativna pala$a, ki zavzema velik del dotedanjega dvoriš$a in je zato verjetno, da se je v tem $asu zgradilo zunanje obzidje.</s><s>Namre$, ker v notranjosti ni ve$ dovolj prostora za nekatere vsebine se pojavi potreba po novih prostorih zunaj dotedanjih zidov utrdbe.</s><s>Cerkev sv. Marije Magdalene, ki je sestavni del zunanjega obzidja, je nepravilnega štirikotnega tlorisa s štirikotno obokano apsido.</s><s>Cerkve s takšnimi zna$ilnostmi sodijo med romansko arhitekturo datirano v $as od 11. do za$etka 13. stol..</s><s>Podobnost v na$inu zidanja in uporabljenem materialu med palacijem in cerkvijo, ter njena vgrajenost v zunanje obzidje govorijo o so$asnosti njihove gradnje in najbolj verjetno sodi v prvo pol.</s><s>13. stol.</s><s>Možno je, da je bila cerkev, ki je sestavni del vseh srednjeveških utrdb, najprej znotraj osrednjega korpusa in je z novimi gradnjami napolnjen prostor razbremenila z gradnjo cerkve na zunanjem dvoriš$u. Stilne zna$ilnosti palacija, ki bi nam omogo$ile in olajšale njegovo datacijo težko razberemo.</s><s>Edino sled predstavljajo zna$ilna okna, ki jih najdemo na severni in vzhodni steni.</s><s>Gre za okna v nišah, ki segajo skoraj do tal, in imajo v notranjosti kamnite klopi.</s><s>Takšna okna se najbolj pogosto povezujejo z obdobjem gotike, pojavljajo se tudi nekoliko prej – tako jih poznamo iz stolpa Lotrš\"ak v Zagrebu, iz sredine 13. stol..</s><s>O. Piper navaja, da se tovrstna okna pojavljajo že v 12. stol., se razširijo od 13. stol. in se izdelujejo tja do 15. stol.</s><s>Takšne datacije se lahko vklopijo v datume, ki jih domnevamo za gradnjo palacija v prvi pol.</s><s>13. stol.</s><s>Opisani dogodek iz leta 1274 najbolj verjetno sodi v fazo 5, ko je porušen ve$ji del severnega zidu notranjega dvoriš$a in še neki drugi deli utrdbe.</s><s>V $as od tega dogodka do leta 1285 sodi faza 6. V tem $asu se obnavljajo porušeni zidovi in se verjetno gradi nov stolp na severovzhodnem delu notranjega dvoriš$a. Manjše gradnje, do katerih je prišlo v naslednjih treh fazah (od 7. do 9.) je treba opredeliti v $as od za$etka 14. do konca 16. stol.</s><s>V teh 300-tih letih se je ve$inoma dozidalo na že obstoje$e zidove ali objekte in ni prišlo do ve$jih gradbenih posegov.</s><s>To se posebno dobro vidi po tem, da so odsotne obrambne strukture, ki bi ustrezale potrebam po obrambi od strelnega orožja, ki se od 15. stol. za$ne uveljavljati.</s><s>Odsotnost omenjenih struktur jasno potrjuje, da so vse predhodne faze bile zgrajene še v $asu srednjeveškega na$ina bojevanja, ko višina in debelina zidov predstavljajo glavno garancijo za varnost varovanega položaja.</s><s>Tako tudi zadnja gradbena faza, ki jo lahko preberemo iz zidov (faza 9) predstavlja višanje obstoje$ih zidov.</s><s>Z zadnjimi fazami utrdbe je treba povezati podatke iz za$etka 15. stol., ko je markizu Venceslau di Spilimbergu ukazano, naj popravi posamezne dele utrdbe, kot tudi tiste podatke po katerih se v beneškem senatu razpravlja o usodi derutnega kaštela, ki je leta 1440 dodeljen Nikolu Gravisiju.</s><s>On ga je vsekakor moral vsaj delno sanirati, da bi ga sploh lahko uporabljal.</s><s>Faza 10 pokriva dolgi $asovni razpon, v katerem utrdba po$asi propada in v katerem je od mo$ne obrambne to$ke postala to kar je danes – ruševina.</s><s>Ta proces se je za$el s požarom leta 1620 in je trajal skoraj 4 stoletja, kar je pustilo številne sledi na zidovih.</s><s>Zadnja, 11. faza pokriva zadnjih 15 let.</s><s>Iz navedenega je jasno, da sodijo prve tri faze razvoja utrdbe v $as pred 13. stol.</s><s>V skladu s tem, drugo fazo, v kateri se obloži zahodni in severozahodni del stolpa, kot tudi severozahodni zid stolpa in tudi severozahodni zid v nadaljevanju, pri $emer nastane zidna masa debeline preko 4 m in višine, na nekaterih mestih $ez 18 m, je treba povezati s pove$ano uporabo in razvojem strojev za metanje kamnov v 12. in 13. stol.</s><s>Takšni katapulti, znani že prej, doživijo novo fazo razvoja z izumom novega stroja, imenovanega trabucco.</s><s>Na$in zidanja s podaljšanimi pravilnimi kvadri lahko povežemo s tradicijo romanike, kar potrjuje datacijo te faze v 12. stol.</s><s>Ta datacija 2. faze ponuja možnost umeš$anja prvega rušenja utrdbe oziroma faze 3 na konec 12. in v za$etek 13. stol.</s><s>Žal zgodovinski viri ne ponujajo relevantne podatke za takšno trditev.</s>\n<s>Na koncu ostaja odprto vprašanje $asa nastanka Petrapilose. !as intenzivnega nastajanja utrdb (tal. incastellamento) se veže na 10. stol. ko se v pisnih virih za$nejo omenjati gradovi, kar potrjujejo arheološka izkopavanja.</s><s>Ti podatki se nanašajo na bližnje podro$je severne Italije in jih lahko apliciramo tudi na Istro.</s><s>Namre$, v 10. stol. so prvi$ omenjene nekatere istrske utrdbe.</s><s>Tako se v darilni pogodbi cesarja Otona II poreški cerkvi, izdani leta 983 omenja pazinski kaštel, Tar in Nigrinjan.</s><s>V naslednjem stoletju se število omenjenih utrdb ve$a, kar se povezuje z dejavnostmi prvega istrskega markgrofa Urlika I Weimar-Orlamunde sredi 11. stol., ko okrepi obrambo svoje obmejne marke.</s>\n<s>Prvi dokument, ki ga lahko povežemo s Petrapiloso je ve$krat omenjana darilna pogodba iz leta 965 s katero je škof Rodoald poreški cerkvi podaril utrdbo Ruin, ki so jo porušili Slovani in barbari (...nuper a nefandis Sclavis et duris barbaris descructum...).</s><s>Kot vidimo se v tem dokumentu že omenja kot ruševina (Ruvin). !e sprejmemo uveljavljeno mnenje, da gre za utrdbo, ki se v mlajših virih imenuje Petrapilosa, bi to pomenilo, da je nastala pred tem dogodkom.</s><s>Poudariti je treba, da ni dokazov, ki bi potrdili, da je Ruin dejansko kasnejša Petrapilosa, tako, da moramo biti pti tem previdni.</s><s>Obstaja tudi mnenje, da se rušenje Ruvina nanaša na Rovinj in, da gre za gusarski napad Hrvatov, do katerega je prišlo približno v $asu nastanka tega dokumenta.</s>\n<s>!e upoštevamo te podatke lahko prvo fazo gradnje umestimo v prvo pol.</s><s>10. stol, $e sprejmemo, da se podatek iz leta 965. nanaša na Petrapiloso, ali najkasneje do pol.</s><s>11. stol, $e ta podatek ne upoštevamo.</s><s>Obstaja nekaj razlogov, zaradi katerih ne smemo zanemariti tezo, da so na Petrapilosi ohranjeni tudi starejši gradbeni elementi.</s><s>Namre$, vdori Slovanov in barbarov, v katerih bi lahko bila utrdba porušena iz leta 965 so se prenehali že pred frankovsko osvojitvijo tega prostora.</s><s>Po tem ni podatkov o slovanskih udorih v katerih bi utrdba lahko bila uni$ena.</s><s>Tako lahko sklepamo, da je do rušenja prišlo, $e se vsi podatki nanašajo na Petrapiloso, veliko prej.</s><s>Nekoliko nenavadno bi bilo, da bi po tolikem $asu patriarh še vedno omenjal ta dogodek in še vedno poznal tiste, ki so bili odgovorni.</s>\n<s>Iz tega sklepamo, da bi eventualne zgodnejše za$etke Petrapilose morali uvrstiti še v $as bizantinske oblasti na istrskem polotoku.</s><s>Gradnja utrdb v tem $asu je dobro znan proces, ki mu lahko sledimo ob plovnih poteh ob vzhodni jadranski obali in na istrskem polotoku.</s><s>Tehnika gradnje zidov iz te faze ponuja še en argument za tako zgodnjo datacijo.</s><s>Zidani so na specifi$en na$in ko se lica zidov obložijo s pravilno klesanimi kamni, zloženimi v razli$no debele vrste, medtem ko se v notranjosti gradi v tehniki opus spicatum. &uro Basler navaja nekaj utrdb v Bosni in Hercegovini na katerih se uporablja takšna tehnika gradnje (Bobovac, Koštur, Makljenovac, Klobuk), in jih datira u 6. stol., v $as po letu 535.</s><s>Ta tehnika je bila znana veliko prej npr. na zidovih Bavaya ob koncu 3. stol..</s><s>Isto tehniko, najdemo tudi na veliko kasneje grajenih zidovih, npr. v Medvedgradu, Modrušu, Blagaju na Korani ali v Hrastovici.</s><s>Gradnja vseh objektov Položaj zidov, grajenih v tej tehniki v stratigrafski sekvenci slojev na Petrapilosi govori v prid starejši dataciji, oziroma, kot je bilo že poudarjeno, verjetno niso mlajši od prve pol.</s><s>11. stol.</s>\n<s>Položaj Petrapilose v odnosu do prometnih tokov bi lahko bil še eden argument za zgodnejši nastanek utrdbe.</s><s>Nadzoruje namre$ dolino Bra$ane po kateri se je lahko prišlo do Mirne, ene pomembnejših komunikacij iz notranjosti proti obali.</s>\n<s>2. Pogled na utvrdu sa sjeverozapada.</s><s>U pozadini se vidi dolina Bra$ane i #i\"arija 7. Crtež Petrapilose iz 1904. g. Južni zid palasa još uvijek postoji.</s><s>Izvor: Österreichische Burgen III, Piper, O., 1904, 11. 8. Tlocrt Petrapiolose iz 1904. g. Izvor: Österreichische Burgen III, Piper, O., 1904, 10.</s><s>Tlocrt utvrde u prvoj fazi razvoja., 14. 11.</s><s>Primjer gradnje zida iz prve faze razvoja.</s><s>Vidi se specifi$an na$in zidanja s ispunom ra%enom u obliku riblje kosti, 15. 12.</s><s>Tlocrt utvrde u drugoj fazi razvoja., 16. 13.</s><s>Primjer gradnje zida iz druge faze razvoja. (foto: J. Višnji\"), 16. 14.</s><s>Primjer gradnje zida iz $etvrte faze razvoja (foto: J. Višnji\"), 17. 15.</s><s>Primjer gradnje zida iz šeste faze razvoja. (foto: J. Višnji\"), 19. 16.</s><s>Primjer gradnje zida iz sedme faze razvoja. (foto: J. Višnji\"), 20. 17.</s><s>Tlocrt kakav je utvrda najvjerojatnije imala još od 4. faze razvoja sve do kraja funkcioniranja, 20.</s>"}
{"dc.title": "Problemi slovenskog sustava otpremnina", "dc.creator": "Vodopivec, Milan;Madjar, Lilijana;Dolenc, Primož", "dc.source": "https://repozitorij.upr.si/", "dc.subject": "?", "id": "rupr_558", "pdf_url": "https://repozitorij.upr.si/Dokument.php?id=24077&dn=", "text": "<s>* Autori zahvaljuju Statističkom uredu Slovenije i Javnom jamstvenom fondu Slovenije što su im omogućili pristup podacima kojima su se koristili u ovom radu, te anonimnim recenzentima na korisnim komentarima na prethodnu verziju rada.</s>\n<s>Kombinirajući podatke istraživanja troškova rada poduzeća s podacima o zahtjevima koje su radnici podnijeli Jamstvenom fondu zato što njihovi poslodavci nisu ispunili obvezu plaćanja otpremnina, autori istražuju tzv. problem neisplate otpremnine, tj. činjenicu da osiguranje kao pravna osnova ne jamči ostvarenje toga prava.</s><s>Upravo se to 2000. godine dogodilo u Sloveniji.</s><s>U ovom se radu navodi (i) da jedna trećina svih obveza poduzeća vezanih za otpremnine nije isplaćena, te je samo mali dio zahtjeva za otpremninom isplaćen iz Jamstvenog fonda; (ii) da se problem podjednako odnosi na žene i muškarce, a radnici stariji od 40 godina nerazmjerno su visoko zastupljeni među onima čiji zahtjevi za isplatu otpremnina nisu usvojeni, i (iii) da su među poduzećima na koje se odnosi obveza plaćanja otpremnina veći izgledi da će ih isplatiti veća i uspješnija poduzeća.</s><s>Te spoznaje potvrđuju slabosti otpremnine kao oblika zaštitnog dohotka i upućuju na širok spektar problema neisplate i nejednakosti koje uzrokuje.</s><s>Ključne riječi: otpremnina, neisplata otpremnine, jamstveni fond, Slovenija M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) Široko prihvaćena u razvijenim državama i državama u razvoju, otpremnina je najčešći oblik kojim se nadomješta gubitak dohotka u slučaju gubitka radnog mjesta.1 Unatoč rasprostranjenosti, procjene pokazuju da otpremnina utječe na neučinkovitost i ne uspijeva osigurati odgovarajuću zaštitu.</s><s>Kad je riječ o učinkovitosti, otpremnine smanjuju zaposlenost i tokove na tržištu rada, sprečavaju tehnološki napredak i inovacije, tjeraju radnike u neslužbeno gospodarstvo i stvaraju znatne sudske troškove (za pregled teoretskih i empirijskih učinaka v. Addison i Teixeira, 2001).</s><s>Na ljestvici uspješnosti u području zaštite dohotka otpremnine stoje nisko.</s><s>Prvo, izdašne otpremnine priječe skupinama s otežanim mogućnostima zapošljavanja pristup poslovima u formalnom sektoru (OECD, 1999).</s><s>Drugo, isti iznos otpremnine plaća se neovisno o trajanju nezaposlenosti nakon prestanka radnog odnosa, posljedica čega je preplaćenost radnika koji su kraće nezaposleni i potplaćenost radnika koji dulje vrijeme nisu zaposleni.</s><s>Treće, u vezi s otpremninama pojavljuje se problem neisplate – osiguranje i pravna obveza ne jamče da će sredstva doista biti isplaćena.</s>\n<s>Neisplata otpremnina uglavnom je “neistraženo područje”, jer samo mali broj istraživanja daje čvrste empirijske dokaze o tom aspektu otpremnina.</s><s>Programom ne upravlja javna vlast, pa su podaci o rasprostranjenosti obveze plaćanja otpremnine i učestalosti izvršavanja te obveze od poduzeća rijetko dostupni.</s><s>Neke ad hoc spoznaje postoje (npr. iz sudskih postupaka u kojima radnici tuže poslodavce zbog neisplate otpremnina), no nama su poznata samo dva istraživanja koja donose podatke o neplaćanju na mikrorazini.</s><s>U jednom istraživanju, koje su proveli MacIsaac i Rama (2000), procjenjuje se da je ranih 1990-ih otprilike polovica peruanskih radnika, od ukupnog broja koji su imali pravo na otpremninu, tu pomoć i primilo (MacIsaac i Rama navode da je isplata bila izglednija ako su radnici imali pisani ugovor i ako su radili u velikim poduzećima koja su plaćala socijalne doprinose).</s><s>U drugom istraživanju, koje su proveli Mansor i sur. (2001), iznosi se slučaj malezijskih radnika koji su otpušteni 1998. godine i primili 83% ukupnog iznosa što su ga potraživali od poslodavaca.</s><s>Ovim ćemo radom pokušati dati daljnji uvid u probleme neisplate otpremnina.</s><s>Rad je usredotočen na slovenski program otpremnina i postavlja tri skupine pitanja: Koliko je ozbiljan problem neisplate otpremnina u Sloveniji?</s><s>U ukupnoj svoti koja se odnosi na otpremnine, koliki je udio (i) otpremnine koju plaćaju poduzeća, (ii) one koju plaća Jamstveni fond Slovenije i (iii) otpremnine koju radnici ne uspiju naplatiti?</s>\n<s>Postoje li izrazito ugrožene skupine – koji je dobni i spolni sastav radnika čijim zahtjevima za isplatu otpremnina nije udovoljeno?</s><s>Koja su obilježja poduzeća koja ispunjavaju obveze isplate otpremnine u usporedbi s onima koje svoje obveze ne ispunjavaju?</s><s>Zbog dostupnosti podataka Slovenija je prikladna za provođenje istraživanja o navedenim pitanjima.</s><s>Prvo, 2000. godine Statistički ured Slovenije proveo je istraživanje o 1 Holzmann, Iyer i Vodopivec (2008) autori su istraživanja o učestalosti isplate otpremnina diljem svijeta i pregledu podrijetla, ekonomskog opravdanja i sadašnjih nastojanja za reformiranje sustava otpremnina.</s><s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) troškovima rada kojima su izložena poduzeća.</s><s>To je istraživanje omogućilo uvid u iznose otpremnina što ih je platilo svako poduzeće.</s><s>Drugo, Slovenija je, kao jedna od malobrojnih tranzicijskih država, osnovala Jamstveni fond čiji je cilj pomoći otpuštenim radnicima djelomičnom nadoknadom njihovih zahtjeva za otpremninom.</s><s>Podaci prikupljeni djelovanjem toga fonda vrijedan su izvor za proučavanje neisplaćivanja otpremnina.2 Spomenuta dva izvora – istraživanje troškova rada i Jamstveni fond – dopunjuju se.</s><s>Jedan donosi podatke o obvezama poduzeća na plaćanje otpremnina, a drugi o obvezama koje poduzeća nisu ispunila.</s><s>Zajedno, ta dva izvora omogućuju utvrđivanje udjela obveze plaćanja otpremnina koji je izvršen, kao i onoga koji nije izvršen.</s><s>Glavni su zaključci ovoga rada sljedeći.</s><s>Prvo, neisplata otpremnina velik je problem u Sloveniji jer se trećina svih obveza poduzeća ne isplaćuje (2000. godine, na koju se odnosi istraživanje), a Jamstveni fond isplaćuje samo manji dio neisplaćenih potraživanja.</s><s>Drugo, iako se čini da su među onima kojima nisu isplaćene otpremnine jednako zastupljeni i muškarci i žene, nerazmjerno je visoka zastupljenost radnika starijih od 40 godina.</s><s>I treće, među poduzećima koja imaju obvezu isplaćivanja otpremnina veći su izgledi da će otpremnine isplatiti veća i uspješnija poduzeća.</s><s>Ti rezultati potvrđuju slabosti otpremnina kao programa zaštite dohotka i upućuju na širok spektar problema povezanih s neizvršavanjem obveza i na nejednakosti povezane s tim problemom.</s><s>Rad je podijeljen na više dijelova.</s><s>Nakon uvoda, u drugom se dijelu opisuje pravni okvir otpremnina u Sloveniji.</s><s>Treći dio nudi usporedbu sustava otpremnina u raznim tranzicijskim zemljama.</s><s>Četvrti dio donosi podatke i opis metodologije, a peti dio prikazuje rezultate empirijske analize problema neisplate otpremnina u Sloveniji.</s><s>U šestom su dijelu zaključci sa sažetkom i osvrtom na učinke primjene mjera politike.</s><s>2. Opis sustava otpremnina prema slovenskome pravnom sustavu U Sloveniji su otpremnine propisane Zakonom o radu, Zakonom o Javnom jamstvenom fondu i Zakonom o stečaju i likvidaciji.</s><s>Odredbe o otpremninama sadržavaju i kolektivni ugovori, te pojedinačni ugovori (na upravljačkoj razini).</s><s>Propisana se otpremnina isplaćuje otpuštenim radnicima i radnicima koji odlaze u mirovinu, pri čemu je visina iznosa koji se isplaćuje razmjerna trajanju zaposlenja kod poslodavca koji isplaćuje otpremninu.</s><s>Kao sredstvo borbe protiv neisplaćivanja otpremnina, 1997. godine osnovan je Jamstveni fond, koji radnicima djelomično nadoknađuje neisplaćene otpremnine.</s><s>Zakon o radu donesen je u Sloveniji 1990. godine, a novi zakon 2003. godine.</s><s>Zakon iz 1990. godine propisuje isplatu otpremnine za prijevremeno umirovljenje, kao i za radnike koji su proglašeni viškom.</s><s>Dok za slučajeve prijevremenog umirovljenja Zakon ne propisuje iznose otpremnina, za radnike proglašene viškom ti su iznosi propisani.</s><s>Radnici s najmanje dvije godine radnog staža imaju pravo na pola prosječne mjesečne plaće za svaku godinu radnog staža, s tim da se iznos plaće određuje na temelju visine plaće u posljednja tri mjeseca zaposlenja.</s><s>Ostali slučajevi otpremnine nisu pravno obvezujući.</s><s>Zakon o radu iz 2003. godine znatno se razlikuje od prethodnog.</s><s>On mnogo detaljnije određuje obveze poslodavaca i prava radnika.</s><s>Radnici imaju pravo na otpremninu 2 Jamstveni fond postoji i u Estoniji, Rumunjskoj i Uzbekistanu.</s><s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) ako odlaze u mirovinu ili ako su otpušteni (zbog poslovnih razloga, stečaja ili čak zbog nesposobnosti radnika za obavljanje poslova).</s><s>Umirovljeni radnici imaju pravo na otpremninu u visini dvije prosječne plaće, izračunane na temelju tromjesečnog prosjeka plaća u Sloveniji ili, ako je to povoljnije za zaposlenika, dvije prosječne plaće izračunane na temelju tromjesečnog prosjeka radnikove plaće prije odlaska u mirovinu.</s><s>Za razliku od toga, osnovica za izračun otpremnine za otpuštene radnike jest prosječna mjesečna plaća koju je primao kao zaposlenik, ili koju bi radnik primao da je radio, posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa.</s>\n<s>Zaposlenik ima pravo na otpremninu u iznosu: 1/5 osnovice za svaku godinu zaposlenja kod poslodavca ako je kod njega bio zaposlen više od jedne i manje od pet godina; 1/4 osnovice za svaku godinu zaposlenja kod poslodavca ako je kod njega bio zaposlen u trajanju između pet i petnaest godina; 1/3 osnovice za svaku godinu zaposlenja kod poslodavca ako je kod njega bio zaposlen više od petnaest godina.</s>\n<s>Valja napomenuti da prema Zakonu iz 2003. godine sustav otpremnina nije povezan s osiguranjem od nezaposlenosti.</s><s>To znači da će, uz otpremninu koju će primiti, radnici, ako za to ispunjavaju uvjete, moći ostvarivati prava iz osiguranja za slučaj nezaposlenosti (primanja po toj osnovi radnik može ostvarivati u trajanju do dvije godine; v. van Ours i Vodopivec, 2006).</s>\n<s>Kako bi zaštitila prava radnika u slučaju nelikvidnosti poduzeća, Slovenija je 1997. godine, slijedeći Smjernicu Europske unije 80/987 iz 1980. godine, osnovala Javni jamstveni fond.</s><s>Radnici koji prema zakonu imaju pravo na otpremninu, ali im ona nije isplaćena, mogu tražiti od Fonda djelomičnu nadoknadu iznosa na koji imaju pravo, s ograničenjem visine nadoknade koja može biti isplaćena u visini najviše mjesečne plaće.3 Štoviše, prema Zakonu o stečaju i likvidaciji iz 1993. godine, radnici mogu tužiti svoje bivše poslodavce koji su u postupku stečaja i likvidacije, tako da će njihova potraživanja imati prednost pred ostalim potraživanjima (do određene granice – o detaljima v. Kresal Šol3.</s><s>Pregled sustava otpremnina u tranzicijskim zemljama Promatrajući slovenski sustav otpremnina u međunarodnom kontekstu, oslanjamo se na Schwabovu (2003) analizu 21 zemlje u tranziciji.4 Sve zemlje propisuju obvezu isplate otpremnina, međutim, njihovi se sustavi u važnim detaljima razlikuju.</s><s>Najčešće je riječ o razlikama u visini osiguranog iznosa, uvjetima za stjecanje prava, opsegu povlastica i o 3 Prema Zakonu o stečaju i likvidaciji iz 1993. godine, radnici mogu tužiti svoje bivše poslodavce koji su u postupku likvidacije ili stečaja, uz napomenu da potraživanja radnika imaju prednost pred ostalim potraživanjima (do određene granice – o detaljima v. Kresal Šoltes, 1997).</s><s>4 Tri socijalističke zemlje (Kina, Sjeverna Koreja i Vijetnam); osam zemalja sljednica SSSR-a (Azerbajdžan, Estonija, Gruzija, Kazahstan, Latvija, Litva, Rusija i Ukrajina); pet zemalja sljednica Jugoslavije (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Srbija i Crna Gora te Slovenija); dvije zemlje sljednice Čehoslovačke (Češka Republika i Slovačka Republika) i tri bivše socijalističke zemlje iz Europske unije (Bugarska, Mađarska i Poljska).</s><s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) tome mijenjaju li se povlastice s godinama staža te o postupku isplate otpremnina u slučaju stečaja poslodavca.</s>\n<s>Ispunjavanje uvjeta.</s><s>Zemlje u tranziciji propisuju obvezu isplate otpremnine u slučaju otkaza zbog ekonomskih razloga, primjerice zbog postupka likvidacije poslodavca, stečaja ili smanjenja broja osoblja zbog ekonomskih, tehnoloških, strukturalnih ili sličnih promjena.5 U mnogim zemljama obveza isplate otpremnina postoji samo za otkaze zbog ekonomskih razloga.</s><s>Tako je u Češkoj Republici, Gruziji, Mađarskoj, Makedoniji, Poljskoj, Srbiji, Slovačkoj, Sloveniji i Vijetnamu.</s><s>U nekim drugim zemljama radnici također imaju pravo na otpremninu zbog niza ostalih razloga zbog kojih dolazi do otkaza.</s><s>Ti se ostali razlozi najčešće odnose na samog radnika, primjerice kada on nije sposoban izvršavati svoje radne zadatke ili ga u tome sprečavaju zdravstveni razlozi.</s><s>Nemaju svi radnici pravo na otpremninu, čak ni dio onih koji ostaju bez posla zbog ekonomskih razloga.</s><s>Zemlje propisuju različite uvjete.</s><s>Trećina zemalja obuhvaćenih istraživanjem kao uvjet da bi radnik stekao pravo na otpremninu zahtijeva minimalni radni staž kod poslodavca.</s><s>Minimalno zahtijevano vrijeme provedeno kod poslodavca kreće se od jedne do tri godine za ekonomske razloge otkaza, te do pet godina za sve ostale razloge.</s><s>Slovenija i Vijetnam propisuju uvjet od minimalno jedne godine zaposlenja kako bi radnik stekao pravo na isplatu otpremnine.</s><s>Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Makedonija traže dvije godine radnog staža.</s><s>Mađarski propisi određuju tri godine staža.</s><s>U Bugarskoj je pet godina radnog staža uvjet za otpremninu u slučaju gubitka posla zbog bolesti (ali nema uvjeta o visini radnog staža za otkaz zbog ekonomskih razloga).</s><s>Razina povlastica.</s><s>Od 21 zemlje uključene u analizu, 13 njih se koristi kliznom skalom povezanom s godinama zaposlenja – Bugarska, Kina, Hrvatska, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Makedonija, Sjeverna Koreja, Poljska, Srbija i Crna Gora, Slovenija i Vijetnam; otpremnine u ostalim promatranim zemljama ne vežu pravo na otpremninu i njezin iznos za radni staž.</s><s>U zemljama koje primjenjuju kliznu skalu sustav je određen tako da radnici s više radnog staža imaju pravo na veće otpremnine.</s><s>Promatrano općenito, razina povlastica u zemljama s kliznom skalom nadmašuje razinu povlastica u zemljama s fiksno određenim iznosima otpremnina.</s>\n<s>Rješavanje problema neisplate otpremnina.</s><s>Glavno pitanje koje se pojavljuje u vezi s otpremninama jest nemogućnost nelikvidnog poslodavca da isplati otpremnine.</s><s>Petnaest zemalja ratificiralo je Konvenciju 173 Međunarodne organizacije rada (ILO), uključujući četiri tranzicijske zemlje: Latviju, Litvu, Slovačku i Sloveniju.</s><s>Prema Konvenciji, zemlje mogu izabrati hoće li propisati prednost potraživanja za otpremnine u postupku stečaja poslodavca ili će stvoriti jamstveni fond radi zaštite zahtjeva za otpremninom (zajedno s neisplaćenim plaćama) – pri čemu se Slovenija opredijelila za obje opcije.</s><s>5 Većina zemalja članica OECD-a također propisuju obvezu isplate otpremnina, međutim neke od njih – primjerice Australija, Danska, Finska, Njemačka, Japan, Nizozemska, Novi Zeland, Norveška, Švedska i Sjedinjene Američke Države – prepuštaju uređenje tog pitanja kolektivnim ugovorima ili se oslanjaju na rješenja koja predviđaju presedani (common law).</s><s>Primjerice, u Nizozemskoj, iako zakoni ne propisuju obvezu isplate otpremnina, poslodavci ih često isplaćuju otpuštenim radnicima kako bi izbjegli sudske postupke zbog “očito neopravdanog otkaza”.</s><s>Kantonalni sudovi stvorili su čak i formulu koja ima karakter zakona i propisuje visinu otpremnina.</s><s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) 4. Podaci i metodologija</s>\n<s>U nastavku opisujemo izvore mikropodataka i metodologiju koji su primijenjeni u empirijskoj analizi slovenskih otpremnina.</s><s>Izvori podataka.</s><s>Korišteni su sljedeći izvori podataka.</s><s>Podaci na razini poduzeća pribavljeni su iz istraživanja troškova rada u Sloveniji iz 2000. godine, koje je proveo Statistički ured Slovenije.</s><s>Uzorak je obuhvatio 3.021 poduzeće, izabrano prema kriteriju zapošljavanja 10 ili više radnika.</s><s>Podaci su se odnosili na otpremnine koje su isplaćene otpuštenim, ali i umirovljenim radnicima.</s>\n<s>Pojedinačni podaci prikupljeni su iz zahtjeva radnika upućenih Jamstvenom fondu Slovenije od 1994. do 2003. godine.</s><s>Za svakog su pojedinca prikupljeni podaci o neisplaćenim iznosima otpremnina, iznosima potraživanja prema Jamstvenom fondu, iznosima koje je isplatio Jamstveni fond te podaci o spolu i dobi podnositelja zahtjeva i o prijašnjem poslodavcu.</s><s>Učinkovitost na razini poduzeća izmjerena je procjenom proizvodne funkcije.</s><s>Koristili smo se vrijednošću pogreške – εijt – za 2000. godinu, koju smo dobili sljedećom OLS procjenom translogaritamske proizvodne funkcije za slovenska industrijska poduzeća u razdoblju od 1994. do 2001. godine: βk lnxijkt lnxijlt + εijt,</s>\n<s>Sažetak pri čemu inputi xijkt obuhvaćaju mjere rada, kapitala i materijalnih inputa; αk i βkl su translogaritamski parametri proizvodnje prvoga i drugog reda (i odnose se na pojedinačna poduzeća; j predočuje dvoznamenkaste oznake industrijskih grana, a t se odnosi na vrijeme) (o detaljima procjene i korištenim izvorima podataka v. Orazem i Vodopivec, 2008).6 Metodologija analize odrednica isplate otpremnina na razini poduzeća.</s><s>Kako bismo istražili utječu li učinkovitost poduzećā i njihova veličina na vjerojatnost da će radnicima biti isplaćena otpremnina (uz uvjet da poduzeća imaju tu obvezu, odnosno da su otpustila radnike), napravili smo procjenu uz pomoć multinomijalnog logit modela koji za zavisnu varijablu ima ove opcije:</s>\n<s>• poduzeće nije podložno obvezi isplate otpremnina (kao polazna vrijednost), • poduzeće je podložno obvezi isplate otpremnina i tu je obvezu ispunilo, • poduzeće je podložno obvezi isplate otpremnina i nije ih isplatilo.</s><s>Kao nezavisne varijable uvrstili smo učinkovitost poduzeća i njegovu veličinu.</s><s>Kako bismo obuhvatili učinke veličine poduzeća, koristili smo binarnu varijablu koja pokazuje ima li poduzeće više od 100 radnika.</s>\n<s>6 Alternativna mjerenja učinkovitosti, dobivena procjenom uz pomoć fiksnih i slučajnih učinaka za već opisanu translogaritamsku proizvodnu funkciju, dala su slične rezultate.</s><s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) 5. Empirijski rezultati</s>\n<s>U ovom poglavlju iznijet ćemo rezultate naše empirijske analize neizvršavanja obveze isplate otpremnina u Sloveniji.</s><s>Kao što je već objašnjeno, usredotočit ćemo se na sljedeća pitanja: koliko je ozbiljan problem neisplate otpremnina, na karakteristike radnika čijim zahtjevima za isplatu otpremnina nije udovoljeno i na obilježja poduzeća koja ne izvršavaju obvezu isplate otpremnina.</s>\n<s>Međutim, kako bi ta pitanja imala smisla, predstavit ćemo statističke podatke o izvršenim obvezama plaćanja otpremnina.</s><s>Promotrit ćemo 2000. godinu, za koju imamo podatke istraživanja troškova rada.</s><s>Prvo, ukupan iznos isplaćenih otpremnina 2000. godine iznosio je 17,5 milijuna eura – 0,085% BDP-a ili 0,2% ukupnog iznosa isplaćenoga za plaće.</s><s>Iako su to skromni iznosi, nipošto nisu zanemarivi.</s><s>Drugo, većinu isplate otpremnina izvršila su veća poduzeća; npr. 93% otpremnina platila su poduzeća koja imaju više od 30 radnika (v. grafikon 1).</s><s>Treće, većina isplaćenih otpremnina (više od 60%) odnosila se na industrijska poduzeća (grafikon 2), iz čega zaključujemo da su se u tom sektoru još uvijek provodila temeljita restrukturiranja Grafikon 1. Isplaćene otpremnine – sastav prema veličini, 2000. (u %) 100-249</s>\n<s>Izvor: vlastiti izračuni utemeljeni na istraživanju troškova rada iz 2000. a) Ozbiljnost problema neisplate otpremnina Rezultati našeg istraživanja pokazuju da je 2000. godine u Sloveniji neisplata otpremnine bila ozbiljan problem.</s><s>Od ukupnih obveza na isplatu otpremnina u iznosu od 27,3 milijuna eura, 9,0 milijuna eura – 33% – nije bilo isplaćeno (od poduzeća koja su preuzela obvezu isplate otpremnina, ali i od Jamstvenog fonda; v. tabl.</s><s>1).</s><s>Pokazalo se da je uloga Jamstvenog fonda u isplati dospjelih a neisplaćenih obveza ograničena jer je Fond nadoknadio samo 0,7 milijuna eura ili 7,2% ukupnoga neisplaćenog iznosa otpremnina.7 Doista, u skladu sa svojim pravilima, Jamstveni fond isplatio je neisplaćeni iznos otpre7 Možda su neki radnici primili dodatne isplate u stečajnim ili likvidacijskim postupcima – o takvim isplatama nemamo podatke.</s>\n<s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) mnina samo djelomično, pa je zapravo isplaćeno manje od 10% iznosa prosječnog zaTablica 1. Isplate otpremnina, nadoknade i neisplaćeni zahtjevi, 2000.</s>\n<s>U 1990-im godinama broj neisplaćenih otpremnina vjerojatno je bio još veći.</s><s>Grafikon 4. prikazuje broj slučajeva kada je zahtjev za isplatu otpremnine umjesto poslodavca nadoknadio Jamstveni fond, i to u razdoblju od 1994. do 2003. godine.</s><s>Taj broj odražava model koji je bio čest u doba tranzicije i naznačuje da je problem neisplate otpremnina bio još ozbiljniji sredinom 1990-ih godina, kada se Jamstvenom fondu sa zahtjevom za isplatom obratilo dvostruko više radnika nego 2000. godine.</s><s>Štoviše, od 1994. do 2003. godine otprilike 43.000 radnika nije primilo nikakvu isplatu od bivšeg poslodavca, unatoč pravno utemeljenim zahtjevima.</s>\n<s>Isplaćene otpremnine – sastav prema gospodarskim granama, Izvor: vlastiti izračuni utemeljeni na istraživanju troškova rada iz 2000.</s>\n<s>Prosječni zahtjevi i otpremnine, 1994-2003.</s><s>Izvor: vlastiti izračuni utemeljeni na podacima dobivenima od slovenskoga Jamstvenog fonda 500</s>\n<s>Izvor: Jamstveni fond Slovenije b) Na koje radnike utječe neisplaćivanje otpremnina?</s><s>Kako bismo saznali jesu li neke skupine radnika nerazmjerno zahvaćene neisplatom otpremnina, analizirali smo sastav radnika koji su prijavili da im otpremnine nisu isplaćene.</s><s>Nismo našli dokaze o razlici između žena i muškaraca, međutim, među onima kojima nisu isplaćene otpremnine bilo je više radnika starijih od 40 godina nego mlađih.</s><s>Grafikon 5. pokazuje da neisplata otpremnina podjednako zahvaća žene i muškarce, jer su i isplate iz Jamstvenog fonda podjednako velike – od 1994. do 2003. godine Jamstveni je fond isplatio 50,8% ukupnih isplata otpremnina ženama i 49,2% muškarcima, a M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) taj omjer odgovara udjelima spolnih skupina među zaposlenima (2000. godine muškarci Grafikon 5. Sastav nadoknada otpremnina prema spolu radnika, 2000. (u %) Izvor: Jamstveni fond Slovenije</s>\n<s>Grafikonom 6. dana je usporedba dobne distribucije podnositelja zahtjeva za isplatu otpremnine s dobnom distribucijom radno aktivnog stanovništva u Sloveniji u istom razdoblju (od 1994. do 2003. g.).</s><s>Očito je da među podnositeljima zahtjeva za isplatu ima nerazmjerno više osoba starijih od 40 godina.</s><s>Istodobno je njihov udio u stanovništvu 47% žena i 42% muškaraca, a među podnositeljima zahtjeva za isplatu otpremnine mušc) Obilježja poduzeća i neisplata</s>\n<s>Posljednji dio našeg istraživanja donosi opis obilježja poduzeća koja isplaćuju otpremnine u usporedbi s onima koja ne ispunjavaju svoje zakonske obveze.</s><s>Procjena multinomijalnog logit modela (v. tabl.</s><s>2) pokazuje da je u većim i produktivnijim poduzećima vjerojatnost poštovanja obveze isplate otpremnina veća.</s><s>Napomene: Definicija zavisne varijable: nepreuzimanje obveze plaćanja otpremnine uzima se kao polazna vrijednost, preuzimanje obveze plaćanja otpremnina i isplaćivanje dospjelih obveza, te preuzimanje obveze plaćanja otpremnina i neplaćanje ostale su mogućnosti.</s>\n<s>Ovim se radom, kao rijetkim primjerom takve vrste, nastoji dati uvid u probleme neisplate otpremnina analiziranjem djelovanja tog sustava u Sloveniji.</s><s>Zaključujemo da je neisplata otpremnina velik problem u Sloveniji.</s><s>Godine 2000. isplaćene su samo dvije 100</s>\n<s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) trećine ukupnog iznosa otpremnina, mali dio neisplaćenih otpremnina isplaćen je putem Jamstvenog fonda, a ostatak – jedna trećina ukupnog iznosa obveza – uopće nije isplaćena.</s><s>Štoviše, dokazali smo da je, iako problem jednako utječe na žene i muškarce, veća vjerojatnost da će se neisplata otpremnina odnositi na radnike starije od 40 godina nego na one mlađe.</s><s>Također smo došli do zaključka da je među poduzećima koja obvezuje isplata otpremnina veća vjerojatnost da će otpremnine isplatiti veća i uspješnija poduzeća.</s>\n<s>Dobna zastupljenost podnositelja zahtjeva za isplatu otpremnine i radno aktivnog stanovništva u Sloveniji od 1994. do 2003. (u %) ispod</s>\n<s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) Promatrani zajedno, ti rezultati daju prilično tmurnu sliku otpremnine kao sustava zaštite prihoda za nezaposlene.</s><s>Prvo, sustav ne uspijeva zaštititi velik dio onih koji prema zakonu imaju pravo na zaštitu – čak i usprkos osnivanju Jamstvenog fonda.</s><s>Drugo, sustav je podložan stvaranju nejednakosti jer nerazmjerno obuhvaća starije radnike.</s><s>Istodobno, rezultati našeg istraživanja daju neka rješenja koja bi mogla pridonijeti poboljšanju sustava.</s><s>Činjenica da manje produktivna – stoga i manje profitabilna – poduzeća rjeđe izvršavaju svoje obveze upućuje na zaključak da je neizvršavanje obveze isplate otpremnina usko povezano s nepostojanjem posebnih fondova i nedovoljnim objedinjavanjem rizika plaćanja otpremnine, pa otuda i preporuke za preobrazbu sustava otpremnina u financirani sustav.</s>\n<s>Zaključit ćemo ovaj rad preporukama za bolju koordinaciju sustava otpremnina s drugim sustavima osiguranja dohotka nezaposlenima.</s><s>Prvo, zemlje koje osim sustava otpremnina propisuju i osiguranje za slučaj nezaposlenosti (Slovenija je jedna od njih) boljom koordinacijom isplata iz oba sustava mogu smanjiti troškove bez reduciranja osiguranja.</s><s>Naime, pravila o ispunjavanju uvjeta za dobivanje osigurnine iz osiguranja za slučaj nezaposlenosti mogu se prilagoditi tako da prava iz osiguranja radnici mogu ostvarivati tek kada im isteknu povlastice koje imaju prema pravilima o otpremninama, odnosno nakon n mjeseci, ako je pojedinac primio n mjesečnih naknada iz sustava otpremnina (takav je sustav na snazi u nekim razvijenim zemljama, primjerice u Kanadi; v. Vodopivec, 2004).</s><s>Još jedna mogućnost – koja se izravno odnosi na problem neisplate jest prelazak sa sustava otpremnina na sustav štednih računa na koje bi se uplaćivala sredstva kao osiguranje za slučaj nezaposlenosti (pre-funded unemployment insurance savings accounts – UISAs), što je primijenjeno u Austriji 2002. godine.8 Osim što bi se time riješio pro8 Godine 2002.</s><s>Austrija je zamijenila svoj sustav otpremnina potpuno financiranim sustavom doprinosa, srodnim sustavu štednih računa za slučaj nezaposlenosti (Koman, Schuh i Weber, 2005).</s><s>Reformom su prava stekli radnici koji Tablica 2. Multinomijalne logit procjene vjerojatnosti neisplate otpremnina Multinomijalne logit procjene</s>\n<s>M. Vodopivec, L. Madjar i P. Dolenc: Problemi slovenskog sustava otpremnina Financijska teorija i praksa 33 (1) str. 89-102 (2009.) blem neisplate otpremnina, UISAs-om bi se povećala učinkovitost uklanjanjem prepreka za fleksibilnije tržište rada i smanjili sudski troškovi.</s><s>Najradikalnije rješenje bilo bi uvođenje integriranog sustava otpremnina i UI (čileanski model), koji bi se sastojao od dva dijela: UISAs-a i fonda solidarnosti, i u kojemu bi korisnici najprije dobivali naknade iz UISAs-a, a nakon što bi iscrpili raspoloživa sredstva na svojim računima, sredstva bi im se isplaćivala iz fonda solidarnosti (detaljnije o reformi v. Acevedo et al., 2006, a o teoretskim razmatranjima v. Parsons, 2008).</s>"}
{"dc.title": "Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla", "dc.creator": "Filipi, Goran", "dc.source": "https://repozitorij.upr.si/", "dc.subject": "?", "id": "rupr_2285", "pdf_url": "https://repozitorij.upr.si/Dokument.php?id=3045&dn=", "text": "<s>U članku se raspravlja o istrorumunjskim nazivima koji su u bilo kakvoj svezi sa stablom (općenito).</s><s>Obrađeni su oblici dio opsežnijega korpusa od preko 8000 oblika koji smo sami prikupili (istraživanja su obavljana u više navrata od 1985. godine – posljednje provjere i dopune korpusa obavljene su tekuće, 2010., godine i to u svim mjestima gdje se i danas govori istrorumunjski: Žejane, Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Letaj, Brdo, Škabići, Trkovci, Zankovci, Miheli, Kostrčan).</s><s>Uz svaku obrađenu riječ navode se odgovarajuće iz svih dostupnih nam istrorumunjskih repertoara.</s><s>Za svaku riječ daje se etimologijsko tumačenje do kojeg se dolazi usporedbom pojedinog termina s odgovarajućim čakavskim i istromletačkim okolnim govorima, a ako je riječ domaća, daju se i paralele iz ostala tri rumunjska dijalekta.</s><s>U obrađenoj građi prevladavaju posuđenice iz čakavskih govora.</s><s>Domaćih je riječi 14, no za neke se to ne može s potpunom sigurnošću utvrditi jer se u potpunosti poklapaju s čakavskim ekvivalentima.</s><s>Izravnih posuđenica iz (istro)mletačkoga nema.</s>\n<s>Za istrorumunjske oblike koje smo sami zabilježili služimo se grafijom koju smo sastavili za IrLA.</s><s>Riječ je o prilagođenoj hrvatskoj latinici kojoj su dodani grafemi koji izražavaju istrorumunjske posebne glasove i posebni znakovi Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 276</s>\n<s>Naglasak u ir. riječima bilježimo podcrtavanjem naglašenoga vokala, osim å koje je uvijek naglašeno.</s><s>U jednosložnim riječima naglasak se ne bilježi.</s><s>Ir. imenice navode se u jednini bez člana, čemu slijede nastavci za određeni zagradi oblik za 1. l. jd. prezenta.</s>\n<s>Čakavske, slovenskoistarske i istromletačke oblike koje smo sami prikupili pišemo istom grafijom, a naglasak na prvima bilježimo kako je to uobičajeno u hrvatskoj odnosno slovenskoj, dijalektološkoj literaturi, dok za istromletačke naglasak bilježimo podcrtavanjem naglašenoga vokala.</s><s>Oblike iz literature vjerno prenosimo prema izvorniku.</s>\n<s>U Žejanama stəbla, -a, stəbli, stəblile ž., u Šušnjevici i Novoj Vasi stəblε, -a, oblici tipa lεmna znače i ‘drvo (za ogrjev, obradbu i sl.)’.</s><s>Osim toga u južnim se selima za stablo, bitno rjeđe od navedenih, upotreblajvaju i oblici tipa debla Za oblike tipa stəbla Popovici navodi stăbl ‘deblo’ (DRI 152), Kovačec u našem značenju stấblę za južna sela i stấbla za Žejane (IrHR 182), ostali ir. repertoari kojima se služimo nemaju.</s><s>Riječ preuzeta iz nekog čakavskog govora: npr. u Čabrunićima i Ližnjanu stâblo (ILA 1718), u Labinu stablò (RLC 255), u Orbanićima i Vrgadi stablȍ (ČDO 551; RGV 197), u Senju stāblȍ (SR 137) < Za oblike tipa lεmna Maiorescu ima lemnă (VIrR 110), Puşcariu lęmnę (SIr 313), Cantemir lémne (TIr 169), Kovačec za Žejane lmna, za južna sela lmnę 1.1.</s><s>Velika i debela stabla</s>\n<s>U Šušnjevici su nam rekli mår si grose stəble, u Novoj Vasi mår si grose stəble, u Letaju mår ši gråse stəble, u Trkovcima mår ši grose stəble, u Brdu, Škabićima, Zankovcima, Mihelima i Kostrčanu mår ši grose stəbli, a u Žejanama i Jesenoviku dobili smo samo jedninske oblike måra ši gråsa stəbla, odnosno måra ši grosa stəbla.</s>\n<s>Pitanje je postavljeno radi preciznog određivanja množinskih oblika imenice ‘stablo’ (v. 1.).</s><s>U ovom ćemo odjeljku obraditi oba pridjeva i veznik.</s><s>Za pridjev ‘velik, -a, -o’ u Žejanama smo zapisali måre/mårle, måre/måra, måro; mår, mår, mår, u Šušnjevici i Novoj Vasi måre, måra/mårε, måro; mar, reg. – regionalno</s>\n<s>278 pertoarima kojima se služimo nalazimo: måre (SIr 314, DRI 124, DIr 226, IrHR gróse za Šušnjevicu i Brdo i γros (γrósu), γrósa, γróso, γroş, γróse za Žejane Za veznik ‘i’ smo u Šušnjevici zapisali si, u svim ostalim mjestima ši < lat. U Žejanama obrižuj (jo obrižujs) stəblile i otseči (jo otsečes) grånele, u Šušnjevici obrezi (jo obreześk) stəblile i taĺå (jo tåĺu) stəblile, u Novoj Vasi obsikεj (jo obsikes) stəblile, u Jesenoviku, Letaju, Škabićima i Trkovcima obrižvεj (jo obrižves) stəblile, u Zankovcima i Kostrčanu obreži (jo obrežves) stəblile, u Mihelima obreži (jo obrežes) stəblile.</s>\n<s>Glagoli obrižuj, obrižvεj, obreži, obrezi, otseči, obsikεj (autori istrorumunjskih repertoara kojima se služimo ne donose odgovarajućih oblika) posuđeni su iz nekog čakavskog govora i odgovaraju hrvatskim glagolima tipa obrezati, obrezivati; odsjeći i sl. npr. u Brgudu obrežȉvati stâbla (IrLA 1730), u Medulinu obrȉzati (OA), u Svetvinčentu ubrȉzati, u Ližnjanu brȉzati (ILA 589), u Labinu obrēzat (RLC 180), u Trogiru òbrȉzat (RTCG 172), u Selcima na Braču obrȉzāt nastao je križanjem oblika obsikεj i otseči.</s><s>Za glagol taĺå u istrurumunjskim repertoarima kojima se služimo nalazimo: u 1 Etimologija je problematična: »El cambio de sentido ha sido explica-do por Tiktin, por Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 279</s>\n<s>Za stəblile, stəblele v. 1. čeca tal’å za južna sela i Žejane i tål’u za Brdo (IrHR 195).</s><s>Glagol je domaći, doduše iste etimologije kao i tal. tagliare2 s kojim se po obliku poklapa, no ar. i mr. oblik tal’u (DER 8460) trebao bi biti dovoljan dokaz o izvornosti istrorumunjskoga glagola o kojem razglabamo.</s><s>Krajnji je etimon lat. taliāre, REW 8542.2.</s><s>U Jesenoviku i Brdu su nam rekli cvetεj (jo cvetes), u svim ostalim mjestiPopovici je zabilježio ţvetę (DRI 161), Cantemir i Kovačec ţvetí (TIr 184; IrHR 204), Sârbu i Fraţilă ţveti (DIr 291).</s><s>Posuđenica iz nekog čakavskog goU Žejanama listi (jo listes), u Šušnjevici rezvijεj (jo rezvijeśk) foĺile, u Novoj Vasi, Jesenoviku i Škabićima hitεj (jo hites) foĺile, u Letaju i Brdu lukrå (jo lukru) foĺile, u Trkovcima, Zankovcima i Kostrčanu pupεj (jo pupes).4 Za žejanski glagol listi ne nalazimo odgovarajućih izraza u istrorumunjskim repertoarima kojima se služimo.</s><s>Posuđeno iz nekog čakavskog idioma: npr. listat(i) (diljem Istre i Dalmacije – OA), izvedenica od list (diljem Istre i DalSintagma hitεj foĺile doslovce znači ‘bacati listove’.</s><s>Za prvi elemenat autori istrorumunjskih repertoara kojima se služimo navode: Byhan i Puşcariu hití (IrG 228; DRI 114; SIr 311), Cantemir hiti i hitéi (TIr 167), Popovici hití i hitęi (DIr 216), Kovačec hití i hit (IrHR 90).</s><s>Glagol preuzet iz nekog čakavskog 3 Tražili smo i prijevod rečenice Stabla cvatu.: u Žejanama smo zapisali Stəblile cvetes., u Novoj Vasi i Jesenoviku Stəblele cvetesku., u Letaju, Brdu, Škabićima, Trkovcima, Zankovcima, Mihelima i Kostrčanu Stəblile cvetesku., a u Šušnjevici smo dobili jedninski oblik Stəbla cvetε.</s>\n<s>4 Tražili smo i prijevod rečenice Ono stablo više ne lista.</s><s>Dobiveno navodimo usput, bez komentara: u Žejanama su nam rečenicu preveli kao Čå stəbla nu listε., u Šušnjevici Ca stəbla vece nu rezvijε foĺile., u Novoj Vasi Ča dəbla nu åto foĺ hitε., u Letaju i Brdu Ča stəbla nu lukra åto foĺile., u Škabićima Ča stəbla åto nu hitε foĺile., u Trkovcima, Zankovcima i Kostrčanu Ča stəbla nu åto pupε., u Jesenoviku Ča stεbla n-åre foĺ.</s><s>Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 280</s>\n<s>Za stəblile, stəblele v. 1. govora: npr. u Medulinu hȉtiti (OA), u Labinu hītat (RLC 102), u Orbanićima Rukavcu hȉtat (RČGR 90), na Braču hȉtit (RBČG 281) < prslav. *xytati, *xytiSintagma lukrå foĺile hibridna je (prvi je elemenat domaći) i doslovce znači ‘činiti listove’.</s><s>Za prvi dio sintagme Maiorescu ima lucru, a lucrà, lucrat (VIrR 111), Byhan lukr (IrG 268), Popovici lucrå (DRI 121), Puşcariu lucrå i lucrav’ (SIr 313), Cantemir lucrá i lucravéi (TIr 170), Sârbu i Fraţilă lucrå 1.5.</s><s>Posušiti se, usahnuti (o stablu)</s>\n<s>U Žejanama osuši se (jo me osušes), u Šušnjevici i Mihelima sekå (jo seku), u Letaju i Škabićima posehnεj (jo posehnes), u ostalim južnim selima posehŠušnjevci i Mihelci koriste domaći glagol sekå: Popovici i Kovačec navode Ostali glagoli odgovaraju čakavskim oblicima tipa osušit(i) (se); posahnut(i): npr. u Čepiću drvo se osušȉlo, u Svetvinčentu stâblo je osušȉlo, 5 Tražili smo i prijevod rečenica Stablo usahne. ili Stablo se posuši. i dobili: u Žejanama Stəbla se osuši., u Šušnjevici Stəbla sεkε., u Novoj Vasi Stəbla pošńit se kavεj., u Letaju Stəbla posehnit-a., u Brdu i Škabićima Stəbla posehnε., u Trkovcima, Zankovcima i Mihelima Stəbla posehnit-a., u Mihelima Stəbla sekåt-a.</s><s>Zanimljiva je metaforična sintagma zabilježena u Novoj Vasi pošńit se kavεj, doslovce “Stablo počelo se skidati/svlačiti”, pa ćemo na ovom mjestu analizirati oba glagola.</s><s>Particip pošńit se pripada glagolu pošńi (se) (jo (me) pošnes) ŠByhan bilježi poŝní (IrG 313), Popovici i Cantemir poşni (DRI 139; TIr 176), Puşcariu posńí (SIr 321), Sârbu i Fraţilă poşni (DIr 257), Kovačec poşńí (IrHR 153)Ć, posuđenom iz nekog čakavskog idioma: nodolskom počẽt (prez. pȍšmen i pȍšnen) (RČGNV 206), na Braču počẹ̃t, pȍšmen (RBČG 672) dan autor ir. repertoara kojima se služimo.</s><s>U osnovi je glagola mlet. cavàr ‘contrario di mettere’ (BOE 152) Šcavar ‘estrarre, levare, togliere’ (VG 194), u Kopru cavàr ‘cavare, togliere, levare’ (DDC 44), u Puli cavàr ‘estrarre, attingere, divellere, estirpare, levare, sottrarre, sradicare, sveglagol nije ušao ni u istarske ni u dalmatinske čakavske govore (osim u složenicama: npr. kavatapi ‘vadičep’ – diljem Istre), pa valja pretpostaviti da je riječ o izravnom posuđivanju iz nekog istromletačkog govora.</s>\n<s>281 u Čabrunićima dȗb se usušȉja, u Valturi dȗb se usȗši (IrLA 1720), u Medulinu sȗšiti (se) (OA); na Braču posahnȕt (RBČG 710).</s><s>Oblici tipa osušit(i) sastavbu i Fraţilă osuşi se (DIr 245), Kovačec osuşí se (IrHR 139); Sârbu i Fraţilă navedeno) cok, -u, cok, coki m. Ispitanik iz Škabića nam je dao i izraz za ostaNazivi tipa cok čakavizmi su mletačkog podrijetla: Byhan je zapisao tsǫk (IrG 370), Popovici ţoc ‘butuc pe care să taĭe lemne’6 (DRI 161), Cantemir ţoc ‘trunchi’, Kovačec ţoc ‘balvan’ (IrHR 204).</s><s>U Brgudu i Čepiću cȍk (IrLA 1740), u Svetvinčentu, Čabrunićima i Valturi tsȍk (ILA 1740), u Vodicama čȍk ‘panj (također onaj dio drva koji ostaje u zemlji)’ (ID 106), u Labinu cok ‘panj, nje, komad debla na kojem se cijepa, komad grede’ (RGI 42) < mlet. zoco (BOE Za žejanski oblik poruba ne nalazimo odgovarajućih oblika ni u jednom od čakavskih rječnika kojima raspolažemo.</s><s>Možemo ga povezati s glagolom porubati ‘posjeći, osjeći’ (ARJ X/877 – uz napomenu »samo u Bjelostjenčevu rječ6 = panj na kojem se cijepaju drva.</s><s>To je jedino značenje koje smo mi zapisali u Izoli uz čok – sln. čòk ‘nerazsekan, večji kos debla; panj’; nar. primorsko ‘po podiranju drevja preostali del 7 Etimolozi nisu jedinstveni: »Pare difficile far derivare la vc. dal lat. soccus ‘zoccolo’, come si legge nel DEI; la vc. sembra di orig. sett.« (DELI-cd).</s><s>Devoto i Oli predlažu križa8 »riječ je praslavenska te se u svojem osnovnom značeńu (sjeći, odsijecati, odsjeći) nalazi i u ostalim slavenskim jezicima (...) U građi za ovaj rječnik našle su se potvrde za spomenuto značeńe samo u Bjelostjenčevu rječniku (rubam; lignum praescindo, scindo, divido in teretes) i u Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 282</s>\n<s>281 staroj slavenskoj (ne nužno hrvatskoj) posuđenici u istrorumunjskome, a pitanje odakle je i kada u nj dospjela najbolje je ostaviti otvorenim.</s><s>Ni za termin ritina ne nalazimo nikakvih paralela u čakavskim rječnicima kojima se služimo.</s><s>Možda nekakva metafora od ‘guzica’ – npr. u Orbanićima rȉt (ČDO 539) < prslav. *ritь (SES 539) s augmentativnim dočetkom? u Novoj Vasi, Jesenoviku, Brdu, Škabićima, Trkovcima, Zankovcima, MiheliOblici tipa koren posuđeni su iz nekog čakavskog idioma: npr. u Brgudu, Čepiću, Orbanićima kod Žminja i na otocima Murteru i Braču kȍren (IrLA 1719; ČDO 470; RGOM 137; RBČG 399), u Svetvinčentu kôren, u Ližnjanu kȍreń *korę, rod. (sc. genitiv) *korene10.</s><s>Popovici i Cantemir imaju córen (DRI 100; TIr 162), Sârbu i Fraţilă coren (DIr 200), Kovačec za Žejane córen (IrHR 53).</s><s>I oblici tipa žila također su čakavizmi: npr. u Labinu žīla ‘žila, korijenje11’ (RLC 324), u Orbanićima kod Žminja žȉla ‘root; vein’ (ČDO 596), u Pićnu žíla ni sud’; (...) źìla od stablà ‘tanki, dugački i žilavi korijen od stabla, loze ili makije’ (LVJ 6019) < prslav. *žila (SES 762).</s><s>Maiorescu je u Skitači zabilježio jiră12 (VIrR 109), Byhan ẑílę (IrG 392), Popovici jil (DRI 117), Cantemir jíle (TIr 168), Sârbu i Fraţilă jila (DIr 221), Kovačec za juž. s. žílę, za Šušnjevicu zílę, za Žejane žíla (IrHR 229) – sve samo u značenju ‘vena, krvna žila’.</s><s>U Žejanama smo zapisali γńili (jo γńiles), u Šušnjevici gńilεj (jo gńilesk), u Mihelima truni (jo trunes), u ostalim južnim selima gńilεj (jo gńiles).</s><s>9 Riječ je poveziva s oblicima tipa rub: Metka Furlan uz sln. r̣b piše: »Pslovan. *rǫbъ je pomeni v slovan. jezikih so razložljivi iz prvotnega pomena *’kar je odrezano, odsekano’ oz. z 10 »etimološko ni zadovoljivo pojasnjeno.</s><s>Verjetno je sorodno pslovan. *kъr’ь ‘korenina’ 11 Treba, dakako, korijenje.</s>\n<s>Navedene glagole ne nalazimo u istrorumunjskim repertoarima kojima se služimo.</s><s>Oba su tipa glagola posuđena iz nekog čakavskog idioma.</s><s>Glagoli tipa gńilεj odgovaraju čakavskim oblicima: npr. u Pićnu gnjilìt (PI 36), u Čepiću kȍren gńȉli, u Brgudu kȍrjeńe gńȋje, (IrLA 1722), u Svetvinčentu, Čabrunićima i Ližnjanu gńijȁti (ILA 1722), u Medulinu također (OA), u Valturi gńijȁt (ILA 1722), u Senju gnjīlȉt (SR 35), na otoku Murteru gnjijȁti (RGOM Glagol truni, budući da je dobiven samo od jednog informatora, mogao bi biti iz standardnoga hrvatskog jezika: trȕnuti ‘postajati truo, raspadati se’ (RHJ značenju nalazimo samo u Šimunovića, trȕnut (RBČG 975) i Petrića, trȕnit (StR 371), dakle na Braču i u Splitu.</s><s>Ostali čakavski rječnici s kojima raspolažemo donose slične oblike drugih etimologija (kojima se na ovom mjestu ne ćemo baviti) i u drugim značenjima: npr. u Orbanićima kod Žminja trūnȉt ‘sha‘gurnuti’ (RGOM 237); na Ižu trūnȉti ‘mrviti, otkidati, s hrpe naokolo razbacati’ (RGI 431); u Selcima na Braču i na Krku trūnȉt ‘otresati’; ‘kidati klice na biljkama ili pupove na grančicama’ (RSG 378; PČR 250), pa je moguće da su se upravo navedeni glagoli (koji prema našim spoznajama nisu nikada ušli u istrorumunjski), prije svega oni koje smo naveli za Istru, u glavi našega ispitanika pomiješali sa spomenutim standardnim hrvatskim oblikom.</s><s>No, istini za volju, ekonomično je i pretpostaviti da su Istrorumunji glagol truni preuzeli u Cetinskoj krajini prije nego su krenuli prema otoku Krku i Istri.</s><s>Byhan je zabilježio déblę (IrG 205), Popovici i Puşcariu deblę (DRI 106; SIr 308), Cantemir deble (TIr 164), Kovačec déblę (IrHR 67 – za Šušnjevicu).</s><s>Posuđeno iz nekog čakavskog idioma: npr. u Brgudu dȅblo, u Čepiću, Čabrunićima i Ližnjanu dẽblo (IrLA 1724), u Medulinu također dẽblo (OA), na Braču i u Pov13 »Pslovan. *deblo je sorodno z *debelъ ‘debel’.</s><s>Prvotni pomen je torej *’nekaj debelega, Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 284</s>\n<s>Za oblike tipa skorca Maiorescu je zapisao scorţă (VIrR 121), Cantemir scorţe (TIr 179), Kovačec scórţa (IrHR 173 – za Žejane).</s><s>Oblik bi mogao biti domaćeg podrijetla, pogotovo jer sličnih izraza u čakavskim idiomima, barem prema našim spoznajama, nema.</s><s>Postoji, prema rječnicima s kojima raspolažemo, samo još u dačkorumunjskom: scoárţă (DEX 961) < lat. scŏrtea, REW 7742.</s><s>Manje je vjerojatno da je posuđen iz nekog mletačkog govora: scorza Oblik tipa kora od autora istrorumunjskih repertoara kojima se služimo donosi samo Kovačec, córa (IrHR 53 – za Brdo).</s><s>Posuđenica iz nekog čakavskog govora: npr. kȍra u Brgudu i Čepiću (IrLA 1723), u Svetvinčentu, Čabrunićima, Valturi, Ližnjanu (ILA 1723), u Medulinu (OA), u Orbanićima kod Žminja (ČDO U Žejanama odelεj (jo odeles), u Šušnjevici (o)ĺupi (jo (o)ĺupeśk), u ostalim U autora ir. repertoara kojima se služimo ne nalazimo odgovarajućih oblika.</s><s>Svi su navedeni nazivi posuđeni iz nekog čakavskog govora.</s><s>Žejanski se oblik npr. poklapa s čakavskim u Labinu odelìt (RLC 181), u Pićnu odilìt (PI 75), na Braču odīlȉt (RBČG 579), u Splitu odílit (StR 209), tvoOstali nazivi odgovaraju npr. čak. u Vodicama ļȗpiti (ID 189, s. v. ļupȉna), u Orbanićima kod Žminja lūpȉt, ulūpȉt (ČDO 484), u Boljunu lūpȉt, olūpȉt (RBG), kavcu i Crikvenici lūpȉt (RČGR 144; CB 57), olūpȉt (RČGR 189) < prslaven.</s><s>14 Iste su etimologije i tal. scòrza Š»Lat. scortea(m) ‘pelliccia’, f. sost. di scorteus ‘di pelle, di cuoio’ (da scortum ‘pelle, cuoio’, da avvicinare a corium ‘cuoio’).« (DELI-cd)Ć i istriotski u Rovinju s’kursa, u Balama, Vodnjanu i Galižani ś’korśa, u Fažani š’kortsa, u Šišanu š’kursa pslovan. *(s)kora ‘(odrta) koža, (neustrojeno) usnje’.</s><s>Beseda je prvotno pomenila *’rezanje, striGoran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 285</s>\n<s>1.9.1.1.</s><s>Mezgra (sok koji se stvara ispod kore) Premda žejanski oblik odgovara čakavskima Šnpr. u Brgudu mȅzga (IrLA 1733), u Orlecu na Cresu mẽzdra i mȅzdra (ČDOC 297), u Belom na Cresu mȅzga i mȅzgra (BBT 223), u Rukavcu mēzgȁ (RČGR 159), u Novom Vinodolskom mezgrȁ (RČGNV 134), na Braču mēzdrȁ i mēzgrȁ (RBČG 471), na Grobinštini mezdrȁ (GG 367), u Visu mezgrâ (LVJ 290) < prslav. *mĕzga (SES 339)Ć, ipak, radije nego posuđenicom iz čakavskoga držimo da ga je ekonomičnije tumačiti kao izvorni Šdr. mzgə (IrLA 1733 – za Rudnu Glavu), mâzgă cajem čakavskih oblika tipa mezga.</s>\n<s>Oblik åpa znači ‘voda’, ovdje je značenje preneseno i na mezgru.16 Domaća Cantemir ŭápe (TIr 157), Sârbu i Fraţilă åpa (DIr 187), Kovačec åpę za južna Za oblik sok u autora ir. repertoara kojima se služimo odgovarajući oblik nalazimo samo kod Sârbua i Fraţile, sok ‘suc’ (DIr 277).</s><s>Posuđenica iz nekog čakavskog idioma: npr. u Funtani sòk ‘sok’ (MFR 70), na Braču sộk ‘hranjiva tekućina u tkivu 1.10.</s><s>Izdanak stabla</s>\n<s>1.9.</s><s>Kora drveta cima, Zankovcima i Kostrčanu mlådica, -a, -e, -ele ž., u Škabićima pošivək, pošivəku, pošivci, pošivci m., u Šušnjevici i Novoj Vasi tirerε grånicε, a u Mihelima su nam odgovorili opisno, pošnit-a pošivεj (jo pošives).</s><s>Za oblike tipa mladica ekvivalent nalazimo samo u Cantemira: mládice (TIr 171).</s><s>Riječ postoji kao slavizam i u dačkorumunjskom, mlădíţă (DEX 642), pa ćemo ir. oblik držati izvornim, prilagođenim (ə  a) prema čakavskim istoga tipa: npr. u Čepiću mladȉca (IrLA 1741), u Labinu i Funtani mladìca (RLC 158; MFR 49), u Medulinu, Orbanićima kod Žminja, na Braču i Povljanama na Pagu mladȉca (RMG 131; ČDO 492; RBČG 480; RGP 198), izvedenica na Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 286</s>\n<s>-ica od mlad < prslav. *moldъ (SES 347).</s><s>Termin koji smo zapisali u Škabićima, pošivək, obradit ćemo zajedno s glagolom pošivεj u sintagmi pošnit-a17 pošivεj koju smo zabilježili u Mihelima.</s><s>Ni imenicu ni glagol ne nalazimo u istrorumunjskim repertoarima kojima se služimo.</s><s>Riječ je o posuđenicama iz nekog čakavskog govora, prema distribuciji sjevernijega.</s><s>Za imenicu potvrdu nalazimo samo za Orbaniće: pošipȁk (ČDO 525), za glagol: u Labinu pošīnut (RLC 2139, u Medulinu pošȉnuti (RMG 184), u nespecijaliziranom značenju u Funtani pošìnuti ‘baciti, odapeti’ (MFR 61), u Pićnu ‘potjerati (stoku), ubrzati’ (PI 88), u Rukavcu pošȉnut ‘potjerati, tjerati’ (RČGR 218).</s><s>Autor potonjega rječnika Franjo Mohorovičić uz navedeni glagol donosi i njegov nesvršeni oblik pošīvȁt i to bi zapravo bio tip koji je potaknuo ir. oblike.</s><s>Etimon je prslav. *poSintagma tirerε grånicε doslovce znači ‘mlada granica’.</s><s>Prvi je elemenat domaći: u Žejanama, Mihelima i Kostrčanu smo zapisali tirer, tirera, tirero; ri, tirere, tireri, u Šušnjevici tirar, tirarε, tiraro; tirari, tirare, tirari, u Novoj Vasi tirər, tirərε, tirəro; tirəri, tirəre, tirəri, u Jesenoviku, Letaju i Zankovcima tirər, tirəra, tirəro; tirəri, tirəre, tirəri, u Brdu, Škabićima i Trkovcima tirar, tirara, tiraro; tirari, tirare, tirari.</s><s>Maiorescu ima tirer, tireră (VIrR 126), Cantemir tirer, -e (TIr 183), Sârbu i Fraţilă tirer, -a (DIr 288), Kovačec za Šušnjevicu i Novu Vas tírar, tírare, u Šušnjevici i tírerę, za Žejane tírer, tírera 1.11.</s><s>Pupoljak stabla</s>\n<s>U Žejanama pupək, pupəku, pupki, pupki m., Šušnjevici, Brdu i Škabićima Popovici navodi pup (DRI 142), Kovačec pup (IrHR 161).</s><s>Posuđeno iz nekog čakavskog govora: npr. u Brgudu pȕpak, u Čepiću pȕp (IrLA 1734), potonje i u Svetvinčentu, Čabrunićima, Valturi i Ližnjanu (ILA 1734), u Labinu 17 Prošlo vrijeme glagola pošni: u Šušnjevici posni (jo posneśk), u Letaju i Škabićima pošńi (jo pošńes), u ostalim mjestima pošni (jo pošnes), u Žejanama i pošńi (jo pošńes).</s><s>Byhan ima poŝní (IrG 313), Popovici poşni (DRI 139), Puşcariu posńí (SIr 321), Cantemir poşní (TIr 176), Sârbu i Fraţilă poşni (DIr 257), Kovačec poşńí i poşní, za Žejane (IrHR 153).</s><s>Posuđeno iz nekog čakavskog govora: npr. u Labinu pošnēt (RLC 214) < prslav. *počęti (SES 458) > u Medulinu 18 Puşcariu rekonstruira vlat. *tĕnĕrus (EWRS-LE 1734), što preuzima i Cioranescu: »Lat. tĕnĕr, por medio de la forma popular *tĕnĕrus.« (DER 8717).</s><s>Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 287</s>\n<s>1.9.</s><s>Kora drveta pȗp, pȕpak (ČDO 533), u Medulinu pȕp i pupȁk (RMG 194), na Murteru pȕp U Žejanama su nam rekli pupkεj (jo pupkes), u Šušnjevici pupi (jo pupesk), u Novoj Vasi pupi (jo pupes), u Mihelima pupεj (jo pupu), u ostalim južnim seOd autora istrorumunjskih repertoara kojima se služimo samo u Cantemira nalazimo odgovarajući oblik: pupí (TIr 177).</s><s>Posuđeno iz nekog čakavskog idioma: npr. u Čepiću dərvȍ pȕpa (IrLA 1735), u Svetvinčentu i Čabrunićima pupȁti (ILA 1735), u Orbanićima pȕpat (ČDO 533), u Medulinu pupȁti (RMG 1.12.</s><s>Bijelj (mladi sloj drveta)</s>\n<s>Žejanski je naziv isti kao i za mezgru (v. 1.9.1.2.), a ostali su hibridne sintagme koje doslovce znače ‘mozak/srce od19 stabla’.</s><s>U ovom ćemo odjeljku obraditi izraze za mozak i srce.</s><s>Nazivi tipa mozgu Šsamo Sârbu i Fraţilă donose mozac (DIr 230)Ć posuđeni su iz nekog čakavskog govora: npr. u Svetvinčentu, Valturi i Ližnjanu mȍzak (ILA 283), isto u Brgudu zankovačke sintagme domaći je: u Žejanama smo zabilježili jirima, -a, -e, -ele 20 Za mozak je, barem prema našim anketama, u ir. govorima uglavnom u uporabi množinski oblik: u Šušnjevici smo zapisali mozĺani i mozĺane, u ostalim mjestima možĺani.</s><s>Kovačec za Šušnjevicu donosi móžl’ani (IrHR 120), dok Byhan i Popovici imaju jedninski oblik gornjega: móẑl’en (IrG 280), odnosno mojĺen (DRI 127).</s><s>Sve čakavizmi: npr. u Čepiću i Svetvinčentu mȍždani (IrLA 283; ILA 283), isto u Medulinu (RMG 133), u Čabrunićima mȍžljeni (ČDO 494), u Senju možjãni (SR 78), na Braču mȍžjoni (RBČG 491), u Splitu mȍžjani (StR 186), u Pićnu mòžljen, mòžljeni (PI 66), u Labinu mōžljen (RLC 161).</s><s>Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 288</s>\n<s>Imenice fråskele i grånele množinski su oblici od fråskε, odnosno gråna (v. Šujevici, Jesenoviku, Brdu i Trkovcima kornele, u ostalim južnim selima kornile.</s><s>Nazive tipa rasuha ne nalazimo u istrorumunjskim repertoarima kojima se služimo.</s><s>Posuđeno iz nekog čakavskog govora.</s><s>U čakavskim repertoarima nalazimo jako malo potvrda za ovu riječ, a i nađene imaju samo specijalizirano značenje22: npr. u Korčuli rȁsoha ‘drvena naprava na kojoj se pile kraći i krivi balvani’ (RGGK-cd), u Blatu na Korčuli rasoha ‘blatski posjed (Bašćina), ali i alat u kojem se pilaju manji i krivi komadi drva u brodogradnji’ (RB 73), u Betini i Korčuli râsoha ‘veća drvena rašljasta stezaljka u kojoj se pile trupci u daske s pomoću velike pile’ (BB 207), na Braču rasȍha ‘dolina na početku svojeNazivi kornele, kornile množinski su oblici od korn ‘rog’: u Žejanama 21 Množinski oblik od grana u mnogim istarskim čakavskim govorima označava krošnju: npr. u Čabrunićima i Valturi grâne (ILA 1728), u Čepiću grãne (IrLA 1728).</s><s>22 Osnovna značenja: rasoha ‘drvo, stablo na dva kraka, roga, sa dvije grane ili sa dva ogranka; grana na dva roga; grana uopće’ (ARJ XIII/158).</s><s>Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 289</s>\n<s>u ostalim južnim selima grånele. stima korən, korənu, korni, korni m. Domaća riječ.</s><s>Maiorescu, Popovici, Puşcariu, Cantemir, Sârbu i Fraţilă i Kovačec navode corn (VIrR 101; DRI min vjerojatno kalkiran prema čakavskom: npr. u Čepiću roščȉi ‘krošnja’ Nazivi tipa grana ŠByhan ima grnę (IrG 226), Popovici grån (DRI 113), Cantemir gráne (TIr 167), Kovačec za Šušnjevicu grånę, za Žejane γråna (IrHR 86)Ć posuđeni su iz nekog čakavskog govora: npr. u Čabrunićima, Valturi i Ližnjanu grâna, u Svetvinčentu grân (ILA 591), u Čepiću i Medulinu grãna (IrLA 1738; RMG 74), u Orbanićima kod Žminja grân i grānȁ (ČDO 449), u Naziv koji smo čuli u Šušnjevici, fråskε (samo Puşcariu navodi fråskę (SIr tacizam je koji je u ir. ušao preko nekog čakavskog govora: npr. u Orbanićima kod Žminja frȁška (ČDO 443), u Funtani fràške (mn.) ‘tanke grane za vatru’ (MFR 30), u Medulinu frȁška ‘tanje granje s lišćem’ (RMG 65), u Boljunu ‘grana s lišćem’ (RBG), frȁška u Dubrovniku ‘grančica od drveta sa lišćem što visi nad vratima u krčmama’, u Potomju ‘suho granje crnogorice’; u Kući286; VG 401), fràsca (DDP 115).</s><s>Oko krajnjeg etimona etimolozi se ne slažu.</s><s>Skok, npr., navodi manje-više sve dotadašnje prijedloge i zaključuje: »Sve same puste kombinacije.« (SKOK, loc. cit.), dok Bezlaj glede sln. frâska ‘dračje’24 nema dvojbi: »Izposojeno iz it. frasca, ben. frasca »olupljena veja«, pl. 23 Usp. u Vrgadi fraškũn ‘kod mreža od ludra kiće (granje) privezano, da plaši ribu’ (RGV 56); isto na Murteru ludra ‘mreža od konopa paš i po visine na kojoj je privezano granje ili postavljene bijele dašćice za plašenje ribe’ (RGOM 87).</s><s>24 frâska ‘Reisig’ (MtP-cd).</s><s>Riječ je poznata i u slovenskim istarskim govorima: npr. u Svetom Antonu kod Kopra ‘fraske ‘odsekane zelene veje’ (NSSA 37), a i u istriotskom, kao ‘grana’: u Vodnjanu i Galižani f’raśka, u Fažani i Šišanu f’raška (ILA 1738).</s><s>Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 290</s>\n<s>Kao zaključak navest ćemo Paola Zollija koji za tal. frasca iznosi vlastitu pretpostavku »Prob. vc. d’orig. preindeur.«, a za ostala mišljenja upućuje na dru1.13.2.1.</s><s>Suha grančica</s>\n<s>U Žejanama uskåta γrånica, u Šušnjevici i Novoj Vasi uskåta grånicε, u Mihelima uskåta grånčica, u ostalim južnim selima uskåta grånica.</s><s>Prvi dio navedenih sintagmi domaći je pridjev u značenju ‘suh’: u Šušnjevici i Novoj Vasi zapisali smo uskåt, uskåtε, uskåto; uskåc, uskåte, uskåc, u ostalim mjestima uskåt, uskåta, uskåto; uskåc, uskåte, uskåc.</s><s>Maiorescu navodi uscat, uscată (VIrR 127), Byhan uskǫt (IrG 377), Sârbu i Fraţilă uscåt, -e (DIr 294), Kovačec uskåt (IrHR 208).</s><s>Riječ je zapravo o participima glagola uscå: u Šušnjevici smo čuli uśkå (jo usku), u ostalim mjestima uskå (jo usku).</s><s>Byhan je zapisao usk (IrG 376), Popovici i Puşcariu uscå (DRI 163; SIr 328), Cantemir uscá (TIr 184), Sârbu i Fraţilă uscå (DIr 294), Kovačec uscå i uscå Drugi je dio sintagmi čakavizam, umanjenica na -ica/-čica od grana (v. 1.13.2.): npr. u Brgudu sȕha grȁnčica, u Čepiću sȕha grȁnčica (IrLA 1729), u Svetvinčentu sȗxa grânčitsa, u Čabrunićima sũxa grânčitsa (ILA 1729).</s><s>Puşcariu ima gråniţę (SIr 311), Kovačec za Šušnjevicu gråniţę, za Žejane γråniţa (IrHR 86).</s><s>U Žejanama otseči (jo otsečes), u Jesenoviku odseči (jo odsečes), u ostalim južnim selima taĺå (jo tåĺu).</s>\n<s>Za glagole tipa otseči Cantemir donosi oţeci (TIr 174), Kovačec oţečí (IrHR 140).</s><s>Riječ je o posuđenicama iz nekog čakavskog idioma: npr. u Pićnu otsìć Oblik taĺå domaći je: Maiorescu navodi tai, a tăiá, tăiat (VIrR 125), ByGoran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 291</s>\n<s>U Žejanama oγoli (jo oγoles), u Šušnjevici oĺupi (jo oĺupeśk), u Novoj Vasi i Trkovcima oteši (jo otešes), u Letaju i Brdu okreši (jo okrešes), u ostalim južnim selima oĺupi (jo oĺupes), u Škabićima i ogoli (jo ogoles).</s><s>Svi su navedeni glagoli čakavskog podrijetla (ne nalazimo ih u pisaca istrorumunjskih repertoara kojima se služimo): npr. u Boljunu ogolȅt (RBG), na Žejanski naziv pεna ŠKovačec za Žejane ima pna (IrHR 145), Sârbu i Fraţilă pęna (DIr 248)Ć nije jednostavan ni semantički ni fonološki.</s><s>Odgovara dopĭnna, REW 6514)Ć, no prema glasovnim zakonima istrorumunjskoga trebalo bi biti *pεra, koje je, vjerojatno, pod utjecajem (istro)mlet.</s><s>Šnpr. pena (VG 758, BOE 488)Ć promijenilo -r- u -n-26 radi izbjegavanja homonimije (npr. per ‘vlas, kosa’)?</s><s>Osnovno bi značenje riječi bilo ‘pero (u ptice)’, a prijelaz značenja možemo objasniti preko čakavskih oblika gdje imenice tipa pero mogu znaZa nazive tipa foĺa ŠMaiorescu navodi foliă (VIrR 105), Byhan fól’e (IrG (DIr 213), Kovačec za južna sela fól’e (IrHR 80)Ć nije lako odrediti neposrednu etimologiju.</s><s>Mogli su biti preuzeti izravno iz knjiž. tal. jezika (u Šušnjevici je sve do konca II. svjetskoga rata djelovala talijanska osnovna škola): tal. foglia 25 Oba značenja postoje i uz žejanski oblik.</s><s>26 A moglo bi biti i izravno preuzimanje iz mletačkoga, što je doduše, po našem mišljenju, manje ekonomično.</s>\n<s>Nadalje, mogli su ući i preko mletačkoga Šnpr. fogia (BOE 77; VG 387), foia (VG 388), fòia (DDC 80; DDP 112)Ć s promjenom (analogijom prema sličnim Šušnjevski termin frunźε ŠMaiorescu bilježi frunză (VIrR 106), Byhan frȗnzę (IrG 220), ostali nemajuĆ domaćeg je podrijetla: dr. frunʒə (IrLA 1726), Novoj Vasi i mika foĺε, u Zankovcima i Mihelima mika foĺica, u ostalim južNazivi tipa foĺica umanjenice su na -ica od foĺa (v. 1.13.3.).</s><s>Ostala tri termina sintagme su u značenju ‘mali list’, odnosno, pleonazam, ‘mali listić’.</s><s>Za U ovom nam odjeljku ostaje obraditi samo domaći pridjev mik ‘mali’: u Šušnjevici smo zabilježili mik, mikε, miko; mic, mic i mike, mic, u Novoj Vasi míkę, mič za južna sela, mic, míkę, miţ za Šušnjevicu i mic (mícu), míca, mič za 1.13.3.2.</s><s>Uveli listovi</s>\n<s>U Žejanama vele uvenite pεne, u Letaju foĺele uvenite, u Škabićima zevenite foĺ, u Mihelima uvenite fuoĺ, u ostalim južnim selima foĺile uvenite.</s><s>U ovom ćemo odjeljku obraditi pridjevske dijelove sintagmi (za foĺ(ile) v. uvenic, u Škabićima zevenit, -a, -e; zevenic, zevenite, zevenic, u ostalim mje27 Čakavski nazivi tipa foj i mn. foji Šmletacizmi koji potječu od: foio ‘foglio, giornale’ (VG 388), fòio ‘foglio; giornale’ (DDC 81) < lat. fŏlium, REW 3415Ć u čakavskim govorima označuju ‘novine’ Šnpr. u Orbanićima fȍji i fȍlji (ČDO 442), u Medulinu i Kukljici fȍj (RMG 6; RGK Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 293</s>\n<s>-o; uvenit, uvenite, uvenit.</s><s>Riječ je zapravo o participima glagola uveni, zeveni: u Šušnjevici uveni (jo uvenes), u Škabićima zeveni (jo zevenes), u ostalim mjestima uveni (jo uvenes).</s><s>U autora istrorumunjskih repertoara kojima se služimo nalazimo samo pridjev tipa uvenit: Byhan ima uvenít, tę (IrG 377), Popovici uvenit, - (DRI 163).</s><s>Posuđeno iz nekog čakavskog govora: npr. u Belom U Šušnjevici su nam rekli frunźele kazute, u Žejanama vele kazute pεne, u Letaju foĺele kazute, u Mihelima kazute fuoĺ, u ostalim južnim selima foĺile kazute.</s>\n<s>Obradit ćemo pridjevske dijelove sintagmi (za foĺ(ile) i frunźele v. 1.13.3.).</s><s>Riječ je o participu domaćega glagola kadε: u svim smo mjestima zapisali kadε (SIr 305), Cantemir cáde (TIr 160), Sârbu i Fraţilă cadę (DIr 195), Kovačec 2. Zaključak</s>\n<s>U obrađenoj građi prevladavaju posuđenice iz čakavskih govora.</s><s>Domaćih je riječi 14, no za neke se to ne može s potpunom sigurnošću utvrditi jer se u potpunosti, i na planu izraza i na planu sadržaja, poklapaju s čakavskim ekvivalentima – u tim smo slučajevima redovito pretpostavili da je riječ o izvornom obliku koji se (uglavnom) neznatno promijenio (moguće i na oba plana) pod utjecajem čakavskoga (npr. mezga – 1.9.1.2.).</s><s>Izravnih posuđenica iz (istro) mletacizama nema, svi su ušli preko nekog čakavskoga govora, no ni to nije uvijek moguće nedvosmisleno utvrditi.</s>\n<s>28 Promjena a e normalna je u južnim ir. govorima.</s><s>Za ze- + veni usp. sln. zvenéti ‘uvenuti, povenuti’ (SSKJ-cd) i u Medulinu zavenȕti ‘zavinuti, uganuti nogu’ (RMG 269).</s><s>Goran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 294</s>\n<s>RBG – Francetić, Ivan.</s><s>Rječnik boljunskih govora (rukopis s konca pedesetih, početka šezdesetih godina 20. st. u vlasništvu Sveučilišne biblioteke u Puli, trenutno se nalazi na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta “JuGoran Filipi: Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla 296</s>\n<s>Nel presente lavoro viene elaborata la terminologia istrorumena che riguarda le parole connesse con il concetto di albero in generale.</s><s>I vocaboli presentati ed elaborati sono stati raccolti durante le interviste per l’IrLA con le verifiche successive.</s><s>Accanto alle forme raccolte si riportano anche quelle segnate nei repertori istrorumeni a noi disponibili.</s><s>Ogni espressione viene paragonata alle forme simili nelle parlate ciacave e/o (istro)venete vicine.</s><s>Le voci appartenenti al corpus rumeno, si paragonano con le forme degli altri tre dialetti rumeni (dacorumeno, arumeno e meglenorumeno).</s><s>La maggior parte del lessico in questione rappresenta i prestiti dai dialetti croati ciacavi, e solo 14 parole appartengono allo strato nostrano della parlata istrorumena – bisogna però sottolineare che alcuni di questi lessemi non possono essere definiti come nostrani con assoluta certezza, per il fatto che coincidono perfettamente (sul piano semantico e quello formale) alle parole ciacave corrispondenti.</s><s>Prestiti diretti dal (istro)veneto non si riscontrano.</s>"}